Professional Documents
Culture Documents
Ava Justin - Žitija Svetih - 05. Decembar
Ava Justin - Žitija Svetih - 05. Decembar
ŽITIJA SVETIH
5. DECEMBAR
‐ ŽITIJE I PODVIZI PREPODOBNOG OCA NAŠEG SAVE OSVEĆENOG
‐ SPOMEN PREPODOBNIH OTACA NAŠIH KARIONA monaha i sina njegova
ZAHARIJE
‐ SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG NEKTARIJA BITOLjSKOG
‐ SPOMEN SVETOG MUČENIKA ANASTASIJA
‐ SPOMEN SVETIH PREPODOBNOMUČENIKA KAREJSKIH (Svetogorskih)
‐ SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG FILOTEJA KAREJSKOG
‐ SPOMEN SVETOG MUČENIKA DIOGENA
‐ SPOMEN SVETOG MUČENIKA AVERKIJA
‐ SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG NONA
‐ SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG GRATOSA
ŽITIJE I PODVIZI PREPODOBNOG OCA NAŠEG
SAVE OSVEĆENOG
PREPODOBNI Sava rodio se u trideset prvoj godini carovanja grčkog cara Teodosija
Mlađeg[1], u oblasti Kapadokijskoj, u selu zvanom Mutalaska, blizu Kesarije.[2] To selo
beše neznatno, ali rođenjem Save u njemu ono postade znamenitije od Armatema, u kome
odraste božanstveni prorok Samuilo.[3] Roditelji blaženoga Save behu Jovan i Sofija, ljudi
visokog porekla i pobožni. Kada detetu beše pet godina, oni otputovaše u Aleksandriju,[4]
jer Jovan bejaše na carskoj službi i imađaše visok vojnički čin. No po Božjem promislu
Sava bi ostavljen sa roditeljskim imanjem kod brata njegove majke. Ali pošto Ermijeva
žena beše zla i svadljiva, dete je mnogo patilo od nje, i najzad ode k bratu svoga oca
Grigoriju, koji življaše u drugom selu zvanom Skanda.[5] Usled toga se izrodi
neprijateljstvo između Savinog strica i ujaka. Roditelji Savini ostadoše dugo u
Aleksandriji, a Ermije i Grigorije se svađahu među sobom, i svaki je od njih hteo ne toliko
da dete drži kod sebe koliko da se koristi imanjem njegovog oca. Blaženi pak dečačić Sava,
još odmalena vrlo pametan, videći razdor i svađu između ujaka i strica, odreče se
svekolikog imanja i ode u manastir Flavijanov,[6] udaljen od Mulalaske četiri kilometra, i
primi monaški angelski lik u svojoj osmoj godini.
Živeći u manastiru Sava brzo nauči psaltir i ostale knjige Svetoga Pisma, i napredovaše u
vrlinama, marljivo se držeći monaškog ustava. No nakon ne mnogo vremena stric i ujak
blaženoga Save se pomiriše među sobom, dođoše k njemu u manastir i stadoše ga
odvraćati, savetujući mu da napusti manastir, pa da se oženi i živi na očevom imanju. Ali
on, voleći biti na pragu doma Božjega nego živeti u šatorima grešničkim,[7] i ljubeći
manastirski život više nego svetski, ne posluša ih, i odbaci njihov sablažnjivi predlog,
govoreći: Kao od zmije ja bežim od onih koji mi savetuju da odstupim od puta Božija, jer
zli razgovori kvare dobre običaje,[8] i ja se bojim da ne navučem na sebe prokletstvo kojim
prorok proklinje one koji zastranjuju u pokvarenost: ʺprokleti, koji zastranjuju od
zapovesti tvojihʺ (Psal. 118, 21). ‐ Takvim rečima odasla on od sebe svoje rođake prazne, a
sam se stade sa još većim usrđem podvizavati, umrtvljujući svoje telo trudovima i
uzdržanjem i podjarmljujući ga duhu.
Kada bi pobeđena ova zmija, koja htede da monaha Savu imanjem i ženidbom izvede iz
obitelji, kao iz rajskog naselja, drugi kušač stade kušati svetitelja ‐ demon
stomakougađanja. Jednom, radeći u manastirskoj gradini, blaženi Sava ugleda divnu
jabuku gde visi na drvetu; i pobeđen mišlju on otkinu jabuku sa željom da je pojede pre
određenog vremena i propisanog blagoslova. Ali setivši se da je takvim rodom zmija u
raju navela prvoga čoveka na greh, Sava se uzdrža, ne okusi jabuku, i osuđivaše sam sebe,
govoreći: Divan beše za gledanje i prijatan za jelo i onaj rod koji umrtvi Adama. ‐ I bacivši
2
jabuku na zemlju, on je izgazi nogama, gazeći s njom ujedno i pomisao svoj, i više od toga:
satirući glavu demonu stomakougađanja. I donese odluku: ne jesti jabuke do smrti.
Od tada on svaku telesnu želju pobeđivaše uzdržljivošću: malo je jeo, malo spavao, i uvek
bio u trudovima, jer ruke se njegove pružahu ili na molitvu ili na posao. I uskoro se on,
iako mlad, izjednači vrlinom sa svima starcima što behu u tom manastiru.
Dogodi se jednom nekome od tamošnje bratije, kada beše na poslušanju u pekari, da sav
pokisnu od kiše. A beše zimsko vreme, i dan bez sunca, i brat nemajući gde da osuši svoje
haljine, metnu ih u furunu preko drva, i zaboravi na to. Posle kratkog vremena bratija
dođoše da peku hleb, i potpališe drva ne znajući da je onaj brat metnuo u furunu haljine
da mu se suše. Kada se drva već silno razgoreše, seti se brat svojih haljina i stade
jadikovati zbog toga. A beše tu i blaženi Sava, pa videvši bratovljevu veliku tugu, on i ne
pomisli na sebe, nego se prekrsti i uđe u plamen peći. I, o čuda! kao što nekada mladići u
peći Vavilonskoj ne izgoreše zbog vere svoje, tako i dečak Sava zbog ljubavi svoje prema
bratu izađe iz peći nepovređen, noseći u rukama bratovljeve haljine čitave, a i haljine
njegove na njemu ne behu uopšte taknute ognjem. ‐ Videvši ovo čudo, bratija se
zaprepastiše, i govorahu među sobom: Kakav će biti ovaj dečak u kasnijim godinama,
kada se u dečaštvu svom udostoji takve blagodati od Boga?
U tom manastiru blaženi Sava provede deset godina, gredeći iz sile u silu i od slave u
slavu. Zatim se u njemu pojavi želja da ide u Jerusalim da se pokloni svetim mestima, i da
poseti oce u tamošnjoj obližnoj pustinji radi duhovne koristi sebi od razgovora s njima, i
da nađe i sebi obitalište u pustinji. Zato se on obrati arhimandritu s molbom, da ga otpusti
u Sveti Grad sa molitvom i blagoslovom. Ali ga arhimandrit ne hte pustiti, govoreći: Nije
dobro da tako mlad stranstvuješ; bolje ti je ostati na jednom mestu.
Međutim Bog, koji sve uređuje na korist, naredi arhimandritu u viđenju da ne zadržava
Savu, rekavši mu: ʺOtpusti Savu da mi posluži u pustinjiʺ. ‐ Tada arhimandrit dozva
blaženoga Savu, dade mu blagoslov, i otpusti ga s molitvom na put. I on, vođen desnicom
Svevišnjega, doputova u Jerusalim u svojoj osamnaestoj godini, pri kraju carovanja
Markijanova a za patrijarhovanja u Svetom Gradu Juvenalijeva.[9] On stiže u manastir
svetog Pasariona[10] zimi, i bi primljen od arhimandrita Elpidija, i poveren pod
rukovodstvo nekom starcu Kapadoku. Sava provede kod njega zimu, maštajući o
bezmolvnom pustinjačkom životu, za kojim je odavna žudeo. Čuvši pak za Jevtimija
Velikog[11]ʺkoji sijaše vrlinama i čudesima u pustinji na istoku od Jerusalima, Sava zažele
da ga vidi. Izmolivši od starijih blagoslov on krenu na put. I došavši u lavru velikog
Jevtimija, on provede tamo nekoliko dana, očekujući priliku da ga vidi. Jer prepodobni ne
dolažaše svagda u sabornu crkvu već jednom ili dvaputa u sedmici, i u izvesne dane. A
kad dođe subota, Sava ugleda prepodobnog Jevtimija gde ide u crkvu, i pripade k njemu
usrdno ga moleći da ga primi u svoju lavru. No Jevtimije, videvši ga mlada, uputi ga u
manastir još dalji od Jerusalima, k blaženom Teoktistu,[12] naređujući mu da se stara o
3
ovom mladom monahu; i proreče o njemu da će on uskoro, blagodaću Hristovom, zasijati
u monaškom životu većma od mnogih drugih, i da će biti slavan nastavnik svima
palestinskim pustinjacima, i da će podići lavru veću od svih lavri u zemlji.
Primljen od Teoktista u manastir, Sava se sav predade Bogu, i prohođaše sva manastirska
poslušanja sa bezropotnom poslušnošću, i smirenom pokornošću, i usrdnim
trudoljubljem. Sposoban i revnostan za svaku službu Bogu, on ulažaše u crkvu pre i
izlažaše iz nje posle svih. Jake duše, on i telom beše krupan i snažan; i dok ostali monasi
nasecahu u pustinji po jedan naramak pruća za kotarice i nošahu u manastir, dotle on
nasecaše i nošaše po tri. Nosio je i drva i vodu, starajući se da sve usluži. Dugo vremena
beše on nadzornik nad mazgama. Vršaše on i druge razne dužnosti. I sve to on obavljaše
svesrdno i bezprekorno, tako da se svi oci i bratija u manastiru divljahu njegovom
trudoljublju i dobrodušnosti.
No đavo, želeći da ga omete, izmisli ovakvu stvar. Bejaše u tom manastiru jedan brat,
rodom iz Aleksandrije, po imenu Jovan. Ovaj brat dobi vest da su mu roditelji umrli. Tada
mu đavo ubaci u um misao nedoličnu za monaha: da ide i uredi stvar oko imanja koje je
ostalo posle roditelja. I on dosađivaše igumanu Teoktistu čestim molbama da ga pusti u
Aleksandriju, i to zajedno sa Savom, pošto mu Sava, snažan telom, može biti od velike
pomoći na putu. Na uporne molbe monahove iguman Teoktist najzad popusti, i pusti
Jovana da zajedno sa Savom putuje. I tako oni otputovaše. Doputovavši u Aleksandriju,
oni se dadoše na posao oko imanja. No u to vreme roditelji blaženoga Save, Jovan i Sofija,
slučajno se nalažahu u Aleksandriji, pošto je Jovan, kao carski službenik visokog vojničkog
čina, često slat u Aleksandriju. Srevši svetoga sina Savu, oni ga poznadoše.
4
Tada Jovan i Sofija uvideše da je srce njihovog sina nesavitljivo, prestadoše ga nagovarati;
i stegnuvši srce oni ga sa mnogim ridanjem otpustiše. No pri rastanku oni ga moljahu da
kupi sebi za put što mu treba, i davahu mu četrdeset zlatnika; Međutim, on ne hte ništa da
uzme. Najzad, da ne bi roditelje sasvim ucvelio, on uze samo tri zlatnika, pa i njih, po
povratku u manastir, predade svome igumanu Teoktistu.
Kada se navršavaše deseta godina Savina življenja u tom manastiru, prestavi se
prepodobni Teoktist. Na njegovo mesto prepodobni Jevtimije postavi vrlinskog monaha
Marina. Ali kroz dve godine umre i on. Posle njega igumanom postade blagi monah
Longin. U to vreme blaženi Sava navršavaše tridesetu godinu. On se obrati igumanu
Longinu sa molbom da mu, radi što usamljeničkijeg molitvenog podvizavanja, dozvoli da
se zatvori u pećini, blizu manastira, okrenutoj jugu, na steni. Iguman Longin obavesti
pismom velikog Jevtimija o ovoj Savinoj želji. Prepodobni Jevtimije, koji se beše mnogo
naslušao o besprekornom životu Savinom, o njegovom postu i molitvama, krotosti i
smirenosti, i o drugim njegovim bogougodnim delima, otpisa Longinu: ʺNe zabranjuj Savi
da se podvizava kako hoćeʺ.
Spočetka blaženome Savi bi naređeno da u pećini boravi pet dana u sedmici. Zatim, na
njegovu molbu, njemu bi dozvoljeno da provede u njoj pet godina. Življenje pak njegovo u
pećini beše ovako: pet dana se postio, ništa ni jedući, niti iz pećine izlazeći; bavio se tamo
pletenjem kotarica, pleo ih je po deset na dan, a u ustima i u umu stalno mu beše molitva k
Bogu. Subotom pak rano izjutra on je izlazio iz pećine u manastir, noseći sa sobom pedeset
kotarica. U subotu i nedelju on je učestvovao u sabornoj molitvi, i potkrepivši sebe
hranom, opet u nedelju veče odlazio u pešteru, noseći palmovog granja koliko mu je bilo
potrebno da isplete pedeset kotarica. ʺU takvom trudu i postu provede blaženi Sava u toj
pećini pet godina. Onda ga veliki Jevtimije uze sa sobom na pustinjačke podvige kao
savršenog inoka, koji, iako mlad po godinama, izjednači se sa ocima, ostarelim u vrlinama.
Zato ga Jevtimije nazivaše mladim starcem: jer mlad telom, on beše sed svojom duhovnom
mudrošću i star svojim besprekornim životom. Stoga u četrnaesti dan meseca januara
izađe s njim veliki Jevtimije iz lavre, uzevši sa sobom i blaženog Domentijana,[13] i
krenuše u veliku pustinju Ruvu, da tamo provedu Svetu Četrdesetnicu do Cveti. No
starcu se jednom prohte da propešače svu pustinju što je iznad Mrtvoga mora, i naiđe sa
oba svoja učenika, Domentijanom i Savom, u bezvodna mesta. Žega beše velika, i blaženi
Sava se umori, pa iznemogao od žeđi pade, pošto nije bio u stanju dalje ići. Jevtimije se
sažali na njega, i udaljivši se od njega koliko se može dobaciti kamenom, on se stade moliti
govoreći: ʺGospode Bože, daj vodu u ovoj bezvodnoj zemlji, da se utoli žeđ iznemoglog
brataʺ. ‐ I završivši molitvu on kopnu triput zemlju jednim drvetom koje se tu desi, i
odmah poteče izvorska voda. Sava pi od te vode, i okrepi se; i od toga vremena on dobi
božansku silu da trpi u pustinji. Kada zatim dođoše Cveti, oni se vratiše u lavru.
Nakon malo vremena, prepodobni i bogonosni otac naš Jevtimije pređe ka Gospodu, za
patrijarhovanja u Jerusalimu patrijarha Anastasija.[14] Po prestavljenju Jevtimija i po smrti
5
nekih drugih starih otaca lavre, prepodobni Sava, videći da se pravila manastira menjaju,
otide u istočnu pustinju oko Jordana, koju u to vreme prepodobni Gerasim, kao sjajna
zvezda, obasjavaše svojim životom. Blaženom Savi beše trideset pet godina kada se
nastani u ovoj pustinji sam, i podvizavaše se u postu i neprekidnoj molitvi, čisteći sebe od
svake nečistote. Tada đavo stupi u rat protiv njega. Jednom u ponoći, kada svetitelj posle
mnogih trudova spavaše na zemlji, đavo se pretvori u mnoštvo zmija i skorpija, i
približivši se Savi htede da ga uplaši. No on odmah usta na molitvu, govoreći reči psalma
Davidova: Nećeš se uplašiti strahote noćne; na zmiju i na aspidu nastupaćeš (Psal. 90, 5.
13). Kada svetitelj ovo govoraše, đavo tog časa iščeze sa strašilima svojim. Međutim, kroz
nekoliko dana đavo se opet pretvori u strašnoga lava, i polete na svetitelja kao da hoće da
ga proždere; no poletevši, on ustuknu nazad; i opet poletevši, opet ustuknu. Videći gde
zver čas naleće čas odstupa, prepodobni mu reče: Ako si dobio od Boga vlast da me
pojedeš, zašto onda odstupaš? Ako pak nisi, zašto se onda uzalud mučiš? Jer silom Hrista
mog ja ću pobediti tebe, lave! ‐ I tog trenutka đavo, koji se beše javio u vidu zvera, pobeže
sa stidom. Od toga vremena Bog pokori prepodobnom Savi sve zveri i zmije, i on hođaše
među njima kao među krotkim ovcama.
Krećući se po pustinji, blaženi Sava srete jednom četiri veoma gladna i iznemogla
Saracena; naredi im da sednu, i izruči pred njih iz svoje haljine korenje zvano melagrija,
kojim se on hranio, i srčiku tršćanu.[15] Oni jedoše i okrepiše se, i zapamtivši mesto
Savinog obitališta otidoše. Posle pak nekoliko dana oni dođoše k njemu, noseći mu hleba,
sira i urme u znak blagodarnosti za njegovu dobrotu što ih nahrani u dan gladi.
Prepodobni Sava bi time potresen, i sa suzama reče duši svojoj: O jada, dušo moja! ovi
ljudi za naše malo dobro, učinjeno im jednom, koliko su blagodarni! A mi šta radimo,
primajući svakog časa neiskazane darove, bivamo neblagodarni, živimo u lenjosti i
neradu, ne izvršujući svete zapovesti Njegove!
Potom dođe k prepodobnom Savi jedan monah, po imenu Ant,[16] ljubitelj vrline, koji je
ranije dugo živeo s prepodobnim Teodosijem;[17] on zavole blaženoga Savu, i ostade da
živi pored njega. Jednom ih napadoše Agarjani, i poslaše jednoga ispred sebe da ih ubije.
No prepodobni oci se pomoliše Bogu, i odjednom se otvori zemlja i proguta Agarjana, a
ostali Agarjani, videvši to čudo, veoma se uplašiše i pobegoše.
Preko sažitelja svog Anta blaženi Sava se upozna sa prepodobnim ocem Teodosijem, i oni
stekoše veliku ljubav među sobom. Krajem četvrte godine svoga boravka u pustinji sveti
Sava, obilazeći pustinju, pope se jednom na jedno visoko brdo, gde blažena carica
Evdokija, supruga cara Teodosija Mlađeg, s radošću primi dušekorisno poučenje od
velikog Jevtimija. Provodeći tamo noć u običajenim molitvama, blaženi Sava imade
viđenje. On ugleda svetlog angela Božjeg koji mu pokaza dolinu, kojom je nekad proticao
potok na jug od Siloama, i reče mu: Ako hoćeš ovu pustinju da naseliš kao grad, onda se
okreni na istočnu stranu ovog potoka, pa ćeš ugledati pred sobom pešteru koja nije
6
zauzeta; uzići i nastani se u njoj. Onaj koji daje stoci hranu njezinu, i vranićima koji viču k
Njemu[18], Taj će i o tebi promišljatiʺ.
Kada se viđenje završi, i osvanu dan, prepodobni Sava siđe s brda, i uz pomoć Božiju nađe
pešteru koju mu angeo pokaza u viđenju, i nastani se u njoj. A beše mu tada četrdeset
godina. Te godine prestavi se patrijarh Jerusalimski Anastasije, ostavivši iza sebe na
patrijaršijskom prestolu Martirija.[19] Te iste godine car Zenon, ubivši mučitelja Vasiliska,
povrati sebi carsku vlast.[20]
Peštera u kojoj se nastani prepodobni Sava imađaše vrlo neudoban ulaz. Zato on obesi
konopac iz peštere, po kome se spuštao iz peštere kada je išao po vodu na jezero zvano
Eptastom, koje je bilo udaljeno od peštere petnaest stadija. Živeći u ovoj pešteri,
prepodobni se ispočetka hranio travom što je rasla oko nje. A Bog, koji mu je naredio da se
nastani tu, posla mu i hranu preko ljudi, varvara,[21] kao nekada preko gavrana proroku
Iliji kod potoka Horata.[22] Jer posle izvesnog vremena četiri Saracena, prolazeći tuda,
nađoše pešteru prepodobnoga Save, i želja im beše da se uspuzaju u nju, ali ne mogahu
zbog vrlo teškog uspona. Prepodobni pak, ugledavši ih odozgo, spusti im konopac da po
njemu uziću k njemu. Ušavši u pešteru, Saraceni ništa ne nađoše kod blaženoga Save, i
udiviše se njegovom životu i dobrodušnosti. I sažalivši se na njega, oni se dogovoriše da
mu donose hranu. I tako oni dolažahu k njemu, često, donoseći mu hleba, sira, urme, i
druge hrane. I provede prepodobni pet godina u pećini sam, razgovarajući samo s jedinim
Bogom, i pobeđujući nevidljive neprijatelje neućutnim molitvama. Zatim Bogu bi ugodno
da mu poveri duše mnogih i da ga načini nastavnikom i pastirom slovesnih ovaca. Naime:
posle njegovog petogodišnjeg usamljeničkog podvizavanja u pešteri, počeše dolaziti k
njemu mnogi iz raznih mesta sa željom da žive pored njega. A on ih sve primaše s
ljubavlju, i svakome dodeljivaše udobno mesto za življenje. I načinivši sebi kelije oni
življahu bogougodno, gledajući na vrlinski život prepodobnoga Save kao na primer. I za
kratko vreme sabra se oko njega do sedamdeset braće, među kojima se isticahu ovi: Jovan
koji potom bi iguman nove lavre;[23] Jakov koji sagradi na Jordanu lavru, zvanu Pirgion;
Firmin i Sevirijan, od kojih prvi ustrojio lavru u Mahmasu,[24] a drugi ‐ manastir u Varihi;
Julijan ‐ strojitelj lavre na Jordanu, koja se nazivala Nesklerava,[25] i mnogi drugi sveti
muževi, čija su imena zapisana u knjigama večnoga života. Svima njima bejaše
prepodobni Sava iguman, putovoća i pastir.
Svakome od bratije prepodobni dodeljivaše pećinicu i u njoj keliju. A kad se umnoži
bratija, on sa njima poče na brdu graditi kulu, koja bi služila kao bedem i zaštita obitelji.
To i posluži kao osnova njegove velike lavre. I dok se na brdu izgrađivaše lavra sa severne
strane potoka, prepodobni podiže malu crkvu u dolini, usred presahlog potoka; i kad bi
ko od prezvitera dolazio k njemu, on ga je molio, i ovaj je služio svetu liturgiju. Jer
prepodobni, iz smirenosti svoje, ne hte se primiti svešteničkog čina, niti je koga od bratije
hteo uzdići u sveštenički čin.
7
Na tom mestu beše oskudica u vodi, pošto se izvor nalazio daleko. I jedne noći svetitelj se
moljaše, govoreći: Gospode Bože naš, ako je volja Tvoja da se ovo mesto naseli u slavu
Presvetog Imena Tvog, onda pogledaj na nas, sluge Tvoje, i daruj nam vodu na utoljavanje
žeđi naše! ‐ Dok se svetitelj tako moljaše, ču on neki glas od potoka; i pogledavši na tu
stranu on, pri sjaju mesečine, ugleda divljeg magarca gde nogom kopa zemlju, prislanja
usne na raskopano mesto i pije vodu. Prepodobni odmah siđe dole, i sam poče kopati na
onom mestu gde vide magarca. Pokopavši malo on nađe izvorsku vodu, i obrazova se
izvor sa izobilnom vodom, koja je od tada zadovoljavala sve potrebe lavre, i nikada se nije
umanjivala.
Opet druge noći, kada blaženi Sava hoćaše oko potoka i pojaše psalme Davidove, pojavi se
ognjeni stub pri samoj vrleti što je sa zapadne strane potoka; i stajaše svetitelj na molitvi
sve do zore. U osvitku dana svetitelj pođe na mesto gde vide stub, i nađe veliku divnu
pećinu, u vidu crkve, ustrojenu Božjom a ne ljudskom rukom; širok ulaz u nju bejaše s
juga, i od sunčane svetlosti ona beše dovoljno osvetljena. Ukrasivši tu pećinu, prepodobni
Sava načini od nje crkvu. I naredi bratiji da se svake subote i nedelje sabiraju u nju radi
bogosluženja. Sam pak on preseli se tamo, načini sebi blizu te nerukotvorene crkve keliju
na visokoj steni, i napravi tajni ulaz u crkvu; kroz njega on ulažaše u crkvu, dan i noć na
molitvi provođaše.
Broj bratije se svakodnevno uvećavaše, tako da ih bi do sto pedeset. I zidahu se kelije s obe
strane potoka; pritom rastijaše i slava prepodobnoga Save; i bogoljubivi ljudi donošahu
mu mnogo zlata, koje on upotrebljavaše na izgrađivanje lavre. Takođe i svjatjejši patrijarh
Jerusalimski Martirije imađaše veliku ljubav k njemu, i veoma ga poštovaše, i šiljaše mu
potrebne stvari.
Blaženi Martirije otide ka Gospodu u osmoj godini svoga patrijarhovanja, a patrijaršijski
presto primi Salustije;[26] prepodobnom pak Savi tada beše četrdeset osam godina. U to
vreme u lavri neki monasi, pokvareni dušom, telesni razumom, koji Duha nemaju,[27]
ustadoše protiv svetitelja; a i inače oni odavna smišljahu protiv njega nepravedne stvari i
zadavahu mu mnogo jada na sve moguće načine. Jer često usred pšenice raste kukolj i u
vinogradu trnje; i među apostolima se nađe jedan izdajnik; i u proroka Jeliseja bejaše
neverni učenik Gijezije.[28] Tako i sva pokvarena bratija, ili bolje reći ‐ lažna bratija,
smislivši zlo protiv svetitelja, odoše u Sveti Grad k patrijarhu, i moliše ga da im postavi
igumana. Na pitanje, iz kog su mesta, oni odgovoriše: Mi živimo pored jednog pustinjskog
potoka. ‐ Ovakim odgovorom oni su hteli da prećute ime blaženoga Save, jer su znali da je
ime njegovo slavno i da ga svi s ljubavlju spominju. No patrijarh nastojavaše da kažu
odakle su, te oni, i protiv svoje volje, rekoše da su od potoka koji se zove po imenu nekog
crnorizca Save. Patrijarh upita: A gde je Sava? ‐ Oni pak, ne odgovarajući na pitanje,
počeše klevetati blaženoga, govoreći da je on prost i neumešan čovek i da ne može
rukovoditi tako mnogobrojnom bratijom, i zbog svoje neotesanosti i neznanja upravljati
8
tolikom lavrom. Svojoj kleveti oni dodadoše još i to, da Sava niti sam hoće da primi
rukopoloženje, niti to dopušta kome od bratije.
Dok oni tako klevetahu pravednika pred patrijarhom, dogodi se da tu beše prisutan jedan
čestit i ugledan muž, po imenu Kirik, prezviter presvete crkve Vaskrsenja Hristova i čuvar
Životvornog Krsta Gospodnjeg. Čuvši klevetu njihovu, on ih upita: Jeste li vi primili Savu
na to mesto, ili je Sava primio vas? ‐ Oni odgovoriše: Sava je primio nas. Ali on je prost i
nije u stanju upravljati nama pošto smo se umnožili. ‐ Tada im Kirik reče: Kada je Sava bio
u stanju da vas sabere u tom pustinjskom mestu, utoliko će više biti u stanju, uz pomoć
Božju, i pasti vas.
Oni umukoše, pošto ne mogahu ništa odgovoriti na to. A patrijarh, odloživši ispitivanje za
sutra, odmah posla po svetog Savu, s poštovanjem ga pozivajući k sebi, kao povodom
nekog drugog posla. Blaženi dođe, a patrijarh mu ništa ne reče o klevetnicima, niti
klevetnicima što reče, niti ih izobliči, nego odmah rukopoloži za prezvitera prepodobnoga
Savu, iako ovaj nije hteo. Posvetivši ga, patrijarh reče klevetnicima: Evo imate oca svog i
igumana lavre svoje; njega izabra odozgo Bog a ne ljudi. Ja sam samo potvrdio Božanski
izbor.
Rekavši to, patrijarh uze svetoga Savu i te monahe i ode s njima u lavru, osveti Bogom
sazdanu crkvu, blagoslovi svu lavru, pouči bratiju da se pokoravaju svome igumanu,
blaženome Savi, pa se vrati natrag.
Kada blaženome Savi beše pedeset tri godine, zacari se po smrti Zenona Anastasije. Te
godine dođe u lavru jedan bogougodni muž, po rođenju Jermenin, po imenu Jeremija sa
dva učenika, Petrom i Pavlom. Prepodobni Sava im se veoma obradova, i dade im onu
pećinu, u kojoj on sam spočetka življaše kada beše sam u potoku. I dozvoli im da u maloj
crkvi subotom i nedeljom vrše bogosluženja na jermenskom jeziku. I tako se postepeno
umnožiše Jermeni u lavri. U to vreme dođe u lavru i prepodobni otac naš Jovan, zvani
Ćutljivac. On beše episkop u gradu Kolonijskom; ali, radi Boga, on ostavi svoju episkopiju,
i sakrivši svoj čin truđaše se u lavri kao prost monah.
Prepodobni Sava podražavaše svetog Jevtimija Velikog, koji svake godine obično odlažaše
u pustinju 14. januara i provođaše tamo sav Veliki post. Ugledajući se na njega, tako
postupaše i prepodobni Sava tog meseca, ali odlažaše u pustinju ne 14. januara već čekaše
dvadeseti dan, da u lavri otpraznuje praznik svetog Jevtimija Velikog. Posle toga on
odlažaše u pustinju; i udaljivši se od ljudi on se približavaše Bogu bogorazmišljanjem i
molitvom; i ostajaše tamo sve do Cvetne subote.
Jedne godine kada on po tom običaju ovom ode iz lavre u pustinju i hoćaše pored Mrtvoga
mora, ugleda on jedno malo pusto ostrvo,[29] i u njemu se javi želja da na njemu provede
dane posta. I on pođe k njemu. Ali ga demonska zavist omete u tome, te on upade tamo u
neku jamu koja se zadesi, iz koje kao iz peći izlažaše neka para i oganj. Tu mu se opali lice
9
i brada, i drugi delovi tela zadobiše povrede, i on se silno razbole. A kada se vrati u lavru,
bratija ga poznadoše jedino po glasu; tako lice njegovo beše opaljeno. I ležaše on mnogo
dana bolestan, dok neka Božanska sila ne siđe na njega odozgo i ne isceli ga, i ne darova
mu silu na nečiste duhove. I od tada brada mu više ne poraste kao što je bila ranije, nego
ostade mala i retka. A on blagodaraše Boga povodom toga, da se ne bi ponosio lepotom
svoje brade.
Naredne godine po običaju svom prepodobni Sava izađe u pustinju sa učenikom svojim
Agapitom. Posle pak ne mnogo dana Agapit leže na pesak od umora i gladi, i zaspa; a
blaženi Sava stajaše od njega podalje i moljaše se. Utom se iznenada pojavi ogroman lav,
zaustavi se nad zaspalim Agapitom, i stade ga njušiti od nogu do glave. Ugledavši lava
nad učenikom, blaženi Sava se uplaši da ne pojede zaspaloga, i odmah se usrdno pomoli
Bogu da mu učenika sačuva od zvera. Bog usliši svoga slugu, zatvori usta lavu te ne učini
nikakvo zlo Agapitu, nego kao ošinut bičem, pobeže u pustinju. Potom on samo repom
zakači zaspaloga, te se ovaj probudi, i sav se strese ugledavši lava, i pritrča k svome ocu.
Prepodobni Sava ga pouči da se ne predaje dugome spavanju, da ne bi postao plen
zverima, naročito nevidljivim.
Jedne od narednih godina blaženi po običaju isto tako hođaše sa tim učenikom po pustinji
severno od Jordana, i u jednoj gori naiđe na pećinu i u njoj na prozorljivog otšelnika. Kada
i jedan i drugi satvoriše molitvu, i stupiše u razgovor, otšelnik upita: Šta te podstače, divni
Savo, da dođeš k nama? ili ko ti pokaza mesto ovo? Eto, blagodaću Božjom ja boravim
ovde trideset osam godina, i ne videh nijednoga čoveka; a kako ti dođe ovamo? ‐ Blaženi
Sava odgovori: Bog koji ti kaza moje ime, On i meni pokaza ovo mesto. ‐ I posle
dušekorisnog razgovora oni celivaše jedan drugog, i Sava s učenikom svojim ode u
pustinju. A kad se približi vreme da se vrate u lavru, prepodobni Sava reče učeniku:
Hajdemo, brate, da se oprostimo sa slugom Božjim u pećini. ‐ A kada dođoše, oni nađoše
starca gde kleči okrenut istoku; pa pomislivši da on molitvu tvori, čekahu dugo. No kada
se dan stade kloniti k večeru, blaženi Sava videći da starac ne ustaje sa molitve, reče:
Predaj nas Hristu, oče.[30] ‐ Ali odgovora ne bi. Blaženi onda priđe i dodirnu starca, i vide
da se on prestavio. Tada se okrete učeniku i reče mu: Hodi, čedo, da pogrebemo telo
svetiteljevo; radi toga nas Bog i posla ovamo. ‐ I izvršivši nad pokojnikom uobičajeno
nadgrobno bogosluženje, oni ga pogreboše u istoj pećini, pa pošto kamenjem zatvoriše
ulaz vratiše se u lavru.
One godine, koje bi osvećena Bogom sazdana crkva, umre u Aleksandriji roditelj
blaženoga Save Jovan, koji imađaše veliku vlast u Isavrijskoj oblasti,[31] a blažena mati
njegova Sofija, već veoma stara, rasprodade svu imovinu svoju, i sa mnoštvom zlata dođe
u Jerusalim k sinu ovom Savi. On je primi, i usavetova da se postriže u monahinju. I ona,
poživevši nešto malo u monaškom liku, prestavi se ka Gospodu. A zlato koje ona donese,
blaženi Sava utroši na manastirske potrebe i na zidanje gostoprimnica. Jednu
10
gostoprimnicu podiže u Jerihonu, za zbrinjavanje putnika ‐ mirjana a drugu podiže u
lavri, za zbrinjavanje monaha.
Za vreme zidanja gostoprimnice u lavri, prepodobni otac Sava posla jednog brata s
manastirskom stokom u Jerihon, da otuda donese građu za zidanje. Pri povratku pak beše
velika vrućina, i brat silno ožedne na putu. Kako nigde ne beše vode, jer zemlja beše
pustinjska i bezvodna, on pade iznemogao od žeđi. No setivši se svetoga starca on reče:
Bože ave moga Save, ne ostavi me! ‐ I tog časa se pojavi oblak nad njim, i odaždivši rosu
rashladi njega i stoku koja vucijaše građu. I taj oblak iđaše nad njim sve do lavre,
zaklanjajući ga i rashlađujući ga od vrućine. A ovo bi molitvama svetog oca njegovog
Save, koga on spomenu u svojoj nevolji.
Jednom u vreme posta prepodobni Sava namisli uzići na goru Kastelijsku,[32] udaljenu od
lavre dvadeset stadija, na severu. Ta gora beše neprohodna za ljude, a strašna svojom
opasnom i teškom uzbrdicom, i strahotama koje su tamo bivale: jer na toj gori boravljaše
mnoštvo demona i oni raznim prividima zastrašivahu prolaznike. Međutim prepodobni
Sava, izabravši, po rečima Psalmopevca, Višnjega sebi za pomoćnika (sr . Psal. 90, 9), uziće
na tu goru, okropi je sa ovih strana jelejem, uzetim iz kandila Svetoga Krsta, i ogradivši
sebe krsnim znakom kao nerazrušivim bedemom, provede tamo sve vreme Velikoga
posta. Ali spočetka svaki dan vođaše on borbu s demonima: jer oni ga napadahu čas u
vidu zverova, čas se pretvarahu u gmizavce, čas u ptice, praveći strašnu galamu, urlikanje
i dreku, tako da se prepodobni, kao čovek, i uplaši, i pomisli da siđe s gore. Ali Onaj koji
nekada ukrepi Antonija Velikog u takoj borbi sa demonima, Taj se javi i ovome svetitelju i
naredi mu da bude neustrašiv uzdajući se u silu krsta. I življaše blaženi bez straha,
molitvom i krsnim znamenjem progoneći daleko od sebe sva demonska strašila. No pri
kraju Velikoga posta, kada svetitelj stajaše noću na molitvi, demoni izvršiše na njega
poslednji napad, strašniji od svih ranijih: ogromno mnoštvo njih pojaviše se, po običaju
svom, u vidu zverova, gmizavaca, ptica, i sa strahovitom bukom i tutnjavom napadoše na
svetitelja, tako da se, izgledalo je, sva gora tresla. Međutim, svetitelj se ni najmanje ne
uplaši već produži moliti se Bogu. Tada demoni zavapiše: ʺO, jada! šta mi trpimo od tebe,
Savo! Zar ti je malo što si naselio dolinu pored potoka? Nisu li ti dosta pećine i stene? Ti si
i pustinju, kroz koju si prolazio, naselio! Ti si čak i ovde došao, u naše obitalište, da nas
isteraš odavde! Evo, mi već odlazimo odavde, ne možemo da se protivimo tebi, jer tebi
pomaže Bogʺ.
I tog časa oni sa velikim ridanjem, i zapomaganjem, i neizmernom grajom, i ogromnom
hukom, u vidu gavranova odleteše sa gore u tu noć. Nedaleko od te gore noćevahu pastiri
sa svojim stadima; oni videše kako demoni odleteše sa gore i čuše njihovo zapomaganje, i
dođoše k prepodobnome Savi i ispričaše mu to. A on, uznevši blagodarnost Bogu za
progonstvo demona, vrati se po isteku Posta u lavru da zajedno sa bratijom praznuju
nastupajući praznik Vaskrsenja Hristova.
11
Posle Praznika on uze neke od bratije i ode opet u Kasteliju i stade raščišćavati mesto i
zidati kelije. Za vreme tog rada oni na brdu otkopaše jednu veliku građevinu, izrađenu od
divnog kamena, i udobnu za življenje. Oni očistiše i ukrasiše ovaj dom, načiniše u njemu
crkvu i osvetiše. I prepodobni ustroji tu opštežiće. No dok se izgrađivaše to opštežiće
jednom nestade hrane. Tada se angeo Gospodnji javi u viđenju nastojatelju opštežića blizu
Vitlejema, arhimandritu Markijanu, i reče mu: ʺEto, ti, Markijane, sediš spokojno, imaš sve
što ti treba, a sluga Božji Sava muči se u Kasteliji sa bratijom iz ljubavi prema Bogu,
gledajući i nemajući neophodnu hranu, i nema nikoga da im da što im treba. Stoga im ti
bez oklevanja pošlji hrane, da oni ne bi iznemogli od gladiʺ ‐ Markijan odmah natovari
svoju kljusad raznovrsnom hranom i posla je prepodobnom Savi. A prepodobni, primivši
pošiljku, uznese blagodarnost Bogu koji promišlja o slugama Svojim.
Dovršivši kinoviju, prepodobni Sava sabra u nju dovoljno bratije, i poveri ih nekome
Pavlu pustinjaku, koji dugo vremena življaše sa njegovim učenikom Teodorom. Ali Pavle
se kroz kratko vreme prestavi iz ovog života, i svu upravu primi na sebe Teodor. On
dovede u manastir svoga brata Sergija i svoga ujaka Pavla, koji kasnije starešinovahu u
Kasteliji, a zatim biše episkopi u Aili i Amatuntu.[33]
Osnovavši u Kasteliji kinoviju, prepodobni Sava se veoma staraše da je napuni vrlinskim
ljudima, podvižničkim i iskusnim monasima. Mirskim pak ljudima koji su želeli da se
postrižu, takođe i mladićima, on ne dopuštaše da žive ni u Kastelijskom opštežiću ni u
lavri; za njih on sagradi malu posebnu kinoviju na severnoj strani, i dade im iskusne
nastavnike, da oni naučavaju početnike manastirskom životu i pravilima. Ovi početnici
bili su dužni najpre naučiti Psaltir i sav poredak molitvenog pravila; zatim, navikavati se
na podvige i trudove, čuvati um svoj od svetovnih sujetnih sećanja i protiviti se rđavim
pomislima; onda, obuzdavati svoju volju i biti poslušan, krotak, smiren, ćutljiv, čio, vedar i
oprezan, i braniti se od vražjih napadaja. Ko je uspešno usvajao ove početke monaškog
života, njega je prepodobni prevodio u veliku kinoviju ili u lavru. Poneke pak od
početnika, naročito one pomlađe, on je upućivao k prepodobnom ocu Teodosiju, koji tada
već beše ostavio Katismatnu crkvu i ustrojio manastir na trideset pet stadija zapadno od
lavre.[34] Obojica oni, Sava i Teodosije, behu u svemu jednodušni i jednoumni, i saglasni
među sobom. Zato ih Jerusalimljani nazivahu novom apostolskom dvojicom, sličnom
Petru i Pavlu. I njima bi povereno starešinstvo nad svima monasima. To se desilo na
sledeći način. Po prestavljenju blaženoga arhimandrita Markijana, sabraše se svi monasi iz
lavri i manastira, sa gora i iz pustinja u patrijaršiju k patrijarhu Salustiju, koji tada beše
bolestan, i po opštoj želji svih patrijarhu biše predložena ova dva velika oca, Teodosije i
Sava, da ih postavi za arhimandrite i starešine nad svima manastirima i lavrama što su u
okolini Svetoga Grada. I od toga vremena, prepodobni Teodosije starešinovaše nad
opštežićnim manastirima, a prepodobni Sava nad ocima otšelnicima.
Po odlasku ka Gospodu patrijarha Salustija i stupanju na patrijarški presto Ilije, blaženi
Sava pogađaše neku zemlju što se graničaše sa lavrom, želeći da na njoj izgradi kelije za
12
monahe koji dolaze izdaleka. Vlasnik je za tu zemlju tražio mnogo zlata, a starac u to
vreme imađaše samo pola zlatnika. Ipak, položivši nadu u Boga, u koga je s ljubavlju
duboko verovao, prepodobni Sava reče prodavcu: Uzmi, brate, sada ovo kao kaparu do
sutra izjutra; a ako ti sutra izjutra ne dam celokupnu sumu, onda neka i kapara propadne.
‐ U toku pak noći svetitelj stajaše na molitvi, i tako pred zoru odjednom uđe neki nepoznat
čovek, spusti mu u ruke sto sedamdeset zlatnika, i odmah otide, ne rekavši ko je i otkuda
je. Udivivši se promislu Božjem i zablagodarivši Bogu, prepodobni dade novac prodavcu,
i sazida drutu gostoprimnicu za zbrinjavanje bratije koja dolazi izdaleka. Tako isto i za
Kastelijansku kinoviju on kupi dve gostoprimnice, jednu u Svetome Gradu, blizu
Davidove kule, a drugu u Jerihonu.
U to vreme dođoše u lavru dva rođena brata, rodom iz Isavrije, po imenu Teodul i
Gelasije, kao drugi Veseleil i Elijav, premudri neimari skinije,[35] koje Bog posla drugome
Mojsiju prepodobnome Savi, da njihovom pomoći dovrši izgrađivanje lavre. I dozida on
mnoge kelije, bolnicu i pekaru, kupatilo kraj potoka, i veliku crkvu u ime Prečiste
Bogorodice; jer ona nerukotvorena crkva, koju Bog pokaza prepodobnome preko ognjenog
stuba, postade već tesna, i za vreme bogosluženja nije mogla da primi svu bratiju, koja se
veoma umnoži. Stoga prepodobni Sava blizu nje podiže drugu crkvu, veću i prostraniju, u
ime Presvete Bogomatere; nju osveti patrijarh Ilija. U ovu dakle crkvu presvete Bogorodice
prepodobni Sava naredi da se sabiraju na slavoslovlje Božije; a u onu manju crkvu prevede
Jermene i uredi im tamo svenoćna bogosluženja u nedelju i o velikim praznicima.
Neki od bratije Jermena sledovahu tada sujetnom jeretičkom učenju Petra, prozvanoga
Fulon[36] angleskoj Trisvetoj pesmi dodavahu reči: ʺraspnij sja za ni, pomiluj nasʺ (= koji si
se raspeo za nas, pomiluj nas). ‐ Da bi zabludu ove bratije iskorenio, blaženi Sava naredi
Jermenima da Trisvetu pesmu pevaju ne po jermenski nego po grčki. Tako dakle oni svu
službu pevahu po jermenski, a Trisveto po grčki, te se na taj način bogohulne Fulonove
reči više ne dodavahu Trisvetoj pesmi od strane Jermena.
Iako prepodobni Sava tako mudro sve vođaše i upravljaše, opet oni kletvenici, o kojima je
ranije bilo reči, nahuškani demonskom zloćom, pozavideše njegovom mudrom
upravljanju, i s mržnjom ustadoše protiv njega. Oni pridobiše za svoje zlo do četrdesetoro
bratije, neiskusne u manastirskom životu, pokvarene i nerazumne, i činjahu mnoge
pakosti svetitelju. Tada prepodobni Sava, surov prema demonima a krotak prema ljudima,
ustupajući nepravičnom gnjevu njihovom, ostavi lavru i otide u krajeve Skitopoljeke,[37] i
zaustavi se u pustom mestu pokraj reke Gadarije.[38] Našavši lavlju pećinu on uđe u nju,
pomoli se Bogu, pa leže na lavlje legalo da se odmori, jer beše pala noć. U ponoći pak dođe
lav, i našavši na legalu svom starca gde spava uhvati ga zubima za odeću, i vucijaše ga iz
pećine, da mu starac ne zauzima njegovo mesto. Probudivši se, prepodobni ugleda
strašnoga lava, ali se ne uplaši, nego odmah ustade i poče vršiti ponoćne molitve. A lav
izađe i čekaše dok on svrši molitveno pravilo. Završivši polunoćnicu, starac opet sede na
lavovom legalu. A lav ponovo uđe, i uhvativši zubima za kraj od odeće, stade vući svetoga
13
oca iz pećine. Tada starac reče lavu: ʺZveru, pećina je prostrana, u njoj ima mesta za nas
obojicu, i mi možemo živeti oba zajedno, jer nas je jedan Tvorac stvorio. A ako ti nije po
volji da zajedno sa mnom stanuješ, onda ti bolje idi odavde, jer ja sam vrednosniji od tebe,
pošto sam rukom Božijom sazdan i Njegovim likom počašćenʺ. ‐ Čuvši to, lav se postide
starca i ode.
Kada Skitopoljci i Gadarinci saznadoše da blaženi Sava živi u toj pećini, oni počeše
dolaziti k njemu. Među njima beše neki mladić Vasilije, koji ostavi svet, postriže se u
prepodobnog oca Save i stade živeti s njim. O postriženju Vasilijevom čuše razbojnici i
pomisliše da je on mnogo zlata doneo u pećinu ocu Savi, pošto beše od visokorodnih i
bogatih. I razbojnici napadoše na njih noću, ali ništa ne nađoše kod njih; začudiše se tome,
i otidoše. I odjednom oni ugledaše: dva ogromna i strašna lava idu im u susret. Oni
pomisliše da ih to Bog kažnjava što su se usudili napasti na sluge Njegove. I povikaše
gromkim glasom k zverovima: Zaklinjemo vas molitvama oca Save, sklonite se s puta da
prođemo! ‐ Čuvši ime svetoga Save, lavovi odjuriše kao bičem šibani. Ovo čudo udivi
razbojnike, i oni se vratiše prepodobnome, ispričaše mu šta se zbilo; pokajaše se za zla dela
svoja, ostaviše se pljačke, i stadoše izdržavati sebe svojim radom.
Kada se raznese glas o ovom događaju, mnogi počeše dolaziti k prepodobnom Savi. I
požive tamo prepodobni neko vreme, i bratiju sabra. I postavivši im igumana, on ih poveri
Bogu, a sam, kao ptica željna usamljenosti i tišine, otide u drugo pustinjsko mesto da
usamljenički molitveno tihuje. Pošto na tom mestu dosta dugo provede u molitvenoj
osami i tihovanju, prepodobni se opet vrati u svoju lavru, smatrajući da su se
nezadovoljnici smirili i prestali sa roptanjem i zloćom. Ali pokaza se da se oni nisu
popravili i puni su ranije zloće, pa im se još i broj uvećao, te ih je do šezdeset. I prepodobni
ih oplakivaše kao propale, i očinski ih savetovaše: bezočnosti njihovoj on suprotstavljaše
dugotrpeljivost, mržnji ljubav, i reči svoje zaslađivaše duhovnom mudrošću i iskrenošću.
Ali crnce on ne uzmože načiniti belima, jer ih njegovi blagi saveti još više razjarivahu. I on
opet ustupajući njihovom gnjevu, ostavi lavru i otide u krajeve Nikopoljske,[39] i tamo se
nastani pod takozvavim Roškovim drvetom, koje rađa sladak rod: roščiće. Prepodobni
Sava se plodom tog drveta hranjaše, a njegovim granama pokrivaše.
Vlasnik toga mesta, doznavši za prepodobnog Savu, sazida mu na tom mestu keliju. I kroz
kratko vreme, blagodaću Hristovom, sabra se oko prepodobnoga bratija; i tako se na tom
mestu obrazova kinovija. I dok blaženi Sava življaše tamo, nenavidnici njegovi u lavri
proneše glas među bratijom da su zveri pojele Savu u pustinji. I oni se uputiše s blaženom
patrijarhu Iliji i rekoše: Otac naš za vreme stranstvovanja po pustinji oko Mrtvoga mora bi
rastrgnut od lavova. Stoga molimo tvoju svetost da nam daš igumana. ‐ Blaženi Ilija,
znajući življenje Savino od njegove mladosti, reče monasima: Ja vam ne verujem, jer znam
da je Gospod pravedan, i neće prezreti tolika dobra dela oca vašega, niti dopustiti da ga
zveri pojedu. Bolje je, idite i potražite oca vašeg, ili poćutite u kelijama svojim dok ga Bog
ne prokaže. ‐ I tako se neprijatelji prepodobnoga Save vratiše sa stidom.
14
O prazniku obnovljenja hrama Vaskrsenja Gospodnja u Jerusalimu[40] sabraše se svi
palestinski episkopi i igumani; dođe i prepodobni Sava sa nekolicinom bratije iz
Nikopoljskog manastira. Ugledavši ga patrijarh se veoma obradova, i uzevši ga nasamo
moli ga da se opet vrati u lavru. A on odbijaše govoreći da je iznad njegovih sila upravljati
i starati se o tolikom mnoštvu bratije, i moljaše oproštaj. No patrijarh reče: Ako ne ispuniš
moju molbu i savet, onda mi više ne izlazi pred oči, jer ne mogu trpeti da drugi gospodare
tvojom tvorevinom. ‐ Tada blaženi Sava, i protiv svoje želje, kaza patrijarhu razlog zbog
koga je otišao iz lavre. I dodade: Neka ne budem ja uzrok svađama i razdorima među
bratijom. ‐ Ali, ne poslušati patrijarha prepodobni Sava nije mogao. Stoga on postavi
Nikopoljskom manastiru za igumana svog učenika, koji zajedno s njim beše došao iz
Nikopolja, a sam krenu u svoju lavru. Patrijarh posla s njim bratiji ovakvu naredbu:
ʺVama, bratiji u Hristu, javljam da je otac vaš Sava živ, a nisu ga pojele zveri, kao što ste vi
čuli i pričali. On dođe k meni o prazniku i ja ga zadržah, smatrajući da je nepravedno da
on ostavlja svoju lavru, koju je Božjom pomoću svojim trudom osnovao i uredio. Zato,
primite oca svoga srdačno i sa svakom češću, i pokoravajte mu se u svemu, jer ne izabraste
vi njega nego vas on sabra. Ako pak neki od vas, gordeljivi i nepokorni, ne ushtednu
smiriti se i pokoravati se njemu, onda takvima mi naređujemo da odmah napuste lavru,
jer nije lepo da ovaj otac ne zauzme svoje mestoʺ.
Kada ova naredba bi pročitana u lavri usred crkve, neprijatelji prepodobnoga Save,
oslepljeni, nadadoše viku i stvoriše metež, vičući protiv nevinoga i čistog srcem oca
svetog: jedni ga ukoravahu, vređahu, grđahu; neki pokupivši svoje haljine i stvari
spremahu se otići iz lavre; neki pak dohvativši sekire i budake pojuriše keliji koju sam
prepodobni Sava beše sazidao, pa je u besu svu do temelja srušiše, a građu i kamenje
pobacaše dole u potok, i onda otidoše u Sukijsku lavru.[41] No iguman te lavre Akvilin,
čovek bogougodan, znajući zloću njihovu, ne primi ih nego ih otera iz svoje lavre. Tada
oni odoše u Tekojski potok;[42] tamo podigoše sebi kelije i nastaniše se.
Tako bi ovaj kukolj počupan iz lavre; a bratija koji ostadoše behu kao pšenica blagoprijatan
plod Bogu. Nakon pak malo vremena ču sveti Sava gde se nalaze otišavša iz lavre bratija i
da su u velikoj oskudici. Tada on natovari mnogo hrane na lavrske konje i magarce, i
krenu k njima, želeći i da utoli gnjev njihov, i da im pomogne u oskudici. A kada neki od
njih ugledaše blaženog Savu gde ide k njima, rekoše: ʺGle, ovaj licemer dođe i ovamo!ʺ ‐ I
druge grdnje govorahu oni u gnjevu i jarosti. A on, nezlobiv, pogledavši s ljubavlju na
njih, reče im reči blage i uteši ih hranom. Videvši pak njihovu teskobu, nemaštinu i
neuređenost, jer behu kao ovce bez pastira, on obavesti o svemu patrijarha i moli ga da se
pobrine o njima. Patrijarh ih poveri njemu, davši za zidanje sedamdeset zlatnika i mnoge
druge potrebe. Prepodobni Sava ode k njima; provede kod njih pet meseci, sazida im
crkvu, pekaru, i osnova novu lavru; onda im iz stare lavre dovede jednoga od iskusnih
otaca, po imenu Jovana, čoveka prozorljiva, i postavi im ga za igumana; pa se posle toga
vrati u svoju lavru.
15
Iguman Jovan upravljaše novom lavrom sedam godina, pa otide ka Gospodu.[43] Pred
svoje prestavljenje on proreče o budućnosti lavre; jer rasplakavši se on reče prisutnima:
ʺEvo idu dani u koje će oni koji žive ovde otpasti od prave vere i u gordosti uobraziti se,
ali će se bezočnost njihova srušiti i visina njihova pasti, i oni će biti prognaniʺ.
Posle Jovana iguman beše Pavle, rodom Rimljanin, sijaše božanskim vrlinama, ali
starešinova samo šest meseci, jer ne podnošaše neslogu, i pobeže u Arabiju, gde i skonča u
manastiru Sevirijanovom.[44] Saznavši za Pavlovo bekstvo, prepodobni Sava postavi za
igumana novoj lavri svoga učenika Agapita. Agapit nađe da se neki od bratije drže
Origenova učenja: ono bejaše kao otrov zmijin u ustima njihovim i kao teška rana pod
jezikom. Među njima beše najglavniji neki Palestinac po imenu Non. On izgledaše istinski
hrišćanin, imajući obličje pobožnosti, a iznutra bejaše pun neznabožačkih i judejskih
lažnih učenja i ubitačnih jeresi: manihejske, Didimove, Evagrijeve i Origenove. Našavši
takvu bratiju Agapit, pobojavši se da se i drugi ne zaraze tim jeresima, obavesti o njima
patrijarha, i po njegovom savetu izgna ih iz obitelji. Nakon pet godina prestavi se i Agapit.
Posle njega igumanstvo bi povereno nekom Mamantu. A kada Non sa svojim
jednomišljenicima ču da se Agapit prestavio, on se vrati u novu lavru, no bojeći se
blaženoga Save on skrivaše otrov svoje jeresi. U to vreme prepodobni Sava pronađe jednu
pećinu na deset stadija od svoje stare lavre, severno, oko Kastelije, i beše zauzet zidanjem
tamo manastira koji on nazva pećinskim.[45] Njemu pomagaše svojim imanjem prezviter
svetog Siona Markijan, sa svojim einovima: Antonijem i Jovanom. Ovaj Jovan beše
patrijarh u Jerusalimu posle Ilije.[46]
Na gori gde carica Evdokija podiže kulu u istočnoj pustinji življahu dva inoka koji se
držahu Nestorijeve jeresi. Prepodobni Sava veoma tugovaše zbog njih što su skrenuli s
pravoga puta u zabludu. U to vreme njemu se dogodi ovakvo viđenje: izgledalo mu je da
se nalazi u crkvi svetog Vaskrsenja za vreme službe, gde među narodom on ugleda i ona
dva inoka nestorijanca. Kada dođe vreme pričešću, sva bratija neometano pristupahu k
Božanskim Tajnama i pričešćivahu se; no kada ona dva jeretika htedoše da pristupe
Pričešću, iznenada se pojaviše strašni vojnici, koji ih odbijahu od svetoga Pričešća i iz
crkve izgonjahu. Blaženi stade moliti vojnike da ostave ta dva inoka u crkvi sa bratijom i
da im dozvole da se pričeste. Vojnici odgovoriše: Nemoguće je dopustiti njima da se
pričeste Božanskim Tajnama, jer oni su otvoreni Jevreji, jer niti Hrista priznaju za Boga,
niti Prečistu Djevu Mariju za Bogorodicu.
Posle ovog viđenja blaženi Sava još više tugovaše, žaleći zbog pogibije njihovih duša. I
mnogo se potrudi on, posteći se i moleći se Bogu za njih, da ih prosveti svetlošću poznanja
istine. Usto on i često odlažaše k njima, učeći ih i poučavajući ih, moleći ih i savetujući ih,
dok ih najzad, blagodaću Božjom, privuče Pravoslavnoj Crkvi Hristovoj. Tako se on
staraše oko spasenja duša ljudskih. I svede ih on sa te gore, i smesti u manastir Teodosijev,
a na njihovo mesto odvede jednog od svojih učenika, Jovana Vizantinca: tamo se, pomoćju
Božjom, kroz neko vreme osnova manastir.
16
Bejaše u velikoj lavri jedan monah, po imenu Jakov, rodom iz Jerusalima, po naravi drzak i
gordeljiv. On se dogovori sa nekolicinom sličnih njemu monaha, te u odsustvu blaženoga
Save, koji je tada po običaju svome provodio Veliki prst u pustinji u potpunom
usamljeničkom molitvenom tihovanju, ode iz lavre i poče zidati sebi manastir pored
gorespomenutog jezera Heptastome, želeći da postane ravan prepodobnome Savi. A kada
se prepodobni vrati iz pustinje i doznade za postupak Jakovljev, on ode k njemu i
savetovaše mu da se okani svoga pothvata, govoreći da nema koristi on onoga što se radi
iz drskosti i visokoumlja. Ali Jakov ne hte poslušati starca, i protivljaše se njegovim
rečima. Tada mu svetitelj reče: ʺAko ne poslušaš, pazi da te ne postigne kaznaʺ.
Rekavši to starac ode u svoju keliju. Jakova pak spopade strah i trepet; i on se strahovito
razbole, i ležaše šest meseci, ne budući u stanju progovoriti skoro ni reči. Izgubivši nadu
da će ostati u životu, on naredi da ga nose k blaženome Savi, da izmoli oproštaj pred smrt.
Ugledavši ga, blaženi Sava mu se obrati s očinskom poukom, pa mu onda pruži ruku,
podigavši ga sa postelje, i učini ga zdrava kao da ni bolovao nije. Pričestivši ga Prečistim
Tajnama, blaženi mu dade da jede. Posle toga Jakov se više ne povrati da produži zidanje
svoje građevine.
Međutim patrijarh Ilija, čuvši za to, naredi da se sruši Jakovljeva gradnja. A sveti Sava,
uzevši iz lavre nekoliko snažnih monaha, ode na mesto, udaljeno od srušene gradnje oko
pet stadija, podiže crkvicu i keliju oko nje, postavi za nastojatelje monahe iz velike lavre,
Pavla i Andreja, nastani tamo takođe i drugu bratiju, osnova na tom mestu lavru, i nazva
je Sedmoustna.[47] Vrativši se u veliku lavru, on slaše bratiji u Sedmoustnoj lavri svete
dare i blagoslovene hlebove, i veoma se staraše o toj lavri.
Nakon nekog vremena spomenutom Jakovu bi određeno poslušanje: da u gostoprimnici
služi gostima. Nemaran u svojoj službi, on jednom svari pasulja mnogo više no što je bilo
potrebno. I posle obeda pasulja ostade toliko, da bi ga i sutradan bilo preizobilno za obed;
ali ga Jakov kroz prozor baci u potok. A to je on činio ne jedanput već mnogo puta.
Primetivši to, otac Sava potajno siđe u potok, pokupi izbačeni pasulj, donese u svoju
keliju, i isuši ga malo na suncu. Posle izvesnog vremena prepodobni svari od toga pasulja,
i dobro ga zgotovivši pozva Jakova kod sebe na obed. Za obedom starac reče Jakovu:
Oprosti mi, brate, što te ne ugostih kako sam želeo i ne zadovoljih te sa jelom; ne umem
dobro da kuvam. ‐ Jakov reče: Zaista si, oče, izvrsno zgotovio pasulj; ja odavno nisam jeo
ovakvo jelo. ‐ Starac odgovori: Veruj mi, čedo, da je to onaj isti pasulj koji si ti prosuo u
potok. Znaj da onaj koji ne može da odmeri koliko treba skuvati pasulja, da ne bi uzalud
preostao i propao, taj ne može voditi manastir i upravljati bratijom. Tako i apostol veli:
Ako ko ne ume svojim domom upravljati, kako će se moći starati za crkvu Božiju? (1 Tm.
3, 5). ‐ Čuvši to Jakov se zastide, i pokaja se za svoje ranije vlastoljublje i svoje nemarno
vršenje poslušanja, i moljaše za oproštaj.
17
Ovog Jakova u keliji njegovoj demon kušaše telesnom pohotom i nečistim pomislima: i
pošto to iskušenje dugo ne prestajaše, i Jakov ne uzmože više trpeti, to on uze nož i uškopi
sebe. A kada ga spopadoše strahoviti bolovi, i silna krv liptijaše iz rane, on poče zvati u
pomoć obližnju bratiju. Bratija dođoše, i videvši šta je po sredi, stadoše mu, koliko su
mogli, lekovima ublažavati bolove; i jedva ga za dugo vreme izlečiše. Dođe to do ušiju i
prepodobnoga Save, i starac istera iz lavre Jakova koji već beše ozdravio. Isteran iz lavre,
Jakov ode k prepodobnom Teodosiju i ispriča mu svoju nevolju, i moljaše ga da umoli za
njega prepodobnoga Savu, da ga opet primi u manastir, u keliju. Privoljen molbama brata,
prepodobni Teodosije ode k blaženome Savi i moli ga za isteranog brata. Na molbu takog
velikog oca i prijatelja svog, prepodobni Sava primi Jakova, ali mu naloži ovaku zapovest:
da ni s kim ne razgovara osim sa onim koji mu prislužuje; da ne opšti sa bratijom; da ne
odlazi u crkvu; da ne izlazi iz svoje kelije. Osim toga prepodobni ga odluči i od
pričešćivanja Prečistim i Božanskim Tajnama. ‐ Tako Jakov prebivaše u ćutanju, rađaše
rodove dostojne pokajanja, lijući mnoge suze pred Bogom, dok mu oproštaj ne bi darovan
odozgo, i blaženome Savi Božanskim otkrivenjem javljeno daje oprošten greh Jakovu. Jer
jednom prepodobni Sava vide u viđenju lučezarnog muža koji stajaše blizu, i nekakvog
mrtvaca koji ležaše kraj Jakovljevih nogu, za čije se vaskrsenje Jakov moljaše; i ču se
odozgo glas koji govoraše: ʺJakove, uslišene su molitve tvoje; stoga, dotakni se mrtvaca, i
oživećeʺ. I kad se Jakov po ovom naređenju dotače mrtvaca, odmah vaskrse mrtvac. A
lučezarni muž reče Savi: ʺEto, mrtvac vaskrse, a ti sada razdreši od uza vaskrsiteljaʺ.
Videvši to, prepodobni Sava odmah posla po Jakova, razreši ga od epitimije, i dopusti mu
da odlazi u crkvu i da se zajedno sa bratijom pričešćuje Prečistim Tajnama. Sedam dana
pak posle oproštenja i razrešenja Jakov otide ka Gospodu.
Beše prepodobni otac naš Sava kao čudesno drvo koje pušta iz sebe divne grane; tako on
primerom svoga svetog života i usrdnim k Bogu molitvama uveličavaše u svojoj lavri broj
svetih otaca i podvižnika, i behu oni sveti kao i on, po Svetome Pismu: Ako je koren svet,
to su i grane (Rm. 11, 16). Od tih svetih grana valja spomenuti blaženog starca Antima, iz
Vitinije, koji provođaše život u mnogim monaškim podvizima. On u početku svoga
boravljenja u lavri načini sebi malu keliju s one strane potoka, na istoku, prema stolpu
prepodobnog Save, i provede u njoj trideset godina. U starosti on onemoća, i približivši se
kraju on se razbole i ležaše na odru. Videći ga tako prestarela i bolesna, blaženi Sava htede
da ga prenese u jednu od kelija blizu crkve, da bi ga tamo bratija mogla posećivati i dvoriti
bez muke; no on moli da ga ostave umreti onde gde se u početku nastanio. I tako on bi
ostavljen u svojoj keliji bolestan. No jedne noći prepodobni Sava, po običaju svom ustavši
na molitvu pre jutarnjeg bogosluženja, ču neke predivne glasove kao mnogih pevača; on
pomisli da u crkvi služe jutrenje, i čuđaše se kako to bez njega i bez njegovog uobičajenog
blagoslova služe jutrenje. I otišavši odmah k crkvi on nikoga ne nađe tamo, i vrata behu
zaključana. On se vrati čudeći se kakvi to glasovi behu koje on ču; i odjednom on opet ču
18
isto prekrasno pevanje; a pevaše se ovo: Ući ću u divna naselja, sve do doma Božjega,
praznujući glasom radovanja usred mnogoga ljudstva.[48]
Osetivši da ovi divni glasovi dolaze od one strane gde bejaše kelija blaženoga Antima,
prepodobni Sava razumede da se Antim prestavio. I odmah razbudivši crkvenjaka, naredi
mu da klepa da se sabere bratija. Uzevši sa sobom nekolicinu od bratije, on pođe u
starčevu keliju sa svećama i tamjanom. Ušavši u keliju, oni nikoga ne nađoše; samo telo
blaženoga Antima ležaše mrtvo, a duša njegova sa pojanjem angela otišla ka Gospodu.
Oni onda uzeše česno telo, odnesoše ga u crkvu, opojaše, pa pored svetih otaca položiše.
Jedan brat iz Teodosijevog manastira, čovek snažan, po imenu Afrodisije,[49] bi poslat
nekim poslom; putem on se rasrdi na mazgu, natovarenu pšenicom, udari je jako, i mazga
od udarca pade i izdahnu. Zbog toga prepodobni Teodosije izgna Afrodisija iz svoga
manastira. Onda Afrodisije ode k prepodobnome Savi, i ispriča mu šta se desilo, i moljaše
ga za savet. Prepodobni Sava mu dade keliju i reče mu: ʺŽivi u svojoj keliji; u drugu keliju
ne prelazi; iz lavre ne izlazi; obuzdavaj svoj jezik; umeravaj zahteve svoga stomaka, i
spašćeš seʺ.
Afrodisije, primivši ovu zapovest, ni u čemu je ne naruši; i u toku trideset godina ne izađe
iz lavre; on ne imađaše ništa kod sebe, čak ni sud nikakav za hranu, ni krevet; spavao je na
granju od drveća, pokrivajući se asurom; hranio se ostacima kuvanog povrća; noćni plač
njegov smetao je obližnjima; sve dane provođaše on u velikom pokajanju. I blagodaću
Božjom pokaza toliki uspeh, da bi udostojen dara predznanja: na nedelju dana ranije on
unapred saznade čas svoje smrti. Posle toga on moli oca Savu da ga pusti k prepodobnom
Teodosiju, da izmoli od njega oproštaj. Prepodobni Sava posla s njim dva brata, i naloži im
da prepodobnom Teodosiju reknu ovo: ʺEvo zajedničkog brata našeg Afrodisija, koga
nekada primih od tebe kao čoveka, a sada ga blagodaću Hristovom šaljem k tebi kao
angelaʺ. ‐ Prepodobni Teodosije s ljubavlju primi Afrodisija, oprosti mu, i otpusti s mirom.
Vrativši se k svetome Savi, Afrodisije se upokoji u Gospodu.
Iz grada Medave,[50] što je s one strane Jordana, često dolažahu građani k prepodobnome
Savi, donoseći mu neke potrebne namirnice, a dobijajući od njega blagoslov i duhovne
pouke. Među njima beše jedan znamenit čovek, po imenu Gerontije. On doputova u Sveti
Grad, i razbole se. Želeći da ide na Maslinsku goru radi molitve, on pade s konja i razbi se,
te se još više razbole, tako da se nije nadao ostati u životu. Prepodobni Sava ga pomaza
svetim jelejem i isceli. Jednom pak, obedujući sa Gerontijevim sinom Tomom, prepodobni
Sava, u nedostatku vina, pretvori sirće u dobro vino. ‐ Jednom se dogodi da se tikve
skuvane za radnike pokazaše gorke; prepodobni Sava ih krsnim znakom pretvori u slatke.
Jednom putovaše prepodobni Sava iz Jerihona ka Jordanu sa nekim mladim učenikom
svojim; njih srete mnogo građana, među kojima beše i jedna lepa devojka. Kada ih
prođoše, starac, želeći da iskuša učenika reče: Kakva izgleda devojka što prođe? Čini mi se
da je slepa na jedno oko. ‐ Učenik odgovori: Ne, oče, oba su joj oka zdrava. ‐ Varaš se, reče
19
starac, devojka je s jednim okom. ‐ No učenik uporno tvrđaše da ona ima vrlo zdrave oči. ‐
Starac ga upita: A kako si se uverio u to? ‐ Ja sam, oče, odgovori učenik, pažljivo
posmatrao njeno lice i video da su joj oba oka potpuno zdrava. ‐ Tada mu starac reče:
Kada si tako pažljivo posmatrao njeno lice, kako se onda nisi opomenuo one zapovesti iz
Svetoga Pisma koja kaže: Sine, ne zaželi u srcu svom lepote njezine, i nemoj da te uhvati
veđama svojim (Prič. Sol. 6, 25). Znaj dakle, da od sada nećeš biti sa mnom u keliji, pošto
ne paziš na oči svoje. ‐ I posla ga za kaznu u Kasteliju. I pošto ovaj učenik provede tamo
neko vreme i nauči se dobro da budno pazi na svoje oči i straži nad svojim mislima,
prepodobni Sava ga primi ponovo u lavru i dade mu keliju.
Jednom kada prepodobni bejaše u pustinji, zvanoj Rufa, srete ga na putu lav sa trnom u
šapi, i pavši kraj svetiteljevih nogu stade mu pokazivati svoju šapu ričući, kao moleći ga
da mu isceli nogu. Svetitelj iščupa trn iz šape, i time lavu olakša bol. Posle toga lav stade
hoditi za svetiteljem i služiti mu. Bejaše tada pored starca njegov učenik Flais, i oni
imađahu magarca. I kada prepodobni slaše učenika na neki posao, onda naređivaše lavu
da čuva magarca; lav je zubima uzimao ular i tako vodio magarca da pase, a predveče ga
vodio da napoji, pa ga potom odvodio starcu. Nakon nekoliko dana Flais bi poslan na neki
posao, i zaveden od demona pade u nečisti greh; u to vreme lav na paši pojede magarca.
Flaisu bi jasno da zbog njegovog greha lav pojede magarca da bi ga izobličio, i bojaše se da
se javi starcu. Tužan i ojađen, Flais ode u neko selo, i tamo jadikovaše. Starac pak dugo
tražaše svoga učenika, i najzad ga pronađe i dovede k sebi, zatvori ga u odaju i naloži mu
pokajanje. On se svesrdno pokaja, i mnogim suzama očisti sebe od svoga greha, pomagan
molitvama svetog starca svog, koji se veoma staraše oko spasenja duša ljudskih.
Treba spomenuti staranje prepodobnog oca našeg Save i o celoj Crkvi Božjoj, kada je bio
šiljan u Carigrad crkvenim poslovima. A šiljan je bio sa sledećeg razloga. Car Anastasije,
jeretik, odbacujući Četvrti Vaseljenski Sabor u Halkidonu,[51] stvori veliku pometnju u
Crkvi. On progna Jevtimija, patrijarha Carigradskog,[52] i beše gnjevan na Flavijana
Antiohijskog[53] i Iliju Jerusalimskog, koje takođe hoćaše prognati, pošto ne odobravahu
njegovu jeres. Želeći da privoli cara na umirenje Crkve, patrijarh Ilija posla k njemu
igumane palestinskih pustinja, među kojima beše i prepodobni Sava, sa ovakvom
pismenom molbom:
ʺOdabrane sluge Božije, blage i verne pustinježitelje, a s njima i Savu, vascele pustinje
glavu i cele Palestine svetilnika, s molbom šaljemo k vašoj moći. A ti, care, primivši
njihove podvige i trudove, naredi da prestane borba protiv Crkve, i ne dozvoljavaj da se
umnožava zlo: znamo da se staraš ugoditi Bogu, koji ti je dao carsku krunuʺ.
Igumani stigoše u Carigrad, i kada ulažahu u carske palate prepodobni Sava iđaše pozadi
svih. Stražari koji stajahu na kapiji, ugledavši ga u bednoj i iskrpljenoj odeći, pomisliše da
je prosjak i zadržaše ga i ne dopustiše mu da uđe unutra. Car, primivši s češću došavše k
njemu oce i pročitavši patrijarhovu poslanicu, upita ko je od njih Sava, koga patrijarh u
20
svojoj poslanici toliko hvali. Oci se osvrtahu i govorahu da je on s njima zajedno išao, ali
ne znaju gde je ostao. Car odmah naredi da ga traže, n jedva ga pronađoše negde u uglu
gde stoji i čita psalme Davidove. Kada ga uvedoše k caru car ugleda lučezarnog angela
gde ide ispred njega, i poznavši da je Sava Božji čovek, ustade s prestola odajući mu
poštovanje, pa zatim naredi svima da sednu. Za vreme dugog razgovora blaženi Sava se
više od svih prisutnih otaca zalagaše, savetujući caru bogonadahnutim rečima, da da mir
Crkvi, obećavajući mu za to od Boga pobedu nad neprijateljima. Malo uspeše poslani oci, i
biše otpušteni da se vrate natrag, samo prepodobni Sava ostade, dok ne ubedi cara i ne
pomiri ga sa patrijarhom Ilijom. I prepodobni provede zimu u Vizantiji, često bivajući kod
cara i razgovarajući s njim o pravoslavlju i o jerusalimskom patrijarhu. Jer prepodobnome
beše dat slobodan pristup u dvor; mogao je kad je hteo ulaziti i izlaziti, bez ikakvog
zadržavanja ili ispitivanja od strane stražara. I za to vreme on ubedi cara da ne treba da se
gnjevi na patrijarha i da dajuje mir palestinskim crkvama. Zatim se on vrati u Jerusalim,
bogato obdaren carem. Dobi on od cara do dve hiljade zlatnika, koje on razdeli svojim
manastirima, a jedan deo posla u svoje rodno mesto, selo Mutalasku, da se na imanju
njegovog oca sazida crkva u ime svetih mučenika Kozme i Damjana.
Blaženi patrijarh Ilija, dobivši mir palestinskim crkvama i sebi preko svetog Save, ne
požive dugo u spokojstvu: jer jeretici ne prestaju nagovarati cara i podsticati ga protiv
Hristove Crkve i njenih pastira, da bi im što više zla naneli. Stoga car naredi da bude sabor
u Sidonu,[54] poverivši starešinstvo dvojici episkopa, pristalicama Jevtihijeva i Dioskorova
zloverja:[55] Soterihu, episkopu Kesarije Kapadokijske, i Filoksenu Jerapoljskom, s time da
na tom saboru prokunu Halkidonski sabor, a Flavijana i Iliju svrgnu s prestola. Tako i bi:
bezakoni sabor se sastade, zloverci, pomagani carem, prognaše s beščešćem blaženog
Flavijana, patrijarha Antiohijskog, koji ne hte da se pridruži njihovom saboru, a njegov
presto zauze zloverni Sever, koji mnoge muke zadade pravoslavnima koji nisu hteli da
imaju s njim zajednicu. Ispovedanje vere, primljeno na saboru, bi poslato i Iliji
Jerusalimskom.[56] A on, ne primivši jeretičke odluke, vrati ih natrag. Saznavši za to, car
se veoma razgnjevi na blaženoga Iliju i naredi da se Severevo ispovedanje vere ponovo
pošalje u Jerusalim sa nekoliko klirika i povećim odredom vojske, da silom primoraju
Jerusalimskog patrijarha da se saglasi i primi odluke Sidonskog sabora. Kada oni stigoše u
Jerusalim, nastade velika pometnja, i patrijarh se nađe u velikoj nevolji. Tada prepodobni
Sava sabra sve monahe iz svojih manastira, uđe u Sveti Grad i razjuri poslate Severove
služitelje i vojsku, a samoga Severa sa njegovim jednomišljenicima predade pred svima
anatemi.
Jeretici se vratiše sa stidom k onima što ih behu poslali, pričajući im o velikoj
neustrašivosti pravoslavnih i o svojoj sramoti. Tada car, ispunivši se neizrazivog besa,
posla u Jerusalim Olimpija, eparha palestinskog, sa velikom vojskom, i naredi da bez
ikakvog zakona i suda, carskom vlašću svrgne patrijarha Iliju s prestola. Olimpije stiže sa
velikom vojnom silom i odmah izvrši carevo naređenje: svrže patrijarha bez suda i posla
21
na zatočenje u Ailu, a na njegovo mesto dovede Jovana,[57] sina prezvitera Markijana, koji
obeća prokleti Halkidonski sabor i imati opštenje sa Severom.
Doznavši za ovo, blaženi Sava opet, kao i prvi put, sabra svoju duhovnu vojsku, i kao neki
vojvoda uđe u Sveti Grad, ali ne zateče tamo eparha Olimpija: jer on, izvršivši brzo
naređeni mu zločin, već se beše vratio caru zadovoljan. Blaženi pak veoma tugovaše zbog
progonstva nevinog svetog patrijarha, i plakaše za njim. Videći da novi patrijarh jeretički
umuje, blaženi Sava ga vatreno ubeđivaše da ne opšti sa Severom, a da štiti Halkidonski
sabor i da stoji za njega do poslednje kapi krvi; ako pak ne postupi tako, onda će od svih
otaca pustinjaka biti proklet kao jeretik. Jovan se postide i ujedno poboja tolikih
bogonadahnutih otaca, došlih sa svetim Savom, odreče se Severa i sve jeresi njegove, primi
pravoslavlje, na Halkidonskom saboru potvrđeno, ‐ i sveti oci se uspokojiše.
Car ubrzo saznade da novopostavljeni patrijarh Jovan odbacuje Sidonski sabor, a prima
Halkidonski. Car se razgnjevi na Olimpija i liši ga čina što je izabrao takog patrijarha, a
umesto Olimpija postavi za eparha cele Palestine nekog Anastasa, i posla ga u Jerusalim,
da on patrijarha Jovana ili privoli na opštenje sa Severom ili svrgne s prestola.
Doputovavši u Jerusalim, Anastas odmah uhvati patrijarha i vrže ga u tamnicu. Patrijarh
moljaše eparha da pokaže obzira prema njemu, obećavajući da će izvršiti sva naređenja,
samo da ne izgleda da on carevu volju ispunjuje po nuždi nego po dobroj volji; i obeća da
naredne nedelje u crkvi pred svim narodom prokune Halkidonski sabor a Sidonski
pohvali, i stupi u opštenje sa Severom.
Patrijarh bi pušten iz tamnice, i tajno poruči prepodobnim ocima: Savi i Teodosiju, da se
postaraju sabrati sve oce i doći k njemu u nedelju u crkvu. Dogodi se da tada boravljaše u
Jerusalimu radi poklonjenja svetinjama Ipatije, carev rođak. U nedelju doćoše oba
nastojatelja: Sava i Teodosije, i sa njima do deset hiljada monaha.[58] U crkvi, gde behu
došli i eparh Anastas i carev rođak Ipatije sa svojim vojnicima, i mnoštvo naroda, patrijarh
uziđe na amvon zajedno sa Savom i Teodosijem, a sav narod sa monasima povika k
patrijarhu: ʺProkuni jeretike, a Halkidonski sabor potvrdi!ʺ ‐ Patrijarh, ohrabren, viknu
gromkim glasom: ʺKo je jedne misli sa Jevtihijem, Nestorijem, Severom i Soterihom, neka
bude anatema!ʺ ‐ Takođe i blaženi Teodosije i prepodobni Sava gromko kliknuše: ʺKo ne
prima Četiri Sabora kao četiri evanđelista,[59] neka bude proklet!ʺ
Kada to vide eparh Anastas, uplaši se mnoštva monaha i naroda, hitno iziđe iz crkve i
pobeže u Kesariju. A carev rođak Ipatije zakle se ocima da je došao, ne da potvrđuje
Severovo učenje nego da se pokloni svetim mestima i da se prisajedini svetoj katoličkoj
Crkvi. I dade on prepodobnim ocima Savi i Teodosiju mnogo zlata, da razdele došavšim s
njima monasima. Posle toga prepodobni oci od svega tog sabora napisaše caru sledeće:
ʺGospod naš Isus Hristos, Večni Car svih i Bog, po blagosti Svojoj poveri vašoj vlasti
skiptar zemaljskog carstva, da bi preko vašeg dobroljublja podario blaga sveta svima
Crkvama, naročito materi Crkava ‐ svetom Sionu; a svi znaju da se od ove Crkve poče
22
velika tajna prave vere i raširi se do nakraj zemlje. Mi, žitelji ovih božanskih mesta,
primismo tu tajnu vere od svetih apostola, i sačuvasmo je do današnjega dana čitavom i
nepovređenom, i blagodaću Hristovom sačuvaćemo je vavek, ne dajući protivnicima da
nas skrenu sa pravoga puta, niti se podajući njihovim poganim i sujetnim rečima. U toj
besprekornoj i nepovređenoj veri i vi se, care, vaspitaste i odrastoste, i mi se sada čudimo
kako se u dane vašeg carovanja stvori takav metež i takva pometnja u svetome gradu
Jerusalimu, da oni ne mimoiđoše čak ni služitelje Božije, prezvitere i monahe, koji izmlada
zavoleše vrlinu i izabraše sebi krotak život u molitvenom tihovanju; na oči Jevreja i drugih
nevernika njih vuku od samog svetog Siona po gradskim ulicama, i progone ih u pogana
mesta. Njih čak prisiljavaju da čine neke stvari koje ne dolikuju pravoj veri, tako da oni
koji dolaze ovamo radi molitve, umesto koristi za dušu dobijaju štetu, i vraćaju se
sablažnjeni. Zato molimo vašu moć, izbavi nas od tolikih zala, kojih je vinovnik Sever,
kome je, zbog grehova naših, predata Antiohijska crkva, na pogibao duše njega samoga, a
na sablazan svima crkvama. Jer kako je nama Jerusalimljanima moguće sada učiti se veri
bez sablazni? I kao da smo mi, koji svima besmo oci i učitelji u reči vere, tek sada, tako
kasno, poznali pravo ispovedanje vere! Ta zar mi ne znamo da je novo tobožnje
ispravljanje prave i zdrave vere, predate od otaca, ne ispravljanje u samoj stvari nego
ubitačno kvarenje prave vere, i onima koji to primaju priprema kao nagradu pogibao
duše! Mi nećemo trpeti nikakav dodatak ispovedanju vere, propisanom od trista
osamnaest svetih otaca Nikejskih i od potonja tri Vaseljenska sabora,[60] niti ikakvu
izmenu tog veroispovedanja, nego smo gotovi da za njega i duše svoje položimo, i
bezbrojne ‐ kada bi to bilo moguće ‐ smrti primimo. A mir Božji, koji prevazilazi svaki
um,[61] neka sačuva svetu veru našu, i buru dignutu protiv nje neka utiša na svetu slavu
Svoju, a na ukrašenje vašega carstvaʺ.
Dobivši takvu poslanicu svetih otaca, car se veoma razjari i donese odluku: da iz krajeva
Jerusalimskih protera patrijarha Jovana sa oba igumana: Savom i Teodosijem. Međutim,
promisao Božji ne dopusti da se izvrši ovaj zločin. Jer nastupi u to vreme rat sa nekim
varvarima, te car odloži za drugo vreme gonjenje Crkve i prepodobnih otaca, i stade se
spremati za rat protiv varvara.
Posle nepravednog progonstva svetog patrijarha Ilije nastade, po pravednom sudu
Božjem, glad i suša i velika nerodica u celoj Palestini, kao u dane proroka Ilije: zatvori se
nebo i ne davaše kiše, presahnuše izvori vodeni; pored toga pojaviše se silni skakavci,
pokriše svu zemlju, i pojedoše svu travu po poljima i lišće na drveću. Takva kazna Božja
produži se pet godina, i mnogi pomreše od gladi i žeđi. I govorahu žitelji Jerusalima da
Bog kažnjava Palestinu glađu zbog nepravednog izgnanstva patrijarha Ilije. U to vreme
blaženi Sava sazva nastojnike iz sedam njime podignutih manastira i naredi im da se ne
brinu ni o čemu telesnom, podsećajući ih na evanđelske reči: Ne brinite se šta ćete jesti, ili
šta ćete piti, ili u šta ćete se obući (Mt. 6, 25), nego svu nadu položite na Boga koji zna
potrebe svih. ‐ I behu oni hranjeni promislom Božjim.
23
Jednom, pre nedelje ekonom velike lavre reče prepodobnome: Ne možemo, oče, klepati
ove subote i nedelje za Božanstvenu službu, jer ne samo ocima, kada se saberu, nemamo
šta prineti da jedu, nego čak ni za sveti prinos neće se naći hleba; tako oskudevamo. ‐ A
svetitelj odgovori: Ja neću izostaviti Božanstvenu službu zbog oskudice u hrani: jer veran
je Onaj koji je naredio da se ne brinemo za sutra, i može nas prehraniti u vreme gladi.
Neka crkvenjak pošlje u grad i proda sud ili haljinu, pa kupi što treba za svetu liturgiju.
Tako svetitelj odgovori ekonomu, i položivši nadu na Boga čekaše. I još nedelja ne beše
došla, gle, dođoše k njemu neki mladići, Božjim promislom poslani, vodeći sa sobom
trideset magaraca, natovarenih hlebom, pšenicom, vinom i jelejem, i drugim raznim
namirnicama, i sve to predadoše prepodobnome. A on, zablagodarivši Bogu, reče
ekonomu: Šta veliš, brate, hoćemo li zabraniti da se klepa ove subote i nedelje, pošto nema
šta da se prinese sabranim ocima? ‐ Ekonom se udivi velikoj veri svetiteljevoj i velikom
promišljanju Božijem o njima, i zamoli oproštaj za svoje neverje.
Tako i bi: posle deset dana prestavi se svjatjejši patrijarh Ilija,[65] pošto malo otkunja pred
svoju končinu. Prepodobni Sava ga česno pogrebe, pa se vrati u svoju lavru. O smrti pak
cara Anastasija priča se ovo: one noći, koje o njemu bi javljenje patrijarhu Iliji, sevnu munja
i zagrme grom i udari u carsku palatu, i munja gonjaše cara koji je bežao s mesta na mesto
i iz jednoga ugla u drugi, dok ga najzad ne stiže u jednom uglu i ubi. I tako zli pogibe zlo.
Po smrti zlovernog cara Anastasija na presto stupi blagočestivi Justin[66] i razasla u sve
krajeve svoje carevine naređenje: da se pravoslavni vrate iz progonstva i da svaki od njih
dobije ponovo svoj čin i svoje mesto; da se odluke Halkidonskog sabora unesu u svete
knjige; i da se u Crkvi Hristovoj zacari mir i tišina. Kada takvo naređenje carevo stiže u
sveti grad Jerusalim, svi se tome veoma obradovaše, a patrijarh Jovan moli prepodobnog
24
Savu da ide u Kesariju i Skitopolj, da pokaže ovu carsku gramatu, i da odluke
Halkidonskog sabora unese u crkvene knjige. Prepodobni, premda slab telom, i star po
godinama, i iznuren od mnogih monaških podviga, ipak Crkve radi Hristove ne odreče se
takog poslušanja, niti ustuknu preduzeti tako težak put, nego krenu zajedno sa nekim
drugim starešinstvujućim monasima, i bi dočekan u Kesariji svetim Jovanom
Hozevitom,[67] koji tada beše tamo jerarh. U Skitopolju pak bi s ljubavlju primljen od
mitropolita Teodosija i svih građana, i satvori tamo čudesa. Za jednog visokog činovnika,
Samarjanina Silvana, koji je radio protiv hrišćana, on proreče da će usred grada izgoreti u
ognju, ‐ o čemu će kasnije biti reči. On isceli ženu krvotočivu i besomučnu devojku. I pošto
tako učini mnogo koristi Crkvi, on se vrati u Jerusalim.
Krajem četvrte godine suše u Palestini, i pri velikoj oskudici u vodi, bratija htedoše da se
raziđu i moliše svetitelja da ih otpusti. On ih prekori za njihovo netrpljenje, i naloži im da
se u Boga uzdaju. I trećega dana pojavi se nad lavrom kišonosni oblak, i pade velika kiša, i
napuni vodom sve lavrske rovove. Ova kiša bi samo u lavri, a u okolini ne pada ni kap
rose. Tada dođoše k starcu igumani iz okolnih manastira i rekoše: Čime sagrešismo tebi,
oče, te si zaboravio na nas i izmolio od Boga kišu samo za svoju lavru. ‐ On ih uteši blagim
rečima i uli im nade, da i u njihovim manastirima neće nestati vode dok Bog ne da kišu
celoj Palestini.
Kada nastupi peta godina gladi, tada nastade tolika oskudica u vodi, da u Svetom Gradu
prosjaci umirahu od žeđi. Od suše i bezkišja usahnuše izvori, presušiše bunari i vrela,
iščileše potoci. Zbog toga patrijarha Jovana obuze velika tuga, i on obilažaše ona mesta
koja nekada behu močvarna i podvodna, i naređivaše da se kopaju rovovi i bunari, eda bi
se pronašla voda, ali vode ne nalažahu. U Siloamskom potoku mnogi radnici sa velikom
mukom iskopaše bunar od sto aršina dubok, ali vodu ne nađoše. Izgubivši nadu, patrijarh
gorko oplakivaše opštu nesreću celoga grada. Međutim, beše mesec septembar i
približavaše se praznik obnovljenja. Doznavši da je prepodobni Sava svojom molitvom
sveo kišu na lavru, patrijarh posla po njega i pozva ga k sebi, i moli ga da se pomoli Bogu,
da se smiluje na ljude Svoje i da ih ne pomori glađu i žeđu. Prepodobni pak Sava odbijaše,
govoreći: Ko sam ja da prekratim gnjev Božiji, pošto sam sam grešan? ‐ A patrijarh silno
nastojavaše moleći ga. Tada prepodobni reče: Dobro, ja ću iz poslušnosti poći u keliju i
moliti dobrotu Božiju. No ako prođu tri dana i ne bude kiše, onda znajte da me Bog nije
uslišio. Stoga se molite i vi, da molitva moja dođe k Bogu.
Rekavši to, prepodobni ode. Sutradan vrućina beše strahovita; mnoštvo radnika kopahu
sav dan u spomenutom potoku, i uveče ostaviše sav svoj alat i kotarice, nadajući se da
sutra izjutra opet dođu na posao. A kad pade noć dunu vetar s juga, nastade oluja i
grmljavina, i svu noć padaše velika kiša, te se napuniše bare i sa svih strana potekoše
potoci. I na mestu, gde kopahu bunar od sto aršina dubine, naiđe silna voda, i svu zemlju
izvađenu iz bunara vrati u bunar, pokri alat i kotarice, i poravnja bunar sa zemljom, tako
da se nije moglo raspoznati mesto gde su kopali. I svi se rezervoari za vodu u Svetome
25
Gradu napuniše vode molitvama prepodobnoga Save. I svi ljudi u radosti uznošahu
blagodarnost Bogu.
Kada prepodobni Sava bejaše u osamdeset šestoj godini života umre patrijarh Jovan,
ostavivši posle sebe na prestolu Petra Elevteropolita,[68] čoveka dobrodeteljna. Zatim kroz
tri godine car Justin, star i bolestan, predade presto svome bratancu Justinijanu.[69]
Patrijarh pak Petar ljubljaše prepodobnog Savu i poštovaše ga, kao i raniji patrijarsi, i često
ga pohađaše u pustinji. Patrijarh imađaše sestru po imenu Isihiju, koja življaše po Bogu.
Ona se teško razbole, no lekari je pored svih svojih napora ne mogoše izlečiti. Tada
patrijarh moli svetoga Savu da dođe bolesničinom domu i da se pomoli za nju. On dođe i
triput oseni bolesnicu krsnim znakom, i ona odmah ustade zdrava, slaveći Boga.
Posle toga prepodobni i bogonosni otac naš Teodosije otide ka Gospodu u jedanaesti dan
meseca januara,[70] kada prepodobnom Savi beše devedeset i jedna godina. U to vreme
Samarjani koji življahu u Palestini otrgoše se od vlasti grčkoga cara, pa izabraše sebi cara
iz roda svoga, po imenu Julijana, i ustadoše na hrišćane, i mnoga im zla počiniše: mnoge
im crkve oteše i spališe, mnoštvo hrišćana pobiše napadajući na sela i gradove, naročito u
Neapoljskim krajevima,[71] gde mesnog episkopa Samona uhvatiše i mačem ubiše, a bivše
s njim prezvitere isekoše na komade, pa sa moštima svetih mučenika izmešaše, i ognjem
sažegoše. Doznavši za to, car posla protiv Samarjana veliku vojsku, i car samarjanski bi
ubijen u bitci; tada i Silvan, čiju pogibiju predskaza prepodobni Sava, bi uhvaćen od
hrišćana, i u Skitopolju usred grada spaljen. A sin njegov Arsenije ode u Carigrad, i ubrzo
‐ ko zna na koji način ‐ zadobi carevu naklonost, postade visok dostojanstvenik na
carskom dvoru. I stekavši poverenje kod cara, Arsenije stade klevetati i lažno optuživati
palestinske hrišćane, ‐ sam on beše samarjanske vere ‐, kako su tobož oni krivi za ustanak
Samarjana i njihovo odcepljenje od grčke carevine. Car poverova kleveti Arsenija
Samarjanina, i razgnjevi se na Palestince. Saznavši za to, patrijarh Jerusalimski Petar i
područni mu episkopi moliše blaženoga Savu da preduzme težak put u Carigrad, da bi
tamo stišao carev gnjev, i izmolio od cara mnoge potrebne stvari za Crkvu i Sveti Grad.
Prepodobni Sava, mada već veoma star, ipak hitno krenu na put, stavljajući potrebe Crkve
iznad svoga pokoja. Doznavši za njegov dolazak, blagočestivi car Justinijan i Carigradski
patrijarh Epifanije,[72] poslaše mu u susret ugledne ličnosti. A kad prepodobni ulažaše
kod cara, Bog otvori oči caru Justinijanu, kao nekada Anastasiju: i on vide nad glavom
prepodobnog Save blagodat Božiju koja jarko blistaše i sipaše iz sebe sunčane zrake, kao
vencem okružujući glavu njegovu. Uplašen, car ustade s prestola i poklonivši se
prepodobnome moli blagoslov od njega; zatim, obgrlivši glavu prepodobnoga, celiva je s
ljubavlju i radošću, i moli starca da i caricu njegovu Teodoru udostoji svoga blagoslova.
Kada carica ugleda svetoga Savu, ona mu se pokloni i reče: Pomoli se za mene, oče, da
dobijem porod. ‐ Starac reče: Bog, Vladar svih, neka sačuva carstvenost vašu! ‐ Carica
ponovo reče: Oče, moli Boga da razreši neplodnost moju i podari mi roditi sina. ‐ Starac
opet reče: Bog slave neka sačuva carstvenost vašu u blagoverju, i neka podari pobedu nad
26
neprijateljima. ‐ Tada carica i po treći put moli starca da je razreši od neplodnosti, ali ču
isto što i pre; i to je smuti.
Kada prepodobni izađe od carice, oci što behu s njim upitaše ga: Oče, zašto ti ožalosti
caricu ne pomolivši se za nju onako kako te ona molila? ‐ Starac im odgovori: Verujte mi,
oci, neće iz utrobe njene izaći plod koji se ne bi nahranio Severovim učenjem i stvorio u
Crkvi Hristovoj veću pometnju nego Anastasije. ‐ Ovim rečima prepodobni im stavi do
znanja da se carica tajno držala jeretičkog učenja.
Car, usvojivši molbu prepodobnoga, prenese gnjev svoj sa palestinskih hrišćana na
Samarjane, i donese zakon: da Samarjani ne smeju praviti skupove; da se deca njihova
lišavaju nasleđa posle svojih roditelja; i najzad, da kolovođe ustanka budu poubijane.
Tada se i Arsenije Samarjanin sakri, pošto car beše naredio da ga pogube, a posle on
pribeže k svetome Savi, pripade k nogama njegovim i moli za sveto krštenje, da bi se na taj
način izbavio od carskoga gnjeva i izbegao smrt; i bi kršten i on i svi ukućani njegovi.
Car, želeći da pokaže svoju blagonaklonost prema prepodobnome i da mu priredi
prijatnost, naloži prepodobnome da ište od njega što mu treba, i da uzme koliko hoće zlata
za potrebe svojih manastira. Međutim prepodobni, ne želeći bogatstva sebi već ono što je
korisno za hrišćane, zamoli cara da naredi da se carski danak, skupljen u Palestini,
upotrebi kao pomoć ratom Samarjanskim osiromašenim žiteljima Palestine: da se obnove
spaljene od Samarjana crkve; da se u Svetome Gradu podigne gostoprimnica za
zbrinjavanje hrišćana koji izdaleka dolaze radi poklonjenja grobu Gospodnjem; da se tamo
sagradi bolnica za strance, i da se u njoj postave lekari; da se dovrši crkva Presvete
Bogorodice, kojoj je temelje postavio patrijarh Ilija; da se u pustinji ispod njegovih
manastira podigne grad ‐ tvrđava, u kome bi se nalazila vojska radi odbrane od najezde
varvara. No više svega prepodobni zamoli cara da se postara iskoreniti u svojoj carevini
jeresi: Arijevu, Nestorijevu, Origenovu, i drugih jeretika, koje smućuju Crkvu Božiju. A za
sve to prepodobni obeća od Boga caru ponovno prisajedinjenje Grčkome carstvu Rima i
Afrike, koje raniji carevi izgubiše.
Car pristade na sve to, i naredi da se postupi po svetiteljevoj molbi, starajući se sam da se
želje prepodobnoga što pre u potpunosti privedu u delo. I dok car razgovaraše o tome sa
svojim savetnicima i blagajnicima, prepodobni se odmače malo ustranu, i stade čitati
Davidove psalme, svršavajući Treći čas. A jedan od njegovih učenika, po imenu Jeremija,
priđe mu i reče: Česni oče, zašto se ti odmače od cara i stojiš po strani, kada se on toliko
stara oko ispunjenja tvoje molbe? ‐ Starac mu odgovori: Čedo, oni rade svoj posao, a mi
svoj.
Posle toga car dade svetitelju pismenu odluku, i otpusti ga s mirom. Bog pak uzvrati caru
hiljadostruko za blagonaklonost koju on pokaza prema blaženome Savi i za izlaženje u
susret njegovoj molbi. Jer se starčevo proročanstvo zbi: kroz kratko vreme car zaista
odnese dve slavne pobede nad neprijateljima, dobi Rim i Afriku, i oba cara: Vitiga
27
rimskog[73] i Gelimera kartatenskog[74] on vide dovedene u Carigrad kao zarobljenike. A
prepodobni Sava vrati se u JerusaLim, i na molbu patrijarha i episkopa opet krenu na put
u Kesariju i Skitopolj da objavi carevu odluku.[75] Tamo on, videvši malog dečaka Kirila, ‐
kasnijeg sastavitelja ovoga Žitija ‐, proreče za njega da će biti njegov učenik i monah u
njegovoj lavri.
Po povratku otuda, prepodobni Sava se ubrzo razbole. Saznavši o tome, patrijarh Petar
dođe da ga obiđe. No kad vide da u starčevoj keliji nema ničega što je potrebno bolesniku,
osim nešto roščića i bajatih urmi, patrijarh ga metnu na nosila i odnese u patrijaršiju, i sam
se staraše o njemu, služeći mu svojim rukama. A nakon nekoliko dana prepodobni Sava
imađaše neko božansko viđenje koje ga obavesti o njegovom skorom prestavljenju.
Ovo viđenje prepodobni ispriča patrijarhu, i moli ga da ga otpusti u lavru, da bi skončao u
svojoj keliji. Patrijarh, svom dušom želeći da mu ugodi, odasla ga u keliju sa svim onim što
je potrebno za negu bolesnika. Starac, legavši u svojoj keliji, sazva sve oce i bratiju, dade
im poslednji celiv, i postavi mesto sebe za igumana jednog dostojnog muža, po imenu
Melita, zapovedivši mu da u potpunosti sačuva sva manastirska predanja. I provede
prepodobni četiri dana ništa ne jedući niti s kim razgovarajući. U subotu veče on zatraži
Prečiste Tajne, i pričestivši se izgovori poslednju reč: ʺGospode, u ruke Tvoje predajem
duh svoj!ʺ
Tako se prepodobni Sava prestavi petog decembra, pošto požive devedeset četiri godine, i
pređe u nestarivi život, praćen angelima Božjim i svetim mučenicima.[76]
Vest o prestavljenju prepodobnoga brzo se pronese po svoj okolini Jerusalimskoj, i sabra
se iz svih lavri i manastira bezbrojno mnoštvo monaha. Dođe i patrijarh sa episkopima i
gradskim starešinama. Pošto izvršiše opelo, česno pogreboše njegovo telo između dve
crkve, na onom mestu gde prepodobni nekada vide ognjeni stub.[77] A da sveta duša
njegova bi praćena ka nebu od anđela i mučenika, doznade se iz sledećeg. U Svetom
Gradu življaše jedan umetnik srebrar, rodom iz Damaska, po imenu Romul, prvi od slugu
što služahu pri sv. Getsimaniji. On sam ispriča kako mu u vreme prestavljenja
prepodobnoga oca Save lopovi provališe u kuću i ukradoše mnogo srebra, i njegovog i
tuđeg, do sto litri. Silno ojađen, Romul dođe u crkvu svetog mučenika Teodora i pet dana
plakaše i paljaše sveće pred oltarom. Pete pak noći on zaspa i vide svetog mučenika
Teodora, koji ga upita: Šta ti je, brate? Zašto tako tuguješ i toliko plačeš? ‐ On odgovori:
Propade mi srebro, i moje i tuđe, lopovi me pokradoše. Zato plačem i tugujem, i molim se,
ali bez uspeha; ti me ne usliši. ‐ Svetitelj mu reče: Veruj mi, brate, ja ne bejah ovde ovih
dana, jer nama, svima mučenicima, bi naređeno da se saberemo da sretnemo svetu dušu
prepodobnoga Save, izašlu iz tela, i da je dopratimo do mesta upokojenja. A sada ne plači,
nego otidi na to i to mesto (on mu kaza koje), i naći ćeš ukradeno. ‐ Romul odmah ustade,
pozva neke svoje poznanike, ode sa njima na ukazano mu mesto, i nađe sve onako kako
mu sveti Teodor reče.
28
Ne treba prećutati i neka druga čudesa koja se dogodiše po prestavljenju prepodobnoga.
Tako, dva gostoljubiva brata imađahu vinograd, i davahu utočište bratiji kada im iz lavre
blaženoga Save dolažahu. Oni se razboleše od neke teške bolesti u vreme berbe grožđa, i
behu očajni zbog toga. No oni imađahu ljubav i veru k prepodobnome Savi, i često ga
spominjahu i prizivahu u pomoć. Svetitelj usliši molitvu njihovu brzo, javi se svakome
posebno i reče: ʺJa se pomolih Bogu za vaše zdravlje, i On vam dade po vašoj molbi; stoga
ustanite i idite na svoj posaoʺ. A oni, došavši sebi, osetiše da su zdravi, pa proslaviše Boga
i blagodariše svetitelja. I od tada oni svake godine praznovahu kao veliki praznik taj dan
kada im se dogodi to čudo.
Neka pobožna i vrlinska žena, po imenu Ginara, obeća pokloniti dve zavese: jednu za
crkvu u Kasteliji, drugu za crkvu u pešteri. No zbog lenjosti tkalje, te zavese dugo ne biše
gotove. Ginara veoma tugovaše povodom toga. Međutim, njoj se javi prepodobni ava i
reče: ʺNe tuguj, sutra će posao krenuti i svršiti se uspešno, jer poklon tvoj biće prijatanʺ. ‐
A javi se on i tkalji, i s gnjevom je izgrdi zbog lenjosti njene. Sutradan pak jedna drugoj
ispričaše svoje viđenje, i posao bi ubrzo svršen.
Ekonom velike lavre uze pod kiriju kamile od Saracena, da prenesu od Mrtvoga mora
kupljenu pšenicu. Na putu za lavru jedna kamila skrenu s puta udesno, i omače se zajedno
s tovarom u potok, i koprcaše se u blatu. Njen gazda, Saracen, uzviknu: Oče Savo, pomozi,
i ne daj da pogine moja kamila! ‐ I tog časa, za tren oka, on ugleda česnog starca gde sedi
na kamili; on potrča drugim putem i siđe u potok, i nađe svoju kamilu nepovređenu, ali
starca ne beše na njoj. Isto tako i pšenica beše neoštećena. Od toga vremena ovaj Saracen
svake godine dolažaše u lavru da se pokloni grobu prepodobnoga Save.
Jednom sledbenici Origena, sabrani iz raznih mesta, namisliše pod vođstvom nekog
Leontija napasti iznenada na veliku lavru i rasterati pravoverno stado prepodobnoga
Save, a lavru srušiti svu do temelja. Spremivši za to mnoštvo budaka i drugog gvozdenog
alata, oni silovito krenuše na lavru sa velikim besom. Beše sedam sati izjutra, i odjednom
njihov put pokri tama i magla; a oni ceo dan lutahu, ali lavru ne nađoše, nego zalutaše u
neka neprohodna mesta, gde ih noć zateče; i oni se izmučeni, tek sutradan obretoše u
blizini manastira svetog Markijana.[78] Uvidevši da im je sve uzalud, oni se raziđoše svaki
sa svojim stadom. A Bog čuvaše Lavru radi ugodnika svog, prepodobnog Save, koji se
sjajno potrudi u njoj. Svetim molitvama njegovim neka i nas sačuva od svih zala isti
Preblagi Jedan u Trojici Bog, Otac i Sin i Sveti Duh, kome slava vavek. Amin.[79]
SPOMEN PREPODOBNIH OTACA NAŠIH
KARIONA monaha
29
i sina njegova
ZAHARIJE
U EGIPTU življaše jedan čovek, po imenu Karion. On imađaše dvoje dece, koje ostavi
svojoj ženi, a sam ode u skit[80] i postade monah. Kroz neko vreme u Egiptu nastade glad.
Žena Karionova natrpevši se od oskudice, pođe u skit noseći sa sobom decu: jednog
mališana kome beše ime Zaharija, drugo ‐ devojčicu, i sede pod drvetom na na obali reke.
U skitu beše običaj: ako dođe kakva žena radi razgovora sa monahom, onda su razgovarali
izdaleka, preko reke.
Stoga i ova žena preko reke reče Karionu: Eto, ti si monah, a sada je velika glad: ko će
prehraniti decu tvoju? ‐ Karion reče ženi: Uzmi ti sebi devojčicu i idi, a meni neka ostane
mališan.
Uzevši kod sebe mališana Zahariju, Karion ga odgaji u skitu, i svi znađahu da je to njegov
sin. A kad dete poraste, među monasima nastade negodovanje zbog njega. Čuvši o tome,
Karion reče Zahariju: Ustani i idi odavde, jer zbog tebe oci negoduju na mene. ‐ Zaharija
odgovori: Ja sam tvoj sin, i kuda da idem od tebe?
Tada oni oba, otac Karion sa sinom, krenuše i otidoše u Tivaidu.[81] Tamo dobiše keliju.
Ali i tamo nastade negodovanje zbog njih, te se oni ponovo vratiše u skit, premda bratija i
tu ne prestajahu roptati. Tada Zaharija ode na jezero sa otrovnom vodom, zagnjuri se do
nozdrva u vodu i provede tako čas; i postade od toga kao gubav, i otac ga njegov jedva
poznade. Kada Zaharija pristupi svetom Pričešću, tada svetom prezviteru Isidoru bi
otkriveno o Zahariji, i on mu reče: Čedo, prošle nedelje ti pristupi i pričesti se kao čovek, a
sada kao anđeo.
Kada se Karion pripremaše da se prestavi k Bogu, on reče bratiji: Mnoge trudove satvorih,
podvizavajući se više od sina mog Zaharije, ali ne dostigoh u meru visine njegove, zbog
njegovog smirenja i molčanija. ‐ I prestavi se starac. Posle toga otac Mojsije reče Zahariji:
Kaži mi, šta da radim da se spasem. ‐ Zaharija mu se baci pred noge, govoreći: Zar ti mene
pitaš, oče? ‐ A starac mu na to reče: Veruj mi, čedo Zaharije, ja videh Duha Svetoga gde
siđe na tebe, zbog toga te i upitah. ‐ Tada Zaharija skide kamilavku sa glave svoje, metnu
je pod noge, izgazi je i reče: Ako čovek ne zgazi sebe tako, ne može biti monah.
Jednom upitaše Zahariju: Ko je pravi monah? ‐ On odgovori: Onaj ko sebe stalno
primorava na vršenje zapovesti Božjih.
Kada Zaharija šćaše da se prestavi, Mojsije ga upita: Šta vidiš, brate? ‐ On odgovori: Nije li
bolje ćutati, oče? ‐ Tada Mojsije reče: Da, čedo, ćuti. ‐ A u samom trenutku razlučenja
njegovog, ava Isidor pogledavši u nebo reče: Raduj se, čedo moje Zaharija, tebi se otvoriše
30
vrata Carstva Nebeskog. ‐ I tada Zaharija predade dušu svoju Bogu,[82] i česni oci ga
pogreboše u Skitu.
SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG
NEKTARIJA BITOLjSKOG
PREPODOBNI Nektarije rodio se u Bitolju. Roditelji mu behu pobožni i pravedni pred
Bogom. Na krštenju svoga sina oni mu dadoše ime Nikola. Kada su Agarjani imali zauzeti
njihovo mesto, majka Nikolina vide pre toga u sanom viđenju Presvetu Bogorodicu, koja
joj reče da uzme muža svoga i decu svoju i da beže brzo iz svoga mesta i sakriju se na
drugom mestu. Primivši ovo viđenje kao od Boga, majka Nikolina tako i učini. Uskoro
zatim Turci zaista i naiđu, zauzmu njihovo mesto i nanesu mnoga zla narodu
hrišćanskom. Kada ova najezda prođe i smiri se borba i neredi, roditelji Nikolini izađoše iz
svoga skloništa sa svojom decom živi i čitavi, blagodarni Bogu i Bogorodici za svoje
opasenje, a opet žalosni zbog stradanja i porobljenja svoje braće hrišćana i svoje otadžbine.
Otac Nikolin, koji beše već dosta star, dogovori se tada sa svojom suprugom da napusti
svet. Sa svoja dva muška deteta, od kojih jedan beše ovaj sveti Nektarije, on otide u
manastir Svetih Vračeva Kozme i Damjana kod Bitolja, u podnožju tamošnje gore. Tamo
se on zamonaši sa imenom Pahomije, i podvizavaše se zajedno sa svoja dva sina.
Običaj beše u okolnih hrišćana da u manastir Svetih Vračeva donose plodove sa svojih
njiva i vinograda, koliko ko može i želi, naročito o samom prazniku Svetih Vračeva. Tako
jedne godine za praznik Svetih doneše hrišćani svoje plodove u manastir, i zajedno sa
monasima proslaviše Svete Besrebrenike. Tom prilikom oni behu doneli i dosta vina,
kojim napuniše jedno oveće bure. Kako pak za praznik beše dosta sveta za ručkom, gosti
brzo popiše ovo vino iz bureta. Doznavši za to, monah Pahomije otide sa svoja dva sina i
sa svećama u rukama u podrum, imajući nameru da opere ono ispražnjeno bure.
Međutim, kada oni dođoše do bureta, nađoše ga na čudesan način opet napunjenog
vinom, koje divno mirisaše i beše veoma prijatno za piće.
Videći ovo divno čudo Božje a sećajući se i onog javljanja Presvete Bogorodice njegovoj
majci, mladi sin Pahomijev Nikola razgori se u srcu svome velikom ljubavlju prema Hristu
i svom dušom svojom zažele da zadobije Njega, jedinog Željenog i Ljubljenog. Zato se
poče moliti Njemu najtoplije i najusrdnije. Zbog svega toga, on uskoro zatim ostavi svet i
otide u Svetu Goru Atonsku. Tamo on nađe jednog iskusnog i vrlinskog starca po imenu
Dionisija, zvanog Jagari, koji beše rodom iz Carigrada. Ovaj Dionisije, napustivši svet i
31
došavši u Svetu Goru, postao beše poslušnik kod iskusnog starca Filoteja ‐ Jagari
(nazvanoga tako po keliji Svetih Arhangela u Kareji, gde je živeo).[83]
Starac Dionisije primi kod sebe blagočestivoga Nikolu i privede ga na blagoslov svome
duhovnom ocu starcu Filoteju Jagari koji, imađaše od Boga dar prozorljivosti. Čim Nikolaj
stupi pred njega, starac Filotej ga nazva po imenu, govoreći mu: Ti si, čedo, Nikolaj, sin
Pahomijev, i ti želiš da ostaneš da živiš sa nama. ‐ Čuvši to, Nikolaj se iznenadi, pa zapita:
Otkuda, časni oče, znaš mene i sve o meni? ‐ Starac mu na to reče: Bog otaca naših, čedo,
koji te posla nama, On mi otkri o tebi. ‐ Zadivljen zbog svega toga, Nikola ostade kod ovih
vrlinskih staraca, i truđaše se uz njih sa još većom ljubavlju i revnošću. Podvizavajući se
tako uz njih, on bi uskoro zamonašen od prepodobnih staraca i na monašenju dobi ime
Nektarije.
Od tada se prepodobni Nektarije dade još usrdnije na podvige vrlinskog življenja i
duhovnog napredovanja. No lukavi zavidljivac đavo ne mogaše podneti njegovo duhovno
uspevanje u podvizima i vrlinama, i zato napadaše prepodobnog Nektarija raznovrsnim
iskušenjima i smutljivim pomislima, kroz koje ga navraćaše da napusti življenje sa
spomenutim iskusnim starcima. No kako đavo u tome ništa ne uspe, jer blaženi Nektarije
ostade čvrst i nepokolebljiv, to đavo stavi u srca drugih zavist na svetog podvižnika, da
mu makar time napakosti. Beše to zavist jednog saposlušnika prepodobnoga, koji tražaše
da se Nektarije odatle protera, i prećaše da će, ako se to ne učini, neko biti ubijen.
Prepodobni starci su savetovali ovog neposlušnog poslušnika, i to nekad lepim rečima i
poukama iz Svetog Pisma, a nekad opet pretnjama večnih kazni i muka, no ovaj bezumnik
to ne primaše, nego i dalje tražaše da se Nektarije udalji. Tada starci posavetovaše
Nektarija da je bolje da se za neko vreme udalji od njih, pa ga zato poslaše kod
svetogorskog Prote Danila u Kareju, koji sa ljubavlju primi prepodobnoga kod sebe.
U to vreme prestavi se ka Gospodu prepodobni starac Filotej, te starac Dionisije, ne
podnoseći više onog zlog zavisnika, udalji se i sam od njega i otide da potraži Nektarija.
Našavši ga i izmolivši dozvolu od Prote za neki manastirčić Svetih Arhangela, zvani Kofu,
on se sa Nektarijem nastani tamo i tako opet oni življahu i podvizavahu se zajedno. Oni se
bavljahu rukodeljem i od toga sami življahu, pa čak i drugima davahu pomoći. Onaj pak
neposlušni zavisnik lutaše kojekuda po Svetoj Gori, dok na kraju ne napusti to sveto
mesto i otide u svet, gde sebe upropasti i dušu svoju izgubi, jer se odade širokim putevima
svetskim.
Uskoro zatim prestavi se ka Gospodu i blaženi starac Dionisije Jagaris, i bi česno pogreben
od prepodobnog Nektarija. Pošto ostade sam, Nektarije udvostruči svoje podvige, koji su
samo Bogu bili poznati. Videći takve njegove podvige i hoteći mu umnožiti vence
nagrade, Bog dopusti da prepodobni Nektarije padne u mnoge i teške telesne bolesti.
Stradajući u bolestima i nevoljama, prepodobni ih podnošaše sa velikom trpeljivošću i
blagodarnošću Bogu, tako da time steče još veće vence kod Boga.
32
Najzad, pobedivši zavist ljudsku, napasti demonske i bolesti telesne, prepodobni Nektarije
se preseli u večno Carstvo Hristovo, 5. decembra 1500. godine. Posle četiri godine bi
izvršen prenos njegovih česnih moštiju, i one biše nađene netruležne i miomirne. Česne i
čudotvorne mošti njegove i danas počivaju u Svetoj Gori, u keliji u kojoj se on podvizavao.
Molitvama prepodobnog Nektarija Bitoljskog i Svetogorskog neka Gospod i nas pomiluje i
spase. Amin.
SPOMEN SVETOG MUČENIKA ANASTASIJA
SVETI Anastasije, videvši kako neznabošci istjazavaju, muče i ubijaju svete mučenike zbog
ispovedanja vere Hristove, i znajući kakva su neiskazana blaga pripremljena od Boga za
mučenike, srce mu se zapali božanskom revnošću i on zažele da i sam pođe istim putem
mučeništva i udostoji se istih venaca. I jednoga dana on, srca puna plamene ljubavi za
mučeništvom, oseni celo telo svoje krsnim znakom, odjuri na sudište, stade usred njega i
povika gromkim glasom: Nađoše me koji me ne traže; i javih se onima koji za me ne pitaju
(Rm. 10, 20). ‐ Tada svi uperiše poglede u njega, a on im reče: Čujte svi vi, sluge đavolove:
ja sam hrišćanin, i verujem u Gospoda mog Isusa Hrista, a idole vaše i sve koji im se
klanjaju proklinjem. ‐ A oni, iznenađeni takvom smelošću, odmah ga zgrabiše, svukoše, i
strahovito tukoše, pa mu rekoše: Ovo si dobio za svoju bezočnost i drskost, i zato što u
Hrista veruješ. Ako se dakle ne odrekneš Hrista, glava će ti biti odsečena, i telo će tvoje biti
bačeno ribama da ga pojedu. ‐ No pošto se sveti mučenik ne hte odreći Hrista, oni mu
odmah odsekoše glavu, pa telo njegovo baciše u more.
SPOMEN SVETIH PREPODOBNOMUČENIKA
KAREJSKIH (Svetogorskih)
SVETI prepodobnomučenici Karejski, i drugi koji življahu u raznim kelijama Svete Gore
Atonske, postradaše od papista u vreme unije, koju stvori s papom rimskim vizantijski car
Mihail VIII Paleolog (1260‐1281. godine). Prvi između njih bi obešen, a ostali mačem
posečeni.[84]
33
SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG
FILOTEJA KAREJSKOG
PREPODOBNI otac naš Filotej podvizavao se u Karejokoj keliji, zvanoj Jagari; bio starcem
prepodobnog Nektarija, (Bitoljskog), i za čistotu i svetost svoga života udostojio se od
Boga dara prozorljivosti. Upokojio se u miru.[85]
SPOMEN SVETOG MUČENIKA DIOGENA
OVAJ sveti mučenik postradao za Gospoda Hrista kamenovan.
SPOMEN SVETOG MUČENIKA AVERKIJA
SVETI mučenik Averkije postradao za Hrista mačem V posečen.
SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG NONA
SVETO živeo, u miru se prestavio.
SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG GRATOSA
34
VODEĆI anđelski život upokojio se u miru.
NAPOMENE:
1. Teodosije II ili Mlađi, unuk Teodosija Velikog, Vizantijski car, carovao od 408‐450.
godine. Tako, rođenje prepodobnog Save Osvećenog pada u 439. godinu.
3. 1 Car. 1, 1....
4. Aleksandrija ‐ primorski grad u Africi na severnoj obali Egipta; veliki trgovački
centar; bedem neznabožačke učenosti, a zatim središte hrišćanske prosvete.
5. Selo Skanda, na pola kilometra daljine od Mutalaske.
6. Sada manastir svetog Jovana Preteče, u selu Zindzedere, pa jednoj steni.
7. Sravni: Psal. 83, 11.
8. 1 Kor. 15, 33.
9. Markijan ‐ Vizantijski car od 450‐457 godine. ‐ Sveti Juvenalije patrijarhovao od 420‐
458. godine.
10. Sveti Pasarion ‐ osnivač jednog od Jerusalimskih manastira, episkop i nastavnik
prep. Jevtimija Velikog; podvizavao se u prvoj polovini petoga veka; praznuje se 11.
avgusta i Sirne subote.
11. Crkva praznuje prepodobnog Jevtimija Velikog 20. januara.
12. Spomen prep. Teoktista, saisposnika prep. Jevtimija Velikog, praznuje se 3.
septembra.
13. Spomen prep. Domentijana Palestinskog Crkva praznuje u Sirnu subotu.
14. Godine 473. ‐ Anastasije I: patrijarh Jerusalimski od 458 ‐ 478. godine.
35
15. Melagrija ‐ pustinjsko zelje Palestine; gorkog ukusa. Orčika tršćana ‐ od mirisave i
prijatne biljke, trske, kojoj koren gorak; upotrebljavana za pravljenje mirisavih
tamjana za bogosluženje; isto tako upotrebljavana za pravljenje lekovite masti;
pustinjaci njenu srčiku upotrebljavali za hranu.
16. Spomen njegov praznuje se 12. decembra.
18. Psal. 146, 9.
19. To je bilo 478. godine. Martirije ‐ patrijarh Jerusalimski od 478‐486. godine.
20. Zenon ‐ Vizantijski car od 474‐491. godine. Vasilisk mu oteo presto 475. godine i
carovao do kraja 477. godine; tada ga Zenon zbaci, zatvori, i on u tamnici skonča od
gladi.
21. To jest divljih inoplemenika, u ovom slučaju Saracena ‐ nomada.
22. 3 Car. 17, 4‐6.
23. Reč je o svetom Jovanu Ćutljivom, episkopu Kolonijskom; praznuje se 3. decembra.
24. Današnji Mihmas.
25. Manastir u Varihi ‐ danas Beni Naim ‐, na jugu od Hevrona. Sve te monaške obitelji
nalazile su se u pustinji duž reke Jordana, nedaleko od njega.
26. Salustije ‐ patrijarh Jerusalimski od 486‐494. godine.
27. Jud. 19.
28. 4 Car. 5, 20‐27.
29. To je jedino ostrvo u Mrtvome moru, nedaleko od uvora Jordana, na zapadu.
30. To jest Blagoslovi nas, oče.
31. Isavrija ‐ malena oblast na jugu Male Azije.
32. Današnja ‐ Hirbert Mird.
33. Amatunt ‐ grad na ostrvu Kipru, sada Paleo ‐ Lemesos. Aila ‐ krajnji južni grad
Palestine, u dubini zaliva Crvenoga mora; sada razvaline u blizini Akabe.
34. Katismatna crkva, ‐ grčka reč katismatna znači: sedište, ‐ bila je podignuta od neke
pobožne udovice u čast Presvete Bogorodice na mestu zvanom: ʺStaro sedišteʺ, u
36
35. 2 Mojs. 31, 1‐6.
36. U vreme širenja monofizitske jeresi koja je učila da u Isusu Hristu postoji jedna
priroda, Božanska, koja je progutala čovečansku prirodu, neki Petar Fulon, u
mladosti valjavičar, kasnije prezviter, a zatim i lažni patrijarh Antiohijski, dodade
Trisvetoj pesmi reči: ʺkoji si se raspeo za nas, pomiluj nasʺ. Tim dodatkom on je
tvrdio da je u stradanju Spasiteljevom stradalo ne samo Hristovo Božanstvo nego i
sva Sveta Trojica. Sledbenici Petrovi obrazovaše posebnu sektu Teopashita, koja je
duto vremena uznemiravala pravoslavni svet.
37. Skitopolj, sada Bejsan, grad u Palestini, ležao na velikom drevnom karavanskom
putu iz Damaska u Egipat; udaljen od Jerusalima preko 100 kilometara.
39. Današnji Amvas, na putu iz Romlea u Jerusalim.
41. Osnovana prepodobnim Haritonom, koji se praznuje 28. septembra. Sukijska je
sirijska reč, i znači: Stara.
42. Tekojski potok proticao kroz Tekojsku pustinju, koja sačinjava deo velike pustinje
Judejske, južno od Sukijske lavre.
43. To je bilo 514. godine. Po kazivanju pisca Žitija prep. Save Osvećenog, inoka Kirila,
ovaj Jovan bio je čudotvorac. Spomen njegov praznuje se u Sirnu subotu.
44. Na jugu od Hevrona, pored reke Jordana.
45. To je najviša gora u svoj istočnoj pustinji. Sada: Muntar.
46. Patrijarhovao u Jerusalimu pod imenom Jovana III od 517‐524. godine.
47. Prema nazivu jezera: Eptastoma.
48. Sr. Psal. 41, 5.
37
49. Spomen prvp. Afrodisija Palestinskog praznuje se 24. decembra.
50. Sada ‐ Medeba u Zajordanju.
51. Na ovom Saboru osuđena Jevtihijeva jeres, monofizitstvo. Ta jeres učila: u Hristu
postoji jedna priroda, Božanska; Njegova čovečanska priroda progutana je
Božanskom.
52. Jevtimije ‐ patrijarh Carigradski od 490‐496. godine.
53. Flavijan ‐ patrijarh Antiohijeki od 506‐512. godine.
54. To je bilo krajem 511. godine. ‐ Sidon, prastari grad Finikije, na obali Sredozemnog
mora, nedaleko od planinskog grebena Livana, sa divnim pristaništem.
56. U 513. godini.
57. Patrijarhovao kao Jovan III od 517‐524. godine.
58. To je bilo u početku 517. godine.
59. Misli se na Četiri Vaseljenska Sabora, dotle već održana.
60. Razumeju se Vaseljenski sabori: Prvi (Nikejski) 325. godine; Drugi (Carigradski)
381. god.; Treći (Efeski) 341. god.; Četvrti (Halkidonski) 451. godine.
61. Flb. 4, 7.
62. To je bilo 518. godine.
63. Po jevrejskom računanju, koje je ostalo i u hrišćanskoj bogoslužbenoj praksi, deveti
sat to je tri sata posle podne.
64. U dvanaest sati = u ponoći.
65. 20 jula 517. godine.
66. Vizantijski car od 518‐527. godine.
67. Spomen njegov Crkva praznuje 3. oktobra.
68. Patrijarh Jovan skončao 524. godine. Njegov prejemnik, patrijarh Petar,
patrijarhovao od 524‐544. godine. Nazvan Elevteropolit po mestu rođenja ‐ gradu
Elevteropolju u Južnoj Palestini.
38
69. Car Justin, sa pristankom Senata, predao presto Justinijanu, koga patrijarh
Carigradski krunisao za cara. Justinijan i do toga, zbog bolesti svoga strica cara
Justina, vodio državne poslove. Justinijan carovao od 527‐565. godine.
70. 529. godine.
71. Neapolis ‐ sada Nablus ‐ drevni Sihem, grad u dolini između dveju gora: Harizina i
Gevala.
72. Sv. Epifanije ‐ patrijarh Carigradski od 520‐535. g. Praznuje se 25. avgusta.
73. Vitig ‐ jedan od poslednjih kraljeva Ostgotske države u ItaliJi, osnovane
Teodorihom Velikim 493. godine. Vitig carovao od 537‐538. god. Ostgotsko carstvo
bi osvojeno od znamenitih vojskovođa cara Justinijana: Velizarija i konačno
Narzesa 554. godine.
74. Gelimer ‐ poslednji kralj Vandalske države u Severnoj Africi. Ovo Vandalsko
kraljevstvo bi srušeno i osvojeno od Vizantijskog vojskovođe Velizarija 554. godine.
Zarobljen, Gelimer bi poslat u Carigrad, gde je pratio Velizarija pri njegovom
trijumfalnom povratku.
75. Carska se odluka, uglavnome, odnosila na uništenje jeresi: arijanske, monofizitske,
Nestorijeve i Origenove, i na Samarjansko lažno učenje, i na utvrđivanje
Pravoslavlja.
76. Prepodobni Sava Osvećeni prestavio se 532. godine.
77. O moštima prepodobnog Save pisac ovog Žitija, monah Kiril, mnogo vremena
kasnije, pisao je: ʺTelo njegovo do današnjega dana sačuvalo se potpuno celo i
netljeno. To sam ja svojim očima video prošlog indiktiona. Kada otvoriše dragocenu
grobnicu, da bi položili u nju ostatke blaženoga Kasijana, ja siđoh u nju da se
poklonim moštima božanstvenog starca i videh da su one cele i netljeneʺ. ‐ Obitelj
svetog Save Osvećenog i danas postoji, na trinaestak kilometara istočno od
Jerusalima, i čuvena je na Istoku sa strogog podvižničkog života svojih monaha. ‐
Docnije su mošti prepodobnoga Save latini preneli u Veneciju, i one su tamo
počivale u crkvi svetoga Marka sve do nedavno, kada su ponovo svečano vraćene u
njegovu lavru (1972. god.).
78. Kinovija svetog ave Markijana nalazila se oko Vitlejema.
79. Prepodobni Sava Osvećeni napisao je prvi Tipik = Ustav o crkvenim
bogosluženjima, poznat pod imenom Jerusalimskog, i usvojen od svih Palestinskih
manastira. Po svedočanstvu svetog Simeona Solunskog: ...božanstveni otac naš
Sava izložio je Ustav, primivši ga od prepodobnih Jevtimija i Teoktista (koji behu
prvi nastavnici prepodobnome Savi u podvizima pustinjačkim), a oni su ga primili
39
80. Skitom se nazivala naročita vrsta monaških obitelji: to su bile posebne, odvojene
kelije za usamljene pustinjake. No pre svega tako se nazivao poznati kraj u
severozapdnom delu Egipta, na tridesetak kilometara od gore Nitrijske.
81. Tivaida ‐ oblast znamenitog u drevnosti Egipatskog grada Tive; po imenu ovoga
grada, tako se nazivao sav Gornji (južni) Egipat. Tivaidska pustinja bila je jedno od
najomiljenijih mesta drevnim hrišćanskim monasima za podvizavanje.
82. Prepodobni Zaharija upokojio se krajem četvrtog veka.
83. Spomen ovog prepodobnog Filoteja Karejskog, zvanog Jagar, praznuje se takođe
danas 5. decembra.
85. Službu mu je nedavno napisao o. Gerasim Mikroagiananitis u Svetoj Gori.
40