Professional Documents
Culture Documents
Ava Justin - Žitija Svetih - 12. Decembar
Ava Justin - Žitija Svetih - 12. Decembar
ŽITIJA SVETIH
12. DECEMBAR
‐ ŽITIJE SVETOG OCA NAŠEG SPIRIDONA ČUDOTVORCA, episkopa
Trimituntskog
‐ SPOMEN SVETE IRINE, kćeri Svetog Spiridona
‐ SPOMEN SVETOG MUČENIKA RAZUMNIKA (SINETOSA)
SPOMEN SVETOG SVEŠTENOMUČENIKA ALEKSANDRA, episkopa
Jerusalimskoga
SPOMEN PREPODOBNOG I BOGONOSNOG OCA NAŠEG JOVANA, mitropolita
Zihne
‐ SPOMEN SVETOG MUČENIKA ETERIJA
‐ SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG TERAPONTA MONZENSKOG
‐ SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG AMONATA
‐ SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG ANTA (CVETKA)
‐ SPOMEN SVETE EFIMIJANE
ŽITIJE SVETOG OCA NAŠEG
SPIRIDONA ČUDOTVORCA,
episkopa Trimituntskog
POSTOJBINA ovog čudesnog Spiridona beše ostrvo Kipar.[1] Sin prostih roditelja,
zemljoradnika, on i sam beše prost, smiren i vrlinski. Od detinjstva on beše pastir ovcama.
Oženi se u mladosti, i imađaše dece. Vođaše on čist i bogougodan život, podražavajući
Davida u krotosti, Jakova u prostosrdačnosti, Avraama u gostoljublju. Posle ne mnogo
godina njemu umre žena, i on stade još slobodnije i usrdnije služiti Bogu dobrim delima,
svu svoju imovinu trošeći na zbrinjavanje stranaca i ishranu ništih. Živeći na takav način u
svetu, on toliko ugodi Bogu, da se udostoji od Njega dara čudotvorstva: on isceljivaše
neizlečive bolesti i rečju izgonjaše đavole iz ljudi. Zbog toga on bi postavljen za episkopa
grada Trimitunta u vreme cara Konstantina Velikog i sina mu Konstancija.[2] I na
episkopskom prestolu on produži činiti velika i divna čudesa.
Jednom na ostrvu Kipru bi bezdaždije i velika suša, iza koje nastade glad, iza gladi pomor,
i mnoštvo ljudi umiraše od gladi. Nebo se zatvori, i beše potreban drugi Ilija, ili sličan
njemu, da molitvom svojom otvori iebo. I takav se pokaza sveti Spiridon: jer on, videći
nevolju koja snađe ljude i roditeljski žaleći one koji umirahu od gladi, usrdno se pomoli
Bogu, i nebo se odmah pokri oblacima sa svih strana, n udari veliki dažd na zemlju, i ne
prestade obilno padati nekoliko dana, dok se svetitelj ponovo ne pomoli Bogu, i razvedri
se. Zemlja se bogato nadoji, i dade izobilan rod: njive rodiše obilato, bašte i gradine se
prelivahu od plodova; i posle te gladi bi izobilje veliko, molitvama ugodnika Božjeg
Spiridona.
Međutim, nakon nekoliko godina zbog grehova ljudskih, po dopuštenju Božjem, opet
nastade glad u toj zemlji. I bogati žitoprodavci radovahu se skupoći, jer imađahu žito
skupljando u toku nekoliko godina; i otvorivši žitnice svoje počeše ga prodavati po visokoj
ceni. Beše tada u gradu Trimituntu jedan žitoprodavac, nenasito srebroljubiv i neutoljivo
slastoljubiv. On u mnogim mestima zakupi mnoštvo žita, prenese ga lađama u Trimitunt,
ali ga ne hte prodavati po tadašnjoj ceni pijačnoj, nego ga smesti u žitnice sa namerom da
sačeka još strašniji pritisak gladi, i onda skuplje proda žito, i tako što više zaradi. Kada
glad postade gotovo sveopšta i s dana na dai sve jače moraše ljude, ovaj žitoprodavac
stade prodavati žito po veoma visokoj ceni. Utom k njemu dođe jedan siromašak, proseći i
moleći ga i sa suzama klanjajući mu se: da se smiluje na njega i podari mu malo žita, da on
sa ženom i decom ne bi umro od gladi. No nemilosrdni i zlatoporobljeni bogataš ne hte da
se smiluje na siromaška, nego mu reče: Idi, donesi novac, i dobićeš onoliko koliko budeš
platio.
2
Siromašak, teturajući se od gladi, ode k svetom Spiridonu, i kroz plač mu ispriča svoju
muku i bogataševo nemilosrđe. Svetitelj mu reče: Ne plači! nego idi doma, jer Duh Sveti
kaže mi, da će sutra tvoj dom biti pun žita, a bogataš će te moliti i daće ti žito zabadava.
Siromašak uzdahnu i ode doma. A u prvi sumrak, po naređenju Božjem, udari srahovita
kiša, i silovita voda poruši mnoge žitnice nemilosrdnog srebroljupca i razpese svo žito.
Nemilostivi pak žitoprodavac sa svojim ukućanima trčaše io celome gradu, pozivajući i
moleći sve da mu priteknu u pomoć, da ne bi od bogataša postao prosjak. A siromašni
ljudi, videvši žito razneseno vodom po putevima, stadoše ga skupljati, i napuniše žitom
kuće svoje. Takoće obilno nakupi sebi žita i onaj siromašak, koji juče moljaše bogataša da
mu udeli malo žita. Videći na sebi očiglednu kaznu Božju, bogataš ugledavši
ovoga.siromaška poče ga moliti da nakupi sebi žita besplatno koliko hoće. ‐ Tako Bog
kazni bogataša za nemilosrđe, i, po proročanstvu svetiteljevom, izbavi siromaška od bede i
gladi.
Jedan poznati svetitelju zemljodelac dođe k tom istom nemilosrdnom bogatašu u vreme te
gladi, moleći ga da mu da u zajam žito i obećavajući da će mu ga u vreme žetve vratiti sa
velikom kamatom. Bogataš, pored žitnica oborenih poplavom, imaćaše još i druge žitnice
pune žita. Ali on, prvim svojim gubitkom ne urazumivši sebe i ne izlečivši sebe od
tvrdičluka, ispolji svoje nemilosrđe i prema ovom paćeniku, pa čak ne hte ni da sluša
njegovu usrdnu molbu, nego mu reče: Bez novaca nećeš dobiti od mene nijedno zrno.
Čuvši to, jadni zemljodelac zaplaka i ode k svetitelju Božjem Spiridonu, i kaza mu svoju
muku. Svetitelj ga uteši i otpusti kući. No sutradan izjutra on sam ode k zemljodelcu i
odnese mu ne mali grumen zlata, ne govoreći mu otkuda mu zlato. Predavši zemljodelcu
to zlato, on mu reče: Nosi, brate, ovo zlato onom bogatom žitoprodavcu i daj mu ga u
zalog, a on neka ti za to da onoliko žita koliko ti je potrebno za prehranu. Kada pak stigne
žetva i u tebe bude u izobilju žita, ti onda otkupi ovaj zalog i opet ga donesi meni.
Ubogi zemljodelac uze iz svetiteljevih ruku zlato i hitno ode k bogatašu. Kada zlatoljubivi
bogataš ugleda zlato, obradova se, i odmah dade siromahu u zajam žita koliko mu beše
potrebno. A kada stiže žetva i berićet se pokaza dobar, i nestade gladi, zemljodelac taj
odnese sa velikom kamatom žito bogatašu, uze od njega zlato založeno kod njega, i
odnese ga s blagodarnošću svetom Spiridonu. Svetitelj uze zlato i krenu u svoju gradinu
zajedno sa zemljodelcem, rekavši mu: Hajde, brate, sa mnom, da zajedno vratimo ovo
Onome koji nam je milosrdno dao u zajam. ‐ A kad sa zemljodelcem uće u gradinu, on
položi zlato pokraj ograde, podiže oči k nebu i kliknu: Gospode moj Isuse Hriste, Ti
voljom Svojom sve stvaraš i pretvaraš! Ti si nekada pred očima cara Egipatskog Mojsijev
štap pretvorio u zmiju,[3] ‐ naredi i sada ovome zlatu, koje Ti ranije pretvori iz životinje,
da se ponovo pretvori u svoj prvobitni oblik, da bi i ovaj čovek saznao koliko Ti promišljaš
o nama i samom stvarnošću naučio se onome što je rečeno u Svetom Pismu: ʺGospod čini
sve što hoćeʺ (Psal. 134, 6)
3
Kada se svetitelj tako moljaše, zlato odjednom dobi životnu silu i poče se kretati
pretvorivši se u zmiju i gmizeći. ‐ Tako dakle, na svetiteljevu molbu zmija se najpre
pretvori u zlato, pa zatim na čudesan način iz zlata opet postade zmija. Gledajući ovo
čudo, zemljodelac drhtaše od straha, pa pavši na zemlju govoraše da je nedostojan takvog
čudesnog dobročinstva. Zmija pak odgamiza u svoju rupu; a zemljodelac se pun
blagodarnosti vrati kući svojoj, zapanjen veličinom čuda učinjenog Bogom na svetiteljeve
molitve.
Jedan vrlinski čovek, prijatelj svetoga Spiridona, bi iz zavisti oklevetan od strane prljavih
ljudi pred gradskim sudijom i posađen u tamnicu, a zatim i na smrt osuđen bez ikakve
krivice. Doznavši za to, blaženi Spiridon pođe da prijatelja svog izbavi od nezaslužene
smrti. No u to vreme dogodi se poplava u tom kraju, i potok koji beše na svetiteljevom
putu silno nadođe, i izlivši se iz svoga korita postade neprelazan. Međutim čudotvorac se
opomenu kako Isus Navin sa kovčegom zaveta po suhu pređe nabujali Jordan,[4] pa
verujući i sada u svemogućstvo tog istog Boga, reče potoku naređujući mu kao sluzi: Stani!
tako naređuje tebi Gospodar svega sveta, da ja pređem i spase se čovek radi kojega žurim.
‐ Čim on to reče, potok tog trenutka stade, zaustavivši tečenje vode, i otvori suvi put ne
samo svetitelju nego i ostalima koji putovahu s njim. Svedoci čuda pohitaše k sudiji i
izvestiše ga o dolasku svetitelja i o čudu koje učini putem. Čuvši to, sudija odmah
oslobodi osuđenoga i predade ga svetitelju zdrava.
Prozorljivim očima svojim prepodobni viđaše i tajne grehe ljudske. Tako jednom, kada se
on odmaraše od puta kod jednog stranoprimca, žena jedna koja beše telesnom strašću
zarobljena i tajno činjaše greh s nekim čovekom, htede oprati noge svetitelju. Ali on,
znajući greh njen, reče joj: Ne dotiči me se, ženo! ‐ I to joj on reče, ne što se gnušao grešnice
i odbacivao je, jer kako se može gnušati grešnika učenik Gospoda koji je s carinicima i
grešnicima jeo i pio.[5] Ne, nego on to reče, da bi podstakao ženu da se opomene grehova
svojih i da se postidi nečistih pomisli i dela svojih. A kada ta žena produži uporno
nastojavati da se dotakne nogu svetiteljevih i opere ih, tada svetitelj, želeći da je spase od
pogibli, izobliči je s ljubavlju i krotko, podsećajući je na grehe njene i pobuđujući je Na
pokajanje. A žena, udivljena i zaprepašćena time što njena nepoznata i tajna dela i pomisli
nisu sakriveni od prozorljivih očiju čoveka Božija, postide se i skrušena srca pade k
nogama svetitelju, mijući ih ne vodom nego suzama i otvoreno ispovedajući svoje grehe,
za koje beše izobličena. Ona postupi kao nekada evanđelska bludnica, a svetitelj,
ugledajući se na Gospoda, samilosno joj reče: Ne boj se, kćeri! opraštaju ti se gresi; eto si
zdrava, više ne greši.[6] ‐ I od toga časa ta žena ispravi potpuno život svoj, i, primerom
svojim bi mnogima na korist.
Dovde se govorilo samo o čudesima koja sveti Spiridon počini za života, a sada valja
obznaniti i revnost njegovu za veru pravoslavnu.
4
Za carovanja Konstantina Velikog, prvog cara ‐ hrišćanina, sastade se 325. godine u Nikeji
Prvi Vaseljenski sabor, radi opovrženja bezbožnoga Arija, koji bogohulno nazivaše Sina
Božija stvorenjem a ne Tvorcem svega, i radi ozakonjenja: ispovedati da je Sin Božji
jednosuštan sa Bogom Ocem. Arija u njegovom bogohulstvu podržavahu episkopi
značajnih onda crkava: Jevsevije Nikomidijski, Maris Halkidonski, Teognije Nikejski. A
pobornici pravoslavlja behu ljudi, ukrašeni životom i učenjem: veliki među svetima
Aleksandar, koji u to vreme bejaše još prezviter i ujedno zamenik svetog Mitrofana,
patrijarha Carigradskog,[7] koji zbog bolesti ne bejaše na Saboru, i slavni Atanasije,[8] koji
još ne beše ukrašen prezviterskim činom pego kao đakon služaše u crkvi Aleksandrijskoj.
Ova dvojica izazivahu kod jeretika naročito negodovanje i zavist osobito time što druge
prevazilažahu u razumevanju istina vere, a još ne behu počastvovani episkopskim činom.
Sa njima bejaše i veliki sveti Spiridon, čiji život i boraveća u njemu blagodat behu korisniji
i silniji pri ubeđivanju, negoli govori drugih, dokazivanja i krasnorečivost. Sa dopuštenjem
cara, na saboru prisustvovahu i grčki filosofi, zvani peripatetici;[9] najistaknutiji među
njima podržavaše Arija, i gorđaše se svojom govorničkom veštinom, starajući se da ismeje
učenje pravoslavnih. Blaženi Spiridon, čovek neškolovan, koji je znao ʺsamo Hrista, i toga
raspetaʺ (1 Kor. 2, 2), moli oce da mu dozvole da stupi u prepirku sa tim filosofom; ali
sveti oci, znajući da je on čovek neškolovan, sasvim neupoznat sa grčkom filosofijom,
zabranjivahu mu to. Međutim sveti Spiridon, znajući kakvu silu ima višnja mudrost i kako
je nemoćna pred njom mudrost ljudska, obrati se tome filosofu i reče: Filosofe, u ime Isusa
Hrista saslušaj što ću ti reći. ‐ Filosof mu odgovori: Govori, saslušaću te.
Svetitelj stade govoriti: Jedan je Bog koji stvori nebo i zemlju, i sazdade čoveka od zemlje, i
ustroji Rečju Svojom i Duhom sve ostalo, vidljivo i nevidljivo; i mi verujemo da ta Reč jeste
Sin Božji i Bog, koji sažalivši se na nas zabludele, rodi se od Djeve, požive sa ljudima,
postrada i umre radi našega spasenja i vaskrse i sa Sobom savaskrse rod ljudski; mi
čekamo da On dođe i sudi svima po pravdi i uzvrati svakome po delima; verujemo da je
On jedne prirode sa Ocem, ravne s Njim vlasti i časti. Tako mi to ispovedamo bez ikakvog
radoznalog ispitivanja, i ti ‐ ne usuđuj se ispitivati kako sve to može biti, jer ove tajne
prevazilaze tvoj razum, i daleko previšavaju svako ljudsko znanje. ‐ Zatim, poćutavši
malo, svetitelj ga upita: Ne izgleda li i tebi ovo tako, filosofe?
Međutim filosof ćutaše kao da nikada znao nije preti se. I ne mogaše ništa reći protivu
svetiteljevih reči, u kojima dejstvovaše neka Božanska sila, te se tako ispuni rečeno u
Svetom Pismu: Carstvo Božje nije u reči nego u sili (1 Kor. 4, 20). Najzad filosof reče: I ja
držim da je stvarno sve tako kako ti kažeš. ‐ Tada starac reče: Onda idi i primi znamenje
svete vere. ‐ A filosof, obraćajući se svojim prijateljima i učenicima reče: Čujte me! Dok se
prepirka vodila sa mnom rečima, ja sam rečima protivstavljao reči i prepiračkom veštinom
nadvlađivao ih. Ali kada umesto reči iz usta ovoga starca poče izlaziti neka sila, reči
postadoše nemoćne protivu nje, pošto čovek ne može protivstati Bogu. Stoga, ako ko od
5
vas može misliti tako kao ja, onda neka poveruje u Hrista i neka zajedno sa mnom
posleduje ovome starcu, kroz čija usta govori Bog.
I filosof taj, primivši pravoslavnu hrišćansku veru, radovaše se što u prepirci bi pobeđen
od svetoga starca na svoju korist. Radovahu se tome i svi pravoslavni, a jeretici biše veoma
postiđeni.
Kada se završi ovaj Sabor svetih Otaca, na kome Arije bi pobeđen i osuđen, učesnici se svi
raziđoše, kao i sveti Spiridon. U to vreme umre njegova kći Irina, koja vreme cvetne
mladosti svoje provede tako u čistoj devstvenosti, da se udostoji Carstva Nebeskog.
Međutim k svetitelju dođe jedna žena i kroz plač mu ispriča, da je ona njegovoj kćeri Irini
dala na čuvanje neki zlatan nakit, no pošto ona uskoro umre, to niko ne zna gde je ona
ostavila taj nakit. Sveti Spiridon pretraži po celoj kući nakit, ali ga ne nađe. No videvši
ženine suze i ridanje svetitelj se sažali na nju, pa sa domašnjima svojim otide na grob svoje
kćeri, i obraćajući joj se kao živoj kliknu: Kćeri moja Irino, gde je zlatni nakit što ti je
poveren na čuvanje? ‐ Irina, kao probudivši se od tvrdoga sna, odgovori: Gospodine moj,
sakrih ga na tom i tom mestu u kući. ‐ I ona tačno ukaza gde je to mesto. ‐ Svetitelj joj onda
reče: Sada spavaj, kćeri moja, dok te Gospod svih ne probudi pri sveopštem vaskrsenju. ‐
Sve prisutne obuze divljenje i strah gledajući ovo neobično čudo. Svetitelj pak pronaće na
ukazanom mestu sakriveni nakit i predade ga toj ženi.
Posle smrti Konstantina Velikog carevina se razdeli na dva dela. Istočna polovina pripade
njegovom starijem oinu Konstanciju. Boraveći u Antiohiji car Konstancije pade u tešku
bolest, koju lekari ne mogahu izlečiti. Ostavivši lekare, bolesni car priteče molitvom k
Bogu koji može isceljivati duše i tela, i usrdno moljaše od Boga isceljenje svojih boljki. I u
noćnom viđenju car ugleda anđela koji mu pokaza skup mnogih svetih episkopa, pri čemu
mu ukaza među njima na dvojicu izuzetno divnih, koji, izgledalo je po svemu, behu voće i
starešine ostalima; pritom anđeo kaza caru da jedino ta dva episkopa mogu isceliti bolest
njegovu.
Sveti Spiridon odmah krenu na put k caru, uzevši sa sobom učenika svog Trifilija,[10]
koga car vide u viđenju zajedno sa svetim Spiridonom i koji u to vreme još ne beše
episkop. Kada stigoše u Antiohiju oni pođoše u dvorac k caru. Blaženi Spiridon beše
6
bedno odeven, u rukama imađaše palmov štap, na glavi mitru, a na grudima mu visijaše
glinen sudić, kao što to beše običaj u žitelja Jerusalimskih, koji su obično u tom sudiću
nosili jelej od svetoga Krsta. Kada svetitelj u takvom vidu ulažaše u dvorac, jedan od
dvorskih službenika, bogato odeven, pomisli da je to neki prosjak, nasmeja mu se, i ne
dozvoljavajući mu da uđe udari ga po obrazu. A prepodobni, budući nezlobiv, i pamteći
reči Gospoda Hrista,[11] okrenu mu i drugi obraz. Tada dvorski službenik razumede da je
to episkop, i uvidevši svoj greh, smireno zamoli episkopa za oproštaj, i dobi ga.
Kada svetitelj uđe kod cara, car ga odmah poznade, pošto ga upravo takvoga vide u snu. I
ustavši, car priđe k sluzi Božijem i pokloni mu se, moleći ga sa suzama da se pomoli Bogu
za njega i isceli ga od bolesti. Sveti Spiridon se dotače glave careve, i car odmah ozdravi; i
radovaše se svome isceljenju, koje dobi molitvama svetiteljevim. I ukaza car velike počasti
svetitelju, i provede s njim u radosti sav taj dan, zasipajući izuzetnim poštovanjem i
ljubavlju svog dobrog lekara.
Za to vreme Trifilije se veoma divljaše carskom sjaju, lepoti dvorca, velikašima koji stajahu
pred carem koji sećaše na prestolu, i svukolikom čudesnom i zlatastom izgledu, i veštom
služenju slugu, raskošno odevenih. Sveti Spiridon ga upita: Čemu se diviš, brate? Eda li
carska veleljepnost i slava čine cara pravednijim od drugih? Eda li car ne umire kao i svaki
prosjak, i biva pogreben? Eda li on neće podjednako sa drugima predstati Strašnome
Sudiji? Zašto ti ono što je prolazno ceniš kao da je neprolazno? I zašto se diviš onome što je
ništavno, kada treba svom dušom iskati ono što je neveštastveno i večno, ljubiti
neprolaznu slavu nebesku?
Prepodobni dade mnoge pouke i samome caru: da ima u pameti dobročinstva Božija, da i
sam bude dobar prema podanicima svojim, da bude milosrdan prema onima koji greše, da
bude blagonaklon prema moliocima, da bude darežljiv prema potrebitima, i da svima
bude kao otac, pun ljubavi i dobar i milosrdan, jer ko tako ne caruje, treba ga zvati ne car
nego mučitelj. Naposletku svetitelj naloži caru da strogo drži i čuva pravila i običaje
pobožnosti, nipošto ne primajući ništa što je protivno Crkvi.[12]
Car, hoteći da zablagodari svetitelju za svoje isceljenje njegovim molitvama, nuđaše mu
mnogo zlata, ali on odbijaše da primi, govoreći: Nije lepo, care, uzvraćati mržnjom za
ljubav, jer to što sam ja učinio za tebe jeste ljubav. Ostaviti dom, preploviti toliku pučinu
morsku, pretrpeti žestoke zimske mrazeve i silovite vetrove, zar to nije ljubav? I za sve to
zar da primam kao uzdarje zlato, koje je uzrok svakome zlu i lako pogubljuje svaku
pravdu?
Tako govoraše svetitelj, ne želeći primiti ništa. No na velike i uporne molbe careve on
pristade: da zlato samo primi od cara, ali da ga ne drži kod sebe. I primivši zlato, svetitelj
ga odmah razdade sirotinji.
7
Osim toga, po savetu ovog svetitelja, car Konstancije oslobodi danka sveštenike, đakone i
sve klirike i službenike crkvene, smatrajući da ne dolikuje da služitelji Besmrtnoga Cara
daju danak smrtnome caru.
Rastavši se s carem i vraćajući se u svoj zavičaj, svetitelj bi na tom putu primljen u kuću od
nekog hristoljupca. Tu k njemu dođe jedna žena neznaboškinja koja ne umejaše govoriti
grčki. Ona donese na rukama svog mrtvog sina, i gorko plačući položi ga kraj svetiteljevih
nogu. Niko ne znađaše njen jezik, ali same suze njene svedočahu da ona moli svetitelja da
vaskrsne mrtvo čedo njeno. Međutim svetitelj, izbegavajući taštu slavu, odbijaše da to
učini. No, budući žalostivan, on podleže gorkom ridanju matere i upita svoga đakona
Artemidota: Šta da radimo, brate? ‐ Ovaj odgovori: Zašto me pitaš, oče? Šta ćeš drugo
raditi sem da prizoveš Hrista Životvorca, koji je tako mnogo puta ispunio tvoje molitve.
Jer kada si iscelio cara, zar ćeš odbaciti nište i uboge?
Još jače podstaknut na milosrđe ovim dobrim savetom, svetitelj se rasplaka, i preklonivši
kolena usrdno se pomoli Gospodu. I Gospod, koji preko proroka Ilije i Jeliseja povrati
život sinovima udovice Sareptske i Somanićanke,[13] usliši i molitvu ugodnika Svog
Spiridona i povrati duh života u neznabožačko detence, koje oživevši odmah poče plakati.
A majka, ugledavši svoje dete živo, od silne radosti pade mrtva. Jer ljudi umiru ne samo
od silne patnje i prevelike žalosti nego i ponekad od prevelike radosti. Tako, ova žena
umre od radosti, a gledaoce njene smrti, posle neočekivane radosti njihove zbog
vaskrsenja detenceta, vrgnu u neočekivanu žalost i suze. Tada svetitelj opet upita đakona:
Šta da radimo? ‐ Đakon ponovi svoj pređašnji savet. I svetitelj opet pribeže molitvi:
podigavši oči k nebu i uznevši um k Bogu, on se moljaše Onome koji udahnjuje duh života
u mrtve i jednim htenjem Svojim sve i sva izmenjuje. Zatim on reče pokojnici ležavšoj na
zemlji: Ustani i stani na noge svoje! ‐ Ona ustade, kao probudivši se iz sna, i uze u ruke
svog živog sinčića. Tada svetitelj zapreti ženi i svima prisutnima, da nikome ne pričaju o
ovome što se zbilo. Tek posle svetiteljevog prestavljenja đakon Artemidot objavi ovo
vernima, da se ne bi prećutale veličine i sile Božje, javljene kroz velikog ugodnika Božjeg
Spiridona.
Kada se svetitelj vrati kući, k njemu dođe jedan čovek sa željom da iz stada njegovog kupi
sto koza. Svetitelj naloži kupcu da ugovorenu cenu isplati i onda uzme koze. Kupac
odbroja novac za devedeset i devet koza, a utaji za jednu, misleći da svetitelj neće to
primetiti, koji u prostodušnosti svojoj beše daleko od svake žitejske brige. Kada oni obojica
odoše u tor, svetitelj naloži kupcu da uzme onoliko koza za koliko je platio. Kupac izdvoji
sto koza, i istera ih iz tora. No jedna od njih, kao da je razumna i dobra robinja, znajući da
je gospodar njen prodao nije, brzo se vrati i utrča u tor. Kupac je opet uze i vucijaše je za
sobom, no ona se istrže i ponovo pobeže u tor. Tako se triputa koza otimaše iz njegovih
ruku i begaše u ogradu, a on je silom odvlačaše, pa je najzad natovari na svoja ramena i
ponese svojoj kući; no koza silno vrečaše i rogovima ga bodijaše u glavu, previjaše se i
otimaše se, tako da se tome čuđahu svi koji to gledahu. Tada sveti Spiridon, shvativši u
8
čemu je stvar, i ne želeći da lukavog kupca izobliči pred ovima, reče mu tiho: Razmotri,
čedo, da možda nije bez razloga što ova životinja ne želi da bude odvedena tvome domu:
nisi li utajio svotu koju duguješ za nju, te se ona zbog toga otima iz tvojih ruku i beži ka
toru? ‐ Kupac se postide, ispovedi greh svoj i moljaše za oproštaj. Zatim on isplati kozu i
povede je, i tada ona sama krotko i mirno iđaše ka domu kupca, i to iđaše ispred novog
gospodara svog.
Na ostrvu Kipru beše jedno selo, zvano Eritra. Otišavši tamo Pekim poslom, sveti Spiridon
uđe u crkvu i naredi jednome od tamošnjih đakOna da obavi kratku molitvu, jer se
svetitelj beše zamorio od dugog putovanja, naročito što to beše vreme žetve i silna vrućina.
No đakon stade polagano vršiti molitvu, i naročito razvlačiti, oholo izvijajući i pevajući, i
ponoseći se svojim glasom. Svetitelj ljutito pogleda na njega, mada beše po prirodi blag, a
prekoravajući ga reče mu: Umukni! ‐ I tog trenutka đakon oneme: on izgubi ne samo glas
nego i govor, i stajaše nem, kao da nema jezika. Sve prisutne spopade strah. I glas o tome
odmah se pronese po celome selu, i svi se žitelji slegoše da vide to čudo, i užasavahu se.
Bakon pak pade k nogama svetiteljevim, znacima ga moleći da mu razdreši jezik; a
moljahu ga ujedno i đakonovi prijatelji i srodnici. I svetitelj se jedva dade umoliti, jer on
beše surov prema gordima i sujetnima; i najzad oprosti đakonu, razdreši mu jezik i povrati
mu govor. Ali mu pri tome ostavi tragove kazne: ne povrati jeziku njegovom potpunu
jasnoću, nego ostavi da oI celog života imađaše slab glas, zamuckivaše i zapinjaše u
govoru, da se više ne bi gordio svojim glasom i hvalio razgovetnošću svoga govora.
Jednom ovaj božanstveni muž u gradu svom uđe u crkvu na večernje. Dogodi se da tada u
crkvi ne beše nikoga sem crkvenih poslužitelja. Svetitelj naredi da se zapale mnoge sveće i
kandila, i sam stade prema oltaru veseleći se duhom. I kada on u određeno vreme reče
povišenim glasom: ʺMir ovima!ʺ ‐ i ne beše naroda da bi na svetiteljevo davanje mira dao
uobičajeni odgovor, iznenada se ču odozgo ogromno mnoštvo glasova koji kliktahu: ʺi
duhu tvome!ʺ ‐ Hor taj beše veliki, divan i skladan, i prevazilažaše svako ljudsko najlepše
pevanje. Đakon koji proiznošaše jekteniju užasnu se čuvši posle svake jektenijske molbe
božanstveno pevanje odozgo: ʺGospode pomiluj!ʺ ‐ To se pevanje čulo daleko od crkve, te
m^nogi pohitaše usrdno k crkvi na tako čudesno i predivno pevanje; i što se više
približavahu crkvi čudesno pevanje sve više i više očaravaše sluh i naslađivaše srce. No
kada oni uđoše u crkvu, ne ugledaše nikoga sem svetitelja sa nemnogo crkvenoslužitelja, i
ne čujahu više to nebesko pevanje, što ih veoma zapanji.
U drugo vreme kada svetitelj takođe stajaše u crkvi na večernjem bogosluženju, u kandilu
nestade zejtina i ono se već stade gasiti, pošto tom prilikom u crkvi uopšte ne beše zejtina.
Svetitelja to ožalosti, jer se bojao da će se sa gašenjem kandila prekinuti večernje
bogosluženje, te se na taj način neće dovršiti uobičajeno pravilo. Međutim Bog koji tvori
volju onih koji ga se boje, učini te u kandilu navre zejtin i stade se prelivati, kao nekada
sud udovični u dane Jelisejeve.[14] Crkvenoslužitelji donesoše sudove, podmetnuše ih
ispod kandila i napuniše ih tim zejtinom. A taj veštastveni zejtin u kandilu beše jasan
9
dokaz preizobilne blagodati Božije koje sveti Spiridon beše prepun i koja se obilno izlivaše
iz njega na njegovo slovesno stado.
Na ostrvu Kipru postoji grad Kirina. Jednom krenu u taj grad nekim poslom iz Trimitunta
sveti Spiridon zajedno sa učenikom svojim Trifilijem, koji u to vreme već beše episkop
Levkusijski, na ostrvu Kipru. A kada oni prolažahu kroz goru Pentadaktil, i obretoše se na
mestu zvanom Pirimna, divnom i veoma bogatom biljem i rastinjem, Trifilije se oduševi
tim mestom i požele da za svoju crkvu kupi neko imanje u tom kraju. O tome Trifilije
dugo razmišljaše u sebi; no njegove misli se ne utajiše od prozorljivih očiju velikoga oca
koji mu reče: Zašto, Trifilije, neprestano misliš o ništavnim stvarima, želeći imanja i
vinograde, koji u samoj stvari nemaju nikakvu vrednost i samo izgleda da je imaju, i
svojom prividnom vrednošću zavode srca ljudska? Naše nepropadljivo imanje je na
nebesima,[15] i mi imamo kuću nerukotvorenuʺ.[16] Njih išti, njima se i zaranije kroz
bogomislije naslađuj. Oni ne mogu prelaziti od jednoga k drugome, već ko jednom
postane posednik njihov, taj dobija nasleće koje ostaje zauvek njegovo.
Ove reči biše od velike koristi za Trifilija, i notom on svojim istinskim evanđelskim
životom pokaza da je postao izabrani sasud Hristov, kao nekada apostol Pavle, i udostoji
se bezbrojnih darova od Boga. Tako sveti Spiridon, budući sam veoma vrlinast, upućivaše
na vrlinu i druge. Jer njegovi saveti i pouke bivahu od pomoći onima koji ih primahu, a
one koji ih odbacivahu sustizaše rđav kraj. O tome evo dokaza.
Jedan trgovac, žitelj grada Trimitunta, otplovi u tuđu zemlju radi trgovine, i zadrža se
tamo dvanaest meseci. Za to vreme žena njegova učini preljubu, i zatrudne. Vrativši se
kući trgovac primeti da mu je žena u drugom stanju, i po tome poznade da je ona u
njegovom odsustvu učinila preljubu. To njega silno razjari i razgnjevi i on je stade tući; i ne
želeći da živi s njom, gonjaše je iz svoje kuće. Zatim ode i ispriča sve arhijereju Božjem
Spiridonu i moljaše ga za savet. Svetitelja duboko potrese ženin greh i muževljev gorki
jad, pa dozva ženu, i ne pitajući je je li stvarno zgrešila pošto o grehu njenom svedočahu
sama bremenitost njena i plod u njoj začet od bezakonja, upita je otvoreno: Zašto si
oskvrnavila postelju muža svog i osramotila kuću njegovu? ‐ Međutim žena, izgubivši
svaki stid, drznu se otvoreno lagati, da ni od koga drugog začela nije već od samog muža
svog. Prisutni uznegodovaše na nju zbog te laži još više nego li zbog same preljube, i
govorahu joj: Kako ti to govoriš da si začela od muža, kad tvoj muž dvanaest meseci nije
bio kod kuće? Zar može začeti plod ostati u utrobi dvanaest meseci i više? ‐ No ona
uporno tvrđaše da začeti plod čekaše povratak oca svoga iz daleke zemlje, pa da se u
njegovom prisustvu rodi. Braneći tu i druge laži i prepirući se sa svima, ona podiže veliku
viku i galamu što je klevetaju i vređaju. Tada sveti Spiridon, želeći je pobuditi na
pokajanje, reče joj krotko: Ženo, ti si pala u veliki greh, zato i tvoje pokajanje mora biti
veliko, jer i za tebe postoji nada na spasenje, pošto nema greha koji prevazilazi milosrđe
Božje. Međutim ja vidim, da je preljubočinstvo porodilo u tebi očajanje, a očajanje
bestidnost, i bilo bi pravedno da ti podneseš zasluženu i brzu kaznu. No i pored toga,
10
ostavljajući ti mesto i vreme za pokajanje, mi javno unapred objavljujemo tebi: plod neće
izaći iz utrobe tvoje dok ne kažeš istInu, ne prikrivajući lažju ono što i slepac, kako se veli,
može videti.
Ove svetiteljeve reči ubrzo se zbiše. Kada ženi dođe vreme da rodi, na nju naiđe ljuta
bolest, pričinjajući joj strahovite bolove i zadržavajući joj plod u utrobi. No ona, ogorčena i
uporna, ne hte da prizna svoj greh; i u tom grehu umre strašnom smrću, ne mogući roditi.
‐ Doznavši za to, arhijerej Božji se rasplaka, i kajaše se što je osudi takvim sudom, i
govoraše: Neću više izricati sud nad ljudima, kada se moja izgovorena reč tako brzo zbiva
na njima u stvarnosti.
Žena jedna, po imenu Sofronija, dobronaravna i pobožna, imađaše muža neznabošca. I
ona se ne jedanput obraćala svetitelju Božjem Spiridonu i usrdno ga molila, da se postara
obratiti njenoga muža k svetoj veri. Muž njen bejaše sused arhijereja Božjeg Spiridona i
uvažavaše ga; a kao susedi bivahu ponekad jedan drugome u kući. Jednom kod svetog
Spiridona behu za trpezom mnogi njegovi susedi, među njima i taj neznabožac. I gle,
najedared sveti arhijerej Božji govori glasno jednome od slugu svojih: Napolje pred
kapijom stoji glasnik, poslan od sluge što čuva moje stado da mi javi, da mu je sva stoka,
dok je on spavao, propala, zalutavši u gorama. Idi dakle i reci tome glasniku: da je sluga
moj, koji ga je poslao, već našao svu stoku čitavu u jednoj pešteri, i nijedno marvinče ne
pogibe iz stada. ‐ Sluga ode i predade glasniku svetiteljeve reči. Uskoro zatim, kada gosti
još ne behu ustali sa trpeze, dođe drugi glasnik od pastira sa vešću: da je celo stado
nađeno. Čuvši to, onaj neznabožni sused bi neizmerno zadivljen time što sveti Spiridon
vidi ono što se zbiva u daljini kao da se događa pred njegovim očima. I on, pomislivši da
je sveti Spiridon jedan od bogova, htede da učini ono što i Likaonci nekada apostolima
Varnavi i Pavlu[17] tojest: dovesti junce, doneti vence i prineti žrtve. No svetitelj mu reče:
Ja nisam bog, već samo sluga Božji i čovek, u svemu sličan tebi. A da znam ono što se
događa daleko od mojih očiju, ‐ to mi daruje Bog moj; a i ti, ako poveruješ u Njega,
poznaćeš kako je svemoguća Njegova krepkost i sila.
I Sofronija, hristoljubiva žena ovog neznabošca, ulučivši priliku, ubeđivaše muža mnogim
rečima, da se odrekne mnogobožačkog bezbožja i pozna Jedinog Istinitog Boga i poveruje
u Njega. I blagodaću Hristovom bi ovaj nevernik obraćen u svetu veru i prosvećen svetim
krštenjem. Tako se spase muž nevernik pomoću žene verujuće, kao što govori sveti
apostol Pavle (1 Kor. 7, 14).
Pričaju takođe o smirenju blaženoga Spiridona, kako se on, toliki svetitelj i čudotvorac, nije
gnušao pasti beslovesne ovce i sam se truditi oko njih. Jedne noći lopovi se uvukoše u tor,
ukradoše nekoliko ovaca, i htedoše izaći iz tora. Ali Bog, ljubeći ugodnika Svog i čuvajući
ubogu imovinu njegovu, nevidljivim uzama čvrsto sveza lopove tako da oni ne mogoše
izići iz tora, i behu držani tako do svanuća. U svanuće pak svetitelj dođe k ovcama, i
ugledavši lopove silom Božjom svezane po rukama i nogama, razdreši ih molitvom, i
11
mnoge im pouke izgovori o tome kako ne treba želeti tuđe nego se hraniti trudom ruku
svojih. Zatim im dade jednoga ovna, govoreći: ʺPrimite ovo, da vam ne bi bio uzaludan
vaš trud i besana noćʺ, ‐ pa ih otpusti s mirom.
Jedan Trimitunteki trgovac imađaše običaj uzimati u zajam novac od svetitelja radi svojih
trgovačkih poslovanja, i kada se vraćao s puta, on je pozajmljeni novac vraćao i, po nalogu
svetitelja, stavljao ga u kovčežić, iz kojega je uzeo. Tako on ne maraše za vremensku
imovinu, da se čak ni interesovao nije da li je dužnik vratio koliko treba. I trgovac činjaše
tako mnogo puta: sam uzimaše novac iz kovčežića, sa blagoslovom svetitelja, i sam ga pri
vraćanju opet metaše u kovčežić; i poslovi mu cvetahu. No. jednom on, ponesen
zlatoljubljem, ne metnu doneseno zlato u kovčežić već ga zadrža sebi, a svetitelja slaga da
je metnuo. U skorom vremenu trgovac taj osiromaši, pošto mu utajeno zlato ne samo ne
donese zaradu nego liši uspeha svu njegovu trgovinu i kao oganj tajno pojede njegovo
imanje. Osirotevši, trgovac opet ode k svetitelju i zamoli ga da mu pozajmi novac. Svetitelj
ga posla u svoju spavaonicu da tamo iz kovčežića uzme sam. Pritom mu reče: Idi i uzmi,
ako si sam metnuo. ‐ Trgovac ode, i ne našavši u kovčežiću novac, vrati se k svetitelju
praznih ruku. Svetitelj mu onda reče: Ali brate, moj, u kovčežić se do ovoga časa nije
uvlačila druga ruka sem tvoje. Znači: da si tada metnuo novac, ti bi ga sada opet mogao
uzeti. ‐ Trgovca obuze stid, i on odmah pade k nogama svetiteljevim, moleći za oproštaj.
Svetitelj mu odmah oprosti, ali ga pritom pouči, da ne želi tuće, niti da oskvrnavljuje svest
svoju obmanom i lažju. Jer nepravedno stečeni dobitak nije dobitak, već sigurni gubitak.
U Aleksandriji bi jednom sazvan sabor episkopa: patrijarh Aleksandrijski sazva sve
podčinjene mu episkope i htede da opštom molitvom poobara i uništi sve neznabožačke
idole, kojih tamo beše još vrlo mnogo. I kada se prinošahu mnogobrojne usrdne saborne i
posebne molitve Bogu, popadaše svi idoli u gradu i okolini, samo jedan znameniti idol
ostade čitav na svom mestu. Pošto se patrijarh dugo i svesrdno moljaše o razrušenju ovoga
idola, njemu se noću kada stajaše na molitvi javi neko Božansko viđenje, i bi mu naređeno
da ne tuguje što idol ne pada nego da što pre pošalje na Kipar i pozove episkopa
Trimituntskog Spiridona, jer taj idol je ostavljen njemu, da ga on molitvom sruši. Patrijarh
odmah napisa pismo blaženome Spiridonu, u kome ga moljaše i pozivaše da dođe u
Aleksandriju, objasnivši mu da ga poziva zbog viđenja koje je imao. To pismo patrijarh
hitno posla na Kipar. Dobivši i pročitavši pismo, sveti Spiridon odmah sede na lađu i
otplovi u Aleksandriju. Kada se laća zaustavi u aleksandrijskom pristaništu, zvanom
Neapolj, i svetitelj se iskrca na zemlju, tog trenutka idol u Aleksandriji sa svojim
mnogobrojnim žrtvenicima pade i razbi se. Po tome u Aleksandriji i poznadoše da je
doputovao sveti Spiridon. Jer kada patrijarhu javiše da je idol pao, patrijarh reče ostalim
episkopima: Prijatelji, Spiridon Trimituntski približava se. I svi se oni spremiše, i izađoše u
susret svetitelju, i primivši ga česno radovahuse što im dođe tako veliki čudotvorac i
svetilnik sveta.
12
Crkveni istoričari Nikifor[18] i Sozomen[19] pišu i o tome da se sveti Spiridon veoma
starao o strogom održavanju crkvenog poretka i o neprikosnovenom čuvanju do poslednje
reči svega onoga što je napisano u sveštenim knjigama Svetoga Pisma.
Jednom se dogodi ovakva stvar. Na ostrvu Kipru bi sabor svih episkopa sa ostrva radi
crkvenih poslova. Meću episkopima beše sveti Spiridon i već spominjani Trifilije, čovek
veoma učen i načitan, pošto u mladosti beše proveo mnogo godina u Beritu[20]
izučavajući Sveto Pismo i ostale nauke, svetske i sveštene. Njega moliše oci da izgovori u
crkvi pouku narodu. Kada on govoraše pouku, dogodi mu se da on spomenu reči
Hristove, rečene raslabljenome: ʺustani i uzmi odar svojʺ (Mk. 2, 11). No Trifilije reč ʺodarʺ
zameni rečju ʺposteljaʺ i reče: ʺustani i uzmi postelju svojuʺ. Čuvši to, sveti Spiridon ustade
s mesta, ne podnoseći zamenjivanje reči Hristove, i reče Trifiliju: ʺZar si ti bolji od Onoga
koje je rekao ʺodarʺ, te se stidiš reči koju je On upotrebio? ‐ Rekavši to, on na očigled svih
izađe iz Crkve. I on postupi tako ne iz zlobe i ne što sam beše neškolovan: posramivši
malko Trifilija, koji se ponosio svojom krasnorečivošću, on ga nauči smirenosti i krotosti.
A sveti Spiridon uživaše veliki ugled među episkopima kao najstariji po godinama,
najslavniji po životu, prvi po episkopstvu i preveliki čudotvorac, pa je stoga svaki iz
uvaženja prema njegovoj ličnosti lako uvažavao i njegove reči.
Na prepodobnom bejaše tako velika blagodat i milost Božja, da u vreme žetve pri najvećoj
žegi njegova sveta glava pokaza se pokrivena hladnom rosom koja silažaše odozgo. To bi
u poslednjoj godini njegova života: zajedno sa žeteocima on izađe na žetvu, jer beše
smiren i rađaše sam, ne gordeći se visinom svoga čina; i kada žanjaše svoju njivu,
iznenada, u vreme najveće žege njegova glava bi orošena rosom, kao nekada Gedeonovo
runo.[21] I svi koji tamo behu s njim videše to i divljahu se. Potom se vlasi na glavi
njegovoj odjednom izmeniše: jedne postadoše zlataste, druge ‐ crne, treće ‐ bele. I jedini
Bog zna radi čega to bi i šta predskazivaše. Svetitelj opipa glavu rukom i reče onima što
behu s njim, da se približilo vreme razlučenja duše njegove od tela; i pouči ih sve dobrim
delima, a prvenstveno ljubavi k Bogu i bližnjemu.
Posle nekoliko dana sveti Spiridon u vreme molitve predade svoju svetu i pravednu dušu
u ruke Gospodu svome,[22] kome je u svetosti i pravednosti služio celoga života svog. I bi
najsvečanije sahranjen u crkvi svetih Apostola u Trimituntu.[23] Tamo se i ustanovi
praznovati spomen njegov svake godine, i na grobu njegovom bivaju mnogobrojna čudesa
u slavu Boga, divnoga u svecima Njegovim, Oca i Sina i Svetoga Duha, kome i od nas neka
bude slava, blagodarenje, čast i poklonjenje vavek. Amin.
Korisno je po dušu spomenuti i ova dva čuda svetog Spiridona.
1) Kada je sveti Spiridon putovao na Sveti Prvi Vaseljenski sabor, valjalo mu je usput
prenoćiti u jednoj gostionici. Jeretici arijanci noću tajno zaklaše njegova dva konja
13
odsekavši im glave. U svitanje sluga svetog Spiridona vide kakvu su pakost jeretici
priredili svetitelju, i obavesti o tome svetog Spiridona. A on, uzdajući se u Gospoda,
naredi sluzi da odrezane glave pripoji konjskim trupovima. Sluga postupi po naređenju:
no u brzini on glavu beloga konja priloži k trupu vranca, a vrančevu glavu k trupu belca, i
tog trenutka konji oživeše, i stadoše na svoje noge. I sveti Spiridon produži svoj put na tim
konjima, i svi ljudi koji ga sretahu na putu čuđahu se vrancu sa belom glavom i belcu sa
vranom glavom. Tako jeretici biše posramljeni.
2) Na svetom Prvom Vaseljenskom saboru sveti oci vođahu duge sporove o Jednome Bogu
u Svetoj Trojici. Da bi pokazao Jedinstvo Svete Trojice sveti Spiridon učini ovo: uze ciglu,
stisnu je, i iz cigle iziđe oganj uvis, voda naniže, a blato ostade u ruci. I reče svetitelj: Eto tri
stihije a jedna cigla. Tako je i u Svetog Trojici: tri Lica a jedan Bog.
SPOMEN SVETE
IRINE,
kćeri Svetog Spiridona
OVA svetiteljka ubraja se među svetitelje Kiparske Crkve. Njena sveta ikona na zidu
(freska), iz 14. veka, postoji. u Bogorodičinoj crkvi u mestu Asinu blizu Nikozije na Kipru.
Ostali Sinaksari je ne spominju.
SPOMEN SVETOG MUČENIKA
RAZUMNIKA (SINETOSA)
SVETI mučenik Razumnik[24] beše rodom iz Rima. U ranoj V mladosti roditelji ga njegovi
dadoše episkopu Rimskom radi obučenja Svetim Knjigama. Kao vredan na knjizi i vrlo
dobar po duši, on bi proizveden za čteca. Na toj dužnosti on mnoge učaše svetoj veri i
pobožnom životu, a izobličavaše idole i njihove poklonike. Obavešten o tome, car
Avrelijan[25] izvede Razumnika preda se na sud. Car zatraži od Razumnika da prinese
idolima žrtvu. Ovaj to odbi i ismeja cara. Car onda naredi da ga biju. I biše ga volovskim
žilama tako nemilosrdno, da se sva zemlja oko njega obagri krvlju. Zatim ga car baci u
14
tamnicu. Narednog dana sveti mučenik ponovo bi izveden na sud. Tada mučenika
položiše na usijanu gvozdenu lesu; i svetom mučeniku dođe s neba glas od Boga, koji ga
krepljaše i sokoljaše na mučeništvo; onda pade velika kiša, i ugasi oganj; i sveti ostade
nepovređen. Posle toga, po carevom naređenju, bi iskopana duboka jama, sva načičkana
kopljima, sa oštricama uvis. I mučenik Hristov bi bačen na ta koplja u toj jami. Ali ga
Gospod isceli od svih tih rana i učini potpuno zdrava. Car onda naredi, te svetom
mučeniku odsekoše glavu mačem. I tako slavni mučenik primi venac mučeništva.[26]
SPOMEN SVETOG SVEŠTENOMUČENIKA
ALEKSANDRA,
episkopa Jerusalimskoga
SVETI sveštenomučenik Aleksandar, koji se sjajno borio i postradao za veru Hristovu,
pripada mnogobrojnim učenicima vrlo znamenitog učitelja Crkve trećega veka, Klimenta
Aleksandrijskog,[27] koje je on skupljao oko sebe u Aleksandriji. U početku trećega veka
sveti
15
blagodaću Božjom svetitelj Božji ostade nepovređen. Zatim ponovo bi bačen u tamnicu. I
ostade u njoj dugo vreme; i tamo predade duh svoj u ruke Gospodu svome.[34]
SPOMEN PREPODOBNOG I BOGONOSNOG OCA NAŠEG
JOVANA,
mitropolita Zihne
Bogu koji o svemu promišlja bilo je ugodno da ovaj veliki svetilnik postavi na svećnjak te
da svetli i ostalima, zbog čega ga je i uzdigao na episkopski stepen. Hrišćani grada Zihne
iz istočne Makedonije dođoše k prepodobnom Jovanu sa žarkom molbom da se primi da
im bude arhijerej. A ovaj, u svemu budući poslušan stricu, posla ih k njemu. Stric njegov
nije hteo u početku ni da čuje za tako nešto a kamoli da pristane; no na kraju je ipak
popustio. Postavši arhijerej, prepodobni se sav predade brizi za svoje duhovno stado,
vodeći ga na spasonosnu pašu i čuvajući ga nepovređena od zuba duhovnih vukova. A
kad se njegov stric Joakim upokoji u Gospodu, prepodobni Jovan podnese ostavku na
eparhiju, vrati se u manastir česnog Preteče Jovana i preuze staranje o njemu. Obraćaše se
prepodobni za pomoć vizantijskom caru Androniku Paleologu i Stefanu blagovernom
kralju Srbije,[35] i potpomognut obilno njima, obnovi i proširi manastir kao što i danas
postoji.
U gradu Seru prepodobni sagradi i drugi manastir, takođe u ime česnoga Preteče, koji je
snabdeo, kao i prvi, svim onim što je neophodno. Obadva manastira bogonosni otac naš
Jovan snabde carskim hrisovuljama, patrijaraškim sinđelijama, poveljama darodavaca i
svojim ustavima i naredbama koji se tiču savršenog po Hristu življenja tamošnjih monaha.
Poživevši tako česnim i bogougodnim životom, prepodobni otac naš Jovan završi život
svoj u dubokoj starosti 1333. godine. Sveto telo njegovo bi sahranjeno sa češću i
poštovanjem u sabornom hramu njegovog manastira, a sveta duša njegova uziđe na
nebesa i nastani se u dvorima Gospodnjim sa svima svetim Pravednicima i Anđelima, sa
16
kojima neka bi se udostojili i mi nebeskih blaga zastupništvom bogonosnog i česnog oca
našeg Jovana, postavši savršeni poklonici savršene Trojice u Hristu Isusu. Amin.
SPOMEN SVETOG MUČENIKA
ETERIJA
POSTRADAO za vreme Maksimijana (286‐305). Zbog vere u Hrista i zato što nije hteo
prineti žrtve idolima, ljuto je mučen. Najpre su mu usijanim klincem proboli uši, tako da
su zenice očiju njegovih istopivši se ispale. Zatim je mučen !na točku vezan, vešan noseći
uzdu u ustima, paljen svećama, i na kraju, glava mu je mačem odsečena.
SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG
TERAPONTA MONZENSKOG
SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG
AMONATA
PREPODOBNI otac Amonat u miru se upokojio.
17
SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG
ANTA (CVETKA)
OVAJ prepodobni Ant u miru se upokojio.
SPOMEN SVETE
EFIMIJANE
O NjOJ se govori samo u jerusalimskom Kanonaru. Praznuje se zajedno sa svetom Fevom.
NAPOMENE:
1. Kipar ‐ veliko ostrvo u istočnom delu Sredozemnog mora, na jugu od Male Azije.
3. 2. Mojs. 7, 10.
4. Isus Nav. 3, 14‐17.
5. Mat. 9, 11.
6. Lk. 7, 48; Jn. 5, 14; 8, 11.
7. Sveti Mitrofan ‐ patrijarh Carigradski od 315 ‐ 325. godine. Sveti Aleksandar, njegov
prejemnik, patrijarhovao od 325 ‐ 340. godine.
18
8. Sveti Atanasije Veliki ‐ arhiepiskop Aleksandrijski, znameniti zaštitnik Pravoslavlja,
na Prvom Vaseljenskom saboru vodio sporove kao đakon Spomen njegov praznuje
se 18. januara i 2. maja.
10. Trifilije, kasnije episkop Levkusijski; uvršćen u red svetitelja. Spomen njegov Crkva
praznuje 13. juna.
11. Mt. 5, 39.
12. Treba spomenuti da je car Konstancije bio naklonjen jereticima ‐ arijancima.
13. 3 Car. 17, 21; 4 Car. 4, 35
14. 4 Car. 4, 2.
15. Sravni: 1 Petr. 1, 4;
16. 2 Kor. 5, 1.
17. D. A. 14, 11‐15.
18. Nikifor Kalist ‐ crkveni istoričar, živeo u XIV veku. Njegova ʺCrkvena istorijaʺ, u 18
knjiga, obuhvata vreme do smrti Vizantijskog cara Foke (t 611 godine).
19. Sozomen ‐ crkveni istoričar petoga veka; napisao Istoriju Crkve, koja obuhvata
vreme od 323. do 439. godine.
20. Berit ‐ današnji Bejrut ‐ drevni grad Finikije na obali Sredozemnog mora; naročito
cvetao u petom veku i slavio se visokom školom retorike, poezije i prava. Danas ‐
prestonica države Libana.
21. Knjiga o sudijama: 6, 37‐38.
22. Sveti Spiridon upokojio se u Gospodu 348. godine.
23. Česne mošti svetog Spiridona, netljene i čudotvorne, blagodaću Božijom imaju tu
osobenost što je koža na tom telu meka kao kod živih ljudi. U Trimituntu svete
mošti njegove počivale su do polovine sedmoga veka, pa su zbog najezde varvara
prenesene u Carigrad. Godine 1453. maja 29. neki sveštenik Georgije Kaloheret
prenese svete mošti ove iz Carigrada u Srbiju, a iz Srbije 1460. g. na ostrvo Krf. I
19
24. Grčko mu je ime Sinetos ili Sinesije.
25. Rimski car ‐ carovao od 270 ‐ 275. godine.
26. Sveti Razumnik bio čtec pri papi Sikstvu (257 ‐ 258. godine).
28. Kapadokija ‐ prostrana oblast u istočnom delu Male Azije; Flavija ‐ jedan od
gradova Kapadokije.
29. Oko 209. do 210. godine. Septimije Sever ‐ rimski car, carovao od 193 ‐ 211. godine.
30. To je bilo 212. godine.
31. Sveti Narkis patrijarhovao oko 196. godine, a zatim po drugi put 212. godine.
Spomen njegov Crkva praznuje 7. avgusta.
32. Od 212 ‐ 250. godine.
33. Kesarija Palestinska ‐ na istočnoj obali Sredozemnog mora; jedan od najbogatijih i
najlepših gradova Palestine. Danas ‐ ruševine.
34. Sveti Aleksandar prestavio se 251. godine. Spomen njegov vrši se i 16. maja
35. Reč je o kralju Stefanu Urošu II Milutinu (1282‐1321), zetu Andronika Paleologa, ili,
možda, i o kralju Stefanu Urošu III Dečanskom
20