Professional Documents
Culture Documents
Uvod Skripta
Uvod Skripta
Od svih društvenih pravila najvažnije su ove četiri grupe: moralne, vjerske, običajne i
pravne norme. Može se reći da sve te norme imaju zajedničku funkciju, a to je regulacija
društvenog života putem zaštite i unaprjeđivanja temeljnih institucija i vrijednosti na kojima
neko društvo počiva (npr. obitelj, osobna i imovinska sigurnost).
2. Objasnite razliku između pravnih i moralnih normi.
Pravne norme: stvaralac je država (pretežno), nastaju odjednom utvrđenim postupkom, traju
pretežno kratkotrajno, većinom su pisane, prihvaćaju se heteronomijom, a sankcije za njihovo
nepoštivanje su kazne i pravne sankcije, a sankciju provode organi represije i pravosuđa.
Moralne norme: stvaralac je neodređen (globalna zajednica, skupina, pojedinac), nastale su
spontano, traju dugotrajno, nepisanog su oblika, prihvaćene autonomijom, sankcija za
nepoštivanje je osuda, bojkot, itd, a nije određeno tko provodi sankciju.
Razlika između pravnih i moralnih normi: Temelji se na jednoj razlici koja proizlazi iz
same strukture ljudskog ponašanja.
Područje moralnog ponašanja je izvanjski nekontrolabilno.
Pravo je izvanjski kontrolabilno.
Autonomija=samopostavljanje.
Heteronomija=vanjsko postavljanje i nametanje.
3. Objasnite razliku između vjerskih i običajnih normi.
Vjerske norme: stvaralac je Crkva, nastaju vjerskom predajom, a trajanje im je dugotrajno,
pisanog su oblika, prihvaćaju se autonomijom, sankcija za nepoštivanje je osuda (grijeh),
kajanje, a sankciju provodi Crkva; sam vjernik.
Običajne norme: stvaralac je neodređen, nastale su spontano, a trajanje im je dugotrajno,
nepisanog su oblika, prihvaćaju se autonomijom, sankcija za nepoštivanje je kritika, prijezir,
itd, a nije određeno tko provodi sankciju.
4. Objasnite razliku između prava u objektivnom i prava u subjektivnom smislu.
Pravo u objektivnom smislu je normativni poredak, koji stvara i primjenjuje država,
upotrebljujući pri tome i sredstva fizičke prisile, a pravo u subjektivnom smislu je skup svih
ovlaštenja koje pripadaju pravnim subjektima iz objektivnog prava.
Objektivno i subjektivno pravo se nalaze u stanju korelativnosti (nužna uvjetovanost).
I u slučaju kada nam pravna pravila nameću obveze, treba smatrati da zajedno s tim obvezama
dobivamo i prava.
5. Što su to materijalni izvori prava?
Materijalni izvori prava su svi oni kulturni, povijesni, društveni i gospodarski činitelji koji
uvjetuju: a) koji će od društvenih odnosa i pravila biti od pravne važnosti, b) kakav će biti
sadržaj formalnih pravnih izvora. Razumijevanje materijalnih pravnih izvora nadmašuje
predmet pravnih znanosti; oni su dakako tema filozofije i sociologije prava, ali još više ostalih
humanističkih i društvenih disciplina kao što su sociologija, politička ekonomija, ekonomska
politika, filozofija, antropologija, politička znanost i drugo.
Oni se djele na:
- Objektivne: sve one društvene situacije i odnose koji sadrže interesne razlike i
suprotnosti ili dovode do društvenih konflikata koji se mogu razriješiti samo fizičkom
prisilom. Od objektivnog su značenje i neke kulturne pojave kao vrijednosti, moral,
društvene ideologije i političke doktrine.
- Subjektive: svi oni individualni činitelji stvaranja prava koji se pojavljuju u
personificiranom obliku kao nositelji pravne svijesti. To mogu biti skupštine, izborna i
druga tijela, vladari, ugledne javne ličnosti i stručnjaci, suci i drugi. Moglo bi se reći
da politička klasa te pravnička profesija (stalež) utječu na stvaranje prava ne samo kod
zakonodavstva, nego pri primjeni pravnih propisa, što čini nužnu dopunu ili pak
normativnu konkretizaciju prava bez čega ono nebi imalo pravni značaj.
6. Što su to formalni izvori prava?
Formalni izvori prava su svi opći akti koji sadrže opće norme, a to su ustav, zakoni, uredbe i
drugo.
Pravo iz njih potječe, odnosno oni služe kao obvezni uzor za donošenje nižih pojedinačnih
akata (presuda, rješenja, privatnih pravnih poslova).
-Ustav, Zakoni s drugim općim aktima;
-Međunarodno i europsko pravo;
-Kriterij tzv. prirode stvari;
-Običajno pravo;
-Sudska praksa;
-Pravna znanost;
-Moral.
Dok su materijalni izvori prava izrazito dinamične prirode jer odražavaju društvene potrebe i
interese koji se mijenjaju i imaju ponekad i konfliktna obilježja, formalni su izvori prava više
statični.
9. Jesu li sudske presude izvor prava u našem pravnom sustavu? Objasnite.
Nisu. U pravnim sustavima kontinentalne Europe sudovi su nadležni donositi pojedinačne
pravne akte. Sudske odluke imaju pravni učinak samo između stranaka (lat. Inter partes) u
konkretnom slučaju. Sudske odluke su sporedni ili supsidijarni izvor prava; Sudska odluka
važi samo između stranaka, a nema ulogu za druge i buduće sporove.
10. Moral kao izvor prava.
Sudac je prilikom donošenja odluke dužan uzeti u obzir i moralne zahtjeve (npr. pri prometu
robom i uslugama se primjenjuje „načelo savjesnosti i poštenja“ , održavanje „zadane riječi“).
Moralne norme i etička načela dolaze do izražaja i u međunarodnom pravu. Tako se
međunarodni sporovi teritorijalne prirode mogu riješiti arbitražom koja uzima u obzir načelo
pravičnosti, a ističe se i načelo „pacta sunt servanda“ kao temelj međunarodnog poretka.
Moglo bi se zaključiti da u međunarodnom pravu kao i drugim područjima prava moralnost
ne samo da određuje sadržaj i svrhu pravnih normi nego da i utvrđuje granice i opseg pravnog
reguliranja.
11. Utjecaj pravne znanosti na oblikovanje države i prava.
Pravna znanost nije formalni izvor prava u postupcima stvaranja i primjene prava te se zbog
toga pravna znanost može označiti kao jedna od pomoćnih (supsidijarnih) izvora prava. U
modernim državama pravni stručnjaci sudjeluju u stvaranju prava na više načina: prvo, onda
kada djeluje u državnim organima i nadleštvima u čiji djelokrug pripada donošenje pravnih
akata, i drugo kao vanjski savjetnici pri pripremama za donošenje raznih javnih akata (ustav,
zakoni i sl.). Osim toga, pravnici su najpozvaniji tumačiti pravne norme, bilo radi njihove
primjene u praksi ili zato da se one teorijski obrazlože i dopune. U takvim se znanstvenim
djelima i komentarima obično daju i ocjene valjanosti postojećih zakonodavnih rješenja te
prijedlozi za dopunu ili promjene postojećeg pozitivnog prava. Sva ta mišljenja utječu na
proces stvaranja i primjene prava, i „de lege ferenda“ i „de lege lata“.
Uloga pravnih znanstvenika:
-Stvaraju pravne akte (kada djeluju u određenim državnim tijelima);
-Sudjeluju u stručnim pripremama stvaranja prava;
-Tumače prava radi njegove ispravne primjene: objašnjavaju smisao i sadržaj postojećeg
prava (de lege lata);
-Daju prijedloge promjene postojećeg prava (de lege ferenda);
-Daju ocjenu postojećeg prava s etičkog gledišta (prisila nije konačni cilj
prava); -Daju ocjenu postojećeg prava sa stajališta njegove djelotvornosti.
13. U kojem trenutku običaj dobiva pravni karakter i postaje običajno pravo?
Običajno pravo možemo definirati kao onu vrstu općih pravnih pravila koja nastaju spontano
te unaprijed utvrđene procedure putem dugotrajnog vršenja ili ponavljanje nekih ponašanja
koja se prihvaćaju kao pravne norme i izvor prava, iako se izražavaju u usmenom, a ne u
pismenom obliku (lex non scripta). Glavna obilježja običajnog prava: opća primjena,
dugotrajno vršenje (longa consuetudo) i uvjerenost u ispravnost običaja (opinio iuris sive
necessitatis).
Do primjene običaja u pravnim procesima može doći na dva načina:
-Kad se zakon na njega poziva ili
-Kad nema zakona.
Suvremenim dinamičnim društvima više odgovaraju zakoni. Običaji dugo nastaju, ali isto
tako bi trebali i dugo trajati. Postoji suglasnost da običaj može djelovati kao dopuna zakonu
(secundum legem) i kao zamjena zakonu (praeter legem).
14. Kada može doći do primjene običaja u pravnim procesima?
Do primjene običaja u pravnim procesima može doći na dva načina:
-Kad se zakon na njega poziva ili
-Kad nema zakona.
Kao jedan od primjera kako se zakon poziva na običaj može se navesti odredba Obiteljskog
zakona: “uzimajući u obzir narodna shvaćanja i običaje može se dopustiti sklapanje braka
između krvnih srodnika (djece braće i sestara)”.
U drugom slučaju (kada nema zakonskog rješenja) primjena običaja može biti vezana uz neke
druge uvjete: -Da dotični običaj nije protivan drugim pravnim propisima,
-Da nije protivan moralnim načelima,
-Da nije protivan načelima pravnog poretka i
-Da je u skladu s razvitkom određenog društva.
Običaj se također može koristiti kao dopuna zakonu ili kao zamjena zakona.
15. Može li običaj izravno poništiti zakon?
Običaj ne može izravno poništiti zakon. Danas se smatra da i zakon može prestati važiti
dugotrajnim nevršenjem („izobičavanjem“) kao i običaj.
16. Prestanak zakona izobičavanjem.
Zakoni i drugi propisi mogu ostati nedjelotvorni.
Razlozi:
a) Državno tijelo koje je donijelo određeni propis ne brine i ne inzistira na primjeni
određenog propisa.
Propis je „mrtvorođenče“.
b) Propis ostaje nedjelotvoran zaslugom državnog tijela koje ga (ne) primjenjuje.
Zakon je stvarno ukinut oblikovanje suprotnog običaja državnih tijela da se ne primjenjuje
(izobičavanjem, desuetudine) ili non-usu (neupotrebom).
17. Uloga običajnog prava danas.
U modernom pravu uloga običaja je prilično skromna. Tako se danas posvuda iz odredaba
kaznenog prava isključuju običajne norme („Nullum crimen sine lege“), a to vrijedi i za druge
grane javnog prava (iznimka ustavno pravo). Ipak i danas je običajno pravo vrlo važan izvor
za tri pravna područja , a to su međunarodno javno, trgovačko i ustavno pravo.
-U trgovačkom pravu subjekti pravnih odnosa uređuju svoje odnose pravilima koja su sami
stvorili. Uzance su zbirke običaja koji služe u pravnom prometu trgovačkih subjekata, a izdaju
ih trgovačke komore ili posebni trgovački sudovi (arbitraže).
-Međunarodno javno pravo - Pravo mora, ratno pravo i diplomatske privilegije nekad su
bile regulirane prvenstveno običajnim pravom. Danas značajniju ulogu imaju međunarodni
ugovori.
-Ustavno pravo - Praksa državnih organa. Odnosi između vrhovnih državnih organa,
proceduralna pitanja vezana uz sastavljanje i rad domova parlamenta itd.
18. Definirajte pravnu normu.
Pravna norma je poruka koja sadrži obvezni zahtjev za neko ponašanje, a čije poštivanje
jamči državna prisila. Pravna norma može biti sadržana u jednoj odredbi, ali se najčešće
pojavljuje u više njih, ili čak u različitim tekstovima. Pravna norma ima četiri elementa:
hipotezu, dispoziciju, delikt i sankciju.
19. Navedite i objasnite elemente pravne norme.
Pravna norma ima četiri elementa:
- Hipoteza: pretpostavka koja samo opisuje stanje ili činjenice koje se odnose na
subjekte ili adresat (npr. za poreznu normu ona odgovara na pitanje tko je porezni
obveznik)
- Dispozicija ili zahtjev određuje bitni sadržaj norme koji je identičan nekom trebanju.
Dispozicija sadrži obvezu kojom se nekim subjektima nalaže neko činjenje ili nečinjenje.
Jezično se može formulirati kao: zapovijed, zabrana ili ovlast.
- Određenje delikta tj. protupravne radnje. Delikt prepostavlja neko ponašanje koje
se može, ali ne mora, dogoditi (npr. kod porezne norme, da subjekt ne plati porez). -
Sankcija: dio pravne norme koji određuje posljedice postupanja suprotno dispoziciji
pravne norme. Sankcija određuje posljedice delikta za njegova počinitelja i osobu kojoj
je počinjeno neko zlo ili šteta, te se utvrđuje koji će državni organ (sud) o tome
odlučivati.
20. Kako se zahtjev ili dispozicija mogu jezično oblikovati?
Zahtjev ili dispozicija se jezično mogu oblikovati kao zapovijed (naredba), zabrana i
ovlaštenje. Pravna norma koja naređuje ima pozitivan sadržaj jer se od adresata traži
poduzimanje neke radnje. Pri zabrani norma ima negativan sadržaj jer se traži uzdržavanje od
nekog ponašanja. Poseban je slučaj ovlašćujuća pravna norma koja pruža mogućnost
adresatima da se nekim pravom koriste ili ne.
Adresanti – državni organi
Adresati – građani
140. Zastara.
Zastara ( praescriptio) znači da se istekom nekog vremenskog razdoblja više ne može
ostvariti neko subjektivno pravo te se ono gasi ili gubi. Ona u procesnom značenju u
građanskom i kaznenom postupku se odnosi na rokove unutar kojih se može izvesti neka
procesna radnja ili pokrenuti postupak.
141. Dosjelost.
Dosjelost ( usucapio ) je naličje zastare te ona označuje, za razliku od gubitka, stjecanje
nekog prava. Dok se pri zastari prava gase zbog nevršenja, pri dosjelosti upravo se vršenjem
stječe neko pravo; iako samo vršenje ne počiva na nekoj uobičajenoj pravnoj osnovi.
Proturječja ili antinomije možemo definirati kao logičku neusklađenost sadržaja pravnih
pravila i akata. Te se neusklađenosti uklanjaju u postupku primjene prava.
144. Kako se rješavaju proturječja između pravnih normi?
Te se neusklađenosti uklanjaju u postupku primjene prava, a pri tome se pravnici služe trima
načelima: načelom hijerarhije, kronologije i specijalnosti. Kako ističe Bobbio, ako kriteriji
nedostaju ili se njihov sukob ne može lako razriješiti, moguće je primijeniti načelo
pravednosti. Tri načela za uklanjanje proturječja označavaju se trima lat izrekama: Lex
superior derogat legi inferiori; Lex posterior derogat legi priori i Lex specialis derogat legi
generali. Drugim riječima, to su sljedeća načela: kriterij hijerarhije, kronološka načela, načelo
specijalnosti.
145.Argumentom a contrario.