Professional Documents
Culture Documents
Ava Justin - Žitija Svetih - 24. Decembar
Ava Justin - Žitija Svetih - 24. Decembar
Ava Justin - Žitija Svetih - 24. Decembar
ŽITIJA SVETIH
24. DECEMBAR
‐ ŽITIJE I STRADANjE SVETE PREPODOBNOMUČENICE EVGENIJE
‐ SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG NIKOLAJA MONAHA
‐ SPOMEN SVETOG MUČENIKA KASTULA
‐ SPOMEN SVETIH MUČENIKA SOSIJA i TEOKLIJA
‐ SPOMEN SVETE MUČENICE VASILE
‐ SPOMEN SVETOG SVEŠTENOMUČENIKA FILIPA
‐ SPOMEN SVETIH MUČENIKA PROTA i JAKINTA
‐ SPOMEN SVETOG MUČENIKA AHAIKA
‐ SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG ANTIOHA AFRODISIJA
‐ SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG VITIMIONA
‐ SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG
‐ SPOMEN SVETOG NOVOMUČENIKA AHMEDA
ŽITIJE I STRADANjE SVETE PREPODOBNOMUČENICE
EVGENIJE
Filip upravljaše Egiptom po rimskim zakonima i običajima predaka. On ni najmanje nije
voleo vračare i mađioničare, i silno ih je gonio i uništavao. Isto tako on nije voleo ni
Jevreje; on im čak ni ime nije mogao čuti. Međutim prema hrišćanima se ponašao veoma
blago; i mada ih, po carskom naređenju, beše isterao iz grada Aleksandrije, ipak im je
dopustio da u predgrađu grada mirno žive i slobodno služe svome Bogu, jer on cenjaše
hrišćane zbog njihovog savršenog života i mudrosti. Sam pak on usrdno se bavljaše
grčkom filosofijom, u kojoj vaspitavaše i svoju kćer Evgeniju. Pritom Filip učaše Evgeniju
da vlada i latinskim i grčkim jezikom, i da slobodno i krasnorečivo govori na oba ta jezika,
mnogo se starajući da Evgenija postigne što veći uspeh u filosofiji i ostalim naukama. A
ona, bistra i vrlo marljiva, lako napredovaše u svima naukama. Što jednom čuje ili pročita,
to je ona čvrsto pamtila, čuvajući to u srcu evom kao da je napisano na čeličnim tablicama.
A beše Evgenija lepa lica i divna tela, no još lepša celomudrenošću svojih mieli i divnija
devičanskom čistotom. Stoga jedan od najznamenitijih velikodostojnika rimskih, po imenu
Akvilin, zažele da je veri svome sinu Akviliju za nevestu. I kada je roditelji upitaše, da li
ona pristaje da se uda za tog visokorodnog mladića, Evgenija odgovori: Muža treba
izabrati sebi boljega po životu a ne po poreklu, jer se ima živeti s njim a ne s rodom
njegovim.
Takođe i drugi visokorodni i bogati mladići željahu da se vere s njom, ali ih ona odbijaše
sve što joj se, tobož, ne dopada način njihova življenja, a u samoj stvari ona je to činila
jedino iz želje i brige da ostane i živi u devstvenosti.
Tako se pripremaše divan i čist sasud za primanje božanskog miomirisnog mira. I ubrzo
za njenim dobrim delima posledova dobra vera, i ona čista pristupi k čistome izvoru
pobožnosti. Kao početak pak Evgenijina obraćenja k Bogu posluži sledeći događaj:
Slučajno ili, bolje reći, po Božjem promislu Evgeniji dođe do ruku knjiga PoslaNica svetog
apostola Pavla. Pažljivo je pročitavajući i ulazeći u njen smisao, Evgenija poznade da
postoji Jedan Istiniti Bog koje je stvorio vaseljenu: i njoj se odmah prosveti um, koji u nje
beše odavna predočišćen i pripremljen za primanje Svetoga Duha. I ona srcem čvrsto
poverova u Hrista, ali se ne usuđivaše da Ga javno ispoveda ustima, bojeći se gnjeva
svojih roditelja.
2
Kada, po carskom naređenju, izgnaše iz Aleksandrije hrišćane, čije učenje Evgenija veoma
željaše čuti, to ona zamoli roditelje da joj dozvole da ide u predgrađe na jedno od njihovih
imanja, da se tamo u osami odmori i osveži. A roditelji, ne sluteći ništa o njenoj tajnoj
nameri, dozvoliše joj da ide u predgrađe radi osveženja. Ona pak, prolazeći kolima sa
svojim evnusima i robinjama pored manastira u jednom od hrišćanskih naselja, ču kako
monasi pevaju iza ograde: ʺSvi su bogovi neznabožaca demoni; a Gospod je nebesa
stvorioʺ (Psal. 95, 5). Čuvši ove reči, i postidevši se zablude predaka, ona uzdahnu iz
dubine srca, i reče dvojici svojih evnuha, Protu i Jakintu: Vi ste sa mnom dovoljno izučili
nauke; mi smo zajedno shvatili učenja Sokrata, Aristotela i Platona, poznate zablude stoika
n mišljenja Epikura;[2] a pročitali smo i proučili i druge sofiste i pesnike. Vi, razume se,
nasigurno znate da su sve to basne koje nemaju u sebi ništa sem neke nalikosti istine, koja
može zavesti mnoge. Nije nam nepoznato i to, kako se hvale svojom mudrošću jelini, od
kojih neki na sve moguće načine dokazuju da nema nikakvoga boga, a neki opet smatraju
da ima mnogo bogova, i dele ih na veće i manje. Hrišćani pak sve njih pobeđuju rečju,
govoreći: ʺSvi su bogovi neznabožaca demoniʺ. Jer vera u te neznabožačke bogove jeste
savršeno bezumlje i potpuna pogibao. Međutim hrišćansko učenje: ʺGospod stvori
nebesaʺ, otvoreno priznaje Jedinoga Boga i daje nam poznanje o našem sveopštem
Gospodu. Saglasno sa ovim učenjem uči i apostol njihov Pavle, čije spise, koji dokazuju
postojanje Jedinoga Boga, ja čitah juče i prekjuče. I ja verujem rečima toga apostola, jer su
vrlo jasne i dostojne verovanja pošto zasnivaju veru ʺa samim delima. Apostol u svojim
Poslanicama jasno pokazuje put ka spasenju, i vi, ako želite, možete krenuti tim putem. A
ja se više neću zvati vašom gospođom već sestrom i saslužiteljkom: jer mi imamo
zajedničkog Gospoda i Oca ‐ Boga. Stoga budimo jednodušni i jednomisleni, kao braća, i
zajedno rešimo da se obratimo ka Hristu. Čula sam da je hrišćanski episkop Elij[3]
podigao ovde manastir, u kome monasi neprestano danju i noću slave Boga pesmama.
Ovaj manastir episkop poveri nekom prezviteru Teodoru o čudesnim delima kojega
pričaju da on svojom molitvom daje progledanje slepima, izgoni đavole, i svaku bolest leči
rečju. Još govore i to, da u ovaj manastir nipošto nije dopušteno ženama ulaziti. Zato mi
ostrižite kosu, obucite me u muško odelo, pa me noću odvedite tamo. Mi ćemo odrediti
naš povratak u grad za kasno uveče; svi robovi neka idu ispred kola, a vas dvojica iza
kola; ja ću pak tiho sići s kola, i mi ćemo se sakriti tajno od svih; kola neka se prazna vrate
doma, a mi ćemo otići k slugama Božjim.
Ove Evgenijine reči i namere behu prijatne obojici evnuha. I kada nastupi noć oni uradiše
kao što se dogovoriše. Jer kasno uveče vraćajući se u grad, oni krišom svedoše Evgeniju s
kola, tako da to niko od robova ne primeti. Sakrivši se, oni je obukoše u muško odelo,
ostrigoše joj devojačku kosu, i uputiše se k manastiru. No oni još ne behu na domaku
manastira, a ugledaše gde im se približava blaženi Elij, episkop Iliopoljski,[4] idući sa
mnoštvom naroda iz Iliopolja u manastir. Jer u Egiptu bejaše takav običaj da, kada episkop
obilazi svoje manastire i crkve, onda ga narod prati pevajući pesme. Tako i ovom prilikom
3
sa episkopom Elijem ićaše ispred i iza njega oko deset hiljada ljudi, koji pevahu i klicahu:
ʺPut je pobožnih prav, i poravnata je staza pobožnihʺ (Is. 26, 7).
Čuvši te reči, Evgenija reče svojim prijateljima: Udubite se u smisao tih stihova, kako sve
reči njihove imaju značaja za nas i odnose se na nas. Jer kada mi razgovarasmo o Istinitom
Bogu, mi čusmo pevanje: ʺSvi su bogovi neznabožaca demoni; a Gospod je nebesa
stvorioʺ. A sada kada mi, odvrativši se od idolosluženja, krenusmo putem, kojim želimo
prići Hristu, evo nekoliko hiljada ljudi susreće nas jednoglasno pevajući: ʺPut je pobožnih
prav, i poravnata je sTaza pobožnihʺ. I meni izgleda da se to desilo ne slučajno nego po
Božjem promislu. Hajde stoga da vidimo kuda ide ovaj narod; i ako ide ka istoj obitelji
kuda i mi stremimo, onda da im se pridružimo i putujemo zajedno s njima, kao njihovi
prijatelji.
I tako pridruživši se narodu koji je išao i pevao, oʺni upitaše jednoga: Ko je onaj starac što
jedini jaše na magaretu usred naroda koji ide ispred i iza njega? ‐ I čuše kao odgovor, da je
to episkop Elij, hrišćanin od mladosti svoje, koji je odrastao u manastiru. Kada su njega još
kao dete slali da donese oganj od suseda, on donošaše žar u skutu od svoje haljine, a
haljine mu ne progorevahu. Takva beše svetost njegova još u detinjstvu njegovom. ʺPre
nekoliko dana, ‐ (nastavi kazivati upitani čovek, ‐ pojavi se u ovim mestima neki vračar po
imenu Zarij, koji raznim vradžbinama i lukavstvima obmanjivaše ljude: on episkopa Elija
nazivaše varalicom, a za sebe govoraše da je dobar učitelj, poslan ljudima od Hrista. Tada
se sabra mnoštvo hrišćana, i dođoše ka ocu našem koga vidite, i rekoše: čujemo kako Zarij
tvrdi za sebe da je poslan od Hrista. Stoga: ili primi njega u zajednicu s tobom, ili pak, ako
govori laž, ti ga rečima pobedi, pa ćemo mi poći za onim od vas koji odnese pobedu u
prepirci. Sveti episkop Elij pristade na prepirku sa Zarijem: jer se nadaše na Hrista, kao što
se i Zarij uzdaše u svoje demone. I bi određen dan za prepirku i pripremljeno mesto usred
grada Iliopolja. I dođe Zarij vračar sa volšebnim činima svojim, a dođe i episkop sa
bogonadahnutim rečima. I pošto blagoslovi narod, episkop reče: Sada ćete poznati duhove
koji su od Boga.[5] I obrativši se onda Zariju, on poče voditi s njim veliku prepirku. No
volh beše veoma vešt u svojim obmanama, gord i bezobziran u govoru; on se staraše da
odnese pobedu ne istinom već hvalisavom i bestidnom mnogogovorljivošću. Zbog toga
krotki i bezazleni episkop ne mogaše volha nadvladati rečima. I žao bi narodu što Zarij
nadmašuje episkopa u prepirci. Primetivši to, episkop zamoli da se stišaju, i reče narodu:
Valja nam sada poslušati savet svetog apostola Pavla koji on daje svome učeniku
Timoteju: Ovo napominji, i posvedoči pred Gospodom, da se ne prepiru, koje ništa ne
pomaže, nego smeta one koji slušaju (2 Tm. 2, 14). Ali da ne bi neko pomislio da mi ovo
apostolovo svedočanstvo privodimo ne radi iznalaženja istine već iz bojazni, ja predlažem
ovo: da se usred grada naloži vatra i da mi oba zajedno uđemo u oganj, pa ko od nas ne
izgori, taj i jeste istinski poslanik Hristov. ‐ Ovaj se predlog dopade svemu narodu; i
odmah naložiše veliku vatru. Episkop stade zvati vračara u plamen, ali ovaj odgovori: Uđi
prvo ti u oganj, pošto si ti predložio takvu proveru. ‐ Episkop se prekrsti, i podigavši ruke
4
k nebu uđe usred ognja; i prestoja u velikom plamenu oko pola sata, i ne bi ni najmanje
opaljen: jer se oganj ne dotače ni njegovih vlasi, ni njegove odeće. A zvaše episkop i Zarija
da uđe u oganj k njemu, ali se ovaj strahovito prepade i pokuša da beži. No narod ga
dohvati i rinu ga u oganj silom. I odmah bednik poče goreti, i sasvim bi izgoreo da ga sveti
episkop Elij ne izbavi brzo iz ognja, istina polusagorelog ali živog. Posle toga volh bi sa
porugom proteran iz predela Iliopoljskih. A episkopa koga vidite, kud god on išao, svuda
prati narod sa božanskim pesmamaʺ.
Slušajući ovo kazivanje, blažena Evgenija se radovaše duhom, i divljaše se, i uzdisaše.
Najzad ona poče usrdno moliti čoveka što razgovaraše s njom i zvaše se Evtropije,
govoreći: Molim te, gospodine, da obavestiš svetog episkopa o nama, koji želimo da se od
idola obratimo ka Hristu. Mi smo braća, i dogovorismo se da zajedno postanemo hrišćani i
da živimo u ovom manastiru, nikada se ne odvajajući jedan od drugog. ‐ Sagovornik im
odgovori: Ćutite zasada o tome, dok episkop ne uđe u manastir i ne odahne malo od puta,
a kada se ukaže zgodan trenutak ja ću ga, po želji vašoj, obavestiti o vama.
Kada se oni približiše manastiru, u susret episkopu iziđoše monasi, pevajući: Primismo,
Bože, milost Tvoju usred ljudi Tvojih (Psal. 47, 10). ‐ Kada episkop sa narodom uđe u
manastir, uđe sa evnusima svojim i Evgenija, slična mladiću po odelu i ostriženoj kosi.
Pošto odsluži u crkvi Božanstvenu službu, i potkrepi se malo hranom u tri sata po podne,
kao što je običaj kod postnika, episkop otpočinu od trudova, i vide u snu ovakvo viđenje:
nekakvi ljudi nošahu na rukama neki ženski kip, sličan jednoj od jelinskih boginja, i
ukazivahu mu kao bogu poštovanje žrtvama i poklonjenjem. Teško beše episkopu gledati
kako ljudi obmanjuju sebe idolopoklonstvom, i on reče toj njihovoj boginji: Zar dolikuje
tebi, stvorenju Božjem, da te ljudi smatraju za Boga, i da od njih primaš poklonjenje koje
samo Bogu dolikuje? ‐ Čuvši ove reči, boginja odmah ostavi ljude koji joj se klanjahu i
pođe za episkopom, govoreći: Neću te ostaviti, niti ću odstupiti od tebe, dok me ne
privedeš i ne predaš Tvorcu i Sazdatelju mome.
Prenuvši se iz sna, episkop razmišljaše o svom viđenju. Utom uđe k njemu Evtropije i reče:
Vladiko, tri mladića, rođena braća, jednodušno napuštaju idolopoklonstvo i želeći da
budu pričisleni k liku onih što služe Hristu u ovom ma)pastiru, uđoše danas za tobom u
obitelj ovu, i sa suzama me moliše da obavestim o njima tvoju svetost. ‐ To obradova
episkopa, i on uskliknu: Blagodarim Ti, Gospode Isuse Hriste, što si me udostojio da sada
čujem ovakvu radosnu vest!
I naredi episkop da mu pozovu ta tri mladića. Kada oni uđoše sami i stupiše pred česno
lice njegovo, svetitelj najpre satvori molitvu, pa zatim poče očinski i s ljubavlju razgovarati
s Evgenijom, raspitujući ih za njihova imena, poreklo i otačastvo. Evgenija, crveneći u licu
devojačkim stidom, odgovaraše smireno: Mi smo, božanstvena glavo, rodom iz slavnoga
grada Rima, i otačastvo naše je Rim; braća smo po telu; prvome je ime Prot, drugome
Jakint, a ja se zovem Evgenije. ‐ Blaženi episkop Elij s ljubavlju gledajući u nju, reče: S
5
pravom nazivaš sebe Evgenijem, Evgenija! Ime tvoje[6] slaže se sa duhom tvojim, jer ti
imaš blagorodnu, hrabru dušu, i u svemu se pokazuješ kao pravi muškarac. No pritom
čvrsto se drži u umu svom odluke, pobeđuj svoju žensku prirodu, i stasaćeš u muškosti, i
utvrdićeš se u Hristu, radi Koga ti žena, praviš se muškarac, promenivši svoj ženski lik i
ime iz ljubavi prema Bogu. Ovo govorim tebi, ne izobličavajući i ne ružeći tvoju prirodu, i
ne želeći da te odvratim od tvoje namere, nego da bi ti doznala koliko se Bog brine o tebi i
kako mi On otkri sve što se tiče tebe, ne utajivši ništa: ko si ti, i kako ćeš doći k meni, i ko
su oni koji će s tobom doći k meni. Stoga se, Evgenija, postaraj da se pokažeš ne manje
muška duhom nego svojim izgledom: jer mi Gospod moj otkri i to, da. si ti sebe pripremila
za čisto obitalište Njemu, čuvajući svoju devstvenost neoskvrnjenom, i odbacujući sablazni
zemaljskog života.
Obrativši se zatim Protu i Jakintu, svetitelj reče: Vi ste robovi po telesnom poreklu, ali ste
slobodni duhom, jer duh vaš nije porobljen ničim zemaljskim. Zato ne ja, već sam Gospod
Hristos govori vama: Više vas ne nazivam robovima nego prijateljima (Jn. 15, 15). Blaženi
ste vi zbog takve slobode vaše, ali ste još blaženiji zbog vašeg prijateljstva i sjedinjenja s
Hristom: jer vi jednodušno izabraste uzeti na sebe jaram Hristov, i ničim ne ometoste
blaženu Evgeniju u nje!noj nameri, već zajedno s njom gorite duhom da služite Gospodu. I
kada ona bude izašla iz ovog života, zajedno s njom i vi ćete se udostojiti od Gospoda onih
venaca i nagrade, kojih i ona.
Ovome razgovoru episkopa Elija sa Evgenijom i njenim evnusima niko ne beše prisutan.
Episkop naredi Evgeniji da ostane u muškom odelu, pošto niko ne znađaše tu njenu tajnu.
I ona zajedno sa evnusima ne odstupi od episkopa dok ih sve episkop ne krsti i ne pričisli
k liku monahujućih.
A sada da opišemo šta se desilo u ono vreme kada svetiteljka zajedno sa Protom i
Jakintom krišom od robova siđe s kola, i kako roditelji njeni tugovahu za njom.
Kola dakle produžiše svoj put i već se približiše k domu, a robovi iđahu ispred kola ne
sluteći šta se dogodilo. Domaće pak sluge izađoše s buktinjama u susret Evgeniji. Prišavši
kolima oni videše da su ona prazna i da u njima nema Evgenije, i to njih dovede u veliku
zabunu. Otac njen, majka, braća i sve sluge se veoma uznemiriše, i nastade zapevka,
vapijanje, ridanje i silan plač. Dadoše se u traganje po svemu gradu, i sav se narod u
Aleksandriji u čudu pitaše šta se to dogodilo sa eparhovom ćerkom. Mnogobrojni robovi
biše razaslani na sve strane da traže Evgeniju. Oni pretražiše ne samo sav grad, nego i svu
zemlju Egipatsku, i pri raspitivanju ne propustiše nikoga na putu i po kućama: trgovce,
zemljodelce i putnike; ali nigde ne mogoše ništa čuti o tom skupocenom biseru, koji
desnica Svevišnjega krijaše u Svojoj riznici do potrebnog roka.
Roditelji pak Evgenijini dan i noć plakahu za njom i neutešno ridahu, često je dozivajući
po imenu, grebući lica svoja posipajući pepelom glave svoje, i padajući na zemlju od
iznemoglosti i siLne tuge srca; i pritom zapomagahu: Evgenija, Evgenija, kćeri naša slatka!
6
gde si se, svetlosti naša, sakrila od očiju naših? u kom si se mestu, uteho naša, pritajila? na
koji si način, nado naša, nestala?
I ridahu roditelji za ćerkom svojom, i plakahu braća za sestrom svojom, i suze ronjahu
robovi i robinje za gospođom svojom, i svi graćani žaljahu za Evgenijom i saosećahu bol
eparha kao svog dobrog gospodara i upravitelja. Potom počeše pitati vračare i gatare, i
prinositi idolima mnogobrojne žrtve, ne bi li im koji od bogova kazao što o nestaloj
devojci.
No ni od njih ne doznadoše ništa. Jer ćutahu: vračari i gatari kao lažljivci i neznalice, a
idoli kao mrtvaci. Najzad neki od žitelja Aleksandrije izmisliše basnu na utehu eparhu:
naime oni tvrđahu da im je otkriveno, kako su, tobož, bogovi zavoleli lepotu Evgenijinu,
pa zato Evgeniju uzneli na nebesa i uvrstili je u red bogova. Ucveljeni roditelj poverova toj
basni, prestade malo sa tugom, i silom pretvori svoj plač u radost. I on odmah naredi da se
salije od zlata idol, sličan po izgledu njegovoj ljubljenoj kćeri, i da se postavi na vidnom
mestu u Aleksandriji. I poče on svenarodno ukazivati poštovanje Evgeniji kao novoj
boginji, praznujući je i prinoseći joj mnogobrojne žrtve. Na taj način on olakšavaše sebi bol
svoj za ćerkom. Ali Evgenijina majka Klavdija i braća Avit i Sergije ne poverovaše toj
basni, te i nadalje neprestano i neutešno plakahu za Evgenijom.
Međutim blažena devojka Evgenija, prikrivena muškim odelom i imenom, i zbog svojih
muških i junačkih podviga smatrana za muškarca, življaše u spomenutom manastiru, .
usrdno monahujući i služeći Bogu. I ona pokaza toliki uspeh u božanstvenom učenju, da je
kroz dve godine već znala napamet celo Sveto Pismo: i duša joj beše prepuna tolikim
mirom, da je svi smatrahu za jednoga od anđela. I ko je mogao saznati da je ona žensko,
kada je pokrivaše sila Hristova i besprekorna devstvenost, i kada ona svojim životom i
kod savršenih monaha izazivaše divljenje? Govor njen beše smeran, mio, krotak i
nemnogorečiv, pun straha Božija i dušekoristan., Na crkvena bogosluženja niko ne
dolažaše pre nje i niko ne izlažaše posle nje. Svima ona beše na ugled i korist: tužne
utešavaše, sa radosnima se radovaše, gnjevljive i jarosne jednom rečju smiravaše; na gorde
pak toliko uticaše smireni način njenog života, da su se oni iznenada pretvarali iz vukova
u ovce.
Nakon ne mnogo vremena ona dobi od Boga dar isceljivanja. I kada bi ona posetila koga
bolesnika, odmah je sam dolazak njen odgonio bolest i davao bolesniku potpuno zdravlje.
A dva evnuha njena, Prot i Jakint, neodstupno boravljahu s njom, i behu podražavaoci
njenog života, i verne sluge njene i prijatelji.
Tri godine po obraćenju njenom k Bogu prestavi se iguman toga manastira. I bratija
sabravši se stadoše jednodušno moliti blaženu da im bude iguman, jer ne znađahu za
njenu tajnu čuvanu Bogom: da je njihov Evgenije po prirodi ne muškarac već žena. Oni su
posmatrali njeno mudro, besprekorno i bogougodno življenje, koje neuporedivo
prevazilažaše življenje svih postnika manastira, te zbog toga Mnogim molbama
7
navaljivahu na nju da se primi starešinstva. Tada svetiteljka, s jedne strane bojeći se da je
protivno zakonu da žena upravlja nad ljudima, a s druge stideći se da omalovaži i odbije
svesrdne molbe tolikih česnih lica, uputi im ovu molbu: Molim vas, braćo, donesite mi
ovamo sveto Evanđelje. ‐ A kada Evanđelje bi doneto, ona produži: Potrebno je da hrišćani
prilikom svakog izbora pre svega pitaju o tome samog Gospoda Hrista.
Stoga rasmotrimo šta nam Hristos naređuje povodom ovog izbora, pa se pokorimo
Njegovoj volji.
Tada ona pred svima otvori Evanđelje nasumce, i ono se otvori na mestu gde beše
napisano: Koji hoće da bude veći među vama, neka vam bude sluga; i koji hoće među
vama da bude prvi, neka vam bude rob (Mt. 20, 26‐27). Kada ove reči biše pročitane,
svetiteljka izjavi: Evo, pokoravam se i Hristovom naređenju i vašoj molbi. Neka dakle
budem sluga i rob vaše ljubavi.
I obradovaše se svi njenom pristanku. I primi tobožnji Evgenije, a u samoj stvari Evgenija,
igumanstvo u tom manastiru, i postade svima kao zarobljenik i rob, neprestano se trudeći
za svu bratiju, noseći vodu, sekući drva, čisteći sve kelije, i svima služeći sa velikim
usrćem. Sebi pak za boravljenje izabra vratarevu keliju, da se ni boljom kelijom ne bi
pokazala viša od drugih. Trudeći se u manastirskim poslovima ona nikada nije propuštala
propisano crkveno pravilo, tojest: jutrenje, Časove (u naročite dane i Liturgiju), i večernje. I
izgledalo joj da je uzaludno izgubljen onaj čas, u koji bi se desilo da ona ne uznese hvalu
Bogu. I ona budno motraše da joj ni jedna čas ne prođe bez slavoslovlja Božija. Stoga u
rukama njenim beše posao, a u ustima neprekidna molitva. I dobi ona vlast nad nečistim
dusima, da ih izgoni iz ljudi. A dade joj se blagodat da čini i druga čudesa, o kojima
podrobno govoriti nedostaje vremena. No sada da ispričamo kako otpoče gonjenje na
svetiteljku, ostale događaje iz njenog života, njeno stradanje i njen kraj.
Bejaše u Aleksandriji jedna žena, po imenu Melantija, bogata imanjem ali uboga u dobrim
delima. Ona se razbole od groznice, i paćaše od nje više od godine dana. Imađaše ona
veliko imanje u blizini manastira. Čuvši da u manastiru ima neki monah Evgenije koji lako
isceljuje svaku bolest, ona hitno ode k njemu, i moljaše ga da je isceli od bolesti njene.
Sažalivši se na nju, Evgenija je pomaza svetim jelejem, i Melentija odmah izbljuva sve što
joj je unutra škodilo i izazivalo njenu bolest, i postade zdrava, i pešice se vrati na svoje
imanje. Nakon pak ne mnogo vremena ona u znak blagodarnosti za isceljenje načini tri
sasuda od čistoga srebra, napuni ih novcem i posla svom besplatnom lekaru. No Evgenija
ne primi poklon već ga odasla natrag Melantiji, rekavši: Mi izobilujemo i preizobilujemo
svakim blagom o Bogu našem. A tebe, draga Melantija, savetujem da ovo razdaš
nevoljnima i ubogima.
Ugledavši vraćene poklone, Melantija se veoma ožalosti, i hitno ode u manastir. I kakvim
sve molbama i preklinjanjima ona navaljivaše na Evgeniju da ne odbija donesene poklone!
8
Najzad nastojatelj Evgenije jedva pristade da naredi da se sasudi odnesu u crkvenu
sasudohranilnicu gde su se čuvale stvari za crkvena bogosluženja.
Od toga vremena Melantija stade često posećivati Evgenija, i njome ovlada nepristojna
ljubav prema njemu, ne znajući da se pod muškim odelom i imenom skriva žena. Videći
ga onako mlada i lepa, Melantija je držala da takav mladić nije mogao uvek živeti u čistoti,
a svoje isceljenje stade pripisivati ne njegovoj svetosti već njegovoj lekarskoj veštini. I ona
se s dana na dan stade raspaljivati sve većom i većom požudom za njim, sanjajući da stupa
u telesni greh sa njim. I tražaše ona zgodno vreme i mesto, da ispuni tu svoju želju. I
jednoga dana, nalazeći se na svom imanju nedaleko od manastira, Melantija, raspaljena
pohotom prema mladome monahu, načini se bolesna, i posla k njemu molbu da je sam
poseti bolesnu i pomogne joj kao i prvi put.
Došavši k njoj, blažena Evgenija sede pred posteljom Melantije, bolesne ne od bolesti već
od telesne pohote. Posmatrajući Evgenijino lice, Melantija ne mogade više skrivati u sebi
potajni oganj koji je dugo vremena raspaljivao. Ona otvori svoja bestidna usta i poče
govoriti reči bludničke, prelašćujući ga i mameći u greh, kao što je to nekad činila sa
Josifom Egipćanka, žena Pentefrijeva.[7] Ja sam obuzeta neodoljivom željom i bezmernom
ljubavlju prema tebi, ‐ govoraše ona, ‐ i moj se duh ne može smiriti dok ti ne pristaneš da
postaneš gospodar nad svim imanjem mojim i moj muž. Jer zašto ti uzaludno umrtvljuješ
sebe nepotrebnim uzdržanjem, i dobrovoljno upropašćuješ dane mladosti svoje, toliko
iznuravajući telo i satirući takvu lepotu lica? Evo ogromnih imanja! evo riznica zlata i
srebra, dragog kamenja i skupocenih haljina! evo i velikog broja robova i robinja! evo,
najzad, ti vidiš i mene mladu i ne ružnu, obudovelu ove godine, pritom i bezdetnu, te tako
nema naslednika za moja bogatstva. Stoga ih nasledi ti i postani meni samoj gospodin i
gospodar.
Sve to i još mnogo drugo govoraše Melantija, prelašćujući Evgeniju. No prepodobna
Evgenija, stideći se bestidnosti ove bludnice, odgovori joj strahovito ljuto: Umukni, ženo,
umukni! i ne pokušavaj da mi naškodiš otrovom drevne zmije. Ja vidim, ti si od sebe
načinila veliko obitalište đavola. Odstupi od slugu Božjih, sablazniteljko! bogatstva tvoja
neka naslede slični tebi sladostrasnici! a naše bogatstvo jeste sirotovati sa Hristom. Što se
pak tiče braka, to neka naš um nikada i ne pomisli na telesna uživanja! O blažena čistoto,
nikada te nećemo prodati za truležna bogatstva! O sveta devstvenosti, nećemo te
oskvrnaviti bludočinstvom! O Mati Božja i Djevo, u Tebe se uzdam, neću izneveriti svoje
zavete! Jedan je u nas brak ‐ naša ljubav prema Hristu; jedna su u nas bogatstva ‐ blaga
spremljena nam na nebesima; jedno nasleđe ‐ poznanje istine.
Rekavši to, blažena Evgenija ustade i ode u svoj manastir. A Melantija, ispunivši se ujedno
neiskazanog stida i gnjeva, otide u grad, javi se eparhu i reče mu: Neki hrišćanski mladić,
koji kaže da je lekar, boravi u manastiru nedaleko od moga imanja, dođe mojoj kući, i ja
mu dopustih da uđe u moju sobu radi lečenja. Međutim on, smatrajući me za nepoštenu i
9
bestidnu ženu, poče me najpre laskavim rečima navoditi a zatim i rukama primoravati na
zlo delo; i da ja ne nadadoh viku, te robinje moje dotrčaše na moje zapomaganje, taj bi me
bezobrazni mladić sigurno oskvrnavio nasilno, kao varvarin zarobljenicu.
Ove Melantijine reči silno razjariše eparha, i on odmah posla sluge da uhvate ne samo
mladića Evgenija, nazivanog lekarem, nego i sve koji žive s njim, da ih okuju u železne
okove i drže u tamnici. Ali pošto jedna tamnica ne mogaše smestiti sve monahe koji se
nalažahu s Evgenijom, to ih rasporediše po raznim tamnicama. Glas o ovom događaju
pronese se ne samo po svoj Aleksandriji nego i po svima obližnjim gradovima. I mnoge
uvrede i grdnje doživeše hrišćani od neznabožaca, jer svi koji čuše kazivanje Melantijino
verovahu u istinitost reči njenih, pošto su je neznabošci veoma cenili kao čestitu, uglednu i
visokorodnu.
I bi određen dan u koji se imalo obaviti suđenje monasima i izreći im se kazna. Neke od
njih eparh je hteo da preda zverovima na pojedenje, druge da u ognju spali, a ostale da
pogubi pomoću raznovrsnih muka. I kada dođe taj određeni da)n, sabra se mnoštvo
naroda ne samo iz grada nego i iz cele njegove okoline. Sabra se tamo takođe i mnogo
hrišćana, među kojima behu mnogi prezviteri i nekoliko episkopa: oni dođoše da vide
končinu nevinih slugu Božjih, da uzmu ostatke moštiju njihovih i česno ih pogrebu.
Čim na sudište stiže eparh Filip sa svojim sinovima Avitom i Sergijem, i sede na sudijinom
mestu, odmah uvedoše u sredinu pozorišta blaženu Evgeniju, tajnu koje još niko nije znao,
sa njenim evnusima i ostalim monasima, okovane u teške železne okove. A narod stade
silno grajati i vikati: Neka budu pogubljeni ti pogani bezakonici! ‐ Eparh naredi da
načelnika zla, nevino jagnje Hristovo, privedu bliže k njemu radi ispitivanja, i da poređaju
pred njom sva oruđa za mučenje, i da predstanu gotovi i grozni dželati.
I stade sveta Evgenija na sudu pred ocem svojim i braćom, nemajući na sebi nikakvu
krivicu, sakrivena pod muškom monaškom odećom, smerno pognute glave, da je odmah
ne bi raspoznali. Obraćajući joj se, eparh joj poče jarosno govoriti: Reci nam, najpokvareniji
hrišćanine, tako li vam Hristos vaš zapoveda da činite pogana dela i da lukavstvima
svojim uvaljujete čestite žene u zle pohote svoje? Reci nam, sverazvratni, kako si se drznuo
ući u kuću presvetle gospođe Melantije i njenu plemenitu čistotu prisiljavati na
oskvrnjenje? Pokvarenjački izdajući se za lekara, ti si se pokazao neprijatelj i nasilnik.
Stoga ćeš za svoj bestidni i drski poduhvat dobiti dostojnu kaznu, i ti tako zao poginućeš
zlom smrću.
Eparhu koji sa tolikim besom govoraše, blažena Evgenija odgovori krotko: Gospod moj
Isus Hristos, kome služim, uči čistoti i obećava večni život onima koji devstvenost svoju
čuvaju besprekornom. Mi možemo ovog časa dokazati da nas Melantija lažno okrivljuje.
Ali bolje je da mi pretrpimo zlo, te da ne propadne plod našeg trpljenja, nego da ona,
pobeđena i izobličena, doživi kakvo bilo zlo. Uostalom, ako mi se zakuneš zdravljem
careva svojih da ovoj lažnoj svedokinji nećeš učiniti nikakvo zlo, onda ćemo je mi odmah
10
ispitati odnosno greha za koji nas bez ikakvog razloga okrivljuje, pa ćemo videti da je ona
kriva.
Eparh se zakle i obeća da će ispuniti što ona traži. Tada se Evgenija obrati Melantiji i reče
joj: Melantija, samo ime tvoje označava crnilo i pomračenje.[8] Svojom bezočnom klevetom
ti si hrišćanima pripremila razne muke. Hajde onda, nastoj da nas kidaju, pale i soku! No
budi uverena da sluge Hristove nisu onakvi kakvima ih ti lažno prikazuješ. Uostalom,
privedi tu robinju za koju si rekla da je očevidac našega greha, da se njenim ustima izobliči
laž i obelodani istina.
Ta robinja bi privedena. Ona dometnu laž, da bi ugodila svojoj gospođi. Jer kako bi ona
mogla reći što protivu nje? ‐ Ja znam, govoraše robinja, da ovaj bestidni mladić često greši
sa prostim ženama. I meni je taj bednik mnogo puta dosađivao, pa se najzad drznuo
nasrnuti i na moju gospođu. Ušavši u njenu spavaonicu u sedam sati izjutra, on je najpre
razgovarao s njom kao lekar o njenoj bolesti; zatim joj poče govoriti bezobrazne reči, i
naposletku pokuša da je siluje, što bi svakako i učinio, da ja nisam brzo dozvala druge
služavke, te tako izbavila gospođu našu iz ruku ovoga bludnika.
Sudija naredi da se pozovu i druge služavke Melantijine; no i one takođe lažno svedočahu
protiv monaha Evgenija, pomažući svojoj gospođi. Tada eparh besan od gnjeva viknu na
Evgeniju: Šta možeš, bedniče, reći u odbranu svoju sada, kada te toliki svedoci terete i
pouzdano potvrđuju tvoje bezakonje? ‐ Sveta Evgenija odgovori: Sada evo dođe vreme
govoriti, jer prestade vreme ćutanja. Dođe vreme slobodno objaviti istinu, da se laž,
iznošena protivu nas, ne bi bezmerno hvalisala, i da među neznabošcima ne bi kružili
rđavi glasovi o hrišćanima. Istinski sam želela da svoju tajnu čuvam do kraja svoga života,
i da laž koja se iznosi protiv nas izobličim na budućem sudu Hristovom i dokažem čistotu
svoju pred Onim, iz ljubavi prema kome sam je i čuvala. Što sam dosada veoma brižljivo
skrivala, primorana sam da sada obelodanim, da bezakonje ne bi trijumfovalo nad
nevinošću, i da se neznabožačko bezbožje ne bi rugalo blagočestivom i celomudrenom
hrišćanskom životu, i da ga ne bi ismevalo, niti mu se podsmevalo. Objaviću istinu ne iz
hvalisavosti, nego radi proslavljenja imena Isusa Hrista: jer je sila ovoga imena tolika, da i
žene, koje žive u strahu Božjem, udostojavaju se muškoga dostojanstva, te ljudska bića
muškoga roda ne mogu verom biti veća od onih ženskoga roda, kao što veli učitelj
hrišćanski, apostol Pavle: U Boga nema razlike između muža i žene, jer su svi jedno u
Hristu Isusu (Gal. 3, 28). Stoga sam i ja poželela Hrista radi, u koga sam poverovala, i koga
sam svom dušom zavolela, i na koga sam svu nadu položila, da po životu i po spoljašnjem
izgledu više budem muškarac nego žena, čuvajući svoju devstvenost za jedinog prečistog i
besmrtnog Ženika Nebeskog.
Govoreći to, ona razdra na sebi gornji deo odeće i obnaži neke delove svog svetog i čistog
devojačkog tela i pokaza da je žensko. I reče eparhu: Gospodine moj, ti si mi otac po telu,
Klavdija mi je majka, a Avit i Sergije koji sede s tobom, to su moja braća. A ja, ‐ ja sam
11
tvoja kći Evgenija, koja se iz ljubavi prema Hristu odrekoh sveta i svih uživanja njegovih;
evo Prota i Jakinta, mojih evnuha, sa kojima zajedno primih učenje Hristovo. I Gospod
Hristos me obasu tolikom blagodaću, da me milosrđem Svojim učini pobediteljkom svih
pohota i strasti.
I ja nepokolebljivo verujem da će me On i do kraja sačuvati takvom kakva sada jesam.
Dok ona ovo govoraše, i još ne beše završila svoje kazivanje, poznaše otac i braća
delimično po govoru, a delimično i po nekim crtama na licu, pošto netremice gledahu u
nju, da je to zaista Evgenija. I odmah, u neiskazanoj radosti i suzama, oni skočiše sa svojih
mesta, i pritrčavši joj, grljahu je i celivahu, plačući od radosti i veseleći se što iznenada
obretoše Evgeniju, bez koje im ni sama svetlost ovoga sveta ne beše mila. I tog časa bi
obaveštena mati njena Klavdija, da je kći njena Evgenija pronađena. Ova odmah hitno
dojuri, i ugledavši svoju milu Evgeniju, šta sve nije radila, kakve joj sve ljupke reči nije
govorila, gledajući svoju kćer kao da je iz mrtvih ustala. A narod, posmatrajući sve to,
divljaše se i gromko vikaše: Jedan je Hristos, jedan je istiniti Bog, Bog hrišćanski! ‐
Mnoštvo pak hrišćana koji behu došli sa svojim episkopima i prezviterima radi pogrebenja
tela mučeničkih, ispunivši se neizrecive radosti, pevahu: Desnica tvoja, Gospode, satre
neprijatelje. Koji je Bog tako veliki kao Bog naš? On otkriva što je sakriveno, i obelodanjuje
što je tajno, hvata mudre u lukavstvu njihovu.[9]
Zatim biše donete zlatotkane haljine sa skupocenim ukrasima; u njih roditelji i braća
obukoše Evgeniju i protiv njene volje, pa je posadiše na uzvišenom mestu, da je svi vide, i
da se svi raduju s njima pronalasku izgubljene. A odmah biše oslobođeni okova i monasi,
koji zajedno sa Evgenijom behu u uzama; i njih sve obasuše mnogim pohvalama,
počitujući ih kao istinske sluge Hristove.
Melantija pak ispuni se velikog stida i straha; i još dok se nalažaše na gledalištu, oganj
pade s neba na kuću njenu i sagore je do temelja sa svima njenim bogatstvima i riznicama,
tako da ni traga ne ostade od svega toga. I nastade velika radost za sve hrišćane u
Aleksandriji i u celom Egiptu, naročito kada se krsti i poverova u Gospoda našeg Isusa
Hrista sam eparh Filip sa ženom i sinovima i svim domom svojim; tada i veliko mnoštvo
neznabožaca primi sveto krštenje. I Crkvi Hristovoj bi vraćen mir. Jer eparh Filip ubrzo
posle svih ovih događaja posla carevima Severu i Antoninu[10] pismo, u kome pisaše da
za rimsko carstvo nije korisno izgoniti iz gradova hrišćane, koji su od velike pomoći
opštim narodnim dobrima. Carevi usvojiše Filipov savet, te po svima egipatskim
gradovima hrišćani se vratiše na svoja mesta, dobiše svoja imanja, hramove i zvanja; i
hrišćanska pobožnost cvetaše u miru.
No svetinju svagda prati zavist vražija, i protivu vrline vojuje greh. Tako i sada nekim
najuglednijim idolopoklonicima u Aleksandriji beše veoma teško gledati kako se s dana
nadan uvećava broj hrišćana, a broj idolopoklonika sve više i više opada. Nahuškani od
oca svog Satane oni otputovaše k carevima sa klevetom na Filipa. I govorahu carevima:
12
Čitavih devet godina Filip upravljaše dobro Egipatskom zemljom i zakone carske strogo
sprovođaše. Međutim sada mi ne znamo šta mu bi, te se tako izmeni. On ostavi služenje
bogovima naših otaca, i sav narod vuče za sobom na poklonjenje Onome, koga (kako svi
tvrde) ubiše Jevreji raspevši ga u Palestini. Nema više poštovanja i dužnog pokoravanja
vašim carskim zakonima. Svima nama on pretpostavi bezbožne hrišćane, od kojih mnogi,
ulazeći često u hramove bogova naših obasipaju ih bezbrojnim hulama, nazivajući ih
drvetom, neosetljivim kamenjem i bezdahnim idolima.
Takvim i sličnim rečima oni pokrenuše na gnjev protiv Filipa oba cara, koji poslaše Filipu
ovakvo pismo: ʺNajbožanstveniji car, koji je vladao pre nas i znao tvoju pobožnost i
poštovanje otačkih bogova rimskih, postavi tebe u Aleksandriji ne kao eparha već kao cara
Egiptu, i ozakoni da dok si živ nesmenljivo upravljaš tom zemljom i da se niko drugi ne
šalje ca tvoje mesto tamo. Tu počast tvoju i mi čuvasmo tebi neprikosnoveno, ali samo
dotle dok si bio prijatelj i služitelj bogova naših. No sada čujemo o tebi, da si i bogove
ostavio, i da si prema nama postao neraspoložen. Zato naređujemo: ili se vrati pređašnjem
poštovanju rimskih bogova, i tada produži i nadalje uživati pređašnje počasti i slavu; ili
pak, ako. nastaviš sa odbacivanjem bogova, onda odmah napusti svoj položaj i odreci se
svojih imanjaʺ.
Pošto svoje imanje rasprodade i razdade, Filip se odreče čina eparha, i odmah ga svi
aleksandrijski hrišćani izabraše sebi za episkopa. A nakon nekog vremena stiže na njegovo
mesto drugi eparh iz Rima, po imenu Terencije. On je želeo ubiti Filipa, ali se bojao
naroda, jer svi behu gotovi duše svoje položiti za svoga episkopa. Zato on najmi tajne
ubice, koji ušavši k svetitelju i našavši ga gde se sam moli Bogu, udariše ga mačevima, pa
izađoše i sakriše se. To se odmah saznade po celome gradu, i nastade veliki plač, kuknjava
i pometnja. Međutim Terencije, bojeći se da narod ne prokljuvi njegovo lukavstvo, naredi
da se smesta pronađu ubice, i vrže ih u tamnicu, pošto ih najpre okova u teške okove,
tobož nameravajući da ih stavi na žestoke muke i pogubi. A blaženi episkop požive tri
dana posle nanesenih mu rana, pa skonča o Gospodu mučeničkom končinom, i udostoji se
mučeničkog venca. Episkopova oi godinu i tri meseca. Pogreboše ga unutar grada na
mestu zvanom Izium, u crkvi koju je on sam podigao.
Ubice pak episkopove eparh Terencije zadrža neko vreme u tamnici, pa ih pusti na
slobodu, tobož po carskom naređenju.
I tada svi doznadoše da je sveti episkop ubijen po njegovom naređenju.
13
Posle smrti svoga oca, svetoga Filipa, sveta Evgenija sabra oko sebe hrišćanske devojke, i
produži zajedno s njima služiti Bogu, provodeći devstveni život. Majka pak njena Klavdija
sagradi ogromnu gostoprimnicu i služaše namernicima, putnicima i bolesnicima. Zatim
posle dužeg vremena ona uze sa sobom oba sina i blaženu kćer Evgeniju, otputova u
postojbinu svoju Rim, i tamo se nastani na svome imanju. Rimski senat blagonaklono
primi Avita i Sergija, i jedan od njih bi postavljen za oblasnog upravitelja u Kartagini, a
drugi za carskog namesnika u Africi.
Međutim sveta Evgenija živeći u Rimu tajno privođaše Hristu mnoge devojke, ćerke
uglednih velmoža, i savetovaše im da čuvaju devstvenost. U to vreme u Rimu bejaše jedna
mlada devojka iz carskoga roda, po imenu Vasila, koja ostade siroče posle smrti svojih
roditelja. Nju uze da čuva njen stric neznabožac, i carevi je veriše za visokorodnog i
čuvenog po junaštvu i plemenitosti mladića, po imenu Pompeja. No svadba bi odložena za
nekoliko godina, pošto devojčica još ne beše punoletna. Vasila, često slušajući o imenu
Hristovom i o Evgeniji, i njenom devstvenom i celomudrenom životu, i o čudesima što se
zbivaju silom Hristovom, raspali se duhom, jer je Gospod tajnim nadahnućima prizivaše k
nebeskim dvorima Svojim. I Vasila imađaše dve želje: da sazna pouzdanu istinu o Hristu, i
da vidi Evgeniju. Ali otići k Evgeniji i razgovarati s njom ona nije mogla, jedno iz straha da
to ne sazna njen verenik, a drugo zbog gonjenja hrišćana u to vreme u Rimu. Stoga Vasila
posla k Evgeniji vernog slugu svog sa molbom, da je Evgenija makar putem pisma
obavesti o Hristu i nauči je kako da veruje u Njega.
Sveta Evgenija se veoma obradova ovakvom vesniku. I pošto se posavetova sa svojom
majkom i evnusima, ona, svesna da pismo ne može poučiti kao živa usmena reč, naredi
evnusima da se spreme da ih pošalje Vasili kao neki dar. I ona ih posla Vasili sa ovakvom
porukom: ʺEvo, mila sestro Vasila, šaljem ti kao dar dva verna roba moja, evnuhe Prota i
Jakinta, koji su rasli sa mnom od mladosti, i oni neka ti budu živo pismo od meneʺ.
Vasila s radošću primi evnuhe, na izgled robove, a u samoj stvari apostole Hristove. I oni,
dan i noć razgovarajući s njom, naučiše je svetoj veri, jer ona neprestano sa velikom
pažnjom, radošću i umilenjem slušaše božanstvene reči koje izlažahu iz usta njihovih, i
svim srcem poverova u jedinog hrišćanskog Boga, Tvorca svekolike tvorevine. Izvešten o
tome rimski papa, blaženi Kornilije,[11] dođe tajno k njoj i krsti je u ime Svete Trojice.
Zatim i stric njen neznabožac pristupi Hristu, te se tako Vasila mogaše lako viđati s
Evgenijom, i uživati u svetom i prijatnom razgovoru s njom. I Evgenija svake noći
nesmetano dolažaše k njoj u dom njen, pod pokroviteljstvom njenoga strica.
Tako sveta Evgenija i blažena mati njena Klavdija obratiše Hristu mnoge duše. I sve
hrišćanske udovice u Rimu imađahu pribežište svoje kod Klavdije, a devojke kod
Evgenije, i nahođahu kod njih pokoj telu i duši. Svake pak subote uveče sveti papa
Kornilije slaše u dom Klavdijin molitve i psalme,[12] da se one svu noć mole i slavoslove
Boga; a ujutru, u pojanje petlova, on je sam dolazio k njima, krštavao pristupivše Hristu,
14
služio Božanstvenu liturgiju i pričešćivao sve Svetim Božanskim Tajnama. I množaše se
Crkva Božija i cvetaše usred gonjenja kao ljiljani usred trnja: jer svete devojke Evgenija i
Vasila obratiše k Bogu veoma mnogo devojaka, a sveta Klavdija, mnogo žena, a blaženi
evnusi Prot i Jakint ‐ mnogo mladića.
Međutim, kada se zacariše neznabožni carevi Valerijan i Galijen,[13] gonjenje na hrišćane
se pojača. Carevi izdadoše naređenje da se pobiju svi hrišćanski učitelji, i najpre se dadoše
u poteru za svetim Kornilijem papom, da bi ga ubili. U to vreme sveta Evgenija, susrevši
se sa svetom Vasilom, reče joj: Gospod mi otkri, da ćeš ti uskoro dobiti mučenički venac
radi svoje devstvenosti. ‐ Vasila odgovori Evgeniji: I mene Gospod blagovoli obavestiti o
tebi, da ćeš dobiti dvostruki mučenički venac: jedan za muke i napasti koje si pretrpela u
Aleksandriji, a drugi ‐ za svoju krv koju ćeš proliti stradajući radi Hrista. ‐ Tada blažena
Evgenija podiže ruke svoje k nebu i reče: Gospode Isuse, Sine Svevišnjega, koji si se radi
spasenja našeg rodio devstvenošću Prečiste Matere Tvoje, prevedi sve poverene mi Tobom
devojke u besprekornoj devstvenosti u večno Carstvo slave Tvoje!
Obrativši se zatim mnoštvu Hristovih devojaka koje su sedele s njom i s Vasilom, blažena
Evgenija reče: Evo nastade rreme berbe vinograda, kada se grožđe bere i mulja, pa onda u
vidu vina iznosi na carski sto. I nema nijednog silnog carstva, i nijednog visokog zvanja,
koji se ne ukrašavaju krvlju tih grozdova. I vi, mladice moje i grozdovi srca moga, budite
gotove za Gospoda. Devstvenost je najprvi znak približenosti Bogu; devstvenost nas
upodobljava anđelima; ona je majka večnoga života, drugarica svetosti, bezopasan put k
nebu, gospođa radovanja, vođ sile čudotvorstva, zagrevanje i venac vere, krepost i
utvrđenje ljubavi. Ni o čemu mi ne treba da se tako staramo, ni o čemu da se tako brinemo,
kao o prebivanju u besprekornoj devstvenosti ; a još je slavnije umreti za devstvenost. Šta
su tašta i varljiva uživanja ovoga sveta, koja pružaju privremenu radost, a odvode u večnu
muku; izazivaju kratkotrajni smeh, da bi porazila večnim plačem; donose brzouvenljive
cvetove zadovoljstava, da bi nametnula neprolazne gorčine; obećavaju srećan život u
sadašnjem veku, da bi u budućem veku predala večnim mukama. Radi svega toga, o
premile devojke, koje ste se sve do sada podvizavale sa mnom podvigom devstvenosti,
produžite prebivati u ljubavi Gospodnjoj, kao što ste počele. Nastali su za vas dani
privremenoga plača, da biste se mogle veseliti i radovati u večnosti. Ja vas predajem Duhu
Svetome, i verujem da će vas On sačuvati čiste i besprekorne. Ne ištite da i nadalje gledate
moje telesno lice, nego duhovnim očima gledajte na moja dela i postupke.
Rekavši to, blažena Evgenija celiva svaku od njih i uteši one koje plakahu. Zatim satvori
molitvu sa Vasilom, i pošto se celivaše one se rastadoše. Tog istog dana jedna od robinja
svete Vasile ode k vereniku svoje gospođe Pompeju i reče mu: Gospodine moj, znam da su
ti carevi obećali za suprugu moju gospođu, i ti evo više od šest godina ne praviš svadbu
čekajući da tvoja verenica postane punoletna. Ja sam sada došla da te izvestim, da ti više i
ne možeš stupiti s njom u brak, jer je njen stric i vaspitač ‐ hrišćanin, a i ona je svom dušom
primila hrišćansku veru, i sada se gadi ne samo tebe nego i celoga sveta. Ona ima dva
15
evnuha, koje joj je poslala Evgenija, i ona ih poštuje kao svoje gospodare i svaki dan im
celiva noge kao besmrtnim bogovima. Ti evnusi i jesu učitelji hrišćanskog mađioničarstva.
Ove robinjine reči strahovito razjariše Pompeja, i on odmah skoči i odjuri k vaspitaču
Vasile jelinu, i reče mu: Rešio sam da se ovih dana venčam, zato mi dozvoli da se vidim s
devojkom koju mi nepobedivi carevi podariše za suprugu. ‐ Vaspitač se odmah doseti da
je Pompej saznao za njihovo obraćenje Hristu i odgovori: Dok Vasila beše mala i
nerazumna, dotle je ja zakriljavah i čuvah kao zenicu oka, vaspitavajući je kako treba. No
sada ona je već na pragu punoletstva i zrelog razuma, i zbog visokog porekla svog ona
hoće da je potpuno slobodna i nikome ne podvlašćena. Zato nije u mojoj vlasti da ti
dozvolim da se vidiš s njom; to zavisi od njene volje.
Ovo još više razjari Pompeja i on ode k palati Vasilinoj, i stade lupati na kapiji naređujući
vratarkama da ga prijave Vasili. Izveštena o njegovom dolasku, Vasila ga ne pusti k sebi
nego mu posla ovaku poruku: ʺNe dolikuje mladiću da nasamo razgovara s devojkom, a
devojci ne priliči ni da pogleda na muško lice. Osim toga ja ne znam sa kakom namerom
dolazi k meni Pompejʺ.
Postiđen, Pompej ode. Onda umoli neke senatore, i zajedno s njima ode k carevima i
pripade k nogama njihovim žaleći im se na svoju verenicu i na Evgeniju, i reče: O,
presvetli carevi! pomozite svojim Rimljanima i odagnajte iz ovoga grada novog boga, koga
Evgenija dovede iz Egipta, jer odavna su štetni po narod ti ljudi koji sebe nazivaju
hrišćanima. Oni se rugaju zakonima našim, preziru bogove naše, kao ništavne idole, i
izopačuju zakone same prirode ne dozvoljavajući da verenica stupi u brak sa svojim
verenikom. Ako pak ne bude braka, otkuda će se onda rađati ljudi? A ako se ne budu
rađali ljudi, nad kim ćete onda carovati? Otkuda će biti vojske i sile rimske? Ko će
pobeđivati neprijatelje? i kako će postojati naša otadžbina i život ljudski?
To i slično tome govoraše Pompej sa suzama. Car Galijen i sav senat sažali se na njega, i
odmah izdade naređenje: da devojka Vasila ili pristane stupiti u brak, ili da bude
pogubljena mačem; a Evgenija ili da prinese bogovima žrtvu, ili da bude umorena
mukama. Osim toga car naredi da i svi hrišćani budu ubijani, a pored njih i oni koji bi se
usudili da skrivaju hrišćane kod sebe.
Kada carevo naređenje dođe do svete devojke Vasile, ona gromko i neustrašivo odgovori:
Moj verenik je Car nad carevima, Hristos Sin Božji, i osim Njega ja neću da znam za
drugog, truležnog muža.
Posle ovih reči Vasilu odmah zaklaše mačem. Onda uzeše i dva sveta evnuha, Prota i
Jakinta, i povedoše ih u idolski hram da se poklone poganome bogu Zevsu. No čim
svetitelji uđoše u hram, idol Zevsov pade pred nogama njihovim i rasu se u prah i pepeo.
Obavešten o tome, eparh grada Nikitije naredi da im odseku glave, smatrajući da su oni
svojim mađijama srušili njihovog boga Zevsa.
16
Svetu pak Evgeniju izvevši preda se, on je stade raspitivati o mađioničarskoj veštini.
Odgovarajući mu, svetiteljka stade podrobno i mudro pričati o Jedinom Istinitom Bogu,
čijeg se samog imena demoni boje i drhte, i padaju zajedno sa idolima. No eparh, ne
obraćajući pažnju na njene reči, naredi da je odvedu u hram Dijane da tamo prinese žrtvu.
Međutim, ona još ne beše uspela ni stupiti u hram, a hram se sruši zajedno sa idolom.
Kada to saznade car, on naredi da je sa kamenom vezanim o vratu bace u reku Tibar. No
čim to bi učinjeno, kamen se tog časa odveza, i svetiteljka pođe po vodi kao po suvu. Tada
]e ponovo dohvatiše i u užarenu peć vrgoše; ali peć iznenada ostinu, i svetiteljka izađe
potpuno čitava. Zatim je baciše u duboku i mračnu jamu, i deset dana je moriše glađu; no
luča Božanske blagodati neprestano svetiteljku ozaravaše, i hrana joj se s neba šiljaše. V toj
jami Evgeniji se javi Gospod naš Isus Hristos i reče joj: ʺJa sam tvoj Spasitelj, koga si ti
svom dušom i svim srcem zavolela, i voliš, i radi koga trpiš ove muke. Ja ću te zato obući u
veliku slavu i ispuniću te neiskazanom radošću. Neka znak čestvovanja tebe bude i to, što
ću te ja primiti u Svoja nebeska naselja na sam Božić, dan u koji sam se rodio na zemlji iz
čiste, devstvene utrobeʺ.
Ovo javljenje Gospoda ispuni neizrecivom radošću vascelo biće svete devojke, i ona s
radošću stade očekivati čas svoga razlučenja od tela. I na sam dan Rođenja Hristova k njoj
bi poslan u jamu dželat, i ubi je mačem.[14]
Tako sveta i prepodobna devojka Evgenija završi svoj vremeni život i stradanja, a otpoče
život večni i blaženi. Blažena pak majka njena Klavdija sa domašnjima svojim uze njeno
česno i sveto telo i pogrebe na očevom imanju nedaleko od Rima, gde sveta Evgenija za
života svoga pogrebavaše tela mnogih verujućih.
Kada posle toga majka jedne noći plakaše na njenom grobu, javi joj se sveta Evgenija sa
mnoštvom devojaka u velikoj slavi, i reče joj: ʺRaduj se i veseli se, majko moja, što Gospod
Hristos uvede i mene u radost svetih, a oca moga uvrsti u red patrijaraha; u nedelju pak
On će i tebe primiti u večnu radost. Zapovedi sinovima tvojim a braći mojoj, da oni do
kraja sveto očuvaju znamenje Hristovo koje su primili u krštenju, te da mi budu braća ne
samo po telu nego i po duhu, i da tako sav rod naš prinesemo na dar prijatan Boguʺ.
SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG
NIKOLAJA MONAHA
17
PREPODOBNI otac Nikolaj najpre beše vojvoda u vreme grčkoga cara Nikifora,[15] i
imađaše pod sobom mnoge vojničke pukove. Kada car Nikifor zarati s Bugarima, pođe u
rat i Nikolaj sa svojim pukovima. Uz put Nikolaj svrati na prenoćište u jednu krčmu. Pošto
večera zajedno sa gostioničarem, on se pomoli Bogu i leže da spava. No u drugu i u treću
stražu noći gostioničareva kći, zapaljena satanskom požudom na greh, tiho se privuče
vojvodinoj postelji, probudi ga i stade ga bludnim rečima navlačiti na greh. A vojvoda joj
reče: Devojko, oslobodi se te lude satanske požude, i ne želi oskvrnaviti devstvenost svoju
i mene kukavnog gurnuti u dubinu pakla! ‐ Zastidevši se malo, ona ode. No ubrzo zatim
ona ponovo dođe i saletaše na greh celomudrenog čoveka. Vojvoda je i po drugi put
odasla. Ali ona, raspaljivana od đavola bludnom pohotom, dođe i po treći put k njemu.
Tada joj blaženi vojvoda reče: O bedna, ispunjena svake bestidnosti i bezumnosti
sladostrasnice! Ne vidiš li da te demoni razdražuju, želeći da ti oduzmu devstvenost, pa
da te načine podsmehom i porugom za sav rod tvoj i za sve ljude, a da ti dušu rinu u
večne muke? Ne vidiš li takođe da ja nedostojni idem u rat sa tuđim narodom? I kako da
oskvrnim telo svoje idući u rat? Ne, Bog će mi pomoći, i ja se neću oskvrniti!
To i mnogo drugo izgovori on bestidnici, i odasla je od sebe sa stidom. A kada svanu,
vojvoda ustade, pomoli se Bogu, pa krenu svojim putem. Naredne noći on u snu vide sebe
gde stoji na nekom mestu u vazduhu; blizu njega sedi neko Silan, sa desnom nogom
prebačenom preko leve; i On upita Nikolaja: Vidiš li vojnike sa obe strane? ‐ Da,
Gospodine odgovori Nikolaj, vidim kako Grci seku Bugare. ‐ Tada taj Muž reče
pravednome vojvodi: Pogledaj na nas. ‐ Pogledavši na tog Silnog, vojvoda vide gde On
prebaci desnu nogu preko leve. Posle toga pravedni vojvoda se okrenu k vojnicima i
ugleda gde Bugari, pojačani, nemilice kose grčke pukove. A kad prestade bitka, Silni reče
pravednome vojvodi: Razmotri dobro pobijena tela, i kaži šta vidiš. ‐ A on zagledavši se
vide da je svo polje pokriveno mrtvim telima, a usred njih jedno mesto prazno i obraslo
travom, tolike veličine da na njemu može leći samo jedan čovek. I on reče: Gospodine, svo
je polje pokriveno leševima nepoštedno pobijenih Grka, sem jednoga mesta na kome može
leći jedan čovek. ‐ Tada Silni upita vojvodu: A šta ti misliš o tome? ‐ Vojvoda mu odgovori:
Nevježa sam i preprost, Gospodine, i ništa ne razumem odnosno toga. ‐ Tada mu taj
strašni Muž reče: Ono prazno i travom obraslo mesto, veliko koliko ležaj jednoga čoveka,
bilo je pripremljeno za tebe. Ti si tu imao ležati posečen zajedno sa tvojim neprijateljima, i
popuniti tu prazninu. Ali pošto si ti prošle noći junački odagnao od sebe onu prepredenu
zmiju, koja je triput navaljivala na tebe, salećući te na greh, da bi te ubila, to si ti sam sebe
oslobodio od smrti. Na taj način ti si ono obraslo travom mesto ostavio prazno, a dušu si
svoju spasao zajedno sa telom. Pošto si sebe spasao od smrti, ti ćeš ostalo vreme života
svoga provesti u neprekidnom služenju meni.
Videvši i čuvši to, pravedni Nikolaj sav uzdrhta, trže se iz sna obuzet strahom i užasom,
pa ustavši pomoli se Bogu za svoje vojnike. A kad nastade bitka i strašna seča sa obe
18
strane, Grci spočetka nadvlađivahu Bugare; ali zatim se Bugari iznenada osokoliše i
stadoše nadvlađivati Grke. Kao razjarene zveri oni hrabro jurnuše na grčke pukove,
neštedimice ih goneći i sekući. I ubrzo sva grčka sila pade od oštrice bugarskih mačeva,
tako da i sam car Nikifor jedva uspe da pobegne sa malom družinom.
Tada vojvoda grčkih pukova blaženi Nikolaj, videvši ispunjenje svoga sna, uznese
blagodarnost Bogu za svoje spasenje od smrti, ostavi svoj vojvodski čin i povuče se u
manastir, neutešno plačući i ridajući za poginulim vojnicima. Primivši pak svetu shimu i
posluživši Bogu u toku mnogo godina, on postade jedan od prozorljivih i velikih otaca. S
njima se on udostoji i udela na nebu o Hristu Isusu Gospodu našem, kome slava vavek.
Amin.
SPOMEN SVETOG MUČENIKA
KASTULA
OVAJ sveti mučenik postradao za vreme Likinija (307‐323), kome je bio optužen kao
hrišćanin. Pošto je uhvaćen, on bi vešan o drvo i nemilosrdno strugan, a zatim predan
Zilikintu igemonu na ispitivanje. Pošto ga Zilikint ne mogade ubediti da se odrekne svoje
vere, Kastul bi ljuto mučen, pa mu najzad glava bi odsečena mačem.
SPOMEN SVETIH MUČENIKA
SOSIJA i TEOKLIJA
POSTRADALI za vreme Maksimijana (286‐305) i Magnencija. Uhvaćeni kao hrišćani od
Vavda igemona, (verovatno u Makedoniji, jer kao što je poznato Vavd je bio igemon
Adrijanopolja u Makedoniji), i pošto se nisu dali ubediti da se odreknu Hrista, obešeni su
glavom nadole i nemilosrdno strugani gvozdenim noktima. Podvrgavani su i drugim
strahovitim mučenjima, dok im najzad nije glava odsečena.
19
SPOMEN SVETE MUČENICE
VASILE
SAMUČENICA svete prepodobnomučenice Evgenije.[16]
SPOMEN SVETOG SVEŠTENOMUČENIKA
FILIPA
OTAC svete prepodobnomučenice Evgenije.[17]
SPOMEN SVETIH MUČENIKA
PROTA i JAKINTA
EVNUSI i sapodvižnici svete prepodobnomučenice Evgenije.[18]
SPOMEN SVETOG MUČENIKA
AHAIKA
OVAJ sveti mučenik sveradosno postrada za Gospoda Hrista mačem posečen.
SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG
20
ANTIOHA AFRODISIJA
RODIO se u blizini Ankire Galatijske, u Maloj Aziji, i podvizavao se kao monah u
manastiru svetog Save Osvećenog, u Palestini. Savremenik i očevidac razrušenja i
opustošenja Jerusalima i Palestinskih manastira od strane Persijanaca i Saracena, 614.
godine. Čuven po vrlinama i svetosti. Kao drugi Jeremija oplakao opustošenje Jerusalima i
odnošenje Časnog Krsta Gospodnjeg u Persiju od strane neznabožaca. Ostavio knjigu
uzvišene sadržine, zvanu Pandekta, u sto trideset glava. Upokojio se oko 635. godine.
SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG
VITIMIONA
POMOĆU podviga sve smrtno savladao u sebi besmrtnim, i mirno se upokojio.
SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG
VRLI učenik svetog Save Osvećenog; prestavio se u miru.
SPOMEN SVETOG NOVOMUČENIKA
AHMEDA[19]
21
NAPOMENE:
1. Marko Avrelije, rimski car, carovao od 161. do 180. godine: Komod, sin njegov,
carovao od 180. do 190. godine.
3. Spomen njegov praznuje se 14. jula.
4. Iliopolj ‐ grad u severnom Egiptu.
5. Sravni: 1 Jn. 4, 1‐3.
6. Evgenija je grčka reč i znači: plemenita roda, visokog porekla; blagorodna,
plemenita, velikodušna, čestita, samopožrtvovana.
7. 1 Mojs. 39, 7‐20.
8. Melantija je grčka reč i znači: crni cvet.
9. 2 Mojs. 15, 6; Psal. 76, 14; Jov. 5, 13.
10. Rimski car Septimije Sever od 193‐211. god.; sin njegov Antonin bio mu sacar,
savladar.
11. Sveti Kornilije, papa Rimski, upravljao Rimskom crkvom od 251‐ 252. god.
12. Tojest: bogoslužbene knjige, koje u to vreme behu retkost, i posedovahu ih
nemnogi.
14. Sveti: Evgenija, Klavdija, Vasila, Prot i Jakint postradaše oko 262. godine. Grobovi
Prota i Jakinta biše otkriveni za pape Damasa 366. godine, i nad njima ubrzo
podignuta crkva. U sadašnje vreme mošti sv. Prota počivaju u Rimu u crkvi sv.
Jovana Preteče, mošti sv. Jakinta u crkvi sv. ap. Pavla Ostijskog, mošti sv. Evgenije
u crkvi sv. Dvanaest Apostola, mošti sv. Vasile u crkvi sv. Praksade.
15. Vizantijski car Nikifor I carovao od 802. do 811. godine.
16. O njoj videti opširnije pod današnjim danom: Žitije i stradanje svete
prepodobnomučenice Evgenije.
17. O njemu videti opširnije pod današnjim danom: Žitije i stradanje svete
prepodobnomučenice Evgenije.
22
18. Podrobno o njima videti pod današnjim danom: Žitije i stradanje sv.
prepodobnomučenice Evgenije.
19. Spomen ovog Sv. Novomučenika Ahmeda vrši se i 3. maja, gde videti opširnije o
njemu.
23