UNIVERZITET U ZENICI

MEDICINSKI FAKULTET

DUHOVNOST I ZDRAVLJE

Šabić Amna, Sivac Envera

KLONIRANJE I STATUS ČOVJEKA

SEMINARSKI RAD

Mentor:

Prof. dr. sc. Spahija Kozlić

Zenica, januar 2019. godine

Sadržaj:

Uvod.......................................................................................................................................................3
I - DOBRE I LOŠE STRANE KLONIRANJA...................................................................................................5
II - ETIKA O KLONIRANJU......................................................................................................................10
Postmoderni pristup kloniranju prema Habermasu..........................................................................12
Zakon koji reguliše kloniranje...........................................................................................................13
III - STAV RELIGIJA O KLONIRANJU........................................................................................................14
Islamski stav.....................................................................................................................................14
Kršćanski stav...................................................................................................................................16
Zaključak...............................................................................................................................................17
LITERATURA..........................................................................................................................................18
Uvod

Posljednjih nekoliko desetljeća svjedoci smo rapidnog razvoja znanosti i tehnologije.

Znanstveno-tehnološki napredak teško je predvidjeti. Bitno je znati kako je ono kroz što danas
prolazimo revolucija u području znanosti i tehnologije. Revolucija se koristi otkrićima i
novim spoznajama u mnogim znanstvenim disciplinama, među kojima se ističu molekularna
biologija, spoznajna neurologija, psihologija, genetika ponašanja, antropologija, populacijska
genetika, evolucijska biologija i neurofarmakologija. Tehnološki je napredak omogućio da
pojedinac dolazi do informacija, kreira svoje vrijednosti i mogućnost izbora. Svakodnevno se
osnivaju nevladine organizacije koje se u tom kontekstu bore za potrebe, prava i slobode
svakog čovjeka.

Jedna od najaktuelnijih tema zadnjih godina zasigurno je kloniranje, a pitanja koje se najčešće
postavljaju su: Da li je moguće klonirati čovjeka? Kakve bi to bile posljedice na društvo? Zar
ovo nije nastojanje da se čovjek igra stvaranja? Međutim, prije nego što odgovorimo na
pitanja prvo treba da definišemo pojam kloniranja.

Kloniranje spada u užu oblast genetičkog inženjeringa, a pod pojmom klon smatra se svaki
organizam nastao putem aseksualne reprodukcije, odnosno, organizam koji ima identičan
genetski materijal sa entitetom čija je kopija, i svako aseksualno razmnožavanje je kloniranje.
Kloniranje predstavlja najjednostavniji oblik razmnožavanja, odnosno duplikacije genetičkog
materijala, i jedini je oblik razmnožavanja kod jednoćelijskih organizama, prisutno je i kod
nekih biljaka, ali i životinja (neke vrste gekona, nastalo kao posljedica evolucijskog
prilagođavanja).1

Pojam kloniranje se pojavljuje tek 1963. godine, a prvi klon je kloniran godinu dana ranije,
kada je britanski naučnik John Gurdon uspio klonirati žabu. Kineski naučnik Tong Dizhou je
1963. godine klonirao ribu. Grupa sovjetskih naučnika je 1986. klonirala miša koji je nazvan
Maša. Grupa škotskih naučnika je 1996. godine klonirala poznatu ovcu Doli, prvog
kloniranog sisara. Od tada su klonirane brojne vrste sisara: krava, pas, koza, mula. zec, svinja,
majmun i dr.

Kloniranje se ranijih godina isključivo povezivalo sa znanstveno-fantastičnim filmovima i

romanima, dok se danas sve više povezuje s obećavajućom terapijskom praksom u
pozitivnom smislu, kao i sa strahom od onoga što nam može donijeti reproduktivno
kloniranje. U svakom slučaju, kloniranje je postalo činjenicom, više nije fikcija.

1
Antonić, Sonja, Kloniranje kao etički problem, Originalni naučni rad, 2009, str. 174
Otkako je rođena klonirana ovca Doli 1996. u Škotskoj, ljudi se pitaju da li je moguće
klonirati ljude, pošto su ovce sisari kao i ljudi. Ovca Doli je genetski identična kopija 6
godina stare ovce - prvi uspješno klonirani sisar, gdje je od 277 jajnih ćelija samo jedna
rezultovala rođenjem ovce. Imala je 6 naizgled normalnih jagnjadi, a ''uspavana'' je u februaru
2003. godine jer je dobila terminalnu bolest pluća. Za kloniranje je upotrebljena
diferencirana, dakle specijalizovana ćelija vimena, što se do tada smatralo nemogućim.

Tehnika koju znanstvenici primjenjuju za dobivanje klonova naziva se nuklearni transfer

(prebacivanje jedra somatske ćelije - somatic cell nuclear transfer SCNT). Prvo se iz ženke
uzme neoplođena jajna ćelija i iz nje se odstrani jedro, koje sadrži DNK. Iz tijela životinje
koja će se klonirati uzme se odgovarajuća ćelija, npr. najčešće ćelija kože, čije jedro sadrži
sve genetske informacije o svom vlasniku. Ta ćelija ili samo njeno jedro se tada unese u jajnu
ćeliju iz koje se odstranilo jedro i kroz nju se pusti struja. Ovim se postupkom postiže
sjedinjenje ćelije i citoplazme jajne ćelije. Nakon što se dobije novo jedro, jajna ćelija se
počinje dijeliti kao da je oplođena, čime počinje razvoj klona životinje iz koje je uzeta tjelesna
ćelija. Embrion se tada može implantirati u maternicu surogat majke, gdje će se, u rijetkim
slučajevima kada se sve odvija po planu, nastaviti razvijati dok ne dođe vrijeme da mlado
dođe na svijet. Postoji i druga mogućnost i to da se embrion zadrži u maternici samo dotle dok
se iz embrioblasta ne uspiju izdvojiti embrionalne matične ćelije koje se dalje mogu držati u
kulturi.2

2
http://imam.ba/kloniranje/ (mart, 2008.)
I - DOBRE I LOŠE STRANE KLONIRANJA

Kloniranje ljudi u odnosu na primjenu kloniranja se posmatra na dva kolosijeka. Prvi

podrazumijeva kloniranje u terapeutske svrhe, dok drugi podrazumijeva kloniranje u
reproduktivne svrhe. Terapeutsko kloniranje bilo bi u medicinske svrhe, dakle za liječenje da
se izbjegne imunološko odbacivanje tkiva iz somatske ćelije gdje bi matične ćelije bile
genetski identične davaocu ćelije. Reproduktivno kloniranje bi predstavljalo kloniranje ljudi.
Obe vrste kloniranja imaju i odgovarajuće metode, pa se tako kod kloniranja u terapeutske
svrhe uglavnom primjenjuje metoda cijepanja embriona, dok se transplantacija jedra smatra
podobnijom za kloniranje u reproduktivne svrhe. Međutim moguće je objediniti obe ove
metode, pa bi se tako embrion nastao transplantacijom jedra mogao dalje cijepati, i time
obezbjeđivati matične ćelije. Naime, ove još nediferencirane ćelije mogu postati bilo koja
ćelija organizma, svakako uz pomoć savremene tehnologije, koja naučnicima omogućava da,
utičući na sintezu proteina, odnosno manipulacijom RNK, odrede funkciju ćelije. Na ovaj
način moguće je uzgajati čak i različita tkiva, pa čak i čitave organe. Različitom
manipulacijom DNK materijala životinja i njihovim kombinovanjem sa čovječijim genetskim
materijalom, u tijelima životinja moguće je uzgajati različite organe, koji bi se naknadno
mogli transplantirati u ljudski organizam.

Terapeutsko kloniranje bi moglo pomoći u uzgoju mnogo toga kao npr. kože, krvnih stanica,
živčanih tkiva, kostiju, hrskavice, mišićnih tkiva, tako bi se mogle liječiti ozljede, kao i bolesti
u kojima dolazi do ispada funkcije organa: Parkinsonova bolest, Huntingtonova bolest,
oduzetost udova, leukemija itd. Drugim riječima embrionalne matične stanice mogle bi se
uzgajati za rast i produkciju organa i tkiva koje će nadomjestiti oštećene, npr. koža za
opečene, živčane stanice za one čiji je mozak oštećen, stanice moždane kralježnice za
paraplegičare i kvadriplegičare, pluća, srce, jetra, bubrezi, kost, masno tkivo itd. Matične
stanice dobivene spomenutom tehnologijom predstavljale bi bogat izvor materijala za
transplantaciju ako bi se određeni gen ili skupina gena u tim stanicama mogao aktivirati, čime
bi se stanice mogle navesti na specijalizaciju. Ta mogućnost nije samo teoretska, jer se
specijalizirane stanice, kao što su stanice endotela krvnih žila, srčanog i skeletnog mišičja,
stanice preteče krvotvornog tkiva, živčane stanice, mogu dobiti uzgajanjem embrionalnih
matičnih stanica.3 Pored terapeutskog postavlja se i pitanje o mogućnosti reproduktivnog
kloniranja tj. kloniranja djece u laboratorijima, koje bi u budućnosti omogućilo roditeljima
koji su izgubili svoje dijete, da plate za kreiranje njegova klona. Iako su ljudski embriji već
klonirani prije toga, nikad iz njih nisu izvučene zdrave matične stanice. To označava značajan
korak naprijed prema kloniranju djece. Znanstvenici su istaknuli kako im je cilj otkriti lijek za
neizlječive bolesti, no kritičari strahuju da bi drugi, manje dobronamjerni znanstvenici, mogli
iskopirati postupak i pokušati klonirati djecu.

Naučnici trenutno rade na izradi tzv. morbidne mape, koja bi trebala da utvrdi sve moguće
genske anomalije i malformacije različitih DNK-a sekvenci i čitavih hromozoma. Na taj
način, bilo bi moguće izdvojiti malformirane genske sekvence i zamijeniti ih normalnim
genskim sekvencama, a sve to na osnovu razlike između normalne fizičke i morbidne mape.
3
Keština, Ivan, Etika terapeutskog kloniranja i manipuliranja matičnim stanicama, 2005, str. 492
Kod nekih bolesti ovakve nepravilnosti uočljive su u genetskom materijalu svake ćelije
organizma (Downov sindrom), a kod nekih su ove anomalije prisutne samo na određenim
ćelijama ili tkivima (neke vrste kancera, leukemija, sistemske bolesti imunog sistema, cistična
fibroza). Naime, savremeni genetičari, biofizičari i medicinari su zajedničkim naporima
uspjeli da utvrde da izvjesne bolesti svoj uzrok imaju upravo na nivou genskih oštećenja, te se
moderni načini liječenja sve više kreću u smjeru djelovanja na same gene. Zanimljivo je da
ovakvih bolesti ima oko 7000, a načini liječenja, prema stavovima medicine, uslovljeni su
procesima kloniranja gena i genskih sekvenci.4

Način liječenja bi u slučaju ovakvih bolesti pretpostavljao kloniranje DNK sekvenci, čitavih
DNK lanaca, gena, hromozoma, ali i stvaranje takozvanih matičnih ćelija, također putem
procesa kloniranja. Genske terapije (gene repair therapy) se mogu podeliti u dvije osnovne
grupe, one koje mijenjanjem genetskog materijala oboljele ćelije i njihovom implantacijom u
oboljelo tkivo pokušavaju da zamijene ostale oboljele ćelije, i tzv. vektorske terapije kod
kojih se ćelija sa promijenjenim genetskim materijalom ponaša kao neka vrsta „majstora“ i
pokušava da popravi ostale oboljele ćelije.

Prednosti koje mnogi navode kada je u pitanju kloniranje su:

 Pomlađivanje
 Liječenje srčanog udara
 Spriječen downov sindrom
 Spriječeno je zatajenje jetre i bubrega jer se kloniraju za transplantaciju
 Spriječena leukemija jer se klonira koštana srž za djecu i odrasle
 Spriječen rak

 Neplodni parovi mogu imati djecu 5

Naveden je cijeli niz razloga - od eugenetskih do egoističkih, od znanstvenih do

utilitarističkih - kao povod i motiv za kloniranje čovjeka:

- ponoviti individue velike genijalnosti ili ljepote da se poboljša vrsta ili da se život učini
ugodnijim;

- priskrbiti velike količnine genetički istovjetnih subjekata radi znanstvenog proučavanja

relativne važnosti urođene prirode i okoliša;

- odrediti spol djeteta odabirom donora jezgre stanice;

- ponoviti zdrave individue da se izbjegne rizik nasljednih bolesti, koji se krije u lutriji
spolnog rađanja;

- klonirati sebe ili drugoga i dati odgoj kakav smatra kao ispravan, a nije ga prije dobio;

- samouvjereni i moćni nogli bi poželjeti usrećiti svijet svojim kopijama;

4
Ibidem, str.3
5
https://sites.google.com/site/kloniranjeistrahodkloniranja5/prva-klonirana-zivotinja/postupak-
kloniranja/strah-od-kloniranja-1/prednosti-kloniranja
- oni tjeskobni da odgode svoju smrt mogli bi stvoriti tijelo dvojnika, izuzev funkioniranja
mozga, od kojeg bi uzimali savršene organe za transplantaciju kad se njihovi istroše;

- proizvesti ekipe identičnih subjekata za specijalne zadaće u miru i ratu, špijune i

superratnike;

- proizvesti embrije svake osobe i čuvati zamrznute kao rezervu za eventualne potrebe
transplantacije.6

Budućnost na području kloniranja može nam donijeti mnogo dobroga, ali samo ako se
istraživanja i znanstveni napredak na tom polju ne zloupotrebljavaju, te ako se ta istraživanja
provode u javnom interesu i pod kontrolom države. To znači da moramo znati kako kloniranje
ima svojih prednosti, ali i puno nedostataka. Zapravo bi svi znanstvenici trebali raditi za opće
dobro čovjeka kako bi se izbjeglo da se ono što je ispočetka bilo pozitivno pretvori u svoju
suprotnost, odnosno negativnost.7

Kloniranje ljudi još nije izvodljivo, iako je bilo nekih pokušaja u zadnjih osam godina koji su
se završili bezuspješno. Svaki pokušaj i svaka priča na ovu temu izazivaju žustre polemike
između onih koji su za kloniranje čovjeka i onih koji su protiv. Međutim, većina ljudi, a među
njima etičari i teolozi, su još uvijek protiv kloniranja iz opravdanih razloga. Naime, uvijek bi
ostao neriješen društveni status klona. Ne bi se moglo utvrditi ko je preči da bude roditelj tom
djetetu, klonirana osoba ili roditelji klonirane osobe, možda žena koja ga je rodila i njen muž.
Isto tako ni klon, a ni njegova djeca ne bi mogli tačno odrediti nijednog svog pretka niti
potomka. Današnje metode otiska prstiju, DNK analize, vilica zuba, fotorobot i dr. ne bi više
bile praktične i sav trud kriminologije od njenih početaka bi bio uzaludan, jer su klonovi
potpuno identični. Pored toga klonovi imaju slab imunitet što bi prouzrokovalo da žive
kraćim, manje zdravim životom. Mali poremećaj u samo jednom genu dovodi do deformacija
tijela kod klonova što je i uzrok da većina fetusa odumre prije nego što se i rodi.

Klonirane životinje imaju razne abnormalnosti. U jednom istraživanju kloniranih miševa su

svi umrli za 1-2 godine, 6 od upale pluća, 4 od oštećenja jetre, od leukemije i raka pluća.
Mišljenje je da abnormalnosti nastaju zato što se uzima genetski materijal odrasle osobe. Na
osnovu defekta na kloniranim životinjama, postoji strah da bi kloniranje prouzrokovalo
defekte i na djeci, i pored velikog iskustva sa ljudskim embrionima koje imaju klinike za
liječenje steriliteta. Već je ovo dovoljan razlog za oprez.

Prirodnim putem život dolazi na svijet, a kloniranjem život postaje način proizvodnje, nova
grana industrije. Smatra se da treba poštovati prirodna rješenja, jer manipulacija stvaranja
života može donijeti strašne posljedice. Rađanje djece kloniranjem bio bi industrijski proces
proizvodnje, stvaranje vještačkih ljudi koji nikad u prirodi ne bi nastali. To je tehnološko
nasilje nad prirodom. Prirodni način razmnožavanja je seksualni, to jest polni, a kloniranje je
aseksualna (bespolna) reprodukcija, suprotna normalnom. Seksualna reprodukcija dva
različita pola nije uspostavljena ljudskom odlukom, kulturom ili tradicijom, nego nalazimo da
je u prirodi to jedini način razmnožavanja sisara.

Teško je naći osobu koja kloniranje smatra neodoljivim, jer skoro svi vide veliki potencijal za
zloupotrebe i drastično odstupanje od prirodnog. Kloniranje samog sebe neki smatraju
bezočnim i nercisoidnim pokušajem da čovjek ponovo stvori sebe. Zamislite bogataša koji
6
Pozaić, Valentin, Kloniranje kao pitanje odgovornosti, 1997, str. 300, 301
7
Bodlović, Lana, Biotehnološki i etički aspekti kloniranja čovjeka, 2014, str. 11
plati da ima 100 blizanaca - ljudi koji potpuno isto izgledaju kao on. U najmanju ruku bilo bi
arogantno smatrati sebe toliko dobrim da bi bio kloniran u nekoliko dodatnih primjeraka.
Bizarno je i zamisliti ženu koja rađa genetsku kopiju same sebe, ili kopiju svog muža. Neki bi
rađali kopiju svoje majke, oca, djeda ili nane kao zamjenu za osobu koja je umrla. Neko bi
želio da rodi klon poznate osobe i da ga odgaja kao svoje dijete.

Neki smatraju da je kloniranje problem ljudske oholosti, da mislimo da smo dovoljno mudri
za ovo iako nismo, i da kloniranje može da nanese ogromnu štetu budućim generacijama.
Zagovornici smatraju da se kloniranje ne razlikuje puno od bilo kojeg drugog načina na koji
ljudi mijenjaju prirodu oko sebe, npr. medicinom. Oni kažu da nam je Bog dao razum da ga
koristimo, i da proslavljamo Boga time što kloniranjem pomažemo ljudima. Drugi važan
prigovor jeste da klonirana osoba nije unikat, nije jedinstven pojedinac, nego mlađa kopija
postojeće osobe. Ljudi bi bili genetski duplikati. Naše dostojanstvo i vrijednost vezano je za
to što smo unikati, što se vidi čak i u jedinstvenim otiscima prstiju i imunim sistemom koji
odbacuje tuđe ćelije. Međutim, ako postoji više kopija istog genetskog materijala, ljudi mogu
da snize vrijednost čovjeka, da smatraju samo jedan ''primjerak'' vrijednim, dok bi navodno
manje vrijedne kopije koristili za sebične svrhe, tj. kao rezervne dijelove.

Druga strana tvrdi da se klonovi razvijaju u drugačiju ličnost od originala, kao i blizanci.
Smatra se da bi klonovi kao ličnosti bili različitiji i od identičnih blizanaca, jer se razvijaju od
istog jedra i u istoj maternici. Klonovi nastaju od različitih mitohondrija, rastu u različitim
maternicama, u drugim okolnostima i sredinama. Npr. klonirane trobojne mačke odgajane u
različitim sredinama imaju različita krzna, jer izgleda da geni nisu jedini koji regulišu boju
krzna. Godinu dana kasnije, razlika je bila još vidljivija. Najrazličitije je ponašanje kloniranih
mačaka. Original je rezervisanog ponašanja, zdepastog izgleda, dok klon voli da se igra, i ima
uglađeno krzno. Iako su slični, klonovi nisu identični. Svi ljudi su dalji ili bliži rođaci, ali svi
smo genetski unikati.

Treći prigovor je da ljudski klon ne bi imao pravo izbora za svoju budućnost. Klon nema
izbor da bude unikat, i postoji strah da bi bio samo prazna ljuštura koju bi donator ćelije ili
istraživači željeli da oblikuju kako oni žele. Donator ćelije bi želio da on bude model prema
kojem će usmjeriti svoj klon da ostvaruje njegove neispunjene ciljeve. Istina je da svi roditelji
rade to isto, npr. odlučuju u koju školu će ići njihovo dijete, na koji sport i aktivnosti će ga
upisati. Ipak, strah je da bi klon bio u većoj mjeri pod ovim pritiskom nego što roditelji
kontrolišu svoju djecu. Djecu treba voljeti baš zato što su jedinstvena, a ne ostvarivati svoje
sebične ambicije preko svojih klonova.

Kloniranje bi unijelo zbrku po pitanju identiteta i individualnosti. To je preoblikovanje

genotipa koji već postoji, a ne jedinstvena osoba. Klonirano dijete bi imalo problem sa
depersonalizacijom - ko je ono, samo nečija kopija i nastavk tuđeg života ili novo biće koje
ima pravo na svoj životni put?

Pojam neželjno i željeno dijete kloniranjem bi dobilo novi značaj, jer bi ljudi mogli unaprijed
da znaju kakvo dijete će se roditi, da li će imati talenat za muziku, sport ili nešto drugo. Neki
ljudi bi željeli da proizvode klonove koji će raditi ropski posao, ili da budu njihovi vojnici ili
sportisti. Vrijednost čovjeka nije u tome da li donosi korist drugima, nego čovjek ima
vrijednost sam po sebi.

Kloniranje bi unijelo dodatnu konfuziju u porodicu, iako današnja društva već imaju razne
netradicionalne porodice, prvi put bi postojala porodica od samo jednog roditelja, jer ženi za
rađanje djeteta više ne bi bio potreban muškarac, dok bi muškarci i dalje zavisili od žena za
reprodukciju. Porodica bi bila redukovana samo na jednu osobu. Klonirana djeca imala bi
samo jednog roditelja - majku ako je ona donator, ili oca ako je on donator (dok bi žena bila
surogat - nosilac tuđeg djeteta). Također, linija između generacija roditelja i djece bila bi
nejasna. Majka bi u isto vrijeme imala kćerku i sestru bliznakinju, a kćerka ne bi imala oca jer
je genetski materijal uzet samo od majke. Ako je donator ćelije bio muškarac, dijete bi
istovremeno bilo očev brat blizanac. Blizanci bi bili decenijama mlađi i stariji jedan od
drugoga. Širi porodični odnosi bili bi još komplikovaniji, djed bi imao istovremeno i unuka i
blizanca svog sina, a pometnja bi se nastavila i na tetke, amidže, daidže i dr. Ne treba
zaboraviti ni bračne drugove: žena bi rodila brata blizanca svom suprugu ili svoju sestru
bliznakinju, a suprug bi bio oženjen sestrom blizankom njegove ćerke.

Postoji web sajt koji reklamira da ima već 30 godina iskustva u ovom poslu
http://www.cryobank.com/. Na ovom web sajtu za vještačku oplodnju možete da naručite
kakvo dijete želite, kao kad uđete u prodavnicu i izaberete model auta koji kupujete. Možete
da tražite donora određene boje kose, očiju, etničkog porijekla, a onda da suzite izbor na tip
kose, krvnu grupu, obrazovni nivo, kojim se zanimanjem bavi, ko su mu preci, koje je religije,
na koga od poznatih osoba liči. Na kraju izaberete jednu osobu i tako ste izabrali kako će vaše
dijete izgledati. Zagovornici ovog načina oplodnje kažu da ljudi na sličan način biraju i
bračnog partnera, pa onda mogu da biraju i genetiku djeteta, samo što na ovaj način drugi
roditelj nema nikakvu ulogu u odgajanju djeteta.

Neki smatraju da je kloniranje želja da se potpuno kontroliše kakav tip ljudi je u budućnosti
poželjan na Zemlji. Ljudi bi željeli da kloniranjem uklone neizvjesnost kakvo će dijete dobiti,
tj. žele da odrede kako će njihovo dijete da izgleda. Danas i među intelektualcima i među
većinom ljudi kloniranje se doživljava kao uvredljivo, groteskno i odvratno. Javlja se
uvrijeđenost i kad se pomisli na to. Čak i kada ne može da se objasni razlog za negativnu
reakciju, instiktivno se odbacuje nešto kao pogrešno. Postoje stvari koje će uvijek biti
odvratne, na primjer incest, odnos sa životinjom, jedenje ljudskog mesa i dr. Odvratnost
ljudskog kloniranja spada u ovu kategoriju.8

Brojnost i neizvjesnost pitanja i problema koji mogu proizaći iz kloniranja uspoređena je s

nuklearnom bombom. Tokom Drugog svjetskog rata kada su Amerikanci razvijali nuklearnu
bombu mnogi znanstvenici uključeni u projekt imali su grižnju savjest, uvjereni da sudjeluju u
nečemu preopasnom, ali se nisu povukli iz projekta. Pokazalo se da su bili u pravu. I danas
znanstvenici koji podržavaju kloniranje nisu svjesni da se igraju sa nečim što čovječanstvo
može odvesti u katastrofu u kojoj je usporedba s nuklearnom bombom dječja igra.9 'Prava
opasnost od propasti čovječanstva nipošto ne dolazi od interkontinentalnih raketa, nego prije
od razaranja moralnih snaga.'

8
https://www.upocetku.org/unikat-ili-duplikat---kloniranje-istra382ivanje-mati269nih-263elija-i-etika-
danas.html#
9
https://slobodnadalmacija.hr/mozaik/zivot/clanak/id/297231/kako-nasi-medicinari-vide-buducnost-aids-ce-
biti-kao-gripa-lomove-cemo-lijepiti-a-bogati-nece-stariti (2015)
II - ETIKA O KLONIRANJU

Nakon kloniranja ovce Dolly 1997. godine, osnovane su mnoge savjetodavne skupine,
zadužene da načine ekspertize o etičkom normiranju kloniranja. Kad je u pitanju kloniranje
čovjeka, navedene savjetodavne skupine terminološki razlikuju pojmove tzv.
“reproduktivnoga” i “ne-reproduktivnoga” kloniranja.

Bez obzira o kojem vidu kloniranja se radilo, oba kloniranja su moralno zabranjena. Potrebno
je upozoriti na etički kategorički argument koji kaže da je čovjek svrha koja sama po sebi ima
apsolutnu vrijednost, zbog čega se i zove osobom, i kao takav se ne smije upotrebljavati samo
kao sredstvo; zabranjuje se da se s osobom postupa kao s nekim sredstvom, bez obzira koliko
ciljevi bili visoki i pozitivni.

U nekim zemljama istraživanja dopuštaju sve do 14. dana starosti preembrija, i to pod
striktnim uvjetima. Pojam preembrija nije posve prihvaćen i mnogi ga osporavaju.
Usidrenjem u maternicu započinje 'dijalog' majke i djeteta, stvaranjem i oslobađanjem
hormona i od strane majke i od strane ploda. Uskoro započinje i emocionalni dijalog. Stoga,
umjetna maternica (ako ikada bude razvijena) ne bi bila etična jer ne bi mogla uspostaviti
vezu i dijalog majke i embrija, omogućavajući embriju uvjete da postane čovjek. Ako
izdvojenu embrionalnu stanicu u test-tubi shvatimo kao ljudsko biće, tada njezino uništenje
doista možemo shvatiti kao kršenje načela zabrane uništavanja toga bića. No diskutabilno je
takvu stanicu smatrati ljudskim bićem. Izdvojena embrionalna matična stanica, pod uvjetom
da matični embrij ostane neoštećen i razvija se normalno, trebala bi se tretirati kao svaka
druga stanica dobivena biopsijom u svakodnevnoj kliničkoj praksi.10

Ne može se dopustiti kloniranje čiji bi rezultat bio stvaranje ljudi kao individualnih kopija, jer
bi to značilo njihovo instrumentaliziranje, a instrumentaliziranje ljudi koje bi zadiralo u
jedinstvenu egzistenciju pojedinca, te osobito u jedinstvenost njegove naravi (njegovih
karakteroloških osobina, itd.) moralno je nedopustivo. Etički nedopustiva instrumentalizacija
osobe očita je ne samo u reprodukcijskom kloniranju, nego još izrazitije u postupku
terapeutskoga kloniranja. Već na samome startu terapeutskog kloniranja dolazi do radikalnog
instrumentaliziranja žene, koju se svodi na nekoliko čisto bioloških funkcija (davanje na
posudbu ili prodaju jajnih stanica, itd.). Budući da je i ljudsko tijelo bitni element dostojanstva
i osobnog identiteta svakog pojedinca, nedopustivo je koristiti ženu kao “isporučitelja” jajnih
stanica uz pomoć kojih bi se stvarali klonovi ili vršili eksperimenti za “usavršavanje” tehnika
kloniranja.

Kloniranje je još uvijek puno etičkih problema i rasprava. Terapijsko kloniranje se dovodi u
pitanje počevši od toga koliko su uopće ove tehnike dostupne široj javnosti pa sve do
činjenice da je upitno kultivirati matične stanice iz jajašca dobivenog transferom jezgre
somatske stanice jer se proizvod tog transfera može promatrati kao ljudski život. Kao
najstrašniju posljedicu kloniranja čovjeka možemo navesti proizvođenje klonova samo kao
donatora organa. Postoji dakle i opravdani strah kako kloniranje može dovesti do
procjenjivanja vrijednosti klonirane osobe na osnovu njene upotrebljivosti, da služi samo kao
izvor organa za transplantaciju. Potrebno je svakako uzeti u obzir i namjeru s kojom se nešto
radi.

10
Ibidem str.7
 Etički problemi kloniranja ljudi postali su važno pitanje. Ono što se ističe kao najvažnije je
gubitak osobnosti i individualnosti, smanjenje čovjekove posebnosti. "Iako klon i klonirani
pojedinac imaju iste gene, osobine i osobnosti su različite. Ljudi misle da je klon fizički
identičan donatoru i njegovom ponašanju, ali to nije istina, jer iako je fizički identitet važan,
životna sredina oblikuje tok ponašanja i psihologiju pojedinca. Mnogi ljudi vjeruju da će
kloniranje na kraju dovesti do gubitka individualnosti.

Možemo zaključiti ako znanstvenici koji prvi pokušaju klonirati čovjeka, sudeći i po
trenutnim zabranama i stajalištima o reproduktivnom kloniranju diljem svijeta, to i učine,
moraju snositi i odgovornost za sve posljedice koje nije zapravo teško predvidjeti. Prije svega,
očekivan je broj pobačenih i mrtvorođenih plodova, zatim živorođene djece ili rođene s
kojekakvim malformacijama i retardacijama. Znači, jednom rečenicom rečeno, moglo bi doći
do stvaranja gomile "neuspjelih ljudi". Usporedno s tim, pitanje je, ako i bude rođene zdrave
djece nakon n-tog pokušaja, kako će se osjećati to dijete, kako će njegova psiha to izdržati
pod pritiskom javnosti i da li će biti spremno kasnijim odrastanjem prihvatiti ulogu nečije
kopije. Mora se uvijek misliti i na to da će klonu, i to svjesno, biti uskraćeno osnovno pravo
koje je zajamčeno svakom drugom čovjeku nastalom seksualnom reprodukcijom, a koje se
sastoji od jedinstvenosti i neponovljivosti genetskog koda. Isto tako, postavlja se pitanje da li
će se klon osjećati manje vrijednim, budući da je nastao iz nečije želje da postane baš takav
kakav jest.

Drugi se etički problem očituje u tome što čovjek ima pravo na svoj nepromjenjiv i
nezamjenjiv identitet, a kod kloniranja bi se tu mogao pojaviti problem: »Moglo bi se
očekivati da bi psihologija kloniranoga bila ozbiljno kompromitirana, a njegova vrijednost ne
bi ovisila o njegovu osobnom identitetu, nego samo o kvalitetama koje kao kopija posjeduje.
On bi se našao u situaciji da bi bio natovaren očekivanjima koja ne bi vodila računa o izričaju
njegove osobite i neponovljive osobnosti, nego o ‘kopijskoj’ predodžbi jednakoj kvalitetama
koje su bile vlastite nekoj drugoj individui. Klon ne bi bio promatran u onome što je po sebi,
nego u funkciji svoga približavanja ‘originalu’ od kojeg potiče, koji bi s obzirom na njega
imao referentnu vrijednost. Teško je i zamisliti psihičko stanje, duševne patnje i dvojbe koje
bi klon mogao proživljavati kad bi saznao kako je nastao i da njegova vrijednost nije u njemu
samom, nego su očekivanja vezana uz ‘original’ kojeg je on ‘kopija’ i koliko bude sličniji
‘originalu’, toliko će biti ‘vrijedniji’. Čini se da nije teško zamisliti situaciju u kojoj bi
klonirana osoba osjetila potrebu da mora optužiti nekoga tko se postavio sudcem nad njim,
njegovim životom i njegovom sudbinom i koji je predodredio uvjete življenja koje on ne
prihvata.11

Jedan etički prigovor jeste da se ljudi kloniranjem “igraju Boga”. Ideja je da samo Bog treba
da reprodukuje život, a da su ljudi na veoma opasnom terenu kad pokušavaju da to sami rade.
Ovaj stav nemaju samo religiozni ljudi.

Prirodnim putem život dolazi na svijet, a kloniranjem život postaje način proizvodnje, nova
grana industrije.12 Smatra se da treba poštovati prirodna rješenja, jer manipulacija stvaranja
života može donijeti strašne posljedice. Jasno je da kloniranje dovodi u pitanje problem
ljudskog dostojanstva, i ne samo kloniranje u reproduktivne, već i u terapeutske svrhe.

Stvaranje novog života radi nečeg drugog, a ne radi njega samog, ogrješenje je o taj život.
Problem je u tome što se pravnim normama određuje status i vrijednost života, a zaboravlja se
11
https://www.glas-koncila.hr/kloniranje-covjeka-treba-zaustaviti-i-prekinuti/ (2018)
12
Ibidem str. 9
da je i naš genetski materijal jednako živ kao i mi sami, te je i manipulacija genetskim
materijalom neka vrsta manipulacije životom uopšte. I manipulacija genetskog materijala i
biljaka i životinja može imati posljedice i po život čoveka, direktno mijenja čovjekovu
sredinu, ali indirektno mijenja i samog čovjeka, jer mijenja kvalitet i uslove čovjekovog
života. Dokle god postoji i najmanja mogućnost da kloniranje izmijeni opstajanje života
onakvog kakvog ga poznajemo, treba ga izbjeći bilo kao postupak u reproduktivne svrhe, bilo
u terapeutske.

Kod utilitarizma razlikujemo utilitarizam postupaka i utilitarizam pravila. U oba slučaja se

polazi od postojanja opštih pravila čija bi primjena dovela do najveće moguće količine sreće.
Ovakav stav primijenjen na problem kloniranja bi pretpostavljao da utilitarizam postupaka o
dozvoljavanju kloniranja može razmišljati tek kada se uzmu u obzir konkretne okolnosti u
jednom pojedinačnom slučaju (težina bolesti, godine oboljelog, mogućnost uspješnosti
terapije kloniranja, itd.), dok bi se kod utilitarizma pravila razmatrali benefiti samog
kloniranja kao takvog, izopštenog iz neke pojedinačne situacije. Te bi utilitarist postupaka
mogao opravdati kloniranje u nekoj konkretnoj situaciji, kada bi korist od kloniranja bila
evidentna, dok bi utilitarist pravila ipak morao ostati protiv kloniranja, jer kloniranje
generalno može donijeti više štete nego benefita. Zanimljivo je da jedna teorija u svojim
modifikacijama može imati potpuno različite stavove o istom problemu.

Postmoderni pristup kloniranju prema Habermasu

Habermas karakteriše kloniranje kao svojevrstan savremeni oblik robovlasništva. On smatra

da se kloniranjem narušava prirodan proces nastanka nove osobe, kojim se garantuje
slučajnost nastanka genetskog koda nove osobe, ali i jedinstvenost osobina i sklonosti te
osobe. Sloboda klona se ograničava budući da iza tih osobina i sklonosti koju klon posjeduje
stoji namjera neke druge osobe. Habermas, povezujući problem odgovornosti sa problemom
kloniranja, kaže da: „Klon nalikuje robu utoliko što dio odgovornosti, koju bi inače morao
sam da nosi, sada može da prebaci na drugu osobu.“ To kakav klon jeste nije više proizvod
slučajnih okolnosti, već proizvod svjesnog rada neke druge osobe. Još jedna teza koju
Habermas iznosi, mada je pozamljuje od Ditera Cimera, jeste teza o jednom biologijskom
protiv kloniranja. Sama priroda je garant genetske jedinstvenosti, koja nastaje usljed slučajno
raspoređenih kombinacija roditeljskih gena, a Cimer kaže: „Ako bi počelo kloniranje ljudi,
onda bismo se ogrješili o principe kojima treba da zahvalimo za svoje postojanje. Stoga to ne
smijemo da dozvolimo“, u tom smislu da smo mi kao vrsta nastali zahvaljujući konstantnom
miješanju genetskog materijala. No, i sam Habermas ostaje svjestan činjenice da kloniranje
nije proces koji je prirodi nepoznat, te on ipak naginje ka tezi da je etika najbolji pristup za
razrješenje problema kloniranja, jer sve dok je ono posljedica ljudskog rada, ostaje i u
okvirima čovjekove odgovornosti, a samim tim i etike.

Osnovna Habermasova teza ne smatra da se problem nalazi u činjenici da klon i klonirani

entitet posjeduju identičan genetski materijal, jer bi se u tom slučaju i jednojajčani blizanci
smatrali etičkim problemom. Savremena genetika tvrdi da čovjek posjeduje negdje oko 30
000 gena, međutim geni nisu stabilne jedinice, i mijenjajući svoje osobine oni umnožavaju
svoje uloge, te se može govoriti o broju od 250 000 različitih bjelančevina, kao glavnih
uzročnika tih osobenosti, koje u samo jednoj jedinki utiču na više od 4 000 000 osobina. Kada
ovakvu nepredvidivost ljudskog genoma uporedimo sa problemom kloniranja, postaje nam
jasno da se o klonu kao identičnoj matičnoj jedinki teško može govoriti, a u tom smislu ni
jednojačani blizanci nisu čak ni genetski identične osobe, jer nužno dolazi do pogreški
prilikom kopiranja DNK materijala tokom razvoja svake jedinke. No, ono što jeste problem je
princip na osnovu kojeg se želi osoba sa određenim genetskim materijalom. Prilikom
prirodnog seksualnog razmnožavanja mi nismo upoznati sa genetskim kodom druge osobe, te
je genetska šifra potomka ipak nastala slučajnom kombinacijom oba genetska koda roditelja.
Kod jednojajčanih blizanaca, kada do cijepanja embriona dolazi nezavisno od našeg rada, mi
smo oslobođeni odgovornosti zbog nastanka dva entiteta sa istim genetskim kodom, jer nismo
svjesno doveli do nastanka dva genetski identična entiteta. No, kod svjesnog stvaranja nove
osobe, sa identičnim genetskim materijalom, naša odgovornost se podiže na jedan viši nivo.
Mi više nismo odgovorni samo za nastanak nove osobe, već smo direktno odgovorni za sve
osobine koje će ona imati. U tom smislu mi smo vlasnici te nove osobe.

Nekoliko godina nakon što je pod vođstvom Džejmsa Votsona otpočela izrada mape humanog
genoma ( Human Genom Project ), osnovano je jedno posebno tijelo koje se bavilo etičkim,
pravnim i društvenim implikacijama koje se tiču humanog genetskog koda i manipulacije
istim. Teme kojima se ELSI program bavio tiču se humanog genoma i identiteta, humane
genetike i pretpostavljanja budućnosti, humane genetike i otkrivanja prošlosti, manipulacija
humanim genomom, vlasništva i kontrole humanog genoma i genetičke informacije, i
problema odnosa genoma, duše i sudbine. ELSI programom, i nakon kloniranja ovce Doli,
počelo se otvarati pitanje i o kloniranju ljudi, jer je i samo kloniranje duboko povezano sa
pitanjem humanog genoma, prije svega pitanjem identiteta.

Zakon koji reguliše kloniranje

Godine 1997. UNESCO je donio Univerzalnu deklaraciju o humanom genomu i ljudskim

pravima, u kojem se navodi da postupci koji su u suprotnosti sa ljudskim dostojanstvom, kao
što je reproduktivno kloniranje ljudskih bića, nisu dopušteni. U sljedećoj deceniji i Savjet
Evrope nastavio je da donosi Preporuke o genetskim manipulacijama, zaštiti podataka, a
ključnim dokumentom se smatra Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini. Sama
Konvencija je kritikovana, a uz Dodatni Protokol iz 1998. godine o zabrani ljudskog
kloniranja i Protokol iz 2002 o transplantaciji organa i tkiva ljudskog porijekla 2005. godine u
Strasburu je donesen Dodatni protokol o biomedicinskim istraživanjima. Budući da konsenzus
nije postignut, države su pojedinačno donosile odluke o dozvoljavanju kloniranja. Većina
zemalja u svijetu je stavila pod strogu kontrolu etičkih komiteta sva istraživanja koja se tiču
genetičkog inženjeringa (a u nekim zemljama su ista čak i zabranjena), što najbolje govori
koliko je važno etičko promišljanje o svim posljedicama po čovječanstvo koje mogu da
proizvedu takvi eksperimenti.13

Moralno suditi o kloniranju je zaista sizifovski posao, jer sa jedne strane potencijalni benefiti
kloniranja jesu nemjerljivi, ali i negativne posljedice se mogu u nedogled nabrajati. No, kako
naći mjeru u svemu tome, i osigurati te pozitivne učinke, a negativne svesti na minimum,
ostaje misterija. U svakom slučaju treba se sjetiti oca bioetike, V.R.Potera, koji, u svojoj
knjizi 'Most ka budućnosti', iznosi jedan vrlo važan stav – da znanje samo po sebi nije opasno,
no njegova (zlo)upotreba često jeste.14

13
Marić, Jovan, Medicinska etika, 2001, str. 314
14
Ibidem str.3
III - STAV RELIGIJA O KLONIRANJU

Islamski stav

Islam je u svojoj historiji uvijek spremno prihvatao naučni napredak. Sticanje znanja za opću
dobrobit čovječanstva duboko je ukorjenjena u islamu i predstavlja kolektivnu dužnost
muslimana. U Kur’anu, Allah, dž.š., kaže da je dao čovječanstvu razum i mnoge prirodne
resurse koji mu omogućavaju da izučava prirodne zakone, a time ga i obavezuje da ih razvije
do najvećeg mogućeg stepena kako bi zadovoljio potrebe svih ljudi. 

Islam izražava riječi dobrodošlice nauci, ali nauka mora biti u službi vjerovanju, moralu i
insanu, a ne treba biti neogranicena, ili prijetnja svijetu.
Nauka, kao takva, će biti velika prijetnja svijetu. Takva nauka predstavlja opasnost.

Prva referenca se ogleda u tome da je Allah, dž.š., stvorio ljude raznolikim. Taj svijet je
stvorio na osnovi raznovrsnosti u rasi i boji. Raznolikost u boji je izražaj heterogenosti bića, a
to je ujedno i njihova osnova. S toga nije dopušteno da ljude činimo sličnim putem
reprodukcije, jer tim činom život činimo destruktivnim. Raznolikost jezika nije raznolikost da
neki čovjek govori bosanskim, neki engleskim jezikom, već se ta heterogenost očituje u
kakvoći glasa, jer svaki čovjek ima speifičnu i jedinstvenu boju glasa. Svaki čovjek ima
glasovnu karakteristiku kojom se razlikuje od drugih ljudi. Baš kao i otisak prstiju.

Kloniranje dovodi do toga da se čovjek time 'igra Stvoritelja prirode', što je suprotno svemu
na čemu se islam temelji. U Kur'anu Allah, dž.š., kaže: "Pa, Mi vas stvaramo od zemlje, zatim
od kapi sjemena, potom od ugruška, zatim od grude mesa vidljivih i nevidljivih udova, pa vam
pokažemo moć Našu! A u maternice smještamo šta hoćemo, do roka određenog, zatim činimo
da se kao dojenčad rađate i da poslije do muževnog doba uzrastate; jedni od vas umiru, a
drugi duboku starost doživljavaju, pa začas zaboravljaju ono što saznaju." (El-Hadždž: 5)

Ranije su ljudi mislili da je dualizam, koji se ogleda u muškosti i ženskosti, prisutan u svijetu
ljudi i životinja. Što se tice botanike, saznali su da u palmi takodjer postoje ove dvije
komponente, muška i ženska. Dolaskom suvremene nauke saznalo se da sve biljke u sebi
sadrže mušku i žensku komponentu. Ovo sadrže čak sva bića. U struji postoji pozitivna i
negativna energija. U atomu, koji je osnova stvari, postoji elektron i proton. Cio život i cio
kosmos su bazirani na zakonu dualizma.
Zagovarači kloniranja hoće uništiti i negiraju zakon dualizma u kosmosu i životu. Oni govore
da ljudi apsolutno mogu bez muškosti i ženskosti i da pri tom ostane samo jedna vrsta. Jedna
američka spisateljica kaže: "U stanju smo uciniti našu planetu samo za žene. Zemlja ce biti
samo za žene. Nema potrebe za muškarcima."
Allah, dž.š., je stvorio par: muškarca i ženu, pa kako mogu živjeti jednovrsno?!15

Kada je u pitaju kloniranje životinja, postoje situacije kadaje ono dozvoljeno:

● Da u tome bude stvarna korist za čovjeka, a ne samo prividna korist za pojedinca;

15
http://islambih.blogspot.com/2006/11/kloniranje-ljudi-i-posljedice-na.html (2006)
 ● Da šteta ne bude veća od koristi. Ljudi su se već uvjerili, a naročito naučnici, da je u
slučaju biljaka liječenih genetičkim inženjeringom prouzrokovana veća šteta nego korist, što
upućuje krik upozorenja diljem svijeta;

● Da se tim postupkom ne muče same životinje i da im se ne nanosi bilo kakva šteta, makar i
dugoročna, jer je mučenje životinja strogo zabranjeno u islamu.16

Što se tiče kloniranja čovjeka, Jusuf el-Karadavi kaže da je strogo zabranjeno, jer se time krše
Allahovi, dž.š., zakoni kao što zakon parnosti, nasljeđivanja, srodstva i dr.

Kloniranje čovjeka je zabranjeno iz više razloga: 

1. Kloniranje je kontradiktorno samom činu stvaranja. Uzvišeni Allah je stvorio Univerzum

na temelju samog čina stvaranja, dok je čovjekovo kloniranje zasnovano na duplikatima
jednakih osobina prototipa ljudskih tijela. Ovo stvara veliki nered čijih svih formi mi nismo ni
svjesni. 

Npr. kada bi učenik u razredu, u kojem su svi učenici klonirani uradio nešto pogrešno, kako bi
učitelj mogao identificirati nju/njega kada cijeli razred ima iste osobine i crte lica. 

2. Ako bi kloniranje ljudi bilo dozvoljeno kako ćemo odrediti vezu kloniranog čovjeka spram
njegovog prototipa. Hoće li on biti njegov brat, otac ili će biti samo svoj? 

3. Kloniranje je u kontradikciji sa načinom stvaranja bića u parovima, kao što Uzvišeni Allah
kaže: 

"I od svega po par stvaramo da biste vi razmislili! (Az-Zarijat: 49)

Kloniranje je suprotno ovom principu zato što se zasniva na samo jednom rodu, te bi ova
pojava zbog toga bila uzrok mnogobrojnih zala po ljude. 17

“Sve navedeno nikada se ne bi moglo ostvariti kloniranjem”, kaže dr. Karadavi. 

Ostalo je još pitanje terapijskog kloniranja. Jusuf el-Karadavi ne zna tačno šta je svrha
terapijskog kloniranja, međutim, on kaže ako je njegova svrha kloniranje čovjeka ili djeteta,
pa čak i embriona, kako bi se od njega kasnije uzeo zdravi dio koji bi se transplantirao
bolesniku, onda to nije dozvoljeno, jer klon tada postaje stvorenje koje je dobilo život – pa
makar i procesom kloniranja. Stoga, kako on kaže, nije dozvoljeno poigravanje s njegovim
djelovima niti organima, pa makar čovjek još bio u fazi embriona, zato što je njegov život
postao svet. Međutim, el-Karadavi kaže da se mogu klonirati neki određeni organi tijela npr.
srce, jetra, bubrezi i sl., kako bi se kasnije upotrijebili za liječenje drugih, kojima su potrebni
ti organi, onda je to čin koji vjera u svakom slučaju pozdravlja i zašto će Allah, dž.š., dati
nagradu, jer je u tome korist za ljude bez nanošenja štete ikome. Ovo znači da je korištenje
kloniranja na ovaj način je legitimno, kako kaže el-Kardavi, čak i poželjno, a možda u nekim
slučajevima i obavezno, shodno potrebi za njim i mogućnosti da se takvo što i uradi.

Možemo zaključiti da je kloniranje, kao i sve ostalo što je čovjek izumio kao npr. dinamit,
televizor, mobitel i sl. korisno ako je u dobrim, a štetno ako je u lošim rukama.
16
https://prezi.com/2ukezmksprdw/islam-i-dio-etike-kloniranja/
17
https://forum.klix.ba/kloniranje-t26346.html (2006)
Kršćanski stav

Poznat je i negativan stav Crkve prema kloniranju, koji polazi od toga da svaki zahvat u
ljudski život mora poštovati dostojanstvo ljudske osobe. Osnovno je pitanje zapravo ima li ko
pravo manipulirati ljudskim životom? Prema Božjem zakonu, ali i prema Deklaraciji o
ljudskim pravima UN-a, nitko nema pravo ubiti čovjeka, učiniti da se ljudski život prekine na
neprirodan način, nema nitko pravo učiniti da ljudski život nastane na neprirodan, neljudski
način. A prirodni način čovjekova postanka je sjedinjenjem muža i žene, u ljubavi.

Takav je i stav Katoličke crkve koji je izražen u Evangeliumu vitae (1995) Jovana Pavla II:
„Ljudski je život svet zato što od samog početka uključuje stvaralačko Božje djelo, i trajno
ostaje u posebnom odnosu sa Stvarateljem, svojim jedinim ciljem. Samo je Bog gospodar
života od njegova početka, nito, ni u kakvim okolnostima ne može sebi prisvojiti pravo
neposrednog uništenja novog ljudskog bića.“ Iz ovog stava se može uočiti da je Katolička
crkva protiv kloniranja, ali i nekih drugih tema kojima se bioetika bavi (abortus, eutanazija).
U tom smislu, čovjek je direktno zavisan od Boga, odnosno, o pitanju života i smrti može
odlučivati isključivo Bog. No, Jovan Pavle II je ipak podržao korištenje matičnih ćelija uz
uslov da su porijeklom iz pupčane vrpce ili placente, kao stvari koje priroda odbacuje. 18

Naizgled rigorozni, savremeni stavovi Katoličke crkve apeluju na prevenciju, i čuvanje

ovakvog poretka prirodnog svijeta, kakvog ga danas poznajemo. Kloniranje u velikoj mjeri
problematizuje pitanje crkvene dogme, jer čovjeka postavlja na mjesto Stvaraoca, i time
potkopava autoritet istog, a ukoliko se za autoritet, kojim se garantuje zabrana kloniranja,
uzima upravo Bog, dolazimo do paradoksa u kojem se ono čime se etički stavovi brane
direktno dovodi u pitanje.

Crkveni krugovi tvrde kako se kloniranjem ljudi dovode u pitanje tri temeljne stvari o kojima
bitno ovisi opstanak homo sapiensa - remeti se fundamentalno značenje ljudske seksualnosti,
remeti se fundamentalno značenje i dimenzije prirodnog ili biološkog srodstva među
pojedincima, remeti se originalnost individualnog imunološkog sustava.

Zaključak

18
Ibidem str.3
Kloniranje je, bilo da je riječ o reprodukcijskom ili terapeutskom kloniranju, znak za teško
oboljenje civilizacije u kojoj živimo. To je civilizacija koja u znanosti, tehnici i “kvaliteti
življenja” traži nadomjestak smislu života uopšte. Sve je očitije da je na djelu liberalno-
utilitarička radnja koja jedini cilj i svrhu vidi u profitu, pa i kad je riječ o čovjeku, kojim se,
kako “oni” misle može manipulirati, instrumentalizirati ga te pretvoriti u robu kojom se može
trgovati.

Sedamdesetih godina su se uspjeli razdvojiti elementarni dijelovi jednog genoma i ponovno ih

sastaviti, što je označilo početak razvijanja medicine prema genetičkoj modifikaciji ljudi.
Neki od zagovornika ističu kako genetička modifikacija kao sredstvo za sprječavanje bolesti
ili za sprječavanje fizičkih i mentalnih nedostataka može poslužiti kao pozitivno medicinsko
oružje za "bolji i pravedniji" svijet u kojem bi se, ako ništa drugo, mogao smanjiti broj
invalidnih osoba.

Na čovjeku je odluka hoće li tehnologiju učiniti oružjem oslobođenja ili će on sam postati
njezinim robom, time što uvodi nove forme nasilja i patnje. Pitanje koje si možemo postaviti
je hoće li biti moguće nadzirati tehnologiju te koji će smjerovi tehnoloških i drugih razvoja
uslijediti u budućnosti. Zapravo bi svi znanstvenici trebali raditi za opće dobro čovjeka,
poštivati ljudsko dostojanstvo, brinuti za psihičko, fizičko i socijalno zdravlje pojedinca. Do
sada je to uglavnom tako i bilo, uvijek je vladalo pozitivno nastojanje znanstvenika da
čovječanstvu donesu prije svega dobrobit, a danas se sve češće čini da dovode u opasnost
zdravlje, pa čak i postojanje čovjeka.

Kada je u pitanju naša država, Bosna i Hercegovina, nakon pribavljenih saglasnosti nadležnih
ministarstava za oblast zdravstva u BiH i provedene procedure Vijeće ministara BiH je
2013.godine utvrdilo Prijedlog osnova za provođenje procedure radi
potpisivanja Dodatnog Protokola koji se odnosi na  zabranu kloniranja ljudskih bića, a
Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je 2014.godine donijelo Odluku o prihvatanju
predmetnog Protokola.

Ako se ikada započne s genetičkim inženjeringom spolnih stanica, u budućnosti će se razvijati

beskonačno i nezaustavljivo jer će pojedinci zaključiti da nemaju drugog izbora nego
osposobiti svoje dijete za život u svijetu koji se neprestano stvara. Drugim riječima, kad ta
igra započne, moralnih odluka više neće biti – preostat će samo strateške odluke. Želimo li
zaustaviti tu tehnologiju, to moramo učiniti odmah, prije no što započne. Ta će odluka morati
biti politička, odnosno nećemo je donijeti kao roditelji već kao građani, ne kao pojedinci, već
kao cjelina, ne misleći samo na vlastite potomke, već i na sve druge.

Svaki novi krug znanja nosi sa sobom i novi krug odgovornosti. da li je savremeni Homo
sapiens napredovao u mudrosti pri prosudbi i primjeni svoje moći? Što čovjek više zna i
može, to je veća njegova odgovornost, to mu je potrebnija mudrost - sapientia. Jedino tako
može opravdati svoj časni naslov: Homo sapiens. A mudrost je krepost koja se i stiče i prima
na dar.
LITERATURA

1. Marić, Jovan, Medicinska etika, 2001.

2. Antonić, Sonja, Kloniranje kao etički problem, Originalni naučni rad, 2009.

3. Keština, Ivan, Etika terapeutskog kloniranja i manipuliranja matičnim stanicama, 2005.

4. Pozaić, Valentin, Kloniranje kao pitanje odgovornosti, 1997.

5. Bodlović, Lana, Biotehnološki i etički aspekti kloniranja čovjeka, 2014.

6. http://imam.ba/kloniranje/ (mart, 2008.)

7. https://sites.google.com/site/kloniranjeistrahodkloniranja5/prva-klonirana-zivotinja/postupak-
kloniranja/strah-od-kloniranja-1/prednosti-kloniranja

8. https://www.upocetku.org/unikat-ili-duplikat---kloniranje-istra382ivanje-mati269nih-263elija-i-
etika-danas.html#

9. https://slobodnadalmacija.hr/mozaik/zivot/clanak/id/297231/kako-nasi-medicinari-vide-
buducnost-aids-ce-biti-kao-gripa-lomove-cemo-lijepiti-a-bogati-nece-stariti (2015)

10. https://www.glas-koncila.hr/kloniranje-covjeka-treba-zaustaviti-i-prekinuti/ (2018)

11. http://islambih.blogspot.com/2006/11/kloniranje-ljudi-i-posljedice-na.html (2006)

12. https://prezi.com/2ukezmksprdw/islam-i-dio-etike-kloniranja/

13. https://forum.klix.ba/kloniranje-t26346.html (2006)

14.http://www.mcp.gov.ba/org_jedinice/sektor_zdravstvo/aktuelnosti/default.aspx?
id=5796&langTag=bs-BA