Professional Documents
Culture Documents
Ava Justin - Žitija Svetih - 23. Decembar
Ava Justin - Žitija Svetih - 23. Decembar
ŽITIJA SVETIH
23. DECEMBAR
‐ STRADANjE SVETIH DESET MUČENIKA KRITSKIH
‐ ŽITIJE PREPODOBNOG OCA NAŠEG NIFONTA, episkopa Kiparskog
‐ SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG PAVLA, episkopa Neokesarijskog
‐ SPOMEN SVETOG MUČENIKA SHINONA
‐ SPOMEN SVETOG MUČENIKA DAVIDA DVINSKOG
‐ SPOMEN SVETOG MUČENIKA HRISOGONA
‐ SPOMEN OSVEĆENjA VELIKE HRISTOVE CRKVE = SVETE SOFIJE u Carigradu
‐ SPOMEN SVETOG OCA NAŠEG TEOKTISTA, arhiepiskopa Novgorodskog
‐ SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG NAUMA OHRIDSKOG ČUDOTVORCA
STRADANjE SVETIH
DESET MUČENIKA KRITSKIH
RIMSKI car Dekije postavi na ostrvu Kritu za poglavara svoga imenjaka Dekija, koji
svome caru beše sličan po svireposti, nasilništvu i gonjenju hrišćana. Čim dođe na ostrvo
Krit, poglavar Dekije odmah izdade naređenje, da sve koji veruju u Hrista dovode k njemu
na mučenje. I dovođahu k njemu hrišćane tvrde u veri, i on ih posle mnogih ispitivanja i
mučenja pogubljivaše na razne načine. U to vreme biše uzeti i dovedeni k mučitelju i ova
desetorica izvanrednih ljudi. Behu oni rodom iz raznih gradova: Iz Gortinskog grada
Teodul, Saturnin, Evpor, Gelasije i Evnikijan; iz Kiosa Zotik; iz Epineja Pompije i
Agatopus; iz Kidonije Vasilid; iz Iraklije Evarest. Svi oni podjednako stremljahu k večnom
nebeskom blaženstvu. Oni predstadoše mučitelju, i kakve sve smele reči ne izgovoriše oni!
kakvo junaštvo ne pokazaše! kakva sve mučenja ne doživeše! kakva zlostavljanja ne
pobediše trpljenjem! Njih biše, mučiše, po zemlji vukoše, kamenjem tukoše, ismevaše,
pljuvaše; i svaku vrstu poruge oni trpeše u toku trideset dana. A za 23. decembar bi
određeno poslednje suđenje.
Toga dana sudija zasede na sudištu, i stradalci biše privedeni na završno isleđenje, svi
puni junaštva i neustrašivosti. Poglavar pak besnijaše od jarosti i bezumlja, žudan da
stradalce ljutim mukama namuči i umori; a oni behu gotovi da trpe do poslednjeg daha.
Krvoločni igemon gnjevno pogleda na njih i reče: Kakvo je to bezumlje vaše, da vas ni
razum ni vreme ne nauči onome što je korisno po vas? ‐ Zatim, kao ustrašivši ih već
samim gnjevom, on dodade: Prinesite žrtvu; a ako nećete, ja vam više ništa govoriti neću, i
vi ćete poznati ko je Dekije, kome vi nećete da se pokorite. ‐ Nato mučenici odgovoriše:
Igemone, mi i rečju i delom, i to u toku dosta vremena, jasno vam pokazasmo, da nećemo
ni bogovima prineti žrtve niti se vašem naređenju pokoriti. ‐ A igemon, upadajući im u
reč, upita: Zar ni najmanje ne pomišljate na muke, nesrećnici? ‐ Svetitelji odgovoriše: Mi se
uopšte ne bojimo muka, nego smo ti štaviše veoma blagodarni što si nam pripremio taku
duhovnu gozbu, tojest mučenje za Hrista, pripremio, i pozvao nas na nju. ‐ Igemon reče:
Još malo pa nećete tako govoriti više, jer ćete upoznati silu velikih bogova koje vi bestidno
hulite, ne stideći se mnogih ovde prisutnih mudrih lica, koja počituju najprvoga među
bogovima Zevsa, zatim Heru, Reju i ostale. Sada ćete biti stavljeni na takve muke, da će ne
samo nestati vašeg junaštva, nego će strah obuzeti i druge koji su nepokorni kao i vi, samo
ako se obretu takvi.
Na to čvrsti dušom muževi odgovoriše: Ne govori nam, igemone, o Zevsu i njegovoj
materi Reji! To za nas nije novost: slušali smo mi od otaca naših o njegovom poreklu,
životu i naravi. On je bio toliko neuzdržljiv i toliko pokvaren, da je bludočinstvovao ne
samo sa ženama nego i sa muškarcima; vradžbinama i mađioničarskom veštinom on je
menjao svoj spoljašnji izgled samo da bi svoju pohotljivost zadovoljio, i stalno je skvrnavio
2
sebe sramnim delima. Neki pak, obuzeti istom strašću, sledovahu njegovim gadostima; i
oni ga proglasiše za boga, i hramove mu podigoše, i žrtve mu stadoše prinositi, da bi se
smatralo da je i bogu prijatno ono što je njima po volji, i da bludničko i pohotljivo življenje
ne samo nije odvratno bogu, nego je, avaj! takvo življenje svojstveno bogu.
Dok ugodnici Božji govorahu tako, igemon se kidaše od gnjeva osećajući da su oni u
pravu. Pritom još više besnijaše narod, i kidisaše na mučenike, i rukama bi ih rastrgao, da
Dekije svojom vikom i mahanjem ruku ne prekrati narodnu uzbunu i metež. Pošto
zavlada tišina, igemon stade razmišljati kakvu ljutu smrt da izmisli za mučenike. I po
naređenju igemonovom mučitelji zgrabiše svetitelje da ih muče; i stadoše ih stavljati na
razne muke, no sve one behu podjednake po svireposti i bolovima. Jedan od njih bi obešen
i strugan železnim noktima: žile mu se čupahu, i parčad mesa od tela njegova na zemlju
padahu. Druge kamenjem i oštrim motkama tukoše po rebrima sve do kostiju. Treći, bijeni
teškim olovom, zglobovi im se izglavljivahu, a kosti lomljahu i drobljahu. Svakoga
mučahu na poseban način. Čak je bolno i slušati o tako bezdušnim mučenjima: jer kao što
je za žalostive nepodnošljivo gledati na ta mučenja, tako je teško i slušati njihovo
podrobno opisivanje. Međutim mučenici primahu takve muke sasvim spokojno, ili tačnije
reći: trpljahu ih s radošću, i onima koji unaokolo stajahu izgledalo je da mučenici stradaju
ne toliko od bola koliko žale što je tih muka tako malo i što ih ne stavljaju na još
mnogobrojnije muke. Stoga se sticahu k njima da pogledaju na njih kao na nešto novo i
neobično svi, i verni i neverni: verni koji tajno držahu veru hitahu da se nadive junaštvu
stradalnika, i da kroz to utvrde sebe u veri; a neverni hitahu da se narugaju triljenju svetih
i da, gledajući na njihovo strašno mučenje, uživaju u njihovim mukama. Pri tome oni ne
samo ne pokazivahu nikakvo sažaljenje, nego podsticahu igemona i mučitelje na još veću
bezdušnost. Tako podstican od ovih, igemon izdavaše naređenja, a mučitelji ih izvršivahu;
birov pak u to vreme vikaše: Poštedite sebe same! pokorite se upravljačima! nrinesite
žrtvu bogovima!
Međutim mučenici usred takvih i tolikih bezdušnih mučenja behu svojim junačkim
trpljenjem iznad svih: iznad naroda i birova i mučitelja i samoga igemona; a pre svega ‐
iznad kneza njihovog Satane i svukolike sile njegove. Jer svi mučenici, kao da su se
dogovorili, klicahu jednim ustima: Mi smo hrišćani! mi smo Hristova žrtva, zaklana za
Hrista! Ako i hiljadama puta treba umreti, umrećemo rado!
Kada sveti mučenici pokazaše da sve muke nisu ništa za njih, tada revnosni sluga Satanin
Dekije, izgubivši nadu da ih može ubediti ili prinuditi da bogovima prinesu žrtvu, donese
smrtnu presudu: da budu posečeni mačem. Tada svete stradalce povedoše na gubilište,
nedaleko od grada. To se gubilište nazivalo Alonijum. Na putu ka gubilištu stradalci
projaviše nešto novo i neobično: za sve vreme mučenja jednodušni i jednomisleni, oni se
pred kraj stadoše prepirati među sobom, ko će od njih prvi stupiti pod mač i najpre primiti
venac. No tu prepirku prekrati Teodul, jedan od ovog svetog zbora, govoreći da će između
njih biti prvi onaj koji posle svih podmetne pod mač glavu svoju: jer ako se on, gledajući
3
ispred sebe posečenje i smrt svih ostalih prijatelja svojih, ni najmanje ne uplaši, niti pokaže
ikakvu tugu, niti mu se lice izmeni, Onda će se on vaistinu javiti kao najodlučniji
podvižnik i pobednik. Ove Teodulove reči svima se dopadoše. Tada oni prvo odpevaše
zajedničku pesmu Bogu: ʺBlagosloven Gospod, koji nas ne dade , zubima njihovim da nas
rastržu! Duša se naša izbavi kao ptica iz zamke lovačkeʺ ... i ostalo.[1] Zatim, došavši na
gubilište, svaki od njih očita ovu molitvu: ʺOprosti, Gospode, slugama Tvojim, i primi
prolivanje krvi naše za nas i za naše srodnike i prijatelje i za svo otačastvo, da se oslobode
od tame neznanja i svetlim očima ugledaju hrišćansku veru, i poznadu Tebe, Istinitu
Svetlost, Care Večni!ʺ
Pošto se oni tako pomoliše Bogu, stadoše im jednom za drugim odsecati svete i
dobropobedne glave, a duše njihove s radošću uzlažahu ka Hristu Bogu. Posle pak
njihovog posečenja, kada dželati otidoše, neki od hrišćana što ostadoše na gubilištu,
sabraše sveta tela blaženih mučenika i česno pogreboše.[2]
Kada prestade gonjenje i opet zasija hrišćanska vera, blaženi Pavle, episkop grada Gortine,
doputova sa ostrva Krita u Carigrad, i izradi dozvolu da prenese tela svetih deset
mučenika iz mesta Alonijuma, u kome su oni bili pogrebeni posle posečenja mačem, u
Gortinu. Vrativši se na Krit i stigavši u mesto Alonijum sa mnoštvom hrišćana, od kojih su
neki bili prisutni pri stradanju svetih, on obrete mošti svetih deset mučenika čitave ‐
netljene, i svečano ih prenese na zaštitu gradu i na pomoć svima kojima je pomoć
potrebna. Njihovim molitvama neka se udostojimo i mi postati zajedničari ugotovljenih
njima nebeskih blaga, blagodaću i čovekoljubljem Gospoda našega Isusa Hrista, kome sa
Ocem i Svetim Duhom čast i slava vavek. Amin.
ŽITIJE PREPODOBNOG OCA NAŠEG
NIFONTA,
episkopa Kiparskog
PREPODOBNI Nifont rodio se u Paflagoniji u gradu Plagionu,[3] sin jednog znamenitog
čoveka po imenu Agapita. U dečjim godinama svojim Nifont bi poveren vojvodi Savatiju,
koga Konstantin Veliki beše poslao iz Carigrada u Paflagoniju. Vojvoda odasla dečaka sa
svojim protovestiarijem[4] u Carigrad svojoj ženi radi školovanja. I stade se dečko učiti u
prezvitera Petra, koji življaše u dvoru vojvodinom, i učaše se prilježno i uspešno, jer beše
bistar i sposoban. U dečjim godinama svojim Nifont beše dobar, tih, krotak, smiren, i
stalno je išao u crkvu. A kada zađe u mladićske godine, on se poče pomalo kvariti pored
4
rđavih drugova: jer mladići, ako ne žive pod strogim nadzorom, lako podležu rđavom
uticaju. I kada se među odraslim ljudima dobar lako kvari od rđavoga, kao što je rečeno:
ʺsa nevaljalim ćeš se pokvaritiʺ (Psal. 17, 27), utoliko pre to se dešava među mladićima,
koji su prirodno više skloni zlu nego dobru, kao što je pisano: Razum čovekov usrdno
naginje ka zlu od mladosti njegove (1 Mojs. 8, 21). Tako i mladi Nifont poče živeti u
neradu i lenjosti, i jesti bez mere i opijati se. Zatim se nauči od nevaljalih mladića
praznosloviti i psovati, na predstave glumačke odlaziti, a potom i sramna dela činiti; i sve
noći provođaše lakomisleno s mladićima, prljajući sebe nečistim gresima. Usto on poče i
da krade, i da se svađa sa svima, i da se tuče. I beše on na sablazan drugim mladim
ljudima, pošto on ne samo sam činjaše svako bezakonje nego i mnoge druge navođaše na
to.
Jedan poznanik Nifontov po imenu Vasilije, stalno mu govoraše: Teško tebi, Nifonte! ti si
živ telom, ali si već umro dušom, i samo tvoja senka hoda među ljudima! ‐ A Nifont
ponekad ne obraćaše pažnju na te reči, ponekad pak počinjaše jecati i plakati zbog grehova
svojih; ipak, vučen svojim rđavim navikama kao uzdom, on potonjavaše u poganim
delima kao u moru, i potpuno izgubivši nadu na spasenje govoraše: Ja sam već propao i ne
mogu se vratiti na pokajanje, onda bar da se ovde nauživam zemaljskih slasti. ‐ I đavo
toliko osurovi srce Nifontu, da se on više uopšte nije mogao moliti: jer u njega na srcu
svagda ležaše kao kamen. Gospođa pak kod koje Nifont življaše, gledajući takvo razvratno
življenje njegovo, sa bolom u srcu govoraše: Avaj meni! otkuda me snađe ova napast? ‐ I
mnogo puta ona ga savetovaše, i svađaše se s njim, i grđaše ga, i bijaše ga, ali se on ne
popravljaše.
Ovo se iznosi da se pokaže kako je veliko milosrđe Božje kojim on izvodi vrednosno iz
nedostojnoga i od grešnika čini pravednike, i da nema greha koji pobeđuje čovekoljublje
Božije. Još se ovo iznosi zato, da i mi grešni imamo primer kako ne treba da očajavamo
kada utonemo u mnoga bezakonja nego da ispravimo sebe pokajanjem kao Nifont. O,
kako divno popravi sebe Nifont! On koji beše sasud greha, docnije istinskim pokajanjem
načini sebe sasudom Svetoga Duha, kao što će se videti iz kazivanja koje sledi.
Nifont imađaše jednog prijatelja po imenu Nikodim. Jednom ode k njemu Nifont;
Nikodim pogleda u njega i prepade se, s čuđenjem posmatrajući njegovo lice. Nifont ga
upita: Što tako gledaš na mene kao da se ne poznajemo? ‐ Nikodim odgovori: ʺVeruj mi,
brate, ja te nikada ne videh takvoga kao sada: lice ti je strašno kao u crncaʺ,
Čuvši to mladić se uplaši, a ujedno i zastide, pa pokrivši lice rukom otide žalostan. Putem
pak on govoraše sam sebi: Teško meni grešnome! kada sam u ovom svetu crn dušom i
telom, šta li ću onda biti na sudu Božjem? kako ću izaći pred lice Božije? Teško meni
strasnome! gde si sada, dušo moja? Avaj meni! šta da radim? mogu li se ja pokajati? ima li,
ko bi me uputio na pokajanje i rekao mi da li se mogu spasti? Kako ću reći Bogu: ʺpomiluj
me!ʺ kada sam učinio pred Njim tolika gadna dela?
5
To, i još mnogo drugo govoreći sebi, Nifont stiže doma tužan i sav skrhan; u njemu se
borahu suprotne pomisli. Dobra pomisao govoraše mu: ʺPomoli se Bogu noću, da postupi
s tobom kako on hoćeʺ. A zla pomisao protivljaše se tome, govoreći: ʺAko staneš na
molitvu, pošašavićeš, i bićeš sulud, i svi će te ismevatiʺ. ‐ Pritom mu đavo ubacivaše strah
u um, i silno mu smućivaše dušu. ‐ A on, jedva malo ukrepivši se, reče sebi: Kada življah
bludno, nikakvo me zlo ne snaće; a kada hoću da se pomolim Bogu, zar će mi se desiti
kakvo zlo? Proklet budi ti, nečisti i prepredeni đavole, koji mi našaptavaš ovako što!
Kada ovlada noć, Nifont ustade s postelje i poče plakati i udarati se u grudi, govoreći:
Kako ja u ranijim godinama življah pobožno i vrlinski, a sada umreh ljuto ranjen gresima.
No, Gospode Bože moj, u Tebe se uzdam, sačuvaj me, da mi nekad đavo ne ugrabi dušu
kao lav, a nema ko da izbavi (sr. Psal. 7, 2. 3).
Dok Nifont stajaše na molitvi i gledaše na istok, odjednom naiđe mrkli mrak, približi mu
se, raslabi ga i vrže u slabost i neizmerni strah. Nifont se užasnu i leže na svoju postelju,
uzdišući i plačući zbog grehova svojih. Sutradan pak izjutra on ode u crkvu; i podigavši
oči svoje on pogleda na ikonu Prečiste Djeve Marije Bogorodice i zavapi k Njoj: Pomiluj
me, zastupnice hrišćana, Obradovana, čista! pomozi mi po velikoj milosti svojoj, jer si Ti
uzdanica i nada onih koji se kaju. ‐ Pri ovim rečima njegovim ikona Bogomatere osmehnu
se i lice joj zasija. Ugledavši ovo čudo, Nifont se udivi, i poče se radovati i veseliti srcem.
Zatim reče: O, dubino čovekoljublja Božija! Kako je velika milost Tvoja, Gospode, koju Ti
pokazuješ na onima koji sagrešiše pred Tobom! jer radi njih Ti si dao i Prečistu Svoju
Mater da bude molitvenica ka Tvome veličanstvu!
Pošto dugo provede u molitvi, Nifont s ljubavlju celiva ikonu Presvete Bogorodice, iziđe iz
crkve, i govoraše u sebi: Vidi, jadna dušo, koliko Bog ljubi nas, a mi sami bežimo od Njega.
Eto, On nam je Prečistu Mater Svoju dao za zastupnicu, a mi i ovu Pomoćnicu
odbacujemo.
Posle toga Nifontu se u snoviđenju javi đavo u obliku jednoga momčeta koji mu je bio
drug u bezakonjima: stoji on prema njemu tužan, kao da je u dubokoj žalosti; Nifont
pogleda na njega i upita ga: Zašto si tako tužan? ‐ Đavo odgovori: Eto već je treći dan
otkako si išao kod svog druga Nikodima i pokvario se. Zbog toga sam tužan, i ne mogu da
podnosim što si me prezreo. ‐ Nifont ga upita: A zašto tebe to toliko žalosti? ‐ No đavo se
okrenu i ne dade mu odgovora. Nifont se tog časa probudi, i jasno mu bi da je đavo tužan
zbog njegovog pokajanja. Zato brzo ustade, hitno ode u crkvu, i uperivši um i oči u onu
ikonu Presvete Bogorodice moljaše se dok opet ne ugleda Nju gde se osmehuje, i on oseti
božansku sladost u srcu svom.
Jednoga dana, idući u crkvu na molitvu, Nifont ugleda nekog čoveka kako se nepristojno
ponaša na ulici, i osudi ga u mislima svojim. A kada uđe u hram Božji, on po običaju
podiže oči na ikonu i odmah ugleda Prečistu Bogorodicu sa licem gnjevnim i tužnim kako
se odvraća od njega. Nifont se silno prepade, i spustivši pogled dole reče sebi: ʺTeško meni
6
grešnome! ja jednu radost imađah Vladičice! ‐ tvoju presvetu ikonu; sada pak i ona
odvraća lice svoje od mene, a zbog čega, ne znamʺ. Zatim, pribirajući svoje misli, on se
odjednom seti da je osudio grešnika, i razumede da je zbog toga Mati Gospodnja odvratila
lice svoje od njega. Uzdahnuvši iz dubine srca, on kroz plač reče: Bože, prosti meni
grešnome: jer prigrabih sebi Tvoje dostojanstvo i Tvoju vlast i osudih bližnjega svog pre
Tvoga suda. No Ti, Vladiko, smiluj se na mene, jer se u Tebe nada duša moja. I evo od
sada nikada neću osuditi brata svoga.
To i mnogo drugo govoraše Nifont sa suzama, pa ponovo podiže oči ka ikoni, i vide da se
ona osmehuje kao i pre. I od toga vremena on stade vrlo strogo čuvati sebe od osuđivanja.
I tako bivaše svagda kad god bi Nifont sagrešio u čemu bilo: ikona Prečiste Bogomatere
odvraćaše lice svoje, i time se Nifont poučavaše i popravljaše.
Jednom kada Nifont kofom vađaše vodu iz bunara, đavo ga saplete i on se obema nogama
okliznu i pade u bunar; i leteći naniže on se uhvati za kofu i zavapi: ʺVladičice, pomozi
mi!ʺ ‐ I tog časa on se obrete nepovređen na gredi iznad bunara. Od tada, shvativši da ga
Bogorodica čuva, on poče svagda imati ime Njeno u svojim ustima.
Posle toga Nifont se razbole, i bolovaše od Vaskrsa do Prepolovljenja, i u bolesti toj on
Ništa drugo ne govoraše osim: ʺHvala Bogu mome! hvala pomoćnici mojoj Prečistoj Djevi
Materi!ʺ ‐ U ponedeljnik pak pred sredu Prepolovljenja on se pomoli ovako: ʺGospode
Bože moj, udostoj me da se pričestim Svetim Tajnama Tvojim u dan Prepolovljenja, jer
duša moja silno želi da se nasiti Prečistim Telom Tvojimʺ.
Zatim on zaspa, i bi mu ovakvo viđenje: dve presvetle žene, slične mironosicama,
prolažahu pored njegove postelje: jedna u carskoj porfiri sa maslinovom grančicom u ruci,
a druga, slična njoj, iđaše za njom i nošaše maleni sasud sa nekom svetinjom, a držaše i
stručac omočen u sveti jelej; prišavši k postelji one se zaustaviše. I žena u carskoj porfiri
reče drugoj: Vidi, Anastasija, od čega boluje ovaj mladić? ‐ Anastasija joj odgovori: On,
Gospođo, boluje od neuzdržljivoeti jezika svoga, jer kada je bio zdrav usta svoja zatvarao
nije, i sada ga Gospod kažnjava da ne bi tamo bio osuđen sa svetom: jer njega Bog veoma
ljubi i kažnjava ga, a ti, Gospođo, ako hoćeš, pomiluj ga i pomozi mu. ‐ Žena u carskoj
porfiri odgovori: Pomilovaću ga, samo ga povedi kuda mi idemo. ‐ Anastasija uze Nifonta
za ruku i odvede u hram svetih Apostola. Tada Žena u carskoj porfiri reče Anastasiji:
Uzmi jeleja iz kandila što gori u oltaru i pomaži ga od glave do nogu. ‐ Anastasija ga
pomaza i reče: Pogledaj, Vladičice, evo ja izvrših Tvoje naređenje. ‐ Osmehnu se Žena u
carskoj porfiri i reče: Ovo je znamenje milosrđa, radi koga dođosmo. ‐ I dade Nifontu
maslinovu grančicu koju držaše u ruci, govoreći: Vidi i znaj da je ova grančica od
blagodati Gospodnje; ja je dajem tebi, pošto se sada izli na tebe milost svemilosrdnoga
Boga; a ti se od sada bori sa đavolima, pobedićeš ih lako kao da su trska ili seno.
Nifont se pokloni do nogu, i probudivši se razumede da ovo viđenje bejaše blagoslov
Prečiste Bogorodice, i on odmah ozdravi i ustade s postelje; u utorak on se okrepi hranom,
7
a na sam dan Prepolovljenja ode u crkvu i ‐ sa velikom se radošću pričesti Božanskim
Tajnama.
Tako blaženi Nifont, uz pomoć Božju, ispravi život svoj, odreče se sveta i postade monah. I
dade se Nifont na podvige i velike trudove, umrtvljujući telo svoje i podjarmljujući ga
duhu, i provodeći dane svoje u suzama i strogom pokajanju. On brižljivo postavljaše
stražu ustima svojim, veoma se čuvajući praznoslovlja, još više psovanja, vređanja i
klevetanja. I propisa on sebi ovakvo pravilo: silno udariti sebe rukom po licu četrdeset
puta kada mu se dogodi da iz neopreznosti izgovori nepotrebnu ili ružnu reč. Ponekad
pak on stavljaše sebi u usta kamen, i nošaše ga dugo vreme govoreći sebi: Bolje ti je,
bezakoniče, da kamenje jedeš nego da izgovoriš neku rđavu reč. ‐ Često, zatvorivši se u
svojoj keliji i svukavši se, on čim bilo bijaše sebe po svemu telu tako silno, da mu ponekad
od rana otpadahu parčad mesa sa tela. Tako se uporno boraše on s nevidljivim vragom, ali
i ovaj vođaše silnu borbu protiv njega, pričinjavajući mu svakojaka zla i želeći pobediti
njegovo nepobedivo junaštvo. U vreme molitve đavo mu se javljaše nekad u vidu ptice
koja skakuće pred njim, nekad u vidu crnoga psa koji naleće na njega, da bi ga uplašio i
prekInuo mu molitvu; ali ga on odgonjaše krsnim znakom. Kada pak on bivaše gladan,
đavo mu donošaše raznovrsne đakonije od ribe i mesa i ukusna jela: ali je blaženi tada
govorio: Jelo nas Neće postaviti pred Bogom;[5] ti đavole, sam jedi svoja jela, ili ih nosi
tamo gde ljudi od svoga stomaka prave sebi boga. Kada svetitelj bdejaše, đavo navođaše
na njega dremež i jak san; no blaženi, čim bi osetio to, uzimao je štap i snažno tukao sebe,
govoreći: Dadoh ti da jedeš i piješ, a ti hoćeš još i da spavaš. Evo ja ću te štapom odmoriti. ‐
A kada bi ponekad osetio u sebi telesnu požudu, on po čitavu nedelju nije uzimao hleba u
usta, i morio je sebe glađu i žeđu dok ne bi umrtvio u sebi pagubnu strast. Kada bi pak
osetio silnu žeđ, on je zahvatao vodu, stavljao je pred sebe, i posmatrajući je govorio: Kako
je slatka ova voda! ‐ Zatim bi srknuo malo vode, zadržao je kratko u ustima, pa izbacio. A
đavo, ne podnoseći takvo trpljenje blaženoga, gromko je uzvikivao: Pobedio si me,
Nifonte! ‐ Međutim sveti Nifont, pripisujući pobedu nad đavolima Božjoj sili i pomoći a ne
svojim podvizima i uzdržanju, odgovarao mu je: Pobeđujem tebe ne ja nego sila Boga
našega koja čuva sluge svoje.
Bog dopusti da na Nifonta dođe iskušenje, da bi se on, prekaljen kao zlato u topionici,
obreo dostojan blagodati Gospodnje. A to iskušenje sastojalo se u ovome: po dejstvu
đavola Nifont bi umno poremećen u toku četiri godine. Stajaše jednom Nifont na molitvi
od večera do jutra, i iznenada ču on strahovitu huku koja se nosi s desne strane na levu.
Svetitelj se užasnu, i razmišljaše kakva je to huka; utom odmah naiđe đavo strašilno ričući
od gnjeva, i toliko uplaši svetitelja da se svetitelju pomrači um. A kada svetitelj jedva dođe
k sebi i htede da se pomoli Bogu i da se prekrsti, đavo napade na njega, govoreći: Ostavi
molitvu, i ja se neću boriti s tobom. ‐ Blaženi odgovori: Nipošto te poslušati neću, nečisti
duše! Ako ti je Bog naredio da me pogubiš, ja ću to primiti s blagodarnošću; ako pak nije,
onda ću te pomoću Božjom brzo pobediti.
8
‐ Đavo mu na to reče: Varaš se, Nifonte: Boga nema; jer gde je On?
To đavo neprestano govoraše Nifontu, razvraćajući mu um i pomračujući. A svetitelj mu
odgovoraše: Ti, đavole, govoriš kao bezumnik, jer: ʺreče bezumnik u srcu svom: nema
Bogaʺ (Psal. 13, 1; 52, 1). ‐ I htede svetitelj da se pomoli Bogu, ali ne uzmože: ustima
izgovaraše reči, a um mu se ne pokoravaše. I beše svetitelj u velikoj tuzi imajući pomračeni
um. Od toga vremena on siđe s uma, i paćaše. A kada bi ponekad malo došao sebi, đavo
mu opet ne prestajaše govoriti: ʺnema Bogaʺ. ‐ No svetitelj mu odgovaraše: Ako čak u blud
padnem, ako ubijem, ako neko drugo zlo učinim, no ja se Hrista moga odreći neću.
‐ A đavo mu opet govoraše: Šta veliš: ima li Hrista? Ne, nema Hrista: ja jedini držim sve i
sva, i carujem nad svim i svačim. Ko je to tebi rekao, da Boga ima, ili da Hrista ima?
‐ Svetitelj odgovaraše: Nećeš me prevariti, mračna silo! odlazi od mene, neprijatelju svake
pravde!
Međutim đavo ne odstupaše od svetog Nifonta i neprestano se boraše s njim, pomračujući
mu um i primoravajući ga da rekne: ʺnema Bogaʺ. Tako svetitelj provede četiri godine
boreći se s đavolom i primoravajući sebe na molitvu. Jednom on za vreme molitve,
posumnjavši ima li Boga, pogleda na Spasiteljevu ikonu, i uzdahnuvši iz dubine srca pruži
ruke svoje ka ikoni, govoreći: Bože, Bože moj, zašto si me ostavio?[6] pokaži mi jesi li Ti
Bog i nema li drugog osim Tebe, da se ne bih priklonio vražjem savetu. ‐ Rekavši to, on
vide gde lice Hristovo na ikoni sija kao sunce, i oseti neiskazano divan miris. Prestravljen,
on se baci na zemlju, govoreći: Oprosti mi, Vladiko, što se sablaznih o Tebe sumnjajući u
Tebe, Boga mog; evo, od sada verujem da si Ti Jedini Bog i Tvorac svekolike tvorevine. ‐
Ležeći na zemlji on podiže glavu i pogleda na ikonu Spasovu, i vide čudesnu stvar: ikona
Gospodnja pokretaše oči i obrve kao živ čovek. Nifont kliknu: Blagosloven Bog moj i
blagosloveno slavno ime Njegovo sada i vavek. Amin!
Od toga vremena siđe na Nifonta blagodat Božija, pošto se već navršiše četiri godine
iskušenja njegova. Posle toga lice njegovo bejaše svagda veselo i svetlo. I zbog toga se neki
u nedoumici pitahu: Šta ovo znači, toliko godina on hođaše tužan, a sada je radostan i
veseo?
I dobi sveti Nifont neustrašivost prema đavolima; i ismevajući ih govoraše: Gde su oni što
tvrde da nema Boga? ‐ I pobeđivaše ih on neprestanom molitvom.
Razmišljajući pak o svojim pređašnjim gresima, on reče sebi: Hajdmo, grešni Nifonte, u
crkvu; ispovedimo grehe svoje Gospodu; jer tamo nas očekuje žalostivi Otac. ‐ I pođe on u
crkvu. A kada se približi crkvenim vratima, Nifont podiže ruke u vis i jecajući gorko
zavapi: Gospode Isuse Hriste, Bože moj, primi mene umrlog dušom i umom! primi
hulnika i grešnika, poganog dušom i telom! primi bestidnog nevaljalca, i ne odvrati lica
Tvoga! ne reci, Vladiko, ne znam ko si, nego počuj glas moljenja moga i spasi me, jer Ti ne
9
želiš Shmrti grešnika; i ja te neću ostaviti, niti ću odstupiti od Tebe dok me ne uslišiš i ne
daruješ mi oproštaj grehova.
Dok se on tako moljaše, iznenada nastade silna huka s neba, i svetitelj kao u ushićenju
ugleda lice muža presvetlog u oblaku, i viđahu se ruke ispružene, kojima on zagrli
blaženoga, kao nekada Otac bludnoga sina,[7] i celivaše ga, govoreći: Dobro si došao
ovamo, izmučeno čedo moje! jer sam mnogo patio, mnogo tugovao zbog tebe. Kako srce
goraše očekujući kada ćeš se obratiti k meni, uveče ili izjutra; sada se radujem, sada se
veselim videći gde se svim srcem obraćaš k meni.
Ovo kasnije ispriča Nifont učeniku svome, i pri tome plakaše silno. Posle toga kada se on
moljaše opet, javi se angeo Božji sa čašom punom mira koje izli na glavu njegovu; i napuni
se miomirom to mesto. Isto tako kada Nifont bijaše sebe po telu zadajući sebi rane, angeo
siđe i kađaše oko njega omiomirujući to mesto.
U blaženoga Nifonta duhovne oči behu toliko prosvećene, da on znađaše tajne srca
ljudskog. Sa angelima on razgovaraše javno kao sa prijateljima svojim, i đavole viđaše
jasno. Jednom kada se on vraćaše iz crkve svete Anastasije u svoju kolibu, ugleda na kapiji
doma jedne bludnice angela u obliku mladića kako gorko plače, i upita ga za razlog
njegovog plača. Angeo odgovori: Ja sam od Boga dat kao čuvar jednom ovdašnjem
čoveku, koji sada u ovom domu spava sa bludnicom, i time me veoma ožalošćuje; ne
mogu da gledam bezakonje koje on čini. Kako da ne plačem videći u kakvu je tamu pao lik
Božji? ‐ Blaženi ga upita: A zašto ga ne kazniš, da bi on prestao sa grehom? ‐ Angeo
odgovori: Ja nemam mogućnosti da mu se približim, jer otkako poče grešiti on je sluga
đavolima, i ja više nemam vlasti nad njim: jer Bog stvori čoveka sa slobodnom voljom,
pokazavši mu tesan put i širok, da ide kojim hoće. ‐ Tada sveti Nifont reče svome učeniku:
Ništa nije smrdljivije od greha bluda; ali, ako se bludnik pokaje, onda ga Bog prima brže
nego druge bezakonike; jer se ovaj greh javlja od prirode podsticanjem đavoljim, a izgoni
se ova strast usrdnom molitvom, strogim postom i raznim umrtvljavanjem tela.
Za svetitelja beše vidno i to, kako đavoli hodaju po narodu i kušaju ljude, našaptavajući im
osuđivanje, klevetu, svađe i raznovrsne jade. Jednom svetitelj vide jednoga čoveka na
poslu; i gle, k njemu dođe đavo i stade mu šaptati na uvo; nedaleko od njega drugi čovek
rađaše svoj posao: đavo i k ovome dođe i pošapta mu na uvo. Tada oni ostaviše svoj posao
i počeše se svađati. A blaženi ustavši reče: O, đavolje lukavstvo, kako ti seješ omrazu
među ljudima!
Jednom napade na svetog Nifonta demon sujete, i govoraše mu: Ti ćeš od sada činiti
čudesa, i proslaviće se ime tvoje po svoj zemlji, jer si ugodio Bogu. ‐ A blaženi reče tome
demonu: Pričekaj, i ja ću ti učiniti čudo. ‐ I našavši kamen pred sobom, reče: Tebi govorim,
kamenu: kreni odavde i pređi na drugo mesto. ‐ Ali kamen ostade nepokretan. Tada
svetitelj reče demonu: Eto tvoj dar, đavole! ‐ i pljunu mu u lice. Zatim se pomoli Bogu, i
đavo odmah iščeze.
10
Jednom prilikom sveti Nifont vide neko duhovno lice, iza kojega iđaše đavo našaptavajući
mu nečiste i hulne misli. A čovek taj, osećajući ovo đavolovo nasrtanje, često se osvrtaše i
pljuvaše na đavola. Onda blaženi reče zlome duhu: Prestani, đavole, uznemiravati sluge
Božje! Kakva ti je korist od toga što će ta duša poći u propast? ‐ Đavo odgovori: Nema nam
koristi od toga, ali mi imamo naređenje od cara našega i od knezova koji vladaju nad
nama, da se borimo sa ljudima. Ako pak knezovi naši saznadu, da se mi ne borimo sa
ljudima, onda nas silno biju.
Drugom prilikom blaženi Nifont vide jednoga monaha: ide i šapuće molitvu, a iz usta
njegovih izlazi plamen ognjeni i doseže do neba; sa njim ide anđeo njegov, sa ognjenim
kopljem u rukama, kojim odgoni đavole od toga monaha.
Uoči Uskrsa, uveče na Veliku Subotu, stajaše blaženi Nifont u crkvi s narodom, i vide
Prečistu Bogorodicu sa apostolima i mnoštvom svetitelja gde dođe u crkvu i s
materinskom ljubavlju posmatraše prisutne ljude. I veoma se radovaše svakome od njih
koga vide da se stara o svome spasenju, a posmatrajući one nemarne ona mahaše glavom i
plakaše. Ipak se Ona, pruživši ruke, moljaše Bogu za sve, da svi dobiju spasenje. Videći to,
prepodobni se ispuni neiskazane radosti što Prečista Bogorodica ne ostavlja hrišćane već
im neprestano pomaže.
Jednom, kada prepodobni Nifont spavaše, iznenada naiđe đavo sa oružjem u ruci, i jurnu
na njega sa namerom da ga ubije, ali, zadržan silom Božjom, on ne mogade nikakvo zlo
učiniti svetitelju, i pobeže škrgućući zubima i govoreći: O, Marija! ti me svagda odgoniš od
ovog svirepog čoveka!
Prepodobni Nifont imađaše blagodatni dar: da svojim rečima dušekorisno poučava i
utešava iskušavane. Jedan brat dođe tužan k svetitelju i upita ga: Šta da radim, oče? mene
silno uznemiravaju zli dusi: jedem li, pijem li, stojim li na molitvi, oni mi našaptavaju u
srce čas jeresi, čas teške hule na Gospoda mog Isusa Hrista i Prečistu Mater Njegovu, i na
svete ikone; i ja se bojim da nekad ne siđe oganj s neba i spali me živog. ‐ Svetitelj
odgovori: Primi, brate, moj savet. Kada se more ustalasa, kolike talase ono podiže i udara
o kamen, a talasi se opet vraćaju u more: tako i zle pomisli koje đavo šalje utiču na dušu
čovekovu; i ako čovek posluša njegov savet i sleduje mu, onda propada, kao što
propadoše mnoga pokorivši se njemu. No ako čovek koga napadaju hulne pomisli ne
pristaje na njih, nego se, naprotiv, junački bori sa njima i protivi im se, pljujući đavola,
onda se zloća đavolova vraća na njega samog, a taj čovek dobija nagradu od Boga. I ti,
čedo, trpi, protiveći se đavolu molitvom i postom, i on će brzo pobeći od tebe. Pritom
čuvaj se klevete i gnjeva, jer oni najviše izazivaju hule. ‐ Tako poučivši brata, blaženi
Nifont ga otpusti s mirom.
Prepodobni Nifont ne beše lišen ni blagodatnog dara isceljivanja bolesti. Jednom dođe k
njemu neka žena koja paćaše od zubobolje i moli svetitelja da je isceli. A on joj reče: Mi
smo ljudi grešni i nečisti, i ne možemo te isceliti ako se sam Bog Ne smiluje na tebe. ‐ I
11
rekavši to, blaženi Nifont ode u crkvu, pomoli se, i uzevši jelej iz kandila pred ikonom
Presvete Bogorodice pomaza bolesnici sav otok na licu, i odmah prestade bol. I isceljena
žena otide slaveći Boga. ‐ I drugu ženu koja mu ranije dostavljaše hranu, kada se ova
razbole i beše na samrti, on isceli molitvom i učini je zdravom.
Pored toga blaženi Nifont svojim prozorljivim očima viđaše i duše ljudske po njihovom
izlasku iz tela. Jednom, stojeći u crkvi svete Anastasije na molitvi, on podiže oči k nebu i
vide nebesa otvorena i mnoštvo angela, od kojih jedni na zemlju silažahu, drugi uvis
uzlažahu, noseći na nebo duše ljudske. I dok on to posmatraše, gle, dva angela iđahu u
visinu noseći neku dušu. I kada se približiše k mitarstvu za blud, iziđoše mitari[8] ‐
demoni i sa gnjevom rekoše: Ta je duša naša; kako smete da je nosite mimo? ‐ Angeli
odgovoriše: A kakav znak na njoj imate, te je nazivate svojom? ‐ Demoni rekoše: Ona je do
smrti grešila, skvrnaveći sebe ne samo na prirodan način već i na protivprirodan; osim
toga ona je osuđivala bližnjega; i što je gore od toga, umrla je bez pokajanja. A vi, šta velite
na to? ‐ Angeli odgovoriše: Mi nikako ne možemo verovati ni vama ni vašem ocu đavolu,
dok ne upitamo angela hranitelja ove duše. ‐ A kad njega upitaše, on reče: Zaista, mnogo je
grešila ta duša; ali otkako se razbole, ona poče plakati i ispovedati grehe svoje Bogu; i ako
joj je Bog oprostio, to On zna zašto, On ima vlast; i slava pravednom sudu Njegovom! ‐
Tada angeli, posramivši demone uđoše s dušom na nebeska vrata.
Potom ugleda blaženi gde angeli nose drugu dušu, a demoni istrčaše k njima i vikahu: Što
vi nosite duše ne upoznavši ih, kao na primer tu koju nosite, a ona je srebroljubiva,
bludna, zlopamtljiva, poharu je izvršila! ‐ Angeli odgovoriše: Mi to dobro znamo; i mada
je sve to ona i učinila, ali je plakala i tugovala, ispovedala grehe i davala milostinju; zbog
toga joj je Bog i oprostio. ‐ Na to demoni počeše negodovati: Ako je ta duša dostojna
milosti Božje, onda uzmite grešnike iz celoga sveta! I rašta bismo se mi onda trudili! ‐
Angeli im odgovoriše: Svi grešnici koji smireno sa suzama ispovedaju grehe svoje, dobiće
oproštaj po milosti Božjoj; a koji umiru bez pokajanja, njima će suditi Bog. ‐ Pošto tako
posramiše zle duhove, angeli prođoše.
Još vide svetitelj kako angeli uznose dušu jednog čoveka bogoljubivog, celomudrenog i
milostivog, i koji imađaše ljubav k svima. Ugledavši ovu dušu demoni škrgutahu zubima.
Angeli pak Božiji izlažahu iz nebeskih vrata u susret toj duši i pozdravljahu je, govoreći:
Slava Tebi, Hriste Bože, što je nisi ostavio u rukama vražijim, nego si je izbavio iz pakla
preispodnjeg.
Posle nekog vremena blaženi Nifont vide gde demoni dušu jednu vuku u pakao. To beše
duša jednoga roba, koga gospodar kinjaše glađu i batinama; a on, ne podnoseći mučenje,
nahuškan demonom, uze konopac i obesi se. Stoga njegov angeo hranitelj iđaše poizdalje i
plakaše gorko, a demoni se veseljahu. Plačućem angelu bi naređeno od Boga da ide u grad
Rim i čuva jedno novorođenče, koje tamo u to vreme krstiše.
12
Vide prepodobni i još jednu dušu koju angeli nošahu na vazduhu, a njih sretahu vojske i
vojske demona; i oni još ne behu došli do četvrtog mitarstva, a demoni oteše iz ruku svetih
angela tu dušu i ismevajući je baciše u bezdan. To beše duša jednoga klirika crkve svetog
Elevterija. Taj klirik stalno gnjevljaše Boga bludom, vračanjem i pljačkom; a umre
iznenada bez pokajanja, i postade radost demonima.
Prepodobni podiže u Carigradu crkvu u ime Prečiste Bogorodice, življaše pri njoj, i mnoge
neverne obraćaše ka Hristovoj veri. Đavo, ne podnoseći to što Nifont otrže mnoge od
demonske zablude, dođe na njega sa mnoštvom demona, oko hiljadu njih; i noću napavši
na njega hoćahu da ga muče, i obitalište njegovo napuni se demona. No on im zapreti
silom krsnom, i uz pomoć Božiju i saradnju svetog angela, on hvataše svakoga od njih
posebno i udaraše im po hiljadu batina, dok se oni ne zakleše njemu da se neće prikučiti
čak ni mestu gde se spominje Nifontovo ime.
Razgovarajući jednom sa bratijom o duševnoj koristi, Nifont se opomenu jedne stvari i
ispriča je bratiji, govoreći: Bejaše u ovome gradu u jednoga velikodostojnika rob po imenu
Vasilije, po zanatu krojač, rđave naravi, oskvrnitelj, nepokoran i tvrdica; on sve svoje
vreme gubljaše u igrama i u nečistim telesnim gresima sa bludnicama, i ne slušaše savete
svoga gospodara. No divnim promišljanjem milosrdnog Gospoda njemu bi ustrojeno
spasenje na sledeći način: zbog grehova ljudskih, po dopuštenju Božjem, nastupi velika
glad, i gospodari počeše zbog oskudice u hrani otpuštati svoje robove; tako i Vasilija
otpusti njegov gospodar. Vasilije ode, i prvoga dana prodade svoje odelo da sebi nabavi
hranu: Zatim poče hoditi nag i prositi milostinju; a beše zima, i on se smrzavaše i ceptijaše
od mraza. Naposletku, iznemogao on leže na jednoj ulici; i uskoro mu istruleše prsti na
nogama, pa mu zatim otpadoše i same noge. Trpeći sve to, Vasilije smatraše da mu je to
kazna za grehe njegove, i ništa drugo ne govoraše sem: ʺHvala Bogu za sve!ʺ Tako
provede on dva meseca ležeći na ulici bez krova nad glavom, plačući i ridajući zbog
grehova svojih. Desi se da tim putem naiće neki hristoljubac po imenu Nikifor. Ugledavši
paćenika Vasilija, on naredi slugama svojim da ga odnesu njegovoj kući. Tamo ga s
ljubavlju zbrinu, svojim rukama nameštajući mu postelju i hraneći ga. Nakon pak dve
nedelje, u subotu, bolesni Vasilije poče govoriti: Dobro ste došli, sveti angeli! odmorite se
malo, pa ćemo poći. A oni mu rekoše: Ne! nego hajde brže, jer te Gospod zove. ‐ Vasilije
odgovori: Pričekajte me malo, dok vratim dug; uzeo sam od jednog mog prijatelja u zajam
deset lepti, a još mu ih nisam vratio; eda me zbog toga đavo ne bi zadržao u vazduhu. ‐
Anđeli pričekaše dok Vasilije sabra deset lepti i posla ih kome beše dužan, pa onda
predade duh svoj Bogu. Eto vidite, deco, ‐ završi svoje kazivanje sveti Nifont ‐, kakvi su
sudovi Božji, i kakvim sve načinima On spasava grešnika.
Jednom blaženi Nifont sa svojim učenikom dođe na molitvu u crkvu, koja se nalažaše kraj
takozvanih Aponijevih palata. U crkvi arhijerej služaše božanstvenu službu. I gle, u
svetitelja se otvoriše duhovne oči, i on ugleda oganj koji siće s neba i pokri oltar i
arhijereja; a za vreme pojanja ʺSvjatij Božeʺ pojaviše se četiri angela i pevahu zajedno sa
13
pevačima. A kada se čitaše Apostol, vide blaženi svetog apostola Pavla gde otpozadi
nadzirava onoga što čita. Kada se pak čitaše Evanđelje, onda reči kao svetilnici uzlažahu
na nebo. A kada se prenošahu Darovi, svuče se crkvena zavesa i otvori se nebo, i oseti se
divan miomir; zatim stadoše silaziti angeli pevajući: ʺSlava Hristu Bogu!ʺ Oni donesoše
prekrasno Detence, postaviše ga na diskos, a sami okružiše presto i služahu Česnim
Darima; dva pak serafima i dva heruvima, lebdeći nad glavom njegovom zakriljivahu ga
krilima svojim. Kada nastade vreme osvećenja Darova i izvršenja Strašne Tajne, jedan od
najsvetlijih angela pristupi, i uzevši nož zakla Detence, i krv Njegovu istoči u svetu čašu, a
Detence položivši na diskos sam s pobožnošću ponovo stade na svoje mesto. Potom
nastade pričešćivanje Božanskim Tajnama, i vide blaženi da u nekih pričasnika lica behu
svetla kao sunce, a u drugih tamna i mračna kao u crnaca. Prisutni angeli motrahu kako ko
pristupa svetom Pričešću: one koji se dostojno pričešćivahu oni veličahu, a odvraćahu se i
gnušahu onih koji to nedostojno činjahu. A kad se završi sveta služba, sveti Nifont vide
gde se Detence odjednom opet obrete celo u rukama angelskim, i uznese se na nebo. ‐ Ovo
kasnije sam prepodobni ispriča svome učeniku, koji i zapisa to na korist mnogima.
Jednom sveti Nifont, idući u crkvu Prečiste Bogorodice, koju sam podiže, vide gde putem
ide crnac, vrlo tužan: a to bejaše knez demonski; za njim iđahu i drugi demoni. Kada se
približiše i čuše crkveno pojanje, manji demoni počeše koriti svoga kneza, govoreći: Vidi
kako se ime Isusovo proslavlja od onih koje mi nekada držasmo u svojoj vlasti. A gde je
naša sila? Sva je pobeđena, i carstvo naše razoreno je. ‐ Tako demoni korahu svoga kneza,
a on im odgovori: Ne žalostite se zbog toga, ne tugujte, jer ću ja skoro učiniti da hrišćani
ostave Isusa, i slaviće nas.
Kada oni malo odmakoše, sretoše tridesetoricu ljudi. Knez demonski pristupi k jednom od
njih i prošapta mu na uvo: ovome odmah pade neki mrak na um, i on poče govoriti
sramotne reči, smejati se i pevati bezobrazne pesme. Zatim oni sretoše jednoga svirača koji
iđaše i sviraše. Blaženi Nifont ugleda gde jedan demon vezuje sve ostale jednim konopcem
i vuče ih za sviračem, i svi oni idu za njim igrajući i skačući; a mnogo naroda pridruži im
se, i iđaše pevajući sramne pesme i igrajući: jer ih demoni vucijahu zakačivši im udicama
srce. Jedan pak bogat čovek koji posmatraše to iz svoje kuće, dade sviraču leptu, da pred
njim poigraju. Kada svirač spusti leptu u svoj cep, demoni je uzeše i poslaše u pakao
svome ocu Satani, sa ovakvom porukom: Raduj se, oče naš! evo Alazion, knez naš, šalje ti
ovu žrtvu, koju neprijatelji naši hrišćani prinesoše, davši pare za igre. ‐ Primivši dar,
Satana se obradova i reče: Starajte se, deco, da raste žrtva naša, i pobeđujte hrišćane! ‐ I
zatim opet vrati leptu u džep sviraču.
Blaženi Nifont, videći to duhovnim očima, sa bolom reče: O, teško onima koji preko igara
prinose žrtvu demonima. ‐ I poučavaše slušaoce da se čuvaju skarednih i nepristojnih
igara, pošto su od đavola.
14
Jednom posle molitve svetitelj bi u ushićenju, i vide polje ogromno, podjednake dužine i
širine, i na njemu stajaše mnoštvo demona, razdeljenih na pukove; pukova beše svega
trista šezdeset pet ‐ prema broju teških grehova. Jedan najmračniji demon prebrojavaše
vojnike, raspoređivaše pukove kao za bitku, i govoraše: Na mene gledajte, i ničega se ne
bojte, jer sila moja biće s vama! ‐ Neki demoni doneše mnoštvo raznovrsnog oružja i
razdadoše na pukove. Zatim đavo knez dade svakome puku silu vračanja i mađija, i pusti
ih po svoj zemlji protiv Crkve Hristove.
Kada blaženi Nifont posmatraše to, odjednom bi glas k njemu: Okreni se, Nifonte, na istok
i pogledaj. ‐ On se okrenu i ugleda čisto i divno polje i na njemu, daleko više nego demona
na suprotnoj strani, stajaše bezbrojno mnoštvo, stotine i stotine hiljada i hiljada vojnika u
belim haljinama, svi naoružani kao za bitku. Utom naiće neki muž svetliji od sunca, i reče:
Tako naređuje Gospod Savaot: idite po svoj zemlji, pomažite hrišćanima i čuvajte njihov
život. ‐ Videvši to, prepodobni proslavi Boga koji pomaže Crkvi Svojoj.
Kada se pak prepodobni Nifont već približi starosti, nastade vreme njegovog arhijerejstva,
što mu bi predskazano od Boga kroz sledeće viđenje: pokaza se pred njim neko polje,
prepuno ovaca kojih beše do hiljade hiljada, ali u njih ne beše pastira. Blaženi pomisli u
sebi: Kako to, zar se ove ovce bez pastira ne boje vuka? ‐ I tog trenutka preda nj stupi muž
svetozaran, sličan svetom apostolu Pavlu, i reče: Što ti stojiš dokon i posmatraš carske
ovce; zašto ih ti ne paseš? ‐ Odgovori blaženi Nifont: Eda li ću ja pasti carske ovce, ja koji
nisam naučen takvome poslu i veoma sam slab? ‐ A pojavljenik reče: Tebi Car naređuje da
ih malo popaseš, pa ćeš se potom upokojiti i veliku nagradu dobiti. ‐ I rekavši to on mu
dade žezal, uruči mu ovce i tor, pa otide.
Prenuvši se, blaženi razmišljaše šta ovo znači. I bi mu jasno, da pojavivši se muž jeste sveti
apostol Pavle, a ovce ‐ ljudi, a tor ‐ Crkva. I on se veoma uplaši da ga na neki način ne
postave za episkopa u carskom gradu.[9] I reče Nifont sebi: ʺTako li ja umolih Boga, da
ni.nad kim ne budem vlastelin? I eto On hoće da mi podari vlast. No, postupiću kao
prorok Jona, i pobeći ću odavdeʺ. ‐ Onda uze svoga učenika, izađe iz svoje kelije, i sede na
lađu. Pri tihom vetru lađa brzo stiže u Aleksandriju, gde tada beše episkopom
Aleksandar,[10] koji upravljaše Crkvom posle Petra, postradalog za Hrista pod
Dioklecijanom. Tog istog dana stigoše u Aleksandriju žitelji grada Konstancije sa ostrva
Kipra, i moljahu arhiepiskopa Aleksandra da im postavi za episkopa čoveka koji je po
njegovom mišljenju dostojan toga, pošto se beše prestavio njihov pastir Hristofor, čovek
svet i čestan. Arhiepiskop im reče: Počekajte malo, dok mi Bog ukaže na takvoga čoveka.
I tu noć arhiepiskop vide svetog apostola Pavla koji ga pitaše: Kota ćeš postaviti za
episkopa u gradu Konstanciji?
‐ Arhiepiskop odgovori: Ne znam; koga Bog hoće. ‐ Javljenik reče: Bog će ti ukazati
dostojnoga, samo budi sutra sa svim klirom u crkvi i posmatraj one što ulaze; i koga vidiš
da po svemu liči na mene, njemu i uruči pastvu.
15
Sutradan izjutra patrijarh seđaše u crkvi i posmatraše one što ulaze, ko će biti sličan
javivšem se. A Nifont, ne znajući ništa o tome, pođe u crkvu, i putem govoraše svome
učeniku: Osećam u srcu neku tugu, a i radost. Eda li nam se neće desiti što? ‐ I sa tim
rečima on uđe u crkvu. A patrijarh, ugledavši ga, reče svome arhiđakonu: Pogledaj,
Atanasije, ne liči li onaj čovek po licu na ikonu svetog apostola Pavla?
‐ Arhiđakon odgovori: Da, oče, zaista je tako, i dostojan je pasti Hristovu Crkvu: jer vidim
angela Božja gde ide s njim i razgovara; osim toga na njegovoj glavi vidi se kruna od
dragog kamenja.
Tada patrijarh prizva svetitelja, celiva ga, i oni sedoše. Arhiđakon s osmehom reče
Nifontu: Ono od čega si bežao, oče, na to si sada i protiv svoje volje došao. ‐ A kada
blaženi saznade šta će s njim biti, uzdahnu i reče: O, teško meni! grešan sam ja i nedostojan
da mi se takva vlast da! ‐ Patrijarh odgovori: O, kada bih ja bio tako nedostojan!
Po postavljenju svom za episkopa, blaženi Nifont provede u Aleksandriji tri dana,
razgovarajući sa tamošnjim svetim muževima. Posle toga patrijarh otpusti Nifonta na
njegov presto, poslavši s njim radi ukazivanja mu počasti arhiđakona svog i druge svete
muževe. Oni stigoše u Kiparski grad Konstanciju četvrtoga septembra; i izaslanici, pošto
ga ustoličiše, vratiše se u Aleksandriju, slaveći Boga.
Svetitelj Božji Nifont poče usrdno pasti stado Hristovo, starajući se o spasenju njihovom.
Beše on pravi otac sirotanima, i udovicama, besplatni lekar bolesnicima i dobrotvor; usto
činjaše on razna čudesa koja je nemoguće popisati. Zbog toga on beše veoma voljen i
poštovan od sviju.
Budno i neumorno starajući se o svojoj pastvi, blaženi Nifont jednoga dana u podne
ugleda ogromnog crnca gde ulazeći u grad, tobož sav slomljen, oslanja se na štap, i često
se odmara putem. Svetitelj poznade da je to đavo, pa povika k njemu: Tebi govorim,
svepogani, zašto si i kako si smeo doći ovamo? ‐ Crnacʺpogledana njega s gnjevom, kao da
hoće da ga proguta, i reče: Čuh da si ovde, pa dođoh da te sa ovcama tvojim porušim. ‐
Svetitelj mu na to reče: Slabotinjo, ti si sam srušen, a mene li hoćeš da srušiš? Ja sam video
jednoga podvižnika koji se boraše s vama, i trideset vas ratovaše s njim, ali vi svi
izNemogoste u borbi. Ko onda da se ne nasmeje vašoj nemoći!‐ Đavo onda reče: Ne čudi
se tome! o, da mi je pređašnje sile, ja bih te vrlo lako srušio. .Ali od kako Isus bi raspet, ja
sam zaista nemoćan. ‐ Svetitelj odgovori: I sada, ako se Hristu mome pomolim, šta će biti s
tobom, bestidniče? ‐ Ja znam, odgovori đavo, da ti mnogo možeš; ali, nemoj mi učiniti zlo,
16
jer ću evo otići iz tvoga grada, i više mu se neću približiti. ‐ Videvši to, svetitelj zablagodari
Bogu što ga čuva i što pastvu njegovu štiti od zlog demona.
Pošto je neko vreme upravljao Crkvom Hristovom, sveti Nifont se približi končini svojoj,
koju on uznade na tri dana ranije. Tada dođe k njemu i veliki Atanasije, ondašnji
arhiđakon, no koji zatim, po prestavljenju patrijarha Aleksandra, primi presto
Aleksandrijske Crkve.[11] Atanasija Bog blagovremeno obavesti o bliskoj končini svetoga
Nifonta; stoga on dođe sa svim klirom svojim da se oprosti sa ugodnikom Božjim i da mu
da poslednji celiv. Sveti Nifont, ugledavši Atanasija, upita ga: Zašto si se namučio, blaženi
oče, da dođeš k meni, grešnome čoveku? ‐ Atanasije odgovori: Doznadoh da ti sutra
odlaziš u gornji Jerusalim, pa dođoh da porazgovaram s tobom. Molim te, kada
predstaneš prestolu Božjem, pomeni i mene tamo, da i ja obretem milost u Gospoda. ‐
Svetitelj na to reče:
I ti, oče, kada prinosiš Strašnu Žrtvu, pominji i moju ubogost.
Te noći sveti Nifont se dugo moli za sebe i za svoju pastvu. I javi mu se angeo Gospodnji
sa utehom i izvešćem da mu je ugotovljen večni pokoj. U vreme pak jutarnjeg
bogosluženja počeše ga mučiti teški bolovi u telu, stoga on reče svome učeniku: Čedo,
prostri mi rogožu na zemlji. ‐ Kada učenik uradi to, sveti Nifont leže na rogožu veoma
bolestan. A kada se razdani, k njemu dođe Atanasije Veliki i sevši pored njega upita: Oče,
ima li kakva korist od bolesti čoveku ili ne? ‐ Svetitelj odgovori: Kao što zlato kada ga
prekaljuju u ognju uklanja rđu, tako i čovek bolujući očišćuje se od grehova svojih. ‐
Zatim, poćutavši malo, zaplaka. Posle toga se osmehnu, i lice mu zasija, i on reče: Dobro
ste došli, angeli sveti! ‐ Malo kasnije, on reče: Radujte se, mučenici sveti! ‐ i lice mu još jače
zasija. Kratko vreme zatim on opet reče: Blagodat vam, proroci blaženi!
Tada se i svetom Atanasiju otvoriše duhovne oči, i on vide da blaženoga pozdravljaju svi
likovi[12] svetitelja, svaki lik posebno. Zatim Nifont radosno reče: Pozdravljam vas
sveštenici, prepodobni, i svi sveti! ‐ Onda ućuta. I malo zatim on uskliknu: Raduj se,
Obradovana, divna svetlosti moja, pomoćnice moja i kreposti, blagosiljam Te, Blaga, jer
pamtim milost i blagodat Tvoju!
Posle toga on umuče, i zasija se lice njegovo kao sunce, tako da se svi prisutni
zaprepastiše. Pritom se osećaše i veoma mirisav miomir. Uskoro zatim bi glas s neba koji
ga prizivaše u večni pokoj. I tako predade on česnu i svetu dušu svoju u ruke Božije
decembra dvadeset trećeg.
I bi plač i ridanje veliko u svemu gradu. I pogreboše svetoga Nifonta svečano u velikoj
crkvi svetih Apostola, slaveći milosrdnog prema grešnicima a divnog u svetima Oca i Sina
i Svetoga Duha vavek, amin.
17
SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG
PAVLA,
episkopa Neokesarijskog
SVETI otac naš Pavle, budući episkopom Neokesariskim, toliko postade čuven po
vrlinama, da slavno ime njegovo dođe do ušiju i Likinija[13] koji tada carovaše im u
Nikomidiji. Likinije, počevši žestoko goniti hrišćane, posla ljude te mu svetoga Pavla
dovedoše na sud. Car tiranin najpre se postara da svetitelja zaplaši raznim
zastrašivanjima; zatim ga stavi na teške muke. Svetitelj tako junački podnošaše sve muke,
da i cara i sve prisutne zaprepasti njegovo neuporedljivo junaštvo i trpljenje. Posle toga
svetitelj bi podvrgnut ovakom mučenju: usijanu gvozdenu ploču kovač kleštama metnu
na dlan svetitelju, onda dlan druge ruke svetiteljeve položi preko te usijane ploče, pa
zatim stavi obruč preko dlanova, steže ga, i tako držaše dok se usijana ploča ne ohladi. Od
toga se žile i mišići na svetiteljevim rukama potpuno umrtviše, te on više nije bio u stanju
vladati svojim prstima. Zatim svetog stradalca poslaše u progonstvo u tamnicu, Na
obalama reke Eufrata.
Kada se car Konstantin Veliki konačno zacari na Istoku, tada biše pušteni na slobodu svi
hrišćani koji su se nalazili po tamnicama i u progonstvu, i svaki se vrati u svoju
postojbinu. Tada se i sveti otac naš Pavle vrati u Neokesariju na svoj episkopski presto, i
blistaše vrlinama kao i ranije kada je bio pustinjak.
Kada se 325. godine u Nikeji sastade Prvi Vaseljenski Sabor, na njemu učestvovaše i sveti
otac Pavle, sa ostalim svetim Ocima. Sveti Pavle beše jedan iz tamošnjih bogonosnih Otaca
koji na telu svom nošahu rane Gospoda Isusa. Od prisutnih na Saboru Otaca: neki behu
lišeni ruku, neki ušiju, neki nosa, neki oka, a neki imađahu neku drugu povredu na telu;
drugi za Hrista behu pretrpeli bijenje, lomljenje kostiju, iščašivanje zglobova, paljenje
ognjem, struganje raznih delova tela. Sve to behu sjajna svedočanstva ljubavi njihove
prema Gospodu Hristu. Meću prisutnim svetim Ocima i blaženi Pavle imađaše na telu
svedočanstva svoga stradanja za Hrista: ožiljke od batina i ruke sagorene i onesposobljene
za rad. Pošto trista osamnaest bogonosnih Otaca na Saboru osudiše Arija i predadoše
anatemi, svi zajednički posetiše cara Konstantina. Pri tome blaženi car uze ruke blaženoga
Pavla, celiva ih, pa prislanjajući ih na svoje oči i druge delove tela izgovori ove
nezaboravne reči: ʺNikad nije dosta celivati ove ruke koje za Hrista Boga našeg biše
sažežene i umrtvljeneʺ.
Posle Sabora blaženi Pavle se vrati u svoj grad na arhijerejski presto, i upravljavši Crkvom
dosta godina, on s mirom otide ka Gospodu i dobi od Njega venac ispovedništva.
18
SPOMEN SVETOG MUČENIKA
SHINONA
OVAJ sveti mučenik postrada za Hrista mačem posečen.
SPOMEN SVETOG MUČENIKA
DAVIDA DVINSKOG
PERSIJANAC po ocu i Jermenin po majci, sveti David postradao zato što se obratio ka
Hristu, 693. godine. Pogreben u gradu Ečmiadzinu.
SPOMEN SVETOG MUČENIKA
HRISOGONA
NAJPRE bio eparh solunski, a zatim mučenik Hristov.
SPOMEN OSVEĆENjA
VELIKE HRISTOVE CRKVE = SVETE SOFIJE
u Carigradu
19
SPOMEN SVETOG OCA NAŠEG
TEOKTISTA,
arhiepiskopa Novgorodskog
SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG
NAUMA OHRIDSKOG ČUDOTVORCA
VETI Naum ‐ učenik ravnoapostolnih učitelja Slovenskih svetog Kirila i Metodija i jedan
od Petočislenika, koji su najrevnosnije sarađivali onim apostolima Slovenskim. Sveti
Naum putovao je u Rim, gde se proslavio čudotvornom moći kao i velikom učenošću.
Beše znalac mnogih jezika. Iz njegovih se očiju izlivala isceliteljska sila, koja je isceljivala
bolesnike koji su sa verom samo pogledali u oči svetog ugodnika Božijeg. Pri povratku iz
Rima sveti Naum i Kliment se nastaniše, pomoću cara Borisa Mihaila, na obalama
Ohridskog jezera. Dok je sveti Kliment delovao kao episkop u Ohridu, dotle je sveti Naum
osnovao na južnoj obali jezera manastir, koji i dan danas krasi tu obalu, ‐ kao što ime
svetog Nauma krasi istoriju slovenskog hrišćanstva ‐, i koji je kroz vekove i vekove bio
izvor čudotvorne sile i utočište bolnim i nevoljnim. Oko svetog Nauma sabralo se beše
mnoštvo monaha odasvud sa Balkana. Sveti Naum je bio mudar učitelj, jedinstven
rukovođ monaha, odlučan podvižnik, čudotvoran molitvenik i duhovnik. Neumorni
trudbenik sveti Naum se osobito trudio na prevođenju Svetoga Pisma, i ostalih crkvenih
knjiga, sa grčkog jezika na slovenski. Činio je čudesa za života i po smrti. Njegove
čudotvorne mošti i dan danas zadivljuju mnogobrojnim čudesima, naročito iscelenjima od
teških bolesti, ponaosob ludila. Upokojio se u prvoj polovini desetoga veka i preselio u
radost Hrista ljubljenoga.
20
NAPOMENE:
1. Psal. 123, 68.
2. To je bilo polovinom drugoga veka.
3. U severnom delu Male Azije.
4. Protovestiarije ‐ glavni nadzornik carske garderobe na Carigradskom dvoru.
5. Sr. 1 Kor. 8, 8.
6. Psal. 21, 1; Mt. 27, 46; Mk. 15, 34.
7. Sr. Lk. 15, 20
8. Mitar ‐ carinik; mitarstvo ‐ duhovna carinarnica.
9. Tojest u Carigradu.
10. Sveti Aleksandar bio patrijarhom Aleksandrijskim od 312. do326. godine; spomen
njegov praznuje se 29. maja.
11. Sveti Atanasije Veliki praznuje se 18. januara i 2. maja.
12. Lik (= Horda); zbor, sabor, skup, hor, vrsta, red; angeli sačinjavaju zaseban lik,
apostoli zaseban, i tako redom: proroci, mučenici, prepodobni...
13. Likinije ‐ carovao od 307. do 324. godine u istočnoj polovini Rimske carevine.
21