Professional Documents
Culture Documents
Ava Justin - Žitija Svetih - 27. Decembar
Ava Justin - Žitija Svetih - 27. Decembar
ŽITIJA SVETIH
27. DECEMBAR
‐ STRADANjE SVETOG APOSTOLA, PRVOMUČENIKA I ARHIĐAKONA
STEFANA
‐ ŽITIJE I STRADANjE SVETOG PREPODOBNOMUČENIKA I ISPOVEDNIKA
TEODORA I BRATA MU PREPODOBNOG TEOFANA, Načertanih
‐ SPOMEN SVETOG OCA NAŠEG TEODORA, arhiepiskopa Carigradskog
‐ SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG LUKE TRIGLINA
‐ SPOMEN SVETOG SVEŠTENOMUČENIKA MAVRIKIJA i sa njime sedamdeset
Mučenika
‐ SPOMEN SVETOG MUČENIKA MAVRIKIJA
STRADANjE SVETOG APOSTOLA,
PRVOMUČENIKA I ARHIĐAKONA
STEFANA
POŠTO Gospod naš Isus Hristos izvrši tajnu našeg spasenja, i uznese se na nebo, i od Oca
nisposla na apostole Duha Svetoga u vidu ognjenih jezika, i prva Crkva u Jerusalimu poče
se umnožavati, niče u njoj ubrzo nezadovoljstvo među hrišćanima iz jelina prema
hrišćanima iz Jevreja (D. A. 6, 1).[1] Pod ovim jelinima ne podrazumevaju se oni jelini koji
su se klanjali idolima, i koje Sveto Pismo obično naziva neznabošcima. U to vreme
neznabošcima još ne behu otvorena vrata vere Hristove, niti im se propovedaše reč
spasenja. Štaviše, neznabošce ne počeše primati u Crkvu ni uskoro po kamenovanju
svetoga Stefana. Prvi neznabožac koji postade hrišćanin beše Kornilije kapetan; njega krsti
sveti apostol Petar. A hrišćani iz obrezanih Jevreja stadoše negodovati što je Petar išao
među neobrezane, i roptahu na njega, dok im on ne objasni o viđenju koje je imao: o
platnu s neba. Tada se oni smiriše, i slavljahu Boga, govoreći: Dakle i neznabošcima Bog
dade pokajanje za život.[2]
Jasno je, za života svetoga Stefana roptahu oni Jevreji što behu rasejani po raznim
zemljama i držahu se zakona Mojsijeva, kao što i sveti apostol Jakov piše u svojoj
Poslanici: ʺsvima dvanaest kolena rasejanim po svetu pozdravljeʺ (Jak. 1, 1). ‐ Ti Jevreji
behu primili jelinski (= grčki) jezik, ali ne i veru jelinsku. Zato ih i nazivahu jelinima oni
koji življahu u Jerusalimu. To i sveti Zlatoust veli: ʺSmatram da se i u ovom slučaju
jelinima nazivaju oni Jevreji koji su govorili jelinski (= grčki). Iako Jevreji, oni su govorili
grčkiʺ. ‐ Takvi dakle jelini hrišćani podigoše viku na hrišćane iz Jerusalimskih Jevreja što
se njihove udovice nipodaštavahu pri svakodnevnom raspoređivanju služenja: ili ih
određivahu na beznačajnije poslove, ili im davahu manje i lošije hrane i odeće.
Pri takom stanju stvari svetih dvanaest Apostola sazvaše sve ondašnje verne i rekoše im:
Nije prilično nama da ostavimo reč Božiju pa da služimo oko trpeza. Zato, braćo, izaberite
između sebe sedam uglednih ljudi, punih Duha Svetoga i premudrosti, koje ćemo
postaviti nad ovim poslom; a mi ćemo u molitvi i u službi reči ostati (D. A. 6, 2‐4). ‐ Ova
reč bi po volji svima vernima, i oni odmah izabraše: Stefana, čoveka puna vere i Duha
Svetoga, Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmena i Nikolu došljaka iz Antiohije.
Sama imena ovih izabranika pokazuju, da oni behu rodom ne od Jevreja koji življahu u
Jerusalimu već od onih koji življahu u jelinskim zemljama, jer im imena nisu jevrejska
nego jelinska. Od njih Stefan bejaše rođak Savlu, kasnijem apostolu Pavlu; a Pavle beše
rodom iz grada Tarsa, u Kilikiji. Ova sedmorica biše izabrani između jelina za služenje
siromašnim udovicama, da bi se jelini, koji dotle tugovahu zbog svojih zanemarenih
2
udovica, smirili i prestali žaliti se i roptati. Sve ove izabranike dovedoše pred apostole, i
oni se pomoliše za njih, metnuše ruke na njih, i postaviše ih za đakone.
A Stefan, pun vere i sile, beše prvi među njima, i zato bi nazvan arhiđakon. On činjaše
znake i čudesa velika među ljudima. Ta čudesa ne spominju se u Svetom Pismu. Ali to nije
ni čudo, jer se i za dela samog Gospoda Hrista veli ovo: Ima i drugo mnogo što učini Isus,
koje kad bi se redom zapisalo, ni u sami svet, mislim, ne bi mogle stati napisane knjige (Jn.
21, 25). Uostalom, sa sigurnošću možemo reći da je sveti Stefan, slično najstarijim
Apostolima, metao ruke na bolesnike i ozdravljao ih. Pored toga on beše silan u delu i u
reči, verne utvrđivaše u veri a neverne Jevreje izobličavaše, dokazujući im iz zakona i
proroka, da oni nepravedno iz zavisti ubiše Sina Božija, Mesiju, očekivanog toliko vekova.
Jednom, kada među Jevrejima, i farisejima, i sadukejima, i jelinskim Jevrejima buknu spor
o Gospodu našem Isusu Hristu, i jedni govorahu da je On prorok, a drugi da je varalica,
treći pak da je Sin Božji, sveti Stefan se pope na uzvišicu i stade blagovestiti svima o Hristu
Gospodu, govoreći: Ljudi braćo! Zašto se toliko ljutite i prepirete, i sav se Jerusalim
podelio u partije? Blago čoveku koji je poverovao u Gospoda našega Isusa Hrista, jer On
radi toga savi nebesa, siđe i rodi se od Presvete i Prečiste Djeve, izabrane pre postanja
sveta, da nas oslobodi od grehova naših; On nemoći naše uze i bolesti ponese; slepima
davaše vid, gubavce očišćavaše, đavole izgonjaše.
A oni, čuvši to, stadoše se prepirati, govoreći suprotno i huleći propovedanoga Gospoda,
kao što o tome piše u Delima Apostolskim: ʺNeki iz zbornice koja se zove Liverćanska i
Karinačka i Aleksandrinačka i neki iz Kilikije i Asije prepirahu se sa Stefanomʺ (D. A. 6, 9).
Jer Jevreji koji življahu među jelinima po raznim zemljama, imađahu svoje posebne
sinagoge u Jerusalimu. Na taj način, pored najprve arhisinagoge jevrejske, u Jerusalimu
bejaše mnogo sinagoga raznih došljaka, ili Jevreja koji življahu po raznim zemljama
jelinskim; i Jevreji iz svake od tih zemalja isključivo u svoju sinagogu šiljahu decu svoju da
se uče Zakonu Božiju. A i oni sami, svake godine dolazeći na poklonjenje ka hramu
Solomonovom, bavljahu se po svojim sinagogama, sabirahu se i učahu se u njima, kao što
se to vidi iz druge glave Dela Apostolskih gde se kaže: ʺU Jerusalimu se nalažahu Jevreji,
ljudi pobožni iz svakoga naroda koji je pod nebom, Parćani, Miđaniʺ, i ostali (D. A. 2, 5. 9‐
11),[3] tojest Jevreji koji žive u Parćiji, u Midiji, p u ostalim spomenutim zemljama, koji
behu došli na praznik u Jerusalim. Shodno tome, u Jerusalimu behu sinagoge: Kilikijske,
Aleksandrijska, Kirinejska.[4] O Libertinskoj[5] pak pričaju, da je u njoj bilo posebno
pleme Jevreja, koje vodi svoje poreklo od onih Jevreja, koji nekada biše zarobljeni od
Pompeja rimskog,[6] pa potom pušteni na slobodu, zbog čega su se i nazivali ʺliberiʺ, tojest
slobodni. To i sveti Zlatoust kaže: ʺLibertincima su se nazivali oni kojima je od strane
Rimljana bila darovana sloboda. I pošto u Jerusalimu življahu mnogi poklonici iz raznih
zemalja, to oni imađahu i sinagoge svoje u Jerusalimu, gde slušahu čitanje Zakona i
moljahu seʺ.
3
Ljudi dakle iz spomenutih sinagoga: Liverćanske, Kirinačke i drugih, prepirući se sa
Stefanom, ne mogahu protivustati premudrosti i Duhu kojim on govoraše (D. A. 6, 10). I
sveti Stefan u to vreme rečju istIne nadvlada tri dela sveta: Evropu, Aziju i Afriku.
Nadvlada Evropu u licu Liverćanaca koji behu došli iz Rima evropskog grada; nadvlada
Aziju u licu Kilikijaca koji behu iz Azije; nadvlada Afriku u licu Kirinaca i Aleksandrinaca,
koji behu porod Afrike.
Međutim ovi pobeđenici, nemajući šta da kažu protivu propovedane Stefanove istine,
svetlije od sunca, raspališe se gnjevom i razgoreše zavišću, pa nagovoriše neke između
svojih jednomišljenika, ljubitelje laži, da izveste veliku arhisinagogu jevrejsku kako su oni,
tobož, čuli Stefana gde govori hulne reči protivu Mojsija i Boga. Pobunivši na taj način
narod i starešine i književnike, oni napadoše na svetoga Stefana, uhvatiše i dovedoše u
sinagogu k poglavarima svešteničkim i velikom mnoštvu zakonoučitelja. Izvedoše onda i
lažne svedoke koji govorahu: Ovaj čovek ne prestaje huliti na ovo sveto mesto i na zakon.
Jer ga čusmo gde govori: Isus Nazarećanin razvaliće ovo mesto, i izmeniće običaje koje
nam ostavi Mojsije (D. A. 6, 10‐14).
Međutim sveti Stefan stajaše usred tog ubilačkog skupa kao angeo Božji, sijajući svetlošću
božanske blagodati, kao nekada Mojsije: jer se preobrazi spoljašnji izgled lica njegova, i svi
koji seđahu na saboru videše lice njegovo kao lice angela (D. A. 6, 15). A poglavar
sveštenički upita ga: Je li istina što o tebi govore svedoci? ‐ Sveti Stefan otvori usta svoja i
izgovori dugu reč. On poče od Avraama, koji prvi dobi obećanje o dolasku Mesije. Zatim
ispriča svu istoriju do Mojsija, spominjući ga sa svakim strahopoštovanjem i uvaženjem, i
na taj način jasno pokazivaše i pobijaše lažne svedoke da on ne huli na Mojsija i na Zakon
Božji dat preko Mojsija, i još jasnije dokazivaše da su upravo oci njihovi bili hulitelji
Mojsija. Ne htedoše oci naši, govoraše on, poslušati Mojsija, nego ga odbaciše, i okrenuše
se srcem svojim ka Egiptu (D. A. 7, 39).
Zatim pobijajući drugu klevetu, kako on tobož huli na sveto mesto, reče: ʺSolomon Mu
podiže hramʺ (D. A. 7, 47). Ovim rečima sveti Stefan kao da govoraše ovo: Ja znam ovo
sveto mesto, po Božjem blagovolenju od cara Solomona mudro ustrojeno i slavom
Gospodnjom u oblaku pokazanom osvećeno; ja počitujem hram, načinjen rukama
ljudskim u slavu Božiju, ali pritom i ovo izjavljujem: da Bog više voli živeti u
neveštastvenim hramovima, tojest u dušama ljudskim čistim. Svevišnji ne živi u
rukotvorenim hramovima, govoraše sveti Stefan, kao što Bog govori preko proroka: Nebo
je meni presto a zemlja podnožje nogama mojim. Kako ćete mi hram sazidati? govori
Gospod. Ili koje je mesto za moje počivanje? Ne stvori li ruka moja sve ovo? (Is. 66, 1‐2).
Naposletku, ispunivši se božanske revnosti kao nekada Ilija, sveti Stefan stade izobličavati
sav sabor: Tvrdovrati i neobrezanih srca i ušiju vi se jednako protivite Duhu Svetome;
kako oci vaši, tako i vi. Koga od proroka ne proteraše oci vaši? Oni pobiše one koji
4
unapred javiše o dolasku Pravednika (= obećanog Mesije), kojega vi sad izdajnici i ubice
postadoste (D. A. 7, 51‐52).
Sveti Stefan ne utaji ovo svoje viđenje, kao što je to običaj kod svetitelja: smirenja svoga
radi ‐ ne kazivati drugama otkrivenja koja im bivaju od Boga. Naprotiv, on svima objavi
ovo preslavno otkrivenje radi toga, da se verni utvrde u veri a da se neverni postide. A on
tako postupi i radi toga, da uveri mučenike koji budu posle njega: da onima koji
mučenički umiru za Hrista nema nikakve prepreke pri uzlaženju na nebo, niti ikakve
smetnje, ni ispitivanja, nego im je otvoren prav i slobodan put, otvoreno nebo, gotova
nagrada, sam Nagraditelj podviga stojeći čeka; sama Gospodnja slava srete mučenika na
vratima nebeskim. I zbog toga sveti Prvomučenik ne prećutkujući objavljuje svima što
vidi, kao time prizivajući i drugs posle sebe ka istom mučeničkom vencu.
Zavidljivi pak Jevreji, naviknuti ubijati proroke, pored toga bili su ustali i na samoga
Gospoda, Ispunitelja Zakona i Proroka, sada ne otrpeše reči istine i ne htedoše slušati o
viđenju svetoga Stefana, nego povikavši iza glasa zatiskivahu uši svoje, i jednodušno
navališe na njega, izvedoše ga iz grada, kao ranije Gospoda Isusa koji blagoizvoli
postradati izvan gradskih zidina, i zasipahu kamenjem dobrog i vernog slugu
Gospodnjeg. A da bi im lakše bilo bacati kamenje na svetitelja, lažni svedoci i ubice
skinuše sa sebe gornje haljine i metnuše ih kraj nogu mladića, po imenu Savla, koji, iako
roćak i istoplemenik kamenovanog, silno besnijaše protiv njega iz revnosti za Stari Zakon.
Savle, veli se u Delima Apostolskim, beše pristao na njegovo ubijanje (D. A. 8, 1). Sveti
Zlatoust o tome ovako kaže: ʺTugovaše Savle što nije imao bezbroj ruku, da svima njima
bije Stefana; no i ovako on nađe, te mučenika ubijahu mnoge ruke lažnih svedoka, čije
haljine čuvaše onʺ.
U vreme kada svetog Stefana ubijahu u dolini Josafatovoj, koja leži između Jerusalima i
Eleona kraj Kedarskog potoka koji ima mnogo kamenja na obalama, stajaše podaleko na
jednoj uzvišici Prečista Djeva sa svetim Jovanom Bogoslovom posmatrajući sa gore, i
5
usrdno se moljaše za Stefana Gospodu i Sinu svome, da ga ukrepi u trpljenju i primi dušu
njegovu u ruke Svoje.
O kako slatka, premda kroz ljuto kamenovanje, beše smrt svetome Prvomučeniku, kada na
njegov podvig gledahu: sa nebeske visine Preslatki Isus, a sa zemne gore Preslatka Mati sa
ljubljenim učenikom! I kad sveti Stefan, pod silnom kamenom kišom koja padaše na njega,
sav obagren krvlju, iznemogavaše telom i razrešavaše se od uza tela, on paćaše srcem ne
za sebe već za one koji ga ubijahu, i usrdnije se moljaše za njih nego za sebe. Jer za sebe on,
stojeći pravo, govoraše: ʺGospode Isuse, primi duh moj!ʺ ‐ A za svoje ubice on i na kolena
kleče i zavapi iza glasa, govoreći: ʺGospode, ne upiši im ovo u greh!ʺ ‐ I rekavši to predade
Gospodu Hristu dušu svoju čistu (D. A. 7, 58‐60).
Tako skonča divni podvižnik; okrvavljenim kamenjem kao crvenim ružama bi ovenčan
prvi mučenik i uđe u otvoreno nebo, koje on vide, ka Gospodu i Caru slave, da caruje s
Njim u beskonačnom carstvu.
Sveti Stefan bi rukopoložen za arhiđakona od svetih Apostola uskoro posle Pedesetnice, a
postrada iste godine po Vaznesenju Gospodnjem, 27. decembra, imajući malo više od
trideset godina. Licem on beše veoma lep, no dušom još lepši.
Sveto pak telo njegovo bi bačeno na pojedenje zverima i pticama, i ležaše dan i noć
nepogrebeno. I tek naredne noći poznati u Jerusalimu jevrejski zakonoučitelj,[7] koji
potom i sam poverova u Hrista sa sinom svojim Avivom, posla česne i verne ljude, i tajno
uzevši telo svetiteljevo, odnese ga na svoje imanje, udaljeno od Jerusalima blizu četiri
kilometra, zvano Kafargamala, i tamo česno sahrani, učinivši nad njim plač veliki. ʺI ko ne
bi plakao, veli sveti Zlatoust, gledajući na to krotko jagnje, kamenjem ubijeno i mrtvo!ʺ
Nakon pak mnogo godina posle toga, blagočestiva carica grčka Evdokija, supruga
Teodosija Mlađeg,[8] došavši u Jerusalim, ona na mestu gde sveti prvomučenik Stefan bi
ubijen i zemlja obagrena česnom krvlju njegovom, podiže prekrasnu crkvu u ime
njegovo,[9] a u čast Hristu Bogu, kome slava vavek. Amin.
ŽITIJE I STRADANjE
SVETOG PREPODOBNOMUČENIKA I ISPOVEDNIKA
TEODORA
I BRATA MU PREPODOBNOG
TEOFANA,
6
Načertanih
MEĐU MUČENICIMA postradalim za Hrista, jedni su se podvizavali za hrišćansku veru
suprotstavljajući se neznabošcima koji su štitili svoju idolopokloničku zabludu; a drugi,
podvizavajući se za pravu veru protiv hrišćana, no hrišćana koji su nepravoslavno
verovali, podneše ne manje trudova od prvih, zbog čega i dobiše jednake s njima vence.
Meću ove druge spada divni i veliki Teodor.
Teodora odgaji Palestina, data Bogom u nasleđe Avraamu i s pravom nazvana obećana
zemlja, jer iz nje proizađe ne samo sav sabor Proroka i Patrijaraha, nego i sam Hristos
otuda je po telu, a tako isto i sav sabor bogougodnih Apostola. Ta zemlja dade svetu i ovaj
svetilnik vere i stub pobožnosti ‐ svetog Teodora. Jer njegovi blagorodni roditelji,[10] čije
se svo imanje i bogatstvo sastojaše u tome što behu i nazivahu se hrišćani, življahu u
svetom gradu Jerusalimu. Izdanak njihov, sveti Teodor još u ranom detinjstvu steče od
njih veliku mudrost; i u doba dečaštva on posedovaše um ne dečački. Umesto da se bavi
dečjim igrama i posvećuje pažnju pozorištima, on stalno boravljaše po hramovima Božjim.
Za njega beše najprijatnije pozorište: da marljivo posmatra dobra dela i čestite naravi, i da
sebe uči njima i upražnjava ih. Ujedno s tim, njemu beše hvala ovo: besprekorno slušati
svoje roditelje. Jednom rečju: Teodor od samog početka pokaza, kao peka plodonosna
voćka, kakav će on biti kasnije.
Kada Teodor poodraste, roditelji ga dadoše u manastir svetog Save Osvećenog jednom
učenom i vrlinskom prezviteru, da kod njega izuči Božanske knjige Svetoga Pisma, a
ujedno s tim da se nauči i strahu Božijem. Teodor imađaše brata po imenu Teofana,
mlađeg od njega po godinama ali ravnog njemu po vrlinama. Oni se zajedno učahu kod
tog istog prezvitera. Bistar, Teodor za kratko vreme izuči svu predavanu mu knjižnu
nauku. No žudeći za višom filosofijom, za višim znanjima, Teodor izađe iz manastira i
nađe jednog starijeg, vrlo mudrog čoveka, i zamoli ga da ga uzme među svoje učenike.
Kod ovog učitelja Teodor savršeno izuči ne samo svetsku filosofiju nego steče i mudrost
duhovnu. On se nauči od njega prezirati svet i sve što je u svetu. I pošto postade savršen u
obema filosofijama, u obema naukama: svetskoj i duhovnoj, on se ponovo vrati u obitelj
svetoga Save. I zamonaši se.
Tvoreći kao monah ugodna Bogu dela, on životom svojim prevazilažaše druge. Jer ko
tamo beše krotkiji od njega? ko nezlobiviji? ko uzdržljiviji? ko bolje od njega znađaše kada
treba ćutati ili govoriti, ili što uraditi, i to tako da se ni molčanije ne naruši, niti korisna reč
propusti izgovoriti u pravo vreme, niti neki manastirski posao ostaviti neurađen? Ko tako
umrtvi telo svoje, obuzda oči i jezik, odbi napadaje pomisli, kao Teodor? Zbog takvih
vrlina njegovih, po promislu Božjem a i po želji sve tamošnje bratije, njega Jerusalimski
arhijerej posveti za prezvitera.
7
I tako, obitelj svetoga Save imađaše njega kao vrednu pčelu koja marljivo skuplja med
vrlina. No o prepodobnom Teodoru valja reći i to, da u njemu beše nešto što nekada i u
proroku Jeremiji, kome bi rečeno od Boga: Prije nego te sazdah u utrobi, znah te; i prije
nego izide iz utrobe, posvetih te (Jerem. 1, 5). Jer kada on još kao dečko življaše u lavri
svetoga Save i učaše se knjizi kod spomenutog prezvitera, ovaj bogonadahnuti prezviter
proreče o njemu ovo: ʺOvaj divni mladić svoj podvižnički život na zemlji završiće
mučeničkom smrću radi Hristaʺ. ‐ To se kasnije i zbi, kao što će se videti iz daljeg
izlaganja.
U to vreme ponovo planu ikonoborska jeres koja beše iskorenjena iz Crkve posle Lava
Isavrijanca, Konstantina Kopronima i sina mu Lava Hazara, i predana anatemi Sedmim
Vaseljenskim saborom,[11] sazvanim od blagočestive carice Irine i sina joj Konstantina.
Ovu jeres obnovi zločestivi car Lav Jermenin.[12]
Kada svjatjejši patrijarh Nikifor[13] krunisaše Lava Jermenina u sabornoj crkvi za cara i
metaše mu krunu na glavu, on oseti u rukama svojim bol, kao od trnja, i činjaše se
svetitelju ta kruna u rukama oštra i bodljikava kao trn; i tada svjatjejšemu patrijarhu bi
jasno da je to očigledno znamenje onih zala i muka koje će ovaj car naneti kasnije Crkvi
Hristovoj.
U početku lukavi car skrivaše u sebi potajnu jeres i pokazivaše se pobožan, dok se ne
učvrsti pa prestolu. Ali posle velikog rata sa Bugarima, iz koga on izađe kao slavni
pobednik, on izbljuva skrivani u njemu otrov zloće, i otvoreno pokaza da je ikonoborac. A
to bi na sledeći način. Vrativši se iz rata, car se opomenu jednog monaha zatvorenika koji
mu nekada proreče da će postati car, što se i zbi. Želeći da mu ss zahvali za to
proročanstvo, car mu po jednom vernom sluzi svom posla razne darove: zlatne i srebrne
sasude, namirnice i indijske mirise. Ali carev izaslanik ne zateče tog monaha živa, jer beše
umro, a mesto njega u tom istom zatvoru življaše njegov učenik Savatije. Izaslanik carev
stade moliti Savatija da primi carske darove, poslane njegovom učitelju, i da se moli za
cara. Međutim Savatije odbi i darove i njihovog donosioca, i izjavi da je car nedostojan
carskog prestola, pošto poštuje ikone i pokorava se dogmatima, propisanim od pređašnje
carice Irine i bivšeg patrijarha Tarasija. Pritom bednik grđaše Irinu i Tarasija, nazivajući
Irinu risom a Tarasija smutljivcem narodnim; caru pak Lavu prećaše brzim gubljenjem
carstva i života, ako što pre ne odbaci ikone kao idole.
Vrativši se k caru, izaslanik mu ispriča sve što ču od crnorizca, a predade mu i pismo o
tome od ovoga. Zbunjen time, car dozva ovog najvernijeg savetnika po imenu Teodota,
sina Melisijskog[14] patricije Mihaila, zvanog Kasiter, i nasamo se savetova s njim šta da
radi. A Teodot, davno zaražen ikonoborskom jeresju, očekivaše samo zgodnu priliku, da
otvoreno izrazi svoje zloverje. On dade caru ovakav savet: U Dagistinskom manastiru živi
jedan sveti monah, čudotvorac i prozorljivac: potrebno je s njim porazgovarati i postupiti
po njegovom naređenju.
8
Kada on to reče, i car pristade na to, Teodot krišom otide hitno u Dagistinski manastir k
tome crnorizcu, koji beše jeretik, i reče mu: Naredne noći car će doći k tebi u hudoj odeći,
da porazgovara s tobom o veri i drugim stvarima, i da dobije od tebe pametan savet. A ti
mu savetuj da primi odbačene dogmate pređašnjeg cara Lava Isavrijanca, i da iz Božjih
hramova izbaci idole (tako ovaj bednik nazivaše svete ikone). Zatim se postaraj da ga
uplašiš, da će on, ako to ne uradi, za kratko vreme izgubiti i život i carstvo; ako pak obeća
da će to uraditi, onda mu ti proročki predskaži dug život i sretno carovanje.
Tako se jeretik Teodot dogovori sa tim monahom jeretikom, da privuku k svome zloverju
cara, već naklonjenog zamisli srca njihova. Car pak, ne znajući ništa o lukavstvu
Teodotovom, čim pade noć uputi se k tom tobožnjem čudotvorcu i lažnom proroku,
prerušen u hudu odeću, da ga ne bi raspoznali. A vođaše ga isti Teodot. Kada dođoše k
spomenutom crnorizcu i otpočeše razgovor, crnorizac stojeći blizu cara, i kao da preko
Božjeg otkrivenja poznade u njemu cara, s čuđenjem reče: Nisi dobro postupio care,
hudom odećom skrivajući pred nama svoje carsko dostojanstvo. No, iako si tako uradio,
ipak blagodat Božja ne dopusti da dugo ostanemo u neznanju, nego nam otkri da si ti car a
ne običan čovek.
Čuvši to car se zaprepasti, i poverova da je ovaj crnorizac i sveti čovek, i čudotvorac, i
prozorljivi prorok. I car se lako prikloni svemu što mu on naredi, ni najmanje ne
sumnjajući u ono što usta ovoga proricahu, i primajući kao dušekoristan i zdrav savet
ovoga koji ustvari beše dušeguban i pun zmijskog otrova. I obeća car da će smesta izvršiti
sve što mu savetova crnorizac jeretik, nahuškan od sličnog sebi jeretika Teodota. I ode car
pun zle namere, da pokrene gonjenje svetih ikona.
I tako, slično silnoj oluji, car odmah poče smućivati Crkvu Hristovu: svjatjejšago patrijarha
Nikifora, koji ne pristade na njegov bezbožni predlog, on posla na zatočenje u
Prokonis[15] to isto on uradi sa Teofanom, nastojateljem obitelji, poznate pod nazivom
Veliko Selo,[16] i sa Teodorom Studitom,[17] i sa mnogim drugim velikim i
bogonadahnutim ocima, koji se silno protivljahu njemu. Sve ih car progna i posla na
zatočenje po bliskim i dalekim zemljama. A na patrijaršijski presto uzvede na sam Uskrs
gorespomenutog jeretika Teodota Melisijskog, zvanog Kasiter, svog savetnika. I bi on kao
ʺmrzost opustošenjaʺ koja stoji na mestu svetom (sr. Mt. 24, 15; Dan. 9, 27).
Tada Bog, u pravednom gnjevu svom na bezumnog cara, dopusti iznenadnu najezdu
inoplemenika, Arabljana. Jer oni, stanovnici istočnih pustinja, sabraše svu silu svoju i
upadoše u grčke oblasti pustošeći zemlju, napadajući palestinske manastire, među njima i
obitelj svetoga Save Osvećenog, u kojoj monahovaše blaženi Teodor sa bratom svojim
Teofanom. Svjatjejši patrijarh svetog grada Jerusalima razumede da je ovo kazna za grehe i
posledica gnjeva Božija zbog poruganja i odbačenja svetih ikona. Pokrenut revnošću za
Pravoslavlje, on stade tražiti način kako da ugasi oganj i da izobliči zlo činjeno od
narušilaca otačkih predanja i novatora. U tome traženju načina on nađe da je najpodesniji
9
za taj posao prepodobni Teodor, čuven po pravednosti i mudrosti, čovek koji diše
božanskom revnošću i kao neustrašiv junak stoji na straži Pravoslavlja. Ogradivši ga
molitvom i utvrdivši nadom u Hrista, patrijarh ga posla u carski grad da izobliči
bezakonje.
Kao poslušan sin, blaženi Teodor ne odbi izvršiti naređenje, nego se s radošću pokori,
gotov da za pravu veru primi ne samo mnogobrojne trudove iego i najveća stradanja, i da
dušu svoju položi za poštovanje svetih ikona. Uzevši sa sobom brata svoga Teofana,
prepodobni Teodor krenu na put i brzo stiže u carsku prestonicu. Tamo on najpre
neustrašivo izobliči zbog jeresi najamnika, koji ne beše pastir, tojest lažnog patrijarha
Carigradskog, Teodota Melisijskog. Izobliči ga što razvraća one kojima upravlja,
upropašćuje one koje hrani ubitačnom hranom jeretičkog učenja, ubija one koje pase, i
razara crkvu pravoverja gradeći idolište zloverja. Zatim prepodobni stupi pred samoga
cara, i imajući u ustima reč Božiju kao oštar mač, stade zastrašivati cara, dokazujući mu da
on pogubljuje ne samo svoju dušu nego i ljude Božje razvraća obmanom i vuče ih u svoju
pogibao. I moljaše prepodobni cara da se ostavi zločestivog umovanja i vrati pobožnosti.
I onda reče caru: Možda ćeš na taj način umilostiviti Gospoda, i nećeš ispiti svu čašu
gnjeva Božija koji te već pritiskuje.
Udivivši se slobodi govorenja prepodobnoga, ubedljivosti reči njegovih, krotosti naravi
njegove, i neustrašivoj smelosti njegovoj, car se u isto vreme i postide njegove svete
čestitosti, i krotko primi njegovo izobličavanje. Zatim dozvavši ga drugi put, car
prijateljski razgovaraše s njim, i upita ga ko je on, otkuda je došao, i šta želi da postigne
svojim neustrašivim izobličavanjem. Prepodobni obavesti cara da mu je otačastvo
Palestina, i da je otuda došao radi toga, da se otvoreno zauzme za poštovanje Boga, pošto
vidi kako sramote Cara Nebesnoga na ikonama Njegovim i vređaju Ga nepravedno goneći
pobožne služitelje Njegove. Pritom reče caru: ʺNe treba se stideti i bojati cara zemaljskog,
kada on gnjevi Bogaʺ.
Zatim prepodobni stade izlagati dogmate svete vere i učiti o odavanju dužnog molitvenog
poštovanja božanskim ikonama. Navodeći pritom mnoga mesta iz Svetoga Pisma on
dodade i ovo: Poštovanje svetih ikona je znak naše ljubavi i stremljenja ka Hristu, kao i
svedočanstvo naše vere i našeg ispovedanja istinitosti Njegovog ovaploćenja. ‐ Car se
dugo prepiraše s prepodobnim, protivstavljajući mu razloge svoga zloverja, ali bez
ikakvog uspeha, pošto reči božanstvenoga muža behu tvrde kao dijamant i vera njegova
nepokolebljiva kao tvrda stena. I posle dute prepirke Teodor pobedi cara i dokaza mu
neodrživost njegovih shvatanja. Šta onda uradi lukavi car? On smisli da laskama pokoleba
nepokolebljivi stub, pokušavajući da molbama i darovima, i obećavanjem počasti, privoli
prepodobnog Teodora na jednomislije s njim, no i to ostade bez uspeha. Najzad
prepodobni reče caru: Care, ti si zaboravio zavete koje si dao Bogu kada arhijerej stavljaše
10
krunu na glavu tvoju. Poštedi dušu svoju, i vrati Crkvi ukras njen. Ne ratuj sa Bogom,
Sudijom pravednim i krepkim.
Tada car, promenivši lukavu krotost u svoju prirodnu i svojstvenu mu zversku jarost,
naredi te ispovednika Hristova Teodora i brata mu Teofana dugo i silno biše. Zatim Ih
obojicu posla na zatočenje u morsko ždrelo, zapovedivši da im niko ne daje ni hranu, ni
piće, ni odeću, da bi, ‐ reče bezbožni car ‐, zli zlom smrću poginuli.
Dok svetitelji tako stradahu za Hristove ikone, ʺBog ‐ Gospod odmazdeʺ ne zakasni
pravednim sudom Svojim uzvratiti bezakoniku. Jer car, koji imađaše i ime zversko i narav
zversku, pogibe kao zver: bi zaklan. A pogibija ta beše predskazana naročitim
otkrivenjem, koje dobi careva majka na kratko vreme pre pogibije nesrećnog sina njenog.
A ona mnogo već godina beše udovica i provođaše život u uzdržanju. Ona imade u snu
ovakvo viđenje: izgledalo joj je kao da ide u Vlahernsku crkvu Prečiste Djeve
Bogorodice,[18] i ulazeći na vrata ona srete neku presvetlu Djevu, okruženu mnoštvom
ljudi u belim haljinama, a sva crkva beše puna krvi koja je kao reka tekla; ona Djeva naredi
jednome od belorizaca da zahvati i napuni krčag krvlju i da majci bezbožnoga cara da pije.
Videći to, majka careva reče sa užasom: Ja već mnogo godina ne jedem mesa zbog
udovištva mog. Kako ću onda piti ovu krv? ‐ Tada je presvetla Djeva ona sa gnjevom
upita: ʺA zašto sin tvoj ne prestaje prolivati krv i time gnjeviti mene i moga Božanskog
Sina?ʺ
Pri tome se majka careva probudi, puna straha i trepeta. I od toga vremena ona neprestano
i sa mnogim suzama savetovaše svoga sina, cara, da prestane goniti svete ikone i zbog njih
prolivati krv hrišćansku. Ali drugi Juda, rob jeresi i lukava varalica, ostade nepopravljiv.
A dogodi se i drugo strašno viđenje, koje sam car imade na šest dana pre svoje jezive
pogibije. Caru se u snu javi svjatjejši Tarasije, patrijarh za carovanja Irine i Konstantina,
koji već beše davno preminuo. Sa velikim gnjevom patrijarh Tarasije narećivaše nekome
mužu Mihailu, da cara udari mačem. Izvršujući naređenje, Mihailo snažno udari cara i
probode ga skroz.
Sam to videvši u snu, car se probudi ne bez velikog trepeta, nedoumevajući šta ovo ima da
znači. No držeći da u manastiru svetog Tarasija ima neki Mihailo koji namerava da ga
ubije, on odmah posla da mu otuda dovedu monahe; i raspitujući za Mihaila, on naredi da
ih drže u okovima dok mu oni iz svoje sredine ne pokažu Mihaila.
U to vreme u Carigradu življaše neki vojvoda po imenu Mihailo, a po nadimku Travlos ili
Vavlos,[19] rodom iz Amoreje.[20] Ranije on sam mnogo pomagaše Lavu da se dokopa
carskog prestola, i bejaše mu veran i mio, te mu car Lav kao kum krsti sina. Međutim, taj
Mihailo se kasnije zbog nečega razljuti na cara, i svoje prijateljstvo promeni u
neprijateljstvo; i on je mnogo puta, veseleći se sa prijateljima svojim, u pijanom stanju
neoprezno govorio rđave stvari o caru. A neki, koji potajno behu neprijateljski raspoloženi
11
prema caru, videći Mihailovo neprijateljsko držanje prema caru, pridružiše se njemu; i broj
njihov ne beše mali. I oni se dogovoriše da cara ubiju i Mihaila dovedu na presto. Ali
Mihailo, neobuzdana jezika, ne umede da ćuti, nego se negde pohvali da će biti car. To
dođe do carevih ušiju, i on odmah uhvati Mihaila, i osudi ga da živ bude spaljen.
Okovanog Mihaila već vođahu u kupatilsku peć da ga spale, čemu i sam car
prisustvovaše, želeći da svojim očima vidi njegov kraj. To beše 24. decembra, na Badnji
da!n, uoči Božića. Međutim careva žena Teodosija, doznavši za to, hitno izađe iz dvorca, i
stade s gnjevom koriti cara i nazivati ga bogoprotivnikom što ni sveti Praznik ne počituje
kada se ima pričestiti Božanskim Tajnama. Car je posluša i naredi da Mihaila vrate,
odlažući njegovo spaljivanje za drugo vreme. A zatim, okrenuvši se k carici, reče: Ženo,
postupih kako si mi naredila, poslušavši tvoj gnjevni savet; ali ćeš ti i deca naša uskoro
videti šta će posle ovoga biti.
Ovim rečima bezakoni car nevoljno izreče o sebi proročanstvo, jer mu kraj beše vrlo blizu.
Okovanog pak Mihaila car poveri na čuvanje dvorskom stražaru Papiju, a sam uze kod
sebe ključeve od okova sužnjevih. I svu tu noć car provede bez sna i tužan: jer tugovaše u
njemu duh njegov, ne znajući šta da uradi. No ustavši, car sam pođe da vidi sužnja šta
radi: da li plače i tuguje, kao što je običaj kod osuđenih na smrt. I kad on tiho otškrinu
tajna vrata od Papijeve sobe, on ugleda nešto potpuno neočekivano za sebe, naime:
Mihaila, koga se nadao zateći tužna i setna, on ugleda gde dubokim snom spava na
visokoj i divno nameštenoj postelji Papijevoj, a Papija gde spava na goloj zemlji. Car se
zaprepasti videći osuđenoga sužnja u tolikoj počasti i spokojstvu, i udalji se ljut, preteći da
će odmah pogubiti ne samo Mihaila nego i Papija. To ču jedan momak koji se nalazio na
spavanju u toj istoj sobi; i poznavši cara on probudi Mihaila i Papija, i ispriča im kako je
dolazio car i pretio da7 će ih obojicu pogubiti. I sve njih obuze strah. Tada Mihailo, bez
protivljenja od strane Papija, odmah posla k svojim jednomišljenicima nekog Teoktista sa
ovakvom porukom: ʺAko vi bez ikakvog odlaganja ne privedete odmah u delo ono o čemu
smo se dogovorili, onda ću ja sutra ispričati caru sve i optužiti posebno svakoga od vas, da
bi ne samo Ja izgubio glavu nego i svi vi sa mnomʺ.
Zaverenici se uplašiše od ovakve pretnje, pa se sastadoše i stadoše se dogovarati kako da
spasu i sebe i Mihaila od ove opasnosti i smrti. Ovo se događaše u ponoći, i u crkvama
otpočinjaše uobičajeno bdenije Roždestvu Hristovom. Pošto se zaverenici dogovoriše, oni
sakriše oružje pod svoje haljine i uputiše se carskom dvorcu, k takozvanoj Slonovoj kapiji.
Tamo se izmešaše sa carskim pevačima, koji kroz tu kapiju ulažahu u pridvornu crkvu, i
zajedno s njima uđoše u crkvu, tobož na bdenije. Dođe i car u crkvu, i po svom običaju,
stojeći za desnom pevnicom, otpočinjaše sam crkveno pojanje, a imađaše vrlo gromak glas.
I kada se već pevaše Kanon i približavaše se sedma pesma, zaverenici stadoše tiho govoriti
jedan drugome: Šta stojimo ovde dangubeći? Evo, skoro će se završiti pojanje. Šta mi
čekamo?
12
U to baš vreme car gromko zapeva: ʺVsecarja ljuboviju ulovleniji otroci, ukorišaʺ.[21] Tada
jedan od zaverenika izvuče mač ispod haljine, polete na cara, ali učini pogrešku: umesto
cara on udari horovođu desne pevnice, da li zato što je horovođa po rastu bio sličan caru,
ili što je zbog zime bio pokrivene glave kao car. Kada horovođa naglo otkri glavu,
pogreška se obelodani. A car, shvativši da je posredi zavera, pobeže u oltar, dohvati krst i
stade njime zaštićivati sebe na dverima, odbijajući udarce zaverenika. Utom nalete neki
strašan vojnik ogromnoga rasta. Ugledavši ga, car ga stade zaklinjati oltarom Božjim da
mu ne čini zla. ʺSada je vreme ne zaklinjanja već ubistvaʺ, ‐odgovori ovaj i zadade mačem
Lavu Jermeninu silan udarac i teško ga rani odsekavši mu ruku zajedno sa krajem krsta.
Tada i ostali vojnici stadoše kasapiti cara; i on pavši na zemlju valjaše se u krvi svojoj još
dišući. Jedan pak vojnik, videvši da car još diše, odrubi mu glavu.
Tako, zaklan kao zver, bezakoni car u strašnim mukama izvrže dušu svoju u osvitak dana.
On bi ubijen na samom onom mestu gde se najpre drznu baciti na zemlju ikonu
Spasiteljevu, popljuvati je i nogama zgaziti. Carova Lav Jermenin sedam godina i pet
meseci; po svojoj svireposti on beše ravan velikim drevnim goniteljima Crkve. Posle
ubistva telo njegovo bi bačeno na trg usred grada i čitav dan ležaše izmrcvareno, i niko se
ne nađe da ožali njegovu smrt, nego se sav grad radovaše.
Priča se još i to, da se u trenutku, kada ovaj bedni ikonohulnik bi ubijen, čuo s neba neki
radostan glas koji je mnogima objavljivao smrt zločestivog cara. Neki mornari, čuvši taj
glas, zapisaše čas, i potom doznadoše da je to bio onaj čas u koji pogibe zveroliki krvopija.
S decom pak njegovom uradi se dvostruko strašnije od onoga što on uradi sa decom svoga
prethodnika, cara Mihaila Rangave: jer kao što on uškopi dva sina cara Mihaila, tako beše
uškopljeni i njegova četiri sina: Vasilije, nazvan Konstantin i predodređen za cara, Savatije,
Grigorije i Teodosije. No Teodosije, ne mogavši podneti bolove uškopljenja umre, i bi
pogreben zajedno sa ocem; a Vasilije, preimenovan u Konstantina, oneme od bolova
uškopljenja. Svi oni biše zatočeni sa svojom majkom.
Čim Lav bi ubijen, vojnici pohitaše k Mihailu i posadiše ga na carski presto onako sa
okovima na nogama, jer ključ od okova, kao što je rečeno, čuvaše sam car. Zatim, kada se
razdani, oni pokidaše okove i odvedoše ga u veliku crkvu. I krunisan bi Mihail Travlos za
cara na sam Božić.
Posle zacarenja Mihailova svi ispovednici Hristovi biše pušteni iz zatočenja, i svaki
nesmetano ode svome domu. Iako novi car Mihailo ne beše pravoslavan već pristalica
ikonoborske jeresi, ipak ne gonjaše pravoslavne, prepuštajući svakome slobodu da veruje
po svojoj volji. On beše čovek nenaučen reči Božjoj, i ne bavljaše se knjigom; sav beše
pogružen u sujetu i žitejske brige.
Blaženi Teodor sa svojim bratom Teofanom vrati se iz zatočenja ne u svoje otačastvo,
Palestinu, nego u Carigrad ‐ mesto koje im beše palo u deo radi propovedi, i počeše javno
propovedati pobožnost, i mnoge odvraćahu od ikonoborske jeresi i učahu Pravoslavlju.
13
U to vreme življaše u Carigradu neki čovek. po imenu Jovan,[22] koji pripadaše istoj,
ikonoborskoj jeresi kojoj i car, i imađaše veliki uticaj na cara. Noseći monašku odeću i
licemerno se pokazujući kao obrazac vrlina, on opčini ne samo cara nego i mnoge članove
Senata, te ga oni slušahu i držahu se njegovih lukavih saveta, kao mudrih. On kasnije i na
patrijaraški presto stupi posle Teodora jeretika, budući i sam takav isti jeretik. Ne želeći
gledati na slobodi Teodora i Teofana, ta dva svetilnika Pravoslavlja, koji prosvećivahu sav
carski grad, on ih predade tamnici. Zatim ih prizva k sebi na razgovor i dugo se preniraše
s njima. Ali pošto ih ne mogade pobediti, on izdejstvova kod cara kao njegov učitelj i prvi
savetnik, te ih izagna iz grada i posla na zatočenje u kraj, zvan Sostenijum.[23] No za
prepobodne ispovednike tući kraj postade Hrista radi kao otačastvo, jer oni ovuda behu
gotovi stradati za Hristove ikone.
Ubrzo posle toga umre car Mihailo, ostavivši za sobom na prestolu sina Teofila,[24] koji
usrdnije od drugih beše privržen ikonoborskoj jeresi i koji ponovo podiže gonjenje na
Crkvu. I opet počeše izbacivati svete ikone i ismevati ih; i opet počeše spremati za
pravoslavne istjazanja, sudišta, tamnice; i opet se obnoviše svakovrsna nepravedna
mučenja. I mnogi biše mučeni, da bi se pokorili carskoj volji; i mnogi, uplašivši se muka,
potčinjavahu se, mada se docnije i pokajaše. Tada i svetog Teodora s bratom postigoše
nova stradanja. Car bi obavešten o njemu da je nepokolebljiv u svome ispovedanju i
nepobediv u reči, i kao što sam počituje ikone tako i druge uči da tako čine.[25]
Bezbožni car odmah naredi, te blaženog Teodora sa Teofanom i drugim pravoslavnima
dovedoše pred gradskog eparha na sud. I pošto na sudu, posle duge prepirke rečima, a i
laskanja i pretnji od strane eparha, sveti Teodor se ne pokori, to njega obnažiše i dugo
vreme silno tukoše debelim bičevima. A kada mučitelji prestadoše da ga biju, on stajaše
usred sudišta nag i sav krvav na gledanje angelima i ljudima, radujući se ranama
dobijenim za Hrista. Ovaj prizor eparhu izgledaše nepristojan, no svetitelj reče: ʺJa sam
borac, i iziđoh da se borim sa neprijateljima za ikone Gospoda moga; a borci obično nagi
izlaze u borbu. Zbog toga i ja stojim nag da, ako ugledam koga od vernih gde iznemogava
od rana koje mu vi sada zadajete, odmah podmetnem pod udarce telo moje mesto
njegovog. I time nedostatak trpljenja njegovog dopunim na telu momʺ. ‐ O, da silna
junaka! O, neustrašivih reči! O, usrđa k Bogu!
Posle toga blaženi Teodor s bratom bi ponovo poslan na zatočenje u Afusiju.[26] I ko će
iskazati njihova zlopaćenja na putu i u spomenutom mestu: okove, bure, glad, žegu, mraz,
klevete, napade, svakodnevno umiranje? ‐ Dosta je reći, da oni Hrista radi sve to radosno
trpljahu, zajedno sa drugim izgnanstvom.
Prođoše dve godine, i njih ponovo, po carskom naređenju, dovedoše u Carigrad, i pred
samoga cara izvedoše na ispitivanje. Jer caru beše mnogo stalo do toga, da ih privuče u
svoje zloverje. A šta oni u to vreme pretrpeše, vidi se iz poslanice koju oni kasnije napisaše
Jovanu, episkopu Kizičkom.[27] U toj poslanici oni sami kažu o sebi ovo:
14
ʺKada nas privedoše k carevom dvorcu, i mi, predvođeni eparhom, ulažasmo na kapiju,
car nam se ukaza vrlo strašan i sav jarostan; a mnoštvo dvorjana koji predstojahu caru
okružiše nas, i mi se izdaleka poklonismo caru. On nam vrlo ljutito i strahovito grubo
naredi da mu priđemo bliže, pa nas upita: U kojoj ste zemlji rođeni? ‐ Kada mu mi
odgovorismo: ʺU Moavitskojʺ, on nas ponovo upita: Zašto ste došli ovamo? ‐ I pre no što
mu odgovorismo, on naredi da nas biju po licu. I dugo nas strahovito šamarahu, da umalo
ne padosmo na zemlju; i da se ja, veli Teodor, ne uhvatih za odeću onoga što me je bio,
pao bih kraj podnožja carevog prestola; međutim, držeći se za odeću bijućeg me, ja sam
nepomičan primao udarce. A kad prestadoše da nas biju, car nas ponovo upita: Zašto ste
došli ovamo? ‐ Mi smo ćutali i gledali u zemlju, pošto još ne besmo došli k sebi od silnih
bolova, nanesenih nam batinama. Tada car, obrativši se eparhu koji je blizu stajao, besno
vičući i gadno psujući, reče: Vuci ih odavde, pa im žigoši lica, i onda ih predaj dvojici
Saracena,[28] da ih odvedu u njihovu zemlju.
ʺNedaleko pak stajaše neki stihotvorac, koji držaše u rukama hartiju, na kojoj behu ispisani
stihovi odnosno nas. Car mu naredi da stihove pročita, pa dodade: Ako su stihovi i rđavi,
Nek te nije briga! ‐ Stihotvorac odgovori: Dovoljni su i ovakvi stihovi za porugu njima. ‐
Neko pak od prisutnih primeti: Oni, gospodaru, nisu ni dostojni boljih stihova. ‐ Onda
biše pročitani sledeći stihovi:
Pošto svi vole posećivati grad,
Gde noge Božije stajahu
Dajući radost svetu, ‐
Tamo se pojaviše i ovi
Najpokvareniji sasudi zablude.
I pošto se odadoše mnogim gresima,
Oni ‐ nevernici i nepotrebni
Biše otuda kao zločinci prognani.
Ali oni, dobegnuvši u ovaj carski grad,
Ne prestadoše zlo tvoriti svuda.
Zato im lica žigosaše,
I oni odavde kao zli prognani biše.
ʺPošto saslušasmo čitane stihove, car naredi da nas odvedu pod stražu. No kada mi
iziđosmo, neko nas sustiže i naredi da se vratimo; i mi hitno opet bismo izvedeni pred
15
cara. Ugledavši nas, car reče: Izgleda mi da vi, odlazeći odavde, govoraste sebi:
narugasmo se caru. Ali evo, ja ću se prvo narugati, pa vas onda otpustiti.
ʺRekavši to, on naredi da nas svuku. I pošto nas svukoše, prvo počeše biti mene, veli
Teodor. Pri tome sam car pomagaše onima koji me bijahu i neprestano vikaše: Bij jače! ‐ I
biše me po plećima i po prsima bez ikakve poštede i milosti. A dok me bijahu, ja sam
uzvikivao: ʺMi ti ništa ne sagrešismo, care!ʺ a i ovo: ʺGospode, pomiluj! Presveta
Bogorodice, doći nam u pomoć!ʺ
ʺZatim stadoše biti moga brata, koji je na sličan načiʹn vapio i govorio: Presveta
Bogorodice, Ti si sa Sinom svojim bežala u Egipat, pogledaj na mene mučenoga! Gospode,
Gospode, Ti izbavljaš slaboga iz ruku silnika, ne udalji pomoć Tvoju od nas!
ʺPošto nas car izbi do mile volje, on ponovo naredi da nas odvedu pod stražuʺ.
Sve to napisaše o sebi episkopu Kizičkom sami hrabri stradalci.
Nakon pak četiri dana oni ponovo biše izvedeni pred eparha. I on umiljato reče: Pričestite
se s nama samo jedanput, pa ću vas pustiti da idete kuda hoćete. ‐ Blaženi Teodor se
nasmeja i reče: Gospodine eparhe, tvoj predlog liči mi na to, kao kad bi mi neko rekao:
jedno te molim, dozvoli mi samo da ti odsečem glavu, pa onda idi kuda hoćeš. Znaj dakle:
lakše je zemlju premestiti gore a nebo dole, nego li nas odvratiti od Pravoslavlja.
Tada eparh naredi da im se lica žigošu na taj način što će se na njima urezati gore
navedeni stihovi. A stradalcima još ne behu zarasle nedavno zadobijene rane, i još ih silno
boljahu. No bez obzira na to, njih rastegoše na daskama poleđuške, i počeše im bosti čela i
lica naročitim spravama, urezujući im spomenute stihove. Čitav dan njih mučiše tim
urezivanjem, i tek kad sunce zađe i sumrak pade mučitelji prestadoše sa mučenjem. A
žigosani, ʺnačertaniʺ stradalci, odlazeći od eparha, govorahu: Znajte svi vi što ste ovde, da
će heruvim koji čuva raj, kada ugleda na licima našim ovaj urez, ovo načertanje, spustiti
svoj plameni mač i dati nam slobodan ulazak u raj. Jer ovo novo mučenje, koje nam vi
prirediste, od veka bilo nije. Nema sumnje ova će se načertanja obresti i na licu Hristovom,
i krivica za to pašće na vas, jer On kaže: Kada učiniste jednome od moje najmanje braće,
meni učiniste (Mt. 25, 40).
Posle ovog novog i bezočnog mučenja, podnetog radi svetih ikona, i dok krv još tecijaše,
svetitelje zatvoriše u tamnicu. Zatim ih, po naređenju gore spomenutog Jovana, u to vreme
već patrijarha, ponovo poslaše na zatočenje u Apameju Vitinijsku.[29] Pri tome bi izdato
naređenje: da, kada tamo umru, ne udostojiti tela njihova pogreba čovečanskog, nego ih
kao skotske mrcine izbaciti daleko izvan grada.
Kada pak sveti ispovednici putovahu u zatočenje, dogodi im se da prolažahu pored onog
ostrva na kome u to vreme življaše, takođe u zatočenju radi svetih ikona sveti Metodije, 2
kasnije patrijarh Carigradski. On tamnovaše tamo, zatvoren u jednoj grobnici sa dva
16
razbojnika, a hranu dobijaše od nekog ribara. Srevši se slučajno na putu sa tim ribarem,
svetitelji doznadoše od njega sve o svetom Metodiju. Ali pošto im beše nemoguće da se
vide s njim, jer vojnici koji ih sprovođahu behu veoma svirepi, oni mu napisaše i poslaše
po tom ribaru ovu malu pesmicu:
Živome mrtvacu koji u grobu obitava, Na zemlji živi a nebo prohodi, Pišu okovani sužnji
u okovima, Pišu oni kojima su lica načertana.
Pročitavši ovu pesmicu, i doznavši iz ribareva kazivanja mnogo šta o prepodobnim
stradalcima, sveti Metodije se uteši duhom, i uznese blagodarnost Bogu koji ih ukrepljuje
na takav codvig. I napisa prepodobnim stradalcima ovakvu lesmicu:
Zapisane u nepropadljivu knjigu nebesku, Dvojicu, žigosane na licima, Njih, onaj što je pre
smrti pogreben, Pozdravlja sužanj živ sahranjen.
Vođeni od vojnika, prepodobni stigoše u Apameju, noseći na čelima svojim verodostojan
znak svoje blagočestive vere u Hrista. I tamo oni biše zatvoreni u tamnicu. Prepodobni
Teodor, već veoma star i iznemogao od mnogobrojnih rana i podnesenih trudova, zaspa u
tamnici o Gospodu na dan svetog prvomučenika Stefana,[30] i otide u večni pokoj,
ostavivši mnogostradalno telo svoje u okovima za Hrista dobijenim. A brat njegov po telu
i po duhu prepodobni Teofan, oplakavši svoj rastanak s bratom i otpojavši nadgrobna
pesmopjenija, položi telo brata svoga u drveni sanduk.
Priča se da se jedan veliki po vrlinama starac desio u Apameji u vreme prestavljenja
prepodobnog Teodora i čuo angelsko pevanje odozgo, što je bilo dokaz o svečanom
ulaženju njegovom sa angelima na nebo.
Po smrti cara Teofila, Crkvi bi darovan mir: jer blagočestiva carica Teodora sa svojim
sinom Mihailom[31] vrati iz zatočenja sve svete oce i odade im čast i hvalu. Tada i sveti
Teofan bi pušten iz tamnice. On zajedno sa ostalima dođe u Carigrad, noseći na svome
čelu znamenje pobede svoje nad zloverjem, i bi znamenit među svetim ocima kao heruvim
među angelima. U prvu pak nedelju svete Četrdesetnice biše veoma svečano unesene u
Crkvu svete ikone.[32] Za tu svečanost blaženi Teofan napisa i ispeva prekrasan
kanon.[33] Zatim on bi postavljen za mitropolita grada Nikeje i rukopoložen od svetog
patrijarha Metodija, onog što ranije beše zatočen i zatvoren u grobnici. I tako, svetlost
Pravoslavlja zasija i blagodaću Hristovom potpuno bi prognana tama ikonoborske jeresi,
koja je sto dvadeset godina smućivala i pomućivala Crkvu Božiju.
Uskoro posle toga biše prenete iz Apameje u Halkidon[34] česne mošti ispovednika
Hristovog, prepodobnog Teodora,[35] pri čemu se od njih davahu mnoga isceljenja u
slavu Hrista Boga, slavljenog sa Ocem i Duhom vavek. Amin.
17
SPOMEN SVETOG OCA NAŠEG
TEODORA,
arhiepiskopa Carigradskog
SVETI Teodor beše rodom iz Carigrada, gde i dobi svoje vaspitanje. Kada stiže u zrele
godine, on bi zbog svoje velike pobožnosti i velikih vrlina rukopoložen za prezvitera
Velike crkve.[36] Zatim postade singel[37] i skevofilaks.[38] Posle smrti ondašnjeg
patrijarha Carigradskog Konstantina, blaženi Teodor bi primoran od samog cara, i od
celog senata, a naročito od sabora sveštenih arhijereja, da se primi patrijaraškog položaja, i
tako bi hirotonisan za patrijarha Carigradskog.[39] No nakon nekog vremena, pod
uticajem pakosnih kleveta njegovih neprijatelja, on bi svrgnut s patrijaraškog prestola. Ali
potom istina odnese pobedu, i sveti Teodor bi ponovo uveden na patrijaraški presto.[40] I
posle bogougodnog upravljanja Crkvom u toku dve godine i tri meseca, on u miru otide
ka Gospodu.[41]
SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG
LUKE TRIGLINA
PREPODOBNI otac Luka bogougodno se podvizavao u jednom manastiru nedaleko od
Carigrada u mestu Trigla, gde je jedno vreme i iguman bio. U miru se upokojio. Na zemlji
živeo iznad svega zemaljskog; na nebu se naslađuje neiskazanim blaženstvom u
sozercanju Trosunčanog Gospoda Ljubavi.
SPOMEN SVETOG SVEŠTENOMUČENIKA
MAVRIKIJA
i sa njime sedamdeset Mučenika
18
OVI sveti mučenici slave se i 22. februara, gde je i izneto njihovo opširno žitije.
SPOMEN
SVETOG MUČENIKA MAVRIKIJA
OVAJ sveti mučenik se slavi i 1. jula, gde se i nalazi njegovo kratko žitije.
NAPOMENE:
1. Jelinima su se nazivali Jevreji koji su živeli u raznim zemljama neznabožačkog sveta
i govorili na onda veoma rasprostranjenom grčkom jeziku; o prazniku oni su
dolazili u Jerusalim i poduže se zadržavali u njemu.
2. D. A. 10, 1‐11, 18.
3. Sve ove zemlje, nekadašnja posebna carstva, kasnije su pokorene od Rimske
carevine; one su se nalazile između Kaspijskog mora i Persijskog zaliva. Parćija ‐
prostrana zemlja na jugoistoku od Kaspijskog mora; Midija ‐ zapadni deo Irana,
južno od Kaspijskog mora; Elam ‐zemlja iza Mesopotamije, s one strane Tigra.
4. Kirineja ‐ oblast gornje Libije, pored severne obale Afrike.
5. Libertinci (latinska reč: slobodni) ‐ Jevreji; pobeđeni od Rimljana u vreme ratovanja
s njima, naročito od PompeJa, 60 godina pre Hrista.
19
8. Teodosije II, ili Mlađi, carovao od 408‐450. godine.
9. Crkva osvećena 460. godine; ona bila tako prostrana, da je u njoj moglo stati do
deset hiljada ljudi.
10. Otac prepodobnog Teodora beše prezviter Jona, koji se prestavi u manastiru svetog
Save Osvećenog. Spomen svetog prezvitera Jone Crkva proslavlja 22. septembra.
11. Sedmi Vaseljenski sabor održan u Nikeji 787. godine. On utvrdi ikonopoštovanje, a
sabor održan pod Konstantinom Kopronimom oglasi za jeretički.
12. Lav Jermenin carovao od 813‐820. godine.
13. Upravljao Carigradskom crkvom od 806‐815. godine; premiiuo 828. godine u
zatočenju; spomen njegov Crkva praznuje 13. marta i 2. juna.
14. Melisa ‐ grad u Frigiji, koja obuhvatala sav srednji deo zapadne polovine
Maloazijskog poluostrva.
15. Prokonis ‐ ostrvo u Mramornom moru.
16. Ova obitelj bila nedaleko od Carigrada.
17. Nastojatelj čuvenog Studitskog manastira, znameniti Ispovednik Pravoslavne vere.
Njegov sveti spomen 11. novembra.
18. Vlaherna ‐ kraj u Carigradu na zapadnoj strani grada. U vreme procvata Vizantijske
carevine kraj Vlaherna se slavio po svemu Istoku svojim svetinjama. Naročito je kraj
Vlaherna bio poznat po Bogorodičnoj crkvi, podignutoj od cara Lava I Velikog (457‐
474. god.), za vreme kojega su u tu crkvu, 474. godine, bile položene česne rize
Presvete Bogorodice, donesene iz Palestine. U toj crkvi se čuvao u zlatnom kovčegu
još i omofor Presvete Bogorodice i deo Njenog pojasa.
19. Nadimak Travlos ‐ latinska reč (grčka: Valvos =Balba) znači Mucavi. Ovaj Mihailo
postao je docnije car, i carovao od 820‐829. god.
20. Amoreja ‐ grad u Maloazijskoj pokrajini Frigiji.
21. Sedmi irmos drugog Kanona na praznik Roždestva Hristova.
22. Jovan Gramatik ‐ vaspitač cara Teofila, kasnije patrijarh Carigradski (od 832‐842
godine); umro u zatočenju.
23. Sostenijum ‐ kraj u okolini Carigrada.
24. Teofil carovao od 829‐842 godine.
20
25. Spomenici te prosvetne delatnosti svetog Teodora jesu pouke štosu^ostale od njega.
Njemu se pripisuje: ʺRazmišljanje o poštovanju ikonaʺ i knjiga ʺO pravoslavnoj
veriʺ.
26. Afusija, inače Ofiusa, ‐ ostrvo blizu Carigrada.
27. Kizik ‐ grad u severozapadnom delu Male Azije, na južnoj obali Mramornog mora.
28. Tako hrišćanski pisci nazivaju ove muslimane, naročito Arabljane.
29. Apameja Vitinijska tako se nazivala za razliku od Apameje Sirijske. Vitinija ‐
severozapadna oblast Male Azije.
30. Spomen svetog prvomučenika Stefana praznuje se 27. decembra; a tog istog dana
praznuje se i spomen svetog Teodora Načertanog.
31. Car Mihail III od (842‐867 godine) stupio na presto kada mu je bilo četiri godine,
stoga je državom upravljala do 855. godine njegova majka, carica Teodora.
32. To je bilo 19. februara 843. godine. Taj dan nazvan je danom trijumfa Pravoslavlja; i
ustanovljeno je da se taj dan praznuje svake godine u prvu nedelju Velikog Posta, i
ta se nedelja zove Nedelja Pravoslavlja.
33. Prepodobni Teofan ostavio je posle sebe mnoga dela u odbranu Pravoslavlja; i
naročito je poznat kao pisac kanona; broj kanona koje je on napisao dostiže do 148.
Najbolji su mu kanoni: Kanon u nedelju Pravoslavlja, svi Kanoni Apostolima, i
Kanoni preminulima. Pored toga sveti Teofan je pisao i stihire na neke dane.
34. Halkidon ‐ grad, nalazi se preko puta Carigrada, na maloazijskoj obali Bosfora.
35. To je bilo još za života njegova brata svetog Teofana, koji napisa svetom Teodoru
kanon sa akrostihom: ʺTvoja brate bližnjaja pletu hvaliʺ, tojest: Tebi, brate, istinske
pletem pohvale.
36. Tojest: saborne crkve Svete Sofije.
37. Singel ‐ član patrijaršijskog saveta, koji je upravljao mnogim crkvenim poslovima.
Singeli su obavljali razne naloge patrijaraha, bili neposredni svedoci njihovog
života, pošto su se stalno nalazili pored njih; a često posle njihove smrti bivali
njihovi naslednici na patrijaršijskom prestolu. Sama reč singel znači: sakelejnik.
38. Skevofilaks ‐ sasudočuvar, rizničar.
39. To je bilo 676. godine.
21
40. Sveti Teodor bio je svrgnut s patrijaršijskog prestola 678. godine, a ponovo vraćen
683. godine.
41. Sveti Teodor upokojio se 686. godine.
22