JULES ROY

BITKA ZA
DIJEN BIJEN FU

ZAGREB 1965
 SVIMA MRTVIMA
ZA
DIJEN BIJEN FU
i svima onima koji su, pošto su se tu borili, nadživjeli bol, zatočeništvo
ili sramotu pobijeđenih, kao i pijanstvo i trijumf pobjednika, i još vjeruju
u pravdu, vrlinu žrtve i ljubavi, posvećena je ova knjiga.
J. R.
 Nitko ne voli vojsku više od mene. Svi oni koji govore o njoj hranili su
za vrijeme naše odsutnosti svoju djecu ukusnim jelima i odijevali ih u
baršun i svilu dok su moji vlastiti dječaci bili ogrnuti izlizanim
pokrivačima i nosili stare hlače iz intendanture, a jeli su prijesno meso. I
zbog grešaka koje su se mogle izbjeći, devet tisuća ih je mrtvih u
zaboravljenim grobovima.
Florence Nightingale u povodu krimskog rata

Nije zabranjeno biti nesretan. Mi uopće nismo u Kartagi, ali i bez toga
bilo bi dobro znati zašto je general koji je bio potučen doživio poraz.
Princ de Ligne

Kralj Henrik: Kako se zove taj dvorac u blizini?

Montjoie: Zovu ga Azincourt.
Kralj Henrik: Pa dobro, nazvat ćemo ovu bitku − bitkom za Azincourt.
Shakespeare Henrik V, IV čin
 RAĐANJE MITA
General komandant nije zaštićen od grešaka u ratu nalogom svog
vladara i ministra kad je taj koji mu ga daje daleko od poprišta operacija,
ili slabo poznaje, ili uopće ne poznaje trenutačno stanje. Odatle proizlazi
da je svaki komandant koji je preuzeo dužnost da izvrši plan što ga
smatra lošim, krivac i on treba da iznese svoje razloge, uporno zahtijeva
da se plan promijeni i konačno da radije podnese ostavku nego da bude
oruđe što će uništiti njegovu armiju.
Napoleon
Maksime o ratu i Misli
 19. maja 1953.
Glavni komandant ne dolazi poput Okružnog poglavara.
Svi generali i admirali Južnog Vijetnama u odorama od bijela
platna čekaju u podnevnoj omari na aerodromu Tan Son Nutu u
Sajgonu da stigne avion duge pruge, koji je u zakašnjenju tri četvrt
sata, kako bi omogućio »Dakoti« visokoga komesara Francuske, što
dolazi iz Hanoja, da se spusti prva.
S »Constellationa« general Navarre zamišljeno promatra ogromnu
i opasnu površinu močvara, zavijutke na niskom tlu gdje je more
utisnulo svoje prste, djelić prostranoga kraljevstva za koji je preuzeo
dužnost da ga brani. Vode blistaju pod suncem a slamnata su sela
stisnuta ispod ogromnih krošanja bambusa. Avion se ponovno penje
prema sjeveru, nadlijeće luku, grad i njegove vrtove, kotrlja se po
cementnoj pisti i zaustavlja se.
Izlazeći iz »Constellationa«, Navarre nije zagušen samo žestokom
vrućinom poput one u Kalkuti. Nekom bi drugom pozlilo da
prisustvuje ceremonijalu dočeka. Bez sumnje, on poznaje sve obrede
od vremena otkako nosi epolete glavnoga komandanta i maršala,
epolete sa zastavicama što lepršaju na vjetru, ali ovaj put on je princ
koga očekuju i pred čijim nosom odjekuju vojničke glazbe i već se
njišu kandila. Te rafinirane užitke kojima se njegov predšasnik
general Salan, što produžava svoje oproštajne posjete u Tonkinu,
naslađivao do opojenosti, Navarre će okusiti samo s potajnim
užitkom, a s olakšanjem će ih se odreći čim im upozna cijenu.
Tu su sakupljeni načelnici štabova triju vrsti oružja, intendanti,
agenti u civilu, liječnici, apotekari i veterinari, pomoćne službe,
vezisti, Vijetnamci i pripadnici hoa haa*, pedesetak oficirskih kapa i
kapa s vizirom sa zlatnim hrastovim lišćem blista iza obrisa visokoga
komesara u građanskom odijelu, nezgrapnog i mlitavog, vlažnog od
znoja i od blagoslovjeljene vode. Dva bataljona odaju počast muzikom
i zastavom.
* Hoa−hao, političko−religiozna sekta u Vijetnamu.
Navarre vidi svu tu moć do svojih nogu. Ako zaželi, mogao bi
kraljevski živjeti. Poput zastavice što leprša na vjetru, on bi mogao
jednim pokretom ili potpisom mnoge usrećiti ili unesrećiti. Njegove
će riječi i šutnju ocjenjivati, pažljivo će pratiti njegova proročanstva.
Da bi taj genij koji treba da riješi sve probleme lagodno živio, nastojat
će da ga poštede od surovosti podneblja. Tog će dana tek nazreti
Sajgon kroz svoju vojničku pratnju, ali će naslutiti surovu buku
trgovanja, razlike na burzi između tečajne i nominalne vrijednosti
novca, novac što teče potocima, noćne lokale i pijane svečanosti što se
ne zaustavljaju. U tom gradu bez ptica cvijeće nema mirisa. Ispod
svojih jarkih boja ono je nezgrapno, puteno, nesnosno. Sva ta glazba,
policijske zviždaljke, trka kola natovarenih zvijezdama i obrubljenim
kapama s vizirima, slave li oni stupanje na prijesto novog vojvode
Indokine, ili početak obračuna s glazbom? Uveče je Navarre,
smiješeći se, rekao svom ađutantu:
− Znate li koliko Republiku stoji malo zakašnjenje aviona g.
Letourneaua? Dvije stotine tisuća franaka.
Na kraju večere što ju je priredio visoki komesar u njegovu čast
saznat će se za pad položaja kod Muong Kua, koji se odupirao dva
mjeseca a bio je smješten visoko na kamenitoj litici tamo gdje se
sastaju Nam Ua i Nam Pak, šezdeset kilometara jugozapadno od
Dijen Bijen Fua, čije ime Navarre još nikad nije čuo. Nestala je četa
laoskih vojnika i neki pomagači. To je prvi put da su vijetminci
upotrijebili fosforne granate što su ih ili oteli ekspedicionom korpusu,
ili su im stigle iz Kine.
Ta upadica ne znači mnogo u igri što se vodi u Sajgonu, a
iznenadna devalvacija pijastera tjedan dana ranije ima drugačije
posljedice. Rasprodaje se da bi se kupili dolari, dućani se zatvaraju,
izvoz je blokiran a zalihe popisane. Vijetnamska vlada bestidno
razmatra obnovu svoje prisutnosti u Francuskoj Uniji ako Francuska
Unija smeta u poslovima. Na crnoj je burzi deviza pad indokineskog
novca drugačija katastrofa negoli gubitak maloga garnizona.

21. maja 1953.

Stisnutih nosnica, Navarre se okreće od mirisa Sajgona. Žureći se
da preuzme svoje leno i da se susretne s generalom Salanom koji će
mu predati ključeve, odlazi sa Jeanom Letourneauom u Hanoj. Mora
se odmah prihvatiti zadatka, jer kad jednom budu završeni pozdravi,
cjelokupna bivša vrhovna kamanda Indokine požurit će se, poslije
Salana, u prve razrede aviona i brodova: glavni kamandant u Tonkinu,
načelnik štaba svih rodova Sajgona, komandant zračnih snaga i
komandant Laosa, trojica komandanata zone od petorice u delti
zaključavaju svoje kantine. Čak se i Jean Letourneau sprema da ode,
kaže to nimalo zabrinut za budućnost. Njegova punašnost, lažna
dobroćudnost, pobožno lukavstvo nisu doveli ni do čega: nije se
usudio nikome činiti teškoće i uvijek je naišao na lukavijeg od sebe.
Ubuduće će se predbacivati Četvrtoj Republici što povratak
odgovornih u domovinu nije rasporedila na rokove.
U stvari, general Salan je došao na dobru zamisao da pod očinskim
pogledom visakoga komesara provodi, pri završetku boravka de
Lattreove ekipe, politiku napuštene zemlje, bez obzira na svog
nasljednika. Navarre ne prosvjeduje. Pomalo naivno, on vjeruje da će
mu ta velika praznina pomoći.
Samo jedan visoki oficir zaista je htio ostati s njime: brigadir
Cogny, komandant operativne divizije u Tonkinu. Navarre se
raspitao: Cognyju polazi za rukom sve što poduzima, i to je čovjek
delte Crvene rijeke. Cogny ima sreću. Navarre je uspio da Letourneau
zatraži od vlade da Cogny bude unaprijeđen u čin divizijskoga
generala.
Navarre sluti da na tom ogromnom području od 700.000 četvornih
kilometara, što ga naseljava trideset milijuna stanovnika, neće
nedostajati stupica i da neće biti najopasnije one što ih neprijatelj
bude ostavljao za sobom. Ali koji bi manevarski teren bio privlačniji
od Mourmelona! Sa 375.000 ljudi plave stranke, kojima će Navarre
raspolagati s mladim armijama Udruženih Država*, nasuprot 125.000
redovitih, 75.000 pokrajinskih i 150.000 gerilaca crvene stranke,
kakvo poprište operacija su te usijane ravnice razdijeljene na polja
zasijana rižom, džungle s tigrovima i slonovima, ogromne rijeke što
pružaju svoje šape prema moru, kaotične planine, veliki vapnenasti
nabor što su ga monsuni otjerali u susjedstvo Kine i sjevernog
obratnika, i tih 2500 kilometara obale što tako čudno ocrtava rame,
zatiljak, lubanju i iskrivljeni profil samotnika iz Colombeya koji roni
u Pacifik, a nos je i ruke upravio prema Singapuru.
* Udružene Države − Vijetnam, Laos i Kambodža. Op. prev.
Navarre se više ne zavarava: stroj što su mu ga predali na
upravljanje više ne radi kako valja. Ekspedicioni se korpus pokreće
samo masovno, u metežu kola i kamiona; nesposoban je za život bez
goleme nadmoćnosti sredstava, nasuprot opasno gipkom i svagdje
prisutnom protivniku koji ima sve; većina udaraca što ih zadaje
korpus ostaje bez učinka. Njegovi su ljudi umorni, a sistem što ih
pokreće pretežak je. Rat ubija isto tako slijepo na terasi kavane kao i
na nasipu rižišta; sela, tobože neopasna, kriju tvrđave, dijete koje vodi
na pašu bivole stražari, bezube starice postavljaju mine, seljaci se
pretvaraju u ubojice velikaša. Da bi držali dvadeset kilometara ceste,
potrebno je više bataljona, artiljerijskih baterija i blindiranih vozila
što se uveče povlače iza utvrda ostavljajući prostor protivniku. Ako se
može zamisliti da mjestimice postoji front, nigdje nema pozadine, jer
svuda je prijetnja i opasnost. Tko to sluti u Francuskoj? Iz nedaleke
Kine dolaze Džapovim divizijaima velike količine oružja i materijala.
Sedam su godina istrošile, a ne naoštrile oružje što je trebalo da
donese pobjedu, a rat koji se ovdje vodi rat je po sniženoj cijeni, s
američkim viškovima.
Po sniženoj cijeni? Stoji milijardu ili dvije na dan, a u svakom je
brodu što diže sidro u Sajgonu ili Hajfongu donji prostor uvijek
pretrpan mrtvačkim sanducima. Od svog ađutanta koji mu je i
prijatelj i vraća se po treći put u Indokinu, Navarre je doznao da sve
vrvi od izdajstva: svaka riječ, svaki papir, svaka kretnja odmah se
doznaju i dojavljuju. A što bi bilo kad bi ti poderanci preko puta imali
tenkove i avione? Možda bi ih mogli uhvatiti, ali što se njih tiče, oni
se mogu tući, jer ti su ušljivci uvjereni da će, prije ili kasnije,
pobijediti i ne osjećaju nikakva straha pred smrću. Na našoj strani, za
što se ljudi bore? Nitko to više ne zna. De Lattre je prvi objavio: za
nezavisnost Vijetnama. Ali nikom nije stalo do nezavisnosti
Vijetnama, počevši od samog Vijetnama koji je već ima, ili gotovo
ima. Vijetnamska armija luta u potrazi za vjerom, a njena se vlada
odrekla i autoriteta i poštenja. Sa 50.000 pijastera može se čovjek
osloboditi vojske. Mladi oficiri koji izlaze iz škola traže najprije
intendanturu ili administrativne službe gdje mogu napuniti džepove.
Samo najniži dolaze pokunjeni u četu. Zašto bi željeli da budu ubijeni
za g. Tama, predsjednika vlade, za generala Hina, sina g. Tama, ili za
Nj. V. Bao Daja, koji je shvatio da će se s njime tužno ugasiti dinastija
anamskih careva i koji ne treba da služi nikom osim samome sebi? Od
maršala de Lattrea ostao je niz betonskih bunkera koji su trebali da
slome valove napada na rubu delte gdje se lijepe teški turovi i nazadni
duhovi: »Taj k…… beton.«
 Navarre se spustio u svoj naslonjač. Pa dobro, budući da je
atmosfera nezdrava, a oružje kojim raspolažu neprikladno, morat će
se poslužiti lukavstvom. Široki se osmijeh ocrtava na licu novoga
glavnoga komandanta i daje mu izgled malo ogorčenog Bude.
Sedmi maja prošle godine pozvao ga je Rene Mayer, predsjednik
vlade, u Ulicu Varenne. Navarre se vratio iz Njemačke, gdje je bio u
inspekciji. Kako ga je maršal Juin, kome je bio načelnik štaba, uputio
u Fontainebleau, Navarre je kao razlog svog odbijanja naveo: nikad
nije služio u Indokini i uopće ne pozna situaciju. Kad imu je Rene
Mayer usred zlata, ćilima i vrtova Matignona predložio da zamijeni
generala Salana, Navarre nije stigao iskoristiti argumente što su
govorili protiv njega: predsjednik vlade ih je obezvrijedio jednim
pokretom. Rene Mayer ga je smatrao sposobnim da sve vidi novim
očima i da se brzo snađe; hvalio je njegovu razboritost, hladnu
inteligenciju i mudrost. Očito, za tako visoku funkciju bilo je
potrebno potražiti generala armijskog korpusa Henrija Navarrea
prilično daleko u godišnjaku, ali i ta primjedba je otpadala kad su
uopće nedostajale sposobnosti u tolikoj mjeri i kad nikog pogodnijeg
nisu imali na umu. General Valluy koji je jedini poznavao problem i
bio odgovoran za bombardiranje Hajfonga godine 1946, nije bio
sposoban da učini ono što je Rene Mayer zahtijevao od Navarrea:
časni izlaz, kako bi vlada mogla pregovarati i završiti rat. Vojna
pojačanja? To uopće nije dolazilo u obzir. General Navarre neće
dobiti ništa značajno. Određeni broj vojnika? Rene Mayer je pročitao
ono što je Edouard Daladier tog dana napisao u nekom večernjem
listu: parlament bi se uspirotivio takvoj gluposti!
Napuštajući Matignon, general Navarre je mislio o Reneu Mayeru:
»On je lud…«
Vrativši se u Fontainebleau, izvijestio je maršala Juina:
− Vi imate mogućnosti da me zadržite − dodao je. − Treba da
provedem najmanje dvije godine s vama u Srednjoj Evropi.
− Vaša je dužnost da prihvatite − odgovorio je maršal na njegovo
veliko čuđenje. − Zaista je potrebno da se netko žrtvuje.
Da bi ga ohrabrio, Juin mu je dao svoj izvještaj s nedavnoga
studijskog putovanja. Maršal se tu pokazao optimistom: nekoliko
bataljona i nekoliko mjeseci bilo bi dovoljno za rješenje problema, ali
se valja čuvati općeg napada u delti. Ukratko, mišljenje je da Vijetnam
nema sredstava za vođenje brzoga manevarskoga rata i mogao bi se
naći u lošem položaju ako bi ga na to prisilili. Pa zar Navarre nije bio
konjanik?
Prihvatio je.
Tko je Navarre? Ime pucketa poput zastave na vjetru od 1915. kad
su se dva brata po imenu Navarre proslavila u lovu. Pa ipak, ne
postoji nikakva rodbinska veza između ta dva avijatičara i generala
kojemu je pedeset i pet godina a potječe iz starog potomstva javnih
bilježnika, sudaca i normandijskih advokata.
Roden je 31. jula, dakle u znaku Lava. »Jer ja to hoću« − mogla bi
biti deviza kojom će se služiti. Fizički i moralno − mačak. Taj konjanik
nije malen, ali ima slabo poprsje, malo zabačeno unazad kao da je sve
vrijeme provodio u sedlu, nedostaje mu elegancije u držanju i čini se
da se bolje osjeća pred vojničkim kartama i gusjenicama tenkova
negoli na konjičkim trkama. Nije junačina. Kod njega se sve zbija u
duhu; provodi gotovo čitavu svoju karijeru u obavještajnoj službi i
štabu.
Istovremeno je srdačan i suzdržljiv, dobroćudan i leden, posjeduje
rijetku moć svladavanja i veliku sposobnost osvajanja. Kao da vlada
velikim znanjem i sigurnošću čak i kad suminja. Autoritativan,
odlučan, može šutke slušati duga obrazloženja a da se nikad ne
pokoleba. Siguran u sebe, mnogo priča kad je to potrebno, brz je.
Njegov pogled što se ipoput munje spusti na sugovornika a zatim se
izmakne, opovrgava glas što zna biti topao, dobroćudan ili rezak;
ostavlja dojam da se zadubljuje do kraja u dovoljno proučavane
probleme, tako da za rješenje što ga je odabrao ne mogu postojati
zapreke.
Lice mu se zaoštrava ispod uvučena čela, a kosa mu je sijeda i
ravna. Jedan od njegovih biografa naveo je da ne poznaje muziku i
slikarstvo i da voli mačke. U želji da mu se dodvore, usporedili su ga
zbog očiju boje lješnjaka i tamnih obrva s maršalom Saske, jednim od
najvećih vojskovođa njegova vremena. Valja se čuvati tako dalekih
analogija kad se ima posla s historijom i kad su raspleti drama
poznati.
Tog dana u palači rezidencije visokoga komesara u Hanoju pozvao
je Jean Letourneau generale iz Tonkina na ručak s Navarreom. Salan
je u salonu izmijenio samo nekoliko uljudnih i banalnih riječi.
Kraljevski tigar okrutnog zubala i širokog lica koje se trza kradomice,
surovo promatra čovjeka koji će ga naslijediti. Ljubazan, vitak,
elegantan, uvijek u zasjedi, on ga ocjenjuje i šuti. Gonzales de
Linares, komandant snaga u Tonkinu, koga familijarno zovu ujakom
Lijem, slobodnijeg je ponašanja, ima ljubavnicu lijepu kinesku
meleskinju i slavan je po tome što govori bez ustezanja. Taj Navarreov
školski drug sjeda na naslon njegova naslonjača i kaže mu u
prijateljskom tonu:
− Dragi moj Henri, što si došao da radiš u tom govnu? Ja odlazim.
− Baš to me i ljuti, taj tvoj odlazak. Tko će te zamijeniti? Tražio
sam Cognyja.
− Nemoj ga uzeti − rekao je de Linares dotičući Navarreov lakat. −
To ti je s…
− Možeš li mi predložiti nekoga drugog?
Zapravo nema nikog, i Jean Letourneau pod ventilatorima vrti se
oko generala poput medvjeda.
− Što vi mislite, generale? − upita Navarre Salana.
Salanovo je oko sijevnulo.
− Cogny ima znatnih vrlina.
Letourneauu su upravo predali neki papir i on ga dodaje Navarreu.
Navarre se voli izlagati opasnosti, čini se. Čak kao da ga
neodobravanje njemu ravnih ohrabruje da ustraje.
− Evo brzojava kojim je postao divizijski general. Za nekoliko
trenutaka imenovat ću ga komandantom Tonkina.
Uostalom, Cogny se pojavio.
Na prvi pogled iznenađuje njegov stas: metar i 87, i širina njegovih
pleća. Ne samo da to ne iskorištava već kao da se zbog toga uvijek
ispričava. Glas mu je ugodan, ponekad umiljat, pristupačan je, njegov
mutni pogled spreman je da se uzbudi, ruka mu je velikodušna. Pred
četom se ne mora nametati: dovoljno je da se pokaže sa svojim
ramenima igrača ragbija i lijepom njuškom baruna franačkoga
kraljevstva u Jeruzalemu. Vole njegovu jednostavnost − uvijek je u
ratnoj uniformi koju nikad ne skida − i grubu kožu njegova četnog
opasača pod širokim prsima bez odlikovanja.
Osjeća se da je usred ratnog aparata kao kod kuće, elegantan i
uglađen poput plemića na svom posjedu. Taj unuk seljaka, kojeg je de
Lattre ukrotio, pokazuje da de Lattre ostaje učitelj i primjer,
veličanstvena sjena još uvijek sposobna za sve, čak i za to da se
pojavljuje, da bičuje, da prosvjećuje šefove i vojnicima ulijeva
hrabrost. Ta je nostalgiona vjernost gardi ipak ganutljiva.
Pretpostavljeni po hijerarhiji ne vole ga zato što je poznato da
raspravlja o naređenjima, podređeni ga vole, Cogny njeguje izvjesnu
raskoš u ceremonijalu sve do u svojoj vojniokoj kući, gdje i s
najskromnijim gostima postupa s osobitom pažnjom. Zovu ga
familijarno »Coco la Sirene«. Zbog njegove pretjerane naklonosti
prema motoriziranoj pratnji optužili su ga da je htio sebi stvoriti
vlastelinstvo u indokineskoj grofoviji, tu nametnuti svoja gledanja i
svoje ljude i organizirati svoju tajnu službu.
Cogny, to krupno stvorenje opasnih oblika, bik je po svojoj masi i
snazi što je sadržava, po otporu što ga pruža kad ga zadesi zao udes,
po težini kojom svladava zapreke, po srdžbi što iz njega izbija snagom
tonkinske oluje. U oklopu koji kao da ga pokriva od glave do pete ipak
postoji nedostatak blizu srca: jedna jedina riječ može duboko dirnuti
Cognyja. Zato on ne oprašta i uvijek osjeća oštricu što ga je dotakla.
Lako ga je osvojiti, voditi, ali će spuštene glave nasrnuti na onoga za
koga vjeruje da je kriv za uvredu i pokušat će da ga zgazi.
U kratkim hlačama djeluje još veličanstvenije, zaplašen svojim
stasom ponekad se prigiba da bi bolje čuo. Navarre ga odvodi u stranu
i saopćava mu unapređenje: treća zvijezda za de Linaresova
nasljednika. Cognyjevo se lice razvedrilo i iznenadno ga je uzbuđenje
gurnulo prema Navarreu.
− Nećete zažaliti − rekao je.
Isto veče, na kraju večere, u trenutku kad su posluživali likere,
Salan je rekao Navarreu:
− Gospodine generale, morate biti na oprezu jer su vijetminci na
putu da organiziraju svoje velike jedinice i da im dadu evropsko
ustrojstvo.
− U tom su slučaju gotovi − rekao je Navarre.
 22. maja 1953.
Navarre još nije mogao ozbiljno razgovarati sa Salanom pa traži od
svog ađutanta da mu predloži program posjeta poprištima operacija
Tonkina. Najprije hoće da vidi tvrđavu Na San, čije održavanje zadaje
brige komandantu i nekim članovima vlade.
Džap koji je već držao najveći dio sjevernog Tonkina, osvojio je sa
trideset bataljona u toku prethodnih borbi sav prostor obuhvaćen
između Crvene rijeke i Crne rijeke. Pred njegovom novom ofenzivom
koja bi kao pljusak krenula u smjeru Tajlanda, kakvu bi taktiku
mogao upotrijebiti Salan? Iseliti iz Tajlanda svoje garnizone da ih
povuče na deltu? To bi značilo, prije ili kasnije, otvaranje puta u Laos.
Već i sada otkako su evakuirali Lang Son i Kao Baj, sav je nadzor nad
saobraćajem između područja kojim vladaju pobunjenici i Kine bio
onemogućen. Novo povlačenje na delti bilo bi znak priznanja slabosti.
Salan je htio dobiti na vremenu i iznenaditi neprijatelja stavljajući ga
pred zapreku neobične čvrstoće. Da zatvori zapadnu cestu i zaštiti Lai
Čau, Salan je bacio s neba u Na San utvrđeni logor.
Uspjeh pothvata zbog čije sam smjelosti zadrhtao prvi put kad sam
posjetio tvrđavu nad kojom je Gilles upravo preuzeo komandu,
osnivao se na nedostatku sredstava Džapove vojske: bilo da nije
mogao ovamo dovesti i tu iskoristiti artiljeriju, bilo da je uzdržavanje
triju divizija i teškog oružja na vrlo velikoj udaljenosti od njegovih
baza prelazilo njegove logističke* mogućnosti. Džap je također mogao
izbjeći zapreku ali vraćajući se u svoje baze kod Tonkina, kako bi
tamo proveo kišno razdoblje, izlagao se opasnosti da se taj jež
rasprsne, presiječe mu put i unese nered u njegove saobraćajne veze.
Logički, trebalo je da Džap krene na zapreku i da je ukloni. Salan je
vjerovao da će neprijateljska ofenziva tu završiti i, da će se Džap zbog
toga što neće biti u stanju da osigura prehranu za pedeset tisuća
boraca i kulija potrebnih za održavanje na terenu povući slomljenih
rebara, a da neće uspjeti progutati prevelik zalogaj. Salanov smioni
pothvat ipak je sadržavao jednu opasnost: Džap je mogao i
napredovati u vođenju bitaka; ako bi, prezirući gubitke, odlučio da
masovno napadne, Salanova želja da skrši vijetmince mogla bi se
okrenuti protiv Salana i pretvoriti u velik poraz.
* Logistika − dio strategije koji se odnosi na sredstva za pokretanje vojske, na nastambe
i opskrbu. Op. prev.
 Ta su se dva neprijateljska generala srela šest godina prije, u toku
pregovora načetih sa Ho Ši Minom, u vrijeme kad je Leclerc stavio
vladu pred alternativu da mobilizira određeni broj ljudi kako bi
dokrajčili ustanak, ili da pregovara. Odatle pretpostavka da je Salan,
koga su zvali »Kinez«, zaobišao svoga direktnog protivnika i uvijek
otkrivao njegove namjere. Zagonetan, s letimičnim osmijehom koji bi
se pojavio na njegovu opaljenom licu, vrlo živa i oštra pogleda,
pokriven upadljivim ordenskim oznakama po čemu je bio oficir s
najviše odlikovanja u francuskoj armiji, Salan je uživao glas da traži
nadahnuće u opiju. Odijeljen od Džapa velikom površinom
nepristupačnih i sakrivenih padručja, činilo se kao da s njim igra
poker. U to vrijeme, kad su dolazili brzojavi iz Na Sana, vidjeli su ga
kako vršcima prstiju dodiruje malog slona od bjelokosti što ga je
donio sa svojom prtljagom i držao na stolu.
Originalnost situacije privukla je rulju velikih međunarodnih
reportera. Prvi put u ovom sukobu obje su se armije odvažile da se
suoče na ravnici, daleko od gradova ili ljudske vreve na rižinim
poljima. Bio je to povratak na antičke ratove, na Julija Cezara,
Scipiona Afričkog ili na Jugurtu, mislilo se na bitku kod Zame gdje je
Hanibal izazvao Rimljane. Džap je svojim vojnicima izdao proglas u
kojem im je rekao da sudbina rata ovisi o njihovoj hrabrosti, jer
nakon toga što je dovoljno dugo promišljao odlučio je (zaista ono što
je Salan predvidio) da otme Na San.
U dva navrata on se tu skrhao, ostavio tisuću mrtvih na
bodljikavim žicama i povukao se sasvim nečujno zadovoljavajući se da
učvrsti garnizon s nekoliko bataljona. Salan je likovao, ali u tom
taktičkom uspjehu nije bilo ništa konačno. Dio avijacije morao se
posvetiti opskrbljivanju hranom i municijom i obrani utvrđenog
logora koji bi izlagali, ako bi ga duže održavali, opasnostima nove
ofenzive.
Budući da je Na San i dalje ostajao bolna tačka poprišta operacija,
Navarre se žurio da ga posjeti. Uoči svog odlaska u Indokinu,
sumnjajući da će naslijediti zatrovanu baštinu, rekao je de Chevigneu,
sekretaru: »Evakuacija Na Sana bit će jedno od mojih prvih naređenja
i više neću započinjati takve operacije…«
Uostalom, Cogny mu je upravo potvrdio da Na San više ničemu ne
služi. Da bi o svemu sudio što slobodnije, Navarre čak neće da ga
prati član štaba iz Tonkina. Pilotu koji ga je pitao na kojoj visini želi
letjeti odgovorio je: »Na visini odakle ću nešto vidjeti.« I smjestio se u
kabinu posade da bi mogao bolje promatrati.
U okolici Mok Čaua, gdje su smještene protuavionske baterije,
pilot se ne usuđuje promijeniti visinu leta. »Dakotu« je odjednom
okružio plotun, drugi ju je dosegao a da nije nanio ozbiljne štete.
Avion je stigao u Na San i spustio se probušenih krila.
Navarrea je tu primio čovjek malo tužan, suh, nepovjerljiv,
povučena izgleda: pukovnik Berteil. Berteil je već primio sve počasti i
vojničke diplome; već se služi tihim i metafizičkim jezikom visokih
dužnosti za koje se priprema. Njegova vanjština mu ne ide u prilog.
To nije čovjek za bitku, već za štab. Razmišlja, smišlja teorije, kao da
raspolaže važnim tajnama, iskustvom i sigurnošću koju nikakav
humor ne ublažava. On, na primjer, vjeruje da je Na San bio koristan.
Možda zato što s njim zapovijeda otkako je otišao Gilles koji je bio
njegova duša? Možda zato što neće da misli kako je tu mogao biti
samo sporedno lice?
Prema Navarreu je bio vrlo pažljiv i proveo ga je kroz logor s malo
ukočenim poštovanjem. Navarre instinktivno osjeća u njemu
saveznika. Ne imponira mu kao Cogny u kojeg se osjeća da je suviše
tmurna ličnost. Uostalom, za Berteila Cogny nije prorok. Navarre će
se u trenutku potrebe sjetiti Berteila i postaviti ga za svog pomoćnika
»operacija« koji će usklađivati rad njegova Drugog i Trećeg odjela.
Zapravo, Berteil će ubrzo postati najopasniji oficir u okolici novoga
komandanta. Koliko god je odlučan da završi sa Na Sanom, Navarre je
dopustio da ga se dojmi izgled utvrđenog logora gdje su Džapove čete
došle da poginu, kao i snagom, zdravljem i sređenošću kojom odiše.

25. maja 1953.

Sudionici drame polagano zauzimaju svoja mjesta iza zavjese što ih
sakriva. Već se počinju širiti glasovi o Navarreu koga svuda
promatraju kritičnim i pomalo zabrinutim pogledom. Prepričava se
kako se iznenadio što su deltu, tako temeljito zaposjednutu
ekspedicionim korpusom, uznemiravali vijetminci i što je dijeleći
odlikovanja nehotice pričvrstio na desnu stranu prsiju odlikovanih.
Počeo je sastanak oficira ovim riječima:
− Gospodo da bismo dobili ovaj rat…, a zatim je, vidjevši kako se
netko smiješi, prekinuo i zatražio objašnjenja koja su se požurili da
zamute. Dobiti ovaj rat, o tome ovdje nitko ne razmišlja, a to i nije
direktiva što ju je Navarre primio u Parizu. Izvući se iz toga sa što
manje muke, čini se da svi misle kako je to formula što najbolje
odgovara situaciji.
Otkako postoji opasnost poraza, velika rudarska društva, tvornice
cementa, predionice, plantaže premjestile su imovinu i rezerve u
druge dijelove svijeta; ono što Francuska još posjeduje u Udruženim
Državama ne čini troškove jedne godine rata: šest stotina milijardi i
stotinu mladih oficira. Svake tri godine žrtvuje se jedno godište Saint-
Cyra* za obranu Zapada. Otkako traje rat u Indokini, ubijena su tri
generala, 8 pukovnika, 18 potpukovnika, 69 majora, 341 kapetan,
1140 poručnika i potporučnika, 2683 podoficira i 6008 vojnika;
12.019 legionara i afričkih vojnika, 14.093 domoroca. Ove brojke ne
uključuju više od 20.000 nestalih ni ranjenike, ili one koji su iz
zdravstvenih razloga vraćeni u domovinu − više od 100.000 ljudi. Ako
Amerika i daje dolare, ona na taj način kupuje krv što je Francuska
prolijeva mjesto nje.
* Saint-Cyr−L’ecole, poznata francuska vojna škola za obrazovanje oficira. Op. prev.
U kojem križarskom ratu? De Lattre je prvi izbacio tu riječ.
Amerika, koja se bori za život protiv Sovjetskog Saveza, ima mnogo
koristi da u nj vjeruje. Ali, ako bi to bila istina, kako to da se kod nas
nije pojavio novi Petar Pustinjak, koji bi propovijedao na javnim
trgovima i pozivao na oružje? Zašto je tako malo mladića stupilo u
vojsku za Daleki istok i zašto, mjesto da dade svoje sinove, nacija
radije plaća najamnike? A ovi se ukrcavaju na brodove da bi branili
stvar u koju Francuska ne vjeruje. Jedini Francuzi koji imaju
hrabrosti da to prihvate čine to ili zbog zanata, ili zbog naklonosti.
Njihova ih malobrojnost razdražuje, mlakost nacije šiba njihovu
revnost, pukovi padobranaca postaju seminari hrabrosti, odricanja,
dobrovoljno prihvaćene žrtve. »Sjeti se da te čeka smrt«, ponavlja
Bigeard svojim pristašama kad im sastavlja vjeronauk svoje vjere.
Ovdje se ne bore zato što je na redu Indokina i nije im stalo do toga
da kupe kola na povratku u prijestolnicu: bore se po vojničkoj
dužnosti ili zato što neće da budu pobijeđeni na terenu kao ni u
životu.
A Bao Daj? Za one nevine koji su borbu odabrali kao ono što je
najbolje u životu i znaju da to najbolje vodi u smrt, Bao Daj je stvar
nacije. Ne njihova. U pukovima padobranaca ili na čelu jedinica legije
isti ljudi, godine i godine odijeljeni od onih koje vole, izgaraju zbog
svoje vjere i razmišljaju: kad Vijetnam dobije nezavisnost, oni će otići,
ali čim je neko područje oslobođeno dolaze za njima poreznici da
pokupe zaostale poreze i vlast mandarina i dalje pritišće narod. Kako
da se onda bore protiv onoga što nosi na zastavi komunistički režim?
Isti osjećaj dužnosti potiče i kopnene snage i mornaricu. Oficiri se
dobrovoljno javljaju iz osjećaja drugarstva da služe u Indokini. Ne
mogu i dalje piti na Elizejskim poljanama dok im drugove ubijaju.
Elita koja nema mogućnosti da dosegne visoki cilj slave otkupljuje
ravnodušnost nacije koja uopće ne razumije taj rat i sumnja, u svoje
vlade da one njime potpomažu mračne interese.
Tko zna zapravo što se događa u Indokini, a ako zna, tko to kaže?
Nijedne se novine još nisu usudile objaviti kako je general Salan
dopustio da se u svaku bazu i gotovo na svaku postaju uvuče klika
obavještajaca koji muče i rade po miloj volji, a podređeni su samo
službama ovisnima o državnom savjetu koji se pretvara kao da ih ne
poznaje. Nijedan se svećenik ne bi usudio osuđivati na
propovjedaonici rat što feudalci i osvajači vode protiv potlačene
zemlje već stoljeća i stoljeća i proglasiti da je prava misija Francuske
da pridobije najšire carstvo na svijetu: ljudsko srce. Dakle, osim za
one koji imaju interesa da s nama surađuju, a koji nas kasnije mogu
izdati ili koji se boje pobjede komunizma, ljudi i žene Vijetnama su
protiv nas. Za vrijeme informativnog putovanja Adlai Stevenson je bio
iznenađen što mu se dok je prolazio, suprotno od Korejaca, nitko nije
nasmiješio, i pitao se kako plaćenici ekspedicionoga korpusa mogu
shvatiti smisao rata za Vijetnam protiv Vijetnama. Drugi Američanin,
slavni novinar David Schoenbrun, malo sumnjiv kao frankofob,
objavio je istočni grijeh kolonijalne ere: ta apsolutna prava što ih je
Francuska, zaboravivši pouke svoje revolucije, priznavala sebi na
slobodu Vijetnama, a nije tu imala ništa drugo osim koristi.
Održavanje strateških baza pretvarati u križarski rat? Najbolji neće
razumjeti zašto ih inteligencija ne podupire i smatraju se izdanima. A
da i ne znaju, oni više ne slijede Cezara već Poncija Pilata.
Navarre sve to zna, ali kao da ga je − daleko od toga da ga zabrine
− dodir sa stvarnošću ispunio izvjesinim optimizmom. Vrativši se u
Hanoj, dopunio je svoju ekipu i uzeo k sebi pukovnika Revola,
prijašnjeg pomoćnika generala Gillesa u Na Sanu. To je flegmatičan
čovjek kome dug nos, ćelava lubanja i blag pogled daju dobroćudan i
varljiv izgled velikog lovačkog psa. Noseći u sebi od rođenja želju da
se bori u Africi, on se loše osjeća u Indokini. Naprotiv, njegovo fino
neprilagođivanje i titula bivšeg profesora upotrebe oružja u Saint-
Cyru sviđaju se Navarreu koji nastoji da veže uza se originalne ljude,
čak i one koji su suprotna mišljenja.
Zašto Salan nije pokazao svom nasljedniku vladinu uputu od 24.
aprila 1953. u kojoj se kaže da je bolje pretrpjeti gubitak teritorija
nego se upustiti u operacije koje bi mogle ugroziti sigurnost
ekspedicionog korpusa. Najvažniji dokument na koji je glavni
komandant uvijek morao misliti i koji je u nedostatku razjašnjenja o
vođenju operacija bacao određeno svjetlo na to u kakvu se opasnost ni
pod koju cijenu ne smije upuštati!
Zar se Salan nije usudio priznati da je bio dezavuiran, ili je
vjerovao da je predsjednik Savjeta obavijestio Navarrea pošto mu je
dodijelio dužnost. Reneu Mayeru vjerojatno je moralo biti neugodno
da generalu Navarreu dade da pročita vladino mišljenje o izvjesnim
operacijama što ih je vodio u tome kraju njegov prethodnik. Bio bi
pomogao Navarreu da u drugačijem svjetlu promatra utvrđeni logor
Na San, već bremenit Dijen Bijen Fuom. Da li je Salan otkrio
Navarreu, u kratkim razgovorima što su ih vodili, opasnosti koje su
postojale da se obnovi iskustvo Na Sana ili ga, sudeći da je Navarre
sposoban da sam spozna što je razborito, nije upozorio da se čuva
strategije ježeva. Da li je inzistirao na Džapovoj mogućnosti
prilagođivanja kad je saznao da Navarre namjerava štititi
sjeverozapad, dodajući Dijen Bijen Fu dvjema bazama Lai Čauu i Na
Sanu u sistemu što su ga već zvali Salanovim arhipelagom, pošto je
Salan godinu dana maštao da osvoji Dijen Bijen Fu? Kakva kušnja da
bez opasnosti po sebe pusti protivnika da tu stavi na kocku svoje
ingeniozne zvjezdice…

16. juna 1953.

Što je to plan Navarre? Samo ono što je glavni komandant izložio
komandantima sektora koje je pozvao u Sajgon tri tjedna nakon svog
dolaska. On ih je sve posjetio, jednog za drugim u godišnje doba kad
se nebo pretvara u zažarenu peć. Slušao ih je. Bilježio. Išao je na
teren. Pregledao je jedinice ekspedicionoga korpusa, usamljene
položaje, bataljone vijetnamske armije. Čuo je pucanje topa u noći.
Vidio je neprijateljske leševe u bodljikavtim žicama, seljake koji su
obrađivali rižina polja iza svojih bivola, prignute nad ručicama pluga
ili kako kasaju putovima s motkom za nošenje vode na ramenima.
Prebrojio je svoje vojnike, unio brojke na karte, proučavao taj
problem. Pokušao je zaboraviti sve što je naučio u Evropi. Nikad nije
težio za položajem što mu ga je donijelo nadahnuće Renea Mayera i
ratna sreća i nitko ne može čak ni posumnjati da nastoji prikvačiti
zvjezdicu više, jer Navarre je pošten. Poznavajući ljudske vrijednosti,
zna čak i to da se mora više čuvati svojih potčinjenih negoli
neprijatelja. Sve ih valja svladati, a on se mora prisiliti da i pobijedi.
Dosad nije morao donositi odluke. On je predlagao, ali nikad tako
dalekosežno, a dobro mu je poznato da ljudi uzaludno umiru kad
generali griješe. Ali sada, pošto je dobio nalog da zapovijeda, on će
zapovijedati.
Dakle, 16. juna obrazlaže kako će on, Navarre, pokušati da riješi
problem. Najprije, u vezi sa skorom bitkom valja biti razborito
suzdržan kako bi se ekspedicioni korpus obnovio i zadobio duh i
snagu. Valja se kloniti hvatanja ukoštac s glavninom neprijateljskih
snaga.
Najveća je opasnost još uvijek na sjeveru, ali to područje dobro
drže iskušane čete; tu će se nastaviti s onim što stidljivo nazivaju
»pacifikacijom« i preduhitriti ofenzivne akcije protivnika, razbivši ih
prije no što se razviju. Na jugu bi moglo biti gužve ako bi se pojačale
prijetnje što se tu naziru. Pod zaštitom obruča stvorenog sjeverno od
18. paralele, relativno laka ofenziva uništit će sastavne dijelove 5.
vojnog područja Vijetmina, odijeljenog od Tonkina planinskim
lancem što je neka vrst prirodne granice. To će biti ofenziva
»Atlante«. Obratno, za vrijeme bitke koja će uslijediti, opet će
potražiti metež. Najprije će napasti rižina polja, sabirališta ljudi i
naposljetku glavninu neprijateljske vojske da bi je uništili. Ova
zamisao što ju je general Salan ostavio u nasljedstvo s Dijen Bijen
Fuom postala je osnova plana.
Što se tiče vijetnamske armije,* Navarre ponavlja staru pjesmu što
su je ponavljali svi prije njega kako bi sakrili nesposobnost kadra i
mlakost trupa; vijetnamska će armija postepeno zamijeniti regularne
okupacione snage i omogućiti nam porast naše ofenzivne moći. To je
evanđelje prema kralju Jeanu**. Ali kralj Jean je mrtav, a Navarrea ne
vara prividna ravnoteža brojaka. Iako se Bao Dajeva vijetnamska
armija ponosno drži na mimohodima, ona ne voli gužvu. Razumljivo:
za razliku od vijetminaca, nedostaje joj to što ne zna zašto da se bori.
* Protuustanička vijetnamska armija. Op. prev.
** Nadimak maršala de Lattre de Tassignyja
To su glavne smjernice Navarreove strategije. Imaju obilježja
konjanika: ostajući u defenzivi, kako bi se ekspedicionom korpusu
vratila fizička i moralna snaga, prihvatit će ofenzivni stav, gurat će
neprijatelja i spriječiti da organizira zajedničku akciju svojih divizija i
uništiti ga tamo gdje nema brojčanu premoć. »Pobijediti se može
samo napadom«, tema je njegova prvog pisma ekspedicionom
korpusu.
− Gospodo, imate li primjedaba?
Cogny ih ima. Brine ga ćorsokak u njegovoj delti. Misli da se njegov
statički položaj izlaže opasnosti da bude preplavljen u slučaju općeg
napada. Boji se također da glavni komandant ne uzme njegove
pokretne grupe za operaciju »Atlante« koja će progutati mnogo ljudi.
U Tonkinu mu je Cogny izložio situaciju s istim kartama, istim
slikama i istim idejama koje su mu poslužile prije četiri mjeseca da
očita bukvicu maršalu Juinu. Objašnjavajući novom komandantu,
Cogny se služio gotovo sladunjavom umjerenošću, pretjeranim
poštovanjem što ga je Navarre primao s jedva ironičnom
dobroćudnošću. Ono što je Cogny htio bilo je jednostavno i razumno:
u gornjem predjelu izbjegavat će bitke sa sumnjivim ishodom i tu će
izložiti samo gerilce ili regularne snage koje se lako povlače, u ravnici
gdje prevladava močvarno tlo neprekidno će napadati neprijatelja koji
se amo uvukao; naposljetku, izvodit će česte i bučne napade na
pristupe da bi unio nered u opskrbljivanje ili u teritorijalni smještaj
vijetminskih divizija.
Navarre ga umiruje. Maršal Juin ga je upozorio na to. I tako će se
on truditi da onemogući neprijateljske udarce prije nego što izbiju.
Već je zatražio od Cognyja da mu predloži niz akcija takve vrsti, kako
bi mu dao slobodu djelovanja.
Sve ovo odiše zdravljem, razumom, ravnotežom. Raspravljati se
može jedino o oportunosti i uspješnosti ofenzive koju Navarre misli
sebi priuštiti južno od 18. paralele, ali mu odobravaju kad otkriva
svoju dublju namjeru: »Moj je prvi cilj da uklonim loše navike.
Ekspedicionom korpusu nedostaje agresivnosti i pokretljivosti.
Nastojat ću da mu ih vratim.« Čini se da ga ova operacija neće uvući
vrlo daleko, a može pomoći da se ukloni apatija koja se sve više širi.
Kao jedini odgovoran, on je i jedini sudac. Dobro je i jasno to što je
odlučio i izjavio da će u predstojećem pohodu izbjegavati sveopću
bitku.

24. jula 1953.

Dosad su jedino vijetminci znali stvarati planove i pridržavati ih se.
Navarre ne vjeruje graji kojom je dočekan njegov plan. Pobjeda se
postiže silom, nakon što je uništeno sve što joj stoji na putu. On to i
kaže.
Jasno, skromno, s izrazom lica koje kao da je iznutra osvijetljeno
pobjedom kod Lang Sona, o kojoj još uvijek specijalni izvjestitelji
gromoglasno javljaju, Navarre neusiljeno iznosi na Elizejskim
poljanama sigurnim i vedrim glasom plan što nosi njegovo ime, ali
koji je zapravo i Salanov. Veličanstveni skup! Predsjednik Republike,
predsjednik vlade, osam ministara, četiri državna sekretara, jedan
francuski maršal i četiri načelnika štabova. Da li je Cogny,
zahvaljujući pokušaju koji je izveo u Lang Sonu, uz povlađivanje,
podigao Navarrea na pijedestal? Bilo bi to slabo poznavanje atmosfere
tih političkih skupova gdje svatko nastoji da se čuva susjeda i brani
interese svoje oblasti.
Navarreova slava, naprotiv, kao da mu čini lošu uslugu jer
dokazuje da se uspjesi mogu postići sredstvima koja posjeduje.
Beživotna, izvrgnuta poslijeratnim problemima i financiranju
programa proizvodnje i organizacije, zemlja i dalje želi završetak rata
u Indokini. Novi predsjednik vlade ne taji da vlada namjerava početi
pregovore s protivnikom čim bude potpisano primirje u Koreji. Ne
čini se da je pitanje kineske pomoći, koje je i sam Navarre još u
početku svog izlaganja imao na umu, uz pretpostavku da se neće
povećati, izazvalo mnogo prigovora. Kina mijenja samo dugoročne
planove koji stavljaju na kocku napore stotina milijuna ljudi.
Kao odgovor na njegovu namjeru da uspostavi zračnu bazu u Dijen
Bijen Fuu za zaštitu Laosa, problem obrane je postavljen, ali nije
riješen. Navarre iz toga zaključuje da ima potpunu slobodu
djelovanja. Zapravo, ako su načelnici štabova preporučili vladi da ne
naredi Navarreu da brani Laos, vlada se ipak ne usuđuje da ga toga
oslobodi. Ne može se »reći, a pogotovu napisati da nećemo braniti
Laos«. Tako se izrazio ministar predsjednik. U slučaju indiskrecije ne
postoji li opasnost od kompromitiranja veza s Udruženim Državama?
Može li se uopće prihvatiti ta odluka Pariza? Ukratko, Komitet za
nacionalnu obranu odmah postaje nevidljiv čim glavni komandant
mora dobiti tačnu direktivu. Laos? Valja ga braniti ne braneći ga. Ne
kazati da ga neće braniti i postupati kao da se brani, ali ipak ne
iziagati se bilo kakvoj opasnosti braneći ga. Što se tiče ministra
financija, on se izjasnio protiv svega što bi pridonijelo pražnjenju
njegovih blagajna. Ni pare za Navarreov plan.
General Corniglion−Molinier, državni ministar, izrazio se
slikovitim i jetkim jezikom po kome je bio poznat. Snaga
Corniglion−Moliniera jest u njegovu humoru, jer to je vrlo dobar
čovjek. Proslavio se u Dijen Bijen Fuu kao avijatičar godine 1946. s
Leclercom.
− Dijen Bijen Fu? − uzviknuo je pred visokim komitetom šaljivo, a
onda zapanjeno. − Zamislite aerodrom koji bi se nalazio na Marsovu
polju dok bi brežuljak Chaillot zauzeo neprijatelj. Štaviše, na takvoj
udaljenosti od Hanoja i Hajfonga, avioni bi mogli jedino odlaziti tamo
i natrag.
General Navarre odgovara da se tu radi o gledištu avijatičara koje
se ne slaže s njegovim mišljenjem o situaciji, ali sumnja je posijana.
Uostalom, priznavajući da će morati započeti vrlo tešku bitku,
general Navarre ima smjelosti da kaže kako bi ona mogla sadržavati
velika iznenađenja.
Na kraju, komitet ga je obasuo pohvalama, ali je zatražio da
prilagodi svoj plan sredstvima i da u prilično kratkom roku uputi
nove, jeftinije prijedloge.
Navarre će nakon toga uzalud govoriti kako mu zapisnik nisu
pokazali, on ne zna da je Rene Mayer od njega tražio samo jedno: da
nađe časni izlaz, i ma kako dvoličnim mu se činio, ni položaj Josepha
Laniela nije ništa drugačiji.
Nitko se neće upinjati da pomogne glavnom komandantu i
državnom sekretaru odgovornom za odnose s Udruženim Državama
da jasnije sagledaju situaciju. Ministar narodne obrane Rene Pleven
protivi se povećanju vojnih napora tako dugo dok se
kolaboracionistička vijetnamska vlada ne odluči da uspostavi pravu
armiju i traži da se generalu Navarreu objasni zadatak, što nije bilo
učinjeno. To je ono što je Laniel smatrao najjasnijim uputama što ih
vlada može dati glavnom komandantu. Ono što izgovori Joseph Laniel
dobro zvuči. Laniel je časni tkalac iz Calvadosa, koga je otac gurnuo u
političku karijeru, a postao je ministar na račun prijateljstva i
učinjenih usluga. U svojoj šezdeset četvrtoj godini postaje
zahvaljujući događajima ministar predsjednik, kao što će uskoro Rene
Coty postati predsjednik Republike, jedan i drugi najmanji zajednički
nazivnici stranaka.
Joseph Laniel nije bio ni netko ni nešto, već ništa. Njegovo je
ministarstvo, kao i njegovi govori, bilo načinjeno škarama i ljepilom.
U Matignonu ga neće zvati ni »predsjednikom« ni »šefom«, već
»jadnim Josephom«.

25. jula 1953.

Navarre 24. jula baš ne pokazuje da je tako nezadovoljan, to je
činjenica. Možda se ne bi zakleo da je njegov plan prihvaćen bez
rezerve, ali on je siguran da ga nisu odbacili. Ne uzrujava se, ne prijeti
da će dati ostavku. Ne brzojavlja u Sajgon da se promijene planovi o
vođenju operacija. Sutradan Navarre određuje da se za slučaj
neprijateljskog napada na gornji dio Mekonga prouči preventivna
akcija čiji bi cilj bio da se prepadom dočepa položaja Dijen Bijen Fua.
Navarre je vidio i ispravio tu direktivu prije svog odlaska iz
Sajgona, a vjerojatno i u samom Parizu. Budući da se nalazi izvan
Indokine, potpisao ju je admiral Auboyneau, jer je admiral stariji od
generala Bodeta, komandantova pomoćnika. Nevažno pitanje vojnih
formalnosti: autor je Navarre, koji će na svoj način protumačiti
upute, što ih nije primio.
Zašto bi Navarre bio kriv što se nada da će dobiti sredstva s kojima
oklijevaju? Tko bi mu mogao predbaciti što hoće da dobije rat, ili da
umalo ne stavi pred gotov čin vladu koja ga nikad nije obavezala time
da je izvijesti prije nego se u što bilo upusti. Kad je direktiva od 25.
jula stigla do ministara i načelnika štabova, nije nikog uzbudila, a ona
ipak dokazuje kako Navarre uopće nije promijenio svoje namjere i
kako se sprema da zauzme Dijen Bijen Fu, što u Parizu, a da i ne
znaju zašto, gotovo nagonski neće.
Dakle, tko upravlja ratom? Pa eto, nitko. Kako je onda došlo do
toga da je počela operacija poput one za Dijen Bijen Fu? Pomalo
slučajno. General Navarre, čiji je jedini zadatak da nađe časni izlaz za
naciju, radi po svojoj volji, pod uvjetom da ne traži nikakva pojačanja.
Kao dobar vojnik, on mora izvještavati. Razumljivo je da mu je mrsko
da angažira ekspedicioni korpus na prijedlog neovlaštenih visokih
komesara, ministara zaduženih za neodređene odnose s Udruženim
Državama pod kojim se imenom grupiraju pseudovlade Vijetnama,
Laosa i Kambodže i lokalni ratni komiteti. Ako bi slučajno neki
ministar posumnjao u opravdanost vojnih operacija, on će zatražiti
mišljenje predsjednika vlade koji se neće usuditi da ga dade, a on će
se pokoriti. Što se tiče sredstava, ljudi i oružje pripadaju trima
područjima: zračnim snagama i mornarici koje škrtare sa svojom krvi,
a novac financijama koje ništa ne daju. Pod devetnaest uzastopnih
vlada bilo je uvijek jednako.
Tako se događaji razvijaju već sedam godina. Samo se jedan glavni
komandant, de Lattre, naljutio i izgrdio posrednike ne zato da bi
dobio naređenja koja ne bi pristao da primi, već da zahtijeva da se
pokore njegovim željama; odjeci njegova glasa doprli su sve do
Amerike kamo je otišao propovijedati križarski rat Zapada. Poslije
njegove smrti, žabe su ponovo zauzele svoja mjesta i kreketale svoju
pjesmu, a Salan je razborito išao kroz močvare službeno propisanih
putova. Navarre je pristao da zapovijeda u takvim uvjetima. »Zaista je
potrebno da se netko žrtvuje«, rekao je maršal Juin. Kasnije će
Navarre napisati knjigu da bi se opravdao. Analiza što ju je dao u
grubim crtama o političkoj situaeiji, o moralu ekspedicionoga korpusa
i o Bao Dajevoj armiji, o atmosferi, ogorčenosti koju je valjalo
svladati, i o vjeri protivnika pravedna je, tačna. Dobro je vidio. Nije
imao nikakvih iluzija. Ali to je knjiga objavljena nakon događaja, a ne
dnevnik pohoda. Posljednje nedjelje u julu 1953, pirije nego će
ponovno otići u Indokinu, Navarre ponavlja na doručku kod prijatelja
ono što je već rekao de Chevigneu da ga umiri. »Neću ponoviti greške
svojih prethodnika.« Isto je rekao vrativši se u Sajgon, a sprema se da
zapodjene bitku za Dijen Bijen Fu, kao što ju je Salan započeo za Na
San.
 August, 1953.
S obzirom na brojčano stanje i vrijednost, Cogny kao da u tome
vidi premještaj bataljona iz Na Sana u Dijen Bijen Fu. Piše Navarreu:
»Uopće ne vjerujem u vrijednost utvrđenog logora za zatvaranje
smjera. Luang Prabrang je dvije stotine kilometara od Dijen Bijen
Fua: izlažemo se opasnostima novog Na Sana pod gorim
okolnostima.« I predlaže više rješenja, jer okolnosti nisu više iste kao
prije mjesec dana za povlačenje garnizona iz Na Sana, kopnenim ili
zračnim putem, ostavljajući na mjestu posljednji bataljon koji će se
raspršiti i prijeći na gerilski način ratovanja.
Zapravo, evakuacija je konačno odlučena 5. augusta u Hanoju, za
vrijeme Navarreova posjeta. Došao je dan prije toga da prisustvuje
paradi i podijeli kolajne za Lang Son. Navarre je pričvrstio još jednu
palminu grančicu više na križ za ratne zasluge Cognyju, Gillesu,
razmetljivom i žestokom pukovniku Ducournauu koji je komandirao
vojnim pohodom, potpukovniku Raberinu koji je išao sa svojom
pokretnom grupom ispred padobranaca i na zastavicu 6. bataljona
kolonijalnih padobranaca što ih predstavlja Bigeard u ratnoj opremi,
zavrnutih rukava, ukrućen, ošišane lubanje pod crvenom izazovnom
kapom poput pijetlove kreste, s blijedim osmijehom na usnama.
Navarre se također ponekad nasmiješi, čak i kad stavlja orden na
ogromna Cognyjeva prsa koja kao da je dosegao podižući se na vrške
prstiju. U tom se razdoblju u Tonkinu već naslućuje požar. Znoj
natapa prsa, košulje su skroz mokre. Platnene hlače, ubrzo zgužvane,
lepršaju. U nekim trenucima Navarre kao da je preplavljen
ozbiljnošću, ako ne tugom. On nije čovjek za velike vojne parade.
Štap, ukoričen kožom, što ga drži u lijevoj ruci smeta mu. Cogny
razmišlja samo o Na Sanu. Dijen Bijen Fu? Taj je plan ostavio daleko
iza uspostavljanja utvrde Lai Čaua, a vjeruje da je to učinio i Navarre.
Da bi prevario vijetmince, komandant utvrđenog logora u Na Sanu
poslao je lažne poruke kojima je tražio tri čete. Da bi zavarali
izviđače, iz prvih su se »Dakota« spustili padobranci, zatim je civilna
avijacija počela ukrcavanje što ga je vojni transport preuzimao svakih
šest minuta. Poveli su također oko dvanaest stotina tajlandskih
seljaka i tri stotine velikaša iz okolice koji su surađivali s Francuzima:
muškarci, žene i djeca su se podigli avionima sa svojom prtljagom,
rubljem, kotlićima natrpanima prnjama i bocama dok su B 26 i lovci
nadlijetali susjedne grebene spremni da pucaju iz mitraljeza na sve
što bi se micalo.
Usprkos olujama što su odjekivale svake noći i ometale let, ostalo
je na kraju popodneva 11. augusta samo nekoliko desetaka ljudi da se
otpreme dok su lovci uništavali skladišta municije i kamione. Cogny
je u Hanoju izjavio: »Sretniji sam nego nakon Lang Sona.« Novinar
Henri Amouroux upitao je kasnije potporučnika Makowiaka koji se
posljednji vratio:
− Što biste učinili da vaš avion nije mogao uzletjeti?
− Vratio bih se pješice.
Vijetmin nije reagirao zbog male uzgredne neprilike koja je zauzela
ogromne razmjere: odašiljač neprijateljske promatračnice se
pokvario. Pošto je bio popravljen, radio je prenosio poruke onako
kako su se bile nagomilale, obratno od kronološkog reda. Kad su
obavijestili komandanta o važnoj novosti, bilo je prekasno da nešto
učini. Cogny je bio u pravu kad je rekao da će uspjeh premašiti sva
očekivanja. Zahvaljuju li francuski avijatičari za sve one čestitke što
su ih sutradan primili njihovi generali, nesnalažljivosti protivničkog
vojnika za radio-vezu? Kad sam to upitao deset godina kasnije
generela Džapa, odgovorio mi je smiješeći se:
− Jedan je od naših strateških principa da pokušavamo uvijek
sačuvati inicijativu. Navarre je mnogo govorio o čuvanju svoje
inicijative. Čete što su opkoljavale Na San nisu bile brojne, a vrijeme
se nije poklapalo s našim vremenom za velike operacije. Mislili smo:
ako Navarre makne svoju posadu iz Na Sana, neka to učini, to nam
ide u prilog.
Čini mi se da je u tom optimizmu bilo skriveno i pomalo bijesa.
Sljeparija kod Na Sana značila je novi Navarreov uspjeh. Na
početku bitke što je počinjala Džap je odlučio da zauzme utvrđeni
logor, čak ako bi i morao pustiti da prođu valovi juriša iznad gomila
leševa, jer Džap zna da se mrtvi ne broje kad se na kraju bitke
pobijedi, a njegovi su vojnici pristajali da umiru s oduševljenjem od
kojeg nas je prolazila drhtavica. Može se s pravom pretpostaviti da je
uspješna evakuacija Na Sana izazvala prilično gorko razočaranje što
ga je Džap samo pokušao zaboraviti. O tome se razmišlja. Sprema se
osveta.
 Prvih petnaest dana u novembru 1953.
Dakle, Dijen Bijen Fu, nije to bilo samo tako. O njemu se
razmišljalo, razgovaralo. Utrošene su tone papira za pisaće strojeve i
mnogo sati razmišljanja da se odmjeri sve što je govorilo za borbu i
protiv nje. Mišljenja se nisu slagala. Bilo je čak i psovanja na pasja
kola.
U međuvremenu je Navarre poslao svog pomoćnika, generala
Bodeta, da odnese vladi novu notu u kojoj ponovno naglašava kako je
prijeko potrebno da provede svoj plan bez preinaka i dobije vojna
pojačanja. Odgovor je bio neodređen. Plan je bio odobren, a da obrana
Laosa nije bila ocrtana; zatražena će sredstva biti poslana prema
mogućnostima. Pa ipak, 11. septembra Rene Pleven, ministar obrane,
ponovio je generalu Navarreu da se mora zadovoljiti pojačanjima što
su mu odobrena 24. jula, drugim riječima: ničim. Ova odluka za koju
se Rene Pleven hvata kao utopljenik za slamku, a čiji mi je čitav tekst
uvijek tvrdoglavo odbijao da pokaže, određuje dakle jasno Navarreu
na koje snage može računati: na one što ih već ima. Pa ipak, kad
operacija Dijen Bijen Fu više ne bude manje−više odobrena ili
osuđena namjera, nego pravi plan na putu ostvarenja, tko će se
brinuti? Nekoliko ljudi, bez sumnje. Tko će prosvjedovati? Nitko.
Državni ministar, zadužen da olakša Josephu Lanielu sporove u
Indokini, rijetko se sreće s odgovornim državnim sekretarom, jer
njihovi uredi nisu u istoj palači. Zašto nisu na istom stubištu?
Zapravo, razlog je što se nitko u vladi ni u šta ne razumije.
Ako već ne priznaje Dijen Bijen Fuu moć da zakrči pravac, Cogny
je prvi u njemu vidio pogodnu tačku za povezivanje s Tajlandom,
zračno−kopnenu bazu kao oslonac za političko−vojne akcije. Tako bi
dobro prošli. Navarre se u tom ne vara. Ako se smjesti u Dijen Bijen
Fuu, to je najprije pod izgovorom da zatvori vrata Laosa, kao što je to
namjeravao učiniti njegov prethodnik Salan.
Dakle, potkraj oktobra Džap odustaje od masovnog napada na
deltu i baca svoju 316. diviziju prema sjevero−zapadu u smjeru Lai
Čaua. Problem pokrivanja Luang Prabanga postavlja se iznova i još je
važniji zato što je francuska vlada potpisala 22. oktobra u Parizu s
Laosom sporazum po kome je Francuska dužna da brani svog
saveznika. Navarre ponovno čita u oporuci koju mu je ostavio Salan
ovu nadasve važnu rečenicu: »Laos ćemo moći braniti zato što
Vijetmin tu ne može uzdržavati više od 20.000 do 25.000 ljudi.«
Nikakvom se tajnom notom ne traži od glavnoga komandanta da
Matinjonski sporazum smatra komadom papira. Budući da mu ništa
nije objašnjeno, može misliti, i to ne bez razloga, da se situacija
izmijenila i da je vlada Josepha Laniela odlučila da brani Laos.
Generalni komesar ne može drugačije misliti od njega. Dakle, novi
francuski guverner u Indokini Maurice Dejean nije diplomat koji bi
stvarao sudove na temelju pretpostavki.
Kasnije će u noti upućenoj vladi pisati kako je pokrivanje Laosa
bila glavnom komandantu samo izlika da uništi Vijetmin, a možda je i
u pravu. Zasad šuti i ne traži nikakve upute od svog ministra, što
možda dokazuje da je i on tek nakon udarca ocijenio značenje Dijen
Bijen Fua. Da je tu namjeru smatrao opasnom ili uzaludnom, ne bi li
se pobrinuo da odmah povuče svoje klikere iz igre i da objavi Quai
d’Orsayu, sa svim nijansama stila što ga tamo cijene, kako se ne slaže
s ovim načinom obrane Laosa.
Drugi novembra glavni komandant razmatra kako bi drugom,
posebnom direktivom bolje i temeljitije objasnio svoje rješenje za
sjeverozapad i pokrivanje sjevernog Laosa. Htio bi neprijatelju
oduzeti rižina polja Dijen Bijen Fua, onemogućiti mu, za duže
vrijeme, da započne snažnu akciju koju bi morao poduzeti da odavde
otjera posadu garnizona.
Cogny se opirao. Zbog toga što želi da bude najjači usred ovih
močvara boji se da mu Dijen Bijen Fu glavnoga komandanta ne
proguta bataljone. Ne izjašnjavajući se protiv pothvata, jer Navarre
možda zna više od njega, a u svakom slučaju ima i jednu zvjezdicu
više, on samo nagoviješta, malo smeteno, već po svom običaju, da
politička korist od čuvanja bare u tajlandskoj zemlji pridonosi
strateškoj prednosti pokrivanja sjevernog Laosa, čime nagoviješta
Navarreu kako Navarre u biti ima pravo. Ali dodaje, jer Cognyjevo
umovanje ide čudnim putovima, da će izvršenje plana Dijen Bijen Fua
poništiti zadano obećanje da će održavati svoju deltu samo s onim što
posjeduje.
Kako je Cognyjev položaj neobičan! Na kraju te upute Navarre
ponavlja da za njega ravnica Hanoja ostaje glavnim poprištem
operacija, kako neće da se tu osjeća ugroženim, i ako Cogny, što se
njega tiče, smatra da je nemoguće da od njega uzme jedinice, pa
dobro, Navarre će sjeverozapad povjeriti makijima i na neodređeno će
se vrijeme odreći Dijen Bijen Fua.
Izvanredna prilika koju Cogny nije iskoristio. Zbog privrženosti
Tajlandu? Ali što će biti od te privrženosti ako se Dijen Bijen Fu
pretvori u poraz? Jednostavno zato, čini se, što postoji vojnički jezik i
hijerarhija i što šefove želje, izražene izvjesnim načinom, postaju
zapovijedi. Ovo uzimanje snaga, što Cogny smatra tako opasnim za
sebe da daje na znanje kako to ni pod koju cijenu neće, Cogny ne
odbija bez okolišanja, jer Navarre smatra da je to moguće; i kad
Navarre smatra da je moguće, Cogny ne može smatrati da je
nemoguće a da to ne bude smatrano aktom nediscipline. Cogny bi bez
sumnje uvrijedio i veličanstvo da nije i sam bio u napasti zbog
vlastitoga džepnog Dijen Bijen Fua, što je i shvatljivo.
Ne griješi li što nakon uspjeha kod Lang Sona i Na Sana pokazuje
takav pesimizam prema Navarreovu planu? Njegov odgovor, iako nije
privola, još je manje odbijanje: neka vrst nabusitog pristanka. Kao
podredeni, Cogny se baca na proučavanje operacije »Castor«:
opasivanje Dijen Bijen Fua. Ona će izazvati žestoke reakcije u
njegovom štabu zbog kojih će još mijenjati mišljenje, ali ako uspije,
Cogny se može proslaviti, a ako propadne, suzdržljivost što ju je
pokazao bit će mu obrana.
Logično, pred historičarom činjenice poprimaju takav vid. Što se
tiče kronologije, obuzima ga vrtoglavica. Jer Cogny je zavlačio s
odgovorom Navarreu do 6. novembra. A ceduljice Cognyjeva štaba
koje osuđuju Dijen Bijen Fu nose datum 4. novembra. Dakle, Cogny je
već toga dana bio dobro oboružan da glavnom komandantu kaže
»ne«. Zaista, valja priznati: iako je imao primjedaba, taj »ne« nije bio
izgovoren.
Zato što glavni komandant Dijen Bijen Fua još ne misli na Dijen
Bijen Fu kao na »utvrđeni logor«, već na Dijen Bijen Fu kao »prvu
verziju«? Cogny koji je drhtao zbog Na Sana, Gilles koji je tu
komandirao i prignuo svoje boksačko čelo pred vijetminskim
napadima nemaju pravo da ne upozore Navarrea na ono što ga čeka u
Dijen Bijen Fuu. Ono što se Cogny lično ne usuđuje otvoreno reći,
piše njegov načelnilk štaba: »Uvjeren sam da će Dijen Bijen Fu
postati, htjeli to, ili ne htjeli, bezizlazni ponor što će gutati bataljone
čim ga bude branio samo jedan puk. Posljedice takve odluke mogle bi
biti vrlo teške.« Ali Cogny se podvrgava, jer disciplina ostaje glavna
snaga armija, a nitko ga ne može koriti da se protiv volje pokorava.
Kako bi uostalom, s glasom što ga uživa: da izigrava neposlušnoga
potčinjenoga, već sada uskratio poslušnost čovjeku koga još ne
poznaje?
U taj bezdan za bataljone što ga predviđaju, a da se ne izlažu
opasnosti da pogriješe, generali se već polako daju uvlačiti zakvačivši
se za surovost propisa, direktiva, tumačenja i hijerarhiju. Za
Normanda Cognyja, koji pazi na svaku svoju riječ i pomno ispituje
argumente, veći je protivnik glavni komandant negoli Vijetmin. Svoju
treću zvjezdicu i zapovjedništvo Cogny duguje Navarreu, ali zna da su
Navarrea upozorili na njega i da on pažljivo motri njegove reakcije;
između ta dva generala već počinje profinjena igra. Dakako, 6.
novembra Cogny ima pred sobom bilješke svog štaba, koje zabrinjuju,
ali se pretvara da trenutačno o njima ne vodi računa, jer je zatražio od
svojih oficira da budu pretjerani. I, na kraju, naslućuje zamku u
posljednjoj tački posebne direktive od 2. novembra: misli da će taj
Navarre, jednostavan i naivan, možda kasnije prebaciti na Cognyja
odgovornost za ono što nije učinjeno. Cogny ne odgovara, ne iz
bojazni da ne bi bio optužen zbog malodušnosti ili da je onemogućio
pobjedu. Uostalom, odluka o kojoj se radi strateška je, s područja
glavnoga komandanta, i naposljetku Cogny može dati svoja pojačanja
jer čini se da je Džap odustao od toga da napadne deltu. Najzad,
Cogny je jedan od prvih htio osvojiti Dijen Bijen Fu. To mora uspjeti.
Nema ničega jednostavnijeg. Da bismo to otkrili, nije potrebno
proučavati dokumente iz razdoblja recimo otprije pedeset godina, već
valja pitati učesnike drame. Ime Dijen Bijen Fua, što se pojavilo
gotovo slučajno malo-pomalo se nameće. Od jedne ideje do druge, od
sredstva do sredstva, od iskušenja do iskušenja ljudi dolaze do
divovskih nesporazuma. Navarre je dobio zadatak koji nije jasan.
Jasno je jedino to da se mora oduprijeti Džapu i da će ga optužiti za
sve poraze što ih doživi. I tako se on osjeća kao protiv svoje volje
odgovornim za vojničku čast Francuske, svjestan svega što će pogoditi
zemlju svaki put kad odustane; a Navarre nije čovjek koji odustaje.
U rađanju ovakve pustolovine ništa nije jednostavno, ali je vrijedno
potruditi se da bismo je pokušali razumjeti.
Jedanaesti novembra pukovnik Nicot, komandant transportne
avijacije ekspedicionoga korpusa, dobio je nalog da skupi svoju flotu.
Inteligentan, hrabar, samosvjestan Nicot ne voli praviti gluposti.
Poznaje svoju posadu i svoje oružje. Zna što može od svega toga
očekivati. Pomalo je tvrdoglav, kakva osobina za ovakav pothvat!
Ne samo da je Nicot izjavio da transportna avijacija ne može stalno
osiguravati opskrbljivanje Dijen Bijen Fua već on to i zabranjuje u
izvještaju što sam ga čitao. Navarre je slušao a da nije ni trepnuo.
Corniglion−Molinier je to već rekao drugim riječima: avijatičari bi
htjeli da se situacije prilagode tehnici, a Navarre zahtijeva suprotno.
Neobičan obrat ili predosjećaj? Je li Nicot zbog svoje svadljivasti
ustao protiv Dijen Bijen Fua koji je tako iznenadno zabrinuo Cognyja,
ili pak zbog ulaženja u konkretne probleme, dodira sa stvarnošću
izazvanih proučavanjem situacije, maglom i kišom što su se naglo
spustile na ravnicu kod Hanoja? Ne pita li Cogny sam sebe, sad kad je
oslobođen tereta Na Sana, ne upušta li se u još opasniju zamku? Kad
je pukovnik Berteil, koji je došao da uredi pojedinosti operacije,
ponovno sjeo u avion za Sajgon, nosio je u svojoj lisnici pismo što mu
je bilo upućeno lično, a u kome se Cogny odlučno izjašnjava protiv
plana glavnoga komandanta, ali nije išao dotle da odbije da ga izvrši.
Sve u svemu, radilo se o utvrđivanju datuma.
Odsad je sve jasno. Navarre ne može gurnuti u pustolovinu šest
bataljona padobranaca unatoč upozorenju ljudi zaduženih da ih vode
i opskrbljuju. Tko bi se drugi osim njega tome izložio? No, dobro, ako
već ne mrzi primjedbe, neće da o njima vodi računa pošto je već
jednom donio odluku. Po logici i hijerarhiji drugi treba da se pokore
ili odreknu službe.
Cogny se pokorio i ne odriče se službe. Naposljetku, taj je mladi
divizijski general učinio sve da privuče komandantovu pažnju na
opasnosti što ga čekaju; ali zasad te opasnosti nisu veće od opasnosti
operacije »Castor«. Izuzevši iznenadne komplikacije, bataljoni koji će
biti spušteni mogu se ponovno ukrcati mjesec dana kasnije.
Zapravo, Cogny će se uvijek bojati da se ne prevari, da ne ispuni
zadatak i da svoje ljude ne uvali u nevolju. I tako će se isti onaj Cogny
koji je u junu tjerao Navarrea da osvoji Dijen Bijen Fu, kolebati
između vojničke discipline koja mu nalaže da sluša zapovijedi, i
građanske svijesti što ga tjera da svojom ostavkom upozori na
ogromnu zabludu u kojoj odbija da sudjeluje. Ali kako će čovjek s
ravnica delte razumjeti da odlazi daleko od svoje kuće, sa slabo
pripravljenim odredima u bitku iz koje će izvući kraći kraj?
Pukovniku Nicotu izgledi su mnogo jasniji: ne mogu se dugo
vremena prelaziti granice opterećenja aviona niti se oni mogu
upotrebljavati bez obzira na meteorološke i taktičke prilike a da se ne
izlažu opasnosti. U svakom slučaju, sud pukovnika Nicota stvoren na
iskustvu Na Sana besprijekoran je i oslanja se na upozorenja što su ih
zračne snage unatrag godinu dana upućivale zbog Dijen Bijen Fua i
Salanu i Navarreu. Uskoro će se pojaviti činjenice.

15. novembra 1953.

Marc Jacquet, državni sekretar zadužen za odnose s Udruženim
Državama i prema tome za vođenje rata, iskrcao se na vlastitu
inicijativu u Sajgonu. Jesu li ga se dojmile odluke donesene prije dva
dana u novom Komitetu nacionalne obrane na sjednici kojoj je
prisustvovao? Ministar predsjednik mu je jednostavno zaželio sretan
put. Marc Jacquet predstavlja vladu u Indokini tek kao poštanski
sandučić: samo prenosi poruke. Ako bi Navarreu bilo nešto nejasno,
on je tu da mu objasni. Marc Jacquet potvrđuje Navarreu: kad bi se
Vijetmin domogao Luang Prabanga, glavnoga grada Laosa, zbog
potresa koji bi nastao, javno bi mišljenje osudilo nastavljanje rata. Da
je generalni komesar izrazio svom ministru suprotno mišljenje, on bi
to učinio u diplomatskom izvještaju koji sam čitao. To pitanje ne
izaziva kod Navarrea sumnju: u duši i po savjesti on se smatra
obaveznim da brani Laos, a nitko mu ne proturiječi.
Kako? Sredstvima kojima raspolaže, Luang Prabang nije lako
braniti. Grad je smješten usred šuma u porječju Mekonga; aerodrom
je malen s loše popločanim prilazima. Bilo bi razumno zakrčiti prilaz
Luang Prabangu, i to ne nizom zapreika što će ih neprijatelj uništiti
jednu za drugom, već dvije stotine kilometara sjeverozapadno u
kotlini Dijen Bijen Fua čije je prednosti prvi Salan pohvalio Navarreu.
Kasnije će predbacivati Navarreu što prije nego je prišao djelu nije
obavijestio Komitet nacionalne obrane, tijelo u Parizu odgovorno za
vođenje rata, a Marcu Jacquetu se čini da je Navarre, koji ga nije
upoznao sa svojim tajnim mislima, bio više zauzet strateškim
problemom svog plana nego slučajem Laosa. Navarre zna i to da se taj
komitet ne sastaje tako lako kao društvo kuglaša, da će tražiti nova
objašnjenja i pustiti ga da čeka njihove odluke. Uostalom, zar je
Navarreu toliko stalo da dobije tačne upute? Trebalo je da to Marc
Jacquet pita. Što se tiče drugog prigovora što će mu ga uputiti: da nije
prilagodio operacije sredstvima što ih posjeduje, Navarre iskreno
vjeruje da može platiti taj izvanredni trošak onim što ima. Dijen Bijen
Fu ga neće skuplje stajati nego što je Salana stajao Na San. U
trenutku kad je odlučio da baci svoje padobrance na Dijen Bijen Fu,
Džapove su namjere jasnije: glavnina neprijateljske vojske kreće se
prema Laosu. Smjestivši se u Dijen Bijen Fuu, Navarre će izazvati
protivnika. Samo onaj tko ne pozna Džapa mogao bi pomisliti da se
neće svim snagama zauzeti kako bi oprao svoj poraz kod Na Sana.
Bez sumnje, Navarre na to ne gleda tako jednostavno. I najjasnije
se ideje prevedene na jezik Vojne škole kompliciraju i postaju
nerazumljive u predstavkama, bilješkama ili metafizičkim uputama
što ispunjavaju tone papira ispisanog pisaćim strojem. Mačka više
nije mačka, piste su uporabljive, bataljoni krče sebi putove, pokretni i
oklopljeni odredi i avijacija ispunjavaju sve svoje zadatke usprkos
vremenskim neprilikama. Ali na terenu ljudi i opet postaju ljudi, a
planine ostaju planine. Da bi zaustavio Džapove divizije koje se kreću
nevidljive noću, ili danju skrivene u guštarama, Navarre misli samo
na jednu akciju: da zaustavi neprijatelja prije odlaska ili da mu odmah
nakon toga prekine linije za vezu, primoravši ga tako da napravi
polukrug, zatim da zapodjene opću bitku za koju je u svom planu
izjavio da će je izbjegavati. Navarre će kasnije pisati: »Ona će, dakle,
sadržavati u sebi veliku opasnost«, i priznati izvjesnu krivnju. U
svakom slučaju, pred Marcom Jacquetom pokazuje samo optimizam.
Tajnoviti Navarre.
Navarre, dakle, vjeruje da će opkolivši Dijen Bijen Fu neposredno
braniti ugrožena područja. Uostalom, kakvoj se opasnosti izlaže?
Njegov načelnik štaba, »operativni« zamjenik, tehničari i specijalisti
njegove ekipe, svi mu nakon Salana, ponavljaju, da se Vijetmin, na
takvoj udaljenosti od svojih baza, ne može dugo održati. Oficiri
Drugog odjela mu samouvjereno i pomalo prezirno govore kako
Džapove divizije, da bi mogle živjeti, moraju imati rižu koju su kuliji
prenosili gotovo uz čisti gubitak. Navarre je to našao dokazano gotovo
tačno na kilogram i gotovo na kilometar u strogo povjerljivoj raspravi
svog prethodnika o položaju neprijatelja. Međutim, nitko u Vojnoj
školi ne shvaća da opskrbu borbenoga korpusa može osigurati
pedeset tisuća kulija, od kojih svaki nosi nekoliko kilograma riže, a
glavni komandant koji je sav svoj život proveo u obavještajnoj službi,
ili još više pukovnik opijen novim dužnostima koji je preživao
Klausewitza, ali ne princa de Lignea ili pukovnika Ardanta du Picqa,
još manje može zamisliti da teret kulija može biti više nego
podeseterostručen iskorištenjem zaostalog i bezazlenog sredstva:
bicikla što potječu iz radionica Saint-Etienna ili iz tvornica
»Peugeot«, bicikla što ih Vijetmin upotrebljava od godine 1951,
kojima se glavni komandant ne bi udostojao pokloniti onako veliku
pažnju kao vozilima koja su sposobna da prevoze tri stotine kilograma
riže. Još bolje: Navarre koji se nikad nije izvrgavao smrti, osim u
bridžu u pristojnim čestitim sredinama koje uživaju u primanjima, a
još se manje kladio, i ne znajući izvrgava smrti tisuće ljudi i kladi se
da se kineska pomoć neće povećati, iako je primirje u Koreji
potpisano već 27. jula.
Toga su dana u Parizu na inicijativu ministra oružanih snaga i
generala Elyja, načelnika štaba triju armija, predsjednik Republike i
ministar predsjednik jedan za drugim pozvali kontraadmirala
Cabaniera, generalnog sekretara Komiteta nacionalne obrane, i
zatražili da hitno otputuje u Sajgon. Konačni se ishod rata vidi samo
u pregovorima i razmišlja se o obnavljanju veza s Vijetminom, a to bi
pothvati generala Navarrea mogli pokvariti. General Ely opširno
obrazlaže situaciju admiralu koji treba da obavi zadatak što ga se ne
usuđuju povjeriti diplomatskim kuririma.

17. novembra 1953.

U Hanoju se održava konferencija koja će odlučiti o operaciji. Toga
su istog jutra po zagušljivom i mutnom vremenu stigle iz Sajgona s
Navarreom važne političke ličnosti: Marc Jacquet, ministar
odgovoran za vođenje rata, Maurice Dejean, generalni komesar,
Ngujen van Tam, ministar predsjednik vijetnamske vlade. Okupili su
ih u 17 sati i 30 minuta u dvorani gdje se nalaze vojne karte i ispričali
im nejasnu priču: promijenili su kariku u lancu i Dijen Bijen Fu će
odigrati ulogu Lai Čaua. Civili ne ulaze u tajne bogova. Oni ne treba
da dadu svoj pristanak. Marc Jacquet ne mora brzojavno slati izvještaj
ministru predsjedniku: on ništa ne zna. Iz lule što je puši ne uvlači
dim, samo ga izbacuje.
 Pravi se vojni konklav sastao sat kasnije u kancelariji glavnoga
komandanta.
Navarre i Cogny su se prvo sastali nasamu. Cogny raspolaže
dokumentima koji zabrinjuju: mišljenjima svog načelnika štaba i
šefova odjela napisanima u obliku ceduljica što ih je zatražio 4.
novembra kad je još možda sanjao o Dijen Bijen Fuu kao privlačnoj
ključnoj tački za vojno−političke akcije u Tajlandu, ili kad se još nije
usudio reći »ne« Navarreovu pothvatu. Svi su protiv operacije.
Mišljenje pukovnika Nicota samo je potvrdilo ono što se odnosi na
avijaciju. Uglavnom, Cogny iznosi ove primjedbe Navarreu: Dijen
Bijen Fu nikako neće spriječiti da Lai Čau padne pred Džapovom 316.
divizijom i neće zakrčiti put prema Laosu: neprijatelj prolazi svuda, a
evropski strateški pojmovi uopće ne vrijede u Indokini. Riža iz Dijen
Bijen Fua nije Vijetminu nužna: to je samo dio namirnica što su mu
potrebne, a naći će ih, ako ih bude htio, u okolici. Njihovi gerilci
uopće neće Džapu smetati, a avijacija mu neće moći dugo presijecati
putove. Naposljetku, ako 316. divizija dobije pomoć od drugih
divizija, pet bataljona koji su predviđeni da zauzmu predjel, neće biti
dovoljni i morat će opasno isprazniti deltu. Pa ipak, sama operacija
može, ako bude sreće, uspjeti. To su njegovi zaključci koji će biti
zlokobni. Nije spriječio generala Navarrea da nakon njegova povratka
u Sajgon ne izjavi svom pomoćniku: »Nisam uspio tačno saznati što
misli general Cogny…«
Navarre je tražio od generala Massona, Dechauxa i Gillesa da
iznesu svoje primjedbe ako ih imaju. Kako se upravo saznalo da će tri
bataljona Džapova 148. puka zauzeti područje Dijen Bijen Fua za koje
su mislili da je slobodno, oni su jednoglasno odvraćali od operacije
iznoseći taktičke i tehničke razloge. Gilles je smatrao da Dijen Bijen
Fu ne treba da bude direktno zauzet, već osvojen iz više različitih
pravaca. General Dechaux je upozorio na to da će održavanje nove
baze znatno opteretiti potencijal transportne avijacije, lovačka će se
avijacija tu istrošiti bez velikog uspjeha zbog daljine, meteorološka
situacija − često različita između Hanoja i gornjeg predjela − to će biti
problemi koji bi mogli dovesti u pitanje opskrbljivanje nove baze.
Udaljenost od tri stotine kilometara komplicirala je i otežavala sve
uvjete upotrebe zračnih snaga. Svima se činila ogromnom, osim
Navarreu, njegovu pomoćniku avijatičaru Bodetu i njegovu štabu.
Značila je ogromno rasipanje materijala i osoblja, umnogostručavala
pogibelji zbog vremena, produžavala rok iskorištavanja obavijesti,
povećavala potrošnju i tovarnu zapreminu namirnica i goriva a opet
svodila na nekoliko minuta akciju lovačkih aviona iznad kotline.
Dopunski rezervoari što su ih lovci morali nositi sa sobom također su
smanjivali njihovu manevarsku sposobnost, a mali broj aparata
kojima su se služili nije opravdavao takvo rasipanje.
General Navarre je uljudno slušao. Lagani smiješak što mu je
lebdio na usnama davao je povod za razmišljanje kako podređeni
uvijek pronađu dobre razloge da ne bi izvršavali naloge čim ti nalozi
zahtijevaju neke teškoće. Ostao je pri svojoj odluci. Njegovo je
posljednje pitanje glasilo: »Da li je to moguće?« Da, bilo je moguće.
Prema tome, avijacija mora prihvatiti, prilagoditi se teškoćama i
smisliti kako da ih svlada. Na kraju konferencije Gilles je ustao i
rekao da će sve poduzeti kako bi operacija uspjela. Radost je na
trenutak osvijetlila Navarreovo lice.
General Navarre mi je kasnije ovim riječima ukratko izložio svoj
položaj: »Bilo je primjedaba, ali prisutnost triju neprijateljskih
bataljona bila je jedina briga što smo je mogli osjećati. Ostao sam pri
svojoj odluci.« Pukovnik Berteil je dodao: »General Navarre se nije
osvrtao zbog dva razloga: htio je zakrčiti put 316. diviziji u Lai Čau i
obraniti Laos kome smo se upravo svečano obavezali. A zatim,
general Navarre imao je na umu samo operaciju »Castor«, a ne i
njezine posljedice.«
Četiri padobranska oficira i dva avijatičara zatvorili su se u
osamljenu vilu u Hanoju s tajnicom, šoferom generala Cognyja i
čovjekom koji je izvlačio matrice i sastavili su zapovijesti operacije
»Castor« koja će početi 18, 19. ili 20. novembra, već prema tome
kakvo će biti vrijeme. Nisu znali da su radili na pripremanju jednog
od najvećih događaja što će uzdrmati Zapad. Sada je sve smješteno na
pozornici gdje će se odigrati drama. Zavjesa će se uskoro podići, a
legionarska će glazba, koja je iskazala počast ministru, svirati kroz
ulice Hanoja legionarsku himnu. Postoji još sasvim mala mogućnost
da se nešto poremeti u posljednjem trenutku.

19. novembra 1953.

Novembar je prelazni mjesec između kišnog razdoblja koje je
pretvorilo ravnicu u ogromno blatno jezero i pljuskova što će
nastupiti s približavanjem zime. Ove se godine izmjenjuje oblačno i
zagušljivo vrijeme s naletima hladnog vjetra, ali se poslijepodne
gomilaju lagani oblaci što ih razdiru tragovi lovačkih aviona. Hanoj je
nalik na veliki garnizon u Sjevernoj Africi s tramvajima što
neprekidno zvone, biciklistima u šetnji, lijepim djevojkama u
tunikama što mirišu na ljubičice, sa šetnjama duž strmina uz jezera
kuda zaljubljeni idu sanjariti držeći se za ruke. Legenda kaže da je
ispod mirnog zrcala kupališta blizu Zmajeve pagode od nefrita
sakriven mač. Svako veče, uzdižući se iznad delte, osvjetljava noć
svojom blistavom svjetlošću.
General Bodet se sastao sa dva komandanta bataljona prvog vala, s
majorima Brechignacom i Bigeardom, koji su odabrani da ne bude
neuspjeha. Sinoć i jutros operacija je bila otkazana zbog prolaza
hladnog monsuna koji je zatvorio visoki kraj.
− A priori − rekao im je − to mora uspjeti. Ali ako bi tamo dolje
bilo teško, ne oklijevajte. Spasite pokretninu i uzmaknite prema
Laosu. Prosudit ćete. Pomagat ćemo vas. Napokon, ako meteorološka
situacija ne bude povoljna, bitka za Dijen Bijen Fu neće se održati.
Pozdravljam vas, gospodo.
General Bodet, Navarreov pomoćnik, nije lice iz tragedije.
Opuštenih brkova, s nakrivljenom kapom, bolje bi mu odgovarala
uloga uličnog doušnika ili da igra s braćom Marxima.* Pa ipak, to je
dobar, hrabar čovjek. U svakom slučaju, tako blizu Navarrea, upućen
je u tajne bogova. Što dakle znači: ako meteorološka situacija ne bude
povoljna… Sudbina tako važne stvari ne ovisi o nekoliko oblaka, o
tačno određenom danu, ili se pak Navarre iz različitih razloga koleba
više nego što to želi pokazati? Možda zato što se, ne vjerujući sasvim
u svoj pothvat, oslanja na predznake, baš kao neki rimski general?
Ne. Ako meteorološka situacija ne bude povoljna, neće biti bitke kod
Dijen Bijen Fua jer ako se za nju sazna, neće više moći iznenaditi tri
vijetminska bataljona. Da bi prevarili neprijatelja, proširena je vijest
da će prikupljeni avioni ići da potpomognu neku operaciju na sjeveru,
sličnu onoj julskoj na Long San.
* Braća Marx − poznati američki filmski komičari. Op. prev.
Iz Sajgona su brzojavili Navarreu da kontraadmiral Cabanier, koji
je stigao iz Pariza, predlaže da doleti u Hanoj kako bi što prije vidio
Navarrea. Možda je Navarre, koji je od Jacqueta doznao da se Komitet
nacionalne obrane sastao 13. novembra, mislio da mu je admiral
donio upute koje je tobože tako uporno tražio. Pa ipak, ne pokazujući
da mu se uopće žuri da ih upozna i kao da u njima naslućuje zapreke,
Navarre poručuje admiralu neka se ne da smetati i neka ga čeka, jer
će se uskoro vratiti. I zaista, on se tog dana vratio bez žurbe.
Ako meteorološka situacija bude povoljna, sutra počinje bitka za
Dijen Bijen Fu.
 KLOPKA
Valja se pobrinuti i odabrati uzvišicu kako biste što uspješnije napali
neprijatelja. Ali od svega je najvažnije da ne formirate armiju u podnožju
planine koju bi neprijatelj bez smetnji mogao zauzeti; jer, s pomoću svoje
artiljerije on će vas satrti s vrhunaca obližnjih brežuljaka, uzalud ćete se
truditi da spriječite njegove baterije da vas neprekidno i nesmetano ne
dosižu; ometani vlastitim četama, nećete mu moći naškoditi.
Machiavelli Vještina ratovanja, knjiga IV.
Čvrsta povezanost, prva i najjača snaga armije, propisana je, istina,
strogim zakonima discipline potpomognute snažnim strastima; ali propisi
nisu dovoljni. Nadzor kome nitko ne može izbjeći u borbi, a osigurava
pridržavanje discipline, treba da osigura čvrstoću protiv slabosti pred
opasnostima, te slabosti što ih poznajemo; a da bismo je osjećali, i − što je
najvažnije − da bismo vršili snažan moralni pritisak i pokrenuli sve ljude
zbog straha ili poštenja, taj nadzor − svačije oko što bdi nad svakim −
zahtijeva u svakoj grupi ljude koji se dobro poznaju i koji će ga shvatiti
kao pravo i dužnost nužne za zajednički uspjeh…
Četiri srčana čovjeka koji se ne poznaju neće odvažno napasti lava.
Četiri manje hrabra, ali koji se dobro poznaju, sigurni u povezanost i
prema tome uzajamnu pomoć, odlučno će krenuti. U tome je sva mudrost
organizacije armija.
Pukovnik Ardant du Picq
Studije o bitki
 Na kraju sive ravnice delte, što je okružuju sa svih strana, čak i u
moru, litice isječene u vapnencu načičkale su horizont. Prema sjeveru
i sjeverozapadu počinje dakle bez prijelaza planinski kraj kojim rijeke
sebi utiru prolaz načinjen od brzaca. Na stotine kilometara, sve do
kineske granice i s one strane, dižu se padine pokrivene vegetacijom
poput one u džungli i ogromnim stablima, i čine teren gotovo
neprohodnim. Divlje se životinje provlače kroz tu džunglu, ali čovjek
ovdje može odmicati samo ako siječe grane pred sobom. Prohodne su
samo ceste. A i one se teško probijaju kroz klance gdje je putnik
izložen na milost i nemilost odronima ili nekoj busiji. Nekoliko
drvenih kuća pokrivenih slamom nagomila se pored brzaca čim se u
uvalici može uzgajati riža. Na brežuljcima se ponekad vide kolibe kraj
kojih, daleko od ostalog svijeta, nekoliko obitelji tovi svinje i uzgaja
kukuruz i mak na padinama na kojima su spalili žbunje.
Iako raštrkane u toj geografskoj zbrci, okružene hridinama i
nazubljenim vrhuncima, odijeljene jedna od druge gotovo
neprekidnim prostorima, neke su škrape zadržale bivše osvajače koji
su tu počeli obrađivati polja i uzgajati bivole.
Zao duh koji je naveo komandante ekspedicionoga korpusa da
popuste napasti i tu podignu utvrđene baze, sa svih strana zatvorene
poput hrpe ježeva, zvao se lakoća: kako je bilo suviše teško držati
čuke, smjestili su se u nizini gdje su se mogli spuštati avioni i voziti
kamioni. Sva iskustva iz jedva izbjegnute katastrofe kod Hoa Bina i
Na Sana nisu donijela nikakvu pouku. Najveća od svih kotlina,
smještena na saobraćajnom čvoru između Kine, Vijetnama i Laosa,
poistala je najveći mamac koji se pretvorio u napast. Vjerovali su da
će, ovaj put zbog njenog prostranstva, biti pošteđeni od neugodnih
iznenađenja i da joj se neprijatelj kome su ostavili brežuljke, kao
obično sigurni u svoju vatrenu nadmoć, nikad neće moći približiti a
da se tu ne skrši. Zvala se Dijen Bijen Fu.
U čitavom brdovitom dijelu Tajlanda poznata je samo pod imenom
Muong Teng. Po obliku podsjeća na dugi hrastov list, njeni bi potoci
označavali žilice, a jedna važnija rijeka srednju liniju. Nešto dalje,
jedna druga rijeka, Nam Nua, spaja se s pritokom Mekonga. »Muong«
na tajlandskom jeziku a »Fu« na vijetnamskom znači »administrativni
kotarski grad«. Obično se ne kaže Dijen Bijen Fu, već Dijen Bijen.
»Dijen« znači velik, »Bijen« granica. Dijen Bijen Fu se može prevesti
kao »Veliki administrativni pogranični kotarski grad«. Ništa običnije.
 Dijen Bijen Fu su pustošili naizmjence Kinezi, Sijamci, Meosi i
Tajlanđani, Francuzi su ga osvojili 1887. Sijamski general Fija Surisak
predao je upravu Augusteu Pavieu, bivšem podoficiru pomorske
pješadije, koji je postao istraživač i diplomat a njegovim je imenom
nazvan put što omogućuje konjanicima da dođu u Lai Čau. U
stotinjak sela i zaselaka okupljeno je oko deset tisuća stanovnika koji
se hrane rižom sa svojih polja, s nešto povrća, peradi i svinja. U dolini
žive Tajlanđani, koji su prema legendi izbačeni baš ovamo iz bundeve
što ju je neki bog udario štapićem; na grebenima, zaštićeni s nekoliko
stijena i blizu izvora, Meosi uzgajaju mak kome žene prorežu nakon
cvjetanja glavicu kako bi iz nje skupile sok; na blagim padinama žive
Ksasi, koje su otjerali i jedni i drugi, a služe kao robovi velikašima i
više su nalik na divlje zvijeri nego na ljude.
Glavna os, okrenuta u smjeru sjever−jug, sedamnaest je kilometara
duga; mala − pet kilometara široka. Okružuju je brežuljci, okrugli i
nježni poput dojki, ili pak oštri, od golog vapnenca, rezani u obliku
nepravilnih stepenica sve do najoštrijih vrhunaca koji ocrtavaju oko
kotline nazubljenu vrtaču, potamnjelu od šuma. Razlika između
razine poprečne rijeke što se na tajlandskom jeziku zove Nam Jum, a
na vijetnamskom Nam Rom, i vrhunaca što je nadvisuju s jedne i
druge strane iznosi otprilike sedam stotina metara.
Strateški položaj? Doista. Istina je, jer će neprijatelj koji dolazi s
istoka i ide prema Mekongu pokušati da prođe ovuda kako bi se
odmorio i našao živežne namirnice, a posjednik će Dijen Bijen Fua
biti gospodar toga kraja i jednog dijela jugoistočne Azije pod uvjetom
da istovremeno drži kotlinu i čuke što je nadvisuju, da tu izgradi
ceste, aerodrom opremljen svim tehničkim pomagalima
raspoređenima na prostranim prilazima; jer je dolazak po lošem
vremenu opasan. Prije nego što se zagnjure kroz oblake u dolinu,
avioni se moraju čuvati planina što se protežu tik uz nju. Dovoljno je
nekoliko dobro smještenih oružja da čuva taj raj čijem je stanovništvu
najveća briga da pobere žetvu ili proda opij. Stisnuta između
mangovih stabala, hljebnih drveta, palmi, narančinih i limunovih
stabala, dolina bruji od kvocanja peradi i groktanja malih crnih svinja
koje ponekad zakolje tigar ako se usude izaći izvan sela.
Svi su generali sanjali da se smjeste u toj kotlini što će je avijatičari
ubrzo okrstiti sramotnim imenom »noćna posuda«. I sam je Džap
smatrao ovaj položaj važnim za onoga tko ga bude posjedovao i
opasnim za sebe ako iz njega ne otjera protivnika. Od Japanaca ostao
je aerodrom; od Francuza postaja čije fotografije iz tog vremena
prikazuju nekoga kapetana s kolonijalnim šljemom i štapom u ruci u
društvu s poručnikom i psom ispred živice od agava. Kao i Salan,
Navarre hoće da se tu smjesti sa željom da upravlja.
Na karti razmjera jedan prema sto tisuća ovaj se položaj može
braniti! Oficiri Trećeg odjela, skloni veličanstvenim zamislima, tu će
zabosti zastavice. Za onoga tko se spušta padobranom ili za onoga tko
hoda po planinama, slučajnosti znače više i mit iščezava. Što se tiče
dostojanstvenih civila, ministara, visokih komesara, poslanika i
predsjednika komisija koji se ređaju kao skupi, a ponekad i lakomi
posjetioci, malo ih je koji će pred megalomanskim težnjama štabova
sačuvati i trun zdrava razuma. U svakom slučaju, ni jedan se od njih
neće usuditi da pokaže imalo suzdržljivosti. Zato što se u to uopće ne
razumije? Nije, na žalost, bilo nužno da netko bude vrač da bi
ocijenio nerazmjer opasnosti, ali je morao biti slijep da bi ih
zanijekao, ili se u njih ipak upustio.

20. novembra 1953.

U 4 sata i 30 minuta, s jednog od aerodrotma u Hanoju, iza
četveromotornog aviona »Privateer« mornaričke avijacije, koji obično
služi za izviđanje na pučini, a koji će ispitati meteorološku situaciju,
podigla se »Dakota« broj 356 opremljena radio-uređajima koji su
omogućavali sve veze s komandom. Njena posada vozi grupu visokih
oficira koji treba da pokrenu ili ponište najveću ratnu operaciju u
Indokini.
Nakon jednoga kruga iznad svjetala u gradu, jer još je noć, pilot
uzima kurs dvadeset stupnjeva više od zapada, gasi svoja poziciona
svjetla i leti najekonomičnijom brzinom. Kad je oko 5 sati i 45 minuta
svanulo, lica priljubljena uza staklo otkrivaju usred kaotičnog lanca,
čijih se vrhunaca dočepalo svjetlo zore, dugu kotlinu gdje se
nagomilala ogromna hrpa zamagljenog snijega. General Bodet,
Navarreov pomoćnik, i general Dechaux približavaju se Gillesu koji
svojim jedinim okom pretražuje mnoštvo grebena što ih je tropska
vegetacija prekrila šumama i bambusima. Dechaux je savio svoje
visoko tijelo kako bi se smjestio u visini opuška ispod Bodetovih
brkova.
 − Hoće li se podići? − upita Gilles.
Siva magla što se nadula iznad prvih kosina uvlačeći se u jaruge,
sad se rastvarala pod sunčevim zrakama. Generali se gledaju i
odmahuju glavam.
»Dakota« nastavlja svoj kurs prema kineskoj granici, zatim
nekoliko minuta kasnije zaokreće za šezdeset i pet stupnjeva ulijevo,
na jugozapad, da bi se vratila u dolinu što se u širokim valovima
spušta prema Mekongu. U šest sati i trideset minuta predan je
dešifrirani tekst brzojava što je preko radija odaslan u tvrđavu u
Hanoju u Cognyjevo sjedište na obalama Malog jezera. »U Dijen Bijen
Fuu magla se počela dizati…«
Gilles naslanja bradu na dlan i ponovno se zavaljuje na sjedalo;
zlovoljan je. Prije godinu dana on se zatvorio u utvrđeni logor Na San
i provodio noći čekajući napade vijetminaca. Vidio sam u to vrijeme
njegovo lice ukočena izražaja i njegovo teško tijelo što se kretalo u
jazbini kako pada na ležaj u nekim trenucima zatišja, satrto
zvonjavom telefona optočenih kožom. Oficiri i sekretari su podizali
pokrivače što su služili kao zastori pred vratima, stavljali papire na
njegov stol gdje je svijetlio sat pored strateških planova. Buka glasova
i šum pisaćih strojeva dopirali su poluprigušeno kroz zidove
pokrivene rogožinom i stropove što su se oslanjali na panjeve gdje su
električne svjetiljke što su se tu mogle objesiti gorjele noću i danju.
Od vremena do vremena padala je crvena kiša.
Momčina Gilles izvukao se odatle i zaradio svoje brigadirske
zvjezdice na rubu te ogromne klopke što ga je mogla uništiti i nad
njim se zatvoriti. Neprijatelj je polomio zube na njegovu otporu, ali je
nad opasnim mjestom uvijek lebdjela prijetnja općeg juriša. Gilles je
dobro znao da bi ga vijetminci svladali da su htjeli, da su se upustili u
borbu. I zatim, Gilles nije volio grad krtica odakle nije mogao izaći a
da se ne sukobi s protivničkom paljbom. Činilo mu je zadovoljstvo da
spušta bataljone kroz otvore svojih »Dakota«, nasrće na neprijatelja
koji ga nije očekivao, razbije ga i iznova se brzo vraća tragovima
dobro vođene operacije usred bijela dana. Pošto su se vijetminci
povukli, zatražio je da ode odavde.
Došli su po njega da bi upravljao operacijom »Castor«. Nanovo
započeti Na San gdje su tolike elitne trupe bile imobilizirane, gdje je
sva hrana i materijal morao pljuskati s neba, ali ovaj put, na
dvostruko većoj udaljenosti od baza? U Gillesovu se položaju čovjek
zadovoljava time da služi namjerama visoke komande i da ih izvršava.
On će baciti svoju skupinu, spustiti je na tlo, a zatim će prepustiti
mjesto nekom drugom, jer ga je zdravstveno stanje počelo
zabrinjavati. Uvjeravali su ga da će mu tu želju uvažiti.
Pošto se »Dakota« ponovno popela na jug, magla se gotovo razišla i
povlačila u dugim pojasima na hrptove planina. Mjestimično se već
raspoznaju rešetke žutih i sivih rižinih polja Dijen Bijen Fua. Ispod
sunca što se već visoko popelo nekoliko se oblaka dima diže iznad
sela. Snažni zamah vjetra što puše iz Kine otjerao je slojeve sivih
oblaka što su se nakupili otprije dva dana iznad visokog predjela. Pilot
je smanjio brzinu aviona.
U 7 sati i 20 minuta, u Parizu 20 minuta po ponoći, kratka poruka
što ju je primio i proslijedio general Cogny, izazvala je živahno
uzbuđenje. Komandanti jedinica poznaju tek od sinoć svoj zadatak i
cilj koji treba da postignu. Tek pod krilima aviona učesnici, okupljeni
u zoru na licu mjesta, doznat će kamo idu, kako će teći manevar i
dobit će nalog da se ukrcaju.
U 8 sati i 15 minuta počinje uzlet. Hladno je. Šezdesetak »Dakota«
sakupljenih u tri dana uzlijeću jedna po jedna i nanovo se okupljaju, s
kljunom obojenim plavo, žuto ili crveno, u trojke u kolonu što se
proteže više od deset kilometara, zaštićenu s boka »Invadersima« B
26. U svakom transportnom avionu dvadeset i četiri padobranca,
stegnuta u vojničko odijelo i sa šljemom na glavi, puše, pjevaju ili
žvaču gumu da bi skratili čekanje. Misao o napuštanju aviona na
kraju konopa ostavila je ravnodušnim samo onoga tko nikad nije
skakao.
U kotlini Dijen Bijen Fua čitavo se nebo puši. U širokim plohama
što ih naizmjence udišu i izbacuju grebeni, ono se razdire i opet
začepi pa se malo-pomalo rastapa pod sunčevim zrakama. Seljaci koji
su došli iz svih okolnih zaselaka, gdje su ostali samo starci i žene da se
brinu o djeci, požurili su se da poberu jedinu žetvu godine. Kako bi na
visoko posječenim strništima ostala ispaša za bivole, žene vežu
pregršti već suhoga klasja što su ih sinoć ostavile, muškarci slažu
snopove u čunjaste plastove nalik na plastove paprati baskijskih
seljaka. Na drugome mjestu druge grupe mlate žito na rogozinama.
Preokrećući nogom tu svijetlu i mirisavu gomilu, mlade djevojke viju
žito snažnim udarcima okruglih lepeza poginutih iznad glava koje
naglo spuštaju iskrivivši tijelo u ritmu obrednog plesa.
U 9 sati ujutro u Sajgonu kontraadmiral Cabanier ulazi u ured
generala Navarrea. Kontraadmiral Cabanier je uglađen i staložen
čovjek koji se uslijed funkcija što ih obavlja navikao da tiho hoda.
Atmosfera u vili glavnog komandanta nalik je na atmosferu u klinici.
Svuda vlada red i čistoća. Nema guranja; ne čuje se buka glasova.
Vreva trgovine i bijede jedva se dotiče te stambene četvrti. U radnoj
sobi, smještenoj u bivšoj sobi gospođe Salan, šum aparata za hlađenje
zraka prekriva udaljenu buku vlažnoga i ljepljivoga grada. Velika je
prostorija gola. Nema mapa, ali karta Indokine pokriva gotovo čitavu
plohu ispred Navarrea. Iza leđa mu je pri ruci blagajna. Na stolu
nema fotografija ni papira. Oko okrugla stolića nekoliko je stolica.
Kontraadmiral opipava lulu u džepu svoje bijele platnene bluze, ali
ne usuđuje se da je izvuče. Navarre puši cigarete od domaćeg duhana
tek poslije podneva. Ulazi ađutant i stavlja brzojave na stol. Navarre
ih je letimično pogledao i sklonio. Cabanier se smjestio u naslonjač;
gotovo mu je hlaćlno u toj klimatiziranoj staklenki. Pošto su izmijenili
kurtoazne izraze, kontraadmiral prelazi na predmet svog zadatka:
predsjednik Republike i ministar predsjednik pitaju glavnog
komandanta ne misli li on da je zbog potpisivanja primirja u Koreji i
zbog posljedica što bi ih taj događaj mogao imati na kinesku pomoć
Vijetminu, čak i s obzirom na povoljnu situaciju nastalu zbog
nedavnih vojničkih uspjeha u Tonkinu, vrijeme da se počnu pregovori
kako bi se obustavila vatra u Indokini.
Navarre može s ogorčenjem ustanoviti istovetnost nazora u brizi
Renea Mayera da riješi problem pregovorima s Kinom i u namjerama
njegova nasljednika, koji je također bio pogođen riječima što ih je
dobacio de Lattre 1951. u salonima na Elizejskim poljanama: »Ako se
Kinezi ne budu micali, uspjet ćemo.« Neće li završetak rata u Koreji
navesti Kineze da se pokrenu? Kao da je bilo prirodno u to vjerovati.
Navarre je ostavio da se tišina zgusne. Zatim se nasmiješio i
gurnuo kontraadmiralu mapu u kojoj su se nakupili brzojavi.
− Čitajte.
Kontraadmiral je tako saznao za široku zračnu akciju koja je
upravo u toku u planinskom dijelu, kao i to da će se za nekoliko
trenutaka sručiti tri bataljona padobranaca na Dijen Bijen Fu.
Navarreovo se lice osvijetlilo blistavom sigurnošću, tek malo
ironičnom. Što se njega tiče, odgovor vladi je nova akcija koju je
upravo poduzeo, a taj je negativan. Zašto? Proći će neko vrijeme prije
nego što se kineska pomoć poveća, a u tom će slučaju obavještajna
služba na vrijeme upozoriti na opasnost; napokon, vojna će situacija u
proljeće biti još povoljnija. Dakle, moći će se pregovarati pod boljim
uvjetima. Uglavnom: odlučan »ne«.
Kontraadmiral sluša i ne lecnuvši se.
Teško je zamisliti da general Navarre, koji je ulučio neočekivanu
priliku da dobije objašnjenja što ih je očekivao, neće ispitivati
kontraadmirala o raspoloženju duhova novoga Komiteta nacionalne
obrane prema njemu. Ali i kontraadmiralu Cabanieru vlada je dala u
dužnost da generalu Navarreu prenese upravo donesene odluke. Baš
u trenutku kad je pokrenuo bitku za Dijen Bijen Fu, Navarre je, dakle,
dobio potvrdu da od glavnoga grada ne može ništa očekivati: visoki
mu je komitet još jedanput preporučio, čak bez ikakve aluzije na
obranu Laosa, da prilagodi planove svojim sredstvima, molio ga da
ograniči ambicije o svladavanju protivnika i obavijestio ga da neće
dobiti tražena pojačanja. To je značilo da akcija što ju je upravo
poduzeo ni u kom slučaju ne može biti odobrena. To je ono što se
zove težak udarac.
Kontraadmiral Cabanier zaista nije izvadio lulu. On nije čovjek koji
bi postavljao druga pitanja osim onoga kojeg je sada oslobođen, niti bi
prelazio okvire svog zadatka. Možda zato da bi ga utješio, ponovio je
Navarreu prijekor što ga je general Corniglion−Molinier, državni
ministar, uputio generalu Fayu, načelniku štaba avijacije, koji nije
htio poslati nove formacije u Indokinu: »Vi ste skladištar, a ne
avijatičar. Čuvate svoje avione kao skladištar svoj par cipela za
vrijeme rata šezdeset šeste!« Navarre možda misli da će vlada umjeti
prisiliti nacionalnu obranu, kao što će i on prisiliti vladu stavivši je
pred gotov čin kod Dijen Bijen Fua.
Između 10 sati i 35 minuta i 10 sati i 45 minuta prve su »Dakote«
nadvisile čuke i spustile tri tisuće padobranaca na dva unaprijed
odredena područja: jedno sjeverozapadno od Dijen Bijen Fua,
prozvano »Nataša«, gdje je utonuo s odredom inženjeraca 6.
padobranski bataljon kojim je komandirao neukrotivi Bigeard, a
drugo na jugu »Simone«, za Brechignacov II/I R.C.P.*
* Drugi bataljon 1. puka kolonijalnih padobranaca.
Na trenutak skamenjeni od zaprepaštenja, seljaci s ravnice počeše
u paničnom strahu bježati prema selima koja kao da su bila izvan
akcije, ili prema planinama. Žene koje sam ispitivao devet godina
nakon toga u zaselcima, još su uvijek drhtale oživljavajući sjećanja.
Jedna od njih, koja je tada živjela sjeverno od kotline u Ban Ke Faju,
otišla je bila u Dijen Bijen Fu da nabere lišća od jagoda za svoje
svilene bube. Kad je jato »Dakota« ispustilo padobrance poput
čuperaka pamuka na nebu, ona se tako uplašila da je potrčala duž
potoka prema najbližim padinama i vratila se tek usred noći svojoj
kući a našla je prazno seoce i pustu kuću; njena jedanaestogodišnja
kći otišla je i ponijela sa sobom lonac riže.
Na područje uporišta »Simone« Brechignacov se bataljon spustio
na pusto područje, 5 kilometara od uporišta »Nataša«, između rijeke i
prvih istočnih kosina u predjelu Hong Kuma. Zbog loših veza između
zračnih formacija spustili su se padobranci predaleko na jug i bez
potrebne tačnosti ali nisu naišli ni na kakav otpor.
Nasuprot tome, na uporištu »Nataša«, smještenom 5 stotina
metara zapadno od glavne avionske piste, sve je vrvjelo od
vijetminaca koji su se žestoko borili. Vatra se osula po padobrancima.
Čak i prije nego što su se spustili, bili su prikovani o tlo. Bigeard je
pozvao pomoć, ali nije mogao dobiti radio-vezu prije 12 sati. Jedan se
padobran pretvorio u buktinju, deset ljudi je ubijeno, dvojica od njih
u zraku, desetorica su teško ranjena, dvadeset i jedan lakše,
jedanaestorica pri prizemljenju. Radio-veza s komandnim mjestom
transporta je loša i Bigeard sam upravlja bombarderima B 26 koji
treba da ih štite.
Nanosi bijelih i smeđih meduza spuštali su se na rižina polja, tu su
se nasukali i zatvarali. Ljudi se dozivaju, sjedinjuju, stavljaju šaržer u
oružje, prilaze obojenom dimu što označava zborna mjesta, na
trenutak se zaustavljaju, poskakuju, mimoilaze se. Neki, zaštićeni
skrovištem ili nasipom piju gutljaj vode iz svoje čuturice. Odjekuje
pucnjava. Teško je trčati kroz rižina polja koja još nisu požnjevena.
Cogny je napustio svoje komandno mjesto u Hanoju, Skočio u
»Dakotu« i poveo sa sobom Berteila. U avionu je dugo promatrao
planine pokrivene gustom krošnjom drveća i visoku travu što
okružuju dugu sivu kotlinu. Berteil pak sanjari o drugom moćnijem
Na Sanu, golemom mamcu bačenom vijetmincima koji bi ih privukao
u velikom broju i uništio. Iz te se visine više ne vide mrtvi koji već
leže licem okrenutim nebu i mitovi se napuhavaju poput oblačina.
Generali i mozgovi operacije »Castor« sastaju se pri doručku
osamdeset kilometara sjevernije u zelenom valu masiva što se
produžavaju prema Kini, u Lai Čauu. Odavde krči sebi put loša cesta u
koritu brzaca i preko vijugavih putova klanaca; to je težak put prema
Dijen Bijen Fuu.
U Hanoju, odmah po povratku u baze, ponovno pune »Dakote«.
Nitko se ne smije udaljiti od aviona, posada dobiva ovdje hranu. U 14
sati iskrcan je I B.P.C.*: na uporište »Nataša« gdje se Bigeard jedva
počinje snalaziti: polovica bataljona mu je odvojena, a on još ne
raspolaže područjem kamo bi helikopteri mogli doći po ranjenike.
Neobično žestoke borbe izazvale su veliku pometnju.
* Prvi bataljon kolonijalnih padobranaca.
Oko 16 sati vijetminci odlaze prema jugu na desnu obalu rijeke, a
loše veze s grupom i komandnim mjestom zračnog transporta
onemogućavaju manevriranje da bi im presjekli put. U 17 sati i 30
minuta, u sumrak, Bigeard je smjestio svoje komandno mjesto u Dijen
Bijen Fuu; prilaz štiti sa svoje četiri čete. Brechignacov bataljon se
približava lijevom obalom i simješta se na prvim istočnim
brežuljcima. I B.P.C., dvije bestrzajne artiljerijske baterije od 75 mm,
jedna četa minobacača od 120 mm i jedna kirurška ekipa što su se
spustile poslijepodne, ostaju na uporištu »Nataša«. Sanitetski kapetan
liječnik Andre, koji je prvi put iskakao, bio je ubijen. Devetsto deseti
bataljon i 226. vijetminska četa ostavili su devedeset i četiri ranjena
na terenu.
U 16 sati i 15 minuta odlazi u Pariz službeni, šifrirani i vrlo hitan,
brzojav koji najavljuje vladi operaciju »Castor«. Upućen je forme radi
državnom sekretaru odgovornom za odnose s Udruženim Državama u
Ulici Lille, gdje je i šifrantska služba, iako Marc Jacquet upravo
obilazi kraljevske kuhinje u Laosu i Kambodži.
Na međama Dijen Bijen Fua zbijaju se u grupe kraj svojih
slamnatih i drvenih kuća djeca s prljavim kapama na glavi, starci i
žene okruglih, blagih lica i crnih očiju koji nisu stigli pobjeći.
Uplašeno i radoznalo promatraju vojnike kako govore u mikrofone
svojih radio-predajnika. Iako ne razumiju njihov jezik, žene shvaćaju
da ta množina naoružanih ljudi ne donosi sreću u dolinu.
Pripadnici bataljona pretražuju sve kuće, većinom puste, gdje se
osjeća snažan zadah staje za bivole, smještene između kolja. Širokim
se ljestvama ide na balkon koji vodi u slamnatu kolibu čiji se pod od
bambusovih letava svija pod koracima. Padobranci otvaraju sobe koje
odjeljuju pletene pregrade. Spaljuju ustaničke novčanice na ognjištu s
još uvijek toplim pepelom ispod lonca obješenog na tronošcu.
Uplašene se mačke sklanjaju na krovište. Dolje reže žuti
nakostriješeni psi; svinje se pokušavaju vratiti u svoje pregrade, a
mali tajlandski konji guste grive i repova uznemireni su u svojim
ogradama, što su nalik na nedograđeni kavez, s nosovima u praznim
jaslama izdubenima u deblu.
U noći opet zavlada tišina. Uznemireni lavež pozdravlja pun
mjesec što se diže iznad planina.
U Parizu je podne. Šef kabineta Marca Jacqueta predao je brzojav
iz Sajgona, dešifriran u Ulici Lille, ministru predsjedniku koji
obavještava predsjednika Republike, ministra nacionalne obrane,
ministre i načelnike štabova. Brzojav je izazvao ogromno iznenađenje.
Oni koji ga čitaju gledaju na kalendar. Kako je u Indokini šest sati
više nego u Parizu, čini se kao da je brzojav stigao čak ranije istog
dana nego što je poslan; međutim, zaista, čini se da je Pariz nekoliko
godina u zakašnjenju za Indokinom.
Ako pogledamo novine iz tog razdoblja s datumom tog petka 20.
novembra, doznat ćemo da je Gaston Dominici vjerojatno imao
sukrivca i da pokusni američki avion »Sky rocket« leti više od dvije
tisuće kilometara na sat. U ovom je trenutku važno političko pitanje
evropska obrambena zajednica. Zračni promet za Orly bio je zbog
magle premješten u Le Bourget. Još se uvijek ne smrzava, iako se
približava zima: unatrag petnaest dana nad čitavom je Francuskom
magla, osim iznad Alpa i Provanse. Comedie Francaise izvodi
»Zalobne svatove« Philippea Heriatana, zbog tog su komada nastale
spletke; u T. N. P.* se daje »Lorenzaccio« sa Gerardom Philipeom; u
Madelaini »Helene ili životna radost« Andrea Roussina.
* Theatre National Populaire − Nacionalno pučko kazalište. Op. prev.
U trenutku kad se postavlja pitanje zašto je Navarre otpočeo
operaciju takvih razmjera tako daleko od svojih baza, Maurice
Dejean, bivši ambasador u Tokiju, koji duguje svoje mjesto
generalnoga komesara u Indokini Paulu Reynaudu (on i Marc Jacquet
imaju dužnost da olakšaju ministru predsjedniku sukobe u Indokini),
priređuje, kao gotovo svako veče, u palači Norodom u kojoj građanski
stanuje, večeru na koju je pozvan kontraadmiral Cabanier, ili pak
prisustvuje u Pnom Penu večeri u čast svog ministra koji je na
prolasku. Jedna večera više ili manje, tu ili tamo, nije važno. Nitko ne
gubi vrijeme da bi pamtio takve događaje: u čitavoj Indokini priređuju
koktele i večere da bi u suton izbjegli tjeskobu koju stvara ta
neprijateljska zemlja. Tko bi se mogao zakleti da se tog dana nije
nadušak ispijao šampanjac na nekoj službenoj večeri u čast Dijen
Bijen Fua? Maurice Dejean slabo razumije što ta operacija znači na
vojničkom planu. Što se tiče generala Navarrea, on raščlanjuje
probleme sukoba s kojim se ne usuđuje suočiti a s njima se poigrava.
Kao suzdržljiv čovjek, izbjegava svaku aluziju na kontraadmiralov
zadatak, a kontraadmiralu je dovoljno da zapamti kako je glavni
komandant optimistički raspoložen uoči nove bitke. U svim civilnim i
vojnim uredima s povjerenjem gledaju u budućnost. Zauzimanje
Dijen Bijen Fua odjeknulo je kao nov dokaz moći i pokretnosti
ekspedicionoga korpusa. Jedini je general Navarre znao da bi ga vlada
mogla ulkoriti zato što je donio takvu odluku a da se prethodno nije s
njom savjetovao. Kako bi se mogao dati uvući u klopku kad je pomno
ispitao sve strateške probleme Dijen Bijen Fua? Kod takvih je duhova
opasno to što ih nikad nitko ne može uvjeriti da su u zabludi. Čak i na
dnu ponora, oni bi tvrdili kako su sve spasili i na kraju se čovjek mora
upitati nisu li oni uspjeli uvjeriti sami sebe, umjesto drugoga, kako
jedino oni znaju istinu.

21. novembra 1953.

Gilles se spustio s prvim valom ujutro na uporište »Nataša«,
istovremeno kad i potpukovnik Langlais, kome je povjerena komanda
združene jedinice. Ostao je trenutak potrbuške i promatrao teren.
Stakleno oko koje uvijek vadi prilikom skakanja spremio je u džep od
kaputa. Pao je nedaleko od visokog stoga u obliku glave šećera gdje su
bili skupljeni snopovi žita što ih je bambusova ograda štitila od bivola.
Ljudi su padali na zemlju sa svih strana. Nešto dalje vrte se B 26 koje
Bigeard usmjeruje na prve padine gdje vodovi još tjeraju vijetmince.
Selo, njegovi prilazi i južni dio kotline pet kilometara odatle, gdje se
peti bataljon spustio na uporište »Simone«, čvrsto se drže. Tog dana,
operacija »Castor« nalik je na rutinsku vježbu.
Gilles se teško diže, privlači svoj padobran, uvija ga, gnječi poput
mekog tijesta i stavlja ga u torbu na koju stavlja padobranske veze,
zatim skida padobransku kožnatu kapu i meće na glavu crvenu kapu.
Stavlja padobransku torbu na rame i prilazi zbornom mjestu.
Fotografi informativne službe, koji su skočili sa dva vojna svećenika,
upravljaju svoje objektive na njega. Nekoliko dronjaka magle još
uvijek je obješeno o bokove planina tako daleko na kraju blistave
ravnice da se čini kao da lepršaju na obali jezera. Visoke vlati na
rižinu polju na već suhom i raspucalom tlu škripe od dodira
gumiranog platna hlača stisnutih oko članaka. Gilles nadima grudi na
kojima blistaju dvije srebrne zvijezde. Najradije bi zaurlao ugledavši
nekog padobranca kako se sprema da se spusti suviše ukočeno, ali
zadovoljava se da nešto progunđa. Eto, u svojoj četrdeset devetoj
godini i usprkos svim fizičkim bolima što ga muče, tata Gilles, koji je
tek prije pet godina završio padobranski tečaj, još se ne predaje! Ništa
ne smeta što Gilles želi mnogo sreće onome tko zauzme ovu kotlinu.
Jer on tu ni pod koju cijenu ne bi ostao.
Čeka ga mali motor. Gilles pričvršćuje svoju padobransku torbu,
uzima upravljač i kreće. Žuri mu se, jer bi htio vidjeti Bigearda s
njegovim oštrim licem kojim drsko izgovara izraze poštovanja, a
naročito svoga pažljivog načelnika štaba kojega se teško lišava,
potpukovnika Fourcadea. To je ono što gospodar Gilles voli: tu zbrku
u zraku i na zemlji, tu buku, tu tuču ljudi i paketa. Langlais, koji se
nespretno spustio, slomio je članak; ponižen, ljutit, šuti. Mora biti
evakuiran.
Poslijepodne u tom vodopadu ljudi, topova, sanduka sa
namirnicama i svežnjevima bodljikavih žica, koji odskakuju dotičući
zemlju a zovu ih fakirskim jastucima. prolazi odjednom buldožer od
sedam tona koji je izletio iz razjapljenog trbuha jednog »Packeta« i
zagnurio se tri metra u zemlju. Zasipaju rupe na bivšoj avionskoj
pisti; na njenom rubu ima dvanaest stotina rupa koje treba da se
napune.
U stotinu sela kotline i na obroncima kamo ih je otjerao strah,
deset tisuća Tajlanđana s nosom u zraku šutke promatraju taj prizor.
U dolini Dijen Bijen Fua padobrani koje nisu stigli pokupiti nalik su
na ogromno rublje rašireno između mrtvih bivola. Nekoliko je žetvi
opustošeno tim tornadom. Žene odjevene u crne uske haljine što im
dopiru do članaka dozivaju djecu čim se udalje i pritišću uza se onu
što ih nose u torbi na boku. One manje siromašne imaju gornji dio
haljine ukrašen vrpcom od svile, kože ili lijane što se proteže od
ovratnika bez izreza pa do pojasa. Starice omotavaju kosu nekom
vrsti turbana, udate je žene podižu u veliku pundžu u obliku valjka
iznad glave, mlade je djevojke puštaju slobodno niz leđa. Sva su lica
zabrinuta, a Tajlanđanima ne pada ni na pamet da su i njihovi vlastiti
preci bili osvajači. U ovoj zemlji bez električne struje nitko nema
radio-aparata, a tranzistor još nije stigao dovde. Pa ipak, novosti se
doznaju pri slučajnim susretima na planinskim putovima, na
neobičnim putovanjima i one se pri tome iskrivljavaju. Ovaj put,
kakve će ih nove nesreće zadesiti, i ako treba da napuste domove
kamo da idu i kako da žive? Obitelji Meosa su dotrčale da se sklone u
spilje sa svojim konjima. Postavljen na ognjište od opeka gdje gore
bambusove ljuske, bijedni kotlić u kome je lonac postaje odjednom
nezamjenljivo blago.
Te večeri general Cogny daje pred novinarima oduška svojoj
radosti. Cogny ima svojih slabosti. Govori mnogo, poziva se na
gerilski rat, makije, govori o iskrcavanjima. Možda, kao što će kasnije
tvrditi, s namjerom da zavara neprijatelja. Zašto govori? Naročito su
zapamtili da je rekao: »Da sam mogao, bio bih prenio u cjelini Na San
u Dijen Bijen Fu čim sam primio komandu prije pet mjeseci.«
Cogny komandira u Hanoju, dvanaest stotina kilometara od
Sajgona gdje komandira Navarre. Dvanaest tisuća kilometara
zapadnije tog dana u Parizu sekretar Komiteta nacionalne obrane,
koji se sastao na sjednicu 13. novembra, prenosi, još uvijek forme
radi, Marcu Jacquetu odluku komiteta o vođenju rata u Indokini.
Marc Jaoquet, koji za nju zna i ne usuđuje se o njoj govoriti Navarreu,
nije je primio. On nastavlja svoje posjete susjednim glavnim
gradovima i bdi nad vođenjem rata, a da čak i ne zna kako je
kontraadmiralu Cabanieru bio povjeren zadatak u vezi s glavnim
komandantom.
Nitko se nije mogao usprotiviti toj pustolovini, čak ni ministar
financija, koji je pošto je odgovorio na Navarreov plan: »Ni pare!«,
dodao: »Osim ako…«. On je dakle skovao s ministrom predsjednikom
đavolski plan. Da bi iskoristili dobru priliku što ju je pružao
Navarreov plan, valjalo je dobiti u dolarima iz Amerike stotinu
milijardi, koliko je taj plan stajao. Ako ne, pa dobro, odreći će ga se.
Bezočna trgovina kakvu šefovi država znaju predložiti. Eisenhofwer je
mogao prihvatiti ili odbiti; kad je ekspedicioni korpus odlazio,
Amerika se nalazila pred vlastitom odgovornošću i pred novim ratom
što bi ga trebalo početi uskoro nakon primirja u Koreji. Naprotiv, ako
bi Amerika plaćala, Joseph Laniel bi predložio sastanak s
predsjednikom Sjedinjenih Država kaji bi završio s izjavom ovakve
vrsti: Francuska i Amerika imaju u Indokini isti cilj i uzaludno je
nadati se da bi se one mogle razdvojiti. S obzitom na tu stvarnost, one
pozivaju protivnika na mirno rješenje sukoba.
Sastanak na Bermudima održat će se tek u decembru, ali Amerika
je plaćala za druge već od septembra. Ministar financija s užitkom
istresa u prazne državne blagajne stotinu milijardi od Navarreova
plana kome se više ne protivi, a čije izvršenje ugrožava nacionalna
obrana koja dobavlja ljude. Daleko od toga da nešto stoji, rat u
Indokini je čak unosan, a krv vojnika plaća se dolarima. Najveći
dobitnik pri podvaljivanju s pijasterima je francuska vlada, a
Vijetnam prosvjeduje zato što ne dobiva svoju proviziju.
Ujutro je obavljena na rižinu polju pogrebna ceremonija za
poginule iz Sestog B.P.C., kojima padobran služi kao mrtvački pakrov.
Gdje to? Više se ne zna. Nije vrlo daleko od sela. Drveni su križevi bili
obojeni bijelo, a vijenci od cvijeća stavljeni su na grobove koje
okružuje ograda od užeta. Groblje usred kojeg se uzdiže jarbol sa
zastavom, može se povećati.

22. novembra 1953.

Iz pilotske kabine »Beavera« s mukom se izvlači div Cogny, sagiba
se i uspravlja, oboružan planinarskim štapom, otvorena ovratnika na
vratu. Uvukao je vrat i podigao ramena u odjeći pjegavoj poput
leoparda; namrgođeni se Gilles čini malenim i zdepastim kraj njega.
Cogny odzdravlja na pozdrave, stišće ljubazno ruke i trepće očima
zbog jarkog svjetla. Promatra oko sebe, u punom zamahu, tvornicu
što služi za proizvodnju pobjeda i mrtvih i smiješi se. Gilles zna što o
svemu tome misli.
Gilles ga vodi na njegovo komandno mjesto, izvještava ga o
namjerama što su poduzete da bi se logor zaštitio od svakog napada,
pokazuje kako su smještene njegove artiljerijske baterije, obrazlaže
njihove zadatke, objašnjava pojedinosti izvršenih utvrđivanja. Cogny
odobrava i iznova počinje razmišljati o onome što ga neprekidno
progoni već pet mjeseci. Ne može prestati da misli o osinjaku Na San
odakle se upravo izvukao. Da bi se zavukao ovamo? Na trenutke se
prigiba, promatra tlo i grebe ga željeznim vrhom svoga štapa kao što
to čini bik kopitom, a njegovo visoko mršavo tijelo kao da se lomi.
On je bio protiv Na Sana kao operacije koja je mogla proždrijeti
jedan po jedan bataljon iz delte, pa ipak je sinoć rekao nešto što će
mu dugo predbacivati: »Da je utvrđeni logor Na Sain bio na kotačima,
ja bih ga prenio u Dijen Bijen Fu.« U Na Sanu su se osjećali kao da su
bili u omči, nije bilo moguće učiniti ijedan korak a da to netko ne vidi.
Ovdje barem… Prve su kosine, gdje uostalom neće dopustiti
vijetmincima da se smjeste, na istoku kao i na zapadu udaljene pet ili
šest kilometara. Pravi su grebeni daleko osam kilometara, sjeverno
deset, a južno još dalje. Ovdje se može disati, čovjek se dobro osjeća.
Postoje mogućnosti manevriranja. Cognyju se nadimaju grudi. Nisu li
ovi daleki vrhunci gdje će se neprijatelj smjestiti, izvan dometa cijevi
105 i 155? U tom će se slučaju za to pobrinuti avijacija sa svojim
bombama.
Gotovo pet tisuća ljudi zaposleno je u Dijen Bijen Fuu, kopaju
rupe, stavljaju bodljikavu žicu, pune vreće zemljom, kupaju se u
rijeci, postavljaju logore i kuhinje, slažu padobrane, raspakuju
sanduke. Ispalili su nekoliko granata u planinu radi korekcije vatre.
Dim i prašina dižu se iznad logora dok iz aviona pljušte pošiljke.
Gillesov glavni štab predaje izvještaj, telefoni zvone, radio pucketa. To
je radosna atmosfera uspjele operacije. Uskoro će se samo mrtvaci
avionima ponovno vratiti u Hanoj.
− Pa ipak − kaže Gilles Cognyju, kad su se našli po strani,
katalonskim naglaskom što naglašava njegovu dobroćudnost − bio bih
sretniji kad biste mi našli nasljednika.
− O tome se vodi računa.
Ipak, Gilles je bio čovjek kakav je tu bio potreban. I on je bik koji je
čitave dane mozgao o istom problemu, nogu čvrsto uprtih u zemlju,
tvrdoglav u obrani svog mišljenja, uporan, razborit, galamdžija i
nakostriješen kad ne bi dobio ono što je htio. Pa zar mu stečena
iskustva neće koristiti? Gilles se više nije dobro osjećao i na trenutke
je podlijegao iznenadnoj zamorenosti. Srce mu više nije vrijedilo i
sililo ga je da se štedi. Bilo mu je dosta svega i naslućivao je blisku
opasnost.
− U Na Sanu sam proveo šest mjeseci poput štakora. Zaposlite me
na svježem zraku.
− Obećavam − rekao je Cogny. − To je samo pitanje dana. Da je
Cogny bio uporan, Gilles ne bi bio tvrdoglav i tok bi se događaja
promijenio.
***
Nedaleko od ceste kojom prolaze kolone nosača i vojnika Džapove
316. divizije, u kolibi čije se lišće stapa s lišćem u šumi, neki čovjek
šutke proučava veliku kartu razmjera jedan prema četiri stotine
tisuća, raširenu okomito pred njegovim očima. Na temelju poruka
koje dobiva pokušava poduzeti sve što je potrebno u vezi s događajem
što ga je Navarre otpočeo 20. novembra u Dijen Bijen Fuu. Netremice
gledajući kartu, ispituje oficire svoga glavnog štaba i ponovno šuti.
Nitko kraj njega ne pokazuje nestrpljenje. Poznato je da ponekad zna
i nekoliko dana ostati u takvu raspoloženju iz kojeg se onda jednog
jutra iznenadno trgne. Zatim poziva svoje pomoćnike i izdaje naredbe
udarajući ponekad šakom po dugom stolu koji se vrti na nogarima.
Ovaj čovjek srednjeg rasta koji je jedva prešao četrdesetu, sporih
pokreta, nespretna ponašanja, nimalo elegantna držanja, odjeven u
loše skrojene hlače i vojničku bluzu zatvorenu oko vrata na kojoj
nema ni oznake čina ni odlikovanja, to je Vo ngujen Džap, glavni
zapovjednik Narodne armije. Kao i Ho Ši Min, rođen je u velikim
pjeskovitim prostorima centralnog Anama blizu mora 1. septembra
1910. u An Ksauu, provinciji Kvang Binu. U vrijeme kad su ga zvali
Vo Džap, studirao je filozofiju i pravo na Sveučilištu u Hanoju. Čim
mu nešto postane jasno, pouzdanje što obilježava to lice postaje
čudesno. Pouzdanje? Kažimo inteligencija: ta oštroumnost koja
zaprepašćuje, koja bivšem profesoru historije na visokoj školi daje
hrabrosti da se opire dobro opremljenoj evropskoj armiji opskrbljenoj
svim što omogućuje da ratuje bilo gdje i u bilo kojem trenutku, dok se
njegove jedinice moraju premještati pješice sa svojim oružjem,
municijom i hranom. Po uzoru na svog učitelja Mao Ce Tunga, Džap
iskorištava sredstva kojima raspolaže i teren što ga bolje poznaje od
svog protivnika, jer to je njegova zemlja. Ono što je u očima većine
klasičnih stratega nepremostiva potčinjenost, postaje malo-pomalo
nadmoć od koje moraju strahovati. Kakva korist što posjeduju oružje
koje uništava protivnika, ako protivnik umakne? Kako da ga progone
ako je nevidljiv? Otkako je osnovao Narodnu vojsku u makiji*, Vo
ngujen Džap je isto toliko razmišljao o neprijatelju koliko i o vlastitim
snagama.
* Makija − franc. maquis, šikarje; gusta, teško prohodna šuma. Op. prev.
Njegova je ratna škola guštara. On dosad nije računao u tisućama
tona nego u kilogramima što ih nosi jedan čovjek; njegovi su bataljoni
prevalili na tisuće kilometara, ali u etapama pješadije. Budući da zna
da neprijatelj može svakog trenutka nasrnuti na njega, živi skriven i
spreman da nestane ako bude potjere. Malo-pomalo iskovao je svoje
oruđe, proširio utjecaj partije, nametnuo doktrinu poučivši vjerne,
obračunavši s mlakonjama, pretvorio Narodnu armiju u mnoštvo
međusobno sjedinjenih ćelija i spremnih da se žrtvuju za pobjedu
revolucije. Kao historičar naučio je da ništa nije nemoguće onima koji
se usuđuju i utemeljio osnove svoje taktike i strategije: kad
neprijatelja ne možeš tući oružjem jačim od njegova, valja mu to
oružje učiniti nedjelotvornim čekajući dok ne budeš imao isto takvo
oružje, a onda će iznenađenje pojačati djelovanje. Ne izlaže se nikad
udarcu, izbjegava da ga neprijatelj vidi, napada samo kad je očito
nadmoćan, a pobjeda sigurna. Priprema se polagano i pažljivo, djeluje
žestoko i brzo. Džap je strpljivo prilagodio svojim mogućnostima
ratne principe Aleksandra Velikoga i Napoleona i izvukao sve pouke
iz njihovih poraza. Čovjek bi se čak mogao upitati nije li proučavao
princa de Lignea i pukovnika Ardanta du Picqa. Što se tiče Mao Ce
Tungova iskustva, izvukao je iz njega sve što mu može koristiti:
praznina oko utvrđenih mjesta kad su neosvojiva, brižljivo
izbjegavanje borbi sa sumnjivim ishodom, napadi ispred zavoja,
pridobivanje ljudi za borbu protiv neprijatelja za jednostavnu i jasnu
stvar. Njegovi će se vojnici boriti za vrhunce brda svojih otaca.
Što se tiče mržnje, Džapu nije nimalo teško da iz vlastitog srca
izvuče potrebno nadahnuće: njegova je žena bila zatvorena, a ratni ju
je sud u Hanoju osudio na doživotni prisilni rad. Umrla je u
francuskom zatvoru jer se kao i on borila za nezavisnost svoje zemlje.
Je li on rekao: »Svake minute umire na stotine tisuća ljudi na čitavoj
zemlji. Život i smrt stotine, tisuće, desetaka tisuća ljudi, pa bili oni i
naši zemljaci, to je malenkost.«? Uvrijeđeno se branio kad sam ga to
upitao. Ova okrutna rečenica ipak ne bi bila u neskladu s njegovom
ličnošću, jer čini mi se da bih ja na njegovu mjestu urlao kako bih
uvjerio vlastitu braću da se pobjeda može izvojštiti samo pod tu
cijenu. Onako dobroćudna i ponekad s mnogo smisla za humor kakva
sam ga vidio na mjestima gdje još uvijek lutaju sjene kralja Jeana i
njegovih maršala, mogu ga zamisliti usred događaja koji su ga
oblikovali pod udarcima boli i želje za osvetom.
Ovo široko lice prožeto inteligencijom, to visoko i snažno čelo što
ga okružuje oštra crna bujna kosa, odražava opredjeljenje. Tu se
redom otkrivaju ironija, dobrota, lukavost i snaga koju ništa ne može
razoriti. Ako u toj borbi, što ju je predsjednik Ho Ši Min opisivao
Davidu Schoenbrunu u Fontainebleauu 11. septembra 1946, Navarre
raspolaže gomilom moćnih snaga, Džap je zvijer spremna da skoči:
»To će biti borba između tigra i slona. Ako se tigar ikad zaustavi, slon
će ga probosti svojim kljovama. Samo, tigar se ne zaustavlja. Danju se
sakriva u džungli, a izlazi samo noću. On će nasrnuti na slona: iskidati
mu leđa u komade; zatim će opet nestati u mraku, a slon će uginuti
od iscrpljenosti i krvarenja.« Trebalo je da Navarre uvijek ima u svojoj
radnoj sobi pred očima Džapovu fotografiju kao Montgomery
Rommelovu za rata u Egiptu. Možda je mislio da bi to značilo iskazati
preveliku čast čovjeku koji nije posjećivao najviše vojne škole i kraj
čijeg se imena titula generala upotrebljavala samo u navodnicima. Ni
Mao Ce Tung isto tako nije bio vojnik po zanimanju, ali za sve pozive
javljaju se i poznije sklonosti.
U tom razdoblju Džap više nije na stupnju improvizacije. Kao
amater uspio je, čak i u svjetlu svojih poraza, da stvori borbeno tijelo
koje se više ne sastoji od nekoliko grupa partizana, već od šest
pješadijskih divizija, svaka od tri puka, jedne teške artiljerijske
divizije i pionirskih jedinica, rezervnih jedinica, jedinica za transport i
protuavionske artiljerije. Kako takav aparat ne bi privlačio udare ako
bi se povodio za evropskim armijama? Vjerojatno je Navarre mislio na
tu opasnost kad je rekao Salanu, misleći na Vijetmin: »Dakle, propao
je…« Da, da je Džap bacio kamione i artiljerijske baterije na ceste, u
konvojima koji su lako ranjivi, bio bi izgubljen. Ali Navarre se vara
kad misli da profesor historije može upasti u takvu zamku. Tigar
Džap se približava samo korak po korak a da ni na trenutak ne skida
pogled sa slona kojega kani uništiti, pipajući tlo i ne stavljajući čitavo
tijelo na nj osim u trenucima kad mu se otpor čini korisnim.
 Džap je doznao sve pojedinosti operacije »Castor« s pomiješanim
osjećajima straha i radosti: daleko od toga da bi prezirao Navarrea i
Cognyja, ne pretpostavlja da bi se mogli olako upustiti u pustolovinu i
pita se nije li ovaj pothvat razmetanje koje prati početno kretanje
njegove 316. divizije prema sjeverozapadu, ili mu namjeravaju
zakrčiti pravce prema Laosu.
Istina, njemu ne zadaje straha ni jedna ni druga pretpostavka: 316.
divizija postići će svoj cilj usprkos 6 bataljona što ih je Navarre bacio
u dolinu, ali ona mora podvostručiti napore da bi se sakrila od
pogleda i akcije lovaca i bombardera koji bi mogli biti smješteni u
Dijen Bijen Fuu, nekoliko minuta leta od zone na koju bi se Džap htio
proširiti… Naprotiv, ako se Navarre kani ovdje smjestiti… Oficiri
Džapova glavnog štaba potvrđuju zaključak svog šefa: Navarre će biti
uhvaćen.

23. novembra 1953.

U Dijen Bijen Fuu veliki se cirkus nastavlja i spušta fakirove
jastuke: bačve benzina, sanduke municije, namirnice i smrznuto vino,
pakete mina i materijala svih vrsti, što padaju, poput ogromnih zrna
tuče za nevremena, na rubove maloga grada gdje se padobrani
ponekad zakvače za drveće ili za slamnate krovove. Avioni »Morane
500« već se odljepljuju s avionske piste da bi jedan po jedan
nadlijetali prilaze kotlini i da bi izviđali tko posjećuje sela, i
približavaju se najbližim kosinama da tu traže vijetmince iščezle u
planinama, koje promatrači često zamjenjuju s uplašenim
stanovnicima doline.
Sinoć su svećenici odslužili misu na improviziranim oltarima, jer je
bila nedjelja. Vojnici spaljuju šikaru ispred prvih uporišta i miris dima
što ga raznosi vjetar širi se po čitavu logoru. Neki sijeku stabla na
komade da bi od njih istesali grede i podupirače.
Iz razjapljenog stražnjeg dijela »Packeta« odjednom izbija ogromna
masa. Dvadeset i jedan raznobojni padobran, međusobno povezan,
rasprsnuo se i raširio iznad nje poput veličanstvena cvijeta. Dok se
prema njemu uzdiže gromki Hura!, novi se buldožer njiše na kraju
svoje šipke i polako se spušta na rižino polje okomito na gusjenice.
Neuspjeh pri spuštanju prvog vjerojatno je nastao zbog greške pri
proračunavanju američkih mjera za težinu. Ovaj se put buldožer
oslanja o metalnu podlogu proširenu gredama što ga opasuju kao
ruke i sprečavaju ga da se prevrne. Željezne su šipke smanjivale
brzinu spuštanja. Ljudi mu prilaze, dodiruju ga, klimaju glavom.
»Ovaj će«, kaže netko, »sigurno ovdje ostati…«
Padobranci kaskaju na malim tajlandskim konjima što su ih izvukli
iz njihovih pregrada.
Vojnici za vezu, s mitraljezom na prsima uz upravljač od
neobrađena gvožđa krstare stazama uzjahavši nezgrapne vespe sa
sićušnim kotačima. Pored Gillesove zastavice, zabodene ispred neke
kućice između radio-antena, dječurlija sa zavišću promatra te igračke
što pucketaju, ali se na licima žena svakog dana vidi sve jača bojazan.
Mnogo muškaraca još uvijek luta planinom a da ne znaju kamo bi
otišli. Pljuštat će i druge igračke, opasnije od ovih, jer se čini da se
trupe ekspedicionoga korpusa kane ovdje zadugo nastaniti. Tko će
platiti voćke što ih sijeku? Tko će vratiti pobrane plodove? Tko će
spriječiti pljačku žita što je još u klasu? Tko će nadoknaditi ubijene
bivole?
Bigeard i Brechignac već se dosađuju. Udar je završen i sada valja
mjesece i mjesece čekati drugi, ako ga uopće i bude. Žene nesvjesno
opet počinju rukovati maljem za ljuštenje riže, a njihovi pokreti
dobivaju neko uzvišeno i smiješno značenje. Kuće još stoje na svojim
stupovima, između kojih se sklonila živad, svinje i bivoli; gore žive
obitelji u velikoj prostoriji čiji je pod od slabo sastavljenih grana
prekrivenih rogožinom a zidovi su od bambusa i širokog ispletenog
lišća; produžen iznad terase gdje se za ljetnih noći spava, krov od
oštre trave kruni ih unakrsnom građom svojih greda.
U pregledu pariške štampe što mu pokazuje njegov ađutant,
Navarre u Sajgonu čita ogroman naslov izdanja »France-Soira«:
»Tonkin: kiša padobranaca na Dijen Bijen Fuu«. Lako je zamisliti
kako se Navarreovo lice odmah steglo: na prva se dva stupca raširila
Cognyjeva izjava masnim slovima: »Nije u pitanju upad kao u Lang
Sonu, već početak ofenzive.« Tko je prisilio Cognyja da išta izjavi, i
tko ga je za to ovlastio?
Navarre je šutio i nitko u njegovu kabinetu nije progovorio. Nije se
moglo telefonirati iz Sajgona u Tonkin, barem to nije mogao onaj tko
nije bio vojnik, ali novinari znaju gdje mogu naći Cognyja. Specijalni
dopisnik »France-Soira«, kojeg je možda on obavijestio, mora da je
odletio u Hanoj i odande brzojavio. Navarre, čovjek koji umije čuvati
tajne, ne voli komentare o operaciji koja tek što je počela a trebalo je
da iznenadi i vladu i neprijatelja. Bio je dovoljan njegov brzojav
državnom sekretaru odgovornom za odnose s Udruženim Državama,
a samo je Pariz imao pravo da vijesti odredi važnost koja joj odgovara.
Prema Navarreovu mišljenju, Cogny je već poznavajući stvar, sebi
pripisao uspjeh upada u Lang Son. Čemu onda to hvalisanje kad nije
Cogny donio odluku u pogledu Dijen Bij en Fua, već glavni
komandant? Izraz »početak ofenzive« mogao je uznemiriti javno
mišljenje i vladu. Da, u što se uplitao Cogny? Strategija nije pripadala
u njegovu nadležnost. A što se tiče Navarrea, da je mogao voditi rat
kako je htio, tj. obavještavajući novinare o onom što je poduzimao, on
bi to bio činio. Jer sve ono što se govorilo, poučavalo je protivnika i
koristilo mu, dok je njegove reakcije čak i u najjasnijim situacijama
trebalo zamišljaiti.

25. novembra 1953.

Tog dana, oko 11 sati i 30 minuta, prva se »Dakota« spustila na
montažnu željeznu pistu. Inženjerske su jedinice obavile svoj
program prije tjedan dana i transportni će avioni iskrcati materijal
preosjetljiv da bi bio izbačen padobranima. Radio za navođenje, u
upotrebi od sinoć, daje pilotima oznake kako bi uzmogli prodrijeti
kroz oblake. Ranjenici i padobranci mogu biti vraćeni u Hanoj, a
naročito Gillesovi bataljoni mogu biti zamijenjeni drugim, manje
dragocjenim jedinicama. Padobranci pretražuju okolicu i pod
prijetnjom mitraljeza dovode ljude spuštenih glava koji su se pokušali
domoći planine.
Sumnjive zatvaraju. Oficiri obavještajne službe ispituju ih
pokušavajući da doznaju gdje su se sklonili bataljoni koje je iznenadio
dolazak padobranaca. Meosi se vraćaju da potraže perad, domaće
životinje i nešto namirnica što su ih ostavili kod kuće u trenutku
naglog odlaska.
Dvadesetak kilometara odatle otkrio sam na brežuljcima − među
porodicama koje su žele kraj nekoga klanca − bivšeg partizana iz tog
razdoblja. Sjedio je držeći kraj nogu pušku s cijevi podignutom uvis, a
kundakom postavljenim na tlo. Činilo se kao da čuva žene odjevene u
pamučne haljine jarko obojenih ovratnika, koje su brbljajući mlatile
rižu; one manje siromašne imale su zlatne naušnice u obliku
polumjeseca i srebrne ogrlice. Zvao se Vu doa Din. Njegovo oružje,
prije kremenjača no puška, bez nišana, premašivalo je njegov
patuljasti rast. Godine 1953. bilo mu je dvadeset i šest godina. Sada je
njegov sin također lovio a da se nikad nije ponizio da radi u polju,
opremljen poput njega, nalik na antičkog ratnika s rogom za barut za
pripaisačem i s torbom napunjenom olovom. U staroj čahuri
obješenoj oko vrata imali su metke. Oba su sakrila kosu ispod kape s
naušnjacima, dok je ženama turban napola sakrivao obrijanu glavu,
osim jednog čuperka na vrhu lubanje. Iz njegova naborana
mongolskog lica zračilo je lukavstvo. Sićušne crne oči neprekidno su
mu skretale s mog lica na krajolik pretražujući ga da otkriju divljač
kojoj se valja sasvim približiti da bi je ubio: divljim bikovima na deset
metara a jelenima na dvadeset i pet.
Zajedno smo pješice došli do susjednog seoca smještenog između
stijena pored mlaza vode i zadimljene slamnate kolibe s podom od
nabijene zemlje. Između grubog oruđa za izradu oružja na stolu se
nalazio i pehar bez drška što je nekad pripadao francuskoj
intendanturi; mogao sam na njemu pročitati, iznad izbrisana datuma,
napis nožem urezan u metal: »Predraga Louise«. Nekadašnja peć za
prženje, položena na tlo, bila je pretvorena u gitaru; krpe od
padobrana sušile su se devet godina kasnije, a djeca kojoj sam se sa
strahom uklanjao s puta kuglala su se sa starim minama minobacača
od 60 milimetara. Šćućurena poput životinje, neka je starica trpala
gomolje u vreću. Na malim bambusovim gredama krovišta visile su
kožurice od slanine i očerupani jastreb što ga je neki lovac upravo
ubio.
Na to se mjesto vratio Vu doa Din da potraži svoje svinje i perad
blistava perja kadli ga je desetak gerilaca, francuskih plaćenika,
prisililo da pođe s njima u Dijen Bijen Fu. Ondje se ponovno sastao s
trojicom muškaraca i sa tri žene iz susjednih plemena koje su, kao i
njega, zadržali na prisilnom radu. Vjerovao je da je zauvijek izgubio
svoju obitelj, svoje planine i svoje šume; srce mu je bilo ispunjeno
očajanjem i mržnjom.
U staroj četvrti Dijen Bijen Fua dječurlija se osmjelila i prilazila
vojnicima koji su kopali jame kraj njihovih kuća i tražila od njih
čokoladu. Nisu znali da će čak i te kuće na kraju, pucketajući poput
drveća, nestati. A oni će otići, držeći se za majčine suknje, ili će ih one
nositi na leđima, da se sklone kilometre daleko odatle i da tako
prepuste mjesto ratnicima.
Logori su postavljeni, a noću ljudi spavaju pod malim šatorima u
obliku policijskih šljemova. Danju ovaj ogromni kamping poprima
izgled ladanja. Vojnici se kupaju u zelenoj vodi Nam Juma, plitkoj
rijeci što mirno teče među svojim obalama od crvene zemlje, peru
rublje i zatim ga prostiru po bodljikavoj žici. Podgrijavaju hranu u
kotlićima na ognjištima što su izdubena u zemlji.
Bijeli i žutosmeđi vjenčići padobrana lebdeći silaze iz »Dakota«, a
kad teret dotakne zemlju, spuste se na tlo gdje ih vjetar odmah
napuhne prije nego što ih prevrne. Posada odvezuje pakete s
padobrana i prebacujre ih u skladišta koja su sve punija. Svaki paket
zahtijeva deset minuta opskrbnikova posla i dvadeset metara užeta.
Topovi pucaju. Cijevi teških minobacača odjekuju na trenutak
poput zvona poslije ispaljenog hica, a »Moranei« što bruje iznad
kosina, kontroliraju pogotke.
U Hanoju, general Cogny, naboravši čelo, sluša svog šefa Drugog
odjela majora Levaina, koji mu obrazlaže neprijateljevu situaciju.
Levain je elegantan, sitničav, miran oficir koji stvara svoje
pretpostavke samo na sigurnim podacima. Ono što javlja, čini se da je
neobično važno; prema tome suzdržava se od ikakvih tumačenja:
noću je prislušna služba uhvatila u vijetminskoj mreži nalog za pokret
što ga je Džap izdao komandama 308, 312. i 351. divizije.
Prema njegovim predviđanjima, 316. divizija, koja je već krenula,
stići će u Dijen Bijen Fu oko 6. decembra, 308, oko 24. decembra,
teška 351. divizija oko 26. i naposljetku 312. oko 28. Za Levaina nije
odredište ovih velikih jedinica što ih dan i noć prate sigurnost, nego
vrlo ozbiljna vjerojatnost.
Cogny odmah šalje Navarreu brzojav što će ga u Sajgonu
sumnjičavo primiti. Cognyjevu ekipu optužuju da pokazuje neiskreni
pesimizam da bi uveličala važnost Tonkina i upozorila Navarreovu
ekipu da nipošto ne dira u stečene povlastice. Trude se da provjere
obavijesti. Mnogobrojne prislušne stanice pod nadzorom višeg oficira
obavještajne službe neprekidno hvataju komande vijetminskoga
borbenoga korpusa i prenose ih u Sajgon i Hanoj gdje ih dešifriraju.
Međutim Vijetmin upotrebljava jednu vrst političke šifre, drugu vrst
šifre »za operacije« (II i III odjel) i treću vrst šifre »za opskrbljivanje«
(I i IV odjel). Francuska komanda posjeduje šifru »opskrbljivanja« i
prema tome može odmah dešifrirati naloge što se tiču neprijateljskog
osoblja i materijala. Ali dok Cognyjev štab dešifrira samo ono što je
uhvatila njegova prislušna služba, Navarreova se igra proteže na sve
prijemnike u Indokini. Navarre zaključuje: bez obzira na to kako
Cogny bio dobro obaviješten, on ipak može donekle pogriješiti u
tumačenjima ili u sveukupnom pregledu situacije. Navarre, kome je
potraga za obavijestima i iskorištavanje prikupljenih podataka postala
gotovo njegova druga narav, nikad neće priznati vrijednost tuđoj
dijagnozi. On se oslanja jedino na vlastite službe i na kraju bez ikakva
priziva na ono što je on sam zaključio. Čak se neće udostojiti da pita
šefa obavještajne službe u Tonkinu.
Neki vijetminski oficir reći će mnogo kasnije: »Spuštanje
padobranaca na Dijen Bijen Fu bilo je ugodno iznenađenje za našu
komandu. Zadatak prvog pokreta 316. divizije bio je da privuče
francusku komandu da odtereti deltu i rasprši snage. Zbog akcije na
Dijen Bijen Fu bile su poslane nove divizije prema sjeverozapadu.«
Po povratku u Pariz kontraadmiral Cabanier izvještava
predsjednika Republike i predsjednika vlade o svojoj misiji. Ime Dijen
Bijen Fu još nije dobilo veliko značenje u raskošnim stanovima na
Elizejskim poljanama i Matignonu. Admiral može jedino opisati
optimizam koji zrači iz glavnoga komandanta ekspedicionoga
korpusa, što su Rene Coty, Joseph Laniel i general Ely primlili s
umjerenim zadovoljstvom. Admiral nije za vrijeme svog putovanja
sreo Marca Jacqueta, a nitko, čak ni general Navarre, nije rekao
Jacquetu da je kontraadmiral bio poslan iz Pariza. Marc Jacquet će to
doznati tek tri tjedna kasnije, a od mene će saznati, ili će se praviti da
je saznao − deset godina kasnije! − cilj kontraadmiralova poslanstva o
kojem načelnici glavnog štaba, osim generala Elyja, nikad nisu bili
obaviješteni.
Tehnički savjetnik Marca Jacqueta, koji je ostavio ministrovu torbu
na mjestu za prtljagu u kabini »Constellationa« na uzletištu u
Karačiju, uzalud ju je tražio nakon uzlijetanja. Torba je iščezla. U
Bejrutu traži Marc Jacquet od ministra vanjskih poslova da povede
istragu. Torbu je pronašla francuska ambasada tek tri mjeseca kasnije
u Londonu. Bila je prazna.
 28. novembra 1953.
Cogny odjednom uočava važnost prijetnje koja je na pomolu. Iz
svoje tvrđave na delti može započinjati vojne pohode, unositi nered u
pozadinu i na saobraćajnice, zadržati dio borbenoga korpusa, a možda
i uzrokovati njegov povratak. Iz svojih baza smještenih oko Hanoja ili
Hajfonga avijacija se može pridružiti. Lovci mogu svakog dana izvesti
dva ili tri napada s bombama ili mitraljezima na kolone na putu.
Navarre sumnja u tačnost zaključaka Cognyja, koji se prije dva
dana vratio u Dijen Bijen Fu. On smatra, a isto tako i Berteil, da ne
dolaze divizije, već samo jedinice tih divizija, da se možda radi o
lažnim nalozima za pokret i da se zasad ništa iz svega toga ne može
zaključiti. Navarre želi da sačuva čitav svoj ofenzivni potencijal
netaknutim kako bi mu u pogodnom trenutku bio pri ruci. Oficiri iz
njegove okoline čak se glasno raduju situaciji. Uvjereni su da će
avijacija uništiti divizije kad se budu premještale i da će im put biti
neprekidno onemogućivan.
General Navarre napokon izjavljuje da mu se čini da su mogućnosti
pokreta i prehrane vijetminskih divizija suviše povoljno ocijenjene.
Džap, u to je Navarrea uvjerio general Salan, nema mogućnosti da
opskrbljuje četiri divizije tako dugo i tako daleko od njihovih
prirodnih baza. Nitko Navarreu ne protuslovi: taj sud svuda ima
snagu dogme.
U stratešku mobilnost i u logistiku Vijetmina nitko ne vjeruje.
Nitko, ili gotovo nlitko u francuskoj armiji nema dovoljno mašte da bi
bio na oprezu zbog neprijateljevih namjera i zbog njegove
razboritosti. Salan, koji je upravo napustio mjesto glavnoga
komandanta ekspedicionoga korpusa, još uvijek gleda na Džapa kao
na podoficira-pitomca koji se vježba da upravlja pukovima i smatra ga
opasnijim zbog onog što ima u rukama nego zbog posljedica koje bi iz
toga mogle proisteći. Navarre ne poznaje svog protivnika i pokušava
prozreti njegovu taktiku i strategiju proučavajućd izvještaje Drugog
odjela i slušajući svoje komandante područja. Zabrinut je jeđino zbog
kineske pomoći na čije se strateške posljedice bez razloga previše
obazire, isto kao što se i vara pripisujući skorašnje sitne uspjehe
vlastitom geniju.
Pa ipak, četiri mjeseca nakon potpisivanja primirja u Koreji,
Navarreu je potrebno da se kineska pomoć ne poveća kako bi svoj
plan proveo kako valja. Uistinu, ako bi kineska pomoć osujetila
planove francuske vrhovne komande, čitava bi klasična igra bila
pokvarena. Ako bi se kineski avioni i vozila ustremili protiv
francuskih aviona i vozila, vrhovna bi komanda morala priznati da je
izdana. Ali kako Navarre nije uvjeren u takve neprijateljeve namjere,
on se kladi − to su njegove riječi − da će kineska pomoć ostati onakva
kakva je bila. U svakom se generalu krije igrač pokera: ulog se plaća
krvlju.
Zašto Berteil, koji nije glup, ne skrene svom vrhovnom
komandantu pozornost na to da krivulja kineske pomoći Vijetminu
raste? Zašto bi se ta krivulja odjednom iskrivila, kad bi, po svemu
sudeći, trebalo da se izravna? Francuska je glavna komanda također
znala da će se pohod na Vijetmin odigrati u jesen 1952. na
prostranstvu od stotinu kilometara, u trajanju od dva mjeseca i sa
trideset tisuća ljudi u borbenoj liniji; u proljeće 1953. na prostranstvu
od dvije stotine kilometara, istog trajanja i sa četrdeset tisuća ljudi u
borbenoj liniji. I kaplar bi mogao pretpostaviti da će bitka što će
uslijediti ići još dalje i staviti u pokret još više sredstava!
U većini štabova ekspedicionoga korpusa smatraju utopijom
namjeru da se koncentriraju četiri vijetminske divizije. Da bi pedeset
tisuća boraca preživjelo, pedeset bi tisuća kulija moralo neprekidno
prenositi rižu; za opskrbu opremom i municijom morat će se poslužiti
putovima na kojima će avijacija iznenaditi i uništiti konvoje. Čak i uz
pretpostavku da bi takav napor bio moguć, on bi upravo zbog veličine
i obujma mogao trajati samo vrlo kratko vrijeme. Baza Dijen Bijen
Fua bit će izložena opasnostima općeg napada, ali taj napad neće
moći trajati duže od tjedan dana zbog trošenja koje će izazvati, zbog
logističkog ritma što će se ubrzati u omjerima koje nosači ne bi mogli
izdržati. Što se tiče avijacije, ona će se pobrinuti da uništi teško
oružje koje se mora kretati nezaštićeno.
Takvo rasuđivanje kao da nema greške. Vijetminska je armija
uistinu dosad tako postupala. Ona se premještala pješice, i ako ima tri
stotine kilometara ravne linije između Hanoja i Dijen Bijen Fua, ima
ih gotovo pet stotina preko planinskih putova što tuda prolaze i
najmanje šest stotina između divizijskih baza i Dijen Bijen Fua. Isto je
tako logično misliti da neprijateljske jedinice neće biti tako odmorne i
svježe da bi se mogle boriti.
 29. novembra 1953.
Prva nedjelja adventa. Svećenici ekspedioionoga korpusa čitali su
ujutro riječi molitve na početku službe božje: Deus meus, in te
confido, non erubescam neque irrideant me inimici mei. Bože moj,
imam povjerenja u tebe, nemoj da pocrvenim zbog toga i da mi se
neprijatelji rugaju. I one riječi svetog Pavla Rimljanima u poslanici:
Hora est jam nos de somno surgere. Vrijeme je da se probudimo. U
hanojskoj kaitedrali, izgrađenoj u stilu rokokoa, što raznježava svojim
jarkocrveno i zlatno obojenim korom i nastojanjem da bude nalik na
Notre-Dame minijaturnog Pariza, svoj od sadre, sunce blješti kroz
oslikane prozore a drveni dječji đonovi kloparaju. Svećenici su čitali
evanđelje kao i obično na francuskom i na vijetnamskom jeziku.
Još je uvijek lijepo vrijeme. Kao u Hanoju, i u Dijen Bijen Fuu je
vruće. U 13 sati i 45 minuta spustila se jedna »Dakota« komande. Iz
nje izlazi Navarre s Cognyjem. Obojica predaju ratne križeve
padobrancima koji su se istakli u operaciji »Castor«. Nekolicini
posthumno.
Navarre je u avionu podsjetio Cognyja na to da Gillesu valja naći
zamjenu.
− Tko je vaš kanididat? − upitao je Cognyja.
− Zaista, imao bih jednog…
− Možda imamo istog − rekao je Navarre. − Da vidimo.
− Vanuxem nema dovoljno utjecaja. Mislim na Castriesa. Konjanik
bi vrlo dobro odgovarao za Dijen Bijen Fu, gdje će situacija biti burna.
Tamo će nam biti potreban netko tko će pomicati i gurati vijetmince.
− To je i moj kandidat − složio se Navarre. − Možete ga imenovati
kad ushtjednete.
− Gospodine generale − rekao je Cogny − više bih volio kad biste
mu to javili vi.
Gilles je bio zadovoljan takvom formom. U prvom redu zato da
može otići. Istinu govoreći, Gilles ne bi nikad u takvoj situaciji ni
pomislio na Castriesa, konjanika. Ali budući da Ducournau odlazi, on
misli na pukovnika Vanuxema, jednog od de Lattreovih maršala, koji
uživa velik ugled kao komandant pokretne grupe, ali smatraju da baš
ne štedi svoje čete. Castries, koji je upravo izišao s Vanuxemom iz
centra Visoke vojne škole, znao je baratati svojim blindiranim
jedinicama u delti i dobro je poznavao način ratovanja što se tu
provodio. »Konjanik«, rekao je Cogny, crtajući svojim štapom golemi
opseg kotline, da bi dobio privolu. »Taj će moći ovuda ’požuriti’«
Gilles se smiješio misleći da se šali. Požuriti? Sa čime i kako? Castries
će imati samo pješadiju da bi se neosjetljivo mogao uvući u džunglu, a
bataljoni padobranaca će se vratiti sa Gillesom.
Cogny je imao drugi razlog da se veseli što će Castries uzletjeti
prema Dijen Bijen Fuu: nije se slagao s generalom koji je stigao iz
Amiensa da bi primio komandu južnog područja delte, zahtijevajući
da bi je prihvatio: deset motoriziranih policajaca u bijelim
rukavicama i svečanu misu. Castries nikad nije propuštao priliku da
svom novom gazdi ne kaže kako je bio suvišan. Zamjena za Dijen
Bijen Fu sve će izgladiti. U stvari, Vanuxem će zamijeniti Castriesa, a
odvažni general neće dugo izdržati pred divljom zvijeri.
Navarre je, međutim, mislio na Castriesa zato što ga je poznavao.
Bio mu je kao konjički podoficir podređen dok je bio potporučnik, kao
podoficir dok je bio kapetan 16. dragunske u Saint-Germainu i
kasnije kao komandant eskadrona u 1. armiji kad je Navarre
zapovijedao 3. marokanskim spahijskim pukom u kojemu je sav kadar
i svaki vojnik nosio znameniti crveni svileni rubac koji je izazvao de
Lattreovu oporu ironiju. U zemlji gdje je okružen ljudima u koje
nema povjerenja, Navarre se hvata za sve one za koje misli da bi na
njih mogao računati.
Navarre dobro poznaje Castriesa, on je ugledan, provjeren, često
omalovažavan, ali sjajan konjanik s mnogo smisla za teren. Pod
Napoleonom bio bi Lassalle, najbolji general prethodnice Velike
armije. A ovdje je potreban konjanik, Navarre više u to ne sumnja
otkako krstari u džipu što ga vozi Gilles prašnim cestama doline. Ova
prostranstva valja prelaziti brzo jašući kako bi prilazi ostali čisti.
Obuzima ga neka vrst moždanog pijanstva; osjetio je blagi vjetar,
žmirkao je zbog svjetla što ga ne ublažavaju crne naočari, jer ih nosi
samo kad je u civilnom odijelu. Da bi skakao s jednog kraja kotline na
drugi i čistio vrhunce, Castries, koji je bio šef njegove prethodnice u
pohodu na Karlsruhe*, činit će čuda s blindiranim vozilima što će ih
ovamo dopremiti u dijelovima. A grebeni što nadvisuju cjelinu sa svih
strana unedogled? Navarre ima avijaciju da bi im zadao strah. Teren
Dijen Bijen Fua Castries će pomesti vatrom svojih topova i
automatskog oružja ako bi se vijetminci usudili ovamo doći. Nesreća
je Indokine možda u tome što konjanici tu nikad nisu mogli pokazati
svoje sposobnosti: eto, sad je tu Navarre i Castries kojeg je on
odabrao.
* U drugom svjetskom ratu. Op. prev.
Kako Navarre ne bi bio siguran da će pobijediti! U 16 sati i 50
minuta »Dakota« odvodi generale i njihovu pratnju. Navarre
zadovoljno šuti. Tlapnje o Dijen Bijen Fuu odvode ga na svojim
krilima u brzom letu.

30. novembra 1953.

U Taj Binu, na ušću Crvene rijeke gdje je Navarre već prije proveo
dva mjeseca, radost što ponovno vidi Castriesa preobrazila je
Navarrea. Kraj »Beavera«, gdje ga Castries pozdravlja, Navarreovo se
lice razvedrilo od zadovoljstva što se ponovno našao s čovjekom u
koga se pouzdaje: zrači od sreće, ideja, gotovo je šaljivo raspoložen.
Zahvaljujući Castriesovoj ličnosti, Navarre je postao blagonaklon pred
preneraženim Cognyjem koji je zbog kratkih hlača, padobranskih
čizmica i velikog planinarskog štapa odudarao od okoline. Ovaj put,
Navarre daje svome nekadašnjem potčinjenom veliko naređenje:
komandu nad Dijen Bijen Fuom. Castries ne pokazuje pretjeranu
radost. Brigadne su mu zvjezdice obećali za proljeće kao i Vanuxemu.
Neće li upasti u govnariju? »Ako kanite stvoriti utvrđeni logor«, rekao
je Navarreu, »to nije moja struka. Molim vas da imenujete nekoga
drugoga.«
− Gilles je htio otpočeti novi Na San − odgovorio je Navarre. − Ne
slažem se s njime. Dijen Bijen Fu treba da postane ofenzivna baza.
Zato sam odabrao vas.
Da bi ga dokraja uvjerio, Cogny je dodao:
− Ovdje je potreban planinski konjanik. Vi ćete biti taj konjanik i vi
ćete poći na izviđanje u velika prostranstva visokoga gorja.
S crvenom vojničkom kapom na glavi, s jarkocrvenim rupcem 3.
spahijskog bataljona što podsjeća Navarrea na sretno doba, s
blistavim člankovitim štapom ljubitelja konjskih trka u ruci, uvijek u
pratnji svoga marokanskog posilnog, pukovnik Christian Marie
Ferdinand de la Croix de Castries, vitez Legije časti, šesnaest puta
pohvaljen u dnevnoj zapovijedi, tip je aristokratskog oficira koga
karakter, ime, ratna prošlost i legenda mogu dovesti, usprkos svim
mogućim zaprekama do najviših vojnih položaja. Ratnik treba da
bude španjolski grand i konjamik. Castries ima jednog pretka
francuskog maršala i ministra marnarice pod Lujem XV, a drugi je,
general-lajtnaint i francuski per, ratovao s La Fayetteom. Skup
predaka? Jedan maršal, jedan admiral, četiri pukovnika, pet viteza
reda Saint-Esprit, osam general-pukovnika čiji se portreti vjerojatno
nalaze u baruniji de Castries, kupljenoj godine 1495. u okolici
Montpelliera.
Izduženo lice orlovskoga nosa, teških očnih kapaka ispod gustih i
crnih obrva, zamišljena i pomalo tužna izgleda El Grecovih likova,
završava s malom bradom i usnama zavodnika na vrtnim zabavama.
Tijelo mu je mršavo, gipko, žilavo; glas malo dubok, čudno oštar
preko telefona. Taj poručnik u II oklopnom bio je na konjičkim
trkama »Grand Palais« svjetski prvak u skoku uvis 1933. s konjem
Vol−an−Ventom (Leteći zmaj) a 2 godine kasnije i u skoku udalj s
konjem Tenaeeom (Žilavko).
Odlazili su ga gledati kako trenira u četvrti Dupleix da bi mu se
divili. Njegov je dosje prepun mladenačkih grijeha i kartaških dugova.
Konj za jahanje, neprijatelj za mačevanje, djevojka u krevetu − to bi
mu mogla biti deviza. Ako ga ne gledamo iz prevelike blizine, može
brzo steči simpatije. To je čovjek iz nekog drugog stoljeća kojeg
ratovi, žene i konji povezuju s našim. De Lattre ga je volio zbog
drskosti i junaštva i zato ga je sa svojom ekipom poveo u Indokinu.
Nije vjerojatno da ispod crvene kape sa pet zlatnih vrpca ničega
nema. To je heroj i gospodar. Legenda o njemu je izmišljena. Grize
čaše, a Amerikanke u noćnim lokalima ljube ga u usta. Po njegovoj se
jednostavnosti vidi da je veliki gospodin. Kad razgovara o važnim
pitanjima, rado govori olakim tonom; obratno, kad se radi o nevažnim
pitanjima, hini ozbiljnost. Ta vrst ironije, štaviše hvastanja, često
zbunjuje one koji ga dobro ne poznaju. Kakav je on uistinu čovjek?
Katedrala u Albiju obilježila je svojim azurnim grbovima sa zlatnim
križem orgulje što ih duguje Castriesu.
Imenovanje za komandanta Dijen Bijen Fua samo je polovično
iznenadilo Castriesa. Dok je on odnio novi pehar na konjičkim trkama
u Saumuru, Navarre je tražio da se ponovno vrati u Indokinu. Ne
stavlja više nikakve primjedbe jer Cogny namjerava voditi defenzivno-
ofenzivnu bitku koja će se odigrati u trokutu Dijen Bijen Fu − Lai Čau
− Tuan Džao oslanjajući se na Dijen Bijen Fu samo u obrani. Što može
Castries misliti o ostalom dijelu direktive, čiji je prijepis dobio prije
nego što je vidio teren vlastitim očima? To će proučiti čim preuzme
komandu. Ali premda ne poznaje taj kraj kao što poznaje deltu,
počinje sanjariti zamišljajući pokretnu bitku u brdovitom trokutu o
kojem govori Cogny, čija je baza osamdeset kilometara, visina
četrdeset, a presijecaju ga samo loši i rijetki putovi, nekoliko staza za
mazge i provincijska cesta broj 41 za koju se zna da je čitava u
rukama neprijatelja. Već se sada čini da istinske mogućnosti
manevriranja mogu zanimati samo vrlo lake jedinice.
U Na Sanu, gdje teren nije bolji, manevriralo se. Gilles se gurao
laktovima. Dvaput je grupa od dva padobranska bataljona prodrla
prema jugoistoku blizu Mok Čaua i prema zapadu do Ta Koa. Drugom
je zgodom bataljon otišao u Son La i osvojio pristupe u Ta Buu.
Zaboravilo se da ekspedicioni korpus ni izdaleka nije sastavljen od
samih prvaka.

3. decembra 1953.
Navarre razašilje ličnu i tajnu Uputu broj 949 za vođenje operacije
na kojoj je radio otkako se vratio u Sajgon, a koju uputu komanda
zračnih snaga uzalud pokušava poništiti. Ona će teško pogoditi
sudbinu Indokine i ekspedicionoga korpusa.
Već od prvog stavka, iza uobičajenih banalnosti, i pošto je izložio
situaciju, odjednom izražava odluku da prihvati bitku na
sjeverozapadu usredotočivši obranu na prilazima Dijen Bijen Fua koji
mora ostati očuvan pod svaku cijenu. Prihvatiti bitku kad jedan od
glavnih stupova koji podupiru Navarreov plan počiva na brizi da se
ona izbjegne dotle dok ekspedicioni korpus opet ne zadobije snagu i
žilavost, to jest od danas za godinu dana? Bez sumnje, Navarre je
zaista napisao i rekao u julu prošle godine da će, izbjegavati opću
bitku, a ovdje govori samo o bitki na sjeverozapadu. Ali ako se netko
može prevariti čitajući tu uputu, to sigurno nije sam Navarre koji se
sprema da počne ofenzivu »Atlante« na jugu i koji je odlučio da
napadne Džapa u Dijen Bijen Fuu, iako ga na to ništa ne prisiljava, a
od 20. novembra zna da neće dobiti zatražena pojačanja. Može li on i
na trenutak pomisliti da je pretjerano izlagati se takvoj opasnosti? To
što se takav razuman i hladan čovjek kao on upustio u tako veliku
opasnost dogodilo se zato što mu je već prvog dana kad je posjetio
Dijen Bijen Fu palo na um da započne boj u toj kotlini, i što mu nitko
iz njegove okoline nije govorio protiv takve odluke, čak ga nije ni
upozorio na posljedice. Ma kako bio nesklon pobudama mašte i srca,
on se našao licem u lice sa sigurnošću što ju je pokazivala, ako i ne
pobuđivala njegova okolina: da vijetminske divizije neće moći
slobodno manevrirati po tim planinama i da mu bazu nikad nitko
neće oteti. Dijen Bijen Fu mu je bilo iznenadno blistavo nadahnuće
koje je zbrisalo sve zamjerke. On zna gdje je istina.
Bilo bi naivno ma i na trenutak vjerovati da Cogny ima ikakva
udjela u Navarreovoj odluci. Ozbiljna antipatija koju oni instinktivno
osjećaju jedan prema drugome bila bi već dovoljna da isključi svako
Cognyjevo uplitanje. Ako bi Cogny slučajno zahtijevao svoje pravo na
ideju o Dijen Bijen Fuu, Navarre bi s pravom nastojao da mu ga
ospori: pobjede se dijele, ali nitko nikad ne zahtijeva svoj udio u
porazu i Navarre zna da bi u tom slučaju jedino njega optuživali.
Navarrea su zapravo toliko zaveli razmjeri doline gdje su blindirane
jedinice mogle smrviti sve one koji bi se ovamo usudili, kao i
udaljenost velikih grebena koja bi prisiljavala »eventualnu
protivničku artiljeriju« da zauzme položaj na silaznim kosinama. Isto
bi vrijedilo i za protuavionsku obranu koja bi htjela onemogućiti
pristup avijaciji nad ovo područje. Prema mišljenju svih artiljeraca
neprijateljske bi se baterije izložile pogledima promatrača u kotlini
dok bi se smještale, ili u trenutku gađanja. Istovremeno bi bile
ušutkane vatrom kontrabaterija i bombarderskom avijacijom.
Očito je da su svi artiljerci uvjereni u ono što tvrde Navarreu. Pa i
Cogny je artiljerac. Ako stavi i najmanju primjedbu na Dijen Bijen Fu
kao utvrđeni logor, ona se ne može odnositi na opasnost od
protivničke artiljerije. To se odnosi na nemogućnost Vijetmina da
duže vremena opskrbljuje svoje divizije daleko od njihovih baza, a to
je teza čak i ekspedicionoga korpusa. Eto, zašto se Navarre upustio u
to. Evo, kako on smišlja svoje operacije samo na pretpostavkama iz
kojih izvlači zaključke što poprimaju snagu dogmi: teren za avijaciju
bit će im uvijek na raspolaganju, i ako bi došlo do napada na Dijen
Bijen Fu, on bi trajao samo toliko dok se poraženi neprijatelj ne bi
povukao. Pa ipak, dolina Dijen Bijen Fua već je tri dana utonula pod
maglom što se diže tek na završetku prijepodneva, a još uvijek nije
pronađen način da se bez potrebne vidljivosti nastavi s istovarom
materijala. A uopće ne dolazi u obzir spuštanje aviona bez uređaja za
navođenje i za slijetanje. Pa ipak, to što Navarre priprema znači silan
uspjeh. Nitko još nije nikad vidio generala koji je odabirao teren na
kome će otpočeti bitku a da ni na trenutak nije sumnjao u to da neće
poraziti protivnika. Cogny predvida da će potkraj mjeseca dvije
neprijateljske divizije biti u Dijen Bijen Fuu, ali Navarre misli da
Cogny vidi stvarnost u mračnim bojama i odbija da se upušta u ono
što smatra Cognyjevom igrom. On sam misli da će tu biti samo jedna
divizija znatno pojačana, i priznaje da će imati dosta posla s njom: to
jest dvanaestak bataljona s nekoliko teških oružja. Nema razloga
bojati se bilo čega. Navarre je ovo izjavio prije pet mjeseci kad je
preuzimao komandu: »Pobjeda je žena koja se daje samo onima koji
je znaju uzeti.« Tog dana zaštita Laosa prelazi odjednom u drugi plan
i služi da prikrije pravi razlog bitke za Dijen Bijen Fu: kao i svi u
štabovima ekspedicionoga korpusa, Navarre vjeruje da je pronašao
iznenadnu priliku da u najmanju ruku skrha Vijetmin.
Oficiri Džapova štaba zaključili su isto što i Navarre: bitku valja
početi u Dijen Bijen Fuu. Ali kako da navedu neprijatelja na tu
odluku? Oni svi i predobro poznaju zemlju, i previše trpe zbog
zapreka kao što su planine, džungla i nedostatak prikladnih
saobraćajnica a da bi i samo malo posumnjali kako bi se ekspedicioni
korpus ovdje mogao dobro osjećati. U tom će slučaju dobro poslužiti
iskustvo iz Na Sana: dovoljno je dovesti borbenu glavninu u blizinu
da bi ga osigurali. Na postavljeno pitanje glavni intendant odgovara
bez kolebanja: bit će teško, ali zadatak ne prelazi naše mogućnosti.
Valja mobilizirati čitav narod i pozvati svakog pojedinca: trideset
tisuća, četrdeset tisuća, a ako bude potrebno i pedeset tisuća nosača,
muškaraca i žena, tisuće konja od kojih svaki vrijedi četiri nosača,
stotine čamaca koji će ploviti uzvodno ili nizvodno potocima i
rijekama sa stotinama tona riže ili municije, kamioni što će tegliti
topove, ogroman broj »Peugeotovih« bicikla kupljenih već prije
nekoliko godina u dućanima u Hanoju, a dovoljno ih je samo malo
prilagoditi da bi se na svakome moglo prenositi tri stotine kilograma
tereta; dopremit će na tone riže i municije na dio puta koji će im biti
određen.
Za tako važnu odluku bit će na sastanku Centralnoga komiteta
partije određena u nekoliko jednostavnih redaka politika vođenja rata
koja će obavezivati politiku zemlje i revolucije. Džap i njegovi
pomoćnici stigli su u vladin glavni stan, gdje su ih primili predsjednik
Ho Ši Min, živahna pogleda, odjeven u široko odijelo poput pidžame
od crne pamučne tkanine, podrugljive i odlučne bradice, vitki i
elegantni potpredsjednik Fam van Dong pronicljiva pogleda, čiji glas
poprima dubine violončela, i politički komesar Truong Šin, u svojoj
strogoj odjeći zelenoj poput rezede. Džap iznosi situaciju i razne
mogućnosti: pokret 316. divizije već je izazvao raspršivanje jedinica
ekspedicionoga korpusa; valja donijeti odluke o budućim
operacijama. Ako bi ugrozili Dijen Bijen Fu, time bi prisilili Navarrea
da tu pojača garnizon koji bi mogli uništiti. Nakon pažljivog
proučavanja svih pojedinosti glavni komandant je dobio zadatak da
sjedini sva sredstva za akciju.

4. decembra 1953.
Pisac koji za četrdeset godina bude imao pristup u tajni državni
arhiv da bi pisao historiju bitke za Dijen Bijen Fu morat će se
zaustaviti na onom danu kad je Navarre tobože primio upozorenje što
mu ga je poslala vlada.
Pa ipak, pismo što ga je uputio stalni generalni sekretar nacionalne
obrane Marcu Jacquetu, koji je dobio nalog da u Sajgon prenese
odluke komiteta od 13. novembra, bilo je već dva tjedna zaključano u
kovčegu glavnoga komandanta. Pitanje je dakle zašto je Navarre želio
da izgleda zaprepašten čitajući dokument što mu ga je donio
kontraadmiral Cabanier, a dobio ga je jedino hijerarhijskim putem.
Zar nije vjerovao kontraadmiralu Cabanieru koji ga je pripremio na
taj udarac 20. novembra? Nije li čak sumnjao što bi mu
kontraadmiral morao reći kad mu je tobože htio uštedjeti trud da leti
u Hanoj? Nije li više volio da ovako ostane gospodarom situacije pa
da pokrene odlučenu operaciju odbijajući bilo kakav pritisak? Da li je
onda ocijenio svu snagu negodovanja što će ga pogoditi i taštine koja
je tome prethodila? Za čovjeka koji je uvijek tako dobro vladao samim
sobom preneraženje što je pokazao tog dana, 4. decembra, u svojim
memoarima kao da je prilagodeno historiji, a ne stvarnosti: on nije
mogao biti iznenađen jer je znao. Ali znao je jedino on. Šutljiv kakav
je bio, uvijek je tajio svojoj okolini pravi razlog putovanja
kontraadmirala Cabaniera. Dakle, njegove reakcije valja smatrati
izvanjskima.
Uostalom nijedan historičar ne bi mogao vjerovati da bi tako važna
odluka što ju je Navarre čekao mjesece i mjesece bila poslana običnim
putem. Cijena putne karte tamo i natrag u prvom razredu za kurira
uštedjela bi, razumljivo, znatnu svotu u milijardama, krvi i suzama.
To što Marc Jaoquet o tome ništa nije znao, ne mijenja ništa, čak da je
to i bila istina. Marc Jacquet je odgovoran za vođenje rata samo
formalno. On ništa ne čuje i ništa ne radi. Ali istine radi valja reći da
su neki ljudi Četvrte Republike razumjeli da je bilo potrebno što prije
obavijestiti Navarrea o odluci koja je trebala da spriječi pustolovinu
kod Dijen Bijen Fua.
Prva Navarreova reakcija pričinjala se prirodnom: pomišljao je da
dade ostavku. Čovjek se pita zašto nije tako postupio 20. novembra.
Možda je napisao tekst brzojava što će ga poslati predsjedniku
savjeta, iskrižao ga, a zatim poderao. Da li se povjerio svom načelniku
štaba, malom, blagom, punašnom generalu Gambiezu? Je li tada čuo
iz njegovih usta kako bi bio zamijenjen poslušnijim od sebe a problem
ipak ne bi bio riješen u potpunosti? Nije li odustao od prve odluke jer
je vjerovao da će olako pobijediti i da će taj divni plijen prezirno baciti
na stol zaslijepljenog visokog komiteta?
Zašto onda, našavši se u takvoj situaciji, nije dao ostavku odmah
20. novembra kad mu je kontraadmiral Cabanier potvrdio vladin
opoziv? Takvo pitanje postavlja Navarre sebi u svojoj knjizi, ali s
datumom od 4. decembra. Na njega odgovara šupljim frazama. Jasno
je da ljude koji imaju karakter poput Lyauteya ili de Lattrea ne bi bile
zbunile tolike moralne skrupule i oni bi odmah znali reći »ne«, dok se
Navarre zadovoljava nagodbama. Sjajan je načelnik štaba, ali popušta
onima koje su okolnosti dovele iznad njega: odlična osobina za
čovjeka koji služi gospodaru, izvanredna slabost za samog šefa koji ne
smije popuštati, a još manje hraniti se nadama i iluzijama igre.
Navarre je sebi čak dopustio priznanje čije važnosti nije bio
svjestan a koje ga tereti: »Bez sumnje bih to bio učinio (podnio
ostavku) da mi je stvarna situacija bila potpuno jasna prije nego je
počela odlučna bitka«, što dokazuje da u to vrijeme nije imao ni
pojma o opasnostima kojima je izlagao ekspedicioni korpus. Bojim se
da bi čak i u tom slučaju general Navarre našao neki dobar razlog da
bi se ispričao pred Historijom što se primio vrhovne komande i opet
bi se jednom sjetio riječi maršala Juina: »Zaista netko treba da se
žrtvuje.« Fraze ovakve vrsti mogu daleko odvesti. Uostalom, Navarre
još kaže da se nije sudario sa zidom već s »perinom«. Tu bi perinu
drugačiji od njega probili jednim udarcem sablje i ispraznili joj perje.
Na svaki način, Navarre je još mogao brzojaviti u Pariz da je
poništio svoje upute datirane tek sinoć, kako bi stavio vladu pred
odgovornost. Ali se zadovoljio da brzojavi kao da kontraadmiral
Cabanier uopće nije bio došao: »Upisat ću ovo uskraćivanje na već
dugi popis improviziranih rješenja što su mi nametnuta, a koja
smanjuju moj operativni potencijal.« U svojoj knjizi Navarre dodaje
da su mu vrlo zamjerali zbog tona te rečenice i zaključuje svoje
razočaranje ovim riječima: »To dopisivanje nije imalo nikakva
konkretnog rezultata.« Da, što može od dopisivanja očekivati glavni
komandant koji mora donositi ozbiljne i brze odluke? Zar on ne
razumije da je uljudna, obzirna i šuplja procedura službenih pravila
postala bezvrijedna, da više ne može biti poslušan potčinjeni, već
čovjek odgovoran za krv i čast čitave armije, i ako je u pravu, treba da
skoči u avion za Pariz, prodre u zlatne salone Elizejskih poljana i
Matignona i zahtijeva jasne naloge. Zaista, on je bio suviše siguran u
pobjedu.

5. decembra 1953.
U etapama od trideset kilometara danju ili pedeset noću
vijetminske su se jedinice brzim koracima približavale Dijen Bijen
Fuu sporednim putovima. Oficiri se ni po čemu ne razlikuju od
običnih vojnika. Uostalom, oficiri i ne postoje, nego ljudi koji su
dobili funkcije: komandanti puka, bataljona, čete ili baterije,
komandiri vodova, baterije ili topa. Ako se pokažu nedoraslima,
dobiju opomenu. Drugo ne postoji. Nitko nije vlasnik čina kao u
francuskoj armiji jer činovi ne postoje. U slučaju ponovnog prestupa,
komandant puka saznat će da je lišen položaja, komandir voda da
postaje običan vojnik. Obično, samokritika je dovoljna da se otkriju
greške i zablude. Pripadnici Narodne armije priznaju svoje pogreške
čak i prije nego se one pokažu na djelu.
Svaki borac nosi svoje oružje, ponekad neispravnu pušku ili
tronožac od topa, jednu vreću, petnaest kila riže na ramenu, svoj alat,
čuturicu vode i malo soli u bambusovoj cjevčici. Idu od zore do
sutona ili obratno, sa deset minuta odmora svakog sata marša. Noćne
etape iscrpljuju ljude. Kad stignu na odredište, kopaju rovove da se u
njih sklone i tu odspavaju pošto operu noge u kotliću tople i slane
vode. Svi vojndci nemaju obuće, mnogi imaju, kao i nosači, samo
sandale s potplatima i remenima izrezanima iz gume automobilskoga
kotača što im ponekad izrane noge. Da bi odagnali pospanost ili
umor, pjevaju stare pjesme u kojima nikad nema ni trunka prostote.
Ako pada kiša, onda je to − prirodno − pjesma o kiši s refrenom:
Kiša pada, naša je odjeća raskvašena,
Ali naša srca nisu.
Ako se sastanu ili ih pretekne kolona žena narodnih nosača,
nastane veliko veselje. Međusobno se dovikuju, improviziraju stihove
ili se šale. Mlade djevojke viču: »Da li je moj muž s vama?« pokazuju
na vojnike i veselo kliču: »Eto ga!…«, a zatim se, hineći razočaranje
tobože tužno udaljuju dok sve odjekuje od njihova smijeha. Kad su im
konaci na istom mjestu, bezazlena zbunjenost oživljava kupanja u
rijeci, a ograničeni prostor noćne susrete. Kao da se šeću
sjemeništarci i sreću mlade opatice. Njihova je crkva odanost
domovini, tijelom i dušom, domovini − jedinom predmetu predanosti.
Vojnički jezilk, obično prostački i slabo sklon da oplemeni razloge za
borbu, u Narodnoj armiji nalik je na jezik djece koja se igraju rata;
jedini osjećaji što se tu izražavaju to su apsolutna disciplina i revnost
po uzoru na Epinal. Ako svaka grupa nosača želi zaslužiti pohvalnicu,
želja je svakog vojnika da se žrtvuje. Čovjek se može tome i smijati, ali
na kraju je iznenađen rezultatima takva oduševljenja idejom.
Po trojica unutar svake jedinice ljudi su spojeni u nedjeljive ćelije
prema obrascu uvezenom iz Kine da bi se olakšalo obučavanje i lakše
prodrlo u unutarnjost savjesti. Koje bi misli mogle ostati skrivene?
Kako bi se i posljednja sustezanja duše mogla oduprijeti tom silovanju
u svakom trenutku? Jaiki utjecaj političkih komesara pretvara sve
borce u oruđe u rukama glavnoga komandanta i partije. Nalozi ne
samo da se izvršavaju: svatko se zakletvom obavezuje da će uvijek
pokušavati da nadmaši samoga sebe.
Užasna je ta mašina s kojom će se, a da je ne poznaje, sukobiti
Navarre! Najuzbudljiviji predmeti u muzeju Dijen Bijen Fua nisu ni
oružje ni trofeji oduzeti pobijeđenima pred kojima teku suze žalosti
ili poniženja. Plače li još netko na Waterloou? Prijateljstvo što
sjedinjuje ljude usprkos njihovim vladama na kraju će jednog dana
preplaviti zemlju. U Dijen Bijen Fuu valja dugo tražiti u ormarima
ono što ne privlači pažnju, jer su priređivači smatrali da je sve
jednako važno. Pa ipak, ja vjerujem da su dva glavna predmeta: par
potpuno istrošenih sandala i od grane grubo izrezana noga od stola i
jedan bambusov podupirač za krevet na kome je Vo ngujen Džap
radio i spavao samo nekoliko kilometara daleko od pukovnika de
Castriesa. Kasnije, kad neki drugi muzej osnovan na bazi humanosti
bude izložio znamenje svih nesporazuma što su razdvajali narode,
valja postaviti usporedo s tim aparat za klimatizaciju iz radnoga
kabineta generala Navarrea i naslonjač iz njegova aviona kao dokaz
da postoje snage što podižu duhove i odjednom izazivaju najveće od
svih čuda: da ljudi, koji su najbojažljiviji od svih živih bića jer su
najinteligentniji, počinnju prezirati svoja dva najstrašnija neprijatelja
− patnju i smrt.
»Naše su noge gvozdene«, obično kažu borci Narodne armije u šali.
Njihovo srce isto tako. Da nisu htjeli istjerati iz svoje zemlje ljude
koje zovu općim i sramnim imenom »Zapadnjaci«, Taji, kako bi
pristali da tako teško žive i prkose neprijateljskim topovima i
avionima? Svagdje se nagovještavalo da će borba biti duga, teška i
okrutna i da godine i godine valja čekati oružje nužno za pobjedu i
naučiti kako se njime služi. Ali od 26. novembra prva Džapova dnevna
zapovijed pobudila je silnu nadu. Možda će se u Dijen Bijen Fuu
odigrati odlučna bitka. Ako je svaki borac Narodne armije odlučio da
prolije svoju krv i svaki čovjek i svaka žena da upropasti svoje noge i
svoja ramena za oslobodilačku bitku, onda je spas na vidiku. Kakva
prilika! Taji ništa ne sumnjaju i izražavaju ozbiljan prezir na sve što
se odnosi na premještanje i opstanak Vijetmina. Otkako je novost
doprla u pukove i obišla sva sela redom, radost olakšava terete i
smanjuje udaljenost; putovi i šikare odzvanjaju pjesmom. Žurba da
što prije budu tamo dolje i da se bore obuzela je čitavu armiju i sada
je valja podsjetiti na to da će priprema biti mnogo teža od svega što se
dosad zbivalo.
Načelnik štaba 57. puka Džapove 304. divizije doznao je u predjelu
Tan Hoa, jednoj od rižinih žitnica zemlje za ovaj događaj. Od tri puka
što sačinjavaju tu diviziju, prvi će sudjelovati u borbi u centralnom
Anamu, drugi će ostati na ušću blizu delte; samo će jedan ići u Dijen
Bijen Fu − njegov; to sam uspio utvrditi na temelju postepenih
zaključaka zahvaljujući tome što sam znao prvobitno sjedište i datum
dolaska na mjesto bitke. Nijedan od oficira Narodne armije koje sam
ispitivao nije mi htio reći broj svoje jedinice. Deset godina kasnije ne
može se shvatiti kako to još može biti smatrano državnom tajnom, i te
su me sitne tajne mučile sve dok nisam doznao kako nikad nitko
nikog nije razriješio obaveze čuvanja tajne. Čak ni sam Džap nije htio
potvrditi zbroj snaga što ga je francuski Drugi odjel vrlo tačno izradio.
Bez sumnje zato što rat za jedinstvo Vijetnama nije bio završen, i on
je smatrao da ne može otkriti planove čije je izvršenje išlo svojim
tokom.
Za vrijeme mojeg posjeta Dijen Bijen Fuu pratio me je načelnik
štaba 57. puka. Dvanaest dana zajedničkog života pomoglo mi je da ga
upoznam. Zadužen da putovanje dobro teče, kao i moji odnosi s
lokalnim vlastima, nije se ustručavao da mi iskaže prijateljske osjećaje
koje sam mu uzvraćao. Moja želja da sve upoznam najprije ga je
iznenadila. Netko bi drugi na njegovu mjestu teško prikrio izvjesno
nepovjerenje vidjevši bivšeg neprijatelja koji je došao da se obavijesti
na mjestu događaja; ali kad je shvatio da je razlog moje prisutnosti
bila želja za objektivnošću, primio me je srdačnije i malo-pomalo
počeo se povjeravati.
Bivši načelnik štaba 57. puka ima u današnjoj armiji čin kapetana.
Zove se Ngujen Hijen. Seljački je sin iz pokrajine Fu Lija u ravnici,
išao je u školu u Hanoju i razumio je francuski. Nježne je pojave već
od djetinjstva, bio je ranjen u lice čim je stupio u vojsku i malo
vremena nakon toga u kičmu krhotinom mine koja se smjestila blizu
srca pa mu je nisu mogli izvaditi. Od toga mu je ostao u ramenoj
šupljini ožiljak u obliku zvijezde. Liječnici su ga osudili na smrt, ali je
preživio i ponovno zauzeo svoje mjesto u pješadijskoj jedinici. Mnogo
je trpio; pomagali su mu za vrijeme marša noseći njegov teret riže.
Kad sam ga upoznao, nije imao ni pedeset kila; njegove su ruke i
noge bile nalik na bubnjarske štapiće. Za vrijeme Dijen Bijen Fua bile
su mu dvadeset i četiri godina i bio je još mršaviji. Na njegovu
duguljastom i čuvstvenom licu, po boji, čelu i nosu malo španjolskog
tipa, jedva stisnutih očiju, radost i ganuće pojavljivali su se u tajnim
svjetlucanjima iz kojih se mogla vidjeti prostodušnost i žar njegova
naroda. Njegov je puk prešao tisuću kilometara pješice prije nego što
je dobio naredbu da dođe u Dijen Bijen Fu.
 6. decembra 1953.
General Džap izdaje nalog za mobilizaciju izvršavajući odluku
Centralnoga komiteta partije. Važan dokument koji prislušna služba
nikad nije uhvatila, jer vjerojatno i nije bio emitiran preko radija, a o
kojem nitko u glavnom štabu ekspedicionoga korpusa nikad nije
vodio ili nije htio voditi računa, ili je to činio uzgred. Možda i zato što
ga nikad nisu našli ni kod kojeg zarobljenika, ni kod poginulog.
Džap u njemu objašnjava cilj što ga valja postići i svakom čovjeku
određuje zadatak: »Morate popraviti ceste, svladati sve zapreke,
pobijediti sve teškoće, boriti se do kraja, pobijediti zimu i glad, nositi
teške terete preko planina i dolina i prodrijeti sve do neprijateljskog
logora da ga uništite i oslobodite naše sunarodnjake… Drugovi,
naprijed!«
Može se pretpostaviti da su bile poduzete izvanredne mjere opreza
kako bi se spriječilo da u neprijateljske ruke ne dospije važan
dokument iz kojeg su se jasno mogle vidjeti namjere vijetminske
komande. Na dvije etape od Džapova komandnog mjesta, živeći isto
kao i on, u kolibama od slame skrivenima u šumi po strani od sela
Centralni je komitet rukovodio ratom. Što se tiče izdavanja tajne o
prisutnosti ujaka Hoa ili Džapa, valja odati čast disciplini; dokaz je
njene snage to što su se ljudi deset godina kasnije ponašali kao da ne
znaju kojoj su jedinici pripadali. Uostalom, čuvali su se i da izgovore
Džapovo ime ili ime Dijen Bijen Fua i upotrebljavali su samo njihove
uobičajene nazive: Ngok za Džapa, a za Dijen Bijen Fu − Tran Din.

7. decembra 1953.
Odluka glavnoga komandanta o prihvaćanju bitke stigla je tek
sinoć u Hanoj. U dugom brzojavu Cogny ističe kasni primitak: kako je
baš Navarre u svojoj uputi tražio da se što je moguće duže održi
garnizon u Lai Čauu, Cogny obrazlaže zašto se žuri da napusti taj
grad. Dodaje da su kopnene akcije što ih je Navarre htio da vodi na
području Son Laa, Tuan Džaa, Tuan Čaua, prosječno sedamdeset
kilometara od Dijen Bijen Fua, izvan domašaja njegovih sredstava
otkako je neprijatelj presjekao R. P. 41*. To je isto mogao reći i neki
kaplar zato što je poznavao putove koje iz velike visine nadlijeće
general Navarre i njegov pomoćnik »operacija«. Nije jasno kako bi se
čak i bez prisutnosti neprijatelja iz garnizona Dijen Bijen Fua, koji
zasad ne posjeduje gotovo nijedno motorizirano oruđe, moglo
napadati kopnenim putem na pedeset kilometara. Pedeset je
kilometara na karti 1:250 za oficira glavnog štaba samo stotinu
dvadeset i pet milimetara. Za kaplara to je šezdeset tisuća koraka, to
jest dva dana marša po ravnom i lakom terenu. Kad se radi o kraju
oko Dijen Bijen Fua, takvi pogledi graniče s maloumnošću. Pripišimo
ih elastičnosti duha.
* Route provinciale, franc. − provincijska cesta 41. Op. prev.
Cogny također javlja da se Vijetmin čvrsto smjestio na Pavieovoj
cesti odrezavši definitivno Lai Čau od Dijen Bijen Fua, kamo se
upućuju dva puka 308. i 312. divizije. Bajka o snažnoj ofenzivnoj bazi
već se otrcala, ispucala i duge su joj se pukotine već pojavile na
pročelju. Pa ipak, jedva je prošlo nekoliko dana kako se sukobila sa
stvarnošću. Brzojavi što se iz sata u sat nagomilavaju na stolu
generala Navarrea dokazuju da se situacija pogoršava. Zašto se onda
tako tvrdoglavo nastavlja griješiti?
Da je bio siguran da će vidjeti čitav neprijateljski borbeni korpus
sakupljen u Dijen Bijen Fuu, Navarre vjerojatno ne bi postupio
nesmotreno da ga tu izazove u trenutku kad će ofenziva »Atlante«
usmjeriti svoj glavni napor šest stotina kilometara odavde; ali on ne
vjeruje u situaciju koju mu je šef Drugog odjela u Hanoju izložio 28.
novembra. »Za sve preglede gdje su bili zabilježeni pokreti
vijetminskih jedinica«, reći će kasnije Cogny, »imao sam dojam da ih
nije razumio.« Muzika koju nije čuo? Navarre ne vjeruje nikom osim
samom sebi, pokazuje principijelno nepovjerenje prema svim
obavijestima koje dobiva nekim drugim kanalom osim svoga, a
naročito prema Tonkinu jer mu se čini da Cogny sve više i više želi
vlastito leno i da vodi zasebnu igru. Treći decembra Navarre postujpa
prema onom u što vjeruje: jedna se divizija nalazi u tom predjelu. Ona
može biti pojačana, a ne umnogostručena, kako to tvrdi Cogny. Pa
ipak, Lai Čau pada poput zrelog ploda čak i prije nego je mit
prodrman. Pa dobro, Navarre će optužiti Cognyja da nije djelovao na
vrijeme. Mudra ili naivna igra čija je prva žrtva bio Cogny kad se
zanosio mišlju o velikim manevrima u kraju s neprohodnim putovima
i nesnosnim terenom što zadaje neprekidne brige, a pogodan je za
zasjede neumornog neprijatelja. Od jedinica ekspedicionoga korpusa
samo je nekoliko bataljona padobranaca naviknuto na teškoće rata u
guštari. Drugi ne mogu prijeći velike udaljenosti vlastitim sredstvima
i ako ih već ne prevozi, avijacija ih mora voditi i opskrbljivati.
Dakle, danas Cogny evakuira Lai Čau, iako Navarre, daleko od toga
da poništi svoju prvu uputu, izdaje drugu koja povećava opasnosti
prve. Odlučio je da se upusti u bitku u Dijen Bijen Fuu, zna da neće
dobiti zatražena pojačanja i da mu je dužnost da prilagodi svoju
akciju sredstvima kojima raspolaže, ali osnovni je cilj što ga želi
postići da nestane pobunjeničke zone na planinskim visoravnima
centralnog Anama. Navarre očekuje da sve bude podređeno toj
operaciji koja i nema ništa zajedničko s Dijen Bijen Fuom, osim da
opasnosti tamo postanu još veće. Usprkos svim zaprekama, plan će
biti izvršen.
Slijepi za ono što se događa u predjelu Dijen Bijen Fua, gluhi na
primjedbe ljudi iz Tonkina, Navarre i Berteil će ostati samo pri svojoj
sjajnoj ideji. Čega se imaju bojati? U svim je štabovima vladalo
mišljenje da je stvarni broj vijetminaca sada najveći. Ako bi neprijatelj
napao Dijen Bijen Fu, postupao bi kao u Na Sanu: napad ne bi mogao
trajati više od nekoliko dana. Nakon toga bi počeli uspjesi. Eto, što
očekuje i nagovještava Navarre.
Počevši od nultog sata tog dana, pukovnik de Castries preuzima
komandu nad Dijen Bijen Fuom što ga vojničkim jezikom nazivaju
operativnom grupom »Sjeverozapad«. Skraćeno »Gono«, naziv za
pušku, u koji ja ne bih imao povjerenja.
Castries, koji je bio sjajan ratnik, nije smio dopustiti da ga uhvate u
tu klopku. On će vjerojatno reći Cognyju: »Gospodine generale,
promijenite mi taj zadatak: ne mogu ga ostvariti.« Jer on ne smije
pokušati da ostvari svoj zadatak, ili vojnički rječnik više nema smisla:
on ga mora ostvariti. Krug promjera od pedeset kilometara oko piste
mogao bi osvojiti samo sa četiri ili pet divizija. ili pak, da bi spriječio
neprijatelja da se približi terenu na manje od osam kilometara,
Castries mora manevrirati. A on ne može manevrirati. Bigeard mu
javlja da je pokušao ići svuda kamo je mogao vlastitim sredstvima i
sada se našao zatvoren sa svih strana. Bigeard nije konjanik: on dolazi
s neba, a vraća se pješice, preko zapreka, silazi u provalije i preskače
vrhunce brda trčećim korakom. Ovdje, čim se dosegnu prve kosine,
valja krčiti put sijekući lijane što guše drveće, ili valja krčiti put kroz
visoku travu i šikaru. Ni konji ni vozila nikad ništa neće vrijediti u toj
džungli.
 Castries ne prosvjeduje. Bez sumnje, još ne zna dovoljno o tome.
Vjeruje da komandant bataljona Bigeard pretjeruje i da bi lake
izvidnice zaštićene artiljerijskom vatrom i avijacijom ili izvidnice koje
bi napadale i vojni pohodi mogli uništiti oružja preko puta, dok bi
»Bearcati« pikirajući već napadali kotlinu. Možda i on, kao i svi drugi,
vjeruje da neprijatelj nikad neće raspolagati teškim naoružanjem, i
ako nekim čudom do njega dođe, naši bi ga vlastiti topovi brzo
uništili. Cogny mu toliko ponavlja kako će on biti taj planinski
konjanik koji skače na vrhunce s nozdrvama što rigaju plamen da se u
to više ne usuđuje sumnjati.
Ali za nekoliko je dana zavodljiva zamisao o manevrima u slavnom
trokutu propala. Budući da je Lai Čau iščezao, ne dolazi više u obzir
da se usude upustiti čak ni deset kilometara na istok. Nitko više u to
ne vjeruje. Ništa zato. Želi se da se vjeruje kako se u to još uvijek
vjeruje, misleći da će možda nekom luđaku uspjeti te slavne ofenzivne
izvidnice i ti vojni pohodi koji napreduju kao četa u planini, te
ofenzivne akcije čija je jedina snaga − snaga riječi pisanih pisaćim
strojem. Nitko neće ni dopustiti pomisao da je Dijen Bijen Fu već
sveden na to da odigra ulogu super−Na Sana i da će plaćene
najamnike gerilce kojima su povjerene akcije uznemdiravanja zadesiti
ista sudbina kao i one iz Lai Čaua: kolone što će ih vijetminci
iznenaditi na cestama ostat će rastrgani leševi i konji rasporenih
trbuha ispod svoje opreme.
Gilles je sretan što se izvukao iz osinjaka i prepustio komandu
Castriesu. Oproštaj nije bio ganutljiv: Gilles će uskoro ponovno naći
bataljone operacije »Castor« koje će zamijeniti jednog po jednog da bi
se obnovile opće rezerve. Činilo mu se da Castries s povjerenjem gleda
u budućnost. Pa ipak. Gilles se osjećao ovlaštenim da mu da savjet:
»Budi oprezan«, rekao mu je. »Ako izgubiš i djelić terena, propao si.«

10. decembra 1953.

Tog je dana uspostavljeno uporište »Beatrice«.
Nekadašnjom provincijskom cestom 41, što prolazi podnožjem
onoga što je ostalo od uporišta »Beatrice« i proteže se uz vijuge Nam
Juma dolazi se kopnenim putem u Dijen Bijen Fu iz Hanoja. Ovuda
sam i ja došao 19. novembra 1962. Iako sam znao napamet ta mjesta
jer sam ih proučavao na kartama i snimkama iz zraka, ipak sam se
iznenadio našavši se u Dijen Bijen Fuu, čije sam obrise s brdovitim
vrhuncima koji ipak nisu nadvisivali kotlinu prepoznao već iz prilično
velike daljine. Zapravo, cesta se neznatno uvlači s blagim nagibom
između brežuljaka i veličanstveni se krajolik vidi tek kad se stigne
dolje.
S istog mjesta na uporištu »Beatrice« gdje je bio podignut skromni
spomenik, ako se gleda prema sjeveroistoku, pruža se pogled na nagib
pošumljenih padina, a posve blizu odavde na prijelaz rižinih polja što
okružuju zaselak Him Lam. Naprotiv, prema istoku napadač se pod
zaštitom uzdignutih i viših vrhunaca brda što se nalaze s druge strane
ceste može lako približiti.
Činilo se dakle da je uporište »Beatrice« čvrst položaj pod uvjetom
da bude zaštićeno izvjesnim brojem drugih čuka. Osamljeno, na
takvoj daljini od glavnog centra otpora, bilo je izloženo na milost i
nemilost protivnika koji je odlučio da ga osvoji pod svaku cijenu.
Vjerovati kako se odavde može dugo vremena zakrčiti put četama što
su odlučile da jurišaju značilo je zavaravati se bajkama o nadmoći
francuskog duha i slijepom vjerom u moć vatrenog oružja i
nepovredivost legije. Francuski duh vrijedi samo ako nadmašuje
druge, tehnička sredstva mogu uvijek biti uništena nadmoćnijim
sredstvima; bez obzira kako herojska bila legija, poput svih ostalih
elitnih trupa, ona ne zamjenjuje sve ostalo.
Dva su bataljona padobranaca štitila za vrijeme dva dana smještaj
III/13 približavajući se zaseoku Na Loiju na šest kilometara odatle,
zatim su se nakon nekoliko okršaja povukli. Bilo bi teško ići dalje bez
velikih operacija za koje snage Dijein Bijen Fua ne bi bile dovoljne, jer
je vještina vijetminaca u tome da se nikad ne daju prisiliti na borbu i
da povlače za sobom teške jedinice ekspedicionoga korpusa izvan
dometa topova iz baze.
Ali obmana da se može manevrirati potrebna je i dugo će trajati.
Svaki uzaludni pokušaj pokreta, svaki dan uludo utrošen u to da se
približi čukama, otima tisuće ruku što moraju raditi na utvrđivanju
kotline. Uostalom, kako bi se mogli boriti protiv prirodne odvratnosti
konjice prema kopanju skloništa i rovova da bi se ukopali kad su svi
uvjereni da Vijetmin nema artiljerije? Osim toga, budući da je dolina
Dijen Bijen Fua sva stvorena od naplavina, da bi se našlo kamenje,
mora se ići petnaest kilometara na sjever u klance Nam Juma, ili na
jug u klance Nam Nua. Običan odron, jedno jedino drvo srušeno na
cesti značilo bi propast za odvažne ljude koji su se usudili izvrći
pogibelji. Ne, nema ni jednog jedinog kamena! Šljunka još manje. Ova
će pojedinost postati neobično važna: zbog te se činjenice ništa neće
zidati, neće se lijevati beton, a samo drvo izrezano od stabla što će ga
upotrebljavati za skloništa bit će kvrgavo i iskrivljeno, prema tome
neprikladno za važne radove. Debele grede, daske i rogovi potrebni za
izradu cestovnog mosta već su morali biti dopremljeni avionom iz
Hanoja. Nije važno! Tehničke su službe stvorene za to da bi pobijedile
teškoće izazvane taktičkim situacijama, ali Navarre bi morao znati da
je vojska koju je bacio u tu kotlinu već zarobljena.
Velika je tvornica u pogonu. Šezdeset »Dakota« spuštaju ili polažu
svakog dana stotinu i pedeset tona municije, namirnica, bodljikavih
žica, cipela s gumenim đonovima ili cokula s čavlima, šatorskih krila,
sanitetskog materijala ili radio-materijala; deseci lovaca i B 26
probijaju oblake da bi otkrili neprijatelja i napali ga; tisuće ljudi rade
na odvezivanju paketa s padobrana, slažu padobrane, trpaju kamione,
istovaruju iz aviona, pripremaju bombe, pune šaržere teških
mitraljeza i brzometnih topova, kljukaju rezervoare benzinom i uljem
i prave popise imena i matičnih brojeva. Izdaleka se čuje brujanje
mašine za vođenje rata, ali ona se može zaustaviti kad se zna da je
loše krenula, da postoji opasnost da smrvi previše živih i da gurne u
zajedničku raku previše mladih ljudi koji nisu zaslužili takvu sudbinu.
Sedamnaesti juna 1647. u zoru Conde, koji je opsjedao Leridu,
sakupio je svoje generale i izložio im situaciju: zato što su se morali
braniti, zakasnili su s radovima oko opasivanja, dio vojske se razbolio,
jake vrućine i brzaci koji su nabujali zbog topljenja snijega još su
povećali teškoće, iz pukova regrutiranih s juga sve više ljudi bježi.
Zbog svih tih razloga Veliki Conde je smatrao da je situacija
nepovoljna. Izazvati sukob u šančevima u podnožju hridine, s
oštećenim četama nasuprot jakom garnizonu kojem je jurila u pomoć
vojska od deset tisuća pješaka i tri tisuće konjanika, značilo bi siguran
poraz, možda i rasulo. Conde je odlučio da ode iako je znao da je dvor
u Parizu očekivao od njega da javi pobjedu.
Tog se dana prividno ništa nije promijenilo u vojničkoj službi.
Uveče, čitava je armija imala uzbunu; u noći su pripremili baterije za
pokret i povlačenje je počelo. Pismo Mazarinu počinjalo je riječima:
»Siguran sam da nećete biti malo iznenađeni, nakon svih nada što
sam vam ih ulijevao kad saznate da sam ukinuo opsjedu Leride;
dovoljno me poznate da znate kako to nisam učinio bez boli i jada i
kako sam morao žrtvujući čast u službi kralja prisiliti samog sebe…«
Prvi put otkako je zapovijedao pred neprijateljem, usprkos
negodovanju svojih generala, lakrdija i pamfleta, Veliki Conde je
odstupao kako ne bi izložio svoju armiju pretjeranoj opasnosti.
Mazarin je tu priliku iskoristio da ga iznese na zao glas; ali uskoro je
čitav svijet saznao istinu, doznao za pobjedu što ju je princ izborio
nad samim sobom, i to što se nije bojao da će ga smatrati kukavicom
još mu je povećalo slavu.
Navarre također može prekinuti. Mnogo pukovnika i generala koji
žele slomiti Vijetmin vikat će da im je istrgao pobjedu iz ruku, ali će
mu drugi na kraju odobravati. Vlada koja mu prepušta da slobodno
vodi operacije prama vlastitoj volji hvalit će njegovu razboritost. Ovo
povlačenje, što će uslijediti nakon odluke da otpočne bitka smatrat će
se jednim od najhrabrijih činova što ih je komandant armije ikad
izvršio. On je gospodar svojih djela, dovoljno je gord da prisilli
okolinu i na taj čin i dovoljno snažan da ga pretvori u pobjedu. Ako
hoće, može čekati još nekoliko dana kako bi pustio neprijateljske
divizije da se zapute duboko na ceste visokog predjela, zatim da
makne svoj ulog kao što je učinio i u Na Sanu. Spasit će Laos ako
prisili Džapa da se vrati, i ako, čvrsto oslonjen na baze u Hanoju,
pokrene vojne pohode koji će pustošiti njegove odstupnice.
U Avaricumu kraj Bourgesa Cezar je za vrijeme galskog rata, samo
zato što se protivnik smjestio na brežuljku okruženom zaprekama i
močvarom, povukao svoje legije i također odustao od napada. A ipak,
njegovi su vojnici toliko željeli da pobijede da su se ljutili kako
neprijatelj uopće može izdržati da ih gleda pred sobom.
Neosjetljiv na njihovu viku, Cezar je naredio armiji da načini
polukrug uvjeren da loši uvjeti sukoba ne bi vrijedili žrtava u ljudskim
životima koje bi sami oni što su prosvjedovali morali platiti.
Zasad je sve protiv Navarrea osim povjerenja što ga čete imaju u
sebe. Tog je dana na prilazima Dijen Bijen Fua utvrđena prisutnost
Džapove 316. divizije i teškog oružja. Tko je ometao te snage da
stignu? Nitko. Drugi je odjel prikupio mnogo drugih vrlo tačnih
podataka što su bili objavljeni u izvještaju o situaciji: 151. pionirski
puk dobio je nalog da otvori za promet provincijsku cestu 41 do
prilaza Dijen Bijen Fuu, a bilo je zatraženo i da prošire stratešku cestu
Ta Ko−Ko Noj da bi mogla prolaziti vozila 351. divizije; istureno
komandno mjesto komande opiskrbe sjeverozapada jest u Muong
Fanu, a Džap, koji će lično biti malo više otraga u Tuan Čauu, izdao je
dnevnu zapovijed svojim četama. To je naredba o mobilizaciji od 6.
decembra, a uzevši sve u obzir, nije moguće da je tajna služba doznala
njen tačan tekst a da Navarre ne bi o njoj uopće vodio računa.
Navarre smatra da je neprijatelj premjestio deset tisuća ljudi.
Načelnik njegova Drugog odjela predviđa: ako su svi dijelovi Džapove
304, 308. i 312. divizije u pokretu usmjereni na sjeverozapad,
neprijatelj bi potkraj mjeseca mogao koncentrirati dvadeset i dva
bataljona u Dijen Bijen Fuu, što pretvara u prah i pepeo optimističke
procjene od 3. decembra. Komitet nacionalne obrane suho je
podsjetio glavnoga komandanta na to da treba da prilagodi svoje
planove svojim mogućnostima i tek što je njegova odluka o
prihvaćanju bitke stigla u Pariz, izazvala je zabrinutost. Ako
propadne, sav će ga svijet osuditi. Vlada razmišlja samo o tome kako
da završi taj rat, ako ustreba i pregovorima. To zauzimanje Dijen
Bijen Fua bilo bi izvrsna vježba za ekspedicioni korpus, avijaciju i
štabove, a Džap će se uvijek pitati što je Navarre htio učiniti i kakvu
mu je klopku priredio. Neprijatelji su ga nazvali imenom životinje
kojoj kao da je zbog zašiljena lica i zajedljiva pogleda nalik: »lisica«.
Ali Navarre sada zna da je sve to što je priredio varka. Na karti štaba
sve je kako valja, ali se sve krši pred zbiljom, pred godišnjim doba,
pred sredstvima i ljudima.
Ako je Navarre i razmišljao o uzmaku, tko ga je mogao ohrabriti da
to i učini? U njegovoj okolini − nitko. Možda jedini Castries u koga
Navarre ima povjerenja, jer je na mjestu događaja i dolazi lično u
dodir s problemima, ali on šuti. I suviše je malo vremena otkako je
primio komandu. Prije nego bi dao neke sugestije ili upozorio vrhovni
autoritet na možda pogrešno shvaćanje, on mora čekati, steći
iskustva, sam steći sigurnost prije no što će uvjeravati druge. Ako je
bio izabran, to je zbog toga što mora uporno nastojati da uspije
usprkos teškoćama. Što se tiče Cognyja, sva su njegova upozoravanja
u Navarreovim očima sumnjiva, jer on misli da Cogny radi na njegovu
štetu. Uostalom, Cogny koji je sinoć stigao u Dijen Bijen Fu, ne
sumnja u ishod bitke. Jedino želi da mu Navarre ne uzme ništa od
opreme što je ima u svojoj delti.
 U građanskoj udobnosti vile gdje je Navarre smjestio svoje
komandno mjesto, daleko od vreve logora Maresa u kome punom
parom radi štab, sve odiše redom, skladom, snagom. Ništa ne smije
utjecati na mozak koji tu radi kao u klimatiziranoj vitrini. Vanjski
zrak dopire do njega pročišćen, rashlađen, gotovo ispod celofana.
Galama i nemir ne dopiru do njega. Sve ostalo je mašta. Poznato je da
su ljudi sposobni za velika djela kad na to budu primorani. Razlog koji
je naveo Navarre da lansira Dijen Bijen Fu uvijek zadržava političku
vrijednost: zakrčiti Vijetminu put u Laos. Navarre ipak ispituje samog
sebe, s poštenjem u koje nitko ne može posumnjati, u uzbudljivoj
osamljenosti šefova. Ako ne postupa poput Cezara i Velikoga Condea,
to nije zato što mu nedostaje hrabrosti već zato što ne poznaje zemlju
i svoju armiju, jer on nije čovjek koji se ne bi usudio prkositi gluposti.
Nedostaje mu jedna spoznaja. Nečija naklonost također, jer nitko ga u
njegovu štabu ne upozorava na opasnosti kojima ide u susret, a on
ima suviše povjerenja u inteligenciju svojih suradnika i previše vjeruje
u principe što ih je naučio pod svodovima Vojne škole. Berteil mu
ponavlja da će slomiti vijetmince u Dijen Bijen Fuu kao što su ih
slomili u Na Sanu. To je Berteilovo pravo. Navarre je kriv što u to
vjeruje.

15. decembra 1953.

Vrativši se noću u Dijen Bijen Fu, potpukovnik Langlais je uspio
dovesti natrag u logor tri bataljona padobranaca koji su već pet dana
uzaludno pokušavali da stignu na položaj kod Muong Pona u usjeklini
što ide duž Pavieove ceste, šesnaest kilometara sjeverno. Tri bataljona
padobranaca ipak nisu skupina dječjeg zbora. Osma udarna grupa, što
je najprije krenula sa samostalnim specijalnim komandosima da
pomogne posljednjim najamnicima iz Lai Čaua koji su stigli na
vrhunce pošto su izbjegli zasjede i uništenje, bila je opkoljena. Druga
dva bataljona, 5. vijetnamski i 1. stranački, otišli su joj u pomoć. Zbog
okršaja izgubili su jedan dan sedam kilometara daleko od aerodroma
na mjestu gdje se Pavieova cesta uvlači u planinu. Kad su se napokon
uspjeli spojiti, grupa je pod cijenu teških gubitaka morala uzmaći
ostavljajući 1. stranački bataljon kao odstupnicu. Samo jedan
helikopter evakuirao je u dvanaest letova sedamdeset i šest ranjenika.
Što se tiče mrtvih, njih su zakopali na mjestu događaja uz molitve
vojnog svećenika odjevenog u odjeću boje leoparda. Na
improviziranom groblju, na nekom grebenu između trstike i velikih
grumena crvene zemlje, obilježili su grobove; daske od sanduka s
municijom učvršćene na kolce poslužile su kao nadgrobni stupovi.
Vod malih najaimničkih vijetnamskih vojnika s bombama za pojasom,
koji su žmirkali zbog sunca što ih je zasljepljivalo, predstavljao je
oružane snage. Razlikovali su se od ljudi koji su glavu imali opletenu
bambusom samo po američkom šljemu koji kao da ih je gnječio
svojom veličinom i težinom.
Kad je Langlais prispio u noći, na grebenima se zametnula borba,
čuo je preko radija samo zbrkane naredbe i izvještaje. U zoru su
izvirali iz šikare ostaci pripadnika bataljona ispijenih lica obraštenih
bradom. Langlais je mislio na ono što mu je Castries rekao kad je
odlazio: »Dovedi mi zarobljenike.«
Ma kako bilo skupo, iskustvo neće biti nekorisno ako se generali
budu odrekli iluzija. Sada je barem jasno kakve su mogućnosti
prodiranja što ga pružaju saobraćajnice u tom kraju: zabitna mjesta ili
spremu ekspedicionoga korpusa ne mogu iskoristiti; da bi mogli
napredovati, moraju se na visinama pokriti sa svih strana. Pavieova
cesta samo je planinska staza što ide duž nasipa Nam Koa. Čete
otcijepljene na bokovima teško napreduju preko neravna tla i raslinja
i kad se iscrpljene od hoda kroz džunglu, trome zbog nošenja borbene
opreme, pomole na vrhuncima gdje visoka trava ili drveće zaklanjaju
vidik, postaju bliza meta neprijatelju koji se zavukao u svoja
skrovišta. Sve je zasjeda, obmana, prijevara i smrt. Visoka se trava
miče, ne zna se da li je to od vjetra ili prolazi neki vijetminac. Kad
lovački avioni napadaju napalm-bombama one koji pružaju otpor,
neprijatelj iščezava ostavljajući nekoliko spaljenih leševa, smjesti se
nešto dalje i vrati se čim prođe opasnost.
Oficiri štaba u Sajgonu uzaludno se zbog toga ljute izlazeći ispod
tuša i nervozno otresaju cigarete čitajući izvještaje; stvarnost je jača
od njih: dok vijetminci mogu živjeti i boriti se u visokim krajevima i
bez padobrana što spuštaju namirnice i municiju zahvaljujući tome
što su majstori u prikrivanju, ekspedicionom je korpusu
onemogućeno manevriranje. Hoće li Castries, vatreni konjanik
prikliješten sa svih strana u svojoj kotlini, reći da ne može izvršiti
povjereni zadatak? Još se uvijek nada. Možda misli da će sve
promijeniti sa šest tenkova što su mu ih obećali.
 Na sjeverozapadu je obilježio jedno drugo uporište što će se zvati
»Annemarie«. Annemarie je junakinja njemačke pjesme koju pjeva
legija:
Annemarie, kamo ideš u svijet?
Idem u grad gdje su vojnici…
Kako mu se čini da su dva tajlandska bataljona evakuirana iz Lai
Čaua osrednje vrijednosti, Cogny je za Dijen Bijen Fu dobio jedanaest
bataljona mjesto devet. Odmah je naredio da se uspostavi još jedan
centar otpora, »Isabelle«, pet kilometara južnije, kako bi tu smjestio
artiljerijski oslonac koji ne bi bio podvrgnut istoj vatri kao glavni
centar: na granici dometa topova što podupiru sjever, uporište
»Isabelle« će imobilizirati tri bataljona da bi ga čuvali.
To uporište, općenito zamišljeno 2. novembra, a odlučeno da se
uspostavi 12. ili 13. decembra, odlukom avijatičkoga generala Bodeta,
Navarreova pomoćnika, bilo je još jedna veza prema jugozapadu s
Laosoim za smještaj grupa najamnika-gerilaca u Sop Nau, četrdeset
kilometara od Dijen Bijen Fua, kao i onih na pola puta u vapnenastim
stijenama Ban Na Tija.
Cogny se tome protivi. S pravom tvrdi kako nije potrebno odvojiti
tri bataljona na osam dana da bi ubacili grupe za obavještavanje kad
one mogu i same doći u svoje planine. Naprotiv, Cogny bi volio
stvoriti prateću grupu, pojačanu padobrancima, koja bi djelovala oko
Dijen Bijen Fua i uznemiravala neprijateljsku pozadinu. Djelovala?
Castries ne prosvjeduje. On ne kaže da su to obmane i da su nazori
štaba bliski buncanju. Cesta prema Sop Nau nije bolja od Pavieove;
zapreke će s vremenom biti jednake, a vojna se oprema nije
promijenila. Ne uspijevaju očistiti partizane nekoliko kilometara
sjeverno, a tvrdoglavo žele izvoditi druge zahvate daleko na jugu
usprkos neprikladnom terenu. Nitko ne prosvjeduje. Završivši svoj
posao, Bigeard je otišao u Hanoj, a njegov će bataljon doći za njim.
Navarre i Cogny zahtijevaju da se od 11 bataljona u Dijen Bijen Fuu,
četiri neiprekidno bave ofenzivnim akcijama. Nitko još nije svjestan
stvarnosti.
Četrnaesti decembra Ho Ši Min je uputio poruku narodu
Vijetnama. Izjavio je: ako francuska vlada želi postići primirje, vlada
Demokratske Republike spremna je da počne pregovore. Predsjednik
kolonijalne vijetnamske vlade Ngujen van Tam odgovorio je da je to
propagandni potez koji bi trebalo da unese malodušnost u redove
hrabrih trupa koje se bore protiv komunizma, a francuska je vlada,
koju je general Navarre uvjerio da će situacija u proljeće biti bolja,
ponovila da ne može uzeti u razmatranje izjave dane preko štampe ili
radija. Prije osam godina bila je bačena atomska bomba na Hirošimu,
ali ministarsko je vijeće još uvijek jednako formalističko. Uvažavaju
se jedino diplomatske note koje nisu predane preko malih oglasa,
kako je duhovito rečeno u Quai d’ Orsayu, već su ih donijeli
ambasadori u finim kožnim pozlaćenim koricama.

17. decembra 1953.

Sinoć se general Navarre po kiši ispustio u Hanoj i dugo
razgovarao s Cognyjem. Zaostavši za godišnjem doba, u ravnici
Tonkina već je deset dana vladala hladnoća. Muškarci i žene oblače
stare vunene maje ili vatom podstavljene kapute iznad platnenih
košulja ili bluza. Djeca nose na glavi kape s naušnjacima. Četrnaesti
decembra padala je gusta kiša. Navarre i Cogny, koji znadu koliko je
stajala operacija prema Muong Ponu, proučavaju ekspediciju za Sop
Nao. Cogny se mršti. Govori u prilog svog satelita.
Zapravo, Cogny je taj satelit drugačije zamislio nego što ga je
opisao u službenim spisima. On je htio manevrirati oko Dijen Bijen
Fua lakim snagama koje bi, ne prihvaćajući opasne borbe, neprekidno
uznemiravale opsjedatelje, a zatim bi nestajale u džungli i ponovno se
neočekivano vratille spremne da u pogodnom trenutku budu
pojačane opasnijom grupom. Cjelina bi manje predstavljala satelit a
više svemirsku maglicu ili oblak asteroida. Cogny misli da bi Vijetmin
u tom slučaju morao odvojiti važan dio svojih efektiva za opkoljavanje
tog mjesta kako bi uništio nametljivce ili, ako za njih ne bi mario,
izložio bi se opasnosti da se u nezgodnom trenutku mora upustiti u
napredviđenu borbu.
Mješavina regularnih vojnika i najamnika koja bi se slijepo
povodila za neprijateljskom organizacijam čini se Cognyju idealnim
obrascem, a zaista i jest zavodljiva. Oponašati sastav Vijetmina i
njegove borbene metode, koliko je samo šefova komandosa dosad i
mislilo na to i uspjelo? Kakvim čudom odjednom izvršiti ono što se ne
da improvizirati? Pukovnik Crevecoeur, oduševljen Cognyjevom
zamisli, spontano je predložio jednog od svojih laoskih oficira da vodi
tu tešku igru, ali general Navarre se ne da uvjeriti da tu postoji
mogućnost uspjeha. Dakle, Cogny nikad neće moći dokazati samom
sebi kako je njegova zamisao bila utopija, niti drugima da je bio u
pravu.
Je li moguće da se zavaravao takvim velikim iluzijama? Cogny koji
se već žali da je Dijen Bijen Fu progutao zračni vojni potencijal, rado
bi ga iskoristio u širinu i za potpomaganje padobranaca svog satelita
usred guštara; ali kako da ih kasnije vrati? Uostalom, i nisam baš tako
siguran da Cogny u to vjeruje: kompliciran i čak prepreden duh ispod
vanjštine, naviknut da postigne svoj cilj krivudavim putovima, misli li
Cogny zaista da bi takav manevar imao ikakvih izgleda za uspjeh u
kraju gdje su jedine saobraćajne veze magareće staze. Zar je izgubio
razum čovjek iz delte, naviknut na široke prostore rižinih polja,
čovjek koji rado ponavlja kako ne živi u oblacima, i koji je uporno
zahtijevao da Na San bude evakuiran? Zar mu je uspjeh kod Lang
Sona zavrtio glavom? Zamišlja li on da može zahtijevati toliko u toku
nekoliko sedmica a možda i mjeseci od ljudi koji su sposobni da dadu
sve od sebe samo ako je napor sasvim kratkotrajan? Kakvim će ih
kamionima ponovno pokupiti kad ceste nisu prolazne za teretna kola?
Koja će ih blindirana oružja potpomagati? Koji će im avioni bacati
namirnice i municiju ili im pružiti podršku ako bude loše vrijeme?
Tko će nositi njihovu opremu u džunglu? Na sva ta pitanja nema
odgovora: ovdje se sve odvija s pomoću čarolija.
Ove se lakomislene kombinacije mogu objasniti sretnim ali
nedovršenim iskustvom Na Sana u toku kojeg su se bataljoni usudili
otići više od pedeset kilometara izvan baze. S vremenom i s pomoću
iluzija zaboravlja se da su to uvijek isti ljudi, Brechignac i Bigeard,
jedini ili gotovo jedini koji su bili sposobni prevaliti petnaest
kilometara u jednoj noći i kao i pripadnici Vijetmina hodati bosih
nogu, koristiti se istim lukavstvima kao i neprijatelj, vratiti se sa
zarobljenicima, odspavati dvadeset i četiri sata u svojim rupama.
Zašto i drugi ne bi uspjeli u onome što su postigli Bigeard i
Brechignac, kojima su ponekad upravljali štabovi nepripravni za
takve zadatke? Tko se sjećao istih uvjeta iz prošlih iskustava? Tko je
mislio da oko Na Sana neprijatelj nije bio tako moćan? Da su Bigeard
i Brechignac još bili ovdje, oni bi imali hrabrosti da kažu kako ne
mogu u Dijen Bijen Fuu nanovo početi ono što su se usudili poduzeti
u Na Sanu. A zaboravlja se i to da su prošle godine, da su umor i
iskušenja otupili revnost i borbenost ekspedicionoga korpusa i da bi
sada, da bi se mogli na ravnici oduprijeti jednom vijetminskom
bataljonu, bile potrebne dvije ili tri oslabljene, neujednačene jedinice
generala Navarrea.
U stvari, Navarre se zakvačio za svoju ekspediciju na Sop Nao,
odbacuje zamisao o satelitu i opet ne prihvaća Cognyjeve vojne
pohode na Taj Ngujen i Ho Hu, jedan manje skup pohod na Fu Doan,
iako bi to bilo razumnije. U sve te pohode Navarre ne vjeruje jer ih ne
smatra dovoljno jakima da slome neprijateljev sistem. Misterij
Navarre je očito u tome što su u njemu usko povezani razum i
bezumlje.
Tog dana postoji još jedna nada: po kiši Navarre leti u Dijen Bijen
Fu s Cognyjem u »Dakoti« generala Lauzina, zapovjednika avijacije
ekspedioionoga korpusa. Castries, koji tom prilikom nosi svoje
znakove odlikovanja, sve je dobro pripremio. Kad se avion u 11 sati i
30 minuta spustio, vod Marokanaca s turbanima, u bijelim
dokoljenicama odaje im počast. Gore visoko u planinama lijepo je
vrijeme. Navarre koji ne voli duge ručkove u oficirskim menzama
dijeli sa svojim gostima hladan obrok što ga je dao donijeti iz Hanoja.
Nakon toga sjeda u džip s vjetrobranom − što ga vozi Castries − sa
svojim lijepim štapom s drškom postavljenim iza sebe. Pratnja ide da
posjeti već ogoljele glavice brda na uporištu »Beatrice« gdje ih prima
potpukovnik Gaucher koji komandira 13. stranačkom polu-brigadom.
Glomazan, mrzovoljan, slabo razgovorljiv, Gaucher ima ispod
legionarske kape s obodom široko lice fratra inkvizitora. Strmine već
okružene bodljikavom žicom nadvisuju čitavu dolinu gdje Nam Jum
rasprostire svoje svjetlosne prstenove u podnožju okruglih brežuljaka
što ga obrubljuju na istoku; na sjeverozapadu već se raspoznaju
glavice okruglih brežuljaka što ih garnizon nije zaposjeo, razvučeno
ljubičasto sljeme položaja »Gabrielle« gdje će uskoro posjeći stabla i
spaliti šikaru, jer je odlučeno da se tu uspostavi novo uporište s još
jednim bataljonom. Nasuprot bučnoj padini pokrivenoj šumama koja
se uzdiže sa strane odakle zapljuskuju napadi, vidik je širok, ali teren
ispresijecan jarugama i načičkan ozelenjelim glavicama brda u obliku
piramida što se uzdižu sve do najviših grebena, podesan je za
prodiranje i prilaz. Nije važno! Prije nego će ščepati prsa Dijen Bijen
Fua, valja se domoći tog ramena od crvene zemlje, odakle će se legija
pobrinuti da riga željezo i vatru. Gaucher nije intelektualac, već vepar
koji se pouzdaje u jake kljove. Vijetmin ga neće progutati a da se pri
tom ne zadavi, a ono što neće tući mitraljezi, doseći će minobacači i
topovi od 155 milimetara.
Navarre se zaustavio u isvom uobičajenom položaju, malo
zabačene glave, rukama na bokovima, odjeven u loše skrojenu
platnenu uniformu već zgužvanu od putovanja. Ukrućeni oficiri
njegove pratnje slušaju Gaucherova objašnjenja. S nosom u zraku,
pukovnik Revol udiše mirise što ih donosi vjetar s istoka gdje prebiva
divljač. Pod svojom malo unatrag zabačenom kapom Navarre se
smiješi, ali taj kiseli osmijeh što je više nalik na cerenje, ne samo da
ne olabavljuje njegovo lisičje lice nego ga još jače smežurava. Ovdje se
njegova uloga sastoji jedino u tome da kaže što hoće, a ne da ulazi u
pojedinosti. Cogny praktički obavlja službu komandanta armijskoga
korpusa. Prema 412. članu upute o taktičkoj upotrebi velikih jedinica
valja odrediti položaj otpora i označiti dijelove terena koje pod svaku
cijenu valja zadržati. Castries je zapravo izjednačen s komandantom
divizije. On treba da sastavi plan napada. Navarre će se zadovoljiti
time da ispravi greške, ali njegova dužnost nije da svoje potčinjene uči
zanatu. Jednostavno je odlučio da im pomogne dajući im tenkove.
U Hanoju je dobio obavijest od izvanredne važnosti: Džapova 308.
divizija prešla je pedeset kilometara u dva dana. Na taj će način biti za
tjedan dana u Dijen Bijen Fuu. Tko bi još mogao sumnjati da se nije
tamo uputila. Ali tko može tvrditi da se premješta čitava 308. divizija,
a ne samo neki njezini sastavni dijelovi? U tom su slučaju procjene na
temelju kojih je Navarre 3. decembra zasnivao svoju odluku da
prihvati bitku još uvijek tačne i nema razloga da se bilo što mijenja u
pogledu mjera poduzetih s obzirom na samo jednu neprijateljsku
diviziju, 316, čak ako je ona i znatno ojačana.
Kad bi čak bilo dvaput više neprijateljskih bataljona uz postojeću
dogmu, koju nitko nije mogao nijekati, a da pri tom ne bude optužen
zbog duševne zaostalosti, neprijatelj ne bi mogao napredovati i
nikakva ga artiljerija ne bi mogla potpomagati a da ne bude osuđena
na uništenje. Zar dvanaest bataljona utvrđenog logora, kojima će
zamijeniti one što pokazuju znakove mlitavosti nisu sposobni da
zaštićeni iza svojih mitraljeza i svojih topova dobro opskrbljenih
municijom zbrišu i unište dvanaest vijetminskih bataljona koji treba
da se smjeste pod njihovu vatru da bi dosegli kotlinu? Dakle, tko bi se
usudio protusloviti Navarreu? Što bi mogao prigovoriti artiljerac
Cogny? S kakvom bi primjedbom mogao preda nj izići sam Castries
na račun te pustolovine u koju ga prisiljavaju da se upusti u pokrajini
Sop Nau kad čak nije mogao dosegnuti Muong Pon? Trebalo bi da on
bude konjanik koji udara na široka prostranstva visoravni, lirska
definicija uloge u koju mu je teško da se uživi a čiju mu važnost
potvrđuje Navarre odbacujući njegove prigovore.
Neki je avijatičar upitao jesu li provjerene čuke što nadvisuju
uporište »Isabelle«. Odgovorili su mu da je bila poslana izvidnica
kojoj je trebalo dvadeset i četiri sata vremena da dosegne prve glavice
i isto toliko za povratak. Tamo je gore trava u visini slona i ona
sprečava svaku vidljivost. Odande ne može doprijeti nikakva
opasnost.
Odlazeći u 17 sati, Navarre nije uzeo u obzir nijednu Cognyjevu
primjedbu, a Cogny ne odustaje od svoje zamisli o satelitu koji bi
nomadizirao (taj je glagol imao mnogo uspjeha u vojničkom rječniku),
oko Dijen Bijen Fua. I jedan i drugi još uvijek vjeruju kako je
manevriranje moguće.
Generali se ne odriču tako lako tlapnji što su ih sebi zabili u glavu.

23. decembra 1953.

Vezu prema Sop Nau Bigeard je ocijenio ovako: blef. Zapravo,
nitko nikad nije razumio koji joj je bio cilj. Legionari 3. stranačkog
bataljona dospjeli su do Muong Kua nakon dvadeset i jednog dana
hoda laoskim cestama, a hrabra Brigitte Friang, koja se iznad njih
spustila padobranom, uspoređuje njihova lica s licima zatočenika iz
koncentracionih logora. Njihov je mladi liječnik izgubio deset
kilograma. Više je tifusara u agoniji.
Brigitte Friang je nastavila put s njima u noćima punima
mjesečine, prelazila u pirogi rijeke između konja koje su pustili da
plivaju, gacala po planinskim potocima, klizala se po ljepljivim
blatnim padinama, palila pijavice vrhom cigareta da bi je prestale
progoniti, spavala u napuštenim kolibama ili na zemlji pocrnjeloj od
šumskih požara. Izbjegavajući sela, doline i pripadnike Vijetmina koji
su se tu nalazili, Vaudreyevi su bataljoni napokon prispjeli do koliba
Sop Naa, smještenih u vrtačama stijena.
 Tog su se dana popodne spojili s Langlaisovim odjeljenjem.
Langlais, kojega boli gležanj, i Vaudrey rukovali su se i popili gutljaj
ruma pred fotografskim kamerama. Brigitte Friang ostaje sa svojim
prijateljima iz 8. udarne grupe koje kapetan Tourret, savjesni
Bigeardov učenik, tjera na čelu kolone preko gorskih potoka koje
prelaze do trbuha u vodi, preko razmočenih putova i visoke nesnosne
trave. Bataljonski liječnik, lijepi poručnik Patrice de Carfout, koji je
također imao otečeni gležanj, mirno daje injekcije, praške i balzam
ljudima koji su se srušili na tlo. Uveče pokušavaju sušiti odjeću kraj
slabe vatre koju se ne usuđuju pustiti da se rasplamsa. Američki
fotograf Dixie Reeds, kojega je Castries sinoć, prolazeći u »Morani«,
dao prevesti helikopterom što je došao po nekog ranjenika, nastavlja
smiono dug mučni marš u lakovanim cipelama, dugim hlačama i
kravati, s torbom natrpanom filmskim vrpcama i bocom burbonca.
− Što to dokazuje? − rekao mi je Langlais − da nikakva veza nije
bila moguća. Ekspedicija na Sop Nao bila je operacija za izvještaj.
Izmišljotina. Bilo je potrebno kako bi se i dalje vjerovalo da Dijen
Bijen Fu nije bio opkoljen. Imao sam mnogo muke dok sam među
svim našim Tajlanđanima i Meosima otkrio jednog lošeg vodiča za
dvanaest stotina ljudi dok mi je bio potreban po jedan dobar vodič za
svaku četu. U štabu u Sajgonu nisu razumjeli zašto se nisam služio
lijepim cestama koje su crveno označene na karti. To nije bila
Beauce.* Nedostajali su putokazi. Da sam se morao upustiti u borbu,
ostavio bih jedan bataljon. Radije sam se s vijetmincima igrao
skrivača i izbjegavao tjesnace gdje su osamareni konji jedva prolazili i
gdje bi me mogli uništiti: više sam volio krčiti sebi put s pomoću
kratkih mačeva za krčenje džungle. Uostalom, Castries nije mislio da
ću se spojiti s laoskim trupama, ali se morao pokoriti. Džungla? U
čitavom su ekspedicionom korpusu bila samo dva bataljona na nju
naviknuta: Bigeardov i Brechignacov. Mi smo tu crkavali, a nismo čak
ni jednog čovjeka mogli staviti na nosila. Onaj tko poznaje rat u tom
kraju, ne može izdati slične naloge…
* Pokrajina u Francuskoj. Op. prev.
Tko može formirati Cognyjevu svemirsku maglicu, tko je može
raspaliti, učiniti je opasnom? Vijetmin bi je zbrisao za nekoliko dana.
I to je vjerojatno, na žalost, bila utopija. I sam Langlais je zaboravio
da se u jednom trenutku namjeravao vratiti kroz vapnenaste krajeve
Ban Na Tija da bi se ravnao prema primljenim nalozima i da se
ozbiljno zakvačio s Tourretom koji ga je tvrdoglavo nastojao
nagovoriti neka se vrati preko brda i dolina u ravnoj liniji.

24. decembra 1953.

Velika novost ove noći da se Navarre udostojao proći kroz Dijen
Bijen Fu nije dobra. Šef Cognyjeva Drugog odjela koji je to javio
sumnjičavom štabu u Sajgonu, ne može sebi čak ni čestitati što je
tačno zapazio: Džapova 308. divizija već je ovdje, a njezina bi
prisutnost na jugu kotline mogla značiti da prijeti opasnost da zadrže
dva bataljona što se vraćaju iz Sop Naa.
S boka zaštićen tihim pukovnikom Revolom, Navarre je potkraj
popodneva došao sa svojim tugaljivim izražajem lica i sa svojim
štapom. Oni koji ga poznaju hvale njegovu jednostavnost i
dobroćudnost, ali priznaju da muke što ih podnosi kako bi se pokazao
prirodnim u svakodnevnim odnosima izazivaju u njemu izvjesnu
nespretnu stidljivost koja ga čini krutim. Zatvorio se na komandno
mjesto s Castriesom i nisu izmjenjivali ljubazne riječi. Očito, Castries
i on se ne slažu i vode hladan rat na sastanku načelnika korpusa i
delegacije oficira koji je bio sazvan uveče. Kakve mu misli prolaze
glavom u tom trenutku kad mora pokazati izvjesnu toplinu onima
koji ga slušaju. Možda neće da zna za druge osim onih što ih je iznio u
»Caravelli«: »Postoje svi vojnički uvjeti za pobjedu.« A ipak mu je
poznato da se 308. divizija približava svjetlima utvrđenog logora.
Prema Castriesu, on je navodno rekao: »Vi se borite za Dijen Bijen
Fu…« a to kao da baš nije jasno.
Kapetan Capeyron iz 13. polubrigade legije zapamtio je iz tog
pozdravnog govora to da će rat završiti ako vlada izvrši ono što je
obećala Navarreu. Kapetan Capeyron, a i mnogi drugi oficiri zajedno
s njim, osjećali bi se malo povrijeđenima kad bi pobjeda nad Dijen
Bijen Fuom bila samo strateška pobjeda koju su stekli ishlapjeli
duhovi u visokim sferama štabova, a da ljudi njihova staleža nisu
imali prilike da unište neprijatelja među bodljikavim žicama. Njegovi
drugovi i on bi se osjećali izvlaštenima čudnim završetkom toga
čudnog rata. Capeyron treba da se vrati u Francusku u maju. Pa
dobro, u aprilu će otići u Hanoj i tamo provesti petnaest dana prije
nego se ukrca. To je jednostavan, razborit čovjek kome ne nedostaje
humora. U legiju je došao nakon pustolovne mladosti. Trideset i devet
mu je godina, ima blagi glas i sive oči ispod bujne smeđe kose. Došao
je opet u svoj bataljon poštapajući se, jer je bio ranjen u delti.
Na sve strane, u rovovima i skloništima odjekuje pjesma. Legija
umije slaviti Božić: po tradiciji, svaki čovjek dobiva dar iz ruku svoga
komandira čete ili voda; svaki oficir dobiva dar od svoje momčadi.
U deset sati uveče održava se polnoćka pored komandnog mjesta
gdje je božićno drvce odjednom zasvijetlio u mraku. Oltar je bio
postavljen ispred okruglog šatora kapelice ispod velikih obojenih krila
padobrana, između svijećnjaka čiji plamenovi lelujaju na vjetru.
Mjesec još nije izišao, ali nebo na istoku iza mračne gomile planina
već blijedi.
Nagnute glave, zamišljena pogleda, malo opuštenih usana, Navarre
stoji u prvom redu između Castriesa i Revola, u platnenom haljetku
iznad džempera, jer je hladno. Ošišane glave, blistavih očiju ispod
gustih obrva, šiljaste brade i nosa, Castriesu nedostaje samo ogrtač na
ramenima da bi bio nalik na kaluđera-vojnika. Gledajući ih na
trenutak nepomične zbog molitve oko velikog zlovoljnog i sitničavog
meštra, čovjek bi pomislio na izmorene templare jake na jeziku,
čvrstih ruku i jednostavna duha da na drugom kraju nije bila Paule
Bourgeade, lijepa Castriesova tajnica crveno naličenih usana u svojoj
smiješnoj odjeći od tkanine za vreće. Je li ona jedan od anđela
potrebnih muškarcima? Prekrštenih ruku, lica okrenuta oltaru, ona
ne osjeća veličinu pustolovine što je počela.
Začula se pjesma »Stille Nacht, heilige Nacht«, koju lijepi njemački
glasovi šire u duboku noć gdje u daljini odjekuju udarci minobacača
poput posvećenih bubnjeva. Templari? Kad bismo mogli povjerovati
da smo u franačkom kraljevstvu u Jeruzalemu, onda bi ovo bila misa
reda teutonskih vitezova, jer kor pjevajuća »O, Tannenbaum« slijedi
iza »Stille Nacht«. Kod podizanja, u veličanstvenoj tišini, planula su
dva mitraljeska rafala, a niz kugala koje su za sobom ostavljale
grimizni trag šiknuo je prema brežuljcima.
Poslije blagoslova zbor se raspršio. Navarre je nagovijestio da bi rat
mogao uskoro završiti. Glavni komandant nalazi se kod Castriesa na
čelu stola na svečanoj božićnoj večeri. Gaucher dolazi sa
zakašnjenjem, malo pripit, i priča o svojim ratnim doživljajima.
Navarreu je dosadno i brzo se povlači. U legionarskoj oficirskoj menzi
na četvoricu dolazi jedna boca šampanjca, Razgovor postaje sve življi,
posvuda se pjeva »Lilly Marlene« i »Annemarie«. Grupa oficira se
udaljila, došla na Castriesovo komandno mjesto, gdje on časti pićem u
svom crvenom prsluku sa zlatnim kuglicama. Približio mu se neki
visoki komandant bataljona, malo nakresan.
− Ti znaš da legija baš ne cijeni mnogo konjanike, ali ti, tebe
poznajemo. Dakle…
Skinuo je s prsiju značku 13. polubrigade i prikvačio je na
Castriesove grudi uz pljesak i odobravanje.
− Eto, gospodine pukovniče. Bolje ne bismo mogli reći.
Reporter koji prisustvuje toj sceni došao je iz Hanoja u »Dakoti«
intendanture punoj dasaka za mrtvačke sanduke što je samo trebalo
da budu sastavljene.
Dvadeset kilometara odavde, u šikari, Langlais i Tourret slave
Božić uz šalicu kave podgrijane iznad plamena svijeće, ispod krova
trošne kolibe u nadi da će sutradan uspjeti istići u Dijen Bijen Fu i
sretno izbjeći protivniku čije svježe tragove posvuda nalaze.
U svim kapelicama i crkvama u Indokini francuski misionari i
vijetnamski svećenici priređuju jaslice, stavljaju u njih svete kipiće,
naprašuju božićna drvca i slamnati krov s malo šećera u kristalu. U
noći, siromašni i gorljivi kršćani ispunjavaju crkve litanijama,
jadikovkama, žalbama i pjesmama u koje dječurlija upliće svoju
vrisku; legionari, padobranci u odijelima boje leoparda, oficiri legije
ekspedicionoga korpusa također prilaze da se pričeste. Boreći se za
Zapad, koga je jedan čovjek učio milosrđu, pravdi i ljubavi, osjećaju
potrebu za ovom utjehom, jer ih taj rat u daljini ponekad obaspe
pitanjima na koja se ne usuđuju ili ne znaju odgovoriti: njihov
neprijatelj ne pokazuje milosrđe, neprekidno ih uhodi, svaka njihova
riječ je ponovljena neprijatelju, a svaki ih korak može odvesti u smrt.
U zajednici koja ih odjednom spaja s narodom čiji jezik ne razumiju,
na trenutak gube gorki osjećaj da su stranci za koje malo ljudi ne želi
da odu: čak i većina katolika, ma koliko se bojali približavanja
komunizma, znaju da će Francuska otići ali žele da se to ne zbude još
prije nego što to oni misle.
U menzama dobivaju razgovori neuobičajeni obrat. Svi osjećaju da
se u Dijen Bijen Fuu priprema bitka o čijem će ishodu ovisiti rat.
Atmosfera što vlada u Tonkinu nesumnjivo to dokazuje; pripreme s
obje strane nadmašuju sve što je dosad viđeno, a novinari koji
posjećuju logor to i kažu. Svi se boje onih tri stotine kilometara
planina, džungle i zasjeda što dijele Hanoj od Dijen Bijen Fua, a
moraju ih prijeći ljudi, topovi, sve do cigareta i konzervirane krvi. A
razdoblje što dolazi neće biti povoljno za upotrebu avijacije. Glavni
komandant koji je to izabrao nije znao steći povjerenje: u toku svoje
karijere ničim se dosad nije odlikovao, smatraju ga hladnim,
pretjerano suzdržljivim, nesposobnim da upravlja ljudima, da pronađe
riječi koje ulijevaju nadu ili ohrabruju. Nije uporan. Još se nitko ne
usuđuje reći da se upustio u nešto što nadilazi njegove snage. Pa ipak,
ako mu se nasmiješi sreća, postat će najslavniji vođa u Indokini; onda
će mu sve njegove greške ići u prilog i sve će mu oprostiti ako lisica
bude umjela da pobijedi tigra, ako prisili Džapa da poklekne.
Kakva da se poruka uputi večeras ljudima koje je odluka generala
Navarrea bacila u kotlinu prema kojoj žure vijetminske divizije? Da se
govori o miru onima koji treba da ratuju, o odricanju onima čiji je
zanat da ne uzmiču, a koji ništa ne mogu birati. A ipak zvijezde,
pastiri, betlehemsko stado nisu toliko drugačiji od meoskih planina i
zvijezda Dijen Bijen Fua. Svima je potreban netko tko bi ih spasio.
Vječna vrata neba neka se otvore za kralja pravde i istine.

25. decembra 1953.

Ujutro na Božić magla je zakrčila kotlinu, ali već nekoliko dana
»Dakote« mogu izbacivati terete zahvaljujući balonu što ispituje
meteorološke prilike i pokazuje iznad oblačne mase mjesto
iskrcavanja. Kao »božićni dar«, Castries je našao prva dva tenka
»Chaffee« pripravna za borbu. To je jedina sreća tog dana, zajedno s
iskrcavanjem 2. tajlandskog bataljona, od kojeg očekuju, tko zna
zašto, sve i sva zbog njihova poznavanja terena i jezika.
Na svim cestama gdje avijacija izviđa neprijateljski kamioni prolaze
bez ikakvih teškoća.
Langlaisovi su bataljoni napokon stigli do Dijen Bijen Fua. Pored
bodljikave žice u blizini bunkera Brigitte Friang je ugledala božićno
drvce, zlokobno poput Goyinih užasa rata: kolac okrunjen
vijetminskim šljemom, ukrašen poderanom cipelom, ispražnjenim
konzervama i praznom bocom. Ali, dodaje ona, padobranci su se
brijali i pjevali u sav glas.
 31. decembra 1953.
Je li to posljedica njegova posljednjeg posjeta Dijen Bijen Fuu, ali
Navarre naglo mijenja ton. Dolaze do izražaja ozbiljna kolebanja koja
se ni po čemu nisu mogla naslutiti. Zar je iznenađen tačnim
predviđanjima Cognyjeva Drugog odjela o kretanju neprijateljskih
divizija? Ili je shvatio da se mogao i prevariti? Navarreu je napokon
postalo jasno što neprijatelj želi, i to iz izvještaja o situaciji što mu ga
je predao šef njegova vlastitog Drugog odjela: Džap koncentrira svoje
snage i sredstva i čak se termin »motorizirano oružje« pojavio u
dešifriranim porukama.
Iz ove prijetnje Navarre prvi put osjeća tutnjavu grmljavine. Tog
dana mora priznati da je zračno-kopnena baza Dijen Bijen Fua
blokirana sa svih strana. Izvidnice s uporišta »Isabelle« ne mogu više
dosegnuti obale Nam Nua, niti se legionari s uporišta »Beatrice«
mogu upustiti na cestu što vodi prema zaselku Na Loiju. Potpukovnik
Louis Guth, načelnik Castriesova štaba, ubijen je 28. decembra u
sumrak metkom za vrijeme izviđanja terena u usjeklini u predjelu
uporišta »Gabrielle«. Bataljoni iz Sop Naa umakli su na vrijeme
Džapovoj 308. diviziji. Dijen Bijen Fu je opkoljen kao što je bio i Na
San. Tko bi se još usudio vjerovati protivno? Čak se i ne zna kako bi
mogli onemogućiti teško oružje koje bi otkrili na rubu prvih kosina.
Teško je uopće zamisliti kako bi se kroz džunglu kretala kolona da
napadne jednu bateriju.
Vijetmin se ne zadovoljava osvajanjem visoravni. Izbija prema
srednjem toku Mekonga, kao da namjerava presjeći Laos na dva
dijela; Tajland proglašava stanje uzbune u svojih devet sjevernih i
sjeveroistočnih provincija. Naše su čete evakuirale Takek, a operacija
»Atlante«, predviđena još u junu, kao da je opravdana da bi zaustavila
protivnički napad. Dijen Bijen Fu zasad uživa prvenstvo broj jedan u
naporima, ali znatne rezerve moraju odasvud biti uzete da bi se oprle
općoj situaciji. Kao i drugi krajevi, Tonkin mora dati svoj udio i Cogny
je zbog toga zabrinut.
Koristeći se obavijestima kojima raspolaže, Navarre naređuje da se
napadaju saobraćajnice. Dvadeset i tri lovca bacaju 25. i 26. decembra
dvije-tri nove tone bombi na jedan od unaprijed određenih odsječaka,
na tačku »Mercure«. Sutradan je cestovni saobraćaj ponovo
uspostavljen.
 Iz Sajgona, kamo se vratio na Božić, nakon slijetanja u Seno, koji je
zatekao u paničnom strahu, Navarre je brzojavno poslao svoja
zapažanja Cognyju. Ustanovio je da je zaštita protiv artiljerijske vatre
preslaba, mreža bodljikave žice nije dovoljno gusta i nema dovoljno
mina i klopki; čudi se što uporište »Gabrielle«, − a smatrano je
neophodnim − još nije započeto i na kraju kaže kako politička
situacija stvorena obnavljanjem autoriteta Dea van Longa ima loših
posljedica na regrutaciju.
U stvari, ako su neka skloništa loša, kriv je tome isto toliko prezir
prema protivniku i izvjesna nemarnost u radovima, kao i loši
materijali kojima raspolažu. Da bi odoljelo udarcima topova od 105
mm, sklonište bi moralo biti poduprto sa dva podupirača od okruglih
cjepanica promjera petnaest centimetara ispod sloja zemlje od jednog
metra, na kome bi bio drugi vanjski sloj od kamenja. Budući da u
dolini nema kamenja, zamjenjuju ga rešetkom s aerodroma, starim
opekama ili snopovima pruća koje takođeir služi u nedostatku boljeg
materijala za isušivanje. Zelene grane stabala su osrednja zaštita, a
sječa u šumi prekinuta je često zbog nesigurnosti. Cogny će kasnije
tvrditi kako je bilo učinjeno najviše što se moglo učiniti uzevši u obzir
vrijeme i sredstva; to znači da je sve bilo prebrzo obavljeno.
Želi li Cogny, kako je to 30. decembra izjavio specijalnom
dopisniku United Pressa, borbu kod Dijen Bijen Fua, ili hoće da
prevari neprijatelja hineći da je želi? Kako se može izreći sud nakon
deset godina razmaka? Nesreća je što nitko nikad nije tražio od
Cognyja izjave, a jedine što postoje iz tog vremena govore u prilog toj
borbi. Nešto što se može smatrati dokumentom lišenim svakog
pretvaranja jest čudni izvještaj glavnog artiljerijskog savjetnika koji je
dva dana prije išao s Cognyjem u Dijen Bijen Fu, tvrdnja što se
pripisuje Castriesu, kako je artiljerija Dijen Bijen Fua dovoljno snažna
i zaključak da neprijatelj nikad neće moći gađati danju i po lijepom
vremenu.
To je osnovna tačka ugovora koji je 29. decembra sklopljen umalo
ne pred javnim bilježnikom u prisutnosti pukovnika de Castriesa i
komandanta zračnih snaga. Zračne snage zahtijevaju savršeno
čuvanje piste i zaštitu protiv direktnih udaraca koji bi je učinili
neuporabljivom. Na sjeveru valja pojačati uporište »Gabrielle« što
štiti uzletište i prostor za spuštanje padobranaca, a neprijatelju ne
smiju dopustiti da postavi protuavionske baterije na brežuljke ili u
kotlinu. Zahtijevaju da ih ne prisiljavaju na to da sami napadaju
protivničke topove, a ako ih tu bude, da štite stajanke lovačkih aviona
i saobraćajnice. Zauzvrat, oni se obavezuju da će isvakog dana dovesti
najmanje stotinu tona u Dijen Bijen Fu, potpomagati obranu svojom
zaštitnom vatrom direktno i indirektno, izviđanjima i promatranjima.
Na kraju su obećali da će, ako bi uslijed nekog obrata pista postala
neuporabljiva, takvo stanje trajati samo nekoliko dana. U želji da
pomogne Castriesu u otkrivanju neprijateljskih baterija, general
Lauzin je predložio upotrebu promatračkog balona što bi ga uz velike
troškove dopremili iz Versaillesa. Uzdižući se iznad oblačnog
poklopca koji ponekad zatvara kotlinu, ta bi prethistorijska sprava,
koja bi vjerojatno vrlo brzo bila oborena, nadzirala vrhunce kad
avioni ne bi mogli uzletjeti. Ideja nije bila prihvaćena.
Navarre je pokušao da se iz upute koju je tog dana izdao ne
primijeti pesimizam koji ga je obuzeo. Odlučio je da prihvati bitku u
visoravni; ako to sad i žali, on nije čovjek koji bi se odricao
odgovornosti, a još manje ih nijekao. Ostavši pri toj odluci za koju
počinje vjerovati da nije sretna, čestita samom sebi i ponavlja da želi
pobijediti. Nije mu nepoznato da se u okolnosti koje ponekad
prisiljavaju generale da otpočnu bitku ubraja i velik udio
neminovnosti, ali ništa nije izgubljeno dok sve nije izgubljeno. I
slučajnosti ponekad izmijene situaciju.
Kako mu je dužnost da sve predvidi, a najbolje je već bilo
razmatrano, ostaje da se prouči najgore. Uzima dakle u obzir
pretpostavku da se bitka, zbog vrlo moćnih sredstava koje bi
neprijatelj prvi put stavio u pokret, ne bi okrenula u njegovu korist,
jer bi artiljerija spriječila pristup avijaciji, a protuavionska obrana bi
ušutkala bazu. Zahtijeva od generala Cognyja i pukovnika de
Crevecoeura da pripreme u najvećoj tajnosti, kako eventualni
izvršitelji ne bi o tome mogli ništa doznati, operaciju kojoj je već dao
ime »Ksenofont«, za slučaj ako bi garnizon utvrđenog logora bio
izvrgnut propasti i ako bi ga morali evakuirati.
I tako je sad sve jasno. Nitko ne može tvrditi da je bio prevaren ili
čak slabo obaviješten. Ima mnogo izgleda da će godina što upravo
počinje biti za Indokinu nalik na posljednju rundu boksačke borbe
srednje kategorije: nakon mnogih uzmaka, dva su protivnika
naizmjence bila na podu i dolaze do daha u svojim kutovima,
pripremaju se da se nanovo bace jedan na drugoga. Suci zasad kažu
da je ishod neodlučan. Posljednja će runda odlučiti ishod borbe.
Generalu Henriju Navarreu valja priznati neobičnu zaslugu: ne
boji se neodobravanja svojih potčinjenih zato što bi oni mogli
predviđati poraz. Zašto ne ide još dalje! Istina, on je napisao da se
neće pomiriti sa sudbinom da povuče čete iz Dijen Bijen Fua, osim u
krajnjoj nuždi, ali nitko iz njegove okoline ne može crno gledati u
budućnost. Tim više nitko ne bi mogao vjerovati da je takvo gledanje
već zastarjelo otkako dolazak Džapove 308. divizije izvrgava pogibelji
svaki pokušaj bijega. Kao Cezar kod Avaricuma, Veliki Conde pred
Leridom, Navarre misli da bi se situacija mogla završiti s propašću.
Zašto nema hrabrosti da još jače prkosi onima koji misle da će lako
svladati Džapa i vrijeđaju se ako bi netko mogao čak i sumnjati u
uspjeh! Zašto ne odluči da ode! Prisutnost Džapove 308. divizije
komplicira sve i ponovno ukrcavanje bataljona ne bi se moglo izvršiti
bez gubitaka, ali se neprijateljska artiljerija još nije smjestila i prije bi
sebi dala oderati kožu negoli otkrila svoje položaje. Mogućnosti za
povlačenje a da se pri tom ne pretrpe teški gubici manje su nego 10.
decembra, ali ipak postoje. Međutim, operacija bi se pretvorila u
bijeg, Navarreov bi ugled bio okaljan, a naročito nikad ne bi bilo
dokazano da je pobjeda bila obmana.
Navarre sigurno ne priznaje takav argument. Sasvim malo vjeruje
u Cognyjevo mišljenje i obratno od svih koji preziru neprijateljsku
artiljeriju − on se nje boji. Ako je odlučio da ne ode, to je zato što
usprkos pesimizmu zbog kojeg je potišten vjeruje u pobjedu.
Uostalom, pretpostavka kako će sve to tako jednostavno proći bio bi
znak slabog poznavanja ljudi i ideja koje njima upravljaju. Ništa ne
smeta što se brojka jedne godine njiše u zaglušnoj buci šampanjskih
boca koje se otvaraju. Koliko god veliki ljudi mogu ponekad biti slijepi
i gluhi, oni ostavljaju dojam kao da vide i misle, a njihovi podređeni
imaju u njih povjerenja. Kad šefova malodušnost postane očevidna,
dovoljna je samo sitnica da bi događaji, poput vode što traži svoju
padinu, okrenuli na dobro ili na zlo.
U Dijen Bijen Fuu još se ništa nije odigralo. Udio oštroumlja s obje
strane ostaje jednak, kao kod boksača koji oprezno vrebaju trenutak
kad će se protivnik otkriti.
 NOĆNA POSUDA
Artiljerija na položaju bit će naprotiv postavljena u širini nasipa koji
će biti naročito debeo, svuda u dva kata. Moralo bi se osobito dobro gađati
da bi je onesposobili, a to uopće neće biti moguće jer će samo otvor topa
nadvisivati nasip…
Princ de Ligne

Dokazano je da armija prolazi onuda kuda je prošla koza; čak i samim

užetima mogu se topovi odnijeti na najviše planine, tu utvrditi visoravni i
posjeći drveće što pokriva vrhunce otkad postoji svijet, opustošiti
neprijateljski logor koji ne očekuje da s neba padne tuča topovske tanadi.
Princ de Ligne
 1. januara 1954.
Kad je Cogny 29. decembra išao u Dijen Bijen Fu, morao se vrtjeti
više od jednog sata iznad kotline da bi se mogao probiti kroz oblake i
spustiti: zračni je prostor već zatvoren. Jaki se pljusak spustio na
deltu. Ceste blistaju od vode što se cijedi s krovova kuća, zamućuje
zaštitna stakla na kolima i obale Malog jezera u Hanoju. U zračnim su
bazama tehnički uređaji za navođenje tako oskudni da avioni slijeću
tek u razmaku od petnaest minuta. Uz taj bi ritam bilo potrebno deset
sati, ako se na jugu ne bi malo razvedrilo, da se otpremi četrdeset
»Dakota« potrebnih za održavanje života u Dijen Bijen Fuu.
Avijatičari će uspjeti da na mjesto što ga od sada valja nazivati
utvrđenim logorom, a ne više bazom ofenzivnih i defenzivnih
operacija, tog dana postave posljednju pješadijsku jedinicu koju tamo
čekaju: 5. bataljon 7. puka alžirskih strijelaca, određen da napokon
zauzme uporište »Gabrielle«, 4 kilometra u pravcu piste za slijetanje
na blagim padinama dugog pošumljenog obronka što neznatno
nadvisuje sjeverni izlaz. Četiri stotine ili pet stotina metara odavde, u
podnožju nekoliko rižinih polja, uzdižu se drugi, širi obronci prema
strmim vrhuncima, prekriveni bujnim i gustim raslinjem odakle bi
sposoban napadač mogao prići sa svojim oružjem. Ovamo će doći tko
god bude htio iz mračnoga gorskog masiva u kojem se raspršila
Džapova armija a da je ništa ne izdaje: nikakvo kretanje, nijedan
šanac, nikakav dim. Jedini tragovi na nizbrdici su vatre što su ih prije
zapalili Meosi da bi posijali mak.
Ova utvrđena tačka uporišta »Gabrielle«, čija je važnost tolika da
su sami avijatičari zahtijevali da bude uspostavljena, neće moći
očekivati druge podrške osim artiljerijske vatre glavnog položaja:
uporište »Beatrice« i njeni legionari dva su i po kilometra na
jugoistoku, odijeljeni od njega zavijucima rijeke i drugim brežuljcima;
uporište »Annemarie« i njezini Tajlanđani dva su kilometra na
jugozapadu. Uporištu »Gabrielle« i njezinoj komandi nisu potrebni
samo mitraljezi i topovi da bi izdržali već i željezni moral, jer tu će se
ljudi osjećati samima; nedostaje čak i onih blagodati što postoje u
glavnom položaju otpora: električna struja što je pribavljaju pionirske
jedinice, spuštanje padobranaca, utješni osjećaj zbog broja ljudi i
nagomilavanja oružja. Nekoliko oficira koji okružuju Alžirce na
uporištu »Gabrielle« pitali bi se kakva im se sudbina priprema kad bi
mogli čitati dokument što ga general Bodet ima u svojoj torbi u
avionu kojim leti u Pariz.
To je opširno pismo generala Navarrea što nosi broj jedan službene
pošte u novoj, već sasvim turobnoj godini zbog perspektiva koje
proizlaze iz tajne upute. Iako je plan sam po sebi logičan i dobro
napravljen, čini se kao da je suradnik, kome ništa nije bilo jasno,
pobrkao divizije. U primjerku što sam ga imao u rukama bilo je krivih
zaključaka, a glavne tačke nisu bile dovoljno objašnjene. Ali to je
sporedno. Osnovno je u sadržaju, a sadržaj će uvaliti one koji će ga
primiti u takvu zabunu da neće znati kako bi našli izlaz.
Kako bi oni mogli razumjeti da za pet tjedana razlike isti čovjek
koji je na stidljive prijedloge da se počnu pregovori odlučno odgovorio
»ne«, sada misli na poraz pothvata u koji se upustio a da nije pitao
vladu za mišljenje, ili usprkos tom mišljenju? Kako bi oni slijedili,
tako loše i iz takve daljine, put što vodi Navarrea od slijepog
optimizma do bespomoćnog pesimizma? A zašto bi se iznad svega
osjećali obaveznima da ga izvuku iz kritične situacije u koju kao da se
s lakoćom upustio? Kriminalni roman, eto izraza koji će se pročuti po
svim ministarskim kabinetima čim general Bodet otvori svoju torbu.
Ljudi će se neugodno iznenaditi zbog nekih izraza igrača pokera
kojima je ukrašen tekst: ulog koji može donijeti znatne dobitke
jednako kao što može biti i opljačkan, protivnik je povisio ulog.
Postavljat će se pitanje da li i Navarre možda ne misli kako i sam sjedi
za stolom, a ulog je Indokina. Pojavile su se sumnje u vrijednost
heroja čiji su razbor i oštroumnost hvalili.
»Taj izvještaj«, rekao mi je general Navarre devet godina kasnije,
»nije bio tako pesimističan. Očito, nisam smatrao da je bitka
dobivena, ali to nije značilo da je izgubljena. Dodao sam da bi bez
obzira što se dogodilo, Dijen Bijen Fu odvratio Vijetmin od općeg
napada na deltu. Upozorio sam kako neprijateljska logistika zauzima
razmjere koji zabrinjavaju, a Kina šalje kamione, artiljeriju i
municiju. Ali nisam pokazao takvu zabrinutost.«
Kriminalni roman? Navarre brižljivo upozorava na dolazak
protuavionskih topova, a možda i teške artiljerije i neprijateljske
motorizacije. Po njegovu mišljenju, ako avijacija spriječi da ta
sredstva dođu, bitka će biti dobivena, ali ako ih neprijatelj uspije
smjestiti na položaje, uspjeh više nije siguran. Stil je toliko nov da
članovi vlade, naviknuti na optimističke procjene, jedva vjeruju
svojim očima. Nakon hvalisanja s Lang Sonom i pobjedničkih pjesama
od 20. novembra, ministri i predsjednik vlade, koji ne poznaju
izvještaj pukovnika Nicota protiv operacije »Castor«, ne mogu
zamisliti kako je glavni komandant mogao izložiti ekspedicioni
korpus takvim opasnostima i dopustiti da ishod tako važne bitke ovisi
o manjem ili većem broju bombardera. Prvi koji je bio u isto vrijeme
upoznat s važnošću uloge avijacije u ovakvu slučaju i s oskudnošću
sredstava što mu stoje na raspolaganju, bio je general Navarre. To je
bio jedini razlog zbog kojeg su u više navrata tražili od njega da
nanovo pregleda svoje planove i on je potpuno svjesno odlučio da se
tuče u Dijen Bijen Fuu. Nitko u Parizu ne može vjerovati da je
dvanaest tisuća ljudi zatvorenih u utvrđenom logoru izloženo
opasnosti. Čak ni u Dijen Bijen Fuu nitko ništa ne zna o utvrđivanju
neprijatelja i o onom što se priprema, osim Castriesa, jer je danas
došao Cogny da ga na to upozori.

2. januara 1954.
Stalni specijalni dopisnik Associated Pressa u Hanoju objavio je
novu izjavu generala Cognyja: Francuska je komanda sigurna da će
zadati ozbiljan poraz Vijetminu u Dijen Bijen Fuu. Očekujemo dugu i
tešku borbu. Pobijedit ćemo.
Cogny je također promijenio ton, i sigurnost se nešto smanjila.
Cogny je prvi rekao da je Dijen Bijen Fu na cesti za Laos imao
vrijednost naljepnice, ali on s pravom misli da se radi o nečem
drugom, da se bačene kocke još uvijek vrte i da je dovoljno samo malo
pa da Džap izgubi igru. Cogny ne može ništa zaustaviti.
Navarre može sve. Zašto se nije odlučio na uzmak kad Džapova
308. divizija još nije bila u stanju da se bori? Nije postojao samo
Cezar kod Avaricuma ili Veliki Conde pred Leridom. I drugi se
generali u vojnoj historiji nisu upustili u borbu kad se neprijatelj nije
postavio onako kako su oni očekivali, a da takvih primjera i nije bilo,
Navarre bi se odustavši proslavio. De Lattre se nije kolebao da prije
nego što zapadne u teškoće nanovo ukrca svojih dvanaest bataljona
koji su predstavljali ulog u pokeru da bi ih izbacio blizu Hanoja u
neprijateljsku pozadinu i tu unio nered rastrubivši na sve strane kako
je dobro nasamario vijetmince.
 Ako je Navarre sada o tom mislio, bilo je prekasno. Pljusak će
prekriti deltu i transportni će avioni imati muke da prebace i jedan
bataljon na dan. Čak da je i odlučio da ode, Navarre to više nije mogao
i nitko mu u Indokini ne bi oprostio tu sramotu. Ne uživa toliki ugled
da bi mu vjerovali na riječ i poslušali ga. Uništili bi ga.
S vrhova čuka što nadvisuju sivu kotlinu Dijen Bijen Fua tisuće
vojnika s lontarovim* i bambusovim lišćem na glavi promatraju dim iz
utvrđenog logora i sumnjaju da će živi stići u dolinu. Ali to nisu oni
koje bi se Džap usudio usporediti s ulogom na stolu za kartanje: to je
oslobodilačka armija Vijetnama koja zna da se bori za svoju
nezavisnost, protiv kolonijalizma koji je na putu da nestane s površine
zemlje. Ako će i umrijeti, učinit će to kličući slobodi.
* Vrst palme.

3. januara 1954.
Za Navarrea ništa nije izgubljeno ako se toga ne primi, jer poznaje
opasnosti kojima ide u susret. Zbog pješaka što ih je protivnik
premjestio a da to on nije očekivao, njegov je vlastiti plan poremećen;
opća bitka koju je htio izbjeći sad mu se nametnula i više je ne može
izbjeći, zapleo se u vlastitu mrežu kojom je htio uhvatiti protivnika.
Kao uostalom i on, i Džap ne može podići i dovesti nove divizije da bi
ih ubacio u toku borbe; ma kako da su porasle njegove mogućnosti da
opskrbljuje isvoje čete rižom, teškim oružjem i municijom, vrijeme i
snage što pobjeđuju prostor na kraju će mu nedostajati. Ako
pretpostavimo najgore, Dijen Bijen Fu bi mogao doživjeti sudbinu Na
Sana koji Džap nije mogao progutati, jer nije imao dovoljno jake zube
ni dovoljno velik želudac. I u Dijen Bijen Fuu će doći trenutak kad će
kiše prekinuti operacije: ako Dijen Bijen Fu izdrži, Džap će biti
prisiljen da pošalje svoje divizije natrag u njihove ljetne logore kako bi
zaliječile rane. Dakle, garnizon utvrđenog logora mogao bi šmugnuti
kao u Na Sanu i proći mu ispred nosa. Navarreu preostaje sloboda da
uloži u tu tako slabo pripremljenu bitku sredstva koja će uvelike
nadmašiti neprijateijeva.
Navarre će se založiti za Dijen Bijen Fu, u to nitko ne sumnja osim
rijetkih oficira − u koje se ne ubraja Cogny − koji su čitali pismo vladi
od prvog januara. Dakle, Navarre se uporno pridržava svog divnog
plana, »Atlante«, ofenzive koju hoće da poduzme na jugu i u
centralnom Anamu; smatra je svojim najboljim adutom iako nije
siguran da će pobijediti jer govoreći o njoj piše: »Ako uspije.«
Naprotiv, ako bi bitka kod Dijen Bijen Fua bila izgubljena, Navarre ne
shvaća da bi bio pobijeđen. Džap nimalo ne sumnja. Njegova ofenziva
na brdovite južne visoravni samo je varka. On zna da se glavna igra
vodi u Dijen Bijen Fuu i unatrag mjesec dana uspostavio je svoje
komandno mjesto u šumama Muong Fana nekoliko kilometara
odavde da bi njome upravljao.
Potkraj jutra vrijeme se u Hanoju popravilo. Cogny odlazi u Dijen
Bijen Fu, gdje ruča u Castriesovoj menzi. U 13 sati i 5 minuta dolazi
Navarre s visokim komesarom Mauriceom Dejeanom. Mehaničar
stavlja ljestvice. Castriesova crvena vojnička kapa ističe se na suncu.
Posada je odmorena, a juha je dobra. Tek za tri dana slavit će se Sveta
tri kralja, ali mudraci su već ovdje. Gospodin ambasador, visoki
komesar i glavni komandant vrše smotru jednog voda 5. vijetnamskog
padobranskog bataljona. Ambasador, sa šeširom u ruci, prolazi
gledajući ljudima u noge. Navarre se smiješi. Preko džempera ima
novu sjajnu platnenu bluzu zbog koje čudno djeluje. Izgled silna
junaka mu ne pristaje. Drži u ruci svoj lagani štapić od trstike.
Uniforma mu loše stoji, ne skriva mu ono malo trbuha što ga ima, a
koji izbacuje u obliku duge mjesto da ga uvuče. Hlače mu lepršaju
oko nogu. Kad hoda, rado spušta čelo kao da se sagiba pod teretom
misli i krišom gleda sugovornike ili se pak naglo zaustavi, i ironično i
izazovno zabaci glavu. Cogny, idući kraj njih, slabo sakriva zlovolju.
Gola vrata, zgužvane uniforme, s planinarskim štapom u ruci,
zabrinuta pogleda, već ima u glavi optužbe što ih je spremio protiv
plana »Atlante«.
U prisutnosti Maurioea Dejeana šuti: civil bi mogao krivo
razumjeti neki termin vojničkog jezika. Šeću po položaju. Malo
nezgrapan, visoki komesar obavlja zadatak posjećujući utvrđeni logor.
Ovo ćelavo čelo, lice što odiše dobrodušnošću ili pak odlučnošću, već
prema prilikama, pripadaju diplomatu koji se ne razumije mnogo u
vojne probleme a čiji je zadatak da uskladi vladinu politiku s vojnim
planovima. Ratovati? Za to bi bilo potrebno da mu povjere vlast.
Možda bi onda sebe proglasio nenadležnim. Nastavlja priređivati
ručkove, prima ministre, prinčeve i kraljeve. Kod stola pristojnost
izgladi ono što su različite ustanove pokvarile, ali atmosfera uvijek
ostaje stroga. Kad se razgovori produže poslije ručka, ako nestane
viskija služi se pivo u znak da je vrijeme poodmaklo. Pismo što ga je
Navarre prvi januara uputio vladi do krajnje je mjere zbunilo
visokoga komesara, jer on u Sajgonu ne zna više o tome nego Marc
Jacquet u Parizu. Njegova je glavna briga da što bolje prozre namjere
generala a da im previše ne dosađuje i da onda pošalje brzojave svom
odjelu.
Međutim, on ipak nije tako nesposoban kako to vojna lice misle i
pita što bi se dogodilo ako bi se neprijateljska artiljerija smjestila na
liniji čuka ili na silaznim padinama. Odgovorili su mu da bi
vijetminska vojska čak teško i dopremila ovamo znatnu artiljeriju i
prenijela municiju preko džungle visoravni gdje avijacija nadzire
prilaze, a topovi protunavale utvrđenog logora uništili bi topove
napadača koji bi se morali otkriti za vrijeme paljbe. Neprijateljska
artiljerija nikad se nije služila snažnom i dubokom vatrom. Samo je u
rijetkim prilikama primjenjivala direktnu vatru, i to na delti ili na
položajima blizu kineske granice. Imali su topove japanskoga kalibra
od 75 milimetara i kineskoga od 75 i 57 milimetara. Topove od 105
mm nisu još upotrebljavali.
Maurice Dejean, koji se možda sjetio stare izreke »Dolina privlači
tane«, kao da nije uvjeren. Ponavljaju mu da Vijetmin nema artiljerije
sposobne da osigura uspješnu protuavionsku baražnu vatru ili da
ugrozi funkcioniranje zračnog mosta. Sve do 1953. protuavionska
obrana oružja maloga kalibra smetala je samo izviđačkim ili
transportnim avionima u blizini zona za spuštanje padobranaca u
planini. Ipak su u Hoa Binu zabilježeni prvi dirigirani projektili.
Visoki je komesar prihvatio te razloge. U 15 sati i 30 minuta odlazi u
Vijentijan i Sajgon u vlastitoj »Dakoti«.
Iz Navarreova pisma vladi Maurice Dejean je ipak doznao da bi na
teritoriju koji mu je bio povjeren mogle izbiti nedaće na koje nije bio
pripremljen. Ono što je vidio, prostranstvo kotline, broj utvrđenih
jedinica, topove u njihovim gnijezdima, lovačke avione što su se
podizali s piste pod oblakom prašine, kamione, organizacione radove
na terenu, udaljenosti što ih je prevalio u džipu idući od uporišta do
uporišta, mrežu bodljikavih žica, ponašanje oficira, po svemu je
mogao vjerovati: ako bi se neprijatelj usudio ovamo upustiti, nikad se
ne bi približio komandnom mjestu de Castriesa, toga veličanstvenog
vođe prezirnih usana s lijepim štapom sa srebrnom ručicom.
 Dva dana kasnije visoki će komesar razjasniti svom ministru
namjere visoke komande brzojavom što će ublažiti neugodni dojam
pisma od 1. januara: »Naša komanda smatra da će bitka, ako je
otpočne neprijatelj, biti teška, ali za nas postoje znatne mogućnosti za
uspjeh. Armija generala Džapa nikad se dosad nije suočila s tako
teškim zadatkom kao što je napad na Dijen Bijen Fu.«
To je prvi put da je u službenom dokumentu dodijeljena titula
generala Vo ngujen Džapu, i to čak bez upotrebe uvredljivih
navodnika. Štovanje ide usporedo s težinom oružja.
… bitka, ako je otpočne neprijatelj…« brzojavlja visoki komesar.
Tek godina dana razmaka od Na Sana i već se postavlja pitanje.
Gotovo je postojala sigurnost da Džap neće napasti, jer Džap nije
izišao iz ratne škole. Sumnjajući, oslanjali su se na jedan drugi član
vjerovanja ekspedicionoga korpusa koji kaže da Vijetmin nikad ne
napada kad se nađe pred oružjem iste jačine ili pred prevelikim
teškoćama. General Salan je tražio od mene da promijenim neke
ulomke reportaža što sam ih slao iz Na Sana kako ne bih obeshrabrio
Džapa. Vjerovanje da Džap nema artiljerije, a kad bi je imao, da se ne
bi mogao ili znao njome služiti i da mu njegova sredstva i logistika
neće dopustiti da se održi duže od mjesec dana u planinskom kraju −
to vjerovanje jest doktrina kadrova i vojnika.
Tko bi mogao sanjati da će taj četrdeset dvogodišnji amater
uspoređen s ratnicima što ih stvaraju na Joffreovu trgu biti i sjena
opasnosti za prave generale koje je imenovalo ministarsko vijeće i za
novopečenog pukovnika koji je upravo izišao iz moderne škole
maršala? Pa ipak, u razdoblju Na Sana, već se moglo s pravom misliti
da će ambicija da osvoji utvrđeni logor pružiti Džapu priliku da završi
rat u svoju korist i da će radije odabrati veliku žrtvu nego beskrajne
borbe i postepeno umiranje. Pobjeda nad ekspedicionim korpusom
postignuta pod ovakvim okolnostima učvrstila bi slavu vijetminskog
režima i natjerala Francusku da pregovara. I ovaj put, jedino pitanje
što se nametalo Džapu, koji je imao zadatak da izvrši nalog partije,
bilo je: »Što mi je potrebno da progutam Dijen Bijen Fu?« Avijacija ga
smeta jer vidi, uništava i opskrbljuje. Čim ne bude vidjela, kad bude
udarala pogrešno, ili njeno djelovanje bude ograničeno, i kad bude
uništena u zraku − i u svojim bazama, problem će biti riješen.
Garnizon u Dijen Bijen Fuu umrijet će ugušen. Bila bi prava ludost
pretpostaviti i na trenutak da Džap neće doći u iskušenje da zgrabi
takav plijen.
Pa ipak, isto onako kako se odrekao Na Sana kad je uvidio da ne
može uspjeti, isto bi se tako mogao odreći Dijen Bijen Fua ako bi mu
se učinilo da mu je izvan domašaja. Trebalo bi dakle da Navarre zna
što on hoće: Cogny i Castries treba da mu to razjasne. Istina, Džap se
nikad do sada nije izlagao takvim opasnostima: ali svaka godina što
prođe umnožava njegove snage, otvara mu putove iz Kine, opskrbljuje
njegov park vozilima, puni skladišta topovima i municijom. Zašto da
ga smatraju glupanom? Zašto misle da se neće znati služiti
protuavionskim oružjem? A čemu služe one dvije tisuće bicikla koji
su prema uhvaćenoj poruci bili oko Božića na cestama Dijen Bijen
Fua. Liče li oni na bicikl kojim misionar iz Lai Čaua, koji je postao
dušobrižnik u uporištu »Isabelle«, posjećuje svoju pastvu u selima?
Bicikli, u Drugom odjelu to već znaju tri godine, služe za transport.
Smatra se da bicikl može nositi teret dva do dva i po puta teži od
čovjeka koji ga vozi. Ali ovi ljudi nisu tako teški. Zapravo, teret što ga
može nositi jedan bicikl može iznositi do tri stotine kilograma, više no
što može prenijeti slon. Drveni podupirači da bi pojačali okvir i
bambusove šipke za produženje ručice guvernala i kočnice čine
osnovno u opremi koju svaki vozač nastoji usavršiti. Razdijeljen u
nekoliko jednakih dijelova i kamufliran, teret je deset ili dvanaest
puta teži od onog što ga nose kuliji, a u prometu je na tisuće bicikla.
Sada kad bicikli budu sudjelovali u igri, valja računati ne više na
kilograme već na tone. To su saopćili Navarreu, ali se on nije
udostojio da se zbog toga zabrine. Ako ne može braniti Laos, ili mu je
plan promijenjen događajima što ih nije znao predvidjeti, zašto radije
ne zatraži brzojavom upute, a ne pojačanja koja mu nikad nisu
obećali? Kad se radi o sigurnosti ekspedicionoga korpusa i o životu
njegovih ljudi, tko ga sili da prima na sebe političku odgovornost na
nivou vlade?
Tog dana Navarre vjerojatno prenosi Castriesu podatke o
neprijatelju kojima raspolaže. Castries doznaje da mora očekivati da
vidi svoje avione srušene a motorizirana oružja kako silaze niz kosine.
Zabrinjavaju li Cognyja praznine što postoje u obrani i ona dva
izolilirana uporišta kilometre i kilometre daleko od glavnog položaja,
»Beatrice« na sjeveroistoku i »Gabrielle« na sjeveru? Ili pak jedni
druge tješe uobičajenim frazama, glupim formulama ili se prezirno i
nadmoćno osmjehuju čim je riječ o protivnikovim sredstvima?
 Navarreu se može oprostiti što ne poznaje protivnika koji ide
pješice kao u Hanibalovo vrijeme. On nije spletkario da bi dobio
mjesto vrhovnoga komandanta, ali ga je ipak prihvatio a da se nije
smatrao nevrijednim tog položaja; na njega, međutim, neće padati
mine Vijetmina ako ih bude. Jesu li Cogny i Castries uporno nastojali
da mu kažu kako sveukupna utvrđenja neće izdržati ono što se
priprema? O tome ne znam ništa, ali vjerujem da mi ne bi tajili da je
tako bilo. Dakle zaista čini se ako su i proučavali probleme, nisu ih
riješili. Možda zato što Navarre čak i ne uzima u obzir mogućnost da
se odrekne operacije »Atlante«? Pa ipak, on je prvi koji zna što ga
očekuje u Dijen Bijen Fuu. Ako je dakle žrtva Castriesova i Cognyjeva
mišljenja o snazi utvrđenog logora, može li mu se oprostiti što je ovaj
put poklonio povjerenje nekom drugom osim samom sebi? Marc
Jacquet, koji se upravo vratio iz Indokine, čita u Parizu Navarreovo
pismo što ga je donio general Bodet i odjednom iznenađeno doznaje,
puneći novu lulu, kako glavni komandant sumnja.
U 17 sati novi odred iskazuje počast Navarreu koji odlazi u Hanoj.
Okolina impresionira. Avion bruji. Paketi pljušte s neba. Prašina i
dalje pokriva lica i odjeću. Cogny će sjesti sprijeda u kabini pored
Navarrea, kraj malog radnog stola. Malo dalje, straga, oficiri pratnje
prisluškuju šum motora koji nadjačava razgovor.
Cogny uljudno pita Navarrea misli li pokrenuti operaciju »Atlante«
čije pripreme počinju iscrpljivati krv ekspedicionoga korpusa. Tko
poznaje Navarrea, ne postavlja takvo pitanje. Navarre odgovara
kratko poput čovjeka sigurna u samog sebe: operacija »Atlante«, koju
je on zamislio i htio, jedini je ofenzivni manevar bitke usmjerene na
obranu, i bit će provedena. Cogny zatim navodi, jedan po jedan, sve
razloge što govore protiv nje: teren što će zahtijevati znatne efektive,
neprijatelj koji će ih vješto izbjegavati i neće se dati prisiliti na borbu,
nedovoljne vojne snage u Dijen Bijen Fuu ako bi uslijedio napad. Ne
kaže mu da utvrđeni logor nije dovoljno učvršćen, da valja postaviti
druge zapreke pred napadača i da će mu biti potrebni bataljoni koje
mu Navarre kani uzeti da bi ih uvrstio u operaciju »Atlante«. Jednom
riječju, a vjerojatno i zato što se sam dosta ne boji, on nije uplašio
Navarrea koji je ipak, čini se, od Božića prijemljiv za prijetnje što se
nagomilavaju. Uostalom, zašto bi zbog Dijen Bijen Fua pokušao
uplašiti čovjeka koji mu je upravo naredio neka prouči operaciju
»Ksenofont« i koji je sve predvidio?
 Ogrnut svojim nepromočivim ogrtačem kao togom, Navarre je
ravnodušan i suzdržljiv. Strpljivo sluša kako ga Cogny poučava u
strategiji, pušta ga da se iscrpe, ponavlja, da se vrati na svoju ideju o
izmaglici, da dokazuje kako će operacija »Atlante« smanjiti njegove
mogućnosti manevriranja u Dijen Bijen Fuu, a onda odsječno kaže:
− Kad ne bih mogao izvesti operaciju »Atlante« kako hoću, tražio
bih od vlade da me smijeni − rekao je da bi završio razgovor.
Pomirivši se sa sudbinom, Cogny šuti. Smeta mu njegovo veliko
tijelo. Malo se stisnuo u svoje sjedalo. Navarre okreće glavu k
prozorčiću kroz koji promiče neravni krajolik planinskoga kraja,
prebivalište potčinjenih oficira, četa i vijetminaca koji se bore za
svoju zemlju. Njegova je sudbina da ledbi iznad svega toga i nameće
svoju volju. Prema ovom hladnom, tvrdoglavom čovjeku koji uvijek
izmiče i uvijek sve uskraćuje, prema tom šiljastom profilu, sijedoj i
glatkoj kosi na kojoj je kapa s obodom ostavila trag krune, Cogny
osjeća nešto što je nalik na odvratnost. Osjeća se samim i žali za
prepredenim Salanom, za bljescima njegovih očiju živih kao u divlje
zvijeri, za njegovim okrutnim zubalom. I Salan je činio greške, ali
njega je čovjek mogao uvjeriti, pridobiti, osvojiti. Čini se da Navarre
nije pristupačan ni za što. A najmanje za prijateljstvo.

5. januara 1954.
Graham Greene, koji je tog dana bio u prolasku, bio je pozvan na
ručak u Castriesovu menzu. Uspoređivao je Castriesovo ćoškasto lice
s licem glumca Ernesta Miltona. Za vrijeme ručka pukovnik Piroth je
pričao o Na Sanu, ali ga je pukovnik Castries prekinuo lupnuvši
šakom o stol i viknuvši, kako to Graham Greene kaže, s nekom vrsti
šekspirovskog ludila: − Šutite! Neću da čujem da se ovdje izgovara
riječ Na San. To je bio utvrđeni logor. Mi smo ovdje u ofenzivnoj bazi.
Nakon tih je riječi, dodaje Graham Greene, nastala neugodna
šutnja koju je prekinuo vjerojatno jedan od Castriesovih ađutanata.
Seguins-Pazzis, upitavši pisca da li je gledao u Parizu Claudelova
»Kristofa Kolumba«.
U toku posjeta uporištu koji je slijedio nakon toga, Graham Greene
je upitao svog vodiča:
− Što je pukovnik mislio rekavši »ofenzivna baza«? Oficir je
širokim pokretom označio čuke.
− Da bismo bili sposobni za ofenzivu, nije nam potreban odred
bojnih kola nego tisuću mazgi.
Castries kaže da je trebalo da taj usklik preko Grahama Greenea
prevari neprijatelja.

15. januara 1954.

Kao da se Cogny uopće ne dvoumi. Vrativši se tog dana s inspekcije
sjeverne i južne obrane utvrđenog logora, rekao je dopisniku agencije
United Press iz Hanoja ovo: »Želim borbu u Dijen Bijen Fuu. Dakako,
vijetminska bi nas artiljerija neko vrijeme mogla smetati, ali mi ćemo
je ušutkati. Budući da ne može ići u smjeru Laosa bojeći se da mu iza
leđa ne iskrsne neka zapreka, Džap je prisiljen da napadne. Učinit ću
sve da zagrize ledinu i prestane željeti da se upušta u veliku
strategiju.«
Riječi koje u naše doba više nisu »obećanje, ludom radovanje« i
koje liče na nekadašnja dobacivanja s bedema. Ovdje gdje je osvajač
zauzeo vrhunce i zaposjeo šance na dosta velikom međusobnom
razmaku, onaj koji izaziva na dvoboj mora se poslužiti drugačijim
sredstvima nego što je Hektorov glas sa zidina Troje. Od postaje do
postaje, sve izjave generala ili političara o Dijen Bijen Fuu stižu na
kraju na Džapov stol. Da bi dobio na vremenu, pukovnik de Castries
služi se − s odobrenjem komande − jednostavnijim i direktnijim
sredstvom: šalje avione da siju letke na neprijateljske položaje i na
ceste, ili pak emitira preko mreže neprijateljske komande poruke
kojima izaziva Vijetmin: »Što čekate a da ne napadate ako niste
kukavice? Mi vas čekamo.« Ili: »Mi smo spremni. Kad ste tako jaki,
dođite.« Uostalom, Hektor se ponašao prema Ahilu kao prema jadnoj
budali, što mi danas nazivamo prostačkikijim izrazom, a Ahil je
vrijeđao Hektora zovući ga »psom«.
Nisam mogao pronaći vjerodostojne tragove tih dobacivanja, ali
njihov je smisao bio u tome. Govorilo se u njima o kukavičluku.
Prema pričanju nekog zarobljenog vijetminca, ti su leci izazvali burnu
radost u redovima Narodne armije, a Džap je kliknuo: »Oni ostaju.
Ovaj put ih imam.« Vidio sam Castriesov stroj za umnožavanje: bio je
u muzeju Dijen Bijen Fua.
 Na udaljenosti što bi je džip prešao za jednu ili dvije noći, u kolibi
koja se uopće ne raspoznaje od šume, neki čovjek prevrnuo je
kolonijalni šljem i stavivši na njegovo dno tako mršavu ruku da je
gotovo prozirna, rekao: »Francuzi su ovdje…« i prelazeći prstom po
rubovima dodao: »A mi smo ovdje…« To je predsjednik Ho Ši Min,
odnosno Ngujen tot Tank, odnosno Ngujen aj Kok, čiji je otac,
mandarin u nekoj provinciji u Anamu, bio otpušten iz službe zato što
nije htio naučiti francuski i što je širio »Pismo s one strane mora
napisano krvlju narodnog vođe Fan boj Haua«. Ispod ogromna čela i
pramena sijede kose ima pogled naizmjence ironičan i vatren, ravan
nos, tanke uši i malu dobroćudnu bradicu, na njemu se više ne vide
godine kao što i na tijelu nema više mesa i ono je samo krhko
prebivalište neustrašiva i neslomljiva duha. Radio je kao mali na
brodovima, kao sudoper u velikim restauracijama u Parizu, kao
pometač snijega u Londonu. Razdijeljen između zatvora, ilegalnosti i
političke borbe, provodio je život služeći se svim sredstvima da bi
postigao konačni cilj: nezavisnost svoje zemlje. Okorjeli je neženja,
igra sada ulogu ujaka koji dijeli bombone i mudraca koji sanjari pred
brežuljcima, a ipak je nepomirljiv i nepodmitljiv revolucionar,
odjeven čitave godine u istu uniformu bez oznake čina; ima u njemu,
kako je to zabilježio Jean Lacouture, osobina »poverello
communiste«, Augusta iz cirkusa, kineskog posrednika i Gandija,
namještene nespretnosti i dobroćudnosti što odjednom nestane u
nastupu gnjeva koji začas prikrije blagi smiješak − to je jedna od
najoriginalnijih ličnosti političkog svijeta.
On je sasvim drugačiji od visokih komesara koji su svakog dana
priređivali večeru u palači Norodom. Izvan njihova pogleda, a ipak
njima nasuprot na dvanaest ili petnaest stotina kilometara džungle,
naborana lica i duge rijetke bradice, taj mali mršavi čovjek koji tako
reći lebdi u svečanom odijelu vozača lokomotive, to je ujak Ho koji je
zaboravio svoje pravo ime i sve što predstavlja njegovu ličnost da bi
bio utjelovijenje domovine. Potpomognut pogledom što blista ispod
njegova moćnog čela, on će govoriti jezikom koji će odzvanjati u
ušima njegova naroda i znati pozvati na oružje narod kome želi vratiti
postojanje i čast. Ali po uzoru na mnoge druge ljude kojima će kasnije
postati primjer i vođa, on je na trenutak sanjao o suradnji s onim što
je poznavao od Francuske, gdje je znao odijeliti ambiciozne i opasne
od razboritih i velikodušnih. Za njega je Leclerc bio »zgodan tip«,
Sainteny čovjek u koga je imao povjerenje. Njegova je glavna krivnja
što je htio preduhitriti vrijeme kad nitko u Evropi ne zamišlja da je
razdoblje kolonijalizma prošlo i da će se carstva jedno po jedno
raspasti ako se ne budu htjela povjeriti bivšim naseljenicima. Po
uzoru na Englesku, velike nacije treba da nametnu silu s pomoću
ideje s kojom se može učiniti više no s predodžbom što je pružaju
ekspedicioni korpus i carinici.
Svijet što dijeli ujaka Hoa od predstavnika Francuske nije samo
način izražavanja ili razumijevanja, jezik ili civilizacija, jer civilizacija
ujaka Hoa, ako još nije mehanička, ne može ništa naučiti od
civilizacije Jeana Letourneaua ili Mauricea Dejeana. To je onaj isti
svijet što će kasnije razdvojiti Lacostea od Belkasema Krima: svijet
ljudi koji se ne bore za ministarstva, mandate ili okruge, već za
slobodu svog naroda. Takvi kakvih ima i kod nas u izuzetnim
prilikama, u vrijeme siromaštva, gladi i smrti.
Oko tog datuma se doznalo da će se ministarsko vijeće sastati u Taj
Ngujenu: bio je poznat dan i sat sastanka, ali naselje Taj Ngujen
sastoji se od mnoštva sela i zaselaka. U kojoj će se kolibi od slame
sastati članovi Centralnoga komiteta? Da bi ih sve smrvili bombama,
kako ne bi promašili Ho Ši Mina, Vo ngujen Džapa i Fam van Donga,
trebalo bi da Francuzi imaju stotine B 26 koji bi u valovima nadolazili
jedni za drugima u razmaku od nekoliko minuta. A nemaju ih.
Suzdržali su se, kako ne bi raskrinkali agenta koji je to dojavio.
Uostalom Džap je smjestio svoj glavni stan izvan svakog naselja u
dubini strme uvale između odronjenih litica. S kartama koje su
raširene na gromadama kamena u obliku stola, okružen štabom
mladih ljudi, Džap u tamnoj odjeći, gologlav, kose spuštene na lijevu
sljepoočicu, otkrivena široka čela, analizira Navarreove greške,
predviđa svoje odgovore, odlučuje.
Cogny je uputio Navarreu u obliku izvještaja kopiju upute koju je
poslao Castriesu nakon mračne direktive glavnoga komandanta. On
se poslužio prividnom snagom ofenzivnih namjera, koje uostalom
smatra prihvatljivima u okviru, ako se može reći, izmaglice i on je
kamuflirao plan evakuacije garnizona u Dijen Bijen Fuu u snažnu
akciju prema Laosu, kako ne bi zadao kobni udarac moralu glavnog
izvršitelja, pukovnika Gonoa. Kakvo odvažno ime, Gono! I kakva
opreznost. Što! Taj legendarni junak, taj usijani oficir sa crvenim
rupcem koji zna mnogo duže nego Bigeard da je osuđen da umre za
domovinu zato što ratuje, taj konjanik koji je toliko puta dokazao
hrabrost i spremnost da juriša na neprijatelja, zar bi njemu srce jače
zakucalo doznavši da je njegova stvar loše krenula? Ali ako potomak
roda maršala i sin jednog od najvećih generala Republike nema više
energije, neka na njegovo mjesto stave Vanuxema ako već svim
silama hoće poštovati broj vrpca, ili Bigearda ako žele konačno imati
vođu koji je sposoban da podigne ljude i planine. Ništa na svijetu
nikad neće obeshrabriti Bigearda kome je borba u krvi, a ima i rijetki
instinkt za zemlju i rat što se tu vodi. Ali Bigeard ima samo četiri
vrpce, a u ovoj konvencionalnoj armiji koja se žali da njome upravlja
previše nesposobnih ljudi, stečeno iskustvo ničemu ne služi: prednost
zbog godina službe uvijek će prevagnuti nad pravom vrijednosti.
Bigeard ili Vanuxem imaju drugu prednost: oni su jedan i drugi
ostavili žene u Francuskoj i one ne stanuju u Hanoju u činovničkim
vilama s automobilom, šoferom, posilnima i telefonom da bi pričale o
svom duševnom stanju, pravile lomove i posredovale u korist svojih
supruga.
S kojim pravom skrivaju istinu pukovniku de Castriesu? Zašto mu
ne kažu što ga očekuje. Daleko od toga da bi se uplašio, ako je to već
neminovno, bit će to za njega poticaj. On će shvatiti jer je okružen
samo oficirima koji navode pojedine tačke svog vjerovanja da uporišta
»Gabrielle« i »Beatrice« nisu dovoljna da slome žestoke neprijateljske
nalete na kilometre daleko od glavnog položaja. Komandanti
bataljona, kojima je povjerio obranu pojedinih uporišta, nisu
propustili da mu to kažu i on se sjeća Gillesovih riječi: »Ako izgubiš i
stopu terena, gotov si.« Zna li on barem da je vijetminska vrhovna
komanda zahtijevala da sve tačke prijelaza na provincijskoj cesti 41
podnose teret od dvanaest tona? Da bi tuda prošlo nekoliko teških
oružja? Da li ga je Navarre one sumorne božićne noći upoznao sa
situacijom? Odgovor na ova pitanja glasi: da. Castries zna sve o
neprijatelju. Cogny mu šalje sve preglede svog Drugog odjela. Ali
nitko ne želi utjecati na njegov moral i reći mu da bi, možda, jednog
dana… Na njega računaju, sasvim jednostavno, da u određenom
trenutku uništi Vijetmin.
Cogny dakle zahtijeva od njega da prouči mogućnosti intervencije
u smjeru jugozapada prema Muong Kuu i potjere u smjeru Son Laa
zajedno s grupom koja bi bila bačena padobranama u Na San, što
može, suprotno od cilja za kojim se ide, učvrstiti Castriesov osjećaj
nadmoći.
 Castries je također nazvao Langlaisa.
− Bi li se znao vratiti putovima kojima si išao u Sop Nao?
− Zašto? − upitao je Langlais zaprepašteno.
− Mogao bi se ovih dana ponovno tamo naći.
Navarre se ljuti zbog avijacije koja, suprotno od onog kako se
mislilo 28. novembra, ne uspijeva spriječiti pristizanje vijetminskih
divizija. Njegov pomoćnik, general Bodet, smatra da je zračna bitka
loše vođena, ali su sredstva za izviđanje i napade kojima avijatičari
raspolažu ograničena, meteorološka situacija ih ometa, a neprijatelj
iskorištava za kretanje mrak i oblake. Osim toga premješta se samo
sakriven, ili gotovo sakriven. Deseci tisuća kulija nose na ramenima
rižu, sol ili sušenu ribu kojom se hrane trupe i kadrovi, nose granate
za topove ili metke za mitraljeze, ili guraju svoj bicikl, mobilizirani
seljaci koji popravljaju bombardirane putove ili grade nove pod
rukovodstvom vojnika pionirske čete, rasprše se čim se čuje buka
aviona, a lišće što ga zakvače za opremu stapa ih s raslinjem. Kamioni
voze noću. Danju ulaze ne ostavljajući nikakvih tragova u tunele
džungle gdje su smještene radionice i odmarališta. Nigdje nema dima,
jer je kuhar Hoang Kam, koji će postati narodni heroj, izumio ognjište
bez dima. Avijacija mora vidjeti da bi navalila, a ona ništa ne vidi.
Navarre je i dalje sumnjičavo raspoložen i misli da je netko svemu
tome kriv. Moli Cognyja da bitki dade lično obilježje i upozorava na
neuspješnu organizaciju njegove veze s komandom zračnih snaga.

19. januara 1954.

Usprkos oblacima što su prekrili doline visoravni i ravniou delte,
piloti zračne armije i mornaričke avijacije napadaju ceste i skladišta.
Tog datuma bilo je bačeno stotinu dvadeset i sedam tona bombi samo
na tačku »Mercure«. Četrdeset i osam sati kasnije, poslije prekida,
neprijateljski kamioni ponovno voze, a meteorološka situacija koja
postaje sve lošija, prorjeđuje bombardiranja. Od novembra bila su dva
tuceta ciljeva takve vrste održavana s toliko teškoća za tako bijedan
rezultat.
Vijetmin je za popravak ceste primjenjivao ovu metodu: u blizini
osjetljivih tačaka okupljaju se stanovnici obližnjih sela, više od deset
tisuća na provincijskoj cesti 13 A i na provincijskoj cesti 41. Nakon
prolaza bombardera, njihova četa, koja u slučaju potrebe pomaže pri
pretovarivanju, izlazi iz šikare s lopatama, pijucima i košarama. Da bi
maknuli tempirane bombe što još nisu eksplodirale, politički komesar
poziva dobrovoljce. Najmanji među njima se oprezno uvlače u rupe
što vode do bombi i privezuju kukicu žice za krilašce. Uže zatim
izvlači bombe koje odvaljaju daleko gdje eksplodiraju. Da bi učinili
neopasnima bombe »Butterflie«, koje eksplodiraju tek pri dodiru,
puštaju da po njima prolaze stada bivola.
U štabovima ekspedicionoga korpusa doznalo se da je visoka
komanda Vijetmina upravo dala apsolutni prioritet transportu topova
od 105 mm i minobacača od 81 milimetar.

20. januara 1954.

Tog se dana doznalo hvatanjem i dešifriranjem nove poruke što
znači ta isporuka opreme: Dijen Bijen Fu će biti napadnut u noći od
25. na 26. pod zaštitom mjeseca u njegovoj drugoj četvrti. Oficire
»operacija« u Hanoju i Sajgonu obuzelo je radosno uzbuđenje, a
Navarre je mirno primio novost. Pa ipak, ne otkazuje početak prve
faze operacije »Atlante«; ona treba da traje duže od mjesec dana i
zaposlit će dvadeset i pet bataljona u zoni Savanaketa gdje Navarre
hoće da uništi buntovničke snage između Mekonga i primorja.
Vijetmin se udaljio od Mekonga i sklonio u unutrašnjost džungle i
planinske visoravni. Stvoren je novi front koji će morati opskrbljivati
avijacija.
U Dijen Bijen Fuu potpukovnik Langlais, šef dvaju rezervnih
bataljona padobranaca, nastavlja proučavati protunapade kojima bi
morali ponovno zadobiti teren kojega bi se neprijatelj uspio domoći.
Postoji više mogućnosti i valja obaviti ono što je najhitnije: najprije
ponovno osvojiti uporište »Gabrielle« ili »Beatrice«, najudaljenije
položaje. Trebalo je ući u pojedinosti maršruta, iskoristiti suprotne
kosine, izbjegavati zapreke bodljikavih žica i riječnih tokova,
primijeniti zaštitnu vatru, tačno izračunati vrijeme potrebno za
napredovanje, odrediti vatrenu podršku susjednih jedinica. Već sada
je sigurno da noću neće biti moguć nikakav protunapad, jer čete iz
utvrđenog logora nisu naviknute na manevriranje u mraku. Kao u
nekom spretno napisanom scenariju, valjalo bi ponavljati vježbu s
pravim gađanjem sve dotle dok ne bi otkrili pogreške u izvođenju.
 23. januara 1954.
Cogny je predao Navarreu studiju operacije »Ksenofont« koja se
temelji na evakuaciji utvrđenog logora u slučaju poraza. Ne krije mu
da je pothvat tako opasan da se čini gotovo nemogućim. Pukovnik de
Crevecoeur učinio je isto. Navarre se nikad ne bi udostojio da saopći
svojim potčinjenima sintezu ili zaključak što je mogao izvući iz ta dva
rada. Prema Cognyjevu je mišljenju neprijatelj tako opsjeo Dijen Bijen
Fu da bi bila potrebna golema sredstva da bi se izveo proboj, i to tako
da bi se kroza nj mogli provući samo laki dijelovi. Prvi put je napisao
riječ »poraz« i napokon objasnio stvarnost spoznaje prema kojoj su
shvaćanja glavnog štaba beznadna a koja su i njega predugo zavodila:
»Izvan cesta«, napisao je, »nije moguće da velike kolone napreduju.«
Predlaže da se upotrijebi stara cesta što vodi iz Dijen Bijen Fua u Sop
Nao kamo se mogu uputiti vozila s gusjenicama, ali pod uvjetom da se
na njoj urede neki prolazi. A ipak se teren nije promijenio otkako su
sanjala da od njega načine poprište ofenzivnih operacija, i upravo su
ovdje smjestili konjanika.
Cogny dakle uporno ostaje pri tom da trinaest tisuća i pet stotina
ljudi, koliko ih broji garnizon, ne budu osuđeni pokušavajući da
umaknu kako bi Dijen Bijen Fu bio sačuvan pod svaku cijenu. Dodaje,
da bi uvjerio Navarrea, kako nitko u Dijen Bijen Fuu zapravo nije
znao koji je bio pravi cilj operacije. Ali tko bi se mogao prevariti u
nazivu kojim su je označili. Ksenofont je autor »Anabaze«*, a
»Anabaza« je odstupnica deset tisuća.
* Opis vojne Kira Mlađega koji je nakon poraza kod Kunaksa vodio do mora deset
tisuća grčkih plaćenika. Op. prev.
Predvidajući očekivani napad, Navarre je zacrtao u glavnim
linijama dvije pretpostavke u novoj tajnoj uputi: ili će neprijatelj
navaliti na utvrđeni logor sa svim svojim snagama ili će se pak
zadovoljiti da ga učini neškodljivim premjestivši dio svojih efektiva
nekamo drugamo. U ovom bi posljednjem slučaju, smatra Navarre,
moglo samo oko deset vijetminskih bataljona navaliti na Laos, jer bi
svi ostali bili zadržani snažnim otporom utvrđenog logora, a njegovi
bi nagli ispadi uništili napadače i baterije. Usuđuje se čak predvidjeti
da bi, ako bi to omjer snaga dopustio, trebalo da napadne bazu Tuan
Džao.
Kao što se vidi, opet se pojavila među obojicom generala ogromna
razilika u shvaćanju bitke. Navarre i njegovi suradnici i dalje
ucrtavaju strelice na general-štabne karte, dok izvidnice s velikim
naporom prelaze međe utvrđenog logora. Napad na bazu Tuan Džao
kopnenim putem prava je ludost; pomisao da bi Langlaisovi bataljoni
mogli jurišati na čuke kako bi tu uništili neprijateljske artiljerijske
baterije dokazuje da uopće nisu pitali Langlaisa za njegove teškoće, ili
ga smatraju nesposobnim. U tom slučaju valja Langlaisa zamijeniti.
Cogny poznaje i neprijatelja i teren. Uputa što je daje Castriesu, a
kasnije će je smatrati načelom obrane, prilično je razrađena: sinoć se
vratio iz Dijen Bijen Fua. On nabraja sva borbena sredstva, određuje
zadatak utvrđenog logora, daje nasiutiti da uspjeh nije siguran i da
valja ponovno zauzeti izgubljeni teren. Ali čini se da u duhu već
unaprijed smatra uporišta »Beatrice« i »Gabrielle« izgubljenima jer
nisu na popisu uporišta koja valja sačuvati pod svaku cijenu. U tom
slučaju, kako može samo i pomisliti da ipak bude pobjednik ako
avionska pista postane neupotrebljiva? Uz pomoć svoje artiljerije.
Artiljerac Cogny ni na trenutak ne pomišlja da bi vijetminske baterije
mogle izdržati vatru topova pukovnika Pirotha. Po mišljenju Cognyja,
a i drugih artiljeraca ekspedicionoga korpusa, Džap ne može
upotrebljavati svoje topove iza čuka zbog oblika putanje i dometa, niti
ispred njih, jer čim bi ih Francuzi vidjeli da pucaju, uništili bi ih.
Castries pak ni na trenutak ne pomišlja da bi vijetminska pješadija
mogla napredovati pod paljbom mina i uhvatiti korijen na osvojenim
položajima.
Tog se dana također doznalo da je jedan puk Džapove 304.
»Željezne divizije«, za čiji se polazak znalo, stigao do Dijen Bijen Fua.
To je 57. puk čiji se načelnik štaba zove Ngujen Hijen, a hoda s
krhotinom od mine kraj srca.
Četiri stotine i pedeset kilometara puta od Jen Baja do Dijen Bijen
Fua bili su pravi pakao za tri bataljona tog puka. Danju i noću je
odjekivao povik: »Avioni!«… i kolone su se prebacivale u šikare da bi
umakle onima iz zraka da ih ne vide. Ljudi su jeli kako su stigli;
najčešće grudicu hladne riže što su je sačuvali od sinoćnje večere
umotanu u list lontara; bilo je zabranjeno paliti vatru osim ponekad u
ognjištima bez dima, a nakon nekoliko sati hoda, oružje i vojnikove
stvari postale su vrlo teške.
Najteži je prolaz bio između Tuan Čaua i Tuan Džaa, to jest klanac
Fa Din, koji je dobio to ime zato što njegovi brežuljci, često prekriveni
oblacima, kao da dotiču nebo. Na generalštabnim se kartama zove
Meoski klanac. Budući da su ovdje uvijek bili ugroženi napadom iz
zraka, usprkos protuavionskim baterijama što su ih ovdje smjestili,
morali su prijeći gotovo u trku − iste noći, usprkos svijetlećim
raketama što su ih bacali avioni − trideset kilometara tih zamki na
boku jedne od rijetkih golih planina toga kraja. Neki su dijelovi puta
zbog svakodnevnog bombardiranja bili toliko uništeni da je njima bilo
teško prolaziti pješice a repovi su kamiona tu često bili blokirani sate
i sate. Ponekad su pak pionirske jedinice morale rušiti kamene stijene
da bi u njima napravile kolnik.
Kad sam pitao majora Hijena da li im je avijacija zadavala jada,
odgovorio mi je da u to mogu sumnjati samo oni koji nikad nisu
ratovali na njihovoj strani. Ali je dodao i to da ih ne bi bila spriječila
da prođu čak i u slučaju da je bila stotinu puta jača. Kako su se
približavali, neka je vrst svete strasti obuzela vojnike i bujicu ljudi,
žena i vodiča koji su se po provincijskoj cesti 41, što su je izrovali
avioni, približavali Dijen Bijen Fuu ili koji su se njome vraćali po nove
tovare.
U noći kad je 57. puk prešao klanac Fa Din, bila je slučajno gusta
magla i bilo je hladno; da bi se ugrijao, načelnik štaba Ngujen Hijen
izvadio je duhan iz najlonske vrećice, kamo ga je natrpao, i zavijao
cigarete pa ih pušio jednu za drugom. Iako je neprekidno bila zračna
uzbuna, svjetla nekog kamiona jarko su osvijetlila mrak i u tom su
trenutku iz gustog oblaka iskrsli batrljci spaljenih stabala.
Netko je zaustavio vozača.
− Zar ti ovako misliš izbjeći avionima?
− Da, tatice, − odgovorio je vozač smijući se. − Kad je avion iznad
mene, ja se zaustavim i ugasim svjetla. Što biste htjeli da on radi tamo
gore?
Puk je sreo i konvoj kamiona »Molotov« koji su se vraćali s fronta
u maglu i čekali prolaz na sporednom kolosijeku.
− Iz koje ste divizije? Tko ste vi? − pitali su vozači.
− Pješaci − odgovorio je Hijen kratko da ne bi bilo brbljanja.
− Pa dobro, eto vam, pješaci − povikao je neki vozač. − Evo, to je za
vas.
Ponudio im je, uz povike odobravanja, prepečenca i kutiju cigareta
gauloise iz paketa što je padobranom bio bačen u borbene linije.
− Ovaj put vam dajem ja − dodao je. − Drugi put se snađite sami.
Tek sat nakon svitanja dospjeli su do podnožja klanca i kao obično
iskopali rovove da u njima spavaju. Prije no što će se odmoriti,
komandiri vodova su provjerili da li su komarnici pravilno
raspoređeni. U Tuan Džau, gdje se osiguravala razdioba opskrbe, bili
su zbog kontroliranja težine tereta izloženi užasnim psovkama oni
koji su morali svijetliti kako bi mogli računati, kao i oni koji su se
bojali da bi ta svjetla, ma kako bila jadna, mogla privući bombardere.
Od Tuan Džaa do Dijen Bijen Fua trebalo je tri noći neprekidnog
marša da bi se prešla udaljenost od osamdeset kilometara: kao od
Pariza do Chartresa. Cesta je najprije išla duž doline koju sam vidio
vedru kad sam tuda prošao istog dana nakon devet godina. Veliki
kotači na mlinskom kolu dovodili su vodu iz rijeke u kanale za
natapanje; stada bivola blistavih od blata pasla su na strništima i
kupala se u barama; pored žrvanja tucale su žene rižu. Sretali smo se
sa seljacima koji su jahali na malim konjima svijetle grive. Na
pojedinlim mjestima vapnenac je probio sivu ljusku rižinih polja i
naglo zakrčio put ostavljajući samo prolaz između crnih hridina.
Zatim se dolina opet sužava, sela se pojavljuju i nestaju, krajolik
postaje divlji i zagušljiv, rijeka silovito teče ispod svodova bambusa.
Odjednom, na podnožju neke litice, cesta što je čitavim putem
pokušavaju proširiti, poprima stravičan izgled. Kad čovjek dobro
promisli, ni manje ni više od svih onih cesta visoravni kojima su se
generali htjeli poslužiti za manevriranje. Odvažni mjernici za
izgradnju mostova i cesta gradili su ih u vrijeme kad su se
administratori kretali bez oružane pratnje zemljom u kojoj je vladao
mir. Sada izrovane i uništene, zadržale su od cesta samo još ime i
topografski znak na kartama. Uspinjući se i spuštajući se preko
jaruga, pregazivši rijeke pored razorenih zdanja, motori na njima
huče, lome se opruge i krsta; automobili što idu naprijed podižu gustu
prašinu koja se lijepi po licu. A bile su još lošije kad su preko
ogromnih loše popravljenih rupa napredovali konvoji kojima su
prijetili zračni napadi, za vrijeme kiše puni puncati ljepljiva blata što
su ga kotači pljuskali po pješacima.
 Budući da su se konvoji tu mogli mimoilaziti samo na nekim
tačkama zbog toga što je cesta uska, zakvačili bi do iduće garaže kola
koja su bila u kvaru na ona pred njima.
Na dvadesetak kilometara od Dijen Bijen Fua u šumi je odjednom
nastao velik metež. Vodič je poveo 57. puk prema sjeveru na druge
dijelove cestovne mreže od stotinu kilometara što ju je započeo Džap
da bi doveo svoje topove i u okviru glavnine manevrirao artiljerijskom
vatrom. Prekriveni granjem kao i kamioni koji su ih dovukli, i sami
nalik na gusto grmlje, topovi od 105 mm 351. teške divizije prošli su
ovuda i još prolaze. Danju skriveni u tunelima džungle, dospjeli su do
vrhunaca Dijen Bijen Fua s pomoću ogromnih rovova urezanih u
vapnenasti masiv. U većini je slučajeva bilo dovoljno za kola učiniti
prohodnima meoske staze ili šumske kolonijalne putove.
Ogroman posao s obzirom na primitivna sredstva kojima su
raspolagali! Da bi smanjili udaljenosti, navalili su na kosine pod
vrtoglavim kutom; i ne sanjajući da uštede muku, ljudi su na leđima
nosili debla što su služila za mostove, a ceste su se bez ograde,
uzdizale uz bok hridine, a kad su bile nezaštićene oivičene su zbog
kamuflaže divljim bananama i bambusima dugih savinutih stabala što
su ih presađivali ovamo zajedno s korijenjem.
Građevinci nisu do kraja probili planinu cestama. Stotine
muškaraca, žena i djevojaka još su nabijali tlo pijucima, izravnavali
cestu, odnosili zemlju u okruglim košarama, tačkama i kolicima na
dva kotača, pažljivo izabirajući kamenje što će poslužiti za podizanje
nasipa, ili su ponekad išli kilometre daleko da ga nađu.
Ljudi 57. puka su pjevali. Više nisu osjećali težinu oružja na
ramenu. Međusobno su se pozdravljali i šalili s grupama koje su već
sedmice i sedmice živjele u tim šumama sa šikarama punima pijavica
koje su čekale da prođe neki čovjek da bi se na nj prilijepile. Danju i
noću šuma nije prestajala odjekivati od buke pijuka pomiješane s
krikovima ptica zviždarki ili ptica psovača, s upornim udarcima
kljuna djetlova i urlikom uznemirenih divljih zvijeri. Ova mobilizacija
čitavog naroda, što je počela s odlukom Centralnoga komiteta da se
mora pobijediti usprkos svim zaprekama, zanijela je ljude; nejasno su
osjećali da sudjeluju u veličanstvenom događaju kojim su odjednom
prožeti sve do srži, kao i uvjerenjem da će pobijediti i da se ono što je
dosad zahtijevalo toliko užasnih napora sada pretvara u veliki zanos.
Korak za korakom, dan za danom i noć za noći, toliko očekivana bitka
bila im je na dometu, a njen je ishod ovisio samo o njihovoj hrabrosti.
Na padini obližnjeg brežuljka druga je pjesma, koja kao da
odgovara na njihovu, dopirala do njih sa zamasima vjetra u noćnim
ritmovima, čas radosnima − čas ozbiljnima:
Ho dota nao!
Keo fao ta vuot kua deo!
Hej, naprijed!
Pucajmo svojim topovima iznad brežuljaka!
Nevidljiva je posada vukla planinski top s pomoću čekrka i užadi
centimetar po centimetar prema artiljerijskom gnijezdu smještenom
u stijeni i možda se pjesmom pozdravljao njihov povratak nakon
obavljena posla. Kad se nakon polaganije melodije pjesma utišala, iz
svih je grudi odjeknuo dugi krik. Vojnici su se na trenutak zaustavili,
podigli svoje oružje prema strani odakle je dopirala pjesma što je
izvirala iz muke i vjere ljudi. Kad se načelnik štaba major Ngujen
Hijen okrenuo da vidi da li je kolona nastavila marš, opazio je kako su
se lica njegovih drugova promijenila. Nije znao reći zbog čega, ali
izdale su ga oči koje su se odjednom ovlažile.
Tek u osam sati uveče u potpunom mraku, na kraju etape pošto su
iskopali rovove, ljudi su se mogli sakriti u jame i pokriti najlonskim
šatorskim krilima da bi spavali. Načelnik štaba 57. puka, posljednji
koji se spojio sa snagama što su opsjedale Dijen Bijen Fu, osjetio je
tada ono što je bezazleno se šaleći nazvao pitanjem savjesti. Nije se
umivao tri dana i želio je da to sad učini. Na kraju se i on spustio u
svoju rupu i zatvorio oči. Još nije vidio svjetla aerodroma i logora, ali
mu se zemlja učinila blagom poput Obečane zemlje.

25. januara 1954.

Vrativši se prije tjedan dana u Indokinu, Marc Jacquet sluša u
Hanoju generala Cognyja; ovaj njemu i načelniku štaba kopnenih
snaga koji je stigao osam dana prije njega iznosi u grubim crtama
prijetnje što se nagomilavaju iznad Dijen Bijen Fua. Navarre je ovdje i
Cogny se ne odnosi prema njemu izdajnički.
Već zabrinut, ministar je odjednom naćulio uši. Zdepast, sijede
kose, potkresane poput četke, koja naglašava surovost njegova lica,
on šutke puni novu lulu, a onda iznenada zapita Navarrea da li je
potpuno siguran u pobjedu. Sinoć je plastična bomba skrivena u
kožnatu aktovku gotovo eksplodirala u oficirskoj menzi transportne
grupe. Bilo je to treće nedjelje nakon Sveta tri kralja kad evanđelje
podsjeća na centurionove riječi Kristu: »Nisam dostojan da uđeš pod
krov moj, ali reci samo riječ i ozdravit će sluga moj. Jer ja sam
podređen svojim glavarima, a zapovijedam vojnicima. I kad nekom
kažem: Idi, on ide…«
Navarre najprije kao da ne primjećuje Cognyja čija se ogromna
spodoba skupila u nijemom neodobravanju, a zatim je zlovoljno
odgovorio. Suho je nabrojio činjenice na kojima se temelji njegov
plan, uporno ističe kako je morao braniti Laos, podsjeća na pritisak
što su ga na nj vršili da bi zauzeo Dijen Bijen Fu i završava s
impresivnim nabrajanjem snaga utvrđenog logora nasuprot
protivniku zaustavljenom u svojoj trci prema Laosu i bez reakcije u
delti. Marc Jacquet se nije osjećao pozvanim da proturiječi. Uostalom,
u čije bi ime i prosvjedovao?
− Kako bi tonkinske trupe podnijele poraz u Dijen Bijen Fuu? −
ipak je upitao Cognyja.
− Podnijele bi ga − odgovorio je Cogny. − A Pariz?
− Nadam se da se Pariz neće naći pred takvom mogućnosti − rekao
je Marc Jacquet pred Navarreom koji je šutio.
Svuda se očekuje najavljeni napad. Svako veče u rovovima Dijen
Bijen Fua gdje je sve prekriveno žutom prašinom što je podižu avioni
koji uzlijeću, vozila i gusjenice tenkova, čisti se oružje, a topovi
izbacuju prve plotune koji uzrokuju požare u planini. Uzbune što
slijede jedna za drugom umaraju živce. Svi ovi mladi ljudi koji se
dosađuju sanjaju o čaši bijela piva na terasama kavana, o tuševima i
ženama i odaju se nastranostima potištenih srednjoškolaca.
Procijeđena voda iz Nam Juma i tamne pomije što ih intendantura
daje pod imenom vinogela ražalošćuju ih; ponekad s crnim humorom
skrivaju pivo u mrtvačke lijesove da bi ga prokrijumčarili. Lijepa
Castriesova tajnica Paule Bourgeade, čije crveno obojene opuške
pobožno skupljaju, sa svojom bakrenom bojom kože nalik je na
stjuardesu u avionu.
 U isto vrijeme kad i garnizon, bila je preseljena jedna javna kuća iz
Hai Laua, a drugu su dopremili iz Hanoja. Njihove ih stanarke navode
da sanjare o ljubavi. Na uporištu »Beatrice« čak su iskopali vrlo
domišljato uređena skloništa za te dame koje su ipak na kraju malo
više udaljili od neprijatelja.
Bolnica utvrđenog logora mogla je odigrati svoju ulogu jer su
evakuirali bolesne, ranjene i mrtve. Samo u jednom mjesecu uputili
su u Hanoj dvije stotine i sedam ranjenika, sedamdeset i pet žrtava
nesretnih slučajeva, tri stotine pedeset i četiri bolesnika. Kirurški
odjel ima samo čertrdeset i dva kreveta. U prostoriji za oporavak ima
ih samo sedam. »Nije važno«, rekao je Castries Brigitti Friang. »U
slučaju napada svuda ćemo smještati ranjenike.« Za odvoz ranjenika
postoje jedna bolnička kola i dva džipa. Mrtvačnica je iskopana tik
kraj bolnice. Nema dovoljno uređaja za pročišćavanje vode, a nema ni
cisterni. Nema pojedinačnih zaštitnih mreža protiv komaraca, a
močvarna groznica bjesni po svim selima u okolici.
Čim se spusti noć, počinje iščekivanje. Jedna se »Dakota« poput
krijesnice vrti iznad logora spremna da baci svijetleće bombe. Pun
mjesec traje deset dana. Podigne se prije sunčeva zalaska, ogroman
žuti kamen na nebu. Nitko ne zna zašto, ali ako ga bude, napad će
početi večeras. Vjerojatno kao u Na Sanu: koncentriranom vatrom
minobacača na uporište »Beatrice« ili »Gabrielle«, dva izbočena
bedema tvrđave. Pedeset ili stotinu cijevi rigat će istodobno mine od
81 milimetar. Na sjeveru ili sjeveroistoku, na brežuljcima, noć će
naglo biti prekinuta, na ljude će se svaliti čelik, zemlja će se otvoriti
pod udarcima čekića nevidljivog razbijača. Iza puškarnica bunkera
strijelci će pritisnuti obarače puškomitraljeza; zatim će artiljerija
utvrđenog logora istupiti u akciju i smrt će se sručiti na čuke gdje se
neprijateljske trupe okupljaju za juriš. U svim selima okolice ljudi će
izići iz koliba i gledati svjetla bitke. Djeca će početi plakati. Životinje
u džungli će se razbježati. Četiri ili deset vijetminskih bataljona
jurnut će prema vrhuncima uporišta »Beatrice« ili prema glavici
uporišta »Gabrielle«, val za valom, pred njima će ići grupa minera koji
treba da presijeku bodljikave žice i unište bunkere i odlete zajedno s
njima u zrak. Tisuće vojnika glave ovijene lontarom i bambusom,
stopala omotanih komadima gume od automobilskih kotača, s
bombama oko pojasa bit će smrvljeni željeznom šakom Pirotha ili
rafalima iz oružja s uporišta »Beatrice« i »Gabrielle«.
 Neka već jedanput dođe do sudara da se završi nepodnošljivo
iščekivanje događaja o kojem možda ovisi sudbina rata! Ljude iz
ekspedicionoga korpusa prenijela je mašta tisuće kilometara daleko,
tamo gdje ih čekaju žene, blago nebo, kuće i zemlja što nije nalik na
ovu ovdje.
U svom skloništu sa stijenama obloženima vrećama zemlje i
rogožinom pukovnik de Castries osluškuje noć sjedeći za svojim
stolom, naslonivši čelo na desnu ruku.
U lijevoj mu je ruci cigareta stisnuta između kažiprsta i palca; pušit
će je sve dok ne oprži usne. Ratnik sanjari neodređeno gledajući pred
sobom prazan list papira kraj pepeljare i bugačice, prozirno ravnalo
razdijeljeno na milimetre, olovke u boji, dvije džepne baterijske
svjetiljke. Svjetlo dopire iz golih žarulja pričvršćenih na strop. Pisaći
stroj kucka u dubini i prigušuje zvonjavu telefona. Gotovo čitavu
stijenu prekriva detaljni plan utvrđenog logora obložen celofanom na
kome su masnom olovkom ucrtani topografski znakovi.
Kako je čudna sudbina toga konjanika što provodi noći i dio dana
dva metra ispod zemlje, opkoljen. Džip čeka na kraju sape*. Ako
Vijetmin napadne noćas, Castries će možda znati kamo će ga odvesti
ova pustolovina koja mu može donijeti slavu ili prezir. On se bori za
dvije srebrne zvjezdice, koje bi bio dobio i bez ovoga, i čin više u
Legiji časti.
* Sapa − zemljani rov što se kopa da bi se vojnici mogli postepeno i skriveno približiti
opkoljenoj tvrđavi ili neprijateljskim rovovima; podzemni hodnik koji vodi u tvrđavu.
Stresao se. Poraz nije moguć s avijacijom što ga pomaže, sa
dvanaest bataljona u kotlini, s njegovih dvadeset i osam topova i
šesnaest cijevi teških minobacača spremnih da otvore vatru, s
Cognyjem koji bdi nad njim, s Hanojem s kojim može govoriti kad
hoće zahvaljujući radio-vezi. Pri kraju dana avioni su pretražili čuke,
tražili su znakove koji otkrivaju pripreme za juriš. Ništa ili gotovo
ništa: manji pokreti artiljerije koji ne bi mnogo značili bez obavijesti
da bi napad morao da počne.
Pa ipak, Castries zna da je njegov neprijatelj jak i da mu je najbolje
oružje tajna: nitko ga ne vidi kad dođe, a na isti način i iščezne čim je
borba završena, kako bi izbjegao udarcima. U trenutku započne
akciju, u mraku. Čim svane zora, on je daleko ili je nestao usred
džungle, preko rižinih polja, u močvarama ili u podzemljima kojima
su potkopana sela. U delti koju dobro poznaje Castries je više puta
uspio da ih nadmudri ili uništi svojim blindiraraim vozilima. Ovdje je
to uzalud pokušavao. Gotovo svakog je dana nadlijetao planine u
izviđačkom avionu s Pirothom, svojim artiljercem, da bi pokušao
pronaći tragove osvajanja. Castries se želi uvjeriti da se Vijetmin mora
otkriti. Prema tome, topovska će ga ždrijela smrviti u prašinu.
Malo je otpustio svoj crveni rubac, ugasio opušak u pepeljari. Što
se njega tiče, ako dođe do napada neka bude žestok i neka kratko
traje. Zasad bi rado igrao bridž ako nađe tri partnera; to bi mogli biti
njegov novi načelnik štaba na primjer, zapovjednik Keller, koji je
jedini osim njega čitao izvještaje Cognyjeva Drugog odjela,
potpukovnik legije Gaucher, sa svojom gusarskom njuškoim, koji
zapovijeda centralnim podsektorom, i Langlais čije komandno mjesto
isto tako nije daleko i koji je preuzeo dva rezervna bataljona
padobranaca za protunapade. Rezervna? Ne sasvim. U normalno
vrijeme oni pokrivaju jednu stranu uporišta »Claudine«, ali moglo bi
se desiti da ih vrlo brzo ujedine. Castries zvoni svojoj tajnici Pauli
Bourgeade, toj dvadeset osmogodišnjoj djevojci očiju boje lješnjaka
koju je sreo na jugu delte gdje je službovala pet godina tako hrabro da
bi joj mnogi muškarci mogli pozavidjeti.
Poput dražesne i krhke Brigitte Friang, i ona se ubraja u kategoriju
žena za koje smo iznenađeni kad ih sretnemo u vojsci, a koje tu
nalaze zadovoljstvo jer su u Evropi upoznale jade koje ovdje nastoje
zaboraviti i bolje se osjećaju među muškarcima koji izlažu svoju kožu
nego u građanskoj podlosti. Nitko ne sumnja u to da su u njihovim
životima postojale drame, kao i kod drugih djevojaka koje su došle na
Daleki istok, ali ih nitko ne želi upoznati. Za njih je ekspedicioni
korpus ono što je legija za muškarce koje je ljubavni očaj ili prekid s
društvom doveo jednog dana u ured za novačenje. Castriesa je ova
djevojka pridobila i čovjek ga razumije. Odvodi je sa sobom u džipu
kad posjećuje uporišta; ona zapisuje stenografske bilješke njegovih
opažanja i ostavlja za sobom snove i lagani Diorov parfem, jedinu
raskoš što posjeduje, kao što Brigitte Friang skače padobranom sa
svojim priborom za poljepšavanje, puderom, vodicama za lice i ružem
za usne. Takva tajnica, nije li to sablažnjivo? U Indokini je od
vremena de Lattrea drskost u pogledu morala nešto obično. Pa zar taj
rat nije pomalo nalik na Atlantidu?
Paule Bourgeade se pojavila u svojoj nezgrapnoj odjeći i vojničkim
cipelama što situaciji daje uzbudljiv čar. Ona se smiješi. Lijepa je,
neobična i mora da je zavrtjela glavom mnogim legionarima i
padobrancima. Dostojna je vojskovođe u ratu.
− Pokušajte naći igrače za bridž − rekao je Castries.
Gospođica Bourgeade odlazi. Ona voli ovaj život i opasnost. To je
njezino pravo i čak njena uzvišenost. Jedina greška što ju je učinila
bila je u tome što je dopustila da je odlikuju ratnim križom u Dijen
Bijen Fuu, na čelu trupa.

26. januara 1954.

Nije bilo napada, i to je prvi put da je ovako važna obavijest bila
opovrgnuta. Možda je protunaređenje bilo povjereno sigurnijim
sredstvima za prijenos od radija.
Marc Jacquet se iskrcao u Dijen Bijen Fuu u 13 sati i 50 minuta u
pratnji Mauricea Dejeana, generala Blanca, Navarrea i Cognyja.
Odvija se uobičajeni ceremonijal. Odjeven poput džentlmena-
farmera koji je naviknut da obilazi oranice, glomazni Marc Jacquet
sakriva uznemirenost ispod oblaka dima lule što je drži stisnutu u
ustima iznad dvostrukog podbratka. Kraj njega Maurice Dejean u
bijeloj košulji i svijetloj kravati, kao da je prerušen u odijelu nježne
boje sa zatvaračem zbog kojeg je nalik na vlasnika cirkusa. Čim je
izišao iz aviona, stavio je na glavu, u čast pukovnika Castriesa,
raskošan kaubojski šešir s vrpcom ispod brade, kojemu je obod na
jednoj strani silovito podignut. Brzo će ga skinuti, kao da mu je
smetao, i za čitavo vrijeme posjeta držat će taj čudni šešir u ruci.
Prilično je svježe pa je general Blanc omotao oko vrata šal poput onog
što ga nose marokanski vojnici i on mu leprša na ramenima
obilježenima sa pet zvjezdica. Također puši lulu, i dobroćudna
izražaja lica, držeći planinarski štap u ruci, bez riječi sluša.
Castries uzima Jacqueta u džip što ga sam vozi. Vodi ga s
uobičajenom pratnjom u kolima što su zbog prašine podaleko jedna
od drugih. Prvo idu na uporište »Beatrice«, gdje brade legionara
ostavljaju na posjetioce ovakav dojam: uporište »Beatrice« ako to
bude potrebno, postat će novi Kamerun. Tu je promatračnica s
veličanstvenim pogledom na čitav utvrđeni logor i na mračne čuke što
ga nadvisuju. Marc Jacquet se popeo gore i odjednom do koljena
utonuo u meku zemlju. Potpukovnik Gaucher mu je pomogao da se
izvuče. Šef informativne službe visokoga komesara, iskren, duhovit,
šutljiv čovjek, uvijek na oprezu, nasmiješio se.
− Recite, gospodine potpukovniče − upitao je Jacquet − a ljudi koji
su ispod?
− Oh − odgovorio je Gaucher. − Iznad njihovih glava ima pet
metara materijala i greda. Ne brinite, gospodine ministre, ovo će
izdržati.
Tko bi u to mogao sumnjati? Jedan bataijon legionara smješten na
tri vrhunca brda na uporištu »Beatrice«, jedanaest drugih bataljona
oko njihovih topova u dolini odakle se uzdiže dim iz menza i iz šikare
što je još pale, to je nešto čime se mogu pohvaliti. Na kraju obilasika,
da bi posjetioci doživjeli nešto što će ih zadiviti, vode ih na komandno
mjesto artiljerca Pirotha. On je u Italiji izgubio lijevu ruku i prazni je
rukav strpao za pojas. Velika kapa mu pokriva ostriženu glavu. Prćast
nos, sitne oči utonule ispod čela, tainke usne, bradavica na obrazu,
daju mu izgled rvača slobodnog stila ili igrača bejzbola. Jedan pokret i
njegovi će topovi rigati vatru gdje on bude želio, a njegova će baterija
od 155 mm ubacnom vatrom uništiti neprijateljske topove iza čuka.
Pirothovo lice poput puna mjeseca i njegove brazgotine ulijevaju
povjerenje. Vole ga takvog kakav glas uživa. Uspjeh ovisi o njegovim
gromkim odgovorima, o oštroumnosti, o promatračnicama i o
njegovoj tvrdokornosti.
Rezervni avijatički kapetan Jacquet razmišlja o pistama aerodroma
i zbog njih osjeća strah. Ako bi ih neprijatelj ipak uspio dosegnuti, pa
makar i minama teških minobacača, sve bi se kompliciralo.
Dvadeset i četiri topa od 105 mm, jedna baterija od 155 mm,
šesnaest teških minobacača, to mu se baš ne čini tako mnogo.
Amerikanci su naslagali u Koreji iza svojih linija na tisuće topova.
− Gospodine pukovniče − rekao je Pirothu odlazeći − znam da u
Hanoju ima na stotine neiskorištenih topova. Mogli biste iskoristiti
posjet nekog ministra pa da vam ih nekoliko pošalje kao dodatak.
− Što? − povikao je Piroth užasnuto. − Pogledajte moj plan vatre,
gospodine ministre. Imam topova više nego što ih trebam.
General Blanc, politehničar i artiljerac po formaciji, pod kojim je
služio također ga je upitao ima li sve što mu je potrebno.
 Piroth je odgovorio:
− Ako budem obaviješten trideset minuta prije, moja će
koratrabaraža biti djelotvorna.
A ako ne bude? Ako nikad ne bude obaviješten? Poznato je da su
vijetminci dopremili dvadeset i četiri topa od 105 mm a nitko nije
otkrio gdje su smješteni. Strpljivo čekaju da se otkriju kako bi ih
uništili.
Nešto prije završetka popodneva Navarre je prišao Marcu
Jaequetu.
− Osjećamio da bi oni ove noći mogli napasti − tiho mu je rekao. −
Volio bih da ministra ne izlažemo opasnosti.
»Dakote« su u 16 sati i 45 minuta jedna za drugom poletjele u
Hanoj.
Čak i za generala Blanca je tri sata premalo vremena da ocijeni
situaciju poput ove. Pa ipak, njemu je i to dovoljno da se boji
najgorega. Po njegovu mišljenju ovo nije Verdun, kako su mu rekli,
već Somme, a o ishodu bitke odlučit će artiljerija. Ali Navarre, koga i
najmanji oprez razdražuje, razmeće se svojom hladnom sigurnošću
koja postane podrugljiva ili malo prezirna kad počne upozoravati na
pogrešne ocjene, ili odgovarati na pitanja koja smatra djetinjastima.
Maurice Dejeain je opet stavio na glavu svoj lijepi šešir. Ako želi
oponašati ratnike, zašto se ne ugleda u Ho Ši Mina i ne obuče
platnenu bluzu iz skladišta? Zašto ne živi izvan palače među
suradnicima koji mu neće laskati? »Postavio sam svojim posjetiocima
više pitanja o Dijen Bijen Fuu«, pisat će kasnije Maurice Dejean. »Svi
nisu bili jednako oduševljeni. Dvojica među njima više bi bili voljeli
da Dijen Bijen Fu ne bude napadnut. Jedan je od njih natuknuo nešto
o teškoćama položaja kojim dominira neprijatelj. Ali nijedan nije
izrazio mišljenje da je položaj opasan i da bi se iz njega valjalo što
prije osloboditi. Čini se da nitko nije bio ozbiljno zabrinut. Nekoliko
dana prije neprijateljske ofenzive glavna je bojazan naše komande u
Indokini bila neće li Vijetmin odustati od napada na utvrđeni logor.«
Brzojav iz Pariza najavljuje da će u Indokinu krenuti izaslanstvo s
ministrom narodne obrane da prouči vojnu situaciju.
 27. januara 1954.
Jacquet rano ujutro telefonira glavnom zapovjedniku.
Dakle?
− Nisu napali − očajno je odgovorio Navarre.
Čini se da je tačno da je Ho Ši Min uoči napada sazvao Centralni
komitet partije da zajednički donesu odluku. Svi su željeli iskoristiti
to što obrana utvrđenog logora nije bila završena kako bi iz više
smjerova prodrli u njihovu glavninu, podijelili je i pokorili jednu po
jednu zonu otpora. Spreman da prijede u akciju čim dobije naređenje,
Džap je ipak primijetio da ne može jamčiti za uspjeh zbog velikih
gubitaka koje bi mogli pretnpjeti uslijed nedostatka iskustva jedinica
u operacijama tako velikog opsega. Osim toga, sve baterije nisu
smještene kako valja; neki topovi još nisu u svojim gnijezdima, drugi
treba da promijene položaj, plan vatre mora biti donekle izmijenjen.
Misli da bi bilo presmiono očekivati brzu pobjedu, on bi radije
nastavio s pripremama i sigurno kretao naprijed. Napadnimo da
bismo pobijedili! − bila je deviza Narodne armije. Centralni se
komitet priključio tom principu revolucionarnog rata, ali ga je pobliže
označio ovako: napadnimo samo ako je pobjeda sigurna, u protivnom
se slučaju suzdržimo. Prema tome akcija određena za noć između 25.
i 26. bila je opozvana.
Pošli su još dalje. Odlučeno je da operaciju Dijen Bijen Fu ne valja
smatrati samo napadoim na utvrđeni položaj koji će biti izvršen u
relativno kratkom razdoblju, već dugotrajnom borbom što će se
nastaviti sve do kišnog razidoblja, a obuhvatit će čitav niz različitih
faza koje treba da završe s porazom neprijatelja. Da bi potpuno
raspolagaili pristupima kotlini, najprije će napasti uporišta »Beatrice«
i »Gabrielle«, zatim glavni centar, nizom snažnih i sitnijih akcija, sve
dok ne učine neškodljivim uporište »Isabelle«. Svaki juriš popraćen
žestokom vatrom i pješadijom mora preplaviti neprijatelja. Udarne će
jedinice biti zamijenjene prije nego se iscrpu i redom će odlaziti da se
odmaraju izvan bojnog polja. Dok se bude usavršavao sistem cesta
oko Dijen Bijen Fua i skupljale zalihe svih vrsta, 308. divizija,
potpomognuta sa dva bataljona 148. puka, napustit će pristupe
utvrđenom logoru da bi prevarila generala Navarrea i vršiti pokrete
prema jugozapadu. Što se tiče avijacije, ometat će je i uništiti
smještajući na prve ogranke, zatim u dolinu, protuavionske topove,
znalački skrivene. Suprotno od onoga što se kasnije tvrdilo na
francuskoj strani, odluka da se odgodi napad bila je donesena a da
sastanku nije prisustvovao nijedan kineski ili sovjetski predstavnik.
Ako je u svojstvu tehničke pomoći i bilo stranih vojnih stručnjaka u
redovima Narodne armije, oni nisu imali nikakve ovlasti.
Ali Navarre i Cogny tog dana ne znaju da su vijetminci najveći dio
svoje artiljerije već smjestili na položaje. Sto peti puk 351. teške
divizije postavio je većinu od svoja dvadeset i četiri topa od 105 mm u
baterije stotinu metara ispod stijena a da to nitko nije opazio. Džap će
sebi čak priuštiti luksuz da postavi lažne položaje kako bi na njih
privukao vatru. Da je to Cogny znao, bio bi naredio da ukopaju one
topove utvrđenog logora što pucaju na otvorenom u svim smjerovima,
a Piroth više ne bi rekao Jacquetu kako ima previše topova: bio bi ih
zatražio triput više. Castries je nepovjerljiv, ali mu njegov artiljerac
raspršava sumnje. Ni na trenutak nitko nije uzeo u obzir da bi
vijetminci mogli postaviti svoju artiljeriju na silazne kosine nasuprot
Dijen Bijen Fuu: to se više ne radi od Napoleonovih vremena. Baterije
se smještaju izvan neprijateljeva vidika sa zemlje, na polukosine, a
odatle gađaju s pomoću klasičnih proračuna. U pogledu Dijen Bijen
Fua artiljerci ekspedicionoga korpusa jednodušno smatraju da zbog
visine čuka putanja topovskih zrna ne može doseći centar kotline.
Vijetminci će dakle biti prisiljeni da gađaju neposredno sa silaznih
kosina nasuprot Dijen Bijen Fuu. U tom će ih slučaju vidjeti i uništiti.
Uostalom, i dalje postoji velika sumnja u mogućnost da bi neprijatelj
dopremio preko neravna terena na kome nema cesta nešto drugo
osim minobacača i topova od 75 milimetara. To su, osim toga,
planinski topovi od 75 mm koji su upravo prošle noći uznemiravali
utvrđeni logor. Nitko nije ni na trenutaik pomislio da ih je Džap htio
zavesti. Prema mišljenju francuskih tehničara ova artiljerija neće biti
sposobna za koncentriranu vatru i skloništa će lako podnijeti njezine
udarce. Takvi bi zaključci mogli biti sumnjivi samo onome tko bi
realno gledao stvarnost poput Gillesa ili Bigearda. A general Navarre
je počeo tako sumnjati u ocjene svojih potčinjenih da ga ništa ne bi
iznenadilo, ali ni zbog toga ne bi mijenjao svoj plan. Slučaj Navarre je
neobično kompliciran.

31. januara 1954.

Govoreći o operaciji što će uslijediti u pokušaju da uništi jednu
bateriju, i o onima kojima je već komandirao, Langlais kaže: »Krvavi
porazi.« A ipak »pokazat ćemo mi njima…« Taj izraz Robert Guillain
posvuda čuje. »Pokazat ćemo im tko smo: vijetmincima i svima
ostalima.« To je tumačenje što ga daje specijalni dopisnik »Mondea«.
Ostali? To su promatrači iz Pariza i iz drugih mjesta.
»Uspjeti natjerati vijetmince da siđu u kotlinu«, to je san
pukovnika Castriesa i čitavog štaba. »Ako siđu, onda su gotovi. Sukob
bi mogao biti žestok, ali mi ćemo ih zadržati. I napokon ćemo imati
ono što nikad nismo postigli: koncentriranu glavninu koju možemo
udesiti.« Robert Guillain iznosi ovdje riječi u čiju se istinitost ne može
sumnjati. Izrazio je Castriesu svoje čuđenje vidjevši kako je prepustio
čuke neprijatelju.
− Vi se uopće ne razumijete u modernu taktiku − odgovorio mu je
komandant »Gonoa«, koji je odsječno prekinuo razgovor i prezirno se
nasmiješio. Poslije će nekoliko puta reći kako je s pomoću novinara
htio prevariti neprijatelja.
Prije odlaska iz Pariza neki je viši oficir iz štaba u Sajgonu već
nagovijestio Robertu Guillainu kako situacija nikad nije bila
povoljnija i kako će u pravom trenutku doći dolje.
Džapova 308. divizija, koja se naglo spušta prema Laosu, izazvala je
ogromno iznenađenje stratega; ako bi je netko uznemirivao, onda će
to biti samo trupe koje će susresti na putu. Kako bi je progonili i
kojim sredstvima? Zauzeće Dijen Bijen Fua ničemu ne služi. Navarre
žurno utvrđuje bodljikavim žicama i blindiranim vozilima Luang
Prabang, gdje stari nepokretni kralj leži u krevetu. Dok na poprištu
operacije »Atlante« Navarreova ofenziva tapka na mjestu, Džap ne
ostaje dužan: napada visoravni centralnog Anama.
Ovo je veliki dan za kaplara Sammarca iz 13. polubrigade. Doznao
je da je unaprijeđen u podoficira. Iako unapređenje vrijedi od 1.
februara, on je prišio oznake na svoje naramenice. Kako je u svojoj
četi pomalo »djevojka za sve«, upotrebljavaju ga za različite zadatke.
Svakog dana odlazi u logor gdje je pod stražom dvanaest stotina
zarobljenika i vojnih interniraca dovedenih iz Hanoja. Uzima trideset
ljudi koji su na prisilnom radu da skupljaju pakete što padaju s neba i
tovare ih u kamione. Ponekad zapovijeda oružanom pratnjom
legionara koji prate potpukovnika Gauchera dok vrši obilaske.
 Sammarco je dvadeset šestogodišnji momak, miran i siguran,
tamnokos i tamnoputan. Visok je i čvrst. Po ocu je talijanskog
porijekla, rođen u blizini Salon−de−Province i često kaže: »Gle…« s
jakim južnjačkim naglaskom. O situaciji misli isto kao i Gaucher,
njegov šef i bog. Gaucher mu je rekao da su pripadnici 105.
vijetminskog puka mlitavci, i on to vjeruje. I tako se uopće ne boji
spavati u skloništu koje vjerojatno ne bi izdržalo udarac minobacača
od 81 mm; od dobrih su komada trupaca stabala i greda načinjena
komandna mjesta. A hoće li vijetminci uopće uspjeti da iskoriste svoje
minobacače?

3. februara 1954.
U čitavu se Vijetnamu slavi Tet, Nova godina mjesečeva kalendara
i prvi puni mjesec u januaru. U Sajgonu, Hanoju i čitavoj zemlji ljudi
se međusobno darivaju, kuće se ukrašuju zmajevima i ogromnim
papirnatim šaranima na kojima bog Lar odlazi u nebo, svuda
pucketaju žabice. Obično je to najhladniji dan godine, ali proljeće je
blizu i na sjeveru cvatu breskve.
Sinoć je oficir za vezu komande donio načelniku štaba 57.
vijetminskog puka nalog za žurni pokret prema sjeveru kotline. Noć
je potpuno mračna i ništa se ne vidi na korak pred sobom. Strma je
kosina skliska i noge udaraju o tako oštro kamenje da ga kapetan
Hijen uspoređuje s mačjim ušima. U ponoć avion-krijesnica baca
svijetleće bombe koje zaustavljaju napredovanje. Jedva prevaljuju pet
stotina metara na sat.
U podne su u čast Teta osuli paljbu iz topova od 75 mm s prvih
kosina sjeveroistoka na avione koji su na pisti. Samo jedna baterija,
smještena i kamuflirana u šancima, gađa trideset minuta granatama
od 73 mm iz američkih topova od 75 mm zaplijenjenih u Hoa Binu.
Jedan od trojice tobdžija zove se Ngujen min Tu. To je sjajna ljudina
bijelih zuba, šaljivčina, čiji stas iznenađuje u Narodnoj armiji gdje su
ljudi većinom niska rasta. Građen je poput artiljerca iz Metza, voli
žene i dobro vino; Tu bi sigurno mogao sam premjestiti svoj top. Glas
mu je snažan, a smijeh poput groma.
Vatra iz tri topa, koji su smješteni na pedeset metara daleko jedan
od drugog, direktno gađa cilj na udaljenosti od četiri kilometra
plotunima od po devet granata. Kod druge salve plotuna odgovara
Pirothova artiljerija koju navode iz promatračnice na uporištu
»Eliane«, ali njihova vatra gađa lažne položaje gdje su dva vojnika
izazivala eksploziju odavajući tobožnji položaj. Lovci i B 26 spuštaju
158 bombi na lažne položaje, zatim na prave; rezultat su trojica teško
ranjenih, nekoliko lakše ranjenih i oštećena kuhinja. Približavaju se
tenkovi i gađaju ono što su smatrali otvorima topova. Na Castriesovu
komandnom mjestu smatraju da je sve uništeno.
Poslijepodne svi pjevaju i plešu, sviraju u frule i harmonike
skriveni u dnu potoka od pogleda. Narodni nosači dolaze čestitati
pripadnicima baterije kojima je Džap brzojavno poslao pohvalu u
dnevnoj zapovijedi divizije. Nosači i borci dijele međusobno
tradicionalnu rižu sa začinima i mesnim valjušcima i bombone u čast
svečanosti.
Kao i deset šofera iz njegove grupe, vojnik Tran van Ta, hitar poput
živa srebra, napunio je svoj kamion u 5 sati uveče, stavio pet kanti od
dvadeset litara benzina u spremište i promijenio granje što mu služi
za maskiranje. On je sušta suprotnost tobdžiji Tuu: nitko u njegovoj
obitelji nije bio visok, ali on ima samo metar i pedeset. Njegov ga
niski stas ne smeta osim kad vozi svoj kamion GMC, i onda stavlja
jastučić iza leđa kao podlogu da bude bliže volanu.
Noću odlazi s praznim konvojem prema Tuan Džau i nudi
nosačima da ih poveze, jer voli s nekim izmijeniti misli. Kad je
kamion GMC prazan, njime je prilično lako upravljati, dok je punim
teže upravljati nego kamionom »Molotov«. U Tuan Džao dolazi oko
jedan sat ujutro, zadrži se dvadeset minuta u kantini da popije čaj i
proguta zdjelicu zaslađene juhe. Dolazi u Son La tek oko 9 sati, u
trenutku kad se magla diže, pošto je prešao klanac Fa Din bez ikakvih
teškoća, sa svim svjetlima upaljenima zbog magle. Sjeća se noći kad je
vozio budno pazeći, a kako ga nitko nije upozorio na avione,
iznenadila ga je grmljavina i blistava svjetla bombardiranja. Tada je,
kako je propis naređivao, šofer kamiona koji je bio na čelu ubrzao
vožnju što je najviše mogao, upalivši sva svjetla, dok su drugi iza
njega stali sa svim ugašenim svjetlima.
U Son Lau zaustavlja svoj GMC u šumi gdje je smještena opskrbna
baza, iprazni rezervoar benzina kako mu u slučaju bombardiranja
kamion ne bi izgorio, provjerava ulje i vodu u motoru, nešto pojede i
onda ide da se odmori. Za to će vrijeme natovariti njegov kamion
onim što je donio konvoj iz Jen Baja.

4. februara 1954.
Tog jutra, u sedam sati i trideset minuta, nakon treće noći marša
57. puk stiže na svoj novi položaj na jednoj od sjevernih glavica
brežuljaka, pet kilometara zračne linije od položaja Taja* koji se još ne
vide. Vjerojatno na padinama Fa Songa kraj zaselka Na Koija. Sada
571. puk doznaje svoj zadatak: gađati topovima od 105 mm položaje
francuskih baterija.
* Autor podsjeća na to da se radi o nazivu kojim Vijetnamci zovu zapadne narode.
Major Hijen se iznenadio našavši se usred znatnog broja
protuavionskih baterija čije su se duge i tanke cijevi poput motki
pomaljiale iz grmlja u koje su se bili sakrili. Pedeset sedmi puk, koji je
dosad bio na ivici borbene zone, sada je bio bačen tačno u samo
središte divizija, gdje je neprekidno krstarilo mnoštvo naoružanih
boraca i dolazilo mnogo narodnih nosača sa živežnim namirnicama i
municijom. »Spustite se, Navarre«, vikali su vojnici iz protuavionske
zaštite koji su se istiskali oko svojih lafeta. Dvije stotine grama riže,
malo mesa, žlica šećera za ručak i odobravanje, to je bilo premalo za
proslavu Teta i proljeća. Pričalo se da je velika količina pisama i
darova s delte bila u zakašnjenju zbog hitnijih potreba, ali kakva je
bila svečanost ovo bdjenje usred topova koji još nisu zagrmjeli i koje
su neki ljudi doticali rukama kao da ne vjeruju vlastitim očima.
Kad je mladi mjesec iščeznuo iza zapadnih vrhunaca, puk je
primakao topove od 105 mm koje je valjalo smjestiti u gnijezda što su
ih pioniri kopali dan i noć u samoj strmini ispod mreže lijana koja je
sakrivala radove pogledu iz zraka i uklanjala sve tragove kopanja. Već
su nastale legende koje su svi ponavljali. Navodili su ime nekog
vojnika koji je, kad mu se sva užad potrgala, svojim tijelom podiložio
kotače topa što se počeo ispuštati niz kosinu. Posvuda se pjevala
pjesma koja je u nekoliko sedmica postala slavna: »Ho, keo fao«:
Ponor je dubok
Ali nijedan kao naša mržnja
Izvucimo topove
I bojno će se polje pretvoriti u groblje neprijatelja.
 Ovaj je put čast pripala 57. puku baš u trenutku kad se uzastopna
paljba iz topova od 105 mm baterija pukovnika Pirotha sručila, možda
i ne slučajno, negdje sasvim blizu i od koje je uzdrhtala i ječala šuma.
Na jednoj kosini od četrdeset i pet stupnjeva nagiba što se pružala
duž ponora prionuli su vodovi dok su artiljerci podupirući kotače
gurali ogromne podloge pod gume. Hijen je znao da slavnu pjesmu
nisu pjevali ovdje. Stežući rukama debelo žičano uže, nogu zabitih u
zemlju, ljudi su slušali visok kreštavi glas vođe topa kako određuje
ritam:
− Hajde!… Potegni!
Rudom okrenutim uvis top je napredovao nekoliko centimetara,
zaustavio se, nanovo se uspinjao. Prosječno metar u minuti na
najtežim usponima, to je iznosilo samo oko pedeset metara na sat i,
računajući odmore pola kilometra na dan. Noću, samo polovicu.
Topovi su prije zore morali biti smješteni i stopljeni s okolicom, a svi
su tragovi vučenja morali nestati kako zračni izviđači i fotografi ne bi
mogli ništa otkriti.
− Hajde!… Potegni!…
Ljudi su dublje udisali zrak, zatim su zategli tijela i ruke. Na licima
i grudima blistao je znoj dok je vođa topa davao ritam. Na takvoj
udaljenosti od utvrđenog logora, na čukama što su ih gotovo
naprekidno nadlijetali avioni, nije moguće ni zamisliti da bi topovi
mogli biti vučeni drugačije osim noću. Još i danas ima nekoliko
topovskih gnijezda u planini do kojih se može doći poslije neikoliko
sati hoda od mjesta kuda ni džipovi ne mogu više proći. Tu onda
nailazimo na dugačke unakrsno usječene rovove napravljene s
pomoću pijuka, nalik na gnijezida ptica grabljivica, do kojih ne vodi
nikakva staza, jer su nestali zbog kiša i raslinja, ili su prikriveni
stazama. Možda su se sada tu smjestili medvjedi. U unutrašnjosti
postoje još, napola utonule u tlo, čahure granata zarđale od vlage, i
nekoliko platnenih dronjaka obješenih o strop načinjen od ogromnih
debelih cjapanica koji još uvijek podržavaju debla što ih je čovjek
donio na svojim ramenima. Vrijeme će uskoro uništiti ono što je
ostalo od položaja za gađanje i za odmor, kao i spremišta za municiju.
Onaj tko bi se usudio poći još više naprijed i uspio raskrčiti džbunje i
grane što zatvaraju otvor, ugledao bi dolinu Dijen Bijen Fua, zavijutke
rijeke i dim što se uzdiže iznad sela ili na poljima, a vjetar ga nosi
prema planinama. Nekoć su se mogle prostim okom raspoznati
rešetke, mreža bodljikavih žica, artiljerijske baterije pukovnika
Pirotha u njihovim skloništima, i u blizini jedinog zakržljalog drveta
što se uzdizalo usred ravnice, komandno mjesto pukovnika de
Castriesa.
Uveče, zaštićen najlonskim šatorom, major Hijen je palio malu
svjetiljku načinjenu od stare kutije za bombone napunjenu pamukom
natopljenim petrolejem kojoj je ventil gume od bicikla služio kao
plamenik. Četvrti februara 1954. napisao je nečitljivim rukopisom −
što će ga kasnije s mukom odgonetnuti − u malu bilježnicu u kojoj je
vodio svoj dnevnik pohoda: »Izloženi smo hladnoći i gladi, ali uskoro
ćemo uništiti neprijatelja.«

5. februara 1954.
Tko bi iu tom trenutku mogao misliti da će se vijetminci ikad
ođlučiti da napadnu? Odlazak Džapove 308. divizije kao da to
dokazuje: Džap se neće usuditi. Jedino je Cognyju situacija jasna i on
naslućuje neku lukavštinu. Treći februara u uputi što ju je poslao
Castriesu nagovijestio je da bi neprijateljeva namjera mogla biti da
ode u smjeru Luang Prabanga kako bi tamo unio nered, a onda bi
ponovno doveo 308. diviziju u Dijen Bijen Fu. Budući da je protiv
Navarreove namjere da olakša utvrđeni logor, on neće vjerovati da bi
Džap odustao osim ako ne bi 312. divizija i artiljerija slijedile 308.
diviziju. Cogny je uvjeren da bi čak i tada Džap pokušao da ih
obmane.
Tog dana Navarre piše Cognyju da je tražio da razmotri operaciju
»Ksenofont« samo zbog toga da se zaštiti od najgorega. Za njega je
mogućnost operacije »Ksenofont« zastarjela, a Džap se ne osjeća
sposobnim da napadne Dijen Bijen Fu. Dakle, Cogny je u pravu.
Kad sam upitao Džapa zašto je bacio 308. diviziju na Laos, on mi je
odgovorio: »Da bih izveo jednu promjenu i zbrisao jedinice što ste ih
vi tamo imali. Tačnije«, dodao je, »da bih uništio neikoliko mobilnih
bataljona što ih je ekspedicioni korpus smjestio visoko na brdima, da
prikrijem naše pripreme za napad i da surađujem s jedinicama Patet
Laa kako bismo generalu Navarreu presjekli odstupnicu prema
Laosu.«
U tom bi slučaju Cogny bio još više u pravu: da je njegov satelit*
bio snažan i da ga je mogao staviti u središte kruga djelovanja, mogao
je smetati Džapu. Sada u to nitko ne sumnja, osim možda Navarre.
Sumnja se jedino o mogućnosti uspostavljanja, uzdržavanja i
premještanja tog satelita; za nekoliko bi dana valjalo toj grupi atoma
udahnuti ono što se ne može uraditi na brzinu: jedinstvo, vjeru, želju
i volju da se bori.
* Posebna vojna formacija. Op. prev.
Nije zapravo važno da li bi već samo njegovo postojanje izazvalo u
Džapa onu nesigurnost o kojoj je sanjario Cogny a koja bi ga
ispriječila da krene u napad. Čini se da su to utopije. Džap ne bi imao
više teškoća da uništi taj satelit nego što ih je imao da očisti Laos:
jedna vijetminska divizija se tuče i bori u džungli, tlapnja joj ništa ne
može naškoditi. Osim toga, boji li se Cogny da Džap ne napadne Dijen
Bijen Fu? Odgovor glasi: ne. Ne za gledaoce, ne da bi Castriesu
zamazali oči, ili ne u tajnim razmišljanjima? Teško je biti siguran kad
je u pitanju Normand Cogny, u njegovu slučaju nikad ne postoji da ili
ne: to je i da i ne. O tome što je Cogny tog datuma zaista mislio nema
nigdje ni traga. Ipak, ne bi sve bilo isto da je Cogny vjerovao da će
Dijein Bijen Fu završiti kobno.

6. februara 1954.
U Parizu se sastaje Komitet nacionalne obrane. Rene Pleven
primjećuje da je situacija u Laosu kritična i da bi mu Navarre mogao
postaviti pitanje koje kao da nagovješćuju dva brzojava glavnoga
komandanta i Mauricea Dejeana: ostaje li obrana Laosa još uvijek
jedan od ciljeva vladine politike? Maršal Juin misli da je sudbina
ekspedicionoga korpusa važnija od Laosa i čitav se savjet s njim slaže.
Maršal dodaje da evakuaciju Dijen Bijen Fua smatra mogućom, ali da
psihoza što vlada u armiji može izazvati opasnost da se umrtvi
inicijativa.
Rene Pleven će sutra odletjeti u Indokinu. Komitet mu daje, osim
što se tiče pregovora s neprijateljem, potpunu slobodu u vojnom
pogledu ako mu zbog hitnosti ne bude moguće da se konzultira s
vladom. Zapravo, s Plevenom odlazi komitet načelnika štabova s
generalom Elyjem koji mu predsjeda da prouče situaciju na mjestu
događaja i poprave učinjene greške. Rene Pleven, koji se žalio kako je
samo davalac krvi, odjednom je dobio moć kakvu je malo političara
dobilo prije njega.

7. februara 1954.
Dolazeći iz Sajgona i Sena u »Dakoti« generala Navarrea, de
Chevigne, državni sekretar u ministarstvu rata, spušta se u Dijen
Bijen Fuu. Nekoliko trenutaka prije slijetanja pilot koji umalo da nije
bio prisiljen da prilično naglo ponire u kotlinu kako bi umakao
protuavionskoj artiljeriji, zamolio je ministra da se priveže. De
Chevigne koji nije znao za postojanje ove protuavionske artiljerije, bio
je iznenađen. Još se jače iznenadio kad je preko radija primio poruku
kojom su ga general Cogny i pukovnik de Castries obavijestili da mu
neće biti iskazane počasti na pisti što su je neprijateljski minobacači
držali pod vatrom, i tražili da brzo iziđe iz aviona čim se ovaj zaustavi
i da uđe u džip što će ga čekati.
De Chevigne će kasnije pričati kakvo je uzbuđenje doživio. On će
čak reći: »Od vremena Rolanda u Roncevauxu nikad nije postojala
pješadija koja bi se smjestila u takav tjesnac.« Uistinu, iako je već od
avijatičara doznao kojim je imenom bila prozvana kotlina Dijen Bijen
Fua, njegov je dojam kad je skočio u džip pored Castriesa, a general
Cogny se smjestio straga, bio mučan. Dijen Bijen Fu je zaista bio
noćna posuda u kojoj je garnizon zauzeo dno, a Vijetmin rubove.
De Chevigne, bivši komandant kolonijalne brigade Slobodnih
francuskih snaga na Srednjem istoku, bivši šef vojne misije generala
de Gaullea u Washingtonu, razbita njuška*, bivši visoki komesar na
Madagaskaru koji je vršio pacifikaciju posebnim metodama, u rodu s
de Castriesovom obitelji, s plećima i glasom simpatična mesara, htio
je ostati dva dana u Dijen Bijen Fuu kako bi stvorio mišljenje o
situaciji prije dolaska Renea Plevena. Proveo je dva sata s
pukovnicima i komandantima bataljona kako bi sve vidio i sve
shvatio. Je li to ovdje iz nepažnje eksplodirala granata ulovljena
zamkom što su mu je pokazali, a on je zatražio da se ogrebotine što ih
je dobio priznaju kao rane zadobivene u ratu? Jedne je večeri,
preodjeven u obična vojnika, sudjelovao u ophodnji. Ali do kakvih
zaključaka može doći ministar pred kojim su oficiri uvijek suzdržljivi,
čak kad su, kao Gaucher i Piroth, pripadali istom godištu Saint-Cyra
kao i on? Ili kao Langlais, njegov bivši školski drug iz grupe koja se
pripremala za Specijalnu školu raznorodnog oružja? Napuštajući
Dijen Bijen Fu, de Chevigne zna da se položaj čini čvrstim usprkos
mjestimično nedovoljnoj organizaciji, a da će garnizon biti snažno
odbačen čim se pokuša popeti na rubove lonca na koji je prilijepljen.
Castries je zbog njega izveo dva dobra bataljona podupirana
artiljerijom i avijacijom koji nisu mogli prijeći kotlinu dalje od
jednoga kilometra. Međutim, bitka nije otpočela i nitko ne izražava
strah zbog njezina ishoda. Svi govore poput Castriesa i Cognyja:
»Dijen Bijen Fu će biti Na San pomnožen sa deset. Nećemo uništiti
jednu, nego četiri divizije.«
* »Razbite njuške«, naziv kojim su se prijateljski nazivali teški ranjenici iz prvog
svjetskog rata ranjeni u lice, organizirani u svoje udruženje. Op. prev.

8. februara 1954.
Tri dana kasnije general Blanc je u Sajgonu iznio Marcu Jacquetu
prilično mračnu sliku političke i vojne situacije. General Blanc,
dobroćudna izgleda, ima jak katalonski naglasak, ali je bistar, donosi
brze sudove i iznosi svoje mišljenje čak i kad ga netko ne želi čuti.
Zbog svog je karaktera bio na trenutak uklonjen s mjesta gdje su
beskičmenjaci pružali manje otpora od njega, a zatim je bio određen
da odigra tešku ulogu. Dugo su ga vremena smatrali nesposobnim da
se pokorava; dokazao je da je rođen da zapovijeda. Njegovi su pogledi
na Indokinu realni: 1950, sluteći slom koji se priprema, potvrdio je
evakuaciju Kao Banga. Bio je ozbiljno zabrinut za Dijen Bijen Fu zbog
Kine, Vijetmina, vijetnamske kolonijalne armije i njenih nedostojnih
rukovodilaca. Po njegovu je mišljenju valjalo evakuirati Tonkin kako
bi bolje držali Anam i Južni Vijetnam, a da bi postigli taj cilj
pregovarati kako bi časno završili rat koji će uzrokovati gubitak
Sjeverne Afrike. Za njega je nastavljanje mrcvarenja ekspedicionoga
korpusa čije su pričuve nestajale značilo zločin. Ministar ga je slušao,
ništa nije bilježio, samo je pušio lulu i klimao glavom.
Uveče, u luci u Nici, Marc Jacquet koji se vraćao u Pariz sreo je
Plevenovo izaslanstvo. U salonu aerodroma izmijenio je dojmove s
Reneom Plevenom i s generalom Elyjem.
− Raspoložen sam vrlo pesimistički − rekao je Marc Jacquet.
− A mi još više − odgovorio je Rene Pleven. − Zato i idemo tamo.
 9. februara 1954.
Danas uveče su borci vijetminskog 57. puka koji su se odmarali
pošto su dovukli nekoliko topova u planinu, mogli prvi put vidjeti
kotlinu Dijen Bijen Fua. Iako su bili tako umorni da su sanjarili kako
će spavati neprekidno dvadeset i četiri sata i pojesti samo nekoliko
komadića šećera, ipak su dugo promatrali na mjesečini, na kojoj se
blistalo oružje, mračni prostor kotline gdje ih je čekalo dvanaest
utvrđenih bataljona. Majora Hijena, koji je već godine i godine bio
naviknut da živi poput progonjena vuka, osobito su se dojmila svjetla
avionske piste: upaljene baklje što ih je vjetar njihao, a podsjećale su
ga na vatre malih snopova suha granja što se pale na kućnom pragu u
čast mrtvih.
Toliko koraka i toliko patnji najzad ih je dovelo pred logor gdje se
okupio neprijatelj koji ih je prezirao. Prisjećali su se riječi što su ih
ponavljaili od puka do puka, iz letaka što ih je širio »de Castries, koga
su na vijetnamskom jeziku zvali Do ca Tri, a u kojima ih je nazivao
kukavicama. Kukavice, to je zaista bila posljednja riječ na koju bi se
uopće moglo pomisliti. Bili su jednostavni, poslušni, do kraja fanatici,
sve osim kukavica; to je bio dokaz koliko ih je neprijatelj potcjenjivao,
ili ih je htio vrijeđati. Svojim tihim, upornim načinom poput boksača
perolake kategorije koji skakuću pred boksačem teške kategorije a da
ga se ne usuđuju direktno napasti, oni su se približili, gurnuli svoga
moćnog protivnika do užeta i nakon mnogih uzmicanja i lukavština
spremaju se da mu zadaju udarac prema svojoj snazi, i to topovima iz
kojih su neki nekoć pucali na njih.
Sva je posada 57. puka šutke zastala pred ogromnom crnom rupom
iznad koje se viju perjanice dima što se protežu prema mlječnobijelim
čukama. Ovamo je trebalo da se spuste kako bi oprali pogrde i
nepravde i zaboli crvenu zastavu sa zlatnom zvijezdom koja će im
konačno dati domovinu.

15. februara 1954.

Svi se posjetioci utvrđenog logora jednako začude i krajoliku i
situaciji. Prošarana mrežom putova i tragova prašine što ih za sobom
ostavljaju vozila, kotlina je oživjela životom male armije koja čeka
napad, ukopava svoja oružja, pobire namimice što im bacaju iz zraka,
okružuje se zaprekama, kuha i kupa se u rijeci što teče od prvih
ogoljelih vrhunaca brda. Nešto dalje dižu se čuke jedna za drugom i
uzdižu sve do onih što su načičkale horizont gdje ništa ne odaje
prisutnost neprijatelja koji se stopio sa šumama i nadzire sva kretanja
u dolini. Trkalište na kome su, kako kaže Robert Guillain, vijetminci
zauzeli stepenice.
− Dakako − rekao je neki kapetan Henriju Amourouxu,
specijalnom izvjestitelju »Sud-Ouesta« − oni nas vrlo dobro vide,
povremeno nas gađaju, određuju položaj piste. Sve to nije ništa
ozbiljno.
Henri Amouroux je uvukao glavu malo u ramena i odjednom počeo
oprezno hodati kao da nije želio privući pažnju svih onih što su ga
vrebali a bili su smješteni iznad njega. Tako je došao na pukovnikovo
mjesto i predstavio mu se.
− Vi ste novinar − rekao je Castries iskrivivši malo usta prema
»Mondeu« i prema novinama koje samo što se nisu srušile s njegova
stola. − Još jedan. Znate li, ako se g. Guillain vrati ovamo, neće čak ni
izići iz aviona. Dat ću da ga čuvaju četiri oružana strijelca. A pio je
naš konjak!
− Gospodine pukovniče, poznajem Guillaina…
− Napisati da je Dijen Bijen Fu lavlja pećina*…
* Aluzija na lavlju pećinu u koju je prema bibliji bio bačen Danijel među lavove, ali mu
životinje nisu učinile ništa nažao. Op. prev.
− Pa to je slika, obična slika. Uostalom, ne čini se da je netačna.
− Dakle − povikao je Castries − i vi ste kao i svi drugi, i vi? Ostavite
nas da u miru radimo svoj posao. Ako nas vijetminci napadnu, vidjet
ćete kako ćemo ih dočekati. Sve je spremno, gospodine Amouroux,
sve. Uzmite jedan džip. Idite i pogledajte!
Ono što je vidio, izazvalo je kod Henrija Amourouxa čudan osjećaj:
mješavinu sigurnosti i zabrinutosti. Išao je na uporište »Annemarie«,
sastao se s potporučnikom Makowiakom, pomoćnikom kapetana
Guilleminota koji komandira 3. tajlandskim bataljonom, sklonio se s
njima u sklonište što je nalik na grob, hranio se zajedno s njima.
− Došli smo da odmaglimo i odmaglit ćemo − mirno je rekao
Guilleminot.
− A kuda, gospodine kapetane? − upitao je Henri Amouroux
zaprepašteno.
Guilleminot je neodređeno mahnuo rukom.
− Odmaglit ćemo.
Uveče, pošto je Guilleminot pregledao godišnjak što ga je nosio
dovde, dok je Amouroux ispružen na svojoj ležaljci pokušavao zaspati,
vijetminci su još uvijek pucali iz topova od 75 milimetara. Oficiri su
se oblačili u mraku i izlazili. U noći se čuo lepet ptičjih krila. Možda
su to bili gavranovi koje sam vidio svako veče kako prelijeću kotlinu
od istoka na zapad i svakog jutra od zapada na istok u velikim crnim
bučnim jatima. Odjednom su u bijelom svjetlu svijetlećih bombi što
su ih izbacile »Dakote« počeli štektati mitraljezi, čije je strijelce
Makowiak poznavao, a artiljerija utvrđenog logora šalje mine na
prilaze jednom uporištu i na čuke gdje još uvijek gore požari izazvani
napalm-bombama. Zatim opet nastaje tišina i svi se vraćaju da
ponovno legnu opsjednuti kreketanjem krastača.
Tog dana u zoru Henri Amouroux sudjeluje po magli u novoj
operaciji što je izvodi potpukovnik Langlais sa tri bataljona.
Guilleminot mu služi kao vodič do sela Ban Ta Poa, dva kilometra
udaljenog, na podnožju triju glavica uporišta »Beatrice«. Muškarci iz
sela, još pospani, izlaze iz kuća zijevajući, žene već tucaju neoljuštenu
rižu.
Henri Amouroux je pošao u potragu za istinom i sad razmišlja o
ovim seljacima, kako se po izgledu čine ravnodušnima, i o samom
sebi, jer se možda uputio u susret beskorisnim opasnostima. Preko
visoke trave približavaju se Nam Jumu i prelaze ga. Odjednom su
počeli zviždati meci, padaju mine, vojni se svećenik naginje nad lice
ubijenog poručnika na koje su već pohlepno navalile muhe, a kapetan
preko radija poziva helikopter: »Sunce zove Veliko sunce, pošaljite
Ševu…«, dok ranjenici izlaze iz džungle međusobno se pomažući. Dio
1. stranačkog padobranskog bataljona gotovo je istrijebljen; komandir
jednog voda sav u krvi, ranjen u oko, dolazi polako poput kralja
Kreonta oslonjen na rame svog vodiča. Mine pljušte u trenutku dok se
helikopter spušta. Ranjenike šalju prema selu. Na svećenikov savjet
Henri Amouroux ih prati podupirući nekog Talijana.
− Ja ću zaraditi žutu − kaže komandir voda mjesto utjehe.
Žuta, to je vojnička medalja. Na lice poručnika kojeg nose na
nosilima stavili su ružičastu maramicu.
I još jednom: cilj nije bio oštećen, a vijetminci gađaju topovima od
75 mm logor.
− Pa da, gospodine Amouroux − kaže Castries − gađaju nas. Pa
onda? Stavit ću svoju crvenu kapu kako bi me bolje vidjeli.
Za doručka razgovara se samo o članku Roberta Guillaina i o izrazu
»lavlja spilja« koji je užasnuo sve prisutne. Uostalom, zar su shvatili
da se radi o spilji u kojoj lavovi čekaju nastup prije cirkusnih igara?
Usporedba s lavovima, čak i zatvorenima, nikad nije bila uvreda.
− Istina je − ironično je rekao neki komandant Henriju
Amourouxu − vojnici nisu baš oštroumni…
Oni koji su jutros poginuli, bili su ukrcani pod eksplozijama mina
ispred otrcanog počasnog odjeljenja koje je nastojalo da se sve što
prije završi, a zatim se Amouroux vratio sa šesnaest ranjenika. Čitavo
je vrijeme puta slušao nekog Španjolca s razmrskanim koljenom kako
jauče: Moja noga, odrezat će mi nogu, moja noga… U avionu »Curtiss
Commando«, koji je pilotirao Henri Bourdens, krv je curila iz lijesova.

16. februara 1954.

U utvrđenom se logoru svako veče igra rukomet i ljudi se kupaju.
Kapetan Capeyron koji drži uporište »Claudine 5« s jednim odredom
I/13 misli da se nikad ništa neće dogoditi. Čak stječe sve više i više
dojam, kao i njegovi drugovi, da je rat završen i da će vijetminci otići.
Kad Pirothovi topovi odjednom razbiju tišinu, jer izvode uobičajenu
vježbu korekcije vatre, on se čak i ne strese. Počinje nova noć s
brujanjem »Dakota« što izviđaju, stražara spremnih da upale svoje
baklje sa šančeva da bi osvijetlili neprijatelja. Ako zatule sirene,
kapetan Capeyron zna da se i opet radi o uzbuni. Ali kad bi to bio
napad, oh, tko mu se ne bi obradovao? Kakav bi se radostan krik
olakšanja začuo iznad jadnih skloništa u Dijen Bijen Fuu?
U Hanoju je Rene Pleven pozvao Cognyja podveče u palaču
rezidencije da ga nasamu upita za njegovo mišljenje o imogućnostima
da se iziđe iz sukoba. Cogny je protiv Navarreove strategije i
»Atlante«.
 18. februara 1954.
Sinoć je u Dijen Bijen Fu došao kao zamjena u 29. kiruršku ekipu
sanitetski major liječnik Paul Grauwin. To je odiličan kirurg kojega je
sklonost pustolovinama dovela u redove ekspedicionoga korpusa.
Taj je flamanski div slavan po fizičkoj snazi koju rasipa kao i svoju
dobrotu. Iznad vrata i bikovskih prsiju njegovo je lice što ga
osvjetljava vrlo blag pogled plavih očiju iza naočari preplavljeno
samilošću. To je jedan od rijetkih ljudi koje čovjek ne može sresti a da
ih ne zavoli. Grauwin nikad ništa ne uskraćuje onima koji trpe, a
jedini neprijatelj kojeg priznaje jest bol. Na sreću, doktor Grauwin
zna i gledati i bilježiti.
U pratnji svog predšasnika pregledao je odjel za operacije,
Sklonište za medicinsko osoblje prekriveno tkaninom za mrtvačke
pokrove, dvorane za oporavak, rezerve lijekova i materijala. Kao i
Brigitte Friang, nabrojio je u prolazu samo četrdeset i dva kreveta.
− Što ćete učiniti ako stigne stotinu ranjenika? − upitao je liječnika
kojega će zamijeniti.
− Imamo uvijek avione.
− A ako teren postane neuporabljiv?
− Onda ćete imati na raspolaganju prostorije G. Z. I. Z.
Na drugoj strani ceste, zaštićene bodljikavom žicom nalaze se
prostorije G.Z.I.Z., grupe obavještajaca što izmamljuju obavijesti i
podatke od zarobljenika. Langlais ih prezirno naziva buharom
Tajlanđana i Meosa. Među njima je i desetak Evropljana kojima je na
čelu nekadašnji kapetan specijalnih vodova u drugom svjetskom ratu.
− Čini mi se da je kirurška ekipa preblizu komandnom mjestu −
rekao je još.
− Smjestio ju je ovamo sanitetski pukovnik liječnik Terramorsi radi
udobnosti.
− A u slučaju bombardiranja?
− Šalite se − rekao je neki oficir. − A čime bi oni bombardirali?
− A da ima tri stotine ranjenika? − upitao je kad je na njega došao
red sanitetski general Jeansotte, koji prati Navarrea u novoj inspekciji
Dijen Bijen Fua.
Grauwin šuti. Na to treba da odgovori genijalna direkcija
sanitetske službe.
General saniteta vrti glavom slušajući kako mu navode kolika je
debljina stropa, čudi se što glavna saobraćajnica nije pokrivena i kaže
Grauwinu:
− Ako tu nastane velika gužva, stari − okrenuo se prema
utvrđenom logoru − to će vas baciti za četrdeset godina unazad, a
nećete se iz toga izvući.
Tog je dana glavni komandant primio dvije loše vijesti. Prislušna je
služba uhvatila naređenje kojim se traži da se vijetminski transport za
Dijen Bijen Fu poveća od pedeset na sedamdeset tona na dan a kod
nekog je zarobljenika nađen nacrt artiljerijskog utvrđenja. General
Cogny je to saopćio pukovniku Berteilu koga se ta vijest snažno
dojmila, kao i Cognyja, jer iz fotografija iz zraka nisu otkriveni
nikakvi znakovi takve vrste. Vremenske prilike, velika lisnata stabla u
džungli i uvale kompliciraju sve. Piloti »Bearcata« izlagali su se
velikim opasnostima fotografirajući u brišućem letu područja na
kojima bi mogle biti smještene baterije. Usprkos pomoći najboljih
specijalista koji su došli iz Koreje i pretjerano hvalili fotografije u boji
i crno-bijele ili upotrebu infracrvene fotografije, svi su napori ostali
bez uspjeha. Ni po čemu se dosad nije vidjelo da su neprijateljske
baterije ovdje.
Berteil je zamišljeno odgovorio Cognyju:
− Ako je podatak tačan, artiljerija bi mogla imati poteškoća.
Kad su obavijestili Pirotha, on je slegao ramenima.
− Čuvajte se protivničke artiljerije − rekao mu je Berteile −
vijetminci bi je mogli upotrijebiti kao Kinezi u Koreji, ispod topovskih
utvrđenja primjenjujući direktnu vatru. Bilo bi možda dobro da
zaklonite topove.
− Pukovnik de Castries je na to mislio − odgovorio je Piroth.
Razmotrili su tu mogućnost. Ako bi je uzeli u obzir, onda im je
trebalo dvaput više oružja i morali bi izvesti zamašne radove. U Na
Sanu je artiljerija baze pucala otkrivena i ušutkala nekoliko
neprijateljskih topova: učinit će kao u Na Sanu. Vijetminci su bili
opasni kao pješaci, ali artiljerija je izazivala smijeh. A ako je ta
artiljerija postojala? »Ako je bila na položaju? Ako je ne vidiš, u što
ćeš gađati?« često je pitao Castries Pirotha. »Vidjet ćemo je makar
onda kad bude pucala«, uvijek je odgovorio Piroth. »I ja ću je
skrhati.« Castries, koji nije artiljerac, to vjeruje, ali svaki put iskrivi
usta u znak zlovolje. Da bi se smirio, ponavlja samom sebi da će
avijacija nadoknaditi slabosti kontrabaterija i da će napad trajati
kratko vrijeme.
Ako Gaucher dozna za postojanje tih artiljerijskih utvrđenja,
možda će zbijati šalu na njihov račun.
Uostalom, smatra se ako je dokument nađen kod zarobljenika
vjerodostojan: neprijatelj bi se morao upustiti u tako opsežne radove
da oni ne bi mogli izbjeći izviđanju iz zraka, a ne bi imali ni vremena
ni sredstava da ih završe na vrijeme. Nitko ne može zamisliti, čak i
sasvim besmisleno razmišljajući, da su ti radovi već uglavnom
završeni. Pa čak ako i vijetminci uspiju postaviti svoje topove u
baterije, koliko će imati granata? Malo. Bit će dovoljno pričekati da se
municija istroši. Čini se da su se u tome složili u toku dvosatnog
razgovora Navarre, Cogny i Castries.
Iz Berlina javljaju da će se u maju održati u Ženevi međunarodna
konferencija na kojoj će biti razmotreni problemi Azije. Nitko ne bi
mogao povjerovati da će se situacija kao čudom promijeniti i da će se
zbog najave konferencije staviti u igru koja se već odvija lažne karte,
da će se promijeniti sastav skloništa utvrđenog logora, kalibar topova
pukovnika Pirotha ili ljudi koji žive u kotlini i oko nje. Tog je dana
Dulles privatno razgovarao s Bidaultom. On smatra vjerojatnom opću
ofenzivu u Indokini. Čak ako je to i istina, ipak je general Navarre
htio Dijen Bijen Fu i on je pristao da tu otpočne bitku. I oni se svi
zaista žele ovdje sukobiti s naprijateljem. Ako i postoje neke
nesuglasice u garnizonu, to je stoga što mnogi mladi oficiri
predbacuju komandi da je suviše mlaka. Vojnici se nikad nisu
uznemirivali zbog konferencija kad im je pobjeda bila na dohvatu ili
kad izjavljuju, poput Navarrea, da je mogu zadobiti. Svi ratovi
završavaju, čak i nakon pobjeda, s konferencijama, a zasad bi bilo
uzaludno uzdati se u neku drugu pomoć osim u požrtvovnost i
hrabrost.
Demokratskom senatoru Mikeu Mansfialdu, koji je upitao da li će
Sjedinjene Države poslati pomorske i zračne jedinice u Indokinu ako
bi Francuzi tu bili podvrgnuti jačem pritisku, sekretar obrane Ch. E.
Wilson odgovorio je:
− Zasad nema nikakvih razloga da se pomoć Sjedinjenih Država
poveća.
A sam predsjednik Eisenhower je izjavio: − Nitko nije više od mene
protiv intervencije. Ništa ne bi bilo za nas tragičnije negoli da se
upustimo u rat objavljen u Indokini.
Avione, oružje, civilnu i vojnu opremu − to je sve što može dati
Amerika kao pomoć Francuskoj. Vijetminci ne dobivaju ni desetinu te
pomoći od Kine: oni nemaju vozila, idu pješice, a tisuće bicikla
podeseterostručuje na cestama i putovima tovar nosača koji ih guraju.
Ali na čijoj je strani vjera i na čijoj strani ljudi prihvaćaju smrt za
svoju stvar? Ime Nj. V. Bao Daja ne ubraja se u ona koja se izgovaraju
da bi se pobijedile glad, žeđ ili bol. Ime Josepha Laniela još manje.
U Dijen Bijen Fuu u noći plamti ogroman požar što su ga upalili
lovački avioni na planinama. Reneu Mauriesu, specijalnom dopisniku
»Depeche du Midi«, ljudi govore: »Što se j…? Sad smo već siti
čekanja. Neka se već jednom to završi!«

19. februara 1954.

Avioni što odnose Plevenovo izaslanstvo i pratnju načelnika
štabova uzlijeću u 11 sati s aerodroma u Hanoju. Val polarnog zraka
izazvao je naglo pogoršanje vremena u delti gdje se pljusak, kojeg
nekoliko dana nije bilo, nanovo spustio. Naprotiv, na visoravni je
lijepo vrijeme. Nekoliko minuta pošto su krenule, »Dakote« se
pojavljuju iznad raspupalog sloja stratusa* odakle se pomaljaju crna
sljemena planina. Malo-pomalo pojavljuju se doline okupane suncem,
još uvijek međusobno povezane s nekoliko maglenih vlakana što ih
vrućina raspršuje. Doručak se servira u avionu, budućnost se ukazuje
u povoljnom svjetlu. General O’Daniel, šef američke misije u Indokini
i vojni savjetnik predsjednika Eisenhowera, izrazio je u Washingtonu
svoje oduševljenje utvrđenim logorom što je niknuo iz zemlje.
Castries ga je »udesio«.
* Stratus − vrst niska oblaka u obliku jednoličnog sloja. Op. prev.
U Dijen Bijen Fuu određena je jedinica koja će odati počast
ministrima. To je 3. četa I/13 kojom zapovijeda kapetan Capeyron, a
nosi znamenje slavne 13. polubrigade: plavi lorenski križ. Sat
vremena prije spuštanja stala su u red četiri voda legionara koji su
istakli sva svoja odlikovanja, glatko obrijani, s osvjetlanim kaišima.
Kapetan Capeyron je ugledao kako iz džipa izlazi sa zastavicom štap,
svileni ružičasti rubac i crvena kapa. Budući da je samo površno vidio
komandanta »Gonoa«, uveče na Božić kad je Navarre okupio oficire
da im kaže kako će rat vjerojatno završiti ovdje, pomislio je: Ovo mora
da je pukovnik de Castries. Pošao je prema njemu i pozdravio ga.
− Gospodine pukovniče − rekao je − predstavit ću vam svoju četu.
− Ne − odgovorio je Castries stežući mu ruku − Ionako vas svi
gnjave. Ostavite to za malo kasnije.
To je zgodan čovjek − pomislio je Capeyron − nije ohol. Povorka
automobila je ovdje, oružana je pratnja spremna. Iz dvije »Dakote«
izviru ekscelencije i generali. De Chevigne ponovno dolazi kao stari
znanac.
Specijalni dopisnik »Depeche du Midi« čuje kako Pleven kaže
Castriesu:
− Vodite li računa, gospodine pukovniče, o tome da je Francuska
uprla oči u vas?
Navarre nije ovdje. Njegova je odsutnost dokaz da mu nije stalo do
mišljenja visokih ličnosti. Poslao je da ga predstavlja njegov ađutant
general Bodet, u kapi s obodom i čikom između brkova. Naslonjen o
štap, s cigaretom u ustima, ispruživši ruku prema neprijatelju,
Castries, koji bi u doba Carstva možda postao vojvoda od Dijen Bijen
Fua, objašnjava generalu Elyju, čijih pet zvjezdica bliješte na kapi, i
Rene Plevenu, odjevenom poput lovca na rakovice, sa slamnatim
šeširom navučenim na uši, organizaciju utvrđenog logora. Ispred
zaštitnog nasipa od vreća sa zemljom i naslaga zemlje odakle vire
teški mitraljezi, Castries, konjanik poznat po nedisciplini u garnizonu
i vojničkim pothvatima u ratu, nabraja svoje snage, označava uporišta
njihovim romantičnim imenima, »Beatrice«, »Annemarie«,
»Gabrielle«, »Eliane«, koje su u mašti sve lijepe i u kojima svatko vidi
lice voljene žene, izdižu se iznad glavica brežuljaka što su kao tučom
uništeni, gdje su zauzeli položaje legionari, Alžirci i Marokanci. Iza
njega odlučne njuške u crvenoj kapi uspravljeno stoji Langlais, koji
komandira sa dva bataljona padobranaca. Tko bi mogao sumnjati?
Neki su se posjetioci iznenadili ugledavši na stijenama komandnog
mjesta pukotine.
− Ne brinite − rekao je Castries − ovo je čvrsto.
Na uporištu »Beatrice«, gdje je okupljen dio III/13, legionari igraju
svoju uobičajenu ulogu. Nedostaje samo muzika. General Ely je
neupadljivo upozorio svog ministra na slaba skloništa.
− Gospodine potpukovniče − upitao je Rene Pleven Gauchera
oprezno, kao da hoda po jajima − ne bi li, na žalost, valjalo računati s
vijetminskom artiljerijom, jer su mi rekli da je imaju?
Gaucher se isprsio, pritegnuo Tubac oko vrata, namrštio guste crne
obrve što mu sakrivaju oči i stao mirno:
− Gospodine ministre − odgovorio je − tući ćemo se kao na
Verdunu.
Na opće iznenađenje progovorio je poručnik koji je komandirao
četom sto su je posjetili, a da ga nitko nije upitao:
− Gospodine ministre − glasno je rekao − bila bi to katastrofa ako
se ne bismo tukli. Ovo je jedinstvena prilika da uništimo vijetmince.
Neprivlačan baš poput stećka, ali sposoban da se prikaže ljubaznim
i usrdnim, spreman da sasluša sve ispovijedi i dodijeli sva odrješenja,
pogleda zaštićenog naočarima i bezgraničnom moći, Rene Pleven se
okrenuo, zbunjen usprkos svom visokom stasu i svojim funkcijama.
General Ely nije ni trepnuo. Komisija je šutke nastavila obilazak.
− Pa ipak − rekao je specijalna dopisnik »Depeche du Midi« nekom
oficiru iz Castriesova štaba − ako vijetminci imaju artiljeriju…
− Pomislite samo da im je potreban čitav puk da bi digli jedan top
od 75 mm na neku čuku. Da bi ga dopremili ovamo, na stotine
kilometara daleko, zamislite koliko bi mnoštvo kulija bilo za to
potrebno.
Pa ipak, komandant de Mecquenem, koji komandira 7. bataljonom
alžirskih strijelaca na uporištu »Gabrielle«, zatražio je razgovar s
generalom Elyjem pod kojim je služio u vojnoj misiji u Washingtonu, i
komandant Keller, načelnik Castriesova štaba, tražio je da ga smijene.
Ipak nije sve kako valja.
 − Vidjet ćemo se večeras − rekao je general Ely de Mecquenemu.
Na uporištu »Isabelle«, pošto je saslušao suzdržljivo izlaganje
potpukovnika Lalanda, kome legionarska kapa zaklanja blago lice
puno poštovanja i discipline, Rene Pleven traži oko sebe dokaze koji
bi mu vratili optimizam što malo-pomalo nestaje zbog nejasnih
bojazni i briga što su ga obuzele. Vrativši se na Castriesovo komandno
mjesto, obratio se državnom sekretaru u ministarstvu rata i
generalima. Odgovori su uvijeni, razboriti ili uznositi. Tko može pod
ovakvim uvjetima odgovoriti? Vrijeme je lijepo, već je toplo kao u
proljeće. Mnoge su oči skrivene ispod crnih naočari. Sad nije vrijeme
da se obeshrabruje garnizon, osuđuju odgovorni zbog načina vođenja
operacija ili da se postavljaju pitanja. Šutnja je zlato, a svaka riječ za
neko vrijeme može osramotiti onoga tko ju je izgovorio. Rene Pleven
je suviše lukav političar a da ne bi znao da se ovakva razmjena misli
obavlja samo na tajnim sjednicama, ali istodobno on ne može a da ne
izrazi zadovoljstvo što ga osjeća i koje mu ulijeva povjerenje.
Ostaje samo jedan visoki oficir čije će se mišljenje izgubiti u
jednodušnosti što osvjetljava lice Mauricea Dejeana: general Fay,
načelnik štaba zračnih snaga, dosad je pomalo mrzovoljno šutio.
− A vi, gospodine generale? − upitao je Rene Pleven.
General Fay nije vrlo slavan. To je oprezan, iskren, uravnotežen
čovjek koji brižljivo do u sitnice nastoji ispuniti povjerene mu zadatke
i čuva se svih strasti. Iz njegova okrugla lica usprkos hladnom
ponašanju, zrači dobrota; mogu mu se predbaciti neke slabosti koje
proizlaze iz nastojanja da izbjegne nepotrebne sukobe. Važe riječi,
mrzi nepotrebnu buku, pokreti su mu odmjereni, ali pogled njegovih
plavih očiju može postati vrlo grub. General je Navarre bio zamoljen
neka prilagodi planove svojim sredstvima jer ih Fay više nema: nema
dovoljno opreme da bi je upotrebljavao za zadatke koji ubuduće neće
biti korisni, a vlada mu daje premale kredite da bi ih uludo utrošio.
− Gospodine ministre − blago je rekao Fay − vrlo mi je žao što ne
mogu sudjelovati u današnjoj jednodušnosti. Ono što sam vidio samo
je učvrstilo moje mišljenje što ću ga iznijeti bez ikakvih obzira,
potpuno svjestan svoje odgovornosti. Evo: savjetovao bih generalu
Navarreu da iskoristi produženje roka što ga je dobio i mogućnosti
kojima još raspolaže kako bi izvukao odavde sve ljudstvo koje
uzmogne izvući, jer on je izgubljen. To je sve.
 Fay je zašutio i nije htio više progovoriti ni riječi. Rene Pleven i
oficiri bili su užasnuti i naglo su se udaljili. Dugo, strogo lice generala
Elyja ostalo je ravnodušno. Cogny je slegao ramenima i podrugljivo se
smijao. Žurno su se uputili prema džipovima, zlovoljno su se rastali.
Castriesovo lice kao da je odjednom postalo zgužvano poput njegova
rumenog svilenog rupca.
U avionu se Rene Pleven nagnuo generalu Elyju koji je više volio
da ne sasluša komandanta de Mecquenema i ne upusti se u
povjerljivosti:
− Kakvi divni ljudi! Htjeli bi da ih neprijatelj napadne. Priznajem
da ja to ne bih želio.
− Ni ja − rekao je general Ely.
Uveče specijalni dopisnik lista »Depeche du Midi« ponavlja u Dijen
Bijen Fuu Plevenove riječi: »Francuska je uprla oči u vas…«
− Vjerojatno su nam zbog toga − odgovorili su mu vojnici −
zabranilli da danas rasprostremo svoje rublje na bodljikave žice.
U Hanoju je nekoliko novinara primljeno u francuskoj rezidenciji.
Brigitti Friang, koja ga je upitala ne boji li se teškoća zbog Ženeve,
Rene Pleven je odgovorio da nije moguće da bi vijetminci pobijedili. A
kako je ona bila nemilosrdno uporna, prekinuo je razgovor riječima:
− Gospođice, kad bih ja bio na Džapovu mjestu, bio bih vrlo
zabrinut već samim tim što je konferencija u Ženevi najavljena.
U Sajgonu je Navarre također sazvao novinare koje je, pošto ih je
nekad ponižavao, sada pokušao očarati. Tog je dana Navarre hladno i
dostojanstveno izjavio od riječi do riječi ovo: »Vijetminci su dosegli
najvišu tačku svoje preuzetnosti i sada će dokazati da su premašili
svoje logističke mogućnosti.«
Robert Guillain, specijalni dopisnik »Mondea«, koji je upravo
objavio niz uzbudljivih članaka o Dijen Bijen Fuu pošto je došao u
Laos i Hanoj prošavši vlakom Sijam, bio je, kao i većina slušalaca,
daleko od toga da se slaže s tim mišljenjem. »Bavimo se uzbudljivim
zanatom«, rekao je pred nekoliko kolega. »Glavni komandant nam je
sve definitivno objasnio, a ja, jadni novinar, stavio bih ruku u vatru
da čini užasnu grešku ili nam laže. Zakleo bih se da situacija koju
nam je iznio nema nikakve veze sa stvarnošću. Glavnom komandantu
i njegovoj okolini nedostaje naš bezazleni i neiskusni pogled na
događaje.«

25. februara 1954.

Rene Pleven se 19. februara vratio u Sajgon i povukao se s
generalom Elyjem na rt Saint-Jaoques, pod izgovorom da radi na
izvještaju za koji su znali da ničemu neće koristiti: u stvari da ponudi
vijetmincima, jer je čuo da to žele, priliku da se sukob završi s
pomoću tajnog sastanka.
S obzirom na to, Navarre će najavu konferencije u Ženevi smatra
kobnom dok je Rene Pleven u njoj na prvi pogled vidio zgodan način
da postigne mirno rješenje sukoba. Nedostaju li Navarreu uvjerljivi
dokazi da će Džap onda dobivati još izdašniju pomoć, ili će ga kasniji
razvoj događaja navesti na to da reagira potpuno drugačije nego sada?
Sigurniji u sebe nego ikad i sposoban za lukavstva, on je uvjeren da će
ostati zapadnjački paladin. Ali želje i obrambeni govori ne mijenjaju
historiju! Najava konferencije u Ženevi ne mijenja ništa više
strategiju vijetminaca nego što je Berlinska konferencija navela
Džapa da ulovi Navarrea u njegovu vlastitu klopku. Pripreme za
opsadu Dijen Bijen Fua počele su 25. novembra 1953, a odluka da se
tu uništi ekspedicioni korpus donesena je 6. decembra.
Da bi raspršio zabrinutost koja bi mogla obuzeti generala Elyja,
Navarre je prebacio primjedbe generala Faya na tehnički plan i
tobože se čudio što mu o tom nikad nisu ništa govorili: po Navarreovu
mišljenju, general Fay se boji da bi avionake piste u Dijen Bijen Fuu u
kišnom razdoblju mogle postati neuporabljive, ali su ispitivanja
dokazala da u prošlosti piste nikad nisu bile izvan prometa duže od
dva ili tri dana; kanali za isušivanje i rešetke još umanjuju tu
opasnost. Na svaki način, sad već nije moguće evakuiraiti garnizon
Dijen Bijen Fua bez ogromnih gubitaka.
General Fay nije bio uporan, iako su se njegove primjedbe odnosile
na taktiku i strategiju. Pred generalom Elyjem Navarre je rekao
generalu Fayu:
− Dijen Bijen Fu je bio odabran iz opravdanih razloga i tu ćemo
dobiti bitku.
Fay se ne smatra potučenim. Vratio se Navarreu da razgovaraju
nasamu.
− Razmisli − rekao mu je. − Ostat ću rado čitavu sedmicu ovdje i
preuzeti operaciju na ličnu odgovornost. Ukrcat ćemo sve što budemo
mogli, kunem ti se. Da bih te podupro, neću štedjeti sredstva.
Navarre se smiješio i odbio ponudu. I opet jednom za njega je
mišljenje avijatičara bilo nevažno. To što u Plevenovu sjećanju nije
ostalo ništa od protivljenja generala Faya prema održavanju
dijenbijenfuovske bitke i šta general Ely nije obratio onakvu pažnju
kakvu je zasluživalo mišljenje načelnika štaba zračnih snaga, bilo je
zato što to mišljenje nije bilo izraženo snagom koju je takvo
zauzimanje stanovišta zahtijevalo. U Dijen Bijen Fuu se načelnik
štaba zračnih snaga izjasnio pred ministrom. On smatra da je red da
ministar izrazi želju da dozna više i ne usuđuje se da preskoči prečku
generala Elyja da bi otvorenije nego što je počeo iznio poricanje, niti
da šteti iznad izvjesne pristojnosti svom drugu Navarreu. Vukovi
mogu sebi međusobno pokazivati zube: ali su nužne teže okolnosti da
bi se međusobno požderali.
Iz Plevenova izvještaja što ga je redigirao general Ely ne vidi se
nikakav nagovještaj za rješenje uzmaka o kome je govorio general
Blanc, niti u vezi s primjedbama generala Faya. To je dokument
namijenjen vladi a dokazuje da ministar zračnih snaga i načelnik
štaba nacionalne obrane jednako misle i jednako upravljaju. Mišljenja
što su ih izrazili članovi komisije ili osobe što su ih sreli, izgubljena u
tekstu, služe jedino da pokažu kako ne postoji rješenje s pomoću
oružja. De Chevigne izjavljuje sada da je zahtijevao da stave ovu
rečenicu: »Vojnici u Dijen Bijen Fuu žele da dođe do napada. Državni
sekretar u ministarstvu rata i ja ne slažemo se s tim gledištem…« De
Chevigne se vara, jer iako se general Ely nije oduševio Navarreovim
opsjenama, ipak nije imao hrabrosti da na njih upozori. Izvještaj ne
krije da situacija zabrinjava, ali on ohrabruje dojmom o ličnosti
glavnoga komandanta: Navarre komandira. Kasnije će general Ely
prošaputati: »Navarre bi nas za tri dana sve uvjerio.«
Dakle, Rene Pleven se zanosio zajedno sa svojim savjetnikom
Elyjem drugim obmanama velikog dometa koje će mu na neko
vrijeme osigurati ugodnu većinu u Narodnoj skupštini: umjetno
oživljenom Bao Dajevom vijetnamskom armijom od osam stotina
tisuća ljudi i ogromnom američkom pomoći. Kad kasnije Rene Pleven
bude tvrdio da nije postojao izvještaj visokog oficira koji je bio protiv
Dijen Bijen Fua, on neće doslovno lagati: general Fay je svoje
mišljenje izrazio usmeno. Jedini zaista nepovoljan izvještaj nikad nije
dosegao vladine sfere, a potpisao ga je samo pukovnik − Nicot.
Mnogi hvale skromnost i povučenost generala Elyja. Pitomac je
Saint-Cyra kome je trebalo dvadeset godina da od poručnika
napreduje do komandanta bataljona; uspio je, odričući se svega
drugog u životu, da dosegne najvišu tačku vojne hijerarhije. Koje li
sve vrline ne posjeduje? Pije samo vodu, donosi uvijek umjerene
sudove, nikad nikog i ništa ne osuđuje. Pod vladavinom u kojoj
karakterni ljudi mogu nešto postići samo za vrijeme bura, on se ne
usuđuje ništa zahtijevati, a ne zna ni bilo što uskratiti. Ako se nekad
poneka zvjezdica zakvači na njegove rukave, a ona se zakvači svake
četiri godine, to je i protiv njegove volje. Ako izrazi neku želju, to je
zato da ništa ne mora željeti. On služi. Lijep simbol akademskog
vojnika koji živi od legenda i uvlači se u tuđe oklope. Njegov brevijar
nosi naslov: »Sjaj i bijeda« od Alfreda de Vignyja. Njegov
dostojanstveni stas i vitkost ostavljaju snažan dojam; desna mu je
ruka napola ukočena od ratne rane, pozdravlja lijevom, na kojoj mora
da mu je palac razmrskan; na sivu mu se i prozračnu licu poput
mutna stakla odražava odricanje, dostojanstvo, samosvladavanje i
plemenitost misli s kojima živi. Tko bi mogao vjerovati u njegove
ambicije? On se ne bori da bi osvojio. Kad više nikog nema da prihvati
zadatak, onda pronađu Elyja. On je predstavljao francusku armiju u
Stading Groupu u Pentagonu, jer nitko nije želio mjesto toliko
udaljeno od sunca, a postao je načelnik štaba oružanih snaga u
trenutku kad nije bilo nijednog kandidata da predvodi pogreb rata u
Indokini.
Rođen je 1897. u Solunu, gdje mu je otac bio otpravnik poslova kod
Turaka, ostao je od djetinjstva prožet levantinskim pomazanjem zbog
kojeg je mogao, da je osjećao religiozni poziv, postati kardinalom
rimske kurije. Umije čekati, hiniti ravnodušnost, u pravi trenutak
izbjeći nevolju i prišuljati se kad opasnosti nestane. Ako piše
memoare, onda je to samo zato da istakne pojam časti, jer on sebe
smatra čuvarom običaja i tradicija. Barjaktar koji se omotava
nacionalnim emblemom vjeruje da je određen da sjedinjuje zavađenu
braću i miri nepomirljive. Služeći sve vlade jednakom odanošću i
istom samozatajom, on se ne zna usprotiviti i pruža ruke svima. Neće
izraziti mišljenje osim ako nikog time ne osuđuje; ničiju karijeru ne
želi izložiti opasnosti, ne uzima sebi pravo da preuzme odgovornost.
Ako griješi, to je samo zbog suzdržljivosti i zato što se ne usuđuje
osuditi Navarrea, on se neće zabrinjavati zbog dvosmislenog položaja
generala Faya i radije će zaboraviti ono što mu se čini ispadom
proturječja. Riječi odlete, a − iz slabosti − general Fay nije ništa
napisao. Ely čuva budućnost, a Rene Pleven, koji vjeruje da je u
pratnji generalisimusa, ima zapravo kraj sebe generala Isusovačke
družbe. Ali koji se od te dvojice bolje razumije u kazuistiku? Koji
umije bolje prerušiti istinu?

28. februara 1954.

Plevenovo poslanstvo nije uspostavilo tajne kontakte kojima se
nadalo i viratilo se u Pariz gdje će uskoro granuti proljeće, pod
slobodno podneblje, u kina i kavane na bulevarima. Od ministrova
prolaska koji je došao sa svim vladinim punomoćima ostala je samo
značka visokog oficira Legije časti, pričvršćena na prsima generala
Navarrea.
U Dijen Bijen Fu avijacija mora izbacivati preveliku tonažu
municije i svežnjeva bodljikave žice a da bi se mogla promijeniti
jednoličnost dnevnih obroka intendanture. Nikad nema povrća,
mineralne vode ili voćnog soka. Alkohol je zabranjen, a vinogel
izaziva želučane grčeve. Cigarete se ne prodaju. Kad je podoficir
Sammarco prvi put skupljao pakete što su bili bačeni padobranom, iz
otvorenog su se sanduka rasule jednolitrene limenke na kojima je bio
natpis »obrok vinogela«. Znao je da je to piće i probušio je sa dva
uboda bodeža limenku a da nije pročitao upozorenje »razblažiti u
dvostrukoj količini vode«. Bilo je oporo, gorko, mirisalo je na staro
loše očišćeno bure. Tek je neznatno podsjećalo na ružicu iz Provanse i
na kjanti što je u bocama donosio otac na praznike na njihov posjed.
Vrativši se u svoje sklonište, Sammarco se bacio na ležaj. Brežuljci što
ih više nije vidio vrtjeli su mu se u glavi poput jahaonice gdje jure
konji koje ne možeš zaustaviti, a padobranci su padali na nj i gušili ga.
»Što želiš da ti učinim?« upitao je Krist slijepca u nedjeljnom
evanđelju. »Gospodine, da vidim!« A Isus je rekao: »Gledaj! Tvoja te je
vjera spasila.«
Ali tko vjeruje? Prije nego su krenuli na front, svaki je bataljon
Narodne armije primio političku pouku koja je prethodila vojnoj
obuci. Vojnike, okupljene u četama, pozvali su da ispričaju svoj život i
oni su opazili da ih veže zajednička sudbina. Pomiješani s nekoliko
građana i intelektualaca spremnih da umru za nezavisnost Vijetnama,
uvjereni još jače od ostalih o nužnosti revolucije, gotovo svi su
siromašni seljaci. Njihovi su očevi radili da ne umru od gladi, a bili su
zatočivani ili zatvarani. Neki su vojnici prije radili kao sluge, a
obrazovani bijesni gazde tukli su ih i užasno ponižavali. U pobožnom
raspoloženju što vlada na tim večernjim tečajevima događa se da
netko zajeca i da ljudi već naviknuti na rat ne mogu zadržati suze. Svi
oni pripadaju istom mnoštvu ponižavanih, spremnih da dadu život za
čast iste progonjene zajednice koja je na putu prema pobjedi.

2. marta 1954.
Rene Pleven koji se sinoć iskrcao na Orlyju odmah je otišao s de
Chevigneom Josephu Lanielu gdje se okupio odbor od nekoliko
ministara. Plevenova izjava štampi mnogo polaže na povjerenje što ga
svima ulijeva glavni komandant uvjeren da će zima završiti bez
pozitivnog rezultata za protivnika. Ubrzo se pročulo kako iz straha da
ne bi došlo do izdaje tajni neće biti službenog izvještaja i da će
savjetovanje teći samo u ograničenim vijećima i u Komitetu
nacionalne obrane. Pa ipak, u kuloarima Narodne skupštine šire se od
uha do uha glasovi koji zabrinjavaju.
Rene Pleven je pozvao generala Salana, koji je nakon odlaska iz
Indokine postao inspektor nacionalne obrane, dao mu da čita svoj
izvještaj i rekao: − Što se može učiniti da spasimo Dijen Bijen Fu?
Oko tog je datuma održan sastanak vitezova na aerodromu Džija
Lamu, gdje se Gilles oprašta sa zračnim trupama ekspedicionoga
korpusa. Njegovo je zdravlje narušeno, zbog infarkta miokarda mora
se čuvati svakog napora i prisiljen je da se vrati u Francusku.
Tata Gilles nema uopće nikakvih iluzija. Zna da odsad pripada
štabovima i da neće više često skakati iz »Dakota«. Da sakrije osjećaje
koji mu stežu grlo, kašlje, pljucka, grubo se šali sa svojim susjedima,
glumi ravnodušna grubijana. Ne zna ni sam da je posljednji put u
životu obukao zaštitnu odjeću poput leopardove kože i stavio na glavu
crvenu kapu. Razmetljivim je pokretima prizvao potpukovnika
Langlaisa koji je zbog njega došao iz Dijen Bijen Fua, a danas je još
osorniji i nervozniji. Onako modrih očiju, izbrazdana lica, mršavih
ušiju, sa tri velike okomite bore posred uvijek napeta čela, Langlais je
nalik na bretonskog mornara preodjevena u padobranca. Riječi što
mu ih govori nisu baš ugodne. Langlais tvrdi Gillesu da su učinjene
mnoge svinjarije.
− Ali, konačno − upitao je Gilles − ako vijetminci napadnu, hoćete
li izdržati?
Langlais se nasmijao. To se ne pita.
− Mi smo tu − rekao je Langlais.
Pokretom je pokazao bataljon u obliku četverokuta pod niskim
nebom gdje zbog neprekidne kiše blistaju aerodromske piste. Jedna
za drugom »Dakote« se polako probijaju prema uzletištu, pojačavaju
snagu motora, teško polete uvis i nestaju u oblacima u pravcu Dijen
Bijen Fua. Gilles je izvršio smotru, pozdravio zastave, zaustavio se
pred svakim oficirom i pred svakom zastavicom. Promatrao je lica
vlažnim i mutnim okom koje nikad nije moguće razlikovati od
drugog, nepomičnog u očnoj šupljini. Nježni ciklop ispod naborana
čela, Gilles mrmlja, rukuje se, srce mu ispunjaju lica tih mladih ljudi
koji bi bili spremni da sve učine za njega.
Sastanak vitezova? Kad bi netko upitao te momke, malo bi ih
između njih znalo odgovoriti, a nekoliko bi oficira sleglo ramenima:
vitezovi, zaštitnici udovica i potlačenih, stare priče o armiji što je
krenula u pohod Kristovu grobu; sve su to atomska bomba iz
Hirošime i Hitlerovi koncentracioni logori pretvorili u prah i pepeo.
Većina ovih ovdje odabrala je poziv padobranca iz sklonosti ili
slučajno, a drugarstvo im je umjesto religije. Oni ne skaču za Nj. V.
Bao Daja kojeg preziru ili ga ne znaju. Langlais, Bigeard, Brechignac,
Botella, Tourret i kapetani loša karaktera i oštre ćudi koji se ukrute
kad prolazi tata Gilles, bore se samo da spriječe da Francuska ne
umre. Još ih nisu naučili da muče neprijatelja, oni ga poštuju i čak mu
zavide jer ima prednost da se daje ubiti zato da bi njegova zastava
lepršala umjesto njihove: to je njegovo pravo. Zadatak je padobranaca
da ne ustupe svoje mjesto. Dalje od toga ne razmišljaju i to je doibro:
razmišljanje ne treba da bude njihovo područje. Jer rat u Indokini
nisu započeli oni, niti odredili što treba da brane.
Primaju dobro ili zlo od nacije čiji su sinovi, ali se ponekad osjećaju
kao kopilad. Idu, jer im njihovi šefovi naređuju da idu. Njihov moral
ne prelazi moral centuriona iz evanđelja, koji nije morao biti vrlo
razborit jer je bio samo centurion, a ne konzul ili profesor. Razlikuju
se od drugih ljudi time što se ne zaustavljaju prije nego što dobiju
naređenje da se zaustave.
Ove se noći Džapov 57. puk neopazice provukao preko zapadne
padine kotline da bi zauzeo položaj oko uporišta »Isabelle«. Major
Hijen je prošao kroz sasvim spaljeno selo Ban Fung. Zaustavio se kraj
nekih indijskih naranača kao čudom očuvanih. Nekoć je njegova
obitelj, kao i svi na ravnici, pekla slatke kruščiće namirisane cvijetom
indijske naranče i ove su mu iznenadne uspomene gotovo izazvaile
suze u očima. Zakleo se da će se boriti do kraja kako bi tom selu
vratio život i kako bi miris vrtova u proljeće nadomjestio smrad
napalm-bombi.
Na kraju oproštajne vojničke parade u Džija Lamu popili su, kao i
obično, po čašu s oficirima drugih oružja, dušebrižnicima i
generalima. Langlais nije tu ostao. U avionu što ga odvodi u Dijen
Bijen Fu nešto ga muči. Potpukovnik Denef, Cognyjev pomoćnik
»operacija«, također padobranac, koji je prešao u štab a kojega je
smatrao suviše samodopadljivim i koji ga nije volio, srdačno mu je
stisnuo ruku. Langlais se pitao čemu valja pripisati ovu iznenadnu
toplinu druga kojem je po svemu bio sušta suprotnost, a onda je
odjednom shvatio da se Denef ponašao kao da ga nikad više neće
vidjeti. »Dakle«, pomislio je Langlais, »znači da svi vjeruju da je u
Dijen Bijen Fuu sve propalo.«

4. marta 1954.
Poslijepodne je Navarre u Dijen Bijen Fuu s Cognyjem posjetio
najvažnija uporišta. Ispitivao je komandante jedinica i odgovori su
bili jednodušni: odvažno čekamo vijetmince bez imalo bojazni.
Navarre to osjeća. Sinoć nije pristao da se izvrši nova operacija na
Lang Son koju je Cogny htio poduzeti, jer se boji uludo trošiti
sredstva što mu ostaju i radije ih čuva u pripremi za slučaj potrebe.
Po njegovu mišljenju, uspjeh kod Lang Sona ne bi imao neki naročit
odjek u vezi s Dijen Bijen Fuom, ali bi ga neuspjeh opasno oslabio.
Osim toga, iako je na njega djelovao optimizam komandanata
bataljona i komandanata odreda koji ne znaju sve, Navarre raspolaže
svim podacima o neprijatelju, čak i onima iz kojih se može
pretpostaviti da ima tešku artiljeriju i on ne želi bitku.
Odlučiti da otpočne bitku i da pobijedi, kako je pisao u nekoliko
navrata, ne znači više da je baš želi. Dosad je odbacivao sve prijedloge
da prisili Džapa na napad. Ali ako Džap napadne, Navarre će mu
vratiti udarac.
Navarre kao da sve više strahuje što se dao dovući ovamo, mučen
posljednjim skrupulama, smatra da utvrđeni logor nije dovoljno
snažan i predlaže Cognyju i Castriesu da uspostave novi centar otpora
između uporišta »Claudine« i »Isabelle« pojačavši garnizon sa dva ili
tri bataljona. Uporište »Isabelle« je pet kilometara južno od uporišta
»Claudine«; njegova artiljerijska vatra jedva može potpomagati
uporište »Gabrielle«. Na toj bi udaljenosti protunapadi s uporišta
»Isabelle« teško dosegli druga uporišta.
Kako bi slobodno raspravljali o tome a da se ne izlože opasnosti da
se išta dozna, Navarre je izišao iz komandnog mjesta zajedno s
Cognyjem, Castriesom i pukovnikom Revolom. Popeli su se u džip
koji je vozio Castries i udaljili se.
Bilo bi zaista razborito, počeo je Navarre, ako ne ubaciti snage u
ovu rupu od pet kilometara, a ono barem namjestiti nove zapreke u
pravcu sjeveroistoka, zaštititi Tajlanđane koji su izdržljivi pješaci, ali
osrednji branitelji i poduprijeti uporište »Beatrice« koje će morati da
podnese prvi juriš. Ako je general Cogny dosad oklijevao da stvori
nova uporišta kako ne bi uludo trošio svoje snage iz Tonkina, nije li
sada trenutak da se na to odvaži? Zaista, Cogny više vjeruje u snagu
protunapada negoli u korist novih utvrda. Imaju već takav splet
bodljikave žice da se vlastiti ljudi u nj zapliću. Gdje da se pronađe, u
tim okolnostima, mjesto za dva ili tri bataljona više? Zar nije na čelu
utvrđenog logora konjanik slavan po munjevitosti svojih
protuudaraca i sigurnog oka? Po Cognyjevu mišljenju, u tome je
neodoljiva snaga Dijen Bijen Fua. Osim toga, transportna je avijacija
preuzela opskrbljivanje šest bataljona, zatim devet i dvanaest. Ne
više, jer neće moći zadovoljavati i zbog toga bi čitava taktika Dijen
Bijen Fua mogla doći u pitanje. Langlaisu, koji komandira sa dva
pokretna rezervna bataljona padobranaca, može se vjerovati i
zaključiti da bi novi centar otpora otežao cjelinu tvrđave. To ipak ne
znači da uopće nema razloga za zabrinutost, ali kad se vijetminci
nadu među bodljikavom žicom, bit će uništeni. To je rekao sam
Castries.
Navarre ostaje uporan: ako vijetminci vide da se podiže novi centar
otpora, oni će odgoditi napad kako bi prilagodili svoje planove i na taj
način, odgađajući ga iz dana u dan, nastat će kišno razdoblje i napad
na Dijen Bijen Fu će izostati.
Castries, koji ne vjeruje da će Džap odgoditi juriš, navodno je
rekao:
− Oni bi mogli da ne dođu, a valja ih natjerati da napadnu kako
bismo što prije s tim završili.
− Hoćete li ovo izdržati? − upitao je Navarre.
− Bit će teško, ali ćemo izdržati ako imate dva ili tri bataljona da
mi pošaljete.
A Cogny je dodao:
− Ne treba da odvraćamo vijetmince od njihove odluke. Za
utvrđeni logor ovaj sukob ima sve izglede da se pretvori u veliku
defenzivnu pobjedu. Ako vijet−minci ne bi napali, to bi se
katastrofalno odrazilo na moral.
Ovu rečenicu Cogny nikad nije opovrgao. Ali uvje−ravajući kako
nilkako nije htio ni za što na svijetu dopustiti Castriesu da osjeti i
trunak sumnje u izdržljivost cjeline, a nije se slagao s njegovom
željom da vijetminci napadnu, tvrdi da je to rekao samo zato što ga je
Castries slušao. I on je htio pobrkati Džapove planove zadajući udarce
nogom u mravinjake njegovih pozadinskih baza, prerezavši mu jednu
ili više životnih arterija snabdijevanja na sjeveru Hanoja, što mu
Navarre uporno uskraćuje jer u to ne vjeruje, a i zato što zbog
operacije »Atlante« koja imobilizira prevelike rezerve, više ne
raspolaže s dovoljno padobranskih bataljona i pokretnih odreda da se
u to upusti.
Cogny je dakle izgovorio tu rečenicu. Tvrdi također da Navarrea
nije mogao prevariti njegov tobožnji optimizam što ga je maloprije
pokazao. Cogny tvrdi kako je pretvaranje da ga je na tom planu
doslovno shvatio prava podlost. Hoće li se kasnije vratiti na tu temu
kako bi raspršio svaku dvosmislicu? Hoće li pristupiti Navarreu kad
budu opet sami u avionu? Da li će reći:
 − Jasno, gospodine generale, moje riječi od maločas bile su
upućene Castriesu. Vi znate moje mišljenje: valja sve poduzeti kako
Džap ne bi napao.
Ne. On će šutjeti, jer više nema izlaza iz te klopke. I zato što Cogny
vjeruje u pobjedu.
Između Navarrea i Cognyja ne postoji mržnja. To je nešto gore.
Mržnja se vidi na licima i remeti sve. Ljudi kad se mrze, znaju što
protivnik želi postići. U ovom trenutku njihovih odnosa Navarre i
Cogny se pokušavaju uzajamno upropastiti a da ni jedan ni drugi nisu
toga svjesni. Iz Navarreove se vanjštine, koji kao da neprekidno čuje
Cognyja kako mu predbacuje da je samo de Lattreova sjena, vide
duboki tragovi zavisti i olaka prezira, strah od izdaje. Što se tiče
Cognyja, ranjeno samoljublje i nepovjerenje prema šefu kome
nedostaje iskustvo i koji se okružio tajanstvenošću i hladnoćom,
stvara između dva čovjeka ono što se kod bračnih drugova zove
nepodnošljivost ćudi. Bik Cogny mrzi Navarreovu mačju ćud; njegova
je najveća krivnja što nije slijedio Salana i de Lattreovu ekipu kad su
se povlačili: na tom stupnju ne valja mijenjati gazdu kad se ljudi ne
poznaju a brzo otkriju da se ne vole. Neodlučan, zaokupljen mračnim
mislima, ne znajući kako da se ponaša, Cogny šuti, grize se od brige i
zatvara se u neprijateljstvo koje poprima izgled poštovanja.
Navarre je također mogao pitati Cognyja ostaje li pri svojim
riječima kojima je odgovorio ili je odgovor bio više upućen Castriesu.
Međutim, i on šuti, i previše sretan, ukoliko predosjeća dvosmislice,
da bi ih kasnije mogao natovariti Cognyju. Oba generala šute. Iako se
još pozivaju na ručkove u povodu posjeta nekog ministra, oni
saobraćaju još samo službenim pismima ili brzojavima strogo se
pridržavajući hijerarhijskih propisa vojnog dopisivanja.

10. marta 1954.

Iz uhvaćenih se vijetminskih poruka može doznati plan isporuka
riže za devedeset tisuća ljudi u visokom predjelu, od kojih je
sedamdeset tisuća oko Dijen Bijen Fua. Iz neke druge obavijesti
Navarre saznaje da će napad na Dijen Bijen Fu uslijediti u noći od 13.
na 14. Popis Džapovih snaga i sredstava je završen: dvadeset i sedam
bataljona pješadije, dvadeset topova promjera 105 mm, osamnaest
promjera 75 mm, šesnaest a uskoro i osamdeset od 37 mm, stotinu
protuavionskih mitraljeza od 12,7 mm, a da se minobacači i ne broje.
Količina municije je nepoznata osim garantiranog minimuma: 5000
od 75 mm, 15.000 od 105 mm, 44.000 protuavionskih od 37 mm,
27.000 mina od kojih 3000 od 120 mm, a zna se da dvije stotine tona
municije treba da dođu između 8. i 15. marta. Što se tiče opskrbe
hranom, ona dosiže sedamdeset tona na dan. Uprava za nabavljanje
šalje dvije tone lijekova, sanitetskog materijala i nosila.
Sumnja li Navarre u vrijednost kontrabaterije od 155 mm
pukovnika Pirotha koja još nije uništila nijedan top od onih što već
gađaju utvrđeni logor, i u avijaciju koja nije sigurno otkrila nijedan
položaj? Iz njegova se držanja ništa ne vidi. U svakom slučaju, Džap je
već odnio jednu logističku pobjedu sa svojim kulijima koji su prema
procjenama francuskih štabova putem pojeli četiri petine svog tereta i
čini se da će uništiti avijaciju u njenim bazama i iznad Dijen Bijen Fua
oružjem koje Francuzi nisu uspjeli spriječiti da stigne. Ali možda su
njihovi topovi od 105 mm od drveta, kako to kaže potpukovnik
Gaucher.

11. marta 1954.

Kapetan Capeyron je u Hanoju na bolovanju zbog metalne prašine
što mu je ušla u oko. Njegovi ga drugovi pitaju što misli o
vijetminskoj artiljeriji.
− Mora da imaju jedan ili dva topa − odgovorio je. − Njihove mine
većinom čak i ne eksplodiraju. To je šala.
Avionom je otišao u Dijen Bijen Fu, gdje dva bataljona
padobranaca napadaju kotu 555, udaljenu kilometar zapadno od
uporišta »Beatrice«, sukobljavaju se s jakim protivnikom i uzmiču.
Tek što se kapetan Capeyron vratio u svoju četu na uporište
»Claudine 5«, u pet sati po podne artiljerijski plotun zahvatio je
površinu za slijetanje aviona. Nakon trećeg plotuna jedan »Packet«
malo po strani od drugih aviona, koji se prije nekoliko dana morao
spustiti jer mu je vatra zahvatila motor i upravo je bio popravljen,
dobio je pun pogodak, izvrnuo se na kljun a svoj dvostruki rep
uzdignuo prema brežuljcima. Od dvanaeste je granate bio u plamenu.
Samo je jedan top, top vođe topa Tua, samo sa trideset granata od
kojih sve nisu bile ni iskorištene, bio određen da ga uništi. Drugi
avion, »Curtiss Commando« društva »Aigle Azur«, već petnaest dana
u kvaru, bio je pošteđen. Lovci su se podigli iznad kosina gdje se top
ugnijezdio, pucali su nasumce iz mitraljeza, vrtjeli se iznad udubina i
čuka, zatim se opet spustili i smjestili u svoja skloništa, zidove od
vreća napunjenih zemljom, koje prekriva crni oblak požara zapaljenog
aviona. »Dakote« što su tu stajale žurno se vraćaju u Hanoj. Baterija
kojoj pripada top vođe topa Tua dobro se ukopala na kosinama što ih
Vijetnamci zovu »zelenim brežuljkom«, četiri kilometra od piste.
Njihovi su topovi pokriveni s više od dva metra zemlje; prije i poslije
plotuna otvor njihova skloništa je zatvoren vrećama pijeska i
kamufliran.
Da se Castries potrudi, mogao bi potražiti savjet u spisima
»Proučavanja« što sadržavaju zaključke američke misije koja je prije
dva mjeseca došla iz Koreje i iz toga bi mogao ocijeniti položaj Dijen
Bijen Fua. Tu bi pročitao rečenicu čiji bi ga optimizam utješio:
»Situacija dopušta da se iz tog centra s povjerenjem gleda na nastavak
opskrbljivanja iz zraka.«
Dok vatra »Packeta« osvjetljava noć u Dijen Bijen Fuu, u Parizu se
sastao Komitet nacionalne obrane. Rene Pleven jednoličnim glasom
završava svoje izlaganje i predlaže da se stavi u dužnost generalu
Elyju, kojeg je pozvao admiral Radford, da obavijesti Sjedinjene
Države. Rene Pleven smatra da se rat još uvijek može dobiti. Kao
odgovor na Ho Ši Minove izjave u februaru, Joseph Laniel je
zahtijevao pregrupiranje stanovništva, što Vijetmin smatra
neprihvatljivim. Georges Bideault moli generala Elyja da zahtijeva u
Washingtonu američku intervenciju protiv svih zračnih snaga što
djeluju protiv ekspedicionoga korpusa. Može li se sumnjati da general
Fay nije ponovio savjet što ga je dao generalu Navarreu i da nije
ukratko iznio svoje mišljenje? Čak ako i rečenica: »Vjerujem da će nas
u Dijen Bijen Fuu zadesiti katastrofa«, nije bila u zapisniku,
predsjednik savjeta i ministri nisu mogli a da je ne čuju. Isto je tako
čudno da se nitko ne sjeća, jer svjedok poput generala Faya važe svoje
riječi i ne laže. Rene Pleven sugerira stvaranje suženog ratnog
komiteta čiji bi zadatak bio da upravlja ratom, pod autoritetom
predsjednika. Njegovi su prijedlozi jednoglasno prihvaćeni.
Prvi put od početka sukoba vlada se, istina, prisiljena događajima,
pobrinula da ocijeni shodnost i posljedice planova operacija glavnoga
komandanta i da direktno s njim prouči sredstva potrebna za
izvršenje ili promjenu planova s obzirom na zajedničku politiku.
Elyjeva razboritost i Plevenovo pomazanje nisu mogli zagušiti glas
generala Faya. Činjenica je da se više ne može povući iz Dijen Bijen
Fua. Tvrdnja da nitko nije usprkos svemu predložio tako očajničko
rješenje bit će kasnije čudno iskrivljavanje istine.
***
U prostranim duboko skrivenim skloništima u zemlji, u
blagovaonicama spremišta smještenih duž provincijske ceste 41, kao i
u selima gdje stanovnici čekaju da prođu avioni kako bi se požurili na
uništena mjesta sa svojim lopatama, pijucima i košarama čim padnu
bombe, politički komesari unatrag nekoliko dana čitaju uvijek nanovo
prema tome kako napreduju, proglas glavnoga komandanta Narodne
armije. Muškarci i žene slušaju stojeći, a ponekad žuto svjetlo
petrolejske svjetiljke osvjetljava nepokretna lica.
Hod toan the ean bo va Hien si, tran Dien Bien Fu sap bat dau…
− Oficiri, podoficiri i borci, bitka za Dijen Bijen Fu će početi…
Kucnuo je čas da prijeđete u napad.
Onaj koji je čitao izgovorio je te riječi snažnim glasom, a zatim
obratio pažnju na dojam što ga je ostavio na slušaoce koji čekaju
nastavak s napetom pažnjom. Ta bitka za koju je već proliveno toliko
znoja i krvi sad je ovdje.
− Pobjeda bitke za Dijen Bijen Fu znači uništenje vrlo važnog dijela
najboljih neprijateljskih snaga, oslobođenje sjeverozapada teritorija i
učvršćenje naše pozadinske baze što će biti jamstvo za uspjeh agrarne
reforme. Pobjeda u Dijen Bijen Fuu znači uništenje Navarreova plana
koji je već pretrpio teške poraze, to je užasan udarac francusko-
američkim kapitalistima koji podržavaju rat. Pobjeda u Dijen Bijen
Fuu imat će ogromne posljedice u unutrašnjosti a i vani i koristit će
pokretu koji u čitavom svijetu zahtijeva mir u Indokini, naročito u
trenutku kad francuska vlada, zbog poraza za porazom što ih
doživljava, napokon pokušava pregovarati kako bi dokrajčila sukob.
Eto naređenja predsjednika Hoa, partije i vlade…
Glas odsječno čita riječi i slogove koji ponekad zacvile poput taneta
što iznenada odjekne, zatim neko vrijeme stane, a onda opet
nastavljat
− Dok na svim našim frontovima naše čete odvažno napadaju
neprijatelja da bi djelovale povezano s nama, upućujem ovaj poziv
svim oficirima, podoficirima i borcima svih jedinica svih oružja na
sektoru Dijen Bijen Fua! Znajte da će sudjelovanje u ovoj historijskoj
bitki biti slavno. Odlučni da uništimo neprijatelja, zapamtimo geslo:
uvijek napadajmo, uvijek napredujmo. Svladajte strah i patnju,
nadvladajite zapreke, ujedinite svoje napore, borite se sve do kraja,
uništite neprijatelja u Dijen Bijen Fuu, izvojujte veliku pobjedu!
Trenutak slave je kucnuo. Oficiri, podoficiri i borci svih jedinica svih
oružja, naprijed da zaslužite pobjedničku zastavu predsjednika Hoa!
Glas je ušutio, a zatim je komesar odlučio da završi:
− Glavni komandant Narodne armije Vijetmina, potpis: General Vo
ngujen Džap.
Nakon trenutačnog čekanja, kad je postalo jasno da je politički
komesar završio, odjeknuli su povici odobravanja.
− Prije sutrašnje noći vi ćete znati hoće li Francuska, ili pak
Vijetnam davati zakone vašem narodu. Sad više nije Dijen Bijen Fu ili
Hanoj nagrada za bitku, već čitav Vijetnam. Ista opasnost za
pobijeđenoga, ista nagrada pobjedniku.
Kad bismo promijenili imena gradova i zemalja u Rim, Kartagu,
Afriku ili Italiju, bio bi to Hanibalov govor onakav kako ga izlaže Tit
Livije uoči bitke kod Zame dva stoljeća prije nove ere.
Ako se upoznao s prijetnjama napadom na Dijen Bijen Fu, Suženi
bi ratni komitet, koji je upravo stvoren u Parizu, mogao već pitati
generala Navarrea ne misli li smjestiti svoje komandno mjesto u
Hanoju. Ali ne. Plevenov izvještaj što se toga tiče ohrabruje: Navarre
zapovijeda. Tko bi se u to usudio sumnjati? Užasna rečenica generala
Faya neće nikoga spriječiti da mirno spava.

12. marta 1954.

To je petak poput svih ostalih za podoficira Sammarca i kapetana
Capeyrona. Vrijeme je tako lijepo da čovjek uživa što živi. Podoficir
Sammarco čeka dolazak prvih »Dakota« sa svojom grupom ratnih
zarobljenika. Kamioni su spremni da prevezu namirnice i municiju u
skladišta. Od osam sati započinje kulučenje; padobrani ponekad
padaju među bodljikave žice, tu se poderu i gubi se mnogo vremena
na skupljanje paketa. Sammarco odlazi do promatračnice na pisti
pored ostataka »Packeta« što se još dimi, i žali se. Piloti znaju da
treba da spriječe ovaj doknadni napor ekipama za skupljanje, ali
ponekad je dovoljna neznatna promjena vjetra pa da se tereti rasprše.
Zbog umirenja savjesti, oficir uzima svoj mikrofon:
»Francois Hector de Torri Rouge«, rekao je, »obratite pažnju na
svoju tačku spuštanja. Malo ste suviše otišli naprijed.« Grauwin
dobiva lijekove i ratne uniforme; »Dakote« se spuštaju, izbacuju
vojnike koji su bili na dopustu i na bolovanju i ponovno odlaze a da i
nisu ugasile motore. Jedna od njih se spušta i zaustavlja motor. Iz nje
izlazi teškim koracima Cogny, pogled mu je skriven obrvama, odijelo i
lice zgužvano. Uvukao se u džip pukovnika Castriesa i otišao. Cirkus
je na vrhuncu, bruji, izbacuje oblake prašine; pucaju topovi i
mitraljezi pucaju, otvaraju se kutije sardina i pije se vinogel
pomiješan s procijeđenom vodom iz Nam Juma.
S uporišta »Isabelle« poslale su 8. udarna grupa i legija izvidnicu
na jug kotline. Nije naišla na otpor. Naprotiv, otkrila je da je u rižinim
poljima kilometar istočno iskopano osam stotina metara rovova.
Zaštičeni sa tri tenka poručnika Preauda, Alžirci iz 1. streljačkog
bataljona nanovo su ih zatrpali bez ikakvih upadica.
Kapetan Capeyron nije strateg. Nije izišao iz ratne škole i nema
nikakve želje da u nju uđe: njemu je dovoljna legija. Priče što se od
jutros šire, već su slušali prošlog januara kad su uzbune slijedile jedna
za drugom bez ikakvih rezultata: Vijetminci bi morali biti ludi da
napadnu, a oni to nisu. Uništeni »Packet« čiji se pocrnjeli kostur
uzdiže na ulazu u pistu poput vješala, samo je slučajni pogodak. Kako
vijetminci ne bi došli u napast da pogode tako izazovnu metu? Oni
nisu ostali ovdje, jer vjerojatno posjeduju samo dva ili tri topa od 75
milimetara.
Cogny se došao uvjeriti jesu li dobro iskorištena dva bataljona
padobranaca s kojima računa za protunapade. To ga pitanje muči
otkako je odbio da utvrdi garnizon utvrđenog logora: reakcija
Castriesovih pokretnih snaga opravdava njegovo gledište. Ako
uporište »Beatrice«, za koje se zna da postoji, padne, odakle će
krenuti pokret koji treba da ga nanovo osvoji? Čija će ga vatra
potpomagati? Cogny se uspeo na uporište »Beatrice«, na koje oko 13
sati pada nekoliko mina, i traži da mu objasne sve pojedinosti
odgovora o kome je razmišljao. Bio je krajnji pesimizam zamisliti
takvu mogućnost, ali Cogny hoće da predvidi i najgore. Zna da se sa
dva bataljona predviđena za protunapad Castries u normalno vrijeme
služi za pokrivanje nekih strana uporišta »Claudine« i da njima ne
može odmah raspolagati. Koliko je vremena potrebno da ih
pregrupira i smjesti na položaj? Nekoliko sati. Koliko sati? Ne zna se.
Cogny traži od Castriesa da se u to uvjeri, ali se nimalo ne zabrinjava:
napad će otpočeti noću, a za manevriranje valja dočekati zoru. Ako u
toku noći dođe do pogoršanja, bit će još vremena za snalaženje.
Cogny traži da mu pokažu gdje su rezerve: čini se da ih je lako
sakupiti. Razvedrio se kad se žurio u svoju »Dakotu« kako bi se vratio
na svoje komandno mjesto u Hanoju. Zabrinjava ga delta, jer ona
ostaje za njega glavno bojno polje, izvor odakle Džap nabavlja hranu i
dobiva nove vojnike i prema tome izvodi operacije. Obratno no što se
čini, borbe u visokom predjelu treba samo da privuku ekspedicioni
korpus i da ga oslabe izvan delte. Svake se noći na željezničkoj pruzi
što spaja Hanoj i Hajfong izvode sabotaže s pomoću mina koje
eksplodiraju pri prolazu kompozicija za čišćenje. General Masson,
Cognyjev pomoćnik, ima zadatak da organizira da svakog dana,
usprkos iskakanju vlakova, prođe šest konvoja preko tračnica s kojih
su se prevrnuli vagoni. Da bi municija, benzin i hrana dospjeli u Dijen
Bijen Fu, najprije treba sve to da stigne u Hanoj. Bigeard, koji je
upravo došao sa svojim bataljonom u glavni grad Tonkina, prošao je
uz sela i skladišta u plamenu.
Sad će biti 15 sati i 30 minuta. Cogny se rukuje i penje u svoju
»Dakotu« čiji motori rade. Kad je po posljednji put mahnuo kroz okno
Castriesu, rasprsle su se mine na uzletištu i svi su legli. Zapalio se
jedan »Morane«, a drugom je slomljeno lijevo krilo. Cognyjev je pilot
dao gas i poletio. Iza njega su se lovci otkinuli s piste i uzaludno
mitraljirali čuke. Odakle su stigli ovi plotuni od 105 mm što su prvi
put pucali na avion koji je čekao, a to je bio znak prisutnosti visoke
ličnosti?
U 17 sati i 30 minuta protuavionska je artiljerija pogodila jedan
»Bearcat«. Uveče, na sastanku gdje je okupio oko sebe šefove svih
službi i komandante podsektora i uporišta, Castries je pročitao
brzojav što ga je poslao general Lauzin, načelnik avijacije, svim
formacijama pod njegovim zapovjedništvom: »Situacija Dijen Bijen
Fua ovisi o zračnoj akciji tog dana. Dopuštam izvanredna izlaganja
opasnostima.« Svi su se okrenuli komandantu zračne baze utvrđenog
logora i prasnuli u smijeh. Već odavno se piloti izlažu izvanrednim
opasnostima… Castries je završio sjednicu s ovim riječima:
− Gospodo, sutra u 17 sati.
Kapetan Noel, načelnik Drugog odjela utvrđenog logora, upravo je
saznao da je evakuacija stanovništva određena za sutra ujutro, za
subotu. Vijetminci obično počinju važne operacije subotom uveče.
Kao da je to vrijeme najpovoljnije: bit će još dovoljno svjetla da se
mogu izvesti korekcije gađanja, a avijacija neće više imati vremena da
djeluje. Tek je osam dana otkako je mladi mjesec i najveći dio noći bit
će mrak.
Razilazeći se, oficiri razočarano razgovaraju. Većina ih još uvijek
vjeruje da se radi o varci. Na mnogima se vidi umor. Gubici što su ih
pretrpjeli prilikom izviđanja stvorili su praznine u jedinicama, a
najava napada ne izaziva u odredima onakvu radost kakvu bi izazvala
ista takva novost u januaru. Kapetan Capeyron govori: »Neka bude
kako hoće, ali čim vijetminci siđu u kotlinu, eh, onda…« Pozvao je
komandire vodova i osjetio kako su odlučili da neprijatelj skupo plati
tu nerazboritost. Konačno će ih zgrabiti, te bande koje su im uvijek
umakle prije zore, pošto su gadno udesile koji položaj i odvukle svoje
mrtve i ranjene! Dugim rafalima puškomitraljeza oni će oboriti na tlo
sve ove bataljone što se skrivaju među rižinim poljima i u planinama
čim se na cestama pojavi prašina što su je podigli. Prema tome oni
neće osvetiti samo drugove koji su upali u klopke nego i poraze,
uzaludne hajke kroz spaljena sela gdje nitko nije uspio uhvatiti one
što su dizali tračnice u zrak, postavljali mine ili ubijali velikaše.
Nakon 20. novembra bilo je od pripadnika francuskih snaga
ubijeno: sedam oficira, devetnaest podoficira i stotinu dvadeset i pet
vojnika; dva oficira, devet podoficira i sedamdeset i sedam vojnika je
nestalo, dvadeset i devet oficira, blizu stotinu podoficira i šest stotina
sedamdeset i pet vojnika je ranjeno. Zašto i za koga? To nitko nikoga
ne pita u lice.
U svojoj dnevnoj zapovijedi Džap čak nije spomenuo smrt što čeka
mnoge od onih koji se spremaju da se sukobe s vatrom topova, aviona
i automatskog oružja utvrđenog logora: to je samo po sebi razumljivo.
U Narodnoj su armiji svi ljudi pristali da se žrtvuju za ujaka Hoa i
domovinu. »Neka živi tisuću godina ujak Ho!…« Oni su zrnca pijeska
na obalama, lišće drveća, grudice zemlje rižinih polja naroda koji se
podiže i trebaju mu njihove kosti da bi stvorio svoju sudbinu. Oni
pristaju da umru i posluže kao hrana budućim žetvama što neće više
pripadati nekolicini mandarina već narodu. Čitav kraj Nam Din-Taj
Bin u rukama je trinaestorice zemljoposjednika. Neka živi tisuću
godina ujak Ho, osloboditelj!
Navarre u Sajgonu šuti, bez sumnje zato što ne razumije da će
sudbina Indokine ovisiti o Dijen Bijen Fuu i stoga što vjeruje da je već
sve rekao u svojim člancima u »Caravelli« što ih ljudi čitaju a da u
njih ne vjeruju: u njima više uživaju u nepristojnim crtežima
namijenjenima intelektualnom odmoru ratnika.
U noći se neka specijalna vijetminska četa uvukla na uzletište
Dijen Bijen Fua, uništila pistu stavivši eksploziv ispod rešetaka, a u
okolici ostavila letke. Na nekima piše francuski i njemački: »Dijen
Bijen Fu će biti vaš grob.« Na drugima, gruba karikatura prikazuje
Navarreovu ruku kako gura vojnike ekspedicionoga korpusa prema
bodežima.
 DVOBOJ
Nešto, bez obzira što to bilo, ugodno ili strašno, što smo manje
predviđali, izaziva veće zadovoljstvo ili užas. To se najbolje vidi u ratu
gdje svako iznenađenje užasava i one najsnažnije.
Ksenofont

Neki kažu da vojskovođa nikad ne smije izložiti sebe opasnosti jer

pretpostavljaju da bi njegovom smrću sve bilo izgubljeno. Ni ja zaista
neću da se izlaže svuda, u svakom sukobu, poput obična kapetana, ali ako
se radi o općoj pogibiji što će biti od vas vojskovođa i generala i kako će se
govoriti o vašoj časti i ugledu? Hoćete li biti oslobođeni rekavši: »Nisam
se htio upustiti u bitku iz bojazni da bi zbog moje pogibije poginuli svi, ili
nisam se htio upuštati u opasnost da branim bedem ili utvrdu jer ja sam
morao braniti grad?« To vas neće spasiti. Zauzimanje bedema je tako
značajno da vam protivnik ima nogu na grlu. Bolje je poginuti ili
ponovno osvojiti ono što ste izgubili, kao što sam to ja učinio zatvorivši
vrata za sobom kako bih uklonio svaku nadu na povlačenje, odlučivši da
umrem ili suzbijem neprijatelja. Jer, ostavljajući ih tamo gdje su bili, ja
bih bio izgubljen…
Hoću da vas upozorim na nešto, a to je ovo: dok vas zao udes pritišće,
ne smijete ostati zatvoreni u svojoj radnoj sobi; pokažite sigurno lice
svojim kapetanima i vojnicima, pače i narodu; već sama vaša prisutnost
podvostručit će njihovu hrabrost.
Montluc, Memoari, III knjiga
 13. marta 1954.
Otkako je svanulo, neprijateljska artiljerija ponovno odjekuje.
Usprkos dimnoj zavjesi što su je pokušali rasprostrijeti kako bi sakrili
vijetmincima teren, jedna je »Dakota« uništena na glavnoj ipisti, a
druga na južnoj pisti blizu uporišta »Isabelle.« Šef ekipe kapetan
Maurel vodio je pješice svoje ljude prema Dijen Bijen Fuu, zalutao je i
s mukom pronašao komandno mjesto zračnih snaga. U 8 sati i 30
minuta »Curtiss Commando« društva »Aigle Azur«, kome je valjalo
promijeniti jedan motor, a po koji je došao pilot da ga odveze u
Hanoj, pogođen je u trenutku kad mu je mehaničar puštao motor u
rad, i zapalio se. Bio je to avion kojim je Georges Bidault letio sa
sultanom Maroka na Korziku. Reporteri Martinof i Aridre Lebon iz
Službe vijesti snimali su požar kad ih je pokosio plotun mina.
Martinof je ubijen. Andreu Lebonu je jedna noga gotovo iščupana.
Doktor Grauwin je nogu amputirao i poslao ranjenika u Hanoj. U 11
sati je teško oštećena treća »Dakota«.
U 15 sati je komandant vijetminskog bataljona Puk dobio nalog da
se pripremi za paljbu sa svojim teškim mitraljezima od 12,7
milimetara. U 15 sati i 30 srušio je svoj prvi »Bearcat« sav u plamenu,
koji se smrvio kraj uporišta »Beatrice«. Artiljerija utvrđenog logora
odgovara nasumce, jer promatračnice ne mogu odrediti cilj. Zbog
guste kiše blokirana je u delti većina lovaca i bombardera. Na pisti
Dijen Bijen Fua pet aviona »Morane«, jedan helikopter i šest lovaca
ne mogu poletjeti: benzin u njihovim rezervoarima pomiješan je s
vodom.
Castries često gleda na svoj ručni sat. Prije 17 sati došao je na svoje
komandno mjesto, za svoj stol, spreman je đa zove Cognyja
telefonom. Puši. Sve je u redu. Kad bi se usudio, počeo bi partiju
bridža. Foto-reporter Daniel Camus vidio ga je brižljivo odjevena i
isto onako uglađena kao da dolazi s nekoga mondenog skupa.
Vrijeme je. Castries je naćulio uši. Do njega dopire buka aviona
pomiješana s glasom njegove tajnice Paule Bourgeade i sa smijehom u
susjednoj prostoriji. Sedamnaest sati i pet minuta. Ništa. Na
brežuljcima lebdi para guste magle kroz koju se sunce teško probija.
Zapalio je novu cigaretu. Ti pokvareni vijetminci neće napasti.
Sedamnaest sati i deset minuta. Gotovo je. Otkazali su napad. Zaželio
je da telefonira kapetanu Noelu i da mu kaže:
− Izmišljotina, stari. Prevarili ste se.
Komandant bataljona Puk primio je telefonski čestitku što je
oborio »Bearcat«. Ne vjeruje vlastitim ušima: to je Džap, sasvim je
blizu i s njim razgovara. Mine padaju na poslužioce zaštićene
dubokim rovovima. Jedan drugi bataljon protuavionske obrane pucao
je s Ban Na Tana: vođa topa Hoang da Hung, mali seljak visoka čela i
plosnata nosa, bezuspješno puca na avione američkim topovima od 37
milimetara što su došli iz Koreje.
***
Langlais se tuširao u prostoriji što su je smjestili u podzemnom
rovu koji spaja komandna mjesta kad ga je gromka grmljavina kao da
se nebo prolomilo potjerala u njegovo sklonište. Navukao je borbenu
uniformu. Tlo ispod nogu dršće, zemlja pljušti. Plotuni tresu zidove, a
buka je nalik na onu kad brod razlomljen udvoje tone. Svjetlo se
ugasilo. Langlais više ne sumnja: vijetminci su tačni, a to je prasak
teških mina. Njegovi su pomoćni oficiri dojurili na komandno mjesto
s baterijskim svjetiljkama u ruci.
− Dakle, to je? − upitao je Langlais.
Oficiri vrte ručicu telefona. Linije su presječene. Ne mogu više
dobiti komandante rezervnih bataljona.
− Radio! − rekao je Langlais.
Jedan je od njih otišao do prijemno-otpremne stanice i okrenuo
dugme.
− Pierrot mladića Pierrea, Pierrot mladića Pierrea, kako me čujete?
− Mladić Pierre Pierrotov, čujem vas dobro i jasno. Vi ste na redu.
Tourretov glas koji zapovijeda 8. udarnom grupom mirno odgovara
Langlaisu. Guiraudov iz 1. B. E. P.* također. Ljudi su ostali bez riječi.
Sve je u redu. Langlais je prekinuo odašiljač. Da li je to eksplodirao
avion, ili se nebo survalo sa svim svojim zvijezdama na krov skloništa
oduzimajući dah ljudima? Nisu pale sve zvijezde, jer ih vide kroz
ogoljele grede u potpuno promijenjenoj noći.
* Prvi stranački padobranski bataljon. Op. prev.
Druga mina od 105 mm zabila se, a da se nije rasprsla, u stijenu
iznad poručnikova ramena poput užasna udarca sjekirom dok
odjekuje zvonjava telefona na koji je uperen trak svjetla električne
svjetiljke: direktna linija s Castriesom.
***
U jednoj od većih prostorija komandnog mjesta potpukovnika
Gauchera poručnik de Veyes, šef Trećeg odjela podsektora »Centar«,
sluša vijest s uporišta »Beatrice«. Kraj njega stoji župnik Trinquaud,
svećenik biskupije u Meauxu, koji je došao da siuži u Indokini kao
dušobrižnik 13. legionarske polubrigade; to je visok, dobro građen
trideset osmogodišnji čovjek, inteligentan i dobar, lijepa rimskog lica,
rijetke kose i finih usana. Ima poput Vijetnamaca maniju statistike i
broji mine što čuje kako zvižde i eksplodiraju: petnaest do osamnaest
u minuti. Odjednom jedan je zvučnik zadrhtao od nekoga glasa. Ne
razumije se gotovo ništa osim riječi »mrtav«.
Poručnik de Veyes je uzbunio potpukovnika Gauchera koji je uzeo
mikrofon u ruku, izgrdio sugovornika i zamolio ga da se smiri i
posluži uobičajenim terminima rječnika što se upotrebljava: Pegaux,
komandant 3. bataljona 13. polubrigade, i njegovi pomoćni oficiri
maločas su ubijeni u svom skloništu.
Gaucher, bijesan, udaljujući se, dobacio je svojima:
− Uvijek sam govorio da su ta skloništa preslaba.
Jedan odred s uporišta »Beatrice« više ne odgovara, a čitavo je
uporište pod vatrom. Nakon novog plotuna od 105 mm što je
uzdrmao tlo, električno se svjetlo ugasilo. Pod svjetlom baterijske
svjetiljke pojavila se na otvoru vrata bijela sablast oslonjena o
podupirač: ogroman, blijed, u prnjama, razbarušene kose i lica
prekrivena prašinom, Vadot je nalik na božjaka koji je izišao iz pakla.
− Potpukovnik je ranjen − rekao je.
Dušobrižnik Trinquaud pokušava telefonski pozvati sanitetskoga
kapetana liječnika Le Damanyja, ali linije su prerezane. Izišao je iz
skloništa, nakon desetak metara došao do liječnikova skloništa i
našao ga kako čita neku staru knjigu.
Potpukovnik Gaucher nema više ruke i izgubio je svu krv; rekao je
posilnom: »Obriši mi lice i daj mi da pijem…«
***
 Langlais pljuje zemlju što mu je u ustima, odlijepio se od zida uz
koji se priljubio, prinosi slušalicu k uhu.
− Jesi li to ti, Langlais?
− Da.
− Gaucher je ovaj čas ubijen. Odmah preuzmi mjesto njega
komandu podsektora »Centar«. Predaj komandu rezervi Seguins-
Pazzisu.
Slabi kvrcaj: Castries je spustio slušalicu. Langlais se izvukao iz
srušenoga skloništa, dosegao visinu napola porušenog zemljanog rova
što vodi u tvrđavu. Kroz rastrgane oblice noć treperi i tutnji pod
udarcima divovskih čekića što pogađaju srce utvrđenog logora gdje su
se stisla komandna mjesta i kirurška ekipa samo nekoliko desetaka
metara udaljeni jedni od drugih. Iza mračnog obronka na uporištu
»Dominique« žestoka svjetla šaraju crveno nebo iznad uporišta
»Beatrice«. Odakle vijetminci izvlače sve te topove? Odakle izvire ova
zasljepljujuća munja i željezo što zuji poput mlatila?
Preko puta, u rovovima iskopanima za napad, tisuće ljudi ne znaju
da li da zadrže dah, ili da dadu oduška radosti: ovo je trenutak što ga
godine i godine čekaju. Sada odgovaraju Pirothovi topovi, ali bez one
veličanstvene ubitačnosti što ulijeva užas, kako je to bilo posljednjih
dana. Purpurni tragovi kugala što ostavljaju svijetao trag za sobom
uzdižu se prema čukama. Na onoj strani gdje je avionska pista,
odjednom su se podigli visoki plamenovi i osvijetlili utrobu kotline
poput vulkanskoga kratera u kome je iznenada usred gejzira iskrica
eksplodiralo skladište benzina i napalm-bombi. Specijalne jedinice
napreduju u mraku, a onda ih odjednom osvijetli bljesak eksplozija.
Langlaisu se zasad čini da je samo uporište »Beatrice« napadnuto,
dok vijetminci neutraliziraju svojom vatrom centralni položaj.
Langlais hladnokrvno ocjenjuje situaciju, zove preko radija sve
komandante uporišta jednog za drugim, prekida nesmišljene vatre što
se odasvud javljaju zbog učinka iznenađenja i uludo troše municiju,
smiruje, doznaje da je jedna »Dakota« uzletjela pod minama kako bi
izbjegla bombardiranju što ga nitko nije predvidio.
U kiruršku ekipu ranjenici odjednom pritječu u velikom broju u
prostoriju za trijažu*, slijevaju se u menzu i spavaonice; doktor
Grauwin se naginje zajedno s dušobrižnikom Heinrichom nad
razmrskano tijelo umirućeg potpukovnika Gauahera, zatim se
uspravlja, prekriva ga plahtom i naređuje da mrtvo tijelo odnesu u
mrtvačnicu gdje su već smješteni i drugi mrtvaci.
* Trijaža − razvrstavanje ranjenika i bolesnika u grupe prema prirodi rana i bolesti,
vrsti i hitnosti medicinske pomoći. Op. prev.
Napokon stižu vijesti s uporišta »Beatrice«: svako se uporište bori
zasebno, šest vijetminskih bataljona udarajući iz tri smjera, došli su
sa sjeverozapada, sjevera i sjeveroistoka i već su se čvrsto smjestili u
bližim utvrdama. Langlais traži od Pirotha baražnu vatru na mrežu
bodljikavih žica što ju je neprijateljska vatra djelomično uništila, ali
Pirothove baterije izložene neprijateljskoj vatri imaju teške gubitke.
Da bi porušili zapreke, vijetminski mineri predvode prve valove.
Jedan po jedan, pod rafalima mitraljeza, oni će postaviti svoje duge
bambusove cijevi napunjene eksplozivom i zapaliti fitilj svojim
upaljačem. Svaka mina otvara put od četiri kvadratna metra. Gubici
su takvi da od svoje divizije traže pojačanja. Njihova je navala sa
sjeverozapada propala. I onda je mladi zamjenik komandira grupe
Fan din Džot, koji je već podigao posljednje metre bodljikave žice u
zrak, dopuzao do bunkera koji se odupire, bacio se na puškarnicu i
zatvorio je svojim tijelom. Ponovno napreduju. U deset minuta
razmaka pale su dvije glavice uporišta »Beatrice«, preplavljene
pješacima koji su ih opkolili i urlajući prodrli u rovove. Bio je to nagli
poraz.
Poraz je, ako ga ne prihvatimo, smanjen napola. Dvije glavice
uporišta »Beatrice« ne odgovaraju više preko radija, ali one se zacijelo
još odupiru, a centar se drži. Pet stotina legionara polubrigade čija
zastava nosi ime Bir Hakeima ne podleže tako lako. Trenutačni zastoj
omogućit će im da ponovno dođu do daha. Oko 21 sat pucnjava se
prorijedila. Možda je centralna glavica zaustavila juriš. Kad prođe
noć, dva će se bataljona, Guiraudov i Tourretov, u zoru spustiti niza
sjeverne kosine uporišta »Dominique« s tenkovima i nanovo osvojiti
izgubljeni teren. Komandant de Seguins-Pazzis kojega je Castries
ostavio kraj sebe, proučava smještaj jedinica za protunapad i
potpomaganje vatre koja će im biti potrebna da izidu.
U 23 sata juriš je i opet iznenada počeo i centralna je glavica kad je
na nju došao red pala 15 minuta prije ponoći. Vijetminci ispituju
uporište »Gabrielle« i napadaju podnožje uporišta »Dominique«. Pri
bijelom svjetlu raketa što ih avion-krijesnica pušta iznad terena, vidi
se kako kopaju rupe. Castries sad zna da mu dva bataljona neće biti
dovoljna da bi ih odavde istjerali i da bi stigli na groblje u koje se
pretvorilo uporište »Beatrice«. A pogotovu neće biti dovoljno
dvadeset i osam topova. U kirurškoj grupi Grauwin golih prsa operira
želuce, polomljene udove, grudi i lubanje. Stotinu i pedeset ranjenika
umire kraj njega.
***
Vojnik Ngujen hum Oanh stavio je na uporište »Beatrice«
pobjedničku crvenu zastavu sa zlatnom zvijezdom koju je njegovoj
jedinici povjerio ujak Ho.
− Zar se niste iznenadili − upitao sam komandanta bataljona Le
hong Duka − kako je brzo bila svladana legionarska jedinica?
− Vidjeli smo i druge prije ove − odgovorio mi je.
− Sve smo promatrali i nekoliko noći prije napada pomno smo
proučavali položaj i na terenu, i na maketama. Svako veče smo
prilazili i iskoristili priliku da režemo bodljikavu žicu i uklanjamo
mine. Naše su polazne baze bile dvije stotine metara od glavica
uporišta »Beatrice« i vaša artiljerija nije znala gdje smo, čemu smo se
čudili. Naposljetku i od prebjeglih vojnika Tajlanđana dobili smo
mnoge podatke.
Mjesto lijeve ruke imao je komandant bataljona Le hong Duk samo
batrljak, ali se smiješio a gornja zadignuta usna otkrivala mu je
sjekutiće sve do desni. Smeđa perjanica iznad visoka čela davala mu je
izgled tragičnoga klauna.
Bio je ovdje, tvrdio mi je Duk, neki legionarski oficir koji je došao
tog dana u zoru do isturenih straža na nekom brežuljku sjeverno od
uporišta »Beatrice« i rekao političkom komesaru da se predaje jer mu
je svega dosta.
Uopće ne vjerujem u to: legionar može dezertirati zbog neke
djevojke, ali legionarski oficir nije izdajnik. Moguće je da se neki
vojnik uhvaćen iz zasjede htio prikazati oficirom i oni su mu
povjerovali; navodno je savjetovao vijetmincima da ne napadaju kako
ne bi pretrpjeli poraz. Komandant bataljona Le hong Duk, navodno
mu je odgovorio: »Mi ćemo napasti i zarobiti sve oficire i vojnike na
uporištu ’Beatrice’.« Kad je to čuo, legionar je navodno povikao:
 − Dakle, vi ćete osvojiti Dijen Bijen Fu!

14. marta 1954.

Nije bilo odmora između dva dana, ni trenutka mira u noći punoj
zapomaganja i eksplozija u kojoj je gorjela ogromna baklja skladišta
benzina i napalm-bombi, a njezino se crveno svjetlo uzdizalo sve do
čuka. Dva druga »Bearcata« bila su uništena u svojim skrovištima.
Kontrolni toranj piste bio je srušen, radio-goniometrijski uredaji
uništeni, antene srušene, a četni bolničari dopremaju mrtve i ranjene.
Dvorana za odmor gdje kirurška ekipa sanitetskog poručnika liječnika
Gindreya amputira, poprskana je krvlju; većina je skloništa srušena i
ljudi se sklanjaju u jame. Grauwin šalje hitnu poruku kojom traži
deset litara krvi, pedeset milijuna jedinica penicilina, pet stotina
grama streptomicina.
Služeći nedjeljnu misu, svećenik Trinquaud se sjetio kako je sinoć
čitao priču proroka Danijela o tri mlada Židova u jakom ognju koji su
ostali netaknuti usred vatre. Vatra je sad ovdje.
U ranu zoru ljudi izlaze iz skloništa pod šatorska krila, ranjeni od
mina; tri su pilota uspjela izdvojiti svoje »Bearcate« koje su
mehaničari kako-tako osposobili za let i stigli su po jakoj kiši u Hanoj.
Preživjeli s uporišta »Beatrice« došli su izbezumljeni, u dronjcima.
Neki ranjeni poručnik obavještava Grauwina da su ga vijetminci
pustili da se vrati i dali mu važno pismo za pukovnika de Castriesa.
Castries je telefonirao u 7 sati i 45 minuta načelniku Coignyjeva
štaba.
− Vijetminci nam predlažu da sklopimo primirje od 8 sati do
podneva kako bismo pokupili isvoje mrtve i ranjene. Treba li da
prihvatim? Mene u prvom redu zanima spuštanje padobranima
jednog novog bataljona.
Za vrijeme noćnih veza Castries kao da je bio potišten i utučen.
Cogny je obavijestio generala Gambieza u Sajgonu i on je dao
pristanak glavnoga komandanta.
− A vaš protunapad? − upitao je Cogny.
Zbog šumova u pozadini i slabog prijema Castriesov glas kao da je
bio još oštriji.
 − Neprijatelj je u ponoć zauzeo uporište »Beatrice«. Količine
municije su znatno smanjene. Moja je artiljerija ispucala šest tisuća
granata od 105 milimetara. Ostalo mi ih je jedva dvadeset tisuća i u
vremenu koje vam je na raspolaganju koliko ćete mi ih poslati ako mi
šaljete i jedan bataljon? Rezervne su jedinice stradale od mina što su
ih čitave noći tukle. Što da učinim?
− U redu − rekao je Cogny. − Prihvatite primirje. Što se mene tiče,
ja se slažem. Prijeći ćete u protunapad kasnije s pojačanjima.
U Hanoju je tako loše vrijeme da »Dakote« mogu polaziti tek u
razmaku od trideset minuta kako se piloti ne bi morali dugo vrtjeti
iznad baza čekajući da se mogu spustiti.
U pojasu komandnih mjesta vlada utučenost i velika nervoza.
Castries više ne izlazi iz svoga skloništa. Njegov načelnik štaba nosi
kacigu i u kancelariji, a mokri u kutije od konzervi, čemu se neki
padobranci podrugljivo smiju. Langlais je dao raskrčiti svoje sklonište
i zatrpati krov sa dva metra zemlje i greda. Tehničari su pričvrstili uza
stijene rova telefonske žice za koje se nisu prije pobrinuli da ih
zaštite.
− Spremite svoju prtljagu − rekao je Castries Pauli Bourgeade koja
je svu noć dijelila kavu smiješeći se usred zbrke i vike. − Odlazite
prvim avionom.
A kako je prosvjedovala, dodao je:
− To je naređenje.
Ali kako bi se neki avion mogao spustiti pod paljbom? Pista je
upropaštena, puna rupa, načičkana komadima potrgane željezne
rešetke što strši poput oštrica bodeža ili zubaca na pili. Siatem
utvrđivanja rešetaka takav je da se njihovi elementi ne mogu
mijenjati i da ih valja popraviti na licu mjesta rezanjem i
elektrovarenjem. Pa ipak, prijeko je potrebno da avion dođe po
ranjenike koji su u smrtnoj opasnosti i da donese krv koja se ne može
izbaciti padobranom. Komandir eskadrile broj 53 Claude Devoucoux
javio se dobrovoljno da izvrši taj zadatak koji zahtijeva hrabrost,
hladnokrvnost i umijeće. U osam sati je sletio u Dijen Bijen Fuu s
dvomotorcem »Siebelom« sa šest litara krvi namijenjenih Grauwinu,
ukrcao četiri ranjenika i Paulu Bourgeade i odmah uzletio pod
artiljerijskom vatrom.
 ***
Devet godina kasnije Vijetnamci se nisu više sjećali tog primirja.
Većina oficira učesnika napada na uporište »Beatrice«, što je nosilo
ime po susjednom selu Him Lamu, čak je nijekala da je i bilo primirje.
− Zašto bismo mi pristali na primirje? Pobijedili smo u Him Lamu i
spremali se isto veče za juriš na Dok Lap (»Gabrielle«). Kad mi
napadamo, napadamo do pobjede: tući se i predložiti primirje, to nije
naša metoda.
Pa ipak, primirje je postojalo. Potjecalo je dakle od lokalne
komande.
U Dijen Bijen Fuu i Hanoju su mislili da je to manevar vijetminaca
kojima je išao u prilog svaki sat odmora: pošto je primirje bilo
prihvaćeno, postalo je nemoguće otjerati ih s uporišta »Beatrice«.
Jesu li oni imali iluzije u pogledu ofenzivne moći utvrđenog logora?
Otkako je svanulo, dva bataljona padobranaea, Tourretov i
Guiraudov, koje su mlatile tisuće Džapovih mina od 105 mm, nisu
mogli čak ni prijeći udaljenost što ih je odvajala od njihove polazne
baze, niti su mogli izvući tenkove izvan bodljikave žice da bi ih
podupirali. Artiljerac Piroth nije više bio kadar da manevrira vatrom,
a oblačno je vrijeme onemogućavalo avijaciji da se probije. Jesu li
dvije čete za koje mi je komandant bataljona Duk kasnije rekao da su
bile uništene u trenutku kad su se pomolile samo simulirale
protunapad? Čini se da je tako.
Dušobrižnik Trinquaud je otišao do ranjenog poručnika koji je
donio ponudu za primirje. Bio je u takvom stanju da su vijetminci
smatrali da je i on jedan od legionara. Kako je jedini govorio
francuski, rekli su mu:
− Odnesite taj papir svojima i možete se vratiti po ranjenike koje
ne možete povesti.
S bolničkim automobilom u koji se smjestio Trinquaud i jednim
kamionom »Dodge« na koji su stavili dvadeset nosila, krenuo je
kapetan liječnik Le Damany s kapom oko koje je bila crvena vrpca u
džipu zdravstvene službe sa zastavom Crvenoga križa koja je lepršala
na brisačima. Mali je konvoj oko 11 sati sretno stigao na uporište
»Beatrice« preko pustog predjela punog prijetnje. Na podnožju prve
jugoistočne glavice, nedaleko od slamnate kolibe gdje je bila
smještena kapelica, a ostala je netaknuta, zjape dva ogromna lijevka.
Vijetminska patrola, na čelu s oficirom u kožnatim čizmama, primila
je sanitetskoga kapetana liječnika Le Damanyja i odvela ga na
zapadnu glavicu kroz tragičnu pustoš dok je dušobrižnik Trinquaud
otišao na vrh padine odakle se garnizon uporišta »Beatrice«
opskrbljivao vodom iz Nam Juma; tu je pritekao u pomoć nekom
legionaru koji je bio onesviješten i zatim je otišao na sjeverni
brežuljak.
Iz nekoga srušenog bunkera vise noge njegova branitelja. Po
cipelama posebnoga kroja i po boji hlača svećenik je prepoznao tijelo
poručnika Carrierea, komandira čete. Vidi se da se tu vodila borba, ali
dušobrižnik se iznenadio našavši položaj u manje jadnom stanju nego
što je to očekivao. Dvanaest legionara od kojih je većina u beznadnom
stanju i tri mrtvaca preneseni su u kola. Ostatak bataljona je iščezao,
osim stotinjak ljudi koji su uspjeli umaći kad su vidjeli da je sve
beznadno i u zoru su preko uporišta »Dominique« stigli do linija s
potporučnikom Makowiakom i tu su tek došli k sebi. U bodljikavim
žicama svećenik nije više naišao na tragove gubitaka uslijed napada,
sve dok nije na početku rova, što su ga vijetminci iskopali sve do
vrhunca uskog ponora koji je dijelio dvije glavice, otkrio između
nekih napuštenih lakih oružja ostatke ljudskih tijela što su ih oni koji
su pobirali leševe zaboravili pokupiti. Jedan od legionara iz konvoja,
podoficir Kubiak, rekao je da vijetminci neće tako uskoro dirnuti u
utvrđeni logor.
Na početku poslijepodneva Navarre odlazi s generalom Lauzinom
u Hanoj da bi proučili opseg pojačanja. Prije nego što će napustiti
Sajgon, pukovnik Revol je izjavio predstavnicima štampe da je
komanda pristala na primirje što su ga tražili vijetminci. Isto će
kasnije izjaviti Georges Bidault na govornici Skupštine.
Pitao sam o tome Džapa. To je pitanje što ga je izbjegao, kao i
mnoga đruga, uputivši mi pismeni i nejasni odgovor: »Govoreći u
pravom smislu riječi, 14. marta nije bilo lokalnog primirja nakon pada
Him Lama. Iz humanosti smo jednostrano pristali da toga dana
dopustimo komandi utvrđenog logora da odvede svoje ranjenike.«
Dakle, tko laže? Svi, osim svjedoka koji su išli na uporište
»Beatrice«.
***
 Istog jutra Grauwin je sreo Pirotha u podzemnom hodniku
komandnog mjesta.
− Sjećate li se Taj Bina? − upitao je Piroth pružajući mu svoju
jedinu ruku. − Sudjelujem u svim podmuklim poslovima.
U trenutku kad je Castries došao u Dijen Bijen Fu, jedan je
specijalni vod u noći od 3. na 4. decembra napao komandno mjesto
operativne divizije u Taj Binu. Grauwin, Paule Bourgeade i on čudom
su se izvukli.
− Kako je? − upitao je Langlais.
Piroth nije odgovorio i tako se naglo okrenuo da mu je pala
vojnička kapa, otkrila ostriženu lubanju i vrat s borama što su nalik
na tragove drljače. Sagnuo se da je podigne i Langlais je Vidio kako
mu niz obraze teku suze. Zatim se uspravio i primio Langlaisa svojom
jedinom rukom.
− Sve je izgubljeno − rekao je Piroth. − Obavijestio sam Castriesa
da je sve trebalo obustaviti. Nastat će pokolj, a to je moja krivnja.
I naglo se udaljio postajkujući poput robota.
U utvrđenom logoru vlada bezgranično zaprepaštenje. Surova
propast uporišta »Beatrice«, odsutnost reagiranja pukovnika
Castriesa i Gaucherova smrt zadali su strahovit udarac moralu
garnizona. Podoficir Sammarco, koji sa četvoricom legionara pod
oružjem bdi nad lijesom svog potpukovnika, iznad otvora mrtvačnice
gdje su već počeli trpati tijela jedna iznad drugih, omotana ponekad
pokrivačem ili padobranskim krilom, misli da je uporište »Beatrice«
palo zbog iznenađenja i da će ga vijetminci skupo platiti. Kad
topovska paljba šiba pojas komandnih mjesta, Sammarco i straža se
bacaju u šanac, a zatim kad ponovno nastane mir, preuzimaju stražu
na četiri ugla groba na nasipu. Tog dana Sammarco je prvi put glasno
upitao ono što ga muči otkako je svanulo:
− Da nećemo još na kraju jesti rižu?
Brzo se ogledao oko sebe. Nitko ga nije čuo.
U Hanoju je Brigitte Friang zatražila dozvolu da skoči s
bataljonima koji čekaju naređenje za ukrcavanje.
− Žena u Dijen Bijen Fuu? − povikao je komandant Crvene kuće,
šef Cognyjeva kabineta. − Sad nije trenutak za to. Jedinu koja je bila
dolje upravo je Castries otpremio.
Primjedba je netačna. Tamo su još djevojke iz javne kuće u Lai
Čauu i one iz druge kuće u Hanoju koje su došle da zabave legionare
iz glavnog centra. Dušobrižnik Trinquaud vidjet će još neko vrijeme
njihova lica brončane boje i ljubičaste tunike.
Potporučnik Jean-Claude Thelot, koji je upravo skočio sa 5.
B.P.V.N., nije ni savio svoj padobran, već ga je ostavio među svim
padobranima što su razasuti po bojnom polju, skupio svoj vod i
skačući dopro do jednog uporišta. Jednog od njegovih ljudi podigla je
mina minobacača uvis kad je taknuo zemlju, otkinula mu nogu i on je
umro. Jedan drugi više ne može hodati. Thelot ga je stavio na leđa i,
zaustavljajući se od vremena do vremena da bi došao do daha, nosi ga
do pokretne bolnice. Bez vodiča, okružen ranjenicima i onima što su
zaostali, napokon je stigao u džipu na uporište »Dominique«, gdje je
našao svoje ljude među Alžircima koji su zaposjeli glavicu brežuljka.
Smjestio je svoje ljude u skloništa i prisustvovao ručku što mu ga je
ponudio komandant bataljona u svom zaklonu. Nastala je oluja i
utvrđeni logor je poplavljen blatom.
U 16 sati stigao je Navarre u Hanoj, gdje ga je dočekao Cogny. Oba
generala jedva da su izmijenila koju riječ.
Potkraj poslijepodneva dan je znak za uzbunu na uporištu
»Gabrielle« koje Vijetnamci zovu »Dok Lap«, »osamljenik«; oni jure
niz kosinu nasuprot uporištu. U 17 i 30 ponovno počinje pripremna
vatra neprijateljske artiljerije. Jedan »Morane« gori u svom skrovištu,
a plamen što probija penje se u novu noć. Pod bujicom željeza što
drobi zemlju posluživači topova s uporišta »Gabrielle« pod vatrom
bestrzajnih topova od 75 mm i minobacača dopremljenih na neveliku
udaljenost ne mogu da uzvraćaju. U 18 sati i 30 komandant de
Meequenem koga general Ely nije saslušao, javlja da je napadnut:
prispjevši potkraj dana, izdao je naloge komandantu Kahu koji je
upravo došao u Indokinu. Prvi je juriš počeo u 20 sati i vatromet opet
počinje. Castries već naređuje Seguins-Pazzisu da spremi protunapad.
Uporište »Gabrielle«, čije je komandno mjesto, kao sinoć ono na
uporištu »Beatrice«, zatrto paljbom iz cijevi od 105 mm, odjednom je
ušutjelo. Vijetminci se penju na juriš po strmoj kosini načičkanoj
bodljikavom žicom koju brani 4. odred bataljona alžirskih strijelaca, a
ljude što kose puškomitraljezima zamijenili su drugi koji kao da su
neranjivi. Na valnoj dužini bataljona Castries sluša pozive komandira
četa: »Vijetminci su se učvrstiti na brežuljku. Minobacači me tuku u
njušku, ali moral je sjajan!«
Mjesec, avion-krijesnica i bljesak eksplozije osvjetljavaju sjever
kotline gdje uporište »Gabrielle« čuva ušće Nam Koa i Pavieovu
cestu. Međutim u 22 sata kao da je napad prekinut.
Otkako je završio dan, B 26, što se svakog sata mijenja, mitraljira i
bombardira napadače nasumce.
Langlais, koji se sjeća suza što ih je jutros vidio u Pirothovim
očima, više je puta pitao komandanta artiljerije:
− Znate li gdje su vijetminski topovi?
− Možda su ovdje − odgovorio je Piroth pokazujući neko područje
na karti. − Ili ovdje.
− Možete li ih ušutkati?
Piroth je slegao ramenima. Sigurno, on će ih ušutkati. Obratno se
nikad nije dogodilo. Na sastanku, kad mu je Castries predbacio da
zbog svega optužuje sebe i da demoralizira sav svijet i poslao ga da se
odmori, Piroth je naglo izišao. Postao je sjena i ništa neće da jede.
Castries mu šalje hranu u sklonište i traži oca Heinricha da se pobrine
za njega. Dušobrižnik mu je podnio izvještaj: čini se da je Pirothu
bolje. U posljednja dvadeset i četiri sata »preživa« sve što je rekao:
»Znamo gotovo do u jedan top čime raspolažu. Mi ćemo pobijediti jer
imamo cijevi od 155 mm s ubacnom putanjom. Čekat ćemo ih iza
čuka gdje će biti prisiljeni da postave svoje topove u baterije, jer ih ne
mogu smjestiti na silaznim padinama…« A ministru Jacquetu koji mu
je nudio još oružja: »Imam i više no što mi je potrebno…« Čak nije
htio ukopati vlastite topove kako bi zaštitio njihove posluživače. Tko
bi ih mogao doseći? Da bi mogao pucati u svim smjerovima, morao bi
imati položaje na otvorenom. To bi bilo opravdano da je smjestio
topove u zidana skloništa obložena vrećama sa zemljom da ih zaštiti
od eksplozija mina. Sjeća se nekadašnjih razgovora s Bigeardom koji
je ponavljao kako su vijetminci sposobni za sve, i povika što mu ga je
dobacio jednog dana kako bi ga prekinuo: »To je sramotno što
govorite, Bigeard! Nitko nema pravo da pjeva slavopojku
neprijatelju!« Piroth, koji gotovo ništa ne zna o protivničkim
položajima i svojim topovima od 155 mm nije uspio nikad ništa drugo
uništiti osim nekog kamiona, priznaje da su Bigeard i Castries bili u
pravu i osjeća se odgovornim zbog gubitka uporišta »Beatrice«, zbog
Gaucherove smrti i pogibije onih ostalih. I on bi još imao pravo da
živi, on, pošteni Piroth koji neće kao drugi da pomaže sebi punim
čašama konjaka? Sakrio se duboko u svoje sklonište, izvadio bombu
što ju je nosio za pojasom, zubima izvukao upaljač i prinesao je srcu.

15. marta 1954.

Kad je Mjesec zašao, u 3 sata i 30 minuta juriš je ponovno počeo.
Branitelji uporišta »Gabrielle« traže od komandnog mjesta da gađa
preko njih. Sve su rezerve uvučene u borbu, kamandant de
Meoquenem je ranjen, a komandant Kalh, pored njega; ostao je bez
noge. Jedan dio garnizona uzmiče prema jugu: već se zna da Seguins-
Pazzis dolazi u pomoć i da neće uspjeti da istjera vijetmince koji su
suviše jaki, suviše brojni.
Pirothov posilni, Senegalac, uletio je poput luđaka u prostoriju
oficira podnačelnika i pozvao u pomoć.
U svojoj jazbini Piroth se ispružio, glave i grudi pretvorenih u
kašu, jedina mu je ruka iščupana. Kako će djelovati to samouibojstvo?
Castries je odlučio da ga zataji. Dušobrižnici i sanitetski kapetan
liječnik Le Damany sami kopaju jamu ispod Pirothova poljskog
kreveta i brzo zakopavaiju s nekoliko riječi blagoslova i malo vapna
leš kojega se stide, zatim zazidavaju sklonište. Reći će da je Piroth,
kao i Gaucher, postao žrtva direktnog pogotka. Oficir se ne ubija?
Kad vjeruje da je svojom krivnjom izgubio tvrđavu i kad mu se život s
takvom grižnjom savjesti više ne čini mogućim, takav čin je velik.
Piroth nije htio svoje pogreške prebaciti na one koji su mu dopustili
da ih učini. Platio ih je svojim životom.
U Hanoj odlazi brzojav: »Pukovnik Piroth umro na polju časti.«
Navarre ga je bez komentara proslijedio u Pariz.
U 5 sati i 30 minuta, u zoru, protunapad je počeo sa dvije čete 1.
stranačkog padobranskog bataljona, šest tenkova i 5. Bao Dajevim
vijetnamskim bataljonom koji se vuče i nerado sudjeluje. Seguins-
Pazzis mora prijeći više od četiri kilometra zapletene mreže
bodljikave žice obrane, na putu što ga zakrčuju dvije male rijeke; kad
je dosegao južne padine uporišta »Gabrielle«, bio je bijeli dan. Čulo se
kako vijetminski vojnici viču: »Ne pucajte, ne pucajte, Francuzi,
predajte se!« Pedeset metara udaljeni od tenkova pucaju iz mitraljeza
na grupe koje se pokušavaju priključiti protunapadu. Bolnica uporišta
je zauzeta. Sinoć je ranjen liječnik i morao je biti evakuiran, a
zamijenio ga je austrijski podoficir legionar, bivši student medicine.
Potporučniku Thelotu je trebalo dva i po sata da prijeđe petnaest
stotina metara pod minama. Legionari se već vraćaju sporim
koracima podupirući jedni druge pod zvižducima mina od 105 mm od
čijih eksplozija puca zemlja. Približava se neki komandant bataljona,
rastrgana lica, divlja izgleda. Dva tenka riču i punom brzinom jure
prema centru, oklop im je crven od krvi ljudi koji su se zakvačili za
tornjić, lica pretvorena u kašu, golih nogu. Thelot daje ranjenicima da
piju, zatim se spušta u rov gdje čuje hropac umirućih. Bolnička kola
voze, neoštećena. Zapovijed za povratak u polaznu bazu je predana.
Stotinu i sedamdeset Alžiraca uspjelo je umaći. Uputili su ih u
uporište »Isabelle«. De Mecquenem je zarobljen. Jedna od velikih
antena komandnog mjesta je srušena.
Kako bi Seguins-Pazzis mogao ponovno osvojiti uporište
»Gabrielle« kad mu je nisko pucanje već sprečavalo svako
napredovanje, a neprijatelj se zahvaljujući uzvisinama, mogao
primaći na nekoliko stotina metara njemu u susret? Protunapad koji
nisu mogli pomagati s uporišta »Annemarie« kao da je bio osuđen na
neuspjeh, čak i prije nego je počeo, jer su greške u koncepciji i
pripremama nosile poraz u sebi. Kao i na uporištu »Beatrice«,
pojačanja namijenjena protuudarcima, slabo zaštićena, mogla su
poslužiti jedino da začepe rupe: nepopravljiva taktička greška. Nitko
je u štabovima nije mogao ispraviti, jer nitko nije zamišljao da će u
jednoj noći pasti prividno tako čvrste tvrđave kao uporišta »Gabrieile«
ili »Beatrice«. Uvijek se mislilo samo na to da bi se pružila pomoć, a
ne nanovo osvajao teren u koji su vijetminci duboko zašli čim su ga
osvojili. Konjanici nisu stvoreni za to da bi se igrali s preprekama, već
da jurišaju ravno ispred sebe. Njihova je deviza ona Muratova koji je
skočio u sedlo ispred svojih odreda konjanika viknuvši: »Smjer: rupa
moje stražnjice…« Već je izlazak iz logora i njegovih bodljikavih žica
bio problem. Kad je Langlais prvi put, u januaru, u svitanje kretao da
dopre do uporišta »Isabelle«, upotrijebio je svoja dva bataljona kao
zaštitu. Jedina pomoć na koju je komandant de Mecquenem mogao
računati bila je artiljerija. A artiljerija je iznevjerila.
Na dužini valova vijetminskog radija čulo se kako neki komandant
puka traži na francuskom nalog da napadne uporište »Annemarie«:
»Lako ću ih svladati!« rekao je. »Četvrt sata mi je dovoljno. Samo
četvrt sata…«
Pod neprekidnom uznemiravajućom vatrom pokazuju se prvi
znakovi raspada na uporištu »Annemarie« koje je zaposjeo 3.
tajlandski bataljon čiji su vojnici iskoristili noć i opće uzbuđenje da
pobjegnu u planine ili prijeđu k neprijatelju. Suviše bistri da bi voljeli
ratovati kao obični vojnici, previše spretni a da ne bi umjeli izmaći
nevoljama kad bi ih previše mučile, a kako su dobro poznavali zemlju
mogli su se nadati da će izvući korist od onoga što će otkriti,
Tajlanđani, koji nisu svi bili prinčevi ili vladari, ali gotovo svi dostojni
da to budu, teško su se prilagođavali situaciji koja bi ih neminovno
odvela u nesreću ili smrt. Oni nisu bili nalik na onu tisuću jadnih ljudi
suzbijenih na Lai Čauu, zabrinutu i nestalnu gomilu koju je Langlais
ubrzo prozvao »Bordierovom bagrom«, i koju su upotrebljavali kao
robove na svim izvanrednim poslovima, kao i zarobljenike dovedene
iz Hanoja od kojih je Sammarco svako jutro uzimao po jednu grupu.
Niska rasta, lica što im odišu finoćom i uljudnošću, stvoreni za
mir, umjetnost i užitke, to su bili ljudi koji su radili samo kad ih je
nužda natjerala.
Vojnici unovačeni u 3. bataljon mogli su da učine znatne usluge,
ali pod uvjetom da budu okruženi solidnim kadrovima.
U nekim krajevima Tajlanda kad čovjek umre, njegov brat obrađuje
samo polovicu polja što ga je naslijedio, a drugu polovicu ostavi kao
sjećanje na smrt i radost života. Pad uporišta »Beatrice« i »Gabrielle«,
koja su im bila sasvim blizu, bilo je iskušenje što je prelazilo njihove
snage.
Na osvojenom uporištu »Annemarie«, gdje je bilo na tisuće mrtvih
i ranjenih, vijetminci su navalili na skladišta namirnica, uzimali su
hranu iz intendanture i pili vinogel. Neki zarobljeni oficir zatražio je
liječnika.
− Ne.
− Zašto? − upitao je.
 − Naučit ćete, gospodine, da kod nas nije uobičajeno postavljati
pitanja.
U Hanoju brzojavi i telefonski pozivi pukovnika de Castriesa
najavljuju iz sata u sat novu katastrofu; svi zaprepašteno prate kako
se ruše bedemi utvrđenog logora. Najčudnije i najstrašnije jest to što
artiljerija ne uzvraća udarce, a potčinjena je kontrabateriji koja opet
puca u prazno i postoji opasnost da uskoro postane bespomoćna.
Zračnu izvidnicu neprijatelj ili ruši, ili progoni, pa je artiljerija
pretvorena u slijepca: dva nova aviona tipa »Morane« i jedan
»Bearcat« upravo su uništeni na tlu, a u rijetkim trenucima kad
avioni mogu nadlijetati čuke izbjegavši vatru protuavionske
artiljerije, zbog suhe magle što se već tjedan dana prostire iznad
visokog predjela vidljivost je prilično slaba. Troši se mnogo municije i
zalihe se iscrpljuju.
U štabu, u nekom dijelu tvrđave u Hanoju, kamo Navarre vrlo
rijetko dolazi jer radi, kao i u Sajgonu, po strani, u svojoj strogo
izoliranoj vili, oficiri se međusobno gledaju i govore:
− To je promašeno i propalo.
Navarre je u svom kabinetu sam, vrlo miran, gotovo nijem. Pred
njim je prijepis Castriesova brzojava: »Mislim da bismo mogli biti
dislocirani, a u tom bih slučaju izdao nalog uporištu »Isabelle« da odu
vlastitim sredstvima« i Cognyjev odgovor: »Imate pravo da razmatrate
najkatastrofalnije mogućnosti, ali u prvom redu valja misliti o tome
kako biste se održali na mjestu. Proučavam, s druge strane,
eventualno povlačenje jednog dijela garnizona. Sutra vam šaljem
jedan bataljon padobranaca.«
Navarre s gorkim zadovoljstvom razmišlja kako je bio u pravu −
nasuprot Cognyju, Castriesu i svima ostalima iz utvrđenog logora −
što nije želio da Džap napadne. Ne može oprostiti samom sebi što je
dopustio da ga nasamare. Čak ih i ne naziva glupanima. Ovu riječ
smatra suviše slabom. Uvijek su krivo ocjenjivali protivnika: ispod ili
iznad realnosti. Jedina krivnja što je Navarre priznaje samom sebi jest
u tome što je pridavao i najmanju važnost njihovu mišljenju. Bili su
nesposobni da uoče situaciju u cjelini. Prevario ga je artiljerac Cogny,
prevario se komandant artiljerije utvrđenog logora, avijatičari nisu
mogli presijecati putove, uništavati skladišta, čak ni otkriti gdje su se
smjestile Džapove baterije. Vrijeme? Atmosferske prilike? Navarre
sliježe ramenima: takvi ga argumenti nikad ne bi mogli uvjeriti.
Vijetminci dobivaju nakon najave konferencije u Ženevi obilnu
pomoć bez ikakvih zapreka. Salan mu je prvi podmetnuo pod noge
ogromnu bananinu ljusku Dijen Bijen Fua i uspavao ga svojim
predviđanjima, zaključcima i svojim planom. Da, čitav je svijet
prevario Navarrea, čak i Kinezi. Bez kineske pomoći mudrac Džap ga
ne bi mogao tući. On neće prihvatiti činjenicu da je Džap odlučio već
u decembru da napadne Dijen Bijen Fu i da mu je iskustvo Na Sana
koristilo. Kineska pomoć i političari koji nisu podržavali plan
glavnoga komandanta, eto, to su prema Navarreovu mišljenju, glavni
krivci za ovaj privremeni neuspjeh. Ne kaže samom sebi kako od
njega nisu očekivali ni da se upušta u pustolovinu ni u klađenje, već
da bude razborit. Prezirno se smješka vojničkom uspjehu što ga je
želio postići profesorčdć Džap kako bi se njegova vlada imala s čime
pojaviti u Ženevi; to su doznali iz emisija vijetminskog radija i
Navarireu je sada krivo što nije inzistirao na toj činjenici za vrijeme
Plevenova posjeta. Ali kome nije potreban vojnički uspjeh? Koji ga
general ne želi?
Navarreu nije nedostajala amerieka pomoć; tisuće tona tenkova i
topova rdja u skladištima. Pukovniku Fleurantu, načelniku
obavještajne službe, koji je došao k njemu, rekao je:
− Okanimo se iluzija: to je izgubljeno. Volio bih da vijetminci
večeras ponovno ne otpočnu. Valja pronaći nešto drugo.
Vjerojatno je u istom smislu telefonirao Mauriceu Dejeanu koji je,
grubo upozoren, brzojavio svom ministru o mračnim perspektivama i
odlučio da ode u Hanoj.
Zašto bi Navarrea smetale proturječnosti koje je piredvidio izlažući
veliku zamisao manevriranja u svojoj bitki? Za njega je činjenica što
se Džap bacio na Dijen Bijen Fu priznanje slabosti: Džap nije ništa
drugo mogao napasti prije kišnog razdoblja što će uskoro nastupiti. A
što znači jedan lokalni poraz ako Košinšina ostane zaštićena od
vijetminaca i ako se centralni Anam oslobodi svoje gamadi? Druga
faza operacije »Atlante« počela je na današnji dan: ubacuje u igru
trideset i tri bataljona ekspedicionoga korpusa prema sedamnaest
vijetminskih bataljona, od čega su samo u devet bataljona aktivni
vojnici. Ništa ne bi moglo uvjeriti Navarrea da se sudbina Indokine
odigrava u Dijen Bijen Fuu, a da je prijetnja centralnom Anamu samo
lukavstvo. Ni na trenutak neće posumnjati niti se zapitati nije li pao u
klopku. Razgovarajući s ljudima koji su silno zabrinuti, on će čestitati
samom sebi što dobiva nevažne obavijesti s pustih visoravni
Bolovena*, gdje se odigrava operacija »Atlante«, koja je postala
zvijezda vodilja njegove strategije.
* Dio Laosa između rijeke Mekonga na zapadu i Se Konga na istoku. To je pješčana
visoravan prekrivena bazaltom u čijim šumama živi nomadsko pleme Ka.
Tko bi se usudio reći Navarreu da čini ogromnu grešku? Tko bi se
usudio da mu savjetuje, kad su ga svi savjeti doveli dotle? Istina se
odsad za Navarrea sastoji u tome da ne sluša nikog osim samog sebe.
Nije mu nepoznato da je njegov smrtni neprijatelj Džap sada u Dijen
Bijen Fuu i da je preuzeo komandu nad napadačkim snagama, što kao
da znači da će u tu bitku ubaciti sve čime raspolaže, ali Navarre baš iz
toga zaključuje đa je Džap ograničen na tu akciju dok on, Navarre,
može i drugdje nanositi udarce. Nivelle* se nije dao zaslijepiti
Verdunom godine 1916. i pokrenuo je ofenzivu kod rijeke Somme
zbog koje je Verdun možda izdržao. Navarre neće podleći panici što
vlada u štabovima i drži više no ikad, usprkos njima, do svoje
»Atlante«. Neće podnositi nikakve prekršaje, uništit će one koji budu
raspravljali o njegovim nalozima. Usprkos svima onima koji su gurali
Navarrea da otpočne bitku u Dijen Bijen Fuu, operacija »Atlante« će
biti izvedena. I dok je de Lattre, kad se sve slomilo i izobličilo, pojurio
u bitku, sam preuzeo komandu pokretnih grupa, urlao, umjetno
oživio svoje čete i smjestio svoje komandno mjesto usred bojnih
redova, Navarre ostaje u Hanoju, a za nekoliko će se dana vratiti u
Sajgon.
* Robet Georges Nivelle, franc. general, kao komandant II armije osujetio u prvom
svjetskom ratu pokušaje Nijemaca da osvoje Verdun. Op. prev.
Ceduljica iz Cognyjeva štaba nagoviješta Navarreu da se mora uzeti
u obzir mogućnost poraza u Dijen Bijen Fuu i prema tome gubitak
tamošnjih efektiva. Pokušava iz toga izvući zaključke: ako vijetminci
iskoriste svoj uspjeh, mogu − a to će poremetiti ravnotežu snaga −
ponovno dovesti za dvanaest dana novu diviziju u deltu gdje su
upravo istog jutra izveli akciju na osovini Hanoj-Hajfong. Cogny opet
traži pojačanja.
Cogny šalje Navarreu ceduljice, a Navarre je ovdje. Da bi se sreli,
dovoljno je jednom i drugom da siđu kat niže ili gurnu jedna vrata, ali
ta dva čovjeka više nikad ne razgovaraju ili gotovo nikad. Šalju jedan
drugome papiriće ili načelnike štabova. Kad Navarre pozove Cognyja,
riječi otkrivaju koliko je duboka antipatija što ih dijeli. Poraz neće
ništa izgladiti: obojica će smišljati kako da prebace odgovornost jedan
na drugoga. Navarre već optužuje Cognyja da je čuvao svoje najbolje
odrede za deltu, loše izgradio svoju defenzivu sa snagama koje nisu
sposobne za noćne protunapade i pošto je odbio podršku koju mu je
nudio 4. marta, nedostaju mu jedinice sposobne za borbu. Na prvi se
pogled ovi prigovori čine opravdanima. Kad se dobro prorešetaju i
tačno ispitaju, vidi se da Cogny nije mogao mijenjati oruđe što ga je
imao u rukama. U Indokini ne postoji ni jedan jedini stopostotni
francuski bataljon: čak je i legija »požutjela«. U Dijen Bijen Fuu
Vijetnamci* čine polovicu efektiva u kojima je zastupano sedamnaest
nacija. A tko je dakle malo-pomalo dao ograničenoj operaciji sve
značajke sukoba s neprijateljskom glavninom? Tko nije shvatio da
Dijen Bijen Fu prelazi lokalne okvire i poprima svečani i užasni
karakter nemilosrdnog dvoboja iz kojeg moraju izići jedan pobjednik i
jedan pobijeđeni? Tko se kolebao da na Cognyja prenese odgovornost
da vodi bitku prema svom nahođenju? Tko nije shvatio da se sudbina
čitavog ekspedicionoga korpusa odlučuje u kotlini?
* Bao Dajeve pristaše. Op. prev.
U Dijen Bijen Fuu jedan je »Bearcat« vojne avijacije, kojim je
upravljao narednik Sahrauji, srušen u 12 sati i 45 minuta, »Hellcat«
mornaričke avijacije, kojim je pilotirao mornarski poručnik Lespinas,
smrskao se sjeverno od uporišta »Gabrielle«. Kontrolni se toranj pod
direktnim pogotkom srušio poput kuće od karata i samo ponekad
sretnim slučajem proradi. Nasuprot tome, sinoć je jedan oštećeni
helikopter uspio da uzleti. Iskrcavanje iz aviona otežano je zbog
nedostatka velikih padobrana za teške terete. Dio paketa već pada
izvan utvrđenog logora − neprijatelju! Ranjenici se guraju s borcima,
a ne može im se pružiti pomoć. Zalihe municije i živežnih namirnica
u Hanoju opasno se smanjuju, a Cogny to nije mogao predvidjeti jer
nivo operativne baze Tonkina ovisi direktno o glavnom komandantu.
Poslijepodne počinje opsada uporišta »Dominique«. Rovovi se
spuštaju s uporišta »Beatrice« u krivudavoj liniji, pružaju se, dijele da
bi se moglo usaditi automatsko oružje, neprimjetno se uvlače od
uporišta »Gabrielle« prema uporištu »Annemarie«. Lopate i pijuci sa
svih se strana zabijaju u jaruge i kosine što vode u kotlinu.
 Što donosi nova noć koja se približava? Pukovnik de Castries
pozvao je svoje komandante bataljona k sebi. Jesu li Vijetnamci* još
sposobni da izvedu tako skupi juriš? Sutra će skočiti 6. bataljon
kolonijalnih padobranaca. Topovi od 103 mm spušteni su
padobranima da bi nadomjestili uništene.
* Misli na Vijetnamce u francuskoj vojsci. Op. prev.
Na ulazu u stanicu za prvu pomoć nagomilane su hrpe gnojnih
zavoja. Oprema leži između cokula sa čavlima, cipela za džunglu i
prevrnutih kaciga što se odmaraju u dnu svoga broda kao kornjače na
leđima. Neki se ranjenici vuku sve do bolnice centralnog položaja, jer
zamišljaju da će tamo naći spas. Alžirci i Marokanci nose na
ramenima male Vijetnamce kojima su lica iskrivljena od boli. Kuliji i
borci skupljaju se u prilazne ogranke, moljakaju mjesto u podzemnim
prostorijama kirurškog odjela gdje se ljudi guše. Gaze po svilenim
padobranima od kojih je svaki stajao stotinu tisuća franaka i
upotrebljavaju ih kao plahte, jastuke, mrtvačke pokrove. Sa slabo
učvršćenih ležaja, poslaganih s pomoću metalnih šipaka u tri reda
jedni iznad drugih, dopiru jadikovanja. Plazma teče kap po kap u
vene, lica su obrasla bradom. Pored srušene prostorije za radio
Grauwin i Gindrey golih grudi zaštićenih gumenom pregačom, s
rukavicama na rukama, bez maske, otvaraju trbušne šupljine, paraju
bedra da iz njih izvade krhotine granata i kugle ili previjaju rane.
Nesnosni miris krvi guši. Bolničari puše da ne bi povraćali. Grauwin
mora dati pedeset transfuzija, a ima dvije litre krvi; patrebno mu je tri
stotine milijuna jedinica penicilina, a ima pedeset. Muče ga slomljene
vilice, probodene oči, iščupane noge, rasječena ramena, stenjanje i
zvonjava telefona. Zastao je usred krša, ni taj div više ne može
izdržati. Ovo više nije bitka, nego silazak u pakao. Grauwin, koji
vjeruje, zaziva Boga u pomoć. Od ljudi zahtijeva da zatraže primirje.
Malo dalje rupa mrtvačnice, kraj koje podoficir Sammarco i četiri
legionara još uvijek bde nad lijesom potpukovnika Gauchera, prepuna
je. Ovamo još uvijek donose mrtvace, omotane poput paketa u deku,
sa značkom za raspoznavanje pričvršćenom na zamotak. Ponekad
ljudi čak i nemaju vremena ili mogućnosti da odjenu mrtvace, već ih
napola gole samo polože na zemlju gdje ih granate još uvijek mogu
smrviti. Neki između njih kao da spavaju, a muhe se s užitkom
smještaju na njihove rane.
 Jesu li to samo užasi rata, ili je ovo slom? To pitanje postavlja sebi
sa strahom i Cogny. Kako bi ugurao u tvrđavu, gdje se već ljudi
međusobno gnječe, one bataljone što mu ih je Navarre nudio? Znao je
da odlučujuća snaga Dijen Bijen Fua, kao i svakog drugog mjesta, nije
bila samo u obrani već u odgovoru na odgovor. Dakle, to je ono što ga
muči: zbog udarca izazvanog iznenađenjem, Castries ostaje satrven i
kao da nije čuo što mu je Cogny rekao i ponovio 4. marta. Taj
konjanik koji je uvijek munjevitom brzinom odgovarao neprijatelju
sada je uzet; bojažljivo upotrebljava svoje rezerve da začepi rupe,
odahne, pokrpa, a ne da lupi. Zapravo, on ih ne može sakupiti, jer za
njih nisu predviđena prostrana skloništa i jer neprijateljska
artiljerijska vatra izaziva žrtve u njihovim redovima na položajima što
ih drže; to su 8. udarna grupa na sjevernoj strani, 1. B. E. P. na
zapadnoj strani od centra Dijen Bijen Fua. Nije imao vremena da ih
uvježba za noćne borbe, a ipak je znao da vijetminci djeluju samo pod
okriljem tmine; suprotno nego što bi se moglo povjerovati, on nikad
nije održavao vježbe protunapada. Kako bi mogao izvoditi te pokuse
kad su rezervni bataljoni svakog dana išli u izviđanja nakon kojih su
morali previjati rane, nadoknađivati gubitke i oporavljati se? Seguins-
Pazzis je upravo uspio doseći južne padine uporišta »Gabrielle« gdje
su mu bjegunci iz garnizona došli u susret i tako je izbjegao
zarobljeništvo ili smrt. Čudna potvrda: na fotografijama što ih je iz
zraka snimio izviđački avion istog jutra većina utvrđenja uporišta
»Gabrielle« bila su netaknuta, dok su utvrđenja uporišta »Beatrice«
bila izbrazdana minama. Sudeći po tome, branitelji kao da su se mogli
dulje održati da im je artiljerija utvrđenog logora bolje pomagala.
Na uporištu »Claudine 5«, na svom komandnom mjestu usred
rižinih polja gdje je njegova četa izgradila čvrsta skloništa i iskopala
rovove, kapetan Capeyron nije ništa shvatio u vezi s padom uporišta
»Beatrice«. Misli da se valja strogo čuvati i čekati pojačanja koja će
stići čim se meteorološka situacija popravi. Pitao je samog sebe zašto
se nisu pojavili padobranci i zašto je nastala takva praznina između
uporišta »Beatrice« i brežuljaka uporišta »Dominique«. Pita se
također kako će se oduprijeti uporište »Eliane«, što je tako blizu
drugih brežuljaka koje neprijatelj može pretvoriti u vatrene baze. Ni
na jedno pitanje ne zna odgovoriti. Uvjerava samog sebe da je samo
podređeni oficir i da mora da mu nedostaje oštroumnosti da shvati
ovu situaciju, ali da je to više posjeduju njegove gazde. Još je manje
mogao vjerovati da nije bilo čak ni pokušaja da se vijetminci izbace s
osvojenih područja. Nikakva ga sumnja ne muči: bit će i to. Ne može
da ne bude. Oko njega nitko se nimalo ne brine. Osam stotina metara
odavde, na ulazu u pistu, još uvijek gore kosturi aviona.
Tek što je pala noć, grmljavina koncentrirane paljbe sručila se na
uporište »Dominique«. Pod napalm-bombama što su tu sasute
planina je nalik na okrajak vulkana u erupciji iz kojeg izlaze potoci
užarene lave.
U 21 sat Maurice Dejean dolazi u Hanoj. Navarre, koji kao da je
manje mračno raspoložen nego ujutro, i Cogny izlažu mu situaciju.

16. marta 1954.

U Dijen Bijen Fuu Tajlanđani s uporišta »Annemarie« iskoristili su
relativno mirnu noć da se masovno vrate svojim kućama, kroz
neprijateljske linije gdje su ostavili opremu, municiju i živežne
namirnice. Oni među njima koji se ne usuđuju otići jer se boje
vijetminaca više nego topova, sklonili su se kraj svoga komandanta;
jedna se čitava četa povukla na uporište »Huguette«. Kako se uporište
više ne može braniti, preostale su se snage otputile na uporište
»Isabelle«.
Zbog tragične situacije u bolnici pukovnik de Castries traži − na
Grauwinovu molbu i formalni nalog glavnoga kamandanta − prekid
vatre. Bojeći se da neprijatelj u tome ne bi vidio priznanje slabosti,
nudi vijetmincima njihove ranjene zarobljenike. Preko radija u
nekoliko je navrata emitirana poruka: »Glavnom zapovjedniku
Narodne armije opsade. Obavještavamo vas da će večeras u 22 sata
biti doneseno na nosilima u Ban Ban dvadeset vaših ranjenika. Ljudi
koji će ih nositi neće biti naoružani. U tom pojasu neće biti nikakve
akcije niti pucnjave sve do ponoći.« Preko svog radija vijetminci su
predbacili glavnom komandantu i Parizu što su netačno prikazali
primirje 14. marta, ali su došli na sastanak i odnijeli svoje ljude.
Iznad svoga komandnog mjesta Caistries je rekao fotografu
Danielu Camusu:
− Dobro ste stigli, dragi moj. Ako još večeras napadnu, sve je
propalo.
Dvadesetogodišnji Daniel Camus je zbunjen. Povjerio se svojim
drugovima, ali tko će mu vjerovati? Camus možda nije shvatio ili je
krivo razumio lošu Castriesovu šalu. Kapetan Noel, načelnik
Castriesova Drugog odjela, misli da su vijetminci ispalili svu svoju
municiju i da je sve gotovo. Kako bi mogli propasti sa 6. bataljonom
kolonijalnih padobranaca što ih četrdeset i dvije »Dakote« iskrcavaju
na terenu uporišta »Isabelle« istovremeno s pojačanjima za 1. B. E. P.
i 8. udarnu grupu. Šesti bataljon kolonijalnih padobranaca koji će se
spustiti usred mina što ih ispaljuju minobacači, to je Bigeardov
bataljon čije je ime iznenada odjeknulo u Dijen Bijen Fuu.
Od Bigeardove je prisutnosti garnizon ponovno uzdigao glavu.
Njegov se bataljon spustio padobranima oko 15 sati na uporište
»Isabelle«. Šepajući, jer je u Senu istegao mišić, otišao je na uporište
»Isabelle«, sa čvrstom kratkom toljagom u ruci da zatraži džip kako bi
otišao u Dijen Bijen Fu. Ova ga je prolazna tjelesna nemoć ljutila. S
kapom na glavi, u pratnji svoga malog štaba, predstavio se
potpukovniku Lalandeu koji ga je primio, s kacigom na glavi, u svom
skloništu. Džip, kad nitko ne pomalja ni nos napolje? Bigeard će
pješice lakše izbjeći paljbu minobacača. I tako je krivudajući od jedne
čete do druge, stigao oko 17 sati da pozdravi Castriesa.
− Dragi moj Bruno − rekao mu je Castries − drago mi je što te
vidim.
Bruno, to mu je ratni nadimak, prvi što ga je dobio kad je u
augustu 1944. iskočio padobranom u Ariegeu, a ostao mu je do danas.
Na komandnom se mjestu Bigeard počeo ceriti. Tu vlada mračno,
mrzovoljno i ukočeno raspoloženje koje njemu ne odgovara. Susret s
Langlaisom je hladan: oba se oficira ne poznaju i na prvi pogled se ne
vole. Bigeard je ponovno sjeo u svoj džip i odvezao se sve do podnožja
glavice uporišta »Eliane 4«. Brzo se pročulo da je ovdje, neki su već
primijetili njegovo britko lice i čuli njegove grube šale i prostote.
Kapetan Capeyron i svi podređeni oficiri, narednik Sammarco i svi
podoficiri uvjeravaju sami sebe da će stvar sada krenuti drugačije.
Ako neprijatelj noćas bude navalio, Bigeard će mu odgovoriti.
U čitavoj se Indokini zna tko je Bigeard. Svi poznaju njegovo
visoko čelo, kratko ošišanu plavu kosu, profil poput ptice grabljivice,
njegovu mraonu neovisnost, one grube radničke ruke na kojima se
uvijek vide ogrebotine. Mogu ga mrziti, ali ga sav svijet cijeni.
Nervozan i usijan pod prividno mirnom vanjštinom, ne može uopće
sjediti. U svojoj zemlji, gdje kažu da je svatko siguran u sebe, on je
postao plemić čiji su uporni duh i blagost poznati: plemenitost je tog
čovjeka, koji je iz djetinjstva sačuvao pomalo pučki jezik, u tome da
nikad ne napušta svoje drugove.
U svakoj je legendi teško odijeliti stvarnost od mašte i
vjerodostojnost od iluzija; ali legende se zbivaju samo u vrijeme
velikih opasnosti i pripisuju samo velikim ljudima. Bigeard je na svoj
način ratna zvjerka. Već mu se na trenutke dogodilo da je govoreći o
sebi govorio u trećem licu. To je zato što zna bez lažne skromnosti
kakav je. Skromnost nikad nije bila oružje pobjednika ni svetih
čudovišta. Tko želi s njime služiti, mora postati običan pion kojeg on
premješta po svojoj volji i mora mu biti poslušan bez straha da će biti
pogažen kada on u bjesnilu komandiranja prekorači srednje redove.
Ali kakva naknada nakon uspjeha!
Botella, koji komandira 5. B. P. V. N.*, bacio mu se u naručje i
odmah mu se spontano javio na dužnost. Dao mu je da sjedne na
stolicu načinjenu od sanduka, odakle Bigeard, skinuvši s desne noge
cipelu u kojoj je skakao, naslijepo upravlja preko radija pokretima
svojih četa. Botella mu je donio tanjur vruće juhe i tužno mu pričao o
protunapadu 15. marta na uporište »Gabrielle« gdje je udarcima nogu
morao izvlačiti iz rupa stotine svojih Vijetnamaca koji su se tu sakrili
i više se nisu htjeli borlti. Poslijepodne je Bigeard okupio svoje oficire
i podijelio dužnosti onima koje je hitio zadržati. Tražio je da isto
učine s oficirima i podoficirima u svojim četama. I zatim je rekao
ostalima:
* Peti bataljon sjevernovijetnamskih padobranaca. Op. prev.
− Gubite se kud znate. Neću više da vas vidim.
Neosjetljiv prema minama, a ne zna se zapravo da li mu je lice
oduljeno zbog pažnje, zabrinutosti ili ironije, Bigeard je mračno
raspoložen: ono što je vidio ispunilo ga je zaprepaštenjem. Oko svake
glavice brežuljka uporišta »Eliane« prostire se poširoka usjeklina
prekrivena rižnim poljima, ali većina vidika u opasnom smjeru, na
istok i sjeveroistok, zaklonjena je na relativno kratkom razmaku
sljemenima brežuljaka koje sada zovu Mont Chauve i Mont Fictif*:
garnizon utvrđenog logora nije ih zauzeo i vijetminci ih pretvaraju u
mitraljeska gnijezda. Nijedan pješak koji poznaje svoj zanat ne bi se
htio smjestiti tako blizu takvih zapreka a da im rovove ne bi mogao
tući svojom vatrom.
 * Ćelavo brdo i Lažno brdo. Op. prev.
Bigeard je sada shvatio što je navelo komandu da ostavi čuke
slobodnima: htjeli su ovamo privući neprijatelja, sigurni da će ga, ako
se usudi ovdje smjestiti, uništiti poplavom mina. Po Cognyjevu
mišljenju i mišljenju puikovnika Castriesa, to bi bio zajednički grob
vijetminaca ako bi se usudili doći ovamo. Suprotno nego što su
predviđali, vijetminci su došli, tu su se ukopali i bilo je potrebno, i to
bez jamstva da će ih tu uništiti, utrošiti u jednom jedinom danu sve
zalihe municije da bi ih odavde otjerali. Isto tako slijepo povjerenje u
silnu moć artiljerije bilo je razlog što su ostali prazni ogromni prostori
između uporišta »Beatrice«, »Gabrielle« i centralnog položaja otpora
kuda je neprijatelj nasrnuo poput bujice koju nitko nije mogao
zaustaviti; prezir prema neprijatelju naveo je komandu da pretpostavi
metafizička shvaćanja zdravom razumu.
Na uporištu »Eliane 4« sve se mora još napraviti. Marokanci nisu
iskopali zemlju. Šesti bataljon kolonijalnih padobranaca počinje se
ukopavati na zapadnoj strani glavice brežuljka koji nadvisuje rijeku, a
kosine ostavlja Botelli. Na sreću, noć je mirna.

17. marta 1954.

Navarre je izdao dnevnu zapovijed zračnim snagama kako bi
potaknuo njihovu revnost. Međutim, ni najodlučnije dnevne
zapovijedi ne olakšavaju uvjete letova, niti bilo kako mijenjaju
udaljenost, atmosferske prilike i svojstva aparata.
Američka avijacija, najjača na svijetu, ne bi se nikad upustila u
takvu pustolovinu s infrastrukturom* nesposobnom da navodi jedan
po jedan avion da bi ih doveli na piste. Iznad uzburkanog reljefa
područja što dijeli Hanoj od Dijen Bijen Fua, s čestim olujama, ne
postoji nikakvo sredstvo za navođenje. Na dvije stotine kilometara
piloti su prepušteni samo vlastitim procjenama, čak i bez radara ili
radio-goniometra. Ako Navarre ne zna da se čitava flota ne kreće kao
jedan avion, to je neznanje kažnjivo, a ako zna, njegov prezir prema
upotrebi zračnih snaga graniči s ludilom. Da bi opskrbljivali kotlinu
gdje svaki pilot mora i suviše često zaroniti na sreću, već samo borba
s oblacima u zasićenom zračnom prastoru mučan je posao. Prema
tome, čini se da Navarreov pomoćnik, koji je ipak bio avijatičar, nikad
nije izrekao ni najsitniju primjedbu velikim idejama svoga gazde, niti
je šef avijacije u Indokini razmišljao o tome da se pobuni protiv
zadatka što ga njegovo oružje nije rnoglo ispuniti. Kad se usudio,
zadovoljio se upozorenjem. I tako, izvanredne slabosti podređenih i
njihovo nastojanje da se ne zamjere velikim ljudima s kojima služe,
ponekad dovode do nepopravljivih grešaka. Kakvu je revnost, dakle,
Navarre htio poticati upravljajući svojom zračnom mrežom kad ne
zna da šu i avionima kao i vlakovima potrebne tračnice da bi mogli
odmicati?
* U zračnom se saobraćaju u infrastrukturu ubrajaju instalacije na zemlji koje
omogućavaju saobraćaj zrakoplova (poletno-sletne staze, staze za vožnje, stajanke) i
sigurnost pri eksploataciji (instalacije za osvjetljivanje, signalizaciju i navođenje).
Tog se dana u delti popravilo vrijeme i avioni su nasrnuli prema
Dijen Bijen Fuu gdje gori posljednji »Morane«, koji je dosad izbjegao
uništenje. Na nove vatrene položaje što su ih uspostavili vijetminci i
na nekadašnje položaje uporišta »Beatrice« i »Gabrielle« pljušte
bombe, a oblaci crna dima od napalm-bombi uzdižu se prema nebu.
Zbog eventualnog slijetanja, aerodromsko osoblje čisti pistu i za
nuždu je osposobljava.
Jedan je popravljeni helikopter uzletio. Otkako je svanulo,
»Dakote« bacaju namirnice i municiju.
S ogromnim crvenim križem na trupu, najavljen ponavljanim
porukama preko francuske radio-mreže, jedan se sanitetski avion
pokušao spustiti, ali snažna vatra minobacača što ga je dočekala
prisilila je pilota da ponovno da gas. Mine eksplodiraju u bolnici
ispred skloništa, u prostoriji za trijažu i na ogromnoj hrpi leševa u
mrtvačnici. Bosvuda lete komadići trulog mesa. Između dva plotuna
ranjenici skupe hrabrost da se uvuku u kola što su došla po njih.
»Dakota« se vratila, uspjela se spustiti na pistu i još nisu iskrcali
sanduke s plazmom što ih je donijela a već je paljba nanovo otpočela.
Trideset i dva čovjeka su se ugurala u trup kamo im je stjuardesa
pomogla da se popnu. Drugi se očajnički hvataju za rep aviona i dok
aparat leti uvis, oni isprebijani i odbačeni vjetrom propelera padaju
na zemlju. Uz pomoć kapetana Cornua, koji je sjeo uz komande,
poručnik Ruffray je uzletio na visinu od sedam stotina metara dok je
mina pogodila skupinu što je ostala na tlu. Suviše težak da bi prešao
čuke, avion je stigao u Muong Suj, tu je ostavio dio materijala što ga
nije mogao iskrcati u Dijen Bijen Fuu, i opet poletio u Hanoj, ali
najteži ranjenici nisu bili evakuirani i samo su gotovo zdravi ljudi
uspjeli da se silom smjeste u avion.
Čim je svanulo, Castries je naredio da se nanovo osvoji ono što je
ostalo od uporišta »Ainnemarie«. Sjeverne su glavice brežuljka
izgubljene, a komandant Clemencon, koji komandira 2. stranačkim
bataljonom na uporištu »Huguette«, spaja južne obrane i širi se
prema zapadu do uporišta »Francoise«. Na uporištu »Gabrielle« na
kome je sletište aviona vijetiminci su se požurili da učvrste
protuavionske baterije, topove od 37 mm i teške mitraljeze na
položajima što su ih napustili Tajlanđani. Pretpostavlja se da se avioni
odsad neće moći spuštati u Dijen Bijen Fuu i odande uzlijetati osim
noću pod cijenu velikih opasnosti. Tri dana prije početka napada i
protiv svih predviđanja Dijen Bijen Fu je ostao bez svoje najbolje
podrške.
Od 11 sati i 30 do podneva i 10 minuta Cogny nadlijeće utvrđeni
logor u svojoj »Dakoti«, ali mine padaju po pisti i njegov se pilot neće
spustiti. Cogny se ne osjeća pozvanim da ga prisili i vraća se u Hanoj.
Odbija prijedlog da se posluži avionom sa znakovima Crvenoga križa,
traži generala Deohauxa da mu stavi na raspolaganje aparat koji se
može noću vratiti u Dijen Bijen Fu i najavljuje Castriesu svoj skori
dolazak.
Poslijepodne je general Dechaux odbio da dade Cognyju avion.
Cogny je na trenutak pomislio da se na to ne osvrće i zatraži Navarrea
neka izda nalog da dobije avion. Ali bojazan da ne ostane zatvoren u
Dijen Bijen Fuu, daleko od delte koju je dužan da brani, navela ga je
da zasad odustane. Nitko nije nikad poricao Cognyju hrabrost: često
je bio viđen tamo kamo generali obično ne idu, a on može zamisliti
što bi mu kasnije mogli predbacivati. Mora pronaći način da dođe u
opsjednuti garnizon da mu vrati hrabrost, ispravi učinjene greške i
pomogne Castriesu koji kao da misli kao i njegov načelnik štaba. Ako
Dijen Bijen Fu za nekoliko sati padne, a ta bojazan postoji, smije li se
neprijatelju pružiti prilika da zarobi komandanta tonkinskih trupa?
Cogny je tog dana proživio borbu savjesti koja ga razdire do suza. Ali
suze zasljepljuju, a borba savjesti vrijedi samo kad je već odlučena.
Cogny je odlučio: svi mu ponavljaju da njegovo mjesto nije u Dijen
Bijen Fuu, na kraju je u to uvjerio i samog sebe i poslušavši razum,
promašio je najljepšu priliku u svojoj karijeri. Da, zašto nije − kao
obično − prešao preko savjeta i disciplinskih pravila i padobranom
skočio, zajedno sa zamjenikom pukovnika de Castriesa, u Dijen Bijen
Fu. Nije ipojurio u Dijen Bijen Fu zato što Dijen Bijen Fu nije njegovo
nego Navarreovo djelo. Svoje bi djelo branio svom žestinom, dok se
sad koleba da izloži život opasnosti radi Navarrea i dopusti
mogućnost da okolina povjeruje kako se osjeća odgovornim. A što
čeka Navarre da ne skoči u avion, da leti iznad utvrđenog logora i
direktno izda zapovijedi Castriesu i Langlaisu kako bi to sigurno
učinio de Lattre? Sudbina Dijen Bijen Fua nije bila odlučena.
Izgubljen zbog pogrešnog suda jednoga generala, Dijen Bijen Fu je
mogao biti spašen oštroumnim potezom drugog. Cagny bi postao
heroj i gazda.

18. marta 1954.

Napustivši mrežu »Dakota« što su se vrtjele u krugu otkako je
svanulo, poručnik Biswang je naglo pikirao na pistu, pod vatrom
ukrcao dvadeset i tri ranjenika i uzletio. Poslije njega, pokušao je
komandant Darde učiniti isto; već se spustio, ali je bombardiranje
ponovno počelo, spriječilo bolnička kola da se udalje i on je uzletio
prazan, okružen vatrom minobacača. Liječnik koji je pratio stjuardesu
bio je teško ranjen, a avion probušen na dvadeset i dva mjesta. Na
»Dakotama« označenima crvenim križem bile su samo posada,
bolničarke i kutije s plazmom. Nije tačno što su vijetminci tvrdili
preko radija da su sanitetske »Dakote« bile natovarene minobacačima
od 105 i 120 milimetara.
Međutim, nisu samo ranjenici pokušavali da se ubace u avione
nego i jedan vojni dopisnik koji se tu nasukao, posada uništenih
aviona i oficiri i podoficiri što ih je Castries zbog nesposobnosti
morao premjestiti. Dosad su se na vatru privikli jedino Vijetnamci*.
Pod prijetnjom smrti strah paralizira, lica blijede, koljena klecaju, a
duh trpi od proljeva baš kao i tijelo. Samo jaki duhovi odolijevaju
panici i neće da pokažu strah što ga osjećaju kao i svi drugi. Od 13.
marta vrijeme što prolazi u Dijen Bijen Fuu vrijeme je istine: ljudi se
pokazuju onakvima kakvi jesu, a ne takvima kakvi se činilo da jesu;
očituju se pravi karakteri.
* Vijetnamci u francuskoj vojsci. Op. prev.
Na uporištu »Eliane 4« Bigeard je sreo jednog od svojih oficira koji
je išao Langlaisu, jer ga je ovaj pozvao. Bigeard ga je vratio, s mukom
se sa svojom toljagom u ruci spustio niz kosinu prema komandnom
mjestu kamo je stigao blijed kao krpa od srdžbe. U što se miješa
Langlais? Zar on ne zna tko je Bigeard, komandant 6. bataljona
kolonijalnih padobranaca? Oba su se oficira tako žestoko sukobila da
je lupivši odjednom šakom o podupirač krova svog skloništa Langlais
rekao:
− Udarimo obojica glavama u ovo. Onda ćemo vidjeti koji od nas
ima tvrđu lubanju.
Na to su jedan i drugi prasnuli u smijeh i stegli ruke. Koštunjavi,
čvorugavi, nervozni, mršava lica kao isklesana u kamenu, kratko
ošišane kose, nemilosrdna pogleda, sinovi Mere Courage*, poput
mnogih onih što se ovdje bore, sposobni su da osjete žestoke i nagle
sklonosti ljudi ispremnih da umru za velike stvari. Langlais je odveo
svoga novog prijatelja Bigearda u bolnicu gdje mu je doktor Grauwin
dao prilično jaiku injekciju novokaina u femoralnu arteriju da mu
olakša boli.
* »Majka Hrabrost« − kazališni komad u dvanaest slika od Bertholda Brechta, »ratna
kronika tridesetih godina«, pokazuje preko likova »Majke Hrabrosti« i njezina tri sina
da su siromašni ljudi prave žrtve rata. Op. prev.
Izdržati više ne znači samo to tvrditi ili izjavljivati, već znači ne
posrnuti pod udarcima. Podoficir Sammarco, zamijenjen na straži
kraj Gaucherova lijesa, neprekidno psuje skupljajući sanduke
naimirnica i municije između zapreka od bodljikave žice. U blizini
mrtvih čiji miris ledbi iznad logora, život odjednom ima pretjeranu
cijenu. Da bi spriječio nagomilavanje leševa u mrtvačnici, koja je, kao
i sve ostalo, smiješno premalena, Castries je potpisao službenu
obavijest, kratku i užasnu:
»Odsad će poginuli u borbi biti zakopani na samom mjestu
pogibije.«
Groblja na koja pljušte paketi nemaju nikakva smisla, više nema
lijesova ni za oficire, a potpuno bi uzaludno bilo nadati se da će avioni
ikad moći odvesti mrtvace koji nemaju čina u Hanoj kad ranjenici
trpe od oskudice u svemu i kad ih više nikakva samilost ne može
spasiti. Mine od 105 mm zatrpale su ranjenike pod stravično
smiješnim skloništem prostorije za trijažu. Otac Heinrich sklapa
mrtvacima oči i dijeli odrješenje. Da nema srebrnoga križa na prsima,
mogli bi ga smatrati legionarskim oficirom s njegovim niskim čelom,
kratko podrezanom kosom i punašnim licem veseljaka. Grauwin bi
najradije plakao. Užasan prizor rastrganih tijela i iščupanih glava
ispunjava ga istovremeno užasom i jarošću. Da bi došao u sklonište,
gdje se nekoliko sati odmara, mora prijeći preko gomile odrezanih
ruku i nogu. Daleko od toga da bi se pomirio sa sudbinom, on potiče
svoje bolničare, pripadnici inženjerskih jedinica mu grade nova
skloništa koja mu je komanda uskratila, zahtijeva krv i penicilin što
mu avioni spuštaju padobranima. Sa svojim prijateljem Gindreyem
operira, pili kosti, odmotava crijeva na metre, šiva rane na grudima,
traži da maknu stotine leševa što su ispunili do vrha mrtvačnicu i
prekrivaju pistu za uzlet helikoptera, krovove menza i spavaonica.
Jezovite terete što zuje od mnoštva ogromnih ljubičastih muha
odvoze u kamionima u jame što su ih iskopali buldožeri.
Nehumanost ili vijetnamsko divljaštvo? Tko poštuje zakone rata, a
tko ih krši? Lako je ostati hladan poput mramora kad lovci
mitraljiraju u džungli povorke nosača i bolničara što na nosilima od
bambusa prekrivenim najlonom nose svoje ranjenike u bolnice u
pozadini, a srce se užasnuto steže zato što Džapovi artiljerci pucaju
na avione obilježene znakovima Crvenoga križa. Džap se preda mnom
branio da nikad nije izdao takav nalog; ali nije ni tvrdio da je izdao
protivan. On je ratovao. A Langlais je sam priznao da kad bi mu bili
dali da bira između dolaska jednog bataljona za pojačanje ili
evakuacije ranjenika, on bi radije bio odabrao evakuaciju.
Uzevši u obzir užase i rugobe rata, tko bi se mogao zakleti da bi
vijetminci imali krivo pretpostavivši da bismo mi mogli iskoristiti
međunarodne konvencije za ratne ciljeve. General Cogny je odbio, a
to mu služi na čast, da se ukrca u sanitetski avion kad je teren Dijen
Bijen Fua bio pod artiljerijskom vatrom neprijatelja. To je dokaz da bi
takav postupak mogao biti vjerojatan. Doktoru Grauwinu su naredili
da natrpa u svoja bolnička kola legionare i oružje. Da su vijetminci,
čiji su izviđači motrili svaki pokret u unutrašnjosti utvrđenog logora, i
sami primijetili da je komandant Keller, načelnik Castriesova štaba,
otišao iz Dijen Bijen Fua u helikopteru Crvenoga križa, a da je njegov
zamjenik stigao na isti način, baš kao i potpukovnik Lemeunier koji je
dobrovoljmo zamijenio Gauchera, mogli bismo posumnjati u takve
izlike. To nisam doznao od njih, već od naših, a u moral onih koji su
mi to, saopćili ne može se sumnjati, jer inače ne bih o njima vodio
računa. Vijetminci su bili u pravu što nam nisu slijepo poklonili
apsolutno povjerenje, jer prevariti protivnika prvi je ratni zakon.
 Čemu izbjegavati pitanje napada na sanitetske avione? U svim
ratovima ima na obje strane vitezova i pokvarenjaka, i da bismo
spasili vitezove, nužno je optužiti pokvarenjake. I sam je Langlais
priznao da odgovornost za nesreće ranjenika manje pada na
neprijatelja koji se nije dao ganuti, nego na komandu koja nije znala
organizirati sanitetsku službu i predvidjeti teškoće koje bi tu mogle
iskrsnuti.
Ono što ostaje tajna osuđuje, i za opravdanje valja reći sve. Što je
htio Džap? Blokirati pistu da bi zagušio utvrđeni logor: ni u
Staljingradu to pravilo nije dopuštalo iznimke. Kad su vijetminci sa
svoje strane istakli zastavu Crvenoga križa, nije ih to nimalo zaštitilo,
ona je naprotiv privlačila paljbu. Profesor Ton tat Tung, koji je
rukovodio kirurškom službom Vijetmina, podsjetio me je na to kad su
nekog slavnog ranjenika kojeg nisu mogli evakuirati iz bolnice u Tijen
Hoi pripadnici Kergaverecova odreda bacili u rijeku. Što se mene tiče,
ja bih se stidio onoga zbog čega su nas osuđivali samo da u Dijen
Bijen Fuu nije bilo kapetana bez straha i mane, liječnika heroja i
siromašnih ljudi ikoji nisu posjedovali ništa na ovom svijetu osim
života i časti.

19. marta 1954.

Sa svih strana, metar po metar, rovovi osvajača pomalo nagrizaju
utvrđeni logor, obilaze uporišta »Dominique 1« na sjeverozapadu i
»Eliane« na jugu, dopiru do uporišta »Dominique 2«, dotiču ga,
križajući se iznad uporišta »Isabelle«, opkoljavajući uporišta
»Huguette« i »Claudine«. Iz zračnih se snimaka svakog dana vidi kako
se revno radi: neprijatelj je svjestan da je pobjeda na vrhu lopata i
pijuka. Gdje su oni koji njima rukuju našli strpljivost tegleće marve i
herojsku snagu kojom su se upustili, u početku nezaštićeni, u borbu
protiv tenkova, topova i aviona sa Zapada? Neprekidno im ponavljaju
da će ako budu srušili režim što ga podržava Tajland biti svega: njima
će pripadati toliko puta obrađena i zasijana polja koja su obogatila
veleposjednike, riješit će se činovnika koji su ih izrabljivali, njihova će
djeca moći posjećivati školu a da ne budu unaprijed osuđena na
bijedu, jedinu baštinu što se dosad vjerno predavala od oca na sina.
Nije zabadava Vo ngujen Džap u svojoj dnevnoj zapovijedi uoči bitke
podsjetio ogromnu žakeriju*, čiji je komandant, na to da će pobjeda
dovesti do pobjedonosnog završetka agrarne reforme. Armija
Vijetmina je armija seljaka koji su odlučili da osvoje svoja imanja i
koji će izdržati godine i godine, ako bude potrebno, odani svom tlu
kao vlastitom mesu, izmiješani s njime u životu kao i u smrti,
povezani s korijenjem stabala, blatom i rižinim poljima. Zašto je
Zapad tvrdoglavo ustrajao da potpomaže feudalni poredak i
administraciju gulikoža a da nije vidio da je njegova hegemonija
osuđena na prokletstvo.
* Jacquerie − seljačka buna iz godine 1358. Op. prev.
»Kakva li poricanja naših tradicija što ovdje nismo oslobodioci
naroda koji mu olakšavaju terete, poboljšavaju prilike, već obratno,
podupiremo njegove tlačitelje čije terete samo podvostručujemo i
sudjelujemo u zaradi koja je baš zbog toga mnogo znatnija…« Ovom
optužbom, što ju je ponovio komandantu konjaničkog odreda
Lyauteyu, koji tek što je u novembru 1894. došao u štab
okupacionoga korpusa u Tonkinu, predstavnik francuske
administracije kod cara Anama predao je ostavku glavnom guverneru
de Lanessanu koji je podupirao mandarine protiv reformi. Pola
stoljeća kasnije ništa se nije promijenilo, ili gotovo ništa. Novčanicu
od stotinu pijastera narod zove »bao daj«, a ona je potrebna da bi se
dobila bilo kakva propusnica. Tko se sjetio da bi to valjalo prekinuti?
Nekoliko francuskih činovnika koje njihovi odjeli nisu ohrabrivali i
ujak Ho čiju pobjedu žele svi siromasi kako njihove kćeri ne bi više
bile taksi-girle, a sinovi boyevi.
Tko je prvi izmislio rikše?
Bogati stranac, bogati stranac.
Tko se sjetio da ga baci u vodu?
Bogati stranac, bogati stranac.
Siromašni Kinez, siromašni Kinez…
Popularna pjesma iz Šangaja prešla je granice.
Boriti se u Dijen Bijen Fuu značilo je gaziti tlo svoje domovine a da
ljude ne muče žandari, policajci ili vojnici strane armije. Umrijeti u
Dijen Bijen Fuu značilo je dati život za starog, lukavog, obrazovanog
seljaka ujaka Hoa, koji je u nekim trenucima bio i pjesnik, dok je Nj.
V. Bao Daj lovio u Dalatu tigrove s francuskim generalima.
Pod krovom bolnice u kojoj doktor Grauwin reže noge i otvara
prsne koševe da spasi ljude, bol ima isti okus suza i krvi kao na
suprotnoj strani, ali više nitko ne može spriječiti vijetminske topove
da pucaju na oznake Crvenoga križa ni na rastrgana tijela vojnika
ekspedicionoga korpusa: u pitanju je da se bez ikakva milosrđa dobije
bitka, a armija koja je godine i godine bila uništavana američkim
granatama i napalm-bombama ne može više imati obzira prema
neprijatelju zato što je ratna sreća promijenila bojište.

22. marta 1954.

U Washingtonu, izvršavajući zadatak koji mu je dala francuska
vlada, general Ely je stekao veliku naklonost admirala Radforda,
načelnika štaba svih vrsti oružja i oficira američkog generalštaba.
Obilno potpomognut svojim načelnikom kabineta, avijatičkim
pukovnikom Brohonom koji je prošavši kroz Staff College* živio četiri
godine u Pentagonu kao član stalne francuske delegacije i tako imao
pored prirodnog dostojanstva eleganciju i sigurnost kojom govori
engleski, general Ely nastoji raspršiti legendu kojom je general O’
Daniel u svom zanosu ukrasio ime Dijen Bijen Fu i razborito daje na
znanje da bi bila nužna intervencija kako bi se spasio garnizon. Tog je
dana Maurice Dejean uputio dugi brzojav svom ministru iz kojeg se
donekle vidjela težina situacije i kojim je tražio u prvom redu zračna
pojačanja. Maurice Dejean je saznao samo to da francuska avijacija
glavnoga grada ne raspolaže ni bombarderima ni lovačkim avionima s
elisama. Obratno od onoga što je Georges Bidault želio, general Ely
nije ništa tražio od Pentagona i rezultati te vrhunske sposobnosti
prelaze sva očekivanja. Spreman da u Tonkinu slomi sve komuniste
koji nisu bili uništeni u Koreji i istjera vijetnamsku gamad iz Dijein
Bijen Fua, koji bi jednog dana mogao postati izbočena baza protiv
Kine, admiral Radford samo čeka nalog. U očima nekih članova
njegove okoline već se pojavilo zlurado svjetlucanje.
U Bijeloj kući predsjednik Eisenhower je srdačno primio generala
Elyja i naredio admiralu Radfordu da poduzme sve kako bi pomogao
Navarreu. Radford je zamolio generala Elyja da za nekoliko dana
odgodi povratak i dao mu pismeni upitnik na koji ga je zamolio da
odgovori. Bit će, dakle, u mogućnosti da mu predloži konkretnu
pomoć.
Admiral Radford je pouzdan čovjek, ugodna ponašanja. Kao da mu
je neki flamanski slikar dao prozirnu boju lica, kosu što vuče na
crveno, i mutan, uvijek vlažan pogled koji ublažava tvrdoću lica.
Načelnik štaba svih rodova oružja američke armije je savršeni mornar
i avijatičar. Vitak, neumoran, hladan, on je na Pacifiku zapovijedao
najjačom flotom na svijetu. Položaj ne duguje svojoj političkoj
pripadnosti ili slučajnosti što je godine 1952. odveo Ikea* u Koreju i s
njime igrao bridž, već snazi što zrači iz njega i vidovitosti svojih
odluka. Ulijeva štovanje duhom kao i ponašanjem: to je veliki šef. Za
njega azijski jugoistok znači Balkan prvog svjetskog rata i pošto je rat
u Koreji završen, on se zagrijao za indokineski sukob. Ely je bio
zadivljen tačnošću i snagom njegovih sudova o sukobu i ličnostima
glavnih komandanata ekspedicionoga korpusa.
* Ike − nadimak predsjednika SAD (1952−1959) Dwighta Davida Eisenhowera. Op.
prev.
− Vi ste izgubili rat u Indokini godine 1952 − rekao je admiral
Radford − kad se general Salan nije usudio ponovno zauzeti Lao Kaj.
Svrstao je generala Salana među neodlučne i plašljivce i optužio ga
da nije znao stvoriti vijetnamsku armiju. Radford rado sebe smatra
braniteljem zapadnjačkog svijeta. Najprije je ukinuo zabranu
Pentagona o upotrebi »Packeta« za ukrcavanje napalm-bombi i dao
Navarreu potpuno slobodne ruke da prema vlastitim željama
upotrebljava avione američke pomoći. I budući da se predsjednik
složio, zašto ne bi likvidirali mravinjak Dijen Bijen Fu?

23. marta 1954.

U jednom pismu Cognyju pukovnik Castries je iznio tačno
mišljenje o situaciji i o samom sebi: on izdržava. Tko bi u to doba bio
sposoban da okrene sreću koja se do te mjere iznevjerila? Možda
Ducournau koji je u životu nalik na boksača u ringu, uvijek na
oprezu, skačući oko svog protivnika i spreman da stavi u gibanje
pesnice kao što je to učinio u Na Sanu. Međutim, u Dijen Bijen Fuu
nije zapovijedao ni Ducournau, ni Vanuxem, ni Gilles, već konjanik
Christian de Castries, zatvoren u svojoj tvrđavi i ukopan na svom
komandnom mjestu. On ne izmišlja kako bi zadavao udarce okupivši
sredstva i svoje snage. Pušta da ga izigravaju. Kao da se u njemu nešto
slomilo.
− Pa što je onda radio pukovnik de Castries? − upitao je neki
general iz komisije za ispitivanje doznavši da je raščlanjivanje obrane,
upotreba artiljerije i rezervi bila povjerena njegovim podređenima.
− Prenosio je naše poruke u Hanoj − odgovorio je Langlais bez
kolebanja, malo šaljivo.
Da je čitao memoare markiza de Feuquiera, Langlais se mogao
poslužiti primjerom M. de Calvoa, kojeg je u Maastrichtu opkolio
princ d’Orange. »Taj oficir, zaista hrabri čovjek koji je čitav život
služio u konjici, nije ništa znao o napadu ni obrani mjesta, okupio je
najviše oficire garnizona, objasnio im kako ništa ne zna o toj ratnoj
operaciji: rekao im je neka se međusobno dogovore na koji će način
braniti položaj i da mu kažu što će se dogovoriti, zaklinjao ih je da
gorljivo prionu u kraljevoj službi, jer je njegov jedini cilj da sačuva
položaj; jednom riječju, on ga nikad neće prepustiti neprijateljima
svog princa.« Tko bi se usudio osuditi M. de Calvoa zbog tako
plemenitih namjera i tako pravednog mišljenja o samom sebi? Samo
oni koji nikad nisu osjetili nesreću poraza mogli bi ga optužiti: ja ne
pripadam među njih. Jedino oni koji su se borili u Dijen Bijen Fuu
imaju pravo da mu sude: niti među te ne pripadiam. Ali funkcije koje
je vršio, čak ako ih i nije želio, silile su Castriesa da živi kao heroj ili
da ih se odrekne. Istine radi, valja reći da nije učinio ni jedno ni
drugo.
Što je heroj? Čovjek koji dokazuje svoje izuzetne osobine pred
izuzetnim opasnostima. Prekaljeni čelik u borbi; zlato među truleži.
Tko bi mogao povjerovati da je izuzetak navika, a da se na heroizam
može pretplatiti kao na »Revue des Deux Mondes«? Tko ne može
pretpostaviti da neki heroji mogu i zatajiti kao nogometni šampioni
na slaboj utakmici? Čovjek se može umoriti od herojskog ponašanja i
željeti da se više ne ističe. Moguće je, dakle, čak i bez njegova znanja,
da se nešto u Castriesu skršilo, ali nitko ne može reći da to nije onaj
nekadašnji Castries, kao što mu nitko nema pravo predbaciti da to
više nije i samo ga sažaljevati. Na kraju, on nikad nije tvrdio da je
Charles Foucauld. Ako se bori, ne čini to zato da pogine već pokušava
zadobiti činove i visoka zvanja, te »zvečke slave« kako ih zove Vigny,
zbog kojih vojnici stupaju i umiru.
Više pustolovan no metodičan čovjek i više no što mu je potrebno
cinik, uobražen i veseljak, Castries nije bio stvoren za takvo iskušenje.
Ali ako su ga događaji prerasli i nije sposoban da upravlja obranom,
što čekaju da ga ne smijene? Nitko ga se ne usuđuje ukoriti, iako o
tome razmišljaju. Kratko se vrijeme govorkalo da je pukovnik
Sauvagnac koji zapovijeda zračnim snagama Tonkina spremio
kovčege da ga zamijeni, a onda ih je raspremio. Nitko u toj armiji nije
čitao Montluca.
Predveče je Tourret otišao u bolnicu. Iznad operacionog stola
Grauwin se smiješio, a onda se zabrinuo. K njemu ljudi dolaze kad
nešto nije u redu. Možda zato, mislio je, što je bolnica, postavši
središte svih boli, poprimila crte karaktera raspetoga Krista. Grauwin
ni sam ne zna da je to zato što je on utjelovljenje milosrđa.
Nešto niži od Bigearda i kao i on razgoljenih grudi, Tourret nije
nalik na bukača. Na tom licu kao nožem izrezanom, širokih izbočina
na jabučicama i obrazima, pogled je tužniji no obično, a čelo
izbrazdano novim borama. Grauwin je dodao instrumente svom
pomoćniku, skinuo svoje gumene rukavice, odveo Tourreta u hodnik i
počeo ga ispitivati. Tourret mu je rekao kako ga je Langlais optužio da
je zbog nemara skrivio smrt nekolicine ljudi koji su bili ubijeni
minama i odredio mu kaznu strogog zatvora.
− U ovom trenutku − rekao je Grauwin − nitko ne gospodari svojim
živcima. U tu priču nitko više ne vjeruje. Ne misli o njoj. Dođi nešto
popiti.
− Langlais je možda u pravu − odgovorio je Tourret. − Ako sam
skrivio smrt svojih ljudi, ne mogu više živjeti.
− Hajde − rekao je Grauwin koji se sjetio Pirothova primjera. − Ja
te neću uspjeti uvjeriti. Hoćeš li razgovarati s ocem Heinrichom.
− Da − složio se Tourret.
Grauwin je poslao nekog da potraži svećenika i odvede Tourreta u
svoje sklonište. Pokrio je stol padobranskim platnom, upalio ručnu
svjetiljku i na vidljivo mjesto stavio misal.
− Imaš pravo − kazao je. − I ja se ispovijedam kad više nisam
siguran u sebe.
Izišao je u trenutku kad se otac Heinrich spuštao svojim teškim
koracima.
− Vrebao sam kad će Tourret otići, možete zamisliti kako sam bio
zabrinut − ispričao mi je kasnije doktor Grauwin. − Ali kad sam ga
ugledao, smirio sam se. Više nije bio onaj isti. Lice mu je bilo
obasjano radošću. Bio je miran.
Nešto prije 16 sati među pojačanjima namijenjenima
padobranskim bataljonima spustio se u podnožju, nešto malo južnije
od uporišta »Eliane«, kapetan Alain Bizard koji je imao biti pomoćnik
kapetana Botelle u 5. B. P. V. N. Ta krupna vesela ljudeskara, osjetljiv
i obrazovan čovjek, konjanik je koji je upravo napustio generala čiji je
bio ađutant da bi se po treći put sastao sa svojim drugovima iz
ekspedicionoga korpusa. Uvijek spreman da se oduševi najopasnijim
pustolovinama, odabrao je Dijen Bijen Fu i padobrance. Botella je vrlo
brzo zatražio da mu ga pošalju, ali se birokracija protivila da ne može
iskakati padobranom oficir koji nije položio padobranski ispit. Za
četiri dana Bizard je u Hanoju izveo šest skokova koji su mu donijeli
blagoslov.
Stigao je na uporište »Eliane« i na komandno mjesto svog bataljona
u trenutku kad se »Dakota« kapetana Koeniga, pogođena
protuavionskom paljbom, zapalila u zraku, a zatim se survala na
rižino polje gdje je eksplodirala. Pošto je našao svog prijatelja Botellu,
Bizard mu je rekao, gromko se smijući:
− Pa, eto me. Izvući ćemo vas iz toga govna.
Svećenik s uporišta »Isabelle« ponavlja riječi iz mise tog dana:
»Smiluj mi se, Gospodine, jer ja sam nemoćan; izliječi me, jer moje su
kosti istrošene, a duša mi je izvanredno uznemirena.«
U svom uredu vanjskoga koluta Pentagona admiral Radford
predlaže generalu Elyju zračnu intervenciju iznad Dijen Bijen Fua.
Iskren pred onima koje poznaje, Radford je sačuvao ispod nesvjesnog
smiješka kojim ga je dočekao hladan izražaj lica i pogled. Iako prozori
gledaju na pročelje gdje je danje svjetlo, zastori su navučeni i neonske
svjetiljke su upaljene. Usprkos svijetio-sivoj tkanini i tradicionalnom
namještaju od mahagonija, prostrana prostorija u kojoj ima u izobilju
modela brodova i aviona nalik je na luksuznu operacionu dvoranu.
Odavde, potpuno odijeljen od vanjskog svijeta, šef američkih armija
ocjenjuje događaje.
Gledajući vlažnim okom generala Elyja kako bi vidio njegovo
reagiranje, Radford je izbacici svoju ponudu: šezdesetak teških
bombardera B 29, koje bi pratilo stotinu i pedeset lovaca 7. američke
flote, mogli bi uništiti vijetmince u Dijen Bijen Fuu.
− Počevši od kojeg datuma? − upitao je general Ely čije lice jedva
da se rasvijetlilo.
− Proučit ću to pitanje − odgovorio je Radford sa sigurnošću
čovjeka koji će se, odabravši svoj put, njega pošto-poto i pridržavati.
General Ely se vratio u francusku ambasadu, tajnim brzojavom
alarmirao predsjednika vlade i spremio se za povratak u Pariz i
njegovo hladno i vlažno proljeće. U šumama Ile-de-Francea čuju se
prve kukavice. Generala Elyja muče misli zbog kojih je još više nalik
na sjenu komandora dz »Don Juana« i koje daju njegovu licu
zemljanu boju nesreća što su na pomolu. Bombarderi B 29 koje mu je
upravo predložio admiral Radford, to je službeni prijevod koji
stidljivo krije bacanje atomske bombe na planine Dijen Bijen Fua, one
bombe zbog koje je prije deset godina pokleknuo Japan. Operacija još
nije dobila ime i general Ely ne zna da se vraća u Pariz s lešinarom na
ramenu.

25. marta 1954.

U svojoj rupi potporučnik Thelot dovršava pismo bratu: »Topovi
pucaju mnogo manje i povukli su se u planinu, ali su vijetminci
sasvim blizu kotline. Od vremena do vremena vidim neke s pomoću
dalekozora. Još nisu napali naše uporište, ali su dolazili i ubacivali
letke među zapreke od bodljikave žice. Pisma mi šaljite na V. P.
54640. Dobit ću ih, jer pošta dolazi uvijek i svuda: bacaju nam je
padobranima zajedno s namirnicama. Umiri roditelje. Moral je da ne
može biti bolji. Grlim vas iz svega srca.« »New York Times« je objavio
na pet stupaca fotografije boraca iz Dijen Bijen Fua i članak o
pukovniku de Castriesu »heroju Indokine, aristokratu i vatrenom
ratniku«.
Kad se spustila noć, Bigeard je došao na komandno mjesto kamo ga
je Castries pozvao. Nije dobro raspoložen i neprekidno barata
sumnjivom toljagom o koju se odupire u hodu. Prije negoli je prešao
rijeku, brzo se svukao, bacio u vodu usprkos minama i oprao se kako
bi primjerom poslužio svojima. Kod njega treba da čovjek umire čist i
svježe obrijan. Otkako se smjestio na uporištu »Eliane 4«, prisilio je
ljude da rukuju lopatama i pijucima.
 Pred Castriesom je kvrcnuo petama i prilično ga suho pozdravio;
na glavi je imao kapu s dugim obodom spuštenim na nos.
− Dragi moj Bruno, trebalo bi da odeš na zapad da mi potražiš
vijetnamsku artiljeriju − rekao je Castries.
− Kada?
− Sutra. Uzmi sredstva koja su ti potrebna i kreni. Imaš slobodne
ruke.
Castries mu je na planu pokazao sela Ban Ban i Ban Ong Pen, dva i
po kilometra daleko od komandnog mjesta.
Čemu nijekati? Castries to nalaže Bigeardu. Taj cinični aristokrat,
potomak obitelji francuskih maršala, može sve zahtijevati od oficira
koji se svojim zaslugama uspeo visoko kao Bigeard. Castries ima svoj
način primanja, laskanja ili vrijeđanja koji mu imponira. Bigeard zna
da Castries nije vođa koji će poslužiti primjerom i silom izvojštiti
pobjedu; ali on ne može da ga ne voli. Castriesova prisnost i
prijateljstvo prema sinu sitnog činovnika na željeznici, njegov sjajni
nastup, oholost i elegancija sasvim su ga osvojili. Kasnije, usred
najcrnje nevolje, on će ugušiti buku što će se podići i prisiliti svoje
drugove da iskazuju Castriesu poštovanje što ga više ne osjećaju.
Castries može sebi dopustiti sve: za Bigearda on ostaje princ po
božanskom pravu, makar izgubio sve što je bio, svoje vrijeme, legendu
i utjecaj. Bigearda zavodi to što mu Castries prepušta svu inicijativu.
Uostalom, Bigeard više i ne zahtijeva. Onima koji mu poklanjaju dio
svog autoriteta Bigeard je odan do smrti.
− Slažem se − rekao je Bigeard. − Bit će izvršeno. Samo dvije
primjedbe: odobrenje za znatne gubitke najboljih i dajte mi dovoljno
vremena za pripreme.
− Što se tiče gubitaka, vidjet ćemo. A u pogledu vremena, prihvati
se odmah posla. Sad će ti skuhati kavu.
Vidio sam mlinac za kavu iz komandnog mjesta. To je sprava
neobičnih razmjera s vertikalnom ručicom, onakva kakve su nekad
proizvodili za intendanture i kolektive i kakva se ubrajala u redovne
dotacije u pokretnim kuhinjama bataljona. U njezino okruglo
spremište stane kilogram kave u zrnu. Izložena je zajedno sa
željeznim ibrikom iz Gonoova štaba u vijetnamskom muzeju u Dijen
Bijen Fuu.
 26. marta 1954.
Od 19. marta val polarnog zraka izazvao je naglo pogoršanje
vremena u delti s ponovnom jakom kišom i suhom maglom na
visoravni. Tog dana zbog vjetra što je puhao s jugozapada vrijeme se
popravilo na bazama ravnice, vjetar je donio toplinu i vlagu; u
Tajlandu su se potkraj jutra razišli oblaci, ali su začepili vrhunce i
izazvali u noći oluju. Usprkos tim teškim uvjetima, više od sedam
stotina i pedeset borbenih aviona izbacilo je dvanaest stotina tona
bombi u kotlinu i na čuke otkako je počela bitka.
Aparati za izviđanje načinili su deset tisuća fotografija. »Dakote«-
krijesnice čitavu noć bruje iznad utvrđenog logora. Padobrani pljušte
čitav dan na krovove skloništa, groblja i među zapreke od bodljikave
žice.
U dva sata ujutro Bigeard je okupio osoblje za operaciju: svoga
vjernog druga u svim slučajevima i za vrijeme najtežeg odstupanja iz
Tu Leja: Tourreta iz 8. udarne grupe; Thomasa koji je zamijenio
Bigearda kao komandant 6. bataljona kolonijalnih padobranaca,
Guirauda, svega od mišića s dugim grubim licem, čovjeka koji
predviđa i najgore kako bi se mogao i tome oduprijeti, Clemencona, iz
polubrigade R.E.I., Hervoueta, kapetana tenkovske jedinice koji je
došao za Božić, a ima obje ruke u gipsu do lakta; avijatičara Guerina
koji se gotovo pretvorio u leš zbog amebijaze i koji lebdi u svojoj
zelenoj tkanini za vreće a kojega Langlais ne voli; i artiljerca
Vaillanta.
Bigeard je izdao zadatak i objasnio kako će ga izvršiti. Oficiri će se
u noći vratiti na svoje položaje, izdati zapovijedi i staviti svoje jedinice
u stanje pripravnosti, zatim će napustiti položaje da bi se smjestiti na
polazne baze. U zoru će tri baterije od 105 mm, dva topa od 155 mm i
tri baterije od 120 mm uništavati redom ciljeve dok će padobranci
skakati iza tenkova. Veza je bila uspostavljena u 6 sati i 15 minuta.
Komandir voda 6. bataljona kolonijalnih padobranaca poručnik Le
Vigouroux skočio je na jedan od teških mitraljeza protuavionske
obrane koji su se okrenuli protiv padobranaca, viknuo u svoj odašiljač
»Cilj je dosegnut!« i dobio metak usred čela. U 6 sati i 30 minuta
pojavila se avijacija istovremeno kad je počeo dan i počela mitraljirati
i bombardirati. Artiljerija je tukla neprijateljske protunapade koji su
pokušavali onemogućiti povlačenje jedinica što su tu sudjelovale.
Osvojeno je jedno po jedno sklonište topova od 20 mm i mitraljez od
12,7, očišćeno od posluge i uništeno zapaljivim granatama. U 15 sati
je izdan nalog za povlačenje pod zaštitom artiljerije, avijacije i jednog
bataljona legionara u trenutku kad je uslijedio novi neprijateljski
protunapad iza koncentrirane vatre minobacača od 120 milimetara.
Pet topova od 20 mm i dvadeset mitraljeza od 12,7 bilo je uništeno.
Padobranci su oteli dvije bazuke, četrnaest puškomitraljeza i stotinu
pušaka što ih je stajalo dvadeset mrtvih, od čega dva oficira koje su
ponijeli sa sobom, i sedamdeset ranjenih, od toga pet oficira. Zarobili
su deset ljudi. Pljušte čestitke Bigeardu. Na neprijateljskoj strani bilo
je tri stotine i pedeset mrtvih.
Bigeard se ne hrani iluzijama: da takav uspjeh ne bude prividan,
trebalo bi poslati pojačanja tamo gdje su potrebna.

29. marta 1954.

Usprkos oluji što od sinoć vlada na delti, »Dakote« odlaze da
izbacuju padobranima živežne namirnice i municiju u blato Dijen
Bijen Fua. S visine od 6000 stopa, rezultati su isto toliko loši kao i sa
8000. S visine od 4000 stopa paketi padaju u unutrašnjost utvrđenog
logora, ali protuavionske baterije dosižu gotovo sve avione. Tog su se
dana tri od njih vratila u svoje baze upropašteni.
Rovovi gotovo opasuju uporišta »Dominique 1« i »Dominique 2«,
»Eliane 1« i »Eliane 2«, kao i uporište »Huguette 7«. Jasno je da će
idući napad biti ovdje. Vijetminci napreduju pod zemljom, čupaju
mreže bodljikave žice gurajući ispred sebe svežnjeve rogožine
natrpane zemljom koji ih štite od eksplozija mina. Sa sljemena Mont
Fictifa, pretvorena u tvrđavu koja odolijeva svim udarcima, teški
mitraljezi pucaju na »Dakote«, a bazuke ispaljuju vatru na sve što se
miče na uporištu »Eliane 2« od kojega ga dijeli usjeklina.
Kad počne napad, uporišta »Eliane« i »Huguette«, na kojima su
padobranci i legija, izdržat će. Ali uporište »Dominique« čija je
obrana povjerena Alžircima? Njih štiti 5. B. P. V. N., ali Langlais zna
da je to slaba tačka. Mislio je da ovdje smjesti Tourreta, s kojim se
pomirio, ili Bigearda, ali što da povjeri Alžircima? Kako da ih uvjeri
da treba da se dadu ubiti za Francusku koja ih ne priznaje francuskim
građanima?
U Parizu, gdje je iznenada granulo proljeće, sastao se Suženi ratni
komitet da bi proučio vojne i političke aspekte operacije koja sada
nosi naziv »Lešinar«. Direktna intervencija teških bombardera i
njihove oružane pratnje lovaca izazvat će vjerojatno zračni odgovor
Kineza na baze ekspedicionoga korpusa. Je li general Navarre u
mogućnosti da tome pruži otpor, i može li tonkinska infrastruktura
osigurati potporu američkih vojnih pohoda? Pukovnik Raymond
Brohon, načelnik kabineta generala Elyja, dobio je zadatak da od
glavnoga komandanta dozna odgovor na ovo pitanje. Na tom kao ni
na idućim sastancima Suženoga ratnog komiteta nije načinjen
zapisnik. Jedino će general Crespin, sekretar komiteta, biti ovlašten
da pravi bilješke. Od korespondencije koja se odnosi na američku
intervenciju neće ostati ni traga u dosjeima što će ih predati Joseph
Laniel; to će biti samo zaboravljeni arhivi brzojava što su bili poslani
kao odgovor na iščezle dokumente. Pa ipak će tjednik »U. S. News«
nešto načuti o toj istvari i objaviti je.
Zašto da se boje kineske intervencije kao odgovora na američku
intervenciju? Bez obzira na sve tvrdnje, Kina nije davala veću pomoć
u materijalu vijetmincima nego Amerika ekspedicionom korpusu.
Kina je otvorila svoje škole osoblju i tehničarima Narodne armije,
tamo su prošli obuku vojnici koji su radili kao radio-vezisti,
pripadnici inženjerskih jedinica i piloti lovačkih aviona i bombardera,
čim je odlučila da vijetmincima dade aerodrome; baterije
protuavionske obrane i municija prelazile su u čitavim konvojima
kinesku granicu. Ali na samom poprištu borbe nema nijednog vojnog
savjetnika koji bi imao pravo da odlučuje, nijednog poslužitelja ni
specijalista. Unatrag godinu dana Kina daje prevagu vijetmincima
samo težinom oružja što joj ga izručuje.
Tvrdnje Fostera Dullesa i generala Navarrea u pogledu kineskih
tehničara samo su njihove želje da što lakše objasne svoje neuspjehe
pripisujući ih neobičnim uzrocima: možda je bio jedan Kinez, general
Li Hen Hu, u Džapovu štabu, ali ih nije bilo na komandnim mjestima
divizija i pukova gdje bi zbog nacionalnog ponosa Centralnog
komiteta i Narodne armije njihova prisutnost bila nepoželjna.
Vijetminci ratuju kako hoće, i to čine sami. Ako Navarre izgubi bitku
za Dijen Bijen Fu, izgubit će je zbog Džapa, a ne zbog Kineza.
Svaki put kad sam postavio to pitanje oficirima Narodne armije
Sjevernog Vijetnama, na njihovim se licima vidjelo kako su
uvrijeđeni.
 »Nepojmljivo je da bismo ikad mogli primati naloge od stranih
oficira, pa bili to i kineski oficiri. Vrlo nam je žao što ste mogli
postaviti ovakvo pitanje. Nitko u Narodnoj armiji nije ratovao zajedno
s Kinezima, nitko nije služio Kineze, nitko nije hodao pješice kraj
njihovih konja.« Džap je tu tvrdnju smatrao izmišljotinom. Budući da
nije bilo u pitanju da se baci, kako se to još i danas hoće prikazati, pet
stotina tona bombi na dobro utvrđene položaje vijetminaca, već je to
bilo nekoliko atomskih bombi koje bi satrle opsjedatelja, bila je
opravdana bojazan da bi Kina žestoko reagirala. To nije bilo
nepoznato Fosteru Dullesu kad je tonom propovjednika održao u
Oversea Press Clubu* govor kojim je pripremao američko javno
mišljenje na ozbiljne opasnosti. »Manje teške«, dodao je, »od prijetnji
s kojima ćemo biti suočeni za nekoliko godina ako se danas ne
usudimo biti odlučni.«
* Oversea Press Club − Klub prekomorske štampe. Op. prev.
Vrativši se u Sajgon, pošto je prisustvovao lakrdiji polaganja
zakletve vijetnamskih oficira Bao Daju, general Navarre je napisao
dugo pismo generalu Cognyju. Odozgo na lijevoj strani dodao je
vlastitom rukom: Osobno i strogo povjerljivo.
Ovo je pismo trebalo da smrvi diva Cognyja. Kao da Navarre,
osjećajući približavanje poraza, nije htio da propadne sam. Ako
povuče ma i jednog čovjeka za sobom, onda je htio da taj čovjek bude
Cogny.
Stil je vrijedan barem po svojoj jasnoći. Navarre piše Cognyju: »Ne
računajte ni s kakvim dopunskim sredstvima što bih vam ih poslao.« I
istodobno se pokušava opravdati. Mogućnost koju su imali vijetminci
da Cognyju stvore teškoće s relativno slabim sredstvima u usiporedbi
s onima što ih je mogao upotrijebiti da je izvršio prvobitni plan,
omogućuje Navarreu da vidi važnu ulogu Dijen Bijen Fua: prikovavši
tu neprijateljske bataljone, Navarre je poštedio Cognyja (ukoliko
bude smatrao svoje sadašnje bojazni opravdanima) onoga što on zove
pravim slomom. Uistinu, Navarre pojednostavljuje opasnom
vještinom i zaboravlja snage što ih je već uzeo u Tonkin, ali naročito
hini da promatra slučaj samo brojčano, a neće da vodi računa o
olakšicama što bi ih na taktičkom planu dala bitka u delti uz pomoć
avijacije koja bi izvršila predradnje.
Opravdane i neopravdane primjedbe, podmukle podvale, stroge
optužbe, kritika pojedinosti zbog kojih bi se mogao optužiti loši
komandant bataljona, sve je tu pomiješano. Formule vojničkog stila
pogoduju mu samo ako još teže optužuju. Navarre je odjednom
zapucketao bičem i njime ošinuo Cognyja. Ali to je učinio izdaleka,
kad se u tišini nagomilala oluja koja nije izbila u Hanoju.

30. marta 1954.

Kiša je čitav dan natapala Dijen Bijen Fu. U 18 sati i 30 minuta,
kad su dvije čete 1. B. E. P. zamijenile Marokance na uporištu »Eliane
2«, osula se žestoka artiljerijska vatra na glavice brežuljaka uporišta
»Eliane« i »Dominique« i na uporište »Huguette 7«, dok su baterije iz
glavnog centra i uporišta »Isabelle« bile uznemiravane. U to godišnje
doba još je dan.
Kad je u 18 sati i 45 minuta počeo napad 312. i 316. divizije,
Botella je gotovo istovremeno javio preko radija:
− Marokanci s uporišta »Eliane 1« vraćaju se k meni.
Nekoliko trenutaka kasnije Bigeard je zvao Langlaisa:
− Brunov momak Pierre, Brunov momak Pierre, garnizon uporišta
»Dominique 2« uzmiče kao jedan jedini čovjek. Vidim kako silaze niz
brežuljak u neredu…
To su Alžirci. Lud od bijesa, Bigeard nemoćno prisustvuje slomu.
»Moji su ljudi mirni«, reći će kasnije promatrajući s gađenjem taj
prizor. Uporište »Eliane 2« je načeto; komandant Nicolas se nije
micao, ali je izgubio vezu s Langlaisom, momkom Pierreom, koji hoće
da žestoko tuku njegovu glavicu brda artiljerijom, a Bigeard traži
neka čeka. U 20 sati Nicolais se povukao s mitraljezom u šaci na
stražnji dio uporišta. Uporište »Dominique 1« više ne odgovara.
Preplavljeni Marokanci se više ne brane: samo Dang Voov odred
zarobio ih je četrdeset i sedam, ali bombarderi B 26 izazivaju velike
gubitke pucajući iz mitraljeza i bombardirajući. Volovi za klaonicu,
kako ih zove kapetan Hijen? Bolje rečeno, bikovi što divlje jurišaju u
tmini, gdje će devetnaestorica među njima te noći zabosti banderilje
od napalma na sljemena brežuljaka.
Smatrajući da nije moguće izvršiti protunapad noću, Langlais je
odlučio da ga izvede u svitanje zajedno s Bigeardom i Tourretom, ali
se predomislio sjetivši se uporišta »Beatrice« i »Gabrielle«, pa je uzeo
pet četa 1. stranačkog bataljona padobranaca i 13. polubrigade na
zapadnu stranu i odlučio da ih prebaci, jednu za drugom, na uporište
»Eliane 2«. U 23 sata Francuzi su stigli na dvadeset metara od Dang
Voove čete, koja je bila ovdje opkoljena i tučena minama s uporišta
»Isabelle«; tri su njegova čovjeka uzaludno pokušavala istaći crvenu
zastavu sa zlatnom zvijezdom na glavicu brežuljka. Potporučnik
Thelot je smrtno ranjen. Kao i nakon svih onih brzojava: »Zdravlje
dobro, moral dobar, poljubac«, koje drugovi šalju iz Hanoja obiteljima
boraca, živih ili mrtvih, tako i kad pismo, završeno 25. marta, stigne
bratu, njegovi će vjerovati da on još živi. Dva dana kasnije njegova je
četa zamijenila na uporištu »Dominique 2« Tajlanđane u koje
Langlais više nije imao povjerenja.
Pet Langlaisovih četa iznova su zauzele uporište »Eliane 2«. Kad su
legionari odlazili da se smjeste na svoje polazne položaje prije nego
krenu na juriš, Bigeard ih je čuo kako pjevaju njemačke ratne pjesme
koje su se uzdizale prema njima u tmini, s podnožja kotline. Sedam
tenkova kapetana Hervoueta, boreći se na provincijskoj cesti 41,
kosilo je neprijateljske grupe koje su silazile prema centru. Na pojasu
uporišta »Dominique 3«, istočno od mrtvog rukavca rijeke, 4. bataljon
4. puka kolonijalne artiljerije, čiji je komandant bio poručnik
Brunbrouck, osut paljbom i ugrožen okruženjem, puca neposrednim
gađanjem. Usprkos kritičnoj situaciji i jednom topu izvan upotrebe,
poručnik Brunbrouck koji se spremao da uništi svoje cijevi ako bude
preplavljen, zakvačio se za svoje topove od 105 mm i za teren;
zahtijeva vatru sa susjednih uporišta i dva četverocijevna mitraljeza
od 12,7 mm što ih je Langlais uzeo s aerodroma da tuku lijevu stranu
rijeke i čitavu južnu stranu uporišta »Eliane 2«.
Brzojavi što se nagomilavaju na stolu generala Navarrea u Sajgonu
najavljuju novi poraz. Navarre traži da mu pripreme njegov avion da
odleti u Hanoj. Odjeci tog pesimizma stići će u Pariz potkraj
popodneva.
Da bi odgovorio Langlaisovim zahtjevima, Cogny traži od Navarrea
naknadna sredstva: stotinu i osamnaest »Dakota« da saspe 295 tona
bombi svakog dana. Zračna je armija dosegla vrhunac svojih
mogućnosti sa 175 tona. »Sudbina bitke znatno ovisi o tome«, dodao
je Cogny. Svom pomoćniku u »operaciji« koji ga pita u kojem smislu
treba da odgovori, Navarre je rekao:
 − To ćemo vidjeti večeras, na licu mjesta.

31. marta 1954.

General Navarre je stigao u Hanoj u 1 sat i 15 minuta dok su
»Dakote« izbacivale grupe pojačanja iznad utvrđenog logora. Liječnik
kirurške ekipe broj 4 sletio je i zajahao poklopac motora nekog
kamiona.
Pukovnik Bastiani ispričao je na aerodromu svoga šefa: Cogny je
bio vrlo umoran i morao je leći. Navarre je otišao na svoje komandno
mjesto gdje je dobio noćašnje izvještaje.
Oko 4 ujutro pozvao je Cognyja. Ađutant je rekao da ga nema
pravo probuditi. Navarre je s Bastianijem sastavljao definitivnu
verziju nove upute u kojoj on smatra da valja uzeti u obzir i najteže
eventualnosti i u kojoj je tačno određeno čega se valja priđržavati
pukovnik de Castries. Centar glavnog otpora i uporište »Isabelle«
moraju izdržati. Moral garnizona će podići idejom da brani čast
Francuske i Vijetnama i zaustavlja neprijateljsku glavninu. Sve oružje
i zalihe hrane bit će uništene prije nego što padnu u neprijateljske
ruke. Jedan bataljon padobranaca, već odreden 2. bataljon 1. puka
kolonijalnih padobranaca, i jedna baterija bestrzajnih topova od 75
mm bit će jedina pojačanja što će ih dobiti utvrđeni logor, osim ako se
ne pokaže da bi mogli pobijediti.
U zoru, pomiješani s legionarima i padobrancima, stotine
vijetnamskih leševa leže na padinama glavica brežuljaka što se
spuštaju prema rijeci i u minirane šance uz rub ceste, duž rijeke.
Poručnik Brunbrouck je gurnuo svoje velike ruke u džepove i smiješio
se; još je mršaviji no imače, ali pobjeda je obasjala njegovo dugo lice.
Dvadeset i sedam mu je godina. Jedam vod iz čete kapetana
Capeyrona koji je bio određen da zamijeni Marokance s uporišta
»Eliane 2« vratio se na uporište »Claudine 5« sveden na dvanaest
ljudi.
Na uporištu »Huguette 7« Bizard se nije micao. Vijetminci koji
nisu mogli izbliza jurišati na njegov položaj bili su uništavani
puškomitraljezima, minobacačima i granatama, ali su ipak uspjeli
prodrijeti u uporište i novi rovovi što su ih iskapali pomiješali su se s
njegovom obrambenom organizacijom. Kako su Bizardu uskratili
pojačanja koja je zatražio, promijenio je uklinjavanje svojih vodova da
bi bolje držao ostatak i dao evakuirati, minirajući je, sjevernu tačku
trokuta što ga zauzima.
U 7 sati ujutro Navarre je pozvao Cognyja; ovaj je došao u 7 i tri
četvrt.
− Na čemu smo? − upitao je Navarre.
Cogny mu je izložio situaciju kakva je bila u ponoć.
− A onda sam eksplodirao − rekao mi je general Navarre. −
Ispsovao sam ga na pasja kola. A on mi je rekao u lice sve što je
otprije nekog vremena pričao drugima.
Potpukovnik Langlais je promukao. Čitavu je noć pozivao preko
svog mikrofona komandante bataljona. Dede, to je Botella; Bruno je
Bigeard, Pierrot je Tourret zbog kojeg još osjeća grižnju savjesti, a on
je momak Pienre. Ponekad, da bi potvrdio svoje naloge, zapjevao bi
refren pjesme koju je urlao na praznike:
Ne pravi se važna Marie, ti si lijepa,
Ne pravi se važna Marie, ja ću se vratiti…
Zvao je u pomoć kapetana Hervoueta i njegove tenkove: »Yvon od
momka Pierrea, zajaši svoje bivole, požuri na cestu što vodi u Him
Lam, jurišaj i uništi sve što je ostalo!« Nervozan, podložan
iznenadnim srdžbama i iznenadnim izljevima blagosti, sada se osjećao
lakše. Bigeard će izvršiti protunapad na uporište »Eliane 1«, Tourret
na uporište »Dominique 2«, pucnji topova s tenkova već odjekuju u
dolini, ali noćne su borbe stajale petnaest stotina ljudi, a 3. bataljon 3.
stranačkog puka, koji je dobio nalog s uporišta »Isabelle« da uspostavi
vezu s uporištem »Eliane«, nije uspio usprkos podršci triju tenkova da
prijeđe Nong Naj, gdje je Džapov 57. puk ponovno uspostavio
zapreke. Vratio se u svoje linije sa pedeset ranjenika i s oštećenim
tenkovima; petnaest legionara je iščezlo. Langlais je hitno tražio da
mu iz Hanoja pošalju grupaciju padobranaca. Hanoj je odgovorio:
Ako izdržite idući veliki napad, smjesta dobivate dva ili tri
bataljona za pojačanje… Kad je Langlais odložio slušalicu, Seguins-
Pazzis ga je odvukao do kreveta gdje se stropoštao.
− Odmori se − rekao je Seguins-Pazzis. − To smo postigli.
Tog dana Navarre i Cogny su se javno posvadili. Novosti što dolaze
iz utvrđenog logora ponovno suočavaju štabove s tragičnom
stvarnošću. Za slom su potrebni krivci. Više ne postoje obziri. Ono što
se jedan drugome nisu dosad usudili reći zbog pristojnosti, izbilo je
sada pred svima. Hijerarhija je propala.
Navarire nije spavao, ali on bolje podnosi bdjenje od Cognyja. Ako
ga je pogodila skora katastrofa, pogodila mu je ponos; Cognyju pak
krv i meso. Navarrea jedva i poznaju i ne vole ga; ako ode, izgubio je
samo ulog u pokeru i vratit će se u sjenu iz koje je došao, u kabinete s
debelim ćilimima i metafizičkim razmatranjima. Cogny više nikad
neće moći pogledati u lice ljudima koji će mu pripisati poraz za koji je
siguran da je kriv Navarre, njegovo nepoznavanje zemlje, savjetnici
kojima se okružio i njegova visoka i naduta strategija izgrađena u
laboratorijima sa sumnjivim teoretičarima. Ma kako bio važan
noćašnji ulog, svađa koju je izazvao Navarre zato što njegov
podređeni nije znao da je Bigeard dok je svanulo bio napola sahranjen
na uporištu »Eliane 4«, i da je na uporištu »Huguette 4« teren što su
ga zauzeli vijetminci bio nanovo osvojen, ipak je bila licemjerna.
Cogny je učinio greške i on ih priznaje samom sebi; nije naslutio
opasnosti što ih je u sebi krila pustolovina u kraju koji slabije poznaje
od delte; imao je iluzija u pogledu manevara konjice koje je zasnovao,
nije pravilno ocijenio Džapove logističke mogućnosti, a naročito, nije
se otvoreno izjasnio protiv pustolovine Dijen Bijen Fua čim se
pokazalo da opasnosti nisu razmjerne mogućnostima. Prevaren
uspjehom što ga je postigao blizu Hanoja, nije se bojao opasnosti
Dijen Bijen Fua. Kolebajući se između rizika i čari pothvata, nije se
umio odlučiti − pa makar u pogledu samog sebe − kakav stav da
zauzme. Olako shvativši igru, nije na vrijeme otkrio klopku i nije
zahtijevao povlačenje iz Dijen Bijen Fua.
Jedina zabluda zbog koje se osjeća krivim jest to što se prevario,
kao i drugi, u neprijateljskoj artiljeriji i što je vjerovao da je pukovnik
de Castries bio čovjek dorastao situaciji; jedina slabost: što ga nije
oslobodio komande i što nije otišao u Dijen Bijen Fu. Činjenica je da
je odbio bataljone koje mu je Navarre nudio 4. marta dok je avijacija
već škripala zbog napora, ali da ih je prihvatio, Navarre bi ga još bio
optužio zbog nesposobnosti u izvršavanju zadataka. Cogny bi
postupao sasvim drugačije da je odgovornost za vođenje bitke bila na
njegovim leđima.
Silno se razlikuje od Navarrea po tome što Navarre još uvijek
računa na operaciju »Atlante« da bi spasio Dijen Bijen Fu, dok Cogny
smatra »Atlante« ponorom koji bi progutao sve, čak i njegove vlastite
rezerve. Uostalom, o čemu je Cogny ikad mogao odlučivati? Možda je
prekasno razmišljao o diverzijama koje bi valjalo organizirati da bi
spriječile opsadu kotline, ili bi one bile bezuspješne, ali polazio je od
toga da je napad uvijek opasan i da ga valja rascijepiti. Ma kako se na
prvi pogled Cognyjeva teza činila kompliciranom, ne zaslužuje prezir
kojim ju je Navarre odbacio. Čak i sada nije još ništa izgubljeno; ako
bi Džapu odgovorili kako vaija, glavice brežuljaka uporišta
»Dominique 2« i »Eliane« bile bi nanovo osvojene kad bi Langlais
mogao ubaciti u bitku svježe trupe.
I na to je još Navarre odgovorio: Ne! Pristao je samo da dade jedan
bataljon koji će stići prekasno, ostavljajući sve drugo za operaciju
»Atlante«, a tinta što teče iz njegova pera da podigne Castriesov moral
ostaje potpuno hladna. Još i tog jutra Cogny ne zna sve.
Sjećanja su se pobrkala. Je li to bilo na sastanku rano ujutro, ili
sutradan, kad su oba generala međusobno izmijenila najoštrije riječi?
Da li je Navarre ispsovao Cognyja na pasja kola čim je izišlo sunce?
Bilo bi to čudno. Ma kako bio zgrčen tog jutra, čini se da Navarre nije
tako jako pogođen lošim novostima iz utvrđenog logora; do krajnosti
razljućen lokalnim neuspjehom koji ostaje u relativnim omjerima
neočekivanog zapleta, on odlučno ostaje pri svome planu u kome
Dijen Bijen Fu ima samo sporedno mjesto. Oba generala zajedno
pregledavaju Navarreovu direktjvu. Cogny predlaže akciju koja bi
počela iz delte ili iz Laosa.
− Delta! Ni govora − odgovorio je Navarre. − Što se tiče Laosa,
proučite to pa ćemo još razgovarati.
Usprkos olujama što su zahvatile čuke i obavile doline, avioni
pomažu utvrđenom logoru. Jedna je »Dakota« pogođena i njena je
posada poginula. Oko 9 sati i 30 minuta jedan »Heldiver« koji se da bi
došao u Dijen Bijen Fu poslužio strmim klancem Nam Koa i Nam
Juma, sjurio je u brišućem letu iznad uporišta »Beatrice« gdje ga je
protuavionska baterija ošinula punim pogotkom i srušila; njegov je
pilot mali, nježni i mršavi mornarički poručnik Andrieux, lica kao
nožem izrezana i blistava pogleda.
Oko podneva grmljavina topova probudila je Langlaisa. Upitao je
jesu li avioni što dovoze pojačanja, a zovu ih »Banjos«, najavljeni. O
tome se ništa ne zna. Sa svih vrhova padobranci motre hoće li
ugledati »Dakote« koje će im iskrcati drugove.
− Što z… oni u Hanoju!
Malo-pomalo ovaj povik postaje pogrda. Protunapadi teško
napreduju. Tourret je u 14 sati i 30 minuta uspio nanovo zauzeti
uporište »Dominique 2« gdje je ubijen kapetan Pichelin, i opet je
odatle bio odgurnut. Na uporištu »Eliane 1« Bigeard se održao do
noći. I onda je Langlais odlučio da izda nalog za povlačenje s uporišta
»Dominique 5« i svojim padobrancima koji su bili suviše iscrpljeni da
bi mogli davati otpor. Poručnik Brunbrouck je naredio da top po top
njegove baterije i kola sa streljivom prijeđu rijeku i smjeste se na
uporištu »Claudine«.
Uporišta »Eliane 1« i »Dominique 1« i »Dominique 2« su
izgubljena. »Dominique 2« je glavni položaj obrane koja je propala:
nakon gubitka »Beatrice«, ono je zatvaralo prolaz na sjeveroistok.
Odsad vijetminci slobodno mogu provaliti u kotlinu, prijeći Nam
Jum, napasti frontalno uporišta što brane centralni položaj i
ukliještiti posljednju zapreku, krševito uporište »Eliane 4«. Od
uporišta »Dominique 2«, što nadvisuje čitavu kotlinu, srce utvrđenog
logora daleko je jedva dvanaest stotina metara.
U 19 sati Langlais pušta Bigearda da ocijeni situaciju.
− Ako mislite da nije moguće održati se istočno od rijeke, povucite
se na desnu obalu.
− Dotle dok budem imao ijednog živog čovjeka, neću napustiti
uporište »Eliane 4« − odgovorio je Bigeard − inače je Dijen Bijen Fu…
***
U Washingtonu, senatori i članovi Kongresa postavljaju admiralu
Radfordu neka pitanja:
− Može li američka avijacija spasiti Dijen Bijen Fu?
− Prekasno je!
− Bi li u vojnom pohodu sudjelovale sve snage SAD, uključivši tu i
pješadiju?
− Moguće je.
 − Savjetuju li načelnici štabova da Kongres dade predsjedniku
hitna ovlaštenja?
− To pitanje nije bilo razmatrano.
Lideri su zatim sugerirali zajedničku akciju i Foster Dulles je to
odobrio. Ali na prijedlog da se postigne parlamentarno rješenje kojim
bi predsjednik bio ovlašten da upotrijebi avijaciju, svi su prisutni
lideri, kojima se nisu usudili govoriti o atomskoj bombi, odgovorili
odlučno: Ne! Uplašeni riječima Fostera Dullesa i admirala Radforda,
smatrali su da bi intervencija značila pravi akt rata. Predsjednik
Eisenhower pokušao je ublažiti taj dojam maglovitom i zbrkanom
izjavom.
Iz Moskve se Alain Savary, umorivši se čekanjem Ho Ši Minova
znaka za početak pregovora, vratio u Pariz. Savary je doznao da je
njegov zadatak bio suviše kasno poduzet i da se sve odigrava u Dijen
Bijen Fuu.
***
U uskim prolazima što vode u bolnicu stisnulo se kukavno stado
Alžiraca i Marokanaca koji su teško podnijeli sudar na uporištima
»Eliane« i »Dominique«. Gotovo satrveni čekaju u blatu.
− Gospodine komandante − rekao je jedan od njih, − ti si mi otac:
uzmi nas za sluge ili bolničare. Za nas je sve svršeno. Tamo gore ima
previše mrtvih. Zašto? Potrebni smo svojim ženama i djeci u
domovini.
Grauwin ih je blago uputio u njihove jedinice. Ali gdje su im
jedinice? Pošto im je većina oficira onesposobljena za borbu,
Sjevernoafrikanci će se vjerojatno pridružiti na strmim padinama
pored rijeke Vijetnamcima koje je Botella već otjerao kao strašljive
pse, i razoružanim Tajlanđanima što se skrivaju u rupe iz kojih izlaze
noću u potrazi za plijenom.
Okrenuvši se svojim instrumentima i prekoračivši tjelesa što ih
guraju prema operacionom stolu, Grauwin je odjednom začuo jecanje:
to Genevieve de Galard plače stojeći kraj zida skloništa. Ta se
stjuardesa usudila vratiti s posadom u Dijen Bijen Fu avionom koji je
već tri dana u kvaru i sada više ne zna kako da pomogne liječnicima.
Ambulante su prepune ranjenika i umirućih; bol je postala kruh što
ga jedu, prljava voda koju piju, smradni zrak što ga udišu.
 1. aprila 1954.
Cogny je bio zaprepašten dobivši uvredljivo pismo što mu ga je
Navarre poslao 29. marta iz Sajgona, a koje je našao među službenom
poštom. Lud od bijesa, nekoliko je sati pisao više verzija odgovora, ali
se onda naglo odlučio i zatražio sastanak s Navarreom koji mu ga je
odobrio za sutradan.
Što će biti od Dijen Bijen Fua gdje se Bigeard zakvačio za uporište
»Eliane«, gdje Grauwin smješta svoje ranjenike u blato, a gologlavi
Langlais iščekuje dolazak »Banjosa« koji će iskrcati dva zatražena
bataljona? U 4 sata ujutro odustali su od ponovnog osvajanja uporišta
»Eliane 2« čiji je jedan dio prepušten vijetmincima; u 9 sati Langlais
je uzaludno izvršio peti protunapad, a direktna vatra automatskog
oružja sprečava skupljanje većeg dijela paketa što ih spuštaju
padobranima. Jedna je »Dakota« oborena. Kapetan Bizard, kojeg je na
uporištu »Huguette 7« zamijenila četa 1. bataljona 2. puka silazi na
uporište »Huguette 1«, gdje on opet zamjenjuje tajlandski odred što
ga je Langlais dao razoružati, jer su se posljednji Tajlanđani koji su
držali uporište »Francoise« razbjegli i uporište je palo bez borbe.
Pa ipak, ti su Tajlanđani postojani kad njima komandiraju solidni
ljudi. Njihov 2. bataljon, koji je pokrivao most i cestu između uporišta
»Eliane« i »Dominique«, nije nikad posrnuo, jer su im komandant i
ostalo rukovodeće osoblje služili kao primjer. U noći kad su Alžirci s
uporišta »Dominique« pobjegli, oni se nisu maknuli. Stoički su
izdržali kiše što su preplavljivaie kotlinu. Dijen Bijen Fu je jednog od
njegovih oficira, sićušnog plavokosog husara, nekad vrio brižljivo
odjevenog, preobrazio u riđobrada gusara s trakom odrezanom od
padobrana oko čela, s rukom u zavoju, spremnog da okrene mitraljeze
na sve koji podvaljuju: poručnika Guya de la Malenea.
Cogny je poslao Navarreu ceduljicu da mu pokaže kako je moguće
voditi i podupirati operaciju pokrenutu u Laosu ako bi u Laosu imali
osamnaest »Dakota« i padobrane.
U 16 sati i 30 minuta Cogny je brzojavno poslao pu−kovniku de
Castriesu svoje tumačenje upute generala Navarrea u kome je ublažio
neke hrapavosti. Castries i Langlais sada znaju da se ne mogu više
nadati nečemu značajnom iz Hanoja.
U 18 sati prelazi borbena linija s uporišta »Eliane 2«, gdje je bio
uništen tenk »Bazeilles«, na čuku brežuljka. U noći počinje
iskrcavanje 2. bataljona 1. puka kolonijalnih padobranaca. Trajat će
do 4. aprila, jer se sabiralište svelo na južnu stranu piste, a linija leta
»Dakota« koje moraju letjeti na maloj visini vrlo je ograničena.
Izbjegavajući protuavionsku artiljeriju, jedva uspiju svake noći
izbaciti ljudstvo u jačini jedne čete.
Bombarder B 26, kojim je pilotirao poručnik Beglin, nije se vratio u
bazu. U noći je uporište »Huguette« preplavljeno jurišem koji je
progutao čitav garnizon.
Tog je dana stigao u Sajgon pukovnik Brohon i gotovo istog časa
otišao u Hanoj u avionu generalnoga komesara Dejeana koji ga prati.
Hitno je. Četvrt sata nakon slijetanja po jakoj kiši primio je generalni
komesar generala Navarrea, Bodeta i Cognyja na večeri u francuskoj
rezidenciji. Nakon večere održala se tajna sjednica. Kao i na
sastancima Suženog ratnog komiteta, nema sekretara i Navarre moli
da se ne zapisuju bilješke. Neće biti ni zapisnika. Razgovor čak nije ni
spomenut u bilježnicama ađutanata. Pukovnik Brohon izvještava o
prijedlogu admirala Radforda i prenosi pitanja što ih je postavio
Suženi ratni komitet. Brohon upozorava na opasnost što bi je izazvalo
izbacivanje nekoliko atomskih bombi, jer ne bi billo dovoljno da se
one bace na skladište, već bi morale biti izbačene što bliže centru
otpora: ma kako ograničeno bilo uništavajuće zračenje, udar
toplinskog vala zbog geografskog položaja kotline mogao bi biti
ozbiljna opasnost za garnizon. Osim toga, potrebna je krajnja
preciznost, a mjesta gdje bombe treba da padnu moraju biti
obilježena na tlu oznakama u boji kako ničim drugim ne bi mogla biti
zamijenjena. Ali u Indokini postoje samo žute oznake koje je zbog
dima ili magle što često prekriva bojište, teško raspoznati iz visine na
kojoj lete bombarderi. Uočljivije bi oznake morale biti dopremljene iz
prijestolnice ili bi ih Amerikanci morali spustiti padobranima. I na
kraju, kakvo će djelovanje imati atomske bombe na neprijatelja koji je
duboko ukopan? Isplati li se to učiniti s obzirom na diplomatske
komplikacije što će uslijediti? Neće li biti skuplja pita od tepsije?
General Navarre sluša mišljenja svojih potčinjenih, a svoj je odgovor
ostavio za sutradan.
 2. aprila 1954.
Nakon žestoke paljbe iz minobacača od 120 mm u noći s uporišta
»Eliane 4«, načelnik Seguins-Pazzisova eskadrona iz Castriesova štaba
posjetio je u svitanje položaj. Odveli su ga na komandno mjesto, gdje
Bigeard, koristeći se trenutkom mira, pije voćni sok sa svojim
sekretarom, pomoćnim oficirom i radistima. Predviđajući da bi neka
mina mogla probiti krov njegova slabog skloništa, Bigeard je u dnu
svoje jame dao iskopati štakorska gnijezda u koja se može uvući sa
svojom posadom kao što to čine vijetminci kad pljušte mine od 105
milimetara. Puzeći sve dovde, Seguins-Pazzis je vidio položaje za
gađanje utonule u blatu, mrtvace napola zatrpane ruševinama. Među
preplašenim licima, Bigeardovo, umrljano zemljom, ostavlja snažan
dojam zbog odlučnosti koja ga obilježava u toj zlokobnoj okolini.
− Kad vas čovjek vidi ovako kako mirno vladate ovakvom
situacijom − rekao je Seguins-Pazzis − prisiljen je da pomisli kako ste
rođeni za to.
Bigeard se nasmiješio. Prema Seguins-Pazzisu ne osjeća nimalo
ljubavi. Ne pripadaju istoj rasi. Seguins-Pazzis nije šef rulje kao on,
već oficir po tradiciji, aristokrat do srži, obrazovan i tankoćutan. A i
on je, sa svojim uskim licem, ćelavim čelom i melankolijom, sišao iz
galerije El Grecovih vojnika. Tim više vrijedi njegov kompliment.
Seguins-Pazzis ratuje elegantno i donekle ironično, kao da pripada
armiji Francoisa I u Marignanu. Taj konjanik koji uopće više ne
vjeruje u uspješnost svoga prvobitnog oružja u gerilskom načinu
ratovanja, tražio je da ga premjeste u kolonijalnu pješadiju, išao na
tečajeve orijentalnih jezika i bavio se muslimanskim problemima. Po
njegovu mišljenju, sukob u Indokini se neće riješiti na terenu, nego
na ideološkom planu, ali on potajno zavidi Bigeardu što tako
jednostavno gleda na to pitanje, kao što mu se divi i zbog neukrotiva
duha.
Bigeard se kočoperi. Sin je sitnog činovnika na željeznici u Toulu i
uvijek je spreman da životom plati pohvale što izlaze iz usta prinčeva
kojima se divi.
U Hanoju je ujutro u francuskoj rezidenciji održan novi sastanak.
Šezdeset B 29 s pratnjom od stotinu i pedeset lovaca mogu također
učiniti da se čuje grmljavina a da ne izbace munje. Kad se Maurice
Dejean u 14 sati i 45 minuta vraćao u Sajgon, vladin poslanik je donio
negativan odgovor generala Navarrea. Zbog straha da kineska
avijacija ne bi, kad na nju dođe red, napala Dijen Bijen Fu i njegove
zračne baze? To je razlog što su ga do danas navodili, isto kao što će
tvrditi da general Navarre nije znao da bi B 29 izbacivali atomske
bombe. Djetinjasta laž koja ne može izdržati ispitivanje stvarnosti:
general Navarre, specijalist za obavještajnu službu, nije mogao ne
znati u čemu se sastoji operacija »Lešinar«. Isto mu tako nije bilo
nepoznato da bi mu neminovno umaklo komandiranje takvom
cjelinom i da bi neki drugi general dobio njegov položaj, a on bi
odjednom postao podređeni.
Sukob između Navarrea i Cognyja odigravao se poslije podne od 16
sati i 10 minuta do 17 sati i 40 minuta u Navarreovu uredu u
prizemlju njegove vile kraj Velikog jezera potopljenog gustom kišom.
Vrijeme je loše i burno.
− Napisali smo jedan drugome neugodnih stvari − rekao je Navarre
hineći dobroćudnost. − Sada treba da mirno razgovaramo.
Cogny je prešao u napad i povisio ton. Ljutito je rekao Navarreu
što sadržava njegov odgovor i izjavio da više ne služi dobrovoljno pod
njegovom komandom, ostavljajući mu da odluči treba ili da bude
odmah smijenjen. Podsjetio ga je na to da je odluka o početku bitke u
Dijen Bijen Fuu pripadala isključivo glavnom komandantu, da su
slučajna rješenja u logistici uvijek dovodila samo do sloma i da on,
Cogny, koji je samo izvršavao naloge, misli da sudbina operacije
»Gono« ovisi, možda čak ove noći, o pojačanjima koja će biti ili neće
biti poslana.
Navarre je osjetio olakšanje jer se uvjerio da ga je Cogny već dugo
vremena optuživao, pred visokim ličnostima koje su dolazile u
Tonkin, zbog pogrešnih koncepcija ove bitke. Jednoga dana u Parizu,
pred generalicom Catroux i prijateljima, gđa Navarre je izvadila iz
torbice pismo što je kolalo salonima a u kome je njezin muž pisao:
»Ta s…..Cogny me svakog dana izdaje…«
To mu je ponovio.
− Da niste general sa četiri zvjezdice − povikao je Cogny −
prilijepio bih vam ćušku.
Navarre je problijedio. Na drugoj strani vrata tajnica je čula glasne
uzvike, ali oba su oficira sama. Cogny se sabrao i povukao.
 − Molim vas da to ostane među nama − rekao je Navarre.
− Smatram to svojom dužnošću − odgovorio je Cogny zalupivši
petama.

3. aprila 1954.
Koristeći se zatišjem, Langlais odlazi, kako to tamo zovu, u metro:
u tu mrežu rovova i mračnih hodnika kamo se sele da bi izbjegli
airtiljerijsku vatru, a u koju od 13. marta nisu vidjeli Castriesa da se
usudio ući. Možda zato, kako mi je to rekao, što je njegovo mjesto bilo
uz telefon. A možda i zato što ga nisu primijetili, jer je izlazio noću. O
Castriesovu mjestu, kao i Cognyjevu ili Navarreovu, mišljenja su
različita. Komandant zapovijeda sa svoga komandnog mjesta, to je
sigurno. Ali neke poteze valja učiniti, a ti potezi nisu bili učinjeni.
Mršavi vuk plavih očiju, velikih ušiju, za koje se ćovjek čudi što
nisu šiljaste, dugih čeljusti spremnih da grizu, usana tankih poput
oštrice noža, Langlais odlazi sam; na glavi ima izblijedjelu crvenu
kapu, a uza stegnuti pojas, ali ipak preširok, pričvršćen je revolver.
Snažni duh? Langlais nije umišljen. On samo priznaje kad pogriješi
prema ljudima i prilikama, jer on ima srca. Sinoć je primio od sestre
pismo koje je imalo žig Malestroita (Morbihan): »Vrijeme je lijepo.
Djeca se u vrtu igraju utvrđenog logora. Molim nebo da i njima dade
toliko hrabrosti kao vama…« Odjednom su mu suze potekle niz lice.
Prostodušno odbija poštovanje jer želi prijateljstvo, kojim sa svoje
strane ne škrtari i dijeli ga najvećoj sirotinji koju sreće u rovovima,
pred jamama, usred raširenih padobrana, ispražnjenih kutija od
konzervi, napuštene opreme i paketa za koje više nitko nema snage da
ih otvori. Pozdravljaju ga, a on svima steže ruke. Ulazi u skloništa,
sjeda na ležaje, daje bocu konjaka da svi uokrug iz nje piju, ponovno
izlazi na zrak, skače od jazbine do jazbine sve do krajnjeg položaja.
Meci se odbijaju o padine i zvižde, praskaju mine iz minobacača. On
se ne miče. Lišen uobrazilje, misli: »Mlate« a ne predviđa da bi ga
sudbina mogla baciti pod minu što pada. Kad se našao u situaciji da se
to gotovo dogodilo, oprašio je ljutito svoju uniformu, ali njegov se glas
kad govori u mikrofon ne mijenja niti mu klecaju koljena. Neke je
oficire smatrao kukavicama. Kao Bigeard, i on je ratnik, a rat je
njegov kruh. Nikad neće pomisliti da odstupi, jer to njemu ne pada na
um. Kod Bigearda je to drugačije: on nikad ne prihvaća, bez obzira na
cijenu, da bude pobijeđen, ali zna da može jednog dana biti iznenađen
šakama jednog mladog izazivača.
Langlais, dakle, ne predviđa najgore. On je siguran da će pobijediti,
dobiti pojačanja, iznova zauzeti izgubljene brežuljke, kao da će
oživjeti iako se narednik Sammarco, otlkako je vidio ubijenog
potpukovnika Gauchera, počeo pitati kako će sve to završiti. U
petnaest dana, koliko je bio određen da bude u predstraži, odlazio je
sa tri nasumce uzeta Tajlanđana i smjestio se jedan dio noći s druge
strane bodljikave žice, na mjestu što mu je bilo određeno da promatra
kako napreduju neprijateljski radovi. Kad su čuli njihove pijuke,
Tajlanđani su ga upozorili i Sammarco je dao obrani znak za uzbunu
šapćući u svoj odašiljač. Onda su legli potrbuške da ne bi bili
pogođeni plotunima artiljerije što su padali ispred njih. Ali svi
narednici kao Sammarco, koji vide kako prolazi Langlais, ponovno
stječu povjerenje. To je samo loš trenutak koji će proći: nešto će se
dogoditi i promijeniti situaciju.
U Hanoju je general Navarre poslao generalu Cognyju odgovor na
njegovo pismo od 1. aprila: uzeo je u obzir Cognyjevu želju koja se
podudara s njegovim ličnim stajalištem da mu ne produži boravak
nakon ovoga operativnog razdoblja. Odbio je da se upušta u
bespredmetnu diskusiju o snagama kojima je Cogny raspolagao u
toku bitke i izjavio da čuvanje važnih položaja delte ostaje jedna od
njegovih briga. Ujutro je u tvrđavi održana konferencija obaju
generala i komandanta avijacije ekspedicionoga korpusa.
U noći je iskrcan posljednji odred pojačanja na osovini piste
između uporišta »Huguette« i »Epervier«, na jedinom području gdje
je iskrcavanje još moguće. U 23 sata, tek što se posada za postavljanje
oznaka smjestila da primi »Banjose«, izbio je napad na uporište
»Huguette«. Langlais je pustio prve avione da čekaju, a onda je
izabravši rizik nesretnog slučaja da netko padne među neprijatelje
odlučio da padobranci skaču usred utvrđenog logora. Dao je nalog da
se zapali bačva benzina u koritu rijeke malo nizvodno od mosta, da bi
imali oznaku za snalaženje, kako bi pojačanja bačena s male visine
pala među bodljikave žice u područje bolnice i na teren za
helikoptere. Brzom intervencijom rezervnih dijelova i tenkova oko
ponoći je raskrčeno uporište »Huguette«.
 4. aprila 1954.
Brechignac, koga zovu »Breche«,* komandira 2. bataljonom 1.
puka kolonijalnih padobranaca, namijenjenih uporištu »Epervier«;
došao je noću u poderanoj odjeći na Langlaisovo komandno mjesto.
Brechignac, zdepast, vedra lica, svijetlih očiju, jedan je od najstarijih
padobranaea i najsavršenijih oficira francuske armije. Kad se govori o
njemu, kažu: »To je velik čovjek.« Bigeardov suparnik koji ga baš ne
voli mnogo. Za razliku od Bigearda, on je skroman, jednostavan i
nepristran. Njegovi su sudovi jasni, ponekad grubi, on nikad ne
opozove odluku ali su njegova velikodušnost i hrabrost legendarne.
* Breche, franc. − prolom, proboj, oštrica noža. Op. prev.
Ne skaču samo padobranci. Otkako se doznalo u kakvu je položaju
utvrđeni logor, prijavilo se na tisuće dobrovoljaca; ponekad čitave
jedinice. Langlais se dugo i bijesno svađao sa štabovima u Hanoju
prije nego je dobio pristanak da ih puste da skaču padobranima i bez
pouke. Svatko se može usuditi da prvi put skače, jer ne zna što to
znači. Drugi put…
Dane i dane prije odlaska, sate i sate prije odredene večeri,
dobrovoljci su mogli osjetiti domet ludosti svoje namjere, žvakati i
prežvakavati opori okus u ustima što ga daje blizina smrti, gušiti
zijevanje što izaziva stezanje solarnog pleksusa pred planom područja
za iskakivanje smještenog između mina, polja bodljikave žice i
prednjih neprijateljskih rovova. Sat i pol leta na »Dakotinim«
klupama iscrpi ih dokraja. Pilot smanjuje rad motora i u spiralama se
spušta ugašenih svjetala prema mračnoj kotlini, stresavši se ponekad
u vrtlogu plotuna protuavionske artiljerije. Kroz otvor razjapljenih
vrata prolaze svjetla požara, pale se kratki svjetlosni signali. Dvanaest
ljudi ustaje, pričvršćuju konope o čelično uže u avionu s pomoću
kojeg će se otvoriti glavni padobran i čekaju nalog da zarone. Da su
znali, mogli su još odustati i nitko ne bi imao pravo da ih prezire, jer
ono što oni rade prelazi ljudske snage.
»Brojit ćeš do tri…«
S nosom na leđima druga koji je pred njim, pipajući traže metalnu
ručicu za otvaranje padobrana koja može biti spas, jer sada više nema
vremena. Sada će izgubiti tlo pod nogama rekavši samom sebi: ako se
padobran ne otvori, nitko ga se neće čak ni sjetiti, opća je nesreća
toliko velika, nitko neće zadržati uspomenu na takav dobrovoljni čin
koji kao da se utapa čak u očima tih heroja u ponoru opće gluposti.
Kratki trenutak užasna straha i beznađa koji ponekad pilot još
produži s oklijevanjem. Ostalog se većina od njih ne sjeća, jer je sve
prošlo suviše brzo i sretni su što su ostali živi; bačeni usred
bodljikavih žica, šibani zvižducima mina, zaboravljaju hropac što su
ga ispustili kad su izgubili tlo pod nogama i kad je šum i mučan miris
iz aviona zamijenila tišina i svjež zrak. Kako da iziđu iz tih zamršenih
žica čije pandže razdiru odjeću i kožu, kojim pravcem da se upute
kako bi našli obećanu pomoć? Nevažno pitanje kad je srce ispunjeno
pobjedom nad samim sobom. Područje utvrđenog logora je u tmini,
ali ljudi na kraju uspijevaju − čak i kad padnu na mrtvačnicu, usred
leševa − da podižući zaklopac nekog skloništa pronađu živa lica koja
govore istim jezikom kao oni i upućuju se prema zbornom mjestu.
Langlais se nekoliko puta iznenadio primivši pisma i boce muškatova
vina što su ih donijeli kuriri koji su malo dalje odatle bili ubijeni
minama.
Te je nedjelje svanulo u 4 i po sata. U 5 sati sunce je obasjalo
nazubljene vrhunce, njihove plavičaste bokove izbrazdane
paljevinama od napalm-bombi, ogoljele glavice brda, dvostruke
okrugline uporišta »Eliane 1« i »Eliane 4« što ih sada zovu »Lollo«,
ravnicu sive i žute ilovače načičkanu oružjima i bodljikavom žicom na
kojoj je rasuto na tisuće padobrana što ih više nitko ne sakuplja,
nadutu od nasipa, raspucalu od minskih rupa u kojima se usmrdjela
voda preostala nakon oluja. Čudna planeta na kojoj žive sjene s
čeličnim kacigama ili isprepletenim lišćem lontara na glavi,
razdijeljena nadvoje zavijuoima rijeke, s nebom što tutnji od aviona
između kojih se rascvjetavaju grozdovi crnog dima što ih vjetar
razvlači ma sve strane. U blizini komandnog mjesta leži još uvijek
trup iščupanog drveta čiji sok, što se nije posušio, polagano teče. Kao
u uskrsnoj liturgiji, započet će dvoboj između života i smrti.
Tog je dana nada prošla kroz radio-prijemnike jer je Cogny javio da
će pojačanje što ih šalje metropola omogućiti da se povećaju efektivi
u snazi jednog bataljona. Doznavši tu novost, Langlais je urlao od
radosti. Ali gdje da prime taj novi bataljon, ako se izbočena utvrda
uporišta »Huguette 6« više ne drži? Sada je već dovoljan i sam zamah
vjetra pa da odnese padobrance u neprijateljske linije. Iznad uporišta
»Isabelle« bilo je potrebno pet sati da se iskrca sedamdeset ljudi. Po
danu je još gore. Iz visine od 3000 do 4000 metara, jedine na kojoj
avioni mogu izbjeći uništenje, paketi se bacaju nasumce i uludo
usprkos svim načinima ciljanja što se mogu zamisliti. Bez zaštite
lovaca, »Packeti« što prazne odjednom svoj tovar, poput kamiona što
sam istresa svoj teret, stresu ponekad svojih šest tona na kilometre
odavde. Pokušali su izbacivati terete što su ih smjestili u spremišta B
26 u brišućem letu; rezultati su bili tako loši da su morali odustati. Po
lijepom vremenu osamnaest »Dakota« svakog dana uspijevaju da
izbace padobranima terete od kojih polovica pada vijetmincima.
Od 13. marta ekspedicioni korpus pojačava logistiku
neprijateljskog borbenog korpusa rasipajući po njihovim položajima
velik dio svojih namirnica i municije. U radio-emisijama što ih daju
gotovo svako veče, vijetminci ponavljaju: »Hvala za mine od 105
milimetara. Vratit ćemo vam ih, ali iz cijevi minobacača.« Kamionima
»Molotov« i GMC., narodnim nosačima, čamcima, konjima i
»Peugeotovim« biciklima valja dodati avione. Kad su dolazile ujutro
prve »Dakote«, vijetminci su se smijali i klicali »Tan cog tren troi! Evo
zračnih nosača!« To je Navarreov osobni prilog kineskoj pomoći, što
ga daje zato što ne zna iskoristiti zračna sredstva.

Noć između 4. i 5. aprila i dan 5. aprila 1954.

Langlais se upravo kanio ispružiti na svoj ležaj kad se u 20 sati
sručila grmljavina Džapovih mina od 105 mm na uporište »Huguette
6«. Clemencon, koji zapovijeda uporištem, poziva svoje rezerve.
Langlais mu preko radija javlja da mu šalje Cledicovu četu
Brechignacova bataljona. Dvije baterije iz glavnog centra rigaju
neprekidnu vatru.
U 21 sat vijetminci su se ukorijenili u utvrdama. U 21 sat i 30
minuta Cledic je usprkos neprijateljskoj artiljeriji uspio stići na
uporište »Huguette 6« i spojiti se s legionarima koji se odatle nisu
micali, ali je uporište uskoro zatražilo pomoć. Mladi je mjesec iščezao
iza planina i u mrkloj noći »Dakote« su nastavile iskrcavati pojačanja
usred bodljikave žice.
Langlais je primaknuo Baillyjevu četu 8. udarne grupe. Tourret je
zatražio da je potpomognu tenkovi.
− Koliko je bizona sposobno za kretanje? − upitao je Langlais
Hervoueta.
 − Dva.
− Neka krenu!
Bailly napreduje jarkom što se proteže istočno uz avijatičarski
teren. Bio je u velikoj nevolji prije nego se približio uporištu
»Huguette 6« do kojeg ne može stići. Vijetminci su okružili uporište,
zakrčili sve južne prilaze i pucaju na tenkove protutenkovskim
oružjem. U 4 sata ujutro Langlais je uzbunio Bigearda koji je sve
pratio preko radija u svojoj krletki na uporištu »Eliane 4«.
− Ne spavaš? Možda ću te trebati.
Vrativši se u nedjelju uveče u Pariz, pukovnik Brohon je otišao u
Ulicu Puvis−de−Chavannes, u privatnu palaču gdje usred oklopa i
zastava živi general Ely poput smjerne sjene nekadašnjeg vojskovođe.
Izvještavao ga je do u pojedinosti o svojoj misiji i argumentima
kojima se služio Navarre da odbije američku intervenciju, kadli je
razgovor prekinuo oficir narodne obrane koji je donio vrlo hitnu
poruku. Razmislivši, Navarre je prihvatio operaciju »Lešinar« i želi da
se ostvari u roku od šest do osam dana. Zašto je Navarre promijenio
mišijenje? Kako to da je kineska avijacija postala nevažna?
Neočekivani preokret ublažio je izražaj lica pukovnika Brohona, a
zagonetni je smiješak prešao sivim, poput mrtvačke maske zgrčenim
licem generala Elyja; ovaj je odmah sazvao sastanak Suženog ratnog
komiteta u Matignonu.
Atmosfera je burna. Potkraj popodneva napali su demonstranti
kod Slavoluka pobjede predsjednika vlade i Renea Plevena.
Uznemireno novostima iz Dijen Bijen Fua, Udruženje bivših boraca iz
Indokine pozvalo je svoje pristaše da javno osramote ministre. Rene
Pleven, koji je deset minuta bio zarobljen gomilom, s teškom je
mukom, kao i Joseph Laniel, stigao do svojeg auta.
Riječ je dobio pukovnik Brohon; on je ponovio ono što je znao o
Dijen Bijen Fuu, kao i ono što mu je rekao general Navarre. Neki su
se članovi vlade pokušavali uvjeriti kako položaj nije tako tragičan i
postavljali su pitanja u nadi da će Brohon podržati njihove iluzije.
Prema riječima nekog svjedoka, odgovori su bili vrlo oštri, a isto je
tako bio uništen i mit o Crevecoeuru o kome se već pričalo da će
spasiti Dijein Bijen Fu s pomoću bataljona iz Laosa. General Fay je
trijumfirao, a Ely kao da je nešto glumio.
 Suženi se ratni komitet složio dakle u tome da je operacija
»Lešinar« jedino sredstvo s pomoću kojeg se može spasiti Dijen Bijen
Fu pod uvjetom da bude, prema riječima kojima se poslužio general
Navarre u svom brzojavu, neposredna i temeljita.
Vrijeme hita. Odlučeno je da se na savjetovanje pozove ambasador
Sjedinjenih Američkih Država u Parizu. Netko je spomenuo da će to
biti teško s obzirom na to što je nedjelja i već blizu ponoć. Za nepune
tri minute Douglas Dillon je odgovorio na telefonski poziv. Dolazi.
Savjet je u neizvjesnosti. Joseph Laniel je pred ministrom vanjskih
poslova zamolio ambasadora da zatraži od američke vlade da otpočne
operacija »Lešinar«.
Douglas Dillon je obećao da će odmah obavijestiti svoju vladu.
Međutim, dao je naslutiti da će se predsjednik Sjedinjenih Država,
suprotno od onog što se prije mislilo, morati konzultirati s
Kongresom. Zbog razlike u vremenu ne mogu se nadati da će već
sutira primiti odgovor. Dva nosača aviona 7. flote − »Boxer« i
»Philippe Sea«, prema jednima, »Essex« prema drugima − opremljeni
atomskim bombama već krstare zaljevom u Tonkinu. Istovremeno
admiral, komandant te eskadre i njegov štab nadlijeću u noći utvrđeni
logor Dijen Bijen Fu. Brujanje »Dakota« što bacaju svijetleće rakete i
kante napalma onemogućuje Langlaisu da čuje buku grmljavine
mlaznih aviona iz kojih američki oficiri već prepoznaju put i cilj.
Šest je topova baterije koja podupire akciju na uporište »Huguette
6« uništeno. Zamijenili su ih minobacači od 120 milimetara. Bigeard
je sišao s uporišta »Eliane 4« i u džipu s Langlaisom stigao na uporište
»Huguette 3« gdje se nalazi Clemencon. Pred kartama i fotografijama
snimljenima iz zraka Bigeard sastavlja svoj scenarij i diktira
zapovijedi svom pomoćniku-sekretaru koji ih piše u stroj, traži pomoć
avijacije u svitanje i preuzima komandu cjeline operacije. Od snaga na
uporištu »Huguette 6« zahtijeva da se održe, od Baillyjeve čete da se
ne da izbaciti iz šanca gdje se nalazi. Grozničava pogleda, pijući kavu
što je unaokrug poslužuje neki legionar, čvrsto odlučivši da dobije ovu
rundu, poslao je u 6 sati poručnika Le Pagea na čelu čete koja je
doprla do Baillyjeve čete, prešao ga, povukao za sobom zaostale
dijelove i nanovo zauzeo čitav izgubljeni teren. Neprijatelj je
umaknuo, povukao se, a artiljerija i minobacači su ga uništavali.
Dvadesetak vrlo mladih vijetminskih vojnika podiglo je ruke uvis i
predalo se. Među bodljikavim žicama leže hrpe leševa. Stigla je
avijacija i završila posao. Langlais priznaje da nikad nije vidio toliko
mrtvih. Od četiri bataljona 308. i 312. Džapove divizije koji su bili
napadnuti jedan je potpuno uništen. Ostalo je četrdeset legionara iz
čete što je bila na uporištu »Huguette 6«, dvadeset ljudi Cledicove
čete; većina oficira koji su sudjelovali u operaciji mrtvi su ili ranjeni.
Odred Bigeardova bataljona koji je vodio protunapad spojio se s
Baillyjevom četom svedenom na vlastitu sjenu. Mrtve su zatrpali u
rovove.
Ovo je pobjeda kakvu Castries nije znao izvojevati na uporištima
»Beatrice« i »Gabrielle«, a koju je odnio običan komandant bataljona
sa slabim sredstvima. Ona je skupa, ali dokazuje da je uspjeh Dijen
Bijen Fua ovisio o ličnosti komandanta jednako kao i o taktičkoj
situaciji. Ma kako se činilo neobičnim, uklinjavanje obrane možda i
nije bila glupa zamisao. S odlučnim ljudima brzih refleksa i dobrih
živaca možda bi bila iskopala Džapu grob. Možda još ništa nije
izgubljeno. Nesreća za Dijen Bijen Fu jest u tome što je Navarre
nagomilao sve rizike poraza prihvativši da se upusti u bitku u kotlini
tri stotine kilometara daleko od Hanoja i u trenutku kad je
neprijateljska strategija popevši se na najvišu tačku svog savršenstva
nosila u samoj sebi uzrok propasti. Birajući najgore, Navarre čak nije
umio ulijevati štovanje pobjednicima. Kao da je oko sebe okupio samo
one koji gube.
U Washingtonu je noć tek prekrila kupole Kongresa kad je Foster
Dulles primio u State Departmentu šifrirane brzojave svog
ambasadora u Parizu. Pitanje mu se više ne čini tako jednostavnim
otkako je, da bi pripremio javno mišljenje na događaje, održao svoj
govor u Oversea Press Clubu, zatim sazvao lidere Kongresa da bi im
izložio situaciju u Indokini i namjere admirala Radforda. Odlučni
»ne« što ga je doživio prisiljava ga da se odrekne svake inicijative i da
pribjegne onome što je u nedostatku boljeg neki senator nazvao
zajedničkom akcijom slobodnih nacija. Francuski ambasador u
Washingtonu vjerojatno nije imao vremena da o tome obavijesti svoju
vladu kad je Douglas Dilion bio pozvan u Pariz u ponoć.
Obrana Laosa što ju je general Navarre preuzeo na svoj račun a da
nije dobio izričiti zadatak i greške što ih je počinio da bi je osigurao
mogle bi skupo stajati čovječanstvo. Noć još nije dokraja rasprostrla
svoje velike tmine na planeti, ali se u Dijen Bijen Fuu dva iscrpljena
protivnika vraćaju svaki na svoju stranu. Sunce pritišće potiljke i
zemlju na kojoj se noćašnji i jutrašnji leševi počinju raspadati.
Uostalom, načelnik štaba 57. puka* nije ovdje da udiše miris rascvalog
drveća.
* Džapov puk. Op. prev.

6. aprila 1954.
Suženi ratni komitet koji se i opet jednom sastao u Parizu bio je
silno iznenađen brzojavom što ga je Foster Dulles upravo poslao svom
ambasadoru u Parizu. Tresla se brda, rodio se miš: jedina akcija što se
može zbiti u Indokini treba da grupira osim tri velike zapadne sile još
Australiju, Novi Zeland, Sijam i Filipine. Gromki prijedlozi admirala
Radforda, spremnog da uništi svakoga tko ne misli kao on, da istrijebi
komuniste protiv kojih se borio u Koreji i da poduzme atomski
križarski rat protiv Kine vršeći pritisak na State Department, sukobili
su se s bojaznima Kongresa i utonuše u internacionalnu proceduru.
Predsjednik Eisenhower se brzo pomirio s time da se sve utopi u zbrci
mišljenja.
London traži pošto su se s njim konzultirali, dopunske informacije.
Već je gotovo sasvim sigurno: ako bi došlo do intervencije iz zraka,
atomske bombe neće biti upotrijebljene.
Nitko se prije konferencije u Ženevi, koja treba da počne 8. maja,
ne bi usudio poduzeti ono što bi bilo nepopravljivo,* a u svim
okolnostima velika većina razboritih ljudi uvijek više voli da vidi kako
se širi njihov trgovinski uvoz nego da spašavaju luđake. Velika
Britanija je bez ustezanja izgubila svoje carstvo u Indiji. Zašto bi
podupirala budale koje su se zakvačile za Daleki istok? Ako
diplomacija već nečemu služi, ona će se temeljito zauzeti za to da
lešinar što ga je admiral Radford stavio na nježna ramena generala
Elyja bude strpan u kavez.
* Pisac misli na bacanje atomske bombe. Op. prev.
Da li se Navarre nada da bi intervencija izvana mogla spasiti Dijen
Bijen Fu? Nitko ga u tome ne pomaže. Sestra Ana, koju je smjestio na
najvišu kulu tvrđave u Hanoju, ne vidi da išta dolazi. Odlučio je da u
svakom slučaju izvede u razmaku od desetak dana operaciju koja će
pružiti podršku sa četiri Crevecoeurova laoska bataljona i tri
bataljona padobranaca koji će biti iskrcani blizu Dijen Bijen Fua: u
stvari, Cognyjev satelit bez pokretljivosti o kojoj se sanjalo i koji će se
pokrenuti u posljednjem času.
Navarre već dugo razmišlja o umjetnoj kiši kao o odsudnom
rješenju. Iz Pariza je došao oficir specijalist za naučna pitanja s
vrećama drvenog ugljena natopljenog srebrnim jodidom. On je na
kraju padobrana spustio košarice pune zapaljenog ugljena iz kojeg se
širio dim, i zračne struje su proširile dim što je stvarao ogromne
oblake. Na nekim mjestima padala je tuča.
Navarre je sanjao da bi na taj način učinio neupo−trebljivima loše
ceste kojima se služe neprijateljski konvoji i onemogućio Džapu
opskrbljivanje hranom i municijom. Usprkos lošim iskustvima on se
tom idejom oduševio. Ali ne može se samo tako zapovijedati oblacima
i vjetrovima, a i ovdje »termiti« koji imaju duh i vjeru pobjeđuju
tehniku.
Da bi Dijen Bijen Fu bio spašen, Navarre to sad zna, ostaju još
samo altomske bombe što će ih izbaciti B 29 amerićkih zračnih snaga
s Filipina što dolaze iz Clark Fielda, s istoka krilati konji koji iza sebe
bacaju bljesak i snagu sunca. Kad se pojave, nebo će se odjednom
pretvoiriti u oganj i pretvoriti u pepeo borce protiv kojih ne pomaže
nijedno klasično oružje. Navarreove će zvjezdice ostati prišivene na
njegovim ramenima, ali Langlais će vidjeti druge − atomske
»zvjezdice« − kako padaju na planine i odskaču. Ali dokle? Kako će
svijet prihvatiti širenje vladavine Hirošime? Kakvo će prokletstvo
pasti na naciju koja bi pretvorila u kreč stotinu tisuća muškaraca i
žena na zemlji njihovih predaka da bi bila ispravljena pogrešna ocjena
jednoga generala? Je li to morilo Navarrea kad je najprije odbio B 29,
ili mu je bilo silno stalo do položaja glavnoga komandanta koji bi mu
izmakao da je prihvatio bombardere?
Otišao je ponovno u Sajgon odakle će bolje nego u Hanoju moći
pratiti razvoj političke situacije.

8. aprila 1954.
Francuski ambasador u Washingtonu iznio je Fosteru Dullesu kako
je njegova vlada razočarana.
− Buidući da nije predviđena nikakva direktna i bez sumnje
odlučujuća pomoć za Dijen Bijen Fu − rekao je Bonnet − nije bilo
poitrebno prenaglo uspostaviti koaliciju koja bi na svaki način nastala
nakon završetka bitke i mogla bi u očima francuske javnosti
kompromitirati mogućnost za zaključenje prihvatljivog sporazuma u
Ženevi.
− Nepojmljivo je − odgovorio je Foster Dulles − da bi, pošto nisu
direktno angažirane u bitki i bez nekog novog otvorenog izazova,
Sjeđinjene Države mogle preuzeti inicijativu takve ratne akcije za
koju bi bila potrebna prethodna ovlaštenja Kongresa.
− U tom slučaju − odgovorio je ambasador Bonnet diplomatskom
blagošću pogibeljnijom od naprasitosti − izražavam Vašoj Ekscelenciji
žaljenje što je ta mogućnost bila razmatrana i što je ta nada, danas
neostvarljiva, bila uopće spomenuta.

9. aprila 1954.
Čitavu je noć bjesnjela oluja, čija se grmljavina spajala s
topovskom. Hoang di Hingova baterija, što ispaljuje plotune iz četiri
cijevi izbacujući pet ili šest hitaca, srušila je jedan avion »Helldiver«
flotile 3 F kojim je pilotirao visok flegmatični 24-godišnji mornarički
potporučnik Laugier, sin javnog bilježnika iz Orleansa. U trenutku
kad se bacio sa svojim padobranom a kupola mu se prekasno otvorila,
zamrsili su se konopci i on se survao s avionom u blizini uporišta
»Claudine 5«. Jedna četa 3. voda 1. bataljona 13. polubrigade pohitala
mu je u pomoć na čelu s kapetanom Capeyronom; odnijeli su njegovo
smrvljeno tijelo. Mornarički potporučnik Laugier jedan je od
posljednjih mrtvaca koji je bio pokopan u lijesu.
U slamnatim kolibama kirurškog bloka broj 1 u planini, desetak
kilometara sjeveroistočno od Dijen Bijen Fua, s druge strane
plavičaste čuke Fu Faja, profesor Ton tat Tung čitav je dan operirao
ranjene u glavu.
Dvadeset sedmi marta na Medicinskom fakultetu smještenom u
šumama Tujen Kuanga gdje je poučavao stotinjak mladih kirurga,
profesor Tung je primio na ne baš vrlo čistom papiriću na kome je bio
potpis Vo ngujen Džapa nalog da se hitno pridruži Narodnoj armiji u
Fran Dinu da bi postao medicinski savjetnik glavnoga komandanta.
Bile su potrebne tri noći da bi bolnička kola tipa »Molotov« stigla u
glavni stan po cestama na kojima su se kola sklizala u blatu na
uzbrdicama: usprkos napadu napalm-bombama i bombardiranju,
nitko nije mislio na opasnost. »Bilo je to lako«, rekao mi je. »Svi smo
bili opijeni pobjedom.« Nekadašnji Džapov kolega na Sveučilištu u
Hanoju profesor Tung ima duguljasto dobroćudno lice što zrači
inteligencijom.
Zdravstveno stanje u Narodnoj armiji zabrinjavalo je. Šest
pomoćnih liječnika nije stizalo da pruži pomoć ranjenicima, kojih je
bilo sedam stotina a evakuirali su ih u konvojima narodni nosači
prema bolnicama u pozadini pošto su im rane očišćene i stavljen gips.
Najteži je problem bio brzo razmnožavanje ličinaka žutih muha koje
su legle jajašca u rane na koje su gmizale kao na meku. Profesor Tung
iskušavao je sve farmaceutske pro−izvode kojima je raspolagao, osim
etera koji je kontraindiciran.
S druge strame, bilo je potrebno izliječiti lakše ranjenike da bi se
vratili u borbu, makar i privremeno zatvoriti i zacijeliti njihove rane.
Naposljetku, bilo je mnogo teških rana na glavama boraca zbog
nedostatka čeličnih šljemova i zbog borbi u rovovima. Operirao ih je
sam profesor Tung. Naučio je da uklanja strana tijela isisavanjem, a
zatim je zatvarao lubanje; naposljetku, u osam dana uspio je u tome
uvježbati nekoliko mladih kirurga. Kako nije imao
elektrokoagulatora, zatvarao je krvne sudove užarenim platinskim
nitima. Međutim, postojala je nevolja protiv koje nitko ništa nije
mogao: bio je to vjetar iz Laosa. Kad je puhao, tako je sušio grla da je
izazivao krvarenje iz nosa i teško disanje što je smetalo srcu.
Tog dana, stojeći od jutra uz operacioni stol, lica skrivena pod
maskom od gaze, čela blistava od znoja, profesor Tung je pokušao
mirno disati i ostati neosjetljiv na divlje ubode muha i krpelji, što su
se okomili na članke. Oko podne je ponovno nastala oluja i utopila
planine pod oblake koji su štitili avione. Kao i u noći, bilo je teško
raspoznati grmljavinu oluje od grmljavine topova. Profesar Tung je
malo govorio i u trenucima nestrpljivosti izražavao se francuski.
Otkako se pridružio oružanom ustanku, nastojao je da prilagodi
vijetnamski jezik tačnosti kirurškog umijeća i da stvori naučni
rječnik, ali strane riječi što su mu spontano navirale na usta nisu ga
ponižavale. Tako je i na ovom području htio potući Francusku otkako
je ekspedicioni korpus zamijenio profesore i kulturu čiji je sjaj još
blistao u duhovima. Kao i njegov prijatelj Džap, profesor je Tung
zapamtio pouke francuske revolucije koja nije prestala sijati klicu
slobode širom svijeta, a čijim su se sinovima na trenutke obojica više
osjećali od generala njezine armije i visokih predstavnika njenih
vlada.

10. aprila 1954.

Oko ponoći, iskrcan s 1. četom 2. B.E.P., kojom je komandirao
Lisenfeld, desetar Antoin Hoinant, porijeklom Belgijanac, koji se
vratio iz operacije »Atlante«, opiskrbljen onim što se naziva
»moralom«, ponovno se našao na uporištu »Claudine« s legionarima
13. polubrigade. Smatra da je imao sreću, jer je mnogo njegovih
drugova palo u rijeku, među bodljikave žice ili na artiljerijska oružja.
Za vrijeme svoga prvog noćnog skoka uživao je posebne pogodnosti:
svijetleći su meci okruživali avion i kad se »Dakota« otvorila, njegov
komandir čete poručnik Petre je rekao: »Gađaju nam u njuške…«
Sastavljena gotovo od samih Bao Dajevih Vijetnamaca, njegova se
četa pregrupirala kako je mogla i zauzela položaj sa 8. grupom duž
rijeke u »Epervieru«. Desetara Hoinanta koji je miran, staložen 28-
godišnji momak, najviše je iznenadilo potpuno nepostojanje
organizacije položaja na kome se našao. »Rovovi su često bili iskopani
samo u visini koljena«, rekao mi je. »Nije bilo skloništa, bunkera,
ničega.«
Brije dva dana Bigeard je odlučio da blefira vijetmince. Preko
radija se spominje mnoštvo izmišljenih jedinica da bi zbunili
neprijatelja koji sluša, a riječ bataljon upotrebljava se za ostatke četa.
Prije zore ljudi iz četiri čete 6. bataljona kolonijalnih padobranaca,
dok im srca uzbuđeno kucaju, čekaju početak pucnjave iz 20 cijevi od
105 mm i iz 12 minobacača od 120 mm koji će podupirati akciju
pažljivo pripremljeni za »glazbeni zbor«. U šest sati, za deset minuta,
1800 artiljerijskih hitaca pada na uporište »Eliane 1« dok su vrhunci
zaslijepljeni dimnim bombama, a Mont Fictif i Mont Chauve
neutralizirani sa 40 minobacača od 81 mm iz glavnog centra, paljbom
pješadije 1. B.E.P., 8. grupe i 5. B.P.V.N. i četverocijevnim
mitraljezima. Tenkovi neposredno gađaju uporište »Eliane 1«.
Trideset sekunda kasnije jiurišaju pod mitraljeskim rafalima prvi
valovi Trappove čete na zapadnu kosinu i tu su se prikovali usprkos
vijetminskim baterijama koje su stvarale strahovitu zapreku između
dva sljemena. Druga četa poručnika Le Pagea zaposlena je s ekipom
bacača plamena čije se sijevanje izdaleka vidi. Na uporište »Eliane
10«, Brechignacov bataljon, u stanju uzbune na podnožju brežuljka,
spreman je da pritekne u pomoć. Iz radio-prijemnika čuje se promukli
Bigeardov glas kojim upravlja operacijom, oko njega je na uporištu
»Eliane 4« osam primopredajnih radio-stanica. Najavljuje da su
izmamili vtijetmince. U 14 sati Le Page je pozvao Bigearda na svoj
mikrofon: »Cilj je dosegnut.«
Poručnik Le Page je sretan. Čitavo uporište »Eliane« je osvojeno.
Kasnije će reći »posjedovano«. Priznat će da je ujutro mislio na nj (na
uporište »Eliane«) kao i na sva druga čija romantična imena
prekrivaju dolinu i brežuljke, sa željom što je čovjek osjeti prema
lijepoj djevojci koju ugleda na ulici ili na kavanskoj terasi. Za Lilly, što
ju je legija smjestila pored nje (Eliane),* možda su se tukli nožem u
nekoj javnoj kući.
* Igra riječi sa ženskim imenima što ih nose vojna uporišta. Op. prev.
Posvuda teče krv. Na vrućini što je zgušnjava magla lebdi miris
petroleja, spaljenog mesa i leševa s otvorenim ranama prekrivenima
zelenim muhama. Odzvanja bič plotuna automatskih oružja. Meci
paraju zemlju podižući prašinu. Dobro nišanjene mine iz minobacača
od 120 mm pretvaraju sve u kašu. Ispod ratne spreme tijela se živih
kupaju u znoju. Da bi pozvao Langlaisa i rekao mu: »Brunov momak
Pierre izvršio zadatak«, Bigeard čeka da čete usklade vatreni plan i
sakuplja na tisuće granata na položaju da začepi opasne prolaze.
»Počeo sam smatrati protunapad povlasticom«, razmišljao je
poručnik Le Page dočekujući čete 2. bataljona 1. puka kolonijalnih
padobranaca koji dolaze da ga zamijene na ogromnom razvaljenom
groblju u što se pretvorilo uporište »Eliane 1«: operacija je stajala
padobrance stotinu ljudi; vijetmince pet puta više, čiji je komandant
puka pod kojeg je pripadalo uporište »Eliane 1« (brežuljak D 3 prema
neprijateljskoj nomenklaturi) lišen čina.
Nj. V. Bao Daj se ukrcao da krene u Francusku gdje misli dokazati
da utjelovljava sve snage svoje zemlje. Tome bismo se mogli smijati
kad politička komedija ne bi dovodila do drame i smrti. Jedino
generalni komesar Francuske, vlada i carev štab osjećaju ili hine da
osjećaju poštovanje prema Bao Daju. Otkako je najavljena
konferencija u Ženevi, Bao Dajeva vijetnamska je armija u rasulu. Ne
primjenjuju se pozivi u vojsku. Unovačuju samo mladiće koji to ne
mogu izbjeći ili studente koji su sigurni da će postati oficiri i očekuju
da će se domoći unosna položaja. Od 94.000 pojedinačnih poziva
izdanih samo u jednoj godini, pod prijetnjom prijekog suda za
nepokorne, nešto više od 5400 ih je izvršeno. Da bi ispunili praznine,
vršili su racije na rižinlm poljima i u gradovima. Regrute su Okružene
žandarima odvodili u kamionima u logore za obučavanje. Vojnici i
oficiri nisu govorili uvijek istim jezikom niti su pripadali istim
društvenim slojevima. Samo u aprilu 1954. Bao Dajeva vijetnamska
armija će priznati da je imala 3848 dezertera. U borbama je postotak
iščezlih pet puta veći od postotka mrtvih i ranjenih, iako u
ekspedicionom korpusu koji broji 63.000 Vijetnamaca u svojim
redovima iznosi svega deset postotaka. Šest mjeseci nakon stvaranja
bataljona na brzu ruku nestala je četvrtina njihovih efektiva. Za koga
bi se dale ubijati čete Bao Dajeve vijetnamske armije?
Sjajan oficir dok je bio u službi u francuskim zračnim snagama,
potpukovnik Ngujen van Hinh, koga je otac Ngujen van Tam,
predsjednik vlade, iznenada imenovao načelnikom Glavnog štaba
vijetnamske armije, prekrio se zvjezdicama i častima i živio na velikoj
nozi. Bao Dajevi vijetnamski generali voze se u američkim
automoblilima i priređuju koktele a da i ne sumnjaju da je u pitanju
sudbina njihove domovine. Njihova je mržnja prema komunizmu
izazvana povlasticama što im pruža kapitalizam: stabla banana, čast,
pijasteri.
Jedan od rijetkih vijetnamskih oficira koji znaju zašto se bore jest
pukovnik Leroy, sin žene s rižina polja i seljaka iz Beauce. Kao dijete
vodio je bivole na pašu. Poglavar je maloga katoličkog carstva u
Bentreu, smještenog južno od Sajgona između dva ogranka Mekonga
koji posjećuje u čamcu uz zvuk orkestra, priređuje velike religiozne
svečanosti s poganskim raskošem, citira Pascala i Montesquieua, a
njegovi vojnici nose mač obilježen križem. Taj zakleti Tamov
neprijatelj pokušava uspostaviti nepodmitljivu administraciju,
prijavljuje poglavare provincija koji vrše pronevjere, činovnike, koji
iskorištavaju ljude što kuluče da im grade kuće, zemljoposjednike
kojima obrađuju zemlju pripadnici milicije, oficire koji kradu državu,
administraciju što pronevjerava na milijune pijastera namijenjenih za
vojničke plaće ili umnogostručava broj primalaca obroka kako bi
falsificirala raspoložive svote u intendanituri. Jedini ministar koji ne
premješta vlasništvo svog okruga na vlastiti bankovni račun priznao
je nekom francuskom oficiru: »Već mi je dojadilo da budem pošten.«
 Da, osim visokih francuskih vladinih komesara koji podupiru svoje
vlade i žele sami sebe uvjeriti da je sve kako valja, tko bi se usudio
vjerovati da postoje ljudi koji bi se dali ubiti za Nj. V. Bao Daja? Koji
bi se vojnik te armije borio zato da se obogate veleposjednici i
poglavari provincija, kakvo bi se odricanje moglo zahtijevati od
podoficira koji su na račun svog porijekla postali za osamnaest
mjeseci pukovnici? A inajbolji među njima, ako nemaju kapitala da ga
sklone u Evropi, zašto bi se kompromitirali služeći Tajlanđane i
sumnjajući što će s njima biti ako Taj pobijedi? Kad je Cogny pisao da
su otkriveni opasni znakovi slabosti u trideset Bao Dajevih
vijetnamskih bataljona u Tonkinu, poslužio se ublaženim izrazom:
htio je reći pobuna, napuštanje položaja i odbijanje da se bore, dok se
ekspedicioni korpus ponekad suočavao s grupama gerilaca u dobi od
trinaest do osamnaest godina koji su se borili na život i smrt. U
jednom se trenutku pričalo da će ravnica delte biti surovo ispražnjena
a njezino stanovništvo preseljeno iznad 16. paralele.
Dakle, otkako je de Lattre mrtav, kakva se čast, kojeg Vijetnama,
može još naći u redovima armije NJ. V. Bao Daja, koju su obučavali
Francuzi, a plaćali Amerikanci? Kakve bi zamore i kakve bolove
podnosili ljudi za veličinu svoje domovine? Tko utjelovljuje taj narod
što su ga stoljeća i stoljeća tlačili mandarini i osvajači, a koji je
gladovao za pravdom? Nj. V. Bao Daj, ili ujak Ho; Vo ngujen Džap, ili
general Hin?
Iskrcavši se u Parizu, Bao Daj je bio toliko bestidan da je izjavio
kako okupljanje što se izvršilo oko njega dokazuje da se približava čas
jednodušnosti. Približava se, sigurno. Ali ne za njega.

11. aprila 1954.

U noći su strahoviti protunapadi zapljusnuli uporište »Eliane 1«.
Rano ujutro Langlais ide, kao što je uobičajio, na obilazak dviju četa
1. puka kolonijalnih padobranaca koje su izdržale. Sa svojim tjelesnim
stražarom prekoračuje neprijateljske leševe koji nisu mogli biti
pokopani. Neki umirući zaklinje pogledom, prsni mu je koš otvoren,
prekriven krvavim plikovima. Više nije sposoban za prenošenje, a ni
kirurzi više ne mogu spasiti sve ljude. Kad je Grauwin imao trideset
trbušnih operacija, odabrao je deset, a ostalima je injekcijama morfija
olakšao da umru. Neki između njih koji znadu njegove osjećaje prema
zapovjedniku 8. udarne grupe, hvataju mu se za noge: »Nemojte
dopustiti da umrem. Ja sam iz Tourretova bataljona…«
Langlais, koji to zna, odvraća glavu. Penje se na brežuljak gdje je
spušten padobranom paket od jedne tone koga nitko nije podigao, a
već se prije nekoliko tjedana srušio sa svojim ogromnim poderanim i
zablaćenim padobranom. Glavica brežuljka uporišta »Eliane 1« gdje
ljudi žive u rupama čije se stijene ruše, sada je samo ogromna hrpa
gliba i ruševina. Langlais šuti i steže ruke. Iz nekog skladišta municije
što je prestalo plamtjeti uzdiže se dim u vreo, miran zrak. Mračan,
gotovo postiđen zbog udobnosti što još vlada na centralnom području
komandnih mjesta, Langlais zna da ljudi više neće moći izdržati pod
artiljerijskom vatrom što uništava volju još prije nego tijelo pretvori u
blato.
Budući da ne postoje rovovi između uporišta »Huguette«, mora se
svaki put izvesti prava operacija da bi ovamo dopremili vodu i živežne
namirnice. Možda je zato Langlais odlučio da napusti uporište
»Huguette 6« kako bi bolje okupio svoje snage. Sumnja li da će ikad
moći nanovo osvojiti ono što više nema snage da održava? Pošto je
uporište »Huguette 6« izgubljeno, opasnosti pri spuštanju
padobranom postaju još znatnije: ljudi koji će pasti u rijeku i među
bodljikave žioe izvući će se, ali će namirnice i municija biti izgubljene.
Te Cvjetne nedjelje ubrao je otac Guidon, dušobrižnilk uporišta
»Isabelle«, nekoliko grančica s grmlja i održat će misu na
komandnom mjestu artiljerije. Poslije-podne očekuje pastora Tissota,
jedinog protestantskog svećenika, koji je stigao u utvrđeni logor
spustivši se padobranom.
»Momci«, često je govorio pastor, »ne misle da je nedjelja
gospodnji dan. Valja ih na to podsjetiti.«
Zajedno su posjetili ranjenike.
Uporište »Isabelle« je žestoko bombardirano. Iz male sobe gdje su
mu dva legionara pružila sklonište kako bi ga prisilila da napusti jamu
u kojoj je živio nekoliko centimetara ispod zemlje i bambusa, otac
Guidon je promatrao susjedna skloništa prekopana minama govoreći
samom sebi da mu prijatelj neće doći ali je upravo u tom trenutku
začuo korake. Na otvoru ulaza pojavilo se najprije blago lice, a zatim
malo pognuta pastorova spodoba.
 − Idemo li tamo?
− Siđite najprije ovamo − rekao je otac Guidon. − Bit ćete barem
zaštićeni od krhotina. Već vam ih je ionako bilo dosta.
Obojica su sjeli na poljski krevet i pjevali Bachove korale dok se
zemlja tresla od eksplozija.
Hvalimo svemogućeg Boga…
Taj flegmatični pastor koji ima neznatnu govornu manu i misionar
mršava lica imaju isti pogled iz kojeg izvire vjera.
− Idemo li? − pomovio je pastor.
− Pričekajmo malo − odgovorio je otac Guidon prošavši rukom
kroz dugu crnu bradu prošaranu bijelim dlakama što mu sakriva
duguljasto lice.
− Ali naš zadatak duhovnih pastira?
− Ja vam se divim − rekao je otac Guidon koji je zamijenio svoju
vojničku kapu kacigom. − Čini rni se kao da bombardiranje ne djeluje
na vas.
− Bez obzira što se dogodilo − odgovorio je pastor Tissot koga ništa
ne iznenađuje − mi smo uvijek s Gospodinom. Zašto da se ni zbog
čega uznemirujemo?
Otac Guidon je smatrao da nije tako hitno da iziđu, ali je ipak
pošao za pastorom. »Moram li naglasiti da smo išli dosta brzo?«,
rekao mi je otac Guidon. »Rušilo se i rušilo! Stigli smo do ogranka
streljačkih šančeva što je vodio u glavnu bolnicu i pastor se tu uvukao
kad sam se zbog zaglušne buke srušio na tlo, smlavljen, prekinuta
daha. Rekao sam samom sebi: ’Čudno, umirem bez patnje; samo mi se
vid zamagljuje…’ Kad sam ustanovio da nisam mrtav, jednim skokom
sam se našao u naručju bolničara koji su me prihvatili. Gušio sam se.
Dali su mi injekciju, polegli me na operacioni stol i sanitetski
poručnik Resillot me je pregledao. Među bolničarima je bio i neki
crnac, nekadašnji vijetnamski zarobljenik koji je donekle razumio
njihov jezik i kad su se zarobljenici ponekad žalili na hranu, on bi im
govorio: ’Zar ti je Ho Ši Min svakog dana davao kokoške?’«
Potkraj popodneva srušila se na uporište »Eliane 1« koncentrirana
artiljerijska vatra, tamo gdje je Langlais uputio jadne rezerve 6.
bataljona kolonijalnih padobranaca. Ljudi koji se uspinju prema goloj
čuki na vrhuncu što čitava pucketa od krijesnica i okružena je
oblacima dima, znaju što ih čeka, ali oficiri ih odvlače od njihovih
misli i vuku gore. Prvim valovima navale pokosili su vijetmince koji
su se sasvim približili. Skačući iz rupe u rupu, uspjeli su nanovo
osvojiti položaj. Kad ih je zamijenila jedna četa 1. B. E. P., bio je
ubijen poručnik Fromont i u jednom vodu 6. B. P. C. ostalo je ukupno
sedam ljudi; od toga će ih biti samo tri kad se zaustave na minskom
polju i usred noći počnu urlati da dođu po njih. Interna radio-veza
između bataljona koji vrše protunapad dršće od psovki, krikova nade i
poziva u pomoć.

12. aprila 1954.

U zoru valja izbaciti sve raspoložive dijelove kako bi i opet jednom
ponovno osvojili jedan po jedan izgubljeni položaj. Na zloikobnom
vrhuncu brda uporišta »Eliane 1« nagomilali su se leševi raskidani i
zgnječeni artiljerijom, a ostaci starog željeza i opreme pomiješali su se
sa crvenom ilovačom. U napola zasutim rovovima, iznad slabo
sahranjenih tijela, Brechignacov se bataljon još uvijek drži. Miris što
tu lebdi nije poput onoga kojim je Marija Magdalena prala Kristove
noge u Betaniji onog dana kad se slavi Lazarovo uskrsnuće, već miris
mrtvaca u grobu i pogani. Pojačanja što se spuštaju svake noći
padobranima više ne nadoknađuju gubitke. Nova kirurška ekipa
iskrcana noću nije dovoljna. Bigeard je napustio svoju jazbinu na
uporištu »Eliane 4« da bi s Langlaisom podijelio njegovo komandno
mjesto gdje preuzima upravljanje upadima.
Prema sveopćem mišljenju, Castries više ne sudjeluje, prepustio je
obranu dvojici svojih visokih oficira: ne predsjeda svakodnevnim
sastancima na kojima se proučava situacija i odlučuje o rasporedu
snaga. Zapravo, teret bitke leži ina ramenima jednog potpukovnika
koji nije dobio nikakvu štabnu formaeiju, a Castries igra samo ulogu
šefa pozadine. U svom skloništu, gdje sam uzima obroke, Castriesova
je zasluga makar u tome što ostaje miran, sudi sporove i stišava
zadjevice što nastaju zbog Langlaisove naprasitosti i bezobrazluka.
Jednog se dana Langlais grubo obratio potpukovniku Voineauu:
»Onda, više se ne pozdravlja?« i pljusnuo mu svoju čašu viskija u lice.
− Hoćemo li se tući? − predložio je Voineau problijedivši od
uvrede.
Castries je posredovao.
Ali podređeni su ga oficiri i podoficiri nekoć suviše često viđali
kako se besposleno šeće džipom sa svojom tajnicom da ne bi
pomišljali kako se s njom skriva na svom komandnom mjestu. A on je
pak dovoljno dugo živio s Marokancima i zna da šef ne smije biti
previše prisan.

14. aprila 1954.

Netačna i radosna novost o početku operacije »Condor« raširila se
po utvrđenom logoru strelovitom brzinom i pogledi su nesvjesno bili
upereni prema zapadu. Ljudi su gledali u mašti bataljone kako
forsiranim maršem napreduju preko džungle prema utvrđenom
logoru, i kako u određenom trenutku dobivaju podršku padobranaca
koji su se iskrcali nedaleko od kotline. Vide kako se situacija mijenja i
ukliješteni vijetminci bježe u planine. Ali izvidnica poslana u smjeru
Laosa nije stigla čak ni do sela smještenih kilometar daleko od
vanjskih obrana.
Castriesov brzojav, čiji je sadržaj očito nadahnuo Langlais, ukratko
je sažeo situaciju mračnom proročanskom rečenicom: Sudbina Gonoa
bit će odlučena prije 10. maja.« Tu se nalazi i ovaj ogorčeni komentar:
»… bez obzira na pravila o obučavanju u skoku«. Jer u Hanoju se još
uvijek raspravlja o tome da je skakanje neizvježbanih dobrovoljaca iz
aviona protupropisno.
Kao dokaz toga proročanstva, Langlais i Bigeard popisuju preostale
snage; na zapadnoj strani ostaci triju legionarskih bataljona: 814
ljudi; jedan marokanski bataljon sa dvije čete na jugozapadu; druge
strane drže bataljoni padobranaca, otprilike 2500 ljudi. Ostatak se
više ne računa.
Tog dana dakle valja zabilježiti da garnizon Dijen Bijen Fua nema
više od 3000 ljudi sposobnih za borbu. Dvanaesti marta 1953, uoči
bitke, bilo ih je više od 11.000. Od 13. marta iskrcana su četiri
bataljona. Nije bilo 12.000 mrtvih ili ranjenih. Gdje su ostali? Kao
pravi inventar svojih efektiva, Langlais neće da broji sjene, već ljude.
Grubo je odbacio one s uporišta »Isabelle«, izolirane i opkoljene i sve
one koji nemaju razloga da izlažu svoju kožu, to jest, ogroman dio
efektiva zvan »Francuska unija«. Oficiri i vojnici, Evropljani ili Bao
Dajevi Vijetnamci, koji još pružaju otpor imaju razloga da ne popuste
kojih ostali nemaju. Ma kako se činio slabim onima koji ne pripadaju
velikom oštećenom armijskom korpusu, on čuva svoju vrijednost i
zove se čast armije i vjernost zastavi. Vrline šefova i tu mogu
pridonijeti da se spasi ono za što se vjerovalo da je izgubljeno.
Položaji što ih više ne dijeli ni bodljikava žica postali su kosturnice;
protivnici se zavlače u zemlju na trideset metara jedni od drugih,
spremni da skoče. Na toj se udaljenosti mogu dozivati. Vijetminci su
jednog dana vikali: »Dovodimo vam ranjenike« i odredili mjesto
sastanka. Na kraju, nije bilo zamjene. Drugi put se približio izaslanik
s bijelom zastavom blizu nekog uporišta i rekao: »Imamo dva vaša
ranjenika. Dođite po njih.« Ljudi što su nosili nosila otišli su s jednim
bolničarom i mađarskim podoficirom lijepo zavinutih brkova, ali ih je
zasula puškomitraljeska paljba susjedne jedinice i vratili su se samo s
jednim ranjenikom i ubijenim podoficirom. Na uporištu »Huguette
6«, gdje se sada smjestio, konjički kapetan Bizard (koji je postao
padobranac) nije ništa izgubio od svoga dobrog raspoloženja. Kao i
njegov prijatelj Botella, koji komandira vlastitim bataljonom, čeka
događaj što će odlučiti o pobjedi. Čudna naivnost duha uvijek
pripravna na velike pustolovine! Već dva tjedna kapetani i poručnici
spavaju samo stojećki u svojim jamama kad iznad njih lebdi mir
poput ptice što se još usudila približiti iz zlokobne kotline. Noću drže
na ušima slušalice namještene na dužinu vala koji treba da im dade
znak za uzbunu. Mrtvaci, koje zakopavaju kad za to nađu vremena i
koje ponekad zatrpavaju u nekoliko metara rovova, posvuda trunu, a
njihov je smrad preplavio skloništa pomiješan s drugim još užasnijim
od bljuvotina.
Kad počne uobičajena večernja neprijateljska paljba, svaka četa
izgubi još tri ili četiri čovjeka. Mrak se iskorištava za prikupljanje
paketa u okolici, za kopanje ponekog šanca, pripremna služba odlazi
da donese, kad to može, nekoliko jerrycana* iz stanice za
pročišćavanje vode i još preostaje četvrt sata za brijanje. S povratkom
jutarnje svjetlosti budi se nova nada: nema više bojazni od juriša. U
kirurškim ambulantama i pomoćnim stanicama bataljona liječnici
očajavaju zbog gamadi što se silno razmnožila. U svojim nemirnim
snovima vide ih kako se u povorkama penju po zidovima, prekrivaju
krevete i nosila, jurišaju na rane njihovih bolesnika čija je nemoć već
nalik na smrt. Krezil** i vapno u skloništima više nisu dovoljni; morali
bi leševe duboko zakopavati, dezinficirati prilaze rovovima, zaustaviti
plimu blata gdje muhe legu svoje ličinke na izmetinama, urinu i
ostacima ljudskih tijela. Slava Dijen Bijen Fua, što ga uzdižu novine
slobodnog svijeta, sastoji se od borbe na najkrvavijem mjestu Azije
gdje vlada najveća zbrka u ime Zapada i od ljubavi prema lijepim
djevojkama koje su dale svoja imena uporištima. Nedostaje samo
posljednja nevolja, ne zna se zašto garnizonu ušteđena: komarci su
pobjegli.
* Jerrycan − posuda u koju stane otprilike 20 litara takućine. Op. prev.
** Krezil − dezinfekcijsko sredstvo. Op. prev.
Kao i prethodmih dana, oko 22 sata odjekuju iz mikrofona
francuskih linija prijekori upućeni na vijetnamskom jeziku
vijetmincima: »O neprijateljska braćo, osjećamo samilost prema
vama. Gotovo svi vaši pješaci su mrtvi. Ostali ste samo vi ovdje, a i na
vas će doći red. Zašto se ne vratite s nama u Hanoj avionima?…«
Puškomitraljezi i topovi odgovaraju. Major Narodne armije Hijen,
bivši naoelnik štaba 57. puka, koji je to zabilježio u svoje bilježnice,
dvaput je čuo ovu rečenicu: »Dosta vam je. Predajte se. Život će vam
biti lakši…«
»Da nam je život bio i deset puta teži, mi se ne bismo bili predali.
Zašto? Znali smo u to vrijeme i još otkako smo pobijedili na Him
Lamu da ćemo pobijediti. I čak da su nam najavili da svi moramo
ovdje umrijeti, mi bismo prihvatili. I ja sam se bojao smrti, ali kad nas
je mržnja podržavala, ništa joj se nije moglo oduprijeti.«

15. aprila 1954.

Od nekog vremena mnogo se govori o Castriesovu unapređenju.
Pravi heroj mora biti general i čak se i sam predsjednik Eisenhower
iznenadio pred generalom Elyjem što Dijem Bijen Fuom komandira
samo pukovnik. Gospođa de Castries se uzrujala. Buka oko tih
zahtjeva već je velika jer je o njoj pisao major Hijen, bivši načelnik 57.
puka, u svojim bilježnicama uveče 30. marta u kotlini Dijen Bijen
Fua. Kod vijetminaca svi su komandanti divizija ili pukova, koji
dožive i najmanji neuspjeh bili smijenjeni sa svojih dužnosti, čak bez
ikakve opomene, a jedno od pitanja o kome se kod nas usuđuje čak
raspravljati, našavši se licem u lice pred slomom, jest: valja li dati, ili
ne valja dati zvjezdice komandantu zlosretnog mjesta. Istina je da je
ličnost komandanta Gonoa tom prilikom okružena legendom što se
rodila iz drame. Imena nekih oficira iz utvrđenog logora počela su
bivati slavna, a pomisao o izvanrednom unapređenju, u punom jeku
bitke čini se da je dostojna nagrada za njihove zasluge. Kako se smije
zaboraviti šef a da se on ne povrijedi? I opet jednom valja nagraditi
cjelinu u njegovoj osobi. A zatim, Castries vrši funkciju divizijskoga
generala; zato što su ga smatrali toga dostojnim, izabrali su ga i
imenovali. Gilles je dobio unapređenje u svom krtičnjaku u Na Sanu:
sada je red na Castriesu. Nizom brzojava Navarre zahtijeva te
zvjezdice što će djelovati poput udarca bičem na moral garnizona.
Dobio ih je.
U ministarskom vijeću Marc Jacquet uporno nastoji da pukovnik
de Castries ne bude proimaknut u čin brigadnoga generala. »Ako se
izvuče, vidjet ćemo«, rekao je. »Ima vremena.« To je i mišljenje
državnog sekretara Pierrea de Chevignea koji se boji poraza
utvrđenog logora: »Pobjeda će vijetmdnaca biti manje bučna«, rekao
je, »ako zarobe samo pukovnika.« Ostali su članovi Vlade tražili da
Castries dobije svoje zvjezdice: »To će ga ojačati«, govorili su, kao da
se bitke dobivaju s pomoću zvjezdica.
Po čitavom utvrđenom logoru pljušte mine; bestrzajni topovi
smješteni na glavicama izgubljenih brežuljaka gađaju ljude koji još
uvijek pokušavaju pobrati pakete bačene padobranima.
Dolina Dijen Bijen Fua, gdje su neki posjetioci vjerovali da će u
decembru 1953. naći atmosferu ugodnog izleta u prirodu, postala je
dolina suza i smrti. Sve se pretvorilo u bol, ali nada ne napušta oficire
koji se sastaju potkraj svakog popodneva u rupi gdje Langlais i
Bigeard proučavaju situaciju. Ta nada pomaže da se podnesu neki
sitni, trenutačni lokalni porazi pošto je Godardova vojska na putu, a
američki se bombarderi spremaju da uzlete iz Manille. Među onima
koji izdaleka gledaju kako garnizon umire, tko bi imao hrabrosti da
svede tu nadu na istinske razmjere? Tko bi se usudio dokazivati
Langlaisu, Bigeardu, kapetanu Capeyronu ili podoficiru Sammarcu i
svima drugima da ne smiju računati na preokret situacije i da
operacija »Condor« još nije ni počela?
Velika stvar dana jest razgovor preko prijemno-predajne stanice
kojom Cogny javlja Castriesu da je postao brigadni general, da su
unaprijeđeni u viši čin Langlais, Lalande i Bigeard, da su stavljeni na
popis napredovanja u izvanrednim slučajevima neki oficiri i da su u
dnevnoj zapovijesti pohvaljeni garnizon i njegov šef.
Castries daje svoje epolete Langlaisu, koji je tušem pocrnio njihovu
crvenu osnovu; Langlais svoje predaje Bigeardu. Kako se, prema
navodima gospođe Castries, u Hanoju nisu mogle naći zvjezdice za
novog brigadira, Cogny je dao svoje što ih je nosio prije nego je postao
komandant snaga Tonkina.
»Šaljem vam zvjezdice i nešto čime ćete iz zaliti«, pisao je Cogny.
»Oči čitava svijeta uprte su u vas. U Hanoju su pedeset i dva
međunarodna novinara da bi pratili ono što vi radite.«
Pretraživali su sve pakete što su pali unutar položaja. Ništa. Gdja
Castries je rekla da će njenom mužu donijeti zvjezdice padobranac
koji će iskočiti te večeri. Prema Castriesovim riječima, bile su
iskovane u mehaničarskoj radionici legionara. Međutim, vijetminski
je radio ipak javio da su pale zajedno s bocama konjaka i oznakama
Legije časti, vojničkim medaljama i ratnim križevima u njihove linije.
Nazdravljali su vinogelom.

18. aprila 1954.

U noći, bojeći se da je tajna šifra otkrivena, komandant Clemencon
je govorio engleski javljajući kapetanu Bizardu da će nanovo zauzeti
uporište »Huguette 6«. Tog je dana Bizardu bilo 29 godina; u to rano
uskrsno jutro došle su žene da namirišu Kristovo tijelo i našle su
prazan grob: još više razloga da se ljudi sjete svega što se dogodilo.
Protunapad nije dosegao cilj. U 8 sati Bigeard je odustao od slanja
drugih jedinica u akciju i najavio da prekida operaciju. Bizard je
odgovorio da će se probiti vlastitim sredstvima. Da bi u tom uspio,
mora zauzeti jedan po jedan svaki rov što ga dijeli od njegove podrške
i doseći pod vatrom puškomitraljeza avionsku pistu. Od dvije stotine
ljudi koji su pokušali doseći centar uporišta »Huguette« stiglo ih je
osamdeset.
U čitavom kršćanskom svijetu, u katedrali u Hanoju kao i u
crkvama u Evropi, otpjevane su prve aleluje. U Dijen Bijen Fuu, gdje
se ljudi ispovijedaju i pričešćuju u grupicama, dušobrižnik Trinquaud
koji služi službu božju u skloništu blizu bolnice, izgovara taj krik
liturgijske radosti srca obuzeta žalošću: ono što se približava nije
pobjeda, već smrt. Kirurzi operiraju od 5 sati ujutro. U magli što se
raspršuje i čije pare kao da kipe iznad doline, žestoka se paljba
artiljerije i minobacača osula na centralni položaj; zemlja pljušti na
oltar i na ranjenike. Jedna granata od 105 mm očešala je kapetana
Capeyrona koji je nosio na komandno mjesto svog načelnika bataljona
popis prijedloga pohvala u dnevnoj zapovijedi; legionaru koji ga je
pratio iščupana je ruka, a neki Marokanac koji se slučajno tu našao
bio je ubijen. Capeyron je dobio samo krhotinu u bradu i ozlijeđena
mu je koža na glavi. Došavši u bolnicu, sretan je što je bio pošteđen,
ali osjeća da se približava vrijeme kad će uporište »Claudine« zadesiti
sudbina uporišta »Huguette 6«. Dakle, kamo će se povući? To će biti
kraj.
Kapetan Bizard je dobio pojačanja uzeta od uništenih četa
5.B.P.V.N. i 8. udarne grupe i odlazi da se nekoliko sati odmori na
uporištu »Eliane 4«. Uporište »O−pera« stvoreno je da bi slomilo
oštrice juriša između uporišta »Huguette 1« i »Epervier«. Sad mu nisu
dali žensko ime, već ime stanice metroa odakle izlaze turisti kako bi
otišli u Cafe de le Paix, među prostitutke s Madeleine koje tu piju
kavu. Novosti iz Dijen Bijen Fua zauzimaju pet stupaca u jednima od
novina, ali uskrsni praznici pretvaraju Pariz u grad koji očekuje samo
zadovoljstva od proljeća.
Langlais ide na ispovijed ocu Heinrichu i kaže mu:
− Idemo u katastrofu.
− Valja to prihvatiti kao oprost za naše grijehe − odgovorio je otac.
− Oh, ne − povikao je Langlais. − Nisam želio od vas utjehu takve
vrste. Recite mi da se varam, da ima još nade. Učinite čudo ako
ustreba.
Čudo bi bilo da je počela operacija »Lešinar«, kako se nadao
Navarre koji je došao da provede dva dana u Hanoju s generalom
Partridgeom, komandantom snaga azijskog jugoistoka. Međutim, tog
je jutra britanski ambasador u Washingtonu telefonirao u privatni
stan Fostera Dullesa da mu javi kako njegova vlada neće sudjelovati
na konferenciji predvidenoj 20. aprila o jugozapadnoj Aziji. Američki
državni sekretar se strašno naljutio.
 23. aprila 1954.
Usprkos otporu, uporište »Huguette 1« palo je u noći. Dvije čete
što su mu krenule u pomoć gotovo su sasvim uništene. U 7 sati
general Castries je pozvao Langlaisa i Bigearda. Valja nanovo zauzeti
uporište »Huguette 1«, jer inače se više ništa neće moći bacati
padobranima. Operacijom će rukovoditi Bigeard.
Bigeard se nakreveljio. Svi su bataljoni svedeni na četvrtinu svojih
efektiva, uništeni: samo još jedan vrijedi, koji ima oko 400 ljudi, ali on
drži uporišta »Eliane« s druge strane rijeke: to je 2. stranački bataljon.
Čak ako napad i uspije, taj se bataljon neće moći sačuvati i utvrđeni
logor neće više imati nikakve rezerve. Zbog svih tih razloga, Bigeard
ne želi uništiti posljednje snage i smatra ovaj protunapad opasnim i
uzaludnim. Langlais se složio s tim mišljenjem. Stotinjak ljudi što se
svakog dana spuste padobranom jedva mogu nadoknaditi polovicu
gubitaka. Često uvučeni u borbu tek što su stigli, većina od njih više u
zoru nije živa. Što će se dogoditi kad 2. stranački bataljon bude
uništen, kad na njega dođe red? Tko će ga zamijeniti na lijevoj obali?
General de Castries je uporan: protunapad će biti izvršen. Iako se
Bigeard užasava zbog beskorisnih gubitaka i uzaludnih napora,
pokorio se. Castries ostaje u njegovim očima jedan od rijetkih šefova
koji mu ulijevaju poštovanje.
Dijelove 1. puka kolonijalnih padobranaca, 6. bataljona
kolonijalnih padobranaca i legionare s uporišta »Claudine«
zamjenjuje na uporištu »Eliane 2« stranački bataljon koji mora da je
zauzeo položaj u 13 sati i 30 minuta na svojoj polaznoj bazi: jedna
laka četa u šancu sjeverno od uporišta »Huguette 2«, dvije čete na
odvodnom kanalu kod piste u visini uporišta »Huguette 1« i jedna
rezervna četa nešto niže u visini uporišta »Epervier«. Juriš treba da
počne tačno na minutu čim otpočne koncentrirana artiljerijska vatra:
rutinski posao za uvježbane ljude. Operacijom će upravljati
komandant 2. B. E. P. Lisenfeld. U 13 sati i 45 minuta dvanaest lovaca
i jedan B 26 nasrnuli su iz zraka na tačke otpora koje bi još mogle
smetati napredovanju. To je propalo, izjavio je Bigeaird koji je hinio
potpunu bezbrižnost i povukao se.
Mornarički poručnik Klotz iz eskadrile F11, koji je sa svojim
»Hellcatom« vrlo nisko pikirao na uporište »Huguette 1«, osjetio je
kao da je dotaknuo zemlju u trenutku kad je prelazio iz pikiranja u
horizontalni let. U stvari, vidjeli su ga u plamenu prije nego je
ispustio bombu. Prvi ga je nagon naveo da se popne u visinu i uputi
na jug da bi se pokušao spustiti na pistu uporišta »Isabelle«, zatim,
sjetivši se kako je jedan od njegovih drugova koji je pokušao isti takav
manevar eksplodirao u letu prije nego je dodirnuo zemlju, odlučio je
da što brže napusti avion. Uvjeren da se njegov leđni padobran neće
otvoriti, pokušao ga je izvući baš u trenutku kad ga je vjetar napuhao
i ostao je visiti na ramenima.
Gledao ga je pratilac Goizet i vidio kako je pao na rižino polje,
četiri stotine metara južno od uporišta »Eliane 2«. Meci su mu
zviždali kraj ušiju i zabijali se u zemlju nekoliko metara dalje od njega
i odjednom je postao svjestan da pucaju na njega. Kao što nije nijedan
avijatičar, ni on nije pripremljen za ovakvu kušnju: njegov je zanat da
prkosi drugačijim opasnostima. Priljubljen uz tlo, rekao je samom
sebi da se mora pokušati domoći potoka što ga dijeli od uporišta
»Eliane 2« da bi se tamo sklonio. Četa kapetana Capeyrona s uporišta
»Eliane«, koja je već 9. aprila išla u pomoć mornaričkom
potporučniku Laugieru, i Goizet iz svog »Hellcata« osuli su vatru na
položaje Mont Chauvea da bi bili brži od vijetminskih komandosa koji
bi ga htjeli zarobiti. Mornarički poručnik Klotz odjednom je ugledao
stotinu metara daleko od sebe ogromnog legionara kako trči prema
njemu. »Nećeš ostati ovdje dok neki momak izlaže svoj život smrtnoj
opasnosti zbog tebe«, rekao je samom sebi Klotz. Požurio mu se u
susret i dospio do njega. Legionar koji je baš u tom trenutku bio
ranjen u obraz i krvario, uhvatio ga je pod ruku i odvukao.
− Skini to sa sebe − rekao je legionar pokazujući mu pojas za
spasavanje jarkožute boje što ga mornari nose ispod padobranske
opreme.
Mornarički poručnik Klotz ga je uklonio i nanovo se dao voditi, u
skokovima, do uporišta »Eliane« gdje su mu pružili prvu pomoć.
Drugi stranački bataljon nije mogao pojuriti sa svoje polazne baze
u određeno vrijeme: nije bio na mjestu zbog suviše škrto izračunana
vremena za povratak na uporište »Eliane« i grešaka načinjenih na
putu. Četiri B 26 i artiljerija osiguravali su smjenu lovaca i satirali
zaglušnim bombama i minama uporište »Huguette 1« − na kome ima
samo nekoliko vijetminaca već dugo onesposobljenih za borbu − dok
zavjese dima skrivaju vrhunce na istoku. Kad su čete krenule sa
trideset minuta zakašnjenja, neprijateljski su mitraljezi, ponovno
pridodani baterijama, osuli vatru na pistu za uzlijetanje koju valja
prijeći. Samo je jedan vod stigao u rupu od bombe blizu kostura
»Curtissa« kompanije »Aigle Azur« što je izgorio 13. marta.
U 15 je saiti Castries pozvao Bigearda koji nije spavao više noći i
srušio se na svoj ležaj.
− Imam dojam da napad nije temeljit − rekao mu je. − Idi i
pogledaj.
Bigeard je stigao na uporište »Huguette 2« u džipu pod pljuštanjem
mina i otišao na komandno mjesto operacije.
− Mora da je slabo − rekao mu je Lisenfeld. − Ne primam vijesti od
svojih jedinica.
Bigeard je brzo opazio da je skala valne dužine pomaknuta.
Podigao je užasnu galamu, na sve je sasuo psovki, pozvao komandire
četa koje je paljba dovela u škripac; analizirao je situaciju: sva su se
vijetminska oružja opet vratila na uporište »Huguette 1« i kose grupe
što su se usudile prići brisanom prostoru piste. Kad je to propalo,
Bigeard je odustao. On igra s dobitkom kao i vijetminci. Ako izgubi,
izvuče se. Iskoristio je B 26 i artiljeriju da zaslijepi baterije i naredio
brzo povlačenje. Od čete kojoj pripada desetar Hoinant ostalo je
šezdeset ljudi, a on je imenovan komandirom voda. Pomoćnik
komandira čete poručnik Guerin, kome su gotovo iščupane noge
eksplozijom mine, pucao je sebi u glavu kako nitko ne bi izlagao život
opasnosti prenoseći ga u pozadinu. Četa je bila ukopana u jarku sve
do večeri dok je nije zamijenila 8. udarna grupa. Tog je dana
vijetmince iznenadila bojažljivost tenkova koji nisu pucali iz blizine.
Pet stotina metara od položaja »Isabelle« načelnik vijetminskog
štaba 57. puka Hijen polako pije vinogel. »Sa šećerom to nije bilo
loše«, rekao mi je. Džap je naredio da se rovovi iskopaju što bliže kako
bi pobrali što veću količinu živežnih namirnica i municije spuštenih
padobranima. Zapadno od uporišta »Isabelle« major Hijen je
ustanovio da su rovovi samo dva metra duboki i zahtijevao od
komandira čete da naredi da se iskopaju pedeset centimetara dublje.
Vojnici su mu poklonili maramicu načinjenu od padobranskog krila,
ukrašenu vezom. Drugdje mu nude francusku kavu ugrijanu na
malom ognjištu bez dima.
 Noću, jer danju se ne može izići s uporišta »Eliane 2«, odveli su
mornaričkog poručnika Klotza u bolnicu gdje mu je Grauwin dao
narkozu kako bi mu namjestio rame. »To je sigurno bio naročito
ljubazan postupak«, rekao je Klotz. »Da me uspavaju zbog takve
sitnice…« Grauwin je u njegovu čast otčepio posljednju boou
šampanjca i odveo ga Langlaisu. U Dijen Bijen Fuu vole mornare. Oni
se bore, bez obzira na opasnosti, kako bi pomogli garnizonu
utvrđenog logora: pikiraju na one što pružaju otpor, dok se zračna
armija pridržava pravila sigurnosti. Jedan od komandanata zračnih
eskadrila, mornarički poručnik Andrieux, srušen je 31. marta; drugi,
Gerard de Castelbajac, poznat zbog ružičaste boje lica, plave kose i
očiju i po tome što voli praznike dobio je zbog toga nadimak »Bebe
Cadum«. Svi vole toga gaskonjskog viteza koji je stupio u mornaricu
sa svojim mačem i šeširom ukrašenim perjem. Na kraju bitke njegova
eskadrila što se uvijek zauzima do kraja, izgubit će šestoricu pilota od
petnaestorice. Nekoliko dana prije Klotz je predložio da u Dijen Bijen
Fu spuste paket sa tri boce viskija za Castriesa, Langlaisa i Bigearda, s
ceduljieom što bi je potpisali svi članovi 11. eskadrile. Za to bi morali
proći, bez opravdana taktičkog razloga, u brišućem letu iznad
komandnog mjesta. Castelbajac se dvadeset i četiri sata kolebao, a
zatim odlučio da se zbog toga vrijedi pomučiti. Ta je pažnja izazvala
ganutost, a ljubav prema mornarima još je ojačala. Klotza su mazili.
Castries nije odstupio od svoje hladnoće kad ga je dočekao, ali
komandant Seguins-Pazzis ga je uzeo u svoj štab i zadužio za vezu sa
zračnim komandnim mjestom. U dodiru s Langlaisom i Bigeardom,
čija se slava iz dana u dan sve više širi u čitavom ekspedicionom
korpusu, mornarički poručnik Klotz koji je smatrao Dijen Bijen Fu
izgubljenim, promijenio je mišljenje. Zato što je sretniji od
mornaričkog potporučnika Laugiera, koji je 9. aprila pod istim
uvjetima poginuo − izbjegao smrti? Zato što su ga legionari oteli
vijetmincima? Doticaj s tim ljudima ulijeva mu silnu nadu. Naročito
često razmišlja o mornaričkom poručniku Lespinasu koji je srušen 15.
marta, a čija ga se smrt u to doba veoma dojmila. S tim ga je mršavim
i nemirnim momkom koji je uvijek bio spreman za ljubav i smrt, a čije
je poštovanje želio zaslužiti, vezalo duboko prijateljstvo. Ne, ništa nije
izgubljeno. Sudionici drame u Dijen Bijen Fuu zamišljaju da još uvijek
mogu pobijediti. Klotz žali samo jedno: to što nije sa sobom donio
svoje lule i zalihu engleskog duhana. Osjeća se neranjivim. Kaže
samom sebi: ako život ima smisla, mora da je moguće izvojevati
pobjedu.
U Parizu se prije odlaska u Ženevu zaustavio Foster Dulles i sreo se
s Georgesom Bidaultom koji mu je najavio: ako operacija »Lešinar«
brzo ne otpočne, utvrđeni će logor propasti; postoji opasnost čitavog
niza novih katastrofa. Još uvijek sve može biti spašeno ako Sjedinjene
Države odluče da upotrijebe B 29 iz Manille. Na večeri priređenoj na
Quai d’Orsayu Foster Dulles je odveo Edena u stranu da bi ga
izvijestio o operaciji »Lešinar« čiju je ocjenu štab generala Elyja dao
britanskom štabu. Užasnutom Edenu Dulles je obećao da ništa neće
biti poduzeto bez pristanka vlade Winstona Churchilla.

24. aprila 1954.

Cogny je primio odgovor na svoj sinoćni brzojav, u kome je prizvao
u sjećanje sjenu maršala de Lattrea kako bi time dotukao Navarrea.
Navarre mu je suho odgovorio da Situacija nema ništa zajedničko s
onom iz 1951. i da obavještava vladu o događajima manje
uskogrudnim načinom gledanja od njegova. Uslijedit će odluka o
iskrcavanju dopunskog bataljona kao i o početku operacije »Condor«.
Cogny ostaje uporan i zahtijeva da se izvrši mnogo manevara u
Tonkinu. U 22 sata i 20 minuta Navarre mu šalje iz Sajgona nov
šifrirani brzojav u kome mu postavlja četiri pitanja o mogućnostima
otpora u Dijen Bijen Fuu.
Vrijedi li operacija »Condor« truda da bude pokrenuta? To je
problem što ga Navarre, u iščekivanju operacije »Lešinar«, ne
uspijeva riješiti. Primjedbe što ih je svojedobno izazvao Cognyjev
satelit kao da su izgubile vrijednost. Šesnaesti aprila Cogny nije
skrivao da je uspjeh operacije »Condor« sumnjiv: bilo bi potrebno
najmanje petnaest dana da bi se grupacije iz Laosa približile Dijen
Bijen Fuu i − čak uz pomoć dvaju ili triju bataljona spuštenih
padobranima na jug kotline − Crevecoeur ne bi bio kadar da probije
opsadu. Mogao bi makar opasno naškoditi vijetmincima i na neko ih
vrijeme odvratiti od jurišanja na utvrđeni logor. Naprotiv, ako
operacija propadne, ono što Navarre smatra jednostavnim taktičkim
udarcem moglo bi se pretvoriti u neuspjeh od strateške važnosti. I na
kraju, ako Dijen Bijen Fu padne, što je, čini se, neizbježivo, Navarre
smatra da time nije izgubio više od trinaest bataljona i četiri
artiljerijske baterije: čak ni desetinu svojih piona. Ako se upusti u
pokušaj spasavanja pod katastrofalnim uvjetima, ta bi operacija
mogla dovesti do neizmjerne nesreće. Cogny to zna kao i on, ali je i
opet spreman da bez miloisti prema Navarreu sve izloži opasnosti
kako bi olakšao položaj Dijen Bijen Fua.
Navarre je od početka sebi pripisivao autorstvo bitke za Dijen Bijen
Fu. Kad je uspjeh prividno bio siguran, Cogny je vrlo glasno govorio o
skoroj pobjedi; kad je prijetio neuspjeh, Cogny daje dojam kao da
strastveno nastoji požurivati glavnoga komandanta u propast i
napustiti brod što tone. On je, kao i svi ostali, želio sukob, ali nije
pravilno ocijenio vrijednost protivnikovih sredstava, iako je oduvijek
bio artiljerac, a i po formaciji nije se bojao neprijateljevih baterija.
Čudno: Cogny koji je znao za kakva su lukavstva sposobni vijetminci,
nije bio dovoljno nepovjerljiv. Zarazna taština prešla je na njega kao i
na druge. A sve krunišu nesuglasice između dva generala. Čovjek ne
može a da ne pomisli kako je stoljeće prije toga došlo do neuspjeha
kod Balaklave zbog neslaganja dvojice generala francusko-britanskog
ekspedicionoga korpusa na Krimu, lordova Lucana i Cardigana, koji
su radije prisustvovali propasti svoje armije nego da se razgovaraju,
jer su se potajno nadali da će jedan od njih poginuti s konjičkom
brigadom koju su pustili da krene u propast. »Oni više nisu bili
sposobni da se razumiju«, napisao je historičar Cecil Woodhan-Smith
o toj mržnji. Istina je pak da Cogny ništa ne može učiniti bez
Navarrea, a on sve odbija.
U Parizu, u pismu namijenjenom da smiri zlopamćenje francuske
vlade, Foster Dulles smatra da masovni zračni napad vjerojatno ne bi
više niukoliko promijenio sudbinu Dijen Bijen Fua, ali tvrdi: ako do
toga dođe, pad utvrđenog logora isto tako neće ništa promijeniti vojni
položaj Zapada u Indokini, a ni pomoć u zračnim snagama što su
Sjedinjene Države spremne da pruže. Laniel i Bidault vjeruju da se iz
te note osjeća iskreno žaljenje vlade Sjedinjenih Država što ne može
pomoći Francuskoj zato što se vojni pothvat činio beznadnim.
Georges Bidault je odgovorio da se situacija, bez obzira na to kako se
činila zlosretnom, još uvijek može promijeniti ako se vjeruje brzojavu
generala Navarrea i ako se iskoriste obavijesti vojnog stručnjaka
donesene s poprišta bitke: pruža se jedinstvena prilika da se uništi
cjelina neprijateljskoga borbenoga korpusa ako operacija »Lešinar«
otpočne za neikoliko sati. Taj brzojav, to je šekspirovski krik Rikarda
III u bitki kod Borwortha: »Konja, konja! Kraljevstvo dajem za
konja!« Da bi Navarreovo kraljevstvo bilo spašeno, postoje samo
avioni, a poraz je došao baš zbog toga što se Navarre njima loše
služio; osim njih postoje i male košare upaljena drvenog ugljena što ih
puštaju među oblake da bi pokušali izazvati potop vijetminaca. Pismo
ministra vanjskih poslova nije manje dvolično. Vojni stručnjak čije
ime nije otkriveno nije nitko drugi nego general Ely: on je išao u
Dijen Bijen Fu 19. februara, ali kako se čuje, nije se odande vratio.
Suprotno od onoga što Georges Bidault besramno ističe, ništa se novo
nije dogodilo što bi moglo promijeniti mišljenje generala Elyja.
Tajanstvenost kojom odiše stil Quai d’Orsaya samo je diplomatska laž.
Uzevši sve u obzir, još uvijek ima izgleda za zračnu intervenciju.
Kakav bi neočekivani preokret nastao da ratna sreća promijeni bojno
polje. Takva se nada rodila te subote u jedan sat po podne kad u
ambasadama samo besposleni podvornici odgovaraju na telefon, ali
zbog neposrednog početka konferencije u Ženevi, vlada velika
živahnost u inozemnim odjelima zapadnih sila.
Hitne šifrirane poruke zakrčile su kabele Atlantika u noći što
malo-pomalo prekriva Evropu i klizi prema Americi, dok se sunce
sprema da obasja planine iznad doline koja zaudara na poraz i smrt.
Tamo više nemaju snage čak ni da zakopavaju leševe. Guraju ih izvan
rovova u lijevke od mina gdje trunu. Da bi napredovali po
nezaštićenom terenu, vijetminski vojnici prekrivaju lica zaštitnom
gazom koja filtrira mirise i zarazna isparivanja, a opkoljeni gledaju
prema jugozapadu, odakle bi trebalo da dođu Crevecoeurovi bataljoni.
Ako se u Parizu Georges Bidault približio pod zlatnim ukrasima
visokim prozorima što gledaju na Seinu, onda je pogledao prema
sjeverozapadu da bi tamo potražio na nebu posljednje svjetlucanje
dugog sumraka. Spas može doći samo iz Londona, kamo se Anthony
Eden žurno vratio, uplašen opsegom što ga je zadobio problem i
hitnim uznemirujućim brzojavom što je prethodio njegovu odlasku.
Georges Bidault ne sumnja. Od godine 1951. između: »Mora se«
generala de Lattrea i »Ne može se« načelnika štaba kopnenih snaga
on je odabrao: »Mora se«. Ako Navarre vjeruje da je paladin zapadnog
svijeta, onda je Georges Bidault odlučio da mu bude križar. On se
neće ustručavati ni da odsijeca glave, niti da pritišće na dugmad da bi
osigurao pobjedu svoje političke religije i uništio nevjernike.
 25. aprila 1954.
Završio je izvanredni sastanak britanskoga kabineta koji nije
predvidio zajedničku akciju, osim u slučaju neuspjeha konferencije u
Ženevi. Anthony Eden nije poklonio gotovo nikakvu pažnju mišljenju
francuskog vojnog stručnjaka da još uvijek postoji mogućnost spasa.
Ali sve se promijenilo kad je ambasador Francuske saopćio Anthonyju
Edenu novu namjeru Washingtona koju je Kongres spreman da
odobri: američka vlada, primivši SOS Francuske, ne isključuje više
intervenciju. Naprotiv, nikad nije bila bliže tame da se zauzme:
atomske će bombe biti bačene 28. aprila mornaričkim avionima, pod
uvjetom da se Velika Britanija tome ne protivi. Dakle, predsjednik
Eisenhower moći će da otpočne akciju. Anthony Eden je još jedanput
održao sastanak ministarskog vijeća da bi razmotrili situaciju.
Načelnici britanskih štabova su se složili da ne sudjeluju. S obzirom
na pustolovinu čije se posljedice ne bi mogle predvidjeti, Anthony
Eden izražava saučešće i žaljenje Reneu Massigliju koji ne prestaje
trčkarati između francuske ambasade i Foreign Officea. Anthony
Eden je čak uskratio da sudjeluje u izradi zajedničke deklaracije.
Jedino pitanje što se postavlja pred Navarreom i Cagnyjeim jest to
da bi htjeli znati koliko se vremena može Dijen Bijen Fu održati na
rubu ponora očekujući eskadru bombardera B 26. Čak i bez atomskih
bombi, tornado željeza i vatre što bi ga izbacilo sedamedest ili
osamdeset teških bombardera, prevrnulo bi tlo pod divovskim
plugom, osobito ako bi bombe eksplodirale kad bi se zarinule u
zemlju da bi tu potražile ljude i ukopano oružje. Vijetminska
artiljerija ispod litica sigurno ne bi bila dosegnuta, ali bi čitavi
bataljoni pješadije bili smrvljeni, izgubljeni bi teren mogao biti iznova
vraćen, a snažnim pojačanjima dopremljenima iz Hanoja ne bi bilo
teško da nanovo zauzmu najvažnije obrambene položaje.
General Caldera, komandant bombardera Far East Air Force,*
završio je izviđanja i oprostio se od svojih domaćina da bi se vratio na
Manillu. Mauriceu Dejeanu je izjavio da je operaciju moguće izvršiti
pod svim vremenskim prilikama, a da ne bude potrebno na
pobunjenički teritorij postaviti radio-signalna sredstva. Uostalom,
francuski će avijatički oficiri služiti kao vodiči s avionima na čelu
formacija. Za tri noći osamdeset bombardera čiji akcioni radijus
obilno omogućuje put tamo i natrag, mogu skršiti stisak oko Dijen
Bijen Fua i prevrnuti skladišta u Tuan Džau.
* Zračne snage Dalekog istoka. Op. prev.
Neobična je činjenica da je general Caldera bio manje siguran u
sebe pred generalom Lauzinom. Nesigurnost pamćenja s obzirom na
događaje stare deset godina? Bivši komandant zračnih snaga
ekspedicionoga korpusa smatra da velika formacija na tako dugom
letu koja ne smije pogriješiti u navigaciji ni u gađanju neće moći to
uspješno izvršiti, jer Amerikanci hoće da spuste svoj ćilim bombi
oslanjajući se na tri stanice za navođenje koje im nije moguće
osigurati. Do kraja mjeseca noć će biti mračna i tek se oko 10. maja
može računati na mjesečinu; bilo bi lako osvijetliti bojno polje i
označiti ciljeve što ih valja doseći, osim ako upozoreni vijetminci ne
bi upalili vatre u planinama, ili bi pak oluje što nastaju potkraj dana s
povratkom toplih i vlažnih vjetrova potpuno onemogućile vidljivost.
Međutim, Amerikanci ne prihvaćaju da francuska avijacija sama
obilježi ciljeve: imaju povjerenja jedino sami u sebe.
Cogny je brzojavno odgovorio na Navarreova pitanja: dokle će −
kako vi smatrate − Dijen Bijen Fu moći pružati otpor i vrijedi li truda
otpočeti operaciju »Condor«. Smatra da se utvrđeni logor može
održati još dva ili tri tjedna, osim u slučaju općeg napada. Što se tiče
operacije »Condor«, ona je ograničena ali korisna, valja je što prije
početi.
Poslijepodne je admiral Radford odnio Winstonu Churchillu
osobnu poruku predsjednika Eisenhowera. Da li je Winston Churchill
telefonirao predsjedniku Eisenhoweru da mu kaže: »To valja
zaustaviti«? U svakom slučaju, sada je prekasno: igra je jutros
završena, a Anthony Eden odlazi u Ženevu.
Viši oficir štaba zračnih snaga u Sajgonu, koji je otišao u Manillu s
posljednjim uputama u vezi s operacijom »Lešinar«, uzalud je
putovao. Potrebna su sedamdeset i dva sata da bi se s Filipina podigla
eskadra B 29 od kojih je svaki avion natovaren sa osam tona bombi
koje treba da smrve Džapove divizije, ali znak za početak operacije
nikad neće biti dan.
Britanski ministar predsjednik već sastavlja u duhu otmjeni vijenac
sućuti što će ga oviti oko goveđeg lica Josepha Laniela, sjećajući ga ne
zile dane Tobruka. Engleska smatra da nema pravo da pokvari
perspektive što ih za njezina tržišta nudi činjenica što od 1950.
priznaje kinesku komunističku vladu.
Toga je dana čitava avionska pista Dijen Bijen Fua izgubljena. Tri
vijetminska puka borila su se gotovo čitav mjesec dana da bi osvojili
tri uporišta od kojih je svaiko držalo stotinjak ljudi. Tu je pobjedu
Langlais skupo naplatio neprijatelju.
 SUMRAK BOGOVA
Kakva korist od armije od dvije stotine tisuća ljudi od kojih se samo
stotinu tisuća zaista bore, a drugih stotinu tisuća nestaje na stotinu
načina. Imajmo samo stotinu tisuća, ali takvih na koje možemo računati.
Ardant du Picq

D. B. F.* (čija su početna slova poznata samo malom broju upućenih)

zbog onih što su otišli uvjereni a odavde se vratili pješice, morao bi me na
početku ovog spisa rastužiti i otvrdnuti moju dušu za pomalo gorki čas.
Ali moja je duša izmučena i zbunjena, a mojem srcu nedostaje zraka.
Kapetan Jacques Allaire »Beret Rouge«, broj 39/1962.

* Kratica za Dijen Bijen Fu. Op. prev.

 26. aprila 1954.
Dok se u Hanoju izmjenjuju pljusak i zima s oblačnim i zagušljivim
vremenom, u Dijen Bijen Fuu je iznenada nastalo ljeto.
Navarre je opširno odgovorio Cognyju. Počeo je s riječima: »Ako
sam vas dobro razumio…«, i lako je moguće zamisliti razdražljivi
pokret što ga nije mogao svladati čitajući peti pasus posljednjeg
Cognyjeva brzojava. Istina je da su opet jednom Cognyjeve misli
uvijene i nejasne. Da bi ih shvatio, morao je više puta čitati tekst što
ga je zbunio i otkriti jednu po jednu sumnju što ih krije. Što zapravo
tačno znači uzvrat o kome govori Cogny? Kako valja protumačiti
rečenicu: »Apsolutno odbacujem pretpostavku jednostavnog
povećavanja moralne vrijednosti žrtve«, kad je postavljeno pitanje
tragično jednostavno: »Smatrate li da Dijen Bijen Fu valja ojačati?«
Na ovo pitanje Cogny, koji je upnavo navršio pedeset godina, po
svom običaju nije odgovorio ni da ni ne. Ševrda. Izvlači se. Navarre
zahtijeva da se izjasni, a on govori o moralnoj vrijednosti žrtve. A
situacija ipak nije dvosmislena. Više puta na dan čuje Castriesov glas,
razgovara s njime, prima poruke iz utvrđenog logora. Zna na čemu su.
Nitko nije bolje od njega upućen u situaciju. Valja li ili ne valja
nastaviti s iskrcavanjem bataljona? Ako vjeruje da je sve izgubljeno i
da se ljudi koji se još bacaju među bodljikavu žicu izlažu opasnosti da
umru ni zbog čega, ako je siguran da valja zaustaviti tu plimu krvi i
sačuvati preostale snage za obranu delte, ništa nije jednostavnije nego
to reći.
Dakle moglo bi se pomisliti, iako čovjek u to ne može biti siguran,
da odbija slanje novih jedinica u smrt; ali on na kraju tog odlomka
spominje nastavak otpora i zahtijeva odluke koje bi spasile Dijen
Bijen Fu. Navarre koji je čak i kad griješi dosljedan, ima razloga da
svoj odgovor počne ovako: »Ako sam vas dobro razumio…«
Kao da Cogny uporno želi dati na znanje kako bi sve bilo spašeno
da su slušali njega. On zna da je bez intervencije B 29 − u koju može
još vjerovati, ali koja postaje sve neizvjesnija − sve propalo i sada valja
još braniti samo čast. Tko bi nasjeo takvu nadmudrivanju? Tko ne bi
otkrio ispod zamršenih formula njegovo nastojanje da ne podijeli
sudbinu pobijeđenih? Ratni zanat nikada neće prihvatiti sofizme, jer
nisu iste prirode kao njegov poziv; Navarreovi su se sofizmi slomili
pred stvarnošću snaga u koje nije vjerovao; Cognyjevi neće nadjačati
jasnoću pitanja. Tog dana Navarreova je misao neumoljiva i ispravna
poput mača: »Ako sam vas dobro razumio, smatrate da jačanje Dijen
Bijen Fua ne bi bilo opravdano osim u slučaju ako bi nastavak otpora
značio da je povoljan ishod siguran. Ne slažem se s tim mišljenjem i
smatram da vojnička čast, baš kao i nada, čak i bez sigurnosti u
povoljan ishod, opravdava dopunske žrtve. Dakle, povoljnom ishodu
se možemo nadati od konferencije u Ženevi koja može dovesti ili do
prekida vatre, ili − u slučaju neuspjeha − do američke intervencije.
Prema tome, odlučio sam da maksimalno produžim otpor Dijen Bijen
Fua.«
Ostali dio dugog brzojava nije važan i postavlja se pitanje zašto je
Navarreu bilo potrebno toliko vremena da pronađe taj ton i tako
prirodno gledanje. Zbog njega je garnizon u Dijen Bijen Fuu doživio
najveći dio nesreća, a na svaki je način sada prekasno misliti na
spasavanje časti. Ali, u kušnji, general se Navarre odjednom uzdigao
do primjerna dostojanstva. Iznad svega posjeduje osobitu vrlinu da
prima na sebe odgovornost i nameće svoju volju. Zašto tome ranije
nije dodao ispravno gledanje, zdrav razum i odlučnost koji bi uštedjeli
ekspedicionom korpusu tako ponižavajuću zlu kob, a Vijetnamu dali
nezavisnost koja ne bi bila nijekanje Francuske!
Sad je sve završeno. Ministri vanjskih poslova Francuske, Velike
Britanije, Sjedinjenih Država i SSSR, delegati Sjeverne Koreje i
Udruženih Država, ministar predsjednik Republike Kine, smjestili su
se u dubinu ženevskih parkova u vile sagrađene za odmor šefova
država ili za udobno vođenje sterilnih rijetko nezakonitih ljubavi.
Laniel uzalud požuruje svog ambasadora u London da iznese
posljednju molbu plemenitom pušaču cigara. Nitko više ne može ništa
pokušati da bi razbio čar što ga usprkos vlažnom proljeću stvaraju
igre labudova na obalama Ženevskog jezera. Vika nije dopuštena.
Grmljavina bombardiranja i topovske paljbe iz Dijen Bijen Fua ne
dopiru čak ni preko šifriranih brzojava i kablograma specijalnih
izvjestitelja međunarodne štampe. Valja biti podoficir Sammarco,
desetar Hoinant ili kapetan Capeyron koji istom naivnošću zbog koje
su vjerovali u laku pobjedu smatraju sami sebe »jadnim g…..«,
prevarenim od zemlje kojoj služe i od armije koja ih iskorištava, a da
bi još uvijek vjerovali kako će se Creveooeurovi bataljoni uspjeti
probiti ili će kiše spriječiti kamione »Molotov« da voze.
 Neki je državni ministar došao k Josephu Lanielu:
− Ponašamo se poput neotesanaca − rekao je. − Moramo dokazati
garnizonu u Dijen Bijen Fuu da osjećamo s njima. Tražim da me
ovlastite da odem u Hanoj i spustim se padobranom kako bih s
Castriesom podijelio sudbinu.
− Vi ste ludi! − odgovorio mu je ministar predsjednik. − Ne bih
želio da vijetminci zarobe člana vlade.
Taj luđak koji je imao smisla za čine kojima toliki razumni ljudi
škrtare bio je avijatičar čije je srce ostalo mlado usprkos godinama.
Obasut bogatstvom i duhom, on je poput velikaša iz doba renesanse
volio žene, raskoš i opasnosti, rugao se moćnima, a bio spreman da
pruži pomoć potlačenima, mrzio je mlitavost i nagodbe, bio je jedan
od posljednjih plemića stoljeća uvijek spreman da rado izvrši uzvišena
djela. Prkos? Sigurno nije. On bi se bio spustio u Dijen Bijen Fu isto
kao što se borio u Španjolskoj protiv legije »Condor«. Bio je to general
Edouard Corniglion-Molinier. Šteta što je on zapravo radio u galiji
koja je na pramcu imala volovsku glavu?

27. aprila 1954.

Noćne se oluje nisu razišle i nagomilale su toliko oblaka iznad
planina i kotline da nijedan avion nije mogao proći. Dvadeset se
»Dakota« vratilo u bazu a da nisu mogle iskrcati svoje terete.
Pukovnik Lalande je pokušao da se progura na uporište »Isabelle«:
sve su njegove patrole bile prisiljene na borbu i vratile su se s
mrtvima i ranjenima.
Cogny je odgovorio glavnom komandantu vrlo dugim brzojavom i
jasnije izložio svoje mišljenje. Iako je njemu vojnička čast
dragocjenija od svega, smatra da cilj što ga valja postići nije samo u
moralnoj vrijednosti žrtve: pojačanja što će ih odsad spuštati iznad
Dijen Bijen Fua poslužit će samo da oslabe životnu poziciju delte u
općem rasulu što će slijediti nakon pada utvrđenog logoira. Cogny
misli da je poželjno pregovarati o primirju i zahtijeva da s njegovim
budućim brzojavima bude upoznat Maurice Dejean.
Navarre počinje operaciju »Condor«. Ako sve prođe dobro, bit će
potrebno osam dana da se Crevecoeur pojavi na čukama što nadvisuju
kotlinu. Zašto je Navarre tako dugo čekao kad je Cogny 14. aprila
brzojavio Castriesu da je odluka donesena i da od tog vremena
podoficir Sammarco neprekidno gleda prema zapadu? Zato što je
dosad vjerovao u američku intervenciju za koju sada zna da je neće
biti.
Kad je pukovnik de Brebisson uspio u Londonu nagovoriti nekoliko
britanskih vojnih stručnjaka da provjere svoje sudove, iako ih nije
mogao uvjeriti, francuski je ambasador Rene Massigli zatražio u
Lanielovo ime da ga Winston Churchill primi u audijenciju. Na veliko
ambasadorovo iznenađenje, Churchill je brzo prekinuo razgovor i
izjavio da ne želi više ništa znati o vojnom aspektu tog pitanja.

28. aprila 1954.

Ženevska konferencija o Indokini nije mogla početi prije razgovora
koji su imali da budu započeti o Koreji, gdje su prije devet mjeseci
bila prekinuta neprijateljstva. Zbog osjetljivosti, pitanja prvenstva i
ranjenog samoljublja, njeno je otvaranje odgođeno do 10. maja.
Vrativši se prije dva dana u svoju raskošnu rezidenciju na Azurnoj
obali, Bao Daj je još jedanput pokušao spasiti svoj dvor, lov na tigrove
u Dalatu i zaradu od igračnica i javnih kuća u Holonu. Ostatak
njegovih dobara već je odavno na sigurnome mjestu. Izgubivši svoju
partiju pokera, Georges Bidault nije shvatio da bi svojom smjernošću
mogao spasiti život nekoliko stotina ljudi koji nisu štedjeli krvi za
svoju domovinu ili za ono što je predstavlja. Za dvije su godine
pokošena tri godišta oficira, i to u ratu za koji se znalo da ne imože
biti dobiven i koga nisu na vrijeme htjeli prekinuti, a koji će uništiti
svu francusku moć.
U Dijen Bijen Fuu oluje neprekidno vladaju nad kotlinom i svi
gacaju po ljepljivom blatu. Lovci i bombarderi ne mogu pružiti
nikakvu pomoć garnizonu, a dvadeset i dvije »Dakote« moraju se
vraćati sa svojim tovarom. Pukovnik Nicot je obavijestio generala
komandanta zračnih snaga da je osoblje transportne avijacije tako
iscrpljeno da nije siguran hoće li moći iskrcati dva bataljona
padobranaca, prehranu i municiju grupacija za operaciju »Condor«
koju on sam smatra neostvarivom na tehničkom planu. Međutim,
Crevecoeurova se kolona dočepala položaja Muong Kuoa što ga je u
februaru zauzela Džapova 308. divizija. Deset posada »Dakota«
posuđeno je transportnim grupama za let s »Packetima« kojima su
»leteći tigrovi« odbili da pilotiraju.
U noći se osmorica ljudi uspjela iskrcati na uporište »Isabelle«.
Ako ostane takvo vrijeme, otpor garnizona valja računati u danima, a
ne u tjednima.
Deset kilometara odavde, na putu prema kirurškom bloku broj 5,
profesor Tung i njegova mala pratnja sjeli su na trenutak u zaselku
spaljenom napalm-bombama od kojeg je ostalo samo nekoliko
pougljenjenih greda. Svi su stanovnici iščezli. Samo dvije male crne
svinje i jedna koza lutaju kroz ruševine. Profesor Tung je na kraju
snaga: čitave dvije noći bez prestanka je operirao lubanje. Svladava se
ponavljajući riječi što mu ih je nedavno rekao ujak Ho: »Moramo
pobijediti.« Profesor Tung zna da se Amerikanci prijete intervencijom
teških bombardera. Promatra pustoš oko sebe, misli na probleme što
ih nije riješio, a ipak kaže samom sebi: »Bit će tu lijepo, poslije…«
Za volanom svoga kamiona GMC, natovarenog minama od 105
mm, šofer Ta stišće zube. Blato nadvisuje glavine na kotaču i kamion
može napredovati samo uključivši prednji i zadnji pogon kotača, ali
neće da iziđu… kao da su u dubokim tračnicama. Da bi popravili
vanjske gume, poderane od oštra šljunka, stavljaju podloge koje
pričvrste vijcima. Sinoć je na krivudavom putu klanca Fa Dina, koji je
upravo bio bombardiran, jedan kamion zastao u kvaru pored rupe od
bombe s kasnim paljenjem koja je mogla svakog trenutka
eksplodirati, jer se planina od vremena do vremena tresla uslijed
eksplozija. Nije bilo moguće ići natraške niti ga zaobići, a kamion
»Molotov« što je bio naprijed klizao se čim ga je pokušao tegliti za
sobom. Naposljetku, iskoristivši prirodni pad goriva umjesto pumpe −
dobili su gorivo u rasplinjač i usisne cijevi, a time je dovod za
punjenje rasplinjača bio popravljen. Kad je bomba eksplodirala,
konvoj tek što se udaljio. Sjećajući se toga, djetinjastim je licem
šofera Taa prešao smiješak, ali leđa su mu se oznojila.
U Parizu, gdje štampa daje sve više mjesta novostima iz Dijen Bijen
Fua, nastalo je proljeće. Kesteni su u cvatu; topole na kejovima
uspravljaju svoje grane s treperavim lišćem, a te slike progone ljude
što se bore u blatu za domovinu koja kao da ih je napustila. Iako im
naslovne strane ili članci u novinama što ih dobivaju dokazuju da
uzbuđenje i zaprepaštenje obuzimaju malo-pomalo javno mišljenje,
oni ipak ne mogu zaboraviti da ih je to što je nacija pokazala za njih
premalo interesa odvelo u ovu rupu. Sučelice njima, jedna druga
nacija osvojila je pobjedu svojoj armiji.
Toga je dana bila objavljena izjava kojom se priznaje potpuna
nezavisnost i suverenost Bao Dajevu Vijetnamu. Dao ju je
potpredsjednik savjeta zaduženog za poslove Indokine, veseo mali
starčić koji je već petnaest godina primjećivao sve slomove a da ih nije
mogao izbjeći, niti se ikad usudio vladati.

29. aprila 1954.

»Francuzi uskoro neće moći izdržati monsun. Kad budu prisiljeni
da napuste svoje rovove i poplavljena skloništa, pobjeda će biti
naša…« Tu je rečenicu iz jedne Džapove dnevne zapovijedi, za koju
Džap ne želi da ostane tajna, emitirao službeni vijetminski radio. Gdje
su Navarreove naivne nade da bi samo vijetmince mogle zadesiti
teškoće zbog kišnog razdoblja što ga je htio umjetno izazvati i
pospješiti? Ljuti li se još uvijek zato što tehničari nisu ispunili taj
zadatak? Oluje pljušte na utvrđend logor i postaju još jedna nedaća
više. Toga se dana nekoliko aviona jedva usudilo da uđe u nemirnu
masu kumulusa i sivih kišnih oblaka da bi u noći iskrcali šezdeset
legionara u planine iznad uporišta »Isabelle«.
Navarre i Cogny nastavljaju i dalje jedan drugom slati prijeteće
brzojave. Navarre jetko upozorava svoga potčinjenog kako ofenzive
čiji je cilj bio da presijeku pozadinske linije Vijetmina nije ni u kojem
slučaju sugerirao Cogny, već su po njegovu nalogu bile proučavane, a
nisu izvršene zato što je sam Cogny uvidio da ničemu ne bi poslužile.
Cogny pak upozorava kako glavni komandant nije donio nikakvu
odluku u pogledu zamjene američkih pilota s »Packeta«, dok utvrđeni
logor već četrdeset i osam sati nije dobio nikakve zalihe, iako su u
pješadije skladišta municije gotovo prazna.
Te je večeri Langlais pozvao na večeru u menzu komandnog mjesta
stjuardesu koju je svjetska štampa počela nazivati anđelom Dijen
Bijen Fua. Kad je došla, general Castries joj je rekao:
− Genevieve, imam nešto za vas.
Izvadio je iz ladice križ viteza Legije časti što ga je posudio od
nekog padobranskog oficira i pričvrstio ga na grudi gdjice de Galard
zajedno s ratnim križem koji je Langlais pronašao u dnu nekog
sanduka.

30. aprila 1954.

Opširno dopisivanje između Navarrea i Cognyja i dalje pretrpava
poštu i radio-primopredajnike. Koliko je sekretara zaposleno da ispišu
na pisaćim strojevima sva ogorčenja i uzaludne svađe dvojice ljudi
koji su više od tisuću kilometara daleko i njihovu mržnju koja se ne
smiruje. Navarre smatra Cognyja odgovornim za sve što nije kako
valja. Cogny predbacuje Navarreu u cjelini i u pojedinostima
pretrpljene poraze. Navarre će uskoro zaključiti svoje poruke
rečenicom što će učiniti kraj optužbama: »Primio sam vaš brzojav na
koji neće biti odgovoreno. Položaj očuvan u cijelosti.« Kasnije će
Cogny morati iskoristiti vlastita sredstva da bi ponovno napunio
skladište namirnica i municije, on će kasnije trebati da odluči o
izboru transportnih aviona i metoda koje će primijeniti. Navarre
ostaje iznad svega toga. Čovjek se mora upitati nisu li njihovi
međusobni odnosi takvi, a da ni sami toga nisu svjesni, da im je
svakome propast drugog rivala čak važnija od spasa garnizona, kao
što je to bilo s lordom Lucanom i lordom Cardiganom o kojima su
oficiri govorili: »Teško onom tko se nađe između dvije oštrice
škarica…«

2. maja 1954.
Vrućina je tako žestoka da oluje ponovno izbijaju i potapaju
kotlinu pljuskovima. Već je sada teško premještati se: sva su skloništa
a i bolnica preplavljeni blatom.
Inficiranje rana nova je nevolja što pogađa ranjenike obiju armija a
nosači nosila teškom ih mukom donose u stanice gdje im pružaju
pomoć; ali jedni tonu u dubine pakla, dok poklici pobjede pomažu
drugima da podnose boli i da se ne boje smrti. Zašto Langlais i
Bigeard ne bi našli na dnu tog ponora posljednju nadu? Ako se
vrijeme ne popravi, vijetminci se neće više moći služiti rovovima.
Morat će napredovati otkriveni i onda će ih mitraljezi i topovi
pokositi. Pobjeda će pripasti onom protivniku koji ne odustane.
Glavni komandant drugačije gleda na situaciju. Na generala de
Castriesa gotovo i ne može djelovati, jer je ovisan o mukotrpnim
vezama i posrednicima. Sad zna da garnizoin proživljava svoje
posljednje sate i da je posljednja mogućnost spasa u Ženevi.
Došavši u Hanoj, a da čak nije ni najavio svoj dolazak Cognyju,
Navarre smatra da se u Dijen Bijen Fuu više ne može boriti. Kako
vlada neće kapitulaciju, a Navarre neće pustiti da garnizon umre
(uvijek se govorilo »Gono«, »pustite neka ’Gono’ umre«!), Navarre
zahtijeva da se prouči operacija »Albatros«, jedna varijanta operacije
»Condor« i operacije »Ksenofont«: pokušaj proboja prema Laosu koji
će ostaviti na mjestu ranjenike sa sanitetskim osobljem.
U relativno lijepoj noći počeo je među branitelje pljuštati 2.
bataljon kolonijalnih padobranaca koji je prije nekoliko dana stigao iz
Francuske.
− Po što nas šalje da se tu j…..? − nedužno je upitao kapetan
Bazins, njihov komandant. − Zna se da je sve izgubljeno. Ne računaj
previše na nas: moji su ljudi umorni.
− Zaveži! − rekao je Bigeard.
− Umorni?! − viknuo je Langlais. − A mi? Ne tražimo vaše
mišljenje, nego da pustite da i vama razbiju njuške zajedno s nama.
Na sjeveru, na pravcu leta što ga obično upotrebljavaju avioni za
prolaz, na prvim vrhuncima od kojih se nekoć sastojalo uporište
»Annemarie«, vijetminci su postavili snažan reflektor protuavionske
obrane koji hvata u svoj svijetleći snop »Dakote« i omogućuje
baterijama da bolje usmjere gađanje.

3. maja 1954.
Veličanstvena snaga iluzije i primjera! U Dijen Bijen Fuu koji je na
samrti nitko − osim Castriesa, koji svaki dan razgovara s Cognyjem, i
njegova novog načelnika štaba potpukovnika de Seguins-Pazzisa − ne
vjeruje da je kraj blizu. Bez obzira na užasnu stvarnost, nitko među
onima koji se bore ne zamišlja da bi ekspedicioni korpus mogla
zadesiti krajnja nesreća. Nema više ni jednog jedinog kamiona
sposobnog za vožnju, a posljednji džip, onaj Bigeardov i Langlaisov,
leži s kotačima u zraku u rupi od mine. Pitali su u bolnici i kirurškim
ambulantama ima li među njima nekih koji bi mogli nastaviti borbu.
Ustali su hromi, ćoravi, kljasti.
− Ne svi − rekao je Grauwin − ne svi.
 − Ako drugovi treba da crknu, bolje je da crknemo s njima.
Otišli su na položaje i tu su se u blatu ponovno našli s ljudima koji
više nisu imali vremena da se biju, a oči su im bile upaljene od
nesanice. Brigada sjena i poniznih vitezova koji su pali s neba sa
svojim štitonošama i vojnicima, vjerni plaćenici sve do kraja zato što
osjećaju da im je sudbina povezana sa sudbinom njihohovih
gospodara koji su im malo-pomalo postali prijatelji u velikoj tužnoj
zajednici kakva je armija. U mnoštvu dobrovoljaca svih činova koji su
tražili da se padobranima spuste na Dijen Bijen Fu, iako ih ništa na to
nije prisiljavalo, bilo je vjerojatno da će se naći legionari; ali zašto je
tu bilo Vijetnamaca i Sjevernoafrikanaca koje je privrženost
Francuskoj i Fracuzima, jače od svake propagande kojoj su bili
izvrgnuti, bacila u zlu kob rata koji nije njihov i koji ih može odvesti u
krajnju nesreću, najtežu bol i osamljenost. Zašto su tu ordonanci,
tajnici, vojnici koji su odslužili rok, u trenutku kad je trebalo da se
vrate u Evropu s malom uštedom i s mislima kako se šeću uz obalu
rijeka pod ruku s lijepim djevojkama? Zašto se ti jadni ljudi bacaju u
noć gdje se sada njiše svijetleći snop reflektora koji ih traži. Ni zbog
računa ni iz želje za slavom ili dobitkom. Oni nemaju pred sobom
životni put koji valja osigurati. Slijede primjer mladih oficira koji više
ne mogu živjeti pri pomisli da njihovi drugovi umiru. Da li ih nebo
štiti? Grauwin koji njeguje osakaćene nakon svakog skoka, zabilježio
je neznatan broj nesreća čije su žrtve ta armija dobrovoljaca: dvije
slomljene bedrene kosti, dvije slomljene noge, šest uganuća. Ništa
više nego kod profesionalaca. Langlais koji ih je grlio kad su mu se
došli predstaviti i pričvrstio im na grudi oznaku padobranca, bio je u
pravu kad se protivio glavnom štabu u Hanoju koji je tvrdio da
najprije moraju proći obuku.
Nijedan od onih koji su odlučili, obuveni u teške padobranske
čizme, da se spuste u tminu iz »Dakota«, nema iluzija o sudbini što ih
čeka: svi znadu da padaju u predsoblje smrti. Pariz se oduševljava
ruskim baletom koji je upravo stigao, ljudi se zanimaju za Ženevu i
doznaju kako se tamo pojede mnogo sitnih kolača. Momci iz Dijen
Bijen Fua pomalo se čude što ljudi čine ludost i dolaze k njima, a
zamalo bi im, zbog toga, kad bi to bilo moguće, navrle suze na oči kao
i nama.
− Jesi li u Hanoju bio svjestan toga što se tu događa?
 − Da, donekle. Moralo se to učiniti zbog drugova.
Vojnici od zanata koje spuštaju u grupi, jer je kucnuo trenutak, to
je u redu. Kapetan de Bazins, kojega je sinoć ispsovao zlovoljni
Bigeard, a od jutros mu je stegno smrvljeno minom, to je oficir od
zanata. Ima i boljih primjera. Navarreov ađutant, kapetan Pouget,
također konjanik, skočio je s 1. B. P. C. Kad su ugledali njegovo
mršavo tijelo i glavu seoskog viteza sa čelom napola skrivenim
čupercima razbarušene kose, svi su prasnuli u smijeh. Što, napustio je
svoje visoke funkcije?
Neće više savjetovati svoga velikog šefa, jer možda vjeruje da će tu
naći slavu, a ne govno? Čvrstih načela o hijerarhiji i vojničkim
vrlinama, odgojen u tradicijama Saint-Cyra i vojničke slave, taj grubo
građeni momak bio je tužan kad se spustio među bodljikave žice. Iza
gustih crnih obrva promatrao je slom i šutio. Nepravednost dočeka
nije ga iznenadila, ali on suviše voli čovjeka kome je služio da ne bi na
vlastita ramena natovario križ što ga je sudbina dodijelila njegovu
šefu. Ovdje je zbog plemenitosti, a i zato što njegov šef ovamo ne
može doći. A da i ne zna, Navarre je zauzeo položaj u blatu uporišta
»Eliane 4« posredovanjem ličnosti svog ađutanta Jeana Pougeta koji
pomalo gorko zbija šale zbog sarkazma svojih drugova. Također
konjanik, poput Castriesa, Seguins-Pazzisa, Bigearda i poručnika de
la Malenea? Da bi dokazao kako i konjanici, čak kad i nisu suviše
oštroumni, znaju ostati otmjeni.
Priviđenja lijepih dana, plaža i ljubavi, što ih raznježuju, sve se
žrtvuje krajnjem cilju ratnika, a taj je da podijele sudbinu s
drugovima s kojima dijele umor i opasnosti i s kojima se čovjek tako
zbliži odjednom zauvijek. Zašto se onda ne slome ideologije
protivnika koji gacaju po žutoj ilovači, sa šatorskim krilom preko
ramena što ih štiti od kiše? Zašto se ne podigne svjetlo velikih
ljudskih izmirenja, i dolina smrti pretvorila bi se u dolinu budućnosti
čovječanstva! Castriesove misli nisu tako uzvišene. Svojoj je ženi
rekao preko radio-primopredajnika: »Ne brini. Već sam bio
zarobljenik.
Znat ću se izvući.« Langlais i Bigeard šute. Imaju u Hanoju
drugove koji će slati, neko vrijeme, brzojave njihovim obiteljima sve
dok… Što se tiče Džapa, on će ići do kraja. Glupost naših otaca i otaca
naših otaca učinila je od njega i ljudi iz Vijetnama najprije
neprijatelje, zatim komuniste koji žele osvetiti toliko nepravdi,
zatvora i toliko smrti da se neće zaustaviti, i mi na njihovu mjestu
radili bismo isto tako ako bismo imali u žilama krv slobodnih ljudi. Ali
profesor Tung i doktor Grauwin, da, siguran sam, oni bi se složili da
ostanu ovdje, pokopaju mrtvace, liječe ranjenike i objasnili bi živima
da među svim velikim obračunima nema glupljih od onih na bojnom
polju.
Kao i Grauwin, Tung se bori protiv gangrene što je krhotine
zablaćenih mina izazivaju kod ranjenika, protiv mnoštva žutih muha
što sišu leševe i traže žive da bi na njih snesle svoja užasna jajašca,
protiv vrućine vlažne od oluja, protiv vode što preplavljuje sve
bolničke prostorije i spavaonice. Grauwin zaziva Boga u pomoć. Ali
gdje je Bog u tom logoru smrti iz kojeg je pobjeglo milosrđe? U
smiješku gdjice de Galard? U svetom sakramentu što ga svećenici
neprekidno nose sa sobom, spremni da ga podijele umirućima?

4. maja 1954.
Posljednji privatni brzojav što je preko Hanoja poslan u Dijen Bijen
Fu javlja kapetanu Desireu rođenje kćeri koja će nositi ime uporišta
na kome se nalazio kad su Tajlanđani dezertirali: »Annemarie«.
U 2 sata ujutro opet počinje napad na uporište »Huguette 4«,
progutano kad je na njega došao red, dok je uporište »Eliane 2« bilo
uznemirivano i oprezno napadano čitavu noć. Protunapad, započet u
6 sati, zaustavljen neprekidnom paljbom, propao je u blatu. Na
uporištu »Isabelle« pukovnik Lalande je napao zapad. Dva oficira i
pastor Tissot su ranjeni. Iako većinu paketa što ih transportni avioni
iskrcavaju padobranima nitko ne pobire, oni i dalje izbacuju živežne
namirnice kako bi prevarili neprijatelja u pogledu stvarnih
mogućnosti garnizona za nastavak borbe.
Dugim Cognyjevim brzojavom naređeno je de Castriesu da prouči
operaciju »Albatros«. Langlais je okupio viši kadar obrane u skloništu
generala de Castriesa: Lemeunier, Bigeard, Vadot i Seguins-Pazzis.
Langlais uopće nema iluzija u pogledu mogućnosti Crevecoeurove
kolone kojom komandira Godard: ne zato što ne bi visoko cijenio svog
šefa, već zato što su njegovi bataljoni sastavljeni od
Sjevernoafrikanaca nevještih ratovanju u džungli i ljudi iz Laosa
nesposobnih da napadnu vijetmince. Naprotiv, Langlais bi vjerovao
planinskim partizanima da ih je bilo u području odstupnice i u
Cognyjevu satelitu. Pukovnik Trinquier je zahvaljujući čitavom blagu
u srebrnim šipkama uspio da regrutira petnaest stotina Meosa i tek se
počeo s njima uspinjati na Dolinu ćupova prema Muong Sonu, stotinu
kilometara ptičjeg leta južno od Dijen Bijen Fua.
Da bi pokušao razbiti opsadu neprijateljskih divizija, odlučio je da
stvori tri kolone: padobrance s Langlaisom i Bigeardom, legionare s
Lemeunierom i Vadotom, uporište »Isabelle« s Lalandeom, na tri
smjera puta za koje su bacali kocku: prvi kroz Ban Keo Lom dopao je
Langlaisu, drugi kroz dolinu Nam Nua i posljednji preko Nam Ua.
Albatros? Ime te ptice s australskih mora prividno ništa ne kaže. U
Dijen Bijen Fuu tu operaciju zovu »krvavom«, kao dokaz kako malo
iluzija imaju: od desetorice ljudi u njoj će izgubiti živote devetorica.
Blizu komandnog mjesta podoficir Sammarco je našao u hrpi
tiskanica što ih malo-pomalo prekriva blato stari broj »Caravelle«,
koji je radoznalo listao. Ispod fotografija Renea Plevena i Bao Daja
tužno čita izjavu ministra oružanih snaga prilikom njegova dolaska na
Orly nakon inspekcije u Indokini. Podoficir Sammarco vjeruje sve što
mu njegovi šefovi kažu, ali se smiješi ovim rečenicama punima
optimizma za budućnost. On ne zna da je umijeće upravljanja, kao i
diplomacije, umijeće udešavanja, a često i laganja, ali počinje u to
sumnjati. Hoće li Crevecoeurova kolona stići na vrijeme? Hoće li
započeti konferencija u Ženevi? »Kad bi znali«, kaže Sammarco
samom sebi, »da nijedan od ranjenika što su pali prije dva dana na
uporištu ’Huguette’ nije mogao biti otpremljen u kiruršku ekipu.« Da,
kad bi diplomati, koji su upravo raspremili svoje kovčege u lijepim
vilama ženevske okolice vidjeli tu dolinu gdje živi više nemaju snage
da pokopaju mrtve, mali bi im sendviči s kavijarom zapeli u grlu i
požurili bi da se sporazumiju.
Na susjednim je vrhuncima profesor Tung, sav mršav zbog
dizenterije, upravo otkrio da jednopostotna otopina kinakrina
udaljava muhe i uništava ličinke. Ali gangrena ostaje, kao i za
Grauwina, njegova glavna briga. Pod pljuskovima kiše otvara rane,
zavija otekline nastale zbog blata, amputira udove da bi spasio tijela.
»Izdržali bismo čak i potop«, ponavljaju mu ljudi koje mu dovode i
koji, vjerujući da je sposoban da čini čuda, traže da ih pošalje natrag u
borbu. Na trenutke, čak i noću, topovska pucnjava trese nebo.
 Profesor Tung možda smatra kako ništa od svega ovog ne odgovara
onom kako ljudi zamišljaju krupne događaje: pobjedu vide u
jutarnjem sjaju. Ova pobjeda pod kišom, s bolesnim trbuhom, nije
nalik na ono što je očekivao. On je sasvim blizu toga da misli kao i
Grauwin da su pobjede što ih ljudi izvojuju nad drugim ljudima
istovremeno i porazi ako nije uništen zajednički neprijatelj. Kad bi
jednog dana uspjeli da se dignu iznad uzajamnih poniženja, Dijen
Bijen Fu bi možda dobio drugo značenje. Ali tko će ga razumjeti? Bit
će potrebno dugo vremena prije nego nacija kao što je Francuska,
koja je ipak majka svih revolucija, dopusti da se može buniti protiv
onoga što ona tvrdi da jest, a što više nije.
Padobranci 1. B. C. P. koji su iskočili prije nekoliko sati u Dijen
Bijen Fu napreduju u koloni po jedan kroz mrežu šančeva ili skaču
preko brisanog prostora da bi zamijenili legionare s uporišta »Eliane
2«. Jedna je mina ubila kapetana koji je trebalo da ih primi. Jedan se
vod smjestio baš na mjestu gdje vijetminci kopaju mjesto za mine da
bi uništili položaj. Čitavu noć, između zatišja artiljerijske pripreme,
podoficir Chabrier pažljivo sluša tihu umirujuću buku podzemnih
radova; čim nastane tišina, postaje oprezan; ponovni udarci pijukom
ga smiruju. Kad je svanulo, podoficir Chabrier je napisao u svoju
bilježnicu ovu rečenicu: »Bio sam sretan što sam ih čuo kako kopaju i
što se razdanilo…«

5. maja 1954.
Čitavu je noć padala kiša.
Pougetova je četa zamijenila Edmeovu kojoj pripada podoficir
Chabrier. Odmah čim se preselio, podoficir Chabrier je ponovno čuo
dosadnu buku udaraca pijukom blizu kostura tenka »Bazeilles« čiji je
mitraljez ostao u bateriji, a koga sam devet godina kasnije našao
ispod malog spremišta od lima, izloženog na istom mjestu gdje je bio
ukopan, kraj groba dvojice boraca koji su ga digli u zrak 1. aprila.
Nevrijeme je izbrisalo njegovo ime, ali se još uvijek može pročitati
broj njegove pločice IC 94151 i onaj na čeličnom tornjiću: C ili G
76004. Kapetan Capeyron ga je tu vidio, kao i svi oni što su došli na
uporište »Eliane 2«, i kao što je vidio i Bazeillesovo ime koje je
izazivalo sjećanje na staru nemilosrdnu bitku, a zbog njega mora da je
rekao samome sebi: To je vjerojatno ono što i nas očekuje…
 S komandnog mjesta 13. polubrigade, kamo je otišao pod pljuskom
mina da traži baterije za radio-primopredajnu stanicu svog bataijona,
podoficir Kubiak donosi novost koja se svuda proširila: da je
Crevecoeur samo pedeset kilometara od Dijen Bijen Fua.
Usavršavajući ratovanje minama, vijetminci traže načina da dignu
u zrak podzemne hodnike koji bi omogućili braniteljima uporišta
»Eliane 2« da priđu čuki izbjegavši paljbu. Radeći neprekidno, u
malim grupama, orijentirajući se prema kompasu, napredovali su
poput krtica. Pouget je pokušao skočiti na ulaz sape; ali izlaz je
zakrčen bodljikavom žicom: jedini čovjek koji ga je uspio prijeći
ubijen je: podoficir Clinel. Vijetminci topovima uništavaju rovove gdje
su se sklonili puškomitraljesci i pretvaraju ih u blato, zatim ih
pokušavaju doseći ručnim granatama. Prije nekoliko noći jedan je
dobrovoljac smrti gotovo uspio da dođe do utvrđenja s bombom za
pojasom.
Zračni snimci što su ih sinoć uspjeli napraviti usprkos lošem
vremenu, pokazuju da je posljednji slobodni prostor što je postojao
između glavnog centra otpora i uporišta »Isabelle« presječen sa tri
linije neprekidnih rovova. Profesoru Tungu je posjet ranjenicima na
brdovitim kosinama, pedeset metara od njegove kirurške stanice,
gotovo nepremostiv problem, ali muhe bježe pred otopinom
kinakrina. »Tu se topi željezo i čelik, jedino ljudi ne popuštaju…«
Profesor Tung se sjeća rečenice što ju je pročitao u priči o bitki kod
Staljingrada i svakog je dana ponavlja.

6. maja 1954.
Već prije, kad se radilo na operaciji »Ksenofont«, Cogny je smatrao
da je taj pothvat izvrgnut velikim opasnostima i zahtijeva, da bi uspio,
snažnu grupaciju i ogromna sredstva avijacije. Kako će tri male
kolone »Albatrosa« uspjeti da prijeđu rovove prepune automatskog
oružja gdje je neprijatelj postrojio svoje rezerve u dubinu i priredio ih
da se zapute u svim smjerovima? Nijedan od oficira koje je Langlais
okupio u 10 sati nije imao nikakve iluzije o tome; jedino ako ljudska
volja nije sposobna za čuda. Jutrošnje je čudo stiglo s neba: lijepo je
vrijeme i povratak aviona već liči na pobjedu.
Šef Drugog odjela izračunao je neprijateljeve gubitke i Langlais je i
opet jednom ponovio svojoj posadi: »Valja izdržati. Oni prijeko isto su
tako crknuti kao i mi.« Bigeard se odlučio za protunapade što će
osloboditi ugrožena uporišta, a artiljerac Vaillant bilježi elemente
gađanja. Živežnih namirnica ima za dva dana, a posljednja četa 1. B.
P. C. treba da skoči poslije 23 sata. U trenutku kad je sastanak
završen, brzojav iz Hanoja javlja da če opći napad kao završna runda
vjerojatno početi u noći.
Kapetan Hervouet traži od Grauwina da mu skine gips s obje
slomljene podlaktice kako bi mogao sudjelovati u posljednim
borbama u kupoli svog tenka.
Budući da moraju letjeti vrlo nisko iznad džepne maramice što je
ostala za iskrcavanje, protuavionska je artiljerija pogodila dva
»Packeta«. Prvi se uspio vratiti u bazu; drugi se srušio i eksplodirao
120 kilometara jugoistočno od Dijen Bijen Fua, u Mong Hetu.
Njegovu pilotu, jednom od najslavnijih »letećih tigrova« Earleu Mac
Godernu, prozvanom Mac Goon i »Potres« zbog njegova glasa i
težine, već je u tri navrata avion bio izrešetan mecima.
Kroz taj metež Langlais i Bigeard odlaze da pregledaju istočne
obrane. Ljudi koje susreću još su samo sjene izmučene gladu,
umorom i ranama. Iza automatskog oružja nalaze ćoravce, jednoruke
bogalje i šepavce. Boca konjaka što ju je Langlais dobio iz Hanoja
prelazi iz ruke u ruku u spilji uporišta »Eliane 4« gdje je komandant
Brechignac smjestio svoje komandno mjesto. Veliko je pomirenje
zapečaćeno. Vukovi istog čopora ne pokazuju pri susretu jedni
drugima zube. I u Azincourtu su se francuski vitezovi vrijeđali i
svađali. Sve sitne nesloge i suparništva nestaju pred opasnošću što
prijeti. Izmiješani i zbunjeni istom nevoljom, padobranci i legionari,
crvene, plave ili zelene kape, bore se sada bez međusobne zavisti.
U 15 sati izdan je vijetminskim pukovima nalog za večerašnji
napad koji je izazvao izvanredno oduševljenje. S linija ekspedicionoga
korpusa mogu se dalekozorom vidjeti ljudi kojima su politički
komesari održali govore, a oni sad bacaju kape uvis i skaču od radosti.
Gotovo da se čuje kako pjevaju. Većina među njima su djeca od
osamnaest do dvadeset godina, poput Tran ngok Dioja, vojnika uska i
podrugljiva lica, koji je u to doba jedva znao čitati i pisati. Njegov je
zadatak da osvoji glavicu brežuljka C2 (»Eliane 4«), što je Vijetnamci
zbog njezina oblika zovu »Konjsko sedlo«, njegov puk treba da
napusti položaj na kome se odmarao u 18 sati kako bi zauzeo svoju
polaznu bazu petnaest minuta kasnije: dva kilometra što razdvajaju
položaje treba dakle da prijeđu gotovo trčećim korakom glavnim
rovom što vodi na D3 (bivše uporište »Dominique 5«).
Odjednom, potkraj popodneva, pojačala se vijetminska artiljerijska
paljba. Posljednja su skloništa i utvrđenja koja su izdržala kiše
uništena. Vrativši se žurno svojim kartama i radio-
primopredajnicima, Langlais i Bigeard očekuju juriš. Njihovi su
proračuni brzo gotovi: Brechignac drži posljednje vrhunce na istoku s
ostacima nekoliko bataljona i dvije čete 1. B. P. C., Thomas lijevu
obalu, Tourret centar, Guiraud, Clemencon i Coutant s avijatičarom
Charnodom zapad i jug. Artiljerija će intervenirati samo u korist
brežuljaka; minobacači će se pobrinuti za ostalo. U 17 sati i 30
minuta sasula se na čitav utvrđeni logor užasna pripremna vatra.
U Sajgonu je Maurice Dejean, koji se vratio iz Hanoja gdje je
proveo dva dana, izjavio da vojnička situacija nije ni više ni manje
nepovoljna nego što je bila prije šest mjeseci ili godinu dana i da se
delta čvrsto drži. Članci o utvrđenom logoru zauzimaju osam stupaca
prve strane pariških novina, ali ako upitate prolaznike, oni još ne
znaju sasvim sigurno gdje se nalazi Dijen Bijen Fu, niti što se tamo
radi. Tamo se ne tuče nacija, već korpus kome je to zanat. Vrijeme je
opet hladno. Čitava se Francuska ježi pod pljuskovima, a sa zapada se
približava teška depresija.

Noć od. 6. na 7. maja 1954.

Na uporištu »Isabelle« uništeni su svi topovi od 105 mm, osim
jednog. Na uporištu »Eliane«, na koje se upravo osula užasna
artiljerijaka vatra, komandant Botella čuje kako Langlais zove
Brechignaca preko radija. Breche momka Pierrea, Breche momka
Pierrea; kome je namijenjena tuča što je upravo pala?
− Brecheov momak Pierre: za »Eliane 2«.
Vatra se premješta na uporište »Eliane 3«, zatim na »Eliane 4«, dok
su se vatrene baze bivšeg uporišta »Eliane 1« i na Mont Fictifu
razularile. Langlais je uputio na lijevu obalu, na podnožje brežuljaka,
tri tenka što su još sposobna da se kreću.
U 18 sati i 15 vijetminci su nakon svoga posljednjeg plotuna
jurnuli s obje strane, lica zaštićena gazom, u napad na uporište
»Eliane«. Prvi put svečano otvorivši radio-veze između četa i
komandnih mjesta bataljona, 98. puk je zauzeo položaj ispred glavica
uporišta »Eliane 4«.
Botella odgovara svojim minobacačima i bestrzajnim topovima.
Vijetminci su stigli do njegova komandnog mjesta, ali su ih otjerali
Vijetnamci koji se pod čvrstim rukovodstvom i komandantom bore
isto tako žestoko kao i njihova braća s druge strane, onako kao što su
se borili Korejci sa sjevera i Korejci s juga. Četa kapetana Fan van Pija
svedena je na trideset ljudi.
U 21 sat pošao je u napad sa svojom jedinicom Tran ngok Dioj,
vojnik za vezu Narodne armije. Pri bijelom svjetlu svijetlećih raketa
što su zamijenile Mjesec u prvoj četvrti raspoznavao je pokrete
protunapadača. Usprkos krhotinama od mine u glavi i desnoj nozi,
nije htio da ga evakuiraju, sklonio je ranjenog komandira voda i
nastavio da izdaje zapovijedi šepajući. Budući da je neki miner bio
ubijen, uzeo je njegove mine, stavio ih na mjesto, zapalio i vratio se
svom zadatku. Raskomadani minama, vijetminski se vojnici ruše na
tlo, ali valovi što nadolaze prekrivaju ih i prelaze.
Na uporištu »Eliane 2«, što ga drže dvije čete 1. B. C. P. pod
komandom kapetana Pougeta, neki je vijetminac skočio pred
podoficira Chabriera, uperio u njega automatski revolver i povikao:
− Predajte se. Izgubljeni ste… Zatim je pao na leđa, mrtav.
U 23 sata odjednom je zavladala potpuna šutnja na ravnici i Pouget
je rekao samome sebi: »Možda će nas ostaviti na miru…« ali se u tom
trenutku, poput ogromnog crnog vala što je nasrnuo gotovo bez šuma
o nasip, vrlo visoko podigla zemlja zadrhtavši od tisuće kilograma
eksploziva vijetminskih mina i ponovno se uz trijesak spustila na
krovove skloništa i u rovove. Lijevak što se otvorio pod nogama
branilaca i progutao ih, još uvijek postoji. Biljni život nije se tu
nanovo razvio, ali ga oluje svake godine pomalo zatrpavaju.
Udarne trupe koje su čekale eksploziju kao signal da bi skočile,
osjetile su kako tlo tutnji i pojurile su urlajući na položaj. Vođa grupe
Dang pi Tuong, pomoćnik komandira 7. voda 3. čete 98. puka, vrlo
brzo je napredovao između rafala automatskog oružja prema
uništenim utvrđenjima, ali je odjednom bio zaustavljen vatrom voda u
kome je bio podoficir Chabrier, a koji je rafalima iz punih magazina
kosio napadače i rušio ih u blatni krater što je nastao od mine.
− Častimo se! − vikao je neki puškomitraljezac.
Međutim, oružje je na kraju prestalo pucati, zalihe municije su se
istrošile, a vijetminci su u vrevi provalili na položaj. Posljednji je
ušutio mitraljez od 12,7 mm s tenka »Bazeilles«.
U ponoć je pet »Dakota« što je trebalo da iskrcaju posljednju četu
pojačanja zatražilo da se radi njihove sigurnosti prestane s bacanjem
svijetlećih raketa. Langlais i Bigeard su se kolebali. Iako je mrak, kako
će piloti između borbenih vatara raspoznati jadne signale područja?
Neće li vijetminci iskoristiti tminu da bi nanovo krenuli u juriš?
Pored otvora svoje »Dakote«, sa džepovima ratne uniforme
natrpanima viskijem za generala de Castriesa i konjakom za
Langlaisa, u brizi da ne razbije te boce pri slijetanju, kapetan Faussier
čeka da se upali zeleno svjetlo. Bigeard je napokon radio-vezom
upitao poručnika Le Pagea.
− Prednost krijesnicama − odgovorio je Le Page ne dvoumeći.
Langlais je naredio avionima da načine polukrug i ljudi iz 1. B. C.
P. vratili su se nasmrt ojađeni u Hanoj. U skloništu komande obrane,
gdje Genevieve de Galard zaštićena ispod stola spava na strunjači od
padobrana, Bigeard osjeća izvjesno zadovoljstvo pri pomisli da su
spriječili žrtvovanje te čete: stotinu ljudi nije više moglo promijeniti
tok događaja. Pozivi u pomoć zakrčili su direktne linije s artiljerijom i
veze s uporištima. Neprijateljske pak stanice odjekuju od
pobjedničkih uzvika.
Budući da mu je jedan radist ubijen, a drugi je dobio metak u
trbuh, Pouget više ne može odgovarati na pozive iz glavnog centra.
Mislili su da je mrtav i ušutjeli su. U 4 sata ujutro sam je rukovao
odašiljačem i dobio je komandanta Vadota.
− Ponovno sam zauzeo čitavo uporište »Eliane 2«, ali ostalo mi je
samo 35 ljudi. Da bismo izdržali, treba da mi pošaljete pojačanja koja
ste mi obećali. U protivnom, kraj je vrlo blizu.
− A odakle biste htjeli da ih uzmem? − mirno je odgovorio Vadot. −
Budite razumni. Situaciju poznate isto tako dobro kao i ja. Nemam
više ni jednog čovjeka, ni jedne mine. Vi ste padobranac. Tu ste zato
da biste se dali ubiti.
 Na dužini vala mreže komande uporišta »Eliane«, vijetminci će
emitirati ploču »Partizanska pjesma«, a povremeno će u zboru pratiti
refren:
Prijatelju, čuješ li let crnih gavrana
Iznad ravnice?…
− Pokvarenjaci − mrmljao je Pouget − pokvarenjaci. Na uporišnoj
tački »Eliane 4« ostalo je Botelli pedeset mina za minobacače i
nekoliko sanduka granata. Zvučnici Bigeardovih prijemnika
podrhtavaju:
− Dedeov Bruno, nestat će nam municije.
− Brecheov Bruno, to će popustiti.
Na svim brežuljcima prelaze uporišta u nekoliko sati više puta iz
ruke u ruku. Neprijatelj na trenutak napada na pukotine, zatim se u
neredu vraća. Gomilaju se mrtvi i ranjeni. Na zapadnoj je strani
uporište »Claudine« preplavljeno, nedaleko od jednog tenka iz kojeg
se više ne može pucati.
Pouget je sjedio otkriven kraj svog radio-primopredajnika i
promatrao vatru minobacača od 120 mm što pada na uporište »Eliane
4« gdje Botella pruža otpor. Zemlja praska. Vidio je vijetmince na bilu
»Eliane 4« kako trče osvijetljeni raketama. Dolje gori Dijen Bijen Fu, a
vatromet izbija iz skloništa municije. Od vremena do vremena pojavi
se nekoliko zvijezda između oblaka što su nabujali u noći.
U 4 sata i 10 minuta pred njim na čitavom frontu »Eliane 2«
vijetminci su se podigli, ali nisu pucali. Pouget ih čuje kako viču:
− Di di, di di! Naprijed, naprijed!
Preživjelima s uporišta »Eliane 2« ostao je jedan mitraljeski šaržer i
jedna granata. Pouget je naredio poručniku i ljudima koji još mogu
hodati da se vrate u glavni centar i idući natraške od rupe sastao se s
njima na podnožju brežuljka, u rovu gdje leže leševi što su ih tu
nagomilali da bi se zaštitili.
Novi je urlajući val izbio iz zemlje, zapljusnuo 5. B. P. V. N.,
preplavio kapetana Pija, ali je šaka legionara i padobranaca još uvijek
bila u protunapadu, nanovo zauzimala izgubljene rovove, uklanjala
leševe i umiruće da bi smjestila svoje puškomitraljeze i upravljala
vatru na sjene s plitkim kacigama. Oficiri kojima nije ni dvadeset
godina postaju komandiri četa ili umiru u trenutku kad poput
potporučnika Pinea zahtijevaju da minobacači tuku na njih. Od 6. B.
P. C, ostalo je dvadeset živih ljudi oko komandanta Thomasa.
Podoficiri opet sastavljaju odbjegle i opet jurišaju. Tko će biti
pobjednik, a tko pobijeđeni kad završi noć? Da bi pomogao onima koji
su se zakvačili za posljednje glavice brežuljaka, Langlais uzima vodove
bataljona iz centra i baca ih na istočne vrhove brežuljaka što gore.
Posvuda se spotiču o rastrgana tijela. Pri svjetlu svijetlećih raketa što
ih vjetar tjera prema planinama lica se blistaju od znoja i masne crne
boje. Na uporištu »Eliane 2«, gdje od četiri sata ujutro nitko više ne
odgovara na Brechignacove pozive, jauci ranjenika ispunjavaju
svitanje. Iza istočnih čuka nebo je zlatne boje.

7. maja 1954.
Na uporištu »Eliane 10«, na podnožju brežuljaika, sviće dan.
Neprijatelj napreduje, pretražuje skloništa. Opkoljen u bunkeru,
poručnik Le Page je uspio da pobjegne sa dva čovjeka. Čudo je što
uporište »Eliane 4« još postoji, a tamo komandiraju Brechignac i
Botella i traže pomoć. Čime da im odgovore? Lemeunier je došao u
Langlaisovo sklonište; okupio je legionare i spreman je da nasrne na
zapad.
− Ne na zapad − rekao je Langlais. − Na uporište »Eliane 4«, tamo
se još drže.
Langlais je izišao iz svoga skloništa na okrutno ljetno svjetlo. Na
nebu »Dakote« istovaruju svoje zalihe. U svim rovovima što vode u
bolnicu tužne povorke gaze po mrtvacima što ih malo-pomalo
prekriva blato. Ranjenici o kojima se nitko više ne može brinuti ostaju
tamo gdje jesu. Vijetminci su ih tjerali i govorili im: »Idite k svojima i
obavijestite ih da dolazimo…«, liječnici iz bataljona teškom mukom
stižu do Grauwina s napola golim bogaljima koji su se prije nekoliko
dana pridružili borbi.
S druge strane rijeke i poharanog skladišta municije vrve na
stotine ljudi koji su izišli iz rupa na strminama u kojima su se već
sedmice i sedmice skrivali da bi izbjegli borbu, a Langlais ih je
uspoređivao s morskim rakovima s tropskih obala. Znalo se da
iskorištavaju mrak kako bi se dočepali živežnih namirnica bacanih
padobranima, da su organizirali crnu burzu dnevnih obroka i ukrali
službene formulare pohvala u dnevnoj zapovijedi kako bi švercali čak
i borbenim častima. To je ološ ljudskog roda, dezerteri za koje
Langlais ne nalazi do−voljno oštrih riječi. On bi ih mogao pokositi
mitraljezom ili ih smrviti s nekoliko plotuna iz topova od 105
milimetara, ali se s gađenjem okreće od njih. Sada je, kao i Bigeard,
iznad iskušenja. Nakon Beatrice, Gabrielle, Annemarie, Huguette i
Dominique, Eliane je također promijenila ljubavnika…
Pod rafalima mitraljeza Pouget je osjetio kako drhte leševi iza
kojih se sakrio. Zaglušila ga je granata što je eksplodirala kraj njegove
kacige. Kao u mračnom snu, čuo je tihi glas što je govorio kroz nos:
− Vi ste zarobljenik Narodne demokratske armije Vijetnama.
Ranjeni ste. Liječit ćemo vas. Možete li hodati?
Podigao je pogled na pobjednika lica skrivena gazom.
− A moji drugovi?
− Pobrinut ćemo se za njih. Bit će previjeni. Doći će bolničari.
Pouget se s teškom mukom uspravio. Za njega je ovo svršetak.
Grudi su mu gole, bez oznake čina i oružja, kosmat, mršav, nalik na
Velikog Ferrea* nakon bitke. Pomažu mu pri hodu. Radio-stanica mu
je obješena o rame.
* Ferre (Le Grand) seljak iz Rivecourta (Pikardija) koji se istakao kao poručnik
kapetana Guillaumea Alauda za vrijeme žakerije u Blauvaisisu i u borbi protiv Engleza
1358. Div herkulske snage. Oboružan teškom sjekirom navodno je sam ubio osamdeset i
pet napadača. Obolio je i Englezi su ga htjeli iznenaditi u krevetu, međutim on je ustao i
ubio pet ljudi. Op. prev.
Prijatelju, čuješ li prigušeni krik zemlje
Koju podjarmljuju?
Nema više snage da pjevuši pjesmu što je vijetminci emitiraju
čitavu noć preko svojih valova. Pobijeđen, ne prepušta se sudbini. Već
na kraju boli i poniženja što ga čekaju i već prate, zna da će naći
objašnjenje i spas.
Odjednom su na istoku ponovno počele topovska paljba i eksplozija
mina. Dugi duboki zvižduci probijaju buku. Odjednom se u
zaprepaštenje umiješala nada. Kapetan Capeyron, podoficir
Sammarco, desetar Hoinant i mnogi drugi, iznenađeni što prvi
plotuni tog oružja padaju između položaja, okreću se prema zapadu.
Čuli su se glasni povici: »To je Crevecoeur!… Lica su obasjana radošću
što se još ne usuđuje osloboditi, ali koja će izbiti, pretvoriti se u
bujicu spremnu da izmakne iz toka neminovnosti i sve ponese sa
sobom. Da, to je Crevecoeurova kolona s kojom, kako tvrde radio-
telegrafisti, već dane i dane održavaju vezu i ona se približava,
iskrsnuvši iz planina i sad prodire u kotlinu s tom apokaliptičnom
bukom. Ljudi više ne znaju da li da urliču, ili da plaču od sreće. Već su
se izvukli iz svojih rupa kad je odjeknula paljba, očešala komandna
mjesta, smrvila one koji su bili spremni da potrče u susret svojim
spasiocima. Očekivali su Crevecoeura: bile su to staljingradske
orgulje!
Tri blatom prekrivena preplašena čovjeka, lica crna od brade i
dima, došla su posrćući i srušila se na tlo. Bigeard se nagnuo nad
jednog od njih, uzeo ga za ruku. Je li zaplakao? To više nije važno u
trenutku kad je sve promašeno, kad od veličine kušnje dobivaju
vrtoglavicu oni koje je pogodila, gdje se riječima mogu služiti samo
oni koji izdaleka promatraju agoniju Dijen Bijen Fua. Bigeard, kojem
se nikad nije omakao nijedan krik sućuti, samo je jednostavno rekao i
ponovio: »Jadni moj Le Page…«
Plače zbog svih onih koji su uzalud uništeni zato što se jedan
general požurio da gurne svoju armiju u protivnikovu klopku,
popuštajući, onako kao što je to nekoć učinio lijepi princ Guy de
Lusignan pred razmetanjima onih koji su ga gurali da se baci u vučje
ždrijelo. Između onih što će biti spomenuti među mrtvima i
zarobljenima, koliko li je imena što utjelovljuju ono najbolje od te
armije, žrtvovane naizmjence, stoljećima, za velike žrtve i zanose
tlapnje! Bigeard nejasno sumnja da slom što će uslijediti neće
poslužiti ni za što drugo osim za raspeće zbog kojeg već sada pere
ruke s hinjenom tankoćutnošću toliko bivših visokih komesara,
državnih sekretara ili ministara predsjednika. Opsjednut svakojakim
mislima, ne može još sebi predočiti što ga čeka. Tko zna? Gospoda
diplomati su se sastali u Ženevi: sve se još u posljednjem trenutku
može srediti. On ne zna da ljudi zbog kojih su bitke izgubljene nisu
ljudi koji pogibaju u bitki. A da čak i ne sumnja u to, Bigeard otkriva
samog sebe pod maskom od gline i krvi što se osušila na licu njegovih
poručnika.
»Ne tucite više… Brechignac je upravo zatražio od Bigearda da
uštedi uporištu »Eliane 4« bombardiranje što bi dokraja uništilo
ranjenike i u tom je trenutku primio od Botelle izvještaj da je daljnji
otpor nemoguć. Botella je zatim nazvao Bigearda.
− Dedeov Bruno, Dedeov Bruno…
To je onaj isti metalni glas koji je javio da je »cilj dosegnut«.
Bigeard je pritisnuo ručicu aparata.
− Bruno sluša.
− Dedeov Bruno. Gotovo je. Oni su na komandnom mjestu.
Zbogom. Reci momku Pierreu da smo ga veoma voljeli.
Začuo se kvrcaj. Neki drugi glas, suši:
− Dignut ću u zrak radio-stanicu. Hip… hip, hip…
Devet je sati. Na vrhuncima što okružuju uporište »Eliane 4«, na
rižinim poljima, usjeklinama, vrvi mnoštvo malih naoružanih ljudi,
odjevenih u slabo zeleno platno, sa sandalama izrezanima iz
automobilskih guma; na glavi imaju bambusovo lišće gdje blješti
rubin crvene zvijezde, lice im je prekriveno gazom, a dolaze u velikoj
množini iz skrovišta u šumama i planinama. Penjali su se na vrhunce
uporišta »Eliane« s ogromnom grajom što se leluja sa zamasima vjetra
kako se uspinju na vrhove. Kad su izbili na padine i sljemena uporišta
»Eliane«, u trenutku kad su ugledali žute zavijutke rijeke i pooranu
zemlju utvrđenog logora, stali su klicati u čast pobjede i podizati
oružje uvis. Vidi se kako skaču po dvostrukom sljemenu uporišta
»Eliane 4«, iznad porušenih rovova, preko iščupane mreže bodljikavih
žica, prelaze preko hrpe leševa koji su razbacani jedni iznad drugih u
jezovitom pomirenju smrti, ispruženi licem okrenutim nebu,
raširenih ruku, lica izgrižena muhama, usta još punih posljednjeg
jecaja, raspeti koji su pali sa svog križa, prikovani na raskopanu
zemlju, između bijednih ostataka drva od skloništa ili kupajući se u
ljepljivom blatu. Pred tim pljuskom ljudi što poput mrava vrve sa svih
strana, artiljerija utvrđenog logora, ostavši bez municije i posluge,
zanijemila je. Imali su još tri stotine mina od 105 mm i deset od 120.
Lovci se gube s neba, puštaju bombe, mitraljiraju, na trenutak unesu
nered, ali to mnoštvo malo-pomalo opet kreće kad se avioni udalje
nakon deset minuta borbe kojima raspolažu. Botella je odlučio da
ostane na svom komandnom mjestu, ali je naredio potporučniku
Makowiaku da se s nekoliko zdravih ljudi i nekoliko ranjenika koji
mogu hodati vrati u glavni centar. Vijetminci su ga uskoro opkolili i
odveli među svoje linije. Dang pi Tuong, zamjenik komandira 7. voda
98. puka, koji ponovno odlazi u napad da bi zadao posljednji udarac
uporištu »Elliane«, vidi ga kako prolazi, okružen stražom, gologlav,
ćelav, prema prvom zbornom centru gdje će naći Brechignaca i
Pougeta koji su nijemi od boli. Na uporištu »Opera« Bizard se drži i
priprema za protunapad na uporišta »Eliane«, ali Langlais određuje
da bude zaštitna grupa glavnog centra.
Capeyron, koji je na boku uporišta »Eliane 2« tražio ljude iz svoje
čete što su se popeli u toku noći, pogođen je krhotinom mine koja mu
je poput britve prerezala lijevu šaku i slabine.
U 10 sati Cogny je iz svoje tvrđave u Hanoju pozvao Castriesa.
Oluja što se prikrada čitavom kraju puoketa u slušalicama. Razgovor,
koji bi mogao biti posljednja veza s utvrđenim logorom, snimljen je na
ploču u kabini za snimanje.
− Dobar dan, stari moj − rekao je Cogny. − Kakvim sredstvima još
raspolažete?
Castriesov je glas jasan, polagan, odmjeren. Malo visok, kao uvijek
preko telefona. Od vremena do vremena Castries traži riječi, ispravlja
se i ponavlja. Cogny odobrava prigušenim glasom.
− 6. i 2. B. P. C. i ono što je ostalo od tajlandskog puka.
− Da.
− U svakom slučaju, ne preostaje nam drugo nego da se svega
odreknemo.
− Da.
− Zar ne…? Sad nam ostaju, ali jasno, vrlo smanjene, jer smo uzeli
sve što smo mogli od svega što je bilo na zapadnoj strani da bismo
pokušali učvrstiti istočnu…
− Da.
−… ostaju otprilike dvije čete od svakog, dvije čete za dva spojena
padobranska stranačka bataljona.
− Da.
… tri čete R. T. M.*, ali one ništa ne vrijede, zar ne, baš ništa, jer su
nestale…
 * Tajlandski puk. Op. prev.
− Da.
−… dvije čete 8. udarne.
− Da.
… tri čete 2. tajlandskog bataljona, ali to je normalno; u R. T. M. i u
2. tajlandskom bataljonu ostaje uvijek najviše ljudi jer se oni ne tuku.
− Sigurno.
− Zar ne?… a od 1. i od 2. bataljona stranačkog puka ostale su
otprilike dvije čete. To su, to su čete od 70 do 80 ljudi.
− Da. Dobro vas razumijem.
− Eto! Dakle, branit ćemo se stopu po stopu.
− Da.
− Branit ćemo se stopu po stopu i smatram, smatram da je
maksimum naših mogućnosti…
Razgovar je zbog smetnja naglo bio prekinut.
− Halo… Halo − ponavlja Cogny.
− Halo, čujete li me, gospodine generale?
… da je maksimum vaših mogućnosti?
… da zaustavimo neprijatelja na Nam Jumu. Zar ne?
− Da.
− I, osim toga moramo držati rijeku, jer bismo inače ostali bez
vode.
− Da. Sigurno.
− Zar ne? Dakle, predlažem vam da pokušamo, pokušat ću da u
tome uspijem, zar ne, maločas sam razgovarao s Langlaisom, složili
smo se u tome. I zatim, pa, bože moj, pokušat ću, koristeći se
okolnostima, da se maksimum sredstava provuče prema jugu.
− Dobro, slažem se. To će, vjerojatno, biti noću?
− Kako?
− Noću.
 − Da, gospodine generale, noću, sigurno.
− Tako je. Da.
− I potrebno mi je vaše odobrenje da bih to učinio.
− Slažem se, stari moj.
− Dajte mi odobrenje?
− Odobravam.
− Uostalom, izdržat ću, pokušat ću izdržati ovdje što duže bude
moguće, s onim što ostane.
Castries je pustio da prođe neko vrijeme kako bi mu dao na znanje
da mu više ništa nema reći.
− Gospodine generale?
− Da, slažem se, stari moj.
− Eto.
− Imate li, što se tiče municije, da li bi… Mora li se nešto učiniti? −
vrlo je brzo upitao Cogny.
− Municija? To je mnogo teže, mi je nemamo…
− Nema li nešto što bi trebalo da…
− Mi je nemamo, zar ne. Istina, ima još nešto municije od 105 mm,
ali…
Jednu rečenicu nije moguće odgonetnuti. Castries je možda
govorio o minama od 105 mm, jer su svi minobacači neupotrebljivi.
… ničemu ne služe.
− Da.
… zasad. A municija, municija 120 mm…
− Da.
… imam je, mora da imam još 100 do 150 mina.
− Da.
− A ima ih svuda pomalo, zar ne?
− Da, sigurno.
 Castries je ponovio:
− Ima ih svuda pomalo. Ne možemo… praktički ih nije moguće
skupiti. Očito, što više pošaljete, to bolje, zar ne?
− Da.
− A mi ćemo se držati, držat ćemo se što dulje bude moguće.
− Mislim da bi bilo najbolje − rekao je Cogny gutajući riječi − da se
avijacija danas potrudi da vam pruži snažnu vatrenu podršku kako
bismo pokušali zaustaviti vijetmince, zaustaviti njihov prodor.
− Da, gospodine generale. I zatim, ne bi trebalo da avijacija prekine
djelovanje, zar ne? Bez prestanka, bez prestanka treba da… Da,
vijetminci, zar ne, eto upoznat ću vas sa stanjem.
− Da.
− Vijetminci su stavili na istok sve čime raspolažu.
− Da.
− Uračunavši tu dva puka 308. divizije.
− Pa dobro? Da.
− Zar ne? Na zapadnoj je strani sad, mora da je… samo…
− Da.
… samo 36. puk.
− 36, da, vjerujem.
− Zar ne, samo 36. puk, 102. puk…
Veza je naglo prekinuta.
− Halo… halo − ponavljao je Cogny drhtavim glasom dok su
tehničari pokušavali da ponovno uspostave vezu.
− Čujete li me? − javio se Castries.
− Govorili ste o 102. puku?
− Da, gospodine generale.
− 102. puk?
− Oni su na zapadnoj strani…
 − Da.
−… 102. i 88. puk.
− Tako je.
− Zar ne? Zatim ono što je ostalo sposobno od 312…
− Tako je. Da.
−… i sad 316.
− Da.
− Zar ne?
− Sve su uložili na istočnu stranu − rekao je Cogny.
− Ali, vidite li, kako sam i predvidio, 308, vjerujem da sam vam to i
rekao, ona mi izmiče, kao i uvijek.
− Da, to je ono.
− Dobro. Dakle, uzmak prema jugu? − upitao je Cogny. − Kako to
mislite izvesti? S uporišta »Isabelle«, ili pak raspršiti čete?
− Pa, gospodine generale, na svaki način, na svaki način, treba da…
prijeđu uporište »Isabelle« prema jugu, zar ne?
− Da, tako je.
− Ali izdat ću nalog, izdat ću nalog uporištu »Isabelle« da također
pokušaju, da se pokušaju izvući ako uzmognu.
− Da, slažem se. Dakle, obavještavajte me kako bi vam avijacija
mogla maksimalno pomoći u tom slučaju.
− Oh, sigurno, gospodine generale.
− Eto, stari moj.
− I zatim, onda, bože moj, zadržat ću ovdje, pa dobro… jedinice
koje neće htjeti…
− Tako je, da.
… one, kako bih rekao, jasno, ranjenike, ali i njih je već mnogo u
rukama neprijatelja, jer ih je bilo na uporištima »Eliane 4« i zato… i
na uporištu »Eliane 10« bilo je ranjenika.
− Sigurno, da.
 − Zar ne? I zatim ću sve to zadržati pod svojom komandom.
− Da, stari moj.
− Eto.
− Do viđenja, stari moj.
− Mogu vam još telefonirati prije… prije kraja.
− Hajde, do videnja, stari moj Castries.
− Do viđenja, gospodine generale.
− Do videnja, stari moj.
Castries je odložio telefonsku slušalicu. Tri stotine kilometara
odavde, Cogny nije ni pogledao oficire koji ga okružuju i šute. Čelo
mu je blistavo od znoja. Vrućina od oluje što ne izbija satire Hanoj.
U podne je Bigeard došao generalu de Castriesu.
− Gotovo je − rekao mu je. − Ako se slažete, ja bih kad se spusti
noć strugnuo sa svojim ljudima. Ali trebalo bi da vijetminci vjeruju da
se još držimo: zato ih valja zasuti artiljerijskom vatrom,
minobacačima i plotunima iz automatskog oružja. Ostavite tu nekog
sposobnog momka: na primjer, Trancarta.
− Ne − odgovorio je Castries. − Neću nikoga kazniti takvim
zadatkom. Ja ću ostati, dragi moj Bruno. Ne brini: bit će paljbe čitavu
noć. Ujutro ću je prekinuti.
U 13 je sati kapetan Capeyron zauzeo položaj na uporištu »Junon«
sa pedeset i četiri legionara. Podoficir Sammarco, kraj čijih se nogu
zarila mina od 75 milimetara a da nije eksplodirala, rekao je svom
drugu:
− Ako se izvučemo, nećemo se petnaest dana trijezniti.
Predvidajući odlazak, narednik Kubiak je u svoju čuturicu izlio
bočice ruma iz sanduka namirnica za »Pacific«. Langlais, Bigeard i
njihovi pomoćnici pojeli su vruću juhu. Proučili su situaciju i sazvali
komandante bataljona koji će sudjelovati u operaciji »Krvavi proboj«.
Tourret, Guiraud i Clemencon su jednoglasno ustanovili da je
neizvediva. Ma kako neznatni bili izgledi za uspjeh, jer sve je
zatvoreno, oni bi bili pokušali, ali vijetminci su već zauzeli čitavu
lijevu obalu osim mosta što ga nastoje osvojiti, i poput vrlo umornih
konja koji će sustati, padobranci i legionari više ne mogu izdržati.
Jedan od dvojice boksača je nokautiran.
U 15 sati i 30 minuta Langlais odlazi u pratnji Bigearda,
Lemeuniera i Vadota generalu de Castriesu. Ne zna da je brzojavom
poslanim u 14 sati iz Dijen Bijen Fua predviđeno da sutra u 7 sati
prestanu borbe. Na uporištu »Isabelle«, gdje je ostalo još 2000
granata za jedini top promjera 105 mm, pukovnik Lalande je dobio
dozvolu da pokuša otići. Castriesu je prepuštena odluka o sudbini
Langlaisa, oficira i ljudstva koje je ostalo. Bigeardu je rekao:
− Ti ćeš, Bruno, skupo platiti. Morao bi pokušati da se s nekoliko
momaka izvučeš.
Tko bi to mogao izvesti? Savršeno miran, gospodareći samim
sobom, Castries priznaje da će nakon deset kilometara svi biti dokraja
iscrpljeni. Castries je otpustio oficire i ostao nasamu s Langlaisom.
Što su tačno jedan drugom rekli zaboravljeno je. Pobrkano je s
razgovorima s Bigeardom ili s Cognyjem preko radija. Uostalom, što
ima da dodaju onom što je bilo? Čak se i redovnici, u kušnjama
zajedničkog života, počinju prezirati.
Ta dva čovjeka, toliko oprečna po karakterima i metodama, nemaju
se više zbog čega svađati. Tko je kriv za pad Dijen Bijen Fua? Ni
jedan, ni drugi. Castries, koga su događaji pretekli, nije znao reagirati
u pravom trenutku, ali on se nije borio za položaj kome ni po čemu
nije odgovarao. Nikoga nije prevario: prevarili su se u njemu. Bio je
toliko pošten da je upozorio Navarrea: »Ako je ono što želite drugi Na
San, uzmite nekog drugog.« A nije bio tako smjeran da bi bio svjestan
da ga valja smijeniti. Bio je površan i cinik, a zar je i to njegova greška
što nije volio Langlaisa ni Langlais njega? Zar je Langlais odgovoran
što nije, zauzet svakodnevnim izviđanjima koje su mu naredili da vrši,
mogao ponoviti protunapade kojima je trebalo da iznova osvoji
izbočene položaje za koje nitko nije vjerovao da će pasti? Bila bi
utopija zamišljati da je morao zahtijevati od Castriesa i Gauchera
vrijeme i nužna sredstva: valja se osvrnuti unatrag, osjetiti optimizam
što je vladao u garnizonu, čuti kako puca Pirothova artiljerija kad je
na najmanju uzbunu slala plotune u planine. Tko je u to doba
predviđao slom što se upravo zbio? Što se tiče pak njegova
neprijateljstva prema Castriesu, to je samo površinsko pitanje.
Langlais je više puta bio uvrijeđen zbog toga što Castries nije volio
izlaziti iz svoga skloništa, ali čitav bi svijet trebalo da oda priznanje
duševnoj snazi Langlaisovoj, koji se s njim nije zakvačio, niti je trpio
zbog njegove žestine i neraspoloženja.
− Sve je izgubljeno − rekao je Castries. − Ništa ne smije ostati
čitavo.
Castriesove su se oči iznenada od uzbuđenja ovlažile, a Langlaisovo
se hladno lice zgrčilo. Kad je Langlais pozdravio, Castries je pošao
ispružene ruke prema njemu i Langlais ga je bez riječi zagrlio.
Oko 16 sati ponudio je u toku telefonskog razgovora potpukovnik
de Seguins-Pazzis pukovniku Lalandeu da bira između časne bitke ili
pokušaja da se izvuku prema jugu. Lalande ni po čemu nije mogao
slutiti da glavni centar neće izdržati do sutra ujutro. Lalande je
odabrao odlazak u sumrak. Izdao je naloge u tom smislu i poslao
izvidnice na jug, na svaku obalu Nam Juma, da bi znao kakav će otpor
pružiti neprijatelj. Kako je smjer izlaženja bio promijenjen iz
jugozapadnog u južni, nedostajale su karte i vodiči. Uostalom, činilo
im se da postoji samo jedan put što bi ga mogli iskoristiti, a taj je išao
preko Muong Naja, Ban Ta Mota i Ban Fa Nanga i Lalande je rnorao
uskladiti plan.
Vrativši se na komandno mjesto, Langlais je izdao nalog da se
uništi oružje, osmatrački uređaji i radio-uređaji. Bigeard se u to nije
miješao. Odmah se pročulo da je to predaja. Podoficir Sammarco je
dao uništiti puščane cijevi i puškomitraljeze ali je prije ispalio
posljednje metke. Zapaljivim granatama uništili su minobacače i
protutenkovsko oružje. Municija je bačena u rijeku. Iz tenkovskih
motora koji se još uvijek okreću ispustili su ulje. Vojni su se svećenici
opskrbili kaležima i uljem za posljednju pomast. Grauwin je dao
zakopati na označena mjesta nekoliko bočica penicilina.
Borbe su ponovno počele, vijetminski se bataljoni malo-pomalo
približavaju centru opkoljujući padobranske jedinice. Više se i ne
bore. Na lijevoj obali su već izvješene bijele krpe, tamo gdje su
šeprtlje i tamo gdje su Marokanci. Odjeveni u zeleno, sa šarenim
dronjcima od padobrana na kacigama, s platnenim hlačama
zavrnutima do koljena, vijetminci izviru sa svih strana poput šutljivog
vala što sve preplavljuje. U 17 sati su prešli rijeku. Upozoren kletvom
svoga komandanta bataljona, narednik Kubiak se okrenuo prema
Castriesovu komandnom mjestu gdje leprša ogromna bijela zasitava.
Kapetan Capeyron se odjednom sjetio da bi morali spaliti zastavu što
nosi oznake 3. čete. Nagnuvši se iznad vatre što su je legionari
požurili upaliti, gledao je kako izgaraju posljednja slova »Vjernosti«,
izvezena na svili, kadli su se pojavili vijetminci. Neki je komandant
naredio:
− Ruke Uvis!
Capeyron nije poslušao. Vijetminci su mu se približili, udarili ga
nogom u stražnjicu. Legionari su izišli iz reda i htjeli posredovati.
Blijed od uvrede, Capeyron ih je zaustavio:
− Ne mičite se! Prekasno je!
U svim rovovima na uporištu »Eliane« vijetminci su počeli kupiti
leševe s obje strane i prekrivati ih zemljom. Na uporištu »Eliane 2«
podigli su s pomoću bambusa neku vrst spomen-groba visokog deset
metara i ukrasili ga padobranima od bijele svile.
Skriveni u zemlji već dane i noći, Alžirci i Marokanci bacaju svoju
opremu, izlaze mašući krpama i, razumljivo, nalaze riječ što je
oduvijek u svim armijama svijeta značila završetak borbi i
bratimljenje bivših neprijatelja i viču: »Drugovi…«
Komandant čete To, čija je bila dužnost da rasporedi zarobljenike,
opazio je da su oni neobično pokorni: većina od njih se proteže kao da
se dižu nakon duge bolesti i vježbaju duboko disanje. Šalju ih u
grupama od desetak ljudi u pozadinu pošto su im pokazali put, bez
stražara, do prvog zbornog mjesta. Šef kirurške ekipe u Him Lanu
doktor Ngujen duong Kuang, učenik profesora Tunga, dao je podići
šatore od padobranskih krila da bi sklonio ranjenike, a zatim se
otputio u bolnicu.
»Dolaze!« To je riječ što se svuda čuje. Langlais žurno spaljuje u
svom skloništu pisma, lične bilješke, sliku svoje žene koju voli i na
kraju crvenu kapu. Zagrlio je Genevievu de Galard, kojoj je povjerio
poruku za svoju majku, dok njegovi pomoćnici uništavaju arhiv
komande i pisaće strojeve. Stavio je na glavu stari klobuk za džunglu i
sad je nalik na tužna mornara u vjetrovci. Zašto je spalio crvenu kapu
kad je Bigeard svoju sačuvao? Zato što se boji da ne bi vijetmincima
poslužila kao trofej: a i nesvjesno: zbog toga što hoće uštedjeti
poniženje poraza onom najdražem što posjeduje od oznaka vojnog
staleža.
 Rođen za akciju, odjednom se našao lišen svega i ne zna više što bi
radio sada bez epoleta i odlikovanja, ali sa crvenom kapom na glavi,
Bigeard se priprema za bijeg: omotao je oko članka najlonsku kartu
visoravni, razmišlja kako bi se sakrio u neku rupu, pod hrpu
padobrana. Zašto im ne bi umakao?
Malo-pomalo u logoru, odakle se podiže dim od požara, nastaje
neobična vreva, a ponekad se tlo trese od eksplozije materijala što su
ga dizali u zrak. Obeshrabreni divljaštvom borbi i pucnjave što nije
prestala od 1. maja uveče, tisuće mršavih ljudi koji su, otkako su
uređaji za pročišćavanje vode uništeni, pili žutu riječnu vodu iz
kablica, sada se ponovno nadaju da će preživjeti. Dobrovoljno, kao da
su oduvijek bili stvoreni za ropstvo, formiraju se u povorke, vežu
komadiće bijela platna na vrh štapova, daju se gurati prema
sjeveroistoku po provincijsikoj cesti 41, praćeni prezirnim pogledima
legionara i padobranaca. To nisu onakve slike poraza kakve će biti
snimljene nekoliko dana kasnije, s fotografima koje će žurno dovesti
da bi s poslušnim Sjevernoafrikancima, preodjevenima u padobrance,
snimili prizore o kojima su sanjali. Koliko ih ima ovog časa koji više
vole sada odmah zarobljeništvo negoli vrijeđanje? Deset tisuća? A
može li se i s pravom vjerovati da Dijen Bijen Fu nikad ne bi bio pao
da su se borili poput one dvije tisuće drugih koji su se spremali da se
silom probiju? Uništeni topovi, ispražnjene vreće zemlje, srušena
skloništa, izgorjeli kamioni što leže u mlakama žute vode, sve je to
dokaz poraza. Padobrani prekrivaju svojim zablaćenim krilima
brežuljke i dolinu; vise na strmoj obali rijeke, zapeli su o ogradu
mosta i mrežu bodljikavih žica poput razderane paučine. Sada nema
više mjesta sumnji: sve je izgubljeno. Neki u sebi govore poput
podoficira Sammarca: »Nije vrijedilo poubijati toliko ljudi…« Većina
šuti. Desetar Hoinant, koji nikad nikog drugog nije opažao osim svog
šefa komandanta Guirauda, sad više ništa ne razumije. Rekli su mu da
valja izdržati do završetka konferencije u Ženevi, a sad su popustili.
Što se tiče nade, on se više ničemu ne nada otkako su mu sa
sigurnošću ponavljali svakog dana da će Crevecoeur stići.
− Iziđite! Ruke uvis…
Da se ratna sreća preokrenula, mislili su Hoinant i Sammarco,
pobjeda padobranaca i legionara mnogo bi teže pala pobijeđenima. Ni
jedan ni drugi nisu bili svjedoci uvrede što ju je doživio kapetan
Capeyron i prema tome svi pobijeđeni. Oni priznaju vijetmincima da
su ispravni i da ih ne mrze, a govore im: »Rat je završen…« Možda.
Neprijateljski komandosi silaze u rovove začepljujući nosove jer je
smrad tako nesnosan, i odlaze na komandna mjesta da traže
dokumente. Drugi u znak radosti bacaju u rijeku granate koje se
rasprsnu s muklom bukom. Grauwin je dao očistiti bolničarske
uniforme i dijeli vrpce na kojima je obojen crveni križ.
− A naročito, ne mičite se ni koraka od mene − rekao je Grauwin
svojima.
***
U Hanoju, gdje je i opet jednom slušao Castriesa kako mu izlaže
situaciju, Cogny je dao prebaciti vezu na kat iznad sebe generalu
Bodetu, koga je Navarre ostavio da ga zastupa i koji želi Castriesu reći
nekoliko prigodnih riječi dostojnih glavnoga komandanta i njegova
sjajnog pomoćnika.
Bastiani, načelnik Cognyjeva štaba, prosvjedovaše:
− Pazite − rekao je Cognyju. − Niste govorili o bijeloj zastavi.
Cogny je odjednom naslutio nešto strahovito, pojurio je stubištem i
provalio u Bodetovu kancelariju baš u trenutku kad je Navarreov
pomoćnik svojim tihim glasom nalik na zvuk flaute rekao Castriesu:
− Do viđenja, stari moj. Želim vam sve najbolje. Hajde, to je vrlo
dobro.
Cogny ga je gurnuo i istrgao mu slušalicu. Navarre nikad nije uzeo
u obzir pretpostavku da bi mogla biti izvješena bijela zastava. U svojoj
uputi od 1. aprila izjasnio se da kapitulacija nikad ne smije biti ni
spomenuta.
− Halo, halo, Castries?… Halo, Castries?
− Gospodine generale?
− Recite, stari moj, sada valja završiti, jasno. Ali jedino zaista
sigurno jest to da je sve što ste dosad učinili zaista veličanstveno.
Međutim, sada se sve to ne smije pokvariti vješanjem bijele zastave.
Vi ste preplavljeni, ali niste kapitulirali, nema bijele zastave.
Da li je Castries odjednom shvatio veličinu svoje greške?
Vjerojatno je da to nikad nitko neće saznati, a general de Castries i
Seguins-Pazzis će umrijeti sa svojom tajnom. Iznenađuje u tom
razgovoru, čije sam snimke slušao, a bila su izbrisana baš ta mjesta,
Castriesovo razočaranje nakon Cognyjeva naloga i razlozi što ih je
iskoristio da bi se opravdao. Zbog čega bi se opravdavao ako ne zbog
toga što je istaknuo bijelu zastavu?
− Oh, dobro, gospodine generale − odgovorio je Castries nakon
nekog vremena, uzlbuđeno. − Samo, ja sam htio zaštititi ranjenike.
− Da, znam. Dakle, najbolje će biti da ostavite svoje (…) neka sami
djeluju (…). Ono što ste uradili, suviše je lijepo da biste to učinili.
Razumijete li, stari moj?
− Dobro, gospodine generale.
− Hajde, do viđenja, stari moj. Do skorog viđenja.
Nije bilo onog: »Živjela Francuska!«, kako su rekli komandantu
utvrđenog logora. Radio-tehničar Melien, koji je prenosio vezu u
uredu pored Castriesova, završio je vezu sa svojim sugovornikom u
Hanoju:
− Vijetminci su na nekoliko metara. Dignut ćemo u zrak stanicu.
Zdravo, prijatelji!
Bijela zastava što ju je podoficir Kubiak vidio kako leprša na
Castriesovu komandnom mjestu bila je žurno skinuta, dok su se
Langlais i Bigeard spremali u svojim rupama da prime vijetmince.
Cogny je obavijestio gospođu Castries da je Dijen Bijen Fu pao i
tražio da to ostane tajna. U Cognyjevu je predsoblju čekao M.
Hedberg, novinar »Expressena«.
Krov skloništa odjekivao je od brzog trčanja. Da li je specijalni vod
komandira Hu ta Teja, koji je trčećim korakom stigao do gornjeg
dijela Castiriesova komandnog mjesta, tog dana ovdje razvio crvenu
zastavu sa zlatnom zvijezdom, ili je taj prizor kasnije bio obnovljen?
Na francuskoj strani nitko o tome ništa ne zna. Jedina zastava što ju
je podoficir Kubiak vidio kako leprša na Castriesovu komandnom
mjestu bila je bijela zastava. On je to i opisao, a njegovu je priču
objavio službeni list Legije stranaca u svom aprilskom broju godine
1963. a da nitko nije prosvjedovao.
Kad su se vijetminci pojavili na komandnom mjestu i odmakli
zastor, Castries ih je dočekao stojeći, bez oružja, zavrnutih rukava.
Promijenio je košulju i hlače i imao je, kao obično, oznake
odlikovanja. Podoficir padobranac Passerat de Sillans, koji je
pripadao Langlaisovu Trećem odjelu, tvrdi da je pred uperenim
mitraljezima Castries povikao: »Nemojte me ustrijeliti!« Te riječi ne
odgovaraju Castriesovu stilu; mogao je reći, da bi ublažio prijeteće
ponašanje specijalnog voda: »Bando glupana, nećete valjda pucati, je
li?«
Grauwin je bacio pogled na sapu i ugledao Castriesa blijeda ispod
crvene kape, s cigaretom u ustima, zabliještena suncem. Džip ga je
odmah odvezao do neprijateljske obavještajne službe. Da li je
Grauwin vidio, kako je kasnije pisao, Langlaisa sleđena i zaslijepljena
lica i Bigearda spuštenih usana kako su brzo nestali u vrtlogu?
Langlais i Bigeard su izišli zajedno a da nisu podigli ruke uvis, ali ne u
istom trenutku kada i Castries, kojega će ponovno naći tek deset dana
kasnije. Grauwin, kome je srce žestoko udaralo, opet je sišao u
bolnicu. Tu se pojavio neki vijetminski vojnik, zablaćenih nogu, s
bombama oko pasa i dao znak:
− Napolje!
U operacionoj dvorani, gdje se sanitetski poručnik liječnik Gindrey
nagnuo nad neko rastrgano tijelo, ljudi jaučući čekaju na nosilima da
dođu na red. U pratnji Genevieve de Galard i svojih bolničara
Grauwin se pojavio na nasipu gdje su ga ranjenici, koje su upravo
donijeli kraj leševa što su se raspadali, gledali kako prolazi poput
spasenja što se udaljuje.
U blizini komandnog mjesta vijetminci zovu Langlaisa koji je išao
prema njima.
− To sam ja.
Okružili su ga, a Bigeard ga je slijedio zajedno s njegovim štabom.
Čuli su se i povici:
− Bigeard! Gdje je Bigeard?
Ruku gurnutih u džepove, Bigeard nastavlja hodati u dugoj koloni,
bezimen i zadubljen u šutnju, a proći će nekoliko dana dok ne
progovori, spreman da iskoristi i najmanju priliku da pobjegne. Vuka
Bigearda traže! Ništa ne nosi uza se: ni kutiju cigareta, ni obrok
hrane, dok se drugi zarobljenici svijaju pod kovčezima pretrpanima
namirnicama. Njegov vjerni Chevalier, koji ga je dobro poznavao,
otišao je na Castriesovo komandno mjesto i uzeo za njega smotak
»Luckyja«*. Bez sumnje, Bigeard osjeća da ga traže, ali se već
uspravio. Borba nije završena. Ništa nije završeno dok u žilama teče
krv. Ovo ovdje, to nije samo pitanje između Zapada i pobune,
ekspedicionoga korpusa i Narodne armije; ovo je dvoboj između
vijetminaca i njega. Kako su pobijedili ti sitni ljudi od kojih najmlađi
izgledaju kao da im je petnaest godina, a uvijek su bježali od borbe
prsa o prsa bojeći se dodira s jačima od sebe? Kako da se izbjegnu
nove sramote u budućnosti? Kakvu pouku valja zapravo izvući iz te
pustolovine i iz te armije termita koja se tukla prazna želuca, ali s
glavom nakljukanom idejama i nadom? To su pitanja što ga muče. On
je također slušao čitave noći »Partizansku pjesmu« na vijetminskoj
mreži. Nešto se u njemu poremetilo.
* Vrst cigareta. Op. prev.
Zasad, ograđen za sve što ga okružuje, spustivši ramena kako nikog
ne bi izazivao, vreba iza poluzatvorenih očiju da popusti nadzor kako
bi s nekoliko drugova pobjegao u planinu, kao što će to učiniti
potporučnik Makowiak koji će stići do položaja u Laosu. Bigeard ne
očekuje nikakvu velikodušnost od Narodne armije. Pobijeđen,
podnosit će zakon pobijeđenih, ali ga nikad neće prihvatiti. Jadni
g…..! Tu će psovku neprekidno ponavljati da bi se rugao sebi i
naivcima koji su vjerovali da će pobijediti zato što je njihov logor bio
natrpan topovima i teškim mitraljezima i zato što su primali svakog
dana hranu i municiju iz aviona koji su došli iz Hanoja. Možda se
sjećao da su kod Azincourta također prezirali neprijatelja i da je isto
takvo razmetanje prethodilo pripremama za bitku. Samo, nikakvih
suza, kakve je vidio na licu nekih drugova. Pobjeda nad termitima
totalitarnih režima postiže se drugačije; a što se tiče mimohoda na
čelu s muzikom na ulicama glavnoga grada, o čemu su neki oficiri
nejasno sanjali kad vijetminske jedinice budu uništene među
bodljikavim žicama, Bigeard se, misleći o tome, poddrugljivo
smješkao. Eto pobjede što su je pripremili štabovi ekspedicionoga
korpusa i odobrile vlade! On nije znao da će za nekoliko sedmica
sakupiti zarobljenike kako bi spuštenih glava, po osmorica u redu, u
sramotnoj povorci okruženoj niskim ljudima oboružanima
automatskim revolverima, čitav dan prolazili ispred sovjetskih
kamera; ali kad zatraže da se prisustvuje rekonstrukciji osvajanja
komandnog mjesta, on će odgovoriti:
− Radije ću crknuti.
 A vijetminci neće inzistirati.
Vijetminci su na sve strane zvali Bigearda, i to zato što su htjeli
vidjeti iz blizine zvijer koju su napokon zarobili sa stadom. Ali kako će
ga prepoznati kad se ni po čemu ne razlikuje od ljudi koji se penju
poput gusjenica−povorkašica prema brežuljcima na sjeveroistoku?
Pod ljetnim nebom, na kome sada nema aviona, grupica liječnika
prelazi most. Posljednji paketi od 70 tona, što ih je jutros iskrcalo
dvadeset i osam »Dakota«, rasuti su: mine od 105 mm, namirnice,
municija za pješadiju, sanitetski materijal, mlijeko u kutijama, sve to
odsad pripada pobjednicima. Na drugoj su obali zaustavili medicinsku
ekipu i naredili Grauwinu da se vrati i njeguje ranjenike. Doktor
Ngujen duong Kuang posjetio je bolnicu i vidio da je mnogo bolje
uređena od njegove, a ustanovio je da su vijetminski borci bili
izjednačeni sa svima ostalima. Ganula ga je Grauwinova tuga i
naredio je da mu donesu kavu.
U 17,55 sati Cogny je brzojavio pukovniku Lalandeu na uporištu
»Isabelle« i zahtijevao da mu javi što namjerava učiniti u noći koja se
približavala. Lalande još ne zna da je pao glavni centar. Doznao je to
tek u 18,30 sati kad je dešifrirao neku poruku i kad je iznenada
prestala artiljerijska paljba. Skladišta municije bila su dignuta u zrak,
telefonske linije bile su prekinute. Nakon toga je vijetminski radio
objavio na svom valu: »Daljnja borba nema smisla. Ostatak garnizona
je zarobljen. Predajte se!«
Oko 20 sati pokušavala je umaći 12. četa 3. stranačkog bataljona
(vođena Tajlanđanima koji se još nisu usudili dezertirati a sad su
nastojali da nestanu u zemlji) desnom obalom rijeke uz njene zavoje.
Radio-veze su loše i teško je pratiti njezino napredovanje. Prema
pucnjavi što je izbijala moglo se otprilike znati gdje je dolazilo do
okršaja. Samo malo kasnije, 2. se četa pomolila između piste i lijeve
obale. Oko 21 sat, prema tišini što je nastala moglo se prosuditi da je
uspjela. U mrkloj noći sve su jedinice išle iza nje, izvlačeći se teško iz
mreže bodljikavih žica i blatnih rovova u koje su upadali. Odjek borbe
odlazio je prema jugu gdje je Džapov 57. puk blokirao sa po jednim
bataljonom obje strane Nam Juma. U 23 sata primio je nalog da se
vrati kapetan Hijen, koji je s 3. bataljonom zatvorio utok Nam Juma i
Nam Nua gdje se provincijska cesta 41 dotiče ceste za Laos. Jednim je
jurišem unesen nered u glavninu jedinica, bile su razdvojene,
raskomadane i preplavljene. Vojnici Narodne armije i ekspedicionoga
korpusa pomiješali su se jedni s drugima. Čuli su se povici: Ne
pucajte! Lijepo ćemo vas dočekati… Pukovnik Lalande je onda
odlučio da se pokuša tu braniti, a svojim je jedinicama naredio da se
vrate na uporište »Isabelle«, gdje vlada potpuna zbrka.
U Parizu, zbog razlike u vremenu, sad je blizu 17 sati. Joiseph
Laniel, predsjednik savjeta, popeo se na govornicu Narodne skupštine
da bi objavio, trudeći se da mu glas bude čvrst, pad Dijen Bijen Fua.
Svi su poslanici, osim komunista, ustali. U gradu je odjednom nastalo
zaprepaštenje zbog poraza. Novine objavljuju brzojave što u zbrci
stižu iz Sajgona gdje su bili cenzurirani. Specijalno izdanje »France-
Soira« objavilo je naslov na osam stupaca: »Pao je Dijen Bijen Fu«.
»Monde« piše da je avion Bao Daja − koga već nekoliko dana optužuju
da je zbog zadržavanja na Azurnoj obali zavukao pregovore o
evakuaciji ranjenika − izbjegao nesreću. Toga petka poslijepodne je
lijepo, a kestenovi u Bulonjskoj šumi i na kejovima su u cvatu. U
kazalištima i kinematografima održavaju se predstave kao i obično.
Osmi maja oko sat poslije ponoći mala grupa vijetminaca koji
govore francuski, mašući bijelom zastavom približavala se
komandnom mjestu uporišta »Isabelle«.
− Pustite nas da prođemo − govorili su onima koji su ih
zaustavljali. − Hoćemo razgovarati s vašim šefom pukovnikom
Lalandeom.
Pukovnik Lalande je primio te parlamentarce koji su mu rekli:
»Svaki je otpor uzaludan. Ne budite tvrdoglavi.«
Pukovnik Lalande je naredio da se prekine borba.
***
Za Bigearda i Langlaisa počinje velika tmina, dok se kapetanu
Hijenu čini da je ovo završetak duge noći. Vijest o pobjedi širi se od
sela do sela brzo poput munje. Profesor Tung ju je čuo na putu prema
pozadinskoj bolnici u 20 sati. Ljudi već viču: »Jasno. Znamo«.
Utvrđeni logor nalik je na buvlju pijacu gdje pobjednici dijele
međusobno komadiće sapuna, džepne svjetiljke i konzerve. U kotlini
gore svjetla, jer sada se više nitko ne mora bojati zračnog napada koji
bi nanio isto toliko žrtava Francuzima kao i vijetmincima. Pa ipak,
avioni još uvijek nadlijeću spremni da bace svijetleće rakete ili bombe
na jadne zvijezde u dolini.
Bivši Navarreov adutant stupa sa deset tisuća zarobljenika prema
logoru u Tonkinu. Vijetminci su mu zavezali ruke na leđima, jer im
nije htio odgovarati na pitanja. U čitavu svijetu, u kojem je zbog
Waterlooa bilo manje uzbune, pad Dijen Bijen Fua izazvao je
strahovito zaprepaštenje. To je jedan od najvećih poraza Zapada koji
najavljuje rušenje kolonijalnih carstava i svršetak jedne republike.
Bura iznenađenja zbog toga događaja još uvijek se valja.
 REKVIJEM ZA BITKU ZA DIJEN BIJEN FU
Ako bismo im poslali hrane i novu opremu? Ako bismo njihovim
izgladnjelim konjima prije bitke dali zobi?
Shakespeare, Henrik IV, III čin

U bitkama pobjeđuje duh i uvijek će pobjeđivati, kao što je pobjeđivao

otkako svijet postoji. Ni duh ni moral rata nisu se otada promijenili.
Mehanička sredstva, savršena oružja i nauka nikad neće nadjačati ono
što se danas prezire a zove se snaga duha.
Barbey D’Aurevilly
 U vrijeme kad se zbio, iako sam ga najavio, poraz Dijen Bijen Fua
me je satro. Istodobno sam trpio i zbog užasne sudbine nekih svojih
drugova. Želio sam ne da ih osvetim, već da im vratim čast za koju su
u tom trenutku mislili da su je dzgubili.
Dakle, prije dvije godine, bez nekog očitog razloga, drama Dijen
Bijen Fua me nanovo pogodila ravno u srce i proveo sam čitavu noć
silazeći niz bojno polje usred požara. Sjećam se kako sam deset
mjeseci prije, u toku rata u Alžiru, doživio slično znamenje, ali mu
nisam obraćao pažnju. Svi predznaci sukoba između armije i nacije
uhvatili su korijena u toj rani što je neprekidno pekla, koju je valjalo
nanovo otvoriti da bi iz nje bio uklonjen uzrok boli: ta dvosmislenost
o prirodi razloga koje je valjalo braniti, kao i o moralu sredstava što ih
naši vojni šefovi nisu obznanili.
Nije bilo razloga da se Dijien Bijen Fu pretvori u pobjedu slabije
opremljene armije, kao što ih je bilo za to da mnoštvo i snaga
mehanike ne mogu pobijediti kad su metode u osnovi pogrešne, a rat
se vodi posve neznalački. A u svemu je osnovna vjera ili nedostatak
vjere, volja naroda ili njegovo propadanje. Prevedene otrcanim i vrlo
običnim izrazom pijaster, častohleplje i banana, bile su tri najvažnije
pobude u to doba u Indokini. Najlukaviji su se obogaćivali i uživali u
onom što im je pružala, vojnici su ubijali ili bili ubijani. Potkupljivost
savjesti, što je oduvijek bila osobina francuskih ratnika, kukavičluk
šefova vlade pred istinom koju nisu htjeli vidjeti jer bi zahtijevala
vrline što ih nisu imali, sve je to pripremalo zemlju za jednu od
najvećih strahota stoljeća, a nevine ljude, koji su joj služili, na uvredu
kojom ju je okrunila.

Treba li ili ne treba da se stidimo?

Zašto bismo se bojali izgovoriti ime Dijen Bijen Fu, kao da se
plašimo da bi ekshumacija toliko leševa što su ostali bez groba
izazvala srdžbu za koju se nadamo da je ugasla? Ako je u Dijen Bijen
Fuu bio pobijeđen jedan general, onda je to bez sumnje stoga što mu
je nedostajalo oštroumnosti. A možda i zato što političari i generali
nemaju isto mišljenje o časti. Napokon, moglo bi se reći o Francuskoj
da je dala primjer posvemašnje ravnodušnosti prema svojoj armiji a
taj se zločin zbog nehata zove nepružanje pomoći ljudima u nevolji.
Zakonski kažnjiv za obične građane, kad je kriva čitava nacija dovodi
do nedaća od kojih se narod nikad neće oporaviti i danas će ili sutra
plaćati vlastitom smrću.
Kad je, stoljeće ranije, poraz što ga je pretrpio ekspedicioni korpus
na Krimu kod Balaklave potresao Englesku, britanska je vlada, kao i
naša nakon Dijen Bijen Fua, željela jedino ugušiti aferu. Ali javno je
mišljenje bilo uzbuđeno člancima Sir Williama Howarda Russella,
prvog vojnog dopisnika. Ministarski je kabinet bio srušen, ali nikakve
disciplinske mjere nisu bile poduzete protiv dvojice ljudi odgovornih
za uništenje konjičke brigade i glavnog intendanta armije. Na brzinu
imenovana komisija, pod nazivom Komisija za čišćenje, omogućila je
optuženima da se opravdaju. Da Florence Nightingale, koja se
posvetila ranjenicima, nije prosvjedovala i prijetila da će objaviti svoje
bilješke, sve bi bilo ostalo na tome. Postavši idol javnosti i strah i
trepet parlamenta, Florence Nightingale je probudila srdžbu u
gradovima i selima i britaniski je narod zahtijevao objašnjenja i
kazne. Nije dobio sve. Nekoliko mjeseci kasnije pobuna indijskih
vojnika svratila je pažnju na opasnosti što su prijetile carstvu u Indiji,
kao što je zbog Alžira bio zaboravljen Dijen Bijen Fu.
Ako je britanski narod naviknut na to da sazna uzroke svojih
poraza, zašto francuski narod ne bi smogao hrabrosti da se suoči
licem u lice s jednim od najvećih strateških iznenađenja u svojoj
povijesti? Ne znam je li prikladno ili nije podsjećati na poraz Dijen
Bijen Fua. Za mene je upravo poraz bio neprikladan.

Odgovornost francuskog naroda

Kad bi trebalo da pobijeđenima u Dijen Bijen Fuu sudi francuski
narod, zbog čega bi bili optuženi? Što su slabo shvatili situaciju i
neprijatelja? Ali tko je postavio generala Navarrea na mjesto na kome
je sjedio? Tko mu je odredio zadatak koji je trebalo da izvrše njegovi
prethodnici i on, ako ne uzastopne vlade Četvrte Republike?
Naposljetku, tko je ovlastio te vlade da ostave bez nadzora generale
da podliježu zaraznoj umišljenosti? U vojnim se školama ne uči
odricanju a ono ponekad može biti najviša vrlina političara. Uistinu,
pustolovina Dijen Bijen Fua isto je tako obilježena nesposobnošću
visoke komande kao i čudovišnom ravnodušnošću nacije. Možda bi se
moglo reći, za ispriku, kako je mogla vjerovati da se prividno radilo o
ratu što su ga u doba mira vodili plaćeni vojnici da bi sačuvali
plantaže kaučukovca, polja pamuka, kršćane ili liceje? Stotine tisuća
ljudi koji su nosili francusku uniformu i živjeli sumornim ili
uzbudljivim vojničkim životom razboljeli su se, bili ranjeni, a neki i
umrli, da bi, sve u svemu, služili jedino najgljupljem imperijalizmu na
svijetu, koji je svoje neprihvaćanje gubitaka dividenda i tržišta
pretvarao u križarski rat protiv komunizma. Ovaj rat, koji se nije
mogao dobiti, trebalo je da naši ekstremisti završe s pregovorima. Ako
su manje glupi među njima na to i mislili, njihov sud nije prevagnuo i
sukobio se s interesima onih kojima je rat donosio korist. Nitko nije
pomišljao na to da se bivši predsjednici Republike i bivši predsjednici
vlada ne bi bili trudili da uštede svojoj zemlji tako veliku kušnju.
Nesreća je što se oni nisu usudili osuditi, a ministri su tvrdili da brane
Zapad. Rene Pleven se okružio iluzijama i iluzionistima, te prao ruke
poput čovjeka čiste savjesti i bezgranično se čudio; Georges Bidault je
pokušao spasiti svoj križarski rat atomskim požarom operacije
»Lešinar«; Letourneau moleći se bogu, glavni komesar Dejean šaljući
diplomatske brzojave Marcu Jacquetu i pušeći svoju lulu, a Paul
Reynaud šutnjom. Kakve bi dokaze o krivnji trebalo da navedemo
protiv njih, osim što su ostali na svojim mjestima i pristali da tuđom
krvlju plaćaju cijenu svojih pogrešaka i svoga kukavičluka? Što se tiče
generala, nitko ne može sumnjati u njihovu revnost u služenju
domovini. Slijep, gluh i manje oštrouman nego što se kaže, jer nikad
nije dao ništa osim onog što su mu oteli, francuski je narod zapečatio
svoju sukrivnju glasačkim listićima. Krivac je u prvom redu francuski
narod.

Mrtve ljubavi
Moja je prtljaga bila tek deset minuta u sobi s izgledom na
dvorište, u sobi što su mi je dali u hotelu »Metropole« u Hanoju, i već
mi je bila zagušljiva. A ipak sam se devet godina nakon katastrofe u
Dijen Bijen Fuu nalazio tamo gdje sam htio da budem kako bih
pokušao bolje shvatiti naš poraz. Ma kako sam bio dobro pripremljen
da ga podnesem, udarac što sam ga proživio zbog povratka ovamo
nadmašivao je moja očekivanja. Čovjek misli da je neosjetljiv za mrtve
ljubavi, ali dovoljna je i sjena nekog lica da uskrsne u svoj svojoj
snazi.
Hotel »Metropole« nije za mene bio ta zloslutna čekaonica gdje su
sovjetski poslovođe dremuckali u svojim naslonjačima pod nadzorom
slabo ishranjenog vratara, već mjesto sastanka viteškog reda. Ista
vrata što su ih otvarali sumorni službenici lupala su iza oficira i
njihovih posilnih, amazonki što su služile u vojsci, međunarodnih
novinara i lokalnih pustolova. Pomiješana sa šumom ventilatora na
stropovima, buka s kojom su se izmiješali usklici i pjesme ispunjavala
je predvorje, širila se u restauraciju gdje su veselo dozivali jedni
druge. Mogle su se prepoznati legionarske značke i kape sa štitnlikom
legionara, avijatičarske epolete, zlatno sidro mornara iz Hajfonga,
odjeća leopardove boje padobranaca ili crvene oznake artiljeraca,
peterokraka zvijezda Marokanaca. Ponekad su se mogli vidjeti, usred
dvorišta, bivši de Lattreovi »maršali« koji su došli uveče, prije nego
što opet odu u zoru u svoje provincije i Vanuxemovo zabrinuto lice s
njegovom ogrlicom od risova krzna, Gillesovo namršteno čelo, velik
Clemenconov kljun što prazni nadušak čaše viskija, cinična de
Castriesova usta, Blankaertov monokl. Vani džipovi sa spuštenim
zaštitnim staklima polaze ili iskrcavaju nove gomile pred tim
raskošnim karavan-serajem čija bi atmosfera, povremeno ispunjena
psovkama, trebalo da podsjeća, pošto ni tu ne nedostaje dušobrižnika,
na atmosferu na dobrima franačkog carstva u Jeruzalemu. Zadah
ispuha motora nadomještavao je zadah konja, mitraljez tjelesnih
čuvara mačeve i koplja. Tu se potajno spremala burzovna tečajnica
vrijednosti, a vidio se i Bigeardov orlovski profil ispod njegove crvene
kape kako prolazi poput nove slave između mršavih lica ljudi koji su
se spremali da se vrate u Evropu. Na katovima gdje su se posjećivali
po sobama, tihi šum tuša i lupa ventilatora miješali su se s grajom. I
kad je onda odjednom zagrmio top i potresao nebo, nitko nije
prekidao razgovor: kao i buka lovačkih aviona što su nadlijetali grad
ili valovi konvoja što su zviždali po avenijama, top je neko vrijeme
razbijao tišinu Hanoja. Na obalama Malog jezera legionari su se
tiskali uz ljubičaste bokove prostitutki.
Izišao sam. U toj zemlji, gdje nagli natalitet istiskuje generacije
pobijeđenog režima, ostalo je deset godina kasnije svega nekoliko
riječi napisa na rubu pločnika jednog raskršća: »Zabranjeno je
zadržavanje.« Policajci šutljivo upravljaju svjetlosnim signalima,
ukrštavanjem biciklista i pješaka. Nekadašnje su kavane postale
propagandne prostorije, u luksuznim se dućanima prodaju tave, sjaj
tunika potonuo je u ružnu nacionalnu odjeću. Mogli su me smatrati
samo Rusom. Pozvao sam rikšu i smjestio se u kolica.
 − Francuska delegacija!
Čovjek me tmurno pogledao, pozvao nekog ortaka, a zatim
prolaznike.
− Francuska, Francuska. Francuska kuća.

Sjene drugova, gdje ste?

Ništa drugo nisam znao osim da, kao i nekoć, ponavljam to ime i
nitko me nije razumio. Stvorila se mala gomila a onda je došao
policajac koji ju je raspršio jednim pokretom. I njemu sam rekao:
»Francuska!« Čini se kao da me nije čuo, čak ni vidio: tjerao je roj
muha a da nije ni pogledao živi leš što ih je privlačio. Užasna
usporedba nije mi pala odmah na um, ali mi se nametnula nakon
povratka s groblja u hotel, kad nitko od odgovornih u recepciji hotela
nije htio razumjeti što sam želio reći. U strojem pisanom telefonskom
imeniku samo na vijetnamskom jeziku nije bilo mjesta za diplomatska
predstavništva. Bio sam zarobljenik u mnoštvu, izgubljen među
ljudima koji me više nisu slušali, pod hrpom ruševina i zaborava koja
kao da su se skupljala stoljeća i stoljeća. Propali su pukovnici razbijači
Vijetnama, vojničke glazbe, konvoji kamiona GMC natovareni ljudima
prekrivenima prašinom, profesori, imena ulica, krčme u kojima je
potocima teklo svježe pivo, lijepe Eurazijke u haljinama s prorezom,
umrli za Nj. V. Bao Daja i debeli visoki komesari s malim platnenim
šeširima! Sjene tolikih drugova iz doba kad oluje nisu izbijale i kad je
umiralo deset vojnika svakog dana od vrućine, lijepi kapetani,
pobjednici modrih očiju, opora glasa i čista srca, gdje ste? Gdje li su
oni, svevišnja Djevice? Gdje su se tukli legionarski bataljoni,
Marokanci i Alžirci, i padobranci koje su dovodila bolnička kola uz
zavijanje sirena, grudi otvorenih od mina, s trbusima probijenima
rafalima mitraljeza ili granatama, koji su krvarilli iz svih žila, a na
koje je čak sjećanje na sjećanje izblijedilo? A ja, ja sam bio samo
francuski novinar, bao pap, primljen poput Bugarina, Srbina ili
Hrvata, s programom posjeta poljoprivrednim zadrugama i
mehaničkim radionicama, prepušten jelovnicima društvenih
restauracija gdje su Rusi pili votku iz punih čaša i prstima jeli pile, jer
je tri stotine kilometara odavde bila izgubljena bitka kod
pograničnoga kotarskog mjesta zbog čijeg su imena zveckali
teleprinteri čitava svijeta.
 Pa ipak, devet ili deset godina nije dovoljno vremena da se
zaborave crne perjanice napalma što se odjednom uzdižu iz gradova
iza aviona, tenkovi od čijih se gusjenica treslo tlo, povorke ministara,
osvježujući napici krčmica, seljaci ispruženi kraj svojih bivola na
rižištima u plamenu. Od pola stoljeća prisutnosti ostale su samo ravne
avenije obrubljene drvećem i vile u kolonijalnom stilu, muzeji,
gimnazije, stadion i instituti, vladina palača i katedrala za koje više
gotovo nitko ne zna tko ih je sagradio.

Pobjednici i pobijeđeni
Pobijeđeni? To bi bilo preslabo rečeno. Pobijeđeni, ako je ponizan i
postane svjestan svog poraza, na kraju naiđe na ljude koji u njemu
prepoznaju svoju pobjedu, sažale se na nj i prihvate ga. Baština Dijen
Bijen Fua zbrisala me i morao sam kredom pisati broj svoje sobe na
vratarovu stolu da bih dobio ključ. Prvo veče u Hanoju osjećao sam se
živ zazidan usred mrtvaca iz Dijen Bijen Fua i nisam spavao. Ponekad,
zadrijemavši, kao da sam čuo nekadašnji smijeh, radosnu graju
noćnih šetača koji su se vraćali kući. Zapalio sam svjetiljku na
noćnom ormariću i prisluškivao. Grad je spavao, sva su vrata bila
zatvorena, iza njih su razboriti muškarci bez radosti pravili djecu
ženama iscrpljenim borbom za hranu, mršavi, puni ameba što su im
proždirale utrobu i jetra, progonjeni i mučeni partijskom disciplinom,
a koje će zvižduci prednjaka fizičkog odgoja izvući prije zore s
njihovih ležaja. Manje siromašni nego prije jer im rat više nije
pustošio polja, oplemenjeni oskudicom bliskom bijedi, ponosom što
su pobijedili dobro opremljenu armiju Zapada, opskrbljenu
tenkovima i avionima. Što se tiče režima koji su izabrali, jedinog koji
ih je mogao osloboditi nepravde i prijevara koje smo mi podržavali
zajedno s mandarinima, u ime čega bi ih pobijeđeni mogao osuđivati?
Da bih razumio uzroke našeg poraza, uzdigao se iznad njih i osvijetlio
sudionike te tragedije, barem toliko da budu blizi istini, najprije sam
morao posjedovati vrlinu što je nisu imali naši generali: poniznost.

Ključevi povijesti
Za vojničke poraze, kao i za prekide ljubavi, ne postoje nepobitna i
definitivna objašnjenja; valja otkriti dugotrajni niz nesporazuma i
razočaranja što malo-pomalo dovedu dvoje ljudi dotle da se počnu
mrziti ili generala da se prevari. Zacijelo je teško pisati Povijest kad je
čovjek suvremenik onih koji su je stvarali, kad im je mogao biti drug
po oružju, piti i jesti za istim stolom s njima. Historičar, koji će za
prikaz drame Dijen Bijen Fua imati samo arhiv star pola stoljeća, neće
biti bolje opremljen od mene, jer dokumenti ne otkrivaju lakše svoje
tajne nego ljudi. Nedostajat će mu mogućnost da na nj ostavi otisak,
kao na film ili na magnetofonsku vrpcu, slika ili naglasak glumaca
koji igraju svoju ulogu. Jesu li i oni sami znali kad sam bio s njima
zašto su postali pobjednici ili pobijeđeni? Jedni su pripisivali poraz
ograničenom duhu ili neiskustvu glavnoga komandanta i njegovih
savjetnika, drugi sistemu, a neki pak političkim odlukama koje im
nisu bile dostupne; posljednji, naposljetku, hrabrosti i inteligenciji
svojih protivnika. Ništa nije tako jednostavno, tako apsolutno. Sve je
povezano, svaka riječ, svaki stav i svaka činjenica utjecali su na iduću
i međusobno se isprepletali. Ništa, dakle, u određenom trenutku nije
moglo spasiti Dijen Bijen Fu, dok bi, naprotiv, u neko drugo vrijeme,
razumnom odlukom bio izbjegnut poraz, ili bi se pak smjenjivanjem
slabog šefa možda ipak usprkos svim počinjenim greškama postigla
pobjeda?
Je li Dijen Bijen Fu značio unaprijed izgubljenu bitku? U to uopće
ne vjerujem. Čak da je zapodjenuta kako je i bila, nekoliko je
inteligentnih ljudi moglo pobijediti daljine, zapreke i nevolje, i
odnijeti pobjedu nad neprijateljem čije mogućnosti nisu bile
neograničene. Ti su ljudi postojali: oni nisu bili na svom mjestu, ili su
prekasno stigli, a nisu imali na raspolaganju sredstva da pokažu što
mogu. Čak i kad se čini da njima upravlja neminovnost, događaji ne
upravljaju slijepo ljudima kad oni neće da im se podvrgnu. Činilo mi
se kao da sam više puta dopro do biti problema. Uistinu, bio mi je
potreban čitav svežanj ključeva i nekoliko otpirača da bih napredovao
od vrata do vrata, od jedne do druge slijepe ulice, vratio se odakle sam
pošao, da bih ponovno zalutao i najposlije otkrio tajnu prostoriju a da
nisam bio siguran da je jedina. Moje putovanje u Dijen Bijen Fu bio je
jedan od tih ključeva.
Smjestivši se usred neke biblioteke ili prevrćući sanduke pune
arhiva, čovjek može oživjeti Waterloo. Postoje pitiče o borbama, opisi
mjesta i ličnosti. Mogu se, dan po dan, sat po sat, rekonstruirati na
kartama položaji armija. Pa ipak, ništa ne vrijedi toliko koliko vrijedi
dojam što ga stekne historičar, ako je imalo obdaren maštom, kad se
nađe pred bojnim poljem. Stvarnost ga se tim jače doima; naprotiv,
bliski odnos s izgledom nekoga krajolika malo-pomalo uništava u
čovjeka onaj prvi potres što su ga izazvali prvi dodiri, isto tako kao što
se onaj tko stanuje u kući koja se trese kad prolazi vlak navikne da ga
više ne čuje. Smatrao sam da je nužno da odem u Dijen Bijen Fu, ali
lakše je naći tragove bitke na zemlji nego u dušama. Prema tome
nisam se bez bojazni, nakon svoje prve noći u Hanoju, otputio prema
zapadu u malom sovjetskom GAZ−u, čiji je šofer prekinuo kontakt da
bi uštedio benzin čim je nagib dopuštao da vozi bez motora. Pratili su
me oficir iz štaba generala Vo ngujen Džapa i tumač.
Prve večeri smo se zaustavili u poljoprivrednoj zadruzi u Mok
Čauu. Kreveti su bili priređeni u sobi gdje smo jeli zajedno s
rukovodiocima zadruge. Gledali su me s radoznalošću pomiješanom
sa zabrinutošću. Razgovarali smo o ratu. Prvi put sam, godine 1952,
odbio čast da služim vojsku kad sam nakon nekoliko tjedana što sam
ih proveo obavještavajući se i raspitujući po Indokini, shvatio da
služimo nepravednoj stvari ili, ako smo se odlučili na pravedni
križarski rat, da ga vodimo bez žara i nesebičnosti što karakteriziraju
velike duhovne pothvate. Možda se u Indokini moralo boriti da bi se
očuvale strateške baze. Protiv čitavog naroda koji nas nije prihvaćao
jer smo mu krali zemlju i suverenitet? Prema tome, tim gore za
strateške baze Zapada. Nisam se mogao tući za Zapad ukoliko ne bih
istodobno prihvatio gnusno uskladivanje interesa koji su okaljali taj
uzrok, jer ratovanje uključuje smrtnu opasnost, a čovjek umire samo
za ono što voli. U svakom slučaju, kako poricanje drugova nije članak
za izvoz, nije trebalo da iznosim svoje razgovore sa savješću pred
ljude koji su pripadali Narodnoj armiji ili gerilcima. Bio sam njihov
nekadašnji neprijatelj kao što su oni bili moji neprijatelji, pa ipak smo
se gledali bez zbunjenosti i bez mržnje.

Narod vjere
Bili su ožalošćeni vidjevši kako malo jedem i pitali su me što volim,
a ja im nisam mogao reći jer mi to nisu mogli dati. Uostalom, nisam
bio gladan hrane što je ostala u Evropi, već onoga što ću doznati iz
njihovih usta o toj vjeri sposobnoj da premješta planine, o vjeri koju
smo toliko prezirali zovući je fanatizmom, u koju naši vojni
rukovodioci nisu vjerovali a koja je slomila naše štabove, naše
tenkove i naše avione. Moji su drugovi bili jednostavni ljudi koji su
poštovali vojsku i prenijeli na mene istrah što je naš ekspedicioni
korpus posijao među njih. Svi su oni pripadali narodu koji je sigurno
pretrpio najveće kušnje na svijetu, i najčasnijem s kojim smo se
sastali ili čijim smo putovima išli od pregrađa Hanoja, toga
beskrajnog svijeta koji vrvi sitnim obrtnicima i seljacima, ljudima i
ženama što se svijaju pod teretom motke za nošenje vode ili su
prignuti nad oranice ili žetve. Tog sam ih jutra vidio kako srpom
žanju rižu, pregršt po pregršt, na poljima gdje je bila polegla od oluje,
vežući je u sićušne snopove kako ne bi izgubili nijedno zrno, ili je već
presađuju slamku po slamku, drljajući i gazeći iza bivola ogromnih
rogova (što su nalik na polumjesec) blato u koje su tonuli do trbuha.
Čega su se ti mršavi ljudi i žene (uvele već nakon prvog djeteta) mogli
još bojati od mene?
Taj je potlačeni, izmučeni i uznemireni narod ljudskih mrava koji
nose ogromne terete, iscrpljeni klimom, prisiljeni da izvuku svaku
grudu zemlje čekićem ili natapajući rižina polja jednim po jednim
vjedrom, oplođujući sve do dvorišta svojih kuća svaki metar tla da bi
iz njega izvukli povrće, prisiljeni da toliko rade kako bi utažili glad, pa
se jedino mogu nadati da će naći odmor kad umru, taj je narod bio isti
onaj narod koji je pobijedio kod Dijen Bijen Fua hodajući pješice, kao
sada, stotine kilometara, hraneći se rižom kuhanom na vodi i suhom
ribom.

Dijen Bijen Fu je Valmy

Te se večeri u malom trgovištu gdje smo se zaustavili pokvario
agregat i sve kao da se vratilo za pola stoljeća natrag. Uza svjetlo
petrolejskih svjetiljki razgovarali smo o svemu što nas je dijelilo i što
nas je moglo sjediniti. Ispitivali su me o Francuskoj i Evropi, pitali me
kako su se nasljednici revolucije iz 1789. mogli protiviti pokretu
nadahnutom njenim idejama.
Pili smo gorki čaj i moji su se drugovi jedva usudili nakvasiti usta
sadržajem iz svojih šalica u koje sam ulio malo konjaka. Tko bi mogao
vjerovati da su ih tjerali na juriš opijene alkoholom, kad je jedino piće
što ih je razveseljavalo bilo slabo pivo kojim su nazdravljali jedni
drugima za vrijeme praznika kod kuće? Jedino pijanstvo koje im je
davalo snage da idu uz glasne povike prema mitraljezima i
bodljikavim žieama bila je misao na slobodu što je valja osvojiti i čast
što su je uživali da budu vojnici ujaka Hoa. Od paklene buke šturaka
plesale su zvijezde u otvoru prozora: piskutavi zvuk na koji je poput
jeke odgovarao duboki zvuk što sam ga smatrao pjesmom žaba, a koji
je možda postojao samo u mojim uširna. Mjesec je kasno izišao, i svi
pijevci, vjerujući da je dan, kukurijekali su u sav glas sve do zore.
Nastojeći da zadrijemam, znao sam da neću spavati, ponekad sam
stenjao; pitao sam samog sebe zašto sam došao na suprotnu stranu od
svoje domovine, među strance koji su nas pobijedili, i sad sam se
odmarao kraj kapetana čija plaća nije dosezala plaću našeg rudara, a
možda se i on pitao koji su me razlozi naveli na ovo putovanje. Pa
ipak su ti razlozi bili sasvim jasni, ali mi smo toliko lagali da su na
meni ležali grijesi bivših visokih komesara i guvernera koji su se
vratili u ništavilo pošto su svojim udjelom pomogli da se izda misija
naše zemlje i odveli njene sinove na klaonicu. »Ako ste bili pobijeđeni,
bili ste pobijeđeni samima sobom. Dijen Bijen Fu je Valmy.« Tim
riječima što mi ih je rekao Džap uoči mog odlaska, dok je smiješak
osvijetlio njegovo lice starog lava, ne mogu a da se sad ne poslužim
kako bih objasnio dramu.
Nakon novog odmora u Son Lau, gdje je noć bila uznemirena
bukom i detonacijama vojne vježbe na ulicama, stigli smo, prekriveni
prašinom i slomljeni zbog loših cesta, u Dijen Bijen Fu. Izdaleka sam
prepoznao izrezuckane obrise njegovih planina i vjerujući kako
provincijska cesta 41 prolazi preko zavoja odakle nadvisuje kotlinu,
očekivao sam patetičnu duboku bol i novu noć punu more, grmljavine
topova i krikova. U stvari, bujno je bilje zaklanjalo poglede, i cesta na
kojoj se zbog nas podigla uvis jedna grlica neprimjetno je klizila
između brežuljaka. Po širokom prostoru koji se iznenada pojavio
nakon klanaca po kojima smo sate i sate vijugali, odjednom sam
primijetio da smo stigli. Ova stada što su se vraćala u staje uz zvukove
zvončića, ta svijetla dolina, te ozelenjele glavice brežuljaka, seljaci
koji su se nakon obavljena posla pomiješali s vojnicima pred
slamnatim seoskim kućicama, to je bio okvir u kome je Zapad
pretrpio jedan od najvećih poraza u svojoj povijesti. Čudno ponašanje
mehanizma duha! Nisam osjetio ništa od onog čega sam se bojao:
obuzelo me čudno spokojstvo kojeg sam se gotovo stidio. Dospio sam
do svog cilja i kad sam s visine paviljona za goste promatrao u zlatu
sunca na zalazu, tačno devet godina nakon početka bitke, okolicu gdje
su tri padobranska bataljona generala Gillesa bila iskrcana s jedne i s
druge strane rijeke, učinilo mi se da je sva tajanstvenost bila
raspršena.

Bojno polje
Bujno i visoko žbunje štitarice s bijelim ili plavim cvjetovima
prekrivalo je prostor nekadašnjih vrhova brežuljaka i doline gdje su se
vodile najogorčenije bitke. Da bismo dospjeli do najvažnijih tačaka
obrane, morali smo ići puteljcima s kojih se nismo smjeli udaljiti jer
bismo se izložili opasnosti da nagazimo na mine, ali djeca su se
usuđivala da prijeđu preko još uvijek vidljivih tragova rovova da bi
donijela svežnjeve bodljikave žice što je sada služila za ogradu.
Vojničke su zgrade dijelom nanovo sagrađene na jugu s jedne i
druge strane ceste što sada nosi broj 42. Kad prođe neki kamion,
prašina što je podigne slegne se na dućančiće i slamnate kućice duž
ceste zakrčene malim crnim svinjama, kokošima i patkama koje svi
paze da ih ne uplaše. Ovdje se svi sastaju u nedjelju već zorom radi
trgovine. Mlade Tajlanđanke, koje su već sinoć stigle iz svih zaselaka
okolice, skrivaju svoja lijepa lica i kosu pod šešire u obliku čunjeva od
pletenih ukrašenih i obojenih bambusovih listova. Odjevene u suknje
od crne svile s prslucima ukrašenima čipkama, sa svežnjevima
ključeva pričvršćenima za pojas srebrnim lancima, one pomažu
starijim ženama koje prodaju kore, lišće i grančice betela, sjeme
pamuka, mladice španjolske trstike, suhu ribu stisnutu u male
koševe, povrće iz svoga povrtnjaka, kolače i komadiće šećerne trske,
krletke s peradi i pticama, svinje svezanih nogu i košaračku robu. Na
tom se sajmištu može naći i lišće duhana, mogu se naći grozdovi
mahuna nalik na četvrtine naranača što prekrivaju srce u obliku
zvijezde, komadi padobranske svile, vojničke čuture i posude iz
razdoblja bitke.
Pretrpane ogrlicama od starog novca, razderanih ušiju zbog težine
srebrnih prstenova, žene Ksasa, koje žive na polupadinama, ili
meoske žene, koje su sišle s planina, nude ananas i povrće u zamjenu
za papriku ili bobice, dok smeđi muškarci, naborana lica pod
turbanom, nude majmune uhvaćene u klopku ili svinje koje su
uzgojili.
U devet sati gomila se počela razilaziti i odlaziti prema zaselcima.
Sutradan život nanovo počinje. Žene tucaju rižu, muškarci odlaze u
polje, djeca jašući na leđima bivola odvode stada na pašu. Čim grupe
žetelaca završe svoj posao, s državnog dobra počnu kineski traktori sa
pet lemeša orati ilovaču pomiješanu s kostima. Na rižinim su poljima
tragovi njihovih gusjenica nadomjestili tragove tenkova kapetana
Hervoueta; napola skriveni biljem, njihovi srušeni kosturi puni zemlje
zarđali su u blizini komandnog mjesta na jednoj od glavica brežuljaka
uporišta »Eliane« i između šumaraka na uporištu »Isabelle« gdje na
bivšim položajima baterija raste kukuruz.
Na brežuljcima gdje se nisu vodile borbe zasađene su tisuće
hektara kavovca i krči se džungla duž Nam Nua. Čahure od 105 i 75
mm obrubljuju pločnike u zaselcima, a u bivšim kantama od
intendanture vri voda. Rešetke s piste služe kao ognjišta ispred kuća.
Ujutro u ovo godišnje doba oblaci se spuštaju nad čuke, a nebo počiva
iznad stijenki kotline poput poklopca. Čuje se kako vrlo daleko
pjevaju pijetlovi. »Nikad se ne smije voditi bitka na terenu što je nalik
na izvrnutu kornjaču. Tamo se smije logorovati samo sasvim kratko
vrijeme.« Navarre nije znao tu izreku klasičnoga kineskog ratnika.
Više se ne vide sasvim jasno tragovi bitke. Snažne oluje začepljuju
malo-pomalo brazde rovova; vegetacija zacjeljuje ožiljke na tlu, iz
zakržljalih ostataka rastrganih stabala izbijaju izdanci. Na glavicama
brežuljaka uporišta »Beatrice« i »Eliane« ima tragova kaosa, loše
izravnanog tla, rupa od eksplozija. Tu ima ostataka starog željeza,
komada zarđalog lima, čahura granata i topovskih zrna kao što je bilo
na Verdunu petnaest godina poslije rata. Zemlja kao da je još uvijek
crvena od krvi što je ovuda tekla, a mikroskop bi vjerojatno otkrio
ostatke ljudskih organa, pomiješane u bratstvu neprijatelja pomirenih
u ništavilu. I onda možemo zamisliti pejzaž onakvim kakvim ga je
učinila bitka: zlosretna oranica, blistava od kiša, načičkana kosturima
aviona i uništenih tenkova, potrganim elisama i mrežom bodljikave
žice što se uzdiže iz blata, posuta paketima još uvijek pričvršćenima
na padobrane kojih ima na desetke tisuća, leševima koje više nitko ne
može pokopati i uplašenim ljudima.

Grobovi
Na toj je prastranoj gomili naplavina bilo uređeno samo jedno
groblje, malo dallje od ceste, za pet stotina vijetminskih boraca;
nadvisivalo ga je pročelje u obliku pagode ispred koje su počivala
četiri narodna heroja u podnožju brežuljaka uporišta »Eliane« gdje su
ostali tragovi željeza i vatre. Pet stotina identificiranih tjelesa od
deset tisuća mrtvih boraca Narodne armije, pet stotina identificiranih
nakon posljednjih borbi, počiva sada između rascvjetalih stabala?
Kakva stravična laž? Dva nadgrobna stupa, jedan na uporištu
»Beatrice« u čast Fam din Džota koji se bacio na puškarnicu bunkera i
zatvorio je svojim grudima da bi omogućio jurišnom valu
napredovanje, drugi, veći, na uporištu »Eliane 2«, ispred stabla
izrešetana krhotinama granata iz kojeg uporno izrastaju grančice čiji
se bijeli cvjetovi s velikim laticama otvaraju u proljeće. To je kaj hoa
ban, simbol čiste i nevine ljubavi, utjelovljen u vjernosti Tristana i
Izolde, kao što ih zamišljaju u Vijetnamu. Eto, što sve pripada
mrtvima iz toga velikog pokolja! Nekadašnja francuska groblja na
uporištima »Isabelle« i »Claudine« sada su prekrivena kukuruzom ili
šipražjem, vojnici na brzinu pokopani u rovovima nabijenima
zemljom od eksplozija mina, sahranjeni za vrijeme kiša ili nađeni
nakon pada utvrđenog logora; ostao je samo jedan mauzolej u znak
pobjede ili sloma: kotlina Dijen Bijen Fua puna ljudskog mesa,
okružena čukama na prilazima. Svuda sam pitao gdje su grobovi
naših. Nisu mi odgovarali. Za njih sam donio iz Francuske ružu koja
se na putu osušila. Smrvio sam je prstima kraj vijačica koje su
pokretima obrednog plesa, širokim zamasima lepeza, odjeljivale
slamu od zrna nove žetve i pustio sam da njen prah krene poput
sjemena prema nebu, poljima i sjećanju na dvije tisuće vojnika, dva
pukovnika i stotinjak oficira ekspedicionoga korpusa koji su se
pretvorili u prah u toj prašini.
Pri završetku mog boravka, pošto su me obavijestili da će vlasti
prirediti primanje u moju čast uoči mog odlaska, zamolio sam svog
tumača da kaže kapetanu koji me je pratio da bih smatrao nepriličnim
da prisustvujem, jer sam smatrao uvredom za svoju domovinu što je
sjećanje na mrtve bilo izbrisano. Dodao sam: budući da ne znam kako
će na ovu vijest reagirati u mojoj zemlji gdje postoje groblja bivših
neprijatelja, ja, kao bivši francuski oficir, ne mogu oprostiti uvredu
nanesenu svojoj armiji. Dodao sam još i to da se zbog toga nimalo
neće promijeniti moji osjećaji prema vijetnamskom narodu i njegovoj
armiji, ni prema događajima što sam ih proučavao, ali da bi pobjednik
u bitki poput ove morao poštovati pobijeđenoga. Pripada li slava samo
jednima? Možda. Raj nije rezerviran samo za pobjednike. Sve žrtve
ljudske gluposti zaslužuju milosrđe. Da bih mogao prihvatiti poziv što
mi je bio upućen, tražio sam da bude postavljen barem jedan kamen u
znak sjećanja na francuske vojnike koji su poginuli za Dijen Bijen Fu.
A što bismo mi učinili s vijetminskim leševima da smo pobijedili?
To mi je pitanje odmah postavio kapetan, a ja nisam htio odgovoriti.
Vrlo dobro sam znao odgovor. Bili bismo ih zatrpali u ogromnu
zajedničku jamu, poput pasa, a general de Castries zacijelo ne bi ni
pomislio da naredi da se ispali plotun kako bi im iskazao počast što su
je zaslužili. Na svaki način, nisam mogao a da ne reagiram na uvredu
nanesenu svojima. Ne samo što sam smatrao da to nije lijepo, već sam
rekao da je nedostojno, jer pobjednik čini čast sebi iskazujući je
pobijeđenom.
Dva dana kasnije komandant bataljona garnizona prisustvovao je
zajedno sa mnom prikazivanju vrlo dosadnog propagandnog filma. Na
kraju predstave dao mi je znak da bi želio sa mnom razgovarati.
Našao sam se s njime u dvorani za sastanke paviljona za goste gdje su
okrenute šalice za čaj uvijek čekale neki strog običaj prigodom
dočeka. Kapetan koji nam je bio vodič u Dijen Bijen Fuu pridružio se
onom koji me pratio od Hanoja. Budući da je bilo blizu deset sati
uveče i električne će struje ubrzo nestati, na dugom stolu u sredini
prostorije gorjela je petrolejska svjetiljka. Ovaj smo put ostali stojeći.
Komandant bataljona imao je lice poput mramora, tužno i hladno.
Nizak, nepokolebljiv, govorio je blagim glasom i odmjerenim riječima.
Uvod, prekidan prijevodima, bio je dug i svečan, kako to zahtijevaju
običaji zemlje. Komandant bataljona počeo je s time što je podsjetio
na ono što sam rekao u toku predašnjeg susreta, naime: ako bi vojnici
Vijetnama mogli osjećati mržnju prema živima s kojima su se borili,
ne samo da je ne bi smjeli imati prema mrtvima već bi naprotiv morali
osjećati prema njima samilost pri pomisli da je stvar zbog koje su bili
ubijeni, prema njihovu mišljenju, bila nepravedna.
− Nije naša greška − rekao je komandant − što tijela francuskih
vojnika nisu bila sakupljena i što im nije iskazana počast. Zarobljenici
su nam otkrili da su groblja bila minirana, kako bismo, u slučaju da
zaželimo iskopati leševe da bismo ih prebrojili, postali žrtve svoje
radoznalosti. I onda smo odustali od traženja vaših groblja, i čak od
toga da im se približimo.
Potpuno ukočen, bez i najmanjeg pokreta ruku, uporno gledajući
tumača koji je od uzbuđenja na trenutke mucao i gutao riječi,
komandant je govorio s toliko samosvladavanja da je ostavljao dubok
dojam. Samo bi ponekad za vrijeme prevođenja podigao oči na meni
pogledom brzim poput munje. Kao i drugi oficiri, razumio je tako
dobro francuski da je ponekad ispravljao prevodioca, ali je teško
govorio.
− Mi smo iskazali poštovanje vašim mrtvima kad god smo to mogli
− nastavio je komandant bataljona, a da se na vašoj strani za to nisu
nimalo brinuli. Sjećam se da sam ja lično dao prirediti dostojan
pogreb vašim vojnicima. Kad smo mi napadali neki položaj i u
povlačenju nismo uspjeli da pokupimo sve svoje mrtvace, našli smo
njihova tijela među minama kad smo u noći ponovno došli po njih, ili
su pak bila iščezla bez traga. Razmišljali smo o vašoj ideji da se
postavi kamen u znak sjećanja na francuske vojnike, ali što bi značio
taj kamen ili križ ako ispod njega ne bi nikog bilo? Na svaki način
nastojat ćemo da vas umirimo i dokažemo vam kako ne gajimo osjećaj
gorčine i mržnje ili želju za osvetom.
Nakon tih je riječi ušutio. Slušao sam ga vrlo napregnuto,
nadvisujući ramenima svu četvoricu, uzbuđen ozbiljnošću razgovora.
− Ne znam od kojih ste zarobljenika dobili takve podatke, za koje
vjerujem da su lažni − odgovorio sam. − Oficiri koji bi vas mogli
najtačnije o tome obavijestiti bili su liječnici koji su tu ostali još neko
vrijeme nakon bitke. Ne mislim da su vam to oni mogli reći, a niti da
je francuska komanda, koja je u to vrijeme imala druge bnige, mogla
izvršiti takay, pothvat. Na svaki način, to bi me zabrinjavalo. Čak ako
je to i istina, jer je taj rat bio tako užasan da ništa nije isključeno,
ostajem uporno pri tom da se ne osvrćete na mržnju koju biste mogli
osjećati i da podignete, ma kako skroman bio, spomenik mrtvim
francuskim vojnicima. Zacijelo, vi imate pravo da osuđujete stvar
kojoj su služili ti ljudi, ali imate i zadatak da mislite na njihove majke.
Za majke ne postoji dobra ili loša stvar, već samo njihovi mrtvi sinovi.
Ono što tražim od vas da učinite, tražim u ime svih majki svijeta.
Nakon ovih riječi električno svjetlo što je već oslabilo utrnulo se i
naše su sjene počele igrati u polumraku pod treperavim svjetlom
petrolejske svjetiljke. Jedan od kapetana se sagnuo i izvukao stijenj.
Vidio sam u tom trenutku blijedo lice tumača koji je moje posljednje
riječi prevodio raskolačenih očiju, kao da ga je obuzeo strah.
Komandant bataljona ponovo je podigao glavu i jedva otvarajući
usta odgovorio glasom što sam ga jedva čuo, toliko je bio tih:
 Vi to zahtijevate u ime svih majki svijeta. Trebalo je da ste ponekad
mislili i na naše majke: manje bi trpjele. Ali vaš će prijedlog biti
proučen, general Džap će biti obaviješten i nadam se da će odluka
koju će donijeti odgovarati vašim željama. To će biti dokaz da vodimo
računa o nesrećama što ih je vaša vlada nametnula francuskom
narodu i da želimo jedino vaše prijateljstvo.
Pružio sam mu ruku i mi smo se razišli. U pratnji svoga kapetana
komandant bataljona je sišao stepenicama što su vodile na cestu.
Poput lakih sjena izgubili su se u noći što je vrvjela zvijezdama i dugo
sam gledao svijetlu boju njihove pamučne uniforme kako se skliže
prema dolini i tu malo-pomalo nestaje. Drugi kapetan i tumač
također su me najpustili ostavivši mi dogorjeli komadić svijeće uz čije
sam svjetlo napisao nekoliko bilježaka prije nego što sam se uvukao
pod mrežu protiv komaraca na svom krevetu. Činilo mi se kao da je
zemlja manje pritiskivala mrtvace Dijen Bdjen Fua, kao i nebo mene.
Nekoliko dana kasnije nisam morao o tome govoriti Džapu. On mi
je prvi rekao:
− Što se tiče francuskih mrtvaca kod Dijen Bijen Fua, eto, bit će
kako ste željeli. Ako nađemo njihova tijela, bit će sakupljena i moći će
se podići ispomenik u znak sjećanja na njih.
Doktor Grauwin, kojeg sam ponovno vidio kad sam prolazio kroz
Pnom Pen, tvrdio mi je da su minirana groblja Dijen Bijen Fua samo
bajka. Rado sam mu povjerovao. Zbog Dijen Bijen Fua.

Pobijeđeni general
Čovjek ne osjeća sramotu na vršcima brežuljaka, već u dolini. Na
metalnoj ogradi mosta što su je postavile francuske inženjerske
jedinice neki je prolaznik kredom napisao dva stiha vijetnamskog
pjesnika To Hina koji je odigrao važnu ulogu u pokretu otpora svoje
zemlje.
Muong Thank, Hong Cum, Him Laom,
Hoa ban tai trang, vuon cam tai vang…
»Muong Thank, Hong Gum, Him Laom*, proljeće je svuda nanovo
granulo, narančina su stabla puna cvijeća…« Povrtnjaci rastu na
padinama natopljenima krvlju, kraj sive vode sa zelenkastim
odisjajem gdje su se kupali deseci tisuća ljudi i pili je da bi utažili žeđ
što je izaziva vjetar iz Laosa. Puteljak vodi do mjesta na kojem je
nekad bilo središnje komandno mjesto, gdje sada rđaju čelični svodovi
koji su podržavali gornji dio građevine. Na dasci pričvršćenoj na
kolčić mogao se pročitati napis koji sam zamolio da mi prevedu:
»Ovdje je 7. maja 1954. Narodna armija zarobila pobdjeđenoga
generala de Castriesa i čitav njegov štab.« Zašto su dodali taj sramotni
pridjev pobijeđeni? Budući da je naslonjač iz Castriesove kancelarije
sa zelenim naslonima za laktove, izjedenima od vlage, izložen u
Hanoju, ovdje su u muzeju ostavili njegov četverouglasti željezni stol,
radio-aparat i pisaći stroj sa širokim valjkom, na kojem su bile pisane
dnevne zapovijedi i popisi efektiva. Više no bilo gdje drugdje ovdje se
čovjek osjeća zgromljen mnoštvom tih ljudi niska rasta a velike
hrabrosti, koji su dovukli svoje topove na najviše čuke, rušili naše
avione i satirali naše bataljone.
* Tajlandska imena za kraj oko Dijen Bijen Fua, uporišta »Isabelle« i »Beatrice«.
Tu su se blizu nasukali tenkovi s gusjenicama napola utonulima u
zemlju; tornjići što se još uvijek vrte nose duboke ožiljke pucnjeva što
su ih probušili i od kojih je čelik izgorio poput mesa. Na jednom se od
njih još uvijek može prooitati ime »Ettlingen«. Ogromne ose napravile
su gnijezda u njihovim čahurama od 75 milimetara. Nalik su na ratne
brodove nasukane na obali punoj naplavina, rasutih mina,
zdrobljenih kamiona, avionskih elisa što strše iz tla poput mačeva i
uništenih artiljerijskih topova usred gomile čahura.
Osamljen, pobijeđen i nijem između svojih susretljivih pobjednika,
prošao sam bojnim poljem; sjedeći na rubu gotovo potpuno zasuta
šanca u kome je Castries igrao bridž sa svojim oficirima da bi ispunio
dugo čekanje napada, bilježio sam svoje dojmove. Gusto bilje što je
prekrilo rovove bodljikave žice i mine sprečavalo me je da stignem do
bolnice gdje je Grauwin sa svojim kirurzima parao trbuhe, previjao
rane i rezao noge dva mjeseca, i dio mrtvačnice u kojoj je na stotine
leševa čekalo jamu iskopanu buldožerom. Za mene je sve bio očaj. Za
moje drugove pobjeda. Sunce što mi je pržilo zatiljak oni nisu osjećali
i s užitkom su udisali slatkasti miris žetve, od kojeg je meni dolazilo
na povraćanje.
Čijom je krivnjom došlo do tog poraza?
 Tko je kriv?
Ponajprije, osobine ljudi s kojima smo se našli oči u oči. Okrutni
mravi, dobri učenici i vojnici. Možda. Generali njihove armije ni po
čemu se nisu razlikovali od običnih vojnika, osim po godinama i broju
zvijezda što su ih nosili na reveru svog ovratnika. Njihova je platnena
odjeća skrojena od istog bijednog materijala, na nogama imaju
jednake cipele, kacige od pluta ne razlikuju se ni po čemu jedne od
drugih, a pukovnici pješke prevaljuju put kao i obični pješaci. Živjeli
su od riže, od gomolja iščupanih iz šumskog tla, od riba koje su lovili
u riječnim brzacima. Nije bilo lijepih tajnica, ni pravih obroka,
automobila i zastavica što lepršaju na vjetru, ni svečane muzike,
nego, stotinu mu gromova, pobjeda! Dopuštam sebi da kažem velikim
šefovima koji treba da čuvaju Zapad: »Ako se jednog dana budete
morali braniti od njih, ne računajte više na svoje strateške principe i
na svoje rakete kao Navarre na svoju artiljeriju. Onog dana kad
kineske atomske bombe, koje nikad nećete vidjeti da su stigle na
odredište, budu jače i bolje dirigirane od vaših, bit ćete iznenađeni.«
Na žalost, i mi! Krv mi se ledi u žilama od tih mršavih ratnika koji se
raznježuju nad cvijećem prije nego što krenu da se dadu ubiti.
Na kraju, slaba sposobnost naših velikih šefova koji su se nadali da
će nanovo otpočeti, na dvastrukoj udaljenosti od svojih baza,
nedovršeno iskustvo Na Sana. Lakomislenost zbog koje su smatrali
neprijatelja budalom, ljubomora što ih je razdirala, slabost armije u
kojoj godišnjak prednosti po godinama službe uvijek određuje šefove.
Njihovo zadovoljstvo samima sobom, nepoznavanje neprijatelja,
predobro mišljenje što su ga imali o vlastitim trupama i sredstvima.
To se zove taština! Oh, generali Republike mrtvi sa svojih 29 godina!
Čudovišni skup staraca smežuranih lica koji su od ranog jutra
kašljucali od prehlade i s mukom se podizali od stola za kojim su
večerali kod visokih komesara!
Biti komandant u Indokini značilo je imati raskošne vile,
automobile, žene, priređivati primanja i spletkariti. Rat je bio
popraćen mnoštvom kancelarija, šatora, rashladnih uređaja, štabova i
organizama koji su omogućavali tim štabovima da se udobno kreću,
sjede i spavaju. Koliko je komandanata divizija, brigada i pukova
podnosilo iste teškoće kao i njihovo ljudstvo, živjelo istim načinom
života, premještalo se pješice, nevidljivo, tiho i opasno poput
neprijatelja koji dh je okruživao? Koliko je komandanata bataljona
išlo u borbu u pratnji kulija koji je nosio bačvicu vina za ohrabrenje.
Usprkos bombi što su ih na tone izbacivali na saobraćajnice, cesta
koja je omogućavala Narodnoj armiji da prima municiju nikad nije
bila odsječena, ali generala Navarrea nije pobijedila kineska pomoć,
nego bicikli »Peugeot«, natovareni sa dvjesta ili trista kilograma što
su ih gurali ljudi koji se nisu do sitosti najeli, a spavali su na zemlji
prekrivenoj najlonom. Generala Navarrea nisu pobijedila sredstva,
već inteligencija i protivnikova volja za pobjedom.
Užasna naivnost velikih šefova! Kako je Navarre mogao zaboraviti
da je 3. decembra, na sveopće čuđenje, odlučio da zapodjene bitku u
Dijen Bijen Fuu? Kako je mogao pripisivati poraz Džapovoj netačnosti
kad je ovaj počeo ofenzivu osam mjeseci prije nego što je bilo
predviđeno? Tko je prisiljavao Navarrea da kao bazu za svoje
zaključke uzme pretpostavku da Džap neće uopće mijenjati svoje
metode i sredstva, i da se Džap neće drznuti da pomrsi planove
generala koji je izišao iz Visoke vojne škole? Tko ga je prisilio da se
uvuče u taj utvrđeni logor gdje čak ni lišće nije bilo skriveno? Tko bi
mu još vjerovao da je mogao spriječiti neprijateljske divizije da udare
na Laos kad je samo jedna od njih pomela naljepnicu što ju je
postavio na put za Luang Prabang?
Razumljivo je da Navarre ne optužuje sebe zbog pogrešnog
rasuđivanja. Te su greške tako očite da ih nije potrebno javno
priznati: Džap nije odlučio da napadne Dijen Bijen Fu zbog toga što je
bila najavljena konferencija u Ženevi, već zato što je 6. decemhra
1953. naredio opću mobilizaciju. Isto je tako suviše olako pripisivati
posljedice poraza načinu na koji ga je Francuska primila. Navarre je
sigurno bio jedini, s pukovnikom Berteilom, svojim strateškim
savjetnikom, koji je ostao slijep. Nitko nije zahtijevao od njega da
izabere takve opasnosti za kakve se sam opredijelio vlastitim planom,
a mogao ih je izbjeći. Nitko mu nije nametnuo obavezu da brani Laos.
Svi su ga upozoravali da se čuva ranjivosti ekspedicionoga korpusa
koji nije bio jedinstven zbog vojnika sedamnaest nacionalnosti. Koga
je mogao uvjeriti da je vijetmincima još mogao biti nanesen žestok
udarac kad je operacija »Atlante« uludo potrošila njegove rezerve i
kad je Dijen Bijen Fu propadao pred zaprepaštenim očima Zapada?
Tko je još mogao imati povjerenja u njegov optimizam i poslati mu
sredstva što ih je tražio da bi pojačao rat koji nije znao voditi?
 Svega toga Navarre nije bio svjestan, ili je hinio da nije. Za
Navarrea je svaki bataljon jednako vrijedio. Igrao je s pravilnim
idejama i krivim pionima. Na osnovi razumnih principa činio je samo
greške. Želio je bitku na otvorenom, a dao se zatvoriti; nije htio doći u
sukob s glavninom neprijateljskih snaga, ali ju je izazvao, a nije htio
shvatiti da je time stavio na kocku sudbinu čitavog rata; kao
kabinetski čovjek i čovjek obavještajne službe, uvijek je sumnjao u
podatke kojima je raspolagao; kad se našao pred porazom nije mu
priznavao važnost i pripisivao je svoj neuspjeh vanjskim uzrocima, a
ne svojim zabludama; naposljetku, nesposoban da upravlja ljudima,
loše je upotrebljavao one koje je imao. Ali tko ga je odabrao među
svima generalima? Predsjednik vlade i predsjednik Republike. Tko ga
je ikad osuđivao? Jedan avijatički pukovnik i njemu direktno
potčinjeni bik Cogny koji je bijesno grebao svoju ravnicu kopitima. Iz
državnih krugova nitko se nije usudio. Unutar ekspedicionoga
korpusa nitko nikom nije govorio istinu. Navarre je vrijeđao Cognyja,
Cogny se osvećivao Navarreu, Castries je lagao novinarima, Maurice
Dejean ministrima, ministri skupštini i svom ministru predsjedniku.
Krv je tekla, a francuski je narod stradavao.
U Azincourtu godine 1415. zaraza taštine bila je ista; uništili bi
Engleze kad bi se ovi usudili pokazati, predlagali su da im pošalju
purane da bi ih nahranili i konje za borbu. U odlučnom času trupla
francuskih ratnika, koji nisu htjeli uzeti u vojnike dućandžije,
nagomilala su se na nekim mjestima u visini od šest stopa. Međutim,
u tom je trenutku francuska armija imala barem jednu ispriku: njezin
je kralj bio lud. Godine 1954. Navarre je, ispitujući Grauwina nakon
njegova povratka iz zarobljeništva, odjednom ljutito povikao: »Svi su
me izdali!« Cogny je, naprotiv, plakao. Isto tako i Salan koji je
uzrokovao Dijen Bijen Fu.

Sve se zaboravlja da bi se nanovo počelo

Tko se nije trudio da se sve to zaboravi? Skrivali su oficire koji su
se vratili iz zarobljeništva, gušili njihove psovke koje su mogle
uzbuditi javno mišljenje. Pročulo se da su se pošto su bili kod
vijetminaca vratili okuženi. Oni su to zaista i bili: stidjeli su se što su
preživjeli. Neki su se još uvijek pitali nisu li krivi za pad Dijen Bijen
Fua jer nisu izdržali još jednu noć duže. A pogotovu su vidjeli kako se
dobiva rat i kakve kvalitete bi mogli zahtijevati od svojih šefova. Ni
Bigearda ni Brechignaca nije ispitivala nikakva komisija, niti je koga
optužila.
Lavovi koje su vodili magarci? Recimo, da bismo bili pristojni,
lavovi koje su vodili drugi lavovi čiju su grivu izjeli moljci i koji su
imali potrebu da svakog dana telefoniraju dadilji da bi je umirili. To
što mnogo najboljih komandanata bataljona i nižih oficira koji su se
borili u Dijen Bijen Fuu sada živi u zatvoru zato što su se u
stanovitom trenutku podigli protiv države, to je zbog Dijen Bijen Fua
i nepovjerenja što su ga tamo stekli u vrijednost svojih šefova i zbog
ravnodušnosti nacije koja ih je pustila da se založe za ono što ona nije
izabrala. Mogla ih je utješiti barem jedna gesta: nije bilo ni te jedne.
Taj izgubljeni ulog bio je zapravo cijela izgubljena banka. Navarre čak
nije letio iznad Dijen Bijen Fua gdje se njegov bivši ađutant borio u
blatu.
Govorilo se kako se Navarre veoma promijenio nakon poraza.
Poslije poraza na Krimu lord Raglan, koji je komandirao
ekspedicionim korpusom, umro je od tuge u toku užasne zime što je
dokraja uništila ostatke njegove armije. Čulo ise da se i Navarre htio
ubiti. Širile su se vijesti da su mu oficiri poslali revolver u kovčežiću.
Još uvijek živi uvjeren da je pokušao taktički udarac i postigao
strateški uspjeh. Ako je u to posumnjao, bio bi tu Berteil, njegov zao
duh, da ga na to podsjeti. A prve Castriesove riječi kad se vratio iz
zarobljeništva bile su: nije li se njegova žena previše k……? Čak ni on,
koji je vijetmince smatrao kukavicama, nije umro od tuge: legenda ga
je učinila herojem Dijen Bijen Fua, a on je vjerojatno dao na trenutak
istaći bijelu zastavu na svoje komandno mjesto »da bi zaštitio
ranjenike«. U naše vrijeme kad se preko raznih zabavnih listova
vojnička sramota lako promijeni u slavu, ona se lako podnosi i
nekome nimalo ne smeta da svakog dana odlazi na jahanje u šumu; a
kad čovjek poput pukovnika, komandanta artiljerije utvrđenog logora,
počini samoubojstvo, jer su njegovi pogrešni sudovi uzrokovali poraz,
njegovo se tijelo sakrije, a očajnički čin pripiše se živčanoj
rastrojenosti. Pukovnik Piroth je možda bio običan čovjek, ali je o
vojničkoj časti imao ispravnije mišljenje nego Navarre ili Castries.
Osjećao se odgovornim. Šefove odluke ne stavljaju u pokret pisaće
strojeve, već strojeve za ubijanje.
Govorio sam to samom sebi posljednjeg decembra u Dijen Bijen
Fuu, prije negoli me amebijaza za neko vrijeme potpuno iscrpla.
Svako veče, u trenutku kad je sunce nestajalo, dok su se iz vatara
upaljenih na rižinim poljima uzdizali jezici plavičastog dima prema
čukama, čtitava je armija gavrana, što je u zoru otišla u protivnom
smjeru prema poljima kukuruza državnog dobra, prelazila kotlinu.
Njihovo je graktanje dugo, dugo odjekivalo na brežuljcima sasvim
blizu kuće u kojoj sam stanovao i u šumama iznad kojih su okolišali
prije nego će se na njih spustiti. Njihove su zalaznice navalile
ponekad kad se spustila noć. Jesu li žalili za mesom od kojeg su se
udebljali prije devet godina? Jesu li se nadali, nadlijećući dolinu, da se
tu ljudi nanovo međusobno ubijaju? Njihovi krikovi i lepet krila čuli
su se u sumraku i izazivali duboku tugu u meni. I premda dobro znam
da ne valja brkati pucketanje gavranovih kljunova s krikovima što
vape za pravdom, činilo mi se da je nešto od duša mrtvih bilo ponovno
oživljeno u tim jatima zloslutnih ptica.
Poraz mogu podnijeti svi osim onih koji su izgubili živote, a on se
može i objasniti. U svakom slučaju narod ima pravo da zahtijeva da
mu se položi račun. Od toga pa dotle da se izvlači slava… Od toga pa
dotle da jedno godište Saint-Cyra dobije ime Dijen Bijen Fua… Zašto
ne Azincourt, Waterloo ili Sedan? Zašto ne Dunkerque? Ili onda
Pirothovo ime? Jedina slava od Dijen Bijen Fua pripada pobjednicima
i nekolicini pobijeđenih kao što su Brechignac, Bigeard, Langlais,
Botella, Tourret i mnogo kapetana i poručnika koji nisu vidjeli bijelu
zastavu istaknutu iznad svojih glava; međutim, kad se izgovori to
kobno ime, misli se na generala Navarrea i Renea Plevena. Ne postoji
ništa čime bismo se mogli ponositi.

Klica vječnosti
Da bi se pobjeglo s Dalekog istoka postoji »Boeing« kompanije »Air
France«. Sa četiri uzletišta a da se ne napusti noć što prekriva
Zemljinu kuglu, može se prijeći tmina u koju je utonuo kontinent
gdje ljudi rade samo zato da ne bi umrli od gladi i da iščupaju iz tla
nekoliko zrna riže. Rano ujutro stiže se u Evropu gdje ljudi mogu piti
vodu a da je ne povrate, prija im ono što jedu i mogu razmišljati o
svemiru. Lijepa ideja što sam je imao da napišem ovu knjigu koja me
je vodila od Sjevernog Vijetnama do prijestolnice Laosa, gdje sam, pri
pomisli da ću ostaviti svoje kosti u tom carstvu razvrata i prostitucije,
silno nastojao da izdržim i da se vratim kako bih umakao amebama i
Dijen Bijen Fuu koji su me uništavali. U Pnom Penu, gdje mi je bilo
teško da Grauwinu ravnodušno ispričam priču o svom putovanju, on
me je nakljukao lijekovima i pilulama opija i dovukao me na
aerodrom. Mučila su me lica zarobljenika nakon njihova povratka iz
zarobljeništva, živih kostura grozničavih očiju u odjeći što je lepršala
oko njih. Iako se nisam borio, niti upoznao ništa od njihovih nevolja,
vratio sam se s komadićem padobrana od operacije »Castor« i
vrećicom žute ilovače pomiješane s malo starog željeza. Mislio sam da
ću sa svojom prtljagom donijeti i oderanu tigrovu kožu. Naivne li
iluzije! A da ni sam nisam znao kako, našao sam mu se na leđima. S
tog se tigra nikad neću lako sikinuti.
Nikad nije lako govoriti istinu. Još manje onu u kojoj ima mnogo
sramote i gluposti, hrabrosti i kukavičluka. Kad sam počeo skupljati
podatke za ovu knjigu, ništa nije vrijedilo to što sam znao kako će
završiti ta tragedija, vjerovao sam da ću pričati o bitki; više bih bio
volio pobjedu ili časni poraz, a pred mojim se očima ukazao slom,
strpljivo očekivan i istina pripreman u štabovima ekspedicionoga
korpusa i bučno serviran. Nadao sam se na početku da ću biti barem
donekle slobodan što se tiče činjenica i ličnosti i da ću ih oblikovati
prema svojim željama a da ih pri tom ne izobličim, da budu onakvi
kakvi sam htio da budu ili kako sam ih zamišljao. Zbog istine i
činjenice da su glavni sudionici drame još živi, čak iako se vjeruje da
su mrtvi, bio sam prisiljen da u svim pojedinostima poštujem tok
tragedije. Morao sam se zadovoljdti svršenim činima i izgovorenim
riječima; ponekad su me sigurnija svjedočanstva prisilila da
ispravljam veličanstvene slike. Na primjer, Navarre nije, kao što su mi
najprije rekli, u noći 6. na 7. maja letio iznad Dijen Bijen Fua, niti
prolijevao suze iznad umirućeg utvrđenog logora: otišao je iz Hanoja
u Sajgon 5. maja u 11,15 sati i nije naredio da avion skrene s tog puta.
Pa ipak nije nedostojno generala da plače za svojim uništenim
ratnicima! Dvadeset šesti augusta 1346. uveče nakon Crecyja Filip VI
je barem bolno kriknuo pred stražarima u dvorcu de Broye: »Otvorite,
ovo je nesretni kralj Francuske…« U pogledu Navarrea i Dijen Bijen
Fua, toga sam se morao odreći. Bilo što izmišljati ili se držati legendi,
značilo bi varati. Crvena vojnička kapa ne objašnjava sve. Predajem
ono što sam našao, makar mi se ponekad žestoko paralo srce.
Namjera da se sve kaže zacijelo je pohvalna. Da bi je čovjek izvršio,
valja se bez strasti prepustiti onome što proizlazi iz ljudi od trenutka
kad, poput ličnosti iz mašte, ponovno oživljavaju iz dokumenata i pod
perom što ih stvara ne onakve kakve bismo htjeli da budu, već onakve
kakvi jesu, u istinitim činjenicama. Postoje neka mišljenja o
suvremenicima koja se ne mogu izmjeti. Ono što se nisam usudio reći,
čitalac će sam zamisliti.
Razumljivo je da oni koji su se časno vratili iz avanture još uvijek
nose u sebi rane zbog neispunjenja, grešaka i poraza. Prevareni, bili
su poput muževa; oni su morali znati da ih ne vole, ili barem pogoditi
da najamnici kojima su zapovijedali nisu mogli da se bore protiv ljudi
koji su se tukli za svoju domovinu a i da će gorčina biti plod njihovih
uzaludnih žrtava.
Uzaludnih? Već odavno više ne vjerujem u tu riječ. U kategorijama
ljudskih vrijednosti sve dokazuje da se karakteri, kao i sudbine,
temelje na porazima isto toliko, ako ne i više, koliko i na pobjedama.
Čovjek je samo zbir međusobnih odnosa a uspjeh, čak posthumni,
uvijek završava kad se suoči sa suiprotnom sudbinom. Uspjeh je
otpojnost samo ako je osveta zloj kobi. Uzaludne su žrtve samo
parlamentarne diskusije. Ostatak je bol, krv i smrt, što ostavljaju klice
u vječnosti.
DODATAK
Juni 1953. General Navarre je posjetio Lai Čau prije Dijen Bijen Fua: cvijeće i
princeze za »Srebrnu lisicu«.

Dvadeseti novembra 1953. Na uporištu »Nataša« jutros je lijepo vrijeme.

 Kraj novembra 1953. Jedno je selo evakuirano.

Kraj novembra 1953. Ulaz na pistu zapadno od Nam Juma.

 Kraj novembra 1953. Gradić Dijen Bijen Fu.

A padobranac iz I stranačkog padobranskog bataljona, nakon noći provedene

nekoliko kilometara od kotline, počinje sumnjati da su ga gadno uvalili.
 Decembar 1953. Gradić Dijen Bijen Fu postat će uporište »Claudine«.

Castries Cognyju: Vijetmince ćemo uništiti na istočnoj strani kad se spuste s

brežuljka.
Zdesna nalijevo: pukovnik Piroth, komandant artiljerije, pukovnik de
Castries, general Cogny.

Slijeva nadesno: general Cogny, pukovnik de Castries, general Navarre.

 Jedna Džapova jedinica u pokretu.

Uporište: kako su ga vidjeli napadači.

 Prilazi uporištu na glavici brežuljka i branitelji.

Ho ši Min za vrijeme pregovora 1946: izgubljena prilika za sve.

 General Vo ngujen Džap; profesor historije.

»Tigar« se osjeća dobro među klisurama, u krugu svojih istomišljenika.

 Slijeva nadesno: komandant Guiraud (1. stranački padobranski bataljon),
komandant Bigeard (6. bataljon kolonijalnih padobranaca), komandant
Tourret (8. udarna grupa), potpukovnik Langlais, potpukovnik de Seguins-
Pazzis, pomoćnik pukovnika de Castriesa.

Greške glavnoga komandanta plaćaju se i sramotom. Zdesna nalijevo:

Langiais, Bigeard, Trancart, general de Castries, Vaillantov pomoćnik,
Vaillant, Seguins-Pazzis, Leumenier, vijetminski zarobljenici.
 SADRŽAJ
RAĐANJE MITA............................5
19. maja 1953.........................................6
21. maja 1953.........................................7
22. maja 1953.......................................14
25. maja 1953.......................................16
16. juna 1953.......................................19
24. jula 1953........................................22
25. jula 1953........................................24
August, 1953........................................26
Prvih petnaest dana u novembru 1953.
...............................................................28
15. novembra 1953..............................33
17. novembra 1953..............................35
19. novembra 1953..............................37
KLOPKA......................................40
20. novembra 1953..............................43
21. novembra 1953..............................51
22. novembra 1953..............................54
23. novembra 1953..............................59
25. novembra 1953..............................61
28. novembra 1953..............................65
29. novembra 1953..............................67
30. novembra 1953..............................69
3. decembra 1953................................71
4. decembra 1953................................74
5. decembra 1953................................76
6. decembra 1953................................80
7. decembra 1953................................80
10. decembra 1953..............................83
15. decembra 1953..............................88
17. decembra 1953..............................91
23. decembra 1953..............................95
24. decembra 1953..............................97
25. decembra 1953............................100
31. decembra 1953............................101
NOĆNA POSUDA......................105
1. januara 1954..................................106
2. januara 1954..................................108
3. januara 1954..................................109
5. januara 1954..................................115
15. januara 1954................................116
19. januara 1954................................120
20. januara 1954................................121
23. januara 1954................................122
25. januara 1954................................127
26. januara 1954................................132
27. januara 1954................................135
31. januara 1954................................136
3. februara 1954................................138
4. februara 1954................................140
5. februara 1954................................142
6. februara 1954................................143
7. februara 1954................................144
8. februara 1954................................145
9. februara 1954................................146
15. februara 1954..............................146
16. februara 1954..............................149
18. februara 1954..............................150
19. februara 1954..............................153
25. februara 1954..............................158
28. februara 1954..............................161
2. marta 1954.....................................162
4. marta 1954.....................................164
10. marta 1954...................................167
11. marta 1954...................................168
12. marta 1954...................................171
DVOBOJ.....................................176
13. marta 1954...................................177
14. marta 1954...................................183
15. marta 1954...................................190
16. marta 1954...................................199
17. marta 1954...................................202
18. marta 1954...................................205
19. marta 1954...................................208
22. marta 1954...................................210
23. marta 1954...................................211
25. marta 1954...................................215
26. marta 1954...................................217
29. marta 1954...................................218
30. marta 1954...................................221
31. marta 1954...................................223
1. aprila 1954.....................................229
2. aprila 1954.....................................231
3. aprila 1954.....................................233
4. aprila 1954.....................................235
 Noć između 4. i 5. aprila i dan 5. aprila
1954.....................................................237
6. aprila 1954.....................................241
8. aprila 1954.....................................242
9. aprila 1954.....................................243
10. aprila 1954...................................245
11. aprila 1954...................................248
12. aprila 1954...................................251
14. aprila 1954...................................252
15. aprila 1954...................................254
18. aprila 1954...................................256
23. aprila 1954...................................258
24. aprila 1954...................................262
25. aprila 1954...................................265
SUMRAK BOGOVA....................268
26. aprila 1954...................................269
27. aprila 1954...................................271
28. aprila 1954...................................272
29. aprila 1954...................................274
30. aprila 1954...................................275
2. maja 1954.......................................275
3. maja 1954.......................................276
4. maja 1954.......................................279
5. maja 1954.......................................281
6. maja 1954.......................................282
Noć od. 6. na 7. maja 1954................284
7. maja 1954.......................................288
REKVIJEM ZA BITKU ZA DIJEN
BIJEN FU...................................309
Treba li ili ne treba da se stidimo?....310
Odgovornost francuskog naroda......311
Mrtve ljubavi......................................312
Sjene drugova, gdje ste?....................314
Pobjednici i pobijeđeni......................315
Ključevi povijesti...............................315
Narod vjere........................................317
Dijen Bijen Fu je Valmy....................318
Bojno polje.........................................320
Grobovi...............................................321
Pobijeđeni general.............................325
Tko je kriv?........................................327
Sve se zaboravlja da bi se nanovo
počelo..................................................329
Klica vječnosti....................................331
DODATAK.................................334
SADRŽAJ...................................345