Univerzitet u Sarajevu

Fakultet političkih nauka

Usmjerenje Upravljanje državom

Predstavljanje nacionalnih manjina

Anida Mulaomerović
128/II-UPD/19
SADRŽAJ

UVOD.........................................................................................................................................3

1. Preporuke iz Lunda.................................................................................................................4

1.1. Međunarodni pravni okvir................................................................................................5

1.2. Preporuke iz Lunda i izbori..............................................................................................7

2. Pravni okvir i mogućnosti.......................................................................................................7

3. Vijeće nacionalnih manjina u BiH........................................................................................10

Zaključak...................................................................................................................................11

LITERATURA.........................................................................................................................12
UVOD

Nacionalne manjine, odnosno dio određenog naroda i/ili nacije koji ne živi u svojoj
nacionalnoj državi, već kao manjina u nekoj drugoj državi, zajedno s drugim narodima, imaju
svoja prava koja su danas određena međunarodnim pravom, na koje skoro uvijek veliki
utjecaj vrše društvene prilike i političke karakteristike države u kojoj nacionalne manjine žive.
Kada govorimo o političkoj participaciji i reprezentaciji nacionalnih manjina, naravno
govorimo o njihovoj inkluzivnosti i ekskluzivnosti u političkom životu jedne države 1, te je
sama zastupljenost etničkih manjina u političkom procesu zapravo jedan od mehanizama
zaštite manjina. Predstavljanje manjina regulisano je različitim međunarodnim dokumentima,
koje je 2001. Kancelarija za demokratske institucije i ljudska prava objedinila u jedinstven akt
poznat kao Smjernice za učešće manjina u izbornom procesu, koje obuhvataju najvažnije
odredbe svim prethodnih dokumenata čiji je sadržaj vezan za predstavljanje nacionalnih
manjina, a koje će ovaj tekst detaljnije objasniti.
Zastupanje manjina može imati različite i raznolike oblike. Manjine mogu imati svoje
predstavnike u zakonodavnim tijelima, institucije na nacionalnoj i regionalnoj razini, kao i
stručnjake za manjine u različitim savjetodavnim tijelima pri vladi. Postizanje zakonodavne
zastupljenosti također može biti učinjeno na nekoliko načina kako bi manjine mogle
sudjelovati u političkom procesu putem ne-manjinskih stranaka, mogu pokušati stvoriti
vlastite stranke i postići zastupljenost po etničkoj liniji. Postoje i različiti načini na koje
država, kroz svoje političke institucije i zakonodavni okvir može potaknuti ili obeshrabriti
zastupljenost manjina. S obzirom na to da političke stranke nacionalnih manjina imaju svrhu
da predstavljaju, artikulišu i štite interese manjina koje zastupaju, manjinama je lakše kada
imaju svoje stranke i kandidate na izborima. Samo nekoliko država je u svojim ustavima
garantovalo predstavnicima nacionalnih manjina i etničkih grupa pravo da učestvuju u javnom
upravljanju.2 Ako kao studij slučaja uzmemo istočnoevropske zemlje, u skoro svima njima
postoje stranke nacionalnih manjina, ali pravni i institucionalni oblici ovih država tretiraju
ovakve stranke na potpuno različite načine. Na primjer, Albanija i Bugarska zabranile su
etničke stranke. Češka i Slovačka Republika dopuštaju postojanje etničkih stranaka i
podvrgavaju ih jednakom tretmanu svojih izbornih zakona. Mađarska i Poljska ne samo da
dopuštaju etničkim strankama stvaranje i sudjelovanje u izborima, već im i olakšavaju sticanje
zastupljenosti na različitim vladinim nivoima. Napokon, Rumunija i Slovenija pružaju

1
Orlović, S. (2015)
2
Orlović, S. (2015)
najekstremniji oblik pozitivne diskriminacije pružajući zagarantovana mjesta manjinama (uz
određena ograničenja). U nastavku ovog teksta detaljnije ćemo razraditi pojedinačne slučajeve
u državama posebice.

1. Preporuke iz Lunda

Visoki predstavnik za nacionalne manjine3 je glavni mehanizam OSCE-a4 za

prevenciju sukoba povezanih s manjinama. Kao instrument prevencije sukoba za djelovanje u
najranijoj fazi, HCNM usko surađuje s vladama i manjinskim skupinama kako bi osigurao da
vladine politike poštuju međunarodne standarde u ovom području i da se usvoje učinkovite
prakse. HCNM je identificirao određene periodične probleme koji su postali predmetom
njegove pažnja u smislu njihovog potencijalnog sukoba unutar država. Konkretno,
obrazovanje i upotreba jezika identificirani su kao potencijalni izvori sukoba unutar država
članica OSCE-a. Kako bi se razvile odgovarajuće vladine politike u odnosu na ova dva
problema, HCNM je razvio dva niza preporuka koje će poslužiti kao reference za donosioce
politika i zakona u tim državama. Te su preporuke: Haške preporuke za pravo nacionalnih
manjina na obrazovanje iz 1996. godine i Preporuke iz Osla za pravo na jezik nacionalnih
manjina iz 1998. Godine 1998. HCNM je identificirao treći izvor potencijalnih sukoba:
sudjelovanje
nacionalnih manjina u upravljanju državama. Da bi se dobili stavovi i iskustva država
sudionica OSCE-a na ovom području, HCNM i ODIHR 5 sazvali su konferenciju svih država
članica OSCE-a i određenih međunarodnih organizacija pod nazivom „Upravljanje i
sudjelovanje: integriranje raznolikosti“. Predsjedavajući na konferenciji dao je izjavu:
„Žudnja za konkretnim daljnjim aktivnostima , uključujući daljnju razradu različitih
koncepata i mehanizama dobrog upravljanja s učinkovitim sudjelovanje manjina, vodi do
integracije raznolikosti u državi ”6. Polazeći od izjave predsjedavajućeg, vlada Švedske
ponudila je da finansira skupinu nezavisnih stručnjaka koja će se sastati u Lundu u Švedskoj
radi pripreme preporuka o učinkovitom sudjelovanju nacionalnih manjina u demokratskom
upravljanju države. Te su preporuke postale poznate kao Preporuke iz Lunda, čija je svrha
potaknuti države članice OSCE-a da kroz usvajanje posebnih mjera, napetosti koje uključuju

3
U daljem tekstu HCNM (The High Commissioner on National Minorities)
4
Organization for Security and Co-operation in Europe.
5
Office for Democratic Institutions and Human Rights, odnosno Kancelarija za demokratske institucije i ljudska
prava pri OSCE-u.
6
OSCE/ODIHR, (2001.)
nacionalne manjine i, na taj način da služe krajnjem cilju HCNM-a u prevenciji sukoba.
Osnovne odredbe Lundskih preporuka su sljedeće:
 Države će poštovati i provoditi svoje obaveze vezane za ljudska prava, posebno
slobode od diskriminacije;
 Cilj instrumenata o ljudskim pravima je osigurati puni i slobodni razvoj individualne
ljudske osobnosti u uvjetima jednakosti;
 Cilj dobre demokratske vlade je služiti potrebama i interesima svih koji žive i borave
pod njom i;
 Dobra demokratska vlada omogućit će, ohrabriti i podržati sve one koji jesu subjekt
svojih odluka o sudjelovanju u donošenju tih odluka.

1.1. Međunarodni pravni okvir

Sljedeći međunarodni standardi čine normativnu osnovu za Preporuke iz Lunda i

daljnje smjernice:

 Član 21. (stav 3.) Opće deklaracije o ljudskim pravima navodi da će „volja ljudi biti
osnova vladinog autoriteta ”;

 Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (ICCPR) jamči sljedeća prava i

slobode:
 prava na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti i njihovo očitovanje tih uvjerenja
(član 18.);
 pravo na mišljenje bez uplitanja i slobodu izražavanja mišljenja (član 19);
 pravo na mirno okupljanje (član 21.);
 pravo na slobodu udruživanja (član 22.);
 pravo i priliku, bez distinkcije bilo koje vrste poput rase, boje, spola, jezika,
religije, političkog ili drugog mišljenja, imovine, rođenja ili drugog statusa na:
 sudjelovanje u obavljanju javnih poslova, izravno ili kroz slobodno izabrane
predstavnike;
 glasanje i biranje na povremenim izborima na kojima će biti opće i jednako
biračko pravo za sve i koje će se održati tajnim glasanjem;
 pristup općim uvjetima jednakosti u javnim službama u državi (član 25.);
  pravo na jednaku i učinkovitu zakonsku zaštitu od diskriminacije bilo koje osobe
zbog rase, boje kože, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog
ili socijalnog porijekla, imovine, rođenja ili drugog statusa (član 26.)

 Član 2. Konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije pruža:

Državne stranke osudit će rasnu diskriminaciju i obvezat će se da provode sve
potrebne mjere da eliminišu rasnu diskriminaciju u svim njenim oblicima i da
promovišu razumijevanje među svim rasama, i s tim u vezi:
a) Svi državni akteri obvezuju se da neće sudjelovati u nikakvom činu ili praksi
rasne diskriminacije osoba, skupina osoba ili institucija i osigurati će da sve
javne vlasti i javne institucije, nacionalne i lokalne, djeluju u skladu s ovom
obavezom;
b) Svi državni akteri obvezuju se da neće sponzorisati, braniti ili podržavati rasnu
diskriminacija od strane bilo koje osobe ili organizacije;
c) Svi državni akteri obvezujuju se poticati, tamo gdje je to primjenjivo,
integracionističke multirasne organizacije i pokrete i druga sredstva za
uklanjanje prepreka između rasa, kao i obeshrabriti sve što teži jačanju rasnih
podjela.

 Član 2. Deklaracije UN-a o pravima osoba koje pripadaju nacionalnoj ili etničkoj,
vjerskoj ili jezičnoj manjini navode:
1) Pripadnici manjina imaju pravo učinkovito učestvovati u kulturnom, vjerskom,
socijalnom, ekonomskom i javnom životu;
2) Pripadnici manjina imaju pravo učinkovito sudjelovati u odlukama na
nacionalnoj, i gdje je to prikladno, regionalnoj razini koje se odnose na
manjine kojima pripadaju ili regije u kojima žive, na način koji je kompatibilan
sa nacionalnim zakonodavstvom;
3) Pripadnici manjina imaju pravo osnovati i održavati svoje vlastite udruge;
4) Pripadnici manjina imaju pravo osnovati i održavati, bez ikakve diskriminacije,
slobodni i mirni kontakt s drugim pripadnicima njihove grupe i sa
pripadnicima drugih manjina, kao i prekogranični kontakt s državljanima
drugih država s kojima su povezani nacionalnim ili etničkim, vjerskim ili
jezičkim vezama.
1.2. Preporuke iz Lunda i izbori

Države su dužne zagarantovati pravo pripadnicima nacionalnih manjinja na

sudjelovanje u javnom životu. Ta se garancija najbolje utvrđuje uključivanjem tog prava u
ustav. Ustav bi trebao učvrstiti to pravo, te bi također trebalo navesti uvjete pod kojima
zakonodavac može ograničiti to pravo. Na primjer, Međunarodni pakt o građanskim i
političkim pravima dopušta državama da ograniče građanska i politička prava kako bi zaštitila
prava drugih, osigurala nacionalnu sigurnost ili održala javni red. Dva su aspekta prava na
sudjelovanje u javnom životu koja zahtijevaju detaljniju razradu. Oni su: skupina
individualnih prava koja jamče sudjelovanje u izborima i javnom životu i pravo da se ne bude
diskriminirano u ostvarivanju tih prava jer osoba pripada nacionalnoj manjini. Postoji skupina
pojedinačnih prava koja se smatraju ključnim za uspostavljanje i održavanje demokratije. Ona
se protežu od prava na formiranje političkih i drugih udruga na pravo na kampanju,
kadidiranje i glasanje. Ova se skupina obično dijeli na sljedeća specifična prava: pravo na
glasanje, konkretno pravo na tajno glasanje; pravo na redovite i poštene izbore; pravo
kandidovanja za javne funkcije; sloboda udruživanja; sloboda okupljanja; i sloboda
izražavanja.

2. Pravni okvir i mogućnosti

OPCIJA 1 - Tamo gdje su manjine teritorijalno koncentrisane, jednočlani okruzi

mogu osigurati dovoljnu zastupljenost manjina.
Mnogi se izborni sistemi temelje na predstavicima izabranih iz definiranih jednočlanih okruga
- zvanih jednočlani sistem. Postoje dvije varijante: većinski sistem koji dodjeljuje pobjedu
kandidatu s najviše anketnih glasova, čak ako kandidat i ne uživa podršku većine ili većinski
sistem koji zahtijeva da pobjednik osvoji barem većinu datih glasova da bi bio izabran, što
može značiti drugi krug između dva najbolja kandidata ako nijedan od njih u prvom krugu ne
dobije većinu. U većini slučajeva jednočlani sistemi pomoći će u manjinskoj zastupljenosti u
zemljama u kojima su manjine teritorijalno koncentrisane. Ako su manjine koncentrisane
teritorijalno i postoji većinski izborni sistem, onda su šanse da pripadnik takve skupine bude
izabran veoma visoke. Ovo je slučaj, npr., u Albaniji sa grčkom manjinom na jugu zemlje,
zatim u Kanadi sa francuskim stanovništvom Quebec-a ili u Italiji s manjinom francuskog
govornog područja Valle d'Aosta. Ako su manjine raspršene po cijeloj zemlji, ovisno o
njihovom broju, nije nužno predstavljanje jer možda neće biti dovoljno glasova da bi se
osigurao manjinski pobjednik u bilo kojem od jednočlanih okruga.
Ako su nacionalne manjine koncentrisane u nekim područjima, ali značajan broj je raspršen
na nacionalnoj razini, mješoviti sistem može biti prikladniji za osiguravanje zastupljenosit
nacionalne manjine u zakonodavnom tijelu. Jedan od takvih mješovitih sistema je mješoviti
proporcionalni sistem (MMP). Ovo je varijacija sistema s jednim članom i sistema
proporcionalnog predstavljanja (PR). Koristi se u Njemačkoj, Novom Zelandu, Boliciji, Italiji,
Meksiku, Venezueli i Mađarskoj. On pokušava kombinirati pozitivne atribute dva sistema.
Bira se dio predstavnika u jednočlanim okruzima i balans prema proporcionalnom sistemu. U
ovom se sistemu koriste proporcionalna sjedala kako bi se nadoknadio bilo koji nesrazmjer
proizveden rezultatima sjedišta okruga. Jednočlani okruzi osiguravaju da glasači imaju
geografsku zastupljenost.
OPCIJA 2 - Proporcionalni sistem zastupanja, gdje je udio političkih stranaka u
nacionalnom glasanju odražen u njegovom udjelu zastupničkih mjesta, može pomoći u
zastupanju manjina.
Proporcionalni sistem sa listama je najrasprostranjeniji oblik proporcionalnog sistema među
zemljama. Prema ovom sistemu, svaka stranka podnosi listu kandidata za biračko tijelo, i tako
glasači glasaju za stranku, a ne za pojedinačnog kandidata. Ovaj se sistem primjenjuje u
brojnim državama, npr. Azerbejdžan, Bugarska, Hrvatska, Španija, Portugal i Rumunija. Što
je izborni sistem proporcionalniji, to više omogućuje da manjine, čak i one raštrkane, budu
zastupljene u izabranim tijelima, barem ako je prag zadovoljen. Neke od prednosti
proporcionalnih sistema su: oni vjerodostojno prevode glasove u osvojena mjesta i tako
izbjegavaju neke od destrabilizirajućih i "nefer" rezultata, zatim olakšavaju pristup
manjinskim strankama u zastupništvu, potiču stranke da predstavljaju inkluzivne i socijalno
raznolike liste kandidata, čine vjerovatnije da se izaberu predstavnici manjinskih skupina kao
i vjerovatnost izbora žena, ograničavaju rast "regionalnih feuda", te naposlijetku čine
vidljivijom podjelu moći između stranaka i interesnih skupina. Također treba navesti i
nedostatke ovakvog sistema, poput nedostatka odgovornosti i odaziva između izabranih
političara i glasača, zatim problemi oko formiranja vlade i stabilnosti u slučajevima
višestranačkih koalicija, činjenica da etničke vođe mogu birati isključivo njihovi pripadnici
grupa, čime reprodukuje, umjesto da ruši, društvene podjele u zakonodavnom tijelu, kao i
neke druge.
 OPCIJA 3 - Neki oblici preferencijalnog glasanja, gdje birači rangiraju kandidate
prema redoslijedu njihova izbora, što bi moglo olakšati zastupanje manjina i promovisati
međuopćinsku saradnju.
Preferencijalno glasanje omogućava biračima da naznače kako bi glasali kada bi njihov
favorizirani kandidat bio poražen i kada bi morali birati između onih koji su preostali. To je
posebno obilježje koje razlikuje preferencijalno glasanje od ostalih izbornih sistema. Dva su
ključna oblika preferencijalnog glasanja jesu proporcionalni sistem - pojedinačno prenosivi
glas; i većinski sistem - alternativni glas. Kod oba sistema, birači rangiraju kandidate prema
odabiru, označavajući "1" za svoje favorite, "2" za njihov drugi izbor, "3" za njihov treći izbor
i tako dalje. U osnovi, glasači poručuju izbornom službeniku: "ako moj prvi izbor ne pobijedi,
iskoristite moj drugi glas".
Pojedinačno prenosivi glas se obično koristi za male, višečlane izborne jedinice. Nakon što se
izračuna ukupan broj glasova s prvom preferencom, utvrđuje se "kvota" glasova, koju
kandidat mora postići da bude izabran. Svaki kandidat koji ima više preferenci nego što je to
odredila kvota, bira odmah izabran. Ukoliko niko nije ostvario kvotu, kandidati s najmanjim
brojem prvih preferenci se eliminišu i njihove druge preference se distribuiraju među
preostalim kandidatima, a višak glasova izabranih kandidata se preraspodjeljuju prema
drugim preferencama na glasačkom listiću sve dok se ne popune sva mjesta za izbornu
jedinicu. Ovakav je sistem dobro uspostavljen u Irskoj i Malti, a korišten je i za izbore u
Sjevernoj Irskoj i Estoniji.
Drugi preferencijalni sistem, odnosno alternativni glas, većinski je sistem koji obično nađe
svoje mjesto u jednočlanim okruzima, zahtijevajući da pobjednički kandidati steknu apsolutnu
većinu glasova da bi bili izabrani, bilo izravno ili neizravno raspodjelom alternativnih
glasova. Npr. ako jedan kandidat nema više od 50% izravnih glasova, alternativni glasovi
nižerangiranih se prenose dok se ne nađe većinski pobjednik. U nekim okolnostima ova
karakteristika predstavlja snažan poticaj kandidatima da pokušaju privući druge preference
glasača iz drugih skupina (pod pretpostavkom da bi prva preferenca glasača bila za kandidata
iz vlastite skupine). Kandidati koji uspješno objedine svoje prve i druge preference bit će više
uspješni od onih koji ne uspiju privući podršku drugog reda. Ovaj se sistem koristi u Australiji
i za predsjedničke izbore u Republici Irskoj. To je posebno prikladno za izbor pojedinačnih
mjesta, kao što su predsjedništva. Srodan sistem, dopunsko glasanje, često se koriti za izbore
za gradonačelnike u Londonu.
OPCIJA 4 - Smanjenje ili ukidanje cenzusa, odnosno praga, neophodnog za ulazak
nacionalnih manjina u vladu.
Prag zastupljenosti u zakonodavnim tijelima podrazumijeva minimalnu razinu koju stranka
mora zadovoljiti kako bi stekla zastupništvo. Prag utječe na sposobnost manjih stranaka,
posebno manjinskih, da dobiju predstavništvo u parlamentu. Visok prag obeshrabrit će
zastupljenost manjina. Određene zemlje poput Njemačke i Rusije imaju Prag od pet posto, što
je minimalna razina koju bi stranke trebale ostvariti kako bi im se dodijelila mjesta. Zakonski
pragovi variraju u opsegu, od 0,67% u Nizozemskoj i 2% u Danskoj, do 10% u Turskoj i na
Sejšelima. U mnogim slučajevima visoki pragovi imaju tendenciju povećavati razine
nesrazmjernosti jer može biti postignuto mnogo glasova koji nemaju učinka. Primjera radi, u
Poljskoj je 1993. godine bačeno preko 34% glasova za stranke koje nisu dosegle prag od 5%,
iako se u Poljskoj pravila o pragu ne primjenjuju na nacionalne manjine. Važno je spomenuti
da bi prenizak prag mogao rezultirati fragmentacijom političkih stranaka i učvršćivanjem
manjinskih stranaka, posebno ako je obezbijeđeno i finansiranje svih partija. Visoki pragovi
mogu poslužiti za diskriminaciju malih stranaka, te ih može natjerati da se grupišu te tako
nastupaju na izborima, ukoliko im je izbornim zakonom to omogućeno. Ovo znači da stranke
ostaju zasebni entiteti i izlistani su odvojeno na glasačkom listiću, ali se njihovi glasovi broje
kao jedan, što im povećava šansu da dosegnu prag. To možemo pronaći u velikom dijelu
kontitentalne Evrope, Latinskoj Americi i Izraelu.
Postoje još dva mehanizma koja bi se mogla iskoristiti da potpomognu zastupljenost
manjina. Prvi jesu rezervisana sjedišta, posebna mjesta namijenjena nacionalnim manjinama,
gdje predstavnike u tim mjestima biraju isključivo pripadnici određene manjinske skupine.To
možemo pronaći u Hrvatskoj, Sloveniji, Rumuniji, Gornjem domu Rusije itd. Drugi
mehanizam, odnosno, mehanizam prezastupljenosti manjinskih skupina. To je slučaj u
Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje Škotska i Vels imaju više zastupnika u britanskom Donjem
domu, nego što bi imali da je broj stanovnika jedini kriterij.

3. Vijeće nacionalnih manjina u BiH

Vijeće nacionalnih manjina Bosne i Hercegovine posebno je savjetodavno tijelo

Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, koje daje mišljenja, savjete i prijedloge
Parlamentarnoj skupštini o svim pitanjima koja se tiču prava, statusa i interesa nacionalnih
manjina u Bosni i Hercegovini. Također, Vijeće može imenovati stručnjake za rad u ustavno-
pravnim odborima i Zajedničkom odboru za ljudska prava Parlamentarne skupštine Bosne i
Hercegovine, kada oni raspravljaju o pravima, statusu i interesima nacionalnih manjina. Ovo
savjetodavno tijelo sastoji se od po jednog predstavnika svake zakonski priznate nacionalne
manjine, kao što su: Albanci, Crnogorci, Česi, Talijani, Židovi, Mađari, Makedonci, Nijemci,
Poljaci, Romi, Rumuni, Rusi, Slovaci, Slovenci, Turci i Ukrajinci. Parlamentarna skupština
odlukom imenuje članove Vijeća, na prijedlog Zajedničkog odbora za ljudska prava koji je
dužan savjetovati se s nacionalnim manjinama, udrugama nacionalnih manjina ili drugim
nevladinim organizacijama u postupku odabira kandidata. Vijeće nacionalnih manjina
konstituira se izborom predsjednika i njegova dva zamjenika od imenovanih članova Vijeća.
Mandat članova Vijeća traje četiri godine i slijedi mandat izabranih članova parlamenta. Na
konstituirajućem sastanku Vijeća nacionalnih manjina, Tihomir Knežiček, predstavnik
talijanske manjine izabran je za predsjednika Vijeća. Andrija Svatok, predstavnik ukrajinske
nacionalne manjine, izabran je za prvog zamjenika, a Nada Putica, predstavnica crnogorske
nacionalne manjine, za drugog zamjenika predsjedatelja Vijeća. Pored njih, članovi Vijeća su
predstavnici sljedećih nacionalnih manjina: albanska - Halil Bicaj, crnogorska - Dragan
Marković, češka - Jovanka Manzalović - Šalaka, židovska - Jakob Finci, mađarska - Eva Pašić
- Juhas, slovačka - Vjeročka Gajić, makedonska - Todorka Jovanović, njemačka - Velibor
Kuvač, poljska - Dejan Piotrovski, turska - Hakan Varan, rumunska - Silvija Vujović,
slovenska - Maria Grbić, ruska - Mladen Radmilović, romska - Nedžad Jusić i austrijska -
Davor Ebner.

Zaključak

Kada u obzir uzmemo evropska iskustva, ona su raznolika. Neke države potpuno
ignorišu nacionalne manjine na svom području, neke su pribjegle samo parcijalnim
rješenjima, a neke su usvojile vrlo konkretne modele predstavljanja nacionalnih manjina.
Bugarska i Slovačka u svojim ustavima ne priznaju postojanje nacionalnih manjina. One
zastupaju ustavno načelo o jedinstvenoj naciji, pa nacionalne manjine nemaju posebna prava.
Bugarska ide toliko daleko da njezini političari javno izbjegavaju spominjati termin
nacionalna manjina. U tim su državama nacionalne manjine zaštićene kao građani Bugarske,
odnosno Slovačke, i nemaju posebna kolektivna prava. Mađarska u svojem ustavu spominje
13 nacionalnih manjina, te im garantuje kulturnu autonomiju. U parlamentu postoji državni
tužilac - ombudsman, zadužen za zaštitu manjinskih prava. No, problem je u jazu između
ustavnih normi i svakodnevne prakse. Slovenija priznaje samo dvije “autohtone” nacionalne
manjine, Mađare i Talijane, kojima su zajamčena dva mjesta u državnom parlamentu 7. No, u
slovenskom parlamentu nema mjesta za Hrvate i Srbe kojih ima čak dva posto više od
7
Baketa, N. i Kovačić M. (2010)
Talijana i Mađara, a ipak nemaju jednaka prava kao proglašene autohtone manjine u
Sloveniji. U posljednjih nekoliko godina hrvatska zajednica sve glasnije traži da joj se prizna
status autohtone nacionalne manjine, ali u tome nema aktivnu potporu hrvatske vlasti. Za
Rumunjsku se može reći da je ostvarila najveći iskorak u priznavanju prava nacionalnih
manjina. U parlamentu je zajamčeno 18 mjesta za 19 nacionalnih manjina, pa su one vrlo
dobro pravno i politički zaštićene.
Može se zaključiti da su prava i načini predstavljanja nacionalnih manjina pitanje koje
je prošlo kroz mnoge rasprave, a koje još treba da podlegne dodatnim razmatranjima i
ispitivanjima na svakoj državi posebice. Ono ostaje kao otvoreno pitanje političkog sistema
svake zemlje.

LITERATURA

1. Orlović, S. (2015). Izborni bumerang. Beograd: Fakultet političkih nauka.

2. OSCE - Kancelarija za demokratske institucije i ljudska prava (2001). Smjernice za
učešće manjina u izbornom procesu. Varšava. Dostupno na:
https://www.osce.org/files/f/documents/4/0/103866.pdf (Pristupljeno 07.01.2021.).
3. Onyeji, C. (2010). Political participation & representation of ethnic minorities: From
wishful thinking to reality?. Brisel: European Network Against Racism.
4. Baketa N. i Kovačić, M. (2010). Tko i kako predstavlja nacionalne manjine?.
Budimpešta: Central European University.
5. Spirova, M. (2004). Electoral Rules and the Political Representation of Ethnic
Minorities: Evidence from Bulgaria and Romania. Budimpešta: Central European
University.
6. Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine (2016). Vijeće nacionalnih manjina u
BiH. Dostupno na: https://www.parlament.ba/committee/read/36?mandateId=6&lang=en
(Pristupljeno 12.01.2021.)