Amer Dardağan

STANAK, Society for Research of Bosnian Medieval History

adardagan @aubih.edu.ba)

Platonova duhovnost
(Vječna duša i „Pravi“ svijet)

Sažetak

Platonova tradicija duhovnosti poznatija kao Platonizam je najviše određena mješavinom filozofije i religije
Gledanje na Boga kao "Prvi Princip" ili "Vrhovno Dobro", a ne kao osobu temelji se na platonističkoj doktrini da
sve što ima osobnost je promjenjivo i pripada Donjim Krajevima, a sam Bog je vječni princip od koga proizilaze
nepromjenljive razumljive Forme u Gornjim Krajevima. Prema Platonu, uzdizanje na Nebo iz "pećine" ili svijeta
sjena može se dogoditi tek nakon konverzije izvrnute duše putem "intelektualne vizije" ili "asketske paradigme". Sam
pojam duhovnosti na Zapadu koji danas poznajemo potječe od Platona i još uvijek je sastavni dio svih triju
monoteističkih religija do današnjeg dana. U "Republici" saznajemo više o alegoriji o pećini, u Menonu o teoriji
prisjećanja, u Fedonu o teoriji o besmrtnosti duše, u Fedru o teoriji o podjeli i padu duše, te u Gozbi o doktrini
platonske ljubavi.

Ključne riječi

Platon, Prvi princip, Asketska pardigma, Gornji i Donji krajevi, Forme, Prisjećanje, Duša, Platonska ljubav.

Platonistički koncept o Bogu koji nije "osoba" već vječni prvi princip proizilazi također iz
činjenice da Bog kao princip može biti "voljen", kao što je slučaj kod vjerskih tradicija gdje
zamišljamo Boga kao osobu koju volimo i obožavamo. Platonov Prvi princip, ta svjetlost koja
blješti na najvišoj tački univerzuma koju vidimo kada izađemo iz "pećine" predstavlja vrhovno
Dobro koje može biti objekt ljubavi i cilj najdubljeg oblika spiritualnosti. Spiritualosti koja je
izrazito emocionalno bogata i veoma lična jer uključuje angažovanje najdubljih dijelova "sebe",
tj. prvenstveno naše duše.

Korisno je ovdje stati i promisliti šta Platon zapravo misli da mi jesmo, odnosno šta je zapravo
naše "ja", šta znači biti osoba i imati svoju ličnost. Platonova Alegorija o pećini nas uči kako
ovaj materijalni svijet u kome jesmo, tj. svijet opipljivog jeste pećina gdje vladaju sjene i iluzija i
gdje su sve stvari smrtne. S druge strane Platon je više zainteresovan za "pravi svijet" koji je
vječan koji se ne rasipa i ne nestaje, niti je promjenjiv. Oslobođenje ili izlazak iz pećine, za
Platona je napuštanje svijeta koji ne traje i uzdizanje ka svijetu koji je vječan, praveći jasnu
razliku između "ovog svijeta" i "onog svijeta". Uzdizanje ka Nebu iznad "ovog svijeta" počinje
sa konverzijom, tj. okretanjem duše od "mraka" ka "svjetlošću", iz čega proizilazi platonističko
ubjeđenje da je duša izvrnuta kad je okrenuta prema materijalnom svijetu.

ANATROPE-okrenutost naopačke; stanje duše koje je „van mjesta“ u odnosu na pravu hijearhiju koja ide prema
Gore, tj. duša je u inverziji, Čovjeku koji se „spustio“ u Pećinu taj silazak izgleda kao uzdizanje što drugim riječima
znači da je postepena procesija u očima čovjeka progresivno stanje, a ustvari se radi o inverziji ili udaljavanju od
izvora ka stanju mnoštva.

Na vrhu uzdizanja, tj. na ultimativnom cilju jeste "intelektualna vizija", tj. sposobnost gledanja
"unutrašnjim očima" ili intelektom odakle možemo vidjeti te vječne nepromjenjive Forme koje
su "razumljive". Ovo predstavlja ključnu metaforu u platonističkoj misli koju nazivamo
"asketskom paradigmom", tj. da "intelektualna vizija" nas oslobađa od materijalnog tijela,
okrečući nas u stanje pogodno ka vertikalnom uzdizanju do našeg izvora, tj. Boga. Drugim
riječima, da bi se uzdizanje ili okretanje duše desilo potrebno je uvesti jednu vrstu asketskog
života, koji nije usmjeren prema Dole, tj. koji nije previše upetljan u materijalno postojanje, već
koji je okrenut "pravom" ili spiritualnom postojanju Gore.

Sama koncepcija spiritualnosti na Zapadu koju poznajemo danas dolazi od Platona, tačnije od
njegovih djela: Republike ("Alegorija o pećini"), Menon ("teorija sjećanja"), Fedon ("teorija o
besmrtnosti duše"), Fedar ("teorija o podjeli duše i o padu duše") i Gozba ("doktrina o
platonskoj ljubavi").
"Menon"- Doktrina o prisjećanju

Menon počinje sa pitanjem: "Šta je to plemenitost?", ali kao i kod mnogih drugih Platonovih
djela preovladava skepticizam, tj. naizgled odgovor na ovo pitanje se ne može naći. Drugim
riječima, usljed dugotrajnog postavljanja pitanja i preispitivanja znanja o "plemenitosti", Menon
koji je poznat kao veliki orator dolazi do tačke kada priznaje sam sebi da on ne zna zapravo ništa
o pravoj vrlini, iako je ranije, prije nego što je sreo Sokrata koji mu je postavio ovo pitanje,
mislio da zna sve o "plemenitosti". Nakon ove tačke, tj. nakom priznavanja da naše znanje o
određenoj metafizičkoj temi nije sjajno, tu prestaje sav skepticizam i počinje platonizam. Menon
sada pita Sokrata kako on misli da se može doći do odgovora na ovo složeno pitanje o esenciji ili
formi Plemenitosti?

Ovdje nastaje nešto što u filozofiji nazivamo "Menonov problem" koji se odnosi na pitanje kako
prepoznati nešto o čemu prethodno nemamo nikakvog znanja? Odgovor na "Menonov problem"
jeste Platonova doktrina o prisjećanju. Platon sugerira da se ovdje radi o sjećanju, tj. prisjećanju
nečega što smo jednom zaboravili, ali nečega što smo jednom znali. Nešto slično se dešava kada
nam se čini da nekoga znamo na ulici, pokušavajući da se sjetimo njegovog lica, imena ili odakle
ga poznajemo, ili naprimjer kada se pokušavamo sjetiti telefonskog broja, mi smo sigurni da
znamo broj, ali pokušavamo da se sjetimo pravih brojeva. Isto je sa našim htjenjima da vidimo
Forme, mi znamo da ih možemo vidjeti, jer inače ne bi postavljlali "razumljiva" pitanja, niti bi se
uopće trudili da ih tražimo i vidimo.

Vidjeti Forme zapravo znači sjetiti se nečega što smo privremeno zaboravili. Sličan primjer opet
možemo naći u matematici, tj. kada pokušavamo riješiti matematički zadatak mi konstantno
radimo na "prisjećanju" tačnog odgovora koji nam se čini tako blizu, da bi na kraju došli do faze
kada možemo reći "Ja vidim odgovor" ili "To je to!", "Ovo je tako očito, kako nisam vidio
riješenje odmah", "Na neki način ja sam znao riješenje svo vrijeme, samo ga nisam jasno vidio".
Naime, Platon je bukvalno vjerovao da kada radimo matematiku, mi se prisjećamo istina koje su
oduvijek tu, te koje su uvijek bile dio nas. Način kako Platon objašnjava "teoriju prisjećanja"
jeste u uvođenjem pojma "transmigracije", tj. da nakon smrti duša napušta tijelo i nalazi novo,
vrlo često tijelo životinje, ali što također znači da duša može ući u naše tijelo iz nekog drugog
tijela koji je imao svoj život, tako oslikavajući svojevrsnu migraciju duše koja opet ima svoj cilj
ili krajnje odredište.

Stoga, Platon sugerira da je moguće da smo mi vidjeli Forme u našim prethodnom životima, ali
kada smo rođeni u našim sadašnjim tijelima, mi smo ih zaboravili u skladu sa platonističkim
poimanjem da je materijalno tijelo povezano sa neznanjem i ignorantnošću. Ipak, kroz filozofsko
kritičko preispitivanje i postavljanje pravih pitanja mi možemo na kratko vidjeti Forme tako što
ćemo ih se prisjetiti, tako što ćemo na vrhuncu našeg iskustva doći do spoznaje kao što su: "Aha
to je to, naravno da je Pravda takva, naravno da je Pobožnost takva, naravno da je to Dobro",
"Sada vidim". Ovo će biti od izuzentne važnosti kada budemo govorili o karakteru „plemenite
baštine“ u srednjovjekovnoj Bosni.

Fedon-"teorija o besmrtnosti Duše"

Platon je također razvio koncept o "Vječnosti Duše" u djelu Fedon. U ovom Dijalogu, dan
Sokratove smrti je određen, te se ovaj dio odnosi na razgovor i diskusiju između Sokratovoh
sljedbenika i Sokrata prije nego Sokrat bude primoran popiti otrov kao kaznu zbog
"nepobožnosti". Do izvršenja kazne, tj. do zalaska sunca traje razgovor o tome šta će se desiti
Sokratu nakon smrti. Sokratovi sljedbenici su uplašeni da nakon što Sokrat umre on više neće
biti, tj. neće više postojati u skladu sa antičkom premisom prije Platonizma da nakon smrti "duša
se rasipa poput daha i više je nema". Njihova zabrinutost da će njihov dragi prijatelj i učitelj
Sokrat nestati ih duboko plaši, ali ih sa druge strane sam Sokrat ubjeđuje da Duša ima drugačiju
sudbinu jer ima drugačije porijeklo i radi se o drugačijem biću nego što je tijelo. Sokratov
argument o "besmrtnosti duše" u Fedonu temelji se na poimanju da postoji unutrašnja
povezanost između Duše sa nepromjenjivim vječnim Formama o kojima smo govorili ranije. To
znači da Duša ima određeni afinitet prema Formama koje je privlače, jer suštinski Duša je dio
vječnog svijeta kao i Forme, nego što je dio smrtnog materijalnog tijela koje trune i nestaje. U
suštini ove teorije jeste opet "doktrina prisjećanja" jer samo postojanje ljudskog kapaciteta da u
određenim životnim trenucima se vide Forme/Plemenite, tj.samo prisjećanje Formi jasan je
indikator za Sokrata, odnosno Platona da Duša dolazi od drugog mjesta, nego što je materijalni
svijet. Iz ovog također proizilazi uvjerenje da Duša vodi život i van materijalnog tijela, čak kada
je još u njemu, tj. da ima funkcije, svrhu i sudbinu odvojenu od tijela. Duša ima afinitet prema
svijetu Formi jer ona dolazi od njih i vraća se njima i u tome je glavna premisa o porijeklu i
vječnom karakteru Duše. Platonska spiritualnost se temelji upravo na tome da Duša ima
porijeklo, ali i cilj odnosno sudbinu van tijela i da pripada svijetu Formi. Stoga, prema Platonu
kada duša napusti tijelo nakon smrti, ako je čista ona će napustiti svijet tijela u potpunosti, te više
neće biti podložna "transmigraciji" u rejonu aeona (starca), već će usljed ranijeg proćišćenja ili
oslobođenja od materijalnih želja i strasti, Duša se može vratiti u svijet Formi u rejonu archona
(gostiju) gdje ustvari pripada. Treba istaći kako je različito viđenje teorije o dva svijeta i dva
bića, promjenjivom i vječnom bila glavna razlika između gnostika/maniheja i neoplatonista o
kojima ćemo govoriti detaljnije kasnije.

Forma (ljiljan) na pečatu iz Zgošće

Fedar-"Teorija o podjeli Duše i o padu Duše"

U ovom dijalogu, originalno stanje Duše nije njeno tjelesno stanje, već je njen izvor u
bestjelesnim Formama. Još jedan mit u Fedru jeste da Duša pripada svjetu koji je usmjeren "od"
ili "van" fizičkog univerzuma, stoga sama kontemplacija ili "gledanje u Forme", tj. "intelektualna
vizija" mora biti usmjerena od ili van materijalnog svijeta. Ipak, glavna priča u Fedru jeste
odgonetnuti kako je i zašto duša "pala" iz svijeta Formi u materijalno tijelo. Gledajući
metaforički, duša je pala iz nebeskog stanja kontemplacije u tijela, a prema Platonu jedan od
ključnih razloga zašto se to desilo je zato što je racionalni ili viši dio Duše pokušavao kontrolisati
prohtjeve nižeg dijela duše, poput konjanika koji pokušava kontrolisati neotesane konje. Neke
duše koje se inače simbolizirane likom konja (niži dio duše) i konjanika (racionalni viši dio
duše), imaju "dobre konje" i lako ih je kontrolisati, dok neke duše imaju "neotesane ili nestašne
konje" koji su privučeni "donjim" ili nižim stvarima poput tjelesnih strasti i materijalnih
prohtjeva, te ih je teško kontrolisati jer su nediscilpinirani. Na ovom mjestu potrebno je reći
nešto više o Platonovoj podjeli duše na tri elementa.

1. Glad ili apetit koji uključuje sve naše želje za različitim užicima, udobnostima i fizičkim
zadovoljenjima i tjelesnim olakšanjem. Platon je naveo kako su ovi apetiti često u konfliktu jedni
sa drugim, te ovaj element duše je predstavljen ružnim crnim konjem koji se nalazi na lijevoj
strani, te je često u platonizmu poistovjećivan sa ženskim principom koji rađa novi materijalni
život.

2. Živahni ili energični element jeste onaj dio koji nas čini ljutima, naprimjer u slučaju kada je
nepravda učinjena nama ili nekome drugom. To je element duše koji voli suočavati se i
prevazilaziti izazove, koji voli pobjedu i čast. Ovaj element u duši je predstavljen lijepim bijelim
konjem desno, a koji je često u Platonizmu poistovjećivan sa muškim principom koji ograničava
neobuzdano širenje u materijalnom svijetu i koji ima ambiciju "povratka" u svijet Formi.

3. Um ili intelekt koji je naša svjesnost predstavljena je konjanikom koji usmjerava konje na
pravi put. To je dio duše koji misli, analizira, gleda naprijed, racionalno razmatra sve opcije i
koji odlučuje šta je to najbolje i najistinitije za nas općenito. Ovaj element u duši jeste
harmonizirajući aspekt koji dolazi direktno od svijeta Formi iznad.

Oba konja predstavljaju tzv. niži dio duše koji je sklon pretjerivanju ili deficitu, dok konjanik
simbolizira viši ili racionalni dio duše koji harmonizira nižu dušu i čini je "discipliniranom" i
pogodnom da se vrati izvoru, u svijet Formi.

Tri elementa duše

"Pad duše" u materijalno tijelo uslovljava istu da treba se opet "uzdići" ka svijetu Formi, a to
"uzdizanje" jeste forma Ljubavi. Drugim riječima, inspiracija za povratak i gledanje stvari koje je
Duša vidjela na svom početku, tj. na izvoru postojanja jeste uvjetovana ljubavlju koja je glavna
inspiracija koja nas intenzivno tjera da se vratimo nazad. Želja za vječnom istinom kroz kritičko
ispitivanje i filozofsko postavljanje pitanja, vođena je ljubavlju, o kojoj Platon posebno govori u
svom djelu Symposium ili Gozba.

Gozba-"Doktrina o platonskoj ljubavi"

Za nas je vrlo važan posljednji govor o ljubavi na gozbi koji je održao Sokrat, naravno kroz
Platonovu interpretaciju. On opisuje Ljubav koja nas vodi do ultimativne Ljepote, koja je ustvari
samo druge ime za vrhovno Dobro, tj. Boga. Šta ustvari Platon želi reći u ovom Dijalogu jeste da
je vrhovno Dobro istovjetno Ljepoti za kojom čeznemo. Ono što volimo je uvijek nešto lijepo, tj.
prema Platonu nemoguće je voljeti ono što je ružno, već objekat ljubavi mora biti i jeste uvijek
lijep. Kada vidimo nešto fizički lijepo to pokreće našu ljubav u odnosu na objekat ljepote koji je
materijalni odraz prave imaterijalne ljepote. Stoga ljubav u materijalnom svijetu je različita od
požude, jer požuda je usmjerena samo na tijelo dok ljubav uvijek traži više od tijela (seksualnog
zadovoljenja) i odnosi se na svojevrsno prepoznavanje odraza pravih Formi iznad, stoga nam je
jasnije zašto se brže možemo zaljubiti u osobu koja je dobra, jer mi u njoj prepoznajemo dobru
dušu prije svega. Kada vidimo lijepu dušu, naša ljubav postaje i veća, jer naša zaljubljenost ima
temelje u samom svijetu Formi koji je suštinski spiritualan. Platon u Republici govori slično o
dobro uređenom gradu ili dobro organiziranoj zajednici koji su Dobri i Lijepi, što pobuđuje
također dublju Ljubav, jer u njima glavnu riječ ima pravda koja je odraz vječne Pravde koja je
suštinski ono za čime čeznemo također. Tako na kraju dijaloga, imamo svojevrsnu hijearhiju
ljubavi, koju je korisno zamisliti poput ljestvi. Na dnu ljestvi jeste ljubav prema tijelima što je u
suštini lijepo i dobro, ali treba istaći kako je svrha duše uzdizanje na tim ljestvima prema
"pravom" imaterijalnom svijetu Formi koje nisu puki odraz niti ishodište već original i izvorište
pravih stvari (dobrate, ljubavi, ljepote, pravde...). Stoga, dalje u hijearhiji Ljepote jeste ono što je
vječno lijepo i što je vječno dobro, te to traženje i božanska inspiracija za takvom ljepotom jeste
inpirisana ljubavlju prema Formama. Odnos prema Formama je emocionalno i spiritualno dubok
odnos i bezuvjetno je vodio do obožavanja vječnih principa koje dolaze od impersonalnog Boga,
a to naročito dolazi do izražaja kod neoplatonista, koji su u kasnijim fazama sinkretizirali ovakva
osjećanja prema vječnim Formama sa vjerskim osjećanjima prema kršćanskom, muslimanskom i
židovskom personalnom Bogu. Glavna razlika i rezerva kod platonista prema personalnom
viđenju Boga bila je u tome što su bili uvjerenja da sve što je lično jeste ustvari niže i
promjenjivo dok je sam Bog nepromjenjiv i vječan, te je samim tim impersonalan i zato
transcedentira bitak. Drugim riječima vrlina, ili "plemenitost" osobe jeste nešto što ista može
izgubiti i što je promjenjiva kategorija, dok forma "Plemenitosti" nikada ne može biti
neplemenita, stoga biti "dobra ličnost" jeste ustvari imitacija prave Forme. Samo poimanje
ličnosti usko je povezano za Dušu, a kao što ćemo kasnije vidjeti u neoplatonističkoj ontološkoj
hijearhiji Duša zauzima najniže mjesto među metafizičkim hipostazama.