PAVAO PAVLIČIĆ

ROPOTARNICA
MATICA HRVATSKA
Zagreb 2019.

www.balkandownload.org
 PROLOG:

ŠTO JE ROPOTARNICA

Danas ljudi još jedva da i znaju što je to ropotarnica: pojam

gotovo da je nestao iz zbilje, pa zato pomalo nestaje i iz jezika.
Sačuvao se još jedino u nekim metaforičnim frazama, pa ponekad
možete pročitati kako neki silno progresivan autor za kakvu ideju
piše da joj je mjesto u ropotarnici povijesti. Pa se onda prosječan
čitatelj pita što je ta ropotarnica i kakva je.

A ropotarnica je nekada bila vrlo česta pojava: u kući bi se

odredila osobita prostorija u koju će se odlagati islužene stvari.
Dakako, da bi takva prostorija mogla postojati, moralo je u kući i
inače biti dosta mjesta, pa su ropotarnice bile karakteristične za
imućnija kućanstva, dok su obitelji skromnijega stanja spremale
stare stvari na tavan. Sirotinja, dakako, nije ni imala ničega
nepotrebnog što bi trebalo nekamo skloniti. U svakom slučaju, Petar
Skok u svome Etimološkom rječniku tvrdi da riječ ropotarnica dolazi
od njemačkoga Rumpelkammer, što znači ostava za staru kramu.

Onaj tko nije živio u ta stara vremena postavit će posve logično

pitanje: a zašto su ljudi uopće trebali takvu prostoriju? Zašto su,
naime, te stare stvari čuvali, zašto ih nisu bacali? Odgovor je više
nego jednostavan: zato što se sama narav tih stvari protivila bacanju.
A kad kažem narav, onda mislim u jednu ruku način na koji su stvari
bile napravljene, a u drugu način na koji smo se mi njima služili.

Najprije o izradi: predmeti se tada nisu izrađivali zato da se

upotrebljavaju pa bacaju, kao danas, nego zato da traju. Dovoljno je
pogledati kako su nekada izgledali radio-aparati ili televizori, pa da
se čovjek o tome uvjeri: bili su to sanduci koji bi mogli trajati stotinu
godina, a u njima su bile žice koje bi mogle služiti i dvostruko toliko.
A tko još uvijek sumnja u tu tvrdnju, neka ode na neko okupljanje
vlasnika starih automobila, pa neka pogleda kako su ti oldtajmeri
sagrađeni: svaki je od njih predviđen da nadživi i svojega vlasnika i
njegove potomke.

A kad to znamo, onda nam je odmah jasnije i da smo se mi tim

stvarima služili na osobit način. Taj bi se način opet najbolje mogao
opisati kao poštovanje: kad je već u izradu tih predmeta uložen veliki
trud i znanje, onda je korisnik morao toga biti dostojan, pa je stvari
čuvao. Zato smo ih čistili od prašine, prali i podmazivali, te su one
kod nas uistinu trajale dugo, pa zato ni u trenutku kad bi otišle u
ropotarnicu nisu bile nikakav otpad, nego su ondje završavale iz
drugih razloga.

A koji su to razlozi, mogao je razabrati svatko tko je ikad u neku

ropotarnicu stupio nogom. Stolci su onamo sklonjeni zato što su bili
raspareni, zastori zato što više nisu bili u modi, posuđe zato što smo
nabavili bolje i ljepše, aparati zato što su ih zamijenili savršeniji.
Ljudima je naprosto bilo žao baciti sve te stvari, jer su vjerovali da će
se jednom pojaviti netko tko će ih trebati i kome će se one moći
darovati. A osim toga, tada su mnogo više nego danas svi bili svjesni
da se vremena mijenjaju, te da bi zato bilo i grešno i glupo baciti
nešto što je još dobro, jer ne zna se kad može opet zatrebati i vratiti
se u uporabu.

Da se razumijemo: potreba za tim stvarima nikad se više ne bi

pojavila, pa kad su jednom završile u ropotarnici, to je bio i njihov
kraj. Zato se ropotarnica i pojavila kao metafora: ono što je u nju
spremljeno, doduše, još uvijek postoji, ali nema više nikakve svrhe.
Ali, nisu svi bili tako revolucionarni kao oni koji su tu metaforu
izmislili: za većinu ljudi ropotarnica je imala sentimentalnu
vrijednost, a to nipošto nije mala stvar.

A onda su se ropotarnice prorijedile. Ima ih i danas, ali je prava

lutrija ući u neku od njih. A nije teško ni razabrati zašto se to
dogodilo: zato što se promijenio i način na koji se predmeti izrađuju i
način na koji mi te predmete koristimo.

Pokućstvo, posuđe, razne upotrebne stvari, sve se to sad pravi

tako da se nakon određenoga vremena pokvari i da potom postane
neupotrebljivo. Tako se postupa zato da bismo mi onda kupili novu
stvar, te da bi industrija imala što raditi. A mi, dakako, proziremo taj
trik, ali nemamo način da se protiv njega borimo. Ne ostaje nam
drugo, nego da sve predmete oko sebe tretiramo kao pravu potrošnu
robu: da budemo svjesni kako ćemo ih uskoro baciti i da se za njih
sentimentalno ne vezujemo. Imalo je smisla čuvati tapecirani stolac
kojem je pukao feder, ali nema smisla čuvati plastični stolac kojemu
je otpala noga. Ljudi su počeli bacati stvari, i od tog se vremena u
gradovima ustalio i običaj odvoženja tzv. krupnog otpada: tu se može
pratiti kako dragi i važni predmeti odlaze od nas u nepovrat.
 A taj je povijesni proces opet koincidirao s drugom jednom
pojavom: sad ne nestaju samo pojedinačni predmeti - kao netom
spomenuti stolci — nego iz upotrebe iščezavaju cijele vrste predmeta,
jer im u našem životu više nema mjesta. Razlog je tome nagli
tehnološki razvoj kojem svjedočimo posljednjih desetljeća. Da ne
idem daleko: kome još treba bugačica za tintu, kome treba špula za
konac ili štednjak na drva? A gdje je još pokućstvo, gdje odjeća, gdje
su kućna pomagala, igračke, alat i pribor? Mnoge stvari bez kojih se
nekada nije moglo zauvijek su nestale.

Doduše, neke od njih još i sad možemo ponekad vidjeti. Postoje

ugostiteljski lokali koji su stilizirani tobože starinski: vide se ondje
klipovi kukuruza, vise po zidovima stare ure sa šetalicom, umjesto
lustera služi kolski kotač, a na policama su poslagane pegle na ugljen
kakve se više ne koriste.

A iz toga slijedi jednostavan poučak, koji otprilike glasi: obične

stvari, kad jednom izađu iz upotrebe, postaju estetski objekti. A to
svjedoči i o duhu ovoga našeg vremena, jer današnja umjetnost - pa i
kultura u cjelini - ponaša se slično kao oni lokali: zaviruje u
odlagalište odbačenih vrijednosti, da vidi što bi se od toga još moglo
upotrijebiti kao ukras.

Ukratko, svaka je ropotarnica prava dragocjenost i treba joj

pristupiti ozbiljno: ona je prepuna umjetnosti i nikad se ne zna što će
iz nje - prerađeno i preoznačeno - obilježiti vrijeme koje dolazi. Zato
ću vam o stvarima iz ropotarnice ovdje pripovijedati.
I.
 KLJUČANICA

Lako bih se mogao složiti s onima koji tvrde da je Marinkovićev

Zagrljaj najbolja priča koja je ikad napisana na hrvatskom jeziku.
Jer, doista, nastao je taj tekst prije šezdesetak godina, a još je i sad
podjednako svjež, aktualan i provokativan kao i prvoga dana. Samo
me jedna stvar u vezi s njim muči: postoje u toj noveli neki pojmovi
iz zbilje koji više nisu sami po sebi razumljivi.

Eto, započinje ona neobičnom situacijom: pripovijeda se kako

netko promatra pisca koji je upravo sjeo pisati, ali mu posao ne ide
od ruke. Taj netko gleda kroz ključanicu na vratima, i još objašnjava
kako se za to uhođenje i pripremio, jer je unaprijed malo zaokrenuo
ključ da bi bolje vidio. E sad, kako da to razumije današnji čitatelj
kojemu je, recimo, dvadeset i pet godina? On, naime, teško da je
vidio onakvu ključanicu kakvu pisac podrazumijeva, a one ključanice
s kojima on ima iskustva - a sve su nalik jedne drugima - posve su
nepogodne da se kroz njih viri. Pokušajte vi pogledati u nečiji stan
tako da naslonite oko na mjesto u koje ide ključ: to su takozvane
verthajm brave, vrlo uska otvora, i vi nećete vidjeti ništa.

Zato treba objasniti da su ključanice bile drugačije u doba kad se

zbiva Marinkovićeva priča - a zbiva se u tridesetim godinama 20.
stoljeća - a i u doba kad je napisana, a napisana je u pedesetima.
Tada je ključanica bila povelika rupa i kroz nju se doista moglo
gledati, pa je to gledanje često igralo i neku dramaturšku ulogu u
lakšim kazališnim komadima, poput vodvilja ili dječjih igrokaza.
Ključanice su pak bile drugačije nego danas zato što su drugačiji bili i
ključevi: nisu oni bili tanki i nazubljeni kao sad, nego su bili valjkasti.
Na gornjoj strani imali su petlju uz pomoć koje se ključ mogao
objesiti na zid, a dolje se nalazio istaknuti dio poput male zastavice:
ta zastavica bila je svijena na raznim ključevima na različite načine
(kao da doista vijori) i ona je pomicala mehanizam u unutrašnjosti
brave. Nitko tada nije ni pomišljao da bi ključevi i ključanice mogli
biti drugačiji.

Zato su nas oni pratili kamo god da smo krenuli. Recimo, ako
smo htjeli ući u kuću, morali smo imati ključ od haustora. Haustori
su pak tada često bili veliki i teški, pa ako se baš i nije radilo o
kolnom ulazu, opet je ključ tih vrata bio masivan, te ga i niste mogli
nositi sa sobom: tada je valjda nastao onaj običaj da se ključevi
skrivaju ispod lonaca za cvijeće i ispod otirača za obuću. A kako je bio
velik ključ, tako je bila velika i ključanica: bila je optočena kovanim
željezom i često još i dodatno ukrašena, isto kao i kvaka iznad nje.
Kroz nju ste mogli pogledom obuhvatiti cijelo dvorište.

Danas, naravno, takvih ključeva više nema, ako i ima onih

nekadašnjih haustora. Jer, i ti su haustori sad dobili nove, suvremene
brave, a još je češći slučaj da vam ključ zapravo i ne treba: pokraj
vrata stoji mali osvijetljeni brojčanik, pa morate samo znati šifru, i
kad je utipkate, vrata će vam se otvoriti.

Zanimljivo je da su ključeve među prvima odbacili hoteli, pa su

umjesto njih uveli kartice, nalik na kreditne, koje trebate provući
kroz prorez, pa vam se upali malo zeleno svjetlo i možete ući. Ne
vjerujem da je razlog toj hotelskoj odanosti novim tehnologijama
toliko u ključevima, koliko u ključanicama. Jer, istina jest da su
hotelski ključevi obično imali privjesak s brojem sobe, velik i težak, a
taj bi uvijek glasno bubnuo o vrata kad biste pokušali otključati. Isto
je tako točno da su ti stari ključevi tražili i mnogo prostora na
recepciji, jer su s onim svojim drvenim kruškama i plastičnim
ukrasima zauzimali cijeli zid. Ali, glavni razlog prelaska na kartice
bio je, vjerujem, taj što kod kartica nema nikakvih ključanica. A ako
igdje, onda upravo u hotelu može virenje kroz ključanicu stvoriti
velike probleme i gostima i upravi te ustanove, pa otuda nije čudno
što su ijedni i drugi zadovoljni što ključeva više nema.

Premda kartice koji put mogu biti hirovite i tražiti poseban

tretman, pa se mnogi hotelski gost namučio zato što čitač na
njegovim vratima nije bio u redu, ili zato što su mu na kartici
zabunom promijenili šifru. Ali, kakve se nevolje mogu na tom polju
doživjeti, najbolje će znati onaj tko ima i auto na karticu. Postoje,
naime, automobili bez ključeva: industrija je zbog nekog razloga
uvjerena da je u tome budućnost, pa vam dadu karticu, a vi onda uz
pomoć nje i ulazite u vozilo i pokrećete motor. A kad se kartica
uzjoguni - a to se znade dogoditi - onda možete samo sjesti i plakati.

Pa se onda čovjek pita zar nam nije bilo bolje s onim klasičnim
ključevima. Ali, naše vrijeme nastoji svuda uvesti elektroniku. Je li to
strah od gubljenja ključeva, je li to opsjednutost sigurnošću (koja,
tobože, nikad nije dovoljna), ja ne bih znao reći. Ali, nekako mi se
javlja sumnja da ni tu nije posrijedi strah od ključeva, nego strah od
ključanica: kad se zaključamo u svom stanu ili u svom autu,
ključanica još uvijek ostaje nekakva veza sa svijetom, kroz koju nas,
ako ništa drugo, netko može vidjeti. A mi tu vezu sa svijetom želimo
povremeno sasvim prekinuti, pa zato odbacujemo i ključeve i
ključanice.

A ne pada nam pri tome na pamet da danas postoje mnogo

savršeniji načini uhođenja nego što je puko virenje kroz ključanicu.
Danas nam mogu podmetnuti prislušni uređaj ili čak kameru, a to će
biti mnogo efikasnije. Jedino što neće biti tako slikovito kao
ključanica.

A ona je slikovita još u jednom smislu: postoji, naime, uhodan

izraz roman s ključem. To je ona vrsta djela u kojoj se aludira na
postojeće ljude i situacije, samo pod nekakvom krinkom: treba,
tobože, znati ključ zagonetke, pa će nam odmah biti jasno tko je tko.
E, vidite, ja mislim da se tu ne radi o ključu, nego o ključanici: takvi
tekstovi zapravo imaju u sebi nekakvu rupicu, kroz koju možemo
proviriti i shvatiti njihov skriveni smisao. Pa se pitam kako ćemo to
raditi kad više ne budemo ni znali što je ključanica. Hoćemo li uopće
moći vjerovati da književna djela imaju nekakva smisla?
 KUCALO

Ima u Collodijevu Pinokiju jedna strašna scena. U njoj drveni

lutak, nakon niza nepromišljenih postupaka, stiže sav očajan pred
vrata svoje vile zaštitnice po imenu Fatima i ondje kuca na vrata
moleći da ga puste unutra i da mu još jednom oproste. I, doista,
negdje visoko otvara se prozor, kroz njega proviri puž i kaže Pinokiju
neka pričeka. Dalje se može zamisliti: taj puž bez kraja i konca putuje
do prizemlja, a lutak dotle gotovo umre od muke.

Spominjem tu epizodu zato što mi je zanimljivo pitanje čime je

Pinokio zapravo kucao: sam je bio drven, pa bi udarac njegove šake o
hrastova vrata zacijelo bio i sam po sebi dovoljno glasan. Ali, on je
kucao kucalom, jer kucala su tada bila uobičajena na svim boljim
kućama, među koje se, dakako, brojila i kuća vile Fatime. Još više, ta
kucala bila su toliko česta, da su postojala takoreći do jučer, a ni
danas nisu posve nestala, premda su se pretvorila u karikaturu, kao
što se i ono kucalo kojim je Pinokio lupao pretvorilo u jegulju i
izmigoljilo mu iz ruku.

Stajala su kucala na ulaznim vratima i imala su redovito oblik

ovećega prstena. U bogatijim kućama, kucalo je u ustima držao lav -
koji put i neka druga zvijer - čija je glava bila modelirana od kovana
željeza, a ako su vrata bila dvokrilna, onda su bila i dva lava, svaki s
po jednom alkom u ustima. U skladu s tim, i samo je kucalo bilo
načinjeno od željeza i ukrašeno, najčešće tako da je izgledalo kao da
je omotano nekakvim lišćem. Koja je bila namjena te sprave, posve je
jasno: valjalo je onaj prsten uhvatiti za slobodni kraj, pa ga malo
podići, a onda pustiti da bubne o vrata za koja je pričvršćen. To je
trebalo ponoviti nekoliko puta: tako su ukućani znali da netko želi
ući.

Pri tome je važno još i to što su kucala postojala samo na

vanjskim, ulaznim vratima kuće. Unutar kuće kucala nije bilo, i zato
je ono signaliziralo i to da u kući živi samo jedna obitelj. Dakako, nije
se tu uvijek moralo raditi o lavljim glavama: bilo je i jednostavnijih
kucala, manjih i skromnijih, ali neka mjera estetske dotjeranosti ipak
je morala biti prisutna. Ljudi su voljeli kucala, pa su ih na svoja vrata
stavljali i oni kojima ona zapravo nisu trebala, jer im je kuća bila
toliko malena da bi i lupanje rukom odjeknulo po cijelom njezinu
prostoru. Dapače, reklo bi se da je s vremenom namjena kucala
postala isključivo estetska, i ja zapravo - koliko god da sam prilično
star - ne pamtim kuću koja bi od svojih posjetitelja očekivala
isključivo da kucaju: uvijek im se davala i mogućnost da zvone, pa se
po tome vidi da je kucalo bilo čisti ukras.

Ali i to sa zvonjenjem imalo je neke svoje razvojne faze. Recimo,

ispočetka je bilo teško nabaviti električna zvona, a još je složenije bilo
instalirati ih, jer ona za svoje funkcioniranje trebaju i nekakve
transformatore i druge sitnice kojih tada nije bilo u izobilju. Zato je
zvono bilo mehaničko: visjelo je ono u predsoblju kuće, kao da je
riječ o školskome predvorju, bilo je maleno, žuto, načinjeno od mjedi
i imalo je lijep, ne odviše prodoran zvuk. Od njega je vodila žica, koja
je izlazila u dvorište, pa slijedila zid kuće i napokon se, kod ulaznih
vrata, spuštala do neke dohvatljive visine. Tu je zid bio probijen, a na
vanjskoj strani nalazila se okrugla udubina prekrivena limom: u
njezinu središtu vidjela se žuta kugla, sva uglačana od dodira. I
doista, za tu je kuglu trebalo uhvatiti i malo povući, pa bi ono zvonce
u predsoblju zacilikalo i netko bi došao da posjetitelju otvori. Ali, ovo
želim osobito naglasiti: nikome nije padalo na pamet da zbog toga
zvona demontira kucalo, jer ono je s vremenom posve izgubilo svaku
praktičnu namjenu, a stajalo je na vratima isključivo zbog svoje
simbolike.

Prije nego što pokušam odgovoriti na pitanje o kakvoj se

simbolici radi, još ću samo reći da su kucala preživjela i pojavu
električnih zvonaca, te da su ostala na svome mjestu i onda kad su se
pojavila ona zvona što čine ding-dong, a i kad su napokon, u naše
vrijeme, pristigle šifrirane brave i nadzorne kamere što iznad vrata
zure u vas svojim žandarskim okom.

A tko želi znati što su kucala značila, neka pogleda gdje se ona
još i danas javljaju. Ne mislim tu na one stare palače na kojima i
dalje stoje lavlje glave, pa čak ne mislim ni na građanske kuće na
kojima su se kucala također sačuvala. Mislim na prava, nova,
suvremena kucala koja ćete najlakše pronaći ako se uputite u koji od
onih šoping centara, ili, još bolje, u koju od firmi što prodaju
drvenariju i ostalu opremu za kuću. Ondje ćete naći sve što vam
treba: i protuprovalna vrata, i zastakljena, i u bojama, i plastična. Ali,
naći ćete i vrata s kucalom.

To je kucalo maleno, lagano i nalazi se malo ispod špijunke kroz

koju će vas domaćin promotriti prije nego što vam otvori. Čemu to
kucalo služi? Ja bih rekao da služi isključivo tome da posvjedoči o
ukusu svojega vlasnika. Jer, taj vlasnik imat će, dakako, kraj vrata
moderno zvonce, možda i portafon, a u svakom slučaju neće od
svojih posjetitelja očekivati da ga dozivaju kucanjem. Prema tome,
on se kucalom na svojim vratima nekako legitimira. Što poručuje?
Pa, poručuje otprilike da poznaje tradiciju i da se opredjeljuje za
pomalo konzervativne vrijednosti, a da osim toga i znade što je
lijepo. Teško da bi se više značenja i moglo zbiti u tako malen
komadić kovine.

Ili se možda radi o tome da već i samo kucanje ima neko

simbolično značenje, a da kucalo to značenje samo utjelovljuje?
Kucanje govori o namjeri da se uđe, a i o tome da se dolaznik - kao i
Pinokio — prepušta dobroj volji onih koji vrata mogu otvoriti ili ne
otvoriti. I zato se meni koji put događa da, kad ugledam kucalo,
pomislim na jednu scenu iz Zoranićevih Planina, i to baš na onu
najvažniju, gdje se opisuje junakov san o Perivoju od slave i govori se
o hrvatskoj književnosti. Ondje stoji marginalna bilješka na
latinskome koja kaže otprilike ovako: Uzalud kuca na vrata
pjesništva tko je pri punoj svijesti. San je, dakle, istina, a kucanje na
vrata pjesništva sudbonosan je čin. A budući da mnogi žele ući, na
vratima pjesništva sigurno postoji nekakvo kucalo, pa ja, otkako sam
tu rečenicu pročitao, osjećam silnu želju da doznam kako ono
izgleda.
 KRPE

Među novozagrebačkim naseljima, Trnsko je drugo po redu

nastanka: podignuto je ono odmah poslije Savskog gaja, početkom
šezdesetih godina. Zato se ondje i sad jasno vidi kako se nekada
gradilo, kako se urbanistički razmišljalo, a i kako se živjelo. Ja jako
dugo nisam onamo zalazio, a nedavno me je put ponovno nanio u
Trnsko, te sam ondje doživio jedan zanimljiv susret; taj susret opet
probudio mi je davne uspomene nad kojima sam se raznježio.

Ovako je bilo. Koji dan prije tog posjeta Trnskom, boravio sam u
Puli i ondje po poslovnoj liniji upoznao svojega vršnjaka koji živi i
radi u Istri. Upitao me je tada mogu li mu učiniti uslugu: ima on u
Zagrebu staru tetu kojoj bi trebalo dostaviti malen paketić, pa bi mi
bio jako zahvalan ako bih to mogao obaviti. Smjesta sam pristao i
tako sam se našao u Novome Zagrebu.

Gospođa koju sam posjetio ima osamdeset i devet godina i živi

sama. Neću sad duljiti ni o tome kako je vitalna, ni o tome kako se
pokazala kao neobično zanimljiv i poticajan sugovornik; tek ću nešto
reći o onome što sam vidio u njezinu stanu, a zbog čega sve ovo i
pripovijedam. Toga je dana, naime, padala kiša, pa kad mi je gospođa
otvorila, ja sam zastao na pragu bojeći se da joj svojom obućom ne
isprljam predsoblje. Ali, ona je tada nogom prema meni gurnula
dvije osobite krpe da na njih stanem. A ja sam ih smjesta prihvatio i
bilo mi je kao da sam susreo znance iz djetinjstva. U grlu me je
stegnulo od ganuća.
 Jer, takvih je krpa nekad bilo svuda. Bile su načinjene od nekoga
debljeg sukna i pažljivo opšivene trakom u drugačijoj boji. Dolazile
su u paru i bile su velike otprilike kao obuća odrasla čovjeka, a možda
i nešto veće. Na gornjoj strani imale su traku, kroz koju je trebalo
provući stopalo, otprilike kao kod nanula. A ja sam ih sad prepoznao
i uvježbanim pokretima nataknuo na cipele, te krenuo za gospođom
u unutrašnjost njezina stana, vukući noge na onim krpama kao da se
kližem, jer sam znao da se upravo to od mene očekuje. I, bio sam
obradovan, jer nije mi do toga časa bilo ni nakraj pameti da ću se s
tom institucijom ikad više susresti.

Doista, bilo je doba kad su te krpe bile upravo institucija, a u

nekom smislu i simbol. Pojavile su se u ono vrijeme kad su se počele
masovno podizati novogradnje, u vrijeme kad je i Trnsko sagrađeno.
A za većinu stanovnika tih novih naselja prelazak u stan u
novogradnji bio je gigantski korak naprijed, i bio je neka vrsta
kulturnoga šoka. Slobodno se može reći da je useljenje u stan bilo za
te ljude čak i važnije od dolaska iz sela u grad. U novogradnji se
živjelo posve drugačije nego prije.

Ne treba naširoko nabrajati. Evo: bio je tu vodovod, koji je bio

takvo čudo da su djeca povremeno otvarala pipu i gledala kako voda
teče. Bila je tu kupaonica, gdje se voda mogla grijati i gdje se moglo
leći u kadu, bio je engleski zahod koji je za mnoge bio prava
revolucija. Bio je, napokon, balkon, koji je - zajedno sa spoznajom da
se stanuje na katu - bio izvor stalnog uzbuđenja.

Ali, najviše od svega nove su stanare oduševljavali parketi. Jer, s

parketima su se oni prije susretali samo na jako važnim i jako
otmjenim mjestima, u uredima i ordinacijama, gdje su se redovito
osjećali stisnuti i uplašeni. A sad su odjednom dobili svoje vlastite
parkete, koji su bili glatki i sjajni i koji su davali osjećaj raskoši.
Osobito je važno bilo kad se pokazalo da parkete treba i posebno
njegovati, uz pomoć specijalne žice i smrdljivog maziva koje se zvalo
polis. Parketi su, ukratko, tražili da ih budemo dostojni, i oko toga je
cijela obitelj - kao oko malo čega drugoga - bila jednodušna. Zato bi
se dogovorili da će se izuvati na ulasku u stan, i toga su se svi držali,
što također nije bio čest slučaj.

E, ali od gosta niste mogli tražiti da se izuva kod vaših vrata, pa

su zato izmišljene one krpe. Zamolili biste posjetitelja da stane na
njih, te da se na njima kreće po stanu. A budući da tu nije bilo
đonova, nego su se krpe vukle za nogama, nije bilo moguće na njima
hodati nikako drugačije, nego samo tako da se čovjek na krpama
skliže po podu i da tako pomalo pridonosi sjaju i uščuvanosti
parketa.

Pa, kad to kažem, onda se već pomalo nazire zašto vjerujem da

su krpe bile simbolične: tako kako smo se mi odnosili prema
parketima, tako smo se odnosili i prema svim drugim dostignućima
životnog standarda, samo na drugačiji način i u drugačijoj mjeri. Sve
smo, naime, nastojali sačuvati, sve smo pokušavali obraniti od sebe
samih i učiniti da potraje što dulje. Zato je tada u našem životu bilo
mnogo priručnih izuma nalik na te krpe.

Na primjer, nekako u doba kad smo se preselili u novogradnje

pojavili su se televizori. A televizor nam je izgledao gotovo jednako
dragocjen kao i parket, pa smo ga nastojali zaštititi: u kućnoj
radinosti šile su se platnene navlake koje su aparat čuvale od prašine.
A mi smo te navlake svaki dan stavljali i skidali, pazeći da ne
oštetimo heklani tabletić koji je uvijek stajao na televizoru. Bilo je
čak i takvih manijaka koji su svoje gramofonske ploče uzimali u ruke
tek pošto bi prethodno navukli rukavice. Ukratko: kako smo čuvali
svoj stan uz pomoć onih krpa, tko smo čuvali i sve u tom stanu uz
pomoć raznih drugih pomagala.

A ako me pitate koliko dugo je to trajalo, ne znam vam na to

precizno odgovoriti. Trajalo je valjda dotle dok je o pravilima
ponašanja u stanu odlučivala ona dobna skupina koja se još sjećala
svojega prijašnjeg sirotinjskog života. Kad su stali odlučivati oni koji
su se na parketu rodili i na njemu sav život živjeli, cijeli taj dio našeg
urbanog folklora počeo je nestajati, pa nije više bilo ni navlaka za
televizor ni rukavica za ploče. A prve su nastradale one krpe, jer sad
se odjednom činilo kako je maltretirati njima svoje goste ne samo
nepristojno, nego i neukusno. Krpe su se sačuvale samo kod ljudi kao
što je ova stara gospođa u Trnskom, koja živi sama i drži se starih
običaja.

Dok sam hodao na tim krpama, ja sam se upitao što smo sve s
njima izgubili. U ona davna vremena djeca su ih navlačila na noge,
pa glumila po sobi da se kližu na ledu. Tko zna, da se običaj sačuvao,
možda bismo danas imali mnogo bolje klizače?
 ŠAMRLEK

Nekako se čini da je nova epoha - ova sadašnja - nastupila u

onom času kad su stvari koje su do tada stajale na jednome mjestu
počele postajati prenosive, da ne kažem portabl. Pa smo tako dobili
prijenosna kuhala, prijenosne pisaće strojeve, prijenosne radio-
aparate, a na kraju i prijenosne telefone. Kad se to tako nabroji, onda
može izgledati da je promjena nastupila naglo i da nas je sve prilično
iznenadila. Ali, zapravo je i prije bilo pojava koje su najavljivale tu
revoluciju, otkrivajući nam kako se u prenosivosti krije budućnost i
kako ćemo sve više napredovati što više stvari bude prenosivo. A
među tim proročanskim predmetima najvažniji je zacijelo šamrlek.

Šamrlek se u Slavoniji i Srijemu zove šamlica, a u Dalmaciji i

drugdje na moru bančić. To je zapravo niska stoličica na kojoj se
može sjediti, ali koja isto tako dobro služi u kućanstvu kad treba
nešto dohvatiti s vrha ormara ili provjeriti stanje na električnom
brojilu. Mnogi znaju kako šamrlek izgleda: dvije malo jače daske -
širine dvadesetak centimetara - čine njegove noge, one su povezane
dodatnom prečkom radi čvrstoće, a u donjem su dijelu izrezbarene,
radi estetike. Odozgo je površina na kojoj se sjedi: ona je četvrtasta i
prilično udobna, pogotovo ako se na nju još stavi i jastučić. Ali,
najvažnija je na toj gornjoj površini rupa: u samoj sredini nalazi se
razmjerno uzak otvor, izdužen i zaobljen, taman dovoljno velik da se
u njega zavuku prsti odrasla čovjeka. Taj otvor služi tome da se
šamrlek podigne i ponese kamo treba. Jer, prenosivost i jest glavna
njegova osobina i ujedno ključ njegove praktičnosti.
 I, ljudi su se nekada šamlicom obilato koristili. Postojao je u
stara vremena običaj da se u periferijskim uličicama manjih gradova
u ljetne večeri potraži malo svježine na ulici, i to u društvu prijatelja i
susjeda. Tako bi onda svatko uzeo svoj bančić - a najmanje po jedan
postojao je u svakoj obitelji - pa bi ga iznio pred kućna vrata i na
njega sjeo, opskrbivši se prethodno još i grančicom kojom će tjerati
komarce. I, tako bi se sjedilo pola sata ili sat, razgovarajući i
promatrajući mlade ljude koji su upravo u to doba ulicom odlazili u
kino ili na ples. Šamrlek je tako bio kao nekakva tribina s koje se
motre i ocjenjuju društvena zbivanja.

A imao je i stanoviti ugled, budući da nije služio isključivo za

takve trenutke opuštanja, nego je imao istaknutu ulogu i u svijetu
rada. Recimo, kad su na selu žene išle musti kravu, onda su sa sobom
nosile u jednoj ruci muzlicu, a u drugoj stoličicu, prilično nalik na
onu kućnu šamlicu, samo primitivniju. Isto je tako svaki postolar — a
cipele su se tada često popravljale — redovito sjedio na bančiću i na
koljenima držao kalup, a na njemu cipelu okrenutu đonom prema
gore. Postolari su kadikad sjedili i na tronošcima, koji su bili još
jednostavnija vrsta šamrleka.

Izborivši tako svoje mjesto, šamrlek se onda s vremenom

pretvorio u instrument društvenosti, pa se ni jedno obiteljsko ili
prijateljsko okupljanje nije moglo bez njega zamisliti. U ona vremena
kad još nije bilo ni radija ni televizije, zimi se navečer sjedilo u
kuhinji, pa su se pripovijedale razne priče — iz vojske, s putovanja, s
posla — a kako nije bilo mjesta za sve, tako su djeca sjedila na
šamrlekima. I, mogu vam reći da su te priče — možda zbog donjeg
rakursa iz kojega smo gledali pripovjedača, možda zbog osobite
akustike izazvane istom tom našom žabljom perspektivom - najdulje
ostajale u našem sjećanju, pa neke pamtimo i do danas. S vremenom
se počelo činiti da bez šamrleka nema ni priče, a ni estetskih
doživljaja koji uz priču idu.

A tako je bilo i poslije, kad je tehnika uznapredovala, jer

društvenost opet nije nikako išla bez šamrleka. Mogu to posvjedočiti
i vlastitim iskustvom. Dapače, mogu reći da su bile dvije faze. U prvoj
fazi moja obitelj imala je radio aparat, pa su zato ponekad susjedi
dolazili da slušaju prijenos nogometa ili “Vedru večer”, a pri tome su
dakako, nosili šamlice, da imaju na što sjesti. I, tu je stoličica imala
jednaku važnost kao što će je poslije imati tranzistorski radio-
aparati: ijedno i drugo trebalo je nositi sa sobom ako je čovjek želio
uživati u radiju. A u drugoj fazi, kad su došli televizori, našli smo se
moja obitelj i ja u ulozi onoga tko hoda naokolo sa šamrlekom u ruci:
išli smo kod susjeda gledati televiziju, a budući da nas je ondje bilo
mnogo, trebalo se pobrinuti za sjedalicu, pa su tako šamlice dobro
dolazile.

Ali, koliko god da su one bile važne, upravo s pojavom televizije

počela je i njihova dekadencija. Jer, s vremenom smo svi nabavili
televizore, pa je tako svatko gledao televiziju u svojoj kući. Rezultat je
upravo za šamlicu bio poguban i ona se još jednom pokazala kao
barometar što signalizira dolazak novoga vremena. Jer, odjednom
nam ta stoličica više nije trebala: više nismo odlazili kod susjeda,
nego smo se baškarili na vlastitom kauču, a na šamlicu bismo, u
najboljem slučaju, stavili noge, da nam sve bude potaman. A osim
toga, najbolje televizijske emisije davale su se upravo u ono doba
dana kad smo mi prije izlazili pred vrata i sjedili na ulici. Tako smo i
taj običaj napustili i tako nam onda šamlica više nije ni za to trebala,
pa smo je zaboravih u nekome kutu. Više se nismo na nju penjali ni
da promijenimo žarulju, jer sad smo imali sklopive ljestve.
 I, evo sad središnjeg paradoksa: šamrlek je svojom prenosivošću
najavio dolazak novoga doba, a prezren je i zaboravljen upravo onda
kad su sve druge stvari počele postajati prenosive. Došlo je do toga
da danas to više cijenimo neku stvar što je izrazitija njezina
prenosivost i što su veći izgledi da ćemo je stalno imati uza se. A
prenosivost šamrleka sasvim je primitivna, pa se njega više nitko i ne
sjeća.

Osim nekih sentimentalno nastrojenih građana treće dobi,

poput mene. Ja i dalje mislim da je šamrlek i lijep i praktičan, te da je
prava šteta što je izašao iz upotrebe. Dapače, priznat ću otvoreno: ja
ga i danas posjedujem. I, koristim ga uvijek kad želim dobro čuti i
zapamtiti nešto što se govori na radiju ili na televiziji: sjednem na
šamlicu i naćulim uši, i mogu vam reći da sve razumijem mnogo
bolje nego inače.
 LONČIĆ

Kad netko promaši temu, kad koristi pogrešne argumente ili

izvodi nelogične zaključke, kaže se da je pobrkao lončiće. Meni je ta
slika zanimljiva zbog toga što sam uvjeren da iza nje stoji nekakva
priča, baš kao i iza svake takve izreke, kao, recimo, kad se veli obrati
zelen bostan ili provesti se kao bos po trnju. Ovdje bi, dakle, trebalo
zamisliti nekoga tko na štednjaku nešto kuha, i to u više lončića
odjednom, pa mu se dogodi da zaboravi koju je svrhu kojem lončiću
namijenio: stavi šećer u lončić u kojem kuha jaje, a sol u lončić u
kojem podgrijava čaj. Ili nekako slično, možda uz još više lončića i još
veće zabune.

I, tu se pojavljuje problem zbog kojega sve ovo i govorim: kako

danas zamisliti tu sliku, kako sebi predočiti tu situaciju, kad više ne
postoje lončići? Mnogo je danas ljudi koji s njima nemaju nikakva
iskustva, pa zato, kad čuju onu usporedbu, zamišljaju tko zna kakve
komplicirane laboratorijske ili tvorničke situacije, a ne znaju da je
usporedba utemeljena na svakodnevnoj praksi. Ukratko, lončić je
uglavnom nestao iz uporabe. Taj proces morao je trajati dugo, ali mi,
suvremenici lončića, nismo opazili ni kada se ni kako to dogodilo.

A budući da ovdje želim ispraviti taj propust, moram najprije

objasniti kako je lončić izgledao i čemu je služio. Time ću onda,
nadam se, protumačiti i deminutivni oblik te imenice koji ovdje
rabim. Doista, za lončić je važno upravo to što nije lonac, nego manja
varijanta lonca, zapremine od otprilike dva decilitra do otprilike pola
litre. A taj njegov kapacitet odmah pokazuje da su tada u našem
životu postojale i svrhe koje su se mogle ispuniti isključivo
upotrebom upravo takve posude. U lončiću se hrana kuhala i
podgrijavala, a nerijetko se iz njega i jela, a to onda svjedoči i kako
smo stajali s hranom i kako smo stajali s posuđem u kojemu se hrana
priprema.

U lončiću se, dakle - kao što sam već i spomenuo — moglo

skuhati jaje, i u njemu se mogao pripraviti čaj ili kava. Isto tako, u
njemu se mogla skuhati i juha od pilećih krilaca, osobito onda kad se
radilo o samačkome kućanstvu. U većim pak obiteljima on je — uza
sve ostale svrhe - služio i kao mjerica: točno se znalo koliko ima
tekućine, brašna ili šećera kad bi se lončić njima napunio. Iz lončića
je bilo osobito slatko kusati žgance udrobljene u bijelu kavu od
cikorije, za doručak (odnosno frištik), kako je to radila moja baka
1 mnoge žene njezine generacije. Ukratko, lončić je bio
nezamjenljiv u domaćinstvu, pa smo se zato teško od njega rastajali:
kad bi sasvim propao i izašao iz upotrebe, punio bi se zemljom i u
njemu bi se posadilo cvijeće.

Lončić je, moglo bi se reći, bio znak vremena, te zato i nije čudo
što je njegova uloga u našem životu prošla kroz tri faze, ili tri stadija.
Vremenski luk obuhvaćao je nekoliko desetljeća, pa vjerujem da opis
toga luka može ponešto reći ne samo o lončiću, nego i o povijesti.

U prvoj fazi, lončići su bili razmjerno rijetki i dragocjeni, kao,

uostalom, i sve drugo posuđe. Zato su se dobro čuvali i pazilo se da se
ne oštete neprikladnim rukovanjem. U to doba lončići se još nisu
mogli pobrkati, budući da je obično postojao samo jedan u svakoj
kući. Isto je tako bilo i drugdje, pa kad bismo u školi ožednjeli, imali
smo samo jedan način da žeđ ugasimo: da odemo do kante za koju je
špagom bio privezan lončić i da se iz toga lončića napijemo. Jedan
lončić služio je za cijelu školu, i to u ono doba kad je još harala
tuberkuloza, plavi kašalj i kojekakve druge boleštine! Koliko je lončić
bio tada vrijedan, vidi se i po tome što se podvrgavao krpanju: došao
bi majstor koji je na leđima nosio sanduk s alatom i materijalom, pa
bi zasjeo na dvorištu i začas stavio na lončić zakovicu, koja je onda
lijepo držala i posuda se mogla još dugo koristiti.

Ti majstori koji popravljaju posuđe (mi smo ih zvali krpiloncija)

prorijedili su se baš nekako u doba kad se broj lončića povećao: to je
bila druga faza. Sjećam se da su nam u jednom času počeli u školi
dijeliti užinu, a uz nju je išao napitak načinjen od mlijeka u prahu, pa
smo zato morali nositi i posude iz kojih ćemo piti. Te posude bile su,
dakako, lončići: bili su privezani za torbu, i tako smo cijelim putem
do škole zveckali i čangrljali, a na povratku su oko nas letjele muhe,
jer nismo dobro isprali lončiće nakon upotrebe. A sve je to bilo jasan
znak da živimo znatno bolje nego prije, jer sad je svatko imao svoj
lončić, a nismo više morali piti iz zajedničkoga. Sad su se lončići
mogli i pomiješati, pa smo zato pazili na njih. Osjećali smo da
napredujemo.

A taj nas je napredak onda pomalo doveo do treće faze, u kojoj

su lončići počeli nestajati. Jer, s vremenom su porculanske i
keramičke šalice postale jeftinije i dostupnije, pa se više nije pilo iz
lončića. Mogli smo kupiti i džezvu, umjesto da kavu kuhamo u
lončiću. Došle su i praktične posudice za kuhanje čaja i za
pripremanje jaja utvrdo, došlo je posuđe od inoks čelika koje je
praktički nepoderivo. A da i ne govorim što je sve učinila plastika, pa
teflon i druga mnogobrojna moderna čuda.
 A kao što se mijenjalo posuđe, tako se mijenjalo i ono što smo u
njemu pripremali. Samci više nisu klopali juhu od pilećih krila, pa im
nije trebao ni lončić da je u njemu kuhaju. Djeca više nisu u školi
dobivala mlijeko, pa im nisu trebali ni lončići da ga iz njih piju. Došla
su druga jela i drugi recepti, i tako su onda lončići neopazice nestali.
A mi kao da smo jedva dočekali da ih se riješimo: lončići su nam se
nekako vezali uz pojam oskudice, pa nam nije bilo žao rastati se od
njih.

A nisam posve siguran da smo bili u pravu. Jer, još i sad dvojim
kako treba interpretirati evoluciju što su je prošli lončići, a i mi skupa
s njima. Je li to bio progres, ili možda dekadencija? Jer, gledajte
kamo nas je sve to dovelo: danas više ne samo da nam ne trebaju
lončići, nego jedva da nam treba i posuđe kao takvo: naručujemo
smrznuta jela u plastičnim kontejnerima, a onda ih zagrijavamo u
mikrovalnoj pećnici. Meni to baš i ne izgleda kao neki spektakularan
napredak. Ili sam ja tu nešto pobrkao lončiće?
 KANTA

Osamdesetih godina, kad su k nama stigli kompjutori, pojavio se

i problem terminologije u vezi s njima. Samu spravu nazvali smo
računalo, i to se kako-tako primilo, ali onda je iskrsnulo pitanje kako
da se nazovu pojedini dijelovi tog uređaja. Osobito je mnogo
natezanja bilo oko termina hardver, pa su padali razni prijedlozi
kako da se taj pojam hrvatski imenuje. Pri tome je prevladavala
tendencija da se pokažu tvorbene mogućnosti našega jezika, te je zato
netko predložio da se hardver nazove očvrsje. To, naravno, nije
prošlo, jer nije otprve jasno što ta riječ govori. Bilo je i drugih sličnih
sugestija, ali su i one propale. A sve vrijeme postojala je i druga,
neiskorištena mogućnost, naime da se uzme neka postojeća hrvatska
riječ, pa da joj se dade dodatno značenje: čovjeku smjesta padaju na
pamet termini kao sanduk, kutija, ili nešto slično.

Ta mogućnost nije - koliko znam - došla do riječi u javnosti, ali

jest u praksi, među ljubiteljima računala. Oni su, naime, onu limenu
kištru u kojoj se nalaze elektronički uređaji kolokvijalno zvali
naprosto kantom. Bilo je u tome, doduše, i neke ironije, ali ja
svejedno ne mislim da je taj naziv gori nego bilo koji drugi, pa mi je
žao što nije službeno usvojen. A osim toga, tu terminološku kreaciju
naših hakera doživljavam i kao neko povijesno svjedočanstvo:
osamdesetih godina mladi su ljudi još znali što je to kanta, dok je
danas stanje bitno drugačije, pa taj naziv nema nikakva izgleda. Jer,
kako ćeš znati što nešto znači metaforički, ako ne znaš što znači
doslovno? Ukratko, kante su tada bile mnogo češće nego danas.
 I tada su, doduše, već bile kao nekakav relikt iz sirotinjske
prošlosti i slutilo se da će nestati. Dijelile su se na privatne i javne.

Privatne kante rabile su se u kućanstvu, i bile su silno važne

ondje gdje nije bilo vodovoda: u njima se voda donosila s obližnje
česme, zdenca ili pipe. Ali, služile su one i da se u njima voda čuva do
trenutka kad će biti upotrijebljena, pa su zato imale svoje osobito
mjesto u stanu, jer stajale su u kuhinji ili u špajzi. Tih privatnih kanti
bilo je tri vrste.

Prve su bile one najobičnije, kojima je službeno ime kabao, ali

su se u običnom govoru zvale na kontinentu hamper, a na moru sić.
Bila je to posuda okrugla oblika, gore šira, dolje uža, s prikladnom
šipkom za nošenje. Zapremina je bila nekih dvadesetak litara, a kad
bi se kanta teglila ulicom trebalo je paziti da se voda ne prolijeva.
Sličan problem pojavljivao se i u kući: trebalo je taj sić ili hamper
nečim pokriti, da štogod ne upadne u vodu i da nam tako ne
propadne sav trud oko njezina donošenja; za tu svrhu nabavljao se
golemi poklopac.

Problem pokrivanja rješavale su druge kućanske kante, malo

savršenije od onih prvih. Njihov oblik bio je ovalan, s gornje strane
nalazila se svinuta ručka koja je bila jedinstvena s tijelom kante, a
imale su još i poklopac, koji se mogao podignuti i spustiti. S prednje
strane bila je kratka i uska cijev, kroz koju se voda točila u manje
posude.

Napokon, postojala je i treća vrsta kante, nalik na ovu maloprije

opisanu: umjesto kratke cijevi, ona je imala dugu, koja je bila
okrenuta nagore, a na njezinu kraju nalazio se naopako postavljeni
lijevak s rupicama. Ta je kanta služila za zalijevanje vrta, pa bi se zato
moglo reći da je bila čisti luksuz, te valjda upravo zato postoji i
danas.

Ali, osim kućanskih kanti postojale su i druge, koje su služile za

obavljanje različitih javnih poslova. Jer, nije tada bilo plastičnih
kanistara - koji danas služe čak i za kiseljenje kupusa - nego su se sve
tekućine transportirale u kantama i u njima čuvale. Sve su te kante
po obliku bile međusobno slične: nisu bile ni okrugle, ni ovalne, nego
isključivo četvrtaste, imale su oblik kvadra. Zato su se i dijelile manje
po kriteriju oblika, a više po kriteriju svrhe za koju su služile.

Visok ugled uživale su kante za benzin. U to je vrijeme bilo

razmjerno malo benzinskih crpki, pa ako je čovjek kretao autom na
duži put, nije se mogao pouzdati da će lako naći gorivo. Zato je u
standardnu opremu automobila - uz rezervni kotač, dizalicu i kutiju s
alatom - pripadala i kanta s benzinom. Ona je bila dizajnirana na
osobit način, tako da joj je gornji dio bio najednom kraju uleknut i tu
su se pružale dvije šipke koje su služile kao ručka za nošenje.

Onda, postojale su druge kante, u kojima su u dućane stizale one

namirnice koje se nalaze u tekućem agregatnom stanju: ulje, ocat i
slično. Te su pak imale osobit čep s navojem, a ispod njega otvor u
koji se mogao utaknuti bilo lijevak ili pipac, pa zgodno pretakati
tekućinu. A toga pretakanja bilo je mnogo, jer su ljudi dolazili u
dućan noseći bocu i tražeći da im je ondje napune vinom ili
petrolejem.
 Napokon, postojale su još i manje kante - također četvrtaste - u
kojima su do nas stizale neke finije stvari, poput, recimo, američkog
maslaca koji su nam slali kao pomoć pedesetih godina, ili čak i sira,
koji je u tim kantama bio vakumiran. Tih manjih kanti bilo je još, ali
ih seja ne mogu svih sjetiti, samo znam da su bile važne i da smo ih
pažljivo čuvali i koristili za različite svoje svrhe.

A to je pak bilo u proturječju s načinom na koji smo o kantama

mislili i govorili. Jer, pojam kante često se koristio za metafore, a sve
su te metafore pak nekako vukle na prijezir, ili barem na ironiju. Kao
da smo svoju ovisnost o kantama željeli nekako prevladati govoreći o
njima svisoka i humoristično. Spomenut ću samo dva primjera. Prvo,
velika stražnjica redovito se zvala se kanta i to gotovo da je bio
nekakav tehnički termin. A drugo, kad bi netko nekoga dobro
istukao, onda bi se reklo da ga je prebio kao staru kantu. U
nogometu se pak govorilo da je “Dinamo” ili “Hajduk” nekoga
nakantao.

Možda je upravo ta smiješna popudbina razlog što kanta nije

postala sinonim za hardver? Ne znam, ali znam ovo: bojim se da bi
čitatelj mogao cijelo ovo moje mudrovanje rezolutno odbaciti, to jest
otkantati.
 LAVOR

Nedavno sam, u potrazi za nekakvim podatkom, listao novine iz

ranih šezdesetih godina 20. stoljeća. O osjećaju koji čovjeka prožima
dok iz daleke budućnosti motri prošlost koja je bila i njegov život,
moglo bi se naširoko govoriti. Ali, ja se u to neću upuštati, nego ću
kazati nešto o pjesmici na koju sam u tim novinama slučajno
nabasao, a potom se nad njom zamislio. Novine su, naime, bile
nedjeljne, pa su imale i skroman humoristički prilog. U tom prilogu
uglavnom se kritizirao loš rad konobara i šalterskih službenika, a sve
se to pompozno zvalo borbom protiv birokracije. Ali, novine su bile iz
lipnja, pa se tako u tom šaljivom dodatku govorilo i o nadolazećoj
sezoni godišnjih odmora. I, ondje se našla pjesmica koja je govorila
ovako:

Tko ima para, kupa se u moru,

a tko nema, doma u lavoru.

Ti su me stihovi raznježili, kao da sam susreo davno izgubljenog

znanca. Sjetio sam se da sam ih i prije znao, jer su bili dio
svakodnevnoga folklora, a potom sam ih zaboravio. A u tome
novinskom prilogu stihovi su se našli u ulozi ljute satire, i to zato što
se u njima stavljalo do znanja kako u društvu postoje socijalne
razlike i kako su te razlike goleme, baš kao što je golema i razlika
između mora i lavora.
 Ali, bilo je u toj doskočici i čistoga humora: ima, doista, nečega
komičnog u usporedbi velikog i malog, skupog i jeftinog. Jer, more
podrazumijeva putovanje, trošak i pustolovinu, dok lavor postoji u
svakoj kući, te zato mora biti da baš i nije osobito sretan onaj tko se
jedino u njemu može osvježiti za ljetnih vrućina. More i lavor imaju u
toj pjesmici sličnu ulogu kao što je imaju slon i mrav u
mnogobrojnim vicevima koji se zasnivaju na razlici u veličini i težini
između tih dviju životinja. Ukratko, u toj jednostavnoj pošalici
zapravo i nema prave gorčine, nego se jasno vidi da smo mi tada bili
srođeni sa svojim siromaštvom i da nam je ono bilo prirodno.

Ali , ne treba misliti da je lavor oduvijek bio znak siromaštva.

Točnije, on je to postao upravo tih, šezdesetih godina, kad su se stale
intenzivno podizati novogradnje, kad je vodovod dospio svuda i kad
se počelo vjerovati kako život bez kupaonice i nije pravi život. Tada
se lavor pretvorio u nekakav simbol zaostalosti i skučenosti, pa ako
su ga ljudi i imali u kući, onda je on služio da se u njemu rublje za
sušenje odnese do konopca, dok su se za sve druge svrhe uskoro
specijalizirali lavabo, kada i bide. A samo malo prije toga - možda tek
pet-šest godina - lavor nije imao nikakvih simboličnih obilježja i nije
bio dokaz natražnjaštva, nego se računao u najnormalnije kućne
potrepštine.

Nije, naime, bilo vodovoda, pa se voda donosila u kuću u raznim

posudama, te se na osobit način čuvala dok ne dođe čas da bude
upotrijebljena. A najčešće se upotrebljavala upravo u lavoru, pa bi on
uvijek stajao negdje pri ruci, u pripremi: trebalo je samo naliti u nj
vode (malo tople, malo hladne, ovisno o prigodi i potrebi), a onda
trljati lice, ruke, uši i vrat, ili se čak podaprati do pojasa. Tako je to,
naime, bilo kod sirotinje, koja je lavor držala na kuhinjskoj hoklici,
jer prikladnijih mjesta nije imala. A bio je taj lavor načinjen od lima,
koji put samo pocinčan, koji put emajliran, ali uvijek bez ikakvih
kerefeka.

Kod bolje stojećih obitelji bilo je drugačije. Ponajprije, lavor

ondje obično nije bio limen, nego porculanski, pa još k tome bijel, što
znači da je trebalo pomno paziti na njegovu čistoću. Osim toga, bilo
je na njemu i nekakvih ukrasa, najčešće u obliku cvjetnih motiva koji
su se svojom crvenom ili ružičastom bojom lijepo isticali na onoj
svijetloj podlozi. Napokon, takav lavor nije dolazio sam, nego u
kompletu: uz njega je išao barem jedan vrč, od istog onakvog
materijala i s istim onakvim cvijećem, a koji put i dva vrča i još jedan
manji lavor. Tu se podrazumijevalo da jedan vrč služi za toplu, drugi
za hladnu vodu, a da se manji lavor rabi za osobite svrhe, recimo, za
namakanje nogu u zimske večeri kad prijeti opasnost od ozeblina.

Ali, najvažniji je tu ipak bio vaštiš na kojem je lavor stajao.

Vaštiš je bio konstrukcija načinjena od željeznih šipki i limenih ploča
i obojena bijelo. Doista je podsjećao na stol jer šipke su činile četiri
noge, a s gornje strane bila je ravna površina. Razlika je bila samo u
tome što je na toj gornjoj površini bila okrugla rupa, u koju se lavor
mogao fino smjestiti. Cijeli taj uređaj stajao je obično u nekoj
prostoriji gdje je pod bio popločen ciglom, pa nije smetalo ako bi koja
kap prsnula preko ruba lavora.

Ne treba posebno ni naglašavati da je održavanje toalete u tim

uvjetima bilo komplicirao i da je tražilo od čovjeka osobite napore.
Pa kad bi taj čovjek - osobito ako je žensko - usprkos svemu uspio
ostati uredan i reprezentativan, mogao je smatrati da je nešto
postigao u životu. Zato mu se ni lavor nije tada još činio onako jadan
i žaljenja dostojan kao što će postati tek koju godinu poslije, kad
dođu kupaonice. A o tome možda najbolje svjedoči popularna
kultura.

Bili su, naime, tada česti spomenari u koje su se ljudi jedni

drugima upisivali za uspomenu i dugo sjećanje. Ondje je bio
uobičajen ovakav distih:

Puhni, puhni, vjetriću, al nemoj po moru,

jer se naša Marica vozi u lavoru.

Kao što vidimo, more i lavor tu još nisu postali suprotnost kao
što će se dogoditi poslije. Ako u tim stihovima ima kakve ironije,
onda se ona ne odnosi na lavor, nego na osobu koja se u lavoru vozi,
jer reklo bi se da je njezino povjerenje u lavor tako veliko, da ga rabi
čak i kao plovilo.

Tako sam se listajući one stare novine donekle raspekmezio. A to

mi je pomoglo da se prisjetim kako se upravo tih šezdesetih godina
mnogo govorilo o Marsovcima i o letećim tanjurima. Leteći tanjuri
pak najviše nalikuju na prevrnute lavore, pa mi je sinulo: ono za što
smo mi mislili da su marsovske letjelice, možda su bili lavori! Oni su
baš tada izlazili iz mode, pa su iz naših stanova letjeli ravno u nebo.
 SITO

Književna djela zastarijevaju. Sasvim je očito da danas teže

čitamo Mažuranića nego Senou, teže Senou nego Matoša i teže
Matoša nego nekoga našeg suvremenika. Uzroci toga zastarijevanja
obično se traže u temi teksta, pa onda u likovima i svjetonazoru. Ali,
isto tako bi se moglo ustvrditi da djela postaju anakroniona zbog
onoga svog aspekta po kojem i jesu najviše književna, to jest zbog
svoje slikovitosti. Jer, one metafore, one metonimije i poredbe uz
pomoć kojih ta djela ostvaruju svoje estetske učinke nakon nekog
vremena više nam ne zvuče uvjerljivo, ili ih čak uopće i ne
razumijemo. Evo i primjera: kod starijih pisaca često ćete naći
tvrdnju kako je netko prošao sito i rešeto. Današnji čitatelj, doduše,
naslućuje da se želi kazati kako je lik o kojem je riječ bio izložen
svakovrsnim nevoljama i kušnjama; ipak, ta mu slika nije ni
plastična ni sugestivna. A nije zato što on ne zna ni što je sito, ni što
je rešeto, a ni kakva je među njima razlika.

A kako bi i mogao znati, kad sa sitom nije nikad došao u

neposredan dodir, niti ga je vidio u funkciji? U najboljem slučaju,
zalutao je taj čitatelj na jednu od onih manifestacija na kojima se
prikazuju stari zanati, kuhaju tradicionalna jela i izlažu narodne
nošnje: na takvom se mjestu uvijek nađe i majstor koji kupcima nudi
drvene kuhače, valjke za tijesto i sita. A pri tome se podrazumijeva da
će sve to služiti samo kao dekoracija, jer kuhače su danas plastične, a
rezanci se ne mijese kod kuće, pa ne treba valjati tijesto, niti treba
sijati brašno sitom. A ipak, ljudi kupuju, da bi se podsjetili kako je to
nekada bilo.
 Raspitao sam se malo kod tih proizvođača i doznao da osobito
dobro idu sita. A mene to nimalo ne čudi, i pokušat ću ovdje objasniti
zašto. Ali, prije toga moram za one koji to ne znaju opisati kako su
sita izgledala. Bio je to krug od tankoga drva, visok otprilike dvanaest
centimetara, a unutar njega bila je napeta žičana mreža kroz koju se
prosijavalo ono što je u situ bilo. Sita su se razlikovala upravo po
svrsi za koju su namijenjena: jedna su bila većega promjera i većih
rupica na mreži, a ta su služila za čišćenje zrnja i zvala su se rešeta.
Onda su dolazila druga sita, još uvijek prilično velika, za mekinje i
slične stvari, dok su najčešća bila ona srednjega promjera, za brašno,
a kroz njih se sijalo i u kućanstvu.

Valja, naime, znati da u to vrijeme brašno nije stizalo do nas

pripremljeno za uporabu, nego je u njemu bilo svega i svačega.
Kupovali smo ga u dućanu na kile, a onda smo ga nosili doma i ondje
dalje obrađivali. Da bi se moglo upotrijebiti, brašno se moralo
prosijati. A za koju se svrhu upotrebljavalo? Najkraće rečeno: za
kruh, kolače i jela od tijesta.

Kruh se tada - pedesetih godina - bio istom počeo proizvoditi

industrijski, masovno, u parnim pekarama, ali taj je zbog slabe
tehnologije često ispadao grozan i nije bio jestiv. Zato smo se
ponekad sami laćali uloge pekara. I, to je bilo nalik na malu
svečanost, a djeca su proces pratila s velikim zanimanjem.

A on bi započinjao sijanjem. Iz papirnate vrećice domaćica bi

usula u sito neku količinu brašna - ni previše, ni premalo - a onda bi
na osobit način tresla sitom, tako da je sitnije brašno prolazilo kroz
mrežicu i padalo u obliku hrpice na bijeli stolnjak. To bi se ponovilo
nekoliko puta, već prema potrebnoj količini brašna, a ono što bi
ostalo u situ, bacilo bi se pilićima.
 Potom bi u brašnu trebalo dodati vode, a onda mijesiti. Mi smo
pitali koliko dugo treba mijesiti, a stariji bi nam odgovarali uvijek
isto: Dok ne bude lijepo. Tako smo zaključili da se onaj proces koji
započinje sijanjem može razumjeti samo dugotrajnom praksom, a ne
može se pretočiti u riječi. Jer, kako da čovjek opiše kako izgleda kad
tijesto, prekriveno bijelim platnom, pomalo raste na nekom toplom
mjestu? Kako objasniti ono što se s tijestom zbiva u pećnici kad se
ono pretvara u kruh? Kako predočiti po čemu se zna da je kruh
gotov? Jedino što smo razabrali, to je zašto nam ne daju da jedemo
vruć kruh: tumačili su da će nas od njega zaboljeti trbuh, ali se
zapravo radilo o tome da ne pojedemo previše, jer kruh je trebao
trajati nekoliko dana.

Ali, nije nama sve to bilo zanimljivo toliko zbog rezultata, koliko
zbog same procedure. Sijanje je nalikovalo tajanstvenoj preobrazbi, i
mi smo ga rado motrili. A sijalo se praktički svaki dan: ne samo da su
se nedjeljom pekli kolači, ne samo da se povremeno kuhalo tijesto s
krumpirom ili pravile knedle sa šljivama, nego je i za najobičniju
taranu trebalo prosijati brašno. I, shvatili smo da je većina stvari u
vezi s pripremanjem hrane zapravo čarolija, a da se upravo kod
sijanja to najbolje vidi. Sito je, smatrali smo, utjelovljenje kućnog
misterija.

Jer, evo što se zbivalo: kad bi majka sijala, onda nikako niste
mogli utvrditi gdje se sito zapravo nalazi. Ono je letjelo od jednoga
do drugog njezina dlana, pa udaralo u njega i vraćalo se do drugog
dlana, da bi se i od njega odbilo. Zato se činilo da sito sve vrijeme dok
se upotrebljava zapravo lebdi u zraku: najviše vremena ono je
provodilo bez oslonca i to je pomalo sličilo na levitaciju. A nama je to
bilo i logično jer sito je radilo tajanstven posao, pa smo i očekivali da
ga radi na tajanstven način.

A to nisu osjećala samo djeca, nego i odrasli. Doduše, bilo je i

razlika: djeca su uz sito vezivala pozitivne asocijacije, a odrasli
negativne. Jer, naši su nastavnici prijetili da će nas na kraju godine
rešetati, to jest pitati za ocjenu. A novinari su, javljajući se s raznih
bojišta u svijetu, opisivali kako su kuće izrešetane od metaka. Sito je,
očito, imalo znatan metaforički potencijal, pa možda zato danas
ljudima toliko nedostaje.

I zato je šteta što je nestalo iz upotrebe. Jer, ono bi nam moglo

pomoći da razumijemo štošta na ovom svijetu, pa i ono što se događa
u književnosti. Doista, ni književna povijest nije drugo nego sito, kroz
koje propadaju sitniji i manje važni tekstovi, a ostaje samo ono što je
najkrupnije. A ta najveća djela velika su i onda kad ih teško
razumijemo, to jest onda kad tvrde da je neki od njihovih likova
prošao sito i rešeto.
 TEPIHKLOFER

Jedan od većih problema suvremenoga svijeta svakako su

alergije: kažu da od njih pati već oko trideset posto stanovništva. A
što je najgore, tom porastu broja alergija ne zna se uzrok, pa se ne
zna ni kako ih treba suzbijati. Upravo zato, moguće su različite
pretpostavke o podrijetlu alergija, pa i sasvim amaterske i
neznanstvene poput ove koju ja ovdje mislim ponuditi. Ipak bit ću
oprezan, pa se neću upuštati u nagađanje o uzrocima alergija
općenito, nego ću ostati samo kod alergije na kućnu prašinu, koja je
jedna od najproširenijih. Meni se, naime, čini da su uzroci toj pojavi
prije svega psihološki.

Temeljim tu tvrdnju na zapažanju da nekada te alergije gotovo

da i nije bilo. E sad, zašto je nije bilo, što se promijenilo? Ili, točnije,
što se dogodilo s nama? Evo mog odgovora: nekada smo prašinu
vlastoručno uklanjali iz kuće, a kad bi proces bio gotov, mogli smo
biti sigurni da prašine više nema. Pa kako bi nam onda ona smetala?
Sad, međutim, prašinu uklanjamo na drugačiji način, uz pomoć
usisivača, i nikad je ne vidimo kako nestaje, te zato nikad nismo
sigurni da je doista iščezla. Tako se našem nosu pričinjava da je
prašina još tu, a našem mozgu da je ona silno opasna, pa onda kreće
sve ono kihanje, svrbež u grlu, suze u očima i cijela parada koja uz
alergiju ide.

Ili, ako hoćete da kažem izravnije: nekada smo prašinu uklanjali

manje sofisticiranim sredstvima nego sad, a to je bilo zdravije. Među
ta sredstva pripadale su krpe načinjene od stare odjeće, pa onda
peruške od guščjega krila i od kićanki barske trske, a valjda još i
ponešto što sam zaboravio. Ali, najvažnije među tim pomagalima bio
je tepihklofer. Njega ste mogli naći u svakoj kući i po njemu ste mogli
znati da je kuća čista i uredna. Zato je postojao u svim našim
krajevima i nosio je razna imena: u Dalmaciji se, recimo, zvao
batipan.

Mnogi danas više ne znaju ni taj termin, pa kako bi onda znali

kako je izgledao sam predmet na koji se termin odnosi? Zato ću ga
ukratko opisati. Tepihklofer bio je u načelu načinjen od šiblja,
onakvog istog od kakvoga su se plele košare. Tek poslije došli su i
drugi materijali, čak i plastika, ali i tada je oblik ostao isti. Imala je ta
sprava - za koju, koliko mi se čini, nemamo nikakva hrvatskog naziva
- dršku dugu otprilike šezdeset ili sedamdeset centimetara, a na
njezinu kraju nalazio se gornji, glavni dio tepihklofera: bilo je to
pljosnato proširenje koje je izdaleka podsjećalo na teniski reket, tek
što je bilo načinjeno nekako cifrasto i urešeno, da bi sve izgledalo
ljepše. I, gotova priča, to je cijela mudrost.

A to ukrašavanje — koje se sačuvalo dok je god tepihklofer

postojao - služilo je, uvjeren sam, samo tome da prikrije koliko je to
zapravo primitivna sprava: ono što je on radio, moglo se obaviti i
običnim štapom. Jer, nije batipan služio ničemu drugome nego samo
tome da se njime mlati po tkanini i da se na taj način iz nje istjeruje
prašina.

Ali, postojala je procedura. U dvorištima gradskih kuća redovito

je stajala konstrukcija načinjena od drva ili željeza, nalik na vratnice
za rukomet, otprilike isto toliko široka i možda tek nešto niža. Ona je
dolazila do izražaja kad je bilo lijepo vrijeme, osobito s proljeća.
Pojavio bi se, dakle, na dvorišnim vratima bračni par, noseći tepih
smotan u valjak, i držeći ga svako na po jednom kraju. Prišli bi onoj
konstrukciji, a onda bi - uz nešto dogovaranja, svađe i natezanja -
nekako prebacili sag preko konstrukcije tako da bi otprilike polovica
visjela s jedne, a polovica s druge strane. Sve je bilo spremno da se
pristupi poslu, u kojem su, zbog njegove težine, sudjelovali i
muškarci.

A taj posao bio je i prilično odgovoran jer je u sebi spajao dva

posve proturječna zahtjeva. Jedan je zahtjev bio taj da se sag
oslobodi svake nečistoće, a drugi je bio taj da naokolo leti što manje
prašine. Ovaj drugi zahtjev bio je, dakako, povezan s ugledom
obitelji: ako iz saga izlazi mnogo prašine, onda to znači da se ta
prašina nakupila u vašem stanu, pa tko zna koliko onda tamo još ima
te prljavštine, kad već očito niste baš osobito uredni. Jer, cijeli su
proces sa svojih prozora i balkona promatrali susjedi, pa su odmah
stvarali svoje zaključke. Klofati tepihe (tako je glasio stručni termin)
bilo je samo po sebi pohvalno, ali bilo je tu raznih nijansi: znalo se i
koliko često tko klofa, i koliko dugo, i koliko prašine tom prilikom
izađe. Isprašivanje sagova bilo je, ukratko, društveni čin, a ne tek
puki tehnički posao.

Možda su se zato uz njega povezali i stanoviti običaji. Recimo,

kad bi napadao prvi snijeg, onda se smatralo osobito uputnim iznijeti
tepih, pa ga prostrijeti po toj svježoj bjelini, a onda po njemu mlatiti
kloferom. Vlažnost snijega upijala je prašinu, a nakon cijele
procedure ostajao je četvrtasti trag na mjestu gdje je sag ležao. Na taj
se način obilježavao početak zime, a i dolazak razdoblja kad će biti
teže čistiti: za to smo se razdoblje pripremali nagrđujući onaj lijepi
friški snijeg. A nešto slično činili smo i ljeti, za najvećih vrućina. Tada
bismo opet iznijeli sag na kakvu ravnu površinu, pa bismo ga trljali
sapunom i ispirali vodom (postojale su osobite upute o tome kako to
treba raditi), a jarko bi sunce brzo sušilo vlagu i obavljalo
dezinfekciju, pa je naš sag izgledao kao nov.

I, eto: i zimi i ljeti mi smo imali dojam da se periodički

oslobađamo prašine, pa nije bilo ni razloga da na nju burno
reagiramo. A između tih kampanja u kojima se tepihklofer koristio,
on je visio na zidu i služio je za plašenje djece. Tada su, naime,
odrasli još tukli djecu i činili su to rukom, šibom, šlapom, remenom
za hlače i još koječime. Ali, najgora je prijetnja bila da će dijete dobiti
tepihkloferom, i toga smo se najviše bojali, premda se ne sjećam da
je ikad itko dobio batine upravo tim oruđem. U tom je smislu
tepihklofer možda imao alegorijsko značenje, pa je bio simbol batina
uopće.

A ja sam uvjeren da te batine i nisu bile tako loše. U svakom

slučaju, od njih smo očvrsnuli i postali zdraviji: zato i ne možete čuti
da je tkogod od naše generacije dobio alergiju.
 AVAN

Današnja djeca više se ne igraju kauboja i Indijanaca. Obuzeta

su svemirskim letovima i superherojima, pa u njihovoj kulturi
vestern ne znači ništa. A u moje vrijeme bilo je sasvim drugo: čitali
smo knjige o Divljem zapadu i gledali smo filmove, znali smo imena
svih glumaca i svih revolveraša što su ih ti glumci glumili, pravili smo
lukove i strijele, a običnu sjekiricu u našoj šupi zvali smo tomahavk.
Smatrali smo sebe stručnjacima za praćenje tragova, za opasnosti
koje vrebaju u preriji i za razlike među raznim tipovima revolvera.
Tako smo onda znali i kakvi su običaji Indijanaca i veliku smo pažnju
pridavali stvarima kao što su dimni signali ili lule mira. A
najzanimljiviji su nam bili bubnjevi, pa smo rano uvidjeli da postoji
golema razlika između onih bubnjeva kojima se poziva u rat i onih
kojima se najavljuje svečanost.

Osobito je ovo posljednje meni bilo zanimljivo: u tom bubnjanju

što je zvalo na indijanski ples ja sam osjećao nešto blisko i domaće,
nešto s čime, takoreći, živim otkako znam za sebe. A u isto vrijeme,
nisam mogao razabrati o čemu se radi, što to mene i moje iskustvo
povezuje s tim egzotičnim crvenokošcima. Onda sam se jednoga dana
sjetio: postao sam svjestan da i u mojoj kući i u mojoj ulici bubnjevi
također najavljuju svaku svečanost. A bio je i krajnji čas da to
zapazim, jer oni su upravo u to vrijeme počeli nestajati iz moje
okoline.

Ti bubnjevi, dakako, nisu bili pravi bubnjevi, nego su to bili

avani, ali je njihovo lupanje svejedno bilo i važno i znakovito, baš kao
i oni indijanski signali. Možda vi i ne znate što je avan, stupa ili
mužar (a nisam siguran da ne postoji još koji termin), pa ću vam zato
ukratko objasniti. Avan je bio sprava uz pomoć koje su se sitnile
stvari što su inače bile zrnate ili su dolazile u grumenju ili u kojem
sličnom obliku. Sastojao se od posude i od tučka kojim se gnječilo i
udaralo ono što je u posudi bilo. Posuda je obično imala oblik lonca,
s malo izvinutim rubovima, dok je tučak na oba kraja imao proširene
dijelove, uz pomoć kojih se tucalo ono što se željelo u avanu obraditi.

Mužara je bilo više vrsta: manjih i većih, drvenih, metalnih i

kamenih, a postojali su čak i osobiti mužari od stakla i bili su maleni i
osjetljivi, a njima su se služili ljekarnici. No, neke od tih vrsta bile su
sasvim rijetke, dok je jedna bila česta i svakodnevna. To je bio kućni
avan: bio je velik otprilike kao lonac od dvije litre (pon kad nešto veći
ili manji), i bio je načinjen od mjedi. Bio je izrazito žut i blistav, te ga
je trebalo povremeno svjetlati mekom krpom i osobitom tekućinom
zvanom sidol, kojom su se čistile i kvake na vratima. Već iz ovoga je
jasno da je avan imao i dekorativnu funkciju, a ne samo praktičnu:
doista, stajao je on na vidljivom mjestu u kredencu ili na njemu,
skupa s onim četvrtastim limenkama što su bile poslagane po veličini
i na kojima je pisalo SOL, ŠEĆER, KAVA, PAPAR i slično. Mužar se
smatrao osobitim znakom dobroga ukusa i težnje prema estetskim
vrijednostima u kućanstvu.

I, tako stižemo do onoga glavnog: avan je dolazio u upotrebu

onda kad bi se spremao kakav blagdan te su se pripravljala neka
malo bolja jela, a što je osobito važno, pekli su se i kolači. Tada se
avan skidao s kredenca, da stalno bude pri ruci. Treba, naime, znati
da u ono doba niste mogli kupiti gotov slador u prahu (da ne kažem
štaubšećer), da je cimet dolazio u obliku štapića, te da je i mnoge
druge sastojke za kolač trebalo usitniti. I ne samo za kolač, nego i za
glavno jelo: zato se u avanu tukao i papar, i sušena paprika i
kojekakvo drugo povrće i začini, pa čak i stari kruh od kojega su se
pravile mrvice ili prezle. Spomenut ću još samo da je tada bilo i
takvih fajnšmekera koji nisu htjeli čuti ni za kakvu drugu kavu, nego
su pili samo onu koja je usitnjena u mužaru.

Ali, nisu sad toliko važne te razlike u ukusu, mnogo je važnije to

što je avan imao i neku društvenu funkciju. Bili smo, naime,
siromašni, pa nismo često imali priliku da u avanu sitnimo kavu,
papar, cimet ili šećer. Zato je onda avan postupno zadobio signalnu
funkciju: kad bi se čulo da on lupa, bilo je jasno da se nešto veliko
sprema. Kad bi se približio kakav blagdan, onda se čulo kako na sve
strane tutnje avani, i ta je lupa imala u sebi nešto svečano: mužari
kao da su međusobno razgovarali, kao da su jedan drugome
pripovijedali što se u kojoj kući zbiva, i tako se ta tutnjava iz cijele
ulice pomalo stapala u pravu predblagdansku glazbu.

Ipak, možda je još zanimljivije bilo onda kad bi se čuo samo

jedan mužar kako lupa. Jer, to bi značilo da ona obitelj u kojoj se on
čuje slavi neki blagdan koji je samo njezin: ili netko stupa u brak, ili
se rodilo dijete, ili je nekome kakav okrugli rođendan, ili je netko
unaprijeđen na poslu. A uza sve to, lupa avana imala je još i
ideološku dimenziju, kao što ju je imalo manje-više sve s čime smo
tada dolazili u dodir. Jer, dobro se znalo u kojim se kućama čuje avan
pred Božić, a u kojima baš u to vrijeme vlada upravo napadna tišina.
U tim drugim kućama začuli bi se avani dva-tri dana nakon Božića,
kad bi se približila Nova godina i kad je avan poručivao da se samo
ona ondje slavi, a drugo da se ne priznaje. Isto je tako bilo i s
Uskrsom i Prvim majem, a manje-više i sa svim drugim praznicima.

Ukratko, lupa avana nije nipošto bila samo lupa, niti je imala
samo praktičnu stranu, nego je u sebi sadržavala i mnogo više. Taj je
zvuk, da kažem patetično, pripovijedao o tome kako se živi, što se
misli, u što se vjeruje. Pa sam zato ja, kad sam jednom postao
svjestan te pojave, počeo pomišljati kako se u njoj skriva nekakva
zakonitost. Jer, avani nikad ne lupaju ravnomjerno, nego čas brže, a
čas sporije, uz sinkope i prekide, baš kao i indijanski bubnjevi koji
prenose poruke. Zato mi je palo na um da je i kod nas slično: udarci
tučaka u avanima mogli bi se tumačiti kao točkice i crtice Morseove
abecede, pa je zato možda tom abecedom rečeno i štošta bitno o
našem tadašnjem životu. Možda su ispisani i cijeli romani, bolji od
onih koje čitamo u knjigama.

Da sam se potrudio razumjeti i zabilježiti te poruke, možda bih i

ja danas bio mnogo bolji pisac.
 PSIHA

U ona davna vremena o kojima vam ovdje pripovijedam bilo je

uobičajeno reći: Kupit ćemo novu spavaću sobu. Ja sam tu rečenicu
prvi put čuo od svojih roditelja i dobro se sjećam da me je odmah
zainteresirala. Nisam do tada znao da se sobe mogu kupovati, pa sam
se stao pitati kako će to biti: hoće li doći do nekakva proširenja našeg
stana, ili što? Tek nakon nekog vremena shvatio sam da roditelji
zapravo govore o pokućstvu za spavaću sobu, a to mi je već bilo
mnogo manje privlačno.

Ali, razumio sam ubrzo zašto se govori o sobi, a ne o namještaju

za sobu: tada su spavaće sobe bile toliko tipizirane i tako je strogo
bilo određeno što sve moraju sadržavati, da je bilo i logično reći da
kupujete sobu. Jer, uzimali ste komplet, iz kojega ništa nije smjelo
izostati.

Spavaća soba sadržavala je ove elemente: bračni krevet, dva

ormara, dva nahtkastla i psihu. Ništa više i ništa manje od toga. A i
izgled tih elemenata bio je također propisan. Recimo, ormari su bili
napravljeni tako da je jedan imao prečku za vješanje odijela, haljina i
kaputa, a drugi police za slaganje rublja. Noćni su pak ormarići imali
slobodnu gornju površinu (na koju je dolazila budilica, knjiga,
eventualno i čaša s gebisom), pa onda ladicu, u kojoj su stajali
lijekovi, mrežica za kosu i druge intimne potrepštine, i donji dio, s
vratašcima, u kojem obično nije ničega bilo. A nije ničega bilo zato
što je taj prostor izvorno bio predviđen za noćnu posudu (nokšir ili
vrčinu), a doba noćnih posuda bilo je tada već uglavnom prošlo.
 A po tome se vidi da su ljudi onoga vremena držali do tradicije, a
i da su imali smisla za isticanje ljepših i dekorativnijih strana svojega
života, a za skrivanje i zabašurivanje ružnijih. O tome je pak najbolje
svjedočio najzagonetniji dio namještaja u toj spavaćoj sobi, koji se
zvao psiha.

Psiha je stajala uza zid nasuprot ormarima, često i između dva

prozora, a sastojala se od dva glavna dijela, donjeg i gornjeg. Donji
dio psihe bio je zapravo politirani sanduk dug oko metra, širok oko
pola metra i visok otprilike isto toliko; gornji dio bio je uspravan, i
njega je sačinjavalo zrcalo. Zrcalo je bilo takvo da je u njemu čovjek
mogao vidjeti cijelu figuru (kao nigdje drugdje u stanu), a bilo je
montirano na donji dio psihe uz pomoć dva duga klina koja su virila
iz okvira zrcala i mogla su se utaknuti u rupe na onom sanduku. A
budući da je taj donji dio zapravo bio kao nekakav ormarić, imao je
on na jednoj strani vratašca, a na drugoj tri malene ladice s kićenim
kvakama. U tim ladicama, a onda i u onom većem prostoru, stajali su
rodni i vjenčani listovi, svjedodžbe, diplome i slične stvari, a isto tako
i uspomene, poput spomenara i pisama.

Ali, važnije je bilo ono što je stajalo na gornjoj površini. Prije

nego što kažem što je to bilo, moram najprije reći nešto o statusu
psihe. Kad čovjek malo bolje pogleda, ona je bila najnepotrebniji dio
pokućstva u cijelome tom aranžmanu. Ako zanemarimo zrcalo, onda
ona nije ničemu ni služila, a i to zrcalo dolazilo je do izražaja vrlo
rijetko, s obzirom na to da je spavaća soba u normalnim okolnostima
po cijeli dan stajala zatvorena i nitko nije u nju ulazio. A iz toga se
vidi da su i psiha i zrcalo postajali važni samo u nekim osobitim
situacijama.
 E sad, kad to znamo, možemo promotriti i ono što je na psihi
stajalo. Stajalo je to, naime, u podnožju zrcala, na gornjoj površini
onoga sanduka. Ponajprije, ondje je bio obavezan tabletić. Tabletić
je, ako netko ne zna, bio heklani ukrasni podložak koji se stavljao na
strateška mjesta u kući: na televizor, na stol u blagovaonici i slično.
Imao je obično ovalni oblik, i što je bio gušći, to se više cijenio, jer je
podrazumijevao više rada i složenije šare. Nadalje, na tabletiću, a
pred zrcalom - odražavajući se u njegovoj sjajnoj površini - stajala je
nekakva porculanska figurica. Prikazivala je jelena koji riče, usnulu
djevojku ili pastira kako svira u frulicu. Isto je tako na tome mjestu -
ili pokraj figurice - znao stajati i album s obiteljskim fotografijama,
da bude pri ruci kad zatreba. Nije smjela izostati ni bočica mirisa
(Crna mačka, Pokošeno sijeno), s malom gumenom pumpicom. A
kao najvažnije, tu, na psihi, stajala je kutija s nakitom. Dakako, niti je
sama kutija bila nešto osobito, niti je nakit bio jako vrijedan, nego ste
ondje mogli naći po koji skromni broš, ogrlicu od umjetnih bisera,
križić na lančiću, kopče za manšete, iglu za kravatu. Nekako se činilo
da je svemu tome mjesto upravo na psihi, pred ogledalom.

Razlog je tome dvojak. Ponajprije, te su stvari mogle zatrebati

onda kad je čovjek izlazio. A za izlazak se spremao u spavaćoj sobi: iz
onih tamnih ormara izvadio bi rublje i odijelo, onda bi sve to obukao,
pa bi se potom ogledao u zrcalu. Ako bi bio zadovoljan onim što vidi,
poprskao bi se malo mirisom, a na kraju bi na sebe stavio i nakit, već
ovisno o prigodi i o odjeći koju je obukao. Potom bi se još neko
vrijeme ogledao sprijeda i sa strane, a tek onda bi izašao.

A drugi razlog što su na psihi stajale sve te lijepe stvari bio je u

tome što je psiha - kao što se vidi po svemu što sam do sada nabrojio
- zapravo bila neka vrsta maloga oltara, koji je bio posvećen štovanju
ljepote. Sve najfinije obiteljske stvari nekako su se stjecale na psihi i
unutar nje, tu je koncentracija estetskih vrijednosti bila veća nego
igdje drugdje u cijeloj kući. I zato, kad bismo stajali pred psihom,
onda se nismo ogledali samo u zrcalu, nego isto tako i u onim
stvarima pred zrcalom: mjerili smo se s njima i uspoređivali, te
procjenjivali jesmo li dovoljno reprezentativni da izađemo među
ljude. Psiha je sadržavala sve ono što smo o sebi mislili i što smo
htjeli da drugi o nama misle.

Je li u tome možda i korijen njezina imena? Ja, naime, do dana

današnjega ne znam zašto se psiha zove baš psiha. Ali znam
pouzdano da je snažno utjecala na moju psihu, kao što se vidi i po
ovome što sam napisao.
 ŠTEDNJAK NA DRVA

Našao sam se usred zime najednom srednjodalmatinskom

otoku. Puhala je strašna tramuntana, pa je brod jedva pristao, a kad
sam se iskrcao, čulo se da je - upravo zbog toga vjetra - nestalo struje
i da se ne zna kad će stići. Čovjek koji me trebao dočekati telefonom
mi je javio da ga je nešto spriječilo i da se moram sam snaći za
prijevoz do sela. A autobus je bio u kvaru i nije bilo taksija. Tada su
mi se počele javljati zle slutnje: ja sam trebao ondje obaviti nekakav
posao i vratiti se poslijepodnevnim brodom, a sad mi je, nakon toga
niza nedaća, palo na pamet da ću možda morati i prenoćiti na otoku,
jer, kakve sam sreće, popodnevnoga broda neće ni biti. A tko zna
hoću li imati gdje spavati, i tko zna kako je ovdje s hranom, a osobito
s grijanjem. Tako sam u selo stigao u prilično turobnom
raspoloženju.

Ali, kad sam našao kuću svojega domaćina i kad sam u nju ušao,
sve se odjednom promijenilo. Jer, ondje se iz dvorišta ulazilo ravno u
kužinu, a prvo što sam u toj kužini ugledao, bio je veliki bijeli
štednjak i pred njim žarač, lopatica i hrpa drva. Pred tim prizorom
osjećao sam se kao da sam stigao kući i nisam više bio nimalo
zabrinut ni za ishod posla koji sam došao obaviti, ni za brod, a
najmanje za struju. Štednjak je bio dovoljan da me baci u euforiju:
shvatio sam da je on za mene još uvijek simbol doma, sigurnosti i
blagodati.

Zato sam, čim mi je to dopustila pristojnost (a ona je tražila da

se s domaćinima pozdravim i da s njima popijem čašicu), prišao
štednjaku i stao ga ogledavati sa svih strana. Promatrao sam ga
onako kako sam kao dijete promatrao rijetke automobile kad bi se
slučajno našli u mojoj ulici. Jer, i taj mi je štednjak sad izgledao kao
nekakav luksuzni stroj. Dapače, izgledao mi je kao vremeplov koji je
stigao iz onoga davnog vremena kad su štednjaci bili uobičajena
stvar, a nisu još bili prognani na otoke i u daleka planinska sela, gdje
struja nije pouzdana, ali zato ima drva u izobilju. I, činilo mi se kao
da me taj štednjak može odvesti u ono doba iz kojega je i sam
doputovao, da još jedanput sve doživim.

Jer, bio je posve isti kao oni nekadašnji štednjaci, pa sam mogao
provjeriti svoja sjećanja. Tada sam utvrdio da ta sjećanja imaju i
nekakav sustavan oblik, jer podrazumijevaju podjele i klasifikacije.
Ukratko ću vam to izložiti.

Prva podjela bila je na zidane i limene štednjake. Zidani su bili

stariji i smatrali su se donekle staromodnima, ili barem
neekonomičnima. Stajali su u kutu kuhinje zauzimajući dobar dio
njezina prostora, a imali su niži i viši dio. U nižem dijelu bila je ploča
za kuhanje (koju je povremeno trebalo laštiti kožicom od slanine), a
u višem dijelu pećnica s velikim vratima. S vanjske strane bio je takav
štednjak obložen dekorativnom opekom u boji, a imao je i željeznu
šipku za vješanje kuhinjskih krpa. Osobito je prikladan bio zimi, jer
je dugo držao toplinu, pa bi se ponekad otvorila vrata prema sobama,
da dio te topline ode i onamo.

Drugu skupinu činili su limeni štednjaci, koji su zauzimali manje

prostora, a za vrućina su se mogli prenijeti u ljetnu kuhinju. Oni su se
smatrali modernijima, a bilo ih je dvije vrste: obični, crni, bez ikakvih
kerefeka, i finiji, emajlirani, koji su obično bili bijeli, ali bilo je i
drugih boja. E, ti su štednjaci najviše sličili na vremeplov. Jer,
premda su radili na vrlo jednostavnom principu (staviš u ložište
drvo, pa ga zapališ i kvit posla), oni su željeli ostaviti dojam da su
proizvod neke jako visoke tehnologije, a da i sami nude bezbroj
mogućnosti, pa da treba znati njima rukovati. Zato je na njima bilo
sve puno nekakvih štosova i dosjetki.

Na gornjoj ploči imali su okrugle otvore koji su bili pokriveni

takozvanim ringlama. Te ringle bile su zapravo plosnati koluti, koji
su bivali sve manji i manji, a završavali su okruglom čašicom sa
šipkom u sredini. Tako je tu čašicu bilo moguće zakvačiti žaračem
(zvanim širajzl) pa podizati kolute jedan po jedan. To se radilo onda
kad je za pripremu nekoga jela trebala otvorena vatra, kakav je
slučaj, recimo, s palačinkama. Osim toga, ti su štednjaci imali
ukrašena vratašca s lijepom drškom, a na njima mali otvor kroz koji
se moglo gledati da li vatra dobro plamti. Na samom dnu bila je
ladica u koju je padao pepeo. Nju je trebalo povremeno prazniti, a
najbolje je bilo zimi, jer tada bi se pepeo prosuo po pločniku, da se
prolaznici ne skližu.

Ali, bilo je na tim štednjacima još nekakvih zanimljivosti. Bila je,

recimo, na desnoj strani jedna šipka koja se mogla izvući i opet
ugurati, a za koju niste znali čemu zapravo služi, dok vam to ne bi
netko objasnio. A služila je tome da se u ložište pušta manje ili više
zraka i da se tako utječe na intenzitet vatre. A da se i ne govori o tome
kolika su znanja bila potrebna za pravilno postavljanje dimnjaka i za
uporabu pećnice. I uopće, na štednjak niste mogli gledati kao na
obično kuhinjsko pomagalo, nego kao na uređaj koji u sebi krije
neslućene mogućnosti.

Zato smo se u njega pouzdavali i znali da nas on nikada neće

iznevjeriti: samo ako ima ogrjeva, samo ako imamo žigice i malo
starih novina, nećemo se smrznuti, čak ni onda kad je vjetar
nepovoljan, pa nam vraća dim u lice. A da se i ne spominje da kraj
štednjaka čovjek nije mogao biti ni tužan ni osamljen, a i inače se
osjećao zaštićenim od svake nevolje.

Kao što sam se osjećao i ja dok sam sjedio sa svojim domaćinima

u kuhinji i ugodno razgovarao. Bio sam ondje prvi put, ali mi se
svejedno činilo kao da onamo pripadam, kao da je kuća u kojoj
boravim moja kuća i kao da su ljudi u toj kući moja obitelj.

I, zato mi nije teško palo kad se pokazalo da poslijepodnevnoga

broda doista neće biti i da ću morati prenoćiti. Jer, sve se nekako
riješilo: i postelja i pidžama, čak i četkica za zube. A ja sam sve
vrijeme bio uvjeren da je to zbog štednjaka, da on zrači svu onu
sigurnost i po potrebi stvara čuda.

A onda sam još prije spavanja na kantunalu kraj kreveta našao

stari strip Dubravka Matakovića o Malom Ivici koji ukrade od matere
štednjak i njime se odveze na more. Tada mi se učinilo da je to
sasvim moguće, a da je strip i inače posve realističan. Ugasio sam
svijeću i zaspao kao beba.
II
 KROJAČKI METAR

Birtija “Crni konj” imala je kao neku malu terasu, pa smo mi, na
putu u školu, izbliza gledali goste kako sjede za ona dva-tri stola i
razgovaraju. Među njima je redovito bio i čika Janoš, krojač koji je
imao radnju odmah tu, tri koraka dalje. Čika Janoš volio je špricere,
a nije mu bilo mrsko ni veselo društvo, te se tako znalo dogoditi da ga
vidimo kod “Crnog konja” i na odlasku i na povratku.

Ali, on se po nečemu razlikovao od ostalih gostiju: uvijek je oko

vrata imao svoj žuti krojački metar. A mi smo mislili da znamo zašto
on nikako ne skida tu stvar sa sebe: želio je poručiti kako sve to
vrijeme on zapravo radi, a samo je na trenutak skoknuo do krčme na
okrepu.

Ipak, moralo je u tome biti i nešto više. Jer, dok smo ga tako
gledali iz dana u dan, nama se činilo: čika Janoš na nekoga podsjeća.
I dosjetili smo se: on je nosio metar potpuno isto kao što su liječnici -
koje smo viđali na bolničkim hodnicima kad bismo išli kome u posjet
- nosili oko vrata stetoskop. Razlika je bila samo u tome što je
stetoskop bio načinjen od gume i metala, a krojački metar bio je
obična žuta savitljiva traka koja je na obje strane imala oznake za
centimetre i milimetre, dok su okrugli brojevi (10,20, 30) bili ispisani
crvenom bojom.
 Kad smo jednom došli na tu usporedbu, više se nikako nismo
mogli oteti potrebi da čika Janoša uspoređujemo s doktorom. Jer, on
je u svojoj radnji imao autoritativno držanje, baš kao i liječnici u
ordinaciji, a stranke su se prema njemu odnosile s gotovo jednakim
poštovanjem kao i prema kakvom primariusu. Ja o tome mogu
posvjedočiti jer sam s ocem išao na probu, onda kad bi mu čika Janoš
šivao odijelo. Vjerujte mi, to je bilo sjajno.

Ali, prije nego što o tome nešto podrobnije kažem, moram

naglasiti da je tih proba uvijek bilo više, i to zato da bi se odijelo - u
raznim fazama dovršenosti - stavilo na mušteriju i da bi se vidjelo što
još treba popraviti. Tako je naručitelj mogao pratiti kako njegovo
odijelo pomalo nastaje, a mogao je i ogledati one njegove dijelove
koji se inače ne vide, a nose skupno ime cugeher. među njih su
pripadale zagonetne potrepštine koje su se zvale cvičrt i flizeln. Ljudi
su probu kod krojača ozbiljno shvaćali, kao da su glazbenici ili
glumci, pa da o dobroj probi ovisi i konačni rezultat.

A u nekom smislu i jest ovisio. Ali, još je više ovisio o onome što
je probama prethodilo, a to je bilo tzv. uzimanje mjere. Stranka bi
došla u krojačku radnju noseći pod rukom zamotuljak u kojem je bio
materijal za odijelo, tzv. štof. Tu bi krojač najprije izrazio svoje
stručno mišljenje o kvaliteti te tkanine (gužvao bi je u šaci, ili izvukao
nit pa je zapalio, da vidi je li u pitanju prava vuna), a potom bi
uslijedio dogovor o modelu. Trebalo je odlučiti hoće li odijelo biti
jednoredno ili dvoredno, s prslukom ili bez prsluka, širih ili užih
revera, s manšetama ili bez manšeta, i tako redom. A onda bi majstor
skinuo s vrata onaj svoj metar i počeo bi najzanimljiviji dio
procedure.
 E, tome se ja nisam mogao nadiviti. Jer, ispadalo je nekako da
su za odijelo važni posve nevjerojatni parametri, na koje laik nikad
ne bi pomislio. Nije se tu mjerila samo dužina ruku i nogu, opseg
trbuha i širina trupa, nego također i udaljenost od pazuha do struka,
pa duljina podlaktice i potkoljenice, pa razmak od struka do prepona.
A najbolje je bilo kad bi stranka sjela, pa bi joj čika Janoš mjerio
bedra i noge u tome položaju. Sve je to bilo fantastično, i to iz dva
razloga.

Ponajprije, zato što je bilo individualizirano: odijelo se izrađivalo

upravo za tog određenog čovjeka, prema mjerama njegova tijela, pa
mu je zato moralo savršeno pristajati. Konfekcija izrađuje odjeću uz
pretpostavku da smo svi međusobno slični, a krojač uz pretpostavku
da je svaki čovjek različit od drugih ljudi. A to je onda činilo da se
onaj tko nosi krojačko odijelo u njemu osjeća dobro, jer ga je ono
činilo iznimnim.

A osim toga, sve to što je krojač činio dok vas je mjerio djelovalo
je nekako tajanstveno, baš kao da ste doista došli kod liječnika, gdje
također dosta toga ne razumijete, ali znate da se sve radi za vaše
dobro. Zato vam se činilo kako bi čika Janoš mogao na vama
izmjeriti još štošta drugo osim onoga što je izmjerio, a da i ovako zna
o vama mnogo više nego što vi sami znate. Činilo se da vas on može
definirati, da sasvim jasno vidi tko ste i kakvi ste, što je vaše tijelo, pa
u nekom smislu i što je vaš život. Pred njim niste mogli imati tajni.

Jer, on ne samo da je sve vidio, nego je mogao sve i popraviti.

Čika Janoš je svojim radom nadoknađivao ono što je propustila
majka priroda: popunio bi spuštena ramena, prikrio izbočen trbuh,
zabašurio nejednaku visinu bokova. Kad bi čovjek u novom odijelu
stao pred zrcalo, imao je osjećaj da se preporodio, da je postao bolji
nego prije. A za to je bilo potrebno veliko krojačko umijeće:
najvažnije je bilo raditi diskretno, jer ako bi krojač pretjerao, onda bi
se njegova intervencija vidjela, što je vodilo ravno u katastrofu. Zato
se govorilo kako je netko krojački građen, a to je značilo da se jasno
razabire kako je kod njega privid mišićavosti stvoren vatiranjem
ramena.

Krojači su postojali sve dotle dok je postojao nekakav vladajući

ideal lijepoga izgleda: oni su nas prema tome idealu vodili. A onda
smo - ne znam da li srećom ili nesrećom - taj ideal napustili: počelo
se tvrditi da je svako tijelo lijepo, a da svatko ima pravo na svaku
vrstu odjeće. To je, dakako, silno pogodovalo konfekciji, pa je ona
istisnula krojače kakav je bio čika Janoš. A kod konfekcije nema
cifranja niti prilagođavanja kupčevim hirovima: postoji samo S, M ili
L, eventualno i XL, i gotovo. Kroji se na strojevima, a mjeri se
laserom. Žuti krojački metar više nije nikome potreban.

I ne samo da je nestala ta žuta traka, nego je nestalo i sve ono što

je ona poručivala. A poručivala je da su krojači velike face. Tek sad
dobro razumijem zašto čika Janoš nije nikad skidao s vrata onaj svoj
metar: on ga je nosio kao znak svoje osobite časti i dostojanstva,
nešto poput rektorskoga lanca.
 LEPTIR-KRAVATA

U dogledno vrijeme spremam se u mirovinu, pa zato na radnom

mjestu pomalo praznim police i ladice, kako ne bih za sobom ostavio
nered. Taj posao svodi se uglavnom na bacanje golemih količina
papira i na gnjevno psovanje samoga sebe što nisam već prije obavio
ono što se mora. A ipak, koji put bude i zanimljivih otkrića, poput
onoga koje mi se mi se dogodilo upravo nedavno.

Na dnu jedne od ladica naišao sam na skupnu fotografiju s

nekoga stručnog skupa. Snimljena je prije više od dvadeset godina pa
sam tako imao priliku provjeriti koliko se tko od ljudi na slici
promijenio i postarao. Bilo je ondje desetak osoba, polovica su bili
muškarci, a polovica žene. Za žene sam sa zadovoljstvom konstatirao
da se i dalje odlično drže, a onda sam pažljivije promotrio muškarce.
I, tu sam se lecnuo: od njih pet, trojica su nosila leptir-mašne.

Stvar je bila vrlo neobična. Leptir-kravate, naime, danas više

nema nigdje ni za lijek. Tako sam se onda zamislio nad tom
fotografijom, a i nad spomenutim modnim detaljem. Počeo sam se
prisjećati svojih susreta s leptiricom - kako je neki zovu - i nabrajati
ono što o njoj znam.

Prvi put sam je ugledao kad je jednom moja majka pravila red u
ormarima, a ja se besposleno motao oko nje. Izvadila je tada i očeve
kravate, valjda zato da vidi koja od njih ima fleku pa je treba čistiti
benzinom. Tada sam ustanovio da među kravatama postoje i dvije
leptir-mašne, kakve sam ja inače viđao samo na jednom starom
odvjetniku koji je stanovao u susjednoj ulici. Kad sam upitao majku,
ona mi je rekla da je otac nosio leptir-kravate još prije rata, kad je bio
momak, dapače, kad je bio fićfirić, kako se majka tada izrazila.
Naravno, ja sam leptiriću odmah stavio sebi pod grlo i ustanovio da s
njom izgledam smiješno.

Ali, od tog sam je trenutka upamtio, pa sam je stao zapažati i na

starim obiteljskim fotografijama. Vidio sam tada da se otac doista
volio lijepo odijevati, pa je nosio i takvu kravatu. A što je još važnije,
leptir-mašne su imali i drugi mladići na tim slikama. A nisu oni bili
nikakva gospoda, niti su imali izgleda da to postanu: radili su u
tvornici obuće kao tehničari, s ambicijom da nekad postanu neki
pogonski šefovi. A to znači da je leptir-kravata bila dostupna i
običnom čovjeku, jer je i on, kad bi se uparadio, nalikovao onim
liječnicima, profesorima i slikarima koji su nosili leptir-mašne svaki
dan.

Ipak, ja nikad nisam uživo vidio svoga oca s tom leptiricom. A to

znači da je ona bila u modi u tridesetim, djelomično i u četrdesetim
godinama, a potom ju je posve istisnula klasična kravata. Nekako se
činilo da je s tim ukrasom zauvijek gotovo, i ja sam ga počeo
zaboravljati, držeći da se on više nikad neće nositi.

I, tu sam se prevario, jer leptir-mašna se vratila, i te kako, i to na

velika vrata. Doista, nakon 1990. godine i pada socijalizma,
odjednom sam počeo oko sebe zapažati ljude s takvim kravatama.
Isprva su se one viđale samo u jako svečanim zgodama - kojih je,
doduše, tada bilo mnogo, jer stalno se nešto slavilo i obilježavalo — a
onda su se stale pojavljivati i inače. Nisu više bile tamne i s bisernom
iglom na sredini, nego su dolazile u živahnijim bojama i nosile su se i
uz sasvim obična konfekcijska odijela. Zato ih i ima toliko na onoj
fotografiji od koje sam i započeo ovu priču.

Bile su leptiriće tako česte i tako uobičajene, da se čak i meni

postavilo pitanje trebam li ih početi nositi, ali sam onda od toga
odustao. Odustao sam bez razmišljanja i ne navodeći ni sam sebi
razloge za to: jednostavno sam zaključio da to nije za mene. Drugi su,
međutim, odlučili drugačije, pa i mnogi moji kolege, a ja sam nekako
slutio da to njihovo stavljanje leptir-mašne ima u sebi i neku nijansu
političke geste. Tom kravatom oni su htjeli nešto poručiti. Pitanje je
samo što je to bilo.

Odgovor bi se čovjeku nametnuo onda kad bi se malko osvrnuo

na tzv. društveni kontekst, kad bi, dakle, osim mode uzeo u obzir i
druge fenomene što su u to vrijeme obilježavali naš život. Tada je
mogao konstatirati da je na djelu obnova onih vrijednosti koje su
nekada davno postojale, pa su onda u doba socijalizma bile potisnute
i prezrene. Ljudi su iz zaborava izvlačili stare običaje, staro vojno
nazivlje, stare plemićke titule i stare vlasničke listove, pa su time
mahali u javnosti tražeći za sve te stvari pažnju i legitimitet. A u to se
onda lijepo uklapala i leptir-kravata: ona je bila nesumnjiv znak
građanskoga društva, građanskih vrijednosti i građanske etikecije, a
upravo se to tada silno željelo obnoviti, i to po mogućnosti što brže.
Zato su ljudi stavljali pod grlo te leptir-mašne, u želji da sve nas
približe Europi.

I, zato su u tome ponekad pretjerivali, zato su propuštali da se

upitaju pristaje li njima leptir-kravata i jesu li baš oni pozvani da tu
modu obnavljaju. Ne mislim tu toliko na naše dinarske čunke koje se
ne slažu s tim suptilnim predmetom - a mene je, sad vidim, upravo
moja dinarska čunka odvratila od toga da leptiricu stavim na sebe -
nego mislim na osobni i obiteljski habitus onoga tko takvu kravatu
nosi. Leptir-mašnu, doista, može s pravom staviti netko kome su je i
preci nosili, pa on na taj način tim precima odaje počast i obnavlja
tradiciju. A nema smisla da je stavlja netko kome otac nije nosio čak
ni običnu kravatu, nego je imao onu košulju bez ovratnika. I, može
nositi leptir-kravatu onaj tko je sam fm i uglađen, a ne onaj tko već
nakon sat vremena mora otkopčati gornja dva gumba na košulji.

A sve se to brzo pokazalo, čim su leptir-mašne postale česte.

Tada se vidjelo da većini naših ljudi one pristaju ko piletu sisa, pa su
stali jedan po jedan odustajati i danas više ne možete leptiriću naći ni
da je svijećom tražite.

Pa se onda može reći da su te kravate doista prošle kao leptirice:

kao što prave leptirice privuče svjetlo svijeće, te mu se one previše
približe i izgube život, tako su i leptir-mašne izletjele na svjetlo
javnosti, a ona im je brzo spržila krila i vratila ih u ropotarnicu.
 ZIMSKI KAPUT

Razgovor o književnosti koji put nalikuje na narodnu pjesmu jer

se u njemu rabe ustaljeni izrazi za koje nitko i ne pita što točno
znače. Na primjer, kad se želi naglasiti kako je cijeli niz pisaca
pretrpio utjecaj kakva velikog prethodnika (na primjer Matoša),
onda se kaže kako su svi oni izašli iz njegova kaputa. Pa se neupućen
čovjek može i začuditi zašto baš iz kaputa i kako to ljudi izlaze iz
nečijega kaputa.

A zapravo, u pozadini te izreke stoji ono što je Dostojevski

svojedobno izjavio, to jest da su svi ruski realisti izašli iz Gogoljeve
Kabanice. Tako, naime, mi danas u prijevodima zovemo tu slavnu
novelu, premda bi možda ipak bilo sretnije uzeti riječ šinjel, jer
glavni je lik tu činovnik, a činovnici su u carskoj Rusiji nosili
uniforme. Bilo kako bilo, riječ kaput tu ni u obliku doskočice nema
što tražiti.

A ipak, neće biti da su naši ljudi slučajno posegnuli za njom:

kaput im je, očito, bio bliži i od šinjela i od kabanice. Jer, doista,
kaputi su nekada bili i česti i uobičajeni, bili su, zapravo, nešto bez
čega se nikako nije moglo. Zato je utoliko čudnije što nismo ni opazili
da su nestali i da su se sačuvali isključivo u izrekama poput one koja
kaže da netko okreće kaput kako vjetar puše. Čini se, međutim, da će
se i smisao takvih pošalica uskoro posve izgubiti, jer ljudi za kaput
neće ni znati.
 A još jučer su, kažem, kaputi bili nezaobilazni. I, bilo ih je od
svake ruke, pa bi se čak moglo reći da su se preko njih prelamala sva
društvena zbivanja, te da je i sam svjetonazor bio nekako u njima
sadržan.

Znam da to zvuči čudno, pa ću zato od svjetonazora i započeti.

Čini se, naime, da su se ljudi nekada mnogo više bojali zime nego
danas, pa su i kaputima posvećivali više pozornosti. Kad, recimo,
gledate stare dokumentarne filmove, onda vidite da su vojnici imali
kapute do zemlje, a da su sličnu odjeću nosili i civili. A to znači da su
se ljudi tada jače trudili da se zaštite od hladnoće nego što danas
čine. Jasno je, doduše, zašto je bilo tako: tadašnje tkanine (osobito
vojničke) bile su mnogo gore nego današnje, pa se tako manjak
kvalitete nastojao nadoknaditi kvantitetom. Ali, to ništa ne mijenja
na tvrdnji da su kaputi bili znak vremena.

Bili su oni, osim toga, i znak društvenih odnosa. Kad smo već
kod ljudi u odorama, treba kazati da su duge kapute još i relativno
nedavno nosile službene osobe: željezničari, financi, oficiri, milicajci.
Svi su oni imali kapute u službenoj boji, gdje su na stražnjem otvoru
bili nizovi sitnih gumba, da se i to može zakopčati kad zagusti. Ali,
kaput je bio signal još u jednome smislu, jer bilo je doba kad su
policajci u civilu nosili kožne kapute, pa je ta odjeća kod naših ljudi
izazivala uvjetni refleks: čim bi vidjeli kožni kaput, stali bi govoriti
tiše i zabrinuto se osvrtati oko sebe. Još više: kad god bi u doba
socijalizma došla kakva krizna situacija, porastao bi i broj kožnih
kaputa.

Ipak, daleko od toga da bi kaput bio samo politički signal. Jer,

mijene mode najbolje su se vidjele upravo po kaputima. Bilo je,
recimo, kaputa s krznom oko vrata (i ženskih i muških), bilo ih je od
raznih materijala - od finoga sukna pa do priproste tkanine – a dugo
je bio na osobitoj cijeni tzv. hubertus, koji je bio načinjen od tkanine
nalik na sukno od devine dlake (takozvani kamelhar), ali ipak
jeftinije. A kroj je - barem u jednom razdoblju - bio uvijek isti: široki
reveri, duboki džepovi, a otraga tzv. dragoner s dva velika gumba.

U pedesetim i šezdesetim godinama bili su posljednji krik tzv.

krombi kaputi. To je bila neka vrlo debela tkanina, koja je jako dobro
grijala, ali su zato kaputi bili tako teški da su čovjeku odvaljivali
ramena. Njihova prednost bila je u tome što su se nakon nekog
vremena mogli preokrenuti i tada bi bili kao novi. Svatko tko je nešto
postigao u životu morao je tada imati krombi kaput, a on se - što nije
nevažno - šio kod krojača, pa je i time svjedočio o vlasnikovu statusu.

Poslije se to pomalo mijenjalo, pa se poboljšanje našega

standarda najbolje vidjelo na kaputima, kao i naša modna
osviještenost. Recimo, duljina kaputa je varirala, a to je bilo važan
znak: oni krombi kaputi još su bili do koljena, ali su početkom
šezdesetih došli u modu kaputi koji su sezali do polovice bedara, i
zvali su se tri četvrt. Krajem šezdesetih pak pojavili su se takozvani
maksi-kaputi, koji su kod žena išli u kombinaciji s mini-suknjom. A
da se i ne govori o tome kako su s vremenom došli kosi džepovi
umjesto ravnih, kako su se pojavile kapuljače i kako se proširio krug
materijala od kojih su kaputi bili načinjeni.

I upravo s tom promjenom materijala počela je i dekadencija

kaputa. Jer, došle su sintetičke tkanine i kaputi su se počeli izrađvati
od njih. Onda se vidjelo da su takve tkanine mnogo bolje za
vjetrovke, a u isto vrijeme se pokazalo da su vjetrovke iz mnogih
razloga praktičnije od kaputa. Ljudima su kaputi postali preteški, a
vjetrovke mogu biti jednako tople kao i oni, pogotovo ako je u njima
perje, pa se činilo da su i lake kao pero. Napokon, počeli smo vozili
automobile i kaputi su nam sa svojim dugim skutima smeta li. A od
praktičnih razloga još je važnija bila moda i ukus: nikome se kaputi
više nisu sviđali, te su vjetrovke sasvim zavladale.

Zato valjda više nitko ne izlazi iz kaputa današnjih pisaca, jer oni
kaputa i nemaju. A još samo jednu generaciju prije bilo je drugačije:
kad gledate zimske fotografije naših književnika - Cesarića,
Tadijanovića, Gorana, Marinkovića — onda vidite da su svi oni u
kaputima, pa samo čekate kad će iz tih kaputa ispasti kakav mlađi
pisac.

Ukratko, nestanak kaputa trebalo bi opjevati. August Senoa

napisao je pjesmu Zmešarija dveh zgublenih kaputov, gdje govori o
tome kako su dvojica prijatelja pod utjecajem vina slučajno
zamijenila kapute. Danas bi nam trebao jedan novi Senoa da opiše
nestanak toga odjevnog predmeta, možda pod jednostavnim
naslovom Zgublenih kaputov historija.
 KALJAČE

Nad biografijama hrvatskih pisaca čovjek katkada ostane

otvorenih usta. Tako sam nedavno i ja čitao nešto o Matošu, pa sam
naišao na podatak koji se, doduše, nije ticao samoga pjesnika, nego
njegova brata Leona, ali je zato bio uistinu fascinantan. Vidite, taj je
Leon dvaput išao u Pariz pješice i pješice se odande vratio.

Možete li to zamisliti? Što bi se danas dogodilo da se nađe frajer

koji bi se dao u takav pothvat? Znam što bi se dogodilo: bile bi ga
pune sve novine i sve televizije, i onda bi on još tko zna koliko dugo
spavao na lovorikama. A Leon Matoš ništa: jedva da je zaslužio
fusnotu u bratovim sabranim djelima. No, najbolje od svega je to što
on nije bio jedini: i mnogi drugi su tako putovali, a nisu dobili ni
onoliko publiciteta koliko je dobio on.
Pitam se kako je to putovanje moglo izgledati. Dobro, spavali su
po štagljevima, molili su seljake da im daju napiti se mlijeka, jeli su
žlicom svaki peti ili sedmi dan. Ali, kako su rješavali ostale probleme
koji se postavljaju pred čovjeka koji putuje? Jesu li prali zube? Jesu li
se kupali, kako su se brijali? A najviše i najvažnije od svega: što je
bilo s odjećom? Jesu li nosili sa sobom kakve ruksake, jesu li se
presvlačili? Jer, kad čovjek čita literaturu iz njihova doba, onda vidi
da je sve još bilo strogo formalizirano, sve vrvi od salonroka,
redengota i haveloka. Nije bilo traperica, pa u čemu je onda Leon
stigao u Pariz?
A kadl pitam u čemu, onda mislim prije svega na obuću. Nosili
su vjerojatno li pješaci kakve teške planinarske cokule, no, je li im to
bilo dovoljno? Putovanje je trajalo mjesecima jer to su ipak tisuće
kilometara, i prolazila su na putu godišnja doba. Prašina, mraz blato.
Osobito blato. I zato se pitam: je li AGM-ov brat ponio na put kaljače,
koje je u Zagrebu sasvim sigurno nosio? Kaljače su, naime, u ono
vrijeme bile standardan dio muške obuće, i ostale su to praktički do
jučer. Hoćete li mi vjerovati ako vam kažem da sam ih nosio još i ja?

Kaljače su bile plod sasvim osobita koncepta: nastale su kao

pokušaj da se u. obući uspostavi nekakva analogija s odjećom. Za
odjeću je, naime, karakteristično da je slojevita: najprije dođe -
barem kad se radi o muškarcu - košulja, pa prsluk, pa sako, a preko
njega pelerina ili kaput. Broj tih slojeva ovisio je, dakako, o prigodi i
o temperaturi. A s kaljačama su željeli učiniti nešto slično jer one se
nisu obuvale na čarape, nego na cipele: nazuli biste lijepo otmjene
cipele tankih đonova, možda i šiljaste, možda i lakirane, a preko njih
navukli biste gumene kaljače, i bili biste spremni za izlazak na
bljuzgu koje je tada po gradovima bilo u izobilju.

Kaljače nisu bile jako staroga postanja i nisu zapravo ni živjele

dugo: nastale su onda kad je guma postala čest industrijski materijal
(dakle, u 19. stoljeću), a izašle su iz mode kad se pojavila sva ova
plastična sportska obuća koju imamo danas. Bilo ih je dvije vrste.
Jedne su imale sličan oblik kao one staračke kućne šlape, s malim
jezikom sprijeda; one su se naprosto navlačile na obuću. Druge su
izgledale kao poluvisoke cipele i zatvarale su se patentom.

Teško je procijeniti koliko je u navadi nošenja kaljača bilo

praktične potrebe, a koliko opet mode. Jer, kaljače su koji put nosili i
oni koji su se vozili fijakerom od svoga kućnog praga pa sve do odredi
šta, pa im nije trebalo ni da ugaze na pločnik. Osim toga, postojale su
i fine, damske kaljače, lijepe i elegantne. I upravo to navodi na
pomisao da su kaljače imale i nekakvu simboličnu ulogu. Trebale su
poručiti da je njihov vlasnik dobrostojeći čovjek koji se ima čime
štititi od vlage i hladnoće. Hladnoće se, naime, trebalo dobro čuvati,
jer od prehlade je počinjala i tuberkuloza, bauk onoga doba.

Još više, nekako mi se čini da su se tadašnji ljudi upravo

hladnoće najviše bojali. Jer, bilo je u domeni obuće i nekih drugih
izuma koji su također bili usmjereni na obranu od hladnoće. Sasvim
ću ukratko spomenuti da su na osobitoj cijeni bile čizme kojima je
vrh sare bio opšiven krznom, pa je svatko mogao vidjeti kakvu to finu
obuću nosi dotični sretnik. A onda, to je krzno bilo od iste vrste kao i
krzno na ovratniku, kao i krzno na šubari, a dame su imale još osobit
akcesorij zvan muf, koji je bio kao neka krznena vreća za grijanje
ruku. Neću, kažem, o tome duljiti, nego ću spomenuti još samo
gamaše.

Gamaše danas možete vidjeti jedino u filmovima u kojima se

pojavljuju klasični čikaški gangsteri (npr. Neki to vole vruće), pa ćete
se možda i upitati čemu su one zapravo služile. Gamaše su bile
načinjene obično od filca, i bile su skrojene na osobit način. Doista,
prednji njihov dio imao je oblik nekakva jezika i pokrivao je veći dio
cipele, ali ipak ne sasvim do vrha; gornji dio obavijao je članak i sa
strane bio zakopčan malim gumbima, dok je s donje strane, ispod
cipele, bio još i remen, da sve to čvrsto stoji. Namjena gamaša bila je
prije svega ukrasna i simbolična, jer njih su nosili samo imućni ljudi.
Ja se još sjećam neke stare gospode koja su, pedesetih godina,
ponosno paradirala s gamašama na cipelama. Ipak, nije se tu radilo
samo o znaku društvenoga statusa: izvorno su gamaše služile tome
da griju noge, u doba kad su ljudi dugo sjedili u onim prvim
automobilima u kojima je puhalo na sve strane. Dakle, opet imamo
posla sa zaštitom od zime.
 I, tako dolazim do onoga zbog čega sam i započeo cijelu ovu
priču: sve je to jako neobično, čak i paradoksalno. Jer, gamaše je - ne
treba sumnjati - svakako nosio i Leon Matoš, što znači da se i on
bojao zime i prehlade. A u isto vrijeme, bio je kadar dvaput otići
pješice u Pariz. Ispada, dakle, da je mogao trpjeti napor, a nije mogao
trpjeti zimu. Ili, ako hoćete, da je u jednim stvarima bio mnogo jači
od nas, a u drugima mnogo slabiji. A tako je bilo i sa svim drugim
ljudima njegova vremena.

Pa se onda pitam: možemo li mi ikako razumjeti te svoje pretke,

njihov doživljaj svijeta, njihove misli i osjećaje? Nije li i moje
nastojanje da shvatim neke Matoševe tekstove - a zbog toga sam
nastojanja i stigao do Leona i njegova pješačenja - unaprijed osuđeno
na propast, jer smo mi i oni zapravo dva svijeta?
 CIPELE KOJE ŠKRIPE

Sjedio sam jednoga dana u nekom trgovačkom centru i pio kavu.

Ako je sam, čovjek u takvoj prilici nema mnogo izbora: ili da čita
novine, ili da promatra prolaznike. Ja sam pak novine zaboravio
kupiti, pa mi je tako ostala samo ova druga zanimacija. I, nije mi bilo
žao, jer zapazio sam nešto što mi je dalo materijala za razmišljanje.

Pokraj mene je, naime, prolazilo mnogo roditelja s malom i malo

većom djecom. Sva su ta djeca imala na nogama tenisice, a u nekih su
one bile sasvim osobite: u onom prostoru između potplata i gornjeg
dijela nalazili su se kao neki mali prozorčići, i u tim bi prozorčićima
svjetlucalo crveno svjetlo svaki put kad bi dijete napravilo koji korak.
Tako je onda bljeskalo na sve strane, jer djece je bilo mnogo.

Osjetio sam da me to na nešto podsjeća, ali nisam znao na što,

pa sam gruntao i mozgao, ali se nisam mogao sjetiti. A onda je jedan
od tih klinaca iznenada potrčao, guma njegove obuće zaparala je po
glatkom taracu i začuo se prodoran zvuk. Tada mi je sinulo: tenisice
zapravo svojim svjetlucanjem ponavljaju u vizualnom mediju jedan
akustički fenomen koji je nekada bio vrlo čest, a danas je zaboravljen.
To je škripanje cipela.

U doba moga djetinjstva i mladosti, doista, cipele su masovno

škripale. Možda se radi o tome da tehnologija obrade kože nije još
bila tako razvijena kao sad, možda je u pitanju to što su mnoge cipele
tada izrađivali privatni postolari koji nisu imali savršene alate i
kemikalije, a možda je naprosto takva bila moda. U svakom slučaju,
kad bi se nedjeljom popodne izašlo na šetalište, onda je škripalo na
sve strane - kod muškaraca i kod žena, kod odraslih i kod djece - jer
osobito su glasne bile one postole koje smo čuvali za svečane prilike.

Tako je onda škripanje cipela - hoćeš-nećeš - imalo društvenu

ulogu, a ta uloga nije nipošto bila malena. Dapače, imala je ona
nekoliko slojeva. Ponajprije, škripa cipela govorila je o vlasnikovu
imovnom stanju. Jer, cipele nisu škripale uvijek, nego samo dotle
dok su bile nove, a kad bi se razgazile, kad bi se dovoljan broj puta
namazale pastom za obuću, škripa bi prestala. Zato se moglo jasno
znati tko kako stoji: bilo je ljudi koji su škripali često, što je značilo
da često kupuju cipele i da to mogu sebi dopustiti, a bilo je i onih koji
nisu škripali nikad, jer su bili siromašni. Jer, u ono je vrijeme kupnja
cipela bila prilična investicija, pa su postole bile i izrađene tako da
traju. Neke su imale gumene đonove, neke takozvane duple, a većina
njih — uključujući tu čak i ženske salonke s visokim štiklama — bila
je potkovana: na njihov vrh i na petu prikivali su se komadići metala
u obliku polumjeseca, da bi potplate štitili od habanja. Zato bi se
moglo reći da je tada naš hod uvijek proizvodio neki zvuk: dok bi
cipele bile nove, to je bila škripa, a kad bi se iznosile, to je bilo
kuckanje onih čeličnih potkovica.

I, to nas dovodi do još jednoga mogućeg odgovora na pitanje

zašto je u ono doba škripa cipela bila silno važna: ona je dokazivala
da je vlasnik tih cipela pošten čovjek, ni manje ni više. Jer, kad je
netko hodao u postolama koje škripe, onda se to čulo nadaleko i onda
je svatko mogao znati da se on približava. A to je pak značilo da
dotični vlasnik nema što kriti, da stupa svijetom uzdignute glave i s
iskrenim namjerama. A razloga da prikrivaju svoje kretanje imaju —
smatralo se tada — samo oni koji se bave poslovima što se rade
potajice i bez svjedoka, a takvi poslovi opet ne mogu biti nikakvi
drugi nego lopovski, ili, još gore, špijunski.

O tome svjedoči i jedan drugi povijesni podatak: dobro je

poznato da je vlast potkraj četrdesetih i početkom pedesetih godina
progonila razne pomodne pojave među tadašnjom mladeži, poput
duge kose i uskih hlača. A osobito je ta vlast bila žestoka na cipele
koje su se zvale gumiđonke, jer su se one smatrale dokazom
ekstremne frajerštine. Mržnju na te udobne cipele može čovjek
razumjeti samo ako uzme u obzir da one - za razliku od svih drugih
postola - nisu škripale ni onda kad su bile nove: ispadalo je nekako
kao da se onaj tko nosi gumiđonke, s plesa gdje je čagao bugi-vugi,
otpućuje ravno u provalu ili u uhođenje.

Naravno, ta su vremena prošla, kao što su prošla i vremena

škripavih cipela. Ne bi se moglo kazati da se to dogodilo odjednom,
nego je škripa bivala sve rjeđa i rjeđa, kako su postole bivale sve
kvalitetnije, da bi na kraju sasvim utihnula. A što je još čudnije, činilo
nam se svagda da se škripa nekako udaljava, kao da nas zauvijek
napušta netko blizak i drag. A to nas je ispunilo tjeskobom: do tada
smo bili uvjereni da čujemo hod povijesti, a sad je on postao
nedohvatljiv našem uhu.

I doista, nekada smo korak povijesti mogli jasno čuti, i kao

pojedinci i kao društvo. Kao pojedinci zato što je škripa cipela
obilježavala etape našega života, jer se ona javljala onda kad bi nam
narasla noga ili onda kad bi obitelj financijski bolje stajala. A kao
društvo mogli smo korak povijesti čuti zato što se po intenzitetu
škripe mjerio standard stanovništva i njegovo zadovoljstvo vlastitim
životom. A sad, kad škripe nema, više ne znamo po čemu bismo
mogli procijeniti gdje smo i kako nam je, kako se osjećamo i je li ovo
što živimo napredak ili nazadak.

To se vidi i po činjenici da danas manje-više svi nosimo istu

obuću. Tako sam onda i ja u onome trgovačkom centru zapazio da
tenisice nemaju samo djeca, nego također i njihovi roditelji, a isto
tako i ljudi u ozbiljnim godinama, poput mene. A to je moglo značiti
samo jedno: da smo svi skupa uskočili u udobnu obuću koja ne
proizvodi nikakve šumove, u obuću koju ne treba osobito čuvati, koja
se ne zaštićuje potkovicama i koja se ne popravlja nego se baca. I,
upravo zato što se tako lako baca, ta obuća ne nosi na sebi pečat naše
osobe i nema sposobnost da nešto važno kaže o nama. Izgubili smo
tako škripu cipela kao posljednje uporište, kao mjerilo koje nam je
pomagalo da se snađemo u vlastitom životu. To je valjda i razlog što
se taj život sasvim očito pretvorio u srljanje.
 PUMPERICE

Priznajte da je dobar ovaj naslov. Dobrih naslova ima dvije vrste.

Jedni jasno i glasno poručuju o čemu će u tekstu biti riječi, pa čitatelj
počinje čitati zato što ga ta tema zanima. Drugi su mutni i zagonetni,
te pozivaju čitatelja da otkrije o čemu se u napisu zapravo radi. Ovaj
moj naslov pripada u tu drugu skupinu: i vi ste se latili čitanja zato
što nemate pojma što su to pumperice, pa želite doznati što stoji iza
te riječi.

Zato ću vam odmah objasniti što je posrijedi: pumperice su

komad odjeće, hlače, a zovu se još i pumphozne. Možda ste ih nekad
vidjeli na filmu ili u televizijskoj seriji, osobito ako se radnja zbiva u
dvadesetim ili tridesetim godinama 20. stoljeća. Ali, gledajući te
filmove i serije, mogli ste steći krivi dojam i o pumpericama i njihovu
statusu: sve navodi na zaključak da su one bile tipične samo za
engleski i američki svijet i da su ih nosili isključivo pripadnici boljega
društva, kad igraju golf ili taj tamo njihov kriket. Ali, takav je dojam,
kažem, posve pogrešan. Jer pumperice smo imali i mi, a nosili su ih i
obični ljudi. Pumpericama mi mnogo dugujemo.

A nismo propustili ni da im odamo počast: u nekima od

najboljih naših filmova i one zauzimaju važno mjesto. Svakako se
sjećate nenadmašnog Golikova djela Tko pjeva zlo ne misli? E, pa
kad ga idući put budete gledali - a hoćete sigurno, jer svi ga
povremeno gledamo - obratite onda pažnju i na pumperice.
 Znam da se pitate kako ćete obratiti pažnju, kad vam još nisam
ni rekao kako pumperice izgledaju. Evo, dakle, žurim se da ispravim
taj propust.

U gornjem svome dijelu, oko struka, i dalje niz noge, one su bile
posve iste kao i sve druge hlače: imale su sa strane džepove, imale su
mali džepić za sat, imale su stražnji džep za novčanik, imale su gajke
kroz koje se mogao provući pojas ili gumbe na koje su se mogli
zakopčati hozntregeri. Njihova neobičnost počinjala je nešto niže.
Jer, one nisu završavale u visini članaka na nogama kao ostale hlače
(kod kojih je završetak uvijek bio obilježen pompoznim manšetama),
nego odmah ispod koljena: ondje su se nogavice širile u nekakvu
napuhanu formu (valjda su se hlače zato i zvale pumperice), a bile su
pričvršćene uz nogu gumom koja je bila u njih ušivena. Naravno,
potkoljenice nisu mogle ostati gole, pa su se uz pumperice nosile
osobite dokoljenke, u tonu s bojom hlača, a bile su načinjene od
vune.

Pa kad već spominjem materijal, da odmah naglasim: pumperice

su se izrađivale od nekih tkanina s dezenom, a često su bile karirane.
Ali, ne treba po tome nipošto zaključiti da su zbog toga bile znak
nekakve neozbiljnosti i ležernosti, nego su, naprotiv, poručivale da je
njihov vlasnik decentan i dobrostojeći čovjek. Jer, pumperice su
rijetko dolazile same: uz njih je redovito išao i sako, od iste tkanine
kao i hlače, ispod sakoa mogao je biti prsluk, a često se javljala još i
kapa, u obliku kačketa ili beretke. A uz tu se odjeću onda nosila i
kravata, pa kad biste na filmu nekoga vidjeli u tzv. američkom planu
(tj. snimljenog do koljena) niste ni po čemu mogli zaključiti da je na
njemu išta neobično; tek kad biste vidjeli cijelu figuru, onda bi vam
dužina hlača otkrila da je tu riječ o osobitoj odjeći i osobitoj prigodi.
 Ta prigoda bila je manje ili više vezana uz slobodno vrijeme, pa
se nastanak pumperica i datira u doba kad su se građani počeli češće
i masovnije baviti fizičkim aktivnostima. U pumpericama su oni
odlazili na izlete, na nogometne utakmice, na hipodrom, a koji put i u
ribičiju. A po tome se već vidi da pumperice nisu ništa drugo nego
stilizirana sportska odjeća. Izvorno, one su nastale za potrebe onih
koji se penju po planinama ili bazaju kroz šume, a ondje nije zgodno
da se čovjeku za nogavice hvata čičak niti da mu šiblje zapinje za
odjeću, pa su tako načinjene te hlače do koljena. A poslije su one
malo dotjerane i tako su se povezale uz pojam rekreacije, premda
nije bilo zabranjeno nositi pumperice i u svakoj drugoj prilici koja
nije posve formalna.

Po toj stilizaciji može se zaključiti da izvorna funkcija pumperica

nije bila strogo praktična, a da se ni poruka što je one odašilju nije
ticala isključivo društvenoga statusa njihova vlasnika, nego da su tu
postojala još i neka dodatna značenja. Ili, da kažem sasvim otvoreno:
taj je komad odjeće imao i važnu ulogu u odnosima između spolova.
Pumperice su, naime, bile dobar način da muškarci pokažu noge, bilo
ženama, bilo opet jedni drugima, jer dobro oblikovane noge nisu
samo estetska činjenica, nego su i dokaz snage. Nije u tome smislu
nikakvo čudo što su pumperice doživjele veliki uzlet upravo u ono
doba kad su i ženske suknje bile kratke, dakle u doba čarlstona. A uza
sve to, pumperice su uspostavile i neku vezu s tradicijom, pa iz te
veze crpile svoj društveni ugled: u 18. stoljeću dugo je vladala moda
kad su se nosile hlače do koljena i bijele čarape, u koje su ljudi onda
stavljali uloške, da im noge izgledaju jače.

A da su pumperice bile važne upravo zbog svojih poruka - što

socijalnih, što seksualnih — vidi se po tome što one zapravo nisu bile
praktične. Onaj njihov napuhani dio pleo se čovjeku oko nogu, znao
je zasmetati kod vožnje na biciklu, priječio je brz hod. Ukratko,
praktična svrha pumperica pomalo je gurnuta na marginu.
Uostalom, onaj tko se doista kanio penjati po brdima ili probijati
kroz šipražje, mogao je odjenuti one prave planinarske hlače, koje
također sežu do koljena, ali su uske i nemaju na sebi nikakvih
kerefeka. Njih još i danas nose konzervativniji planinari.

A prave pumperice pomalo su nestale. Nije ih uspjelo spasiti čak

ni to što su ih u jednom trenutku bile prihvatile i žene (u rano doba
uniseks mode, kad su one stavljale i kravate). Jer, ukus se
promijenio. Postalo je jasno da muškarci u tim hlačama izgledaju
smiješno, a da žene imaju i druge mogućnosti da otkriju noge. Tako
su pumperice zaboravljene toliko temeljito, da danas treba
objašnjavati što su bile i što su značile.

A ipak, ona potreba kojoj su one bar djelomično udovoljavale -

potreba sa pokazivanjem nogu - nije posve nestala. Zato se i sad
mogu ljeti na sredovječnim muškarcima vidjeti hlače što sežu malo
ispod koljena, a dalje su noge gole. Te hlače imaju točno istu duljinu
kao nekadašnje pumperice.
 MORNARSKO ODIJELO

Nema mi druge nego započeti ovo razmatranje primjerom iz

slikarstva. Činim to s nemalim strahom, jer sam svjestan da će ono
što sam ja kadar reći o likovnoj umjetnosti izazvati kod ljudi koji se u
nju razumiju u najboljem slučaju sažaljiv osmijeh. A ipak, tješi me
spoznaja da se slike i skulpture ne prave samo za stručnjake, nego i
za nas ostale, zato da bismo mi pred njima doživljavali svoje laičke
estetske ushite i pamtili svoje laičke asocijacije. A upravo od takve
jedne asocijacije i ja ću započeti.

Zapazio sam, naime, da ima više hrvatskih slikara koji na svojim

platnima tematiziraju uspomene iz djetinjstva, a nekako mi se čini da
je rodonačelnik toga malog trenda nitko drugi nego Miljenko Stančić.
Bilo kako bilo, kad se na tim slikama pojave djeca, ta su djeca vrlo
često odjevena u mornarska odijela. A ja sam - kao pravi amater -
postavio sebi ovo naivno pitanje: zašto su odijela baš mornarska i
zašto su nekad bila tako popularna?

Najprije sam morao konstatirati da su slikari, slikajući tu

dječurliju u mornarskim odijelcima, vjerni povijesnoj istini: u davna
vremena roditelji su doista tako oblačili svoju djecu. Zapravo, možda
ta vremena i nisu tako strašno davna, jer sežu do u polovicu 20.
stoljeća: mogu to dokazati vlastitim fotografijama na kojima se
pojavljujem u mornarskom odijelu. A onda su ta vremena prošla, i
danas više ne možete ni za lijek naći klinca koji bi bio tako odjeven.
Prema tome, nije zagonetna samo nekadašnja popularnost te odjeće,
nego je možda još zagonetniji njezin nestanak.
 A u pokušaju da se taj misterij nekako rasvijetli, dobro je možda
najprije opisati mornarsko odijelo. To neće biti teško. Ta su odijela
bila bijela ili plava, baš kao i kod pravih mornara, pa su plava služila
za hladnije razdoblje i imala su duge hlače, dok su bijela bila ljetna i
hlače su bile kratke. Na njihov mornarski stil upućivala su tri važna
signala. Prvo, bili su tu sjajni žuti gumbi s nacrtanim sidrom, a
gumba je bilo više nego rupica, te su očito služili za ukras. Onda, bila
je tu kapa, koja je straga imala dvije crne trake što su visjele niz vrat,
a sprijeda natpis od zlatno izvezenih slova, nešto kao ime broda ili
štogod slično. Napokon, bio je tu i osobit mornarski ovratnik, i on je
bio najvažniji: za razliku od ostalih ovratnika, imao je pravokutan
oblik i spuštao se niz pleća, a na njemu su bile ukrasne crte. Takva
odijela nosili su i dečki i curice, tek što je kod djevojčica umjesto
hlača bila suknja, a sve ostalo bilo je isto.

Već i po ovome kratkom opisu vidi se da se tu radilo o stilizaciji:

ta odijela nisu bila kopija pravih mornarskih odora, nego su na prava
odijela samo podsjećala, kao što ni današnje vjetrovke - sa svim onim
epoletama i džepovima - nisu prava vojna odjeća, nego na nju tek
aludiraju. Mornarsko je odijelo, dakle - ako mogu još jednom zaci u
područje na kojem sam stranac - zapravo imalo stanovitu likovnu
kvalitetu. Pitanje je samo odakle je ona došla i čemu je smjerala.
Meni se čini da su tu bile na djelu dvije vrste poruka.

Ponajprije, mornarska je odjeća bila egzotična. Naime, tvrdo

sam uvjeren da se ta moda rodila negdje daleko od mora, recimo, u
Beču ili u Parizu, dakle, na mjestima gdje sve u vezi s brodovima ima
neki prizvuk pustolovine i dalekih putovanja. A budući da je moda
niknula u građanskim krugovima, sve je to onda služilo kao
podsjetnik na ljetovanja na moru i na susrete s pravim mornarima.
Zato je tada i odjeća odraslih ljudi znala imati poneki detalj što je
podsjećao na mornarsku uniformu. U primorskim mjestima
prihvatili su tu dječju modu preko volje, i to samo zbog utjecaja
kopnenih modnih centara: u Splitu, Puli ili Zadru nisu vidjeli u
mornarima egzotiku, jer su ih susretali svaki božji dan.

Nadalje, mornarsko odijelo željelo je poručiti kako ga je izabralo

samo dijete, jer je takva odjeća, tobože, u skladu s njegovim željama i
maštarijama. Doista, djeca oduvijek rado sanjare o pustolovinama i
putovanjima, a to je bilo povezano uz brodove i plovidbu, baš kao što
je za današnje klince pustolovina izjednačena s raketama i
svemirskim letovima. Ukratko, htjelo se poručiti kako je obitelj u
kojoj djeca žive posve sretna, jer, eto, toj djeci omogućuje da se
odijevaju u skladu sa svojim snovima.

A zapravo je bilo sasvim obratno. Djeca tu odjeću nisu voljela,

što također mogu, ako treba, posvjedočiti vlastitim primjerom.
Razloga su bila najmanje dva: prvo, dijete se u mornarskom odijelu
osjećalo kao klaun, a drugo, ono ga je sputavalo i ograničavalo. A kad
to znamo, onda će nam odmah biti jasnije i zašto su mornarska
odijela nestala. Ključno je, ukratko, pitanje u kojim se prilikama to
odijelo oblačilo, jer nije se oblačilo uvijek, niti se za njim posezalo
slučajno.

Mornarsko odijelo bilo je, doista, neka vrsta svečane odjeće. U

njega su djecu odijevali nedjeljom, kad se išlo u prirodu ili u posjete,
dok su radnim danom - u školi i u igri - djeca nosila drugačiju robu.
Mornarsko odijelo bilo je dres za obiteljsko slobodno vrijeme. Prema
tome, ako je nestalo, mora da je nastupila neka razlika u načinu na
koji ljudi to slobodno vrijeme koriste.
 I doista, upravo se o tome radi. Nekada su ljudi provodili
slobodno vrijeme u vrlo umjerenoj fizičkoj aktivnosti, što znači u
šetnji, a šetnja se pak odvijala po pravilima, pa i u odjevnom pogledu.
Kad bi im navukli mornarska odijela, djeca nisu smjela trčati niti se
penjati na drveće, nego su pazila da se ne zaflekaju dok su hodala
stazom parka dva koraka ispred svojih roditelja, ližući pri tome
sladoled. Danas se, nasuprot tome, slobodno vrijeme provodi u vrlo
intenzivnoj fizičkoj aktivnosti, kao što je vožnja biciklom, veslanje ili
pentranje na brda, a za to je potrebno imati i osobiti kostim. Tu bi
mornarsko odijelce brzo postradalo.

A što je najbolje, taj današnji način provođenja slobodnog

vremena prakticiraju roditelji i djeca zajedno, pa su slično i odjeveni.
Dapače, dok se voze na biciklima, rolama i skejtbordima, roditelji sve
više liče na djecu, a i postaju sve djetinjastiji. Zato nije isključeno da
ih jednoga dana ugledamo kako paradiraju gradom u mornarskim
odijelima.
 MARAMA

Na zagrebačkoj tržnici' Dolac stoji na vidljivom mjestu jedna

skulptura. Prikazuje ona ženu s košarom na glavi: to je spomenik
kumicama, koje su nekada iz bliže i dalje okolice donosile u grad
poljoprivredne proizvode. Zašto kažem nekada? Zato što mi se čini
da taj spomenik nije podignut u čast prodavačicama koje nas danas
opskrbljuju sirom i vrhnjem, jajima i mrkvom, nego onima koje su na
Dolac dolazile onda kad je on istom ustanovljen, u tri desetim
godinama dvadesetoga stoljeća. Za takvo mišljenje imam jedan jak
razlog, a on je vidljiv i na samome kipu: ta žena, naime, ima na glavi
maramu, a današnje kumice maramu više ne nose. Marame jedva da
još postoje.

A to, naravno, pokreće pitanje zašto je tako. Meni se čini da je

marama - koja se još zove i rubac, a u Dalmaciji šudar - danas tako
rijetka upravo zato što je nekada bila jako česta. Imala je ona, da kle,
neka značenja, a mi smo je odbacili onda kad nam ta značenja više
nisu trebala. A da bi se sve to razumjelo, potrebno je najprije se
prisjetiti kako je to bilo s maramama i kako se razvijalo.

Prvi korak u tome smjeru mora biti opis načina na koji su se

marame vezivale. Na onoj skulpturi prikazan je najjednostavniji stil:
marama se složi u trokut, a onda se jedan njezin kraj pruži niz
zatiljak i pleća, a druga dva se međusobno uvežu ispod brade. Zato se
to zvalo zabraditi se. No, daleko od toga da bi to bila jedina
mogućnost vezivanja marame. Mogla se ona, recimo - i dalje savijena
u trokut - vezati posve obratno nego što je učinila ona brončana
kumica: tada bi jedna stranica onoga trokuta došla na čelo, jedan vrh
bi bio na zatiljku, dok bi se ostala dva vezala straga na vratu. Treći se
način rabio osobito onda kad bi bilo veliko spremanje, pa se trebalo
zaštititi od prašine: tada bi marama u sebi skupila svu kosu, a čvor bi
bio vezan na tjemenu. Bilo je, dakako, i drugih stilova, ali je valjda i
ovoliko dovoljno da se vidi kako su mogućnosti bile prilično
raznolike.

Kako će se te mogućnosti koristiti, ovisilo je prije svega o

društvenoj situaciji. Pa kad već govorimo o seoskim ženama koje
dolaze u grad, treba naglasiti da se marama nosila i u selu i u gradu,
tek što se to činilo na različite načine. Jednostavno rečeno, u selu je
upotreba marame bila zadana običajima i imala je složenija značenja,
dok je u gradu ona bila stvar mode i njezina uporaba bila je
slobodnija.

U selu su marame bile dio nošnje. Ne mislim tu na onu svečanu

nošnju izvezenu zlatom, nego mislim na nešto što bi se moglo nazvati
semantikom svakodnevne odjeće. Na selu se, naime, točno znalo
kakvu maramu može staviti neudana djevojka, kakvu mlada žena, a
kakvu starica, pa se po maramama na prvi pogled moglo vidjeti
kakva je bračnog i društvenog statusa osoba koja maramu nosi. Kao
signal služila je boja marame - bijela, crna, šarena - a onda i način
njezina vezivanja. Osobito se dobro to vidjelo kod starijih žena: one
se nigdje nisu pojavljivale bez crne marame, i bilo je uvijek velikih
natezanja s njima kad su se trebale slikati za osobnu iskaznicu. Kad
bi skinule maramu, njima je to bilo kao da su se neprilično odjevene
pokazale u javnosti.

U gradu su se u to doba marame nosile gotovo jednako često kao

i na selu. Ali, njihovo značenje bilo je drugačije: one nisu ništa
govorile o društvenom položaju osobe koja ih rabi, nego su prije
imale praktičnu pozadinu. Recimo, njihova upotreba ovisila je o
tome kakvo je vrijeme: kad bi bio jak vjetar, onda ste na pločnicima
mogli vidjeti mnoge žene pod maramama, jer se držalo da je to
najpraktičnije rješenje koje čuva frizuru. Zato i u mnogim filmovima
iz tih godina i najveće zvijezde hodaju po kiši zabrađene maramom.

A da je marama u nekom smislu bila čak i modni detalj, vidi se

po još dva primjera što ću ih navesti za ilustraciju. Prvo, početkom
šezdesetih pojavili su se tzv. šuškavci, to jest sintetički ogrtači, a tada
je uz muški šuškavac išla osobita kapa od istoga materijala, a uz
ženski marama. A to dokazuje da je maramu mogla staviti i žena koja
i te kako prati modu. Da je marama bila povezana s modom,
pokazuje i drugi primjer: marame su se, naime - a mislim tu na one
šarene i načinjene od svile - često nosile oko vrata, a ne na glavi:
lijepo dotjerane gospođe - s ogrlicom od umjetnih bisera i
namirisane parfemom Crna mačka - imale bi na plećima takvu neku
šarenu maramu.

Uostalom, maramu su stavljali i muškarci: nosile su se tada

zalizane frizure, pa je kosu trebalo disciplinirati, osobito noću, a za to
je bila najbolja upravo marama, koju je valjalo vezati otraga, po
gusarski. A kad se sve to zna, onda čovjeku i nije čudno što je
marama zadobila i nekakvu simboličnu vrijednost, pa je tako - kad je
bila izrađena od crvenog materijala - postajala pionirski ukras i
politički simbol.

I, kao što je marama postojala iz različitih razloga, tako je iz

različitih razloga i nestala: jedni su razlozi bili na selu, a drugi u
gradu. Na selu se promijenio način života, pa je pomalo nestala i
potreba da se odjećom signalizira nečiji društveni status. Na selu se
počelo živjeti kao i u gradu, te je i odjeća stala nalikovati na gradsku.
Tada, u drugoj polovici 20. stoljeća, seoske žene su se presvlačile, što
znači da su prelazile sa seoske na gradsku odjeću. I, upravo bi
maramu prvu odbacile, otkrivši kako ispod nje nemaju pletenice,
nego trajnu ondulaciju.

U gradu je nestanak marame bio posljedica rasta životnog

standarda. U doba dok je postojala, marama nije bila samo pokrivalo
za glavu, nego je bila i šal, grijač za križa, ukras, zaštita od sunca i
štošta drugo. A s vremenom su došle praktične kape, fini šalovi i
cijeli niz takvih stvari, a te su stvari obavljale posao bolje nego
marama, koja je bila više kao neko provizorno gešenje. Tako su
marame postale svuda prava rijetkost.

One kumice što su nekada dolazile na plac, novac od utrška

vezivale su u osobitu maramu koju bi stavile u njedra. Marama je,
dakle, služila i kao novčanik. A danas, kad su marame tako rijetke,
mogle bi kumice u svoj veliki novčanik staviti i koju maramu.
 KUTA

Još se i sad na radiju može čuti pjesmica što ju je nekada davno

snimio “Duo Hani”, a započinje riječima: U pola dva, upola dva.
Priča se tu kako djevojčice idu u školu i kako je u tome trenutku grad
prepun veselja. A najednom mjestu kaže se ovako:

A lake crne kute

ko da se ljude na sunce i dan.

Što se točno htjelo reći tim stihovima? Doduše, u tekstovima

zabavnih pjesama često se nađu i potpune besmislice; ali, ovaj tekst
napisao je Drago Britvić, a kod njega sve dolazi s nekim razlogom i
ima neku funkciju. Što je, dakle, pjesnik htio poručiti? Zašto su kute
crne i zašto se ljute na sunce i dan? Mislim da bi se vrijedilo potruditi
oko odgovora na ta pitanja, jer u njima se mnogo toga krije.

Pogledajmo najprije što su uopće kute. Kutom smo u doba

nastanka one pjesme nazivali ogrtač koji se navlači preko odjeće, ali
služi za boravak u zatvorenom prostoru. Sezao je otprilike do koljena,
kopčao se sprijeda i imao velike džepove. Izrađivao se od crnog
materijala koji se zvao glot, vjerojatno zato što je s jedne strane bio
gladak i sjajan. Od te tkanine pravile su se i gaćice za gimnastiku i
navlake za rukave, ali najviše je ona služila baš za kute, pa se kuta
zato katkada zvala glotmantl.
 Te su mantile nosili mnogi, i to kao neku vrstu radnoga
kombinezona. A pri tome, kute su se jasno razlikovale od drugih
vrsta radne odjeće, pa su zato odašiljale poruku o statusu onoga tko
ih nosi. Kutu su nosili oni koji su radili malo finije i malo čistije
poslove, pa ste je mogli vidjeti na prodavačima u dućanu, na
nastavnicima tehničkoga odgoja, na bibliotekarkama, na majstorima
koji popravljaju pisaće strojeve, i uopće, na ljudima koji rade nešto
važno. Nikome nije padalo na pamet da kutu navuče igdje drugdje
osim na radnome mjestu.

Dobro, reći će tkogod, ali u onoj pjesmici tvrdi se kako one

djevojčice imaju lake crne kute. Zašto su crne i zašto su lake, sad je
jasno: zato što nije ni bilo drugog materijala osim glota i zato što je
glot bio tanak. Ali, zašto ih nose baš školarke? E, pa zato što su kute
jedno vrijeme bile u školi obvezne.

Kad bi počela školska godina, i kad bi roditelji bili sazvani na

prvi sastanak, onda bi im se — nakon informacija o rasporedu sati,
ekskurzijama i dodatnim troškovima - uvijek govorilo i o kutama.
Đaci su, naime, morali imati kute; zapravo, bilo je u tome nekoliko
povijesnih razdoblja i nekoliko razvojnih stupnjeva. U pokušaju da
sve to nekako predočim, krenut ću od gimnazije, jer se ondje sve
bolje razabiralo, a onda ću se vratiti na one Britvićeve djevojčice koje
očito idu u osnovnu školu.

Kako je, dakle, bilo u gimnaziji? Živo se toga sjećam: mi smo te

kute doživljavali kao nekakvo priznanje, pri čemu nas je vodila
osobita pubertetska logika. Jer, kute su - barem u moje vrijeme - bile
obvezne za cure, a za dečke nisu. I, nama se činilo očitim zašto je
tako: zato da se cure ne bi odijevale kao dame, da ne bi nosile
prekratke suknje i izrezane majice, da bi se, ukratko, prikrila njihova
ženstvenost. A to je nama bilo dokaz da smo odrasli: naše kolegice
već su prave žene, a mi smo pak pravi muškarci, čim je potrebno
skrivati njihova tijela kutama da se mi ne izbezumimo. A najbolje je
od svega bilo to što su cure ipak znale tako skrojiti te kute i tako ih
nositi da je to bilo erotičnije od svake modne haljine. Tako se onda
svemu pridružio još i ugodan osjećaj da smo uspjeli prevariti školske
vlasti.

Drugačije je bilo u osnovnoj školi, jer ondje su kute bile obvezne

i za dečke. Oni su nosili nekakve haljetke od istoga onog glota, s
džepovima sa strane i s nešto drugih praktičnih dodataka. A
djevojčice su pak imale glotane haljine, pri čemu je izbor kroja i
dizajna bio prepušten invenciji njihovih majki. Glavna razlika u
odnosu na srednju školu sastojala se u tome što tu kuta nije imala
zadaću da štiti moral, nego da pripomogne izgradnji socijalizma, i to
na naš domaći način, naime prijevarom.

Jer, u to su se doba već počele zamjećivati socijalne razlike, pa

su neka djeca bila odjevena bolje, i češće su se presvlačila, a ostala su
imala otrcanu odjeću i u njoj su hodala stalno. A to je, dakako,
prilično odudaralo od onoga što se reklamiralo kao najveće
postignuće socijalizma, pa se naučavalo i u toj istoj osnovnoj školi: da
u socijalizmu svi imaju sve što im treba, da vlada jednakost i da se
društvo za svakoga brine. Kute su tako trebale prikriti i bogatstvo i
siromaštvo, i zato Britvić kaže da se odjeća na onim djevojčicama
ljuti na sunce i dan: kuta je bila nešto nametnuto, nešto
ideologizirano, nešto protivno proljeću i životnoj radosti.
 A kad je čovjek jednom uočio kako stoje stvari u osnovnoj školi,
onda je lako mogao uspostaviti analogiju s drugim područjima
života. Pa je mogao zaključiti kako kuta ni inače ne postoji zato da
zaštiti odjeću koja se ispod nje nalazi, nego zato da tu odjeću sakrije,
a time da sakrije i individualnost njezina vlasnika. Negdje u pozadini,
kuta je uvijek imala i značenje uniforme, a ljudi su to znali.

I zato su se javljale periodičke pobune protiv kuta.

Srednjoškolke su izmišljale razne načine da ih zaobiđu (odjenule bi
štogod drugo, pa tvrdile da im je kuta u pranju), roditelji su na
sastancima dizali bune protiv tog dodatnog troška, djeca su
izbjegavala kute koliko su mogla, čak i onda kad su se za njih počele
rabiti druge boje i drugi materijali, a ne samo glot. Kuta je bila
ograničavanje slobode, i svi su je tako doživljavali.

A onda je nestala. Dugo se pomalo gasila, kako su dolazile nove

mode i nove ideje. A definitivan udarac zadao joj je kraj socijalizma.
Nema više glota, a nema ni nekoga tko bi išao propisivati ljudima
kako da se oblače.

Ali, to ne znači da sad vlada neko šarenilo: baš suprotno od toga.

Kad pogledate razred u srednjoj školi, onda su svi đaci u džinsu i to je
posve isto kao da su u uniformi. Kad je uniformu nudila država, mi
smo je odbijali, a sad kad je nudi moda, mi je objeručke prihvaćamo.
A to dokazuje koliko je istinita ona teza koja kaže da totalitarno
društvo neće biti društvo oskudice, nego društvo obilja.
 ŠORC

Kad se čovjek bavi fenomenima svakodnevnoga života, onda mu

stalno prijeti opasnost od prebrzog uopćavanja. Uoči neku pojavu,
promotri je i opiše, pa zaključi kako je ona znak neke veće i važnije
pravilnosti; ali, onda se pokaže da se malko zaletio. Tako je i sa
mnom: čini mi se da u jednoj maloj stvari vidim važne povijesne
procese, ali me je strah da ne postupim brzopleto i lakomisleno. A
ipak, stvar o kojoj govorim toliko je sugestivna, da jednostavno ne
mogu odoljeti, te ću se ovdje svjesno izložiti riziku da ispadnem
smiješan. Riječ je, da prostite, o gaćama.

Moram objasniti i kako sam došao na to da se baš njima bavim.

Rado na televiziji gledam one emisije u kojima puštaju materijale iz
davnih vremena, gdje se vidi kako se nekada živjelo i kako je svijet
izgledao. A među tim materijalima opet osobito su česti sportski:
prikažu nam neko nogometno ili košarkaško prvenstvo, sa svim
protagonistima, sa svim rezultatima i sa svim posljedicama. Ali, i sa
svim obilježjima tadašnje igre i tadašnjih dresova. I, ja svaki put
doživim šok: zaprepastim se kad ustanovim kako su u igrača kratke
bile gaće i kako su im se gotovo cijele noge vidjele. Čini mi se tada
kao da gledam nešto neprilično, kao da se netko skinuo gol nasred
stadiona.

A nije prošlo ni tako mnogo vremena - možda nekih dvadeset i

pet ili trideset godina - a ipak se naše shvaćanje lijepoga i decentnoga
posve promijenilo. Igrači su tada - a mislim tu i na muškarce i na
žene — imali gaće koje jedva da su sezale do polovice bedara, i još su
imale i neke proreze sa strane, radi lakšeg kretanja. A da i ne govorim
o atletičarima, recimo o skakačima uvis: njima gotovo da je stražnjica
ispadala iz onih kratkih mudanata.

Danas je, dakako, posve drugačije: nijedan igrač neće izaći na

teren, a da ne odjene gaće koje sežu do koljena, jer sve drugo
smatralo bi se nepristojnim. Čak se tako odijevaju i rukometašice, pa
nam time oduzimaju i ono malo zadovoljstva što smo ga nekad
nalazili u promatranju njihove igre: ako smo već morali gledati kako
se žene nemilosrdno lemaju, imali smo barem vidik na njihove noge,
jer su nosile šorc (shorts). A sad više nemamo ni to.

I, tako dolazim do one moje općenite teze koju se ustručavam

iznijeti. Ako se, naime, po toj pojavi može išta zaključiti, onda je to
ovo: moda i moral nemaju nikakve međusobne veze, pa niti moral
ovisi o modi, niti moda o moralu. A bilo bi logično da bude sasvim
obratno. Čovjek bi očekivao da se u liberalnijim vremenima, kad su
zakoni javnoga ćudoređa malobrojniji i opušteniji, ljudsko tijelo više
pokazuje i da igra veću ulogu u javnosti; i, analogno tome, kad su
moralni zakoni stroži, da se tijelo nastoji što više sakriti, ili barem
izbjeći da se ono odviše ističe.

A u ovome s gaćama imamo posve suprotan primjer. Jer, svatko

tko je u ono doba živio, sjetit će se da je prije tridesetak godina
javnost bila mnogo stroža u pitanjima tijela i spola nego što je danas.
Nije se onda u svim filmovima i televizijskim serijama neprestano
govorilo o seksu, niti se vlastita spolna orijentacija razglašavala na
sve strane, niti su se organizirale tribine o tinejdžerskoj
kontracepciji. A ipak, gaće su bile kratke, tijelo je bilo slobodnije.
Nasuprot tome, danas je oko nas mnogo više seksa, a gaće su ipak
duge, čak i onda kad je ta dužina samo na smetnju. To je pravilo
toliko čvrsto, da smo se od kratkih gaća posve odvikli, pa su nam one
jednako zazorne kao kad u istim onim starim emisijama vidimo kako
gosti naveliko puše.

Pomišljam zato da se tu možda radilo o nekoj vrsti

kompenzacije: ako već u ono doba nismo smjeli mnogo govoriti o
spolnosti, mogli smo barem izložiti vlastito tijelo i promatrati tuđe.
Zaključujem to po tome što pravilo kratkih gaća u ono vrijeme nije
vrijedilo samo za sportaše, nego i za sve nas ostale. Navest ću samo
dva primjera.

Prvo su kupaće gaće. Kao što i sami znate, i one su danas duge
do koljena i smatra se prekršajem ući u more ili u bazen u bilo čemu
drugome. A u moje vrijeme, kupaće gaćice bile su karakteristične
upravo po svojoj oskudnosti, pa su bile duboko izrezane, tobože zato
da se uhvati što više sunca, a zapravo zato da se pokažu odgovarajući
mišići.

Drugi su primjer kratke hlače. Njih su ljeti nosili i ozbiljni ljudi u

godinama, a ta ozbiljnost vidjela se i po tome što su te hlače bile
posve iste kao i duge, samo bez nogavica. Imale su dakle, džepove sa
strane i stražnji džep i mali džepić za sat. Ali, i one su bile duge samo
do polovice bedara, ne dulje.

E, ali ima tu jedna kvaka: hlače su tada bile kraće, ali su se zato
nosile mnogo rjeđe i u strogo određenim prilikama. A to znači da su
se mogle odjenuti samo u nekim neformalnim i ležernijim
situacijama, pri odlasku na plažu, u ribičiju, u najboljem slučaju u
obližnji dućan. Nije dolazilo u obzir da čovjek u kratkim hlačama ode
u kino ili na utakmicu.

A danas je obratno: hlače su nešto dulje, ali se zato nose češće.

Studenti dolaze u kratkim hlačama na fakultet, a njihov primjer
slijede i neki profesori. U kratkim hlačama ljudi paradiraju po
šoping-centrima, po muzejima i galerijama, po središtu grada.
Čovjeka u kratkim hlačama možete vidjeti praktički svuda i nigdje
mu se nećete osobito iznenaditi.

A iz toga slijedi da ona moja pomalo neoprezna teorija ipak ima

neki temelj. Ispada, naime, da je prisutnost tijela u javnome prostoru
konstantna, a da duljina gaća — sportskih i svih drugih — o tome
svjedoči željeznom logikom. Evo: onda kad je moral restriktivniji,
kad se o tijelu šuti, ono se probija iz odjeće u javnost, a onda kad je
moral slobodniji, pa se o tijelu govori, ono se drži svojega
specijaliziranog područja.

Ili je i to samo pitanje estetike, odnosno ukusa, dakle pitanje

koje s moralom nema baš nikakve veze? Jer, na istim onim starim
snimkama vidimo i da smo nekada nosili zvonaste hlače i cipele s
debelim đonovima, kakve danas ne bismo stavili na sebe ni da nam
netko prijeti puškom. I, to nam se tada sviđalo. A ja sam gotovo
siguran da će nam se opet jednom sviđati, pa zato ne isključujem ni
mogućnost da se na stadione vrate normalne sportske gaće.
 SRCE

Kad sam pošao u gimnaziju, prvi put sam se susreo s

petrarkističkom poezijom. I, moram vam reći da sam s njom imao
priličnih poteškoća. Ne zato što mi se pjesme ne bi sviđale, nego zato
što mi se činilo da ja nisam dovoljno pametan da ih na pravi način
razumijem. Imao sam, naime, dojam da ja svojim čitanjem unizujem
te tekstove i razbijam njihovu čaroliju. A sve to zato što bih se nad
svakom petrarkističkom pjesmom redovito sjetio šivaćeg pribora
svoje majke.

Taj pribor stajao je u kartonskoj kutiji za cipele i u njemu je bilo

svakakvih zanimljivih stvari koje, međutim, djeca nisu smjela dirati.
Ali, jedna od tih stvari često se pojavljivala izvan kutije, pa bi čak
ponekad stajala negdje samostalno i mogli smo je promatrati. Bio je
to jastučić za igle u obliku srca. Bio je velik otprilike kao dječji dlan i
načinjen od tamnocrvenoga samta, a imao je i kratku uzicu uz pomoć
koje se mogao negdje objesiti.

E, taj je jastučić meni padao na pamet svaki put kad bih čitao
kakvu pjesmu u kojoj se govori o tome kako ljubavne strijele
probadaju nečije srce. Te strijele meni su se činile nalik na one
materine igle i ja tu sliku nikako nisam mogao istjerati iz glave. A bio
sam uvjeren da time banaliziram poeziju, kao da se s njom rugam.
Zato sam jedno vrijeme izbjegavao petrarkističke pjesme.
 Ali, zato sam čitao druge, recimo romantičarske, pa sam vidio da
se i u njima spominje srce, doduše, ne više u vezi sa strijelama, nego
na neki jednostavniji način, kao u Preradovića: Tko je, srce, u te
divno, da si tako sad nemirno. To mi je bilo mnogo prihvatljivije, jer
nije vuklo na šivaći pribor. O srcu se dakako, govorilo u mnogim
pjesmama, pa sam se pomalo i ja, čitajući ustrajno, na njega
naviknuo i tako se pripremio da se opet vratim petrarkističkoj
poeziji.

Ali, kad danas o tome mislim, nekako mi se čini da se tu ne radi

samo o sazrijevanju moga odnosa prema pjesništvu, nego da je na
sve to utjecao i svijet kakav je tada bio. U ono je vrijeme, naime,
srdaca bilo oko nas mnogo više nego sad, viđali smo ih češće i za njih
češće čuli, pa smo pojam srca i u poeziji lakše prihvaćali.

Postojao je tada, recimo, notesić u obliku srca. Nije bio veći od

onoga materinog jastučića za igle, ali imao je tvrde crvene korice i
unutra ružičaste listove. Ne znam točno čemu je služio, ali sam ga
viđao kod djevojčica. Ne isključujem čak ni mogućnost da je to bila
neka vrsta priručnog spomenara, jer veliki spomenari stajali su kod
kuće, a u njima su se - po naravi stvari - također mnogo crtala srca.

Onda, izrađivali su se ukrasni jastuci u obliku srca. Tada su,

naime, bili uobičajeni veliki bračni kreveti koji su se svakoga jutra
pomno namještali i prekrivali, a na njih se stavljala velika lutka iz
Trsta, jedan valjkasti jastuk izvezen ružama, i nekoliko manjih
jastučića u obliku srca. U spavaću sobu nije danju nitko ulazio, ali se
ta dekoracija smatrala neizostavnom: gotovo kao da su ona srca
svjedočila kako je u tom krevetu bilo ljubavi i garantirala da će je biti
i ubuduće.
 Od predmeta u obliku srca spomenuo bih još djevojačke torbice i
malene novčanike. Tih stvari svakako je bilo još, ali ja ih se više ne
sjećam, premda imam jak osjećaj da sam u ono vrijeme bio okružen
srcima. Možda to dolazi i odatle što su se srca pojavljivala kao
dekoracija na različitim predmetima: uobičajena su bila na poleđini
džepnih zrcala, pa na zaručničkim fotografijama, a onda i na čašama
i pepeljarama. Srce se smatralo jednim od najboljih ukrasa koji
svuda mogu dobro doći.

A to je donekle neobično. Srce, naime, simbolizira ljubav, kao

što svatko zna. Ali, u ona se vremena nije baš mnogo govorilo o
ljubavi. Ili, da kažem određenije, nije se govorilo u svakodnevnom
životu, na mjestima gdje su se pojavljivali oni predmeti ukrašeni
srcima. Jer, ljudi su tada bili zaokupljeni brigom za obitelj, novčanim
nevoljama, koji put i političkim strahovima, a ljubav im se činila kao
nekakva laka i uzgredna stvar, kao nešto što se tiče slobodnog
vremena, i to samo u jednoj životnoj dobi. Najviše što su sebi
dopuštali, bilo je da poslušaju, ili i sami zapjevaju, kakvu sjetnu
ljubavnu pjesmu, i to je bilo sve. Bili su sramežljivi, pa su zato ljubav
jako rijetko spominjali. Ljubav se, zapravo, svodila na ono što se
zbiva između djevojaka i mladića, a o bračnoj ljubavi, ljubavi prema
djeci, ljubavi prema prijateljima, nije se uopće raspravljalo, niti je tko
mislio da je to važno. I, ja nekako mislim da se ta odsutnost govora o
ljubavi onda nadomještala svim onim mnogobrojnim srcima oko nas.

A onda su ta srca počela nestajati. Počela su nestajati nekako baš

u ono vrijeme kad se o ljubavi stalo govoriti otvorenije i češće.
Pojavili su se prosvjetitelji koji su krasnoslovili o raznim oblicima
ljubavi, o načinima da se ona unaprijedi i sačuva, a digao se i zastor
nad spolnim životom i mnoge do tada nedodirnute teme ušle su u
javni prostor. Odjednom se počelo činiti kako su sva ona srdašca oko
nas ili previše priprosta ili previše slatkasta da bi mogla izraziti svu
onu kompleksnu problematiku za koju smo odjednom postali svjesni
da u ljubavi postoji. O ljubavi smo sad govorili na drugačiji način,
možda pametnije, ali u isto vrijeme i grublje i izravnije. Počeli smo se
s njome nositi kao s ozbiljnim problemom umjesto da joj se
sentimentalno prepuštamo crtajući srca po svojim tekama.

A ipak, ostala je čežnja za onim nekadašnjim jednostavnim i

pekmezastim shvaćanjem ljubavi. Zato postoje prilike kad se tome
shvaćanju vraćamo i kad se pretvaramo da još vjerujemo u njega. Te
su prilike svadba i Valentinovo. Pa je li čudo što tada sve vrvi srcima,
od papira, od tkanine i od kolača?

A ja sam nastavio čitati poeziju i trebalo mi je mnogo toga

čitanja da shvatim ono što mi je od početka bilo pred nosom: nema
nikakva proturječja između petrarkističkog srca probodenog
strijelom i onoga materinog jastučića za igle. Jastučić je, naime, i
načinjen u osloncu na jednu poetsku konvenciju koja je vrlo davno
započela. Bio je to zapravo petrarkistički jastučić.
 GLJIVA

Postoje mislioci koji svoje stavove o umjetnosti vole uobličiti u

efektne aforizme. Tako je jedan od njih rekao otprilike ovako: Onaj
tko je prvi usporedio ženu s ružom bio je genij, a onaj tko je to učinio
drugi, bio je budala.

Dobro vidim sve nedostatke te tvrdnje, ali sam svejedno u

iskušenju da u nju povjerujem. Razlog je u tome što sam se kroz život
često susretao s metaforama koje su izvorno inventivne i slikovite, ali
su se upotrebom toliko otrčale, da se čovjek pita kako je moguće da
još uvijek postoji netko tko ih je spreman upotrijebiti, i to sa žarom,
kao da ih je upravo on toga časa sam izmislio. Jedna je od osobito
čestih fraza i ona koja kaže da je nešto (recimo: problemi) nicalo kao
gljive poslije kiše. Taje izreka već i u doba moga djetinjstva bila posve
olinjala i ja sam je redovito zapažao u novinama pa sam se znao i
ljutiti zbog njezine prečeste upotrebe.

Doduše, ta ljutnja možda je više imala uzrok u meni samome,

nego u objektivnoj učestalosti te uzrečice. Jer, ja sam riječ gljiva prije
upoznao kao metaforu, nego kao izvorni pojam: djetinjstvo sam
provodio u gradu, nisam baš često odlazio u šumu, pa tako nije bilo
ni prilike da vidim gljive na njihovu staništu, ni prije kiše, a ni
poslije. Tako se meni riječ gljiva vezala za predmet koji je samo imao
oblik gljive, a inače je bio najobičniji komad drva, pa nije mogao
nicati. Taj predmet nalazio se u kartonskoj kutiji za cipele u kojoj je
moja majka držala pribor za šivanje.
 Gljiva je bila duga otprilike deset centimetara i imala je klobuk
promjera sedam ili osam centimetara, a taj je klobuk s gornje strane
bio zaobljen, baš kao i kod prave gljive. A onda, bila je tu i nožica,
opet kao kod prave gljive, možda tek nešto duža i pravilnija. Ta gljiva
- koja se isključivo tako i zvala - služila je za krpanje čarapa, a to se
stručnim izrazom zvalo štopanje.

Evo o čemu se radilo. U to doba još nije bilo sintetike, pa su zato

čarape bile ili pamučne, ili vunene. Vunene čarape izrađivale su se
kod kuće, štrikanjem na četiri igle, i one su se nosile isključivo zimi.
Pamučne čarape kupovale su se u dućanu i pažljivo čuvale; one su se
nosile veći dio godine. Ali, i jedne i druge od upotrebe bi se najprije
istanjile, a onda i prošupljile: iz cipele bi provirila ružičasta peta, pa
ste na ulici mogli ustanoviti da prolaznik ispred vas ima rupe na
čarapama. To se zvalo krumpir, tko je imao te krumpire na petama,
taj ili je bio samac, ili mu je žena bila nemarna i nije ga baš voljela.
Jer, postojao je lijek za te krumpire: čarape je samo trebalo štopati.

Štopanje treba jasno razlikovati od krpanja. Krpanje se sastoji u

tome što se na poderano mjesto stavi komad tkanine (po mogućnosti
iste boje kao i podloga, ali ne nužno), a onda se ta zakrpa pričvrsti
koncem. Štopanje je nešto drugo, jer tu konac kojim se šiva ujedno
služi i kao zakrpa: preko rupe se na osobit način načini mreža od tog
konca, i tako on onda pokrije onaj krumpir. Za to je, dakako,
potrebna osobita vještina, i bilo je lijepo gledati kako taj proces teče i
kako rupa polako nestaje. Ali, za taj posao bila je potrebna i ona
gljiva.
 Jer, štopati se ne može nikako drugačije nego samo tako da se u
unutrašnjost čarape stavi neka čvrsta podloga, kako bi tkanina
stajala ravno i kako bi se konac mogao pravilno plesti i stvarati novu
tkaninu. E, za tu svrhu služila je drvena gljiva. Ona je svojim
primjerom, a onda i svojom zaobljenošću, savršeno pristajala u petu
od čarape, i kad bi je čovjek onamo smjestio, pretvarala se u idealno
pomagalo. Bez nje štopanje nije nikako bilo zamislivo.

Doduše, ponešto ju je moglo zamijeniti. U ono sirotinjsko

vrijeme, kad se ništa nije bacalo, nisu se bacale ni stare žarulje,
premda se nisu mogle upotrijebiti ni za kakvu svrhu. Osim jedne:
žarulja je mogla poslužiti umjesto gljive prilikom štopanja čarapa.
Imala je, naime, i glatkoću i oblinu i čvrstoću, a i sve druge osobine
koje su za tu svrhu potrebne. U šivaćem priboru obično su stajale i
gljiva i žarulja, pa je jedna priskakala ako druga zataji. Žarulja je pak
izvorno bila dio one čarolije koju je činila električna struja i sve u vezi
s njom: teško je bilo zamisliti tu nevidljivu silu koja teče žicama i
obavlja različite poslove, pa nam onda uz pomoć žarulje još i svijetli.
A štopanje je također bilo neka vrsta čarolije, te nije bilo neobično što
štopanje i žarulja idu zajedno.

Isto nas je tako samo u prvi mah čudila podudarnost krojačkih i

sportskih termina: u nogometu je također postojalo štopanje, a to je
bilo štopanje lopte. Mi smo najprije naivno mislili da je riječ o
krpljenju poderotina na kožnom omotaču toga sportskog rekvizita,
ali smo onda razumjeli da se tu zapravo radi o zaustavljanju lopte:
ona leti brzo i visoko, a igrač je onda osobitim zahvatom štopa, to
jest potpuno umiruje. Uvidjeli smo da je podudarnost termina
logična, jer i tu je, kao i kod onoga kućnog štopanja, potrebna
vještina koja nije dostupna svakome.
 Napokon, bilo nam je razumljivo i to što postoji obrt koji se zove
umjetno štopanje, pa nad vratima lokala stoji natpis koji upravo na
to upozorava. Umjetno štopanje provodilo se osobito na ženskim
čarapama, koje su se zvale najlonke i često su se kidale (govorilo se:
otišla je očica), a to se onda moglo reparirati u tim firmama u kojima
su radile sve neke ozbiljne gospođe. Ondje se štopanje nije obavljalo
ručno, nego uz pomoć osobitih strojeva koji su tiho i elegantno zujali,
a to je izgledalo kao da ste došli kod zubara, jednako tajanstveno i
jednako fino.

A onda je došla široka upotreba sintetike i otada se sve

promijenilo. Sintetičke čarape nisu se dale štopati, a isto je vrijedilo i
za druge odjevne predmete koji su se nekada podvrgavali umjetnom
štopanju, poput, recimo, finoga rublja. Ono što se nekada štopalo,
sada se baca onoga časa kad se pojavi rupa; čak se ni veći komadi
odjeće ne krpaju, nego se zamjenjuju novima. Pa nešto mislim: što bi
bilo da smo u ono davno doba mogli vidjeti današnje ljude kako
bacaju čarape i košulje, ni ne pokušavajući ih zaštopati? Sigurno
bismo zaključili da su se najeli ludih gljiva.
III.
 BLATARICA

Ako se nađem u središtu grada u doba kad firme imaju

podnevnu stanku, uvijek promatram poslovne ljude i mislim o tome
kako im nije lako. Zvaču nekakve brzogrize, zavidno zirkaju na goste
što sjede pred kavanama, nervozno pogledavaju na sat. A pri tome ih
dave kravate i stišću špicaste cipele. I, vjerujem da su im upravo
cipele teže od svega, i da one imaju u sebi nešto simbolično.

Jer, svi su ti poslovnjaci mladi momci, pa su cipele nazuli prvi

put u životu onoga istog dana kad su se zaposlili. Do tada su, naime,
hodali u tenisicama: još tamo od vrtića, pa preko osnovne i srednje
škole, sve do fakulteta, nisu nikako izlazili iz udobne i praktične
sportske obuće. A onda su im u poduzeću diskretno stavili do znanja
kako je na poslu obvezno odijelo i kravata, dok tenisice nikako ne
dolaze u obzir. I, vjerujem da im je to velika muka. A još im je veća
muka u tome što cipele treba održavati, a oni niti za to imaju
potreban pribor, niti u tome imaju prakse.

I doista, cipele se danas doimaju kako nekakav relikt iz starih

vremena. A u tim starim vremenima cipele gotovo da su bile i jedina
obuća. Obuće je, naime, tada bilo dvije vrste: jedno su bile čizme
(češće gumene nego kožne), a drugo cipele. Cipela je bilo neizmjerno
više i one su činile valjda devedeset i pet posto svega što su muškarci,
žene i djeca obuvali. A koža od koje su cipele bile načinjene tražila je
pažnju i njegu, pa je zato svako kućanstvo bilo opskrbljeno
pomagalima koja su tome služila. Obično je postojala ladica u
kakvom niskom ormariću, ili čak i zaseban sandučić negdje u špajzi,
gdje je sav taj pribor stajao i odakle se vadio kad je trebalo čistiti
obuću.

A to nije bio ni malen ni nevažan posao, a nije bio ni pogodan da

se obavlja bilo gdje: bilo je tu uvijek nekakva dodatnog prljanja, pa su
se zato cipele čistile u dvorištu, ili, ako dvorišta nije bilo, na balkonu.
Iznio bi se van onaj sandučić, a onda bi počela osobita procedura.

U sandučiću je, naime, bilo nekoliko vrsta četaka. Po redoslijedu

uporabe, prva je na redu bila tzv. blatarica: to je bila ona četka uz
pomoć koje su se s cipela uklanjale deblje i teže naslage nečistoće.
Trebalo je pričekati da se blato dobro osuši, pa ga onda iščetkati tom
blataricom. Zato je ona imala osobit oblik: dok su ostale četke bile na
oba kraja zaobljene, ona je na jednoj strani završavala suženjem nalik
na brodski pramac, pa je čovjek pomišljao da je takva radi
aerodinamike. Jer, njome je trebalo oštro i energično razmahivati da
bi se blato skinulo. A bila je i pogodna za to, jer na njoj su dlake bile
čvrste, načinjene od nekoga osobitog materijala, pa je blatarica u
većini slučajeva bila učinkovita.

Kad bi se tako pripremio teren, valjalo je cipelu namazati. U

onom sandučiću nalazila se tanka i okrugla limena posuda s kremom
za cipele, koja se po domaću zvala viks, a u Dalmaciji patina. Ona se
nanosila uz pomoć osobite četke koja je najviše nalikovala na četkicu
za zube, tek što je bila nešto veća. Bilo je važno pastu (to jest šukrem)
ravnomjerno razmazati. Kad bi koža dobro upila kremu, došlo bi na
red glancanje: površinu cipele trebalo je trljati osobitom, vrlo mekom
četkom, od čega je onda koža dobivala visoki sjaj. Na kraju bi cipele
zablistale, i čovjek bi znao da može krenuti u život.
 Jer, u to je vrijeme čistoća cipela bila silno važna stvar. Bilo je
ljudi koji su svoje bližnje procjenjivali isključivo po cipelama. Držalo
se da je sramota hodati naokolo prljave obuće, a da onaj tko tako
hoda nimalo ne drži do sebe, pa da mu se onda ni inače ne može
vjerovati. Zato kažem da je pribor za čišćenje obuće bio neizostavan
dio opreme u svakoj obitelji, a kad se išlo nekamo na put, onda se i
taj pribor nosio sa sobom. Na školskim ekskurzijama i skupnim
ljetovanjima među omiljene zabave pripadalo je i stvaranje
takozvane glanc-viks kompanije, koja je noću mazala po licu
kremom za cipele one članove grupe koji su bili antipatični.

Koliko je važna bila čistoća obuće, može ilustrirati podatak da je

u to vrijeme u svim gradovima - ne samo u velikima, nego i u posve
malima - uvijek postojala i ulična služba čišćenja cipela. Na uglovima
su se vidjeh ljudi kako sjede na niskim stoličicama i glasno vabe
potencijalne mušterije. Pred sobom su imali cijeli svoj dućan, koji bi
po završetku radnoga vremena uprtih na leđa i odnijeli kući. Bio je to
zapravo omanji sanduk, koji je sa stražnje strane imao vratašca, pa se
u njega stavljao pribor za čišćenje obuće. A na gornjoj površini toga
sanduka postojao je metalni kalup u obliku ljudske stope. Klijent bi
prišao, stavio nogu na tu stopu, i toga časa uspostavio bi se između
njega i čistača poslovni odnos.

A ulično čišćenje obuće nalikovalo je na nekakav obred, i s

obzirom na predmete koje je uključivalo i s obzirom na tehnološke
procedure. Jer, majstor bi vam najprije u cipelu sa strana ugurao dva
tanka komada kože, tako da vam ne isprlja nogavice kad bude čistio
cipelu. Potom bi posegnuo za četkama i kremama kakve vi kod kuće
niste imali, pa biste odmah znali da ste došli k pravom profesionalcu.
A onda, taj bi profesionalac nastojao da i sam njegov rad bude
atraktivan: četkao je cipelu u širokim zamasima, rabio osim četaka i
krpe, a pri tome bi još i pjevao ili barem zviždukao. A zviždukao je
zato što je znao da ćete mu za njegov posao pošteno platiti. I, eto: ne
treba vam boljega dokaza da je čistoća cipela bila važna, dovoljna je
činjenica da se od čišćenja moglo živjeti.

A onda su ta vremena prošla. Došla je moda antilop-cipela, pa

moda gumenih, pa su napokon zavladale ove sadašnje tenisice. Tu za
čistače više nije bilo posla, i oni su pomalo nestali s uličnih uglova.
Danas više nigdje ne možete naći čistača da vam očisti cipele, ni da
vam se o glavi radi.

A ne radi vam se o glavi, jer cipele nosite rijetko: obuvate ih za

posao, a čim dođete kući, prelazite u tenisice. Ne treba vam više ni
pribor za čišćenje cipela, jer tenisice se naprosto peru. Nema ni četke
blatarice, premda blata nije nestalo. Tek što je možda postalo manje
doslovno, a više simbolično.
 BANDERA

Ma dobro, znam i ja da se ne kaže bandera nego električni stup.

I, znam isto tako da nema toga lektora koji bi mi tu riječ ostavio u
tekstu bez dobra objašnjenja, pa se zato žurim da to objašnjenje i
dadem. Neću se pozivati na ugledne hrvatske pisce koji rabe taj
termin (recimo, na Krležu), nego ću naprosto podsjetiti na karakter
ovih napisa: oni govore o stvarima koje nestaju ili su već nestale, što
znači da će i bandera završiti u ropotarnici. Zato mi dopustite da tu
stvar barem sada, na rastanku, nazovem njezinim nekadašnjim
imenom.

A da bandera nestaje, nema nikakve sumnje. Pri tome je njezin

nestanak još znakovitiji i dramatičniji nego kad je riječ o stvarima
koje s banderom dijele sličnu sudbinu. Zašto je upravo tako, pokušat
ću ovdje odgovoriti. A da bih to mogao, moram najprije objasniti o
čemu je točno riječ.

Doista, bandere su bile baš stupovi za električne žice, kao što

lektori i hoće da kažemo: nemaju one, dakle, veze ni sa kakvom
zastavom (bandiera), bez obzira na to što su po njoj dobile ime.
Bandera je čedo jednoga sasvim određenog povijesnog razdoblja, a to
je ono kad je k nama počela masovnije pristizati električna struja. Tu
struju trebalo je nekako kroz žice voditi po ulicama do kuća, a za to
su služile bandere. Bilo ih je dvije vrste.
 Jedno su bile drvene: bio je to vitak, na vrhu zašiljen stup visok
nekih desetak metara, obično premazan osobitim sredstvom za
zaštitu drva. Po tome kako su bandere bile ravne, može se zaključiti
da su bile načinjene od jele ili kojeg drugog crnogoričnog stabla. U
svakom slučaju, taj stup bio je zabijen u zemlju nekih pola metra,
ponegdje još i dodatno učvršćen betonom. Na vrhu je bandera imala
nekoliko željeznih nosača u obliku slova L, na kojima su bile
keramičke čašice:, keramika je dobar izolator, pa se oko tih čašica
motala žica kroz koju je struja išla od stupa do stupa.

Druga vrsta bandera bile su metalne: bile su kvadratičnoga

profila, dolje malo šire, gore malo uže, a bile su načinjene od
pljosnatih željeznih sipki. Na vrhu su imale poprečni dio tako da su
ličile na slovo T. I one su, dakako, imale keramičke čašice za vođenje
žice.

A ipak, koliko god da je sve to bilo zgodno i napredno, ipak se

povremeno i kvarilo, i tada su dolazili električari, pa su se penjali na
bandere. I, mogu vam reći da je to bilo silno zanimljivo. Na drvene
bandere penjali su se uz pomoć osobitih pomagala koja su bila
pričvršćena na obuću: bile su to dvije šipke duge oko pola metra i
svijene u luk, a po sebi su imale zupce. Ti zupci bi se zabijali u drvo
bandere i tako se električar pomalo penjao, pomažući se još i
konopcem kojim se oko pojasa vezivao za stup. Mi smo uvijek mislili
kako bi fino bilo imati te penjalice pa bi se lako verali na stabla.

Na one druge bandere električari su se penjali uz pomoć malih

željeznih kuka koje su također bile pričvršćene na cipele, a savršeno
su se kvačile za spojeve onih metalnih sipki. I tu bi se električar,
stigavši na vrh, fino zavezao osobitim pojasom, pa bi mu obje ruke
bile slobodne.
 A nama je to bilo zanimljivije od svakog lunaparka. Bilo nam je
logično što razna tehnička čuda dolaze upravo uz struju, jer je struja i
sama po sebi bila čudo. Na banderama su se, recimo, nalazili zvučnici
razglasa, iz kojih je dolazila glazba i govor: gotovo da smo bili sigurni
kako sve to putuje upravo kroz one električne žice. I zato smo
električnim stupovima davali prikladno mjesto i u svome životu.

Recimo, koristili smo ih za određivanje udaljenosti. Vladalo je

uvjerenje da od stupa do stupa ima točno pedeset metara, pa su nam
bandere bile mjera kad bismo se utrkivali, a osim toga, brojeći
bandere mogli smo izračunati koliko otprilike ima od kuće do škole.
A kad bismo išli na put, onda je bilo lijepo kroz prozor motriti
smjenjivanje električnih stupova, koji su uvijek nekako pratili prugu
(a ponegdje i cestu): kreneš od jednoga stupa, pa gledaš kako se žice
spuštaju do neke najniže točke, a onda se počinju dizati i dizati, i baš
kad pomisliš da će otići u nebo, presiječe ih novi stup i one se opet
počinju spuštati.

Ne bih sad znao reći što je bilo prije, što poslije, ali nekako mi se
čini da su se stvari zbivale usporedno. Da su, dakle, bandere počele
nestajati upravo u ono vrijeme kad smo mi shvatili da one imaju i
nekakvu povijest i da ta povijest ima i svoju vrlo tamnu stranu. Da
kažem nešto prvo o nestanku, a onda o povijesti. Ponajprije, ljudi su
utvrdili da su bandere nesigurne, jer su na njima žice izložene
utjecaju hladnoće, vrućine, kiše i vjetra, pa se lakše kvare, a da i ne
govorimo kakve štete mogu nanijeti ptice. Zato su odlučili električne
vodove ukopati u zemlju i bandere su počele nestajati s naših ulica.
 A u isto to vrijeme, mi smo u udžbenicima povijesti i u nekim
dokumentarnim filmovima viđali slike koje su nas potresle: u vrijeme
rata - kod nas i u svijetu - imali su običaj vješati ljude na bandere.
Dobro smo mi uviđali da su to činili zbog toga što po gradskim
ulicama prolazi mnogo ljudi, a ono pogubljenje trebalo je da te ljude
zastraši i da im posluži za primjer. A ipak, bilo nam je jezivo što su tu
spojene dvije posve suprotne stvari: struja, odnosno svjetlo, kao znak
progresa i ljudske domišljatosti, i vješanje, kao posljedica onoga što
je u čovjeku mračno i strašno. I, činilo nam se da je ovo drugo
prevladalo i stavilo u svoju službu ono prvo.

Zato smo sa zadovoljstvom promatrali polagano nestajanje

bandera. U jednu ruku, bio je to znak napretka, jer podzemni vodovi
bili su moderniji i bolji od onih na stupovima. A drugo — i važnije —
nekako se činilo da smo sad zaštićeni i od nekih tamnih sila: ako više
ne bude bandera, onda se neće moći na njih nikoga objesiti. A to
možda znači da smo stupili u novu povijesnu fazu.

I, izgleda da smo imali pravo. I danas se javljaju po svijetu

bijesne bune (kako bi rekao A.B. Šimić), ali, u zemljama u kojima
postoje bandere još uvijek vješaju ljude, a u zemljama bez bandera to
ne čine.
 PILA

Katkada naša najstarija televizija pušta priloge iz svojih davnih,

crno-bijelih dana: daju nam tada informativne, zabavne i
dokumentarne sadržaje, da vidimo kako je to nekad izgledalo i da
razumijemo kako su stvaraoci programa i onda imali dobrih ideja i
nesumnjivih postignuća. I doista, nedavno sam gledao prilog po
kojemu se jasno razabire kako su nekadašnji urednici i režiseri
manjak sredstava nadoknađivali viškom invencije.

Riječ je tu o nekakvoj zabavnoj emisiji u kojoj nastupaju razni

pjevači, a scenografija se prilagođava sadržaju pjesama koje oni
izvode. Tako je onda jedan pjevač pjevao o predgrađima i malim
kućama, a realizator ga je stavio na pilarsko vozilo koje se kretalo po
Trešnjevki, pa smo preko pjevačeva ramena mogli motriti vedute
toga kvarta. Tako je cijela stvar dobila na slikovitosti.

Znam, sad se vi pitate što je to pilarsko vozilo. I, pitate se s

pravom, jer tih vozila više gotovo da i nema. Ukratko, imala su ta
prometala četiri kotača, kao kakvi kamioneti, sprijeda je bilo sjedalo
za vozača i volan, a na glavnoj površini — gdje bi kod kamioneta bio
prostor za teret — nalazila se pila s motorom. Pila je mogla imati
dvojak izgled: mogla je biti ili kružna ili u obliku trake. Ta vozila
krstarila su gradom i dolazila kod onoga tko bi ih naručio da mu
ispile drva za zimu.
 Treba, naime, znati da smo se tada grijali gotovo isključivo
klasičnim načinom, a ostale vrste grijanja - poput parnog i plinskog -
bile su istom u povojima. Zato se svake godine već ljeti trebalo
pobrinuti za ogrjev. Kupac bi morao doći na skladište, pa izvršiti
uplatu i dogovoriti isporuku. Tako bi mu onda jednog dana ispred
kućnih vrata osvanuo kamion - a u manjim mjestima i zaprežna kola
- na kojemu je bilo dva metra drva. Radnici bi istovarili cjepanice,
popili bi rakijicu i otišli, a za domaćina bi tek tada počela prava briga.

I doista, odlazio bi on na mjesta gdje su čekali pilari. Ta mjesta

bila su nalik na taksi-stajališta, jer ondje je postojao prostor
rezerviran samo za motorne pile i ondje je uvijek nekoga bilo. Tu bi
pao preliminarni dogovor. Ako bi se obje strane složile o cijeni,
trebalo je pristupiti realizaciji. Najčešće se to događalo tako da bi
vlasnik drva sjeo pokraj pilara na njegovo vozilo - a nije bilo
suvozačkoga sjedala, nego samo sanduk s alatom — pa bi skupa otišli
vlasnikovoj kući. To bi trajalo dugo, jer je vozilo bilo sporo, ali se
ostali sudionici u prometu nisu bunili, jer su znali da je riječ o
važnom poslu koji, uostalom, i njih čeka.

Drva bi se ispilila ispred kuće uz mnogo buke i mnogo piljevine, i

uz okupljanje znatiželjne dječurlije koja se nije mogla nadiviti kako
ona pila brzo i lako komada drvo. Na kraju bi se našao i netko da
ubaci drva u podrum (koji put je to činio sam vlasnik drva, a koji put
bi nekoga i platio), i tako je onda obitelj mogla mirno dočekati zimu.
Jer, sve se to zbivalo u ranu jesen, u vrijeme kad su pilari imali i
inače najviše posla, premda su radili preko cijele godine.

A imali su i razloga da rade stalno. Jedan zato što bi se uvijek

našao netko tko je loše procijenio zalihe pa mu je iznenada pofalilo
drva. A drugi zato što su postojale institucije koje su trebale mnogo
drva, pa su ih često i nabavljale, poput škola, bolnica, sudova i
drugih.

A nama je bilo logično da stalno viđamo pilare još i zato što smo
tada mnogo više dolazili u dodir s drvom nego danas. Jer, tada je sve
bilo od drva: namještaj, prozori i vrata, dječje igračke, pa razni
pribori i alati poput kuhača i valjaka za tijesto. Čak su i one stvari
koje su nesumnjivo svjedočile o napretku i modernosti - poput radio
aparata i televizora - bile napravljene od debele i solidne daske, kao
da im je namijenjeno da traju vječno.

Ukratko, pričinjavalo nam se da je svijet dobrim svojim dijelom

načinjen od drva, pa ako smo se htjeli u taj svijet uključiti, morali
smo imati i prikladan pribor za to. Recimo, onaj domaćin što je bio
doveo pilara s Trešnjevačkog placa imao je u svome podrumu i
vlastitu pilu, koja mu je služila da još malo usitni ona drva, ali mu je i
inače često dobro dolazila. Pila je imala oblik četverokutnog okvira,
dolje se nalazila nazubljena čelična traka, a gore konop za zatezanje.
Tom pilom obično se pililo na nogarima, na koje se mogla staviti
cjepanica i koje su također mnoge obitelji posjedovale. A da se i ne
govori o tome da je svatko imao još i po jednu manju pilu (takozvanu
ubodnu, u Dalmaciji je zovu šegac), za manje radove po kući.

A i škola je djecu pripremala za život u svijetu prepunom drva.

Imali smo, recimo, predmet koji se zvao Ručni rad, a svodio se
uglavnom na to da smo od šperploče izrezivali razne oblike i poslije
ih bojili. E, to izrezivanje obavljalo se uz pomoć alatke zvane laubseg,
koja se sastojala od čeličnog luka i vrlo tanke pile sa sitnim zubima
koja je bila pogodna za taj posao. Isto smo se tako na tome predmetu
upoznali sa stolarskom klupom i sa svim onim alatkama koje uz nju
idu (a to su razna svrdla, blanje i bradve), i imali smo priliku
udahnuti miris drvene strugotine i miris tutkala. Nekako se
podrazumijevalo da će mnogi od nas u životu raditi nešto s drvom.

I, tu su se školske vlasti ljuto prevarile. Jer, došla je plastika i

drva je počelo nestajati. Najprije pomalo, na sitno i u beznačajnim
sferama, kao što su dječje igračke i razne kuhinjske sprave. Ali, onda
je plastika stala sve više osvajati a drvo se sve više povlačiti, i to u
najvažnijim područjima života. Usporedo s tim, prestali smo se i
grijati na kruta goriva i tako nam više nisu trebale ni alatke za obradu
drva. Današnji svijet više se ne može popravljati u kućnoj radinosti.

A nestali su i pilari. Meni se čini da znam i kako su nestali:

snimila je i to naša stara televizija. Jer, u onom trešnjevačkom spotu
koji sam spominjao, kako pjesma ide kraju, tako se pilarsko vozilo
sve više udaljava niz ulicu, dok sasvim ne iščezne s vidika. Dok je to
snimala, televizija nije mogla znati da se vozilo više nikad neće
vratiti. I ne sluteći što čini, sačuvala je za vječnost jedan povijesni
proces.
 FILIGRAN

Ljudi koji se danas pomalo približavaju pedesetoj imaju

neobično intenzivan sentimentalni odnos prema baštini grupe “Azra”
i prema opusu Branimira Štulića. Svaki put kad ih čujem kako o tome
govore, ja osjetim potrebu da im postavim jedno pitanje, ali za to
nemam priliku, jer oni svoja mišljenja izriču u novinama, na radiju i
na televiziji. A neobično bih rado doznao nešto što je njima možda
jasno kao dan, dok je meni vrlo zagonetno.

“Azra”, naime, ima jedan album koji se zove Filigranski pločnici,

a nad njim sam ja često lupao glavu. Ne govorim o glazbi, ne govorim
ni o tekstovima, nego baš o naslovu, jer taj naslov meni nije jasan.
Čini mi se očitim da je on metaforičan, ali to je sve što sam kadar o
njemu zaključiti: što metafora znači, jednostavno ne razabirem. A
imam nekakvu maniju da se rado bavim slikovitim izričajima i
njihovim smislom, pa nisam miran dok koliko-toliko ne odgonetnem
što se iza pjesničke slike krije. A ovdje mi to nikako ne uspijeva.

Pri tome je čudno to što ja znam i što je pločnik i što je filigran,

ali ne kužim njihov spoj. Ipak, nalazim se u prednosti u odnosu na
slušatelje koji su istom sad otkrili “Azru” — a takvi također postoje -
jer oni, doduše, znaju što je pločnik, ali o filigranu nemaju ni
najpribližnijeg pojma.
 Jer, filigran je gotovo posve nestao, pa je danas teško vjerovati
koliko je nekada bio važan i kakva je sve značenja imao. Pogotovo je
to teško vjerovati kad se shvati što je filigran zapravo bio: bio je
tehnika izrade nakita, a taj se naziv onda proširivao na proizvode te
tehnike, a i na same proizvođače. Mogli ste to ime vidjeti u svakom
gradskom središtu, a u Zagrebu najviše u Ilici i u ulicama oko nje.

Bili su to dućani prilično nalik zlatarskima, a koji put su se s

njima i kombinirali, pa bi iznad vrata pisalo ZLATAR I FILIGRAN.
Sprijeda je bila prodavaonica, a straga radionica, sve vrlo maleno i
vrlo diskretno, jer filigran je pripadao u tzv. tihe obrte. Evo, da
napokon izravno jasno kažem o čemu se radilo: filigranski majstori
zapravo su izrađivali ukrasne predmete od vrlo tanke srebrne žice,
koja se na osobit način spajala i slagala u ornamente. U izlogu je
uvijek bilo mnogo proizvoda toga zanata, pa čovjek nije mogao
odoljeti a da u prolazu malo ne zastane kako bi se divio onome što je
obrtnik izložio.

Od tih ornamentalnih, vrlo tankih žica izrađivalo se mnogo toga:

naušnice, recimo, pa onda kopče za manšete na muškim košuljama,
pa cigaršpici, igle za kravatu, broševi i štošta drugo. Osobito poglavlje
činile su kutije od filigrana: bile su to, dakako, kutije za nakit, manje i
veće, ukrašene neobično maštovitim prepletima onih srebrnih niti.
Tu je filigransko umijeće doživljavalo najviše uzlete, a prolaznik je
morao priznati da se radi o remek-djelu.

Ali, najbolje je od svega ipak to što su se ti predmeti, kad bi ih

čovjek jednom kupio kome na dar, vrlo malo upotrebljavah: stajali su
negdje spremljeni - možda u istoj onakvoj kutiji za nakit - i čekali
neku jako svečanu priliku, koju obično ne bi dočekali. Nekako nas je
bilo strah da su te stvarčice odviše krhke, a mi da smo odviše trapavi,
pa tako stvari od filigrana za nas i nisu imale praktičnu namjenu,
nego više simboličnu. Ta simbolična namjena opet bila je dvostruka.

U jednu ruku, povremeno smo vadili te stvari iz kutije pa smo ih

razgledali. Jer, čovjek se nije mogao nadiviti kako je sve to lijepo
načinjeno, kako fino, kako precizno, te bi se pitao u čijoj se glavi
rodila ideja za one nevjerojatne čipke, kakva je to ruka bila koja je
stvar izradila, kakvo oko koje je nadziralo cijeli proces. A u to smo
vrijeme osobito cijenili takve nekakve minijaturne stvari za koje je
trebalo mnogo točnosti i mnogo strpljenja: tada su ljudi izrađivali
brodove u boci, pravili Eiffelov toranj od žigica i ispisivali cijele
romane na poštansku dopisnicu. Zato nam se filigran činio kao dokaz
o tome kako su neograničene mogućnosti ljudske vještine i strpljenja.

Upravo iz toga proistjecala je i druga simbolička funkcija

filigrana: on je služio za usporedbu. Svaki put kad se htjelo kazati da
je nešto učinjeno vrlo precizno i lijepo, kazalo bi se da je to bila
filigranska točnost. Tko mi ne vjeruje, neka pogleda novine iz onoga
doba: tu će usporedbu naći na mnogim mjestima, a osobito u
sportskoj rubrici, gdje se izraz filigranski koristio za one najljepše
poteze nogometnih zvijezda.

Danas te usporedbe više nema, jer nema ni samoga filigrana. On

je nestao, a ja vam ne znam reći zašto se to dogodilo. Ili, točnije,
slutim, tek što se jedva usuđujem javno izreći tu misao. Ovako ja
gruntam.

Mnogi predmeti za svakodnevnu upotrebu iščezli su zato što je

nestala funkcija koju su obavljali, ili zato što su stvoreni drugi
predmeti koji tu funkciju obavljaju bolje. Kod filigrana je drugačije:
on neku praktičnu primjenu jedva da je ikada imao, njegova je uloga
bila posve ukrasna, ili da kažemo estetska. I, eto odgovora zašto je
nestao: zato što se promijenila estetika. Stvari poput filigrana nisu po
ukusu današnjih ljudi i oni ih ne bi imali volje kupovati. Bilo bi
majstora koji bi znali izraditi srebrnu čipku, bilo bi možda i
umjetnika koji bi smislili dobre ornamente, ali što to vrijedi, kad mi
danas lijepima smatramo neke posve drugačije stvari. Pa, ako to nije
dokaz da estetski osjećaj izravno djeluje na zbilju, onda ja ne znam
što takav dokaz jest.

E, kad smo kod estetskog osjećaja, da se vratim onim

ljubiteljima “Azrine” glazbe, odnosno naslovu onoga albuma. Kako
pločnici mogu biti filigranski? Sasvim sigurno ne po tome što bi bili
lijepi, ni po tome što bi bili dragocjeni, niti po tome što bi bili
precizno izrađeni. Što onda ostaje? Ostaje još samo boja: možda se
htjelo reći da su pločnici srebrnasti poput onoga filigrana, kad ih se
gleda na kiši ili na mjesečini?

Uostalom, lako je moguće da je posrijedi nešto mnogo

jednostavnije, tek što ja to nisam kadar dokučiti. Možda je naprosto
u pitanju senzibilitet današnjih pedesetogodišnjaka. Zato svagda i
osjećam želju da ih o tome pitam.
 BIČ

Ima među ranim Tadijanovićevim pjesmama jedna koja je

zasnovana na zanimljivijoj anegdoti. Lirski subjekt govori o tome
kako u gostionici pije vino, a ispred njega se zaustavlja nekakav
obijesni čovjek - za kojega on pretpostavlja da je pijani kočijaš - pa
pucketa bičem, ne bi li ga uplašio. Pjesma završava pomalo
zbunjenim pitanjem: Kad bi me i ošinuo bičem tim, što bih mu?

Takva pjesma danas ne bi mogla nastati, i to zato što više po

krčmama ne bazaju pijani kočijaši, pa još i s bičem u ruci. Po
gradovima se više ne kreću kola, konje gledamo u zoološkom vrtu,
nema više ni ljudi kojima bi upravljanje zapregom bilo zanimanje i
kruh svagdanji. A to je zanimanje nekada očito bilo prilično ugledno.
Bez konjske zaprege savršeno se ništa nije moglo obaviti, pa je stoga
bio važan i onaj tko je na toj zaprezi bio šef. I doista, mogli bismo se i
ovako upitati: zašto je onaj kočijaš u pjesmi uopće ponio bič u
krčmu? Zacijelo nije unaprijed bio namjerio da nekoga plaši, a isto
tako nije se ni bojao da će mu taj bič tkogod ukrasti. Prema tome,
ponio ga je kao znak svojega statusa, kao neku vrstu žezla: uz pomoć
biča, on se pred gostima tog pajzla predstavio kao važan čovjek.

Danas stvari, naravno, stoje potpuno drugačije. I sada, doduše,

postoje konji, postoje čak i konjske zaprege — vidi se to na televiziji
kad budu one tradicijske manifestacije - ali više nema bičeva. Konje,
naime, danas više ne tuku, tek ako malko zadrmaju onim kajasima,
da poškakljaju riđane po sapima, i to je sve. Ispada nekako kao da
danas konji slušaju i bez biča.
 A nekad se nije tako mislilo, ni kad je riječ o konjima, ni kad je
riječ o kravama, svinjama ili ovcama. Zato su postojali različiti bičevi
za razne životinje i nije bila mala stvar izraditi ih. Da kažem najprije
kako je izgledao bič za konje. Imao je štap, dug oko metar i pol, dolje
zadebljan a gore tanak, na koji je bila privezana traka od nekoga
jačeg materijala. Mogla je to biti i malo deblja špaga, ali obično se
radilo o tankom i posebno obrađenom komadu kože, koji je bio dug
otprilike koliko i držalo biča. U donjem svome dijelu on je imao male
čvorove, ali koji put i kuglice olova, koje su bile još opakije, jer bi
zbog njih konja više boljelo. Sve to nije bilo lako napraviti, pogotovo
ako se uzme u obzir da su i štap i traka bili koji put ukrašeni, pa su se
zato bičevi kupovali kod istoga majstora — zvanog sarač - kod kojega
se kupovala i orma.

Ali, postojali su i drugačiji bičevi, takozvani čobanski. Njihova je

posebnost bila u tome što je držaljica bila mnogo kraća od onoga
savitljivog dijela. Kruti dio biča bio je malo dulji od pola metra i
prilično debeo, ali je zato savitljivi dio — načinjen od čvrsto upredena
konopca - bio dug tri metra, pa i duži. Dok je kočijaški bič služio
tome da se njime tuče jedan konj, najviše dva, ovaj čobanski bio je
namijenjen za upravljanje cijelim stadom, pa je zato morao moći
dosegnuti i krave koje su se udaljile. Zato su slične bičeve imali i
svinjari i ovčari.

I ne samo da su ih imali, nego su se njima i ponosili, pa su

priređivali i natjecanja, da se vidi tko bolje rukuje tim osnovnim
čobanskim alatom. I doista, na Olimpijadi starih sportova u
Brođancima i danas postoji disciplina zvana kandžijanje - što je
zapravo pucanje bičem koji se još zove i kandžija - a za to je potreban
poseban talent, pa zato ponekad amateri pobjeđuju profesionalce.
Recimo, glumac Fabijan Šovagović više se puta penjao na
pobjedničko postolje.

A da je bič bio važna stvar i da je samo pridonosio ugledu onih

koji su ga držali u ruci, vidi se i po tome što su se djeca tada igrala
kočijaša. Ubrala bi negdje nekakvu šibu, na tu bi šibu privezala
komad špage i na njemu načinila čvorove, a onda bi jurila naokolo
jašući na kakvome štapu i zamišljajući da je pod njima konj.

No, to se onda promijenilo i bič je brzo nestao iz upotrebe, a i iz

dječjih igara. Meni se čini da je sve moralo opet nekako početi od
konja, koji su svojedobno bili glavne radne životinje. Jer, evo što se
zbilo: konje su s vremenom zamijenili strojevi, i u gradu i na selu. A
ono konja što je preostalo, promijenilo je svoj status u ljudskome
svijetu: sad su se paripi pretvorili u kućne ljubimce. Prije, dok su
konji radili, trebalo ih je poticati, a ponekad i prisiljavati da povuku
jače: tome je služio bič. A sad, kad konji služe tome da ih gledamo, da
na njima jašemo, ili da se njima razmećemo na onim tradicijskim
skupovima, kakva bi smisla imalo tući ih kandžijom?

A to se onda nekako proširilo i na ostale životinje. Između

ostaloga i zato što se promijenio i način njihova uzgoja: krave se,
recimo, sad drže u boksovima i ondje hrane, ne tjeraju se više na
pašu, pa nije potreban ni bič da ih putem disciplinira. Isto je i sa
svinjama i s ostalim blagom. Ali, ja nekako mislim da se ne radi samo
o tome: prije će biti da se i sam naš senzibilitet promijenio, pa da
smo uvidjeli kako od batina općenito nema neke velike sreće, te smo
od njih odustali. Ili, ako hoćete ovako: kao što smo prestali tući
djecu, tako smo prestali tući i životinje.
 A da je uistinu tako, nastojat ću pokazati uz pomoć još jednoga
primjera iz hrvatske književnosti. Glavni je junak Krležina romana
Na rubu pameti stanoviti pedesetogodišnji pravnik koji se u jednom
času - nije sad važno zašto - pobuni protiv konvencija po kojima
funkcionira bolje društvo. Upada on u cijeli niz sukoba, i tada mu
bivši prijatelji dobace kako bi ga trebalo išibati korbačem za pse.
Suvremeni će čitatelj nad tim pasusom začuđeno zastati kad shvati
da su jadne cucke nekada tukli korbačima - to je osobita vrsta kožnog
biča - i da je to bilo posve uobičajeno. Ako je čitatelj brzoplet,
zaključit će da su naši preci bili barbari, a ako je malo oprezniji,
uvidjet će kako se mora osobito potruditi da razumije Krležin roman,
jer njegova se radnja zbiva u svijetu posve različitom od našega.

A razlika se vidi između ostaloga i po tome što u našem svijetu

više nema bičeva. Ili, točnije, što ljudi više bičevima ne tuku
životinje, nego samo jedni druge, uz obostrani pristanak i u osobitim
situacijama. Tko hoće, može to uzeti kao dokaz naše visoke kulture.
 DOPISNICA

U Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe

čuvaju se ostavštine naših pisaca. Ondje možete zaviriti u prve verzije
njihovih tekstova, u razna izdanja njihovih knjiga, možete razgledati
njihove fotografije, čak i naočale i muštikle. Ali, mene je uvijek
najviše zanimala književnička korespondencija, i s obzirom na
njezinu kvalitetu, i s obzirom na kvantitetu.

Majko mila, koliko su se ti ljudi dopisivali! Njima nijedan dan

nije mogao proći bez retka već i zbog toga što bi svakoga dana
napisali barem po jedno pismo. I, tu ima svega, pa možete birati:
hoćete li obiteljska pisma, hoćete li poslovna, ljubavna, prijateljska ili
kolegijalna: sve se to samo niže, pa se ponekad pitate kad su gospoda
literati uopće stigli napisati išta drugo, to jest kad su stvorili ono po
čemu i jesu pisci. A zapravo, oni su pisci i po toj svojoj
korespondenciji, jer u njoj ima mnogo stilskih figura i mnogo
dubokih misli, baš kao i u njihovim književnim radovima. Ukratko,
dobiva se dojam da su pisma naših pisaca računala na javnost i onda
kad su bila sasvim privatna, kao da se već pri njihovu nastanku znalo
da će ona jednoga dana dospjeti u kakav muzej ili institut.

Zato mene u svoj toj nepreglednoj korespondenciji uvijek najviše

impresioniraju dopisnice, jer one najbolje svjedoče i o svrsi i o
karakteru toga dopisivanja. Dopisnica danas valjda više i nema, a ja
ih još dobro pamtim, pa mi one dođu kao nekakvo pomagalo da bolje
razumijem Matoša ili Simića, Krležu ili Šopa. Malo dalje postat će
jasno zašto je tako.
 Da najprije kažem nešto o izgledu dopisnice. Bio je to žućkast
komad kartona (ne osobito kvalitetne izrade) koji je na jednoj strani
bio sasvim prazan: to je bilo mjesto za tekst što će ga pošiljalac
napisati. Druga strana bila je podijeljena na dva dijela: na većem
dijelu površine, na desnoj strani, nalazile su se crte na koje je trebalo
ispisati ime i prezime primatelja i njegovu adresu. A s lijeve strane,
odvojen okomitom crtom, smjestio se još jedan manji prostor za
pisanje, koji je služio tome da se onaj tekst sa stražnje strane nastavi,
ako ondje ne bi bilo dovoljno mjesta.

Ali, ključna osobina dopisnice sastojala se u tome što za nju nije

postojala omotnica: ona se slala takva kakva jest, otvorena. A to znači
da je njezin tekst bio svakome dostupan, i da je svaki znatiželjnik
mogao pročitati što mi jedni drugima pišemo. Ipak, tadašnjim
ljudima - pa ni meni, koji sam u tome sudjelovao - nije to stvaralo
nikakve poteškoće: bilo nam je normalno javno se dopisivati, kao što
nam je bilo normalno glasno razgovarati. I, mi smo, kao i oni
hrvatski pisci, črčkali po tim kartončićima kao da ih unaprijed
pripremamo da završe u muzeju.

Uostalom, nekako mi se čini da smo tada i inače slali mnogo

kratkih pisanih poruka. U školi smo jedni drugima ispod klupe
dodavali ceduljice, u obitelji smo ostavljali papiriće na stolu, a čak je i
vizitkarta služila najviše tome da, kad nekome odete u vizitu pa ga ne
nađete doma, ostavite obavijest. Tako se onda i dopisnica neka ko
uklapala u to sveopće šaranje i piskaranje.

Inače, dopisnica je imala dvije glavne namjene, službenu i javnu.

Zaboravio sam, naime, reći da je za nju poštarina (koju biste platili
čim kupite dopisnicu, jer marka je na njoj bila naštampana) bila
manja nego za pismo, a i inače se s njom prolazilo jeftinije. Zato su je
koristile razne službene instance kad bi vas željele o čemu
obavijestiti, recimo, da se trebate javiti na pregled pluća ili da ste
primljeni u đački dom: poslali bi vam dopisnicu s tipiziranim
tekstom i vi biste odmah znali na čemu ste.

Drugačije je bilo s privatnom upotrebom dopisnice. U takvoj

korespondenciji ona je svagda bila svjedočanstvo brižljivosti i dobre
organizacije. Jer, dopisnica nije štedjela samo novac, nego i prostor. I
doista, moje iskustvo govori da su se dopisnicama osobito rado služili
ljudi koji imaju vrlo sitan rukopis. A to je čak dvostruko logično:
prvo, tim svojim rukopisom oni su mogli na dopisnicu mnogo i
napisati, a drugo, ljude koji sitno pišu bije glas da su i inače škrti, pa
je tako ispadalo da je dopisnica za njih zbog jeftinoće nekakav
prirodni medij.

No, ne može se to nipošto svesti na tako banalna objašnjenja.

Znao sam, na primjer, jednoga profesora koji je uvijek pisao
dopisnice, a rukopis mu nije bio osobito sitan, niti je on nastojao
nagurati na onaj mali prostor što više teksta. Obratno: slao je uvijek
takve poruke koje mogu komotno stati na dopisnicu, i pri tome je bio
uvjeren da se sve što je važno - sve što ima pravu informativnu
vrijednost — može formulirati ukratko, baš onako kako to dopisnica i
traži. Taj je profesor, dakle, pišući dopisnice, vježbao sažetost svojega
izražavanja, a ujedno je i drugima pokazivao da se može govoriti
jezgrovito i jasno.

A bio je on profesor književnosti (i rado je odlazio u onaj Zavod

gdje se čuvaju ostavštine naših književnika) i na svojim je
predavanjima kao glavne literarne kvalitete isticao kratkoću i
zbijenost. I, nije u tome tada bio osamljen: književni kritičari rado su
tumačili da treba pisati sažeto, pa citirali Gorkoga koji je navodno
rekao da u književnom tekstu mora riječima biti tijesno a mislima
prostrano. Zato ponekad pomišljam da su se naši pisci upravo iz toga
razloga tako rado služili dopisnicama: htjeli su i u životu pokazati da
znaju pisati sažeto, nakon što su to već pokazali u svojim literarnim
radovima. Dopisnica je tako bila nekakva alegorija književnosti kao
cjeline.

Ili, da budem sasvim precizan, ona je bila alegorija tadašnje

književnosti, a za današnju više ne vrijedi. Jer, nekada je kratkoća i
sažetost bila rezultat velikoga rada i znanja, a danas pisci pišu kratko
zato da bi sebi olakšali posao. Tako onda današnju literaturu s
pravom uspoređuju sa SMS-porukama. Kao i tih poruka, i književnih
djela ima sve više, pri čemu ta djela - baš kao i poruke - imaju sve
manju važnost.

SMS-ovi što ih šalju suvremeni pisci neće nikad završiti u nekom

zavodu poput onih nekadašnjih dopisnica. I, to je dobro i za pisce i za
književnost.
 BERETKA

Ako danas opazite kako vam po pločniku u susret dolazi beretka,

možete biti sigurni da ćete uskoro ugledati i naočale, štap ili slušni
aparatić. Jer, beretke nose još samo stari ljudi, i samo ih oni još i
posjeduju, a inače su posve nestale. A ne nose ih starci zato što ne bi
imali što drugo staviti na glavu, nego tom kapom nešto poručuju.
Točnije, prizivaju ono vrijeme kad je beretka nešto značila, kad su,
dapače, nešto značile i sve druge kape, pa su ljudi na glavama nosili
poruke, a ne samo zaštitu od kiše i hladnoće.

Jer, danas kape više nemaju nikakvu drugačiju funkciju osim

praktične, pa su zato i prilično nalik jedne na druge. Zimi ljudi nose
ona vunena pokrivala što dobro štite sinuse, a mogu se navući i preko
ušiju, ponetko stavi šešir, ponetko malo deblju bejzbolsku kapicu. I,
to je uglavnom sve: što će tko nataknuti na glavu i kada će to učiniti
stvar je osobnog izbora. A slično je i ljeti: tada neki nose one
šupljikave slamnate šešire, drugi i tada stavljaju bejzbolske kapice,
tek načinjene od laganoga materijala, ponetko natakne i bijelu
mornarsku kapu. Po pokrivalu za glavu ne možete razabrati je li
čovjek bogat ili siromašan, mlad ili star, građanin ili seljak. Kape više
nemaju nikakvu društvenu ulogu.

A nekada je bilo posve drugačije. I, svatko tko želi razabrati zašto

danas beretke nose samo stari ljudi, mora najprije znati kako je to
bilo prije četrdeset-pedeset godina. Tek će mu tada biti i današnja
uloga beretke nešto jasnija. Jer, govoreći ugrubo, moglo bi se
ustvrditi da su tada postojale samo dvije vrste pokrivala za glavu.
Jedno su bili kačketi, a drugo šeširi.

Kačkete su nosili ljudi nižega društvenog položaja: radnici,

obrtnici, prodavači, pripadnici servisnih službi, sitniji činovnici.
Kačket nije bio u opasnosti da ga odnese vjetar, s njim na glavi mogli
ste se i sagnuti, ili dići ruke iznad glave, uprtiti nešto na rame. Mogli
ste, ukratko, raditi. Zato su ljudi koji popravljaju cestu ili kopaju
kanale za vodovod uvijek imali na glavi kačket. To je i razlog što se
kačket smatrao proleterskim obilježjem i znakom klasne
samosvijesti: Lenjin je, recimo, uvijek slikan s kačketom, a kačkete su
ponekad nosili i naši visoki rukovodioci.

Drugačije je bilo sa šeširom i njegovim značenjem. Ponajprije,

šešir je načinjen od zečje dlake, pa je zato skup, te ga ne može svatko
sebi priuštiti. Osim toga, on traži brigu, i dok je na glavi i kad se s
glave skine: dok je na glavi, treba ga čuvati od vjetra i kiše, a kad se
skine, treba ga četkati i paziti da se čime ne pritisne. A takvu brigu
mogli su šeširu posvetiti samo bolje stojeći ljudi, koji i nemaju
nikakva drugog posla. Zato je i šešir onda bio znak klasne
pripadnosti: nosili su ga oni koji su doista bili više pozicionirani, a i
oni koji su tek pretendirali da to budu. Njega su nosili i rukovodioci,
onda kad je trebalo da budu osobito reprezentativni.

E, tu negdje, u takvom odnosu snaga, pojavile su se beretke i tu

su one zauzele svoje mjesto. Mnogi su ih zdušno prigrlili, a kad su ih
se jednom domogli, nisu htjeli više čuti ni za kakvo drugo pokrivalo.
Naravno, nije se tu radilo ni o ljepoti ni o praktičnosti tih kapa, nego
prije svega o njihovoj društvenoj ulozi, o položaju što su ga zauzimale
u odnosu na šešire i kačkete. Moglo bi se reći da im je funkcija bila
dvojaka.
 U jednu ruku, beretka je bila neka vrsta kompromisa između
šešira i kačketa. Jer, bila je izrađena od sličnoga materijala kao i
šeširi, a ne od prostoga sukna, pa je tako sadržavala neku crtu
luksuza. U drugu ruku, međutim, nije imala obod i nije smetala pri
eventualnom radu, pa je po tome bila slična kačketu. Ona svoga
nosioca nije unaprijed određivala ni kao proletera ni kao gospodina,
nego kao nekoga tko se nalazi između te dvije kategorije, pomalo na
distanci i od jedne i od druge.

I upravo je to bila druga poruka što ju je beretka odašiljala: ona

je bila znak nekakve građanske samosvijesti, jer poručivala je da
njezin nosilac ne prihvaća crno-bijele društvene podjele, a da nije
voljan ni igrati klasnu ulogu koju mu netko drugi određuje. Čovjek u
beretki pokazivao je težnju da bude svoj gospodar, da se ne svrstava
u grupe i da misli vlastitom glavom: kao da je takvo mišljenje
moguće jedino ispod beretke. Beretka je ubrzo i sama stekla nekakav
društveni identitet: ni nosioci kačketa, ni nosioci šešira nisu beretku
prihvaćali, pa su tako oni koji su je stavljali na glavu bili i zasebna
društvena grupa.

Pri tome možda nije bilo nevažno ni to što je ta grupa po svome

ukusu bila okrenuta prije svega zapadnome svijetu. Jer, beretke smo
tada viđali u dvije vrste filmova. Prvo, u francuskim gdje ih nisu
nosili samo takvi frajeri kap što je Jean Gabin, nego i fatalne žene i
neovisne intelektualke, poput Michele Morgan i Simone Signoret.
Zato smo beretku tada i nazivali francuska kapa, premda je bilo
nekih cjepidlaka koje su nas poučavale kako ne treba reći francuska,
nego baskijska,jer da je to njezino pravo podrijetlo. Drugo, viđali
smo beretke u engleskim i američkim filmovima, gdje su ih nosili
pripadnici raznih elitnih postrojbi, osobito onih koje se bore u
dalekim zemljama i dobivaju specijalne zadaće. Tako je onda i naše
nošenje beretke poručivalo među ostalim i to da volimo takve
filmove i prihvaćamo njihove sustav vrijednosti, ne samo modnih,
nego i ostalih.

Ali, sve je to, kažem, s vremenom prošlo, sve se unificiralo,

pokrivala za glavu više ništa ne poručuju. Ne znam kad se to točno
dogodilo, a ne znam ni razlog. Znam samo da ni to nije bilo jednako
za svaku vrstu kape. Jer, kačketi i šeširi doduše jesu nestali, ali se
ponekad vraćaju u okviru modnih trendova koji se, znamo, smjenjuju
kao ludi. A beretka ne: ona se ne vraća. Ona je tek dio staračke
garderobe i dio uniforme onih jedinica koje se i sad zovu Crvene
beretke, Zelene beretke i slično.

Pa zato pomišljam: možda je to dvoje isto? Možda su oni starci

zapravo pripadnici neke specijalne postrojbe koja ima zadaću da se
bori protiv zaborava i da nas podsjeti kako je nekada bilo?
 CEKER

U drugoj polovici osamdesetih godina boravio sam nekoliko

mjeseci na Zapadu. A kad sam se vraćao, onda su se na granici
carinici dugo bavili mojom prtljagom i pri tome me sumnjičavo
pogledavali. Jer, u mojim je koferima bila golema količina plastičnih
vrećica različitih veličina, s natpisima proizvođača ili bez ikakvih
natpisa. Čak su me carinici i upitali što mi sve to znači, a ja sam stao
objašnjavati kako naprosto nisam imao srca baciti te tako lijepe i
kvalitetne vrećice.

A radilo se zapravo o nečemu što im nisam mogao protumačiti,

jer ni meni samome nije bilo posve jasno. Radilo se o tome da sam ja
te vrećice gledao kao da i nisu vrećice, nego kao da su ono u čemu
sam nosio stvari u vrijeme kad plastičnih vrećica još nije bilo. Ja
sam, ukratko, odrastao u jednom drugom vremenu, kad nam je svaka
ambalaža bila vrijedna i bilo je grehota baciti je, jer je bila skupa i jer
bez nje nismo mogli.

Kad ste u ono doba odlazili u špecerajski dućan (a ni tih dućana,

naravno, više nema), onda bi trgovci naslagali robu pred vas na pult,
ili bi vam, u najboljem slučaju, pojedine manje stvari strpali u
škarnicle; a kako ćete vi sve to dopremiti do kuće, bila je vaša briga.
Kad ste išli nabavljati tekstil - bez obzira na to jeste li kupovali gotove
stvari, ili ste uzimali tkaninu na metre, pa od nje doma krojili i šivali
- zamotali bi vam tu robu u papir, na kojemu je bilo napisano ime
proizvođača. I, to je bio vrhunac marketinga. Ako je paket bio baš
osobito kabast, uvezali bi vam ga ukriž špagom i vi ste ga teglili kako
ste znali i umjeli. Isto je bilo i sa željeznom robom, s knjigama i
tekama ili s kozmetikom: najviše što ste mogli očekivati, bio je taj
blaženi papir. Morali ste, dakle, imati nešto u čemu ćete robu odnijeti
kući.

Koliko je važno ne kretati u kupnju praznih ruku, osobito se

dobro vidjelo onda kad se išlo na tržnicu. Trebalo je ondje kupiti i
mrkve i peršina i špinata i graška i krumpira i rajčice i paprike, što je
sve rasuti teret, a na placu vam nisu davali čak ni škarnicl, a kamoli
što drugo. Zato ste morali imati nešto u čemu ćete kupljenu robu na
najpraktičniji način nositi ulicom. I, zato smo tada raspolagali cijelim
nizom pomagala koja su poslije zbrisana s lica zemlje pred navalom
plastičnih vrećica.

Kad smo već kod tržnice, ondje je najbolje bilo imati ceker.
Ceker se još i danas može ponegdje vidjeti, obično u rukama starijih
osoba. To je košara pletena od pruća i s finom polukružnom ručkom,
trbušasta i zaobljena, tako da u nju može dosta toga stati. Onda, na
tržnicu se isto tako nosila i mreža, i to obično ne jedna, nego više
njih, a služile su za salatu, kupus i drugo povrće. Bila je ispletena od
špage (neki su je čak znali načiniti i doma), a kao ručke su na njoj
služila dva drvena koluta. Osobita varijanta - koja se nalazila negdje
između cekera i mreže - bila je torba od lika. Liko je obrađeni tanki
dio lipove kore, koji se može upotrijebiti za pletenje, baš kao i
rogožina ili vrbovo pruće. Od toga lika bile su onda načinjene torbe
pravokutnog oblika i sa zgodnim ručkama: njih ste osobito mogli
vidjeti kod ličilaca i kod mesara, koji su u njima nosili svoje alatke. A
ja sam znao i profesora na Filozofskom fakultetu koji je u takvoj torbi
nosio knjige.
 Kod svih tih priručnih pomagala postojale su i razne prijelazne
forme, pa je, recimo, mreža mogla biti i od plastičnoga konca (kad se
taj konac pojavio), a torba je mogla biti i od slame ili kakva drugog
sličnog materijala. Ipak, najčešće su bile torbe sašivene od platna, u
domaćoj radinosti, a bile su kvadratične i sve odreda slične jedna
drugoj. Bilo je samo važno znati koja je predviđena da se u njoj nosi
kruh, a koja da se u njoj nosi krumpir, i sve bi bilo u redu.

Doista, cekeri, torbe i mreže imali su bezbroj namjena. Jer, u

njima su se nosile gimnastičke papuče kad se išlo na ritmiku, u njima
su se nosile note kad se išlo na sat klavira, u njima se nosio štrikeraj
kad se išlo u neku čekaonicu gdje će se provesti nekoliko sati, u njih
je mogao stati i sendvič kad se išlo na izlet i rezervne gaćice kad se
išlo na kupanje. Ukratko, svuda smo tada nosali te torbe, mreže i
cekere, jer u njih se trpalo sve što ne može stati u džep. Zapravo kad
bi god čovjek išao nekamo poslom, onda je nosio neku torbu ili
mrežu, a samo su dokoličari hodali naokolo praznih ruku.

A onda se to promijenilo, jer došle su plastične vrećice. Pomalo

sam u iskušenju da njihovu pojavu usporedim s pojavom električne
struje, jer one su sve okrenule naglavce. Prvo, zato što su praktične:
možete vrećicu - ili više njih - ispresavijati i staviti u džep, pa je izvući
kad zatreba. Onda, zato što su jeftine: svuda vam ih daju, i danas
čovjek gotovo da se uvrijedi ako mu robu koju je kupio ne stave u
prikladnu vrećicu. To znaju i prodavači na tržnici, koji vas neće ni
pitati u što da stave krumpir koji ste kod njih kupili, nego će taj
krumpir ravno s vage sasuti u vrećicu koju dobivate gratis. Napokon,
vrećice su zgodne i zato što su jednokratne: one se nakon upotrebe
bacaju, a čin njihova bacanja dio je potrošačkog obreda, jer nakon
toga čovjek je preporođen i spreman na novu kupnju.
 Govorim, dakako, o čovjeku koji je pravi pripadnik potrošačkoga
društva, a drugo je s nama koji se sjećamo i drugačijih vremena,
vremena bez plastičnih vrećica, pa smo i sami relikti prošlosti. Nama
je još uvijek teško baciti dobru vrećicu, a ima i takvih koji stare
vrećice peru, suše na konopcu i iznova upotrebljavaju, prakticirajući
tako neki primitivni oblik reciklaže. I, stvarajući tako iluziju da je sve
isto kao prije, da plastične vrećice nisu plastične vrećice, nego mreže,
torbe i cekeri iz davnih vremena.

A imaju za to i dobar razlog. Jer, činjenica je ovo: baš nekako u

vrijeme kad su se pojavile plastične vrećice, počelo je voće i povrće
gubiti onaj svoj nekadašnji, autentični okus i vući pomalo na
plastiku. I, kako onda da čovjek ne pomisli kako je to dvoje
povezano? Ja sam, recimo, čvrsto uvjeren da je današnje voće i
povrće tako bljutavo zato što ga s tržnice ne nosimo u cekeru, nego u
plastičnoj vrećici.
 TRAMVAJSKA KARTA

Još ima živih svjedoka koji se sjećaju vremena kad su na Trgu i

na Frankopanskoj visjele plave ploče s bijelim slovima na kojima je
pisalo tramway, a ne tramvaj. Dapače, imamo o toj pojavi i
književno svjedočanstvo: Pero Kvesić napisao je davno odličnu priču
pod naslovom Tramway-story, gdje se poigrao upravo tim čudnim
načinom pisanja. Doduše, takve su ploče bile zaostatak iz nekih još
starijih vremena, ali su ipak imale svoj smisao: one su upozoravale
kako tramvaj nije tek obično prijevozno sredstvo - treska, kako ga je
zvala zagrebačka mladež - nego da je on nešto što je k nama došlo iz
velikog svijeta, što je znak razvijene civilizacije, pa da se u skladu s
tim treba i ponašati.

I doista, tada je u tramvajskom prometu bilo više pravila nego

sada i ta su se pravila shvaćala ozbiljnije. Recimo, ulazilo se u vozilo
isključivo na stražnja vrata, a izlazilo isključivo na prednja. To je bilo
tako zbog toga što je kod stražnjih vrata sjedio kondukter, a svaki se
legalni putnik morao suočiti s njim.

Kondukter je imao kao neku malu katedru odmah desno od

stražnjih vrata: bio je od putnika odvojen pultom na povišenom
podiju, a na tom pultu nalazila se polukružna udubina za sitni novac
koji je kondukter prikupljao od putnika i trpao ga u osobitu torbu
koja mu je visjela preko ramena. Kod njega se karta mogla ili kupiti,
ili pokazati.
 Bilo je, naime, nekoliko vrsta karata. Ponajprije, bila je to ona
koju je putnik kupovao u vozilu, a kondukter ju je otkidao s osobitog
bloka koji je bio pričvršćen na limeni okvir. Ta je karta bila
jednokratna, s tim što je putnik morao glasno najaviti ako je želio tzv.
prijelaz. Prijelaz je značio da putnik - za istu cijenu - smije presjesti s
jednoga tramvaja na drugi - recimo, s četvorke na dvicu - pod
uvjetom da to učini u roku od dva sata i pod uvjetom da se ukrca u
tramvaj koji se kreće u istome smjeru kao i prethodni. Zato je na
kartama bila otisnuta shema tramvajskih linija, i kondukter bi vam
tintanom olovkom (koja je na vrhu imala mali gumeni pečat) označio
gdje ste se ukrcali i kad ste to učinili. Osim toga, postojale su razne
povlaštene karte: studentske, đačke i umirovljeničke, koje su se
prodavale u blokovima od po pedeset komada (poslovnica je bila u
Marićevu prolazu). Onda, bio je tu tzv. radnički blok, sličan kao
đački, samo skuplji i bez fotografije korisnika, a napokon i tzv.
pokaz, plastificirana pločica s natpisom, koju je bilo dovoljno
predočiti kondukteru, a broj vožnji bio je neograničen.

Kondukter je imao uniformu i kapu sa znakom ZET-a i bio je u

tramvaju nekakva vlast. Ne samo da je zvonom davao vozaču znak
kad je ukrcaj završen pa se može krenuti, nego je i pravio reda: tražio
je da se sredina pomakne naprijed, zahtijevao da mlađi ustupe
mjesto starijima, a za vrijeme najvećih gužvi ustao bi sa svoga stolca i
sipao dosjetke, da malo olakša putnicima muku. Kondukteri su s
vremenom postajali vozači, a kako su kondukterski posao obavljale i
žene, tako su se onda pojavile i vozačice.

Ipak, kondukterova moć nije se pružala jako daleko. Istina jest

da je on otvarao i zatvarao stražnja vrata uz pomoć osobite poluge,
ali već na prednja vrata prikolice u kojoj je sjedio nije imao nikakva
utjecaja. Jer, tada nije bilo hidraulike i prednja vrata otvarala su se
snagom mišića, a to su putnici radili kad god bi im se svidjelo.
Dapače, upravo je prikolica bila zgodna kad je trebalo skratiti put:
ušli biste, recimo, na Trgu u četrnaesticu, a kad bi ona počela skretati
u Frankopansku, vi biste lijepo iskočili kroz ona prednja vrata i
produžili dalje Ilicom. Osobno sam vidio i žene u visokim petama
kako to rade.

A to me dovodi do još jednoga fenomena koji je danas posve

nepoznat, a to je vješanje na tramvaj. U svojem bezazlenijem obliku
sastojalo se u tome da putnik uskače u tramvaj koji je već krenuo, i to
obično kroz ona prednja vrata, kod kojih nema konduktera. U malo
žešćoj i opasnijoj varijanti, bila je to tzv. vožnja na pulferu.

Tramvaji su, naime, u to doba imali po sebi cijeli niz nekakvih

kvaka i dodataka, pa ste tako mogli vidjeti trinaesticu kojoj je s
prednje strane obješen grobljanski vijenac: tko nije imao iskustva,
čudio bi se što je to, a radilo se naprosto o tome da je neki putnik išao
na pogreb, pa bi vijenac objesio na za to predviđenu kuku. E, isto su
tako postojali i ti pulferi, to jest izbočine na stražnjoj strani
tramvajske prikolice. Bile su prilično uske, i još k tome nagnute, ali
to dripcima svejedno nije smetalo da se na njih popnu i da, držeći se
grčevito rukama za okvir stražnjeg prozora, balansiraju do sljedeće
stanice, gdje će skočiti na tlo i malo se odmoriti, a onda produžiti
dalje. A bilo je i takvih koji su se vozili na spoju između prvih kola i
prikolice, što bi osobito opasno bilo na zaokretima, i ne jednom se
dogodilo da je takav lakomisleni balavac završio pod kotačima.

A sve se to radilo među ostalim i zato što je cijena tramvajske

karte za ponekoga bila ozbiljna stavka: za te novce mogli ste kupiti
nekoliko cigareta, ili trećinu kinoulaznice, a to nije bilo mala stvar.
Ali, možda to i nije bio glavni razlog što su se oni momci vješali na
tramvaj: važniji je bio status toga vozila i njegova uloga u našem
životu. Tramvaj je bio znak da živimo u velegradu, da smo građani
svijeta, pa je bilo logično i da baš on bude mjesto gdje čovjek
provjerava vlastitu hrabrost i izlaže se opasnosti da izgubi glavu.

A po tome se vidi koliko su se stvari do danas promijenile: u

tramvaju više nema ničega uzbudljivog, a vožnja nije pustolovina,
nego je prije dosada u čistom obliku. Sve je sad automatizirano,
nema više konduktera, vozač je zatvoren u svojoj kućici, a obavijesti
vam daje displej i metalni glas iz zvučnika. Čak je i naplata karata
elektronska, a same karte izgledaju posve sivo, bezlično i nisu ni
sjena onim nekadašnjima.

Upravo u ono isto doba gad je još ponegdje pisalo tramway,

pričalo se za jednoga našeg pjesnika kako nastoji dokumentirati
svaku sitnicu u svome životu, pa da tako čuva i tramvajske karte, i još
na poleđini zapiše kada se i kamo vozio. Tada smo se tome smijali, a
danas pomišljamo da je prava šteta što nismo isto postupali i sami.
 ŠTAP

Ima u Dragutina Tadijanovića jedna pjesma koja govori o

čovjeku koji je prešao iz sela u grad, ali nije siguran da je postupio
ispravno. U njoj se lirski subjekt obraća materi koja je ostala u
zavičaju, te joj poručuje kako je u zabludi kad misli da je njemu
dobro samo zato što živi u Zagrebu i nosi štap.

U vrijeme kad je pjesma napisana i objavljena - tridesetih

godinama prošlog stoljeća — svakome je bilo jasno što se njome hoće
reći. Današnji će se čitatelj, međutim, zapitati zašto pjesnik spominje
upravo štap. Jer, u naše doba štap nosi samo onaj tko ima poteškoća
s hodanjem, a to s onim lirskim subjektom u Tadijinoj pjesmi očito
nije slučaj. Pa, o čemu je onda riječ?

Riječ je o tome da su u ono vrijeme mnogi ljudi nosili štapove,

da je za neke od njih štap bio i neizostavan rekvizit, a da je taj
predmet inače imao i sasvim nesumnjivu semantiku.

Ponajprije, imao je on praktičnu svrhu. Jer, tada su ulicama

lutali psi, osobito po predgrađu, i koji put se trebalo od tih pasa
braniti, pa je štap dobro dolazio. Ulice su bile slabo održavane, a bilo
ih je i sasvim blatnjavih, pa se čovjek mogao nasloniti na štap kad bi
preskakao lokve. Napokon, u to je vrijeme još bilo i uličnih prepada,
obično po mračnijim četvrtima, te je prolaznik dolazio u priliku da
svoj fizički integritet i svoju novčarku brani uz pomoć štapa.
 Ali, te praktične namjene bile su manje važne. Mnogo je važnija
bila simbolika štapa. A ta simbolika ticala se prije svega društvenoga
statusa onoga tko je štap nosio. Treba, naime, znati da niti je svatko
mogao, a niti je svatko htio nositi štap. Vjerovali ili ne, štap je
poručivao tko je i što je onaj u čijoj se ruci nalazi, ni manje ni više.
Govorio je, recimo, o njegovoj dobi: štap su smjeli nositi samo
punoljetni ljudi, dakle oni koji su zreli i imaju stanoviti ugled u
društvu. Zato je bio običaj da mladići, nakon što polože maturu,
izađu u šetnju noseći prvi put u rukama štapove, i da se tako slikaju.
Stap je obično išao u kompletu sa šeširom, pa je i danas zanimljivo
vidjeti na fotografiji te balavce kako se napuhuju pred objektivom
nastojeći izgledati mnogo stariji nego što jesu.

Osim toga, štap je bio i znak pripadnosti određenoj društvenoj

skupini. Stapove, recimo, nisu nosili radnici i seljaci, a nosili su ih
građani i gospoda. Zato bi npr. zidar koji bi izašao na ulicu sa štapom
ispao pretenciozan i nedovoljno dostojanstven. Jer, odbijanje da se
uzme štap u ruku bilo je znak klasne osviještenosti, a kupnja štapa
uvijek je obilježavala prelazak iz jedne društvene skupine u drugu.

Ljudi su, dakako, bih svjesni te simbolične vrijednosti štapa, pa

su zbog toga nastojali da tome predmetu — kad on već tako mnogo
znači - daju i prikladan izgled. Stapovi su se, doista, izrađivali u svim
mogućim varijantama i u svim mogućim veličinama. Bilo ih je
debelih i čvrstih, jednostavna oslonca za ruku, koji su poručivali da je
njihov vlasnik ozbiljan i skroman čovjek zaokupljen praktičnim
pitanjima. Ali, bilo je i štapova sasvim tankih i lakih, načinjenih od
bambusa ili kakva egzotičnog drva, koji su signalizirali kako njihovu
vlasniku štap zapravo ne treba, ali ga on nosi kao znak svojega
dostojanstva. Na donjem dijelu ti štapovi nisu imali gumeni čep kao
ovi današnji, nego mjedenu kapicu ili šiljak, dok je rukohvat znao biti
i umjetnički izrađen: od bjelokosti, od ebanovine, od srebra, u obliku
lavlje glave, u obliku ribe, u obliku roga.

A trebalo je, dakako, znati i nositi štap, pa na prikladan način

njime mahati, stavljati ga pokraj sebe kad bi čovjek sjeo, ili ga
premještati u drugu ruku kad bi se išao s nekim rukovati. Baratanje
štapom bilo je dio finih manira, pa utoliko i nije čudo što je štap i
svojim imenom isticao kako nema praktičnu, nego simboličnu
funkciju: u Zagrebu se on zvao špaciritok, a u Dalmaciji bagultn.

Naravno, kad se svega toga prisjeti, čovjeka počne zanimati

pitanje kako se to dogodilo da baš štap preuzme funkciju društvene
legitimacije, pa da stekne sposobnost da svojega vlasnika socijalno
svrsta i klasno obilježi. Meni se čini kako pri pokušaju da se na to
pitanje odgovori treba opet krenuti od simbolike. Jer, ako štap nešto
poručuje, onda se pri tome svakako oslanja na nekakvu tradiciju.
Doista, on želi aludirati na jedan drugi predmet, na koji djelomično
sliči. A taj drugi predmet može biti samo mač.

Jer, kad je uveden običaj da muškarci nose štapove, još je bilo

živo sjećanje na vrijeme kad su nosili mačeve. Mačje služio
prvenstveno za obranu, ali je u isto vrijeme bio i znak statusa, pa se s
vremenom počeo nositi ne zato da bi se čovjek mačevao, nego zato da
bi poručio tko je i što je. A budući da su mačevi bili i teški i opasni,
shvatilo se da se ista poruka može odaslati i na mnogo jednostavniji i
bezazleniji način, to jest uz pomoć neke zamjene za mač. Čovjek se,
ukratko, mogao predstaviti kao džentlmen, a da nije morao nosati
naokolo nekoliko kilograma oštroga čelika. Prešlo se zato na štapove.
A budući da su štapovi bili dostupniji, mnogi su počeli oponašati one
džentlmene, pa i sami nositi štapove. A to onda pokazuje i zašto je za
nošenje štapa trebalo pripadati višim slojevima: kao što se znalo tko
nosi mač, tako se moralo znati i tko nosi štap.

Time se onda, vjerujem, može objasniti i zašto su štapovi nestali.

U vrijeme kad su oni bili svakodnevna pojava, još su vladali stanoviti
viteški kodeksi, još je - premda sve rjeđe - bilo dvoboja sabljama i još
se osjećalo - ako se i nije svjesno znalo - da je štap zapravo mač. A
onda su mačevi zaboravljeni, jer pojavila su se nova oružja, od
pištolja do novca i od politike do medijske moći. Zato je nestao i štap
kao zamjena za mač: on je naprosto izgubio sposobnost da poruči
ono što je poručivao prije.

To ne znači da štapova više nema. Ima ih, ali ih nose samo oni
kojima oni služe kao pomoć pri kretanju. A Dragutin Tadijanović,
koji je štap i u pjesmu stavio, nije ga nosio u starosti, čak ni nakon
svoje stote godine: dobro je znao da je štap nekada značio snagu, a
sad znači slabost, pa nije htio da tkogod pomisli kako je i on postao
slab i star.
 BOCA ZA MLIJEKO

Prošlih poklada dogodila mi se neobična stvar. Prilegao sam

popodne i prilično čvrsto zaspao, a nakon nekoliko minuta probudio
me neki nepoznat zvuk, nekakvo cinkanje i zveketanje kojemu nisam
znao ni uzrok ni podrijetlo. Ali, osjetio sam da me ta buka veseli, pa
sam priskočio prozoru, jer zvuk je dolazio izvana. Bila su to
maskirana djeca što su prolazila zvoneći zvončićima. Bio sam pomalo
razočaran i shvatio sam da sam ja, u polusnu, očekivao nešto sasvim
drugo. Onda sam se sjetio: bio sam pomislio da ispred mojega
prozora prolazi mljekarski kamion i da to zvekeću boce na njemu.

A tih kamiona već odavno nema, pa sam morao zaključiti da sam

se ja u snu nekako bio prenio u djetinjstvo i u one trenutke kad smo
se nastojali naći uz cestu kad bi taj kamion prolazio. Polazio je,
zapravo, dvaput dnevno, pa je u jednom smjeru dovozio pune boce, a
u drugom odvozio prazne. Na kamionu su bile žičane gajbe, a u njima
boce, bezbroj boca, a kako se kamion tresao (ni ceste tada nisu bile
baš neke), tako su one staklenke na njemu zveketale o gajbe i jedne o
druge, i to je bilo silno veselo. Bilo je nečega li jepog u spoznaji da
opskrba funkcionira, da mlijeko stiže i da se netko za sve to brine. A
kamion i boce na njemu bili su nam dokaz napretka i blagostanja, jer
još donedavno mlijeko su nam nosile mljekarice. Vozili su na
kamionu dvije vrste boca. Jedno su bile boce za mlijeko, od jedne
litre, a drugo su bile manje bočice - od dva ili tri decilitra - u kojima
je stizao jogurt. I jedne i druge imale su razmjerno široka grla, a
preko tih grla bila je osobita folija koja je garantirala higijenu. Po
mlijeko smo odlazili u obližnju pekaru, gdje su gajbe bile složene sa
strane, a onda smo ga nosili kući, prelijevali u lonac i stavljali na
vatru, pa je bila velika mudrost uočiti pravi trenutak da se mlijeko
skuha, a da ne iskipi. Ali, bilo je i takvih junačina koji su naginjali
nekuhano mlijeko ravno iz boce, tvrdeći kako je to mnogo zdravije.

A bili smo tada uvjereni da se mlijeko i jogurt i ne mogu

transportirati nikako drugačije nego u boci. Jer, nikakve druge
ambalaže nije ni bilo, pa su u bocama stizale do nas i sve druge
tekućine koje su se prodavale na malo. Današnjem čitatelju bit će
možda razumljivo što se u bocama prodavalo vino i pivo, ali već će
teže shvatiti da je tako bilo i s mnogim drugim potrepštinama. Ulje,
recimo, i ocat, držali su se isključivo u staklenkama, pa ili biste kupili
zatvorenu tvorničku bocu, ili biste došli u dućan sa svojom, a
prodavač bi vam onda natočio ono što trebate. Mineralna voda
prodavala se u bocama, a isto tako i sokovi, koliko ih je uopće bilo.
Kad smo išli na vašar, onda smo tražili da nam kupe kraher ili
šabeso, a to je slatkasto piće također bilo u staklenoj boci zatvorenoj
porculanskim čepom s gumenim dihtungom i žicanim patentom.
Zapravo, najbolje će biti da skratim priču, i to uz pomoć jednog
efektnog primjera: čak se i laštilo za parkete - koje se zvalo još i poliš
- prodavalo u staklenoj boci.

Ali, ta množina staklenki nipošto ne znači da su one bile jeftine;

obratno, bile su neka vrsta dragocjenosti i mi smo na njih jako pazili.
Jer, boce su nam trebale i u kućanstvu, pa smo svaku staklenku koja
bi nam došla do ruku spremali na posebno mjesto na tavanu. Odande
smo ih skidali ljeti, kad bi se ukuhavao paradajz: tada bi se sok
rastakao u boce raznih oblika i veličina, a zatim bi se njihova grla
zatvarala uz pomoć osušenoga goveđeg crijeva (svojevrsne tadašnje
folije) koje je trebalo osobito tretirati. Što da vam kažem, u podjelu
povijesnih razdoblja trebalo bi uz željezno i brončano uvesti još i
stakleno doba.
 A ono je trajalo takoreći do jučer. Istom su se osamdesetih
godina staklene boce počele povlačiti pred plastičnima, pa iz toga
vremena datira prva plastična ambalaža za mineralnu vodu i za
voćne sokove. Zapravo, ako želimo biti precizni, moramo ustanoviti
da je proces ponegdje počeo već i mnogo prije. A počeo je opet od
mlijeka, jer ono je uvijek bilo strateška namirnica, pa su se sve
inovacije (od pasterizacije, pa da miješanja s čokoladom) redovito na
njemu prvom vidjele. Sredinom šezdesetih pojavio se, naime,
tetrapak.

Tada su valjda razvili onu tehnologiju uz pomoć koje se karton

može sjedne strane prevući aluminijskom folijom (koja, međutim,
tada nije došla u široku uporabu, nego je još neko vrijeme ostala
svojinom industrije), pa su od tako preparirane ljepenke stali
izrađivati posude za mlijeko i za jogurt. Imale su ijedne i druge oblik
trostrane piramide, zapremina im je bila pola litre, odnosno dva
decilitra, a prenosile su se u osobitim kutijama u kojima su te
piramide bile na prikladan način složene. To se nama činilo kao silan
korak prema budućnosti.

A u tome smo donekle imali i pravo. Jer, kad se jednom pojavio,

tetrapak se stao nezaustavljivo širiti: najprije je promijenio oblik, pa
dobio izgled kvadra, a onda mu se razgranala i primjena, jer počeli su
ga rabiti za sokove - veće i manje - a bilo je čak i proizvođača koji su u
tetrapaku prodavali vino. U isto vrijeme, napredovala je i tehnologija
izrade plastičnih boca, pa je sad u takvim bocama dolazilo sve: ne
samo mineralna voda, nego isto tako i ulje i ocat, a o laštilu za
parkete da se i ne govori. Ukratko, stakleno doba pomalo je išlo
svome kraju da bi prepustilo mjesto razdoblju plastike.
 A ipak, ja se često pitam što se dogodilo sa svim onim bocama -
za mlijeko, za jogurt i za ostale tekućine - kad su jednom izašle iz
upotrebe. Za što su ih iskoristili, ako su već odlučili štedjeti na
staklu? Slutim da ih nisu sačuvali u nekadašnjem obliku, nego da su
ih pretopili u novo staklo. A što su od njega napravili? Ne vidim
drugu mogućnost nego da je sve to završilo u Humu na Sutli, gdje se
izrađuje laboratorijska staklarija. Ne znam je li to slučajno, ali je
činjenica: baš nekako kad su nestale staklenke, i mi smo počeli
postajati sve bolesniji, pa zato i medicinskog stakla treba sve više. A
da nismo sasvim zdravi, pokazuje i to što u snu čujemo zvuk
mljekarskog kamiona kojega već desetljećima nema.
 TULJAC

Kad dođe lipanj, posvuda se vide improvizirani štandovi na

kojima se prodaju jagode i drugo bobičasto voće. A kad ta sezona
prođe i stigne kasno ljeto, prodavači postave na uglove ulica male,
crne peći i započnu svoju veselu trgovinu: ostaju ondje pekući
kukuruz i kestenje cijelu jesen i dio zime. Jesu li to oni isti koji su
prije prodavali jagode, ne znam, ali znam da oduvijek rado svraćam k
njima.

Razlog ne leži u tome što bih bio neki osobiti ljubitelj jagoda,
kukuruza ili marona, nego u tome što neki od tih prodavača još
uvijek svoju robu prodaju (da ne kažem serviraju) u tuljcu ili fišeku.
A fišek mene vraća u ona stara vremena kad je ta vrsta ambalaže bila
daleko češća nego danas i kad je tuljac zapravo svuda prevladavao.

Svatko zna što je fišek: ima on oblik preokrenutog stošca. Uzme

se četvrtast komad papira, pa se uhvati za jedan kraj i dijagonalno
uvrne tako da na donjoj strani bude uski vrh, a na gornjoj široki
otvor. Tuljac može biti manji ili veći, pa u skladu s tim može služiti za
transport različitih vrsta rasutog tereta: osim kestena i jagoda, nekad
su se u njega stavljali i bomboni što su se kupovali u slastičarnicama,
pa onda kava, papar i grožđice, a da se i ne spominju sitni gumbi ili
kremeni za upaljač. Nije tada bilo plastičnih vrećica, a i sa
škarniclima je znalo biti problema, pa su se tako ljudi snalazili kako
su znali i umjeli: nisu nikad bacali papir, nego su ga pažljivo čuvali,
pa su onda njime prali prozore, potpaljivali vatru ili od njega pravili
tuljce. Zato je tuljac bio prisutan svuda, od apoteke, pa do željezarije:
u ljekarni bi vam tablete odbrojili na komad, a u željezariji bi sitne
čavliće ili vijke također stavili u fišek. Kad smo išli u kino ili na
utakmicu, onda smo kupovali bundevske koštice, ili suncokret, a
poslije i kikiriki, i sve smo to nosili u fišeku, i iz njega vadili pa jeli. U
svakoj prodavaonici uvijek je bio veliki komad papira, od kojega su se
otkidali komadi za tuljce, a veličina se tuljca, dakako, prilagođavala
količini robe.

Ali, najbolje je u svemu tome što to obično nije bio pravi

ambalažni papir, nego takav koji je izvorno imao neku drugu
namjenu, a završio je u dućanu kao materijal za ambalažu. Naravno,
najviše je tu bilo novina, ali moglo se naći i štošta drugo: stari
uredski spisi, listovi knjiga, dijelovi plakata, čak i školske bilježnice i
privatna pisma. Tako onda nije bilo važno isključivo ono što se u
tuljcu dobivalo, nego je bio važan i sam tuljac: čovjek naprosto nije
mogao odoljeti a da ne pogleda — kad pojede one koštice ili istrese
čavliće - što na papiru piše. Koji put bi to bilo i vrlo zanimljivo, a
često se događalo da kupac ljuto zažali što nije kupio veću količinu
robe, jer bi tada bio dobio veći tuljac, pa bi mogao vidjeti kako
završava tekst koji je njega silno zainteresirao. Možda je to bio
nekakav marketinški trik tadašnjih trgovaca?

Možda i jest, ali meni se više sviđa protumačiti te fišeke kao našu
sirotinjsku varijantu onih kolačića sudbine što ih dobivate u
kineskim restoranima, gdje vam na kraju obroka serviraju i tu
slasticu, a u njoj se nalazi papirić na kojem piše što vas čeka u skoroj
budućnosti ili u životu općenito. Tko je u ta stara vremena znao
dobro razumjeti ono što bi našao na papiru za tuljce, mogao je dobiti
naputak za donošenje važnih odluka. I nije to bilo ništa gore od
onoga što učeni ljudi čine igrom zvanom sortes Virgilianae, kad
nasumično otvaraju djela velikog pjesnika i u njima traže
proročanstvo. A da se sudbina krije na čudnim mjestima i da se
očituje na neobične načine, dobro je poznato.

Zato je i priručna ambalaža sasvim dobro gnijezdo za nju, to su

ljudi razumjeli već odavno. Uočili su, recimo, kako ambalaža ima
sposobnost da svjedoči o autentičnom životu, a da stanovita količina
autentičnoga života ni umjetnosti ne može škoditi. Tako su onda
početkom 20. stoljeća Braque i Picasso slikali mrtve prirode s ribama
i točno reproducirali tekst na listovima novina u koje su ribe bile
zamotane, da bi potom počeli novine iz zbilje i izravno lijepiti na
platno. Zanimljivo je što su eksperimentirali upravo s materijalom od
kojega se prave tuljci: i taj tuljac vjerojatno u Parizu ima neko
otmjeno ime, a kod nas se zove naprosto fišek, ali je lijepo znati da
nas barem tuljci povezuju s Parizom.

No, umjetnici su možda posegnuli za ambalažom kao izvorom

inspiracije zato što su znali da ta ambalaža koji put u sebi krije
neslućena iznenađenja, pa i velika otkrića. Poznata je anegdota po
kojoj je Felix Mendelssohn u nekom dućanu - valjda u mesnici -
opazio kako robu umotavaju u note, pa se zainteresirao, pogledao o
čemu se radi i tako otkrio zaboravljena Bachova djela. Nije takav
slučaj, uostalom, izostao ni kod nas: negdje sam pročitao
svjedočanstvo - a autor se kune da je sve to živa istina - kako je neki
sarajevski književnik (Rizo Ramić?) na tržnici vidio gdje prodavač
jagoda pravi fišeke od papira na kojemu je nešto bilo napisano
rukom. A književnik je rukopis i prepoznao: bio je to autograf Tina
Ujevića, koji je, kao što se zna, neko vrijeme živio u Sarajevu. Je li na
taj način spašeno nešto od vrijednih Tinovih djela, više ne znam, ali i
ovoliko je dovoljno da dokažem svoju temeljnu tezu: u fišecima su se
krila neizmjerna bogatstva.
 A ja se nikako ne uspijevam otresti misli da se kriju još i sad: to
je glavni razlog što obilazim ulične prodavače. Neodređeno se nadam
da će mi oni jednom umotati svoju robu u nešto vrijedno. Potpuno
sam svjestan da više nema krize papira i da je mala vjerojatnost da u
njihove ruke dospije kakav dragocjen stari rukopis ili nečiji genijalni
notni zapis. Zato me više zanima što će meni osobno poručiti tekst na
papiru od kojega je tuljac napravljen. Ne nadam se da će mi fišek
jagoda ili mjerica kestenja proreci budućnost, jer nalazim se u
životnoj dobi kad se od prošlosti može dobiti mnogo više. Ne, ima tu
jedna druga nada koju se jedva usuđujem priznati: možda na tuljcu
bude zapisana ideja za savršenu knjigu o kakvoj svaki pisac sanja, a
meni ona dosad nije ni izbliza pošla za rukom.
IV.
 BUDILICA

Nedavno sam, stjecajem okolnosti, opet došao u priliku gledati

onaj stari crtić o Petru Panu. Ne moram vam ni govoriti da sam se
raspekmezio i da su mi navrle uspomene. Ali, na nesreću, nisam u toj
prilici sasvim podjetinjio. Kažem na nesreću, jer mi je to što nisam
podjetinjio pokvarilo užitak. Doista, odjednom sam se zabrinuo:
počeo sam se pitati koliko današnja djeca razumiju taj film i koliko se
u njega uspijevaju uživjeti. Jer, bilo je ondje stvari koje su, slutio
sam, njima posve strane.

Eto, važnu ulogu u toj priči igra budilica što je sa sobom nosi
kapetan Kuka. A današnja djeca nisu se s budilicom nikad susrela,
nisu je možda ni vidjela nigdje drugdje nego samo na filmu. Tako
sam postao svjestan da je odnos današnje djece prema satovima
posve drugačiji nego što je bio u moje vrijeme.

Jer, djecu su nekada silno zaokupljali satovi: bili su im

zanimljivi oni zidni — s kukavicom ili bez nje — pa onda satovi s
utezima, pa oni koji u staklenoj kutiji imaju veliku zlatnu šetalicu.
Kad ste prolazili s djetetom pokraj urarske radnje, niste mogli klinca
odvojiti od izloga. A rado su djeca promatrala i ručne satove što su ih
nosili roditelji, pa su ih prinosila uhu i osluškivala njihovo kucanje.
Htjela su znati što se to unutra čuje i kako zapravo radi taj
tajanstveni mehanizam.
 A danas satovi više ne kucaju, i meni se čini da je to strašno.
Nekad je bilo lako naučiti dijete da gleda na sat, jer ono se i samo
zanimalo za njegov rad, a bilo mu je privlačno sve ono s velikom i
malom kazaljkom, te pogotovo preobrazbe brojaka, kad, recimo, broj
dva, ako na njega pokazuje mala kazaljka znači dva, a ako pokazuje
velika, onda znači deset. I, trudila su se djeca da to savladaju. A sad
im guramo pod nos digitalni sat na kojemu su nekakve brojke, a
između njih treperi malo dvotočje, tako da je danas vrijeme čista
apstrakcija. Nema se tu, doduše, mnogo što učiti, nego samo pročitaš
što piše, ali je cijela stvar i izgubila čaroliju. A izgubila ju je pogotovo
zato što nema više ni onih kompliciranih satova, zidnih i stolnih, na
kojima se imalo što gledati i o čemu razmišljati.

Ali, najgore je od svega ipak to što je nestala budilica. Budilica je

izgledala točno onako kako i u onom crticu izgleda: okrugla,
trbušasta, s malenim nožicama i s velikim zvonom na vrhu. To je
zvono i bilo najvažnije na tom satu: otraga je budilica imala dva
ključa, od kojih je jedan služio za navijanje opruge, a drugi za
naštimavanje vremena kad će sat zazvoniti. Prije spavanja čovjek bi
uzeo budilicu, pa bi uz pomoć toga drugog ključa namjestio malenu
kazaljku u dnu brojčanika na određeni sat. I, mogao je biti siguran da
će sat upravo u to vrijeme zazvoniti.

Mogao se pouzdati da će zazvoniti točno, ali nije mogao biti

siguran da će se oglasiti dovoljno glasno. Jer, čini se nekako da su
ljudi tada imali tvrđi san nego danas, pa im ni prodorni zvuk budilice
nije bio dovoljan. Zato bi budilicu stavili u porculanski tanjur,
zajedno s vilicom i žlicom, pa kad bi to počelo zvrčati i tandrkati, bila
je to nepodnošljiva larma koja bi probudila i susjede. A neki su se čak
bojali da bi u polusnu mogli zaustaviti budilicu (to se radilo uz
pomoć male kočnice na onom zvonu), te da bi onda nastavili spavati.
Zato bi navečer skrili budilicu svaki put na drugo mjesto u sobi, pa bi
ujutro izbezumljeno jurili naokolo tražeći sat da zaustave njegovo
zveketanje.

Bilo je, dakako, i drugih načina da se čovjek probudi, kao što je

na primjer telefonsko buđenje. A tada su vas budili osobno, nije to
činio automat, pa kad biste digli slušalicu, telefonist bi vam zaželio
dobro jutro i mogli biste s njim malo i popričati. A jedan moj prijatelj
nije se pouzdavao čak ni u to, nego bi navečer, ako je morao
neuobičajeno rano ustati, popio litru vode i tako bi bio siguran da
neće prespavati zoru.

Ipak, središnje je mjesto u svemu tome imala budilica. Ona nije

bila važna samo zato što je bila pouzdana, pa bi vas ujutro razdrmala
svojim zvukom, nego i zato što je kucala. Jer, taj je sat bio načinjen
od lima, u njemu je bilo i dosta praznoga prostora, a njegovi kotačići
bili su veliki i masivni, kao da se računalo da se budilica kupuje samo
jednom u životu. A u tim okolnostima i kucanje budilice bilo je
prilično glasno: jasno ste je čuli kako tiktaka, pa ste mogli mirno
spavati znajući da je ona tu da mjeri vrijeme i da stražari umjesto
vas. Bilo je ljudi koji su imali muke kad bi otišli na put, pa su se žalili
kako ne mogu spavati, i to su pripisivali činjenici da su promijenili
krevet; a tek su malobrojni uvidjeli da je problem u tome što ne čuju
budilicu. Zato su postojale i osobite putne budilice, nešto manje, u
kožnoj kutiji, ali jednako dobre: ne samo da su zvrčale glasno kao i
velike, nego su i kucale dovoljno jako da se čovjek pokraj njih osjeti
sigurnim i da se preda snu.

A onda se to promijenilo. Došli su satovi koji ne kucaju i došle su

budilice koje ne zvone. Jer, danas vas može probuditi i mobitel ako
ga znate programirati, a mobitel, dakako, ne ispušta nikakav zvuk
dok ne radi. Isto tako, postoje digitalne budilice, koje dolaze u
raznim oblicima i veličinama, ali im je jedno svima zajedničko: imaju
mali displej koji se po potrebi može rasvijetliti, a zvuk im nije osobito
glasan, ali mu je zato frekvencija takva da će vas sasvim sigurno
probuditi, jer vam se čini kao da vam netko buši zub. A što je
najvažnije, te su današnje budilice - čak i onda kad se zovu upravo
tako, a ne općim imenom sat - nijeme kao ribe: kad legnete spavati,
uopće i ne znate da su tu, pa se zato povremeno trzate i pogledavate
na onaj ekrančić, da biste se uvjerili kako još rade.

A nitko me neće uvjeriti da to nije izazvalo i stanovite negativne

posljedice. Jer, u ono doba dok su postojale stare budilice, ljudi su
imali problema da se probude; sad, u doba ovih digitalnih, imaju
problema da zaspu. Poremećaji spavanja izravna su posljedica
činjenice da nam kraj glave više ne kucka budilica.

U onome crticu budilicu proguta krokodil, pa se čuje kako ona

kuca iz njegova trbuha. I naše je stare budilice, bojim se, progutao
krokodil progresa, tek što se njihovo kucanje više nikako ne čuje.
 ROKOVNIK

Moj otac radio je u nabavnom odjelu velike tvornice.

Opskrbljivao je svoju firmu iglama za šivanje kože, elektro-
materijalom, dijelovima za strojeve, čak i manevarskim
lokomotivama. Po logici stvari, uspostavio je suradnju s mnogim
proizvođačima i s njima je održavao srdačne odnose. E, u te srdačne
odnose pripadalo je i ono što se događalo svake Nove godine: tada su
poslovni prijatelji slali jedni drugima rokovnike. A ja sam silno volio
taj trenutak, i to iz dva razloga: jedno zato što su rokovnici bili sami
po sebi zanimljivi, a drugo zato što ih je otac dobivao s raznih strana,
pa ih nije mogao sve iskoristiti, te sam znao da će neki od njih zapasti
i mene.

A to mi je bilo draže od svega što se za Novu godinu događalo

(uključujući i sve one priredbe i darove), jer kad bih dobio rokovnik,
činilo mi se da sam učinio velik korak naprijed, da sam gotovo
odrastao, a odrastanje mi je tada bilo glavna ambicija. A zapravo me
veselilo sve ono što se u rokovnicima nalazilo, i ja sam ih listao kao
što se listaju knjige, pa ako bi mi otac dao priliku da izaberem koji ću
uzeti, uvijek bih zatražio malo vremena za razmišljanje.

Jer, rokovnici kao da su se natjecali koji će biti ljepši i

zanimljiviji. Bili su oni srednje veličine, otprilike kao knjiga
džepnoga formata, bili su prilično debeli i svi su bili uvezani u skaj,
koji se jako trudio da izgleda kao koža. Na koricama su imali zlato
tiskom izveden naziv poduzeća koje rokovnik daruje, ponekad su na
kutovima imali i metalna ojačanja, a gotovo je obvezna bila traka
kojom se obilježavaju stranice.

Ali, sve to još nije bilo ništa prema onome što se nalazilo u
unutrašnjosti. Jer, svaki rokovnik sastojao se od glavnoga dijela i od
dodataka. Glavni dio činili su dani u godini: svakome od tih dana bila
je posvećena po jedna stranica, i svaka je stranica imala na sebi crte,
a u gornjem dijelu datum i napomenu o kojem se tjednu u godini tu
radi. Sporedni dio bio je mnogo zanimljiviji i po njemu su se
rokovnici razlikovali. Nastojali su oni pružiti svome korisniku što
više podataka koji mu mogu poslužiti u praktičnom životu, pa su zato
donosili tablice uz pomoć kojih se metri pretvaraju u jarde i inče,
stupnjevi Celzijeve skale u stupnjeve Farenheitove, a litre i kilogrami
u galone i funte. Bio je tu još i popis glavnih svjetskih valuta s
podacima o njihovu međusobnom odnosu, a osobito je uzbudljiv bio
dio u kojem se moglo doznati koliko je sati u Sidneyu, Moskvi ili u
Džakarti onda kad je u Zagrebu podne. A kao vrhunac svega, neki su
rokovnici donosili i kartu Europe, s označenim državama, a na njoj
se - uz pomoć pomičnoga brojčanika - moglo vidjeti kolike su
cestovne udaljenosti između pojedinih glavnih gradova.

Pa tko ne bi time bio oduševljen? A najbolje je od svega bilo to

što se svaki od tih rokovnika ponašao tako kao da je u isti mah i prvi i
posljednji. Jer, ni jedan od njih nije uzimao u obzir svoju
kratkoročnu namjenu, nego su od nas očekivali da ih koristimo i kad
prođe godina kojoj su posvećeni. To se najbolje vidjelo po činjenici
da su rokovnici redovito bili opskrbljeni i dijelom u kojem su se po
desnom rubu stranice nizala slova abecede: to je bio imenik, tu ste
trebali upisati adrese i telefonske brojeve koji su vam važni. A ako to
učinite, onda, naravno, rokovnik nećete baciti, jer će vam biti tlaka
da iduće godine sve iznova prepisujete.
 A to je lukavstvo bilo zapravo posve nepotrebno: mi rokovnike ni
inače nismo bacali, nego smo ih čuvali još godinama, jer nam je bilo
žao da ih se odreknemo, a mogli su i poslužiti ponekoj svrsi. Moja je
majka, recimo, u jedan takav rokovnik popisala sve obiteljske
rođendane, imendane, datume vjenčanja i datume smrti, i to joj je
onda služilo kao pouzdan podsjetnik. Inače smo, međutim,
rokovnike doživljavali manje kao praktično pomagalo, a više kao
luksuz, i upravo je to bilo kod njih najbolje.

A izgleda da su ih kao luksuz shvaćali i sami poslovnjaci kojima

su bili namijenjeni. Oni su, doduše, dobivali mnogo rokovnika i nisu
ih morali štedjeti, ali uvijek bi se nekako pokazalo da čovjek ne može
stalno nositi rokovnik sa sobom, jer je preglomazan, pa je za njega
potrebna torba. Tako je onda stajao na radnom stolu, kao ukras, i
nije se koristio, a u džepu se nosio mali rokovnik.

Postojalo je i to, da, da. Zvalo se notes. Notes je također bio

uvezan u skaj, i imao je sve one datume, jedino što je kod njega na
svakoj stranici dolazio cijeli tjedan, a ne samo jedan dan. Isto tako,
on nije imao ni one dodatke s tablicama valuta i s udaljenostima
između europskih metropola. Ali, jako je dobro služio svojoj svrsi, jer
su ljudi bilježili kad imaju sastanak, kad moraju kod krojača, kad je
nekome važnom potrebno nešto čestitati. Moglo bi se nabrojiti još tih
svrha kojima su služili notesi, ali mislim da nije potrebno: i ovo što
sam rekao jasno pokazuje zašto su nestali. Nestali su, naime, zato što
su ih zamijenile razne elektronske naprave, prije svega mobiteli: u
njima je i kalendar i imenik, a i sve one tablice za pretvaranje nečega
u nešto. Ne može, međutim, ni mobitel ni ikoja elektronska sprava
dobiti ono značenje koje je rokovnik nekada imao. Jer, on je bio znak
da je čovjek ozbiljan, zaposlen, da mora mnogo toga pamtiti i na
mnogo toga stići, ukratko, da ima stanovitu društvenu težinu. Pa, je li
onda čudo što smo mi, tadašnji klinci, nabavljali notešiće ”Lipa Mill”
i nosali ih po džepovima, kao da doista moramo nešto važno
zabilježiti?

I je li čudo što ja, koji sam se rokovnicima uvijek radovao, nisam

nikad nijedan od njih doista iskoristio? Ni u jedan od njih nisam
napisao ni slovo, jer mi je bilo žao: uvijek sam mislio da će jednom
doći neka prilika koja će biti dostojna tako lijepe bilježnice.

Ali, nije došla, i rokovnici su pomalo izašli iz moga života. Ne

znam kad se to dogodilo, ali znam da ni jednoga više nemam. A
nekako mi se čini: da sam ih sačuvao - pa makar i onako prazne -
danas bih se daleko lakše snalazio u vlastitoj biografiji.
 PEČAT

Ponekad se pitam što je zapravo htio Miroslav Krleža kad je onaj

svoj časopis nazvao “Pečat”. Koje je značenje riječi imao na umu, na
što je želio da čitatelj pomisli kad ugleda taj naslov? Nije to neko jako
važno pitanje, ali opet, iz imena časopisa često se vidi i njegov
program, pa se može i procjenjivati koliko su urednici taj program
proveli u djelo, a koliko nisu. Kako je, dakle, bilo s Krležom, što je
njemu značio pečat?

Jedno vrijeme mislio sam da znam: budući da je “Pečat”

pokrenut nakon što su već bile izašle Balade Petrice Kerempuha,
logično je pomisliti da se Krleža tada još nalazio pod dojmom toga
svog velikog posla, pa da je mnogo razmišljao o povijesti i da se
zanimao za dokumente iz prošlih vremena. Tako je onda valjda - u
muzejima, a i u knjigama - viđao sve one povelje, darovnice i zlatne
bule, koje su ispisane kitnjastim slovima, a na svakoj visi golemi
vladarski pečat. I, tu je dobio ideju: časopis bi - ako slijedimo tu
metaforu - imao zadaću da zapečati neke velike istine o društvu i o
svijetu, da im dade službeni i djelatni oblik. Jedno vrijeme to mi se
objašnjenje činilo posve prihvatljivo.

Ali, onda sam postao svjestan da se u doba kad je časopis izlazio

- tridesetih godina dvadesetoga stoljeća — nipošto nisu mogle izbjeći
ni asocijacije na druga značenja riječi pečat. Ili, ako hoćete ovako:
kad hi običnu građanin vidio Krležin časopis u izlogu knjižare i
pročitao njegov naslov, onda ne bi pomislio ni na kakve povelje i
bule, nego na neke sasvim druge stvari, koje su mu bile mnogo bliže.
Dapače, može se, čak i nakon toliko vremena, naslutiti u kojim su
smjerovima njegove asocijacije išle.

Prvi od tih smjerova morao je biti administrativni. Jer, i tada su

se, kao i danas, izdavali mnogi dokumenti (samo što je procedura
bila jednostavnija), a ti dokumenti morali su nositi na sebi znak svoje
službenosti. Zato je na svakom dokumentu bio u dnu nacrtan omanji
krug, a do njega se vidjela skraćenica M.P. To M. R značilo je mjesto
pečata, i tu se onda taj pečat i stavljao.

Zato su na svim šalterima i u svim uredima postojali osobiti mali

stalci okrugla oblika, na kojima su pečati bili povješani kao noževi u
mesnici, a službenici bi birali onaj koji im treba i udarali ga na
dokument. Prije toga bi, međutim, njime lupili po malome jastučiću
u četvrtastoj kutiji: taj jastučić bio je natopljen osobitom bojom, pa
se ona s pečata prenosila na dokument. A kad bi se taj jastučić već
malo i osušio, onda bi činovnici hukali u pečat i tako mu vraćali
snagu.

Narod je znao da se ta stvar službeno zove pečat, ali je sam nije

tako zvao, nego joj je tepao žig ili štambilj, a neki su - osobito u
ironičnom kontekstu - rabili i turcizam muhur. Nije se tu radilo
toliko o izbjegavanju administrativnog naziva, koliko o jezičnom
osjećaju: u tome osjećaju naših ljudi riječ pečat bila je već zauzeta, pa
zato nije bilo praktično rabiti je za one štambilje ili žigove. Pečat je,
naime, bio vezan ponajviše uz poštansku komunikaciju. Objasnit ću
odmah.
 U to se vrijeme slalo dosta paketa: nekome na selu, nekome u
vojsci, nekome tko je samac, a voli jesti ajvar. E, te je pošiljke trebalo,
naravno, na propisan način spakirati, a onda ih je valjalo zapečatiti.
Za tu svrhu pak služio je pečatni vosak koji se mogao kupiti u
dućanu. Bila je to šipka kvadratična presjeka, duga i debela otprilike
kao i stolarska olovka, a bila je i slične boje, naime crvena. Kad bi se
stvari potrpale u kartonsku kutiju za sapun (a nju smo dobili u
dućanu), kad bi se potom kutija umotala u plavi pakpapir i uvezala
špagom, dolazio bi najvažniji trenutak Upalila bi se žigica, pa bi se
nad nju nadnio onaj pečatni vosak. On bi se brzo rastopio i s njega bi
crvena smjesa počela kapati na špagu, malo ispod mjesta na kojem je
bio čvor. I, tu je lokvicu onda trebalo nečim pritisnuti, tako da dobije
pravilan oblik i da se jasno vidi da je pečat cjelovit. Za tu se svrhu
obično koristio kovanac od pet dinara: kad bi se vosak osušio, vidio
bi se sasvim lijep otisak i moglo se smatrati da nitko neće
neovlašteno otvarati paket.

Doduše, ponekome i nije trebala ona petodinarka, jer je mogao

svoj paket zapečatiti na bolji način. Ljudi su tada, naime, još nosili
pečatnjake, i gotovo da je bilo obavezno da odrasli muškarac -
osobito ako je pripadnik srednjega sloja - posjeduje takav prsten.
Prsten je bio zlatan ili srebrn, a na gornjoj strani imao je kitnjasto
izvedene vlasnikove inicijale. Paket se, dakle, mogao zapečatiti i
prstenom, barem u načelu. Jer, s vremenom su ti pečatnjaci postali
sasvim stilizirani, te se i nisu mogli rabiti u praktične svrhe. Ali,
ostali su u modi, jer su zapravo signalizirali kakav je status njihova
vlasnika i na koju se tradiciju on oslanja.

Doista, pečatnjaci su zaostali iz onoga starog vremena koje su

ljudi u doba Krležina “Pečata” još donekle pamtili: tada su se svi
dokumenti, umjesto onim gumenim žigom, ovjeravali pravim
pečatima, pa je prstenje imalo praktičnu funkciju. Zato je prvim
Krležinim čitateljima morala dolaziti na um upravo ta funkcija
pečata: autori garantiraju svojim imenom za sadržaj tekstova, kao što
su vlasnici pečatnjaka garantirali za istinitost dokumenata.

A pomišljali su možda i na onu izreku koja je i tada bila u širokoj

upotrebi: kaže se često da je netko nečemu udario svoj pečat. Jasno
je što se želi reći: netko nečemu udara svoj pečat tako što tu stvar
prožima svojim pogledima i stavovima, svojim viđenjem stvari,
svojom osobnošću. Upravo u tom značenju formulacija se i danas
rabi.

I, vjerujem da je upravo to značenje Krleža imao na umu. Htio je

reći kako su on i njegovi suradnici svemu čega su se dotaknuli udarili
svoj pečat. A jesu li pri tome mislili i na onaj davni običaj da se
grešnicima i prekršiteljima udara žig kao znak sramote, i jesu li sebe
vidjeli kao izvršitelje te kazne, ne bih se usudio procjenjivati. Znam
samo da bi se danas malo tko odlučio nazvati svoj časopis ”Pečat”:
nekako bi se činilo da je to pretenciozno i neprimjereno. Ta su
vremena, reklo bi se, prošla i zapečaćena.
 PISAĆI STROJ

Gledali smo pedesetih godina jedan krasan film koji se zvao

Bulevar sumraka. U njemu je bilo svakakvih zanimljivih stvari,
najviše zato što se radnja zbiva u Hollywoodu, pa se prikazuje
proizvodnja filmova, a glavni je junak mladi scenarist kojega svaki
čas vidimo kako radi na svome tekstu. Ali, od svih čudesa koja su u
tom filmu prikazana, mene se najviše dojmila činjenica da taj
scenarist - inače puka sirotinja - posjeduje pisaći stroj. A nije on bio
ni jedini, jer u mnogim smo filmovima tada viđali pisce i pratili
njihove peripetije, i uvijek su ti pisci pisali na vlastitome stroju, koji
su često i teglili s mjesta na mjesto kad bi se selili.

Nama je to bilo fantastično, kao kad bi danas netko imao vlastitu

električnu centralu. Jer, pisaći strojevi bili su kod nas skupi i do njih
se teško dolazilo. Njih su imale samo neke jako važne ustanove:
općine, vojni odsjeci, bolnice i tvornice. Kad bi čovjek ušao u neku
javnu zgradu, onda bi začuo kako iza svih vrata tipkaju strojevi, a to
mu je ulijevalo poštovanje, te je zato hodao polaganije i ponašao se
pristojnije nego inače. I, nekako se podrazumijevalo da je to jedini
prirodni poredak stvari.

Kao da ste, došavši u blizinu pisaćeg stroja, dobivali uvid u

pogone koji pokreću svijet. To su osjećala i djeca, te ste zato mogli i
najzločestijega dripca dovesti u neko poduzeće, pa ga posjesti za stol i
uvući papir u pisaći stroj: satima biste bili mirni, jer biste znali da se
klinac od stroja neće odvojiti.
 A kad se bolje pogleda, pisaći stroj i jest bio nekakvo čudo. Prvo,
bio je lijep, jer bio je golem, masivan, cm i težak, a na njemu su se
blistala ona zvonca što su zvonila kad bi se stiglo do kraja retka, dok
su tipke bile na gornjoj strani presvučene staklom, da se ne oštete.
Impresivan je bio i valjak, te poluga za pomicanje toga valjka, kao i
ono što se na današnjim tipkovnicama zove space bar. Ali, najviše od
svega očaravala su nas slova: pritisneš tipku, a iz stroja odjednom
skoči polugica, a iza nje ostane slovo, jasno i lijepo, baš kao u knjizi.
Pa ako se još doda da su neki od tih strojeva s vremenom dobili
dvobojnu traku (pola crnu, a pola crvenu), te da se ta traka pravilno
odmotavala s koluta na lijevoj strani, a namotavala na kolut na
desnoj strani, bit će jasno da čovjek - a ne samo dijete - naprosto nije
mogao skinuti pogled s pisaće mašine u radu. I, bilo mu je sasvim
razumljivo što su precizni mehaničari - koji su popravljali te strojeve
— bili najbogatiji ljudi u njegovu vidokrugu.

S vremenom su se strojevi, naravno, usavršavali: nisu više bili od

punoga željeza, nego od tankoga lima, tipke im više nisu bile staklene
nego plastične, prijenosni mehanizmi bili su im savršeniji. Ali,
princip je ostao isti. Ostao je isti čak i onda kad su se pojavili mali,
pljosnati portabl strojevi koji su se nosili u tankim plastičnim
kutijama s ručkama i patentom, prilično nalik na ono u čemu se
danas nose laptopi. Čak i u tom obliku, pisaći stroj zadržao je auru
nečega važnog, službenog, nečega što je povezano s javnošću, a
samim tim i s odgovornošću.

I zato smo mi, koji smo prve svoje književne tekstove tipkali
upravo na tim portabl strojevima, osjećali pri tome tremu. Jedno je
bilo kad si svoju priču vidio rukom nadrljanu na tzv. trgovačkom
papiru (a i o njemu bi se moglo nadugačko pričati), a sasvim drugo
kad si je čitao otipkanu na stroju, pretočenu u ona lijepa i pravilna
slova. Jer, tada tvoj tekst gotovo da je već bio nalik knjizi, pa premda
je ležao u ladici, ti si, kao autor, imao dojam da je on izložen oku
javnosti.

A nije ni mogao da ne bude, jer je svatko dobro znao da je

upravljati pisaćim strojem jednako odgovorno kao i upravljati
avionom. Ili, da kažem nešto slobodnije, ali ništa manje točno, za
ljude onoga doba pisaća mašina bila je stroj koji proizvodi sudbinu.
Jer, i danas se kaže da je nešto nekome zapisano, ili da je pisano da
se nešto zbude upravo tako kako se zbiva. Pri tome se misli da to piše
sudbina. E, ali ako sudbina piše, onda joj valjda treba i neki pribor za
pisanje. U slučaju moje generacije taj pribor nije bio ništa drugo nego
starinski pisaći stroj. I to ne samo metaforički, nego i doslovno.

Jer, već od trenutka kad smo se rodili - u bolnici ili kod kuće -
naše je rođenje bilo proknjiženo uz pomoć toga stroja: ispisali su
nam rodni list, zaveli nas u knjige, dali nam identitet. I, tako je to
poslije išlo stalno: pri upisu u školu, kod liječnika, u omladinskoj
organizaciji, u vojsci, u firmi, svuda. Sve važno radilo se uz pomoć
pisaćih strojeva i cijela naša biografija svodiva je na nekoliko
daktilografskih listova.

Zbog toga nije nimalo čudno što smo zadržali respekt prema
pisaćem stroju i Što smo sebe počeli smatrati piscima ne onda kad
smo objavili prve tekstove, nego onda kad smo prve tekstove
pretipkali na mašini. Bila je to velika moć, ali i velika odgovornost.
Jer, trebalo je pisati sa što manje pogrešaka, budući da je tekst
poslije išao na slaganje u olovu, pa je postojao i propis o tome koliko
tipfelera uopće smije biti po stranici. Čovjek je tipkao kao da rukuje
eksplozivom.
 I, upravo zbog toga, nama je prijelaz s pisaćeg stroja na
kompjutorsku tipkovnicu bio šokantan. Ne radi se samo o tome da
na kompjutoru čovjek piše u potpunoj tišini, ne radi se ni o tome da
rezultat rada nisu stvarna slova na papiru nego virtualni tekst na
ekranu (a dovoljno je da načas nestane struje, pa da sve ode k vragu),
nego je strašno to što je sve lako i jednostavno i ništa nikad nije
definitivno. Možeš ispravljati tekst koliko god hoćeš puta, bez napora
i bez štete montirati, preslagivati, iskušavati razne mogućnosti. A to
znači da možeš pisati ležerno, čak i neodgovorno. Pa zato često tako i
pišeš.

Ukratko, nije to više isto, pa ni ova književnost sada nije ista kao
ona nekad, čak ni kad je pišu isti pisci. I, premda sam vam sve ovo
napisao na kompjutoru, sasvim dobro razumijem svoje prijatelje
Tonka i Lukšu, koji i dalje tipkaju na stroju. Doduše, sve teže nalaze
dijelove za taj stroj i sve više problema imaju s urednicima. Ali, kad
čovjek stane pred njihova vrata, onda po tipkanju znade da se iza tih
vrata zbiva nešto doista važno.
 INDIGO

Na radnome mjestu imam ormar koji se sastoji od dva dijela:

gornji je otvoren i tu su police, a donji je zatvoren i služi za spise. E,
taj komad pokućstva pravo je utjelovljenje one izreke koja kaže:
Izvana gladac, iznutra jadac. Jer, police sam uredio
reprezentativno: naslagao sam na njih knjige, i još sam pri tome
pazio da budu debele i pametne. A u donji dio ormara nagurao sam
svakojake papire za koje vjerujem da mi nikada više neće trebati, ali
nekako nemam srca da ih bacim. Ukratko, gore je red, a dolje
džumbus i sramota. A nedavno je ta moja hipokrizija i kažnjena:
iznenada mi je zatrebao jedan papir za koji sam slutio da bi mogao
biti baš u onom donjem dijelu ormara. I, nije mi ostalo drugo nego
da otvorim vrata i zaronim u kartušinu.

Ali, ne pričam vam to zbog toga da bih se žalio kako sam se

zaprašio i kako sam se nakihao, a ni zbog onoga papira koji sam na
kraju našao. Pripovijedam vam zbog iznenadnoga otkrića koje mi se
tada dogodilo. Jer, na samome dnu pronašao sam kutiju za koju
nisam znao ni što je ni što znači. Bila je velika otprilike kao list
papira formata A-4, načinjena od kartona, ali debela jedva jedan
centimetar; na prednjoj strani bio je naslikan stroj za koji nisam
mogao razabrati čemu služi. Tek kad sam otvorio kutiju, puklo mi je
pred očima: unutra je bio indigo, a ona slika prikazivala je ciklostil. I
tada mi se sve odjednom vratilo.

Danas ima ljudi koji nisu nikad ni vidjeli indigo, pa je njima

teško objasniti da je život bez indiga nekada bio nezamisliv. Čovjek se
s indigom susretao na svakom koraku, i uvijek mu je on sugerirao da
živi u uređenom društvu i da postoji netko tko vodi računa da o
svemu što činimo ostane trag i da nijedan dokument ne pofali. Što je,
dakle, bio indigo? Bila je to tanka šuškava folija koja je na jednoj
strani bila premazana osobitom emulzijom: tu foliju trebalo je staviti
između dva lista papira, a onda po gornjem listu pisati: zahvaljujući
tome čarobnom izumu, sve bi se preslikalo na onaj donji list.

Postojale su dvije vrste indiga: jedan je bio intenzivno plav, i po

toj je boji sama stvar i dobila ime; drugi je bio smećkast ili crn. Prvi
je služio ponajviše za ručno pisanje, a drugi za pisanje na stroju. A i
jednoga i drugoga bilo je mnogo.

Recimo, kad biste kupili komad odjeće ili komad pokućstva,

onda bi vam izdali račun. A to su činili ovako: imali su tzv. paragon
blok, gdje bi se između dva lista umetnuo osobito oblikovani
komadić indiga, i onda bi se ispisali potrebni podatci. Jedna kopija
ostajala je prodavaču, a druga je išla kupcu. A takve komadiće indiga
i takve blokove imali su i mnogi drugi: inkasatori, prodavači
autobusnih karata, službenici na šalterima. Svuda se pojavljivao
indigo i svuda je garantirao za uredno i - danas bi se reklo -
transparentno poslovanje.

Ona druga vrsta indiga koristila se uglavnom u uredima, a onda i

drugdje gdje se pisalo na stroju. Tu se trošilo dosta tih folija, pa su se
one zato i prodavale na kutije, u kojima je valjda bilo dvadeset ili
trideset listova. Jer, u uredima obično ne bi bila dovoljna jedna
kopija, nego ih je trebalo više, pa bi se zato u pisaći stroj uvuklo,
recimo, pet listova papira, između kojih su bila četiri lista indiga. A
udarac tipke bio je dovoljno jak i indigo dovoljno dobar da se na svim
kopijama sve jasno vidi. Bez toga nije bila zamisliva ni jedna
pristojna kancelarija, jer uvijek se čuvala kopija svakoga i
najbeznačajnijeg spisa koji bi prošao kroz obradu.

Indigo je bio toliko važan, da nije nikakvo čudo što su se ljudi

trudili da usavrše njegovu funkciju: tako su se pojavile matrice i
ciklostil. Matrice su bile veliki listovi koji su se sastojali od tri sloja:
sprijeda je bila tanka, zelenkasta folija, u sredini indigo, a na kraju
malo deblja podloga. Radilo se ovako: s pisaćeg stroja skinula bi se
traka, pa se pisalo bez nje; na taj su način slova pisaćega stroja na
onoj zelenkastoj foliji ostavljala rupe odgovarajućega oblika. Potom
je tekst trebalo odnijeti na ciklostil, koji se sastojao od valjka i još
nekih dodataka, i tu se od te matrice mogao napraviti sasvim
pristojan broj kopija onoga što je na njoj napisano. Svoje slavne
trenutke ciklostil je doživio u kojekakvim revolucijama sredinom
dvadesetoga stoljeća, kad su se na njemu tiskale ilegalne novine i
zabranjeni letci. Zato je i poslije u svakoj firmi ciklostil bio pod
osobitim nadzorom, i svatko tko se njime služio, morao je potpisati
nekakvu izjavu: vrag ne spava.

No, otkud indigo u mome ormaru, kad ja nikad nisam vodio

nikakvu administraciju? Pa, otuda što sam pokušavao biti pisac, i
zato sam tekstove za tisak morao tipkati na stroju. A tu se čovjek nije
smio pouzdati ni u koga: tiskari su vam znali rukopis izgubiti, ako ga
ne bi zametnuli već i ljudi u izdavačkoj kući. Morali ste, dakle, imati
kopiju. Zato smo tada svaki tekst tipkali u tri primjerka i mnogo puta
se dogodilo da su kopije dobro došle.

Najčešće, ipak, nisu bile potrebne. Tako smo onda listove na

kojima su te kopije bile ispisane, kad bi tekst jednom bio objavljen,
koristili kao papir za pisanje: na poleđini, koja je bila čista, drljali
bismo svoje literarne pokušaje i tako smo nekako štedjeli na
materijalu. Papir koji je, zbog indiga i zbog strojopisa, već bio
zadobio ozbiljan službeni oblik, mi smo tako vraćali u prvotno stanje
neizvjesnosti kad se na bijeloj površini mogu pojaviti najveće
gluposti, ali i sasvim pristojne rečenice.

A to je bio čudan proces, i o njemu sam razmišljao sad, dok sam

- čučeći pred onim ormarom - zurio u kutiju s indigom koja više
ničemu ne služi. Jer, ispada da i indigo i njegov nestanak prilično
pouzdano svjedoče o mijenama ovoga svijeta. Prije je, zbog
nerazvijene tehnologije, svaki tekst - koliko god nevažan bio — težio
da bude unikat, pa je trebalo mnogo indiga da ga učini ponovljivim i
svede na pravu mjeru; danas se tekstovi od početka proizvode tako
da se mogu bezbroj puta reproducirati, pa u unikate više i ne
vjerujemo.

Možda bi nam zato trebalo nešto suprotno od indiga? Zar ne bi

bilo dobro imati spravu - recimo printer - koja će učiniti da svaka
nova verzija jednoga istog teksta bude i po izgledu i po sadržaju
različita od svih prethodnih?
 ŠPULA

Znate li vi da su nekada na našoj televiziji dječje emisije bile

toliko dobre, da su i najveći glumci rado u njima nastupali? I ne
samo da su nastupali, nego su i plesali, pjevali, nosili komplicirane
kostime i stavljali tešku šminku. A kao vrhunac svega, bili su
pripravni posuditi smiješnim likovima koje su igrali svoja vlastita
imena. Tako je Josip Marotti u emisiji Dvadeset slavnih igrao tipa
koji se zvao Bobi, što je bio njegov nadimak u životu, a Špiro
Guberina je pak u Zlatnoj niti bio Špiro Špula.

E, o Špiri, a osobito o špuli, htio bih vam ovdje nešto reći. Vi

vjerojatno i ne znate što je to špula, pa zato i ne slutite zašto se taj lik
tako zvao. Opisat ću vam najprije kako je Guberina bio kostimiran,
pa ćete možda iz toga steći približnu sliku o čemu se radilo. Bio je on,
dakle, utegnut u valjkasti skafander koji je u visini ramena i u visini
koljena imao tanjurasta proširenja. Tako je onda Špiro doista
podsjećao na špulu, točnije, podsjećao je onoga tko je znao što je
špula.

A to su tada znali svi, i znala su osobito djeca, poslije ću kazati i

zašto baš ona. Špula je bila izrazito prisutna u našem životu, pa bi se
čak moglo reći da je u njemu zauzimala i ugledno mjesto. Da više ne
duljim: špula nije bila ništa drugo nego drveni kalem na koji se
namotavao konac za šivanje, a u svakoj se kući - u ta vremena kad je
konfekcija bila još u povojima - mnogo šivalo, što ručno, što strojno,
te je tih špula uvijek bilo i po nekoliko nadohvat ruke. A bile su i
dizajnirane u skladu sa svojom svrhom: u sredini je - baš kao na
onom Spirinu kostimu - bio uži, valjkasti dio, na koji se motao konac,
a sa strana su se nalazila pljosnata okrugla proširenja koja su
priječila da taj konac klizne i odmota se. I, još je jednu stvar potrebno
naglasiti: špula je u sredini imala uzdužnu rupu, tako da se mogne
nataknuti na klin koji je na šivaćem stroju za to bio predviđen. U
nekom bi se smislu moglo kazati da je upravo taj neobični izgled
učinio špulu toliko popularnom, barem među djecom.

Treba, naime, znati da se špula, kad bi se konac s nje odmotao i

potrošio, nije bacala, nego je ostajala u kući. Zašto je ostajala, drugo
je pitanje. Snajderice su obično mislile da će na praznu špulu
namotati drugi konac, kad im negdje preostane, ali nije im
preostajao nikad. Vjerovalo se i da će se špula moći iskoristiti za
kakvu drugu svrhu, recimo, za namotavanje ribičkog povraza kad se
za to ukaže potreba, ali i to se sasvim rijetko događalo. A ipak,
nikome nije bilo ni nakraj pameti da špulu baci: ako ništa drugo, bila
je načinjena od drva, pa ju je bilo moguće baciti u štednjak i tako
iskoristiti.

A zapravo, tu se i ne radi o koristi koja se mogla izvući iz toga

predmeta: špula je naprosto bila odviše lijepa da bi je čovjek bacio.
Jer, bila je načinjena od nekoga svijetlog drva, izvrsno uglačana,
savršeno simetrična, pa je zato bilo teško vjerovati kako se njezina
svrha na ovome svijetu ispunila onoga časa kad se s nje odmotao
konac. Osobito su se s time teško mirila djeca, a onda i oni među
odraslima koji su i sami bili pomalo djetinjasti. Tako bi onda na kraju
špula pripala klincima, neka s njome rade što god hoće.

I, doista su radili. Dobro se sjećam kako je to bilo, ali se zbog

toga sjećanja moram i ispričati, jer ono možda nije politički posve
korektno. Ali, dajem časnu riječ da je posve istinito. Špulu su, naime,
na jedan način koristile djevojčice, a na drugi način dječaci.

Djevojčice su je upotrebljavale u svome zamišljenom kućanstvu,

a onda i kao modni detalj u svome tobožnjem dotjerivanju za izlazak.
U kućanstvu, špula je bila noga od stola ili podupirač za postelju, dok
je u odijevanju ona imala još istaknutiju ulogu: uz pomoć crvene
gumice koja se mogla naći na materinim viklerima, špulu je trebalo
pričvrstiti na obuću, i tako je ona postajala visoka štikla na kojoj se
hodalo s jednakom mukom kao i kod pravih ženskih cipela.

A dječaci su od špule najčešće izrađivali nešto što se zvalo tenk.

Ne bih vam sad znao točno opisati kako se to radilo, znam samo da je
osim špule bio potreban komadić sapuna, štapić dug oko deset
centimetara i ista onakva gumica s viklera. Valjalo je rubove onih
proširenja na špuli malo nazubiti, tako da podsjećaju na tenkovske
gusjenice, a onda bi se gumica uz pomoć štapića nekako nategnula,
tako da bi ona, težeći da se ispravi, poput opruge pokretala cijeli
mehanizam i on je napredovao polako i zlokobno, kao pravi tenk, pri
čemu je onaj sapun smanjivao otpor materijala.

Bilo je takvih stvari još, ali je valjda i ovoliko dovoljno da se vidi

kako su špule bile za djecu dragocjene i kako je logično što je
klincima bilo drago susresti se na ekranu s likom koji ne samo da se
zove Špula, nego kao špula i izgleda. Jer, djeci se činilo da špula
pruža toliko mnogo mogućnosti, da ne bi bilo nikakvo čudo kad bi se
jednom pretvorila i u čovjeka, ili možda u špulolikog robota po
imenu Špiro. Zato je valjda ta emisija i bila toliko popularna.
 A zvala se ona, da ponovim još jednom, Zlatna nit, što je cijeloj
stvari davalo dodatni smisao. Jer, nit nije ništa drugo nego konac, a
konac se mota na špulu, pa je prirodno da se tako zove i glavni lik,
koji je kao neka oživjela špula. Ta je nit pak bila od dragocjene
kovine, što znači da je u sebi sadržavala nešto vrijedno, pri čemu se
vjerojatno mislilo na poruke što ih je prenosila. Tako je onda i sama
emisija bila neka vrsta špule na koju se ta zlatna nit namatala.

Poslije se konac počeo motati na kartonske tuljčiće, drvo je

postalo skupo i špule su nestale. Zato sve ovo i pišem, jer mislim:
koliko mi je samo špula prošlo kroz ruke, a ja nisam ni jednu jedinu
sačuvao! A da jesam, bilo bi mi sada mnogo lakše: imao bih na što
motati ove sjetne uspomene.
 TINTNBLAJKA

Svjestan sam da ovaj naslov zvuči zagonetno. Ali, i da sam

upotrijebio koji drugi izraz, opet ne biste mnogo više razumjeli, jer
riječ je tu o stvari koja više ne postoji, a malo tko je se još i sjeća. A
meni se nekako čini da upravo iskrivljena njemačka riječ najbolje
opisuje narav te stvari. Zasad ću reći samo toliko da je tintnblajka
isto što i tintana olovka, a čemu je služila i što je značila objasnit ću
malo dalje. Sad je potrebno da najprije otkrijem zašto je imala
posebno ime.

Imala ga je zato što je tada postojalo više vrsta olovaka, pa ih je

trebalo međusobno razlikovati. Olovke su bile u vrlo širokoj upotrebi
i imale su različite namjene. Nabrojit ću samo nekoliko tipova.

Najčešće su bile obične olovke, školske, gdje je u osmerokutni

drveni štapić - obojen crveno, zeleno ili žuto - bio usađen grafit, koji
smo mi zvali srce, dok se njegov vršak, kojim se pisalo, zvao špic. E,
taj špic trebalo je povremeno šiljiti, a to se radilo uz pomoć polovice
žileta, jer su prava šiljila bila rijetka. Te olovke dijelile su se na meke i
tvrde, a mi dugo nismo mogli razabrati što to znači, dok napokon
nismo shvatili da se to odnosi na kvalitetu onog grafita u njima, pa
meke pišu crnje i deblje, a tvrde bljeđe i tanje.

S olovkama smo se susretali i u kući i izvan nje, pa se zato

baratanje olovkom smatralo ozbiljnim poslom, a dijete je činilo veliki
korak naprijed onda kad bi dobilo vlastitu olovku i počelo pisati.
Olovke su, recimo, bile neizostavne u svim dućanima. Tada još nije
bilo blagajni - ne samo fiskalnih, nego nikakvih - dok se roba
kupovala na grame, na metre, na decilitre i komade, te se zato cijena
izračunavala na licu mjesta: trgovac bi na kakvom priručnom papiru
(često na škarniclu) napisao cijene svih stvari koje ste izabrali i brzo
to zbrojio. Ali, isto je bilo i onda kad ste kupovali tekstil, željeznu
robu ili pokućstvo: svuda se na kraju stizalo do olovke i do tablice
množenja. Isto su tako olovke nosali naokolo milicajci, željezničari i
ostale službene osobe, a razlika između njih i trgovaca bila. je samo u
tome što su oni držali olovku u gornjem džepu na prsima, dok su je
trgovci imali iza uha.

Iza uha se držala i druga vrsta olovke, koja se zvala pinterska.

Pinter je isto što i bačvar, pa se po tome vidi tko se otprilike tom
olovkom služio: bili su to razni majstori koji su morali na materijalu
bilježiti duljine, širine i ostale kote. Te olovke, dakle, nisu služile za
pisanje po papiru, nego za pisanje po drvu, metalu i žbuki. Uvijek su
bile crvene - valjda da ih se bolje uoči među ostalim predmetima na
radnoj površini - a osim toga, nisu bile okrugle, nego plosnate,
svakako zato da se ne bi nekamo otkotrljale.

Napokon, postojale su još i patentne olovke, ali one su se već

računale u neku vrstu luksuza. Imale su okruglu cjevčicu, u kojoj se
nalazio grafitni uložak - koji se zvao mina - a taj uložak se na vrhu
cjevčice pridržavao uz pomoć osobitoga mehanizma, dok je na
drugom kraju bilo tipkalo kojim se mina mogla izvući iz cjevčice i
opet uvući. Tu, dakle, nije bilo nikakva šiljenja kao kod obične olovke
(samo što se mina mogla naoštriti na šmirgl-papiru), nego je cjevčica
uvijek ostajala, a ulošci su se mijenjali. Kažem da je ta olovka bila
luksuz, ali to djeci nije smetalo da je upotrijebe za profane svrhe:
odšarafili bi je, izvadili minu i feder, te tako dobili cijev. Kroz nju su
ustima ispaljivali jedni na druge sitne komadiće zgnječenoga kruha.

E, među svim tim vrstama olovaka - a ja se vjerojatno nisam svih

ni sjetio - tintnblajka se osobito isticala, pa je zato i dobila posebno
ime. Ona je imala i ekskluzivnu namjenu, koja je pak proizlazila
izravno iz njezinih tehničkih svojstava. Njezin se trag, naime, nije
mogao izbrisati gumicom. Kad biste nešto napisali tom olovkom, bilo
je to gotovo isto kao da ste napisali nalivperom, pa tu nije pomagalo
čak ni trljanje sredinom od kruha, a kamoli štogod drugo. A tko je
želio pojačati djelovanje tintnblajke, taj bi još malo jezikom navlažio
njezin vrh, i tada bi ona ostavljala trag koji je bio trajan kao da je
uklesan u kamen.

Zbog tih svojih svojstava tintnblajka je bila omiljena - a zapravo

i neizostavna - na važnim mjestima i u službenim situacijama. Ona
je, naime, omogućavala da ono što se zapiše ne bude podložno
naknadnim ispravcima, a da se pri tome onaj tko piše ne mora
gnjaviti s tintom u bočici i perom na osobitom držalu. Zato su se
tintnblajkom služili, na primjer, inkasatori struje: kad bi očitali
brojilo, oni bi vam izdali račun, na kojemu je sve, od vašega imena,
pa do cijene koju morate platiti, bilo ispisano tom olovkom. Isto je
tako bilo i onda kad ste, recimo, išli uplatiti drva i ugljen, ili kad ste
željeli kupiti brašno na veliko: svuda bi vam izdavali nekakve potvrde
i namire koje su bile ispisane tintanom olovkom, jer tako nije
postojala nikakva opasnost od krivotvorenja.

Upravo zato, tintnblajke su bile nešto skuplje od ostalih olovaka,

pa se nisu davale djeci, a onaj tko ih je rabio, uvijek se trudio da ih
iskoristi do kraja. Zato je uz njih išao osobit drveni produžetak, dug
otprilike deset centimetara, načinjen od drva i s limenim prstenom
na dnu: u njega se olovka mogla utaknuti onda kad bi sasvim
okraćala pa bi bilo nespretno držati je na drugi način.

Tintnblajka je, kao što se vidi, tražila iskusna pisara. Ona je

čovjeku sugerirala da je sve u vezi s njom lako, a onda bi se pokazalo
da se eventualna pogreška više ne može ispraviti. A ja imam o tome i
neposredno iskustvo. Kad sam bio mlad pisac, pisao sam svoje piče
najprije običnom grafitom olovkom, jer to mi je davalo osjećaj da
uvijek mogu popraviti tekst. Ali, na trenutke sam pomišljao kako bih
možda trebao prijeći na tintnblajku, sluteći da bi tada moje pisanje
postalo odgovornije i promišljenije. Ali, nikad to nisam učinio. A da
jesam, vjerojatno bih danas bio ozbiljniji književnik nego što jesam.
I, vjerojatno ne bih svoje čitatelje gnjavio naklapanjem o olovkama.
 PERO

Nekada davno živio je u Zagrebu čovjek po imenu Slavoljub

Penkala. Izumio je on mnoge korisne stvari, ali je ostao najviše
upamćen po patentnoj olovci koja je dobila i naziv po njegovu
prezimenu. E, ta olovka nije, čini se, bila tek dosjetljiv pronalazak,
nego je postala i tržišni proizvod, pa se dobro prodavala. Postojala je
čak i reklama za nju u obliku crteža: bilo je to muško, gotovo
dječačko lice, nasmijano i viđeno iz profila, a u prvom planu
dominiralo je uho, koje je bilo izrazito preveliko u odnosu na glavu.
Za uho je bilo zataknuta olovka i sve je skupa bilo vrlo prepoznatljivo
i lako se pamtilo.

Pa su ljudi i pamtili, a i tumačili taj crtež na različite načine.

Zbog onoga velikog uha, povezali su reklamu s doušničkim poslom,
te je u nekim krugovima spomenuti Penkalino ime značilo upozoriti
na moguću prisutnost konfidenata. Osim toga, roditelji i učitelji
prijetili su djeci da će im izvući uši tako da će izgledati kao na onoj
reklami. A bilo je i drugih sličnih stvari, koje sve odreda pokazuju da
je crtež bio poznat i popularan.

Bio je toliko popularan, da se koristio i poslije, kad ni Penkale ni

njegove tvornice više nije bilo, naime, u sedamdesetim godinama.
Tada su još postojali majstori koji su popravljali nalivpera, a oni su
na zidove svojih dućana stavljali isti onakav crtež, samo što je kod
njih onaj momak za uhom umjesto olovke imao pero. No, koliko god
bila pohvalna želja da se sačuva sjećanje na velikog Slavoljuba, te
reklame nisu stekle nekadašnju popularnost, usprkos činjenici da je
doušnika tada bilo i više nego prije. Jer, tko bi god te crteže vidio,
jasno bi osjetio da tu nešto ne štima. A meni se čini da sada - nakon
toliko godina - napokon znam i o čemu je riječ.

Stvar je jednostavna: nije štimalo to što se pero nikada nije

stavljalo iza uha. Nije se stavljalo ni obično pero s držalom, a još
manje nalivero. A to su oni majstori svakako znali, pa zašto su onda
onome dripcu ipak stavili iza uha pero?

Vjerujem da je u pitanju plemenito nastojanje da se običan

čovjek nekako intimizira s perom, kao što se intimizirao i s olovkom,
i to toliko da nju i za uhom nosi. Pero je, naime, oduvijek bilo mnogo
važnije od olovke, a u nekom smislu i opasnije, pa s njim nije bilo
zafrkancije. A onaj crtež kao da je poručivao kako zafrkancije ipak
može biti: ako ga stavimo iza uha, pero nam više neće ulijevati
respekt, pa ga nećemo morati tretirati kao nekakvu svetinju, što smo
do tada nesumnjivo činili.

I doista, pero je bilo jako ozbiljna institucija. A ta ozbiljnost

proishodila je iz kvalitete njegova traga: ono što bi se napisalo
perom, to je ostajalo, nije se moglo obrisati, nego je trajalo vječno.
Zbog toga su se perom pisali službeni tekstovi, prije svega razni
dokumenti što ih je izdavala vlast (rodni listovi, svjedodžbe, umrlice i
slično), a onda i važna pisma poput poslovnih ili ljubavnih. Pisanje
perom uvijek je bilo dalekosežan čin, perom se nije moglo šarati za
zabavu, nego bi se čovjek, čim bi ga uzeo u ruke, uozbiljio, pa čak i
malo uspravio na stolcu.
 A sve ga je i tjeralo da tako učini. Jer, uz pero je išao i pribor,
prije svega držalo, a onda još i tintarnica i bugačica. Na pisaćim
stolovima sve je to stajalo u kompletu, poput maloga oltarića na
kojem se prinosi žrtva radu i službenosti. Držalo je bilo gore tanko, a
dolje zadebljano, u njega se pero moglo lako utaknuti i poslije
izvaditi, kad bi se od mnogo pisanja istrošilo. Tintarnice su često bile
izrađene od bronce ili od porculana, a uvijek su bile ukrašene, dok su
u običnim uredima stajale u drvenim držačima; tinta je bila plava,
zelena ili crna. Bugačica je bila nalik na kolijevku, zaobljena s donje
strane, da bi onaj specijalni papir na njoj lakše upio tintu. Na javnim
mjestima kao što su banke i pošte uvijek je postojala tintarnica i
pero, oboje posve neupotrebljivo, ali ipak sposobno posvjedočiti o
važnosti dotične institucije.

Ali, pisanje perom imalo je još jednu osobinu: ono nije bilo lako,
nego je zahtijevalo osobitu vještinu. Jer, vršak pera bio je vrlo šiljast,
a k tome i elastičan, pa ako biste odviše pritisnuli pero o podlogu,
ono bi poskočilo i špricnulo malo tinte, te vam tako zasvinjilo cijeli
tekst. Trebalo je imati laku ruku, a trebalo je mnogo i vježbati, pa je
zato u školi bio golem korak naprijed kad se počinjalo pisati perom.
Osim toga, njegovao se i krasopis, pa su zato postojale osobite
bilježnice, zvane pisanka, u koje su se unosile vježbe iz lijepoga
pisanja, koje je podrazumijevalo tanku i debelu crtu i cijeli niz sličnih
estetskih dostignuća. Sve se to radilo zato što se pretpostavljalo da će
djeci u budućem životu trebati uredno pisanje: ako baš i ne budu
imala prednost pri zapošljavanju zbog lijepa rukopisa (kao što je to
bilo još samo generaciju prije toga), opet se računalo da će im pisanje
perom biti potrebno na svakome koraku.

Pisanje perom bilo je, ukratko, krunski dokaz ozbiljnosti i onoga

tko piše, i onoga kome se piše, a napokon i samoga teksta. A sve što
je nekada vrijedilo za pero s držalom, prenijelo se i na nalivpera. Zato
nas i nije odviše začudilo kad smo čitali izjave nekih pisaca - pa čak i
samoga Krleže - kako je za njih pisanje perom jedino pravo književno
pisanje. Ne samo zato što se u trenucima zamakanja pera u
tintarnicu mogu pribrati misli, nego još više zato što ono što ispod
pera izađe svagda ima neku težinu i dostojanstvo.

A onda se to promijenilo. Došli su pisci koji ne pišu perom, nego

olovkom (možda baš i onom Penkalinom), a došle su i ove kemijske
pisaljke, na koje smo svi prešli. Njima se sad ispunjavaju dokumenti,
njih koriste čak i činovnici u općini, i na svim razinama i u svim
prilikama rabe se isključivo one. A to pak može značiti samo jedno:
da ništa više nije ni teško ni ozbiljno, nego je sve uvjetno i sve može
biti i ovako i onako. Kad povučemo potez po papiru, kao da i nismo
ništa učinili.

A to znaju i političari. Oni su svjesni da je samo pisanje perom

pisanje koje ima vrijednost i koje nešto znači. Pogledajte na televiziji
kad potpisuju one važne međudržavne ugovore: uvijek to rade
zlatnim nalivperom.
 ŠPAGA

Živo se sjećam crteža što sam ga još kao dijete vidio u nekakvim
novinama, u rubrici Jeste li znali”, “Vjerovali ili ne”, ili slično. Na
crtežu je bio čovjek opasan širokim pojasom, a na prednjoj strani
toga pojasa bio je zakvačen nekakav konopac što je vodio u daljinu i
nestajao izvan ruba kadra. Dolje je pisalo da je to užar i da taj
majstor u prosječnom svome radnom vijeku prijeđe - sve hodajući
natraške - neke fantastične udaljenosti, jedan i po puta oko ekvatora,
ili slično. Da užar radeći svoj posao hoda unatrag, to sam znao, jer
sam užara i uživo vidio, ali ono s kilometrima bilo mi je neodoljivo,
manje zbog tih neizmjernih daljina, a više zbog užara.

Jer, užari su tada bili važni ljudi: proizvodili su robu koja je

svakome trebala i koja se pojavljivala u svim društvenim sferama.
Tada smo, doista, bili okruženi konopcima raznih vrsta, te se život
bez njih jednostavno nije mogao zamisliti. Zato smo imali sluha i za
terminološke razlike, pa smo tanji konop zvali špaga, a deblji štrik.
Općenito govoreći, štrik je bio nešto čime su se služili odrasli, a djeca
nisu, dok su se špagom služila i djeca. Jer, štrikom su se vezivale veće
i teže stvari, kao na primjer kabao na bunaru, dok se špaga koristila i
za igru, pa se zato svaki komadić špage, koliko god neugledan bio,
pažljivo čuvao.

Počinjalo je to već od one sasvim tanke špage kakve ima i danas,

a prodaje se na klupka: nje nam nikada nije bilo dosta, pa smo je
znali i ukrasti iz kuće kad bi se desila prilika. Bez te špage nije se, na
primjer, mogao načiniti luk, jer špaga je na njemu igrala ulogu tetive,
dakle, ključnoga dijela. Isto tako, nije bez špage bilo moguće
napraviti ni praćku, jer njome se guma učvršćivala za rašlje, a koža (u
koju je dolazio kamen) špagom se vezivala uz gumu. Napokon, mogla
je ta tanka špaga poslužiti i kao sasvim zgodna samostalna igračka.
Trebalo bi je, recimo, vezati tako da čini krug promjera od otprilike
trideset centimetara, pa se onda mogla rastezati na prstima i
oblikovati u razne forme, a potom prenositi s ruku jednoga igrača na
ruke drugoga. Isto tako, mogao se na takvu špagu staviti ovelik gumb
(najbolje od muškog kaputa), pa onda zasukati špagu i potom je
rastezati, pri čemu bi se špaga ponašala kao guma, a onaj gumb se
vrtio bez kraja i konca. A kad smo već kod gumba, znali smo i
vještine koje su se izvodile uz pomoć rupice za gumb, jer špaga bi se
provukla kroz rupicu, a onda se nekakvim trikom oslobodila, dok su
gledaoci ostajali bez daha.

Onu malo deblju špagu koristili smo za druge stvari. Sanjke,

recimo, nisu bile upotrebljive bez špage uz pomoć koje će se vući:
nakon što si se spustio niz brijeg, uzbrdo vučeš prazne sanjke na
špagi. Ali, najbolja je od svega bila špaga za preskakanje, koja je
također pripadala među deblje. O njoj vam moram nešto reći.

Bila je, dakle, različitih dužina, ovisno o uzrastu kojemu je

namijenjena, a na krajevima je imala po jednu drvenu ručku. Tu
špagu trebalo je prebacivati preko glave, a potom je, kad dosegne
najnižu točku, preskakati. To preskakanje izvodilo se elegantnim
cupkanjem, ali postojale su zapravo vrlo različite mogućnosti: od
visokih skokova, do onih posve niskih, gdje se gledalac čudio kako se
konopac uopće mogao provući kroz tako malen prorez. A stvar nije
onako jednostavna kako izgleda, pa je za preskakanje konopca
trebalo i vježbe i prirodnoga talenta, a bilo je onih koji su s tom
igračkom izvodili prave majstorije. Znali su, recimo, preskakati po
dvoje isti konopac, ili su vrtjeli svatko svoj, a pri tome je svatko
preskakao oba. Napokon, postojala je i zanimljiva varijanta koja je
uključivala više igrača, samo što je za nju bio potreban nešto dulji
konopac: dvoje bi držalo konopac za krajeve i vrtjelo, a ostali bi se
ubacili pod njegov luk, pa bi ga preskakali skupno da je bila milina.

Ali, najbolje je kod te igre bilo ipak to što se nekako slutilo da

ona nije samo igra, nego da ima i neki svoj skriveni smisao. Imali
smo, naime, priliku vidjeti boksače kako treniraju, i tada smo se
uvjerili da i oni preskaču konopac. U prvi mah bili smo zbunjeni što
se odrasli ljudi igraju kao djeca, a onda smo shvatili da je to dio
njihove vježbe, pa smo poslije i sami sebi izgledali važniji kad smo to
isto radili. Pogotovo nakon što smo vidjeli one debele konopce
kojima je bio okružen ring.

A bilo je vjerojatno nečega i u tome što smo slutili veliku važnost

špage u životu odraslih ljudi, jer njezina uporaba sve je otkrivala.
Neki su, recimo, bili toliko siromašni da nisu mogli sebi priuštiti ni
pojas, nego su hlače vezivali špagom, a koristili su špagu i umjesto
vezica za cipele. To su, doduše, ekstremni slučajevi, ali ipak dosta
govore. Baš kao i oni češći. Da kažem koju i o njima.

Špaga je, recimo, služila u kućanstvu: kad bi trebalo nekome

poslati paket, onda se nikako nije moglo bez nje, a kad se išlo na put,
onda je u koferu redovito bio komad špage od dva metra, jer ti su
koferi bili nepouzdani i uvijek se moglo dogoditi da im popuste
bravice. A da se i ne govori o tome da se štrik svakodnevno koristio
za sušenje rublja.
 Ali, ni mnogi obrti nisu se mogli zamisliti bez špage. Eto, recimo,
voljeli smo gledati kako se pretresaju madraci: tada bi se madrac
okrenuo naopako, skinuo bi se okvir i vidjelo bi se što treba po
praviti. A popravljalo se tako što se između onih federa napinjala
osobita špaga koja se nabavljala izravno kod užara. A špage i štrikovi
bili su izrazito važni kod konjskih zaprega: ondje su postojali konopci
koji su se zvali štrange, a neki od njih služili su i kao uzde, dok je
većina poslova oko konja podrazumijevala upotrebu čvrstih
konopaca, a pričalo se i da kočijaši tim konopcima mlate svoje
sinove.

Ukratko, bez špage i konopca nismo mogli. Nismo mogli sve do

trenutka kad su nam oni prestali trebati. Djeca su prestala praviti
lukove i strijele, kočijaša i konja više nema, pakete nam pakiraju na
pošti, veš sušimo na plastičnom užetu. Samo još boksači preskaču
konopac, pa zato i jesu toliko jaki.

I, još se ponekad čuje izreka: Sve ide kao po špagi, premda onaj
tko to kaže ne zna ni što je špaga ni što po njoj ide.
 REŠO

Još se i sad može u Dalmaciji čuti doskočica kojom se izriče sud

o šupljikavosti nečije naobrazbe; kaže se: Svršija je niku skulu na
špiritjeru. Hoće se reći da je školovanje dotičnoga neznalice trajalo
vrlo kratko, baš kao što i špiritnom kuhalu malo treba da zagrije
vodu u lončiću. E, vidite, ta izreka ne može biti osobito stara, prije
svega zato što ni špiritna kuhala (ili primasi) ne postoje dugo: ona su
pravi proizvod dvadesetoga stoljeća. A dvadeseto stoljeće donijelo je
silne promjene u načinu na koji se organizira svakodnevni život, pa
su se tada pojavile i sprave koje brzo i jednostavno daju mnogo
topline.

Jer, ljudima takve stvari prije nisu trebale. Kod kuće su imali
one goleme štednjake koji su manje-više uvijek gorjeli (jer mnogo se
tada kuhalo i ujutro i popodne), pa su na njima lako mogli ponešto i
podgrijati. A kad su išli u prirodu, onda su ložili vatru, pa su na njoj
kuhali i pekli ono što im je trebalo. Istom u dvadesetom stoljeću
pojavila se potreba da se nešto skuha ili podgrije brzo i u maloj
količini, te su nastali izumi koji su udovoljavali toj potrebi.

Prva je bila ta špiritjera, ali ona je imala i stanovite nedostatke.

Bilo je, naime, opasno rukovati špiritom, pa bi se mnogi i opekli, a
osim toga, na toj se spravi mogla ugrijati samo mala posuda, dok
kapacitet spremnika za gorivo nije bio osobit. Tako se pojavila
zamjena za špiritno kuhalo: bio je to reso. On se proširio i zavladao u
doba elektrifikacije, pa se razgranavanje električne mreže moglo
pratiti i uz pomoć broja rešoa.
 Jer, reso je radio na struju: morali ste negdje imati neku utičnicu
ako ste se htjeli njime poslužiti. Ali, inače je bio sasvim jednostavan:
bio je okrugao (oko petnaest centimetara u promjeru), a na gornjoj
strani imao je samotnu ploču s vijugavim utorima. Kroz te utore
pružala se zavojnica od čelične žice (zvane cekas), i to je bilo otprilike
sve. Kad biste rešo uključili u struju, ona žica bi se užarila i postala
crvena, a vi biste onda na nju stavili posudu s onim što ste željeli da
se skuha ili podgrije. I gotova priča.

Zapravo, nije posve gotova, jer želio bih vam još predočiti kako
je široku upotrebu rešo imao u ta davna vremena. Doista, pojavile su
se prigode kad ljudi nisu mogli sebi priuštiti kompletan obrok (bilo
zbog manjka novca ili zbog manjka vremena), pa bi na rešou skuhali
jaje ili par kobasica. Rešo je bio idealan za samce, te su ga oni uvijek i
posjedovali: u podstanarskim sobicama, gazdarice su zabranjivale
rešo, jer je trošio mnogo struje, a podstanari su ga koji put znali
uključiti i naprazno, da malo ugrije njihovu ledenu izbu. Slično je
bilo i u studentskim domovima, gdje je rešo postojao u svakoj sobi, a
to se smatralo velikim prekršajem, pa su se povremeno organizirale i
racije u potrazi za rešoima: domovi su trošili struje kao tvornice
aluminija.

Ali, rešo je imao primjenu i u višečlanoj obitelji, a isto je tako

dobro dolazio i prilikom kojekakvih kućnih popravaka, jer na njemu
se moglo ugrijati tutkalo ili rastopiti katran, a za to se nije isplatilo
paliti veliki štednjak. Pogotovo je to bilo zgodno zbog toga što su se
rešoi s vremenom pomalo usavršili: nisu više bili onako primitivni, s
vidljivim žicama, nego su dobili željeznu gornju ploču kao pravi
štednjaci, a došlo je i do varijacija u njihovu izgledu, pa su neki bili
čak i četvrtasti, a neki i obojeni bijelo, kao što je red kod kućanskih
aparata.

Ipak, nisu rešoi bili tako česti zbog tadašnjeg načina života, nego
zbog tadašnjega političkog sustava. Taj je sustav, naime, proizvodio
bezbroj ureda i bezbroj činovničkih mjesta, a život u uredu nije se
nikako mogao zamisliti bez rešoa na kojemu će se kuhati kava. Kad
biste ušli u kakav javni prostor - u općinu, poštu, banku, upravu
tvornice, školu - svuda bi vas dočekao miris kave. Činilo se na
trenutke da cijeli državni aparat radi na kavu. A to je, dakako, bilo
moguće samo zato što je tada postojao rešo.

Sve je bilo fino uređeno: kad biste ušli u ured, ugledali biste dva
stola i dvije činovnice, a u uglu niski stolić — obično ispod prozora -
na kojemu je stajao pribor: rešo, džezva, limenke s kavom i šećerom.
Kad bi zaželjele popiti kavu, činovnice bi stavile na vrata natpis
PAUZA, a onda bi mirno skuhale i popile osvježavajući napitak. S
vremenom su shvatile da na rešou - kad već gori - mogu pripremiti i
štogod drugo, pa su zato kreirale tople sendviče, pekle tost, i uopće,
stvarale u uredima ugodnu domaću atmosferu.

I, nitko im to nije zamjerao. Morate, naime, znati da se kava

tada shvaćala toliko ozbiljno, da su u jačim i bogatijim firmama
zapošljavali posebnu osobu da im kuha kavu, pa bi joj dodijelili
udobnu prostoriju s rešoom i s ormarom u kojem će držati
potrepštine. Razvijali su se i knjigovodstveni sustavi za evidenciju tko
je koliko kava popio, a koliko platio. A sve to zato što je postojao rešo,
što je igrao sve važniju ulogu i što se sve više usavršavao. Sad je već
imao i po dvije ploče i moglo se na njemu dosta toga obaviti, pa i nije
nikakvo čudo što su u tim velikim firmama čistačice popodne kuhale
cijele objede i nosile ih kući, da ne troše vlastitu struju. Bilo je posve
očito da firme i ne postoje zato da nešto rade i proizvode, nego zato
da se u njima zaposlenici bave aktivnostima vezanima uz rešo.

Stoga možda i nije čudo što su rešoi počeli nestajati baš nekako
u doba kad je nestao i socijalizam. U novim okolnostima ljudi su
uvidjeli da im se ne isplati držati rešoe i trošiti struju, nego da je
jednostavnije postaviti automate za kavu. Zaposlenici su počeli
izlaziti na podnevnu stanku i jesti po okolnim zalogajnicama, a za
one koji baš moraju donijeti nešto od kuće, postavljene su
mikrovalne pećnice. I, tako za rešoom više nije bilo nikakve potrebe,
pa je on nestao i iz kućanstva, gdje se također sad sve podgrijava i
kuha jednostavnije i jeftinije.

Barem je tako s jelima i napitcima. Ali, dok ovdje pokušavam

podgrijati stare uspomene nekako mi se čini kako bi mi posao mnogo
bolje išao kad bih pri ruci imao kakav rešo.
 RUČNI RAD

Hajde da napravimo mali eksperiment: vi meni recite na što vas

podsjeća ovaj naslov, a ja ću vama reći koliko ste stari. A neće mi to
biti ni osobito teško, jer postoje smo dvije mogućnosti: ili ste
pomislili na novac, ili na školu.

Ako vas je ručni rad podsjetio na novac, onda ste vi mlada osoba.
Jer, s naslovnom sintagmom mogli ste se susresti samo na štandu
gdje se prodaje pokućstvo, posuđe, tekstil, staklo: ondje na nekim
predmetima stoji natpis RUČNI RAD. Ta oznaka upozorava kako
dotična stvar nije izrađena industrijski, to jest uz pomoć strojeva i
visoke tehnologije, nego da ju je neki majstor oblikovao na starinski
način, potrošivši za njezinu izradu neizmjerno više vremena nego što
to tvornice čine. Takvi su predmeti onda i izrazito skuplji od drugih,
pa zato i nije čudo što vam se javlja asocijacija na novac, a koji put i
frustracija što sebi ne možete dopustiti da takve stvari kupite.

Ako vas je pak ta formulacija raznježila i podsjetila na školu,

onda ste vi već ozbiljno zašli u godine. Jer, taj vas je pojam naveo da
se sjetite svoga đačkog doba u kojemu je upravo ručni rad imao
važno mjesto. Postojao je, doista, predmet koji se tako i zvao, jer bilo
je to prije nego što su izmišljene sve ove tehničke kulture i druge
kerefeke. Imao je taj predmet jedinstven naziv, ali je zapravo u sebi
objedinjavao dvije različite stvari.
 Tada su se, naime, rodne uloge strogo dijelile i u obrazovanju, pa
je postojao ručni rad za dječake i ručni rad za djevojčice. Dječaci su
nešto pilili, bušili i turpijali, dok su se djevojčice bavile vezovima,
heklerajima i štrikerajima. A što je osobito zanimljivo, postojala je
razlika i u tome za što koga taj predmet priprema. Neki od dječaka
postajali su majstori, pa se pokazalo da ih je ručni rad uveo u njihovo
buduće zanimanje. S druge strane, malo je koja od djevojčica postala
profesionalna vezilja, te je, prema tome, ručni rad njih pripremao za
ono čime će se cijeli život baviti amaterski, radi vlastitog
zadovoljstva, ili naprosto iz običaja.

Valja, naime, znati da se izraz ručni rad rabio i izvan škole, a

tada se odnosio isključivo na ono što su žene radile onda kad se ne bi
bavile drugim kućanskim poslovima, to jest na vezenje, pletenje,
šlinganje i rekamavanje. A bavile su se time mnogo, i ručni rad bio je
uobičajen u svakoj kući, pa nikome nije bilo nepoznato što je on i
zašto se prakticira. Tek je danas to potrebno tumačiti, pa ću vam zato
ukratko i reći, da znate. Razloga za tadašnju proširenost ručnoga
rada bila su dva.

Jedan je ležao u našem siromaštvu. Nije u to vrijeme bilo

moguće naprosto ući u trgovinu pa kupiti stolnjak, zastor ili ubrus,
jer tih stvari nije bilo, a ako ih je ipak bilo, bile su skupe. A još se
bolje to vidjelo po odjeći, jer tu je vladala krajnja oskudica i
neimaština, i tu se moralo nešto poduzeti. Pa se i poduzimalo:
kupovala se vuna u tzv. štrenama, pa su se od nje pravila klupka, a
onda pleli puloveri, kape, rukavice, čarape, šalovi i štošta drugo.
Većina odjeće u kojoj smo odrasli - ili barem odjeće koju smo najviše
voljeli - bila je izrađena kod kuće.
 Drugi razlog toj rasprostranjenosti ručnoga rada ležao je u našoj
bliskosti sa seoskom kulturom koju još nismo bili zaboravili. A u
seoskoj kulturi, kao što se zna, nitko nikada ne smije biti besposlen,
pa ljudi rade i onda kad se zapravo zabavljaju. Dapače, postoje i cijele
institucije - poput prela ili čijala - koje spajaju rad i zabavu, jer
zabave u čistom obliku jednostavno nema. Čak i onda kad žene
predvečer izađu pred kapiju da porazgovaraju sa susjeda ma, one
imaju u ruci koja preslicu, koja štrikeraj, koja vez. A to se onda
prenijelo i u grad, pa se običan puk - osobito žene - nikad nije
posvećivao isključivo zabavi, nego je uvijek nešto i radio. I, tu je onda
ručni rad bio prvi izbor. Koliko je taj običaj bio jak, vidi se po tome
što su i na sveučilištu studentice nosile na predavanje štrikeraj, pa bi
tiho zveckale iglama dok bi slušale profesora kako izlaže svoje: jedna
je bilježila, a ostale su se bavile ručnim radom.

A kako je ručni rad bio jedan od temelja našega tadašnjeg života,

tako je on postao i dio obiteljske povijesti. Jer, kuća je bila prepuna
njegovih rezultata: svi stolnjaci, svi tabletići, svi zastori, sve je to bilo
vlastoručno izrađeno i svjedočilo je kako smo se razvijali mi i kako se
razvijalo naše kućanstvo. Mogli ste jedno kraj drugoga vidjeti prvi
vez što ga je domaćica izradila kad joj je bilo pet godina, i goblen što
ga je završila upravo prekjučer. Zidnjaci i ubrusi svjedočili su -
materijalom, uzorkom i savršenošću izrade - o raznim fazama našega
života.

A ipak, mi prema njima nismo imali tako patetičan odnos kako

bi se moglo pretpostaviti iz ovoga što sam upravo rekao, nego smo i
ručni rad i njegovo mjesto u svome životu tumačili isključivo
praktičnim razlozima. Zato nismo ni časa oklijevali da ručni rad
napustimo onda kad se za to pružila prilika. Stvari su, naime, postale
jeftinije, došla je plastika, došli su predmeti koji su izrađeni
industrijski i jako su praktični. Zato smo ručni rad odnemarili i
zaboravili, i on se zadržao još samo u seoskim sredinama, gdje je i
danas sramota ne raditi ništa.

U gradu to više nije sramota. U gradu postoji pojam

intelektualnoga rada, pa zato kad vidite čovjeka kako sjedi i bulji u
prazno, ne možete znati da li on dangubi ili intelektualno radi. A što
je još važnije, uz pojam intelektualnog rada ide i pojam
intelektualnog odmora, koji od vas traži da ne radite baš ništa, nego
da se samo opuštate, pa vam to čak i razni stručnjaci preporučuju. I
gdje da se tu onda nađe mjesto za ručni rad?

Srećom, još postoji selo: ondje ima žena koje rade na starinski
način, pa donose svoja djela u grad da bi ih prodale. Zato i mi, kad
skucamo nešto love, kupimo kakav zidnjak ili stolnjak od neke bake
na tržnici. Doduše, nema u tim stvarima više onih obiteljskih
uspomena kao u predmetima koje smo izrađivali sami, ali su zato u
tim rekamima i šlingerajima sačuvane uspomene jednoga društva i
jednoga vremena.

I na kraju: kažu mi da sintagma ručni rad ima. još jedno

značenje, i da je ono prosto. Ja to značenje ne znam. A vi?
 DISKETA

U doba moje mladosti bila je na velikoj cijeni disciplina koja se

zvala futurologija. Postojali su stručnjaci koji su pisali debele knjige o
tome što će se dogoditi u idućim desetljećima, ili, recimo, do kraja
milenija, što je tada izgledalo strahovito daleko. Pazite, nisu to bili
nikakvi šarlatani, nego ozbiljni analitičari: uzimali su oni u obzir sve
moguće faktore — od demografije i zaliha nafte, pa do proizvodnje
hrane i političkih gibanja u raznim dijelovima svijeta - te su na
temelju tih podataka izvodili zaključke o smjeru u kojem će se svijet
dalje kretati. I, djelovali su duboko i uvjerljivo, a njihove su knjige
znale doći u središte javne pozornosti, pa i poslužiti kao argument u
polemikama o tome kako je potrebno planirati ulaganja ili izgradnju
energetskih kapaciteta. Ukratko, radilo se o pravoj znanosti, pa je
disciplina s pravom imala onaj dodatak logija.

Ali, moram vam reći da su ti stručnjaci jedva išta pogodili:

prošla su desetljeća i sad se to jasno vidi. Nitko od njih nije prorekao
ovo što sad imamo s računalima i internetom, nitko nije rekao ništa o
ovome što nam se sad događa s mobitelima i općenito s
komunikacijom. Ali, to ne znači da treba te ljude prezreti i ismijati;
obratno, mislim da treba pohvaliti njihov herojski napor da se uhvate
ukoštac s nečim što je unaprijed osuđeno na propast, to jest s
predviđanjem budućnosti.

A to je predviđanje osuđeno na propast zato što ono ne može

imati uvid u ključni faktor koji na razvoj utječe, to jest u nova
tehnološka otkrića. Mogao bih vam to predočiti slikom: u isto to
vrijeme moje mladosti još su intenzivno kružili stripovi o Flashu
Gordonu, koji su nastajali tridesetih godina 20. stoljeća. E, u tim
stripovima junaci lete u raketama od planeta do planeta, a kad
međusobno razgovaraju, onda govore u mikrofone koji su veliki kao
šaka. Autori su, dakle, predvidjeli razvoj aeronautike, ali im nije palo
na pamet da bi moglo doći do minijaturizacije tehnoloških pomagala,
pa su zato crtali mikrofone iz svojega vremena. E, tako je nekako išlo
i s onim futurolozima: mogli su predvidjeti društvene odnose, ali
nisu mogli tehnologiju.

Jer, tehnologija ovisi o ljudskoj kreativnosti: kako vi možete

znati što će neki genijalac u nekom tamo laboratoriju (ili čak u
vlastitoj garaži) jednoga dana smisliti i kako će to što je on smislio
promijeniti svijet? I još više: čak ni kad se pojavi kakvo novo otkriće,
čovjek zapravo nije kadar procijeniti koliko je ono važno i koliko će
dugo utjecati na naš život. A kako smo opsjednuti tehnologijom, tako
nam se češće događa da značenje nekoga izuma precijenimo, nego da
ga podcijenimo.

Imam i za to primjer. Meni se, recimo, osamdesetih godina

činilo da će telefaks - koji se tada stao munjevito širiti - iz korijena
promijeniti svijet. Odjednom ste mogli preko telefonske linije slati
goleme količine tekstova, i ti su tekstovi stizali do primatelja u
realnom vremenu. Ne trebam valjda naglašavati kako me je
fascinirala mogućnost da čovjek, sjedeći u Zagrebu, dobije pred sebe
tekstove iz neke dubrovačke knjižnice. A pokazalo se da nisam imao
pravo. Jer, vrlo brzo potom došla je elektronska pošta i telefaks je
naglo otišao u drugi plan: danas on još tavori negdje u kutu kao
skromno uredsko pomagalo.
 A još je zanimljivije ono što se dogodilo s disketama. Diskete su
nam - u doba kad smo nabavljali svoja prva računala - izgledale kao
ključni dokaz da smo dočekali onu budućnost o kojoj smo prije toliko
maštali. Jer, na disketama su bili programi za one prve kompjutore, a
na njima smo čuvali i ono što bismo na kompjutorima napisali. U ta
rana, herojska vremena još je svatko radio u drugome programu, pa
su se tekstovi morali konvertirati i postojali su gurui koji su sve to
znali vješto ispeglati. A guruima se stvar nosila na disketama. Diskete
su bile bilo meke — od pet inča — bilo tvrde - od tri inča - i stalno
smo ih vukli po torbama i po džepovima, jer je, između ostaloga, u
optjecaju bila golema količina piratskog softvera, pa čovjek nikad
nije znao kad će mu se pružiti prilika da nešto od toga presnimi.

Ali, još je važnije bilo to što su diskete postupno osvajale javni

prostor i ništa se više nije moglo zamisliti bez njih: viđali ste ih u
banci i u pošti, u školi i na fakultetu, u tvornici i u općini. U
pustolovnim filmovima cijele komplicirane fabule vrtjele su se oko
nekakvih disketa, a mi smo se osjećali svjetskim ljudima zato što su
te diskete izgledale posve isto kao i one kojima se mi služimo. Mi pak
koji mrčimo papir - ako to nije neprimjerena formulacija u ovome
kontekstu - spremali smo diskete u plastične kontejnere koji su se
mogli kupiti u prodavaonicama opreme, i lijepili smo na njih
naljepnice s informacijom što je na disketama zabilježeno. Ukratko,
činilo nam se da bez disketa ne možemo i pitali smo se kako smo
uopće prije mogli.

A onda smo došli u priliku da shvatimo u kojoj smo mjeri u

krivu. Razumjeli smo tada kako su se osjećali oni futurolozi kad ih je
zbilja počela demantirati. Jer, nama se činilo da su diskete nekakav
vrhunac, da razvoj dalje od njih ne može ići, pa da će nas one pratiti i
ubuduće, cijeli život. A diskete su odjednom počele nestajat!.
 Jer, najprije su ih istisnuli kompakt-diskovi. Na njih je moglo
stati mnogo više podataka nego na disketu, a bili su i u mnogim
drugim stvarima praktičniji. Tako smo prihvatili novu tehnologiju
bez gunđanja, utoliko više što nam je CD izgledao kao neka malo
bolja varijanta diskete. Ali, onda je i on nestao.

Dogodila se, naime, nekakva revolucija u načinu pohranjivanja

podataka, i sad memorije ima koliko ti srce želi. Još na prijelazu iz
1999. u 2000. godinu bili su cijeli cirkusi zato što su tadašnja
računala bilježila godinu samo dvama slovnim mjestima, pa se
strahovalo od kolapsa cijele mreže kad se pojave one dvije nule u
brojci 2000. A onda je došao USB, na koji možeš staviti cijelu
omanju biblioteku, i CD više nikome ne treba. A tko je to mogao
predvidjeti?

Računalo na kojem vam ovo pišem može koristiti i disketu i CD i

USB. A ja rabim samo ovo posljednje. I, tko zna hoće li za koju
godinu i to biti potrebno.
 PLAĆA

U svakim novinama postoji rubrika u kojoj razni stručnjaci

komentiraju zbivanja u privredi i financijama. Iznose oni tu, dakako,
i posve oprečna mišljenja, ali u jednom se svi slažu: da naše
gospodarstvo funkcionira mimo svih ekonomskih zakona, pa čak i
mimo svih zakona logike. E, toj njihovoj tvrdnji htio bih i ja
pridružiti jedan skroman laički argument. Nalazi se on na području
jezika, a tiče se naziva za novčanu naknadu koju dobivamo za rad što
smo ga obavili kao zaposlenici neke firme ili državne službe.

Ovako glasi moja teza: onda kad smo naknadu za svoj rad
dobivali u novčanicama — dakle u konkretnom obliku — ona se zvala
osobni dohodak, a to je posve apstraktan naziv. Sada pak, kad se taj
iznos zove plaća, mi nikakav novac ne vidimo, pa je tako plaća za nas
poprilična apstrakcija.

Doduše, onome tko je u svijet rada stupio istom posljednjih

desetljeća, to je stanje posve prirodno i on u njemu ne vidi ništa
nelogično. Mi ostali, međutim, koji se sjećamo i osobnih dohodaka,
jasno uviđamo koliko je ova sadašnja situacija apsurdna, pa smo čak
spremni iz nje izvoditi i vrlo dalekosežne zaključke.

Jer, plaća se nekad sastojala od pravoga novca koji se mogao

držati u rukama, opipati, prebrojiti, poslagati po apoenima. Blagajnik
poduzeća odlazio bi određenoga dana u mjesecu u banku i ondje bi
mu u torbu natrpali lovu koja je bila potrebna za plaće. U najboljem
slučaju firma bi mu dala službeni auto, ali blagajnici malih firmi
vozili su se sa svim tim novcem u tramvaju i u autobusu. Po
poduzeću bi pukao glas da su plaće stigle, i tada se znalo da negdje u
prostorijama uprave traje proces njihova brojenja, te da se svakome
zaposleniku isplati ostati na poslu malo dulje, jer će tako dobiti plaću
još istoga dana.

Za brojenje plaća uprava bi angažirala žene iz knjigovodstva i

računovodstva, a poslije bi im taj angažman i platila. Svakome je
trebalo odbrojiti njegov iznos, pazeći pri tome na prekovremene sate,
odbitke, kredite, sindikalnu članarinu, blagajnu uzajamne pomoći i
sve drugo. Zato je uz lovu uvijek išla i duga, uska traka na kojoj su svi
ti dodatci i odbitci bili ispisani. Novac bi se stavio u kuvertu koja je s
prednje strane imala razne rubrike, ali je najčešće na njoj pisao samo
krajnji iznos. Zato u Dalmaciji plaću i danas po toj kuverti zovu
bušta, premda bušte više nema ni za lijek.

E, dobiti tu kuvertu u ruku bilo je časno, ali je bilo i opasno. Jer,

mnogi bi tada osjetili potrebu da na putu s posla proslave u birtiji taj
dobitak, a to je onda znalo završiti i jako ružno. Zato su neke firme
isplaćivale osobni dohodak na dvaput — ti iznosi zvali su se
kolokvijalno plaća i akontacija - kako radni ljudi ne bi došli u
iskušenje da odjednom zapiju sve.

Oni odgovorniji sretno bi donijeli novac do kuće, a ondje se on

podvrgavao prikladnim tretmanima. Postojalo je, recimo, tajno
mjesto gdje se novac držao - obično u spavaćoj sobi, na dnu ormara s
rubljem - kao što je postojao i običaj da se lova odmah rasporedi za
razne namjene. Tako bi otac i majka sjeli za kuhinjski stol, s papirom
i olovkom ispred sebe, pa bi računali: toliko za stanarinu, toliko za
struju, toliko za hranu, toliko za školske knjige... A djeca su znala da
će u toj raspodjeli neki iznos - koliko god skroman - dopasti i njima.
Tada bi se klinci osjećali kao da su našli zakopano blago.

Blago se, uostalom, negdje oko prvoga u mjesecu moglo doista i

naći, premda nije bilo baš zakopano i nije se sastojalo od zlatnika u
zemljanom ćupu. Tada su, naime, ljudi nosali novac po džepovima,
pa im se znalo dogoditi da ga izvuku skupa s maramicom, te da on
tako završi na pločniku. Svi smo vukli sa sobom mnogo novca,
budući da nije bilo drugoga načina da išta kupimo. Nije tada još bilo
kreditnih kartica, pa ako ste trebali platiti kakav veći iznos - ako ste,
recimo, kupovali odjeću ili pokućstvo - onda ste morali svu tu lovu
donijeti na lice mjesta i ondje je istresti na pult. Kad su ljudi išli na
ljetovanje, onda su sa sobom nosili novac za sve što će morati platiti,
od sobe u pansionu i obroka u restoranu, pa do sladoleda na rivi i
ulaznica za plažu.

Ukratko, tada smo svi baratali velikim količinama gotovine i nije

nam to bilo nimalo neobično. Dapače, imali smo osjećaj da po tom
novcu znamo koliko smo bogati odnosno siromašni, koliko vrijedi
naš rad, kakvo mjesto zauzimamo u društvu. A to je, moram vam
reći, u znatnoj mjeri olakšavalo snalaženje, pa i stvaranje nekakva
mišljenja o svijetu i ljudima.

A onda se to promijenilo. Najprije su prestali donositi novac u

firmu i ondje ga brojiti, pa su nam davali nekakve listiće uz pomoć
kojih smo mogli tu lovu podići u banci. Onda su i od toga digli ruke,
pa su nam dali štedne knjižice i svakoga mjeseca nas obavještavali
kad bi novac na te knjižice sjeo. To je već bio prijelazni stupanj
prema ovome današnjem stanju, jer kintu smo, dakako, dizali malo-
pomalo, a ne svu odjednom, pa se ono što bi ostalo na banci počelo
pomalo pretvarati u apstrakciju.

A onda je u apstrakciju sasvim i prešlo. Došli su tekući računi i

kartice uz pomoć kojih se s njih diže novac. Pojavili su se bankomati
kojih ima na svakom koraku, pa zato čovjek nastoji dići što manji
iznos, budući da uvijek može uzeti još. Komunalije plaćamo tako što
sa svoga računa prebacujemo novac na račun onoga kome smo
dužni. Tako je naš novac postao čista ideja: mi u teoriji znamo da on
postoji, ali ga zapravo nikad ne vidimo, pa je on za nas misao, a ne
stvar. A logična je posljedica ova: kad je novac tako apstraktan, onda
se on lakše i troši.

A kad se malo bolje pogleda, tako je svuda i tako je na svim

razinama. Svuda se barata apstrakcijama i svuda se tvrdi da su te
apstrakcije novac. Tako kao mi postupaju cijeli sustavi i korporacije,
tako postupa i država, tako postupa i cijela svjetska ekonomija. Ne
mislite valjda da banka doista ima onaj novac koji vama daje kao
kredit? Zlatne podloge više nema ni od korova.

Mi gotovo da više i ne znamo kako izgledaju prave novčanice.

Zato ponekad pomišljam da su oni tipovi što pljačkaju banke zapravo
borci protiv današnje ekonomske doktrine. Nije im toliko do same
love, koliko do toga da je vide i da je natenane broje.
V.
 VATRA

Zanimljivo je u rano proljeće promatrati putnike u autobusima

što iz Zagreba voze prema Slavoniji i prema Dalmaciji. To je doba
godine kad zemlju treba pripremiti za sjetvu i sadnju, pa se zato
svuda naveliko spaljuje korov. A putnici, čim uoče pramen dima,
odmah priskaču prozoru, pažljivo promatraju krajolik i sve pitaju
jedni druge kakav je to plamen, koliki je i ima li koga da ga nadzire. A
na licima im se jasno vidi strah.

Doista, današnji gradski čovjek može proživjeti mjesece i godine

a da ne vidi nikakav drugi plamen osim onoga plavkastog, plinskog,
na štednjaku, koji ionako nije prava vatra. A još sasvim nedavno -
takoreći jučer - nešto slično bilo je posve nezamislivo, jer ljudi su se s
vatrom susretali na svakom koraku i bili su s njom u vrlo tijesnom
dodiru.

Počinjalo je to već od djetinjstva. Djeca su tada, naime,

pomagala u kući i držalo se - sasvim obratno nego danas - da je to
dobro i za njih i za kuću. Tako su onda ta djeca već vrlo rano
doznavala što je sve nužno za vatru. Znala su da su potrebna drva i
ugljen i znala su da su nezaobilazna još i tzv. sitna drva. A znala su to
zato što su upravo njih slali u šupu ili u podrum da ta drva
nacijepaju. Ondje ih je čekao panj i sjekira, i trebalo je da - pažljivo i
precizno - naprave drva za potpalu. Tako su djeca u nježnoj dobi
učila kako se pravi dobra vatra, učila su to toliko rano, da se poslije
nisu toga trenutka ni sjećala, pa im je u odraslom životu zapaliti
vatru bilo jednostavno kao i govoriti.
 Vatra se pravila ovako: u ložištu je trebalo naslagati ona sitna
drva tako da između njih ostane nešto prostora, za prozračivanje, pa
su se zato stavljala ukoso ili u križ. Ispod njih trebalo je gurnuti stare
novine, a onda sve potpaliti žigicom. Kad bi vatra počela hvatati drva,
valjalo je u nju puhati, jer joj je kisik pomagao da se razmaše. Tek
kad bi se sitna drva dobro razgorjela, mogla su se staviti i krupnija, a
sasvim na kraju — kad bi sve to već bio pravi oganj — dolazio je i
ugljen.

To potpaljivanje zbivalo se obično u kuhinjskom štednjaku, jer

ondje je vatra bila najpotrebnija, i jedva da se ikad gasila: ujutro, kad
bismo potpaljivali novu vatru, šparhet (šporet, špaker) bio je još
topao od stare. Kao neki vječni plamen koji slavi život obitelji, ta je
vatra gorjela takoreći stalno.

Ili bi bolje bilo prispodobiti je olimpijskom plamenu? Jer, baš

kao i olimpijski plamen, i ta se vatra prenosila. Ako bi se po nesreći
dogodilo da se kućni plamen ugasi, valjalo je otići do susjeda i
odande na lopatici donijeti malo žara. Isto se tako žar iz kuhinje
prenosio i u kupaonicu, gdje je bio visoki kotao obojen plavo ili
zeleno, a u kojemu se grijala voda za kupanje. Ukratko, život u
kućanstvu nije se bez vatre - i bez stalnoga pogleda na nju - nikako
mogao zamisliti. Zato se nastojalo da se djeca zarana upoznaju s
vatrom, da shvate kako je ona dobar sluga a loš gospodar, i da nauče
njome upravljati.

A djeca su onda ta iskustva koristila i izvan kuće. Jer, bilo je tada

igara koje danas više ne postoje, a koje opet nisu bile moguće bez
vatre. Krali smo od odraslih žigice, jednu po jednu, pa ih pripaljivali
na prozorskom staklu ili na kakvoj drugoj zgodnoj površini. Isto
tako, znali smo i druge načine da zapalimo vatru: činili smo to uz
pomoć kresiva i suhoga lišća, kao i uz pomoć leće s baterijske lampe
kroz koje je trebalo na osobit način propustiti sunčanu zraku.

Pa smo se onda vatrom igrali. Znali smo, recimo, kako se puca

uz pomoć karbida i limenke za boju, pa bismo naložili vatru, a onda
iz nje uzimali ugarke i potpaljivali karbid. Kad bi došlo kasno ljeto,
nabrali bismo u nečijoj njivi mladoga kukuruza, pa bismo klipove
natakli na štapove i tako ih pekli. A događalo se koji put i da smo
vatru palili iz čiste obijesti, samo zato da bismo mogli preko nje
skakati, ili zato da bismo je potom mogli politi kablom vode i slušati
kako ugarci cvrče.

Vatra nas je, osim toga, pratila kamo god bismo krenuli. U školu
smo, na primjer, išli kroz grad, a ondje bismo vidjeli čovjeka koji
peče kestenje i radnike kako na vatri griju katran kojim će pokrpati
asfalt u glavnoj ulici. U školi nas je također dočekivala vatra, jer u
učionicama su stajale peći koje bi podvornik ujutro naložio, a mi
bismo znali motriti kako su se vratašca na njima užarila. A ako bismo
čitali strip ispod klupe, moglo nam se dogoditi da nam ga nastavnik
oduzme, da otvori ona vratašca i baci naše blago ravno u vatru.

Škola je, uostalom, i sama znala da je nama vatra draga, a slutila

je valjda i njezinu simboliku, pa je zato jedan od vrhunaca prilikom
raznih svečanosti bila tzv. logorska vatra. Logorska se vatra
priređivala i na mnogo višim razinama od školske, i oko nje se uvijek
plesalo kolo, tzv. Kozaračko. Da smo tada znali što sada znamo, bili
bismo mogli izbliza pratiti kako se miješaju dva rituala nejednake
starosti: ples oko vatre bio je ostatak iz pradavnih vremena, ali mu se
sad pridavalo značenje revolucionarnog čina, kao da je onaj oganj
zapravo plamen revolucije, ili barem plamen ljubavi prema
domovini.

Ukratko, mi smo od početka znali da vatra nikad nije samo

vatra, nego da znači i nešto više od toga. Zato nam nije trebalo
tumačiti što je to vatreni navijač, niti što je to vatrena ženska. I,
mislim da smo po tome bili u prednosti pred današnjim ljudima: kad
se oni nađu u prilici da se posluže vatrom, ne znaju što bi i kako bi,
ne vide simboliku vatre i žive u stalnom strahu od nje. Nama je vatra
bila domaća životinja, a njima je divlja zvijer. Pa, zar nije to dokaz da
je vatri mjesto u ropotarnici?

Pitanje je samo kako da se ona onamo stavi, a da ne napravi

kakvu štetu. Ipak, imam ja i za to rješenje. U ono vrijeme kad je vatre
bilo svuda, dospijevala je ona i u naše krevete: postojao je osobiti
grijač u koji bi se stavila žar iz šparheta, a onda bi se sve to strpalo
pod pokrivače u ledenoj sobi u kojoj smo spavali. Eto, u taj grijač
stavit ćemo vatru, pa neka u ropotarnici čeka svoj trenutak.
 PETROLEJKA

Ako nekad zaželite otići na sajam antikviteta, sigurno će vam se

dogoditi da ondje naiđete i na petrolejke: postoji prilično raznovrsna
ponuda toga artikla. A ako vas kojim slučajem uhvati želja da neki
primjerak i kupite, onda morate znati da i tu, kao i kod svih
predmeta te vrste, postoje izvorne stvari i kopije, odnosno originali i
replike. Poslušajte moj savjet: kad budete birali petrolejku, nikako
nemojte uzeti onu sa zrcalom, nego uzmite onu bez zrcala.

Znam da ste donekle zbunjeni tom sugestijom: vjerojatno ste

smjesta razabrali da je petrolejka zapravo petrolejska svjetiljka, pa se
zato pitate kakve veze ima s njom zrcalo, i zašto baš njega spominjem
kao kriterij estetske vrijednosti dotičnoga izloška. Polako, doći ćemo
i do toga, potrebno je najprije reći nešto o izgledu petrolejke i o
njezinoj namjeni, za one koji eventualno ne znaju. A iz toga će onda
prirodno uslijediti i sve ostalo što je o petrolejki. vrijedno kazati.

Temeljni su dijelovi petrolejke sljedeći. Najvažniji je okrugli

rezervoar, koji se nalazi u podnožju, i na nj se svjetiljka oslanja kad
stoji na stolu. Potom, tu je stakleni cilindar, koji je u donjem dijelu
proširen a u gornjem dijelu sužen, tako da podsjeća na dimnjak (i
doista, kroz njega izlazi nešto malo dima, a i suvišna toplina).
Nadalje, tu je fitilj, koji viri iz onoga rezervoara, a usađen je u osobit
limeni uređaj s kotačićem sa strane, pa se okretanjem toga kotačića
fitilj može produživati i skraćivati, zbog čega onda svjetlo petrolejke
postaje jače ili slabije. Napokon, tu je i okrugli limeni štitnik koji
dobro dolazi kad se petrolejka objesi na zid, a ujedno reflektira
svjetlo i tako ga umnožava. I, opis je gotov.

Sad o statusu i namjeni petrolejke. Vjerujem da su ljudi nju u

jednom času doživjeli kao veliki napredak u domeni rasvjete. Jer do
tada nisu imali ništa drugo nego samo svijeće (da ne spominjem luč),
a svijeće žmirkaju i titraju, kaplje s njih vosak, a one same brzo se
troše. Petrolejka je, nasuprot tome, mnogo praktičnija, jer daje jače i
postojanije svjetlo (ne može je ugasiti svaki dašak propuha kao što
može svijeću), pogodna je da dulje gori, a osim toga je i mnogo
ekonomičnija. Pojavila se ona, naravno, onda kad je i petrolej - kao
jedna od frakcija u rafiniranju nafte — došao u širu uporabu, a to
praktički znači u dvadesetom stoljeću. Petrolejke su brzo postale
roba široke potrošnje: uz njih je lakše bilo dočekati i najtamnije
jesenske duge noći.

A tih je noći, hvala na pitanju, bilo dosta i onda kad je već u naše
krajeve došla struja. Jer, prvo i prvo, struja nije stigla svuda
podjednako i svuda u isto vrijeme: ja se, recimo, sjećam da je u
relativno naprednom Srijemu pedesetih godina još bilo sela u kojima
nije bilo struje. Bila je prava pustolovina ondje sjediti u polutami i za
bavljati se pjesmom i pričom, a onda poći na počinak u hladne sobe,
gdje naše goleme sjene potitravaju u svjetlu petrolejke koju netko
nosi za nama.

Ali, nije tako bilo samo u selima, nego također i u gradu.

Elektrika je tada još bila prilično nepouzdana, pa je često nestajalo
struje. Jednom bi uzrok tome bio pad napona, drugi put bi ptice
napravile kratki spoj na žicama što su se pružale sa stupa na stup,
treći put bi došlo do preopterećenja mreže. A ti su kvarovi onda
trajali dugo, po pravilu se ne bi popravili još iste večeri, nego istom
sutradan, ili još i kasnije. Trebalo se, dakle, pripremiti za spavanje, a
možda i oprati posuđe od večere, uz svjetlo petrolejke. Tako smo se
izvještili, te smo bili kadri uz petrolejku pisati zadaću, igrati karte, ili
čak i nešto crtati. Zato je petrolejku imalo svako kućanstvo.

I još više, smatrala se ona i nekim civilizacijskim dostignućem,

pa se nastojala iskoristiti za povećanje kvalitete života. Dobila je,
recimo, svoju portabl varijantu, a to je bio fenjer. Fenjeri su se od
petrolejke razlikovali po tome što na njima nije bio onaj izduženi
cilindar, nego manji i širega otvora, i po tome što su bili optočeni
žicom i s gornje strane imali ručku da se mogu nositi ili negdje
objesiti. Uvedeni su čak i zakoni što propisuju situacije u kojima
čovjek mora posjedovati fenjer i njime se služiti. Recimo, fenjer su
morali imati svi vlasnici zaprega, pa su ga palili ako bi se kretali po
mraku: objesili bi ga na stražnji dio kola i tako upozoravali druge
sudionike u prometu na svoju prisutnost. To je bilo vrlo praktično.

I fenjeri i petrolejke počeli su nestajati onda kad je elektrifikacija

uzela maha i kad su instalacije postale pouzdanije. Tako su pomalo
iščezli, i prošle su duge godine, a da ih mi nismo ni vidjeli, niti smo
na njih pomislili. Zato smo se našli zatečeni kad su nam ta pomagala
opet zatrebala i kad smo ih stali panično tražiti svuda oko sebe, ali ih
nismo nalazili. Bilo je to u vrijeme kad su - u zrelome socijalizmu -
počele redukcije struje. Falilo je kiše, falilo je deviza, falilo je pameti,
pa se tako štedjelo na struji: jednoga dana niste imali struje od šest
do dva, a drugi dan od dva do deset navečer. A u toj su nam situaciji,
naravno, bile neophodne petrolejke i mi smo se sjetili svih njihovih
prednosti.

Ubrzo su se i pojavile. Ali, bile su nam nekako čudne. Jer, još

smo i mogli pristati na to da imaju rezervoar od stakla, premda smo
mi bili navikli na limeni. No, nikako nam nije pasalo što je onaj
okrugli štitnik, koji je inače bio načinjen od usjajena lima, sad
nadomješten u zrcalom. Jer, u doba kad smo mi koristili petrolejke,
zrcala su bila odviše dragocjena, a da bi se rabila za tako banalne
svrhe, pa nam nikako nije išlo u glavu da se mogu pojaviti povijesne
okolnosti u kojima su zrcala jeftina, a struje nema.

I, zato se nismo začudili kad smo doznali da te petrolejke dolaze

iz Kine. Zbog toga vam i kažem: ako na buvljaku naiđete na
petrolejku sa zrcalom, onda znajte da to nije original otprije
sedamdeset ili devedeset godina, nego rezultat masovne proizvodnje
u osamdesetima. Petrolejku sa zrcalom imate razloga kupiti samo u
slučaju da predviđate kako bi opet mogle početi redukcije struje. A
takvo predviđanje legitimno je kao i svako drugo.
 ŽARULJA

Možda vi mislite da je preuranjeno trpati žarulju već sada u

ropotarnicu? Pa, na znam baš. Doduše, razumijem ja i vašu logiku:
žarulje su i danas svuda oko nas, ima ih na svakom koraku, a možda
jedna od njih svijetli i iznad vaše glave dok ovo čitate. Ali, morate
znati da neće tako biti još dugo: Europska Unija zabranila je klasične
žarulje i naredila da se imaju proizvoditi i rabiti samo štedne.
Odredila je čak i datum do kojega proces zamjene mora biti završen.
Zato dobro pogledajte žarulje dok ih još ima: kad istekne taj rok,
završit će jedna epoha.

A bilo je lijepo počelo i činilo se da žarulja ima veliku budućnost,

još od onoga časa kad ju je Edison izumio. Vrlo brzo nakon toga
otkrića došla su vremena kad se činilo da je život bez žarulja
nezamisliv: blistale su na svakom koraku i činilo se da svijetle na
našem putu u budućnost.

Upravo zato, žarulja je vrlo brzo postala i simbol napretka. U

doba odmah poslije Drugoga svjetskog rata, kad se vjerovalo da je u
komunizam moguće stići uz pomoć industrijalizacije i elektrifikacije,
žarulja je narasla do metafore progresa uopće. Kad bi stigla struja u
kakvo zabačeno selo, pa kad bi se o tome pravile novinske reportaže,
onda se nije govorilo ni o strojevima što ih pokreće struja ni o
štednjacima koji na struju rade, nego se uvijek zanosno opisivalo
kako su napokon planule žarulje i kako je sada sve drugačije. Onaj
mrak što su ga te prve žarulje rastjerivale kao da i nije bio doslovan,
nego simboličan: bio je to mrak zaostalosti, siromaštva, beznađa. A
samim tim je i žarulja bila svjetlo znanja i blagostanja. Valjda je
upravo zbog nje budućnost dobila stajaći epitet svijetla.

Zato su se ljudi i zanimali za žarulje čak i više nego za samu

struju, pa se nekako činilo: što više napreduju žarulje - što su one
trajnije, izdržljivije, različitije — to je i napredak veći i očitiji. Bilo je
neke velike radosti — a i obijesti — u pojavi obojenih žarulja:
odjednom su se za Novu godinu stali borovi na javnim mjestima
dekorirati električnim žaruljama, a te su žarulje onda bile crvene,
plave ili žute. Isto smo tako kao korak naprijed doživjeli i pojavu
mliječnih žarulja, jer na njima se žarna nit nije vidjela, te su djelovale
nekako tajanstveno, poput kakvih kompliciranih uređaja. A da se i ne
govori o tome kolika je bila naša sreća kad su se stale pojavljivati
žarulje drugačije od ostalih: gljivaste, kruškaste, pa minjonke,
halogenke. Kako je rastao njihov asortiman, tako smo i mi bili sve
čvršće uvjereni da smo stigli u moderno doba.

A uvijek je u našem odnosu prema žaruljama bilo i neke

začuđenosti koja je ostala još iz onoga vremena kad smo se s njima
prvi put susreli. Oduvijek nas je fasciniralo kako ona tanka žičica od
volframa, samo zato što pruža otpor struji (to smo naučili na satu
fizike), daje tako mnogo svjetlosti. Zato smo vrlo pažljivo čitali i one
članke koji su javljali kako taj i taj vlasnik ima žarulju koja mu svijetli
već deset godina, premda joj je rok trajanja već odavno istekao. Isto
smo tako gromoglasno pozdravili i pojavu živine rasvjete na našim
ulicama: prije su to bile klasične žarulje, žute i škiljave (tek nešto jače
od onih kod nas doma), a sad su ove davale nekakvo bijelo, nestvarno
svjetlo koje kao da je došlo ravno iz znanstveno-fantastičnih filmova.

Jedan od dokaza te fantastične naravi žarulje bilo je i to što je

ona mogla promijeniti oblik, pa se pretvoriti u fluorescentnu cijev, ili
opet u neonski natpis, pa se o tim neonskim svjetlima tada naveliko
pjevalo i u zabavnoj glazbi (Plavi neon i blistavi skver, kaže Drago
Britvić), jer sve je to bilo znak modernih dostignuća. A krunski dokaz
te čarobne naravi žarulje bio je televizor: kad smo doznali da je ekran
zapravo žarulja, u kojoj su elektroni samo raspoređeni malo
drugačije nego u našem kućnom lusteru, bili smo posve sigurni da je
naša ljubav prema žaruljama - koja je gdjekad, i kod pojedinca i u
društvu, graničila s idolatrijom — bila posve opravdana.

I, tada smo bolje razumjeli i onaj poriv koji nam se katkada

javljao, a koji je također u sebi imao nešto simbolično. Jer, silno smo
se trudili da nam odrasli daruju pregorjelu žarulju: njima ionako nije
više trebala, a nama je bilo golemo zadovoljstvo razbiti je. Doznali
smo, naime, da se pri tome čuje nekakva eksplozija (koja je zapravo
implozija, jer u žarulji je vakuum), a to nam se jako sviđalo. Zato
bismo otišli na kakvo osamljeno mjesto, gdje krhotine stakla neće
nikome smetati, pa bismo tresnuli žaruljom o tlo i pri tome uživali. A
usput smo maštali o tome kako bi bilo lijepo kad bi tih žarulja bilo
više, ili kad i ne bi bile rashodovane, nego ispravne.

Na ispravne žarulje nasrtali su neki dječaci, a mi smo od njih

zazirali i ujedno im pomalo zavidjeli. Kad bi se našli u kakvoj ulici
gdje nema prolaznika i gdje ih nitko ne poznaje, ti bi dripci izvukli
praćku iz džepa, pa gađali žarulje na stupovima. Često bi im i pošlo
za rukom da pokoju pogode, i zvuk pucanja tih rasvjetnih tijela bio je
jači i dublji nego kod obične žarulje, pa je bilo zanimljivo tome
prisustvovati barem kao gledalac.

Zato i kažem da je u tome bilo nešto simbolično: u nama je

živjela potajna želja da razbijamo žarulje. Da ih razbijamo ne samo u
njihovoj doslovnoj dimenziji - kao staklene predmete koji imaju
stanovitu vrijednost - nego isto tako i u simboličnoj. Postojalo je u
nama nagnuće prema svjetlosti, ali i nagnuće prema mraku, kao što u
čovjeku - uči nas psihoanaliza - djeluju i eros i tanatos. Postojala je
želja za napretkom, ali isto tako i želja za povratkom u primitivizam,
ili barem u predmoderno stanje.

Eto, svega toga - svih tih značenja i svih tih slutnji - sada će
nestati kad se žarulje ukinu. A nestat će i štošta drugo: brinem se,
recimo, kako će nove generacije razumjeti one stripove u kojima se,
kad junaku dođe kakva ideja, iznad njegove glave zapali žarulja. Da je
zamijenimo štednom? Hoće li to značiti da sujunakove ideje skromne
i škrte?

Ukratko, sjećanje na žarulju potrebno je sačuvati, makar i u

ropotarnici. Ropotarnica je, uostalom, po definiciji tamna prostorija:
neka žarulja, dakle, ondje svijetli, sve dok ne pregori i dok je ne
zamijenimo kojim drugim rasvjetnim tijelom.
 OKVIR

U nekoj knjizi o starom Zagrebu vidio sam reprodukciju reklame

za kavanu “Corso”. U toj se reklami kao osobita prednost tog
ugostiteljskog objekta ističe činjenica da on svakodnevno prima
mnogo stranih novina: ne znam više broj, ali radilo se tu o nekoliko
desetaka najuglednijih svjetskih listova. Dakako, čovjeka ispuni
ponosom kad vidi da je Zagreb i prije stotinjak godina bio uključen u
svijet i dobro obaviješten: u vrijeme kad nije bilo ni radija ni
televizije, novine su bile jedini izvor vijesti, pa tko je htio išta znati,
morao ih je pažljivo čitati. A zbir tih novina bio je onda kao nekakav
tadašnji internet.

I upravo je taj zbir meni privukao pažnju. Upitao sam se, naime,
na koji su se način te novine nudile gostima kavane, jer radilo se, kao
što smo vidjeli, o priličnoj količini papira. A onda sam postao
svjestan da to zapravo znam, jer sam u kavanu “Corso” svojedobno i
sam zalazio, pa sam u njoj čak i novine čitao. Bilo je to, doduše, u
doba njezine dekadencije, šezdesetih godina, a novine koje sam čitao
nisu bile svjetske, nego domaće, “Borba”, “Politika”, “Vjesnik” i te
stvari. Ali način na koji su one stavljane na uvid publici bio je isti kao
i nekad.

Postojala je, naime, na zidu jedna duga vješalica s mnogo

klinova, koja je možda izvorno bila namijenjena za kapute, ali joj se
svrha s vremenom promijenila. Na toj klinčanici bile su jedne pokraj
drugih povješane različite novine. A da bi se mogle objesiti, morale
su biti stavljene na osobit okvir, na kojemu su se i čitale. O tome
okviru želio bih vam nešto reći.

Bio je on načinjen od bambusa ili od drvenih sipki, a u svakom

slučaju je formirao ovelik kvadrat, ili možda uspravljeni pravokutnik.
Kroz njega je prolazila samo središnja os, koja je na donjem kraju
završavala ručkom što ju je čitač držao u ruci. I, bila je tu također i
žica, uz pomoć koje su se novine pričvršćivale na okvir. Ta je sprava,
moram vam reći, bila živa zgoda.

Jer, listovi su tada bili prilično velikoga formata, pa da biste ih

raskrilili, morali ste jako raširiti ruke, a od toga bi vas vrlo brzo
zaboljeli mišići. A s okvirom je to bilo mnogo lakše: okvir je novine
držao raskriljenima, a vi ste sve skupa pridržavali samo jednom
rukom, koja je mogla biti u kakvu udobnom položaju. Ljudi su čitali
novine isključivo na taj način i bez okvira se nije mogla zamisliti
pristojna kavana.

Ali, ne samo kavana, nego isto tako ni brijačnica ili zubarska

čekaonica. Gdje god je trebalo nekako prekratiti vrijeme, nalazili ste
te okvire i na njima novine. Lako je zamisliti da nije bio mali posao
sve to svakoga jutra pričvrstiti na okvir i svake večeri opet skinuti.
Ali, nitko nije zbog toga gunđao, jer se znalo da je riječ o važnoj
stvari.

I sad, dok sam čitao onu reklamu za kavanu “Corso”, ja sam se

pokušavao sjetiti kad su ti okviri zapravo nestali i zašto. Pomislio
sam u prvi mah da su nestali zato što se u ugostiteljskim lokalima, u
čekaonicama i na drugim sličnim mjestima više ne čitaju novine. Ali,
kad sam načinio malo terensko istraživanje, došao sam do neobična
zaključka: novine i dalje postoje u javnim prostorima, čak bi se
moglo reći da ih nalazimo u prilično velikom izboru, jer sad su se
dnevnim listovima pridružile još i kojekakve kolorirane revije. U
frizerskim salonima, u kafićima, kod kozmetičara, svuda po
staklenim stolićima stoji izbor iz novijega tiska. Ali, nigdje nema onih
okvira. Oni kao da više nikome ne trebaju. Upitao sam se o čemu se
radi.

Pa mi je onda palo na pamet da je možda posrijedi jedna posve

tehnička stvar: novine danas imaju mnogo manji format nego što su
ga imale nekad, pa možda zato više nikome ne treba pomagalo. Ali,
lako sam se uvjerio da to nije pravi odgovor: pokušao sam neko
vrijeme držati ove današnje novine raskriljene bez presavijanja, i
ustanovio sam da je to prilično neudobno. Okvir bi, dakle, i sad
dobro došao; pa, zašto ga onda nema, zar su ljudi zaboravili na njega,
ili im se čini da zauzima previše mjesta?

Ali, dok sam tako provodio svoj eksperiment, opazio sam da

novine koje držim u rukama uopće ne čitam. A nisam ih čitao zato
što sam začas bio gotov sa sadržajem onih stranica što sam ih
otvorio: naslovi su bili krupni, fotografije su bile velike, a članci su
bili mikroskopski, pa se i nije imalo što čitati. Okrenuo sam stranicu i
počeo čitati ondje, ali sam i tu završio prije nego što su me ruke
zaboljele toliko da bih morao spustiti novine. A dok sam okretao i
treću stranicu, puklo mi je pred očima: radi se jednostavno o tome
kako se danas novine čitaju i još više o tome kako se pišu.

Jer, nekadašnje novine - one što ih je svaki dan dobivala kavana

“Corso” - bile su posve drugačije od današnjih. U njima je tekst bio
apsolutni gospodar: fotografije su tada bile rijetke, a naslovi su bili
mnogo manji nego sad, nije još bilo tabloida u pravom smislu riječi.
Zato su članci bih dugi, komentari opširni, a vijesti prepune
pojedinosti. Pa ako se još uzme u obzir da se često i tiskalo prilično
sitno, bit će jasno da se čovjek na onim stranicama koje ga zanimaju
zadržavao prilično dugo. A ako se zadržavao dugo, onda mu je
trebalo i pomagalo koje će mu pridržavati novine.

A kako je danas? Nema više dugih članaka i nema sitnoga tiska.

Novine su već od samoga početka zamišljene tako da se mogu
pročitati brzo, u vozilu javnoga prometa, između dva zalogaja u
kantini, na klupi u parku. A što je još važnije, zamišljene su tako da
čovjek nakon čitanja ima osjećaj da se informirao, premda jedva da
je išta doista doznao. A sve to zbog toga što se i naš odnos prema
svijetu promijenio: sve je manje stvari koje nas u njemu doista
zanimaju, sve je manje stvari do kojih nam je doista stalo. Pa zašto da
onda o njima čitamo?

Jedino što me tješi, to je okolnost da ljudi ipak prate novine, ali

preko interneta, u elektronskom obliku. Pa mislim: možda će
jednoga dana u kavanama i brijačnicama biti dostupni tableti s kojih
ćemo moći čitati dnevne listove. A možda se pojavi i kakav zgodan
okvir za njih?
 TABAKERA

Malo je na ovom svijetu pojava koje su u razmjerno kratkom

vremenu doživjele tako korjenitu promjenu vrijednosnoga predznaka
kao što je to slučaj s pušenjem. Jer, još prije samo sto godina
Guillaume Apollinaire pisao je zanosne pjesme o cigaretama i ljudi
su to čitali s odobravanjem, a danas pušenje ima status crne sramote,
ako ne baš u rangu pedofilije, onda svakako u rangu krađe u
samoposluzi. Zašto je došlo do te promjene? I kada se zbila? Meni se
čini da znam odgovor, ali ga neću odmah reći, jer moram najprije
ocrtati i plastično predočiti razliku između nekadašnjega i sadašnjeg
stanja.

O nekadašnjoj situaciji možemo doznati na dva načina: ili iz

svjedočenja očevidaca, ili iz starih umjetničkih djela. A budući da su
očevici - uključujući i mene - nepouzdani (skloni su, naime, hvali ti
sve što je bilo nekada, a kuditi sve što je sada), okrenimo se onda
umjetnosti. Što, recimo, vidimo u starim filmovima? Vidimo da se
pušenje tada smatralo ne samo ugodnom, nego i vrlo otmjenom
navikom. A to se opet najbolje razabire po mjestu što ga u tim starim
filmovima zauzimaju tabakere.

Kad se god, naime, prikazuje kakva zabava, onda naokolo samo

bljeskaju sjajne cigaret doze iz kojih ljudi nude jedni druge da zapale.
Ali, nije tako samo ondje gdje su frakovi i večernje oprave, nego je
tako i u pučkim sastajalištima: rijetko ćete vidjeti da tko-god uzima
cigarete izravno iz kutije u kojoj ih je kupio. Držalo se da je uzimati
cigarete iz kutije gotovo isto kao i uzimati hranu s tanjura rukama, pa
su zato ljudi nastojali nabaviti tabakere, po kojima se vidjelo i da su
pravi pušači i da su fine osobe.

Popularnost tabakera vjerojatno je bar djelomično bila

uzrokovana tradicijom: dugo vremena pušači nisu nosili sa sobom
gotove cigarete, nego duhan i papiriće, pa su cigarete motali na licu
mjesta. A tu je onda tabakera bila neizostavna: u središnjem njezinu
dijelu bio je duhan, a u poklopcu su se nalazili papirići. Tako bi pušač
natenane motao cigaretu, pa bi je oblizao i zapalio, i to je tek bio
pravi merak.

Ali, i onda kad su se cigarete već masovno proizvodile

industrijski, tabakere su i dalje ostale u upotrebi, tek što su sad
postale tanje, a dobile su i napravu koja je pridržavala cigarete. Na
taj način mrvice duhana nisu se rasipale po džepovima, a sve je
izgledalo nekako uredno i gospodski.

Upravo su zato tabakere nosili i obični ljudi. Njihove su tabakere

bile limene, s nekom šarom na poklopcu, ili opet drvene, s kakvom
primitivnom intarzijom. Bilo kako bilo, tabakera je uvijek svjedočila
da je pušač čovjek koji drži do sebe.

A vrijedilo je to i za pušače lula, a ne samo za pušače cigareta.

Tada je, naime, mnogo više ljudi pušilo lulu nego danas, a bili su i
socijalno drugačije raspoređeni. Jer, danas lulu puše isključivo
intelektualci, dok su je u ono doba pušili pretežno ljudi iz puka. Ali, i
kod njih je pušenje imalo status nekakve otmjene razbibrige, pa je
zato za njega bio potreban poseban pribor, a njegovali su se i
stanoviti rituali. Recimo, pušač lule nosio je sa sobom duvankesu: to
je bila obična vrećica, često načinjena od stare čarape i napunjena
krupno sjeckanim duhanom, dakle, pučka tabakera. A osim toga,
morao je pušač imati i pribor za pripaljivanje. Premda tada žigice već
više nisu bile skupe, mnogi su se još držali staroga načina
pripaljivanja lule, vjerujući valjda da to čini i samo pušenje
ugodnijim. Da vam kažem kako je to izgledalo.

Pribor za pripaljivanje sastojao se od tri komada. Prvo, bio je tu

kremen, drugo, bio je osobito oblikovan komad željeza i napokon, bio
je tzv. trud, vrsta gljive koja je rasla po dudovim stablima, pa se brala
i potom sušila. Pušač bi željezom udarao po kremenu, iz kremena bi
skakala iskra, a on bi tu iskru onda hvatao na onaj trud, koji bi lako
planuo. Tim trudom pušač bi napokon pripalio svoju lulu. A poslije
toliko muke, kako da mu pušenje ne bude slatko?

No, ta slast nije dolazila samo od udisanja dima, nego i otuda što
je čovjek, pušeći - lulu, cigaretu ili cigaru - bio bliži drugim ljudima, i
što je činio nešto društveno prihvatljivo. Jer, pušenje je dugo bilo
znak modernosti i napretka, te i nije čudo što je odigralo tako veliku
ulogu u borbi za ženska prava: kad su žene počele javno pušiti, time
je postignuto nešto veliko.

A onda se to preokrenulo. Kako se to dogodilo? Ja naprosto ne

vjerujem da ljudi nisu već i u tridesetim ili četrdesetim godinama 20.
stoljeća znali da je pušenje štetno. U svakom slučaju, znali su to u
šezdesetima, kad se naveliko govorilo o raku pluća, a ipak su svi
pušili kao mahniti. Borba protiv pušenja započela je istom u
osamdesetima. A zašto baš tada? Meni se čini da je moguć samo
jedan odgovor: zato što se upravo tada pojavio AIDS.
 Nemojte se prerano smijati mojem zaključivanju. Uostalom,
sada dolazi na red vic, ali takav da se iz njega mnogo toga može
razumjeti. Nastao je upravo osamdesetih godina i ide ovako. Uđe tip
u dućan i kaže jasno i glasno: Molim vas dvije kutije kondoma! A
onda doda šaptom: I jednu kutiju cigareta!

E, vidite, u tome je sve. Jer, što iz toga vica slijedi kao zaključak?
Slijedi da je često mijenjanje seksualnih partnera - a za to nam
trebaju kondomi - dobra i društveno prihvatljiva stvar, dok je
pušenje - bez obzira na kvalitetu i kvantitetu - loša i zazorna navika.
Ne budimo, naivni, radi se tu o socijalnom inženjeringu: jedno veliko
zlo, s kojim nismo kadri izaći nakraj, prikazuje se kao malo zlo koje
se može izbjeći upotrebom jeftinih kondoma, a jedno malo zlo, koje
je lako suzbijati, prikazuje se kao prijetnja čovječanstvu. Zato se
pušenje progoni porezima i idiotskim kampanjama s odvratnim
slikama na kutijama za cigarete.

Razumnom čovjeku to može izazvati samo gorak osmijeh. Pa

kad bi taj čovjek htio biti sarkastičan, mogao bi se opet podsjetiti
Apollinairea, te reći: on je bio fanatičan pušač, ali nije umro od
cigareta, nego od metka u Prvome svjetskom ratu. I danas od rata
umire mnogo više ljudi nego od pušenja. Suzbijte vi ratove, ako
možete!
 GUSLE

U davna vremena kad sam studirao književnost, imao sam

profesora koji je sjajno predavao teoriju stiha. Od njega smo mnogo
naučili, ne samo o versifikaciji, nego i o životu. Jer, profesor je tvrdio
da stihova ima mnogo i izvan književnosti, da smo, zapravo, njima
okruženi, te da i sami za njima nesvjesno posežemo onda kad
situacija postane dramatična. Pa bi to i dokazivao: na putu prema
fakultetu kupio bi novine, a onda na seminaru analizirao naslove u
njima. I, otkrio nam je nešto fantastično: novinski naslovi teže da
postanu stihovi. Što je uzbudljiviji sadržaj članka iznad kojega stoje,
to su naslovi više nalik na osmerce, dvanaesterce ili trinaesterce.
Ipak, nedodirljivi šampion tu je deseterac: iznad političkog članka
stajat će: Izglasano devet amandmana, iznad članka u Crnoj kronici:
Pobjegao s poprišta nesreće, a iznad članka na sportskoj stranici:
Utakmicu odlučio sudac. A sve je to posve isti ritam kao kad se kaže
Bože mili, čuda velikoga ili Vino pije Kraljeviću Marko.

Mi smo, dakako, bili impresionirani tom spoznajom i rado smo

je provjeravali u svakim novinama koje bi nam došle do ruku. Ali,
nismo zapravo bili jako iznenađeni činjenicom da naslovi najčešće
nastoje uspostaviti upravo deseterački ritam. Jer, desetercu smo i
sami bili izloženi od rođenja i imali smo neku mutnu predodžbu da je
on zbog nečega najvažniji stih, premda mu nismo znali ime, niti smo
ga bili kadri opisati. Mi, koji smo živjeli na sjeveru Hrvatske, i još k
tome u urbanim sredinama, nismo se s desetercem susretali na
izvoru, ali nas je zato škola s njime upoznala.
 Imali smo, recimo, od samoga početka u čitankama usmene
pjesme. Bilo ih je i epskih i lirskih, ali su epske prevladavale, a mi
smo ih više i voljeli. Jer, u ono doba kad još nije bilo televizije, a
knjige su bile rijetke, junačke pjesme bile su za nas kao neka vrsta
pustolovne literature: u njima su se pripovijedali razni pothvati
davnih junaka, a podrobno su se opisivali dvoboji, što se nama jako
sviđalo. Zato smo lako pamtili primjer za stilsku figuru zvanu ironija:
Kako ga je lako udario, sa crnom ga zemljom sastavio. Uvidjeli smo
da su te pjesme važne zato što govore o borbi za slobodu, a i zato što
u njima naši uvijek pobjeđuju.

A pri tome smo znali da pjesme što ih imamo pred sobom nisu
izvorno nastale zato da se čitaju, nego zato da se pjevaju. U školi su
nam govorili o slavnim guslarima, od kojih su neki bili i homerski
slijepi, pa je tako sve bilo na svome mjestu. Bilo nam je pomalo teško
zamisliti kako to guslanje izgleda, ali se škola potrudila da i tome
doskoči. Doveli su nam u razred čovjeka u narodnoj nošnji izvezenoj
zlatnim nitima, s prikladnom kapom na glavi i s guslama u ruci. Mi
smo, doduše, osjećali da sve to ipak nije prava stvar, nego predstava
za nas — ni guslar nije imao za pojasom kuburu, nego „luger” - ali
smo svejedno bili impresionirani i guslama i svirkom na njima.

Gusle su izgledale onako kako i inače izgledaju žičani

instrumenti: imale su vrat i rezonatorsku kutiju, imale su kobilicu i
vijak i na njima se sviralo gudalom. Razlika je bila tek u tome što
gusle nisu imale žice, nego konjske strune, pa zato njihov zvuk i nije
bio baš skladan, nego je više nalikovao na nekakvo škripanje ili na
brundanje iz pčelinjaka. Na guslama se sviralo tako što su se one
držale oslonjene na koljeno (kao kod konavoske lijerice, ako se
sjećate), dok je izvedba pjesme bila sasvim neobična: guslar bi
unjkao kroz nos i čudno otezao riječi, tako da smo ga jedva
razumijevali. Ipak, sve zajedno ostavljalo je prilično jak dojam.
 Zato nam nije bilo teško razumjeti simbolično značenje gusala s
kojim smo se susreli u umjetničkoj poeziji. Recimo, razabrali smo da
je Stanko Vraz nazvao svoju zbirku Gude i tambura zato što je želio
da njegove pjesme budu bliske narodu poput guslarskih. Shvatili smo
da je Mažuranić u Smail-agi dao važno mjesto sceni guslanja zato što
je još i u njegovo vrijeme ući u pjesmu značilo zapravo ući u vječnost.
A to nam se osobito objasnilo onda kad smo se susreli s pjesmama
Andrije Kačića Miošića, koji i izravno kaže kako pjeva poput guslara
zato da bi svoj narod poučio o stanovitim povijesnim činjenicama.

Ali, sve je to bilo nekako školski, u teoriji. Pravo značenje gusala

i guslanja uvidjeli smo istom onda kad smo dospjeli u one krajeve u
kojima je guslarska tradicija bila još koliko-toliko živa. Tada ste,
recimo, na blagdan Gospe ružarice, početkom listopada, mogli u
Vrlici sresti pravoga guslara (s pravom kuburom!) i mogli ste uočiti
da među ljudima koji ga slušaju ima još i nepismenih, dakle takvih
kojima je guslarska pjesma jedina književnost. Mogli ste guslara i
upoznati, kao što sam ja u Sinju upoznao jednoga po imenu Mate
Žigo.

No, nažalost, mogli ste isto tako zapaziti da je sve to na silaznoj

putanji: za samo nekoliko godina iščezli su oni guslari koji stihove
stvaraju na licu mjesta, a zamijenili su ih oni koji uče pjesme
napamet, obično iz Razgovora ugodnog. A promijenile su se i teme,
pa ste sad mogli čuti pjesme o kubanskoj krizi, pa o pobjedama
nogometne reprezentacije, pa o Savki i Miki, pa o nepobjedivom Mati
Parlovu. Ukratko, osjećalo se nekako da sve to više nije kao nekad, da
nije spontano nego naučeno, a osjećalo se i da se tradicija pomalo
gasi.
 Zapravo, da se gasi naglo i nezaustavljivo: desetljeće-dva, i svega
je nestalo. Kad danas mladim ljudima citirate nešto iz narodne
pjesme - recimo: Taj se neće nanositi glave, ili: Poranio rano u
nedjelju - oni to neće prepoznati kao dio tradicije, dok im ritam stiha
neće značiti ništa. Ja sam dugo odbijao da uzmem tu činjenicu na
znanje, a onda sam ipak odlučio provjeriti: stao sam u novinama
pregledavati naslove u potrazi za stihovima. I, moram vam reći da
nisam našao ništa. Današnjim novinarima deseterci ne dolaze sami
pod pero, kao što ne privlače ni pažnju njihovih čitatelja. Nema,
dakle, više onoga medija uz pomoć kojega smo se nekad snalazili u
zbilji. Zato valjda i jesmo tako zbunjeni: može U čovjek ikako shvatiti
svijet oko sebe ako pri tome ne koristi poetski instrumentarij?

A gusle su postale suvenir.

 SIFON

Na satu kemije učili smo o kiselinama. I, brzo smo se uvjerili da

su kiseline silno opasna stvar, poput sumporne ili solne, pa nam i
nije bilo čudno što se upotrebljavaju u tajanstvenim industrijskim
procesima. Ali, onda je profesor upitao znamo li koja je to kiselina s
kojom se svaki dan susrećemo. Netko se sjetio octene kiseline - zvane
još i gromesenc - koja se, razrijeđena, rabila za kiseljenje paprike i
krastavaca. No, profesor je onda rekao da postoji kiselina koju često i
pijemo. Nismo znali koja je to. A on nam je tada otkrio da je riječ o
ugljičnoj kiselini. A ugljična kiselina nije ništa drugo nego soda-voda.

E, tu smo bili uistinu impresionirani, jer bilo je lijepo znati da

među svim onim opasnim kiselinama postoji i neka pitoma, domaća,
koje se ne treba bojati. A opet, nismo bili ni jako začuđeni što se od
svih stvari koje nas okružuju baš soda-voda ubraja u kiseline. Jer,
ona je svagda imala u sebi nešto moderno: za nju se znalo da pripada
u dostignuća suvremene tehnike, baš kao i ona kiselina u
akumulatoru.

Jer, soda je stajala u osobitim bocama, koje su bile drugačije od

boca za vino, pivo ili ulje. Bile su načinjene od znatno debljega stakla
(jer je tekućina u njima bila pod tlakom), a to se na njima i vidjelo.
Osim toga, imale su po sebi utore, koji su tvorili šaru, a na gornjem
dijelu bile su malko i proširene, tako da budu još dekorativnije. A kao
vrhunac svega, bile su u boji: staklo od kojega su bile načinjene bilo
je ružičasto, plavkasto ili zelenkasto, tako da je odmah bilo jasno da
je riječ o nečemu posebnom.
 Dolazile su u dvije varijante, od litre i od dvije litre. One od litre
bile su češće u lokalima, dok su dvolitrenke bile običnije u kućanstvu.
A zajedničko im je bilo to što su imale osobit mehanizam, bez kojega
se do tekućine i nije moglo doći. Taj mehanizam sastojao se od cijevi
i pumpe. Cijev se nalazila unutar boce i bila je debela otprilike kao
obična olovka, često je i sama bila staklena i prozirna. Pumpa je pak
imala pipac kroz koji je izlazila tekućina, i polugu, na suprotnoj
strani, koju je trebalo pritisnuti, da bi se onda unutar pumpe nešto
dogodilo i da bi soda špricnula iz flaše pjeneći se mnogobrojnim
mjehurićima. Mi smo poslije, na satima fizike, proučili taj
mehanizam i doznali kako pumpica zapravo stvara zrakoprazni
prostor, u koji onda uđe ona tekućina i tako stigne u cijev i u našu
čašu. Ali, taj nam je trenutak uvijek ostao zanimljiv i uvijek nam je
bilo uzbudljivo pritisnuti pumpicu i gledati kako tekućina prska iz
nje.

Ta je tekućina, dakako, bila i sama po sebi privlačna. Jer, imala

je osobit peckav okus, a ako nisi pazio, onaj plin bi ti došao u nos i od
toga bi ti udarile suze na oči. Zanimljivi su također bili i mjehurići
zraka što su stalno putovali prema površini, a spektakularna je bila
mala eksplozija do koje bi dolazilo ako bi čovjek zatvorio čašu
dlanom, pa protresao tekućinu u njoj. Od početka je bilo jasno da iza
svega toga mora stajati neka ozbiljna tehnologija.

I doista, postojali su tada sodari. Oni su imali male pogone u

dvorištima, gdje su proizvodili tu popularnu tekućinu. Radilo se o
tome da se u običnu vodu nekako uvede onaj plin (profesor je rekao
da je to C02), a to se činilo uz pomoć osobitih strojeva. Strojevi nisu
stvarali veću buku, a nisu bili ni veliki ni komplicirani, pa se i po
tome vidjelo da se u tim pogonima zbiva nekakva čarolija.
 A kako su sodari bili privatnici, tako su imali i mnogo više smisla
za marketing nego socijalistička poduzeća. Zato su oni - prvi, a valjda
i jedini u to doba - uveli dostavu u kuću. Sodar bi dvaput tjedno
došao u vaš kvart, pa bi svoj dolazak najavio zvonom ili povicima.
Imao je zaprežna kola (poslije mali kamionet), a u prtljažnom
prostoru stajale su mnogobrojne drvene gajbe sa soda-flašama. Vi
biste izašli pred kuću i donijeli svoju praznu bocu, a sodar bi je od vas
preuzeo i zauzvrat vam dao punu. Lijepo biste platili, i bilo bi sve u
redu.

U mnogim kućanstvima ljudi su imali soda-flaše. A imali su ih

zato što su one bile jednostavan način da se obitelj osjeti kao da živi u
blagostanju. Boce za soda-vodu bile su tada, naime, obvezne u
kavanama i vrtnim restauracijama, a odlazak na takva mjesta bio je
uvijek svečanost. Pa zašto da takvu svečanost čovjek ne priredi i kod
kuće? Zašto da ne gucne malo onoga pića koje se inače samo u lokalu
moglo dobiti?

To piće zvalo se špricer. Priređivalo se tako što se u stanovitu

količinu vina - recimo, decilitar i pol — uštrca stanovita količina
soda-vode, recimo pola decilitra. Od toga bi vino postalo ukusno i
imalo osvježavajuće učinke. Špricer se strogo razlikovao od gemišta,
koji se pravio tako što se u vino ulijevala gazirana mineralna voda.
Pravi fajnšmekeri dobro su znali uz koje jelo ide jedno, a uz koje
drugo, a tek se poslije počelo misliti kako su špricer i gemišt
međusobno zamjenljivi. A onda je špricer i posve nestao, jer se valjda
držalo da je mineralna voda zdravija i da potire učinke alkohola.
 Ali, u ono vrijeme, ljudi su pili velike količine špricera. A kad bi
se podnapili, znali su se posvađati, pa i potući. U tim tučnjavama
igrale su onda i boce za soda-vodu znatnu ulogu. U lokalima su se
one zvale sifon, a u tučnjavama su služile kao oružje: događalo se da
ti sifoni lete naokolo, pa da stradaju i zrcala, a i mnoge glave. Možda
su ih zato i ukinuli.

Ili su se ljudi promijenili? Nemaju više smisla za nijanse, nije im

važno piju li gemišt ili špricer. Doduše, javljaju se i danas tu i tamo
pokušaji da se običaj pijenja soda-vode obnovi: sad postoje osobite
plastične boce s malim bombicama uz pomoć kojih možete sodu
napraviti i kod kuće. Ali, to nije steklo nikakvu širu primjenu.

Trag o svemu tome ostao je još samo u jeziku. I danas se može

čuti tvrdnja da je netko ’ladan ko špricer, pri čemu onaj tko to kaže
često i ne zna što je špricer. Ali, dobro je što izreka postoji, jer u njoj
je i soda-voda nekako sačuvana. Možda nam jednom ustreba.
 ČEŠKALICA

Stvar o kojoj vam ovdje namjeravam pripovijedati nisam nikada

upotrebljavao, pa je čak nisam nikad ni držao u ruci. Zašto je to
važno, pokazat će se na kraju, a sad bih samo htio naglasiti kako sam,
usprkos svome površnom poznavanju toga predmeta, ipak čvrsto
uvjeren da je on simboličan i da je zaslužio i vašu pozornost. A ta me
tvrdnja obvezuje da predmet što jasnije definiram.

Pokušao sam to učiniti u naslovu, ali sam svjestan da on ne

govori mnogo: riječ češkalica zapravo i ne postoji i ja sam je za ovu
priliku izmislio, računajući da će čitatelj po njezinoj etimologiji moći
barem približno razabrati o čemu je riječ. Doista, riječ je o spravi za
češkanje.

Ovako je ona izgledala. Bio je to plastični štap dug oko pola

metra, okrugao i donekle savitljiv. Na njegov vrh bila je nataknuta
malena šaka, također od plastike: jasno se razabirao dlan, prsti,
donekle odvojen palac, sve skupa možda sedam-osam centimetara. A
pri tome je važno to što su prsti na toj ruci bili savijeni pod pravim
kutom, a na vrhu su bili i malko zašiljeni, premda ne previše. Tu je
spravu trebalo zavući pod košulju kroz ovratnik, odmah iza zatiljka, i
tako bi se češkalica spustila do same sredine leđa, pa čak i niže. I,
lijepo bi češkala sva ona mjesta koja se rukom ne mogu dosegnuti.
 E, sad, ako to nije čudo, onda ja ne znam što je. Jer, čovjek može
lako razumjeti da nekoga svrbe leđa i da mu je to velika nevolja, pa
se, recimo, ja sjećam ljudi koji su pod košulju zavlačili ravnalo ili se
trljali leđima o dovratak. Ali, jedno je imati taj sitni problem, a drugo
je načiniti spravu koja će tom problemu doskočiti, pa onda tu spravu
prodavati odnosno kupovati. A da i ne govorimo kako je neobična i
kako složena odluka da se vrh češkalice načini u obliku ruke. Jer,
logično bi bilo očekivati da to bude nekakva četkica, možda čak i
gumena, jer četkice mogu bolje ukloniti svrbež od onih plastičnih
prstiju. A ako su se izumitelji češkalice odlučili za ruku, onda su time
pokazali dobro poznavanje ljudske naravi. Jer, narodna mudrost
kaže: Tuđa ruka svrab ne češe - tu se želi istaknuti da je najbolje ako
čovjek sam sebi pomogne. A budući da se u ovom slučaju taj čovjek
služi osobitom spravom, onda je ona i načinjena u obliku ruke, kako
bi onaj tko je rabi mogao zamišljati da vlastitom rukom uklanja
neugodnu iritaciju.

Pa kad već govorim o izumiteljima češkalice, da istaknem još i to

da su oni pokazali i nemalu količinu hrabrosti kad su odlučili uložiti
svoj novac u proizvodnju tako čudne stvari. Jer, mogli bismo se
upitati ovako: koliko često čovjeka svrbe leđa, pa da mu je potrebna i
posebna sprava uz pomoć koje će se rješavati te neprilike? A u drugu
ruku, koliko je uopće na svijetu ljudi koji imaju taj problem?
Ukratko, gledajući okom marketinškoga laika, čovjek bi zaključio
kako češkalica nije imala nikakve izglede da se dobro proda i donese
svome proizvođaču zaradu.

A ipak, čini se da nije bilo tako. Činjenica je, naime, da su ljudi

tu spravu ipak kupovali. Ali, ne toliko zato što im je trebala, nego
zato što se na prodaju nudila. Zato što su se dobro osjećali znajući
kako mogu sebi dopustiti da kupe nešto što je naoko tako nepotrebno
kao češkalica za leđa.
 A da bi mogao biti posrijedi upravo neki takav osjećaj, svjedoči i
okolnost da su se, upravo u to isto vrijeme, pojavile na tržištu i druge
stvari koje su, baš kao i češkalica, činile život lagodnijim, pa i
zabavnijim. Uostalom, i te su se stvari, opet kao i češkalica, prodavale
najviše na tržnici.

Bila su tu, na primjer, razna čarobna kuhinjska pomagala.

Negdje u kutu tržnice ugledali biste tipa koji pred sobom ima maleni
stolić, na stoliću jabuke, krumpire i nekakve željezne predmete
nejasne namjene, a pri tome se dere tako da mu žile iskaču na vratu,
pozivajući prolaznike da pogledaju čudo neviđeno. A čudo je to
doista i bilo: u jednom trenutku, prodavač bi onim alatkama stao
obrađivati krumpire i jabuke, pa bi se pokazalo da ne larma bez veze.
Jer, iz njegovih sprava krumpiri su izlazili u obliku spirale, jabuke u
obliku zvijezde, a bilo je tu još i raznih drugih oblika, kao što je bilo i
drugoga voća i povrća. Bilo je to zanimljivo i bilo je privlačno, pa su
ljudi naveliko kupovali sve te sprave, da bi tek kod kuće ustanovili
kako im zapravo ne treba krumpir u obliku spirale niti jabuka u
obliku zvijezde, ali tada bi već bilo kasno.

Isto su se tako na tržnici prodavale i razne druge zanimljive

stvari. Spomenut ću samo dvije. Jedno su leptiri: bih su načinjeni od
šarene tkanine, u prirodnoj veličini, a svrha im je bila da se prikvače
na zastore u spavaćoj sobi, pa kad se ujutro prozori otvore i kad se
zastori zanjišu, čini se da je leptir ravno iz vrta (koji nemamo) uletio
u sobu. Drugo su sredstva za čišćenje: isti onakav grlati prodavač
polijevao bi novčanicu od tisuću dinara tintom, a onda brzo
magičnim sredstvom otklanjao mrlju. A ljudi su i to kupovali,
premda su nekako slutili da će tom tekućinom sto posto upropastiti
vlastitu odjeću.
 A to samo pokazuje kako su te stvari - a sve njih najbolje pred
stavlja upravo češkalica - imale više simboličnu nego praktičnu
funkciju: nismo ih nabavljali zbog njihove upotrebne vrijednosti,
nego radi osjećaja koji su nam ulijevale. A taj bi se osjećaj najbolje
mogao opisati kao lagoda: eto, sve smo svoje potrebe zadovoljili,
samo nam još fale leptiri na zavjesi i sredstvo za skidanje mrlja, te,
naravno — kao vrhunac — sprava za češkanje leđa. A pri tome smo
bili sirotinja i bili smo željni svega, te su nam tako ti nepotrebni
predmeti pomagali da simuliramo obilje i lakše podnesemo vlastiti
život.

I, sad se vraćam na tvrdnju da se osobno nikad nisam služio

češkalicom. A nisam se služio zato što sam slutio da ona — kao i
druge takve stvari - služi za samozavaravanje, pa sam je izbjegavao u
ime prave istine. Ali, što imam od toga? Je li me istina usrećila?
Cesto se pitam ne bi li moj život izgledao sasvim drugačije da sam
imao leptire na zastorima i da sam imao češkalicu. Ne bi li taj život
bio sretniji, ne bi li bio primjereniji mojoj naravi i mojim
mogućnostima? Nemam odgovora na to pitanje, nego se, mozgajući,
češem iza uha. I to vlastoručno.
 KUTIJA

Danas je običaj da ljudi na sva usta javno govore o svome

privatnom životu: prepričavaju snove, fotografiraju hranu i odjeću i
sve to stavljaju na mrežu, neka svi vide. I, nikome to više nije
neobično. A u toj atmosferi neće se valjda doimati kao prevelik
eksces ako i ja ovdje kažem nešto o sebi, iznoseći pri tome podatak
kojim se čovjek ne bi trebao hvaliti. Ali, moram sve iskreno priznati,
jer nekako mi se čini da nisam osamljen i da ima još ljudi sa sličnim
problemom.

Počinjem zato izravno, kao da skačem u hladnu vodu, pa

izjavljujem: strahovito mi je teško baciti staru kutiju, pa bih čak
mogao reći da kutije nikako i ne bacam. Ne radi se tu, dakako o svim
kutijama, nego samo o nekima: ne zanimaju me kartonske kutije za
cipele, ni plastične kutije za hranu, ni ukrašene kutije za odjeću. Ne,
kutije koje mene opsjedaju - i od kojih se ne mogu rastati - razmjerno
su jednostavne i razmjerno malene, a sve su odreda limene.

Već i iz ovoga opisa može se razabrati da su to kutije u kojima se

prodaju razne kreme, pa onda oni gumeni bomboni, pa kutije u
kojima dolaze tanke i kratke cigare. Ima ih i nešto većih, okruglih i
četvrtastih, a najveće su one u kojima se drže bolji keksi. E, te kutije,
vidite, ja ne mogu baciti, od njih se ne mogu rastati. Nekako mi se
čini da bih, bacajući ih, počinio grijeh i da bi me zato sustigla kazna,
premda ne znam u čemu se grijeh točno sastoji i kako bi teška kazna
bila. Zato skupljam te kutije, trpam ih jedne u druge, a na kraju sam
kupio za njih veliki sanduk, pa sam ih spremio u šupu i dobro zaštitio
od prašine. Jer, kutije i dalje ne bacam.

Kad razmislim odakle taj kompleks dolazi, zaključujem da mu je

korijen - kao i svim ostalim kompleksima - u djetinjstvu. Jer, u ono
doba kutije nije bacao nitko, nego su ih svi pažljivo čuvali, i tako su
valjda i meni usadili uvjerenje da je kutija nešto poput obiteljskog
blaga. Razlog je tome bila, dakako, neimaština: nije se bacalo ništa,
nego se za svaku sitnicu mislilo da bi možda mogla nekada dobro
doći u kućanstvu. A kako su te sitnice često znale biti doista sitne,
tako ih je trebalo nekamo spremiti. A niste tada mogli otići u šoping
centar pa nakupovati plastičnih kutija i kutijica koliko vam srce želi,
jer je i u tome vladala oskudica. Morali ste se, dakle, snaći sami. I,
tako smo se dosjetili: treba iskoristiti postojeće kutijice.

Tada su recimo, sve cipele bile kožne, a njih je trebalo mazati

kremom, crnom ili smeđom. Ta krema prodavala se u okruglim
plitkim kutijama promjera oko sedam centimetara, sa šarenim
natpisom i s praktičnom zatvaračem. A kad bi se krema potrošila,
onda je kutiju trebalo oprati u vrućoj vodi, da ode sva masnoća, i
tako biste dobili fino spremište za neke sitne stvarčice. Za vijke,
recimo, ili za matice, ili za čavliće.

E, ali čavliće je trebalo držati posebno od vijaka, matice opet

posebno, a da se i ne govori kako je sve to dolazilo u različitim
dimenzijama, pa je dobro bilo klasificirati vijke ili matice ili čavliće,
da se zna gdje je što. Zato nam je trebalo još kutija, pa smo jedva
čekali da se potroši ona krema za obuću. Ili bilo koja druga krema
koja bi do nas stigla.
 Jer, bilo je, recimo, kutijica za lijekove, pa za sapune i za puder,
a sve smo ih mi dočekivali raširenih ruku i spremno im određivali
namjenu. U to vrijeme kao da smo posjedovali više sitnih stvari nego
danas i kao da su nam te stvari bile i nekako dragocjenije, jer su bile
rijetke. Zato nam se stalno pojavljivala potreba za novim kutijicama.
Trebalo je, recimo, nekamo spremiti udice, kad smo se počeli baviti
ribičijom. Trebalo je nekamo spremiti sitne gumbe koji su otpadali s
košulja i bluza. Trebalo je spremiti perlice i ukosnice i ziherice, i još
šiljila i gumice što ne stanu u pernicu. I, da ne nabrajam, bilo je tih
stvari mnogo, pa je i broj kutijica stalno rastao.

Postupno smo među njih uveli i nekakav sustav, najprije smo

manje kutije odvojili od većih, pa se i izvana vidjelo gdje su krupnije,
a gdje sitnije stvari. A i namjenu smo im određivali promišljeno: u
kutije od laštila za cipele stavljali smo šarafiće, u kutije od lijekova
čavliće, u kutije od bombona udice, i tako redom. Naravno, ni same
te kutijice nisu se mogle tek tako vući naokolo, niti smo ih mogli
naprosto nabacati u ladice. Morali smo im odrediti nekakvo mjesto, a
na tome mjestu onda uvesti što veći red. A to se i dogodilo.

Doista, ljudi su tada mnoge kućne poslove obavljali sami i nisu

zvali majstore, pa su zato uvijek imali pri ruci alata i raznih
materijala, a i nekakav improvizirani radni prostor. U boljim kućama
to je bio podrum ili garaža, gdje su postojale ladice i police, a u
sirotinjskima je za tu svrhu služila šupa pokrivena ter-papirom, u
dvorištu. Ali, svuda je dolazak onih kutijica imao blagotvorne učinke.
Jer, njih je u podrumu ili u šupi trebalo poslagati uredno, da bi se
brzo i lako moglo uzeti ono što nam iz njih treba. A taj se red onda
širio po cijeloj toj prostoriji, a potom i po cijeloj kući: počinjući od
najsitnijih stvari, red je postupno zahvatio i one najveće. I, mogu
vam reći da smo tada imali osjećaj kako nam je život, doduše,
skroman, ali zato sređen, jasan i razumljiv. Kao nikada poslije.
 Jer, poslije je došlo potrošačko društvo. Najprije se drastično
smanjio broj upotrebljivih kutijica: sve su rjeđe one bivale limene, a
sve su češće bile od kartona ili od plastike. A to više nije bilo to. A što
je još gore, smanjila se i potreba za njima, jer više ne skupljamo ni
čavliće ni vijke ni gumbe, niti sami popravljamo po kući: sad se
zamjenjuju cijeli sklopovi i sve je jednostavnije. Nitko više ne skuplja
kutijice.

A u isto vrijeme, u nama raste osjećaj da nam život više nije

onako sređen kako je bio nekada. Sad smo okruženi tako
mnogobrojnim stvarima, a te stvari tako brzo dolaze i odlaze, da se
među njima ne snalazimo i nismo kadri uvesti među njih reda.

Ja ponekad zamišljam da je to zato što nemamo prikladnih

kutija. I uvjeravam sebe kako nisam uzalud čuvao ono svoje blago:
jednom ću ga izvući na svjetlo dana i uz njegovu pomoć sredit ću svoj
život.
 KINOKARTA

Početkom šezdesetih godina 20. stoljeća stupila je na našu

književnu scenu nova generacija pjesnika, rođena potkraj tridesetih.
Među njima su se jasno razabirale dvije skupine, koje su se
razlikovale po svome odnosu prema suvremenosti. Jedni su nastojali
tu suvremenost zabilježiti i stupiti s njom u dijalog, pa su zato svoje
pjesme nakrcavali pojmovima koji su o toj suvremenosti svjedočili:
tu sve vrvi od motocikla, plesnjaka, ekspres-restorana i žureva. Drugi
su pak naglašeno odustajali od svakoga pokušaja da o suvremenosti
išta izravno kažu, pa su svoje pjesme sastavljali od univerzalija poput
mora, kamena, neba, stabla i sličnih; po onome što se u njihovim
stihovima spominje, nikako se nije moglo zaključiti kad su napisani.
U prvoj su skupini najpoznatiji autori Majdak, Majetić i Glumac, a u
drugoj Mrkonjić, Ganza, Stamać, Petrak, Maroević i drugi. Jedni su,
očito, pisali za sadašnjost, a drugi za vječnost. Tko je postupio bolje?
Tko je uspio dosegnuti svoj poetski cilj?

Odlučno se može reći da je tekstove onih prvih autora barem u

nečemu pregazilo vrijeme, jer mnogi od pojmova na kojima su oni
inzistirali danas više i ne postoje. Eto, recimo, prisjećam se jedne
Majdakove pjesme u kojoj se tuguje za frajerom kojega je pregazio
tramvaj. Krenuo je taj frajer očito u večernji izlazak, pa se prikladno
odjenuo po modi i poduzeo sve drugo što treba, a onda je zaglavio na
krajnje žalostan način. Ali, važno je ovo: u pjesmi se kaže kako je taj
frajer imao u džepu deset kinokarata. Kaže se to uzgred, ali će svaki
današnji mlađi čitatelj nad tim podatkom zastati, jer jednostavno
neće znati o čemu se radi. On, naime, ne može ni zamisliti što su
nekada bile i što su značile kinokarte.
 A da bi se to razumjelo, potrebno je prihvatiti činjenicu da je
kino u ono vrijeme bilo glavna, pa gotovo i jedina zabava. Ljudi su
mnogo išli u kino i ondje se odvijao najveći dio društvenoga života u
svakom smislu te riječi. Bilo je filmova koje je svakako trebalo vidjeti,
i to što prije, pa je zato postojala velika potražnja za ulaznicama.
Tako su onda gradski momci smislili način da na tome zarade: došli
bi pred blagajnu čim se ona otvori, a onda kupili mnogo karata,
možda čak za dva ili tri reda sjedala. Poslije, kad bi karata nestalo,
oni bi ih prodavali pred kinom po nešto višoj cijeni i tako profitirali.

Da se razumijemo, nisu ni njihove cijene bile neumjereno

visoke, bile su više za trideset ili pedeset posto od normalnog iznosa.
A ipak, vlast ni to nije voljela, pa je izmišljala različite načine da
doskoči tome problemu. Pred kinom i po kinu motali su se milicajci
(u uniformi i u civilu), jedni zato da bi pazili hoće li u dvorani biti
kakvih politički neumjesnih dobacivanja - a dobacivanja su bila
normalan dio kinematografskog folklora - a drugi zato da bi lovili one
dečke što su prodavali duge (tako su se u žargonu zvale ulaznice).
Gledanje filmova bilo je, ukratko, važna stvar, pa ga je vlast nastojala
nadzirati.

A tko mi ne vjeruje, neka samo uzme u obzir ovu jednostavnu

činjenicu: ulaznice se nisu otiskivale na printeru kao sad, ne samo
zato što printera nije ni bilo, nego i zato što je izrada karata bila
strogo kontrohrana, još malo pa kao izrada novčanica. Pravile su se
one u tiskari, i to po pažljivo utvrđenom postupku. Treba li tome
boljega dokaza od činjenice da je pedesetih godina na ulaznici sitnim
slovima pisalo kako se njezino krivotvorenje kažnjava po zakonu, baš
kao što je pisalo i na novčanicama?
 I zato onaj tko se — poput mene - kao kinogledalac formirao u
onim davnim vremenima, danas teško odlučuje otići u kino, pa radije
ostaje kod kuće i gleda televiziju. Problem je s jedne strane u tome
što nam fali ona atmosfera koja je u kinu nekada vladala: one tvrde
sjedalice, onaj loš zrak, onaj osjećaj da prisustvujemo nečemu
važnom, onaj elektricitet što se stvara od velikog broja napetih
gledalaca. Ali, još je veći problem ulaznica: kad meni pruže kartu što
je upravo izvirila iz printera, ja je svagda uzimam s nevjericom i sve
do ulaska u dvoranu nisam siguran hoće li me s tim komadićem
papira uopće pustiti da pogledam film.

Ukratko, kinoulaznica bila je u ono vrijeme dragocjenost, pa bi

se čak moglo reći da je imala i neku čarobnu moć: ona nas je
prenosila u druge svjetove, među drugačije ljude, dapače, činila je da
i mi sami postanemo drugačiji. Zato je mene oduševio film u kojemu
kinoulaznica ima i doslovno čarobnu moć: riječ je o djelu Posljednji
akcijski junak, u kojem dječak filmofil nekako dođe u posjed ulaznice
koja ga može prenijeti izravno u film. I, naravno, on tu mogućnost i
iskoristi, pa dospije u fiktivni svijet i ondje susreće svoga omiljenog
akcijskog junaka (a to je, dakako, Arnold Schwarzenegger). Na kraju
dječak dovede toga svog idola u ovaj naš svijet, i tu nastaju novi
zapletaji i nova značenja. Ljudi moje generacije mogu se s tom
pričom posve identificirati, jer i mi smo tako svakoga tjedna najprije
putovali u čudesne filmske predjele, a potom se vraćali u ove naše. A
stalno uspoređivanje tih dvaju svjetova pomagalo nam je da bolje
razumijemo i jedan i drugi.

Ali, da bi tako nešto bilo moguće, mora i kinoulaznica biti

čarobna, ili bar imati određeni društveni položaj: mora, ukratko, biti
vrijedna poput novčanice. A taj je njezin status, bojim se, nepovratno
izgubljen: filmova danas ima koliko hoćeš i postoji bezbroj načina da
ih čovjek pogleda, dostupni su i jeftini, pa tako u tome više nema
nikakve čarolije. Čini se da je ta čarolija bila dio jednoga vremena i
da je s njim nepovratno prošla.

I tako se opet vraćam onim pjesnicima, od kojih su se jedni

čvrsto držali svojega vremena, dok su drugi pisali za vječnost. Oni
prvi ostali su, vidjeli smo, vezani za to svoje vrijeme, i zato, usprkos
kvaliteti, ne prolaze osobito kod današnje publike. Znači li to onda da
su pjesme onih drugih autora bezvremene, pa da su razumljive i
omiljene još i danas? Pa, ne baš. I kod njih je vrijednost neupitna, ali
se ne bi moglo reći da ih današnje čitateljstvo guta. A to kao da
svjedoči da u književnosti sadašnjost i vječnost traju otprilike isto.
 DEMIŽON

Prošloga ljeta zatekao sam se nakon duljega vremena opet u

jednoj dalmatinskoj konobi. Čovjek od kojega kupujem maslinovo
ulje pozvao me da vidim u čemu to ulje drži, pa sam tako skupa s
njim ogledavao one goleme kontejnere od inoks čelika. I, mogu vam
reći da stvar izgleda doista impresivno, i u pogledu kapaciteta, i u
pogledu higijene, i u pogledu tehnoloških mogućnosti. Ali, kako sam
ja u uljarstvu laik, nisam mogao dugo zadržati pažnju na onome
nehrđajućem metalu, nego mi je pogled lutao okolo po konobi i
zaustavio se u najdaljem i najtamnijem kutu. Zainteresirao sam se
što je to ondje i prišao bliže. Kad me je domaćin upitao što to gledam,
rekao sam da gledam demejanu. Jer, doista, bilo mi je tada kao da
sam susreo davno izgubljenoga prijatelja.

U toj konobi - kao i u svakoj konobi - bilo je svega i svačega, od

posuđa, preko alata, pa do zaliha luka i krumpira. Ali, među svim tim
stvarima mene je najviše privukao taj demižon: imao je zapreminu
od možda dvadeset i pet ili trideset litara, pa je bio ovisok i trbušast,
imao je velik čep od pluta, a sa strane su mu bile ručke, tako da ga
dvojica mogu podići i nositi. A ja sam, gledajući ga, sjetno razmišljao
o tome kako je slavna i kako kratka bila karijera te posude.

No, vi možda i ne znate što je to demižon - ili demežana,

damižana, a u neki krajevima zovu ga i balon - pa je potrebno da
vam ga najprije opišem. Dakle, to je velika staklena boca opletena
šibljem od kojega se prave košare, a sa strane ima ručku ili dvije.
Najveći su demižoni onakvi kakav sam ja vidio u onoj konobi, a
najmanji zapremaju jedva dvije litre, ili čak i manje, po se zato
ponekad zovu i pletenke. Ono šiblje služi, naravno, tome da zaštiti
staklo od kojega je demižon načinjen: ako u transportu i dođe do
kakva manjeg udarca, staklo neće puknuti jer je šiblje debelo i tvrdo.

Govorim o transportu zato što transport i jest bio prva svrha

demižona. Postupanje s vinom - a upravo se vino najviše ulijevalo u
demižone - mogli bismo podijeliti na statičku i dinamičku fazu, pri
čemu bi svaka od njih imala svoje tehnološko opravdanje i svoje
specifične postupke. Statičku fazu utjelovljuju bačve: one stoje u
podrumu, pa u njima vino miruje, da bi se sleglo i izbistrilo, da bi
dozrela njegova slatkoća i da bi se zbilo sve ostalo za što je potreban
mir. Demižon, naprotiv, simbolizira dinamičku fazu: u njemu vino
putuje s mjesta na mjesto, hrleći najčešće prema svome krajnjem
potrošaču.

Taj krajnji potrošač opet nije nekakav neznanac koji se vinom

bavi iz komercijalnih razloga. Jer, trgovcima i zadrugama
vinogradari prodaju vino na bačve, dok ga u demižani nose
prijateljima i rođacima, ili, eventualno, nekome u zdravstvu ili
državnoj administraciji, kao znak patnje. U svakom slučaju, ako je
bačva izraz javne i bezlične dimenzije vina, onda je demežana znak
njegove intimne, obiteljske, domaće funkcije.

A upravo to je i razlog što je demižon u jednome razdoblju

postao toliko čest i toliko uobičajen. Niste mogli ući u vlak a da ga ne
vidite, nije bilo autobusa u kojem se ne bi pojavio, a često biste i na
gradskoj ulici ugledali čovjeka s pletenkom u ruci. Po demižonima se
zorno razabiralo koliko mnogo tih finih tekućina putuje naokolo i
koliko je ljudima do njih stalo.
 Doduše, ne treba isključiti ni mogućnost da je u tome bilo i nešto
mode. Jer, staklo je dugo vremena bilo skupo, tehnologija njegove
proizvodnje nije bila osobito razvijena, pa su zato velike boce bile
razmjerno rijetke, i malo tko ih je mogao sebi priuštiti. A kad su
demižoni postali pristupačniji, navalili su na njih i oni kojima oni baš
i nisu nužno trebali.

Prije je, naime, s transportom vina bilo posve drugačije. Još do

pedesetih godina stvari su na tom polju išle onako kako su do toga
časa išle stoljećima, pa čak i milenijima. Ja se, recimo, i sad jasno
sjećam kako mi je jedna teta živjela na Visu, pa smo povremeno od
nje dobivali pakete u kojima su bile smokve, rogači, hib, šipci i takve
stvari. I, tu je obvezno bilo i crno vino. A to vino stizalo je u mješini,
baš kao u staroj Grčkoj.

Znate li što je mješina (ili mih)? To je ovčja ili kozja koža koja je
na osobit način svučena sa životinje, tako da se na njoj prepoznaje
gdje je bio vrat, gdje su bile noge, i slično. Ta se koža, dakako,
preparira, suši na suncu i podvrgava raznim drugim tretmanima,
kako bi izgubila svaki miris i postala pogodna da se u nju ulije vino. A
bila je doista kao stvorena za to, jer se nije mogla razbiti, mogao joj
se do određene mjere mijenjati i oblik, a kapacitet joj je bio priličan.

Tada se, doduše, manje putovalo, pa ni tih mješina nije trebalo

onoliko koliko će poslije trebati demižona. Dapače, moglo bi se reći
da su ljudi počeli više putovati baš onda kad su i demižoni postoli
pristupačniji. Je li to slučajnost, ili postoji i neka uzročno-posljedična
veza, ja se ne bih usudio procjenjivati. Znam samo jedno: proces se
nastavio. Jer, naše kretanje postajalo je sve češće i sve užurbanije,
tako da su nam s vremenom i demižoni postali preteški, nedovoljno
otporni i nedovoljno veliki. Tako smo objeručke prihvatili plastične
kanistre.

Jer, njihovu praktičnost nitko ne može osporiti. Zgodni su zato

što se ne mogu razbiti, a osim toga su još i četvrtasti, pa ih je lakše
složiti u prtljažnik auta ili autobusa. Istina jest da vino ne valja dugo
držati u njima, istina jest da u estetskom pogledu daleko zaostaju za
demižonima, ali što je sve to prema njihovoj jeftinoći i
prilagodljivosti! Tako su kanistri bivali sve češći i s vremenom su
posve istisnuli demižone.

A demižoni su prešli u suprotni tabor: ako su prije putovali, dok

su bačve ostajale kod kuće, sad su se i oni pridružili bačvama, u
konobi i u podrumu, i služe tome da se u njima čuvaju manje količine
vina, rakije ili octa.

I, služe još i za pretakanje. Vino je, naime, bolje ako se

povremeno pretače, i za tu svrhu upravo demižon najbolje služi. A
Antun Šoljan u jednoj pjesmi tvrdi da je i s uspomenama slično:
treba ih pretakati, jer inače se kvare. A budući da sam se i ja ovdje
latio nekakva pretakanja uspomena, bit će mi drago ako netko shvati
ovaj moj napis kao demižon.
 GOVORNICA

Postojala je svojedobno doskočica kojom su se međusobno

častili naši poslovično duhoviti političari. Kad bi nekom protivniku
željeli nabiti na nos kako mu je stranka malena i beznačajna, dobacili
bi mu da ta stranka održava kongrese u telefonskoj govornici. Sada te
dosjetke više nema, ne zato što više ne bi bilo malih i beznačajnih
stranaka, nego zato što više nema telefonskih govornica.

Životare još nekako javni telefoni, ali oni su smješteni u prozirnu

plastičnu školjku, ili su pričvršćeni na zid bez ikakve zaštite. A i njih
rijetki koriste, možda upravo zato što se oni više ne nalaze u
elegantnoj kućici kao nekad.

Jer, govornice su nekada doista bile kućice. Ušli biste lijepo,

zatvorili za sobom vrata i tako se izolirali od buke i od svake druge
smetnje. Bolje govornice imale su i malu policu, a najbolje na toj
polici još i telefonski imenik (doduše, vezan lancem). U svakom
slučaju, kad bi čovjek u govornici ubacio novac u prorez, uspostavio
bi ondje nekakav svoj mali privatni prostor, za koji bi znao da će
iduće tri minute - koliko je mogao trajati razgovor - biti samo njegov.

Doduše, bilo je s tim govornicama i problema. Telefoni su se u

njima često kvarili i to najčešće na taj način što ne bi uspostavili
vezu, ali bi zadržali novac. Onda, bilo je nekih balavaca kojima su
govorniče smetale, pa su otkidali slušalice i razbijali aparate, pa zato,
ako ste i našli govornicu - a bile su u nekim dijelovima grada i
prilično rijetke - niste nipošto mogli biti sigurni da ćete doista i
telefonirati. Napokon, neki su divljaci telefonsku govornicu koristili i
kao pisoar, pa tako boravak u njoj nije baš bio ugodno iskustvo.

Ipak, moglo bi se odlučno ustvrditi da su govornice bile simbol

jednoga tipa komunikacije i važan znak jedne epohe. Koliko znači
njihov nestanak - a on je sasvim očito povezan s pojavom mobitela -
dobro se vidi po nizu simptoma, a najviše po tome što se posve
promijenila dramaturgija filmova i televizijskih serija. Jer, nekada je
junak napete priče doživljavao u potrazi za telefonom svakojake
peripetije koje smo mi s pažnjom pratili. Kad bi pak napokon našao
govornicu i okrenuo broj, vidjeli bismo kako na drugoj strani netko
diže slušalicu, pa potom doziva onoga kome je poziv upućen, dok
dotični ne čuje jer se upravo tušira, pa mi umiremo od straha kako će
to utjecati na ishod cijele pustolovine. Danas pak ta fabulama
mogućnost posve nestaje, naprosto zato što su nestale govornice, a
došli mobiteli, pa su svi sa svima uvijek povezani.

No, lako je meni za filmove i televizijske serije, oni momci što ih

proizvode već će se nekako snaći; mnogo mi je važnije naglasiti da je
telefonska govornica i inače, u stvarnome svijetu, bila alegorija
jednog načina života. Dobro se to vidi onda kad se nabroje njezine
osobine.

Ponajprije, i najvažnije, telefonska govornica stajala je na

jednom mjestu, pa ako ste se htjeli njome poslužiti, morali ste do nje
doći. Podrazumijevala je, dakle, neki stupanj truda i neku mjeru
kretanja. A to znači da je i samo telefoniranje bilo osobita situacija,
kojoj se onda čovjek morao sav posvetiti, iz čega slijedi da su
razgovori bili i važni.
 Doista, čovjek je ulazio u javnu govornicu samo onda kad mu je
ona doista trebala: ne bi on išao petljati s onom slušalicom sumnjive
čistoće i s onim iskrzanim brojčanikom, da se nije radilo o nečemu
važnom, bez obzira na to je li riječ o poslovnom dogovoru ili o
ljubavnom sastanku. Služenje govornicom bilo je, k tome,
dobrovoljno — jer nitko nas nije na njega tjerao - a to je čovjeku
davalo osjećaj da kontrolira vlastite komunikacije, pa čak i same
društvene odnose.

Onda, govornica je tražila i nešto znanja, pa se njome nije mogao

služiti svatko. Trebalo je naučiti kako se provjerava linija prije nego
što se ubaci novac, kada se može smatrati da je veza uspostavljena,
kako se postupa u slučaju da je na drugoj strani telefon zauzet. A da
se i ne govori kako su u govornicama stajali isključivo oni telefoni s
okruglim brojčanikom, pa je biranje broja trajalo dugo, a pogreška je
mogla biti fatalna.

Napokon, sve je to nešto i koštalo, pa se čovjek nije u telefonske

razgovore upuštao olako i bez razmišljanja, niti ih je mogao otegnuti
bez kraja i konca kao što se sada najčešće radi. Kad smo telefonirali,
onda smo bili svjesni da telefoniramo, i da će to izazvati stanovite
posljedice. Zato smo tada i govorili odmjerenije, a i sažetije.

Ne moram valjda ni naglašavati da je sve to danas sasvim

suprotno. Telefon nije fiksiran najednom mjestu, nego svuda ide s
nama, pa se njime služimo kad god nam padne na pamet. Upravo
zato, mi više ne telefoniramo samo onda kad je to potrebno - kad
imamo, reklo bi se, nekakvu poruku - nego i iz bezbroj drugih
razloga: zato što nam je dosadno, zato što smo osamljeni, zato što
nismo zapamtili neki podatak, znajući da ga uvijek možemo
provjeriti telefonski. A pri tome, mobilni uređaji načinjeni su tako da
za njihovu upotrebu nije potrebno nikakvo znanje: samo pritisnete
odgovarajući gumb i veza se uspostavlja. To je i razlog što toliko
telefoniramo: volimo što nam barem to ide lako, kad nam već tolike
druge stvari u životu idu teško.

Dakako, primamljivo je još i to što sad nemamo osjećaj da smo

telefonirajući nešto i potrošili. Znamo mi, doduše, da se negdje vrti
nekakvo brojilo i da ćemo mi sve to ipak na kraju platiti, ali ta
spoznaja nije dovoljna da nas odvrati od brbljanja.

Zato bih ovdje iznio jednu ideju. Možda bi trebalo ponovno

uvesti govornice, one prave, s vratima i policom? Da se razumijemo:
u njima ne bi bilo fiksnoga telefona, nego bismo i dalje razgovarali
preko mobitela, kao što i sad činimo; ali, možda bi nas onaj tijesni
prostor natjerao da govorimo rjeđe, razumnije i odmjerenije. A i
političari bi se opet mogli slikovito svađati.

No, tko bi više mogao vratiti tu povijesno nadmašenu

instituciju? Za to bi trebalo biti Supermen! A ni on se već jako dugo
ne pojavljuje, valjda upravo zato što mu nedostaju govornice u
kojima bi se presvlačio.
 NOGOMETNA LOPTA

Neka se nitko ne čudi što jedan sveprisutan i vrlo popularan

predmet trpam u skladište nepotrebnih stvari. Jer, radi se o tome da
je današnja nogometna lopta nešto sasvim deseto od onoga što je bila
nekad.

Eto, recimo, znate li vi što je to bubamara? Ne mislim tu na

onoga insekta s točkicama - koji se još zove i božja ovčica - nego
mislim na ono što je po tom insektu nazvano. A nazvana je po njemu
upravo nogometna lopta, negdje otprilike prije pedeset godina. Do
toga su vremena, naime, lopte bile jednobojne, smeđe, a tada su se
pojavile crno-bijele, na kojima su pojedini segmenti bili šesterokutni,
a boje su se smjenjivale u nekom pravilnom ritmu. To je doista
donekle nalikovalo na onu božju ovčicu i tako se lopti godinama i
godinama tepalo bubamara.

Ali, nije to jedina promjena što ju je nogometna lopta tada

doživjela, jer moglo bi se kazati da je početkom šezdesetih godina
došlo u njezinu izgledu i građi do prave revolucije. Da bi se znalo u
čemu se ta revolucija sastojala, potrebno je prvo znati kako su lopte
izgledale do tada.

A još prije toga valja uzeti na znanje da su nogometne lopte bile

silno rijetke, jer su bile skupe, pa ih i nije mogao svatko sebi priuštiti.
Loptu su posjedovale samo institucije, ili jako imućni pojedinci, a svi
ostali igrali su nogomet uz pomoć kojekakvih priručnih pomagala
koja su mogla biti gumena, ili krpena, ili tko zna kakva. Nije bilo
nikakvo čudo da dečki haklaju isluženom teniskom lopticom, ili opet
onom lakiranom ukrasnom loptom za djevojčice.

Kako je, dakle, izgledala nogometna lopta? Prvo, nije ona imala
šesterokutne segmente, nego režnjeve u obliku bubrega, ili približno
tome. Ti su režnjevi bili, dakako, spojeni jakim koncem, a utori
između njih bili su duboki. Ali još je važnije to što se lopta nije
sastojala od jednoga komada, nego od dva. Među onim režnjevima,
naime, postojalo je jedno mjesto gdje oni nisu bili zašiveni, nego je tu
bio otvor. Taj otvor imao je po rubu rupice, kroz koje je bila
provučena osobita kožna uzica, po istom sistemu kao što se žniranac
uvlači u cipelu. Uzica je sapinjala onaj otvor i činila da lopta postane
jedno.

Ali, mi smo ipak znali za njezinu dvojnost. Jer, onaj vidljivi dio
lopte, onaj koji je bio podijeljen na režnjeve, zvao se mantl i bio je
sav izrađen od kože. Unutar njega nalazio se drugi dio, gumeni, koji
se zvao šlauh i u njega se upuhivao zrak uz pomoć pumpe za bicikl, ili
naprosto ustima. Činilo se to kroz pipac dug otprilike deset
centimetara, koji bi se izvukao kroz onaj otvor. Šlauh je činio da
lopta bude tvrda i da odskače. On se mogao i izvaditi iz mantla, što je
bilo jako praktično, jer je šlauh trebalo povremeno krpati. Nogomet
se igrao na svakojakim neprikladnim terenima, pa se događalo da se
lopta probuši usprkos svoj onoj koži. Tada je trebalo izvaditi šlauh,
napuhati ga i uroniti u vodu da se vidi gdje pušta, a onda ga zalijepiti
komadićem gume i ljepilom koje je služilo za krpanje zračnica na
biciklu. Kad bi operacija bila gotova, trebalo je vratiti šlauh u mantl,
a potom loptu napumpati i dobro pritegnuti onim vezicama, koje su
vas poslije - uzgred rečeno - mogle i dobro ozlijediti kad biste igrali
glavom.
 A iz svega toga jasno se vidi da je lopta bila prilično
komplicirana, da je tražila pažnju i brigu i da je bila nešto sasvim
drugo nego ove današnje lopte. Kad je nastupila promjena, novost se
sastojala u tome što se šlauh i mantl više nisu odvajali: lopta je imala
na sebi rupicu kroz koju se napuhavala, i to je bilo sve. Kad bi se
jednom probušila, više joj nije bilo spasa.

A u skladu s tom promjenom, promijenila se i sama igra, pa je

današnji nogomet nešto sasvim drugo nego onaj nekadašnji. U čemu
se razlika sastoji, znat će onaj tko je vidio crno-bijele snimke
nekadašnjih utakmica, ili je čak te utakmice i uživo gledao. Najkraće
rečeno, u doba onih starih lopti cilj igre bila je ljepota, dok je cilj
današnjeg nogometa efikasnost.

Jer, što su radili tadašnji nogometaši? Uzmimo za primjer

jednoga od najboljih, Bernarda Vukasa zvanog Bajdo. Vukas bi s
loptom krenuo po krilu, pa bi predriblao protivničkog halfa, a onda
stao, pričekao da ga half sustigne, pa bi ga predriblao opet. Naišao bi
potom jedan branič, pa drugi, i sve ih je Vukas vrtio i motao, a
publika je na tribinama padala u trans od sreće. Danas bi Vukasa
zbog takve igre izbacili iz momčadi, jer nikome ne treba nikakvo
driblanje, nego treba što prije stići do gola, pa se smatra da takva
taktika jedina ima smisla.

Razlika je, dakle, duboka. A meni se čini da je to promjena

nagore. Jer, nogomet je po svojim pravilima vrlo apsurdna igra: u
njoj se služimo nespretnijim udovima, dok one spretnije ne smijemo
upotrebljavati. Radi se tu, dakle, već od početka o nekakvoj stilizaciji.
A u tim okolnostima svakako je logičnije da čovjek teži ljepoti, nego
efikasnosti: kad je već sve stilizacija, onda se mora stilizirati i sam cilj
nogometne igre, naime, postizanje golova. Zato u starom nogometu i
nije bio važan zgoditak, nego je bio važan način na koji se do njega
dolazilo: valjalo je, dakle, driblati, izvesti dobar potez, stvoriti nešto
lijepo. A danas je drugačije: teži se samo tome da se postigne gol, i to
što češće. A to je, po mome osjećaju, protivno samoj naravi
nogometne igre.

A sve to - ta korjenita promjena u stilu i ideologiji nogometa - u

dobroj je mjeri posljedica činjenice da su se lopte promijenile. Kao
što su one postale praktičnije i jednostavnije, takav je postao i
nogomet. Kao ni lopta, ni on više nije vrijednost sam po sebi, nego se
njegova vrijednost - i vrijednost igrača - mjeri zaradom. Nema vise
nogometnog larpurlartizma, nema više Vukasa.

Kad na televiziji prikazuju pripreme naše reprezentacije, svaki

put vidimo trenerova pomoćnika kako na teren donosi mrežu u kojoj
je deset-petnaest nogometnih lopti. A meni srce zaigra, jer pomislim
kako je bogata naša reprezentacija. A onda se sjetim da nogometne
lopte nisu više nikakva dragocjenost, nego su - kao i sam nogomet -
najobičnija potrošna roba.
VI.
 BROD OD PAPIRA

Jedna od najpoznatijih pjesama Arthura Rimbauda zove se

Pijani brod. Prilično je duga, pa ima i nekakvu fabulu: u njoj se
pripovijeda o brodu koji je odlutao izvan uobičajenih plovnih putova,
pa je njegova posada doživjela svakakve opasnosti i neočekivana
otkrića. Obično se tvrdi da se u tome tekstu na simboličan način
govori o pustolovini i potrazi za novim svjetovima. No, postoji i
drugo tumačenje, koje kaže da je tu zapravo riječ o lađici od papira
što plovi po potočiću koji je zaostao nakon pranja ulica, te o dječjoj
mašti koja omogućuje da se u toj jednostavnoj slici vidi mnogo više.

Meni je to drugo tumačenje izrazito bliže. Čovjek ne doživljava

lirsku pjesmu na temelju znanja, nego na temelju neposrednog
iskustva. A u mome iskustvu nema nikakvih jedrenjaka ni oceanskih
oluja, ali zato papirnatih brodova ima u izobilju. Izrađivali smo ih
najčešće od novinskoga papira, ali bio je dobar i svaki drugi, samo
ako bismo ga se domogli. List nije morao biti osobito velik, ali je
morao biti koliko-toliko pravilan. Jer, brod se izrađivao tako što se
papir na određeni način presavijao - horizontalno, vertikalno i
dijagonalno - a onda bi, u završnoj fazi, trebalo potegnuti za njegove
krajeve i pred nama bi se ukazao brodić. Imao bi fine zašiljene
pramce na oba kraja, imao bi u sredini nešto kao jedro i imao bi
prtljažni prostor u koji ste čak mogli utovariti kakvu lakšu stvarčicu,
pa je pustiti da zajedno s brodom plovi niz rijeku. Doista, ti su se
brodići dugo zadržavali na površini prije nego što bi se promočili i
potonuli.
 Današnja djeca više ne znaju vještinu izrade tih brodića. Ne
znaju načiniti ni avion, što je možda još i zabavnije od broda. Avion
se također izrađivao presavijanjem papira, pa bi naprijed dobio kao
neku malu kabinu, sa strane široka krila (koja su se mogla dodatno
oblikovati), a otraga bi se papir malo zaderao i presavio, tako da to
bude kao neka kočnica i da avion bolje leti. I doista, avioni su letjeli
po školskim učionicama nakon svakog dosadnog sata na kojem se
nije moglo raditi ništa drugo nego samo trgati listove iz bilježnice i
presavijati papir.

A bilo je tada i majstora koji su na tom polju izvodili prava čuda:

načinili bi, recimo, malu harmoniku, koja je imala i one pregibe i
mijeh, a sa strane bi joj docrtali još tipke i gumbe te bi razvlačili taj
instrument i uz njega pjevali rugalicu nekome od onih koji su im se
našli u blizini.

Ali, moram kazati da ta izrada predmeta od papira nije bila

samo dječja zabava i nije se svodila isključivo na igru. Zapravo, čini
mi se da smo mi najprije od odraslih vidjeli da nešto slično rade. Još
više, možda su nas oni izravno i poučili kako ćemo načiniti neki
koristan predmet od papira.

A takvi predmeti uistinu su postojali. Kad je, recimo, čovjek išao

na kakav izlet, a nije svladao vještinu pijenja vode iz šake ili iz boce,
onda je od papira mogao načiniti čašu. Papir je trebalo na određeni
način oblikovati, a on bi se onda pretvorio u posudicu zapremine od
otprilike jednog decilitra, s nešto debljim stranicama i s finim
otvorom iz kojega se moglo piti. Te smo čaše često izrađivali i u školi,
da ne bismo morali piti iz zajedničkoga lončića i tako dobiti žvale.
 Odrasli su koristili papir i za druge svrhe, recimo, za izradu
kapa. Kape su se najčešće pravile od starih novina, jer je otvor morao
biti velik, da tintara u njega stane. U nekoliko poteza, majstor bi od
novinske stranice načinio kapu, stavio je na glavu, a potom bi se
popeo na ljestve. Te su kape, naime, najčešće koristili ličioci, osobito
onda kad bi farbali stropove, da im boja ne bi kapala po kosi. A
zgodno je bilo to što se kapa nakon radnog dana bacala, a sutradan se
izrađivala nova.

Ali, te kape nisu bile samo praktične, nego su i izgledale

zanimljivo: imale su oblik trokuta s otvorom na osnovici, pa kad bi se
kapa stavila na glavu, dobila bi tri šiljka, to jest jedan naprijed, jedan
otraga i jedan na vrhu. A to je nas podsjećalo na razne kape koje smo
viđali u filmovima i stripovima, osobito na gusarske i generalske. A
najviše nas je veselilo to što je kapa mogla promijeniti izgled: kad
bismo je okrenuli tako da joj šiljci budu sa strane, bili bismo spremni
glumiti Napoleona.

Uopće, činilo se tada da sve te vještine s papirom otvaraju

neograničene mogućnosti, pa nije čudo što su postojali i zahvati za
koje je trebao alat i koji su kao rezultat davali i sasvim zgodne
upotrebne predmete od papira.

Spomenut ću samo izradu ornamentalnih podložaka. Četvrtasti

papir trebalo je presaviti nekoliko puta po dijagonali, a onda mu
zaobliti donji rub i odrezati vrh. Potom je valjalo uzduž njegove dulje
stranice škarama urezivati male šupljine, po mogućnosti vijugavih
rubova. Kad biste na kraju razastrli papir, pred sobom biste ugledali
okrugli tabletić posve nalik na one heklane, s nevjerojatno zabavnim
rupicama. Ali, zapravo ni to nije bilo isključivo zabava, jer u to je
doba dekorativni papir bio silno skup - koliko ga je uopće bilo — pa
smo se za ukrašavanje polica u špajzi i u kuhinji morali pobrinuti
sami. Zato bismo nabavili nešto bijeloga papira (a u najvećoj oskudici
bio je dobar i novinski), pa bismo od njega načinili čipkaste podloške
na koje bismo poslagali staklenke sa zimnicom.

Ukratko, papir je tada u našem životu igrao mnogo važniju ulogu

nego što je igra danas, pa smo se njime mnogo i bavili i često ga
koristili. Zato je meni čudno što smo tako lako napustili i zaboravili
sve one vještine koje smo u vezi s njim bili razvili. Zato bismo barem
neke od tih vještina trebali obnoviti, a ja predlažem da to bude
umijeće pravljenja papirnatih brodova. Oni, naime, u sebi imaju
nešto simbolično.

Treba znati da se literarno stvaranje stoljećima uspoređivalo s

plovidbom, a književno djelo bilo je u toj metafori brod. Može se,
dakle, reći da su takva djela kao Marulićeva Judita - gdje se ta slika
također javlja - zapravo brodovi od papira. A to je utjeha svima nama
koji mrčimo papir nastojeći nešto dobro napisati: ako nam ne uspije
metaforički brod kao što je uspio Maruliću, možemo od stranica
svoje knjige napraviti pravu lađicu od papira i tako bar donekle
smanjiti štetu.
 KOTUR

Nedavno me put nanio u zagrebačku Koturašku ulicu: ondje je

škola, pa su me pozvali da djeci govorim o književnosti. Posljedica
toga posjeta bila je ta da sam počeo razmišljati o raznim
dalekosežnim pitanjima, kao što je na primjer povijesni razvoj dječjih
igara. A nije me na te misli navela ni škola, ni razgovor s osnovcima,
niti išta od onoga zbog čega sam onamo išao; potaknulo me zapravo
isključivo ime te ulice.

Sjetio sam se, naime, da je ona dobila naziv po jednoj svojoj

specifičnosti: ondje se u davna vremena nalazila staza za bicikle, a
bicikl su tada - prije malo više od stotinu godina - zvali kotur, dok su
bicikliste nazivali koturašima. Tako je Koturaška ulica zapravo
Biciklistička. O povijesti biciklizma mogu se naći svjedočanstva i u
hrvatskoj književnosti, recimo, u Tomićevu romanu Melita, koji se
zbiva u devedesetim godinama 19. stoljeća, kad je kotur postao u nas
silno popularan.

A u tim prvim danima nije se za njega još bilo ustalilo ni ime,

nego su ga priručno nazvali kotačem, jer upravo to riječ kotur znači.
Kako su te mijene dalje tekle, ja nisam pratio, nego sam se upitao
kako danas stoje stvari s riječi kotur, što ona označava i koliko često
se rabi. I, morao sam priznati da je postala posve rijetka, te da jedva
još itko znade njezin smisao. Isto sam tako ustanovio da je to nekada
- prije, recimo, pedesetak godina - bilo sasvim drugačije. Tada se
znalo što je kotur, a kotura je oko nas bilo mnogo, a zvali su se još i
koluti. Nisu to, doduše, bili bicikli, nego su bile dječje igračke.
 U to je doba, naime, bilo uobičajeno da dječaci - u nedostatku
kakve bolje zabave — pred sobom tjeraju kotur, služeći se pri tome
kakvim štapićem ili sličnim pomagalom. Cilj je bio što duže kotrljati
kolut, a da on ostane u uspravnom položaju i ne padne na do. A samo
se po sebi razumije da je zasluga bila to veća što je teren bio strmiji,
neravniji i uopće teži.

Kotura je bilo više vrsta. Na velikoj cijeni bila je felga od kotača

na biciklu. Ona je bila prikladna promjera, čvrsta i izdržljiva, a osim
toga je još imala i utor, u koji bi se mogao uvaliti štap, pa tako gurati
kolut i njime upravljati. Ako nije bilo te felge, bio je dobar i
najobičniji obruč za bačvu, ako bi ga se čovjek uspio domoći: on je
pak imao tu prednost što mu je površina bila ravna, pa se brže
kotrljao. Za upravljanje njime trebalo je načiniti osobitu spravu od
žice, koja je bila svijena tako da obujmi obruč s dvije strane i
omogući vozaču (ili kako da čovjek nazove onoga tko tjera kotur) da
određuje smjer. Ali, najbolji je ipak bio drveni kolut, onaj koji nije
imao nikakve praktične svrhe, nego je bio načinjen upravo zato da se
njime djeca igraju. Bio je tanak i elegantan, četvrtastih rubova, i
obojen crvenom i bijelom bojom, tako da je bilo lijepo gledati kad se
vrtio i kad su se te boje miješale pred našim očima. Njime se pak
upravljalo štapićem koji je dolazio skupa s njim i bio je i sam
prikladno obojen.

Kad sam se sjetio toga koluta, odjednom mi je palo na pamet da

tu igračku nisam susretao samo u djetinjstvu, nego da sam je viđao i
kao odrastao čovjek. U djetinjstvu sam se s koturom suočavao uživo,
u neposrednom dodiru, a kao odrastao čovjek viđao sam koture na
slikama, kad sam se počeo zanimati za umjetnost. Pa sam se onda
sjetio da se na slikama francuskih impresionista često prikazuje kako
se građani i malograđani zabavljaju u prirodi: to su obično slike s
mnogo likova i mnogo pojedinosti. E, pa na tim slikama uvijek se vidi
i neki dječačić s kolutom. A to znači da su koluti bili vrlo popularni
već i u 19. stoljeću.

No, kad je počela ta popularnost? Jer, palo mi je na pamet

ovakvo pitanje: jesu li se djeca i prije 19. stoljeća igrala koturima?
Jesu li naganjala kolute u Gundulićevo doba, ili u Držićevo, ili još i
prije loga, u srednjemu vijeku, ili još u staroj Grčkoj i Rimu? Nisam
imao pouzdan odgovor na ta pitanja, ali slutnju sam imao: nekako mi
se činilo da je kotura prije 19. stoljeća možda i bilo, ali da nipošto
nisu bili toliko prošireni i tako popularni kao poslije. Vjerujem,
naime, da su dječje igračke povijesno uvjetovane, kao i sve drugo u
ljudskome društvu.

Nemam za tu slutnju nikakva drugog dokaza osim onoga što sam

i sam iskusio kad sam kao dijete dolazio s koturima u dodir. Koturi
su nas, naime, poučavali o svijetu - i to baš o suvremenom svijetu i o
načinu njegova funkcioniranja. Uz pomoć koluta smo, recimo, učili
zakone fizike: ako bi čovjek bacio kotur naprijed, a u isto vrijeme ga
zavrtio prema sebi, mogao bi motriti kako se kolut kreće dva-tri
metra u jednom smjeru, a onda se počinje vraćati poput bumeranga.
Isto smo tako uz pomoć kotura ulazili i u tajne tehnike: budući da
smo po ulici tjerali felgu od bicikla, počeli smo se zanimati za njezinu
funkciju na vozilu, za način na koji je spojena sa žbicama i za štošta
drugo, a stali smo felge zapažati i na motociklima i automobilima,
shvaćajući da su sve to potencijalni koturi. Napokon, preko koluta
smo postali svjesni i važnosti kotača uopće, a stekli smo i uvid u one
životne sfere u kojima se on pojavljuje. Pa kad smo poslije - negdje s
dvanaest ili trinaest godina - na vašaru pokretali vrtuljak gurajući
veliku gredu pod kupolom (za nešto malo novca ili za besplatnu
vožnju), uviđali smo da je sve to jedan veliki kotač i smatrali smo se
već stručnjacima ne samo za koture, nego i za fiziku općenito.

A sva ta sjećanja vode me prema zaključku kako je kotur morao

postati popularan i privlačan tek nakon industrijske revolucije, kad je
osobitu važnost dobila tehnika i razni prijenosni mehanizmi: kolut je
tada bio mlin ili lokomotiva u malome. A izašao je on iz mode onda
kad smo iz industrijske epohe prešli u elektroničku: danas, kad je sve
digitalno, vrtnja nekakvoga kotača ne može više privući ni najmanju
djecu.

Zato je pitanje kako će ta djeca — ona djeca s kojom sam

razgovarao u onoj školi u Koturaškoj - kad odrastu shvaćati baštinu
koju smo joj namrli. Hoće li razumjeti što su bili koturi? I još više,
hoće li shvatiti što pjesnik poručuje kad kaže da kolo od sreće uokoli,
kad nikakvo kolo nikad i nisu imala u rukama?
 PRAĆKA

Kao i većina ljudi, i ja sam Bibliju počeo ozbiljnije čitati istom u

tinejdžerskim godinama, kad sam shvatio da ona nije samo vjerski
spis, nego i veličanstvena književnost. I, upravo zbog dobi u kojoj
sam bio, tada me se najviše dojmila priča o Davidu i Golijatu, a u njoj
opet jedan posve sporedni motiv. Uviđao sam, dakako, dalekosežnu
poruku o tome kako slabiji može pobijediti jačega ako posjeduje
vjerni stanovite moralne kvalitete, ali još me više zaokupila činjenica
da David pobjeđuje Golijata uz pomoć praćke. U tim sam se
godinama, naime, još sasvim dobro sjećao vlastitih iskustava s
praćkama, pa sam sebe smatrao i nekom vrstom stručnjaka za to
područje. A budući da nisam znao za onakve praćke kakvom se David
služi - gdje kamen može biti i prilično velik, a baca se snagom mišića
- nikako nisam mogao shvatiti kako je to njemu pošlo za rukom da
tako slabim oružjem pobijedi diva.

Zapravo, mene je iznenadila već i sama činjenica da je David

uopće imao praćku; za nju je, naime, po mome znanju potrebna
guma, a bio sam sasvim siguran da gume u biblijska vremena nije
bilo. Tako sam bio u nedoumici, pa sam se čak - premda to više nije
bilo primjereno mojim godinama — stao ponovno zanimati za praćke
i promatrati klince koji su se praćkama služili.

Doista, praćka nikako nije mogla bez gume. Još više, praćke su
se i klasificirale s obzirom na ulogu gume u njima: dijelile su se na
jednocijevke i dvocijevke. A to jasno pokazuje da smo bili svjesni
kako je praćka oružje, pa smo ih nazivali po analogiji s puškama,
premda na njima nikakvih cijevi nije bilo. Ali, zato su jedne imale
jednu gumu, a druge dvije.

Jednocijevke su bile sasvim jednostavne: za njih vam je trebao

komad gume, komad meke i savitljive kože i komad razmjerno tanke
špage. Na cijeni je bila osobito bijela guma, zvana elastika, koja je
izvorno možda služila da pridržava gaće, a možda i za kakvu drugu
svrhu, s obzirom na to da je bila prilično široka. Na tu gumu - koja je
bila dugačka otprilike trideset centimetara - vezala bi se najednom
kraju špaga, u dužini od desetak centimetara, i to tako da se dijeli na
dva kraka. Ti krakovi pak spajali su gumu s kožom: kožu je trebalo
oblikovati tako da bude ovalna, i na njezinim užim dijelovima
probušiti rupice kroz koje bi se provukla ona špaga. U kožu bi se
stavio kamenčić promjera od jednoga do dva centimetra, pa bi se
zatim guma napela, držeći istovremeno onaj kraj s kožom i
kamenčićem u drugoj ruci. Kad bi se guma do kraja rastegnula,
trebalo je pustiti kožu i kamen bi odletio daleko i mogao je u rukama
vješta strijelca gađati i prilično točno.

Dvocijevka je bila nešto složenija, jer za nju su trebale dvije

gume. Koža i špaga bile su slične kao i kod jednocijevke, a ovdje se
osobito cijenila crvena, nešto tvrđa i manje elastična guma. I, sad
dolazimo do onoga najvažnijeg: za dvocijevku su bile potrebne rašlje
s krakovima od desetak i drškom od petnaestak centimetara. Dvije
gume trebalo je pričvrstiti (opet špagom) za rašlje i tada se moglo
pucati: dvocijevka je imala još i tu prednost što je mjesto gdje se dva
kraka rašalja spajaju služilo kao ciljnik. Valjalo je samo zažmiriti na
jedno oko, pa usmjeriti praćku na izabranu metu, i čovjek je mogao
biti gotovo siguran da će pogoditi.
 E, sad se postavlja pitanje što je ta meta mogla biti. Tu ima
raznih odgovora, od kojih neki i nisu baš po ukusu današnjega
vremena, ali ja ću vam reći istinu, pa kako bude. Ali, da najprije
kažem da ni s kamenčićima nije bilo jednostavno, nego je trebalo
osobito odlaziti na mjesta gdje ima šljunka, recimo na razna
gradilišta i na željezničku prugu, pa ondje nakupiti streljivo koje će
nam poslužiti za gađanje.

U što smo, dakle, gađali? Pa sad, bilo je tu i sasvim bezazlenih

ciljeva: namjestili bismo, recimo, staru limenku na neko povišeno
mjesto, a onda prema njoj ispaljivali svoje projektile. Ali, dakako, to
je bila samo vježba: nekako smo osjećali da u pozadini cijele te priče
s praćkom (u onom sloju našega bića koji nas je tjerao da praćku
pravimo i njome se služimo) stoji lov. Pa smo tako onda gađali iz
praćke žabe na rječici, a osobito ptice na granama: ptice je bilo
najlakše gađati zimi, kad sjede nisko na stablu, pa još i nakostriješe
perje, te su zato bolja meta. A na kraju - u slučajevima koji nisu bili
osobito česti - mi smo iz praćke gađali i jedni druge, onda kad bi
zaratila ulica protiv ulice ili kvart protiv kvarta.

Svjestan sam da iz današnje perspektive sve to izgleda prilično

ružno i barbarski, ali htio bih vas uvjeriti da je ta situacija imala i
stanovite prednosti. Neću se sad služiti nikakvim antropološkim
argumentima, pa tvrditi kako je lov čovjeku - to jest djetetu -
prirođen evolucijski, nego ću tek reći da je bavljenje praćkom bilo
dobro za zdravlje. Jer, provodili smo mnogo vremena vani,
uvježbavali smo mišiće i oko, a nije nevažno ni to što smo u tim
svojim praćkaškim pohodima razvili i stanoviti viteški kodeks. Jer,
praćke su bile gotovo zabranjene i odrasli su na njih gledali prijekim
okom, pa smo se tako učili solidarnosti ako je trebalo da jedni druge
pokrivamo onda kad bi stradalo staklo na nečijem prozom i kad je
trebalo identificirati krivca.
 I, upravo ti prozori bili su u cijeloj toj stvari jako važni. Odrasli,
naime tada još nisu bili tako fini kao danas, pa im nije smetalo ni što
mučimo ptice ni što tamanimo žabe, ali su znali da među nama ima i
loših strijelaca, pa da zato mnogi kamenčić završi u nečijem oknu.
Zato su oni nama praćke branili, i zato smo ih mi uporno pravili:
nekako se činilo da nas one čine neovisnima od odraslih i da nam
daju moć da učinimo nešto opasno.

A onda je došla televizija, i tada se sve promijenilo. Ona je na

praćke djelovala na dva načina. Prvo, prikovala je našu pažnju, pa
smo na praćke i zaboravili. Drugo, uvjeravala nas je da nije dobro
ubijati ptice, pa da, dakle, ni praćke ne valjaju.

Ali, televizija nas je i vratila praćkama: doznali smo da je ekran

zapravo žarulja, a žarulje pucaju kad se razbiju; a osim toga,
televiziju zovu prozorom u svijet. Zato smo stali sanjati kako bi lijepo
bilo taj prozor razbiti kamenčićem iz praćke. Mene ta maštarija nije
ni do danas napustila.
 RAČUNALO

Kad ste vidjeli ovaj naslov, možda ste pomislili kako želim biti
originalan, pa predložiti da se i kompjutor spremi u skladište
nepotrebnih stvari. Doduše, ne bih u tome bio osamljen, jer postoje
ljudi koji ozbiljno zagovaraju tu mogućnost, pa je čak i sami provode
u praksi. Ali, ovdje se ne radi o tome. Ja kompjutore prihvaćam jer
sam svjestan da ih, sad kad su već tu, ne možemo odbaciti ni da se
postavimo na glavu. Zato pod računalom mislim nešto sasvim drugo:
mislim na spravu koja se tako zvala prije pojave kompjutora.
Zapravo, kompjutor smo i mogli nazvati računalom zato što se stvar
o kojoj govorim upravo u doba njegove pojave pomalo povukla iz
uporabe. A to staro računalo služilo je isključivo za računanje.

Stajalo je ono u učionici, negdje naprijed, u kutu, lijevo ili desno

od ploče. Zauzimalo je dosta mjesta, jer nije bilo maleno, budući da
je moralo biti dobro vidljivo i iz zadnje klupe. Bio je to okvir širok
otprilike osamdeset centimetara i visok oko stotinu i šezdeset.
Unutar okvira nizale su se tanke šipke, jedna ispod druge, u
pravilnim razmacima; bilo ih je ravno deset. Na šipkama su pak bile
drvene kuglice, koje su se mogle pomicati lijevo i desno. Bilo ih je po
deset na svakoj sipki, a bile su u dvije boje. Na prvoj šipki bila je
jedna bijela kugla i devet crnih, na drugoj dvije bijele kugle i osam
crnih, i tako dalje, sve do posljednje šipke, na kojoj je bilo devet
bijelih kugli ijedna crna. Pomičući kugle lijevo i desno, mogli ste
zorno prikazati jednostavnije matematičke operacije poput zbrajanja,
oduzimanja, množenja i dijeljenja. Zato je računalo bilo neizostavan
dio opreme svake školske sobe.
 Ali, nije bilo jedino. Recimo, bili su još i štapići: đaci bi dobili
zadaću da u školu donesu svežanj štapića dugih desetak centimetara i
povezanih u snop kakvim komadićem špage. Ti su se štapići onda na
klupi raspoređivali kad bi se prikazivale računske operacije. A bilo je
još pomagala: zrna graha prerezali bismo po dužini, pa ih uz pomoć
tijesta lijepili na karton tako da oblikuju brojke od 1 do 10. Po tome
se vidi kako se škola silno trudila da nas pripremi za život u kojem
ćemo morati neprestano računati. A u tome računanju nećemo se
moći osloniti ni na što drugo, nego samo na uvježbanost svoje pameti
za tablicu množenja i za slična tajanstvena znanja.

Nikakvih drugih računala, naime, nije bilo. Nismo tada mogli

posegnuti za džepnim kalkulatorom (a ni njega danas više nema, jer
su mobiteli preuzeli i njegovu ulogu), niti za ikakvom drugom
elektroničkom spravom. A da je sve oko nas prepuno brojaka s
kojima treba nekako izaći nakraj, postali smo svjesni baš nekako u
doba kad smo pošli u prvi razred i susreli se s onim velikim
računalom. Jer, često smo zajednički lovili ribu ili tresli orahe, pa
smo morali znati taj plijen pravedno podijeliti. U toj smo dobi naučili
igrati karte, a tu je trebalo zbrajati štihove. Tada smo, napokon, i u
samoj školi računali koliko je još dana ostalo do ovoga ili onog
praznika. A sve se to radilo napamet, ili, u najboljem slučaju, uz
pomoć olovke i papira.

S tim priručnim računicama susretali smo se na svakom koraku.

Počeli su nas, recimo, slati u dućan. E, a ondje nas je čekao trgovac,
koji je iza uha nosio olovku, pa kad bismo mu rekli sve što nam treba,
on bi zgrabio tu olovku, uzeo prazan škarnicl i na njemu napisao
cijene, jedne ispod drugih, a onda bi sve to zbrojio i rezultat napisao
ispod crte. Činio je to nevjerojatnom brzinom i mi se nikad nismo
mogli nadiviti kako mu to ide, pogotovo zato što bismo često onaj
škarnicl ponijeli kući i roditelji bi utvrdili da račun štima.
 Još smo se više divili raznim majstorima kad bismo ih gledali
kako, recimo, kubiciraju cjepanice, ili izračunavaju kvadraturu
površine koju treba obojiti, ili procjenjuju kapacitet bačve. Uvijek se
tu baratalo nekim brojkama, te su brojke dolazile u kolonama, jedne
ispod drugih ili jedne pokraj drugih, i uvijek bi rezultat bio takav da
se nama činio posve fantastičan. Vjerovali smo da je silno moćan
onaj tko je kadar odrediti stvarima oko nas pravu mjeru i tako njima
ovladati.

Za neke se ljude, doduše, tvrdilo da to rade namjerno krivo. Kad

se, recimo, išlo na ćevape i pivo u vrtnu restauraciju, onda je trebalo
dobro paziti kako konobar zbraja brojke na računu. Jer, on je to
radio glasno, izgovarajući naziv onoga što ste konzumirali - količinu i
cijenu - a pri tome je mljeo brzo i jedva razumljivo, tako da ga niste
mogli pratiti, i vjerovalo se da uvijek uračuna znatno više od onoga
što ste zapravo dužni. Tu se pokazalo da matematika nije važna samo
onda kad čovjek želi nešto stvoriti, nego da je ona i moćno
obrambeno sredstvo.

Ipak, najvažnija je bila njezina kreativna funkcija, pa su nas zato

najviše impresionirali inženjeri, koje smo viđali kad su nas učiteljice
vodile u posjet tvornicama. Inženjeri su nosili u džepu bijelu spravicu
zvanu šiber. Na njoj su bile ispisane brojke i središnji je dio bio
pomičan, a postojala je i staklena pločica s oznakama koja se također
micala. Tvrdilo se da vješt čovjek može uz pomoć toga šibera
izračunati što god hoćeš, te da ti inženjeri, kad studiraju, najprije
moraju dokazati da su svladali šiber, a tek onda uče drugo.
 A kad smo to čuli, postalo nam je jasnije koliko je važno školsko
računalo s kojim smo se često susretali. Dapače, shvatili smo zašto se
izrađuju i malena računala, sa sitnim kuglicama, osobito za đake: ta
su se računala mogla staviti u torbu i nositi sa sobom, pa smo
zaključili da su ona za nas isto što je za inženjere šiber.

Premda smo se zapravo malo njima služili. Recimo, ne pamtim

da smo ikad upotrijebili ono veliko računalo u učionici: ono je, čini
se, bilo samo podsjetnik, koji nas je trebao upozoriti koliko je
računanje važno.

A onda više ni to nije bilo potrebno. Stara su računala nestala i

više nitko ne zna kako su izgledala. Kao što nitko više ne računa na
škarniclu. A nije prošlo ni mnogo godina: jedva polovica od ukupnog
broja onih kuglica na računalu.
 ČEGRTALJKA

Ove godine zatekao sam se u Splitu sedmoga svibnja, na sam

blagdan svetoga Duje, koji domaći zovu Sudamja. Naravno da sam se
uključio u feštu i naravno da mi se na njoj sve sviđalo: i procesija, i
zastave i zvona. Ali, najviše me je ganulo kad sam se na kraju našao
na Rivi, jer ondje sam vidio stvari za koje sam mislio da ih više nikad
neću vidjeti.

Na Rivi se, naime, za taj blagdan drži tradicionalni sajam koji

nastoji nalikovati na slične sajmove otprije stotinu i više godina. Peče
se meso i riba, prodaju se drvene kuhače i valjci za tijesto, nude se
razne priproste slastice, izlažu se češljevi, ogledalca i ukosnice. Ali,
od svega toga najzanimljivije su igračke, jer i one su posve
tradicionalne.

Tu, recimo, možete vidjeti onu pticu s kotačima koju dijete vuče
na štapu, a ona pri tome lepeće krilima, možete vidjeti lopticu na
gumici napunjenu piljevinom, možete vidjeti žuto obojena malena
kola s isto tako malim konjima. A što je osobito važno, prodaju se
ondje i svirale, također drvene i obojene žuto. Imaju one oblik čekića
ili cvijeta, a u sve se njih može glasno pištati. Prodavači i kupd zovu
ih svirak.

Ja sam, naravno jedan takav svirak smjesta kupio, jer nije bio ni
osobito skup. U obitelji nemam male djece, pa sam ga, dakle, kupio
za sebe. A kupio sam ga zato što me je potaknuo na razmišljanje o
tome kako je to nekada bilo s tim sviralama, a i s djecom koja su u
svirale puhala.

Zapravo, nisu samo puhala, nego su na njima proizvodila zvuk i

na druge načine. I doista, ja sam na tom sajmu kupio još i čegrtaljku,
također žutu i drvenu. Čegrtaljka ima oblik velikoga slova L, s tim što
je onaj duži krak nešto tanji i obao, dok kraći krak ima oblik uskog i
izduženog kvadra. Sprava se uhvati za onaj obli i dulji kraj, pa se
njome trese: tada onaj teži, četvrtasti dio, koji je pričvršćen na kraj
štapića tako da se može vrtjeti, počinje kružiti i proizvoditi ne baš
ugodan ali ipak zabavan zvuk. A ima taj instrument odvajkada
nekakvo dostojanstvo zbog toga što i nije samo igračka: u Velikom
tjednu, kad su crkvena zvona vezana, kraj mise obilježava se
čegrtanjem.

A taj ugled čegrtaljke činio je da su je roditelji u moje vrijeme

bez otpora kupovali svojoj djeci. No, otpor je izostajao i zbog toga što
se tada općenito smatralo da djeca moraju stvarati buku, kao što
moraju sisati, puzati, sliniti kad im rastu zubi i tepati kad uče
govoriti. Buka je pripadala u sredstva njihova odgoja i naobrazbe, pa
bi se u to vrijeme odrasli silno zabrinuli ako bi djeca bila tiha. I, zato
su izmišljali sve nova i nova pomagala uz pomoć kojih bi djeca mogla
stvarati galamu.

A u tome su bili i uspješni i inventivni, pa kad se čovjek prisjeti

čega je sve tada bilo, ne može se načuditi tome izobilju u tako
oskudnim vremenima. Svirala je, na primjer, bilo od svake ruke. Na
svakom vašaru i proštenju mogla se kupiti zviždaljka nalik na onu
koju rabe željezničari, samo izrađena osobito za djecu: bila je na
špagi, limena, sa zalemljenim dijelovima, a u njoj se nalazila
trešnjeva koštica, da zvuk ne bi bio jednoličan, nego da bi lijepo
titrao. Sličnu zviždaljku rabe još i do danas nogometni suci, pa su
djeca u ono doba nosila zviždaljku na utakmicu i pokušavala njome
zbuniti igrače.

Osim zviždaljke, bila je još i svirala koja je proizvodila jednoličan

i piskav zvuk, a bila je također limena, gornji dio imao je oblik pijetla,
dok se u pisku nalazilo pero koje je vibriralo. Bilo je, nadalje,
jednostavnih svirala načinjenih od guščjega pera, pa onda svirala od
kaučuka i plastike koje nije moguće sve ni nabrojiti. Još su se u to
vrijeme mogle naći i drombulje, na kojima se sviralo prstom, a usna
šupljina služila je kao rezonatorska kutija. A samo se po sebi
razumije da su se na tim sajmovima nudile i prave svirale, na kojima
bi se moglo nešto i odsvirati, kad bi čovjek znao: bile su to obične
frule s rupama izbušenima uz pomoć užarene žice, a onda još i
dvojnice ili diple, gdje su dvije takve frule bile spojene ujedno, pa se
mogla u isto vrijeme svirati i melodija i pratnja. Dakako, njih nije
kupovao samo onaj tko je znao svirati, nego još više onaj tko nije, u
nadi da će naučiti. Ali, djeca bi uvijek izgubila strpljenje i ne bi
naučila ništa, možda i zato Što bi se na vidiku pojavilo neko drugo
sredstvo za proizvodnju buke.

A ako se ne bi pojavilo, djeca bi ga stvorila sama. Tada se, naime,

s generacije na generaciju - kao kod prave narodne umjetnosti -
prenosila - vještina pravljenja svirala od vrbove šibe. Šibu je trebalo
prvo malo izudarati drškom noža, onda kružno zarezati tako da se
kora skine i ostane cijela, a ukaže se golo drvo. Na tome drvu trebalo
je načiniti udubinu kroz koju će teći zrak, a onda onu koru vratiti,
zarežavši usnik i napravivši na kori malu rupu za odušak. Na tome se
nisu mogle izvoditi nikakve melodije, ali su se mogle probiti uši
cijelome susjedstvu.
 A mi smo to zdušno i radili, i nitko nas zbog toga nije grdio niti
se uzrujavao. I zato smo bučali u sve one svirale i čegrtaljke dok nam
ne bi dosadilo. Držalo se da bez toga ne bismo postali zdravi i
normalni ljudi.

A nije to bila nikakva zabluda naših roditelja koji o modernoj

pedagogiji nisu znali ništa. Jer, mi smo se razvili u sasvim pristojne
ljude, a to pokazuje da su oni imali pravo kad su nas puštali da
sviramo. A još više o tome svjedoči ono što se događa danas. Oni koji
se bave djecom, otkrili su da elektronske igračke kojima se djeca sad
zabavljaju svode svijet na dvije dimenzije, te da zato klinci
zanemaruju treću, pa kad se nađu u realnom svijetu, na kakvoj livadi,
oni su zbunjeni i šeprtljavi i stalno su u opasnosti da se ozlijede. .A to
znači da im nedostaje penjanje na drveće, razbijena koljena, modrice
i ogrebotine, jer tek bi ih to pripremilo za pravi život.

A vjerojatno im nedostaje i mogućnost da proizvode buku. Jer, i

buku sad umjesto njih prave one elektronske zezalice, ali to, naravno,
nije ono pravo. Zato sam i ja u Splitu uputio vruću molitvu svetome
Duji: zaželio sam da oni proizvođači svirala dobro prodaju svu svoju
robu i da tako što više djece dobije pravu pripremu za život.
 ŠIBA

Kad dođe početak prosinca, onda nam trgovci nude malene

figurice Svetoga Nikole i Krampusa, a uz njih obavezno i svežnjeve
pozlaćenih šiba. Cesto sam se pitao što o tome misle današnja djeca.
Jer, njima se možda nekako može objasniti tko je Sveti Nikola, može
im se uz nešto napora dočarati i koje je značenje Krampusa, ali kako
da im čovjek protumači što znače oni pozlaćeni snopići? U kakvoj
vezi oni stoje s darovima koji se dijele za blagdan Svetoga Nikole?

Zapravo, pokušaji objašnjenja obično započinju upravo od toga

da su darovi i šibe suprotnost: darove dobiva onaj tko je bio dobar, a
šibe onaj tko nije. Ali, što to vrijedi, kad djeca nikad u životu nisu
vidjela šibu, a nemaju ni pojma da šiba služi za kažnjavanje. Da služi
tome da se upravo njih, klince, njome mlati. Vjerujem da to njima
djeluje potpuno fantastično.

Jer, šiba je danas rijetka i iznimna upravo onoliko koliko je

nekada bila obična i svakodnevna. Prije nekoliko desetljeća šibe su
bile svuda i nikome nije trebalo tumačiti koje je njihovo značenje.
Čak ni onda kad je to značenje bilo simbolično: malo kasnije u
prosincu, naime, opet šibe stupaju na scenu, na blagdan Nevine
dječice, odnosno na Herodešovo, kad se obilježava pokolj
novorođenčadi u doba Kristova rođenja i kad roditelji simbolično
tuku djecu kako bi osigurali njihovo zdravlje i napredak. Svi su tada
razumjeli tu metaforu, pogotovo zato što je vladalo i uvjerenje —
sasvim neznanstveno, ali vrlo prošireno - da su batine zdrave za
djecu.
 Tako se onda odgoj bez šibe nije mogao nikako zamisliti. Šiba je
bilo u svakoj kući gdje je bilo djece, premda su ondje kao odgojno
sredstvo služili i remeni za hlače, kuhače i šlape. Držalo se da je šiba
najefikasnija i nezamjenljiva: kao što olovka služi za pisanje, tako
šiba služi za podizanje djece.

Zato su šibama bila širom otvorena i Školska vrata. Normalno je

tada bilo vidjeti nastavnika kako odlazi na sat držeći ispod ruke
imenik i šibu. Doduše, ta šiba službeno je bila namijenjena
pokazivanju onoga što se nalazi na višim dijelovima zemljopisne
karte ili sheme parnoga stroja; ali učilo se lako moglo pretvoriti u
oružje, pa se doista često i pretvaralo. Šiba je u nekom smislu bila i
nastavnikovo žezlo, znak njegove vlasti i moći.

Normalno je tada bilo da se u školi dijele packe onima koji su

stvarali nered ili bili neposlušni. Učenik je morao ispružiti dlan, a
nastavnik mu je onda šibom po tome dlanu udario jednu, dvije ili tri
packe, već prema težini prekršaja. Roditelji nisu imali ništa protiv
toga, nego su nagovarali nastavnike da samo slobodno raspale po
njihovim potomcima. Dapače, u neka još starija vremena, postojali
su i školski pravilnici o tome za kakav prijestup slijedi kakva kazna, a
ta se kazna opet sastojala najviše u šibanju: i do danas se sačuvala
izreka da nekome treba dati dvadeset i pet otraga.

Pa kad već govorim o izrekama, da spomenem kako je šiba u

obliku metafore ušla i u svakodnevni jezik. Normalno je bilo kazati
da je stablo pred prozorom šibano vjetrom i kišom, a kad bi tko nešto
radio odlučno ili snažno, onda je šibao: bilo je normalno kazati da,
recimo, auto šiba sto na sat. A već se i po tome vidi da šiba i šibanje
nisu nužno bili nešto loše i odbojno, nego su imali i svoj pozitivni
aspekt, premda nije bilo posve jasno u čemu se on sastoji.
 Možda je stvar u tome što smo tada sa šibama bili srođeni, pa
nismo ni pomišljali da bi svijet mogao i bez njih postojati? Jer, u to
smo doba živjeli i u neposredni] em dodiru s prirodom, a šibe, kao
što se zna, upravo u prirodi rastu; tako smo onda bili u prilici da ih
izbliza ogledamo, da proučimo njihova svojstva i da njima ovladamo.
I, da ih se poslije manje bojimo kad se pojave u našoj blizini u ulozi
sredstva uz pomoć kojega će nam se nešto utuviti u glavu.

Zato smo šibe koristili za igru. Bilo ih je, dakako, raznih vrsta, pa
su i preuzimale različite uloge. Nosili smo u džepu perorez, pa kad
bismo naišli na kakvu dobru šibu, mi bismo je odrezali i na prikladan
način obradili. One malo deblje mogle su se saviti u luk, one malo
tanje pretvarale su se u strijelu na tome luku, dok su treće postajale
mačevi ili koplja. A one koje nisu mogle baš ničemu poslužiti,
postajale su materijal za umjetnost: njih bismo uz pomoć peroreza
fino išarali i tako ih učinili posve bezopasnima.

Općenito, tada smo se za svoje igračke brinuli sami, nitko nam

ih nije kupovao, pa je i šiba u tim okolnostima mogla postati igračka.
Ali, spominjem igračke zbog toga što mi se čini da postoji neka
dublja veza između njih i šibe: šiba je počela nestajati nekako upravo
u ono vrijeme kad su se pojavile igračke izrađene u tvornici i
kupljene u dućanu.

Mora biti da je tu bila riječ o nekom općem društvenom

napretku. Jer, najprije se ustanovilo da igračke razvijaju kreativnost i
da se odrasli moraju pobrinuti da one budu pedagoški efikasne.
Paralelno s tim išla je spoznaja da fizičko kažnjavanje djece nije
dobro, jer da ostavlja negativne posljedice, prije svega psihološke. I
što je bilo više igračaka, to je bilo manje šiba, sve dotle dok nismo
došli do današnje situacije, kad igračaka ima toliko da su djeca njima
prezasićena i kad su šibe toliko rijetke da više nitko i ne zna čemu
služe.

No, nije u tom procesu bila važna samo pedagogija, nego i

psihologija. Jer, roditelji su pomalo postajali svjesni kako nemaju u
ime čega tući djecu: nema tih principa u koje bi oni toliko vjerovali
da bi ih bih spremni djeci silom tuviti. Postali su svjesni da su i sami
prepuni mana i nedostataka. I, tako su prestali tući djecu, počeli su
im popuštati.

I, da je na tome ostalo, ni po jada. Ali, počeli su roditelji i

oponašati djecu. Počeli su učiti od njih i za njima se povoditi. A ako
roditelji sporo i nevoljko usvajaju principe što ih djeca nameću, djeca
ih onda kažnjavaju. Kažnjavaju ih sve okrutnije, pa nije isključeno da
jednom stignu i do šibe. Tako će oni pozlaćeni svežnjići za Svetog
Nikolu opet dobiti smisao. Kad pomislim na tu perspektivu, tresem
se kao šiba.
 GUMICA

Kad god se zateknem u kojem od onih trgovačkih centara, svaki

put nekako završim na odjelu na kojem se prodaje pisaći pribor. Ne
zato što cijeli život nešto škrabam i drljam, a niti zato što bih bio
veliki ljubitelj olovaka i pera. Nego zato što mi taj odjel najviše da je
osjećaj da sam dočekao onu budućnost o kojoj smo nekad sanjali:
kad vidim sve one fascikle, sve one šestare, sav onaj papir, one
blokove i notese, sve one pernice i flomastere, čini mi se kao da sam
zalutao u Ali-babinu pećinu.

A nedavno mi se dogodilo da sam bio zbunjen kao da se neka

stijena preda mnom pomakla kad sam rekao Sezame, otvori se. Jer,
naišao sam na jednoj polici na punu kutiju nekakvih stvarčica
obojenih jarkim bojama, a za koje nisam imao pojma čemu služe. Sve
dok se nisam sjetio da jedan od tih predmeta uzmem u ruku. Tada
sam osjetio da je relativno mek, i tako mi je sinulo: to je gumica za
brisanje. Stajao sam ondje držeći je na dlanu i osjećao kako me
preplavljuje u jednu ruku čuđenje, a u drugu ganuće.

Čuđenje je dolazilo odatle što sam bio uvjeren da su gumice

odavno izašle iz upotrebe, jer da današnja djeca odmah pišu
kemijskom olovkom, i da im gumica ne treba. No, možda je ovo neka
osobita gumica, za bojice? Ili ona služi samo tome da potakne
nostalgiju u ovakvih sentimentalnih dokonjaka kakav sam ja?
Jer, ganuće je dolazilo odatle što sam se sjetio kako je to nekada
bilo s gumicama, koliko su nam značile i kako su važnu ulogu igrale u
našem životu. Bile su one, naime, neizostavan dio školskoga pribora,
pa se moglo smatrati da onaj tko nema gumicu, nema sve što mu
treba da se na prikladan način obrazuje.

Gumice je išla zajedno s olovkom, i to u više nego jednom

smislu. Kao prvo, gumica je zajedno s olovkom stajala u pernici, a
poneka je pernica bila načinjena tako da je imala posebno mjesto u
koje je dolazila gumica. Inače je pernica bila kutija duga dvadesetak
centimetara i široka sedam-osam, načinjena od drva i s kliznim
poklopcem: taj bi se poklopac mogao gurnuti samo na jednu stranu i
tako bi se pernica otvorila. Obično je na njoj bilo i nešto naslikano,
nekakvo cvijeće ili ptice. U pernici je stajala olovka i kraj nje gumica,
možda još i šiljilo, i to je bilo sve.

Ali, olovka i gumica išle su skupa i u tom smislu što su koji put
činile jedinstven komad pribora, da ne kažem cjelovit uređaj.
Ponekad je, naime, na vrh olovke, u limeni tuljac, bio montiran
zaobljeni komad gumice, i tako je čovjek mogao brisati ono što je
krivo napisao jednostavno tako da samo preokrene olovku na drugu
stranu. Ali, to je već bio kao nekakav luksuz, takve gumice s
olovkama bile su i skupe i rijetke, pa zato jedva da smo ih rabili:
držali smo ih na nekome počasnom mjestu (ne u pernici, jer odande
bi ih mogao tko ukrasti) i čekali povoljnu priliku da se njima
poslužimo.

Inače su, međutim, olovka i gumica dolazile odvojeno. Gumice

su najčešće bile bijele, ali bilo je isto tako i crvenih i zelenih. Imale su
oblik prilično pljosnatoga kvadra, a na njima je redovito pisalo i ime
proizvođača. Rabile su se tako da se ono što želimo izbrisati trljalo
jednim od njihovih vrhova, jer tako je bilo najefikasnije, a time se
postizalo i da se gumica pravilno troši. Trošenje je, doista, bilo jedna
od glavnih njezinih osobina: kad biste gumicom nešto obrisali, za
njom bi ostajali sitni valjušci i to je trunje onda trebalo otresti s
papira, i potom pisati u čisto. A gumica bi se smanjila.

Ne govorim uzalud o trošenju gumice, jer ona ne samo da se

sama trošila, nego je trošila i podlogu na kojoj se pisalo. Koliko god,
naime, da je gumica bila meka (a po mekoći se procjenjivala njezina
kvaliteta), ipak je bila tvrđa od papira, koji u ono vrijeme i nije bio
baš vrhunski. Zato su se javljale velike nevolje onda kad je čovjek
istom učio pisati: napisao bijednom, pa pogriješio, napisao bi drugi
put, pa opet pogriješio, i svaki put je to trebalo brisati gumicom, a
papir se pri tome tanjio i tanjio, te se i sam pretvarao u rezance kao i
gumica, a na kraju, kad biste list bilježnice pogledali prema svjetlu,
činilo se da možete vidjeti kroz njega.

Ali, to nas nije priječilo da gumicu obilato koristimo, među

ostalim i zato što je ona bila izvor sigurnosti. Jer, bilo je lijepo znati,
dok bi čovjek pisao, da pogreška ne vodi ni u kakvu katastrofu, nego
da se ono što je napisano može lijepo izbrisati, pa će opet biti sve u
redu. A samo je taj osjećaj sigurnosti mogao početnika navesti da
zavoli pisanje, pa i da ga pretvori u svoju omiljenu zabavu. I doista,
znao sam pisce koji nisu nikada odustali od pisanja grafitnom
olovkom, jer tako im se činilo da njihovo djelo nije nepopravljivo, čak
ni onda kad bi se prometnulo u tiskani tekst, jer u pozadini je uvijek
stajala misao o gumici kao izlazu za nuždu.

Neko vrijeme se činilo da će se ta blagodat što ju je donosila

gumica proširiti i izvan prijašnjih okvira, pa da ćemo dobiti
univerzalna, gotovo čarobna brisala. Pojavile su se gumice koje su se
sastojale od dva dijela, pa je crveni dio služio za brisanje onoga što je
napisano olovkom, a sivi za brisanje onoga što je napisano tintom, ili
čak i nacrtano tušem. Ali, brzo se pokazalo da se tu radi o
najobičnijem grebanju: onaj sivi dio bio je načinjen od pijeska ili
nečega sličnog, i samo je skidao jedan sloj papira, a trag tinte ili tuša
ipak se i dalje vidio. Tako smo se onda morali pomiriti s tim da će i
ubuduće ispod naše ruke izlaziti tekstovi koji se ničim neće moći
izbrisati.

Ali, kako čovjek odrasta i stari, tako mu se prioriteti mijenjaju.

Pa smo tako i mi izašli iz one faze kad smo se bojali pogreške i držali
se gumice, a ušli u fazu kad smo počeli strahovati od gubljenja teksta
i njegova nestanka, pa nam više ni grafitna olovka nije bila dovoljno
dobra, nego smo sve pisali tintom. Željeli smo iza sebe ostaviti trag,
kakav bio da bio. Zato više na gumice nismo obraćali pažnju i
postupno smo ih izgubili iz vida.

I što smo ustanovili? Ustanovili smo da je štošta od onoga što

smo željeli sačuvati, usprkos našem trudu život ipak izbrisao, i to
zauvijek. I, možda je to učinio upravo uz pomoć onih gumica što se
sad prodaju po trgovačkim centrima.
 KOLICA

Među izrekama koje u sebi sažimaju narodnu mudrost, osobito

su zanimljive one kojima se želi istaknuti kako će netko tko sad
lakomisleno pravi štetu, jednoga dana biti kažnjen za svoje
nepodopštine. Pa se u Zagrebu kaže: Svaka rit dojde na šekret, a
drugdje: Doći te maca na vralanca. Te su izreke zasnovane na
nekome stvarnom iskustvu, pa su zato i oblikovane tako da je njihov
sadržaj lako zamisliti u zbilji: svakome je jasno da rit doista ide na
šekret i da maca redovito dolazi na vratanca. E, ali ima među tim
izrekama ijedna koja kaže ovako: Doći će gica na kolica. Oko njezina
sadržaja ja sam dugo lupao glavu.

Jer, nikako mi nije bilo jasno zašto bi gica - to jest svinjče - došla
na kolica. Mačka će na vratanca doći radi hrane, stražnjica će na
zahod doći iz svojih razloga, ali što ima gica tražiti na kolicima? Ta,
nema ondje ni krumpirovih ljusaka, ni napoja, ni ičega što bi krmetu
moglo biti zanimljivo. A onda sam shvatio: ne radi se o tome da bi
gica svojom voljom došla na ta kolica - kao što se može pretpostaviti
za mačku i za guzicu — nego će je onamo staviti netko drugi. A taj
drugi bit će njezin vlasnik. Zašto pak on stavlja gicu na kolica?
Postoje dva odgovora, oba jednako nepovoljna za gicu. U blažoj - i
duljoj - varijanti, vlasnik će gicu odvesti kući, da bi je utovio i ujesen
zaklao. U kraćoj - i okrutnijoj - varijanti, odvest će je ravno k mesaru,
da bi je ovaj pretvorio u šunke i kobasice.

Ali, ne pričam ja sve to zbog svinje, nego zbog kolica. Jer, iz te se

izreke jasno vidi da su kolica u jednom razdoblju bila i česta i važna,
pa su bila svakome poznata i bilo je posve logično da postanu i dio
narodne mudrosti. Bez kolica se, doista, prije nekoliko desetljeća
uopće nije mogao zamisliti naš život.

Dijelila su se na dvije vrste. Jedno su bile takozvane tačke, imale

su jedan kotač s prednje strane, pa prostor za teret, i dvije duge
ručke, koje je korisnik kolica gurao i tako vozio tačke pred sobom. U
tačke nije moglo mnogo stati, ali su bile nezaobilazne na gradilištima
i na sličnom mjestima gdje su prolazi uski a nagibi veliki. Drugo su
bila kolica na četiri kotača, koja su često bila načinjena kao prava
seljačka kola, s poprečnim letvama, s rudom i kotačima koji su bili
okovani željezom. Ta su kolica bila prostranija od tački, i mogla su se
samo vući, a koristila su se onda kad se nešto prevozilo po ravnome.
Savršenija varijanta tih kolica imala je gumene kotače s kugličnim
ležajevima, ali to je već bila dekadentna faza, isto kao i ono kad su se
na gradilištima pojavila kolica s dva kotača zvana japaner.

No, nisu toliko ni važne sve te varijante u oblikovanju - a sigurno

sam koju i zaboravio - nego je presudno to što su nam kolica silno
olakšavala život, pa su zato stalno bila u upotrebi, jer ljudi su ih
posuđivali jedni drugima.

U to se vrijeme, recimo, spremala zimnica, i to u velikim

količinama. Pa kad je trebalo s tržnice dopremiti kući krumpir, ili
zelje, ili jabuke, onda su kolica bila pravi spas. Oni koji su imali
voćnjake i vinograde, vozili su na kolicima plodove svoga truda, a
također i razne posude, poput bačava i kanti. A osim toga, nisu se
ljudi tada lako odlučivali da unajme profesionalnog prijevoznika (a to
su bili uglavnom kočijaši), jer to je bilo skupo, pa su zato na kolicima
prevozili madrace koje bi kupili, i prve frižidere, i električne
štednjake, pa one goleme tadašnje televizore, a koji put bi kolica
znala i u selidbi odigrati važnu ulogu. A da i ne spominjem kako su
praktična bila kad je trebalo dopremiti novokupljeno svinjče kući s
vašara.

A pri tome, kolica su doživljavala i stanovitu evoluciju. Ne

govorim tu o usavršavanju njihove karoserije i kotača, nego govorim
o promjeni njihova oblika. Bilo je, naime, došlo vrijeme kad su naši
ljudi nabavili automobile, ali je njihov život i dalje imao prilično
sličan tijek kao i onda kad su vukli kolica po gradskim ulicama:
trebalo im je, dakle, da nešto prevezu s mjesta na mjesto u vlastitom
aranžmanu. I, tu su kolica doživjela veliku preobrazbu prije nego što
će zapjevati svoju labuđu pjesmu. Ona su se, naime, pretvorila u
automobilsku prikolicu.

Ta prikolica imala je dva kotača, bila je s automobilom spojena i

električnim žicama, pa su se na njoj palila stop-svjetla i mala
žaruljica koja je osvjetljavala registarsku pločicu, identičnu onoj na
autu. Ali, u toj se prikolici vozilo ono isto što se nekada vozilo na
kolicima: vreće krumpira, plastične bačve za drop, crijep za
pokrivanje vikendice. Vjerujte mi: valjda pedeset posto svih
automobila u Zagrebu imalo je tada kuke za prikolicu, i kad biste
kupili novi auto, odmah bi se našao netko da vam ponudi da po
povoljnoj cijeni montira tu kuku, i jako bi se čudio ako biste to odbili.

I, to je, kažem, bio posljednji vatromet pred uminuće tih

prikolica, a i načina života koji su one simbolizirale. Danas ih možete
vidjeti sasvim rijetko, a to je najbolji znak da se sve promijenilo. Pa i
sama činjenica da vam ovdje o tome govorim, svjedoči da se radi o
nečemu što je sad već daleko i egzotično.
 Ali, za ljude mojega naraštaja, to je nerazdvojan dio života.
Dapače, mi svoje djetinjstvo ne možemo zamisliti bez kolica:
možemo bez onih u kojima su nas vozili dok smo bili bebe, a ne
možemo bez ovih u kojima smo mi vozili neke stvari, a katkada i
sebe. Tražili smo uvijek da nas povedu kad bi se po nešto išlo
kolicima, jer dok su bila prazna, u njima smo sjedili mi, i uživali. A
osim toga, kad bi se to po što se išlo dovezlo kući, odrasli bi bili
zabavljeni istovarivanjem i smještanjem tih stvari, a kolica bi tada
ostala slobodna. Inače nam nisu dali da se njima igramo, ali sad
bismo iskoristili priliku. Vukli smo u kolicima jedni druge na smjenu,
a ako je u blizini bila kakva nizbrdica, nabili bismo se svi u kolica, a
najstariji među nama držao bi rudo i nastojao upravljati. To se
završavalo prevrtanjem i modricama, ali je svejedno ostalo u
najboljem sjećanju.

I, zato i sam svoj život tumačimo sebi uz pomoć kolica. Ja se, na

primjer, ponekad pitam što se dogodilo sa svim mojim igračkama, a i
s drugim predmetima koji su mi bili važni. I uvijek mi se čini da ih je
netko morao natovariti na kolica i odvesti nekamo daleko. A nada da
još one uvijek postoje grije me iznutra.
 ROMOBIL

Kad sam ugledao čovjeka na romobilu, pomislio sam da sanjam.

Bio je mlad, nosio je odijelo i kravatu, a preko ramena torbu.
Projurio je kraj mene pločnikom jedne od najprometnijih
zagrebačkih ulica, a potom nestao iza ugla.

Ali, nisam ja zbog te njegove brzine pomislio da se radi o

priviđenju, nego iz druga dva razloga. Prvo, romobile, koliko ja znam,
voze djeca, a ovo je nesumnjivo bio punoljetan građanin koji ima
pravo birati i biti biran. Drugo, bio sam duboko uvjeren da su
romobili davno nestali iz upotrebe, a sad je ispalo da nisu. I, dakako,
to me je počelo kopkati. A kako već pomalo ulazim u godine u kojima
čovjek sumnja i u svoje pamćenje i u svoju pamet, znao sam da mi
neće biti mira sve dotle dok ne provjerim kako to zapravo stoje stvari
s tim romobilima i s njihovim vozačima.

I, tu mi nije preostalo ništa drugo nego samo terensko

istraživanje. Otišao sam, dakle, u jedan od parkova u kojima se
skupljaju roditelji s djecom - s onom u kolicima, ali i s onom malo
većom - i tu sam se stao vrtjeti u potrazi za romobilom. Bio sam
siguran da ću ga prepoznati čim ga vidim.

Jer, romobil je koliko jednostavno, toliko i vrlo dojmljivo vozilo i

u nekom smislu on predstavlja čudo ljudske domišljatosti. U svome
izvornom obliku - koji pamtim još iz djetinjstva - on je sav načinjen
od drva, i sastoji se od dva glavna dijela, vodoravnog i uspravnog.
Vodoravni dio zapravo je daščica duga oko šezdeset centimetara i
široka oko deset, dok je uspravni dio slična daska, tek što na vrhu
ima još i poprečne rogove nalik na upravljač bicikla. Na onu donju
dasku pričvršćen je sprijeda i straga po jedan drveni kotač presvučen
gumom. I, stvar je gotova: vozač stane jednom nogom na tu dasku,
drugom nogom se odguruje od tla, upravljajući pri tome onim
guvernalom kako najbolje zna. I, voza se naokolo da je milina.

E, ali takvoga vozača u parku u koji sam otišao sad nije bilo:
gledao sam i tražio, ali sve uzalud. Bilo je tu raznih drugih dječjih
vozila, od onih sasvim malih tricikla, preko plastičnih autića koji se
pokreću uz pomoć pedala, pa do pravih bicikla. Ali, romobila nije
bilo. Odmah ću reći: otišao sam u drugi park, pa u treći, ali romobil
nisam našao. Pa sam onda u jednom od tih parkova sjeo na klupu i
zamislio se nad pitanjem što se to zapravo dogodilo s romobilom.

Jer, u moje vrijeme, on je bio vrlo omiljena igračka i ujedno

vrijedna imovina. Kad gledate obiteljske fotografije iz pedesetih
godina, onda je familija obično snimljena negdje u prirodi - u šumi,
kraj mora, u kojem gradskom parku - i uvijek ćete vidjeti barem
jednoga klinca na romobilu. Ponosno se on namješta pred kameru,
kao da sluti kako će i njegovo vozilo jednoga dana nestati, baš kao što
ni on sam neće više biti dijete.

Zapravo, možda činim nepravdu kad kažem on, jer romobil je

zapravo bio uniseks vozilo. Istina jest da su se njime češće služili
dječaci, ali nije bio zabranjen ni djevojčicama. A imao je tu prednost
da ga je bilo lako voziti, nije trebala dugotrajna vježba kao kod
bicikla, pa tko nije bio kadar rabiti romobil, taj zbilja nije bio ni za
što. Smatralo se da on razvija motoriku i uči djecu korisnim
vještinama, a da ima još i tu prednost što nije opasan, jer se padom s
njega dijete ne može jako ozlijediti, niti pak može ozlijediti druge ako
na njih naleti. Ukratko, živa zgoda, pa su roditelji rado kupovali
svojoj djeci romobil, a država ga je pokušavala upotrijebiti za odgoj
mlade generacije.

Roditelji su ga rado kupovali zato što je bio znak prestiža. Djeca

su se, naime, tada igrala različitim priručnim stvarima: tjerala bi
štapom obruč od bačve, od šiba pravila mačeve, kamenčiće rabila kao
žetone. A romobil nije imao nikakvu praktičnu svrhu, nego je služio
samo za igru i bio je isključivo djetetovo vlasništvo. A takve su stvari
pak bile moguće samo u boljim obiteljima, pa ako neki roditelj nije
sebi mogao ništa priuštiti, mogao je barem svome djetetu kupiti
romobil i tako se napraviti važan.

A država je pak - u obličju školskih ili gradskih vlasti - dječju

ljubav prema romobilima nastojala iskoristiti za razvijanje
natjecateljskoga duha i tjelesne kulture. Zato su se organizirale utrke
na romobilima - dakako, za razne dobne skupine - pa su klinci u
Zagrebu jurili na romobilima oko Kazališta i u Maksimiru, a poslije
su o tome i novine pisale. Bio je romobil tako čest i tako običan, da se
činilo kako ga ništa ne može zamijeniti i da će zauvijek ostati tu.

A onda je nestao. Nestao je, očito, zato što su se pojavile druge,

ljepše, bolje, udobnije igračke. Nekako se činilo da je igra u kojoj
jednom nogom stojiš na dasci, a drugom se odguruješ od tla previše
primitivna. I, klinci su prešli na one autiće i druga čuda, a romobil je
iščeznuo.
 Ali, nije, očito, sasvim zaboravljen. Bilo je ljudi koji su ga
zapamtili, pa čak i ljudi koji su bili spremni uložiti novac u njegovu
preporod. Potrudili su se jedino da on sad bude od aluminija, da
bude čvršći, da lakše klizi, a i da bude dovoljno velik da se njime
može služiti odrasla osoba. Jer, glavno opravdanje za njegovo
ponovno uvođenje bilo je praktično.

Doista, ulice su krcate prolaznika, a čovjeku se često nekamo

žuri. Pri tome ne može upotrijebiti ni auto ni bicikl, jer se kreće po
pješačkoj zoni. I, tu je onda romobil idealno rješenje: jednostavan je,
nečujan, nikome ne smeta, a opet znatno olakšava kretanje. I zato su
ga mnogi objeručke prihvatili.

Ili, točnije, ne samo zato. Još je važnija, mislim, bila nostalgija, i

upravo taj slučaj jasno pokazuje kako je velika njezina moć. Ne radi
se tu, braćo mila, ni o žurbi ni o udobnosti, radi se o želji da se opet -
kao nekad - ponovno provozamo romobilom. I zato se on vratio!

Ili nije? Zapravo, to i ne znam. Sve što sam vam ispričao,

dogodilo se prije nekoliko godina, a sad već dugo nisam vidio čovjeka
na romobilu. Zato ne znam ni kakva je sudbina tog vozila. Slikovito
rečeno, on se danas nalazi prednjim svojim kotačem u ropotarnici, a
stražnjim kotačem izvan nje.
 KASETA

Čujem da su sada proslave dječjih rođendana prilično nalik na

narodne običaje. Jer, u njima sudjeluje cijela zajednica (razred,
vrtićka grupa), a sve je regulirano i sve se unaprijed zna: tko kad
dolazi, tko što donosi, što se jede, što se pije, što se radi u kojoj fazi
slavlja. A obavezan je dio toga programa snimanje: slavljenikovi
roditelji - a koji put i tkogod drugi - late se kamere, pa snimaju što
djeca rade, nagovaraju ih da pjevaju ili plešu, i uopće, nastoje stvoriti
trajan dokument.

Prisjećajući se kako je to nekad bilo - u davna vremena kad sam i

ja imao malo dijete - zaključujem da se mnogo toga promijenilo, prije
svega zato što su onda materijalne mogućnosti bile neizmjerno
skučenije, pa je zato skučeniji bio i sam program. Ali, moram priznati
da je ponešto ostalo i isto. A tu mi je opet osobito palo u oči
snimanje. Jer, i tada - prije trideset i pet ili četrdeset godina -
postojao je običaj da se snima, tek što nismo imali ni video-kamere ni
pametne mobitele, pa smo se morali ograničiti na zvučni dio
proslave, i zato smo sve snimali na kasetofon.

Kasetofoni su, doista bili pravi znak onoga vremena i mislim da

su ga dobro reprezentirali. Tehnološka revolucija tada je bila tek
započela i sve je još bilo pomalo klimavo i nesavršeno, ali je u isto
vrijeme obećavalo da će se velike stvari istom dogoditi. I zato smo se
mi tadašnjom tehnologijom služili kao da uzimamo nekakav
predujam od budućnosti. A tu je upravo kasetofon bio prvi pri ruci.
 U kasetofonu su bile kasete (koje smo mi, na užas jezikoslovaca,
uporno zvali kazetama), a one su nama izgledale kao visoko tehničko
dostignuće. Bile su kraće od deset centimetara i uže od šest, a često
su bile prozirne i u njima su se vidjeli namotaji magnetizirane trake.
A mi smo još pamtili one goleme i užasno teške magnetofone s
velikim kolutima i zato su nam kasete izgledale kao čudo tehnike. A
isto tako i kasetofon, koji je imao ugrađen mikrofon i nisu mu trebale
nikakve žice, nego se mogao prenositi. A često je kasetofon bio
kombiniran s radio aparatom, pa se moglo slušati malo jedno, a malo
drugo, a moglo se s radija izravno i snimati na kasete.

Ipak, nama su tadašnji aparati bili to draži što su manje

podsjećali na one nekadašnje, pa smo zato više voljeli uređaj koji je
služio isključivo za kasete, jer bio je i manji i jednostavniji od
kasetofona s radiom. A osim toga, on je postao silno važan onda kad
su se pojavili oni prvi, najprimitivniji kompjutori: tada se program
učitavao u računalo izravno s kasete, a zvučao je kao niz šumova,
šuštanja i pištanja, i to je djelovalo nekako svemirski. Zato se nismo
prestajali diviti što sve stane na tu malu kasetu.

I, zato smo bili oduševljeni kad su se kasete nastavile smanjivati.

Dostigle su one, doduše, neki standardni oblik i format, i te su bile
najčešće; ali pojavile su se sad i neke svrhe zbog kojih je kaseta
morala biti još manja. Na primjer, dobro su te mini kasete (upravo
tako su se zvale) dolazile u novinarstvu: novinari više nisu potezali za
sobom velike magnetofone koji su odvaljivali rame, nego su nosili
male diktafone koji vrlo lako stanu u džep. Osim toga, došle su i
telefonske sekretarice, a njih bez mini kaseta nije bilo moguće ni
zamisliti: ljudi su jedni drugima ostavljali poruke, pa kad bismo došli
kući, prvo bismo preslušali poruke, kao da smo burzovni mešetari, a
ne radni ljudi i građani, kako smo se tada zvali.

Ipak, najbrojnije su bile one standardne kasete, a vrlo brzo su se

otkrile i sve njihove prednosti. Glavna među tim prednostima bila je
ta što se kaseta mogla slušati svuda, a nije bila vezana za jedno
mjesto i uz određene uvjete kao gramofonska ploča. Zato su mnogi
entuzijasti tada posve odbacili gramofone, odmahujući rukom na
primjedbe o boljoj kvaliteti zvuka koji dolazi s ploča, jer njih je
fascinirala mobilnost. Pa su se zato odmah u automobile počeli
ugrađivati uređaji koji su osim radija imali i plejer za kasete. Tako je
čovjek mogao birati svoju glazbu i mogao je u njoj uživati u svakom
trenutku, pa kad bi vas netko povezao svojim autom, prvo bi vas
upitao kakvu glazbu želite slušati, hvaleći se pri tome bogatom
kolekcijom kaseta.

A ta mobilnost kaseta, njihova praktičnost, osobito je došla do

izražaja kod walkmana. Bio je to za one prilike revolucionaran izum.
Nemojte mi se smijati kad kažem da je najvažnije to što je bio malen:
svjestan sam da su današnji uređaji mnogo manji i lakši, ali nama je
bilo fantastično što možemo slušati glazbu iz nečega što je veliko kao
kutija cigareta, a k tome se još vješa na pojas i nosi svuda sa sobom.
Doduše, za mehaničko pomicanje trake u kaseti trebalo je dosta
energije, pa su se tako baterije morale često mijenjati, ali što je to
značilo u usporedbi s činjenicom da ste mogli slušati glazbu dok
džogirate, a jogging se također baš tada pojavio. Dapače, vokmen je
postao dio standardne džogerske opreme, a bilo je neke poezije u
tome kako se pomalo prazne njegove baterije dok trkaču postupno
nestaje snage.
 Ukratko, da više ne duljim, nama se jedno vrijeme činilo da
kasete rješavaju sve naše probleme, ili barem većinu. Njihova široka
upotreba sugerirala nam je da će tako biti i ubuduće, pa nam nije bilo
ni nakraj pameti da su ti zvjezdani trenuci kasete ujedno i znak
njezina bliskog kraja. A kad smo na dječjim rođendanima snimali što
klinci ondje lupetaju, bili smo tvrdo uvjereni kako ćemo za koje
desetljeće i mi, a i ti klinci, koji će tada biti ljudi, ganuto preslušavati
ono što smo snimili.

A dogodilo se obratno: kasete su izašle iz upotrebe. Više ih

nigdje ne možete naći, jednostavno su iščezle. A što je još gore, iščezli
su i uređaji na kojima bi se moglo reproducirati ono što je na
kasetama snimljeno. One se još i sad vuku po našim ladicama, a mi
ih nemamo snage baciti, nego samo nostalgično uzdišemo nad njima.

Jer, uvijek se pitamo što je ondje zapravo snimljeno. I pada nam

na um da su na tim kasetama možda zabilježeni najvažniji trenuci
našega života, možda i sam njegov smisao, a mi do svega toga više ne
možemo doći.
 KRPICE

U ranim izdanjima Solarove Teorije književnosti - a objavljena je

ona prvi put 1976. - kao primjer za anadiplozu navode se ovi stihovi
srpskoga pjesnika Vaska Pope:

Vrati mi moje krpice Moje krpice od čistoga sna.

Poslije je taj primjer zamijenjen drugim, i za to su postojali dobri

razlozi. Pitanje je samo u čemu se oni sastoje.

Tko je sklon olakim zaključcima, ustvrdit će kako je stvar u tome

da se u međuvremenu Jugoslavija raspala, pa više nije bilo potrebno
nastojati da u primjerima budu zastupljeni autori iz svih
jugoslavenskih literatura; dodat će tome možda još i pretpostavku
kako novijim generacijama hrvatskih učenika i studenata poezija
Vaska Pope ne može biti osobito bliska.

Ali, to je, rekli smo, površan zaključak. Pravi razlog izostavljanja

tih stihova leži u činjenici da su stasali naraštaji koji Popine stihove
teško mogu razumjeti jednostavno zato što sadržaj tih stihova
odudara od njihova životnog iskustva. Mladi ljudi, naime, danas ne
mogu uopće zamisliti što se u toj pjesmi zbiva: što su to krpice, čemu
služe, zašto netko od nekoga traži da mu te krpice vrati. A pogotovo
oni ne mogu dokučiti metaforičko značenje tih krpica, to jest
odgovoriti na pitanje zašto su one od čistoga sna. Pjesma, ukratko,
govori o jednom svijetu koji više ne postoji, pa su zato i ovdje
potrebna stanovita objašnjenja.

Prvo od njih ticalo bi se pitanja kako je to bilo s tim krpicama,

kako su nastajale i čemu su služile. Tu treba početi izokola, pa
najprije reći da smo tada bili siromašni i imali smo malo odjeće, a to
što smo imali, morali smo dobro čuvati i održavati. To je imalo ovu
posljedicu: nikad se nijedan komadić tkanine nije bacao, a odjeća se
pomno i vješto krpila, kako bi još neko vrijeme služila svrsi. A to je
opet uzrokovalo mnoge zanimljive fenomene tadašnjega našeg
života, pa i pojavu krpica.

Jer, u svakoj je obitelji postojao pribor za šivanje. U sirotinjskim

kućama on se čuvao u kartonskoj kutiji za cipele, a u bogatijima
držao se u četvrtastim košarama od šiblja što su ličile na male
koferčiće. Taj pribor sadržavao je, osim igala i naprstaka, osim
drvenih gljiva za štopanje čarapa, osim žutoga centimetra, još i
komade tkanine koji su čekali na svoj trenutak. Ako bi ti komadi bili
veći, pohranili bi se zasebno, umotani u novine, a katkada i posuti
naftalinom. Ti komadi bili su raznih boja i uzoraka, i zapravo su to
bili ostatci od odjeće koja se iznosila i koja više nije bila za upotrebu.
Restlovi su bili predviđeni da u jednom času postanu zakrpe: njihovi
komadi prišivali su se na one dijelove odjeće koji su još mogli
poslužiti, da bi pokrili rupe.

Dakako, ti su komadi postupno bivali sve manji i manji, i na

kraju bi se toliko smanjili da se više ništa nije moglo njima zakrpiti.
Tako su nastajale krpice. Ali, ni one se nisu bacale, jer su i same
imale neku svrhu; dapače, postojali su članovi obitelji za koje su
krpice bile prava dragocjenost. Ti članovi bila su djeca. I zato su se
krpice davale njima da se igraju.

A djeci nije nedostajalo invencije, ona su u krpicama od prvoga

trenutka vidjela nešto više nego odrasli, pa su od krpica bila kadra i
svašta napraviti. A nije im drugo ni preostajalo, jer igračaka tada ili
nije bilo, ili su bile odviše skupe, pa su se djeca morala snaći da ih
nekako stvore. Za to su opet najbolje bile krpice, pa se tako i
društveni ugled nekoga djeteta mjerio time koliko ima krpica i koliko
su te krpice zanimljive.

Od njih su se najčešće pravile lutke. Uzela bi se račvasta

grančica, pa bi se glavni njezin dio pretvorio u tijelo lutke, a izdanci
sa strane bili bi ruke. Grančicu je, naime, trebalo prikladno omotati
krpicama, tako da lutka bude još više nalik na ljudsku figuru: glava bi
najčešće bila bijela - ili u kojoj drugoj boji, ali svakako bez dezena - a
na njoj bi se onda tintanom olovkom nacrtale oči, nos i usta. Krpica
druge boje bila bi kapa na lutkinoj glavi, a ostale krpice pretvarale su
se u lutkinu odjeću. Samo se po sebi razumije da je postojala i
mogućnost da se lutka presvlači, a tu su onda krpice i te kako dobro
dolazile.

Dakako, nisu se krpice rabile isključivo za pravljenje lutaka,

nego su mogle dobro poslužiti i u drugim igrama, na primjer
muškim: mogle su biti gusarsko pokrivalo za oko, ili zastava, ili
šerifska značka, a uz malo mašte mogle su igrati i ulogu onih
predmeta na koje nimalo ne sliče, poput vozila, ili zgrada, ili čak
šuma i livada. Ukratko, krpice su bile glavne igračke i bez njih se
nikako nije moglo.
 A njihova osobitost sastojala se i u tome što nisu bile sve iste,
kao kupovne igračke, nego je svako dijete imalo različite krpice. Zato
su se obavljale razmjene, posudbe, darivanja. I, zato su se
prijateljstva sklapala upravo preko krpica i uz njihovu pomoć. Što da
vam kažem, krpice su bile upravo natopljene emocijama, kao da smo
njima brisali suze.

No, isto su tako one igrale važnu ulogu i onda kad bi došlo do
raskida, što se neminovno također ponekad događalo. Tada bi se
prijatelji ili prijateljice odlučili rastati, i tu se znao red: prva stvar bila
im je da od onoga s kim se rastaju zatraže natrag svoje krpice i da mu
vrate njegove. Mnoge dječje svađe završavale su uzvikom: Vrati mi
moje krpice, i ta je formula ušla i u šaljivu kolokvijalnu upotrebu, pa
se rabila onda kad bi se odrasli ponašali kao djeca. Na to je pjesnik
aludirao kad je na toj formuli zasnovao svoju pjesmu, pa je zato
cijeloj stvari dodao još i dimenziju sna, jer upravo san pretvara
odrasle u djecu, i to u najboljem smislu te riječi. I, svi su tada sasvim
dobro razumjeli tu sliku.

A danas to više nije slučaj. Malo je još ostalo ljudi koji su se u

djetinjstvu igrali krpicama, a još je manje onih koji razumiju što su
one zapravo značile. Ukratko, jedna je epoha otišla u povijesni
nepovrat. Mi smo se s njom rastali, kao što se rastaju djeca kad se
posvade, pa je svatko otišao na svoju stranu. A prošlost je pri tome
prošla bolje nego mi, jer njoj su ostale i sve naše krpice.
VII.
 KORITO

Ako neku mlađu osobu upitate što je korito, ona će vam reći da
je to hidrološki pojam: korito je uleknuće u tlu, omeđeno obalama,
kroz koje protječe rijeka. A ako baš inzistirate, pa tražite da vam kaže
ima li ta riječ još koje značenje, vaš će vam sugovornik reći kako mu
se maglovito čini da se tako zove nekakva posuda, ali da vam o njoj
ne bi znao ništa podrobnije kazati.

A to i nije nikakvo čudo. Jer, ni s kakvim drugim koritom osim

riječnoga nije se današnji mladi čovjek imao priliku susresti. I,
vjerojatno će se jako začuditi ako mu kažete da su nekada korita
postojala u svakoj kući. Dapače, bila su neizostavna, pa niste mogli
zamisliti obitelj bez korita, kao što niste mogli zamisliti ni obitelj bez
štednjaka.

A kako je izgledalo to bez čega nijedna obitelj nije mogla? Radilo

se o posudi pravokutna oblika, načinjenoj od drva i oblikovanoj tako
da se može uhvatiti na dva kraja i nositi. Za nošenje su bile potrebne
dvije osobe, pa se po tome vidi da je korito bilo razmjerno veliko: bilo
je dugačko otprilike metar, a široko i visoko pola metra, ali bilo ih je i
većih. Zbog te veličine, korito se nije držalo u stanu, nego u šupi ili u
podrumu, ali uvijek tako da bude pri ruci, jer se često koristilo.

A za koju se svrhu ono upotrebljavalo, može pogoditi svatko tko

je kadar zamisliti njegov oblik: služilo je ono, naime, ponajprije za
pranje rublja. U to vrijeme nije još bilo perilica, a većina obitelji nije
sebi mogla priuštiti da dade rublje profesionalnoj pralji, pa se zato
pralo u kući. Postojali su čak i rasporedi, pa se znalo kad se pere
bijelo, kad šareno, kad dolazi na red posteljno rublje, a kada zastori.
A sve se pralo u koritu.

Voda se grijala na štednjaku, u velikim loncima, a onda se

ulijevala u korito. Najbolje je bilo ako je bilo lijepo vrijeme, pa bi se
korito stavilo na dvije kuhinjske hoklice u dvorištu. U koritu je rublje
prolazilo sve one faze koje ga vode do potpune čistoće: od prvotnoga
namakanja, pa preko trljanja rifljačom, sve do tretmana osobitom
sredstvom zvanim vešplav, koje se prodavalo u kuglicama, a nije bilo
omekšivač kako bi današnji čovjek pomislio (kome je tada bilo do
mekoće!), nego je davalo bijelom rublju osobit sjaj. U svakom
slučaju, u koritu bi se promijenilo po nekoliko voda dok ne bi cijeli
proces bio gotov. Tada bi veš trebalo iscijediti (to se radilo udvoje), a
onda prostrijeti da se suši. Sušilo se na konopcu koji je bio razapet
između dva stupa, ili između dva stabla, ili već kako se moglo.
Konopac je bio razmjerno dug, pa se zato negdje oko sredine stavljao
podupirač, drvena motka s rašljama na vrhu, koja je uvijek u kutu
čekala svoj trenutak, baš kao i korito.

Već se i po ovome vidi da je korito u našim predodžbama moralo

biti vezano uz urednost i higijenu. I, nije za to bilo zaslužno samo
rublje - a kad se prao veliki veš, onda je u kući vladao osobit režim -
nego smo s koritom imali i sasvim neposredna iskustva. Jer, valja
znati da su to bila predkupaonička vremena, pa većina nas nije imala
kadu. A budući da se ipak trebalo prati, onda smo to rješavali uz
pomoć priručnih sredstava: preko tjedna bismo se ispljuskali do
pojasa u lavoru, a subotom bismo se kupali. A mogli smo se kupati
samo u koritu i tu se tek pokazivalo koliko je ono korisno.
 Opet bi se voda ugrijala na štednjaku, a onda bi se najprije
kupala djeca, jedno po jedno, ili čak i po dvoje. Korito je bilo
dovoljno veliko da dvoje djece sjedne na dva njegova kraja, pa da im
čak ostane prostora za prskanje i možda za kakav brodić napravljen
od novina. Bilo je tu, dakako, vriske zbog sapunice koja je ulazila u
oči (a prali su nas onim istim sapunom kao i veš, nije bilo šampona i
tih kerefeka), bunili smo se kad su nam uvlačili prste u uši, ali, sve u
svemu, kupanje je ipak bilo lijep doživljaj. Jer, poslije njega bi došla
čista pidžama i svježa posteljina, i tada se najslađa spavalo. Nekako
smo slutili da se i odrasli kupaju u koritu, kad mi legnemo, ali to
nikad nismo vidjeli, niti smo mogli zamisliti. Kad danas o tome
mislim, čini mi se da je moralo biti prilično mukotrpno.

Ma, zapravo, ništa u vezi s koritom nije bilo ni lako ni

jednostavno. Jer, osim pranja rublja i kupanja, imalo je ono i druge
funkcije u domaćinstvu, koje današnjem čovjeku djeluju posve
fantastično. Recimo, tada se redovito kuhala zimnica, a osobito je
komplicirano bilo s rajčicama, jer one su se cijedile, tiještile i
podvrgavale kojekakvim tehnološkim postupcima, da bi se na kraju
ulile u boce koje su se začepljivale sušenim goveđim crijevom. E, ali
te boce nisu se smjele odmah staviti u špajzu, nego su morale neko
vrijeme odležati, i to baš u koritu, pokrivene osobitom tkaninom, dok
se tajanstveni kemijski proces ne završi. Korito je služilo i za razne
druge svrhe u kućanstvu - ne mogu ih se svih sad ni sjetiti - a
pouzdano znam da su ga neki koristili čak i kao klopku za zečeve:
podbočili bi ga najednom kraju štapom, taj štap vezali špagom, a
ispod korita stavili list kupusa.

Korito je osobito važno postajalo kad bi bila svinjokolja, jer su se

u njega, na bijelo platno, slagale tek napravljene kobasice i kuleni.
Tada bi se pojavilo u dvorištu još jedno korito, golemo, načinjeno od
hrastova debla: u njemu se svinja šurila i čistila od dlake, prije nego
što se počne razrezivati. Tada bi se tek vidjelo kako je korito velika i
važna stvar.

Zato su ga pokušali i modernizirati. Kako su se, naime, prilike

poboljšavale, tako su i materijali pojeftinili, pa više nismo bili
osuđeni samo na drvo. Počeli su izrađivati korita od lima, a na kraju
čak i od plastike. Ali, to nekako nije išlo: gdje ima plastike, tamo
korita ne može biti, jer postoje i kupaonice. Tako su korita nestala.
Ali, nisu nestala sasvim, samo su otišla od nas i potražila bolje mjesto
za sebe.

A nije to neobično: u ono vrijeme kad je korita bilo mnogo, zimi

smo se u njima spuštali niz brijeg kao na sanjkama, a ljeti smo ih
nosili na rijeku i koristili kao čamac. I, mora biti da su se ona opet,
ovaj put po vlastitoj volji, pretvorila u vozila i otišla u susret nekome
tko će ih znati cijeniti više od nas. Povukla su se u planinska i otočna
sela gdje nema vodovoda ni kupaonice i gdje je sve kao nekad.
 BRITVA

Kad je Miroslav Krleža umro, onda se počelo govoriti i o njegovu

privatnom životu, koji je do tada bio dobro skriven od radoznalih
očiju. Novine su pravile razgovore s njegovim vozačem i kuharicom,
a i sa svakim drugim tko se češće kretao u piščevoj blizini. Tako smo
doznali da je Krleža imao i svojega brijača: taj je čovjek u određenim
razmacima dolazio u Leksikografski zavod, gdje je klasik bio direktor,
pa bi ga lijepo i glatko obrijao. Mnogi su se tada tome čudili, te su se
pitali radi li se tu o bizarnom hiru staroga čovjeka ili možda o nekom
osobitom dokazu Krležine glembajevštine.

A zapravo, stvar je bila sasvim logična: Krleža je bio čovjek iz

starih vremena, on se počeo brijati valjda još negdje oko 1905., pa je
zato bio navikao na brijanje britvom. A u isto vrijeme, bio je star, pa
su mu ruke zacijelo drhtale, a nije želio izaći pred stranke i suradnike
s ožiljcima na podbratku, ili, još gore, s krvlju na ovratniku.

Veliki je pisac, naime, dobro znao da je britva silno opasan

instrument, a u isto je vrijeme smatrao da od britve nikako ne smije
odustati, pa je zato posao povjerio profesionalcu. I, znao je što radi.

Danas ima ljudi koji i ne znaju kako je britva izgledala, pa da im

to na brzinu kažem. Imala je ona dva dijela, od kojih je jedan bila
drška - obično od kornjačevine ili volovskoga roga - s utorom u koji
je ulijegala oštrica. Ta oštrica bila je drugi i glavni dio: s gornje strane
bila je zadebljana, vrh joj je bio zaobljen, a na donjem kraju imala je
tanku izbočinu u koju je bi se smjestio brijačev mali prst. Za razliku
od noževa, britva nije imala nikakva federa, nego je oštrica stajala
slobodno, i zato je prilikom upotrebe trebalo spravu držati na osobit
način, tako da bude napola otvorena i da prsti koji drže za dršku
ujedno reguliraju položaj oštrice.

Najvažnije je od svega ipak to da je britva bila oštra kao sablja, a

takva je i morala biti, ako ste njome htjeli rezati sitne dlačice na
bradi. Njezina se oštrina, uostalom, i provjeravala tako što bi se
oštrim potezom prerezalo nekoliko dlaka na podlaktici. Ali, da bi se
do te oštrine došlo, trebalo je britvu brusiti: povremeno se ona nosila
oštraču, a svakodnevno se njezina britkost povećavala tako što se na
osobit način prevlačila preko širokog remena.

Sad je već valjda jasno zbog čega je britva bila opasna: trebalo ju
je čuvati daleko od dosega djece i trebalo je paziti kako se njome
rukuje. Najopakiji tipovi iz podzemlja nisu kao oružje nosili noževe,
nego britve (ono s onim skakavcima, na oprugu, bilo je više za
paradu i zastrašivanje), a Jack Rasparač radio je, kao što se znade,
isključivo britvom. Britva je bila toliko oštra da ju je čovjek s
nepovjerenjem gledao i onda kad nije bila u upotrebi.

Zbog te silne oštrine, nije ni brada mogla podnijeti svakodnevno

brijanje, jer bi britva učas sastrugala dobar sloj kože, pa kad bi se
čovjek sutradan pokušao brijati, bio bi krvav kao da su ga klali. Zbog
toga su se ljudi brijali u nekakvim razmacima, obično dvaput tjedno,
srijedom i subotom, a između toga su hodali sa strnjikom na
obrazima.
 Ako bi se brijali kod kuće, onda je to bila duga i složena
operacija, jer trebalo je najprije britvu naoštriti, a onda na lice
nanijeti sapunicu četkicom od svinjske dlake. Dobro je bilo imati
pred sobom lavor s vodom (tko je onda još imao kupaonicu!) u kojem
bi se britva povremena isprala, a važno je bilo i dobro svjetlo, pa se
brijanje - ako su vremenske prilike dopuštale - obavljalo na dvorištu,
pred zrcalom koje je visjelo na kvaki od prozora. I, koliko god da su
pomne bile pripreme, koliko god oprezna da je bila izvedba, često bi
se pojavila porezotina, pa je zato u kući svagda bilo stipse, koja je
služila za zaustavljanje krvi. Ukratko, brijanje je pomalo ličilo na
nekakvu manju operaciju što je čovjek sam na sebi obavlja.

Zato je neki i nisu obavljali, nego su odlazili u brijačnicu. Ondje

su ih brijali brijači, koji su bili specijalisti i koji su osim svoga zanata
još znali i svirati u tamburu ili barem lijepo govoriti o nogometu. U
brijačnici se, dakako, dugo čekalo, i zato je ona bila središte
društvenog života, pa se ondje bistrila politika i sklapali su se poslovi.
A u svemu tome važnu je ulogu igrala britva: uvijek je bila prisutna
svijest da je brijanje odgovoran posao, pa su ljudi - u blizini pogibelji
- i govorili i postupali opreznije i odgovornije. Osjećali su se kao
pravi muškarci, koji rade opasne stvari i koji znaju što je život.

Sve se promijenilo onda kad su se pojavili žileti, koji su u

masovniju uporabu došli istom sredinom dvadesetoga stoljeća. Uz
pomoć žileta ljudi su se počeli brijati kod kuće, i to manje-više bez
ikakve opasnosti: onaj uređaj u koji se žilet stavlja garantirao je i
nekakvu zaštitu, pa je stvar bila neizmjerno manje opasna nego kod
britve, ali i manje uzbudljiva.

Naravno, odmah su se pojavili ljudi koji su tvrdili da lice

obrijano žiletom nije ni sluga licu obrijanom britvom, jer da se prava
glatkoća postiže samo na starinski način. To je možda mislio i
Miroslav Krleža, ali to nije ništa vrijedilo: žileti su sve više
napredovali, pa su došle i generacije koje britvu nisu znale ni držati u
ruci.

A potpuni poraz britve nastupio je onda kad su došli električni

aparati za brijanje. Tu je sve lako i jednostavno, ne možete se
porezati ni da hoćete, a brijanje odjednom ispada nekakva šala, kao
pranje zuba. Uskoro će i žileti postati rijetkost kao i britva.

Ali, neko sjećanje na ono nekadašnje doba ipak je ostalo. Jer,

došlo je u modu da se lice ne brije po nekoliko dana: to je, navodno,
jako muževno. A to i jest krajnji domet muževnosti mnogih
današnjih muškaraca. Momci žele da se vjeruje kako ih u kupaonici
čeka britva, jer da i inače žive opasno i odgovorno. A ne čeka ih
britva, nego najobičniji električni aparat: kakvo im je brijanje, takav
im je i život.
 ČEŠALJ

Legendarni urednik i prevoditelj Zlatko Crnković na više je

mjesta zabilježio svoje susrete s ljudima iz svijeta književnosti. S
osobitim simpatijama piše on o Ephraimu Kishonu, koji je rado
dolazio u Zagreb i imao ovdje više dobrih znanaca. Tako Crnković
iznosi i jedno neobično zapažanje o popularnom piscu: priča on kako
je Kishonu bilo normalno da na javnome mjestu - recimo, u kavani
hotela “Esplanade” - izvadi češalj i stane uređivati frizuru. Crnković
to spominje s nešto čuđenja, ali samu tu piščevu naviku ne pokušava
objasniti. A meni se čini da je ona objašnjenje zaslužila, i da to
objašnjenje ne bi govorilo samo o Kishonu - koji je, uostalom, jednu
svoj knjigu naslovio Mein Kamm, tj. Moj češalj, aludirajući na
Hitlerov Mein Kampf - nego i o koječemu drugome, a osobito o češlju
i njegovu značenju.

Pri pokušaju da se objašnjenje dade, potrebno je krenuti od

očitoga: da bi se mogao tako češljati, Kishon je najprije morao imati
u džepu češalj. Postavlja se onda odmah pitanje zašto ga je imao, kad
nas iskustvo uči nečemu sasvim drugom: ni jedan muškarac već dugo
ne nosi češalj u džepu, pa kad biste na nekom velikom skupu
ponudili milijun onome tko pokaže češalj, mogli biste biti prilično
mirni, jer nitko se ne bi našao. A nije bilo mnogo drugačije ni prije
tridesetak godina, kad je Kishon gostovao u Hrvatskoj. Je li to, dakle,
bio nekakav piščev hir, ili se tu krije nekakva tajna?

Krije se tajna, dakako da se krije. Treba, naime, uzeti u obzir da

se Kishon formirao u jednoj sasvim drugoj epohi, kad je češalj značio
nešto posve drugo nego danas, pa je, dosljedno tome, i češljanje
imalo drugačiji smisao. U ta teška i sirotinjska vremena uređivanje
kose bilo je neka vrsta društvene obaveze i znak dobrih manira.

Jer, kosa je značila potencijalnu opasnost i zato se jako držalo do

njezine higijene. Bilo je tada ušiju i čovjek je stalno živio u strahu da
će ih negdje dobiti: u školi, u vojsci, na kolektivnim putovanjima,
svuda je i najmanji svrbež u vlasištu bio znak za uzbunu. Ne samo
zato što su uši prenosile tifus, nego još više zato što je bilo velika
sramota imati uši: nitko vas nije pitao je li insekt preskočio na vas u
prepunom kinu, nego je odmah zaključivao da se ne perete dovoljno i
da ste za tu nevolju sami krivi. Zato su djecu u domovima i u
ljetovalištima šišali do glave, a isto tako i vojnike, kao i dobrovoljce
na radnim akcijama. U školi se povremeno provodila kontrola, a u
popularnim novinskim prilozima naveliko se objašnjavalo što treba
učiniti da se doskoči ušima. A tu je opet najvažnije bilo redovito
češljanje, te su nas iz škole slali kući kad bismo bili čupavi ili
nepodšišani. Pa kad se u onoj pjesmi kaže: Na kraj sela čađava
mehana /Iz nje viri glava nećešljana, onda to znači da su mladići
koji u toj krčmi borave strašno zapušteni i opasni za okolinu.

Upravo zbog toga, češljevi su bili vrlo dostupni i zato

sveprisutni. Izrađivali su ih od kornjačevine, od kosti, od željeza i
aluminija, od drva, a onda i od svih plastičnih masa do kojih se
moglo doći. Prodavali su se u dućanima, ali isto tako i na vašarima, a
galantan — naime pokućarci - imali su ih u svojim nosalicama. A
budući da je češljeva bilo svuda, onda je svuda bilo i češljanja, i ljudi
su, kad ne bi imali pametnijega posla, izvadili iz džepa češalj,
namočili ga ispod pipe, pa se zatim lickali, i to na javnome mjestu.
Bilo je to toliko uobičajeno da su u slastičarnicama visjeli natpisi:
ZABRANJENO ČEŠLJANJE.
 Ali, nije higijena jedini razlog što su češljevi i češljanje bili tako
prošireni. Drugi razlog je moda. U to vrijeme, naime - u vrijeme kad
se Kishon formirao, a i dugo poslije toga — frizura je bila silno važan
signal nečije modne osviještenosti ili opet zaostalosti. Djelomično je
to bilo zato što u onoj sirotinji čovjek nije baš mogao tjerati modu u
odjevnoj sferi — jer sve je bilo skupo i teško se nabavljalo - ali je zato
mogao svoju kosu oblikovati onako kako to traže najnoviji trendovi.
A tu su postojale dvije temeljne tendencije: jedna koja je kosu
skraćivala, a druga koja ju je produživala.

Ona prva tendencija dolazila je, dakako, sa službenih mjesta i

tražila je da kosa bude prije svega uredna, što je značilo da treba biti
visoko podšišana oko ušiju, te da ne smije na tjemenu biti previše
duga, kako ne bi padala na oči i prljala se. Ta je tendencija zapravo
propagirala nekakav frizerski asketizam - i kod muškaraca i kod žena
- uz pretpostavku da na svijetu ima i važnijih stvari od frizure.

Ona druga tendencija tražila je da kosa bude oblikovana po

nekakvom uzoru. Ti su uzori pak najčešće bili strani i ticali su se
likova i pojava iz popularne kulture, a podrazumijevali su da frizura
mora biti prije svega lijepa. A da bi se mogla prikladno oblikovati,
morala je onda biti i nešto duža. I doista, bit će dovoljno ako
spomenem samo dva tipa frizure koje su tada bile popularne. Jedno
je tzv. tarzanica, dizajnirana prema poznatom filmskom liku, a
tražila je da kosa bude ravno podrezana otraga i bujna oko ušiju.
Drugo je kokotica, koju su popularizirali osobito pjevači rokenrola:
tu je kosa bila sa strane jako zalizana - u Americi gelom, kod nas
zašećerenom vodom - dok je na tjemenu ostajao bujan čuperak poput
pijetlove kreste. Na to je, da kažem uzgred, najviše nalikovala
Kishonova frizura.
 Bilo je tih frizura i inače, ali valjda je i ovo dovoljno da se
razumije što želim reći: za sve njih bio je potreban češalj i sve su
počivale na pretpostavci da je javna upotreba tog češlja pozitivna
stvar. Češljajući se pred drugima, čovjek se legitimirao kao modno i
higijenski ispravan pojedinac.

A onda je kosa izgubila svoje nekadašnje značenje. Nema više ni

ušiju, a nema ni pomodnih frizura, nego oko nas vrve što ćelavci, što
ljudi s kosom do stražnjice, ali nitko tome ne pridaje nikakvo
značenje. I, nitko se javno ne češlja.

Tako su izgubile moć i nekadašnje dosjetke. U ono se vrijeme,

naime, češalj nosio u stražnjem džepu hlača, pa se govorilo da se
valja čuvati tipova koji vas pitaju imate li češalj, a onda odmah
opipaju mjesto na kojem bi se on morao nalaziti.
 DŽEPNO ZRCALO

Kad sam ja bio mlad, mladići su služili vojsku. U vojsci bi dobili

uniformu, a njezin dio činila je i kapa sa zvijezdom. Zvijezda je bila
metalna, a na kapu se pričvršćivala uz pomoć vijka koji se zavrtao na
unutarnjoj strani kape. Na tom vijku nalazilo se ono zbog čega sve
ovo i govorim. Ondje je pisalo: IKOM. To je značilo ”Industrijska
kovnica Orešković Marko”, što će poslije postati “Industrijska
kovnica obojenih metala”. E, ali vojnici su taj akronim tumačili na
svoj način. Jedni su tvrdili da skraćenica znači Idem Kući Ovoga
Mjeseca. A drugi, pragmatičniji, dokazivali su da je to zapravo
podsjetnik o tome što sve vojnik treba da ima kad krene u grad
(noseći, dakako, na glavi onu kapu). Dakle: Igla, Konac, Ogledalo,
Maramica.

I doista, prije izlaska obavezno bi nas postrojili, pa bi

provjeravali imamo li sve gumbe, jesu li nam cipele čiste, kako su
nam vezane kravate, a napokon bi tražili i da pokažemo maramicu,
iglu i zrcalo. Menije bilo jasno Čemu služe igla i konac i čemu služi
maramica: ako treba nešto popraviti na odjeći, krojački će pribor
dobro doći, a nos se valjda ne može brisati rukavom. Ali, mučilo me
pitanje zašto moramo imati i zrcalo. Kako je JNA došla na to da od
nas traži da nosamo naokolo ogledala kao kakve namiguše, zašto je
smatrala da baš bez njih nikako ne možemo? Koja je to prilika u kojoj
će vojnik - nakon što je otišao na baklave, pogledao film i nalokao se
piva - izvaditi zrcalo pa se u njemu ogledati?
 Dakako, tada sam bio mlad i pun sebe, pa sam burno reagirao na
sve što mi se činilo apsurdno ili glupo. A da sam bio samo malo
prisebniji, da sam pažljivije gledao, bio bih već i tada shvatio ono što
danas znam. A znam to da je vojska naprosto preuzela tu priču sa
zrcalom iz društva kao cjeline. Još više, ona je zrcalo smatrala
osobitim civilizacijskim dostignućem, pa zato ni sama nije htjela
zaostati u njegovoj primjeni. Tjerajući vojnike da nose sa sobom
zrcalo, ona je zapravo radila onaj isti posao kao i onda kad je za te
iste vojnike organizirala analfabetske tečajeve.

Jer, zrcala su tada imali u džepovima i civili, i to masovno.

Svatko tko je držao do sebe, morao je ispuniti nekoliko uvjeta; još
određenije, da bi bio kulturan čovjek, morao je posjedovati nekoliko
predmeta. Prvo, morao je imati novčanik, a ne potezati novčanice po
džepovima; novčanik je morao izgledati kao kožni i morao je imati
pretinac za fotografije, jer bio je običaj nositi slike svojih milih i
dragih u buđelaru, na srcu. Onda, morao je takav čovjek imati u
džepu i perorez, jer ni bez njega nije njegova oprema bila kompletna.
Perorez je imao na sebi vadičep, imao je šilo, a oni skuplji i složeniji
imali su još i škarice i turpijicu. Pretpostavljalo se, naime, da čovjek,
krećući se po svijetu, dospijeva u svakakve neočekivane situacije, a tu
mu onda dobro dođe takvo univerzalno pomagalo poput peroreza. A
da se i ne govori o tome da je perorez imao i prilično dugu oštricu, pa
u našim uvjetima ne treba zanemariti ni njegovu obrambenu
funkciju. Napokon, trebalo je u džepu imati i žigice, ne samo za
paljenje cigareta, nego i zato da se jedna od tih žigica zašilji uz pomoć
onoga peroreza, te da se upotrijebi kao čačkalica, kako čovjeka ne bi
sramotio zeleni ostatak špinata između zuba. E, a za takvo čačkanje
trebalo se u nešto ogledati, i zato je tu bilo i zrcalo.

A trebalo ga je imati i iz drugih razloga. Jer, smatralo se tada da

našem izgledu prijete dvije vrste opasnosti. Jedno su bile one koje
dolaze iz okoliša, poput vjetra i kiše, pa onda tramvajske i željezničke
gužve, u kojoj je mogla postradati i odjeća i kosa. Drugo su bile
opasnosti koje dolaze od samog vlasnika zrcala: on je, recimo, mogao
nositi beretku, ili kakvu drugu kapu koja naliježe na tjeme, pa bi se
frizura kvarila čim se kapa skine. Osim toga, mogao je on biti
zabavljen nekim poslovima koji traže sagibanje ili nošenje stvari na
ramenu, a tu je frizura opet stradavala. A da se ne govori kako je bilo
kod mehaničara, i kod drugih majstora kojima su ruke neprestano
umazane uljem i mašću, pa je neminovno da nešto od toga dospije i
na lice. Zato je bilo potrebno povremeno kontrolirati svoj izgled pa
dovesti u red ono što se eventualno poremetilo. Tako je ispadalo da je
zrcalo kao nekakvo higijensko pomagalo, poput četkice za zube.

Ali, bilo je ono i civilizacijska legitimacija. Jer oni koji su već

imali stanovitog iskustva i s kulturom i s održavanjem vlastitog
izgleda, vodili bi računa da se zrcalom služe diskretno, po
mogućnosti podalje od očiju drugih ljudi. Oni drugi, koji su istom
prispjeli u grad i tek počeli uviđati što građanina čini građaninom (a
takvih je bilo silno mnogo) žurili su se da istaknu kako su dobro
razumjeli što se od njih očekuje i kako su ovladali prikladnim
vještinama. Zato ste ih mogli vidjeti kako u predvorju kina vade
ogledalce, pa se u njemu gledaju, te namještaju kosu, ili čak i
istiskuju bubuljice.

A proizvođači zrcala vodili su računa o takvim potrošačima, pa

su se nastojali prilagoditi njihovu ukusu. Zato su izrađivali ogledala
koja su bila duga otprilike deset centimetara, a široka pet ili šest, da
stanu u džep, a na njihovu poleđinu stavljali su nekakvu prigodnu
dekoraciju: sliku nogometne momčadi, sliku filmske zvijezde, ili dva
crvena srca oko kojih je pisalo: SRCE MOJE I TVOJE U LJUBAVI
STOJE. A osobit štos bila su zrcala koja nisu ni imala poleđinu, nego
su reflektirala s obje strane, a neka su još imala i mali žičani dodatak,
da se mogu nasloniti ili negdje objesiti, pa da se vlasnik može pred
njima brijati.

Dakako, služila su ta zrcala za različite svrhe, pa i za one za koje

izvorno nisu predviđena. Recimo, kad je bilo sunčano vrijeme,
momci bi izvadili ta zrcala pa bi na šetalištu svijetlili djevojkama u
oči, to jest špiglirali, a za mnoge od njih bio je to jedini način da s
djevojkama stupe u ikakav kontakt.

A onda su zrcala nestala, nitko ih više ne nosi u džepu. Po tome

se vidi da ljudi danas sasvim drugačije shvaćaju i svoj vlastiti izgled, i
pristojno ophođenje, a i kulturu uopće. Zrcala danas imaju u svojim
torbicama samo žene, ali neka se nijedan momak ne zavarava da će
ga koja od njih špiglirati i tako staviti na znanje da je za njega
zainteresirana.
 HALTERI

Hoćete li vi meni vjerovati da se u našim novinama nekada

vodila polemika o halterima? Bilo je to još u socijalizmu, u jednom
od razdoblja liberalizacije, a spor je trajao kratko i vodio se u nekom
listu koji je bio specijaliziran za lakše sadržaje. Ali, polemiku je
pokrenuo ozbiljan i ugledan autor, napisavši da su sa stanovišta
erotike one hulahopke — koje su upravo nekako u to vrijeme
zavladale - čisti užas, a da su halteri daleko privlačniji. A drugi autori
- koliko se mogu sjetiti, bile su to uglavnom autorice - odbacivali su
to mišljenje tvrdeći kako su hulahopke praktičnije, a k tome
oslobađaju ženu uloge seksualnog objekta.

I sad, ne pričam vam ja to zato što bih mislio da je polemika bila

silno važna, niti zato što bih. se želio upuštati u pitanja povijesti naše
popularne kulture, nego zato što mi je pomalo žao tih autora i
autorica. Jer, neki su od njih u toj prilici napisali i odlične tekstove,
ali te tekstove danas više ne mogu uvrstiti u knjigu i ponuditi ih
suvremenom čitatelju. Razlog je jednostavan: malo tko još ima i
pojma što su to halteri.

Točnije, ljudi uglavnom načelno znaju o čemu se radi, jer su

gledali stare filmove u kojima se erotika zasniva upravo na
pokazivanju haltera; spomenut ću samo onaj čuveni s Marlene
Dietrich, pod naslovom Plavi anđeo. Ali, s halterima naši
suvremenici jedva da imaju kakva neposrednog iskustva, pa bi im i
rasprava o njima djelovala posve apstraktno. A halteri su nekad bili
neizostavan dio garderobe, i to ne samo ženske, nego i muške.
 Počet ću od ženskih. Sastojali su se halteri od pojasa širokog
otprilike trideset centimetara, koji se na osobit način pričvršćivao
oko struka. Na tom su pojasu pak visjele četiri gumice, duge otprilike
pedalj i široke jedan palac. Na njihovu kraju nalazio se osobit
mehanizam koji se zvao žabica: sastojao se od gumene pločice koja je
na prednjem kraju bila sužena i imala izbočinu u obliku malog
gumba. Na tu je pločicu bio pričvršćen dio od kromirane žice, koji je
oblikom slijedio samu pločicu. I, eto ti zgode: između pločice i
žicanog dijela stavio bi se kraj čarape, pa bi se onda prikvačio na onaj
izbočeni dio. I, budući da se čarapa tako prihvaćala sprijeda i straga,
ona je lijepo stajala na gornjem dijelu bedra.

Nije tada bilo ovih današnjih samostojećih čarapa, a ni inače se

na čarape nije stavljala guma, nego ih je trebalo nekako pridržavati.
Zato su haltere nosila i djeca, s tim što je onaj mehanizam zvan
žabica bio pričvršćen na hlače ili na neki drugi dio odjeće. No, haltere
su nosili i muškarci, a oni su tek bili pravo čudo: danas ih još možete
vidjeti samo u onim starim komedijama gdje se dogodi da Cary Grant
ili takav neki frajer ostane samo u donjem rublju. Jer, i tu je postojao
isti onaj mehanizam, samo što se on nije nosio oko struka, nego
mnogo niže, budući da su muške čarape kraće. Zato se ispod koljena
stavljala omča od tankoga remena koja se zakopčavala pređicom, a s
nje je opet visjela gumica i na njoj žabica. Za razliku od ženskih,
muški su halteri pridržavali čarapu samo na jednom mjestu.

A razlog je možda u tome što je tada bilo i drugih takvih

pomagala, pa je trebalo paziti da se s time ne pretjera. Recimo,
postojale su gumice koje su pridržavale rukave od košulje: bilo je
muškaraca koji su imali debeo vrat, a razmjerno kratke ruke, pa su
im zato rukavi na košulji bili uvijek predugi, a to se onda rješavalo
tako što su se iznad lakata nosile osobite trake, koje su pridržavale
rukave na određenoj visini, da ne bi previše izvirivali ispod sakoa.
Bili su vrlo nalik na tzv. štrumfpante, naime trake koje su na isti
način pridržavale čarape.

Onda, bilo je i nešto što je pridržavalo gaće, a zvalo se svitnjak.

Tada ljudi zbog nečega nisu voljeli gaće s gumom, ne zna se da li iz
zdravstvenih razloga, ili zato što je izrada konfekcije bila još
nesavršena. U svakom slučaju, svake su gaće imale na gornjem dijelu
posebnu vodilicu u koju bi se uvukao taj svitnjak i onda vezivao s
prednje strane.

A ni to još nije bilo sve, jer trebalo je na isti način pridržavati i

hlače. Tome je služio pojas, koji postoji i danas, ali i tregeri, koji su
sad već sasvim rijetki. Tregeri - točnije, hozntregeri - bili su gumeni,
a prikopčavali su se na hlače gumbima, sprijeda na dva mjesta, a
otraga samo najednom. Nisu ih nosili samo trbušasti ljudi, kao što bi
neki nevježa mogao pomisliti, nego svi, a osiguravali su slobodu
kretanja. Koliko su bili česti i uobičajeni, može posvjedočiti i
pjesmica što ju je u nekoj prilici kad se društvo zabavljalo
sastavljanjem doskočica, sročio jedan veliki hrvatski pjesnik. Išla je
ovako:

Prenuo se u čas pozan

neurotik jedan grozan,
kriknuv: Baš sam malerozan,
puknuo mi treger hozan.
 Ukratko, sve što je tada na našoj odjeći služilo tome da nešto
učvrsti i pridrži bilo je solidno i trajno. I, nikad niste mogli čuti da se
netko žali na sva ta pomagala, jer ona su čovjeku davala sigurnost:
kao da naša odjeća - pa i naša osobnost - nekako teži da se razleti na
komadiće, halteri, svitnjaci i tregeri služili su tome da nas osiguraju
kao obruči bačvu. I nije onda čudno što su žene branile hulahopke,
jer one toj svrsi pridonose još i bolje nego halteri.

Ali, inače su ta pomagala počela pomalo nestajati. Konfekcija je

uznapredovala, došli su novi materijali, a i novi, praktični izumi koji
su učinili odjeću udobnijom i sigurnijom. Samo, neće biti bez vraga
ni to što se upravo kad se to dogodilo - kad su, da kažemo
pojednostavljeno, nestali halteri — počelo govoriti o fluidnom
subjektu, o disocijaciji individuuma, o slabom subjektu i o drugim
strahotama. I kako onda da čovjek ne pomisli kako smo se raspali
zato što nas više ne drže na okupu halteri, svitnjaci i tregeri?
 MUHOLOVKA

Sjećate li se kako započinje genijalni Hašekov roman o dobrom

vojniku Švejku? Započinje tako što vlasnik krčme u koju Švejk zalazi
bude uhićen zato što je javno rekao da su cara - odnosno njegovu
sliku - zasrale muhe. Naravno, pisac je tu htio naglasiti razliku
između uzvišenog i običnog, raskorak između državne patetike i
svakodnevnoga života, ali ja tu epizodu ne spominjem ovdje zbog
toga. Spominjem je zbog muha. Jer, taj lokal u koji je Švejk zalazio
bio je jedna sasvim pristojna praška krčma u kojoj su se okupljali
decentni pivopije, a ne makar kakav ološ. A ipak, očito je u tom
lokalu bilo mnogo muha i očito je da se od njih nije moglo obraniti
ništa, pa čak ni sama careva slika. A možete li to zamisliti danas?
Možete li zamisliti da po kafiću u koji zalazite zuje muhe i da vam
sjedaju na nos ili na rub šalice? Naravno da ne možete, jer danas je
drugo vrijeme.

Prije je, naime, muha bilo više i ljudi su bili naviknuti na suživot
s njima. Nije ih, naravno, bilo samo po kavanama, nego i po
privatnim kućama, po tramvajima, po parkovima, i uopće, svuda gdje
bi čovjek mogao zaci. Tada su po gradovima još postojale konjske
zaprege, po predgrađima su ljudi držali kokoši, čak i svinje, bilo je
gnojnica i zahoda u dvorištu, a sve je to onda privlačilo muhe. I, s
muhama se trebalo nekako boriti.

A nije tada još bilo sprejeva, ni onih čudesa što se utaknu u

struju pa pomalo isparavaju sredstvo protiv insekata. Borba protiv
muha (a i protiv druge gamadi) bila je fizička, prsa o prsa. I, tu su
onda postojala različita sredstva, a među njima je najpopularnije - a
u nekom smislu i najučinkovitije - bila muholovka. Ona je bila vrlo
domišljat izum, pa ću je ovdje i opisati, premda ne vjerujem da bi se
još ikad mogla vratiti u upotrebu, ne zato što sad ima i boljih
sredstava, nego zato što bi se svakako gadila današnjim finim
nosovima.

Jer, evo kako je to izgledalo. U dućanu biste kupili valjčić dug

otprilike deset centimetara i promjera otprilike tri centimetra,
načinjen od kartona i s nekakvom natpisima svuda naokolo. Kad
biste došli kući, stavili biste tu primitivnu napravu u upotrebu: na
osobit način biste zarežali onaj valjčić, i tu bi se pojavila traka širine
osam ili devet centimetara i duljine otprilike pola metra ili malo više.
Onaj kraj koji biste izvukli iz tuljca imao je na sebi i nekakvu kuku ili
nešto slično, i uz njezinu pomoć mogao se objesiti na strop sobe,
obično na luster ili tik uz njega. Valjčić u kojem je traka prije bila
služio bi tada kao uteg, pa bi zbog njega traka visjela ravno i ne bi se
uvijala. I, sad dolazi ono najvažnije: traka je bila ljepljiva, a možda je
taj namaz sadržavao i nešto što privlači muhe. U svakom slučaju, vrlo
brzo bi se traka napunila muhama koje su pohrlile za hranom i ostale
ondje zalijepljene. Neko bi vrijeme očajno zujale, a onda bi se posve
umirile. I to njihovo umiranje i traka prepuna njihovih crnih lešina
bili su odvratni, ali mi smo sve to mirno podnosili, jer smo znali da
smo na taj način - barem na neko vrijeme - doskočili muhama i
riješili se napasti.

Jer, nisu muholovke bile sve što smo imali. Imali smo, recimo,
specijalne mrežice za prozore i za vrata, koje su omogućavale da se
prostorije zrače, a da muhe ipak ne uđu u njih. Imali smo, osim toga,
i nekakve pumpice koje su istiskivale oblačiće bijeloga praha, premda
bi se ubrzo pokazalo da taj prah više truje nas, nego što bi ikako
štetio muhama. Imali smo, napokon, i razna priručna sredstva: muhe
je bilo moguće ubijati presavijenim novinama, a mogle su se na
tržnici kupiti i osobite mlatilice koje su se sastojale od kratka štapa
na koji je bila jednom krajem pričvršćena savitljiva pločica, a time su
se muhe mogle prilično lijepo tamaniti.

Ali, suživot s muhama ostavio je i na nama trag: koliko god da

smo znali da one prenose različite bolesti, koliko god da su bile i
gadljive — osobito one zelenkaste i plavkaste — mi ipak od njih
nismo zazirali onoliko koliko zaziru današnji ljudi. Lovili smo ih, na
primjer, rukama, i postojali su zahvati koji su u tome bili posebno
efikasni. 'Osobito su djeca bila vješta i znala su prirediti natjecanja u
lovu na muhe. A napokon, našli smo tada i načina da muhe nekako
iskoristimo: iskustvo je pokazalo da njih rado jede sitna bijela riba,
pa smo zato skupljali muhe u kutiju od žigica, a onda ih naticali na
udice i nudili kao mamac kesegama i sabljarima.

I, nekako se držalo da je čovjek prestao biti dijete tek onda kad

mu se muhe počnu gaditi i kad ih prestane hvatati rukama. A u
slučaju moje generacije to se pokazalo i sasvim dramatično: kako
smo mi odrastali, tako su i muhe počele nestajati. Je li u pitanju to
što se hrana sad drži gotovo isključivo u hladnjacima, ili je posrijedi
to što više nema domaćih životinja u našoj blizini, ili je porasla opća
razina higijene, tek muhe su pomalo stale iščezavati. Danas su one
prije iznimka nego normalna pojava, a tko u lokalu ugleda muhu, taj
iz lokala bježi glavom bez obzira.

A meni se nekako čini da taj nestanak muha ima i neko

dalekosežno značenje. Jer, upravo u ono vrijeme kad su muhe počele
nestajati - a s njima i muholovke i ostala sredstva za borbu protiv
njih - počelo je rasti jedno drugo zlo našega doba: alergije. Koji je
pravi uzrok toj pojavi (a kažu da od alergija danas pati više od trećine
stanovništva), mišljenja se razlikuju, ali postoje sasvim ozbiljni
znanstvenici koji tvrde da je uzrok alergijama prevelika higijena. Naš
organizam jednostavno više nije naviknut na izazove, pa diže paniku
na najmanju sitnicu, a ta se panika onda očituje kao alergija. Pa se
čovjek pita: zar nije bilo bolje podnositi muhe? Od njih se barem ne
kašlje, ne kiše i ne pada u anafilaktički šok.

Ili je možda posrijedi nešto posve drugo, veće i opasnije? Možda

je to s muhama i sasvim sudbonosan znak? Jer, treba se sjetiti da
Nečastivoga ponekad zovu Gospodarem muha. A što ako je taj
gospodar u jednom času zaključio kako mu se to s muhama zapravo
ne isplati jer je dugotrajno i mukotrpno, a ljudi izmišljaju kojekakve
muholovke. Što ako je Nečastivi sad postao Gospodar virusa, i ako su
sve ove side i ebole njegovo djelo? Ispada da ćemo mi za muhama još
i zažaliti!
 MONOGRAM

Dugo mi je trebalo dok nisam počeo Shakespeareova Otela čitati

onako kako jedino ima smisla, naime kao priču o čovjeku koji uviđa
svoje slabosti, ali se nije kadar protiv njih boriti, pa rnu tako vlastita
narav postane sudbina. Dugo mi je, kažem, trebalo, jer uvijek mi je
nešto odvlačilo pažnju. Još određenije, redovito bih se zapleo oko
Dezdemonina rupca. Taj rubac ima u drami važno mjesto, jer on je
tobožnji dokaz Dezdemonine nevjere, ali meni on nije bio zanimljiv
po svojoj dramaturškoj funkciji, nego sam po sebi. Pitao sam se,
naime, kako je rupčić mogao izgledati, jer o njemu pjesnik kaže tek
toliko da je izvezen jagodama. A najviše od svega zanimalo me je li na
sebi imao monogram i kako je taj monogram glasio.

Jer, Dezdemona je, dakako, fina gospođa, a još i u vrijeme kad

sam seja počinjao snalaziti u društvu, fine gospođe prepoznavale su
se upravo po tome što su nosile maramice s monogramima. Kad bi
brisale naočale, kad bi plakale na pogrebu, kad bi nekome mahale na
rastanku, uvijek su vadile te čipkaste maramice s kitnjastim
monogramima. A što je osobito važno, te maramice bile su samo
izvanjski i najvidljiviji znak jedne pojave koja je inače imala mnogo
širi domet i mnogo dublje značenje. Monogrami su se, naime, javljali
i drugdje i ja sam postupno postao svjestan ne samo da ih ima
mnogo, nego i da su vrlo stari. Čak sam stvorio i neko svoje
objašnjenje za njih.

Pretpostavio sam da je sve počelo još u starome Rimu, ali da se

dobro može pratiti od srednjega vijeka, kad su plemići imali svoje
grbove, a na grbovima gesla na latinskome. Sve je to, dakako, bilo
stilizirano, javljale su se ondje krune, lavovi, jeleni i grifoni, a gesla
su ponegdje bila svedena na skraćenice. Ali, slova općenito igrala su
sve važniju ulogu, pa su se onda u grbu pojavljivali inicijali dotičnoga
uglednika, ili prvo slovo imena njegova najpoznatijeg imanja, ili već
nešto slično. Tako je, vjerujem, otkriven semantički potencijal
početnih slova i tako se počela uspostavljati njihova društvena uloga.
Jednostavno rečeno, grb je mogao koristiti samo onaj tko ga je imao;
ali monogram je mogao uzeti i svatko drugi. Jer, monogram nije bio
povezan uz plemićku titulu, a svejedno je svjedočio o bogatstvu i
moći. I, tako mu je put bio širom otvoren.

Monograme su, dakle, prihvatili i građani, pa su ih stali obilato,

često i neumjereno koristiti. Stavljali su ih na pročelja svojih kuća
(obično na nadvraće ili negdje na zabat), davali su ga ispisati na vrata
svojih kočija i zlatnim nitima izvesti na odjeću svoje posluge. A kako
je građanski sloj sve više jačao, tako je i tih monograma bilo sve više i
bilo je sve više mjesta na kojima su se oni javljali. Osim što su,
naravno, i sami po sebi bivali sve kitnjastiji i sve kompliciraniji.

A napokon, kad je došlo 20. stoljeće - kad se demokratiziralo baš

sve, pa i simboli - monograme smo prihvatili i mi, to jest običan puk.
A pri tome nismo vodili mnogo računa ni koliko se to nama pristoji
činiti, ni kakva je estetska vrijednost naših monograma. Kad bi
čovjek gledao etimologiju, morao bi zaključiti da se monogram
sastoji od jednoga slova; ali, mi se na to nismo obazirali, nego smo
rabili inicijale svoga imena i prezimena, i to gdje smo god mogli. Pri
tome su monogrami u našem svijetu imali dvije temeljne uloge.

Jedna je bila izrazito praktična: monogram je služio tome da se

po njemu znade kako neka stvar pripada nama i kako je nitko drugi
ne može uzeti ili upotrijebiti. Kad bi, recimo, djeca putovala na
ljetovanje, onda bi im majke na čarape, na kape, na majice i na jakne
vezle monograme, da u onoj općoj sirotinjskoj gunguli ne bi došlo do
kakvih nesporazuma. Isprva su ti monogrami bili na kakvu
neupadljivom mjestu, s unutrašnje strane odjevnog predmeta, da bi
se tek u kriznoj situaciji čovjek mogao na njih pozvati. Poslije se,
međutim, pokazalo da je možda bolje da se monogram i izdaleka vidi,
pa tako potencijalni uzurpator neće ni doći na ideju da pokuša
otuđiti dotični predmet. A kad je već bio na vidljivom mjestu,
monogram je onda morao zadovoljavati i neke estetske standarde, pa
se pazilo da lijepo izgleda i da slova budu barem malo stilizirana. A to
je već prijelazni stupanj prema drugoj funkciji monograma, a ona je
estetska.

I doista, monogrami su se tada pojavljivali i na predmetima za

koje nije postojala nikakva opasnost da ih tko ukrade, pa su, dakle,
imali posve ukrasnu funkciju. Još više, oni su koji put imali ulogu
skrivenog obiteljskog blaga koje nije namijenjeno svačijim očima.
Jedino se time može objasniti činjenica da su monogrami bili
obvezni na posteljini: na jastučnicama, a osobito na plahtama, bili su
velikim slovima izvezeni inicijali. Bili su to uvijek inicijali žene, a
nikad inicijali muža, i to zato što je posteljinu žena donosila u miraz.
Ali, te inicijale, taj monogram, viđali su samo njih dvoje kad bi legli
spavati, a ni tada im vjerojatno nije baš bilo do neke heraldike. Ipak,
držalo se da se bez toga ne može. Ili je glavna funkcija toga
monograma bila u tome da bude uočen na svadbi, gdje se između
ostaloga pokazivala i mladenkina dota? Bilo kako bilo, on svakako
jest bio izraz identiteta i dokaz o njemu.

Ništa o tome ne svjedoči tako dobro kao okolnost da se

monogram - baš kod nas, običnih ljudi - s vremenom pretvorio u
nakit. Jer, bolje stojeći muškarci nosili su teško zlatno prstenje, na
kojemu je - obično na crnoj podlozi, ispisan kitnjastim bijelim
slovima - stajao njihov monogram. Isto se tako monogram katkada
nosio i na lančiću oko vrata, kao da se vlasnik boji da bi ga tko mogao
ukrasti.

Ukratko, ljudi su tada držali do toga da jasno stave na znanje tko

su i što su, a da njihov status bude vidljiv na prvi pogled. Nisu, dakle,
monograme imale samo fine gospođe na svojim maramicama - poput
Dezdemone - nego smo ih imali svi. A meni se čini da je to bio lijep i
dirljiv običaj, možda baš stoga što je bio tako naivan i kičast. I zato
mi je često žao što je s vremenom sve to nestalo, pa se zbog toga
grizem kao Otelo zbog one maramice.
 FILM

Priznajte i sami, kad ste posljednji put vidjeli film? Pazite, ne

pitam vas ja kad ste bili u kinu i gledali ono što se ondje prikazuje,
nego vas pitam kad ste vidjeli celuloidnu traku perforiranu s obje
strane i podijeljenu na kvadratiće. To je sigurno bilo davno, je li
tako? A slično je i kod mene. Film je naprosto nestao iz našega
života, a da se s njim nismo ljudski ni oprostili.

A prije smo bili često s njim u kontaktu. Kad nam je krenulo

nabolje - a bilo je to baš nekako u doba moga djetinjstva - počele su
obitelji nabavljati fotoaparate. Do tada je snimanje bilo pomalo
tajanstven proces kojim su se bavili samo profesionalci, pa smo tada
malo i znali o fotografskoj tehnologiji. A kad smo nabavili fotoaparat,
odjednom smo se zbližili s takvim pojmovima kao što su: otvor
blende, ekspozicija, autoknips, razvijao, fiksir i sličnima. I, postalo
nam je normalno da imamo posla s filmskom trakom, bez koje aparat
nije ništa ni vrijedio.

Film se isprva kupovao u specijaliziranim dućanima koji su bili

razmjerno rijetki, a poslije - kako je kamera bivalo sve više - pomalo
je osvajao prostor, pa ga je na kraju bilo na svakom kiosku. Isto tako,
u prvo vrijeme on se u aparat ulagao u mračnoj komori, pa je čak koji
put trebalo ići kod fotografa da on to obavi, a poslije smo to radili
sami, jer je bilo jednostavnije. Kupili bismo četvrtastu kartonsku
kutijicu u kojoj se nalazila druga kutijica, samo valjkasta i plastična,
a u njoj je bio kolut s filmom. Rim je onda trebalo na osobit način
staviti u aparat, pazeći da zupci transmisije ulegnu u perforaciju na
traci. Ako se to ne bi dobro obavilo, slike su išle jedne preko drugih i
tako bi se upropastio cijeli film, a on je imao i do 36 snimaka. Sve je
to tražilo strpljivost i vještinu, ali mi smo na to rado pristajali, jer
nam je fotografiranje pribavljalo mnogo zadovoljstva.

To zadovoljstvo opet nije dolazilo isključivo odatle što bismo

željeli sačuvati uspomene, ili što bismo uživali gledajući vlastitu facu
na snimci. Važnije je bilo to što nam je fotografiranje - i potom
razgledanje fotografija, koje su se nosile na izradu pravome majstoru
- pružalo osjećaj da sudjelujemo u blagodatima modernoga svijeta.
Taj naš dojam imao je različita lica i različite uzroke.

Ponajprije, fotografiranje je imalo prizvuk luksuza. Jer, mi smo

odgojeni u vremenima kad je snimanje bilo skupo i kad se zato
obavljalo rijetko i s mjerom. Slikali smo se za razne dokumente,
prilikom jako važnih događaja u životu (osobito prilikom vjenčanja),
a onda i za uspomenu, gdje bi svakih nekoliko godina obitelj odlazila
na skupno fotografiranje. A sad smo odjednom mogli snimati koliko
smo htjeli i što smo htjeli. Ne treba ni govoriti kakva je raskoš bio
film u boji. I dalje to nije bilo jeftino, ali smo sebi to mogli dopustiti,
pa smo tako snimali čak i krajolike.

To smo pak činili zato što smo vrlo brzo doznali kako postoji i
umjetnička fotografija. A to nas je očaralo: ne moraš znati crtati, ne
treba ti ni platno ni štafelaj, treba samo da nađeš prikladan motiv, da
pogodiš otvor blende i ekspoziciju, i eto ti umjetnosti. A da i ne
govorimo koliko smo zavidjeli onim tipovima što su snimali ženske
aktove i onda to objavljivali u časopisima za kulturu i umjetnost. Isto
nam se tako činila privlačnom i pustolovnom i profesija
fotoreportera, osobito onih sportskih, koji su iza gola vrebali
uzbudljive trenutke. Najbolji je dokaz tome što smo s vremenom svi
prihvatili modu onih prsluka s milijun džepova, a tu modu uveli su
upravo fotoreporteri, koji su u tim džepovima držali kolute filma.

Ali, najvažnije je od svega ipak to što je film imao u sebi nešto

tajanstveno. Premda su nam - čak i u školi - objasnili princip na
kojem radi fotografski aparat, nama je ipak činjenica da se jednim
pritiskom na gumb može nešto zaustaviti u vremenu i dalje djelovala
kao čista čarolija. Zato nam je kao čarolija djelovalo i sve u vezi s
filmom i snimanjem, pogotovo onda kad smo doznali da je i ono što
gledamo u kinu snimljeno na traci koja gotovo da se i ne razlikuje od
one koju mi - s mukom i isplazivši jezik - stavljamo u svoj aparat. S
velikim smo respektom promatrali operatera kako uvlači traku u
projektor i činilo nam se da od toga nema većeg tehničkog čuda, pa
su nam čak bile zanimljive i drvene kutije u kojima su koluti filmske
trake stizali u kino.

Zato smo bili tvrdo uvjereni da je taj celuloid jedan od

najvažnijih izuma što ih je čovječanstvo stvorilo, i činilo nam se da je
zato vječan. I, bilo nam je logično što film silno utječe na razne
aspekte života. Eto, uzmimo samo filmsku umjetnost: njezino je ime
metaforično, jer ona se zove po traci na kojoj se snima. Čak je i
disciplina koja proučava tu umjetnost - filmologija, koju je kod nas
utemeljio Ante Peterlić - dobila ime na isti način, pa se pitam neće li
to ime trebati mijenjati sad, kad se filmovi više ne snimaju na
filmsku traku.

Jer, kao što i sami znate, ono što filmska kamera uhvati, sada ide
ravno na hard disk, pa se slika može odmah vidjeti i njome se može
na razne načine manipulirati. A filmovi ne stižu više u kina u
drvenim kutijama, jer i nisu filmovi, nego diskovi. Ali, što je još
važnije, ni mi sami nemamo s filmskom trakom više nikakva dodira.
Jer, i u našem fotoaparatu (ili mobitelu) slika se pohranjuje na
elektronski način, a to je neizmjerno jeftinije, praktički besplatno. Iz
toga pak slijedi da sad snimamo mnogo češće, ali i lakomislenije.
Slike možemo i sami izraditi kod kuće na printeru, ali to obično ne
učinimo, kao što često i ne pogledamo onu masu snimaka što smo ih
napravili uzgred i tek toliko, iz štosa.

Naravno, te su slike tehnički kvalitetnije nego one prije, ali zato

ne znače ništa. Nema u njima ni luksuza, ni tajanstva. Zato mi, koji
pamtimo filmsku traku, ponekad za njom žalimo, jer žalimo za onim
stanjem u kojem je ona bila dragocjena, pa nas je silila da je pametno
upotrijebimo. Ali, gotovo je, ta su vremena prošla, možemo se slikati.
 TRANZISTOR

Nedavno sam u kratkom razmaku imao dva zanimljiva

doživljaja, a u oba slučaja središnju je ulogu igrao tranzistorski radio-
aparat, ili, kako smo ga nekada familijarno zvali, tranzistor.

Najprije sam bio pozvan u posjet kod neke mlade obitelji koja se
bila istom uselila u novi stan, i ondje sam na vidljivom mjestu, na
polici s knjigama, ugledao tranzistorski radio. Bio je posve isti kao
oni koje sam pamtio s početka šezdesetih godina, pa je, dakle, morao
i potjecati iz toga vremena. Bio je masivan, nalik na nekakav koferčić,
pa je imao čak i prikladnu ručku za koju je trebalo uhvatiti kad se
čovjek šeće naokolo i sluša glazbu i vijesti. Imao je, osim toga, i
okruglu skalu koja je djelovala kao da pripada kakvome silno
kompliciranom uređaju, a imao je i platneni dio ispod kojega se
nazirao zvučnik. Nisam svoje domaćine ništa pitao o tom aparatu, jer
slabo se poznajemo, a i zadržao sam se kratko, ali nisam nikako
mogao skinuti oči s tranzistora i poslije bih ga se često opet sjetio.

Prošlo je potom neko vrijeme, a onda se tranzistorski radio

pojavio u razgovoru što sam ga vodio s jednim prijateljem. On ima
staru tetu u domu za umirovljenike, teti su oči oslabile, pa niti može
čitati, niti gledati televiziju; i, naravno, tu se radio pojavio kao
spasonosno rješenje. Nećak je krenuo po dućanima da nađe za tetu
prikladan tranzistor: da ne bude prevelik, da hvata lokalne stanice i
da ima slušalice, kako ne bi smetao susjedima. I, tu se pokazalo da
nabavka takvoga uređaja nipošto nije neki jednostavan zadatak:
ispalo je, naime, da tranzistora više nigdje nema. Prijatelj je obilazio
dućane i svuda je doživljavao isto: nudili su mu sve ove suvremene
uređaje na kojima se danas može slušati radio - tablete, ajpode,
ajfone, čak i mobitele — a nitko nije imao ono što je njemu trebalo:
običan, jednostavan tranzistorski radio. Napokon ga je ipak našao, a
u prodavaonici su bili prema njemu osobito ljubazni jer je prvi nakon
tko zna koliko vremena tražio tranzistor i jer ih je oslobodio jedne
nepotrebne stvari koja se samo vuče po skladištu.

Naravno, kad sam čuo tu priču, odmah sam se sjetio one mlade
obitelji i onoga radio-aparata na njihovoj polici s knjigama i postalo
mi je jasno da ta dva moja slučajna doživljaja zapravo slikovito
opisuju cijelu jednu povijesnu epohu. Moglo bi se reći da su prije
otprilike pedeset godina tranzistori ušli u naš život na velika vrata, da
su potom njime suvereno vladali nekoliko desetljeća, a da su onda
tiho nestali, ili se pretvorili u ukrasne predmete. Pa sam se pitao
kakva je to epoha bila i što su nama ti tranzistori značili.

I, došao sam do sasvim jednostavnog odgovora: oni su nam

svagda bili svjedočanstvo da živimo u sjajnom vremenu, a da će
budućnost biti još i bolja. Jer, bilo je nečega fantastičnog u tome da
čovjek može hodati ulicom i slušati radio: mi smo u teoriji znali da
radio-valovi dolaze do nas kroz eter, ali smo svejedno negdje u
pozadini očekivali da između emitenta i prijamnika postoji fizička
veza; ta veza bila je utičnica u koju se običan radio ukopčavao. A sad
je te veze odjednom nestalo i mi smo gotovo mogli opipati taj eter
koji je, eto, bio svuda oko nas. I, naravno, bili smo spremni vjerovati
da kroz eter putuje i štošta drugo i nadali smo se da nas u tom
pogledu čekaju još svakakva ugodna iznenađenja. Tranzistor je,
ukratko, bio veće čudo i od same televizije.
 Zato smo tako zdušno prigrlili tranzistorske aparate, jer, oni su
otvarali neslućene mogućnosti. Odjednom se pokazalo da se, na
primjer, kad gimnazijski razred ode na izlet u obližnju šumu, ondje
može plesati na travi, jer je netko došao na sretnu ideju da ponese
tranzistor. Pokazalo se da se na stadionu, dok čovjek prati nogometu
utakmicu, mogu doznati rezultati drugih utakmica koje se igraju u
isto vrijeme, jer bi vlasnik tranzistora izvikivao novosti i cijela bi
tribina onda reagirala pljeskom ili zviždukom. Pokazalo se, napokon,
da je tranzistor odličan drug u samoći i efikasan melem za ljubavnu
ili koju drugu tugu. Nemojte se smijati, ali meni se danas čini da je
postojalo razdoblje kad su s tranzistora dopirale samo dobre stvari, i
u pogledu glazbe i u pogledu vijesti.

A u međuvremenu, tranzistori su se usavršavali. Prestali su biti

koferi, pa su postali manji, bili su ljepše dizajnirani, pojavile su se
razne boje, a negdje otprilike na polovici toga pedesetogodišnjeg
razdoblja obvezan njihov dio postao je i kasetofon. A već prije toga
tranzistori su se počeli kombinirati s raznim drugim stvarima:
ugrađivali su se u uzglavlje bračnoga kreveta i povezivali s budilicom
koja vam je umjesto zvrčanja nudila glazbu, zadobili su oblik raznih
drugih predmeta poput pepeljara ili vaza. Na kraju su se toliko
smanjili, da su bili veliki poput kutije cigareta, pa su se mogli staviti
u gornji džep, a to su mnogi i radili, osobito u vojsci, gdje su soldati
svaki slobodan trenutak koristili da upale tranzistor. Jednostavno,
naš se život bez tog uređaja više nije mogao ni zamisliti, pa se po
onome što govore radijski voditelji jasno razabiralo da se radio ne
obraća samo onima što ga doma slušaju, nego i onima koji s
tranzistorom u ruci hodaju po svijetu.

I, mora biti da je nestanak tranzistora prošao nezapaženo

upravo zato što se radio i dalje može slušati hodajući naokolo, samo
što se to sad radi preko drugih i drugačijih uređaja. Isprva se činilo
kao da su ti uređaji samo usavršena verzija tranzistora. A nisu,
nipošto nisu. Jer, oni su osim toga još i telefoni i diktafoni i
kompjutori i tko zna što još. Nijedan od tih uređaja više ne služi
isključivo tome da se na njemu sluša neki program i da se u tome
uživa. Preko tih uređaja radio se sluša drugačije, pa je zato i program
različit.

I, zato mene mori želja da ponovno odem u posjet onoj mladoj

obitelji. I, da ih upitam ono što ih onaj put nisam upitao: radi li
njihov tranzistor? I pomišljam kako bi sjajno bilo da radi: nekako mi
se čini da bih na njemu, da ga mogu upaliti, opet čuo kako pjevaju
Marko Novosel i Anica Zubović i da bih se oduševio viješću da je
Gagarin uspješno obletio Zemlju.
 KARAKTERISTIKA

Svaki put kad u poštanskom sandučiću ugledam plavu kuvertu,

ja na trenutak protrnem. Jer, takve omotnice upotrebljava još samo
država, a pred njom je čovjek uvijek nekako kriv: ili nije platio porez,
ili je krivo parkirao, ili mu poskupljuje voda. I doista, na takvom
pismu uvijek su neki znakovi, natpisi, posebne naljepnice, a sve to ne
sluti na dobro. Ipak, ja uvijek prvo pogledam gdje se nalazi pečat, pa
kad vidim da nije na sredini poleđine, tamo gdje se sastaju tijelo
kuverte i njezin poklopac, s olakšanjem odahnem. Neka je i porez,
neka je i kazna, samo da nije ona vrsta pošiljke koja bi imala pečat na
tome mjestu. A onda se priberem, i stanem se sam sebi smijati, jer
pošiljka koja bi imala takav pečat ne bi stigla u moj poštanski
sandučić, i doista je nikad i nisam dobio, premda sam se često s njom
susretao, pa je i u ruci držao. Ta posebna vrsta pošiljke bila je
karakteristika.

Ljudi moje generacije - a dakako i stariji, pa čak i neki mlađi -

dobro će znati o čemu govorim. Znat će zato što su i oni te
karakteristike viđali, pa su ih i predavali - drhtavom rukom - tamo
gdje ih je trebalo predati. Karakteristike su, naime, bile tekstovi koji
su odlučivali o našoj sudbini.

Socijalistička država voljela se hvaliti svojom brigom o čovjeku, i

ona se doista o njemu i brinula, tek što to nije činila za njegovo
dobro, nego za svoje. Tako je o svakome pojedincu vodila računa i
htjela je da taj račun bude jasan, pregledan i uvijek dostupan. I, zato
je ono što je o čovjeku znala, država bilježila i arhivirala preko svojih
predstavnika. Jer, svatko je tada morao biti član nekakvih
organizacija: Socijalističkog saveza Narodne omladine, ponetko i
član Partije, pa su se te organizacije smatrale za njega nadležnima. I
zato, kad bi on prelazio iz jedne sredine u drugu - kad bi krenuo u
vojsku, upisao se na fakultet, kad bi išao na radnu akciju ili se
natjecao za kakvu stipendiju - morala je organizacija o njemu kazati
svoje mišljenje. A to je činila uz pomoć tih karakteristika.

Ovako je bilo. Otišli biste na nadležno mjesto i rekli što

namjeravate, a oni bi vam onda kazali da dođete za nekoliko dana.
Kad biste došli, dočekala bi vas plava kuverta zapečaćena prikladnim
žigom. Unutra je bio komad papira na kojemu je pisalo tko ste i kakvi
ste: kako se odnosite prema radu, koliko ste požrtvovni, kakav je vaš
odnos prema kolegama, koje su vam kvalitete i koji nedostatci. I ne
samo to, nego je pisalo i iz kakve ste obitelji i vučete li za sobom
kakve ostatke prevladanih ideologija iz nenarodnih režima. Ključno
je u svemu bilo to što vi tu kuvertu niste ni za živu glavu smjeli
otvarati, nego biste je takvu, zapečaćenu, predavali tamo gdje ste se
upisivali ili gdje ste se natjecali. I, naravno da ste umirali od straha.

Jer, bili ste svjesni da je vašu karakteristiku pisao netko tko vas
zapravo i ne poznaje, i da je to vjerojatno činio uz pomoć nekih
formula i obrazaca, koje nikako ne mogu u sebe obuhvatiti vašu
kompleksnu osobnost. Ali, još je gore bilo ako vas je dotični pisac
karakteristike ipak poznavao. Jer, tada ste se pitali je li vam zamjerio
što ste na plesu prije njega pozvali najljepšu djevojku, i da li vam
zavidi što ste bolji od njega u rukometu. Jer, karakteristike su svome
piscu davale golemu moć: država je u te pisce imala silno povjerenje,
pa vam je autor takvoga teksta mogao i te kako napakostiti.
 Doduše, u mojoj generaciji to se rijetko događalo, ali zato je u
prethodnima stvar bila utoliko sudbonosnija: u svojim
zapamćenjima Slobodan Novak piše kako mu je u doba rata tako
nekakav šefić jednom napisao pogubnu karakteristiku, i to ga je onda
umalo stajalo života, a izvukao se samo zato što se našao neki dobar
čovjek koji je karakteristiku gurnuo u ladicu i na nju zaboravio.
Kažem, ne mogu tvrditi da s opasnim stranama tih tekstova imam
nekakva neposrednog iskustva, ali dovoljno je negativno bilo već i to
što je čovjek bio stavljen u ponižavajući položaj da postane donosilac
poruke u kojoj se o njemu govore gadne stvari.

I, sad vi, naravno, postavljate logično pitanje: ako se te

karakteristike nisu smjele otvarati, kako onda ja znam kakav je bio
njihov sadržaj? Zar sam ih možda pisao? Ili bio onaj tko ih čita po
službenoj dužnosti? Ni jedno ni drugo. Radi se naprosto o tome da
sam ja živio u vremenima kad su se stvari već pomalo liberalizirale,
te se onda o raznim aspektima državnog i partijskog života - pa i o
tim karakteristikama - glasno razgovaralo, prepričavao se njihov
sadržaj, a koji put se s njima tjerala i sprdnja, premda samo u
najužem krugu. Tako smo doznali što nas je to pratilo kroz život i što
su o nama mislili - ili se pretvarali da misle - oni koji su te tekstove
pisali.

I, pokazalo se da je to bila cijela jedna književnost. Jer, neki su

sekretari doista pisali po shemi, a ti su najčešće davali samo
pozitivne karakteristike (uz nešto malo kritike, da ne bude
sumnjivo). Ali, bilo je i takvih koji su svoj posao shvaćali silno
ozbiljno, pa su birali riječi, tražili efektne formulacije, a osobito se
trudili da čovjeka što bolje opišu. I, tu je onda bilo svega i svačega,
svakakvih shvaćanja društva, politike, a i života općenito.
Književnost, kažem vam.
 Toga sam se znao koji put prisjetiti kad sam i sam ušao u
književnost. Još tamo od samoga početka, moje je knjige pratila
uvijek ista zamjerka: da su u njima likovi plošni i nedovoljno izraziti.
A ja sam tu primjedbu prihvaćao, jer nisam je čuo samo jednom. I,
nije mi preostalo drugo nego da se upitam odakle taj nedostatak
dolazi. Pa kad sam zagrabio duboko - u samu podsvijest - došao sam
do zaključka da ja svoje likove prikazujem površno zato što se bojim
da ono što o njima pišem ne bi nalikovalo na karakteristiku. Uviđam
i sam da je to smiješno, ali od toga ne mogu pobjeći, kao ni od onoga
straha od plave omotnice.

Ali, kao i u svakom strahu, i u tome ima neke privlačnosti.

Pomišljam neki put kako bi bilo lijepo kad bih danas mogao dobiti i
pročitati karakteristike koje su o meni kroz život napisane. Jer,
nekako mi se čini da bih tada znao ne samo kako me vide drugi ljudi,
nego da bih i sam bolje razumio i sebe i svoj život.
 KOMBINIRANI PRASAK

Jedan od snova što ih čovječanstvo dugo i uporno sanja svakako

je i san o panaceji. Panaceja bi bila lijek za sve bolesti: kad se osjećaš
loše - bez obzira na to radi li se o prehladi, o lomu kosti ili o zarazi -
dovoljno ti je iskapiti čašu toga napitka i opet si zdrav. Ideja se
pojavila još u antička vremena, a onda je trajala u raznim oblicima
sve do našega doba, pa se i danas mogu u novinama naći napisi o
tome kako je netko pronašao supstancu - bilo prirodnu, bilo
sintetičku - koja liječi sve bolesti. Nije sad važno što se na kraju
uvijek pokaže kako ta čarobna tvar, doduše, liječi gripu, ali uz to
razara jetru ili izaziva krvarenje iz crijeva; važno je tek to da je ideja i
dalje živa, kao što su žive i neke druge zamisli, poput nastojanja da se
pronađe način da čovjek leti uz pomoć vlastitih mišića, pa se nađu i
entuzijasti koji će to pokušati.

Ali, dok se kod toga letenja može običnom matematikom

dokazati kako čovjek u mišićima naprosto nema dovoljno snage da
pokreće krila koja bi ga mogla nositi, kod panaceje je drugačije. Ne
samo zato što smo svi, kad obolimo, skloni vjerovati u čuda samo ako
nam ona obećavaju ozdravljenje, nego i zato što su ljudi u potrazi za
univerzalnim lijekovima otkrivali one specijalističke, pa je tako
napredovala i medicina i čovječanstvo uopće. Dapače, povremeno se
čini da smo u jednom povijesnom razdoblju panaceju već i ima li, ili
smo barem imali nešto što je na nas kao panaceja djelovalo. Bio je to
kombinirani prašak.
 A u tom nazivu bilo je sadržano sve što je bitno znati o samoj
pojavi: bio je to doista prašak, i bio je kombiniran u tom smislu što je
bio u isto vrijeme i analgetik i antipiretik. Kupovao se u ljekarni, i to
nikad samo jedan, nego uvijek više, jer je bio razmjerno jeftin, a
svaka je obitelj željela imati zalihu kombiniranih prašaka za hitne
slučajeve.

Evo, dakle, što bi vam dali u apoteci kad biste zatražili

kombinirane praške: bili su to papirići koji su bili na osobit način
ispresavijani. Nisu, to, dakle, bile vrećice, nego bi papirić, kad biste
ga razmotali, imao oblik listića, otprilike deset puta pet centimetara.
To je bilo uređeno tako radi toga da bi se prašak mogao lakše
konzumirati: kad biste razmotali papirić, onda bi on bio malko ugnut
po sredini, i to uzduž, pa vam nije preostajalo ništa drugo nego samo
da otvorite usta, zabacite glavu i sadržaj istresete na jezik, a potom
da brzo popijete dva-tri gutljaja vode. Ovo posljednje ne samo zato
da se prašak lakše rastopi i počne djelovati, nego i zato što je bio jako
gorak. Neki su s tim imali problema, jer bi im prašak ušao u zube, u
dušnik, stali bi kašljati i panično naginjati iz čaše. Ali, nitko nije zbog
tih nevolja odustajao od kombiniranoga praška.

Treba, naime, znati da se on uzimao samo u ljutoj nevolji. Nije

tada bilo na desetke raznih antipiretičkih i analgetičkih tableta (kako
klasičnih tako i šumećih), koje se onda još i na televiziji reklamiraju,
nego ste lijekove dobivali isključivo na recept. Sve osim toga
kombiniranog praška, a on je bio pravi spas u mnogim situacijama.

Recimo, tada su ljudi često patili od zubobolje. Zubna higijena

nije bila osobito razvijena, hrana je bila svakojaka, zubarska tehnika
bila je nesavršena, pa je zubobolja bila svakodnevna pojava. I, kad bi
se ona javila, trebalo je brzo uzeti kombinirani prašak i bol bi nestala
kao rukom odnesena.

Isto su tako tada mnogi patili od glavobolje, a meni se čini da je

ona bila češća nego danas. Nije se, doduše, govorilo o migrenama, ali
je zato bilo mnogo drugih uzroka koji su glavobolju mogli izazvati:
ljudi su putovali sredstvima javnoga prijevoza u kojima je bio
propuh, zbog slabe konstitucije burnije su reagirali na promjene
vremena, a bilo je i takvih koji su glavobolju dobivali od nervnih
živaca, kako se tada govorilo. U svim tim situacijama kombinirani
prašak bio je prvi pri ruci.

Tako je bilo i kod temperature: kad bi počela groznica - zbog

azijske gripe ili zbog kojega drugog razloga - trebalo bi uzeti
kombinirani prašak i on bi suzbio vrućicu. Bilo je takvih koji su gripu
liječili isključivo kombiniranim praškom, a bilo je i onih koji su ga
koristili i za mnogo ozbiljnije bolesti od gripe. Što da vam kažem, u
mnogim obiteljima on je bio jedini lijek za koji se uopće znalo, ili
jedini koji se priznavao kao pravi lijek.

Ukratko, kombinirani prašak bio je za nas panaceja. Znam, sad

se vi pitate je li doista tako i djelovao, naime, je li doista liječio sve
bolesti. A tko to može znati? Jedno je sigurno: ono za što smo ga mi
rabili, to je i uspijevao izliječiti, pa je on - u našem skučenom svijetu
u kojem su bolesti bile malobrojne i sirotinjske - doista vrijedio kao
univerzalni lijek. Znali smo, doduše, i mi da postoje teže i opasnije
bolesti, a među njima da je najgora tuberkuloza. I, nije nam padalo
na pamet da bi kombinirani prašak mogao izliječiti tuberkulozu, ali
smo isto tako znali da nju ne uspijevaju izliječiti ni mnogo ozbiljniji i
skuplji lijekovi nego što je on. A on je imao barem tu prednost što je
čak i kod tuberkuloze mogao olakšati stanje: kad bi ga bolesnik
popio, pala bi mu temperatura, barem na neko vrijeme. Pa tko onda
da ne vjeruje u takav lijek?

I, mi smo vjerovali, sve dotle dok nisu došle druge stvari, koje su
bile učinkovitije i više nalik na panaceju. Najprije je došao onaj
penicilin, pa streptomicin, pa svi drugi antibiotici. Njih, doduše, niste
mogli kupiti u apoteci niti ih sami sebi prepisivati, ali su zato doista
stvarali čuda, čak i kod tuberkuloze. A usporedo s tim, narasla je i
ponuda drugih lijekova, a oni su bili specijalizirani, osobito načinjeni
za određene bolesti, pa se činilo da je razumno posegnuti i za njima.

Jer, i mi smo sve više znali o bolestima, i zato nam je bilo sve
manje vjerojatno da bi jedan lijek bio dobar za sve njih. I tako je
kombinirani prašak zapao u dekadenciju koja je trajala sve dok nije
posve nestao. Postoje, doduše, sad drugi lijekovi sa sličnim učincima,
ali mi više u njih ne vjerujemo onako kako smo vjerovali u
kombinirani prašak. I, upravo je ta vjera ono što nam danas najviše
nedostaje. Kad pomislim na to, zaboli me glava i dobijem želju da
skoknem do ljekarne i kupim jedan kombinirani.
 EPILOG:

GDJE JE ROPOTARNICA?

Ropotarnica nije prostorija, nego institucija, pa zato ima svoja

pravila koja ne vrijede za ostala mjesta. Tih pravila - kao što je i red -
ima tri, i sva su važna.

Prvo od njih kaže da u ropotarnicu treba ulaziti rijetko, nipošto

češće od jednom godišnje: sve drugo je pretjerivanje. Drugo pravilo
nalaže da se u ropotarnicu stvari samo unose, a nikad da se iz nje
iznose: kad jednom prođu kroz vrata, promijenile su ontološki status,
pa ih zapravo i nije moguće vratiti. Treće pravilo tvrdi pak ovako: u
ropotarnici se ne treba zadržavati, nego valja samo ući, ostaviti stvar
koju kanimo odložiti, a potom odmah izaći, jer bi se u protivnom
moglo nešto pokvariti i u nama i u ropotarnici.

Kakav je smisao tih regula, jasno je. Prvo pravilo brani nam da
često ulazimo u ropotarnicu zato da sačuva i nas i nju: ako budemo
prečesto ulazili, možda će nam se svidjeti i ropotarnica i stvari u njoj,
pa ćemo poželjeti i da ondje češće boravimo, a to nikako nije zdravo.
To pravilo, dakle, otkriva da je ropotarnica čarobno mjesto, ali da bi
nam se čarolija mogla oteti iz ruku, pa je treba uzimati u malim
dozama. Drugo pravilo zapravo je nastavak prvoga: ono brani da se
stvari vade iz ropotarnice naprosto zato što one nakon što su ondje
provele neko vrijeme više nisu ono što su prije bile. Kao da su
ozračene, kao da su zaražene, one su prešle na drugu razinu
postojanja. A to bi se moglo dogoditi i nama, pa nam zato treće
pravilo brani da se u ropotarnici zadržavamo: ako bismo se
zadržavali, morali bismo ustanoviti što je zapravo ropotarnica i
morali bismo odlučno sami sebi red što nam ona znači. A to može biti
opasno: ropotarnicu ne valja olako analizirati kao što ne valja olako
analizirati ni vlastitu podsvijest.

A ja sam ovdje prekršio sva ta tri pravila. Jer, ponajprije, stalno

sam ulazio u ropotarnicu i iz nje izlazio: svaki put kad bih vam o
nekoj stvari govorio, ja bih otišao onamo da je donesem, i poslije
opet da je vratim. Izložio sam se, dakle, utjecaju ropotarnice, i nju
sam izložio svome utjecaju. Po tome je već jasno da sam prekršio i
drugo pravilo, jer sam svaku od stvari iznio na danje svjetlo, da je
skupa s vama ogledam i o njoj razmislim. A to znači da sam te stvari
na trenutak vratio u život, te da sam možda od njih stvorio čudovišta.
Napokon, ja sam se u ropotarnici zadržavao dugo, i intenzivno sam o
njoj razmišljao, pa sam stvorio i neki zaključak i taj zaključak vama
prenio. On glasi: sa stvarima koje smo onamo odložili mnogo smo
izgubili.

Ali, što je još važnije, ja sam, razmišljajući tako, neminovno

morao doći i na pitanje o naravi same ropotarnice. Naime, ne svake
ropotarnice, nego ove moje, iz koje sam vam pokazivao stvari koje su
mi se činile važne. I, došao sam do nimalo ohrabrujućega zaključka:
ta moja ropotarnica zapravo i nije prava ropotarnica.

Jer, u pravoj ropotarnici stvari su nabacane i potrpane bez reda i

smisla, i nitko ne vodi računa o tome koliko ih ima niti koliko su
reprezentativne, bilo za vlastitu vrstu, bilo za obitelj kojoj su nekada
pripadale. A u ovoj mojoj ropotarnici sasvim je drugačije: tu od svake
vrste ima samo po jedan primjerak, a taj primjerak opet želi pokriti
priličnu lepezu značenja, predstaviti cijelo jedno područje života. U
tom smislu ovo što sam ovdje načinio manje je ropotarnica, a više
muzej. Utoliko više što u nju stvari nisu dospjele isključivo tako što bi
izgubile svrhu i dotrajale, nego sam ja neke od njih posebno
nabavljao, i to samo zato da ih mogu onamo staviti, da zbirka bude
kompletna. A kome trebaju privatni muzeji? I kome trebaju takve
postmodernističke simulacije institucija koje su nekada imale svoje
zakonito mjesto u našem životu, a sad ga više nemaju? Ukratko: ovo
moje tek je model ropotarnice, nešto što na ropotarnicu želi samo
podsjetiti.

Jer, iz pravoga života ropotarnice su nestale. Nitko više ne

odlaže stare stvari u posebnu prostoriju. Ne samo zato što takve
prostorije i nema (a nema vrlo često ni podruma ili tavana), nego još
više zato što danas više ne postoje stvari za koje bismo bili toliko
vezani da bi nam bilo žao baciti ih onda kad se pokvare ili onda kad
nabavimo bolje. Mi živimo u potrošačkom društvu i zato, već od časa
kada dođemo u posjed nekakva predmeta, koristimo taj predmet s
pretpostavkom da ćemo ga jednom, u ne tako dalekoj budućnosti,
baciti u smeće. Niti je on načinjen da traje, niti bismo mi pristali da
ga dugo koristimo. Recimo, današnji prosječni korisnik mobitela
jedva da je kadar opisati vanjski izgled svojega aparata: svjestan je da
će ga već dogodine zamijeniti novim, pa zašto onda da ga pamti?
Zato mobitel i ne može završiti u ropotarnici: kome je do toga da ga
čuva?

Ukratko, ljudi više ne čuvaju stare stvari, kao što ne drže ni do

vlastite prošlosti, i zato ropotarnice pomalo nestaju. Moglo bi se
zapravo reći da one odlaze u ropotarnicu povijesti, kad bi nešto
slično doista postojalo; ali, bojim se da je stvar mnogo tužnija: one
nestaju zauvijek. A s njima će, vjerujete mi, nestati i jedan veliki dio
našega svijeta. Evo zašto.

Stare su stvari u nekadašnjoj ropotarnici boravile kao u limbu,

uz nadu da će jednom biti vraćene u život. Naravno, to se nikad ne bi
dogodilo, ali postojala je nada, a to je bilo najvažnije. Tom nadom
stvari su posredno i potajno — odande, iz onoga polumračnog
prostora - utjecale na nas, na našu sreću i nesreću, a našoj biografiji
davale su povijesnu dubinu i dugoročni smisao. A sad, kad
ropotarnice iščeznu, stvari iz njih zauvijek će iščeznuti i neće biti
nikakva dokaza da su doista postojale, kao što neće biti ni dokaza da
smo mi s tim stvarima živjeli.

To je, uostalom, i razlog što sam ja - možda pretenciozno, možda

naivno - pretvorio ovu svoju ropotarnicu u muzej: kao muzej, ona
ima nešto više izgleda da ne bude odbačena i zaboravljena, nego da
nastavi živjeti barem i u tome nepotpunom i pomalo ukočenom
obliku.

Tako se ja tješim. A onda se upitam gdje se ta ropotarnica

zapravo nalazi, gdje je sve to pohranjeno. I moram sam sebi priznati:
nalazi se u mome srcu, nigdje drugdje. A to je samo još jedan dokaz
da joj je i samoj mjesto u ropotarnici.
 Bilješka o autoru

Pavao Pavličić, književnik i književni povjesničar te sveučilišni

profesor i prevoditelj, rođenje 16. kolovoza 1946. u Vukovaru.
Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnome gradu. Godine 1969.
diplomirao je komparativnu književnost i talijanski jezik na
Filozofskom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta gdje je 1974.
doktorirao.

U književnosti se javio 1972. zbirkom fantastičnih priča Lađa od

vode.

U svojem znanstvenom radu bavi se problematikom starije

hrvatske književnosti, posebice manirizma i baroka, pitanjima
književne genologije te teorijom stiha.

Objavio je sljedeće naslove: zbirke pripovijedaka: Lađa od vode,

Zagreb 1972, Beograd 2003;
Vilinski vatrogasci, Zagreb 1975; Dobri duh Zagreba, Zagreb
1976, 2016; Radovi na krovu, Beograd 1984; Skandal na simpoziju,
Split 1985; Kako preživjeti mladost, Zagreb 1997; Otrovni papir,
Zagreb 2001; Tko je to učinio? (sabrane kriminalističke priče),
Zagreb 2006; Ljubav za dosadne knjige, Zagreb 2016; romane:
Plava ruža, Zagreb 1977, 2001; Stroj za maglu, Zagreb 1978, Rijeka
1995; Umjetni orao, Zagreb 1979, 2004; Večernji akt, Zagreb 1981,
2016; Slobodni pad, Zagreb 1982; Eter, Zagreb 1983; Kraj mandata,
Zagreb 1984; Čelični mjesec, Zagreb 1985; Trg slobode, Zagreb 1986;
Krasopis, Zagreb 1987; Rakova djeca, Zagreb 1988, 2001; Sretan
kraj, Zagreb 1989; Koraljna vrata, Zagreb 1990, 2016; Rupa na
nebu, Zagreb 1992; Nevidljivo pismo, Zagreb 1993, 2018; Škola
pisanja, Zagreb 1994, 2018; Diksilend, Zagreb 1995, 2018; Zaborav,
Rijeka 1996; Pokora, Zagreb 1998; Numerus clausus, Zagreb 1998;
Nepovrat, Zagreb 1999; Pasijans, Zagreb 2000; Pjesma za rastanak,
Zagreb 2000; Kronika provincijskog kazališta, Zagreb 2002, 2016;
Tužni bogataš, Zagreb 2002,32004; Mrtva voda, Zagreb 2003;
Melem, Zagreb 2003; Krvnik u kući, Zagreb 2004; Odbor za sreću,
Zagreb 2004; Zmijska serenada, Zagreb 2005; Devet spomenika,
Zagreb 2006,2018; Cvijeće na vjetru, Zagreb 2007; Literarna
sekcija, Zagreb 2008; Žive igračke, Zagreb 2009; Trajanovo pravilo,
Zagreb 2009; Kradljivac ljubavi, Zagreb 2010; Stara ljubav, Zagreb
2010; Brda se miču, Zagreb 2011; Muzej revolucije, Zagreb 2012;
Crveno pile, Zagreb 2014; Glasnik, vlasnik, hodočasnik, Zagreb
2014; Krvna veza, Zagreb 2014; Tajno ime, Zagreb 2015; Tri petka u
travnju, Zagreb 2015; Hladna fronta, Zagreb 2016; Salon za
plakanje, Zagreb 2017; Pohvala starosti, Zagreb 2018; romane za
djecu: Trojica u Trnju, Zagreb 1984, 2016; Zeleni tigar, Zagreb 1986,
2019; Petlja, Zagreb 1988, 2011; Lopovska uspavanka, Zagreb 1992,
2018; Mjesto u srcu, Zagreb 1996, 2000; San koji se ponavlja,
Zagreb 2001; Bakrene sove, Zagreb 2018; Pohvala starosti, Zagreb
2018; lirsko-memoarsku prozu: Dunav, Zagreb 1983, 2016; Dunav:
P.S. 1991. - vukovarske razglednice, Zagreb 1992, 2008; Šapudl,
Zagreb 1995; Kruh i mast, Zagreb 1996, 2018, Zagreb - Split 2003;
Vodič po Vukovaru, Zagreb 1997; Vesele zgode djeda i bake, Zagreb
2000; Vukovarski spomenar, Zagreb 2007, Bilo pa prošlo, Zagreb
2011, Ljetno kino, Zagreb 2013; Narodno veselje, Zagreb 2013;
Šapudl, i što je bilo poslije, Zagreb 2014; feljtone: Zagrebački
odrezak, Zagreb 1985; Inventura, Zagreb 1989; Prolazna soba,
Zagreb 1992; Svoj svome, Zagreb 1992; Leksikon uzaludnih znanja,
Rijeka 1995; Zagrebački trgovi, Zagreb 1998; Ulica me odgojila,
Zagreb 2004; Knjiški moljac, Zagreb 2009; eseje: Sve što znam o
krimiću, Beograd 1990, Zagreb 2008; Rukoljub, Zagreb 1995 2001;
More i voda, Zagreb 2014; te znanstvene knjige: Rasprave o
hrvatskoj baroknoj književnosti, Split 1979; Književna genologija,
Zagreb 1983; Stih u drami &drama u stihu, Zagreb 1985; Sedam
interpretacija, Rijeka 1986; Poetika manirizma, Zagreb 1988; Stih i
značenje, Zagreb 1993; Barokni stih u Dubrovniku, Dubrovnik 1995;
Studije o “Osmanu”, Zagreb 1996; Moderna hrvatska lirika, Zagreb
1999; Hrvatski dramski stih, Split 2000; Barokni pakao: rasprave
iz hrvatske književnosti, Zagreb 2003; Skrivena teorija, Zagreb
2006; Male radosti: pet modernih hrvatskih pjesnika, Zagreb
2007,22008; Epika granice, Zagreb 2007; Mala tipologija moderne
hrvatske lirike, Zagreb 2008; Petnaest riječi: rasprave o hrvatskoj
književnosti, Zagreb 2011; Vrijeme u pjesmi, Zagreb 2011; Moderna
alegorija, Zagreb 2013; Uvod u Marinkovićevu prozu, Zagreb 2014;
Nav i raj: studija o Nazorovoj epici, Zagreb 2018.

Član je Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika i

Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.