Professional Documents
Culture Documents
Ava Justin - Žitija Svetih - 28. Decembar
Ava Justin - Žitija Svetih - 28. Decembar
Ava Justin - Žitija Svetih - 28. Decembar
ŽITIJA SVETIH
28. DECEMBAR
‐ STRADANjE SVETIH DVADESET HILjADA MUČENIKA NIKOMIDIJSKIH
‐ ŽITIJE PREPODOBNOG OCA NAŠEG SIMONA MIROTOČIVOG, osnivača
manastira Simonopetre u Svetoj Gori
‐ SPOMEN SVETE MUČENICE DOMNE
‐ SPOMEN SVETOG MUČENIKA INDISA
‐ SPOMEN SVETIH MUČENIKA GORGONIJA i PETRA
‐ SPOMEN SVETOG MUČENIKA ZINONA
‐ SPOMEN SVETIH MUČENIKA MARDONIJA, DOROTEJA, TEOFILA i
MIGDONIJA
‐ SPOMEN SVETOG SVEŠTENOMUČENIKA GLIKERIJA
‐ SPOMEN SVETOG MUČENIKA SEKUNDA
‐ SPOMEN SVETOG MUČENIKA PLUTODORA
‐ SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG IGNjATIJA LOMSKOG
‐ SPOMEN SVETE PETROSILE (ili PETRONILE)
‐ SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG VAVILE
STRADANjE SVETIH
DVADESET HILjADA MUČENIKA NIKOMIDIJSKIH
U DRUGOJ godini carovanja cara Maksimijana,[1] kada se već pripremaše gonjenje na
hrišćane, sveta vera Hristova cvetaše kao mnogocvetno proleće, i pastiri i učitelji Crkve
kao duhovne lastavice i slavuji otvoreno objavljivahu dogmate pravoslavne vere. Meću
njima beše tada i sveti Kiril, slavni episkop Nikomidijski, ukrašen pravednim životom i
darom rečitosti. Blagodareći njegovoj propovedi, hrišćanska vera stade dopirati i do
carskih palata Maksimijanovih. Mnogi od najboljih slugu carevih počeše se odvraćati od
idola i pristupati Hristu. Kada za to saznade Maksimijan, on namisli odmah krenuti u
gonjenje Crkve Hristove, ali mu u to vreme beše na pragu rat sa varvarima. Zato on reši da
najpre udari na spoljnje neprijatelje i pobedi ih, pa da zatim objavi unutrašnji rat, ne
neprijateljima već svojim podanicima ‐ hrišćanima, koji behu korisni po carstvo, jer svojim
molitvama i pravoverjem utvrđivahu otačastvo. A kada on krenu iz Nikomidije i otide u
rat protivu Etiopljana, svetlost svete vere sijaše još jače, prosvećujući neverne; i uvećavaše
se vojska Hristova u to vreme i spremaše se za predstojeći podvig.
Bejaše u to vreme u Nikomidiji jedna prekrasna devojka, odgajena u carskim palatama, po
imenu Domna. Car je predade svojim poganim bogovima na čuvanje devičanstva, i načini
je pri svome dvorcu glavnom idolskom žrečicom. Po promislu Božijem Domni dođe do
ruku knjiga novozavetnih spisa: Sveta Dela Apostolska i Poslanice svetog apostola Pavla.
Čitajući tu knjigu, ona se poče prosvećivati dušom. I radovaše se ona što pronađe takvu
riznicu duhovnu, i divljaše se velikom verovanju hrišćana u Jedinoga Boga, i tugovaše
dušom što se dotada nalazila u tami neznanja i noći zablude. Želeći pak svim srcem da se
što potpunije upozna sa hrišćanskom verom i da joj se pridruži, ona ne oklevajući prizva k
sebi jednu devojku ‐ hrišćanku, ćerku znamenitog senatora; i poučena od ove, ona noću
tajno od svih ode k svetome episkopu Kirilu. On je dovoljno pouči iz Božanstvenog Pisma,
i osenivši je krsnim znakom oglasi je,[2] pa je poveri jednom svetom đakonu, po imenu
Agapiju, da ona pod njegovim rukovodstvom pripremi sebe postom i molitvama za sveto
krštenje. Domna sve što joj se naređivaše obavljaše tajno, i niko nije znao o tome osim
jednog evnuha njenog, sličnog njoj po dobroj naravi, koji se zvao Indis i koji je zajedno s
njom pristupio svetoj veri i takođe se pripremao za krštenje. A kad se navrši vreme
određeno od episkopa, Domna, i Indis biše kršteni. I tako devojka, kojoj beše ne više do
četrnaest godina, posle prvog rođendana njenog ‐ telesnog, rodi se i drugim rođenjem ‐
duhovnim.
Vrativši se u dvorac, Domna se ničim drugim ne bavljaše već svo vreme provođaše u
molitvi, postu i čitanju Svetoga Pisma. Jednom, čitajući Dela Apostola, ona dođe do mesta
gde stajaše napisano: Koliko ih god bejaše koji imađahu njive ili kuće, prodavahu i
donošahu novce što uzimahu za to, i metahu pred noge apostolima (D. A. 4, 34‐35). Tada
2
sveta Domna odluči da i ona uradi to isto. I pokupivši svu svoju imovinu: zlato i srebro,
drago kamenje i biserje, skupocene haljine i svu devojačku spremu, oma tajno odnese
svome duhovnom ocu, svetom Kirilu, i metnu sve to pred noge njegove kao pred noge
apostolske. Pri tom ga moljaše da sav novac što dobije za to, svojim rukama razda
nevoljnima. Tako stvarno i bi.
Ubrzo posle toga sveti Kiril se prestavi k Bogu. A Domna, sve njegove pouke čuvajući
duboko u srcu svom, staraše se da i danju i noću ugodi Bogu, usrdno Mu služeći sa svojim
jednomišljenikom i duhovnim bratom, Indisom evnuhom, sa kojim se ona zajedno i rodi
od vode i Duha (sr. Jn. 3, 5). Poučavajući se u zakonu Gospodnjem, oni se svakodnevno
pošćahu sve do večera, a kasno uveče njihova trpeza beše hleb suv i voda. Hranu pak
određenu im od cara, i davanu im svaki dan, oni tajno svu razdavahu ništima, i tako
hranjahu gladne.
Provodeći takav bogougodni život, Domna i Indis se, kao grad koji na gori stoji, ne
mogahu sakriti, iako su na sve moguće načine i veoma brižljivo radili da to sakriju.
Njihova pobožnost se obelodani, kao svetilnik ispod poklopca i blago pronađeno u
polju,[3] pošto je Bog hteo da ovo dvoje svetih postanu primer vernima a posramljenje
nevernima. Dakle, starešina dvorskih evnuha, koji ujedno beše upravnik dvora i načelnik
carske trpeze, saznade za svakodnevno pošćenje Domne i Indisa. Pa mesto da se udivi
takvoj strogosti njihova življenja, on se lati nasilja, i bijaše ih dugo, primoravajući ih da
kažu na šta su upotrebljavali dobijenu hranu. Ali oni skrivahu svoju vrlinu i nikako ne
htedoše da kažu. Tada jedan evnuh, Persijanac po poreklu i neznabožac po veri, pristupi k
starešini evnuha i poče mu pričati o njihovoj vrlini kao o nekom zločinu, klevetajući ih i
ružeći ih. Pričajući starešini o krotkom i čistom životu Domne i Indisa, i o njihovom
uzdržavanju od hrane, i o tome kako oni dobijanu hranu razdaju carevim protivnicima,
ubogim hrišćanima, on na kraju reče: Ako hoćeš da saznaš istinu, ti otvori njihove
sanduke, pa ćeš se uveriti da moje reči nisu lažne.
Tada starešina evnuha, ujedno i upravnik dvora, uze ključeve od Domne i Indisa i ode da
pregleda njihove odaje i sanduke. Otvorivši ih, on ništa ne nađe sem časnoga krsta, Novog
Zaveta, dveju rogoža prostrtih na zemlji, zemljane kadionice, sveće, i malene drvene kutije
sa Prečistim Tajnama.[4] A gde je zlato, ‐ upita ih onda starešina, ‐ gde su skupocene
haljine, i ostale dragocenosti i nakiti?
Pošto ne dobi odgovora, on ponovo stavi na muke Domnu i Indisa; ali i time ništa ne uspe.
Tada on naredi da ih odvedu na drugo mesto i drže u zatvoru, dok on ne izvesti o njima
cara. A kada svetu devojku izvođahu iz njenog obitališta da je vode u zatvor, ona krišom
uze knjigu Novi Zavet i sakri je u svojoj haljini, jer knjiga beše mala i mogla se lako sakriti;
isto tako i Indis uze malenu kutijicu sa Božanskim Tajnama. I oboje biše zatvoreni, i dugo
vreme glađu i žeđu moreni; jer nepravedni mučitelj tako presudi: da od gladi umru oni
koji gladne hranjahu. Od dugog nejedenja mlada devojka se razbole telom. Ali Onaj koji se
3
stara o pticama i zverima i nasićuje sve što živi,[5] Bog ‐ Promislitelj, ne prezre sluge Svoje
dugo mučene glađu: jedne noći On im posla angele Svoje, koji ih obasjaše u tami
nebeskom svetlošću, postaviše čudesnu trpezu ‐ nebesku hranu i neobično piće, pa
otidoše. Domna i Indis se okrepiše jevši i pivši sa predložene im trpeze, i zaboraviše na
pređašnje zlopaćenje. Utešeni javljenjem angela i nasićeni angelskom hranom, lica im
veoma sijahu, i oni, sedeći kao u palati radosti, zapevaše Davidov psalam: Neka se salom i
uljem nasiti duša moja, i radosnim glasom hvaliće te usta moja (Psal. 62, 6).
Uskoro posle toga dođe starešina evnuha da vidi jesu li Domna i Indis pobeđeni glađu,
pošto je smatrao da će ih na taj način primorati da mu se pokore. Ali kada ih ugleda
radosne, svetla lica i vesele duše, on odbaci jarost i svirepo držanje, pošto time ništa ne
mogade postići, pa se zaodenu pritvornom krotošću, i naredi im da se vrate u svoje ranije
obitalište. I ponovo im poče davati sve u izobilju, kao i ranije: hranu i odelo, zlato i srebro,
i devojačke nakite i ukrase. No sveta Domna ponovo tajno razdavaše ništima sve, ne samo
hranu nego i skupocene haljine. Videći pak mnoštvo ništih koji se sticahu k njoj kao k
svojoj hraniteljki, ona uze svoj pojas, ukrašen biserjem i dragim kamenjem, i sve ostale
nakite i spremu, i posla đakonu Alimpiju da sve to proda, i da dobijeni novac upotrebi na
ishranu gladnih. Razmišljajući zatim na koji način da se izbavi od stanovanja sa
grešnicima i življenja u dvorcu, punom idolopokloničkih gadosti, sveta Domna se seti
Bogoroditelja Davida, koji bežeći od Saula napravi se lud pred carem Gatskim Ahisom (1
Car. 21, 10‐15). Tako se i ona napravi luda, i stade padati, puštati bale, drhtati i vikati.
Kada za to saznade upravnik dvora i starešina evnuha, bi mu žao nje, i nedoumevaše kako
bi je izlečio. No čuvši da hrišćani isceljuju takve bolesti, on dozva hrišćanskog episkopa,
svetoga Antima,[6] prejemnika svetog Kirila, i poveri mu devojku da je isceli do careva
povratka iz rata, a evnuha Indisa dodeli da joj služi. Episkop, razumevši Duhom Domninu
(nameru, primi je rado, i odasla je u jedan devojački manastir. A Domna se neiskazano
radovaše i veseljaše što se izbavi od stanovanja među neznabošcima i što se udostoji živeti
među hrišćanima.
Nakon nekog vremena Maksimijan se u trijumfu vrati iz rata. Svoju pobedu nad
neprijateljima pripisujući ne Svevišnjem Bogu, silnome u bitkama, nego svojim bezdahnim
idolima, on namisli da im uznese blagodarnost time što će im prineti pogane žrtve i što će
otpočeti sa gonjenjem hrišćana. Stoga on pripremi usred grada gledalište, iznese tamo iz
svojih palata idole zlatne i srebrne, postavi ih na carske prestole, ovenča ih vencima, pa im
stade prinositi na žrtvu ugojene teoce. Žrecima pak car naredi da telećom krvlju okrope
prisutni narod. A hrišćani koji se nalažahu među gledaocima, odmah stadoše izlaziti iz
gomile, da ne bi bili oskvrnjeni tim neznabožačkim kropljenjem. Kada to primeti, car stade
gromko vikati obraćajući se narodu:
ʺKuda to odlazite, o ljudi! pretpostavljajući tamu svetlosti i ne verujući u postojanje ovih
bogova pomoću kojih se drži vaseljena? Zar vi ne videste pobede i trijumfe? Zar vi ne
videste kako se mnogo blaga dodaje pređašnjem blagu, i kako je sve u miru, kako nam
4
svaki dan pridolaze nova blaga, i mi sada posedujemo takva blaga kakva ranije imali
nismo? Zar vi ne vidite kako raste naša slava, kako se proširuje carevina, kako nam se
pokoravaju jedni gradovi, a drugi će nam se pokoriti? Zar vi ne videste kako osvajamo
carstva drugih naroda, i kako sve biva po Želji srca našeg? Po čijem promišljanju sve to
biva, ako ne po promišljanju ovih bogova kojima služimo? Neka vas u to ubede
blagoprijatne promene u vazduhu, umerene kiše, i od bogova davano izobilje plodovaʺ.
Tako govoraše bezakoni car, pripisujući postojanje onome što ne postoji, i nameravajući da
govori još mnoge druge stvari, ali Gospod, čiji su svi sudovi istiniti i pravedni (Psal. 18,
10), ne dopusti laži da se dalje hvasta i prevaznosi nad istinom, nego usred vedrog i
sunčanog dana iznenada zatutnja strahovita grmljavina, nebo pokriše tamni oblaci, i
nastade strahovita oluja sa silnom kišom, munjama i gradom. Očigledno ovim se
obelodani gnjev Božji na neznabošce: te jedni, uplašivši se gromova, popadaše na zemlju
kao mrtvi; drugi nagoše bežati, obarajući i gazeći jedan drugoga, zbog čega mnogi
izgubiše život; a sam car, preneražen i preplašen, sa stidom pobeže u dvorac. Tako se
gledalište rasturi, i bogomrski praznik sa poganim žrtvama razori. A reke nadođoše od
silne kiše i poplaviše polja i uništiše sav trud zemljoradnika, pošto beše vreme žetve.
I sve ovo bi, da bi neznabošci poznali krepku ruku Jedinoga Boga koji je na nebesima. Ali
to ne razumede zloćom oslepljeni tvrdovrati car: umesto da pozna silu Boga Istinoga, on
se otisnu u još veće bezumlje, objavljujući rat Onome koji je strašan carevima zemaljskim i
oduzima im život (Psal. 75, 13).
Uskoro posle toga, ne nalazeći Domnu i Indisa među žrecima koji služahu dvadaestorici
najglavnijih lažnih bogova njegovih što behu u dvorcu, car upita gde su oni. Čuvši da je
Domna pomerila pameću, i nalazi se kod ljudi koji umeju da leče tu bolest, a Indis joj
dodeljen da je čuva i da joj služi, Maksimijan se silno razgnjevi na starešinu evnuha koji ih
je oslobodio služenja bogovima, liši ga čina, i da bi ga što više ponizio i osramotio odredi
ga da služi kamilama u Klavdiopolju.[7] Dozvavši zatim Indisa, car ga vrati na pređašnju
dužnost: da služi bogovima što su u carskom dvorcu. No Indis i nadalje služaše Jedinome
Istinitome Bogu u koga je verovao, a car to nije znao.
U to vreme Maksimijan poče otvoreno goniti Crkvu Hristovu, rušeći svete hramove, i
zidajući neznabožačka idolišta. I u svima krajevima carevine on postavi za igemone ljude
opake: da bez milosti muče hrišćane. Sam pak car beše najprvi i najsvirepiji mučitelj:
ubijao je i uništavao hrišćane i prolivao nevinu krv kao vodu. Ponekad je pokušavao da ih
prelasti lukavim rečima, da bi zatim ljutim mukama umorio one koji se ne potčine lukavoj
obmani. Tragajući za svjatjejšim episkopom Antimom koji de negde krio i ne nalazeći ga,
Maksimijan jednom sam uđe u hrišćansku crkvu sa mnoštvom naoružanih vojnika, kao
vuk u stado. Obrativši se narodu, on pokušavaše da ih, čas laskama čas pretnjama, privuče
sve svojoj zabludi. Naposletku reče: Odstupite od svoje ništavne vere! ako to ne uradite,
5
onda kazna neće zadocniti. Vidite ovaj hram u kome ste se sabrali: ubrzo ću ga spaliti
zajedno s vama!
Tada hrišćanski prezviter sveti Glikerije junački istupi protiv cara i neustrašivim rečima
posrami bezakonika. Jer on reče caru: ʺCare, niti darova koje nam obećavaš želimo. niti se
tvojih pretnji bojimo. Sve što je u svetu ‐ smatramo kao san; a ne pretrpeti za Hrista
najljuća mučenja ‐ smatramo za kaznu sebi i štetu. Ti se hvališ pobedom nad varvarima, a
doživljuješ poraze od hrišćanskih žena i dece, jer je očigledno da je sila Hrista našeg
nepobediva. Ko ne pamti skorašne gromove i munje, i neobičan grad i kiše? Mnogi od vas
iznenada pomreše, i plodovi zemaljski od neočekivane poplave propadoše. To bi jasan
dokaz gnjeva Božija, izazvanog time što ti sve pripisa lažnim bogovima tvojima a ne Bogu
istinome. Ne bojimo se mi tvojih gonjenja, jer imamo nebesko oružje od Cara svih kojim se
naoružavamo i zaštićujemo, kao što si ti sada okružen i zaštićen svojim oružjenoscima. I
mi, protivstajući tebi, čvrsto se nadamo da ćemo odneti čudesnu pobedu: jer mi bijeni ‐
nadvlađujemo, i padajući ‐ pobeđujemoʺ.
Mada se car, slušajući ove reči, silno gnjevljaše u srcu svom, ipak iziđe iz crkve ne učinivši
nikome nikakvo zlo. A blagočestivi narod koji se nalažaše u crkvi, uznoseći slavu Bogu,
hvaljaše blaženog Glikerija zbog takve neustrašivosti njegove. Međutim car, ne mogući
dugo zadržati u sebi jarost svoju, brzo naredi te uhvatiše Glikerija i dovedoše preda nj na
nepravedni sud. I bez ikakvog isleđenja, car odmah naredi da Glikerija dušmanski biju. I
mučitelji biše mučenika sve dok ne iznemogoše A za to vreme birov vikaše: Manje govori,
Glikerije! ne budi gord, ni buntovan, ni nepristojan! poštuj cara i rimske zakone! ‐ A
mučenik, budući jači od svojih mučitelja, uzvikivaše k svome Nebeskom Caru: Gospode
Isuse Hriste! kao što si me ukrepio da govorim o Tebi, tako me ukrepi i da stradam za
Tebe, da bi me Ti zbog ovih stradanja udostojio veće nagrade.
Ove reči još jače raspališe jarost Maksimijanovu, padajući kao ulje na oganj. Sam car
mučitelj nastojavaše da dželati što silnije tuku mučenika i zadaju mu što strašnije rane, te
se zemlja napoji njegovom krvlju, i pokazaše se nage kosti pošto meso otpade s njih, i svi
udovi tela mučenikova biše umrtvljeni. Jedino još jezik svetoga stradalca slobodno
zboraše: Hrišćanin sam! sluga sam Hrista, jedinog istinitog Boga! On je jedini ‐ Gospod
moj, On jedini ‐ Car moj!
Pošto ne beše u stanju da i dalje sluša takve reči Glikerijeve, car mučitelj izdade naređenje
da Glikerije bude spaljen izvan grada. I neustrašivi stradalnik Glikerije bi miomirisna
žrtva Bogu i blagoprijatna paljenica.
Uskoro opet nastupi bogomrski neznabožački praznik. Povedoše careve žrtvene životinje
ka dvorskom idolištu dvanaest glavnih bogova. Posmatrajući žrece koji iđahu u belim
haljinama, i ne videći među njima Indisa, car upita gde je on. A Indis u to vreme, obukavši
se u vreću i zatvorivši se u svojoj odaji, tugovaše i plakaše zbog pogibije neznabožaca. O
tome obavestiše cara. Car odmah dozva k sebi Indisa, i videvši ga u odeći tuge i plača
6
razumede u čemu je stvar, pa ne pitajući ga o njegovoj veri i životu naredi da mu stave
okove na ruke, noge i oko vrata, i tako okovana bace u tamnicu. Zatim poče ponovo
raspitivati o Domni, zaboravivši na ranije svoje reči, i u gnjevu, kao pijan, često ponavljaše:
Gde je Domna? gde je žrečica Dijane i Minerve? ‐ Njemu ponovo odgovoriše da je ona
skrenula pameću, i da ju je zbog toga starešina evnuha odaslao iz dvorca.
Opomenuvši se tada starešine evnuha, car naredi da mu odseku glavu, i da svuda traže
Domnu. Za ovo carevo naređenje saznade se i u manastiru gde beše Domna. Igumanija
manastira Agatija, videći da je nemoguće sakriti Domnu, ona joj po muški ostriže kosu i
obuče je u muško odelo. Ogradivši je zatim suznom molitvom, ona je pusti iz svoje svete
obitelji, da se kao muškarac krije među muškinjem, eda se ne bi saznalo da je devojka.
ʺO, Isuse moj, ljubavi moja, svetlosti moja, disanje moje, čuvaru devičanstva moga i života
moga, pogledaj na nevestu Tvoju! Pogledaj na mene, Ženiče moj nevidljivi, i brzo mi
pritekni u pomoć, da ne bude narušen zavet devičanstva moga danoga Tebi, jer evo već
nema više vremena ni za molitvu! Ne predaj zverovima dušu koja ispoveda Tebe, da vuci
ne rastrgnu ovcu Tvoju! Sačuvaj nevestu Tvoju, Ženiče moj! Zaštiti devičanstvo moje,
Izvore čistote, da se proslavi ime Tvoje, slavljeno od angela!ʺ
Dok se ona tako moljaše, Bog joj pripremaše ispunjenje molitve njene. Kada je uvedoše u
nečisto obitalište javnih grešnica, k njoj uđe jedan vojnik, pun nečiste pohote, da oskvrni
besprekornu nevestu Hristovu. No čim joj se približi, on tog trenutka pade na zemlju
mrtav, i ležaše kraj njenih nogu. A drugi vojnici koji stajahu napolju i čekahu da on izađe,
počeše se ljutiti na njega što se tako dugo zadržava, pošto i sami željahu da uđu tamo.
Najzad jedan između njih, raspaljen pohotom, izgubi strpljenje i uđe unutra. Ali ga odmah
užas spopade, jer ugleda svoga druga gde leži mrtav na zemlji. No kada još ugleda on i
nepristupačnu svetlost koja obasjava svetu devojku, on tog.časa izgubi vid, i oslepevši
stade rukama pipati zid da izađe napolje, ali ne mogaše. Tako isto postradaše i mnogi
drugi koji bestidno i sa prljavom pohotom ulažahu k devojci.
7
To saznadoše svi koji tamo behu, i zajedno dođoše ne zbog pohote nego da vide šta se to
zbiva, i ugledaše devojku koja pristojno sedi i čita malenu knjižicu ‐ Sveto Evanđelje, koje
ona imađaše kod sebe, a pored nje stoji prekrasan mladić, koji sijaše neiskazanom
svetlošću i posmatra munjenosnim očima. Ugledavši mladića, neznabošci se od silnog
straha dadoše u begstvo, a drugi vikahu: Ko je kao Bog hrišćanski? ‐ A kada nastupi noć,
svetlosni mladić onaj izvede Teofilu odatle, odvede je do Velike crkve, i uvevši je u
papertu reče joj: ʺMir tebi!ʺ pa otide.
Svetu devojku Teofilu obuze i strah i radost: strah ‐ što je ostavi njen zaštitnik, a radost ‐
što se čitava izbavi iz ruku bezakonika. I prišavši crkvenim vratima ona stade lupati da joj
otvore, jer hrišćani, sabravši se za vršenje svunoćne molitve Bogu, behu iznutra zatvorili
vrata iz straha od neznabožaca. Jedan od đakona upita iznutra ko to lupa. A kad ču i
raspozna Teofilin glas, on obavesti o tome prisutni narod u crkvi. Kada otvoriše vrata, sav
narod pohrli k svetoj devojci, jer svima behu poznati i njeno visoko poreklo i njen sveti
život. O, kako radosno i sa kakvim suzama svi oni uznošahu hvalu Bogu, kada saznadoše
kako se ona spasla od nasilja neznabožaca i kakvom je milošću obasu Gospod, sačuvavši
joj krepkom rukom devičanstvo! jer ona ne sakri preslavna čudesa Božija, koja treba ne
skrivati nego objavljivati. I sveta devojka pavši ničice okvasi crkveni pod suzama radosti; i
svi uznesoše Hristu Gospodu opštu blagodarnost.
U to vreme neki od najznatnijih velmoža i glavnih dvorskih dostojanstvenika carevih biše
optuženi caru da su hrišćani. Među njima beše neki Dorotej, proslavljeni vojskovođa i
veoma zaslužan građanin, koji je nosio titulu namesnika Italije; a s njim behu Mardonije i
Migdonije, i drugi ugledni dostojanstvenici, čuveni po svojim zaslugama, no daleko
čuveniji po svojoj veri i pobožnosti. Kada ih dovedoše pred cara radi isleđenja, car ih
najpre izruži, pa zatim naredi te ih bez milosti dugo biše, onda u okove okovaše, i u
tamnicu vrgoše. I svaki dan hvatahu i mučahu hrišćane, i na razne načine ubijahu.
Utom dođe praznik Roždestva Hristova,[8] i trebalo je prineti Novorođenome bogatu
žrtvu. Zato se svi verni slegoše crkvi. Tada neznabožnome caru pristupiše neznabožne
sluge i rekoše: Care! danas je veliki praznik u hrišćana; oni bulazne kao da je ovo dan
rođenja njihovog Boga, i svi su se slegli u crkvu da odpraznuju ovaj događaj. Zato postupi
tako, da lov ne umakne iz mreže: naredi vojnicima da zauzmu ulaz u njihovu crkvu i neka
se pred vratima crkve namesti žrtvenik bogovima našim, a glasnici neka narede
hrišćanima da odmah izađu iz crkve i smesta prinesu žrtve bogovima našim. A ako oni ne
poslušaju, onda ti postupi s njima kako je ugodno tvojoj carskoj volji. No ako hoćeš da
usvojiš naš predlog, onda uradi ovako: naredi da vojnici opkole crkvu, zapale je i pogube
sve hrišćane nepokorne tebi. Istrebivši na taj način odjednom ljude opasne i štetne po tvoje
carstvo, ti ćeš ubuduće biti bez brige.
Oni još ne behu dovršili svoju reč a Maksimijan ih razdragano prekide uskliknuvši:
Kunem vam se velikim bogovima, ja sam davno pomišljao na to, i ne znam šta mi je bilo
8
da tu zamisao dosada ne privedem u delo! A vama, o bogovi, neka je velika blagodarnost
što uradiste tako da i slugama mojim blagovremeno dođe na um zamisao, korisna po naše
carstvo. I car odmah naredi svojim glavnim telohraniteljima da sa mnoštvom vojske odu i
oko hrišćanske crkve naslažu kudelju, strugotine i druge lako zapaljive predmete, i da
strogo sa isukanim mačevima čuvaju sve izlaze iz crkve, da ne bi nijedan hrišćanin
pobegao iz crkve. Kada sve to bi urađeno, u crkvu uđe glasnik poslan od cara, i stavši
nasred crkve povika gromko govoreći: O, ljudi! Gospodar vaseljene Maksimijan koji me
posla k vama predlaže vam da izaberete jedno od dvoga: ili izišavši iz crkve odmah
prinesite bogovima žrtvu na žrtveniku koji je već spremljen pred vratima crkve, pa ćete
ostati živi; ili pak, ako ne poslušate, svi ćete ovde zajedno poginuti, jer je oganj već gotov i
crkva je sva unaokolo obložena suvarcima. Zato birajte brzo šta hoćete.
Rekavši to on umuče. Tada arhiđakon, koji stajaše kod oltara a srce mu beše zapaljeno
ognjem Božanske blagodati, obrati se narodu ovimʹrečima: O, mila moja braćo i
jednomišljenici! Eda li ne znate šta učiniše u Vavilonu Tri Mladića, čijem se
nepokolebljivom junaštvu i jačini u veri mi neiskazano divljasmo kada pre nekoliko dana
praznovasmo njihov spomen? Oni, ne kao usred ognja stojeći već kao posred nežnog cveća
šetajući, i sami pesmu pevahu i svu stvorenu prirodu na slavljenje Gospoda svih
prizivahu! I mi njih ne samo veličasmo, nego i željasmo da postanemo zajedničari njihovih
venaca. Ugledajmo se dakle na ta Tri Mladića, pošto nas i samo današnje vreme priziva
tome: jer i car Maksimijan je sličan caru Navuhodonosoru; no iako se oni razlikuju po
imenu, ali su slični i složni po nasilništvu i bezbožništvu. I neće li nas biti sramota kada
oni, mladići, i pritom samo tri na broju, pa još nemajući pred sobom nijedan primer
velikodušnog podviga za istinitu veru, podvizavahu se onako slavno; a mi smo daleko
mnogobrojniji od njih; toliko mnogobrojniji kao da nas je bezbroj; pored toga mnogi su
među nama već i stari, i mi imamo pred sobom tako mnogo primera junačkih stradanja za
Hrista; i nas, tolike na broju i takve, neće li biti sramota da se pokažemo privezani za ovaj
kratkotrajni život, bojažljivi i malodušni, i da ne iskoristimo ovo sadašnje vreme koje nas
poziva na podvig, kao veliko preimućstvo, i da ne prezremo privremeni život radi Boga
koji nas je stvorio i predao na smrt dušu Svoju za nas, i da mi svojom smrću ne damo
svedočanstvo naše jake i nepokolebljive vere?! Vaistinu, to bi bila neizmerna sramota. Ja
govorim ovo, kada nikakva nagrada ne bi usledila za našim stradanjem. Ali, stradanja
ovoga veka mala su prema nagradama, određenim nam u onome svetu: večni i bezbolni
život za ovaj kratki i bedni, neprolazna slava za prezrenje prolazne slave, neoduzimljiva
bogatstva i veselje koje se nikad ne pretvara u tugu. Ta zar ćemo poželeti da još na zemlji
živimo? Nije li nam bolje, koristeći ovu blagoprijatnu priliku, da se postaramo otići što pre
ka onoj slavi umirući za Hrista? Pogledajte, o braćo, na žrtvenik u oltaru Gospodnjem i
razumite, da je istiniti Gospod naš i Bog prinesen na njemu sada na žrtvu za nas. Pa zar mi
sada da ne položimo duše svoje za Njega na ovom svetom mestu? Pa zar da ih ne
prinesemo Njemu na žrtvu, kao neki prinos?
9
Tako govoraše sveti arhiđakon, i svi se zapališe željom da umru za Hrista, i jednoglasno
uskliknuše: Hrišćani smo, hrišćani, care, i tvoje lažne bogove ne poštujemo!
Ovo bi dostavljeno Maksimijanu. On odmah naredi da se crkva spali sa svima hrišćanima
što se nalažahu u njoj. U tom međuvremenu verni u crkvi izdvojiše oglašene što behu
među njima i rasporediše ih u četiri grupe, da bi se moglo što pre obaviti na njima sveto
krštenje. A posle krštenja i miropomazanja, svi biše pričešćeni Svetim Tajnama. Dok se to
zbivalo, vojnici po naređenju poganoga cara potpališe svuda oko crkve naslaganu kudelju,
suvarke i ostalo; zidovi crkveni se brzo zapališe, i ogroman plamen sa svih strana pokulja
uvis, prodre unutra u crkvu i stade brzo gutati sve. A hrišćani goreći, gromko kliktahu k
Bogu, i pevahu pesmu Triju Mladića prizivajući svu tvar ka pesmopjeniju. I ne uspeše oni
ni otpevati svoja pesmopjenija, a već svi predadoše svoje svete duše u ruke Gospoda svog,
i postadoše blagoprijatna žrtva Bezazlenome Jagnjetu, zaklanome za svet. Broj spaljenih
beše dvadeset hiljada.
Tako ova divna vojska svetih mučenika pređe iz zemaljske Crkve u Nebesku, da tamo
večito praznuje praznik neprekidne radosti.
U toku pet dana potom goraše crkva, i dim neki dizaše se iz nje s opojnim i divnim
mirisom, i neka čudna zlatozarna svetlost pokazivaše se na tom mestu. Maksimijan pak,
smatrajući da je pobio i istrebio sve hrišćane što ih je bilo u gradu, bavljaše se igrama,
konjskim trkama i raznim priredbama nozorišnim.
Čuvši to, Maksimijan naredi da Zinonu kamenjem razbiju usta, razvale lice i izbiju zube,
pa da ga zatim jedva živa odvuku izvan grada i tamo poseku mačem. Tako sveti mučenik
Zinon bi ovenčan vencem mučeništva.
U to vreme sveti Dorotej sa Indisom i ostalom družinom sećaše u okovima. Blaženi
episkop Antim često ih iz svoga skrivališta posećivaše poslanicama svojim, ukrepljavaše
ih, savetovaše ih da budu čvrsti u veri, i pobuđivaše ih na podvig. Jednom neznabošci
uhvatiše i dovedoše caru Antimovog đakona Teofila, koji je išao k mučenicima sa
episkopovom poslanicom. Pročitavši tu poslanicu, car se ispuni jarosti, jer tamo beše
10
napisano ne što je njemu ugodno već što je svetima korisno. Zato car naredi da mu odmah
dovedu Doroteja sa njegovom družinom. Kada ih dovedoše, car besno pogleda na njih,
ukori ih, pa im dade da pročitaju poslanicu Antimovu. A oni, ugledavši đakona,
obradovaše se dušom, i izdaleka ga pozdravljahu svetim pogledima i radosnim licima;
čitane pak reči svetiteljeve oni slagahu u srcima svojim. A car, krvnički gledajući đakona,
sa besom mu reče: Kaži mi, bedniče, ko je taj što ti dade ovo pismo, i gde se skriva?
Đakon se najpre u srcu pomoli Bogu, pa onda neustrašivo odgovori: Ovu poslanicu dao
mi je pastir, koji, nalazeći se sada daleko od svoga stada, daje mu savete i pobuđuje ga na
pobožnost. Naročito sada, kada je saznao za najezdu vukova i drugih zverova, on gromko
naređuje svojim ovcama i javlja im šta treba da rade. A reči koje on govori nisu njegove
(nego su uzete od našeg Vrhovnog Pastira koji je rekao: Ne bojte se onih koji ubijaju telo a
duše ne mogu ubiti (Mt. 10, 28). Eto, ja te obavestih ko mi je dao ovu poslanicu, a gde je
on, to ti kazati neću. Bilo bi očigledno bezumlje kada bih ja , koji sam tolika dobra dobio
od svoga pastira, postao njegov izdajnik. On će se i bez nas uskoro pokazati: jer se ne
može sakriti grad kad na gori stoji (Mt. 5, 14), kao što je to rekao Božanski glas.
Ne budući u stanju dalje slušati smelu đakonovu reč, car naredi da se đakonu smesta
odreže sveti jezik njegov, pa zatim izvan grada ubiti đakona kamenjem i strelama. Posle
toga car na razne načine pogubi i ostale svete mučenike: Doroteju odseče glavu, Mardonija
sažeže ognjem, Migdonija živog zatrpa zemljom u jami, a Gorgonija, Indisa i Petra baci u
more vezavši im o vrat vodenično kamenje. I tako ovi sjajni mučenici Hristovi završiše
svoj podvig i otidoše ka Gospodu jednim putem, iako preko raznih smrti.
U to vreme sveta Domna se krijaše na jednoj gori u pešteri, hraneći se pustinjskim biljem
što je raslo oko peštere. Čuvši za smrt svetih mučenika, ona se radovaše duhom što oni
pređoše iz plačevne doline zemaljskog života u žuđeni kraj večnoga veselja. No naročito
se ona radovaše zbog svog duhovnog brata i jednomišljenika Indisa, zajedničara njenog u
duhovnom rođenju njenom krštenjem. A plakaše ona zbog sebe što jedino ona od sviju
njih ne otide s njima ka Gospodu istim putem mučeništva, i pripremaše sebe za podvig
ištući pomoć s neba.
Zatim ona siđe sa gore i uđe u grad, odevena u ono isto muško odelo u koje je beše obukla
njena duhovna mati Agatija. Ne našavši Agatiju koju je tražila, svetoj Domni bi jasno da je
ona sa mnoštvom drugih monahinja izgorela u crkvi, i plaka gorko, ne zbog njene smrti
nego zbog toga što se ona ne udostoji da zajedno s njom umre za Hrista. I stojeći na mestu
spaljene crkve, sveta Domna plakaše i ridaše kvaseći pepeo suzama svojim. A kada se
spusti noć, ona ode na morsku obalu, gde Indis sa ostalim mučenicima bi potopljen. Ribari
pak koji stajahu tamo i pripremahu mreže za lovljenje ribe, ugledavši svetu devojku i zbog
muškog odela smatrajući je za muškarca, rekoše joj:. Hodi, mladiću, i pomozi nam; pa ako
što ulovimo, dodelićemo i tebi jedan deo.
11
Ona im rado priđe u pomoć. Kada oni baciše mrežu u more, pa je zatim stadoše izvlačiti
na obalu, oni osetiše da je mreža veoma teška, i jedva je izvukoše na zemlju. Noć beše
puna mesečine, i opi ugledaše mnoštvo riba, i usred njih tela triju mučenika: Gorgonija,
Indisa i Petra. Ribare spopade strahovit užas, i oni brzo skupiše mreže i ribu, a tela svetih
mučenika položiše na zemlju, pa hitno sedoše u čamac da otplove na drugu obalu. Pritom
oni zvahu i tobožnjeg mladića da ide s njima, ali on ne htede. Tada mu oni dadoše za trud
nešto ribe i malo hleba, pa otploviše. A sveta devojka Domna priđe k telima mučenika,
raspoznade svakoga, naročito dragoga Indisa, i stade ih s neiskazanom radošću grliti i
celivati i tople suze obilno prolivati. A kada se podiže, ona ugleda na moru lađu gde sa
spuštenim jedrima pristaje uz obalu. Odmaknuvši se od tela svetih mučenika, Domna
priđe k lađi, i obraćajući se mornarima pokaza im ribu. Smatrajući da se riba prodaje,
kapetan lađe upita za cenu, pošto je želeo da je kupi. No Domna mu odgovori da je uzme
zabadava. Kapetan se lađe u nedoumici, i reče joj: Tako ti Hrista, kaži mi stvarno, pošto
prodaješ ribu?
Čuvši ime Hristovo, sveta Domna razumede da su na lađi hrišćani, i ispriča im o telima
svetih mučenika, o svima mučenjima njihovim, o imenima njihovim. Tada kapetan laće sa
svojim prijateljima odmah iznese čista platna i mirise, uvi tela svetih, pa ih odnesoše ka
gradskim bedemima, nedaleko od potoka blizu gradske kapije, gde sveti Dorotej sa
svojima bi pogubljen. Tamo oni česno pogreboše tela svetih mučenika. A kapetan,
poznavši da je Domna jedne vere s njima, i smatrajući je pritom za mladića, stade je moliti
da ide s njima na lađu. ʺOstanimo nerazdvojno zajedno do kraja života našegʺ, govoraše
on. No ona, ne pristajući na to, nalagaše mu da produži svoj put. ʺJa ću ostati ovde, ‐ reče
ona ‐, jer je blizu kraj života moga; i ja neću da se telo moje odvaja od tela svetih, sa kojima
za života bejah sjedinjena duhom i veromʺ.
Tada joj kapetan dade dovoljno zlata, ne za kakvu telesnu potrebu, pošto njoj to ne
trebaše, već za mirise i tamjan, da njima kadi grobove svetih mučenika, pa ode svojim
putem. A sveta Domna dan i noć provođaše kraj grobova svetih mučenika, kadeći ih,
omiomirujući ih, i moleći se sa suzama.
Međutim, ne beše moguće da se delo svetlosti sakrije pred onima što su u tami, i da se
želja svete Domne za mučeništvom ne ostvari, jer ona otvoreno činjaše ono što dolikuje
pobožnosti i poštovanju svetih. I car bi obavešten da nekakav mladić obilazi hrišćanske
grobove i prekađuje ih. Car se nasmeja i reče: Treba i taj da pogine istom smrću s njima, da
bi ličnim iskustvom saznao da je ljudima, koji posle smrti ništa ne znaju, uzalud ukazivati
takvo poštovanje.
Rekavši to, car odmah posla da joj odseku glavu. I sveta Domna bi ubijena mačem u vreme
kada se ona moljaše kraj grobova svetih mučenika. Česno pak telo njeno neznabošci
spališe ognjem. U to vreme, posle dugih mučenja, bi mačem posečen i sveti mučenik
Jevtimije. Tako se Nikomidija ukrasi svojim mučenicima kao zvezdama, dopunjujući broj
12
dvadeset hiljada divnim Glikerijem i preblaženim Zinonom i Teofilom, kojima se
prisajediniše Dorotej, Mardonije, Migdonije, Indis, Gorgonije[10] i Petar, i tri svete devojke
‐ monahinje: Agatija, Teofila i prekrasna Domna, a završetak svega sabora toga bi
Jevtimije, ‐ u slavu Hrista istinitoga Boga, kome sa Ocem i Svetim Duhom čast i slava
vavek. Amin.
ŽITIJE PREPODOBNOG OCA NAŠEG
SIMONA MIROTOČIVOG,
osnivača manastira Simonopetre u Svetoj Gori
VETOST i naročitu vrednost ispooničkog života svog prepodobni Simon projavi kroz
divne podvige i čudesa, koje učini kako za života tako i posle smrti; a posebno kroz točenje
mira, slično svetom velikomučeniku Dimitriju Solunskom. No odakle je on. bio, ko su mu
roditelji, kako je vaspitan, i gde je otpočeo sa svojim podvizima, to se ne zna. Što se pak
tiče njegovog prekrasnog života na Svetoj Atonskoj Gori, izložiće se ovde.
Pamteći izreku duhovnih staraca, da je nemoguće spasti se bez poslušnosti, prepodobni
Simon po dolasku svom u Svetu Goru najpre se postara da sebi nađe duhovnog starca,
kome bi potpuno potčinio sebe, te da mu ovaj bude ne samo voditelj ka spasenju i svetli
obrazac savršenog podvižništva, nego i stroga sudija njegovih mana i slabosti. U traženju
takvog rukovodioca, prepodobni Simon žudno obilažaše manastire i skitove po Svetoj
Gori. Pri susretu sa monasima iskusnim u duhovnom životu, on vođaše razgovore o
monaškim vrlinama. Najzad, on pronađe sebi starca, savršenog u svakom pogledu
podvižnika. On izloži potanko pred njim svoj raniji život, i odlučno izrazi svoju gotovost:
da starcu bude bezuslovno poslušan u svemu, da bez ikakvog razmišljanja tačno izvršuje
svaku roditeljsku reč njegovu, kao da mu dolazi iz samih usta Božijih.
Takva pokornost učenikova obradova učitelja. I starac, da bi svoga učenika usavršio na
putu krstonosnog života i bezuslovne poslušnosti, ali i da mu u isto vreme ne bi dao
povoda za sujetne pomisli, stade ga ne samo grditi nego pOnekad i biti. A blaženi Simon
primaše to s velikom radošću i blagodarnošću. Zato pomagan blagodaću, Simon tugovaše
i bojaše se za svoje spasenje, kada mu je starac u izvesnim prilikama ukazivao pažnju i
blagonaklonost. Na taj način se među njima zacari srdačna evanđelska ljubav, koja
sačinjava radost i duhovnih roditelja i duhovne dece. Sladak plod te ljubavi kod blaženog
Simona beše njegovo nepodražljivo molitveno strahopoštovanje prema starcu i odanost
njemu. Ta odanost je išla dotle, da je on celivao noge starcu kada je ovaj opavao, pa čak i
13
ono mesto gde se starac obično odmarao posle svojih trudova ili molitvenog stajanja pred
Bogom.
Sve je to prepodobni Simon radio iz čistih pobuda srca. Objašnjavajući to drugima, on je
govorio: Koliko smo, s jedne strane, dužni ljubiti Boga koji nas je iz nebića uveo u biće,
toliko smo, s druge strane, dužni ljubiti i starca, jer on, uz pomoć Božiju, preobražava u
nama unutrašnjeg čoveka, vaspostavlja i obnavlja obraz Božji u nama, koji je pao našim
nehatom i teškim gresima. ‐ Ove reči pokazuju kako je prepodobni duboko bio prožet
osećanjem važnosti i neophodnosti bezuslovne poslušnosti starcu, a ne svojoj volji.
Zbog takog vrlinskog života svog, i zbog takog shvatanja tog života, blaženi Simon brzo
postade slavan u svoj Svetoj Gori. I vršnjaci njegovi osećahu duboko strahopoštovanje
prema njemu, a stariji ga ljubljahu, jer za sve njih očigledni behu u njemu mladiću: njegova
staračka mudrost, njegovo nepodražljivo trpljenje u podvizima, njegova stroga razboritost,
njegova spasonosna poučnost, i svrh svega njegova iskrena prema svima ljubav, koja je
kruna svih vrlina. Jednom rečju, precodobni Simon postade u Svetoj Gori ukras svoga
vremena i svetli obrazac prekaljene poslušnosti, koja je nepokolebljivi temelj smirenosti i
ostalih podviga monaških.
Naposletku i starac, pošto se dugim iskustvom ubedi u Simonovu istinsku i bezuslovnu
poslušnost, promeni svoje ophođenje s njim. Tako, roditeljski pažljiv prema njemu, on
raspolagaše njim kao poslušnikom, a ophođaše se s njim kao s bratom. Štaviše, on ga u
izvesnim slučajevima pitaše za njegovo mišljenje i tražaše od njega savet.
Od kakvih posledica bi za smirenog Simona ona takva promena u starčevom ophođenju?
Umesto da se raduje tome, blaženi Simon se neobično ožalosti, i donese odluku da ostavi
starca, pod izgovorom da traži sebi potpuno usamljeničko tihovanje podvižničko. Kada on
to saopšti starcu, i kupajući se u suzama poče moliti starca da mu da blagoslov na to,
starac, iako teška srca, dade svoj starački, duhovnički pristanak na to.
Tako se prepodobni Simon rastade sa svojim starcem, za koga on u poslednje vreme beše
ne toliko učenik koliko prijatelj i divan sapodvižnik. I dugo tražaše prepodobni po Svetoj
Gori takvu zabačenu pustinju, gde ga niko ne bi mogao ni znati, ni pronaći. Najzad, uz
pomoć Božiju, on nađe što je želeo: zabačenu stenu sa pećinom u njoj, na južnoj strani
Svete Gore, gde se sada nalazi manastir Simonopetra, osnovan samim prepodobnim
Simonom.
Stupivši u pećinu, prepodobni je znao da njemu predstoji ratovati protiv nevidljivih
neprijatelja. Pomagan Duhom Svetim, on se obuče u duhovno sveoružje: celiva krst i
prigrli molitvu, veru, trpljenje, post i sve što uništava demonske zamke i uzvišuje čoveka
do anđelske čistote i detinjeg bestrašća.
14
Teško je zamisliti sve Satanine tajne mreže i lukave borbe protiv blaženog Simona, koji
junački odnošaše pobede nad Satanom i svima mračnim poduhvatima njegovim. Od
mnogih takvih slučajeva spomenućemo nekoliko.
Jedne noći svetitelj beše na molitvi, i odjednom pojavi se pred njim demon u vidu
strašnoga zmaja. Razjagšvši čeljusti, on htede da proguta prepodobnog; ali nemajući
pristanak neba na to, on ga ne mogade umrtviti, mada jednim udarcem svoga repa tresnu
prepodobnoga o zemlju tako silno, da ovaj jedva prikupi snage da zapeva s prorokom:
Navališe na me zlikovci da pojedu telo moje (Psal. 26, 2); a ja sam kao čovek koji ne čuje, i
kao nem koji ne otvara usta svoja (Psal. 37, 14). Međutim strašni zmaj ne prestajaše da ga
bije svojim repom, sa namerom da ga toliko zaplaši, da prepodobni od straha bar pobegne
iz pustinje, kada već nije imao od Boga dopuštenje da ga ubije. Ali to ne uplaši
prepodobnoga. Naprotiv, iako je osećao bolove, prepodobni molitveno zavapi k Bogu i
protivstavi Satani ime Gospoda Savaota, i zmaj iščeze kao dim ispred njegovih očiju. I tek
što iščeze demon, tiha božanska svetlost se razli po pećini, zamirisa rajski miris, srce
svetog Simona ispuni se radošću i mirom, i on ču glas s neba: ʺNe boj se i budi hrabar,
poslušni i verni slugo Sina moga!ʺ
Tako, blaženi Simon ostade u pećini i provede u njoj mnogo godina, ne obazirući se na
neprestanu borbu sa nevidljivim vragom svoga spasenja i na tešku oskudicu sa spoljašnje
strane. Međutim, doznavši za njegov strogi život, mnogi inoci Svete Gore počeše dolaziti k
njemu, i dobijahu od njega veoma korisne savete po svoju dušu. Ujedno s tim on se
udostoji od Gospoda dara prozorljivosti i predznanja. Ali posete od strane bratije počeše
smetati usamljeničkom tihovanju prepodobnoga, i on namisli da odatle pređe u još
zabačenije i nepristupačnije mesto. Međutim Bog, koji promišlja i stara se o spasenju svih i
svakoga, omete prepodobnoga u tome, i to na sledeći način.
Jedne noći, stojeći na molitvi, prepodobni vide pećinu svoju obasjanu božanskom
svetlošću; neiskazani miomir razlivaše se oko njega, i ču se s neba glas k njemu: ʺSimone,
Simone, verni prijatelju i služitelju Sina moga! ne udaljavaj se odavde, ja sam odlučila da
proslavim ovo mesto; ti ćeš za njega biti svetlost, i ime tvoje biće slavnoʺ.
Spočetka prepodobni Simon ne pokloni vere ovome vićenju, bojeći se da to nije neka
zamka nečastivoga, koji se ume pretvarati i u anćela svetla. Zato on ne prestajaše misliti
kuda bi se udaljio na što usamljeničkije molitveno življenje isposničko.
Jedne noći pred Božić prepodobni izađe pred pešteru, i vide ovo: s neba se spusti jedna
zvezda i stade nad stenom, gde kasnije on podiže česni manastir. ‐ Ovo viđenje ponovi se
nekoliko noći uzastopce. Međutim prepodobni Simon se ipak pribojavaše da to nije neka
vražija zamka, i ne pridavaše važnost tome. A kada nastupi Božićna noć, on ponovo vide
sjajnu zvezdu i ču božanstveni glas: ʺSimone! dužan si da ovde osnuješ monaško
opštežiće. Ostavi svoju sumnju, ja lično biću ti pomoćnica. Inače, za svoje neverje bićeš
kažnjen!ʺ ‐ Ovaj glas ču on triput. I u tom času, kako on kasnije kazivaše učenicima svojim,
15
on se kao obrete u Vitlejemu Judejskom na mestu pastira i čuje slatke zvuke angelskog
pojanja: Slava na visini Bogu, i na zemlji mir, među ljudima dobra volja! ‐ Ne bojte se, jer
gle, javljam vam veliku radost koja će biti svima ljudima (Lk. 2, 14. 10).
Posle toga, govoraše svetitelj, strah i dvoumljenje ostaviše me, a radost i veselost obuzeše
moju dušu, i ja s molitvenim trepetom tajanstveno sozercavah Vitlejemske događaje
ʺvelike tajne pobožnostiʺ = javljenje Boga u telu.
Tri dana posle Božića k prepodobnome dođoše tri mirjanina, braća po telu, ljudi vrlo
bogati. Pavši pred noge njegove, oni mu ispovediše sve grehe svoje, pa ga stadoše
svesrdno moliti da ih primi kod sebe, pošto se slava njegova već beše pronela po
Makedoniji i Tesaliji. No prepodobni uporno odbijaše da ih primi. Najzad, oni počeše
preklinjati da ih primi bar na nekoliko dana.
Ovako usrdno preklinjanje dirnu prepodobnoga, i on ih primi. I posle potrebnog
iskušeništva on ih obuče u angelski obraz, pa ih na svetoj Liturgiji pričesti Prečistim
Tajnama.[11] I tada im on, kao svojoj duhovnoj deci, otkri o božanstvenom viđenju koje se
nekoliko puta ponavljalo nad susednom stenom pećine njegove, moleći ih da o tome ne
govore nikome dok je on u životu.
Saslušavši kazivanje prepodobnoga, braća mu s ljubavlju ponudiše svo svoje bogatstvo za
zidanje i ustrojstvo opštežića. I sa blagoslovom prepodobnoga odmah se dadoše na posao
oko toga. Materijal bi pripremljen, majstori dovedeni, samo je trebalo odrediti mesto gde
će se zidati crkva i ostale zgrade. Kada prepodobni Simon ukaza na okomitu stenu kao na
temelj obitelji, majstori se zaprepastiše, i govorahu mu: Avo, da li se ti šališ ili ozbiljno
govoriš? Ta pogledaj, ova stena je opasna za nas zidare, a još opasnija za one koji će živeti
tu. Ti kako hoćeš, no mi smo protiv toga. ‐I dugo se spor vođaše oko toga.
Prepodobni Simon, videći da ne može ubediti majstore da se zida na mestu gde on
predlaže, naredi da se postavi trpeza. Za vreme obeda jedan od učenika prepodobnoga
prinoseći im vino, po zavisti đavoljoj spotače se i sa stene omače u strašnu provaliju držeći
u jednoj ruci sud sa vinom a u drugoj punu čašu vina. Poraženi ovakim nesrećnim
slučajem, majstori strogo primetiše prepodobnome: Vidiš, avo, početke ubitačnih
posledica tvog neopravdanog pothvata! A koliko bi tek sličnih smrtnih slučajeva moglo
biti kada bismo rešili da ovde zidamo manastir!
Svetitel. ne odgovori ništa, samo se u srcu svom moljaše Presvetoj Vladičici Bogorodici, da
se ne postidi on u očekivanju njene pomoći. I gle! O, neiskazanih čudesa Tvojih, Presveta
Vladičice! i ko može dostojno odati hvalu veličini Tvojoj, Brza Pomoćnice! ‐ Ne prođe ni
pola sata, a brat koji beše pao u provaliju, pojavi se iz nje sa suprotne strane,
posredovanjem Presvete Bogorodice; i to se pojavi ne samo zdrav i čitav nego i sa
nerazbijenom čašom i sa nerazbijenim vinskim sudom u rukama, iz kojih se ne beše
prosula ni jedna kap vina. Od ovog čuda majstore obuze strah i užas, i oni padoše k
16
nogama svetitelju, i moleći ga za oproštaj govorahu: ʺSada nam je jasno, oče, da si ti zaista
Božji čovekʺ. ‐ I na usrdnu želju i molbu njinu prepodobni ih primi među svoje učenike, i
uskoro oni biše udostojeni angelskog obraza. I tada, pod neposrednim nadzorom i
uputstvima prepodobnoga Simona, učenici njegovi, bivši majstori, pristupiše zidanju
manastira. Ali pošto je trebalo ogroman kamen postaviti u temelj, svetitelj im ukaza na
jedan takav kamen u blizini, i naredi im da ga prenesu. No oni, videći da kamen svi skupa
ne samo ne mogu preneti nego ni s mesta pomaknuti, stojahu u nedoumici, ne znajući šta
da rade. Videći to, svetitelj priđe kamenu, oseni ga životvornim znakom krsta, podiže ga
bez ičije pomoći na svoja leća, prenese ga i spusti na mesto gde je trebalo. Na taj način on
na delu pokaza istinitost reči, izgovorenih Gospodom apostolima: Zaista, zaista vam
kažem, ako imate veru koliko zrno goruščino, i rečete gori ovoj: digni se i baci se u more,
biće tako (Mt. 17, 20; 21, 21; Mk. 11, 23; Lk. 17, 6).
Kada bi ustrojen manastir, kome prepodobni dade ime Vitlejem zbog javivše se
zvezde,[12] i bratstvo se umnoži, jednom se pojaviše u manastirskom pristaništu saraceni
pljačkaši s namerom da opljačkaju manastir. Znajući to, svetitelj se u pratnji nekolicine
svojih učenika spusti u pristanište i podnese saracenima hleb i voće. Saraceni primiše to,
ali želeći da se dokopaju manastirske riznice, oni zahtevahu od prepodobnoga da im
pokaže starešinu manastira. Svetitelj im krotko odgovori da je on starešina, i da u njih
ništa nema sem podnesenih im darova. Nezadovoljni odgovorom, razbojnici se kao divlje
zveri baciše na svetitelja, pri čemu jedan od njih poteže mač da ga ubije. No ruka mu se
odjednom osuši, a ostali saraceni oslepeše.
Urazumljeni takim nebeskim gnjevom, zločinci u jedan glas povikaše: ʺAlah, Alah!ʺ i
gušeći se u suzama, smireno moljahu svetitelja da ih isceli. ʺSmiluj se na nas, avoʺ,
vapijahu oni, ʺ i isceli nas; a mi ti dajemo reč da ćemo postati hrišćaniʺ. ‐ Nezlobivi starac,
učenik nezlobivog Učitelja Hrista, dirnut nevoljom svojih neprijatelja, posla jednog
učenika po jelej iz kandila što je pred Spasiteljem, pomoli se za njih, zatim krstoliko
pomaza oči saracenima i sasušenu ruku njihovog druga, i svi se odmah isceliše. Poraženi
čudom isceljenja, oni ne samo primiše sveto krštenje, nego i ostadoše u manastiru, i
zamonašiše se.
Najzad divni Simon stiže u duboku starost; i bi mu otkriveno vreme i čas odlaska ka
Gospodu. Dozvavši svoje učenike, oprosti se sa njima, i ostavi im ovako zaveštanje. ʺBraćo
moja i čeda mila o Gospodu, evo odlazim od vas; no vi ne tugujte zbog toga, jer ćemo se
svi uskoro opet videti. Ako dobijem slobodu pred Gospodom, onda ću vas svagda
posećivati i čuvati od svakog iskušenja vidljivog i nevidljivog. Razume se, pod uslovom
da i vi držite ustav opštežića, redovna crkvena bogosluženja, i sve čemu sam vas naučio
rečju i delom. Ne ljubite privremeno bogatstvo; begajte od sujete; ne podajte se
sablaznima! Budite miroljubivi, gostoljubivi; praznike svetkujte duhovno, a ne po svetski,
tojest ne bavite se u takve dane praznoslovljem, šalama i smehom; praznik je osvećenje i
prosvećenje duše, a to se postiže molčanijem, molitvom i čitanjem sveštenih knjiga. Na
17
bogosluženju pevajte s pobožnim strahopoštovanjem, a ne s nehatom i derući se. Igumana
ljubite od duše. Ako se toga držite i posle moje smrti, kao što ste se držali za moga života,
onda ću ja svagda biti s vama duhom. U protivnom, odgovaraćete na Strašnom i
sveopštem suduʺ.
Dok svetitelj govoraše ovu pouku, bratija i učenici neutešno plakahu zbog rastanka s njim.
Naposletku, pomolivši se za njih Bogu, u Presvetoj Trojici slavljenome, da ih i posle
njegove smrti sačuva pod zaštitom Bogomatere i svih Svetih, blaženi utonu u ćutanje, i
naredne noći predade svoju svetu dušu Bogu. To bi 28. decembra 1257. godine. Sutradan
izjutra lice preminulog pravednika zasija divnom svetlošću, u prisustvu svega bratstva.
Izvršivši opelo nad prepodobnim, oni ga s molitvenim strahopoštovanjem i suzama
spustiše u grob.
Red je da spomenemo i neka posmrtna čudesa blaženog oca našeg Simona, da bismo znali
kavu slobodu ima on pred Gospodom.
Jedan od bratije sveštene obitelji prepodobnog oca našeg Simona, nalazeći se pod uticajem
satanskog iskušenja, grđaše podvižnika Hristovog i ne priznavaše ga za sveca, i nije hteo
da sa ostalima praznuje godišnji spomen njegov. I jednom, kada svi oci vršahu bdenije
prepodobnome, ovaj nesrećni brat, vitlan sumnjom i neverovanjem u svetost blaženog oca
Simona, izađe iz crkve, ode u svoju keliju, i leže da spava. Tada se njemu javi u snu
prepodobni Simon, sav obasjan munjelikom svetlošću, praćen dvojicom svojih učenika, i
reče mu: ʺZar se tebi, nesrećniče, ne sviđa slava kojom me proslavi Bog?ʺ ‐ Rekavši to,
prepodobni dade znak učenicima koji behu u njegovoj pratnji, te ovi položiše hulnika
ničice na zemlju, i prepodobni ga nekoliko puta udari štapom po petama, tako da se ovaj
nesrećnik probudi od bola i bezmernog straha. Probudi se i vide da su mu noge otečene.
Obuzet izuzetnim užasom, on odmah ode u crkvu, pade igumanu pred noge, i ispovedi
mu sve svoje grehe prema prepodobnome. Zatim, obraćajući se bratiji, on reče: ʺOprostite
mi, oci! sada sam se ubedio da je prepodobni otac naš Simon divno proslavljen Bogom.
Odsada i ja verujem i klanjam se njemu kao jednome od drevnih svetitelja, kakvi behu:
Antonije, Jevtimije, Sava Osvećeni i ostaliʺ. Zatim povisivši glas, on uskliknu pred ikonom
prepodobnog Simona: ʺBlagodarim ti, ugodniče Božji, što me izbavi od demonskog
iskušenja, nasilja i pogibli!ʺ ‐ I tada on, lijući suze, usred crkve ispriča svemu bratstvu o
javljenju prepodobnoga u nebeskoj slavi, I svi oni proslaviše Boga, koji ne želi smrti
grešniku, nego da se obrati i živ bude.
Drugi brat u obitelji prepodobnoga dugo se boraše sa demonom bluda. Ali nemajući snage
da istraje u podvigu, on s molitvenim strahopoštovanjem pade pred svetu ikonu
prepodobnoga oca Simona, i sa suzama ga moli da ga izbavi od ovog iskušenja. Posle toga,
pomazavši se jelejem iz kandila koje je tiho gorelo pred ikonom prepodobnoga, on se
potpuno oslobodi od prljavih demonskih i nečistih uzbuđenja tela.
18
Jednom, prilikom praznovanja godišnjeg spomena svetiteljevog, u toku velikog večernja
uđe u crkvu neki monah Sava, iz obitelji svetoga Dionisija na Olimpu, i priđe svetoj ikoni
prepodobnoga oca Simona da je celiva. Ali, videvši da je ikona vrlo mala, on se uvredi i
reče: ʺNeću da se klanjam takvoj ikoniʺ. Razume se, ovo on učini iz neznanja a ne iz nekog
omalovažavanja svetitelja. I prepodobni otac naš Simon ispravi ovoga brata na sledeći
način. Kada ovaj monah ode iz crkve u keliju, datu mu za odmaranje, on zaspa. I vidi u
snu: krov na keliji se otvori, i strašni zmaj, koji plamenom disaše a dimom i smradom
odisaše, razjapi čeljusti da ga proguta. Pri tom zmaj progovori čovečanskim glasom i reče:
ʺTebi se ne sviđa mala ikona svetiteljeva; i ti si s negodovanjem izašao iz crkve ne
sačekavši kraj službe. Znaj dakle, ti si moj, ja ću te progutatiʺ. Rekavši to, zmaj se s
užasnom hukom baci na njega. Nesrećni Sava, van sebe od straha i užasa, zavapi:
ʺPrepodobni Simone, pomozi mi!ʺ ‐ i tog trenutka se probudi, i preplašen pohita u crkvu,
pade na kolena pred ikonu prepodobnoga, i s ljubavlju je celiva nekoliko puta. Prisutni se
začudiše promeni ovoga brata, jer mu lice beše bledo kao u mrtvaca. Tada on ispriča
svima kako zbog neznanja nastrada od Satane. Pritom jedan od staraca primeti: ʺMala
ikona, brate moj, za toplu veru i pobožnost, za čist um i neporočno telo, ničim se ne
razlikuje od velike. Zato pazi: ukazuj dostojno poštovanje svetiteljima i sveštenim
ikonama njihovim, pa bile one male ili velikeʺ. ‐ Ispravljen na taj način, brat uznese slavu
Bogu i blagodarnost prepodobnome.
Takvi su podvizi i čudesa prepodobnog oca našeg Simona. Molitvama njegovim neka
Gospod i nas udostoji carstva Svoga večnoga. Amin.
SPOMEN SVETE MUČENICE
DOMNE
POSTRADALA za Gospoda Hrista posečena mačem.[13]
SPOMEN SVETOG MUČENIKA
INDISA
POSTRADAO za Gospoda Hrista bačen u more.[14]
19
SPOMEN SVETIH MUČENIKA
GORGONIJA i PETRA
OVI sveti mučenici postradaše za Gospoda bačeni u more.[15]
SPOMEN SVETOG MUČENIKA
ZINONA
POSTRADAO za Gospoda mačem posečen.[16]
SPOMEN SVETIH MUČENIKA
MARDONIJA, DOROTEJA, TEOFILA i MIGDONIJA[17]
OVI sveti mučenici postradaše za Gospoda Hrista umoreni na razne načine.
SPOMEN SVETOG SVEŠTENOMUČENIKA
GLIKERIJA
SVETI Glikerije prezviter postrada za Gospoda u ognju spaljen.
20
SPOMEN SVETOG MUČENIKA
SEKUNDA
OVAJ sveti mučenik postrada za Gospoda mačem posečen.
SPOMEN SVETOG MUČENIKA
PLUTODORA
HRABRO postradao za Gospoda svoga.
SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG
IGNjATIJA LOMSKOG
SPOMEN SVETE
PETROSILE (ili PETRONILE)
21
PRVO ime se pominje pod današnjim datumom (28. decembra), a drugo pod 31. majem,
prema sinaksaru Sofronija Evstratijadisa. Ova svetiteljka se navodi kao kći svetog apostola
Petra.
SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG
VAVILE
RODOM iz Tarsa Kilikijskog; savremenik prepodobnog Jovana Mosha; u miru skončao.
NAPOMENE:
1. Maksimijan II Galerije ‐ zet i savladar Rimskog cara Dioklecijana; kasnije njegov
naslednih (od 305‐311. god).
2. Oglašenjem se nazivalo prethodno ispitivanje onih koji su se pripremali za sveto
krštenje i njihovo obučavanje istinama vere. Ono je trajalo od četrdeset dana do tri
godine; a nekada se, prema prilikama skraćivalo na nekoliko dana.
3. Mt. 5, 15; 13, 44.
4. Kod hrišćana prvih vekova bio je običaj da se svaki dan pričešćuju Svetim Tajnama.
Ali pošto ponekad nije bilo moguće služiti svetu liturpiju svaki dan, to su Svete
Tajne davane vernima da ih nose kući, i čuvaju u sveštenim sasudima.
5. Sravni: Psal. 144, 16.
7. Klavdiopolj ‐ grad u Maloazijskoj oblasti Kilikiji.
8. To je bilo 303. godine.
22
9. Cerera ili Demetra ‐ grčko‐rimska boginja zemljoradnje i plodnosti. Vrlo
rasprostranjena praznovanja njenih praznika odlikovala se razvratom.
10. Mošti svetog mučenika Gorgonija biše docnije prenesene u Rim.
11. Iz ovoga se vidi da je prepodobni bio jerej.
12. Manastir Simonopetra posvećen je Rođenju Hristovom. Kasnije je bio sagoreo, ali je
blagodareći moštima Sv. Marije Magdaline, koje su u njemu, opet obnovljen.
13. Vidi o njoj pod današnjim danom: Stradanje svetih Dvadeset hiljada mučenika
Nikomidijskih.
14. Vidi o njemu pod današnjim danom: Stradanje svetih Dvadeset hiljada mučenika
Nikomidijskih.
15. Vidi o njima pod današnjim danom: Stradanje svetih Dvadeset hiljada mučenika
Nikomidijskih.
16. Vidi o njemu pod današnjim danom: Stradanje svetih Dvadeset hiljada mučenika
Nikomidijskih.
17. Vidi o njoj pod današnjim danom: Stradanje svetih Dvadeset hiljada mučenika
Nikomidijskih.idi o njima takođe tamo.
23