Professional Documents
Culture Documents
Ava Justin - Žitija Svetih - 16. Decembar
Ava Justin - Žitija Svetih - 16. Decembar
Ava Justin - Žitija Svetih - 16. Decembar
ŽITIJA SVETIH
16. DECEMBAR
‐ SPOMEN SVETOG PROROKA AGEJA
‐ SPOMEN SVETOG MUČENIKA MARINA
‐ SPOMEN SVETOG OCA NAŠEG NIKOLE HRISOVERGA, patrijarha Carigradskog
‐ ŽITIJE SVETE TEOFANIJE CARICE
‐ SPOMEN SVETOG OCA NAŠEG MEMNONA, arhiepiskopa Efeskog
‐ SPOMEN SVETOG OCA NAŠEG SIMEONA, arhiepiskopa Antiohijskog
‐ SPOMEN SVETIH MUČENIKA PROMA i ILARIJA
‐ SPOMEN PREPODOBNE MATERE NAŠE SOFIJE
1
SPOMEN SVETOG PROROKA
AGEJA
SVETI prorok Agej rođen u Vavilonu za vreme robovanja Izrailjeva. Iz plemena Levijeva.
Prorokovao na 470. godina pre Hrista. Posetio Jerusalim kao mladić. Podsticao
Zorovavelja i Isusa sina Josedekova, poglavara svešteničkog, da obnove hram Gospodnji u
Jerusalimu proričući tome hramu veću slavu nego bivšem hramu Solomonovu: Slava će
doma ovoga poslednjega biti veća nego onoga prvoga, veli Gospod Nad vojskama (Ag. 2,
9). Jer će se u tome novom hramu javiti Gospod Spasitelj. Doživeo da vidi jedan deo hrama
sazidan od Zorovavelja. U starosti umro i pridružio se pretcima svojim.
SPOMEN SVETOG MUČENIKA
MARINA
SVETI Marin življaše u vreme cara Karina;[1] visokog porekla; još kao mlad bejaše član
carskog Senata, senator. Optužen zbog vere u Hrista, on bi kao hrišćanin izveden na sud, i
primoravan da prinese žrtvu idolima. No pošto on to ne hte učiniti, njega obesiše i
mačevima sekoše. Potom ga na užarenu lesu položiše; onda ga na usijani tiganj opružiše,
pa ga u kazan vrele vode vrgoše. Ali, čuvan blagodaću Božjom, on u svemu tome ostade
nepovređen. Posle toga On bi bačen u oganj; ali se oganj na čudesan način pretvori u rosu.
Onda ga vrgoše među divlje zverove da ga pojedu, ali ga ovi ne darnuše. Posle svega toga
bi rešeno da mučenika silom uvedu u idolski hram i primoraju ga da prinese žrtvu.
Mučenik utom reče caru: Hoću da prinesem žrtvu bogovima. ‐ Tome se obradova car i
njegova svita. No kada svi uđoše u idolište, Marin se molitvom obrati Gospodu Hristu, i
idoli popadaše i razbiše se. To veoma ozlojedi cara, i on naredi te mučeniku odsekoše
glavu. Tako sveti Marin predade dušu svoju Gospodu; a sveto telo njegovo bi pobožno
pogrebeno od strane bogobojažljivih hrišćana.[2]
SPOMEN SVETOG OCA
NAŠEG NIKOLE HRISOVERGA,
2
patrijarha Carigradskog
OVAJ sveti patrijarh upravljao crkvom od 980. do 995. godine. On je rukopoložio za
prezvitera velikog Simeona Novog Bogoslova onda kada ovaj duhovni velikan bi izabran
za nastojatelja manastira svetog mučenika Mamanta u Carigradu. Za njegovo vreme desilo
se na Kareji čudesno javljenje Arhangela Gavrila, koji je tom prilikom naučio monahe, da
hvale Presvetu Bogorodicu pesmom ʺDostojno jestʺ napisavši tu pesmu na ploči u crkvi
jedne kelije, koja se od tada naziva kelija ʺDostojnoʺ.[3] Znamenit i veliki jerarh; upokojio
se mirno i prešao u Carstvo Božje.
ŽITIJE SVETE
TEOFANIJE CARICE
BLAŽENA Teofanija rodi se u Carigradu od znamenitih roditelja, Konstantina i Ane, koji
behu srodnici nekolikih careva. Njen otac, po činu ilustrije,[4] i majka življahu u česnom
braku, i dugo vremena ne imađahu poroda. Zbog toga oni veoma tugovahu. Silno čeznući
za porodom, oni se moljahu Prečistoj Vladičici našoj Bogorodici; i često odlazeći u njen
svečesni hram što je u Forakiji,[5] oni izlivahu gred Njom srca svoja u usrdnim molitvama.
I govorahu: Neka se, o Gospodarice sveta, besplodnost naša razreši milosrđem Tvojim; i
neka posredovanjem Tvojim dobijemo porod od Sazdatelja!
I pošto iskahu sa verom, oni i dobiše iskano blagodaću One kojoj se usrdno moljahu:
dobiše razrešenje svoje besplodnosti i rodiše žensko čedo kome nadenuše ime Teofanija.
Kada Teofanija napuni šest godina stadoše je učiti knjizi i upućivati u svako dobro delo. I
još u detinjim godinama njenim mogahu se videti u njoj jasni znaci njenih potonjih velikih
vrlina i svetosti. I radovahu se veoma roditelji njeni videći njenu dobrodušnost i pamet, i
nadahu se uživati kasnije u njenom porodu. Zbog toga oni počeše pogledati mladića,
sličnog joj po znamenitosti roda, dobrodušnosti i pameti, da bi je po zakonu udomili,
pošto je već pristizala za udadbu i bila više od svojih vrsnica ukrašena svima darovima.
U to vreme car Vasilije Makedonac[6] tražaše na sve strane lepu i ukrašenu vrlinama
devojku za suprugu svome sinu Lavu Mudrom.[7] Našavši da je Teofanija bolja od svih
ostalih devojaka, on oženi njome svoga sina koji već beše proglašen za naslednika prestola.
Svadba bi obavljena uz sveopštu radost i veselje.
3
Posle nekog vremena lukavi vrag poseja kukolj u carskom domu između oca i sina, te otac
sa velikim gnjevom ustade na sina: zatvori ga sa suprugom njegovom Teofanijom u
tamnicu i postavi jaku stražu. A ovo bi učinjeno pod uticajem tajne zlobe i prepredenog
lukavstva epiokopa Evhaitskog Teodora Santavarina, volha, koga car Lav nije voleo.
Stvar je počela ovako: kada umre prvenac cara Vasilija a brat cara Lava, Konstantin, car
Vasilije tugovaše za njim i neutešno plakaše, jer ga veoma ljubljaše. Tada spomenuti volh,
videći cara u velikoj tuzi i želeći ga utešiti, pomoću svojih vradžbina pokaza caru umrlog
sina njegovog Konstantina živa gde jaše na konju i ide mu u susret. Zagrlivši sina rukama
i s ljubavlju ga celivavši, car ga ponovo izgubi iz vida, jer vradžbinsko privićenje i utvara
iščeze. Car se udivi i užasnu, i smatrajući to viđenje za stvarnost on stade veoma uvažavati
Santavarina i u svemu ga slušati kao svog iskrenog prijatelja. Mladi pak carević Lav, čovek
pametan i bogobojažljiv, zgadi se na ovog volha, i mrzeći ga kao neprijatelja Božjeg
preziraše ga. A Teodor, mozgajući kako da se osveti Lavu za taj prezir, smisli ovakvo
podlo lukavstvo: u zgodnom trenutku on nasamo pristupi k careviću Lavu, i tobož
dobroželateljan i prijateljski raspoložen prema njemu, reče mu: Eto ti si care mlad i sa
ocem svojim odlaziš u lov. Za svaki slučaj ti treba da tajno nosiš u čizmi nož: da ga nekada
upotrebiš protiv zvera, nekada da ga u potrebnom trenutku pružiš ocu, a nekada, ako bi
slučajno na tvog oca iznenada nasrnuo neki domašnji neprijatelj, kojih tvoj otac ima dosta,
ti odmah izvukao taj nož, porazio neprijatelja i odbranio život svoga oca.
Poslušavši ovaj lukavi savet svoga neprijatelja i ne shvativši opasnost od toga, Lav poče
tajno nositi nož u čizmi kada bi sa ocem išao u lov ili Na koju drugu stranu. A lukavi
Santavarin posle izvesnog vremena reče krišom caru Vasiliju: Sin tvoj Lav hoće da te
iznenada ubije, da bi carovao sam. Kao dokaz zlog umišljaja njegovog nek ti posluži ovo:
kada kreneš u lov sa njim, on nosi sakriven u čizmi nož, spremljen da te u zgodnom
trenutku iznenada udari i ubije. Ako hoćeš da se uveriš u to, ti.sam proveri to: kreni u lov
povevši i njega sa sobom, pa kad iziđete u polje ti naredi da ga pretresu i vide šta on ima u
čizmi; i ti ćeš se lično uveriti da je istina ovo što ti kažem.
Ubrzo potom car Vasilije uze mladoga cara, sina svog, i ode s njim u lov. A kada behu u
polju, car naredi da se vidi šta Lav ima u čizmi. I bi nađen nož oštar s obe strane. To
odmah zapali cara Vasilija ognjem neiskazane jarosti i gnjeva na sina njegova, pošto je
smatrao da je istina što mu je Santavarin govorio o sinu kako hoće da ga ubije. I pri tom
reče: Radi toga je on i nož spremio. ‐ A Lav, potpuno nevin, uveravaše da on nosi nož ne
da ubije oca nego da mu život sačuva. Međutim silno razgnevljen otac, ne želeći ni reč čuti
od sina, tog časa zatvori njega i njegovu suprugu, blaženu Teofaniju, u jednoj tajnoj i
mračnoj odaji carskoga dvorca, i postavi jaku stražu.
Tako lukavi volh Santavarin odmazdi careviću Lavu. Ali u tome najgore beše to što otac
hoćaše, po nagovoru Santavarina, da sinu izbode i iskopa oči. I on bi to svakako učinio, da
ga u tome ne sprečiše patrijarh i sav senat.
4
Nevini car Lav i blažena Teofanija, ni krivi ni dužni, provedoše u mračnom zatvoru više
od tri godine. Tamo oni ništa drugo ne upražnjavahu do jedino molitvu i post, tugujući
zbog svog zatvora i prizivajući svevidećeg Boga za svedoka svoje nevinosti. Senat je
mnogo puta hteo da moli cara za sina, ali mu se nije davala zgodna prilika. Naposletku,
takva mu se prilika pruži da se obrati caru sa odnosnom molbom. A to se dogodi na
sledeći način.
U carskoj palati beše ptica papagaj, naučena da izgovara neke ljudske reči, i time
zabavljaše cara i druge zvanice. Jednom car, o prazniku svetog proroka Ilije, beše sazvao
sve velikaše svoje u dvor na gozbu. Za vreme veselja papagaj, ‐ da li od koga naučen ili
slučajno, ne zna se, ‐ mnogo puta izgovori ove reči: ʺavaj, avaj, gospodine Lave!ʺ ‐ Čuvši
to, svi velikaši prestadoše jesti i piti, i sećahu smućeni. Videći gde smućeni velikaši niti
jedu niti piju, car ih pitaše što su tako neveseli. Tada oni, smatrajući da je zgodna prilika,
ustadoše prepuni suza i rekoše: Kada ptica, nemajući razuma, tuguje zbog svog nevino
stradajućeg gospodara, i ridajući i ištući ga govori: ʺavaj, avaj, gospodine Lave!ʺ kako se
onda možemo veseliti, jesti i piti mi, razumna i slovesna bića, koji nasigurno znamo da
tvoj sin a naš gospodin strada nevin, i da zbog ljudske zlobe i klevete trpi gnjev tvoj
roditeljski? Nismo li mi još više dužni tugovati zbog toga? O, care! ako je sin tvoj sagrešio
što tebi, ocu svome, i hteo podignuti ruku na tebe, daj nam ga ovamo, da ga na komade
isečemo. Ako pak on ni u čemu Nije kriv, kao što to svi nasigurno znamo, zašto onda
mučiš krv svoju?
Ove reči silno darnuše cara, srce mu se razneži i potrese žalošću i umilenjem, i on odmah
naredi da cara Lava izvedu iz mračnog zatvora, ostrigu mu naraslu za vreme tamnovanja
kosu, odenu ga u carske haljine, i s počašću dovedu k njemu. I kada sve to bi učinjeno,
ustade car sav zaliven suzama, zagrli sina i celiva, i povrati mu pređašnje carsko
dostojanstvo.
Posle toga car Vasilije požive još malo, razbole se i umre ostavivši carsku vlast svome sinu.
A Lav, posle smrti svoga oca, naredi te volha Santavarina uhvatiše, izbiše, oči mu
izbodoše, i na zatočenje u grad Atinu poslaše. Tako se zloća ovoga volha sruči na njegovu
sopstvenu glavu. A ovaj Santavarin beše po veri manihejac, po učenju volh, po licemerju
hrišćanin, po činu episkop, a po mišljenju cara Vasilija svetitelj zbog čudesa koja činjaše
pomoću vradžbina.
Blažena pak Teofanija, stupivši posle svoga zatvora u carski život, usrdno rađaše na
spasenju svoje duše, ni u šta ne smatrajući carsku slavu i prezirući kao đubre i san slasti i
sujetu ovoga sveta. Ona neprestano, danju i noću, imađaše u ustima svojim psalme,
duhovne pesme i molitve, i sav život svoj provođaše ugađajući Bogu i ištući Ga delima
milosrđa. Ona se ne staraše da carski ukrasi telo svoje. Iako ona spolja bivaše odevena sa
izvesnim blagoljepijem, no ona je ispod haljina tajno nosila na telu grubu vlasenicu, kojom
mučeno umrtvljavaše se telo njeno. Život njeN beše isposnički: ona se hranjaše prostim
5
hlebom i sušenim zeljem, a obilne trpeze behu potpuno odbačene od nje. Sva bogatstva i
dragocenosti što joj dolažahu do ruku, ona razdavaše ništima i ubogima, siročadi i
udovicama; njima davaše takođe skupocene haljine i nakite. Ona obnavljaše bedne kelije
monaške i manastire, snabdevajući ih imanjima i svima potrebama.
Takvo beše staranje i briga ove hristoljubive carice o svima. Na svoje sluge i robinje ona
gledaše kao na braću i sestre; i nikoga ne nazivaše prosto, po imenu, nego sve veličaše
zvanjem o Gospodu, ukazujući poštovanje imenu, činu i dužnosti svakoga. I ne izgovori
ona jezikom svojim kletvu, i ne iziđe iz usta njenih ni lažna reč, ni ogovaranje, ni kleveta,
niti ikakva nepotrebna reč. A prema svima ona beše dobra: plakaše s plačnima, radovaše
se s radosnima. Mada postelja njena i beše pokrivena visonom[8] i ukrašena zlatnim
ukrasima, no ona nije spavala na njoj, nego je prostirala na zemlju suru rogožu preko
oštrih životinjskih kostiju i zuba, legala da spava na njoj, i takvu postelju svoju svaku noć
davidski suzama natapala,[9] i posle kratkog spavanja na slavoslovljenje Boga ustajala.
Od tako surovog isposničkog života blažena Teofanija zapade u tešku telesnu bolest. Ipak
ona ne iznemože dušom od neprestane molitve, niti prestade poučavati se Božanskim
zakonima, čitajući sveštene knjige i izvršujući čitano. Sva njena radost beše: pomagati
nevoljnima, štititi udovice, starati se o siročadi, tešiti tužne, otirati suze plačnima. I beše
ona majka svima koji ne imađahu skloništa i pomoći. Živeći u svetu, ona odbaci sve
svetsko; nalazeći se u braku, ona zavole blagi jaram Hristov, i uzevši na rame krst Hristov
ponese ga; i tako ugodi Bogu.
Predosećajući izlazak duše svoje iz tela, blažena Teofanija naloži da joj svi dođu radi
oproštaja. Zatim, davši svima poslednji celiv, ona pređe iz carstva zemaljskog k nebesnom,
i predstade Caru slave, ukrašena mnogim vrlinama svojim. I bi uvršćena u red svetih,
vrlinama ugodivši Bogu; a česno telo njeno bi svečano sahranjeno.[10]
Muž blažene Teofanije, car Lav Mudri, još za života njena, videći njenu veliku svetost i
počitujući je ne kao suprugu nego kao gospođu svoju i posrednicu pred Bogom, namisli
pre vremena podići hram u njeno ime. A svetiteljka, saznavši za to, ne samo ne pristade na
to, nego i strogo mu zabrani da to čini. Sgoga hram koji se već bio počeo zidati u njeno ime
bi preimenovan u ime Svih Svetih. I od istoga cara, po savetovanju sa celom Crkvom, bi
ustanovljeno da se praznik Svih Svetih praznuje u prvu nedelju posle Pedesetnice. Car
govoraše: ʺAko je Teofanija sveta, neka se i ona praznuje zajedno sa Svima Svetima, u
slavu Bogu slavljenome od Svih Svetih!ʺ Njemu neka je i od nas slava vavek. Amin.
SPOMEN SVETOG OCA NAŠEG
MEMNONA,
6
arhiepiskopa Efeskog
OVAJ sveti otac učestovao na Trećem Vaseljenskom Saboru, 431. godine, zajedno sa
Svetim Kirilom Aleksandrijskim a protiv jeretika Nestorija. Branio pravoslavnu veru u
ovaploćenje Bogočoveka Hrista od Presvete Bogorodice. Prestavio se u miru.
SPOMEN SVETOG OCA NAŠEG
SIMEONA,
arhiepiskopa Antiohijskog
POMINjE se zajedno sa Memnonom, arhiepiskopom Efeskim, koji se opet često meša sa
Modestom, patrijarhom Jerusalimskim (o kome videti pod 18. decembrom).
SPOMEN SVETIH MUČENIKA
PROMA i ILARIJA
OVI sveti mučenici postradali za Hrista mačem posečeni.
SPOMEN PREPODOBNE MATERE NAŠE
SOFIJE
U SVETU kneginja Solomonija, supruga velikoga kneza Vasilija Joanoviča. Razvedena od
svoga supruga kao nerotkinja, ona protiv svoje volje bi zamonašena u Roždestvenskom
ženskom manastiru, i potom poslana u Suzdaljski Pokrovski manastir. U borbi sa sobom
prepodobna Sofija svetim podvizima očisti i osveti dušu svoju. I pošto bogougodno
7
provede u manastiru 17 godina, ona se prestavi 1542. godine. Od groba njenog bivahu
mnoga čudesa i isceljenja. Svete mošti njene pokoje se u Suzdaljskom manastiru.
NAPOMENE:
1. Karin ‐ rimski car od 282. do 283. godine.
2. Sveti Marin postradao oko 238. godine.
3. Vidi pod 13. juni.
4. Tako su nazivani u Vizantiji visoki carski doglavnici.
5. Forakija ‐ kraj u Carigradu.
6. Vasilije I Makedonac ‐ Vizantijski car, carovao od 867‐886. g.
7. Lav VI Mudri, naslednik Vasilija Makedonca, carovao od 886‐911.godine.
8. Vison ‐ skupocena, fina i meka, blistava lanena tkanina.
9. Sravni: Psal. 6, 7.
10. Blažena carica Teofanija upokojila se oko 893. godine. Ona je sahranjena u crkvi
Svih Svetih, podignutoj od njenog muža, u blizini hrama svetih Apostola, gde
kasnije bi ustrojen ženski manastir. U sadašnje vreme svete mošti blažene Teofanije
počivaju u patrijaršiji Carigradskoj.