Eksperiment kao metoda istraživanja u psihologiji

Psiholozi, poput ostalih znanstvenika, koriste znanstvenu metodu prilikom provođenja eksperimenta. Znanstvena
metoda je skup postupaka i principa koji vode kako znanstvenici razvijaju istraživačka pitanja, prikupljaju
podatke i donose zaključke.
Četiri osnovna koraka postupka su:
I. Oblikovanje hipoteze
II. Dizajn studije i prikupljanje podataka
III. Analiza podataka i postizanje zaključaka
IV. Dijeljenje nalaza
U eksperimentalnoj metodi istraživači identificiraju i definiraju ključne varijable, formuliraju hipotezu,
manipuliraju varijablama i prikupljaju podatke o rezultatima. Strane varijable pažljivo se kontroliraju kako bi se
minimalizirao potencijalni utjecaj na ishod eksperimenta.
 zavisna varijabla – varijabla koja je predmet proučavanja
 nezavisna varijabla – varijabla koja se u eksperiment namjerno unosi da bi se provjerilo utječe li na
zavisnu varijablu
Prema mjestu provođenja eksperiment može biti:
1. eksperiment u prirodnim uvjetima (veća sličnost eksperimentalne situacije sa stvarnim životom).
2. eksperiment u laboratorijskim uvjetima (bolja mogućnost kontrole)
Faze eksperimenta:
• Definiranje problema
• Postavljanje hipoteze
• Definiranje nezavisne varijable
• Definiranje zavisne varijable
• Kontrola eksperimenta
• Provedba eksperimenta
• Statistička obrada i analiza
• Interpretacija rezultata

1.BOBO LUTKA EKSPERIMENT

Za odabrano istraživanje odlučila sam se zbog toga što smatram eksperimente najzanimljivijim metodama
istraživanja. Za slijedeće istraživanje čula sam na prošlom kolegiju (Odabrane metode iz eksperimentalne
psihologije) te ga smatram lijepim primjerom kako se treba znanstveno provesti eksperiment.
Tijekom 1960-ih, Albert Bandura proveo je niz eksperimenata na učenju po modelu, zajednički poznatim kao
eksperimenti s lutkama Bobo. Bandura, Ross i Ross (1961.) testirali su 36 dječaka i 36 djevojčica iz vrtića
(jaslica) Sveučilišta Stanford u dobi od 3 do 6 godina.
Znanstvenici su prvo testirali djecu koliko su bila agresivna promatrajući ih u jaslicama i prosuđivali njihovo
agresivno ponašanje. Tada je bilo moguće smjestit djecu u skupine tako da u svakoj skupini budu podjednako
raspodijeljena djeca s različitim razinama agresije.
Dva su promatrača neovisno ocijenila 51 djecu i usporedila njihove ocjene. Te su ocjene pokazale vrlo visoku
korelaciju pouzdanosti (r = 0,89), što sugerira da su se promatrači dobro složili oko ponašanje djece.
Korišten je laboratorijski eksperiment, u kojem se neovisnom varijablom (tipom modela) manipuliralo u tri
uvjeta:
Agresivni model prikazan je za 24 djece
Neagresivni model prikazan je za 24 djece
Nije prikazan model (kontrolno stanje) -24 djece

Faza 1: Modeliranje
U eksperimentalnim uvjetima djeca su se smjestila u sobi s igračkama i igrala se s otiscima krumpira i slikama u
kutu 10 minuta dok su:
24 djece (12 dječaka i 12 djevojčica) promatralo je muškog ili ženskog modela kako se agresivno ponašaju
prema igrački nazvanoj "lutka Bobo". Odrasli su na prepoznatljiv način napali lutku Bobo - u nekim su
slučajevima koristili čak i čekić
24 djece (12 dječaka i 12 djevojčica) je bilo izloženo neagresivnom modelu koji se 10 minuta igrao na tihi i
prigušeni način (ignorirajući bobo-lutku).
Posljednjih 24 djece (12 dječaka i 12 djevojčica) korišteno je kao kontrolna skupina i uopće nisu bili izloženi niti
jednom modelu.
Faza 2: Izazivanje agresije
Sva su djeca (uključujući kontrolnu skupinu) bila podvrgnuta 'blagom uzbuđenju zbog agresije.' Svako je dijete
(odvojeno) odvedeno u sobu s relativno atraktivnim igračkama.
Čim se dijete počelo igrati s igračkama, eksperimentator je rekao djetetu da su to najbolje eksperimentalne
igračke i da su rezervirane za ostalu djecu.
Faza 3: Test za usvajanje učenja po modelu
U susjednoj sobi nalazilo se nekoliko agresivnih igračaka i nekoliko neagresivnih igračaka. Neagresivne igračke
uključivale su set za čaj, bojice, tri medvjeda i plastične životinje na farmi, također bila je Bobo lutka.
Dijete je bilo u sobi 20 minuta, a njegovo ponašanje promatrano je i ocjenjivano kroz jednosmjerno zrcalo.
Promatranja su vršena u intervalima od 5 sekundi, dajući 240 jedinica odgovora za svako dijete.
Zabilježena su i druga ponašanja koja nisu imitirala model, npr. Udaranje lutke Bobo po nosu.
Rezultati
  Djeca koja su promatrala agresivni model dale su mnogo imitativnije agresivne odgovore od one koja
su bila u neagresivnim ili kontrolnim skupinama.
 Djevojke kod agresivnog modela pokazale su i više fizički agresivnih reakcija ako je model bio muški,
ali verbalnije agresivne reakcije ako je model ženskog spola. Međutim, iznimka od ovog općeg uzorka
bilo je opažanje koliko su često udarali Bobu i u ovom su slučaju učinci spola bili obrnuti.
 Dječaci su više oponašali istospolne modele nego djevojčice. Dokazi za djevojčice koji oponašaju
istospolne modele nisu jaki.
 Dječaci su oponašali fizički agresivnija djela od djevojčica, a malo je bilo razlike u verbalnoj agresiji
između dječaka i djevojčica
Tri su glavne prednosti eksperimentalne metode:
1. Eksperimenti su jedino sredstvo pomoću kojih se može utvrditi uzrok i posljedica, pa bi se moglo pokazati da
je model utjecao na djetetovo daljnje ponašanje jer se kontroliraju sve varijable, osim neovisne.
2. Omogućuje preciznu kontrolu varijabli, kontrolirane su mnoge varijable, poput spola modela, vremena
promatranja modela, ponašanja modela itd.
3. Eksperimenti se mogu ponoviti. Korišteni su standardizirani postupci i upute, koji omogućavaju ponovljivost.
Zapravo, studija je replicirana s neznatnim promjenama, poput uporabe videa i pronađeni su slični rezultati
Mane eksperimentalne metode:
Mnogi su psiholozi vrlo kritični prema laboratorijskim eksperimentima posebno jer imaju „nisku životnu
valjanost“. Situacija uključuje model djeteta i odrasle osobe, što je vrlo ograničena socijalna situacija jer nema
interakcije između djeteta i modela u bilo kojem trenutku; Također, model i dijete su stranci. To je, naravno,
sasvim drugačije od "uobičajenog" modeliranja, koje se često odvija u obitelji.
Daljnja kritika studije je što se demonstracije mjere gotovo odmah, a s takvim studijama ne možemo otkriti može
li takva pojedinačna izloženost imati dugoročne učinke.
Moguće je tvrditi da je eksperiment s lutkom bobo bio neetičan. Na primjer, postoji problem jesu li djeca
pretrpjela neke dugoročne posljedice kao rezultat studije. Iako je malo vjerojatno, nikada ne možemo biti sigurni.

2.UTOPIJA (SVEMIR) 25 EKSPERIMENT

Za ovaj eksperiment sam prvi puta čula na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu, gdje se do prije nekoliko
godina nalazio i laboratorij sa miševima. Iako nije povezan sa psihologijom čovjeka smatram ga krajnje
kreativnim i zanimljivim za prikaz na prezentaciji.
Između 1968. i 1970. John B. Calhoun (1917. - 1995.) proveo je bihevioralnu studiju miševa u zatočeništvu u
ograđenom prostoru od devet četvornih metara u ruralnom objektu u Poolesvilleu u državi Maryland. Unutar
ograđenog prostora poznatog kao Svemir 25, nekoliko parova miševa uzgojilo je populaciju koja se popela na
2200. Na kraju su uspostavili društveni poredak koji je stvorio unutarnje i vanjske frakcije, a ubrzo je i parenje
potpuno prestalo.
Surađujući s NIMH (Nacionalni institut za mentalno zdravlje), Calhoun je stvorio savršeni mišji svemir za
provođenje svoje studije. Ono što je izgledalo poput raja,utopija i mišji raj - neograničena količina hrane i vode,
više razina i privatna gnijezdišta - brzo se pretvorilo u turbulentnu gužvu koja dovodi do kraja populacije
praćenog uznemirujućim i patološkim ponašanjem članova.
Dizajn ovih staništa bio je jednostavan. Raspored je bio pravokutnik dimenzija deset metara sa četrnaest metara
podijeljen u četiri jednaka dijela električnim ogradama. Svaki odjeljak bio je identično opremljen rezervoarom za
hranu, vodom i područjima za gniježđenje.
U svom posljednjem eksperimentu, prostor koji je dizajnirao mogao je potencijalno držati 3.840 miševa, ali
populacija je dosegla maksimum od 2.200 miševa i odatle je počela propadati, pokazujući razna abnormalna,
često destruktivna ponašanja.
Dominantni mužjaci povremeno bi ubijali druge članove - uključujući dojenčad - često grizući i ranjavajući
repove te isključivanje drugih mužjaka iz društva . Za ženke se ova pojava očitovala smanjenim kapacitetom u
izgradnji gnijezda i odgoju mladih.
Stopa smrtnosti dojenčadi dosegla je 90% jer su mnoge žene usvojile agresivnije oblike ponašanja ili bi se
suzdržale od majčinskih dužnosti.
Bez obzira na opseg eksperimenata, svaki put bi se dogodio isti niz događaja:
 Miševi bi se parili i razmnožavali u velikim količinama.
 Dolazi do ranjavanja
 Glodavci bi razvili neprijateljsko ili asocijalno ponašanje.
 Stanovništvo bi trajalo do izumiranja.
Studija je potvrdila njegovu hipotezu, temeljenu na ranijim studijama norveških štakora u malim okruženjima. U
svojoj teoriji sugerirao je da prenapučenost rađa slom u društvenim funkcijama. To pak neizbježno dovodi do
izumiranja. Iako je bila kontroverzna kad je prvi put objavljena u javnosti, Calhounova teorija tijekom godina
pobuđivala je zabrinutost da bi društveni slom Svemira 25 u konačnici mogao poslužiti kao metafora putanje
ljudskog roda. Slijedom toga, "projekt utopije glodavaca" predmet je interesa arhitekata, gradskih vijeća za
planiranje i vladinih agencija širom svijeta.

IZVORI:

Bandura, A., Ross, D. & Ross, S.A. (1961). Transmission of aggression through imitation of aggressive models.
Journal of Abnormal and Social Psychology, 63, 575-82.

Bandura, A., Ross, D., & Ross, S. A. (1963). Imitation of film-mediated aggressive models. The Journal of
Abnormal and Social Psychology, 66(1), 3.

https://zgpd.hr/2018/04/25/eksperimenti-sa-lutkom-bobom/

https://journals.sagepub.com/doi/pdf/10.1177/00359157730661P202

https://www.youtube.com/watch?v=NgGLFozNM2o

https://www.youtube.com/watch?v=7CXj0AGuh4c

https://www.youtube.com/watch?v=5m7X-1V9nOs