MATKO / DRAGULJI I STRASTl

Dragulji i strasti

Drugi dio
1

OPREMIO ALFRED PAL

U subotu ujutro doktor Purić došao je do Ane Marije i saopći joj:

Gospođo, vaša majka, grofica Herber, doći če vam
danas oko tri sata da se dogovori radi bisera.
Mogli ste, gospodine doktore — reče Ranko — ne
spominjati mladoj gospođi taj bučni naslov. Ona zna tko
joj je majka.
Ana Marija nije rekla ništa, već priđe do Ranka i nasloni mu se na rame,
te ga upitno pogleda. Ranko, također vrlo zbunjen, zadrži pogled na Ani
Mariji. Ne reče ništa, već licem i ramenima oda da ne zna što bi rekao.
Samo bojažljivo izusti:
Ona se ipak odlučila!
Profesor Zvonarević, koji je došao da javi konačnu odluku suda, reče
doktoru Puriću:
Moje kumče je zbunjeno od sreće, te se upravo
ne može snaći da joj uistinu dolazi majka u pohode. Vama
je sigurno poznato, gospodine doktore, da je Ana Marija
dobila bisere.
To sam javio sinoć grofici, ali vi znate da bi još
danas ili u ponedjeljak mogao doći nalog iz Beča od Mini-
starstva da se sve obustavi, te cijeli spis dostavi ministru na mišljenje.
Kazala sam ja vama, gospodine profesore — reče
Leopoldina — da grofica Regina neće mirovati.
Njezino je pravo, gospodična, da se bori kad je već započela parnicu. Ali
ja se nadam da je tu zakasnila.
Ne zna se ništa, gospodine profesore. Grofica ne
kaže ništa, ona će se pokoriti nalogu sudskih vlasti. Ja sam
zamoljen što da javim gospođi, te sam udovoljio želji go
spode grofice.
Hvala vam, gospodine doktore — reče Ana Ma
rija — ja se neobično veselim posjetu svoje majke.
Doktor Purić je otišao, a u sobi je nastala šutnja. Svi su još bili pod
dojmom doživljenog, zato se među njih uvukla tjeskoba.
Nemam prava da ti išta savjetujem, drago dijete —
reče profesor — ali držim, kada smo se već upustili u
pravdu i pravdu smo dobili, bilo bi ludo odustati od toga.
Imate vi, dragi kume, pravo, ja vas dapače molim
za savjet jer sama ne znam mnogo. A onda, shvatite me,
majka, moja majka mi dolazi.
Shvaćam te, dijete drago.
Ana Marija imala je pune oči suza. Sva uzbuđena drhtavim glasom reče:
Ja je volim, dapače, obožavam je kao majku, pa
sam veoma sretna što ću je vidjeti. — Pogleda Ranka,
priljubi se još više uz njega, te ga upita: — Zar ne, mili
moj, da se ti ne ljutiš na mene?
Rekao sam ti, draga, tko sretniji od mene ako bu
deš imala majku, to jest i roditelje i mene.
Vi ste, djeco, oboje mladi, dobri i nepokvareni —
reče profesor — a još k tome ste i slijepi jer vidite samo
svoju ljubav i sreću.
Ja ću biti sretna i presretna — reče Leopoldina —
ako grofica pristane na moj prijedlog, te prizna tebe
i tvoga Ranka za svoju djecu.
Hoće, bakice, hoće to majka. Pa zašto bi inače
dolazila?
Dao Bog, Ana Marija, ali ja tebe još jedanput pi
tam bi li ti otišla sama s majkom bez Ranka?
Kako me smijete to i pitati, bakice! Nikada, ni za
cijeli svijet!
Onda, Ana Marija — reče profesor — nema smisla
ono što smo već govorili. Ja te ne puštam nasamo s maj
kom, ja ću ti uvijek dati znak ih“ ću u tvoje ime govoriti,
a ti potvrdi kako ja kažem. Uvjeravam te da će onako
biti dobro.
Tvoja je majka dobra — reče Leopoldina — ali
ima i loših strana, kao i svi mi živi ljudi. Zato se treba
držati savjeta profesora Zvonarevića. Parnicu si teško do
bila, moraš biti i dosljedna.
Groficu dočeka na obali doktor Purić, te joj sav potišten reče:
Danas nije došlo iz Beča ništa, a ako stigne u
ponedjeljak, bit će kasno.
Jeste li sasma sigurni, gospodine doktore?
Siguran sam, gospođo grofice. U subotu su uredi
zatvoreni. Sudac Horvatić već je zatražio izvršnu vlast za
ponedjeljak.
Do ovoga Časa nadala sam se da će stići nalog,
a sad polazim kćeri.
Smijem li vas pratiti, gospođo grofice?
Da, samo do tamo jer mislim da mi za kćerku nije
potreban pravni savjetnik.
Ana Marija je sama izašla pred majku i otvorila joj vrata. Sva je drhtala,
a noge su joj klecale kada je ugle-
dala svoju majku kako stoji pred njom u sjaju i raskoši. Uzbuđeno je
pozdravi:
Majko, draga majčice, koliko sam sretna.
Pohrli da je zagrli.
Grofica problijedi, zatvori oči, stisne zube, podigne ruke i raširi dlanove
kao na obranu.
Ana Marija se još više preplaši, te jedva rukom dade znak majci da uđe.
Ana Marija je okitila sobu, dala je naložiti, te je bilo toplo i ugodno.
Ponudi majku da sjedne, i pošto se malo sabrala, reče joj:
Bila sam se, majko, obradovala na vijest da ćete
doći, ali vidim da ste još uvijek tvrdi i neumoljivi.
Grofica kao da je prečula ovu primjedbu, pa reče:
Sada tek vidim da vrlo lijepo stanuješ, mnogo ras-
košnije nego ja.
Sretna sam, majko.
Nisam došla da te to pitam.
Majko, rado bih sve učinila da dobijem vaš blago
slov na svoju sreću.
O tome ne želim govoriti.
Majko, draga majčice. Klečim pred vama i molim
vas najskrušenije, oprostite mi što sam vas povrijedila i
ponizila. Ljubim vas, majko mila, draga majčice. Ne tra
žim više one vaše nekadašnje ljubavi jer sam sagriješila
prema rodu i roditeljima, molim samo milostinju kao onaj
posljednji prosjak. Milost, majko, dajte blagoslov meni i
njemu.
Nikada! Kako se to usuđuješ tražiti!
Majko, sjetite se da sam krv vaše krvi, nikada vas
neću prestati ljubiti i Štovati, blagoslov mi dajte.
Tebe priznajem, samo tebe!
Ana Marija podigne ruke kao na molitvu, te kroz plač reče:
—Draga majko, majčice, zaklinjem vas čedom svojim
koje pod srcem nosim, oprostite! Budite nam majka! Od
ričem se svega blaga svojih pradjedova, neka vam ostanu
dragulji i biseri, ništa neću i ne trebam, samo nam dajte
blagoslov. Blagoslovite nasu ljubav, koja je velika i sveta.
Majko, majčice, uskoro ću i ja postati majkom ljublje
noga Čeda koje sam u ljubavi začela.
Grofica Regina bila je blijeda. Krupne kaplje znoja izbile su joj na čelu.
Oči je imala napola zatvorene. Čim je vidjela da Ana Marija kleči i moli,
zatvori sasvim oči. Više je puta dlanovima poklopila uši.
Ana Marija je klečala pred majkom i tiho jecala. Grofica svrne pogled na
nju i reče odlučno:
Ustani, ostavi sve i pođi odmah sa mnom.
Ne mogu, majko, majčice, čedo mi njegovo živi
pod srcem.
Grofica ustane, pogleda prodornim pogledom Anu Mariju, te ponovi
strogim, zapovjednim tonom:
Ustani, pođi sa mnom. Zar ne Čuješ. Majka ti
nalaže!
Rekla sam, majčice, ne mogu. Čedo moje pod sr
cem živi i ne dopušta mi da pođem. — Kroz plač nastavi:
— Majko moja, majčice, vama je to tako samo na časak
zaboraviti svoju gordost, ono grofovsko dostojanstvo!
Budite samo čovjek! Postanite opet ona majka koja ste i
bili- Majko, odbacite plašt taštine sa svoga srca, opet ćete
ga osjećati i uvidjeti da kuca za nas. Majčice, smilujte se
za našu sreću i ljubav! Ostanite, majko, u uskom našem
obiteljskom krugu, vaše majčino srce bit će sretno pro
matrajući našu sreću i ljubav.
Ustani!
Smilovanje očekujem i oproštenje od svoje majčice.
Ana Marija podigne glavu i pogleda grofićino strogo
lice. Podigne ruke. Bez riječi je očekivala odgovor. Grofica je disala
duboko, lice joj je bilo još uvijek blijedo, a hladan znoj izbio joj po licu i
tijelu. Nakon dulje stanke promrsi kroz zube:
Ustani!
Ana Marija je još uvijek klečala, te će sva utučena, iznemogla od bola i
plača, isprekidano:
Zašto si dopustio, Bože moj, da je dobro, drago i
plemenito srce moje majke postalo kamenom?
U drugoj sobi nastalo je komešanje. Čuo se Leopol-din glas:
Ostani tu, ja idem.
Vrata se otvore. Grofica se trgne i prezirno pogleda Leopoldinu. No ona
kao da nije vidjela groficu. Potrči do Ane Marije, uzme je pod ruku i
podigne:
Dosta je bilo, dijete, plača i molbe. Ranko je
zdvojan, htio je silom doći po tebe.
Leopoldina je posjedne u fotelj. Grofica je i dalje stajala. Lepoldina je
ponovo pozdravi:
Izvolite sjesti, gospođo grofice.
Grofica odgovori Ani Mariji:
Neću sjesti dok ne dobijem od tebe odgovor.
Kakav odgovor, majko?
Leopoldina, ostavi nas same.
Stara njegovateljica je oklijevala, ali grofica odmahne rukom i reče
prema Ani Mariji:
Sada mi reci: hoće li koristiti ako tu pred tobom
kleknem i molim te? Znaš, ja ću biti ustrajna! Molit ću i
zaklinjat ću te do večeri, ako uspijem da te namolim da
ostaviš njega i pođeš sa mnom.
To ne tražite, majko, od mene, ja ga ljubim tak
vom ljubavi koja je jača od smrti.
Grofica pogleda kćerku te je strogo upita:
Da li je to tvoj posljednji odgovor?
Samo ga Bog može promijeniti, a on neće jer je
stvorio našu veliku ljubav koja će živjeti vječno u nama.
Ti nećeš da napustiš njega, a od mene zahtijevaš
da zbog njega ponizim pred cijelim svijetom grofovsku
krunu Herberovih.
Majko, grofovski naslov nema duše ni srca, nema
vjere ni ljubavi, on je mrtav predmet koji su izmislili
ljudi radi prestiža.
Ja imam više prava, ja branim svoju čast, tvoga
oca, tvoju sestru i slavni rod Herberovih. A ti, koja si od
te plemenite krvi, tražiš milost, oproštenje i zahtijevaš
da slavni grofovi priznaju za sina jednog običnog ribare-
vog sina.
Ana Marija malo se već smirila. Ustane, te će mirno:
Da, tražim, majko, molim i zaklinjcm za svoga
ljubljenog muža, za oca moga budućeg djeteta.
Grofica sjedne, te također mimo upita:
Onda, o tome više nema razgovora?
Ne, majko, ljubim ga više nego samu sebe i neću
ga se nikad odreći.
Onda, pređimo na drugo.
Koja je vaša druga želja, majko?
Koliko novaca tražiš da mi ostaviš bisere?
Ana Marija pogleda majku:
Ja se u novac ne razumijem, ali mogu da ...
Ništa ti, Ana Marija, nećeš pitati nikoga — reče
Leopoldina. — Ostani kod toga kako si poručila po Ma
riji Tereziji.
Tebe nisam ništa pitala, stara svodiljo. Ostavi nas
same, odlazi iz sobe.
Ne, bakice, ne, ostanite! Ja sam sama izgubljena.
Ti želiš da ona ostane?
— Da, majko, ona je dio naše obitelji, ona me ljubi,
još viSe nego prije, zar ne, bakice?
— Sada me trebaš, dijete, više nego ikad.
— Dobro! — pokori se grofica, pokloni Leopoldini
i nastavi: — što mogu uč— initi da biste mi ostavili bisere?
Ti znaš da ih obožavam, da su oni dio mene same. Oni
su mi duboko prodrli u srce. Znaj, oni su mi zaokupili ne
samo srce nego i dušu. Strast je zavladala mojim tijelom,
znaj, ja ih ne dam od sebe dok sam živa.
— Grofice — opet ć— e Leopoldina — možete ih imati,
uživati, kititi se i ponositi njima, samo uslišajte molbu
Ane Marije.
— Prestani! Grofica Herber duboko se ponizila! Mo
lila je! Ona nije na to navikla. Neć— e i ne treba moliti. —
Obrati se kć— eri: — Kažem ti prvi i posljednji put: Ostavi
mi moje ljubljene bisere!
Ana Marija je zbunjeno šutjela. Osjećala je grofičin pogled, te se nije
usudila pogledati u nju. Grofica strogo reče:
Odgovori, što šutiš!
Ana Marija pogleda Leopoldinu, a ova joj dade znak da ih ne preda. Na
koncu Ana Marija sa strahom prošapće:
Ne mogu ih dati, majko!
Dakle, ne daš?
Ne, majko!
Onda smo svršili. Dobro, neka bude onako kako je
sud odredio, ja ću ih predati sudskim vlastima.
Ja sam time također zadovoljna.
Grofica je i dalje sjedila u fotelju mirno, bez kretnje. Samo su joj oci
pratile svaki pogled i svaku kretnju Ane Marije i Leopoldine. Konaćno
reče:
Dohvati mi krzno, trese me groznica.
Leopoldini je ogrtač bio pri ruci, te ga dohvati i zagrne groficu.
Istodobno reče:
Vjerovala sam ipak u drugačiji svršetak. Nije tre
balo da uzrujavate ovo jadno dijete u ovom stanju. Nije
trebalo ni da dolazite ovamo!
Tebe ne pitam za savjet, ti stara svodiljo. Sve je
svršeno. Bisere predajem kako je sud odredio.
Ana Marija uzdahne. Činilo se kao da jeca. U sobi je bilo tjeskobno.
Grofica nije ništa pitala. Ana Marija je bila zbunjena i žalosna, a
Leopoldina se nije usudila, niti je znala kakav razgovor da počne.
Nakon dulje Šutnje Ana Marija pogleda majku i reče:
Ja ću odmah, čim mi sudske vlasti predaju bisere,
dati polovicu Mariji Tereziji.
Kako si velikodušna!
Pravo je, majko, sestre smo, pa neka ima svaka je
dan dio.
Gospođo grofice, vi najbolje poznate zlatno srce
Ane Marije.
Znala sam dok je bila moja kći, ali otkako sam je
izgubila, zaboravila sam sve njezine vrline.
Grofica ovije krzno jače oko tijela i strese se. Leopoldina ustane:
Smijemo li vas poslužiti toplim čajem?
Dobro, možemo, kao posljednji put, ispiti zajedno,
jer ja odlazim da lutam daleko po svijetu kako bih sasma
zaboravila svoju tugu i poniženje što mi je nanijela jedna
kontesa Herberova.
Ana Marija nije rekla ništa, već je slagala šalice i samo je tužno uzdisala,
ali je osjećala kako je majka cijelo vrijeme promatra.
Gospoda Duboković donijela je posudu sa Čajem, a Leopoldina je
natočila u Šalice. Grofica je promatrala
jednu i drugu, a kao izdaleka čula je kako joj šapuće savjest: »Gledaj ju
kako je mila, draga i lijepa. Slika i prilika tvoje mladosti, kad si bila s
njom u blagoslovljenom stanju. Zašto dršćeš, Regina? Zašto se znojiš
hladnim znojem? Osvijesti se, osvijesti, Regina!« A odmah zatim javio
se drugi glas u njoj: >Bježi savjesti, dođi vraže, ne napuštaj me sada!«
Vladala je tjeskobna šutnja.
Grofica pogleda Anu Mariju pa Leopoldinu. Malo se pridigne, kao da
hoće udobnije sjesti. Primakne stolicu bliže, te rukom sruši šalicu.
Ana Marija i Leopoldina pokupe krhotine šalice. Leo-poldina reče:
Krhotine donose sreću.
Ana Marija izvadi iz ormara drugu šalicu i doda:
Dao Bog, bakice!
Grofica je bila kao nijema i još je više problijedila.
Strelovitom brzinom načini kretnju rukom i sjedne dublje
u fotelj. Promatrala je kćerku i Leopoldinu sa strahom,
kao da nešto vrlo opasno vreba i boji se da joj ne utekne.
Ana Marija stavi drugu šalicu pred majku. Grofica
uzme šalicu, neko je vrijeme mijeSala čaj žličicom, ali je i
dalje upravo napadno bez riječi zurila u obje šalice.
Ako nije slatko, izvolite zasladiti, grofice.
Bit ću zadovoljna i ja ako je vama dobro.
Prva ispije Leopoldina i reče:
Meni je preslatko.
Grofica ju je gledala te se jedva primjetljivo nasmiješi. Nije skidala očiju
s Leopoldine. Ana Marija reče:
Meni je vrlo prijalo.
Grofica za hip zanijemi, zatvori oči, prinese šalicu do usta i popije Čaj.
Jedva što je položila praznu Šalicu na stolić, ustane i promrsi:
14
Vrijeme je da odem.
Kako bih vas rado zadržala, majko, da vam smi
jem opisivati svoju ljubav i sreću.
Nikad me nije zanimala sreća tuđih ljudi, a ni
nesreća.
Grofica se bez riječi zaputi prema vratima, a Leopoldina reče:
Zbogom, gospođo grofice.
Želim vam zdravlje, odgojiteljice.
Majko, draga majčice, vi odlazite. Možda se nikad
više nećemo vidjeti. Cijelo vrijeme kako ste ovdje niste
me nazvali imenom, niste dopustili da vas se dotaknem.
Majko, ja vas ljubim, ja vas ipak obožavam, dajte da
opet kleknem pred vas. Dopustite, majčice, da vam vaša
kćerka smije poljubiti vrške prstiju vaše ruke, kao najniža
robinja.
Grofica kao da nije čula molbe Ane Marije. Zaputi se do vrata i reče:
Nisam našla kćer koju sam tražila.
I otvori vrata te zakorači.
Ana Marija će za njom glasno:
Pođite, majko, smireno, jer ostavljate kćerku
sretnu. Ona ljubi i ljubljena je. Ja ću ga ljubiti do posled-
njeg daha svog Života.
Grofica se okrene. Bila je blijeda kao sablast. Držeći u obim rukama kraj
od niza bisera, reče kreštavim glasom:
Pred sudskim vlastima u ponedjeljak predat ću ove
bisere, znaj, tebi lično. Drugome ih nikome živa ne pre
dajem, samo tebi!
Grofica je sišla stubama. Ana Marija se povuče u sobu gdje su bili Ranko
i profesor Zvonarević. Poleti Ranku u naručaj, zaplače, te će kroz suze:
15
Sada nemam uistinu nikoga više od svojih. Ti si
mi, mili moj, sve moje na ovom svijetu!
Milo sunašce moje koliko si se namučila, kako si
bolno jecala, kako si usrdno molila, a sve je bilo uzalud.
Sirotice moja mila, da ti znaš, pa da, ti to osjećaš, kako
te ja silno ljubim, ja te jače i dublje ljubiti ne mogu. Ne
smijem, mila moja, jer bi te moja još jača ljubav mogla
ugušiti.
Srećo života moga, ja sam zadovoljna. Cuo si što
sam rekla majci koja je izgubila srce.
Djeco draga — reče profesor — od srca vam že
lim vječnu sreću, ali subota je uskoro pri kraju, treba se
dogovoriti, jer u srijedu ujutro odlazi brod u Italiju. Da
li prihvaćate moj prijedlog?
Sto dalje odavde i što prije, gospodine profesore
— reče Leopoldina.
Po savjetu gospodične Leopoldine — reče profe
sor — nitko osim Rankovih roditelja ne treba da zna da
putujemo. Ja odlazim da uredim svoje stvari.
Leopoldina doda:
Neka vas otprate djeca. Ana Marija, tebi će nakon
svega ovoga dobro činiti da se malo prošetaš,
Samo ako Ranko hoće.
Srce moje milo i drago, ako hoćeš, na rukama ću
te nositi kroz cijeli grad.
Nosit ćeš ti uskoro nekog drugog — reče Leopol
dina — samo mi pazi na nju po tom vašem kamenju.
Hoću, bakice, hoću. Kako bih mogao inače. Pa
ona je zjenica moga oka.
XXXUI
Grofica je došla na brod. Na palubi su je dočekali grof i kćerka. Grofica
je došla do njih, ali ih nije gotovo ni pogledala, već samo pognute glave
rtkla:
Nije mi dobro, idem u krevet, zovite liječnika.
Grof pođe za njom te če sav zabrinut:
Kako te žalim, draga moja, zar si se tako uzrujala?
Nisam se uzrujala, Antune. Ana Marija neće ni
kako da napusti onog svoga, koga ja neću da priznam za
sina. Rekla sam joj neka dođe u ponedjeljak, da joj pred
sudbenim vlastima predam bisere.
Mila moja, to mi se sviđa, ti si velikodušna, te
preko toga prelaziš izvisoka. Znam, teško ti je, ali sam
uvjeren da to nisi ničim pokazala.
Nisam, Antune, mnogo govorila, teško mi je bilo,
ali kad je Ana Marija rekla da ni pod kakvim uvjetom
neće da ide sa mnom, ostala sam naoko mirna.
Sva dršćeš, Regina. Blijeda si, ruke su ti hladne,
a sva si znojna.
To su posljedice strašne borbe koja se vodila u
mojoj nutrini. Ostavi me nasamo, zlo mi je, i čim liječnik
dođe, dovedi ga.
Nije prošlo dugo vremena i došao je liječnik. Grof ga uvede u grofičinu
kabinu. Grofica je bila vrlo blijeda. Liječnik ju je pregledao, te ustanovio
živčanu groznicu.
Da, meni je čas zima, a onda vrućina, ali mene boli
želudac i osjećam da mi sva nutrina gori.
Liječnik ju je ispitivao Sto je sve jela sinoć i danas. U toku ispitivanja
grofica zaviče:
Jao, jao, strašno me boli, sada mi je užasno vruće.
Prepisat ću vam lijek, gospodo grofice. Samo mir
i toplina, pa će vam biti dobro.
Samo da mogu povrać· ati, užasno mi je slabo.
Doktor Pasini, koji je slovio kao prvi liječ· nik u Ši
beniku, slegne ramenima.
Pokušajte ovaj lijek, pijte samo toplo, ja sam uvje
ren da će vam biti bolje.
Liječnik je otišao, a s njime se odvezao i mornar da odmah donese lijek.
Grofica je ostala sama, te razmišljala: >Moram vješto hiniti bolest.
Groznicu imam od straha i uzrujavanja. Neću ni na što da mislim. Dosta
sam o tome razmišljala prije nego što sam se na to odlučila. Ne kajem se,
ili smrt sebi, ili, da, tako je moralo biti, dragulji su moji.« Zastane i
pokrije oči rukama: »To je tako moralo biti.« Pritisne rukama grudi, te
stade sama sebe umirivati: »Osjećam ih na tijelu, oni su tu, ja ću ih
zadržati. To je njezina sudbina, ona sama sve je skrivila. Zarekla sam se
da neću na to misliti, a opet počinjem.« Sjedne na krevet, te će samoj
sebi: »Bila je to borba na život i smrt. Podlegla bih ako bih morala
predati bisere. Sama sebi zadala sam riječ da ih živa predati neću. Da,
neću! Neću. Oni će ostati moji do moje smrti, ja se od njih dijeliti neću.
Ne kajem se, ja sam to svjesno činila, dugo sam razmišljala. Netko se
morao ukloniti. Valjda više vrijedim ja, Regina grofica Herber! Tko je
meni ravan?« Spusti glavu na jastuk i prošapće: »Ja sam je rodila.
Povrijedila je naš dom, neka nestane!«
Marija Terezija ušla je u kabinu s lijekom, a za njom su došli grof i Elza.
Kada je'grofica čula da ulaze, počela je tiho stenjati, a rukama se držala
za srce.
Majko, donijela sam lijek.
— ,Daj, Marija Terezija, daj brzo, meni je veoma zlo.
Popila je lijek, malo mirovala, a onda opet zaviče:
Boli, veoma boli, Antune, pošalji po liječnika,
meni nije dobro.
Sam grof otišao je opet po liječnika. Premda je bilo već dosta kasno,
doktor Pasini pozvao je jednoga kolegu jer je htio sa sebe otkloniti
odgovornost. Nije mogao shvatiti grofičinu bolest.
Kada su došli liječnici, grofica se počela tužiti da je najviše boli želudac,
te da joj od toga dolaze slabost i vrućina. Doktor Pasini reče grofu:
Ja i kolega doktor Franić dogovorili smo se za još
jedan mnogo jači lijek. Ako to ne bude koristilo, onda
će morati gospoda grofica u bolnicu.
Molim vas, gospodine doktore — reče grof — uči
nite sve Što god možete. Sve ćemo nabaviti jer ne bih rado
da mi supruga mora u bolnicu.
Oh, jao — a — a — sve mi se diže, osjećam čaj
što sam ga popila još poslije podne.
Kakav Čaj, majko? Pa mi nismo pili čaja, vi ste
otišli do Ane Marije.
Tamo smo pili čaj! Jao, jao, strašno me boli.
Liječnici su se pogledali, te su preporučili grofici, kada
dobije lijek, da nastoji sve poduzeti da povraća, ako lijek ne bi djelovao.
Grofica je ležala, duboko disala, stenjala i jadikovala kao da će umrijeti.
Kada su joj donijeli lijek, te joj ga Marija Terezija dala, malo se umirila.
Ostavite me nasamo, smeta mi svaka prisutnost.
Majko, ja bih rado ostala kraj vas.
Ne, dijete drago, dođi kasnije.
Još nije pravo ni završila, kad opet zaviče:
Boli, jao, boli!
Nešto prije ponoći grofica je počela opet jaukati.
Liječnika zovite, sve liječnike. Antune, ja ću umri
jeti, zovite liječnika iz bolnice.
Opet se gro! s više mornara zaputi do doktora Pasi-
nija. Nije ga bilo kod kuće. Tražili su ga u bolnici, ali su doznali, da je
maloprije pozvan u kuću gospođe Dubo-ković. Požuri onamo, te na putu
sretne sva tri liječnika koji su se vraćali.
Draga gospodo doktori, lijepo vas molim, žrtvujte
se, mojoj supruzi je vrlo zlo.
Liječnici se zapute brzo do čamca koji ih prebaci na brdo. Grofica je
stenjala, le govorila tako liho da su je jedva razumjeli.
Malo mi je lakše. Povraćala sam, a i lijek je djelo
vao, ali me ipak strašno boli, kao da će mi sve u želucu
izgorjeti.
Opet su propisali lijek za umirenje, a liječnik Pasini reče:
Čudan slučaj! Vašoj bivšoj odgojiteljici je vrlo
slabo, a vala kćerka ne leži, ali ima veliku vrućinu i po
jačan puls.
Grofica naglo digne glavu i upita:
Onda mojoj kćeri neće biti ništa?
Nije još ništa sigurno, gospođo grofice, ona je vrlo
mlada i u blagoslovljenom stanju, a priroda je to dobro
uredila da je tada organizam neobično otporan prema
svakoj bolesti.
Grofica spusti glavu na jastuk, pogleda kao preplašena liječnika, a
svojima, koji su stajali oko nje, tiho reče:
Grčevi me stežu, ali ne osjećam više da mi je
hladno.
Nas čudi ova razlika. Vama je hladno, uspjeli ste
povraćati, a vaša kćerka ima temperaturu, naročito star.a
gospođa, koja ima bolove i sva je u jednoj vatri.
Cim su se liječnici udaljili, grofica opet zaželi mira i samoće. Otpremi
kćerku i odgojiteljicu i stane razmišljati: »Sve moje uzrujavanje moglo bi
biti uzaludno. Strašno!
Grozno, ako ona stara svodilja umre! Pa da se još ustanovi od Čega je
umrla! Mogu posumnjati na mene! Užasne grozote i sramote! A nisam
postigla cilj.« Sva se strese, pogne leđa, spusti glavu, pritisne rukama
bisere, te pro-gunđa: »Ona će sutra moći doći, a ja? Sto ću ja? Ja ću
morati dati svoje bisere, to sam sama javno priznala i rekla.« Podigne
glavu, ispruži ruke kao da se brani, te preplašeno zaviče: »Ne, ne, nikako
ne. Ja ih ne dam živa od sebe. Bacit ću ih u more i uzeti veliku količinu
otrova. Neću da živim bez njih.«
Marija Terezija naglo uđe u kabinu. Grofica se zgrozi. Zbuni se, te ostade
da sjedi na krevetu i bulji u kćerku.
Majko, draga majko, zar vam je tako zlo da mo
rate vikati od boli?
Da, teško mi je, peče me, gori mi sva nutrina.
Uskoro će doći otac s novim lijekom. Bit će vam
lakše, draga majčice.
Hvala ti, dijete drago, sad su bolovi opet malo po
pustili, ostavi me samu.
XXXIV
Gospođici Leopoldini bilo je sve gore i gore. Lijekovi koje je uzimala
nisu ništa koristili, a grčevi nisu popuštali.
Ana Marija je imala veliku vrućinu. I ona je u nedjelju počela osjećati
smetnje u želucu, ali nije govorila nilta, već je svu pažnju posvećivala
svojoj odgojiteljici.
Ranko je trčao po liječnika i u ljekarnu, te svaki čas prilazio do Ane
Marije. Opipavao joj puls, prislanjao svoje lice na njezino, pritiskivao
čelo na njene oči i govorio:
Strepim, mila moja, imaš vrućinu. Daj mi, dušo, reci da li te što boli?
Ne, mili moj, osjećam vrućinu, ali to je od uzmja-
vanja zbog naše bakice, a onda i pomisao na nju, majku,
sve me to zabrinjuje i uzrujava.
Čuvaj se, srce moje, čuvaj se ti, ljubavi moja draga.
—■ Hoću, srce moje! No, evo liječnika, da čujemo što
će danas reći.
Ranko je pozvao oba liječnika. Ana Marija ih povede u sobu do
Leopoldine koja je stenjala od bolova.
Dugo su je pregledavali, opipavali puls, mjerili vrućinu, te se zabrinuto
pogledavali.
Doktor Pasini pozove Ranka i Anu Mariju na stranu i reče im:
Budite spremni na najgore. Starica bi mogla pod
leći. Zar ne, kolega Franiću?
Meni se čini da se radi o nekoj vrsti otrovanja.
Ranko problijedi, te sa zaprepaštenjem pogleda liječ
nika, a onda Anu Mariju. Iz kreveta zaviće Leopoldina:
Gospodo liječnici, možete vi meni govoriti otvore
no, ja osjećam da sam veoma bolesna, ali vas molim, spa
site me, želim još živjeti radi mlade gospođe.
Vi ćete ozdraviti, gospođo, radi se o malom otro
vanju želuca.
Jao, jao, jao meni, strašno, grozno, užasno, prepu
stite mene sudbini. Ovom milom djetetu posvetite svu
pažnju i sve znanje, gospodo liječnici.
Tako je zajaukala da su oba liječnika pritrčala krevetu. Kada su se svi
malo sabrali, doktor Pasini reče:
Sad ste vi na redu da vas pregledamo, gospođo
Petričić.
Molim vas lijepo, štovana gospodo liječnici —
reče Ranko — žena mi je u jednoj vatri, a tvrdi da je
ništa ne boli. Strah me hvata, koža mi se sva naježila kad
ste rekli da se radi o nekom otrovanju.
Liječnici su pregledali Anu Mariju, te je začuđeno upitali:
Ne shvaćam vas, mlada gospođo, kako možete kod
tako visoke temperature i pojačanog pulsa stajati.
Ja mislim, gospodo, da je od probdjevene noći.
Moglo bi biti, ali i ne mora biti. Gospođi je slabo,
a i stanje vaše majke je loše. Istina je, vi ste mladi, ali
računajte na svoju visoku trudnoću.
Ranko je stajao kao skamenjen, blijed i preplašen, te upita s nekim
strahom:
Daj reci, srce moje, iskreno da li osjećaš kakve
bolove osim vrućine?
Mislim da to nisu bolovi, tek imam neke male
smetnje, ali mislim da je to od moga stanja.
Doktor Franić upita:
A drugo, gospođo?
Ana Marija pogleda Ranka, te stidljivo reče:
Jedino je cijelo vrijeme dijete u meni nemirno, na
padno se miče.
Uzmite opet lijek za umirenje, a vi nas, gospodine
Ranko, obavijestite. Molim vas, pokažite nam čaj i šećer
što ste jučer pili.
Gospođa Duboković dođe, donese čaj i šećer, te sva zaprepaštena reče:
Pregledajte onda i mene, gospodo doktori, ja sam
u kuhinji popila od istoga Čaja, te uzela Šećer iz iste po
sude.
Imate li kakvih smetnji, gospođo Duboković?
Jo5 nemam nikakvih, gospodine doktore, ali me
strah jer mlada gospođa tek sada opaža da joj nije sasma
dobro.
Iz druge sobe čulo se Leopoldinino zapomaganje. Ranko otvori vrata, a
ona reče:
Požuri se, sinko, po lijek, željela bih da za vas
oboje živim, pozovi gospodu liječnike.
Doktor Franić pođe u sobu, a starica reče:
Zatvorite vrata, gospodine doktore, nešto ću vam
reći.
Leopoldina je teško disala, te će spokojno:
Ja ne bih rado umrla, ali ako je količina otrova
bila velika i otrov opasan, morat ću s ovoga svijeta. — Po
gleda značajno doktora te mu reče: — Grofici neće biti
ništa, uvjeravam vas, sve je to samo igra i pretvaranje,
ona je strašna žena, u stanju je učiniti ono najstrašnije! —
Sklopi ruke, bolno zaplače, te će kroz plač: — Spasite
mi drago moje dijete. Premda sam govorila da tigrica ne
jede svoje mlade, grofica bi ipak mogla posegnuti i za
životom rođenog djeteta, da očuva paklenske dragulje.
Doktor Franić presenećeno je promatrao Leopoldinu koja je jecala od
plača. Stavi joj ruku na čelo i reče:
Sirotice, vi ste u bunilu, uzmite lijek za umirenje.
Leopoldina zaviče sva izvan sebe:
Ja sam kod potpune svijesti, dragi doktore, molim
vas bdijte nad Anom Marijom, ja sam kriva, trebalo je da
na sve pristanemo.
Na Leopoldinin krik Ranko otvori vrata, tako da su svi čuli kako
Leopoldina preporučuje doktoru Franiću Anu Mariju.
Samo se vi, bakice, ne brinite za mene — dovikne
joj Ana Marija. — Zašto ste plakali, meni i nije gotovo
ništa.
Ana Marija priđe Leopoldini. Ova je zagrli, privuče k sebi i stade ljubiti i
milovati.
Milo moje drago dijete, nosila sam te i tetošila kao
malu, volim te, jače nego ona koja te rodila. Strahota i
grozota! — Prestane je milovati i zavapi: — Zašto sam
te savjetovala da ne daš dragulje! Gospode Bože, gospode Bože, prebaci
na mene sve patnje i boli! Svemu sam ja kriva! Ona nas je otrovala!
Ana Marija je slala miriti Leopoldinu. Ali je ova zaboravila na svoje
bolove, skupila svu svoju snagu te posvetila svu pažnju Ani Mariji.
Doktor Franić izađe smeten od Leopoldine, te uzbudljivo reče:
Gospodična mi govori neke strahote koje ne mogu
i ne smijem ponoviti.
Profesor Zvonarević, koji je došao u to vrijeme, preplašeno reče:
Grozna slutnja progoni i mene, ali radije ne
mojmo misliti na to. Kakvo je vaše mnjenje o mladoj
gospodi, gospodo liječnici?
Mlada je i njezino stanje može je zaštititi.
Liječnici su se oprostili, a Ranko ih otprati i pođe po
lijek.
Kad su bili na ulici, sa strahom upita doktora Franića:
Oprostite, gospodine doktore, recite mi samo to
liko: naslućuje li Leopoldina kakvu opasnost za moju
ženu?
Ona ima veliku vrućinu, pa držim da je govorila
u bunilu. Da, ona se boji za vašu suprugu.
Ranku zaslade dah i problijedi. Doktor Franić ga pokuša umiriti:
Sve to može proći bez posljedica. Nema smisla,
gospodine Ranko, odmah se obeshrabriti. Rekli smo da
je vaša žena zdrava i vrlo mlada.
Ranko se brzo vratio iz ljekarne. Ana Marija dala je lijek Leopoldini, a
sama je uzela veću količinu da joj se snizi vrućina. Reče Ranku:
Ti, mili moj, pričaj s našim kumom i uz put pazi
na bakicu, a ja idem do gospode Duboković da joj pomognem. Podne je
blizu, a naš kum mota nam i danas biti gost, kraj njega se osjećam uvijek
sigurnije.
Rankove oči pratile su svaku kretnju Ane Marije. Kada je izašla, Ranko
reče profesoru:
Dršćem, strepim i strahujem, kume dragi, da mi se
ne razboli. Strašna sumnja mori mi dušu i izjeda srce.
Oh, bolje je ne misliti, sačuvaj nas Bože!
Nadajmo se da će vrućina popustiti. Mnogo je
bolje što se bori nego da se odmah prepusti krevetu.
Maio prije podneva svratili su Rankovi roditelji. Bili su na misi, te su
došli pohoditi djecu. Zaprepastili su se zbog naglog oboljenja bakice, a
još više kad su čuli da se ni Ana Marija ne osjeća dobro.
Luče je odmah otišla u sobu do Leopoldine. Ova ju je radosno dočekala.
Uhvati je za obje ruke, privuče i po-sjedne na krevet. Luče, onako po
običaju, položi joj ruku na čelo, zabrinuto skrene glavom, te će ozbiljno:
Vama je slabo, vrlo slabo.
Leopoldina nije razumjela Što je rekla Luče, ali je osjećala i znala što bi
ova htjela reći. Pokaže rukom na sebe, pokrene rukom kao da ne mari na
to. Sklopi ruke, te će kroz suze:
Ana Marija, Ana Marija.
Luče je pogleda, a ona pokaže rukama. Luče je razumjela da joj govori
neka se brine za Anu Mariju. Luče obeća klimanjem glave, pokaže
rukom na srce i reče:
Volim ja moju Anu Mariju, volim.
Mama, zar me uislinu volite? — reče Ana Marija
koja je u taj čas ušla.
Kako te ne bih voljela, dijete drago. Bakica me
nešto moli za tebe, a ja sam je razumjela da mi preporu
čuje tebe.
Ana Marija priđe do Leopoldine i upita je da li što želi. Kada je Ana
Marija poljubila Luču, ona je uhvati za ruke:
Dijete drago, ti sva goriš, ni tebi nije dobro.
Leopoldina je promatrala Anu Mariju i Luču koja je
opipavala Anu Mariju i klimala glavom, te upita:
Da li te veoma boli, Ana Marija?
Ne, draga bakice, samo malo, vrlo malo.
Ana Marija, koja je bila sva u jednoj vatri, te nemirna i nervozna, ipak se
nasmiješi:
Majko, ostat ćete s nama vi i otac, pa ćemo podije
liti što imamo, ja nemam volje za jelo.
Poslije objeda gospođa Duboković i Luče dignu se da ponesu posuđe.
Ustala je i Ana Marija, ali opet naglo sjedne, pogleda sve oko sebe te kao
preplašena prošapće:
Uhvatio me jaki grč. Boli me, boli! Ah, proći će,
mora proći.
Sve je zahvatila strava, a Ranko, koji je sjedio kraj nje, privine je k sebi.
Prestane disati u očekivanju, a Ana Marija će nakon kratke stanke:
Malo je popustilo, ali me još uvijek boli, osjećam
potrebu da malo prilegnem.
Ranko je uzme pod ruku, te je više odnese nego li odvede u njihovu
sobu. Začas se vrati i rekne ocu da pođe po oba liječnika.
Pođite brzo, dragi oče, zamolite ih da odmah dođu.
Kad ona kaže da je boli, onda su to već strašni bolovi.
Samo mimo, Ranko, — reče profesor — tvoj strah
i nemir mogu djelovati i na Anu Mariju.
Bit ću jak, dragi kume, koliko mogu. Idem do nje,
a vi nas ne napustite, kume, ostat će i moji roditelji,
Kada su liječnici došli, Leopoldina je bila očajna i sva izvan sebe, te je
pred svima plakala i govorila:
Jao meni, jao! Otrovala nas je- Zašto nije samo
mene? Kako je Bog mogao dopustiti da ona, majka, po
segne za svojim djetetom. Jao, prokletnica! Sirota moja
Ana Marija!
Gospođice, govorite strašne stvari! Nekoga sumnji
čite, a nemate dokaza!
Neka me režu, pale i muče kako hoće, ali ja znam
da nas je ona jučer otrovala.
Svi su se zaprepastili, te se pogledavali sa strahom, a Lepoldina nastavi:
Kako se samo pretvarala da joj je zima, a ja, ku
kavica, ponudila joj čaj. O luda, luda pameti, kako si mi
zatajila! Ona je hotimično prevrnula Šalicu. Ja i ono siroče
izvadili smo drugu šalicu, a ona nam je sigurno u tom
času sasula otrova. Ja sam kriva, spasite nadužno stvore
nje, spasite ga Boga radi. Ne štedite ništa, sve svoje ću
žrtvovati, samo mi nju spasite. Prokletnica, ja te prokli-
njem, zvijeri ogavna, ti nećeš umrijeti, crkavat ćeš, a nećeš
moći krepati.
Naveće je Leopoldini bilo gore. Lijeka nije htjela primati, već je samo
govorila:
Dajte to njoj, mene nije šteta, ona mora živjeti,
Ana Marija, Ana Marija, svrho života moga.
Kasno naveće došli su liječnici, te rekli:
Stanje mlade gospođe nije tako loše jer je, na sreću,
vrućina popustila.
Sretna sam, presretna, spasite nju, samo nju, ja
osjećam da mi se bliži kraj. Gospodo liječnici, i vi dragi
svi, ja vam ponavljam: otrovala nas je grofica. Mene iz
osvete, jer sam za veliku ljubav Ranka i Ane Marije znala,
a kćerku zato da ne mora dati bisere. Ogavna ženo! Kako
si joj dopustio, Bože moj, da je smjela osjetiti sreću ma
terinstva?
Obrati se profesoru Zvonareviću i nastavi:
Sjećate li se kako sam govorila da je grofica opa
sna. Zato sam i postavila zahtjev da ih pred svima prizna
kao svoju djecu. Profesore dragi, vama ih preporučujem,
odvedite ih daleko odavde. Sve svoje ostavljam njima, Ču
vajte ih, oni to zaslužuju. Vole se i ljube, a ta velika lju
bav grije i prisutne oko njih. Neka dođe Ana Marija!
Ranko je doveo svoju ženu, a Leopoldina reče:
Željela sam te, dijete milo, poljubiti i pozdraviti
prije spavanja.
Doći ću ja još, bakice, da vas vidim.
Ne, dijete, ne, Čuvaj se, ne uzrujavaj se, čaj je bio
pokvaren, ja sam stara, pa više trpim, ali tebi neće biti
ništa, tebi, dijete, ne smije biti ništa. Gospodo doktori,..
— Zaprijeti rukom i reče: — Njoj ne smije biti ništa. Da
li ste me razumjeli? Ana Marija, mila Ana Marija, oprosti
mi, dijete. Za to Sto ćeš trpjeti, ili što trpiš, kriva je tvoja
bakica. Da, Ana Marija, kriva sam, nisam ti smjela dati
čaja. Nisam, nisam, ja sam to morala znati, morala sam,
morala. Zbog toga mi oprosti, oprosti, drago dijete. Daj
dođi i poljubi za ovu noć svoju bakicu. Sada brzo idi u
krevet, a ti, Ranko, bdij nad njom, ne štedi truda. Takva
ljubav kakvu Ana Marija osjeća za tebe ne rađa se Često.
Bog vam blagoslovio vašu veliku ljubav.
Kada je Ranko odveo Anu Mariju, Leopoldina reče:
Ako bih ja umrla prije nego što ona ozdravi, za
tajite tom dragom djetetu moju smrt dok ne bude potpuno
jaka. — Pogleda sve prisutne, te opet ponovi:
Zavrijedili su da nad njima bdite. Živim već neko
liko mjeseci s njima. Blaženstvo, milje i anđeoske pjesme
čuju se u njihovoj blizini, a rajska ljubav i sreća smješka
se iz svake stope kuda prolaze. Ne, nema ljepše ni u raju.
Bog je njih stvorio, ljepotom, dobrotom i plemenitošću
ih obdario, da budu simbol ljubavi ljudima na zemlji. Dužnost vam je
da ih čuvate za primjer drugima.
Gospođo, sada se vi smirite, vas to uzbuđuje, srce
vam mnogo trpi od toga.
Hoću, gospodine doktore, hoću, smirit ću se. Ne
bih željela, ali moram, ima nešto jače od naše volje.
Sutradan ujutro Leopoldina je umrla ' u grčevima. Nije imala veliki
sprovod, jer se nije pravo pročulo da je umrla. Od obitelji grofa Herbera
došla je jedino Marija Terezija sa svojom odgojiteljicom Elzom. Ranko
nije išao već je ostao uz svoju ženu koja je imala grčeve i bolove, ali je
bila mirna u krevetu, te strpljivo podnosila bolove. On je Ani Mariji, po
Leopoldininoj želji, zatajio njenu smrt.
Sudac doktor Horvatić poslao je po Anu Mariju jer grofica nije puštala
nikoga u kabinu, već je iznutra govorila:
Ja se pokoravam odluci suda. Predat ću bisere koji
su dosuđeni mojoj kćeri, ali samo njoj u ruke pred sud
skim vlastima.
Profesor Zvonarević rekao je sucu Horvatiću neka pričeka dok Ana
Marija ozdravi.
Grofica je ostala zatvorena u kabini, a kapetan Megler zabranio je da se
na brodu išta silom otvara jer se grofica pokorava sudu, samo traži način
koji joj ni zakon ne zabranjuje.
Grof je bio sav izvan sebe. Dočekao je izvršnu vlast, uveo ih u salon, a
sam se zaputio do supruge, te će joj uzbuđeno:
Regina, budi jaka, doSli su od suda po bisere.
Grofica skoči silnom brzinom iz kreveta, te stane pred
ormarić i raširi ruke. Počela se tresti cijelim tijelom, a očima je pratila
svaku muževljevu kretnju. Usta su joj
bila otvorena i dugo nije mogla izustiti ni riječi. Rašireni prsti na rukama
tresli su se i činilo se kao da vise komadi kože. Napokon zapita hrapavim
glasom:
Zar je ona došla s njima?
Regina, razumijem te što misliš. Ali to ne znači
ništa. Predaj bisere sudskim vlastima, a oni će ih predati
njoj, znaš da leži bolesna.
Grofica podigne ruku koja joj se još uvijek tresla. Ispruži tri prsta, te će
kao izbezumljena:
Kunem se, održat ću riječ! Ali samo onda kad ona
dođe sa sudskim vlastima, samo onda predat ću bisere.
— Potrči do muža: — Odlazi, Antune, iz kabine.
Gurnula je muža na palubu, zatvorila vrata i brzo ih zaključala.
Grof nije otišao u salon do suca Horvatića, već do kapetana Meglera, te
ga zamolio neka on kaže što poručuje grofica.
XXXV
Profesor Zvonarević došao je da vidi kako je Ani Mariji, te da kaže što
mu je rekao doktor Horvatić. Ranka je našao uz krevet Ane Marije.
Rankovo lice bilo je blijedo, oči upale, a strah mu se odražavao u očima.
Kako ti je, Ane?
Malo mi je lakše, kume. Još me boli, ali će bolest
uskoro proći.
Milo se nasmiješi, uzme Rankovu ruku, pomiluje ju te je prinese na lice.
Ranko se prisilno nasmiješi i pogladi joj drugom rukom Čelo:
Muči me ovaj moj anđelak, kume. Ona tješi mene,
umjesto da je tješim nju.
Dosta je, mili moj, što ja trpim, pa zašto da tr
pimo oboje? Tjeram ga, kume, da spava, a on neće, već
cijelu noć sjedi kraj mene i pazi da točno pijem lijek.
Kako možeš, ljubavi moja, od mene tražiti da za
spim kraj tebe bolesne. Nije meni teško, milo moje, samo
me duša boli što tebi još nisu prestali bolovi.
Djeco draga, sudac Horvatić je došao reći da će
grofica izručiti bisere samo u ruke svojoj kćeri.
Dobro, kume, neka joj bude. Sutra, najkasnije pre
kosutra, poći ću tamo, uzeti bisere i onda otputovati da
leko, daleko odavle.
Luče uđe u sobu i upita:
Trebaš li Što, kćerce mila?
Malo toploga čaja, majko. Opet me boli, a taj vaš
čaj ublažuje mi boli.
Odmah, odmah, milo dijete. Evo netko dolazi, bit
će liječnici.
Lovre je zamolio doktore Pasinija i Franića da li može pozvati i doktora
Lučića.
Sin mi je očajan, gospodo liječnici — rekao im je
Lovre. — Od časa kako je umrla Leopoldina, niti što jede,
niti pije. Nemojte zamjeriti, više očiju vise vidi.
Doktor Lučić bio je poznat kao nagao čovjek, alt dobar liječnik, a prema
bolesniku otvoren.
Pregledali su opet Anu Mariju, a doktor Lučić će od resi to:
Gospodo kolege, što vi oklijevate od subote, a da
nas je utorak. Treba poduzeti sve da se želudac očisti.
Zar niste uočili visoku trudnoću, gospodine ko
lega?
Ništa ne mari. Radije ćemo staviti na kocku plod
nego život bolesnice. Tu se radi sigurno o otrovanju, o
tome ne treba više dvojiti.
— Grofici je mnogo bolje, dragi kolega, a pila je isti
čaj.
Ranko je blijedio i crvenio, a krupne kaplje znoja pojavile su mu se na
čelu. Ana Marija gledala je širokim očima liječnike, Luču i Lovni, te
profesora Zvonarevića a najduže joj se pogled zaustavljao na Ranku.
Na izlasku iz sobe doktor Franić reče:
Mi vjerujemo da će sve biti dobro, a isto tako i
kolega doktor Lučić. Poduzet ćemo radikalno liječenje.
Ana Marija i Ranko nisu rekli ni riječi. Svatko se bavio svojim mislima.
Lovre na koncu, ne sluteći ništa zla, reče:
Kažete, gospodo, da je Leopoldina tvrdila, kako
ih je otrovala grofica. Moralo bi se znati čime. Ja nisam
učen, ali klin se klinom izbija.
Ranko sav očajan poviče:
Oče, dragi oče, pa tu je bolesnica, što to govorite?
Ana Marija kao da to nije čula, poviče za liječnicima:
Je li što bolje našoj bakici?
Nju smo odvezli u bolnicu. Sasma joj je dobro.
Ranko, mili moj, jesi li čuo, bakici je bolje, ona je
stara, pa je preboljela. Budi veseo, srce moje, samo da mi
vrućina popusti, bit će i meni brzo dobro.
Sunce moje, milje moje, pa svakako, ja u to ni
malo ne dvojim, samo sam zdvojan što ti trpiš. Tebe ža
lim, srce moje najmilije.
Ranko, moj Ranko!
Što želiš, čedo moje?
Je li da nećeš dopustiti, da me liječe bilo Čime,
da bi mogao stradati naš Miljenko?
Ne misli na to, mila moja, samo nastoj da ti ozdra
viš. Liječnici će već paziti na tebe. Ti si meni sve, znaš,
ljubavi moja. sve što je bilo i što će doći u našem životu.
Voliš me, dragi moj. Da znaš kako je to ugodno
čuvstvo i ta pomisao da netko bdije nad tobom i strepi
za tvoj život.
DrŠćem, mila, i strepim jer tvoj je život i moj!
Majko, ostanite kod Ane Marije, idem da govorim s liječ
nicima.
Pođi, dragi, pođi i reci da čeznem da ozdravim,
ali ih zamoli da to bude što prije jer mi ovaj strah satire
dušu.
Hoću, mila, hoću, eto me uskoro natrag.
Ranko ode.
Ana Marija! — zovne je Luče.
Sto želite, majko?
Tebi je mučno, dijete drago?
Sve mi gori, majko, grčevi me stežu i mislim da ću
se raspuknuti, samo trpim i tajim to pred Rankom.
Pokušaj, draga, silom. Stavi prste u grlo, pa po
vrati, ništa se ti ne ustručavaj preda mnom.
Ranko se brzo vratio. U drugoj sobi zatekao je oca i profesora
Zvonarevića, te će im sav zdvojan:
Otrovana je jadna moja žena.
Ranko, to je već bila sumnja pokojne Leopoldine,
no ti to, sinko, ne možeš sa sigurnošću tvrditi.
Liječnici se boje najgorega, kume, te mi savjetuju
da prevezem Anu Mariju u bolnicu. Jadna, ah, jadna moja
mita ženica!
Ako misliš tako, sinko, onda Sto prije. Dan će se
brzo svršiti, a noću nema smisla prevoziti bolesnu ženu.
Oče, dragi oče, kako sam tužan! Oh, koliko trpim
zbog nje.
Neće biti ništa zla, sine. Evo, majka mi sva vesela
kaže, da je Ana Marija povratila i da joj je mnogo lakše.
Hvala Bogu da je tako. Zamolio sam doktora Lu-
čića da donese iz bolnice sve i pokuša potpuno očistiti želudac Ani
Mariji.
Ranko pođe u sobu do žene koja ga veselo dočeka:
Lakše mi je, mili moj. Majka me naučila, kako ću
prisiliti želudac da izbaci ono što ga muči. Brzo ću ozdra
viti, vidjet ćeš, dragi moj.
Hoćeš, mila, svakako ćeš ozdraviti. Kako sam sre
tan i veseo da ti je bolje. Baš sam ti došao reći, mila, da
će doći onaj novi liječnik iz bolnice i donijeti neku spravu
da te pokuša očistiti.
Ništa se ti ne brini, dragi, ja se ne plašim ničega
što bi bilo dobro za moje zdravlje.
Kako si pametna! Tako i treba. Zdravlje je naj
ljepše blago ovoga svijeta.
Da, dragi, zdravlje, ali i ti uz zdravlje.
Razumije se, mila moja, mi se ne smijemo i ne
ćemo dijeliti.
Pogleda Anu Mariju, pomiluje joj čelo, pogladi kosu, pritisne svoje lice
na njezino, te joj reče:
Ako bi bilo potrebno da ideš u bolnicu, ja ću ostati
uz tebe cijeli dan i cijelu noć.
Ana Marija pogladi svojom vrućom nikom njegovo lice:
Mili moj, koliko si svježine unio u sobu! Kako mi
godi tvoje svježe lice prislonjeno na moje. Ljubavi moja,
je H da me voliš?
Rastapam se od milja, Ana Marija, samo ne po
pusti, budi jaka, ljubavi moja velika!
Budi bez brige, dragi, ja sam jaka, bolesti ne dam
maha.
Pogleda ga, pomiluje obim rukama, te malo stegne oči od bola i nastavi:
Znaš, zbog sebe, onda zbog našeg Miljenka, a naj- >
više me jača i bodri naša ljubav, sve će ona nadvladati, mili moj.
Ana Manja, srećo moja, ljubavi moja!
Poći ću, ako je potrebno zbog zdravlja, i u bolnicu,
ali mislim da neće biti potrebno. Na sve sam spremna,
samo da ozdravim, da mogu uživati u tebi, draga ljubavi
moja!
Samo ti misli na zdravlje, neka ti se misli ničim
ne umaraju, uskoro će doći liječnik. ZnaS, mila, nije obzi
ran i ugodan, ali je odrješit.
Ranko!
Sto želiš, mila?
Zašto si problijedio i onda se sav uznojio kada je
doktor rekao da se sigurno radi o otrovanju?
Mila moja, protrnuo sam od straha i bola za tebe.
Ana Marija uzme njegove ruke u svoje, te ih pritisne
na svoje lice i lagano mu reče:
Na oca si viknuo, mili moj, kada je rekao što. je
Čuo od Leopoldine. Ranko moj, srce moje drago, oprosti
svojoj Ani Mariji! Ali, majka! Pa sama riječ »majka«!
Ona je mene nosila, kao ja našega Miljenka, ona je čula
prvi kucaj moga srca, ona se radovala tome, kako se i ja
radujem. Ranko, mili moj, ti šutiš, je li, dragi, da ne možn
biti to u Sto Leopoldina sumnja?
Kako si dobro i plemenito dijete, Ana Marija! Pa
razumije se da ne može. To je kod tebe od starog Čaja, sve
će biti dobro umiri se, mila moja.
Luče ude u sobu i reče da je došao doktor Lučić. Liječnik uđe, te će
energično:
Sad ćemo pokušati isprati želudac i crijeva, to je
trebalo učiniti odmah, nema smisla oklijevati.
Luče i gospoda Duboković pomagale su doktoru Lučiću, a Ranko je
morao napustiti bolesniČinu sobu.
Sumrak se počeo spuštati kada se doktor Lučić pojavio u drugoj sobi, te
rekao Ranku koji je skočio i htio poći
do Ane Marije:
Pustite je, gospodine Ranko, neka se malo odmori.
A vama kažem, gospodo, radi se o otrovanju. Ako ne
bude koristilo ovo radikalno čišćenje, onda svakako u bol
nicu. Vrućina i grčevi, to nije šala. — Potapša Ranka po
ramenu: — Junak vam je ženica, mučenje je ispiranje i
Čišćenje, ali je ona sve strpljivo podnijela, ruje ni jauk
nula. Dakle, stara gospođa, koja je danas pokopana, sum
nja u groficu! Opasno je to govoriti jer dokaza nemamo,
ali dobro prosuđuje gospodar Lovre, klin se klinom izbija.
Ne bi bilo nikakve opasnosti ako bismo doznali otrov,
odmah bismo dali protuotrov i bolesnica bi bila izvan
svake opasnosti.
Ranko opet problijedi te upita:
Zar vi možda dvojite u njezin život, gospodine
doktore?
Dragi moj gospodine Ranko, ne gledajte me pre
plašeno ili začuđeno. Zar niste danas pokopali jednu
žrtvu? Vašu ženu štiti stanje materinstva, ali bi ipak moglo
doći do katastrofe.
Jao, jao, kako ste bez srca, doktore!
Dragi sinko, ja nisam zaljubljen, ja sam bio i ostat
ću realan liječnik.
Sto onda savjetujete? Recite, doktore, sve ću vas
poslušati.
Tu vam ne znam što savjetovati, jer sumnja nije
dokazana. Pokušajte doznati. Ujedno budite na oprezu
jer bolest može krenuti sasma na dobro, a može se i po
goršati stanje bolesnice. Zovite sve liječnike da se posa-
vjetujemo o stanju bolesnice. Pred nama je zamršen slučaj
jer je bolesnica u visokom stanju trudnoće.
Liječnik Lučić se oprosti. Ranko proviri u sobu, a majka mu digne ruku i
pokaže na Anu Mariju, koja je od umora malo zaspala.
Vrati se u sobu do oca i profesora Zvonarevića, te će sav zdvojan:
Strašan je ovaj doktor Lučić, kako samo on to
lagano i jednostavno kaže: »Moglo bi doći do katastrofe!«
Nemoj se ti, Ranko, srditi na njegovu iskrenost.
Zar nemamo žalostan primjer?
Ja sam do danas bio miran za Anu Mariju, ali
otkako ona ima grčeve i bolove, mogu ti reći da me to
strašno zabrinjuje.
Kume dragi, groza me hvata, a ona moja sirotica
maloprije mi je govorila da to ne bi mogla učiniti majka,
da to njoj ne bi dalo njezino materinstvo i krv koja daje
život, da je Leopoldina krivo sumnjala.
Ranko se prošeta po sobi gore-dolje, priđe do prozora, pogleda van i
reče:
Skoro će mrak. Sto da radim, kume, oče moj?
Sići ću s uma ako se njoj što dogodi?
Čekaj, sinko! Poduzet ćemo sve da spasimo to
drago, dobro dijete.
Lovre pogleda profesora Zvonarevića, a onda Ranka:
Ako je u opasnosti život njezin i djeteta koje nosi,
moramo prisiliti tu zvijer od matere da kaže što im je
dala popiti. — Podigne ruku, raširi prste, te će ljutilo:
— Ja bih je uhvatio za vrat i ne bih je pustio dok mi
ne bi odala, a onda bih je mogao lagano zadaviti. — Spu
sti ruku, te će uzbuđeno: — Oprostite mi, kume, ali krv
mi navre u glavu i na samu pomisao da bi majka mogla
otrovati rođeno dijete.
Ne treba se nagliti, kume Lovre. Silom se ne bi
dalo ništa postići, možda bi više koristilo utjecati na srce.
Nemaju oni srca, kumo.
Imaju, kume Lovro, imaju, samo srce je kod ljudi
različito. Može se katkad dogoditi, da se i okorjelo srce
raznježi i načas popusti u svojoj okorjelosti.
Ranko uzdahne, te će tužno:
Jadna moja Ana Marija! Zašto da ti, koja si tako
dobra i plemenita, stradaš od ruke rođene matere? —
Pođe bliže profesoru Zvonareviću, te mu reče: — Vi ste
u pravu, kume, silom se tu ne bi dalo ništa, ah' ne dao
Bog da bude trebalo. Poći ću, pokušat ću oživiti u njoj
materinstvo koje je zamrlo u njezinu srcu.
Gospođa Duboković dođe u sobu i pozove ih:
Dođite nešto založite dok bolesnica spava. Uzdam
se u Boga da će biti dobro. Jao meni, jao! Nestat će me!
Ovakva nesreća pod mojim starim krovom! — Obrati se
Ranku: — Oprostite dragi Ranko, zavoljela sam vas kao
da sam vas oboje rodila, pa zbog toga trpim i zdvajam.
Umiri se, sinko. Znam da ti je teško, ali što mogu, stara
sam. Molit ću skrušeno Boga za skoro ozdravljenje tvoje
Ane Marije.
Hvala vam, gospođo Duboković. Oh, da sam samo
slutio ovu strahotu, odnio bih je onako mokru u planinu
i čuvao je daleko od ljudi. Jadna, jadna moja Ana Marija!
Poslije osam sati Anu Mariju probudili su grčevi. Bila je sva u znoju od
muke i bolova. Gospođa Duboković i Luče presvukli su je, a ona ih
upita:
Da li je dobro što sam se uznojila?
Dobro je, dijete, dobro. Kažu da znojem odlaze
iz čovjeka sve bolesti.
Kako vi, majko, svašta znate.
Narod, kćerko, sve zna i dozna, tako kažu pametni
ljudi. Sada, dijete, dođi u svjež krevet. Ranko je otišao
po liječnika.
Siromah moj Ranko, koliko se trudi za mene.
Nije to njemu ništa, otišao bi on za tebe nebu pod
oblake, toliko te voli.
Samo kad ozdravim, Čuvat ću se i živjeti samo za
njega.
Dođi, dijete, dođi, ili ti je lakše sjediti u fotelju?
Pokrijte me, majko, dočekat ću ovako Ranka,
malko mi je bolje.
Liječnici su došli, mjerili joj vrućinu, brojali puls, a doktor Lučić
tumačio je o čišćenju želuca:
Vrućina je popustila, to me vrlo zadovoljava, ali
savjetujem da bolesnica sutra pođe u bolnicu.
Hoću vrlo rado, gospodine doktore. Ranko je već
rekao da će i on sa mnom.
Sviđate mi se, gospođo. Pa naravno, i Ranko će
dobiti krevet i spavati u vašoj sobi. Vi ste na putu da
postanete majkom, pa vam treba naročita pažnja i oprez,
a to je ipak lakše u bolnici.
Ana Marija je dobila lijek koji umiruje. Položili su je u krevet. Ranko je
sjeo uz nju, a ona je uzela njegove ruke u svoje i mirno zaspala.
Disala je dosta brzo, ali pravilno, samo joj se više puta trznulo tijelo.
Ranko nije skidao očiju s njezina lica. Majka ga je nekoliko puta zvala
da malo legne, ali je on samo stresao glavom.
Luče je opet sjela u kut pod kandilo, te molila i molila skrušeno od srca
za zdravlje svoje snahe i sreću svoga sina. Pogledavala je oboje i dalje
sjedila i molila.
Pred zoru Ranku padne glava na grudi. Borio se sa snom, a onda se
digne, te sav sretan šapne majci:
Spava, počiva, bit će bolje, zar ne, majko?
Hoće, sinko, hoće, vruće sam molila Boga. Nasloni
se malo, sine. Ja ću bdjeti nad vama.
Kad se počelo daniti, Ana Marija se počela micati. Otvori oči, pogleda
Luču i reče:
Zar sam tako dugo spavala? Dan je. Majko, zar
Ranko nije legao?
Nije, dijete, sjedio je cijelo vrijeme kraj tebe, sav
radostan da si tako dugo spavala. Evo, maloprije se svalio
na krevet.
Neka samo spava, majko. Dajte mi vode, suha su
mi usta i u utrobi mi je vruće. Ovaj je lijek dobar, samo
sam još mamurna.
Ana Marija još nije ni izgovorila riječ »mamurna«, a Ranko se trgne i
skoči do nje, te je upita:
Kako se osjećaš, mila moja?
Još sam slaba, dragi. Majku sam zamolila vode
jer sva gorim, bit će da je to od ispiranja želuca.
Nemoj, mila moja, piti previše vode. Uzmi samo
toliko da namočiš usta, liječnik je tako naredio.
Gorim od žeđe, mili moj. Ali dobro, trpjet ću,
samo da ozdravim. Daj mi vode samo malo, samo da se
osvježim.
Doktor Lučić, idući u bolnicu, svratio je.
Očekujem vas u bolnici, nadamo se da će biti
dobro. Sinoć sam vam dao malo jači lijek za umirenje.
Vrlo sam vam zahvalna, tako sam dobro spavala.
Samo da još popusti ta vrućina i ti bolovi u želucu.
Sve ću poduzeti da ozdravite, draga gospođo, pred
vama je život sa svrhom i zadatkom.
Ana Marija pogleda Ranka te se bolno nasmiješi i s nadom pogleda
liječnika.
Oko deset sati ujutru Ranko je dopremio sa svojima Anu Mariju u
bolnicu. Liječnik Lučić pripremio je najljepšu sobu za Anu Mariju, sa
živom željom, da joj vrati zdravlje. Tješio ju je:
Samo strpljenja, draga gospođo, Čim dođe koji od
mojih kolega, odmah ćemo nešto poduzeti.
Molim vas, dragi doktore, samo požurite, mene
prilično boli, sva će mi utroba izgorjeti, ja imam strplje
nja, ali se bojim za svoju snagu.
Budi jaka, mila moja — reče Ranko — samo ne
kloni duhom, tad je tijelo mnogo manje otporno. Drži
se, sunce moje milo!
Daj mi, dragi, malo vode.
Ranko pogleda doktora, a liječnik reče:
Samo malo, gospođo draga.
Ana Marija će gotovo plačući:
Pa ja i neću mnogo. Previše volim Život da ne bih
slušala. Ali ja gorim, dragi doktore. Požurite, pomozite!
Ranko pruži u čaši malo vode koju Ana Marija pohlepno proguta. Svme
oči na Ranka i reče:
Stavi, mili, svoju ruku ovamo, da čuješ kako je
nemiran naS sinčić. Rastrgat će mi utrobu kako se koprca.
— Obrati se doktoru, te ga upita: — Dragi doktore, naš se
sinčić strašno ljuti na moju bolest. Veoma je nemiran,
bojim se, iskočit će iz mene.
Evo doktora Franića, sada ćemo se posavjetovati.
Doktori Lučić i Franić povukli su se u drugu sobu.
Za časak se vrate, a doktor Lučić reče:
Luče, pođite kući i donesite sve, vaša snaha bi
mogla iznenada roditi.
Varate se, gospodine doktore, nije vrijeme.
Znam, Luče, znam, ali se bojim.
Sačuvaj nas, gospodine Bože. Zlo, Luče, zlo, bit
će otrovanje, teško je sa sirotom mladom ženom.
Liječnici su Ani Mariji sa svom pažnjom opet pumpali želudac i čistili
ga. Sirotica je sve strpljivo podnosila, ali čim je djelovanje lijeka
prestalo, bolovi su ponovo počeli.
Ranko je sjedio s profesorom Zvonarevićem kraj Ane Marije, koja je
malo zadnjemala sva izmorena.
Nisu govorili ništa, bojeći se, da ne uznemire bolesnicu. Samo su je
promatrali kako brzo diše. Ranko pogleda profesora, oči im se sukobe, a
Rankove se odmah napune suzama. Profesor Zvonarević ga potapša po
ramenima:
Budi jak i muževan, sinko.
Kume dragi, kume, ja sam kriv što ona trpi. Da
to nije kazna Božja?
Nije, sinko, nije to od Boga. Ljudska zloba nani
jela joj zlo, a najstrašnije bi bilo ako se sumnja obistini.
Promišljeno Čedomorstvo!
Jao, jao, jao meni!
Ranko i profesor skoče do kreveta. Ana Marija je gledala u Ranka:
Pomozi mi, pomozi, mili moj, utroba hoće da mi
se rastvori.
Sve, draga, sve ću ti dati. Dušu, srce i krvi svoje
bih dao da ti ne trpiš.
Oprosti, dragi, ti plačeš. Ja sam te preplašila, a
meni je već malo lakše, samo mi daj još malo vode.
Odmah, mila, odmah, samo da se osvježiš.
Ana Marija gucne malo vode, pogleda Ranka, pomiluje mu ruku, te mu
reče:
Ne mogu, mili moj, gledati suze u tvojim očima.
Ne zdvajaj, dosta Što trpim ja, ali ti, srećo moja, ne smiješ
patiti. Previše te ljubim, dršćem nad tobom, a da bih
mogla gledati suze u tvojim očima.
Ti se varaš, mila, to nisu bile suze, ne, ja ne zdva
jam, ja žalim što ti trpiš, baš sam govorio kumu da sam
ja tome uzrok.
Profesor Zvonarević vratio se s liječnikom Lučićem.
S njima su ušle Luča i gospoda Duboković, te donijele potrebne stvari za
porod.
Mlada gospodo, sada ću vam dati cjepivo za umirenje boli, ali vas
upozoravam, moglo bi se dogoditi, da se bolovi ponove jer biste mogli
dobiti dijete.
Samo ništa silom, dragi doktore. Hoće 1' ono
moći živjeti?
Svakako da hoće. Mi ćemo ga njegovati dok v! ne
ozdravite, onda ćete vi sami voditi brigu o njemu.
Radite kako znate. Čuvajte mene i naše dijete, ali
žurite, vratite mi žuđeno zdravlje.
Liječnik je dao cjepivo, a dok je izlazio, dao je Ranku znak da ga slijedi.
Kada su bili napolju, pogleda Ranka i reče mu:
Dragi Ranko, ja ne bih rado da mi predbacujete, ali ako se ne dozna čime
vam je žena otrovana, badava sav naš napor. Otvoreno vam kažem,
mogla bi podleći jer su se grčevi proširiti po želucu.
Ranko problijedi, pogleda doktora i stade ga moliti:
Ne dajte, nemojte dopustiti, dragi doktore, da
strada to drago milo dijete. Zaklinjem vas živim Bogom,
spasite je, podijelit ću blago s vama, spasite joj život.
Ti znaš da je simpatija cijelog grada na vašoj
strani, a tako i moja. Ja sam poduzeo, ja ću još i više
poduzeti, a ti idi i ispitaj što joj je grofica dala da popije.
Teško će to biti, dragi doktore.
Poduzmi sve jer o tvom uspjehu ovisi život tvoje
žene.
Jao meni. jao. Poći ću i pokušati sve, samo, kako
i s kojim uspjehom, to ne znam. Strašne li žene!
Pođi, ne oklijevaj jer je svaki čas dragocjen.
Ranko se vrati u sobu, svrne okom na ženu, te reče
profesoru Zvonareviću i majci:
Čuvajte mi je, ja moram do grofice na brod.
Ranko, srce moje milo — javi se Ana Marija —
jesam li dobro čula?
Ja sam mislio, mila, da ti spavaš.
Omamila me injekcija, ali ne spavam. Čula sam
što si rekao. Ne idi, dragi moj, čuvaj svoj život, ljubavi
moja!
Ana Marija pogleda okolo, a oči joj le napuniše sumama.
Moja je rođena majka, ali se bojim da je Leopol-
dina imala pravo. Jao meni, jao! Možda me ipak nije
majka otrovala.
Doktor Lučić uđe s doktorom Pasinijem u sobu. Bolesnica poviče:
Nije on ništa kriv, dragi doktore. Slučajno sam
čula, ja neću da on ide na brod, ja ga previše volim. Bo
jim se za njega.
Želite li ozdraviti, mlada gospođo?
Od srca želim živjeti, radi sebe same, radi njega
i našeg djeteta.
Onda neka ide i pokuša doznati što ste popili u
čaju.
Ana Marija pogleda Ranka:
Oh, kako bih rado da ozdravim Što prije, da se riješim ovih strašnih
bolova koji su sve teži i teži. Mili moj, kad liječnik kaže, pođi, ali se
čuvaj. Budi oprezan, dragi, ljubljeni moj. — Digne oči i nastavi: — Ali
ne idi sam. Povedi svog oca ili kuma. Sam ne idi, pa bilo od mene ne
znam što. Znaš, mili moj, odmah bih od boli umrla da se tebi nešto
dogodi.
Dosta je, gospođo, govora i plača.
Ranko, pođi.
Ranko poljubi Anu Mariju, a ona digne ruku, te ga
čvrsto privine uz sebe. Dugo ga nije pustila, te mu tiho reče:
Samo da uspiješ doći do nje, mili moj!
Doći ću, draga, doći. Gledaj, ovim ću rukama
razoriti sve prepreke.
Kada dođeš do nje, reci: »Krv vaše krvi, zakli
nje vas mlijekom koje je sisala. Dajte joj po drugi put
život!« Ne trebam ništa, mili moj, nego samo zdravlje i
tvoju ljubav.
Ranko se jedva otrgnuo od Ane Marije. Potrči prema vratima sav izvan
sebe.
Čekaj, Ranko, i ja ću s tobom — reče profesor.
— Neka ide i otac i koji od rođaka.
Dobro, kume dragi, dobro, samo žumo. Jao meni,
jaol Hvata me jeza i strah.
XXXVI
Svi su pošli ravno na obalu i uzeli čamac. Ranko je pozvao svoja dva
bratića Antu i Pavu, da ih odvezu do broda. Profesor Zvonarević uspeo
se sa Rankom na brod. Odmah su sreli grofa.
Kakve nam novosti nosite, gospodine profesore?
— upita grof profesora, kao da Ranka i ne vidi.
Profesor Zvonarević nije još ni dospio odgovoriti, jer je Ranko već
progovorio:
Gospodine grofe, Ana Marija je opasno bolesna,
liječnici su me poslali grofici po lijek.
Grof pogleda Ranka, te će mimo:
Pametno su vas savjetovali liječnici, majka je naj
bolji lijek svome djetetu. Ako grofica može, ona će joj
sigurno pomoći.
46
Grof se zaputi prema kabini i pokuca na vrata:
Regina, otvori, došli su te moliti đa dadeš lijek
za Anu Mariju, njoj je vrlo zlo.
Iznutra se čuo grofičin glas:
Pusti me, Antune, na miru. Zar sam ja liječnik?
Kakav lijek da joj dadem?
Na palubu su došli i Marija Terezija, gospodična Elza, kapetan Megler, a
okolo su na brodu radili mornari. Ranko je čuo što je grofica rekla, dođe
do vrata i reče:
Grofice, Ana Marija je u bolnici. Nema joj spasa i
vi joj jedini možete pomoći. Molim vas, kao Boga vas
molim, recite, napišite od čega se razboljela. Vi to znate,
vi to morate znati.
Odstranite tog luđaka! — čuo se iz kabine grofičin
glas.
Nisam lud, grofice, već strašno nesretan. Ljubljeno
biće pati, trpi i stradat će životom. Milost, milost, milost,
ako imate truna dobrote u srcu.
Odlazi, zavodnice, ti si mi upropastio dijete.
Jao meni! Ja vas molim, za nju, za vaše rođeno
dijete. Ona vam sa suzama u očima poručuje: »Zaklinji
majku, koja me rodila, neka mi po drugi put dadne život.«
Milost, milost za vašu rođenu kćerku.
Grofica opet zaviče:
Odvedite ga, ubijte ga ili zatvorite, ne mogu slu
šati njegova glasa.
Svi su stajali kao skamenjeni, a Ranko je zdvajao, te će opet:
Recite uzrok bolesti Ane Marije. Ona kaže: »Ja
vam potvrđujem: blago, biseri, dragulji, sve je vaše.« Ne
trebamo ništa, ona Žudi samo za zdravljem.
Grofica je šutjela, a Ranko je napeto očekivao odgovor iznutra. Stajao je
nagnut tijelom, a rukama držao
ručke vrata kabine. Pogled je ustremio na vrata, odakle bi mogao čuti
grofičin glas.
Svi su bili mirni i tihi, sve je zanijelo Rankovo iščekivanje. Glas iz
kabine nije dolazio, Ranko se osovi te svom snagom zdrma ručkama.
Udari nogom u stijenu kabine, te očajno zavikne:
Dajte glasa od sebe. Govorite, kazujte, tako vam
Boga jedinoga, čime ste otrovali rođeno dijete. Govorite,
govorite, da spasimo ljubljeno biće.
Svi su ostali kao skamenjeni. Grof je blijedio, a onda opet pomodrio.
Pogleda kćerku koja je stajala i preplašeno gledala Ranka. Iz kabine se
čuo hrapav, isprekidani gro-fićin glas:
Zar nećete odvesti tog luđaka?
Nisam ja lud, opaka ženo! Ti si luda i sva si pro
kleta kad si zbog blještava blaga otrovala vlastito dijete.
Kazuj, govori, otkrij otrov, da spasimo Anu Mariju. Go
vori milom, jer ako te moje ruke dohvate, zakrenut ću
ti vratom.
Ranko se svom snagom i cijelom težinom svoga tijela navalio na vrat
kabine i udario Šakama u nadi da će razoriti vrata. Upravo očajnički je
zapomogao:
Spasite dijete ako si mati! Vrati život i zdravlje
milom ljubljenom biću! Kazuj čime je otrovano nedužno
dijete što ga pod srcem nosi. Ana Marija, Ana Marija,
ah, draga moja mila, ti trpiš, patiš, a ova žena, tvoja
majka, koja nema srca, zatvorila se i šuti.
Od očaja je plakao i jecao, te drmao vratima, udarao u stijenu i vrata
kabine i ponavljao:
Otkrij otrov, spasi, spasi rođeno dijete.
Iz kabine se čulo kako grofica preplašeno govori:
Spasite me, ubit će me, odvedite ga. Ne mogu da
čuJL-m njegov glas.
Ranko skupi posljednju snagu, navali na vrata i željezo se počelo
savijati. On je stenjući govorio:
Kada nećeš da spasiš svoje dijete ne treba ni ti da
živiš. Ja ću te zagušiti, ubiti i satrti, ogavna zvijeri!
Iznutra se čula strava i vrisak.
Kapetan Megler dao je mornarima znak. Dvojica uhvate Ranka i
zapriječe mu, da dalje udara i provaljuje u kabinu grofici.
Ranko uspije još nekoliko puta snažno udariti nogama o vrata koja pod
silnom snagom udarca popuste. Brodom se orio grofičin vrisak.
Jao, jao, spasite me, ubi me, uguši me, jao, jao,
grozna smrti.
Svi su se štrcali na vrata, a Ranko se borio s mornarima i molio ih da ga
puste.
Pero, Jože, znaš li za Boga?
Znamo, Ranko, znamo, ali daj se umiri, ti si raz
jaren, učinit ćeš zlo.
Pusti me, Jože. Zar je nisam molio? Moram je pri
siliti da mi kaže kojim je otrovom otrovala moju Ženu.
Kroz otvorena vrata čulo se još uvijek grofičino zapomaganje.
Spasite me, spasite, on je tu, čujem njegov glas!
Jože — vikao je Ranko — tako ti majke tvoje,
tako ti Boga i nebesa, zar ti nemaš srca za mene?
Imam, Ranko, ali ne smijem.
Pero, znaš li ti što je ljubav? Ti poznaš moju milu
dragu ženicu! Ona će umrijeti ako me ne pustite da pri
silim zmiju od matere da mi kaže koji je otrov dala mojoj
ženi.
Ranko, ne budi lud, umiri se.
Ranko divlje zaviče, trgne se divovskom snagom, istrgne se Peri i Joži iz
ruku i potrči prema kabini.
Vrata su bila opet zatvorena, pa je u očaju stao lupati rukama, nogama,
tijelom i glavom po vratima, te groznim glasom zapomagati:
Govori, kleta zvijeri! Vrijeme prolazi, a ljubljeno
biće bori se sa životom. Odaj otrov, prokleta bila!
Mornari su ga opet uhvatili i on se nije više borio, već je glasno ridao iz
svega srca kao malo dijete:
Jao meni, nesretnom, umrijet će mi mila žena, po
gibe i dijete u njenoj utrobi. Govori, zvijeri, ili zanijemi
zauvijek!
Sine — zavapi Lovro — sine moj dragi, dosta
je. Pokušao si molbom, a silom nisi uspio, jer je ova zvijer
izgubila dušu i srce.
Lovro je bio gologlav. U desnoj je ruci držao tešku željeznu motku.
Podigne glavu, lijevom rukom pokaže na Ranka i reče mornarima:
Pomozite mu da se spusti u čamac, ali pazite da
mu ne padne ni vlas s glave, tu sam ja, Lovre Petričić.
Svom snagom udari željeznom motkom po palubi, da se sve potreslo.
Kapetan dođe do Lovre, ali je stao dosta daleko od njega, te ga sa
strahom upita:
Ja sam kapetan broda, trebate mene nešto?
Lovro je izgledao kao golijat prema sitnom kapetanu:
Vas ne trebam, došao sam po svoga sina i želim
govoriti s grofom.
Lovro je stajao kao da je saliven od bronce. Čekao je da se pojavi grof.
Kapetan je otišao po grofa. Ovaj je došao sav blijed i uzbuđen. Za njima
je išla Marija Terezija. Grof se snađe te izdaleka reče Lovri:
Zar vi tako, gazda Lovre? Vaš sin odveo mi kćer,
a maloprije zamalo da mi ne ubi ženu.
Lovro mrko i strogo, kratko odgovori:
50
Ono prvo je već zastarjelo, grofe. Moj će sin sići
s uma! Čujete li ga kako nariče kao dijete od tuge i boli
za vašim djetetom i svojom ženom?
Gazda Lovre, govorite što ste me zvali?
Mirno i sabrano vas molim da pođete odmah ženi,
neka kaže čime je otrovala Anu Mariju.
Znate li vi što ste rekli, gazda Lovre? To je objeda,
promišljena objeda na moju ženu. To se kažnjava teškom
robijom.
Lovro je ostao uporan i ponovi:
Pođite, grofe, to je pred svjedocima rekla stara
Leopoldina, a liječnici tvrde da je Ana Marija otrovana.
Pitajte, ja čekam!
Grof posluša Lovru, te se zaputi u kabinu. Grofica se skupila u fotelju,
ruke je držala prekrižene na grudima, te je govorila više sebi nego Elzi
koja je sjedila kraj nje:
Strašno, grozno, da me je mogao dohvatiti, već
bih bila mrtva, zagušena i iznakažena. Grozna, strašna bi
to bila smrt!
Regina, umiri se — reče grof — sada si izvan
svake opasnosti, ali tu je njegov otac.
Sto ti hoćeš od mene? Već ti vidim na licu, ku
kavico! Sto hoćeš? Govori.
Regina, ako znaš kakvo sredstvo, pomozi, neka
nam živi dijete.
Grofica još jače privine ruke na grudi, te će hropćući:
Moj muž, grof Herber, vjeruje onim luđacima.
Otrov, otrov! On me pita za otrov! Sto ja znam kakav
otrov? Ja se otrova bojim, ja se smrti bojim, ja hoću da
živim i da uživam. Desnom rukom povuče preko bisera,
te nastavi: — Ja hoću da se kitim i da krasim svoje grudi,
svoju kosu, ja hoću da budem lijepa i zamamna. Moji
biseri, dragi moji dragulji, kraljica nema takvih, već samo
Regina Herber. Otrov, otrov, ja ga se bojim. — Okrene se prema grofu i
zaviče: — Odlazi, kukavico, ti si lud kao i oni! Mene zvati na
odgovornost? Mene, groficu Reginu Herber?
Grof se udalji, dođe do Lovre, te mu reče:
Zabuna je to, gazda Lovre. Moja žena ne zna ništa
o otrovanju.
Grofe, ne nazivajte je preda mnom ženom. Riječ
Žena mnogo znači. Ona je čedomorka, jer ja vjerujem da
je ona otrovala Anu Mariju i njezino dijete.
Lovro to reče i okrene se, te siđe stubama u čamac.
Ja ću tražiti zaštitu za svoju ženu. Znate li vi Sto
ste rekli Lovre?
Lovro se nije ni osvrtao na grofove riječi, te se sav žalostan i utučen
spusti u čamac. Obrati se Ranku:
Sine dragi moj, saberi se. Ovo nisu ljudi. Uzaludna
je bila tvoja nada. Pođimo do bolesnice.
Kako ću doći pred svoju jadnicu? Sirota, sirota
Ana Marija!
Moramo se, sinko, uzdati u liječničku znanost, a
jo5 najviše.u Božju pomoć.
Ranko bolno zajeca:
Gospode, Gospode Bože, uslišaj mene bijednika!
Ne zaboravi me, Kriste; Bože moj!
XXXVII
Ana Marija je ležala u bolnici na krevetu. Bolovi joj nisu popuštali, ali je
ona sve strpljivo podnosila. Kada joj je bilo najgore, govorila je Luci:
Majko, pogledajte, možda se već vraća Ranko.
— Doći će, dijete. Do broda je daleko, još se ne može
vratiti.
Za nekoliko časaka Ana Marija opet reče liječniku Lučiću:
Dragi doktore, pokušajte nešto, kao da sam uistinu
otrovana od nekog vama poznatog otrova. Mene strašno
boli, pomozite, dragi doktore.
Zar vas ništa ne napinje, gospođo, u križima ili
niže, u trbuhu?
Sve me boli, dragi doktore, jedino me više ne udara
moj sinčić. — Pogleda liječnika te će milo: — On spava,
siroče se veoma izmorilo. — Naglo podigne oči te zaviče:
— Jao meni, jao meni, strašno me uhvatilo. Boli, boli,
doktore dragi. — Obrati se Luci i reče: — Čujem ko
rake, netko ide, vidite, majko, dolazi li možda moj Ranko.
Oni su, gospođo! Oni! Samo mir i strpljenja, bit
će sve dobro.
Ranko je ušao u sobu. Nastojao je da bude veseo, čak se i smiješio.
Klekne kraj kreveta, poljubi ženu, pogladi joj rukama glavu, te će
umiljato:
Bit će bolje, mila. Liječnici će učiniti svoje, a i
Bog nas neće napustiti.
Ana Marija nije ništa rekla. Pomakne glavu od Ranka, pogleda mu u oči,
digne pogled na prisutne, te zaprepašteno reče:
Kako to izgledaš, mili moj? Kume. vama ću vjero
vati. Sto se to zbilo s mojim Rankom?
Ništa, Ane, ama baš ništa, dugo je trebalo da
sazna razlog tvoje bolesti.
Ana Marija uzme Rankovu glavu među svoje ruke, pogleda mu u oči i
reče:
Milo moje ljubljeno, ja čitam u dragim tvojim
očima, da je uzaludna bila tvoja nada.
Ranko se sabere, te tvrdo i sigurno reče:
Nije, sunce moje, ti ćeš ozdraviti, ja sam uspio,
ja znam uzrok tvoje bolesti.
Mili moj, mene boli sve jače i jače, pomozi dragi,
pomozi!
Sve ću ti dati, srce, duSu i krv. — Obrati se dok
toru Lučiću: — Poduzmite, doktore dragi, dajte lijek da
mi opet zasvijetli moje sunce.
Liječnik izađe, te se vrati sa Štrcaljkom za injekcije:
Uskoro će podne, sada ćemo znati jer će bolest
sigurno krenuti nabolje.
Mili moj, ti nisi saznao ništa. Ona, moja mati, ili
ne zna ili se sada boji govoriti.
Ali, Ana Marija, mila moja, daj se umiri. Ti ćeš
ozdraviti. Evo, doktor ti je dao onu vrst injekcije koja
će djelovati.
Da, ona ti nije htjela reći, ona se sada boji, ali
ja želim ozdraviti, mili moj, živjeti, živjeti želim. —
Obrati se profesoru Zvonareviću: — Kume dragi, pođite
i pozovite suca Horvatića. Neka dođe, ja idem na brod,
ja ću je zamoliti. Meni će reći, a ja ću joj dati bisere, dra
gulje, neka ih ona ima, a meni neka vrati život. Živjeti,
živjeti želim! Majko, vi ćete mi dati svoj topli rubac, mogu
i u mojoj dugoj spavaćici. Dajte mi tople kućne cipele.
Pođite, kume, ako mi ne htjedne reći, odmah mi mora
dati bisere, pokušat ću je time prisiliti.
Profesor Zvonarević pogleda liječnika i druge prisutne. Liječnik slegne
ramenima, a profesor reče:
Uskoro će podne, draga Ane, bolje da ga zamolim
da to bude poslije objeda.
Ne, kume, ne, meni se žuri, neka odmah dođe.
Vama neće ništa djelovati injekcija ako se budete
uzrujavali, drago dijete.
— Nisam uzrujana, doktore, mirna sam. Ali moram
poći, želim poći, hoću ozdraviti zbog moga Ranka i zbog
moga djeteta.
Dao sam vam jaču injekciju, bit će bolje.
Ana Marija pogleda Ranka:
Naš je sinak miran, on se ne praćaka, on spava,
on nuni, haji, on me pusta da počivam, zna on da njegova
majka trpi.
Uzme Rankovu ruku i prinese je lagano na trbuh. Gladila je njome
pokrivač i nježno, milo i bolno, potiho pjevušila:
Haji, nuni, čedo milo, snivaj, snivaj slatki san.
A sada, mili moj, pomozi mi da sjednem. Majko, dajte mi
cipele, toplo ću se zamotati. Gospođo Duboković, zagla-
dite mi malo kosu. Sada mi dajte na glavu moju toplu ka
picu. Nju sam nosila po snijegu i ledu. Mili moj, sviđam
li ti se tako?
Lijepa si, mila si, drago sunašce moje. Kako ćeš
ti, srce moje, poći?
Mogu ja, mogu, Ranko. Ja hoću, ja moram, ja
želim da mi dugo, dugo živimo sretno.
Luče ustane i reče:
Evo, mila, cipele sam ti svezala.
Hvala, majko, ja sam gotova. Evo, kume, i suca
Horvatića.
Ana Marija sjedila je na krevetu, poduprta Rankovim rukama, te će sucu
Horvatiću koji je ulazio:
Sigurno se niste nadali da ćete ići sa mnom na
brod. Oprostite što smo vas zvali, ali moram tražiti
ili zdravlje ili neka mi se vrate moji dragulji.
Ja sam spreman, gospođo.
Ranko, mili moj, ti ćeš sa mnom. Ja ću napreg
nuti sve snage. Pomozi mi, Ranko, da siđem.
Ana Marija siđe s kreveta, napravi dva-tri koraka, ali padne Ranku u
namčaj i gorko zaplače:
Bože moj, gdje je moja snaga? Doktore, dragi dok
tore, ja sam još jutros mogla hodati.
Gospođo, to je od maloprijašnje injekcije. Odgo
dite polazak na brod poslije podne.
Ana Marija pogleda liječnika, pa suca Horvatića i reče:
Ne, nikako, ne. Ja ću moći, ja idem po zdravlje.
Sto bi rekao gospodin sudac! Pođimo, dajte mi ruku i vi,
kume!
Ana Marija opet pokuša, ali brzo klone. Ranko ju je jedva pridržan da
nije pala na pod.
Jao meni, jao meni! Ne mogu više, boli me sve,
grčevi me muče, mučno mi je, nemam više ni trunka
snage.
Sjedne na krevet. Luče i gospođa Duboković podmetnu joj visoko
jastuke. Ana Marija se nasloni i nakon kratke stanke reče:
Malo mi je lakše, ali znam da nikad više neću
moći na brod.
Ana Marija, Ana Marija, mila moja, što ti to go
voriš?
Oprosti, srce moje milo, previše sam slaba, pa
govorim ono što osjećam. Vi, nebesa znate da želim živ
jeti, alt snaga me napušta.
Nemoj, mila moja, takvim riječima razdireš mi
grudi.
Ana Marija obrati se doktoru:
Utroba hoće da mi se rastvori! Pomozite doktore
dragi!
Umirite se, gospođo, umirite se još malo. Injekcija
će početi djelovati.
Kako ste dobri! Vi kažete da odgodim polazak na
brod do poslije podne.
Bit će bolje, gospođo.
Čekajte, čekajte, gospodine suce, ovaj strogi liječ
nik počeo me tješiti. — Zastane malo, uzme Rankovu
glavu, privine je k sebi, te kroz plač reče: — Moje su nade
propale, ljubavi moja, čuj me, ja više nemam mnogo
snage! Zašto hoćeš da me uzmeš od njega. Bože moj!
Ana Marija, ljubljena Ana Marija, U to ne smiješ
misliti, a kamoli govoriti. Zbog sebe, zbog mene, mila,
zbog našeg čeda, vjeruj, Ana Marija, vjeruj! Bog je nad
nama, on neće zaboraviti na nas.
Ali on nas, mili, napušta. — Pogleda ga i opet
reče: — Ljubavi moja, srce moje, ja sam se veselila životu
zbog tvoje sreće, zbog sreće moje i ovog našeg milog čeda.
Tebe ljubim, za tobom žudi moje srce. Da, ja ću živjeti
i otići ćemo daleko, daleko u nepoznati kraj. Bit ćemo
sretni i presretni. Hoćeš li mi ispuniti jednu molbu?
Ana Marija, mila moja, kakvu to molbu imaš? Go
vori, mila!
Obećaj, mili moj!
Obećavam, mila, kunem se, jer tvoje su želje moje
zapovjedi.
Onda čujte! Gospodine doktore, vidim da se lju
tite, samo malo, onda ću se odmoriti. — Obrati se sucu
Horvatiću i reče: — Na brod ne mogu ići danas, sutra,
ni prekosutra, jer su me izdale snage. Ali imam jednu
želju.
Kakvu, gospođo, govorite!
Pišite, gospodine suce, jer sama ne znam započeti.
Je li dobro ovako: »Ako mene preživi moj suprug Ranko
PetriČić, poslije moje smrti sve što je bilo moje ostavljam
njemu. Naročito napominjem nakit. Bisere, koji su po
oporuci dopali meni, ostavljam njemu, a on neka s njima raspolaže po
miloj volji. Moja je želja da se on ni po koju cijenu i nikad ne odrekne
bisera. Neka ih traži dok ih ne dobije. Makar me rodila ona Žena neka ne
uživa u njima.«
Ana Marija, draga moja, mila moja, Što ti to go
voriš?
Gospodine suce, jeste li sastavili onako da to nitko
ne može prigovoriti. Dajte da potpišem.
Drhtavom rukom, ali s nekim posebnim žarom u očima, potpisala je
svoju oporuku Ana Marija Petričić, rođena kontesa Herber.
Potpisanu oporuku preda profesoru Zvonareviću:
Na oporuku moje prababe pazite, gospodine suce.
Dahne duboko: — Sada mi je malo lakše! — Onda se
obrati doktoru: — Osjećam kao da mi je malo hladno.
Sigurno ta strašna vrućina malo popušta.
Dat ću vam da nešto popijete, drago dijete.
Ćudi me, ne gori mi tako nutrina, ali svaku teku
ćinu mogu popiti.
Sudac Horvatić, profesor Zvonarević i Lovro udalje se iz sobe. Liječnik
joj dade lijek. Ana Marija ga popije i upita:
Da li je već veoma kasno?
Još nisu ni dva sata.
Ranko, majko, pa i vi gospođo Duboković, vi ćete
ogladnjeti pokraj mene. Pođite, založite nešto, meni je
sada, poslije ovoga lijeka, sasma dobro.
Ne mogu jesti, mila moja, ima vremena, kasnije
Ću.
Ranko — reće gospoda Duboković — ja ću poslati
vama, pa možete dati malo juhe i svojoj ženi.
Zar ona smije jesti, gospodine doktore? Oh, hvala
Bogu, njoj je sad bolje.
Liječnik nije ništa rekao, već se udaljio da pošalje hranu. Luče i gospođa
Duboković pođu da založe. Tako je Ranko ostao sam s Anom Marijom.
Malo nakon toga donijela je gospođa Duboković hranu. Ranko je grabio,
davao Ani Mariji onda stavljao sebi. Sav se preobrazio od sreće i radosno
govorio:
Oh, kako sam sretan, blažen i zadovoljan. Ti smi
ješ jesti. Liječnik zna da si, mila, izvan svake opasnosti.
Još sam slaba, mili moj, jedi ti, ja sam uzela malo
juhe tebi za ljubav.
Samo budi jaka, mila moja. Ti ćeš se brzo opora
viti, mlada si, a ja ću te njegovati, tetošiti, ljubiti i bit
ćemo sretni, mila ljubljena moja, bit ćemo sretni.
Zima mi je, dragi moj, daj mi svoju ruku.
Ranko se prislonio uz Anu Mariju, te je sav sretan gledao kako je
zaspala, jedino ga je svaki put ražalostilo kada se trznula u snu.
Oko tri sata došao je liječnik s profesorom Zvonare-vićem i tiho rekao:
Morao bih joj dati injekciju, ali ako spava, kasnije
ću.
Dajte mi, doktore dragi, injekciju — reče Ana
Marija — ja ne spavam, ja uživam kraj svoga Ranka.
Kume, Ana Marija je jela malo juhe. Njoj je bolje,
zar ne, gospodine doktore?
Zima mi je! — reče Ana Marija. — Pogleda Luču
koja je ušla i reče: — Majko, skinite mi kućne cipele,
zamotajte mi noge da se malo zgrijem. Doktore dragi, ne
boli me tako jako, samo osjećam u svojoj utrobi kao da
nešto teško leži na meni.
Liječnik joj je dao injekciju, profesor Zvonarević ga pogledao, a Ranko
je opazio kako je ovaj slegnuo ramenima. Protrne, problijedi, a iz usta
mu se ote:
Jao meni, jao!
Mili moj, kako si me preplašio! A meni je bilo
tako lijepo, zbunio si me.
Govori, mila, govori! Svi Šute, pa govori ti, srce
moje, da čujem tvoj glas.
Preplašeno pogleda liječnika i profesora, te opet svrne pogled na Anu
Mariju:
Sanjala sam, dragi, da sam bila u našem gaju.
Mirta je sva u cvatu, pčelice zuje i sišu nektar, mrka jela
treperi bodljikama i privija se boru. Zeleni ružmarin mi
luje mi ruke, ja ležim na mahovini, ona me hladi. Tvoj
uzdah priveo me u zbilju. Meni je hladno, veoma hladno,
doktore dragi, veoma mi je hladno!
Ranko sav očajan zamoli:
Dajte joj nešto da se zgrije, doktore dragi.
Ranko mili moj, ljubavi moja, ja se bojim da mene
više nikad neće biti u našem gaju, previše je bio lijep
san.
Ne govori, to me ubija, Ana Marija, mila ljubljena
moja!
Pođi ti sam u naš gaj, obidi, dragi moj, sve drveće,
sve cvijeće, svaki list, svaku travčicu i svaki kamenčić.
Pozdravi, dragi, sve njih, pomiluj ružmarin, poljubi mirtin
cvjetić, podragaj bor i jelu, ugrij, dragi, mahovinu na ko
joj smo zajedno ležali. Da, ugrij je, mili moj, jer meni je
hladno, veoma hladno, sva dršćem od hladnoće.
Doktore, pomozite, pomozite, ako Boga znate!
Ne, dragi, nije potrebno. Meni je lakše, mene ne
boli. On je još uvijek miran, on još uvijek haji, nuni,
dobro čedo naše. Oče naš, koji jesi, budi nam milostiv
na ovom i onom svijetu.
Majko, gospodo Duboković, oče, kume, doktore,
pomozite, pomozite. Ana Marija, mila moja, želiš li nešto?
Živjeti, živjeti želim, mili moj, ali moje snage pri
miču se kraju. Ugrij me, hladno mi je, dragi.
Doktore, dajte joj moje tople krvi. Režite, sijecite
me, neka pije krv koju ljubi, ja vjerujem da će ozdraviti.
Dobro, Ranko neka bude, čudo se može zbiti.
Doktor zareže na ruci Ranka. Ana Marija je gledala
i reče:
Ljubavi moja, željela sam ti reći, ljubi me vječno,
a ti, mili, krvi mi svoje daješ. Pit ću, jer živjeti želim zbog
tebe, samo zbog tebe ljubavi moja, jer on koji još uvi
jek...
Ana Marija je pohlepno sisala krv iz Rankove ruke i dosta dugo nije
prestala. Tek kada joj je ponestalo daha, odmakne ruku, odahne i reče:
Osjećam toplinu u sebi, Ranko, ljubavi moja, ne
daj me, oni Šute, mole se za mene, oni su izgubili svaku
nadu! — Zaplače, te će tužno kroz plač: — Neću, da se
odvajam od tebe, ja ne Želim smrti, živjeti, živjeti želim,
spasi me, gospode Bože! — Pogleda Ranku u oči, grčevito
mu stegne obje ruke, te uzrujano nastavi govoriti: — Da
li me shvaćaš, mili? Ja hoću, ja želim živjeti! — Zaplače,
te će jecajući kroz plač, nestrpljivo i brzo: — Ja moram
živjeti, znaš, moram! — Svrne glavu k l^emu, te će umi
ljato: — Obrisi mi, dragi, suze, da te mogu gledati.
Ruke mi čvrsto držiš, mila.
Da, mili, da, čvrsto, još čvršće ću ih držati. Ja ih
ne puštam, ja te ne dam, ne dam nikome. Znaj, mili. ne
dam tvoje mile ruke koje su nježno milovale mene. Tvoje
drage crne oči koje su milo gledale u mene. Bujnu tvoju
dragu kosu koja je zanosila mene, lijepo drago tvoje lice
koje je mene očaralo. Ah, krasna rujna usta, koja su lju
bila mene, ljubila, dragi, ljubila i rasplamtjela strasnu
moju ljubav za tebe. Neću, mili, da ostavim tvoje srce
koje kuca i bije samo za mene. Zar da ostavim tvoju dušu, dragu, dobru i
oplemenjenu dušu? Ne, ne, ja sve to ne dam nikome! — Još jače, svom
snagom povuče Ranka, te nastavi kao da se s nekim bori: — Ne, neću,
mili moj, nikako, ja ne dam dragog, divnog, vitkog, jakog tvog tijela. Ne
dam ga, ne dam, ono je moje, samo moje. To ljubljeno tijelo Štitilo je,
branilo i žarko grijalo mene. Živjeti, živjeti, živjeti, ja žudim za životom!
— Uzdahne duboko, pusti Rankove ruke te podigne svoje ruke na
molitvu i bolno zavapi: — Gospode, Gospode Bože! Zdravlje, zdravlje,
samo mi zdravlje vrati. Gospode dobri. Daj se smiluj, da živim! —
Podigne ruku još više iznad sebe i jače zavapi: —
Ljubim ga, Gospode, ljubavlju vrhunaravnom. Ti
si, Gospode, stvorio tu ljubav, molim te ne daj da odem
s ovoga svijeta.
Ana Marija, Ana Marija, ja te ne dam, ti, živote
moj. Živi, mila, bori se za život, nemoj malaksati, mila,
jedina! — Pruži joj ruku, skine vatu i reče: — Pij još
krvi moje, svu ću je tebi dati, uzmi mene, ljubavi, samo
ti živi.
Ana Marija povuče nekoliko gutljaja, pa odmakne ruku, svrne pogled na
Ranka i tiho reče:
Ne mogu, ne mogu više. Jao meni, ja moram poći.
Moram, a želim Živjeti! Vodi me, mili! Pođimo, mili moj,
odvedi me posljednji put u lijepi naš gaj. — Podigne ruku,
napravi njome znak kretnje, te nježnim glasom, koji je
srce parao, reče: — Tamo, dragi, kod mirte, ležimo na
mahovinu, položi svoju glavu bliže moje. Ovako, ovako,
mili! — Privuče Rankovu glavu do svoje, te isprekidano
nastavi: — Sasma uza me, još bliže, ljubavi moja! Ovdje
hoću da osjetim miris ružmarina, bliže se priljubi uz mene.
Hladi me mahovina, bliže, bliže, još bliže, ljubavi moja!
Srećo moja, živote moj, bliže, bliže, bliže! Lijepo, divno, krasno,
ugodno, toplo, dragi! Toplo mi je kraj tebe! Nosi me, nosi, bit će nam
lijepo, lijepo. Lju-ba-vi-i! Ne uvedi nas u napast, nego oslobodi nas od
zla, sada i u čas smrti naše A-a-men ...
Posljednje riječi Očenaša trgle su Ranka, te zdvojno zaviče:
Ana Marija, Ana Marija, ljubavi moja! Zašto, ah,
zašto? Kako si me smjela i mogla ostaviti? Joj meni, umrla
si u našem gaju. Jao, jao, ja ne mogu i neću da živim.
Doktore, kao Boga vas molim, dajte meni otrova, usmr
tite me! ^Ana Marija, Ana Marija, zašto me nisi povela sa
sobom? Jao meni, ne mogu i neću da živim. Jao meni,
oh, kako si provalila, nesmiljena smrti, da te moje oči
nisu vidjele ni ruke dohvatile? Zašto, zašto si mi otela
ljubljeno biće. Smrti, smrti, smrti, smrti, okrutna, opaka
smrti!
Bacio se preko Ane Marije, ljubio ju je, grlio, milovao i tako milo zvao
da su iz svih soba nagrnuli bolesnici da čuju i vide nesretnog mladića
kako plače i jauče za umrlom ženom.
Lovro pristupi Ranku:
Sinko, bila je volja Božja. Dođi da urede Anu Ma
riju za posljednji put.
Ja se neću micati od nje. Pustite me, oče moj!
Srce će mi pući. Jao meni, jao meni, sudbino moja
nesretna!
Ranko — reče doktor Lučić — sjedite ovamo dok
vašu ženu presvuku i polože na odar. Onda je čuvajte
dalje. Lovre, ostavite Ranka, a pođite i vi, gospodine pro
fesore, da sve uredite. Sprovod neka se obavi sutra oko
osam sati. Vi me shvaćate, to je otrovanje, a žena je u
drugom stanju. Pustite Ranka neka se dosita isplače, ta
on je mladić, malo odraslije dijete, bit će mu lakše! Dragi jadni mladić!
Strogi, surovi doktor Lučić pristupi Ranku i pomiluje ga po glavi. Prigne
glavu, zadrži je neko vrijeme uz Ranka i reče:
Vidio sam u svom životu kako umiru mnogi ljudi.
AU ovo je jedinstven slučaj! Ovako rijetka i lijepa velika
ljubav, pa da se umiješa smrt! Ovo je i za moje okorjele
živce previše. — Svrne očima prema krevetu: — Jadni,
jadni dragi mladi i lijepi stvore, ni pjesnici ne bi mogli
napisati ljepše rijeci o tvojoj velikoj ljubavi, nego što si
ih sama izrekla. Da ti znaš kako duboko žalim što nisam
bio u stanju da ti spasim život.
Jao meni, jao sirotice draga, mila, ljubljena moja!
Daj, mila, daj se moli tamo gore da i ja pođem s tobom.
— Ranko se udari rukama po glavi i zaviče: —Ana Ma
rija, Ana Marija, svjetlo moga života.
Plači sinko, plači, samo plači, olakšat ćeš patnje
svoga srca.
Strogi liječnik Lučić podigne visoko glavu i brzo ode jer ga je u srce
dirnula smrt Ane Marije i bolni Rankov jecaj. Dok je odlazio, Ranko ga
je molio:
Donesite otrova, doktore dragi, ne mogu i neću
da ja živim, kad je moja Ana Marija mrtva. — Skoči,
odgurne sve od kreveta Ane Marije, te je stade ljubiti,
grliti i milovati, nježno i milo je dozivati, moliti je i za-
klinjati: —■ Probudi se, probudi, mila, ljubljena moja! Jao
meni! Zar ni ti nemaS srca za mene, moj ugasli živote?
Cijelu noć Ranko je probdio kraj odra Ane Marije. Nije poslušao ni oca
ni majku, ni kuma Zvonarevića. Ostao je gluh i neumoljiv na sve njihove
riječi.
Ujutro je dao da ga urede i obuku za sprovod. Bio je blijed i požutio od
tuge i bola.
XXXVIII
Cijeli Šibenik i sva bliža okolica skupila se već rano ujutro u bolnici. Svi
su željeli da vide mrtvu Anu Mariju.
Strašno zaprepaštenje išlo je od usta do usta. Umrla je mlada žena u
visokom stupnju trudnoće, sa živim djetetom u utrobi. Takav se slučaj još
nikad nije dogodio. Bog daje trudnoj ženi snagu i izdržljivost, te ne
dopušta, da ona umre ako je dijete u njoj živo. Bit će to nesreća jer samo
nesretan slučaj može usmrtiti trudnu ženu.
Rankovi bratići, koji su bili s njim na brodu i čuli njegovu optužbu,
povjerili su svojima kao strogu tajnu da je Rankovu ženu otrovala rođena
majka.
Ta se vijest proširila gradom, samo što se svatko bojao da to javno kaže
jer su svi bili u strahu da ih vlast ne pozove na odgovornost. To se širilo
kao tajna:
Govori se da ju je otrovala rođena mati.
Mladež nije išla u školu, već se skupila oko bolnice. Trgovci nisu
otvarali trgovine, a obrtnici radionice. Svi ribari bili su na okupu.
Činovnici nisu išli u urede, a još je više bilo pričanja i komešanja kad je
javljeno da će sam šibenski biskup obaviti sprovod. Mjesna glazba svi-
rala je pred bolnicom tužaljke od sedam sati ujutro. Sve simpatije i sućut
svih građana i seljaka bile su uz Ranka. S mržnjom i prezirom govorili su
ljudi protiv okrutne grofice. Ćule su se kletve naroda, a svi pogledi
svraćali se prema luci gdje je bio usidren brod:
Prokleta bila, gadna ženo! Zatrlo im se sjeme do
devetog Jcoljena!
Biskup je došao u pratnji velikog broja svećenstva. Svi su ušli u sobu
gdje je ležala Ana Marija. Biskup je blagoslovio mrtvu ženu i, podižući
koprenu, rekao je:
Lijepa je kao da spava. Čini mi se da je ljepša
mrtva nego onda kad sam je upoznao na zarukama s knezom. — Priđe
Ranku, koji je stajao kraj odra, i reče: — Umiri se i saberi, sinko. Strašno
je, ali i tu je prst Božji. Bog zna koje prokletstvo prati obitelj grofova
Hcrberovih. Bog je izabrao baš nju, tvoju nevinu ženu, da bude žrtva.
Budi jak, došao sam osobno da je blagoslovim i predam materi zemlji.
Bolan je bio prizor kada su lijes stavili na zemlju i htjeli zatvoriti Anu
Mariju. Ranko je kleknuo kraj lijesa, zagrlio Anu Mariju, te joj ljubio
hladno lice i milovao mrtvo tijelo. Kao sulud ljubio je u usta, dugo držao
svoje usne na njezinim, onda dizao glavu i naričući govorio:
Jao meni, jao! Ana Marija, mila moja! J posljednja nada propada mi.
Tvrdo sam se nadao, čvrsto sam vjerovao da ćeš me mrtvim hladnim
ustima zatrovati. Ljubljena draga moja, čuj posljednju molbu moju,
posljednji vapaj srca moga. Daj, draga, daj povrati otrov na usta svoja, da
se ja mogu otrovati, da umrem i pođem s tobom. Jao, ljubavi moja, je te
ne puštam. Zar ja da živim, a ti, sama i osamljena, da ležiš u crnoj
zemlji? Ana Marijo, Ana Marijo, mila i draga, ljubljena, uslišaj moj
vapaj! — Jedva su otrgnuli Ranka koji je naricao i govorio: — Kako ste
bez srca, oče moj, kume dragi! Zašto me odvajate od nje? Imajte srca,
pustite me da umrem!
Još je teže bilo s Rankom na groblju kada su lijes položili u grob. Toliku
je silu upotrijebio da zamalo nije skočio u grob na lijes. Jedva su ga
zadržali bratići Ante i Pave, mladi i jaki momci, jer su Lovro i profesor
Zvona-rević bili izmoreni vodeći ga do groblja.
Nije se dao odvesti od groba, već je klečao i molio da ga zakopaju s
ljubljenom ženom.
Plakalo je staro i mlado, muško i žensko. Starom biskupu tresla se brada
od uzbuđenja dok je govorio po-
sljednju molitvu nad pokojnicom. Kada je svršio blagoslov, pristupi
Ranku i reče:
Znam, sinko, ljubio si pokojnicu s velikom ljubavi,
ona je to i zasluživala jer je sav sjaj, raskoš, blago i bo
gatstvo Čak i roditelje, ostavila zbog velike ljubavi prema
tebi. Baš zbog te velike ljubavi stišaj svoje boli i živi,
poštedi je da joj duša ne pati od boli nad tvojim plačem.
Voliš je, trpjela je, sirotica, tjelesno dosta. Daj, sinko,
poštedi je da joj duša ne pati od boli nad tvojim plačem.
2iv u zemlju ne možeš i ne smiješ. Takva je volja božja.
Riječi velikog svećenika trgle su Ranka, te ga je široko gledao. Stara
Mara Jurić, daljnja Rankova tetka, provuče se do njega i glasno reče:
Čuo si, sinko, što presvijetli biskup kaže. Mrtvima
godi naša tuga i plač dok su u kući na odru, ali kada sve
ćenik stavi posljednji križ na njih u zemlji, tada mora pre
stati plač i očaj. Sada joj je potrebna samo molitva jer
joj plač strašno uznemirava dušu.
Profesor Zvonarević pristupi, podigne Ranka i reče mu:
Obećao si joj, sinko, da ćeš ispuniti njenu posljed
nju želju. Zakleo si se i drži riječ. Živi zato da bi osvetio
svoju ljubljenu ženu.
Prvi put od jučer Ranko je rekao sabrano:
Da, kume, ja sam obećaoj ja ću obećanje i održati,
ne smijem umrijeti dok ne osvetim Anu Mariju. — Za
stane pogleda prema moru i reče: — Uzet ću onoj najpo-
gibeljnijoj zvijeri dragulje, uzet ću ih samo zato da ih ona
nema i zakopat ću ih u grob moje ljubljene Ane Marije.
— Okrene se grobu i dugo je gledao u nj. Više nije plakao
ni naricao, već nakon nekog vremena reče: — Spavaj
slatko, srce drago, počivaj vječni san, a našem čedu i dalje
pjevaj pjesmicu: Haji, nuni, čedo drago, snivaj s majči-
com vječni san. Do viđenja gore, gdje vlada vječna pravda, ljubljena
moja Ana Marija.
Opet je došao Lovro, uzeo Ranka pod ruku, te ga poveo kući. Popustila
je napetost živaca kod Ranka. On se svom težinom naslonio na oca i
bratića Pavla. Bez riječi su išli, ali Ranko najednom klone i padne u
nesvijest. Liječnik ga je dao položiti na ista nosila na kojima su
maloprije nosili mrtvu Anu Mariju.
Doktor Lučić je naložio da ga nose u bolnicu, ali Luče nije to nikako
dopustila.
Ne, ne, nikako ne. Ondje je vidio mnogo tuge i boli.
Kući, samo kući, pod rodni krov, ja njegova majka, privest
ću ga k svijesti, dati mu snage. Mlad je, zdrav je, preboljet
će brzo.
Luče je imala pravo. Cijeli dan i noć Ranko je ležao i spavao kao bez
svijesti. Drugo jutro probudila ga je tetka Mara Jurić, tarući mu lice i
tijelo jakom rakijom travaricom.
Kad je Ranko opet došao k svijesti, dugo je gledao oko sebe uskomešane
tetke i strine. Luče priđe k njemu, pomiluje mu lice i upita ga:
Je si li se ispavao, sine moj?
Ranko ništa ne odgovori majci, već upita:
Da li je kum Zvonarcvić u kući?
Nije, sinko, otišao je na sud.
Dobro, majko, kada dođe, neka mi se javi.
Hoće on, sine moj, hoće.
Luče, i ne pitajući ništa Ranka, prinese mu ustima lončić kuhana vina
koje je cijelo vrijeme držala u pripremi.
Ranko popije jer mu je godila tekućina, okrene glavu i šuteći ostade dalje
ležati, te je za kratko vrijeme opet zaspao.
Tela Mara Jurić došla je tiho na prstima do Rankova
kreveta, čula je disanje, mahnula rukom prema Luci i rekla:
Ja ti više ne trebam, Luče. Ne trza se, živci mu
nisu stradali, a čim se probudi, tražit će da jede. Mladost
i snaga nadjačaju bol i tugu, neće mu biti ništa.
Profesor Zvonarević došao je oko podne. Luče, Lovro i on sjeli su u
kuhinju. Profesor je hotimično vrlo glasno tumačio Lovri:
Čitav je sud na Rankovoj strani, naročito sudac
Horvatić. Oporuku je sud prihvatio kao pravovaljanu.
Doktor Purić, koji zastupa groficu Herber, uložio je žalbu,
ali, promislite, Lovre, tu brzinu, već danas je sudac odbio
žalbu i uvažio oporuku. Danas je naš odvjetnik doktor
Benčić sastavio tužbu i traži da se biseri odmah izruče i
pohrane na sudu. Naveo je kao opravdani razlog to što
se ona prokletnica nije držala sudske odluke i predala
bisere. Kažete, kuma Luče, da se Ranko probudio i nešto
popio.
Jest, kume, jest. Teta Mara otišla je kući i uvjerena
je da je sve dobro prošlo. Hvala Bogu, nije ono čega se
bojao doktor Lučić, nije slom živaca. Siromašno dijete,
koliko je u ovih nekoliko dana prepalio.
XXXIX
Bio je lijep, vedar dan. Bilo je hladno, ali je sunce obasjavalo prozore
Lovrine kućice. Zastalo je u sobici gdje je ležao Ranko.
Loži, Luče, štednjak, loži, neka je toplo, možda će
se Ranko probuditi.
Možda bi bilo dobro da ga ja probudim, kumo.
Nemojte, kume Lovre, san za mlada čovjeka znači
što i hrana.
Javio se Ranko:
Ne treba, oče, ne treba, ja više ne spavam, samo
sam iznemogao.
Ojačat ćeš ti, sine moj, evo, majka je spremila
krepku hranu za tebe.
Hvala, majko, neću ništa.
Profesor Zvonarević ustane i pode u sobu do Ran'.a.
Potreban ti je bio san, sinko. Drago mi je da si
se probudio, trebaju mi tvoj potpis i punomoć za doktora
Benčića. Sudac Horvatić vjeruje nam da radimo ono što
ti želiš, ali bi mogao staviti prigovor doktor Purić, a bio
bi u pravu jer ti nisi još dao punomoć.
Posljednje riječi čuo sam, kume, kada ste pričali
ocu. — Ranko stavi ruku pod glavu, zagleda se, te nakon
kratke stanke reče: — Najradije bih da se nisam uopće
probudio, kume.
Sinko moj, zar tako malo misliš na svoju majku?
Ništa ne mislim, majko, sav sam bez volje i misli.
Dao si joj obećanje, sinko, ne smiješ dopustiti, da
ona zvijer posjeduje bisere. — Nema za nju veće kazne
i goreg poniženja! Sve zlo počinjala je uzalud, svoje omi
ljene dragulje, obožavane bisere, morat će predati tebi.
Ranko, mi to moramo urediti. Neka prokleta žena umre
onako kako je i zavrijedila, ali mi popustiti nećemo i ne
smijemo.
Slažem se s vama, kume. Da, pravo kažete, obe
ćao sam, a ja ću obećanje i održati.
Takav mi se sviđaš, Ranko moj.
Luče je držala oveću zdjelicu juhe i reče:
Posrči, sine, nekoliko žlica. Nisi ništa jeo već go
tovo tri dana. Daj, daj, drago moje dijete.
Ne mili mi se ništa jesti, majko, najradije bih ova
ko ležao i snatrio i samo mislio na ono kako je bilo lijepo,
te bih želio samoga sebe uvjeriti da sam snivao ružan i
okrutan san.
Ljepše ćeš snatriti, sinko, ako što pojedeš.
Cim se Ranko odlučio da jede, njegova zdrava narav tražila je svoje.
Profesor Zvonarević živo mu je opisivao što je uredio na sudu. Ranko ga
je samo pogledavao, sjedio na krevetu i jeo, a Luče je neprimjetno
dodavala u tanjur. Ranko upita profesora Zvonarevića:
Onda ste vi, kume, u moje ime tužili onu zmiju
da mi preda bisere?
Sud je usvojio oporuku kao pravovaljanu, te sud
ska vlast sada traži u polog bisere. Doktor Horvatić kaže:
»Predat ću odmah bisere Ranku, a oni neka se žale na
koji bilo sud, pogriješio sam prošli put, sada više neću.«
Jedino me upozorio na onih sto tisuća forinti što je grof
ostavio kao polog.
Ne bojte se, kume — reče Lovro — Ranko i po
kojnica dali su mi ih da ih spremim.
Luče nehotice udari u Rankov tanjur, povuče se, ali je Ranko to zamijetio
i reče:
U sebi sam se čudio kako to da ne mogu taj tanjur
isprazniti, a taj izvor bio je u vašem loncu, majko. Prejeo
sam se, jedva dišem.
Evo, sinko, ispij malo vina.
Lovro pruži polić s vinom, a Ranko povuče prilično jer su meso i riža
tražili tekućine. Luče se od sreće smiješila što je svojom lukavošću
nahranila sina, a Lovro je pogledavao kuma Zvonarevića i htio ga
upozoriti da li opaža kako Ranku u grlu klokoće vino.
Sada se, sinko, obuci, pa čeć poći sa mnom do suca
Horvatića.
Ranko ništa ne reče. Sjedio je na krevetu i Šutio. Svrne pogled na kuma,
te tiho i tronuto upita:
Dragi kume, kad biste vi htjeli sve to za mene ure
diti! Ja ne volim ići među svijet, a i teško mi je kada
Čujem govoriti o njima. Naročito strašno bilo bi mi da se
sretnem s njom. — Lice mu pocrveni i uzbuđeno reče:
— Mogao bih se, znate, kume, zaboraviti, te joj zdrobiti
glavu kao ogavnoj otrovnoj zmiji koja svojim ubodom
uništava ljudski rod.
Nećemo se sastajati s njima, ali ako želiš održati
obećanje, onda se na tome mora i raditi.
Ranko podigne glavu, uzdahne i reče:
Da, obećanje! Oh, draga i mila moja Ana Marija!
S tim obećanjem, koje sam ti dao, primorala si me da
živim. Jest, ja sam ti obećao, ja ću obećanje i održati. Bi
sere joj moram oduzeti i kazniti ogavnu zmiju. — Za
stane, zagleda se, te lagano i tronuto reče: — Sto je meni
do tog golemog blaga, do tih predivnih dragulja, blještavih
bisera, kad tebe nema kraj mene, ti najljepši dragulj ži
vota moga!
Vrijeme je, Ranko, da pođemo na sud. Druge veće
kazne za nju nema!
XL
Na brodu je nastalo zaprepaštenje kad je Ranko sa svojima otišao.
Brodom su odzvanjale njegove vruće molbe i očajni vapaj, nadčovječne
borbe, te gnjevne prijetnje grofici da otkrije otrov.
Grofica se od strave i bojazni grčila u fotelji te kao suluda ponavljala:
Zaštitite me, spasite me! Ja se bojim da će me on
ubiti. Otrov? Kakav otrov! Neću da umrem. Spasite me, čuvajte me,
usmrtit će me, mučit će me! On me mrzi i prezire. Otrov ...
»Otrov, otrov, dajte mi protuotrov da joj spasite život. Moli vas i zaklinje
vas, darujte joj po drugi puta život! ćula je neprestano.«
Ja to ne znam — vikala je ona — otrova ne poz
najem, ne znam.
Regjna, umiri se — govorio joj je grof — otišli su
na obalu.
Antune, je li da ćeš me ti čuvati? Ili možda njemu
vjeruješ?
Sav sam izvan sebe, ali te ne bih mogao očuvati.
Kapetan Megler je pojačao stražu na brodu i oko broda.
Umiri se, neće ti nitko ništa.
Grof je bio potišten i zbunjen. Uzbudio ga je Rankov ispad i potresla
njegova objeda što ju je iznio protiv grofice, te su mu cijelo vrijeme
zujale u ušima riječi: »Kaži otrov kojim si otrovala rođeno dijete!« Sam
je sa sobom govorio, premda je svom silom nastojao da ne misli na to.
Ali se toga nije mogao otresti. Pred sobom je vidio Lovru, kako mu
ozbiljno govori: »Pitajte svoju ženu, neka kaže kakvim je otrovom
otrovala Anu Mariju.«
Grozna je to objeda! Pa to je da siđeš s uma! Moja
žena viče i jauče, moram je miriti, a u glavi mi šumi.
Otrov! Otrovana kći! Otrovala ju je rođena mati!
Grofica se nije usudila nikome dugo gledati u oči, niti je dopustila da u
kabini bude jako svjetlo. Ruke je svaki Čas dizala prema grudima. Tko bi
je pomno promatrao, lako bi mogao opaziti kako joj nestaje daha, a izraz
lica se preobražava. Usta bi joj se umirivala, a iz očiju joj sijevala strast i
zadovoljstvo. Rukama je pritiskala grudi, oči je uprla prema vratima, a
usta su sa sigurnošću zado-
voljno šaputala: »Tu su! Tu! Oni mi draže tijelo, burkaju krv, burkaju
opojnu strast.« Potrese glavom te progovori za sebe: »Dogodilo se ne
znam što strašno i užasno, ne marim, neću da znam, glavno je da ste uza
me, predragi dragulji moji!«
Treba li vam što, gospodo grofice?
On, vi ste to, Elza! Ne treba mi ništa, ostavite me
nasamo, odlazite da mogu zaključati vrata kabine.
Nije potrebno, gospođo grofice. Zar ste zaboravili
da je kapetan Megler pojačao stražu.
Otrov, otrov! Sto se ja razumijem u otrove? Od
lazite, Elza, želim biti potpuno sama.
Grofica Regina zaključa vrata, a usta su joj se grčila i krivila, te je s
prezirom ponavljala: »Protuotrov da dam? Sto ja znam što može
djelovati protiv otrova. Gotovo sam već bila malaksala i živci su me
počeli napuštati. Budila se nježnost, a materinstvo se grozilo da umire
kći, ljubljena kći, krv moje krvi. Strašno, grozno, zamalo da se nisam
upropastila! Bilo mi je na jeziku ime otrova koji sam sipala u čaj.«
Dršćućim rukama skidala je bisere s vrata i vadila ih iz njedara. Položila
ih je na krevet, gladila ih rukom, slagala i milovala, a licem se prislanjala
na njih i saputala: »Vi ste me osvijestili, sjajni dragulji moji! Vaše čari
pratit će me i držati budnom cijeloga života da ne podlegnem kajanju, a
naročito će me štititi od grižnje savjesti. Vama, samo vama se
povjeravam, s vama smijem razgovarati, jer sam zbog vaših draži
otrovala ljubljeno dijete. Ne dam vas nikome! Vi ste moji. Vaš sjaj i
ljepota, vaši Čari i draži, to je moj život. Jedva čekam da se vama okitim.
Moja ljepota, ukrašena vašim sjajem, vašim čarobnim svjetlu-canjem,
zapanjit će i osvojiti cijeli BeČ i carski dvor, te će svi govoriti o meni.«
JoŠ više se prikloni k biserima, te ih
od milja stade ljubiti. Načas prestane, držeći ih na rukama, te sama sebe
poče uvjeravati: »Moja pojava, ukrašena vama, djelovat će snažno i na
zavidnike i zlobnike, te će zaboraviti Šaputati i govoriti o mojoj Ani
Mariji.« Glava joj padne na krevet, ruke je ispružila, držeći visoko
bisere, a glas joj je po kabini odzvanjao: »Dijete, dijete, ljubljeno rođeno
dijete, zašto si to učinila? Kad si već to uradila, zašto si tražila da ti
predam ovo blago koje je moj život!« Trgne se, privuče bisere na grudi,
te će zapovjednim glasom sama sebi: »Regina, ni riječi vise! Učinila si to
promišljeno jer se nisi htjela odvajati od bisera.« JoS jače pritisne bisere
na grudi, te će zanosno: »Da, nisam se htjela i neću se odvajati od vas.
Za vaš čar bila sam u stanju učiniti sve, samo da vas zadržim za sebe.«
Na vrata kabine kucao je već nekoliko časaka grof Antun i zvao:
Regina, otvori, Regina, s kim razgovaraš?
Majko, otvorite! — zvala je i Marija Terezija.
Grofica podigne glavu te srdito zaviče:
Zašto me ne puštate na miru? Ni časa čovjek ne
može ostati nasamo.
Regina, otvori, već si više od dva sata sama.
Otvorite, majko, otvorite, opet strašna nesreća! —
kroz plač će Marija Terezija.
Grofica pohlepno i sa strahom strpa bisere u njedra, te pođe i otvori
vrata:
Zar već nije svega dosta? Sto plačeŠ, Marijo Te
rezija?
Da, Regina, nesreća — reče grof. — Mornar Ćiro
došao je maloprije iz grada i donio vijest da je umrla
naSa Ana Marija.
Grofica pođe natraŠke, zaustavi se kod kreveta, podigne ruku, te ponovi:
Što veliš? Umrla Ana Marija? Mrtva je sada!
Mrtva je, majko, mrtva, draga mila sestra — za-
vapi Marija Terezija. — Njene lijepe oči nikad više neću
gledati, njen mili glas nikad me vise neće zvati. Draga,
mila, nesretna sestrice, otišla si zauvijek.
Grofica naglo skoči i poviče:
Znala sam da će umrijeti. Da, umrla je! Sto pla
čete, što naričete. Ona je za nas umrla već vrlo dugo. Kad
je osramotila naš rod, tada je već umrla.
Regina, ne mogu sebi pomoći, utučen sam, sav sam
izvan sebe. Strašna je i tajanstvena njezina smrt.
Sto ti hoćeš od mene? Zar i ti tražiš otrov? Zar
me i ti sumnjičiš? Prestani mi govoriti, ti mekušče! Daj
plači, jauci nad kćerkom koja ti je okaljala ime i cijeli
rod. Neka je umrla, ne žalim za njom!
Strašno si okrutna, Regina! Došao sam tu do tebe
sam s preostalim djetetom. Sami sebi ne moramo lagati,
Ana Marija je naše rođeno, ljubljeno dijete.
Bilo je naše, ali više nije, znaj, ona nije moje dijete,
ako je tvoje. Ona je meni htjela oduzeti bisere, na moje
molbe ostala je gluha. Je li to moje dijete?
Marija Terezija pusti maha placu, te će kroz plač:
Sirota Ana Marija! Kad pomislim da će te zako
pati u zemlju, onaku mladu, punu životne radosti!
Sto i ti ne prestaneš? Biseri sad pripadaju tebi.
Kad se udaš, tebi ću ih morati dati na dan vjenčanja.
Grofica je upravo s grožnjom govorila svojoj kćerki. Marija Terezija
podigne obje ruke iznad glave kao da se namjerava braniti:
Ja ih se odričem, ja ih neću nikad poželjeti, niti
nositi, ja ih prezirem, sigurno su prokleti.
Grofica još jače pritisne rukama njedra, te punim glasom sla\
odobitno reče:
Prezri ih, samo prezri, draga Marija Terezija!
Dobro, nećeš ih! Oni su onda moji, da, moji. Odsada će
biti vječno uz mene. Neću više da išta čujem. Umrla,
umrla! Tako je moralo biti, bilo joj je suđeno jer je pre
zrela rod grofova Herberovih. — Obrati se grofu: — An-
tune, govori s kapetanom jer mi možemo sutra otputovati.
Nas više ne veže tvoje obećanje i sudska odluka. Ana Ma
rija je umrla, a Čim nema tužitelja, ne odgovara ni tuženi.
Već je kasno, Regina, tamna je noć. Založi nešto,
živci su ti istrošeni, sutra ću sve urediti.
Neću jesti ništa, ali ću leći i prvu noć ću se od
moriti jer ne moram strahovati za svoje obožavane dra
gulje!
Grof pogleda ženu sažalno. Marija Terezija je pritajeno i dalje jecala.
Grofica se držala za vrata i kao da je jedva Čekala da kćerka i muž odu.
Spavaj, Regina, mirno. Nitko ti više neće uzeti
bisere. Da, nitko, jer je Ana Marija mrtva i zauvijek nas
je ostavila.
Zašto mi to ponavljaš? Znam da je mrtva. Umrla
je, nestala i nema je više među živima, ne žalim za njom!
I ona zalupi željeznim vratima, tako da je sve zatut-njalo na mirnom
brodu.
Dođi, Marija Terezija — reče grof kćerki — umiri
se. Živci tvoje majke sasma su popustili. Moramo je šted
jeti jer možda ona i nije kriva što je tako zavoljela te
nesretne dragulje!
Grof Antun nije mogao cijele noći spavati. Nije se ni skidao, već je
sjedio u svojoj kabini, te razmišljao o tragičnoj smrti svoje kćeri. Cesto
mu se javljala sumnja, ali ju je svom silom tjerao od sebe. »Kako bi ona?
Ta majka joj je, ljubila ju je. a sigumo je i dalje ljubi, kako je i ja volim i
obožavam. Mila, draga Ana Marija! Zbog svijeta.
zbog prestiža svoga roda ja sam te se prividno odrekao, ali moje je srce
uvijek kucalo za tebe. Kukavan sam! Kriv sam ja! Morao sam biti
muževan, a ne popuštati u svemu majci. Da, Ana Marija, oprosti mi, tvoj
slabi oiac kriv je tvojoj smrti. Mene bi ti sigurno poslušala, ja sam morao
doći i poslušati Leopoldinin prijedlog, poslati te u svijet. Vrijeme bi
izliječilo sve rane i sav ponos, pa i gordost tvoje majke. Ana Marija, milo
dijete, oprosti svome ocu! Žalost za tobom pratit će me cijelog života, pa
i do hladnog groba!«
Bio je već dan kad je Marija Terezija pokucala na vrata očeve kabine.
što želiš, dijete moje?
Tražim dopuštenje, dragi oče, da još jedanput vi
dim sestru.
Cijelu noć razmišljam o tome, draga kćeri. Ne
znam, savjetujem ti da ne ideš. Ćula si Čiru. da je sav
grad protiv nas, te bi razjarena svjetina mogla navaliti na
tebe. Ne idi, drago dijete, ostani ovdje uz mene, a možda
će te i majka trebati. Nemoj ići mrtvoj sestri, kad smo se
oglušili dok je bila živa. Ostani ovdje!
Zgriješili smo, oče, veoma smo zgriješili! Pa onda,
ona sumnja na majku! To je strašno! Jadna, jadna Ana
Marija!
Pusti, kćeri, ne podsjećaj ine. Strašno me progoni
i kori savjest, ali sad više nema pomoći. Siroto dijete, što
bih sve sada dao da ti mogu vratiti život! Ostani, kćeri,
ovdje i pođi do majke te je nastoj umiriti, tebe će jedinu
poslušati. Ja ću malo kasnije otići na sud, a onda ćemo ot
putovati, i to što prije i što je dalje moguće.
Marija Terezija ode. Grof ustane zlovoljan, neispavan, te sam sebe ukori:
»Zar sam vrijedan da živim? Ja sam ništica, nisam vidio što mi radi
kćerka, a sada sam dopu-
stio da mi je ubiju. Ah, strašna li mene! A i sada puštam da je pokopaju,
ne pitam i ne istražujem uzrok njezine smrti. Od početka sam bio i sasma
ću ostati pod ženinim uplivom. Slabić, pravi sam slabić. Pravo ima žena
kada me naziva meku scem, bez vlastite volje!«
Izađe na palubu. Hladni zrak i vjetar osvježiše ga. Pritegne kaput, te se
zaputi u salon, gdje je našao kapetana Meglera. Popio je nekoliko čašica
rakije i tek se onda malo smirio i sabrao.
Molio bih vas, kapetane, da me pratite na sud.
Rado bih još danas otputovao u Rijeku, Pulu ili Trst, sve
mi je svejedno, samo da nisam više tu.
Sve je spremno, gospodine, jedino da vas sud ri
ješi obaveze.
Nadam se da sudska odluka sada gubi moć.
Grof pogleda kapetana, te će upravo stidljivo:
Sigurno vam je poznato da je naša kćerka umrla.
Da, znam, gospodine grofe. Moji su mornari svi
pod dojmom njezine smrti. Ja je nisam imao Čast pozna
vati.
Da, mornari su je voljeli. Bila je s njima vrlo pri
jazna. Ah, jadna Ana Marija, strašan je svršetak tvoje
sudbine!
Momar Ciro dođe na vrata i reče:
Doktor Purić želi s vama govoriti, gospodine
grofe.
što on hoće sada od mene? Neka odlazi! — mahne
rukom a da nije ni pogledao mornara.
Još momar nije ni zatvorio vrata, a grof se naglo digne, te pode do vrata i
preko svog običaja glasno poviče:
Doktore Puriću, dođite, trebam vas. Zovite dok
tora Purića.
Na to dozivanje trgne se grofica Regina u svojoj kabini i reče kćeri:
Daj, draga Marijo Terezija, pomozi mi da se ure
dim. Nešto je važno kad je došao naš advokat.
Ah, što može biti važno, majko? Došao je reći
da je umrla Ana Marija.
Prestani već o tome! Umrla, umrla! Zašto je tako
uradila? Mi je ne možemo vratiti u život.
Ah, majko, kako vi okrutno govorite!
Marija Terezija pomagala je majci, ali nije mogla prestati da jeca.
Grofica Regina pogleda zaplakanu kćer i reče:
Nervozna sam, dijete. Živci su mi pri kraju, a sad
me je uzbudio i taj doktor Purić. Sve se ruši na mene, po
ludjet ću sasma.
Izađe iz kabine. Hodajući palubom, kopčala je haljinu, toliko joj se
žurilo. Već s vrata vikne:
Sto vas nosi do nas, doktore Puriću?
Posao, gospođo grofice, samo posao, inače vas ne
bih uznemirivao.
Antune, isplati doktoru račun. Možda ste se bojali
da ćemo otići.
Ali, gospođo grofice, bio sam vaš odani savjetnik.
Priznajte, doktore, malo je bilo koristi od vašeg
savjeta.
Doktor Purić pocrveni od Ijutine i ne odgovori na grofičinu primjedbu
kako je bio naumio, već odlučno reče:
Dolazim sa sprovoda vaše kćerke. Cijeli grad i
okolica bili su na sprovodu. Tragična smrt vaše mlade
kćeri, ta neobična bračna veza i neobično velika ljubav,
sve to privuklo je narod na sprovod.
To nas ne zanima, doktore. Vi ste naš pravni za-
stupnik. Mi želimo danas otputovati. Gospodin kapetan sve je spremio za
polazak.
Doktor Purić nije se dao smesti, već, kao za prkos, dalje nastavi:
Cijeli je grad mirovao, čak i uredi nisu radili, i da
se lađari nisu vratili sa sprovoda, ne bih mogao doći ni
na brod. — Pogleda groficu, te će polagano, kao da hoće
izazvati još dulji dojam: —■ Samo jedna osoba nije miro
vala. Sudac doktor Zelimir Horvatić je još jučer poslije
podne otišao na sud, te već danas poslije sprovoda dosta
vio odluku.
Grofica skoči sasma do advokata kao da sluti neko zlo, te ljuti to poviče:
Kakvu odluku? Sta on hoće? Zar moja kći koja
nas je tužila nije mrtva?
Doktor Purić reče s pritajenim uživanjem:
Sud je uvažio oporuku vaše kćeri kao pravovaljanu
i odredio nasljednika vaših dragulja. To je Ranko, muž
Ane PetriČić, rođene kontese Herber.
Prokletstvo, zar bi tako nešto moglo biti?
Grofica Regina sruši se na stolac, problijedi i ostane
neko vrijeme bez riječi. Samo je očima kružila naokolo, kao da traži
pomoć i spas, te govorila tiho za sebe.
Ne može to biti! To bi bilo grozno, upravo strašno!
Marija Terezija pokušala joj je pružiti vode, ali ona
rukom otkloni. Doktor Purić nije nimalo žalio groficu, jer je i on bio
uvjeren da je ona otrovala svoju kćer i odgojiteljicu. On nastavi:
Sud je prihvatio i prijedlog suca Horvatića, da se
biseri imaju bezuvjetno predati u pohranu suda. Nikakva
jančevina ne dolazi u obzir. On će sigurno doći i uzeti ih.
Grofica skoči, krv joj navre u glavu, rukama pritisne grudi svom snagom,
te će duboko i lagano:
— Ja ih ne dam živa od sebe, jeste li me i vi shvatih?
— Ovaj put hoć— ete, grofice, jer sudac Horvatić— neć— e
imati obzira, a još manje smilovanja prema vama. On je
bio kod vaše kć— erke na samrti i pravio oporuku po nje
zinoj želji. On sumnja i zna mnogo toga!
— Jao, grozno, strašno! Nisam dala svoj obožavani
nakit svome djetetu, a sad da ga izruč— im razbojniku, vuku!
Neć— u ih dati, ne, neć— u nikada, pa bilo ma što!
— Ovaj put morate, grofice, ali umirite se, tek sudu
u polog — dometne mirno doktor Purić— .
Grofica, kao da je prečula, uzdahne:
Ja sam mislila da je smrću Ane Marije sve uređeno
i da su biseri zauvijek moji. Ovakvom preokretu nisam se
nadala.
Grof, koji je cijelo vrijeme Šutio, uzrujano reče:
Regina, Regina, kako si to rekla?
Grofica mahne nikom prema grofu, kao da ne polaže važnost na riječi
svoga muža. Doktor Purić nastavi:
Posljednja želja pokojnice bila je da njezin muž ni
kad ne prestane tražiti bisere. Rekla je: »Neka ih nema i
ne uživa u njima ona koja me je rodila.« Bila je kod pot
pune svijesti kad je pravila oporuku. Doktor Lučić je
potpisan na oporuci. Da, to je željela i nakon nekoliko sati
je umrla. Liječnici kažu od otrovanja.
Svi su šutjeli pod dojmom riječi doktora Purića, samo je Marija Terezija
kroz plač rekla:
Sirota Ana Marija! Ona je sigurno povjerovala kle
veti da ju je majka otrovala. Kako je to mogla? Ona naj
bolje zna kako je bila velika naša ljubav prema njoj!
Približi se grofici koja je duboko disala, te je pokusa zagrliti. Grofica
ustane, privine je jednom rukom i reče:
To je bila želja moje kćeri? Je si li ćula, dijete?
Da, grofice, prije nego što je umrla.
— Trebalo je da prije umre! — pogleda oštro dok
tora Purića i obrati se kapetanu: — Ja njima bisera ne
*dam. Kapetane, dajte nalog da putujemo, a ja ću bisere položiti u Beču
pred Vrhovni sud.
Spreman sam da izvršim vašu zapovijed, gospođo
grofice.
Grof Antun naglo ustane i prvi put u životu udari
rukom po stolu i poviče:
Sto sam ja? Zar da ostanem lažac? Ne, ja to ne
dam. Ja, grof Antun Herber, obvezao sam se kod suda.
Dosta je bilo sramote i tragedije. Kći je umrla, žena obi-
jeđena kao trovačica, a ja da bježim kao varalica! Ne,
ostajem tu, barem da očuvam svoju čast kad nisam znao
bdjeti nad životom svoga djeteta!
Grofica se trgne na riječi svoga muža, te mu mimo ali
odlučno reče:
Kad je tako, ja znam što ću učiniti. Ti, Antune,
želiš još i tragediju. Ja bisere živa iz ruku ne dam, jesi li
me shvatio!
Grof Antun nije ni pogledao ženu, već nastavi:
Tragedija je počela, pa neka se i nastavi! — Obrati
se doktoru Puriću: — Hvfcla vam, doktore. Ostajemo
ovdje, u svemu ću se pokoriti sudskom nalogu.
Ostavi salon i povuče se u svoju kabinu. Ćulo se kako se dva puta iznutra
zaključao. Grofica povuče kapetana na stranu i reče mu:
Vi mi morate pomoći, vi valjda nećete dopustiti
moju smrt.
Gospođo grofice, zakon je vlast, a ja sam državni
službenik i moram se pokoriti vlastima.
Znam, kapetane, razumijem. Ali zavlačite, sakrijte
me i ne dajte ništa razarati na brodu. Shvaćam vas, ka
petane, vi ste uzbuđeni, bojite se za službu.
Tako je, gospođo grofice.
Ja to sve primani na sebe, a da vam dokažem
svoju naklonost, odlučila sam darovati vašoj majci dva
deset tisuća forinti.
Kapetan problijedi Čuvši za tako ogromnu svotu novaca. Razumio je da
je to novac određen za njega, a ne majku, te reče:
Ne obećajem ništa, ali ću pokušati u formi zakona
sve što je u mojoj moći. Imajte povjerenja u mene, gos
pođo grofice, učinit ću ono što mogu po zakonu.
Grofica je ostala na palubi cijelo dopodne. Premda je puhao hladan
vjetar, ona je ostala do jednog sata, te sebe umirivala: »Danas valjda neće
doći, barem ne do podne!« Rukom je držala bisere u njedrima i govorila:
»Ja vas ne dam, ne, ja vas ne mogu dati, meni bez vašega cara nema
života!« Pogleda niz pučinu prema obali i, polazeći u kabinu, promrsi
kroz zube: »Bez vas, obožavani moji, ubila bi me savjest, progonio
njezin duh, ali kad vas osjetim na sebi, a još“ više kad vas moje oči
gledajući miluju, nestaje savjesti, nestaje duha Ane Marije. Vi morate
ostati kraj mene i moji, vječno moji, obožavani biseri.«
Poslije objeda grofica je opet bila na straži. Hodala je po brodu, gledala
na more, sva u strahu da iznenada ne dođe sudac Horvatić. Prije mraka
nečega se najedanput sjetila. Pozove dva mornara i naloži im da žurno
pođu po advokata Purića.
Jedva je dočekala odvjetnika. Nije išla s njim ni u salon ni u kabinu, već
ga je zadržala na palubi i užurbano mu stala govoriti:
Vi kažete, doktore, da je odbijena žalba koju ste
u naše ime predali protiv oporuke naše kćeri?
Odbijena je u cijelosti, gospođo grofice.
Doktore, molim vas, pođite odmah kući i sastavite
tužbu sudu. Ja želim da tužim toga našeg tobožnjeg zeta da je otrovao
moju kćerku da bi se domogao bisera.
Gospođo grofice, kako ćete lo dokazati?
Ja ću to dokazati, a vi samo podnesite tužbu i sutra
rano predajte je krivičnom sudu. Na taj ću način zavuči
predaju bisera.
Mislim da nećete, gospođo grofice, jer će sutra u
petak doći sudac Horvatić s izvršnim vlastima po njih.
Grofica kao da je to prečula, te nastavi:
Do posljednjeg ću se daha boriti. Napišite tužbu
što oštrije. To plaćam posebno ja, grofica Regina Herber.
Odvjetnik Purić razumio je groficu i lakomost mu zaigrala oko srca jer je
znao da će biti bogato nagrađen. Ali se umiješala i savjest. Sjetio se
prizora s groblja, te mu je savjest govorila: »Kako ćeš moći sastaviti
tužbu i krivičnom sudu predati nevinog mladića, a siguran si da je
grofica otrovala kćerku.«
Što razmišljate, gospodine doktore?
Pa tako, gospođo grofice, radije bih da ne moram
predati tužbu.
Dobro, gospodine doktore. Ja ću je sama predati,
samo mi vi sastavite ili koga preporučite. Želim da se
stvar zavuče, razumijete li? Ja sam požurila stvar u Beču,
moji se prijatelji neće oglušiti.
Dobro, grofice, u vaše ime, svakako vi potpišite.
XLI
Obećani novac, strah pred Bečom i advokatski prestiž uČiniše svoje.
Doktor Purić bio je ujutro prvi na sudu. Predao je krivičnom odjelu tužbu
protiv Ranka i tražio da se ništa ne poduzima dok sud ne riješi tužbu
grofice Herber.
Sudac Horvatić bio je već sve spremio da ide na brod s izvršnom vlašću,
kada ga je predsjednik suda Milković pozvao i pokazao mu tužbu. Na
njegovu molbu predsjednik je požurio stvar, ali se grofičina tužba može
rješavati tek sutra. Dao je pozvati profesora Zvonarevića, doktora Purića
i liječnika Rosinija. Ranka nisu pozvali jer je ovaj ležao bolestan kod
kuće.
Sutradan je sud odbio tužbu grofice Herber kao neosnovanu i nikakvim
konkretnim dokazima potkrijepljenu, ali je ostavio pravo grofici da tuži
Ranka Petričića što je nju pred mnogo svjedoka nazvao trovateljicom
svoje vlastite kćerke.
U subotu prije podne sudac Horvatić pošao je na brod da zaplijeni i stavi
u polog bisere grofova Herberovih. S njima su bili zapisničar i ekonom
suda. Sudac je tražio od izvršne vlasti da mu dodijele i dvojicu žandara.
Bio je tu i Rankov odvjetnik doktor Benčić, a pošao je i doktor Purić, ne
od potrebe, nego više od znatiželje.
Grofica je s palube izdaleka vidjela žandare. Malo je problijedila, te će
sama sebi: »Sto sam se toliko preplašila? Čekam ih već treći dan, ali živa
im bisere ne dam.«
Uzme neki svežanj, te se neopaženo izgubi s palube. Grof je gotovo
cijelo vrijeme bio u svojoj kabini. Ušao je u salon, ali ga nitko nije
mogao raspoložiti, te je upravo nestrpljivo čekao da sud dođe i uzme
bisere. Govorio je sebi: »Neka se zbije Sto bilo, ovdje više ne mogu iz-
držati.«
Doktor Horvatić došavši na brod, dao je odmah pozvati grofa, te mu
saopći razlog dolaska. Grof mimo reče:
Najavio vas je doktor Purić, gospodine suce. Vršite svoju dužnost. Moja
žena ima bisere. Bila je ovdje, a sad je sigurno u svojoj kabini. Marijo
Terezija, ili vi, Elza, javite grofici dolazak gospodina cuca.
Cim je to rekao, povukao se u salon, da ne čuje viku svoje žene. Bio je
uvjeren da grofica neće tako jednostavno predati bisere.
Sudac Horvatić požuri se za kontesom do kabine, ali je kabina bila
prazna. Pogledaše i druge kabine, ali grofice nije bilo nigdje. Žandari su
obilazili okolo i tražili je po brodu. Došao je kapetan Megler, te će
uslužno sucu:
Grofica je bila na brodu i nije mogla otići, čamac
je tu, izvolite pretražiti brod.
Vrijeme je prolazilo, ali od grofice ni traga. Sudac Horvatić otišao je u
salon, da upita grofa. Ovaj reče:
Bila. je tu, gospodine suce. Biseri su kod nje, vršite
svoju dužnost.
Žandari su pozvali sve mornare, te ih upozorili na zakonske posljedice
ako su gdje sakrili groficu.
Pa nije novac da bismo je mogli staviti u džep!
Bit će negdje na brodu.
Mornar Mate, kivan na groficu, doda:
Da li si pogledao onu kabinu u brodu pod morem,
što je služila za to vražje biserje?
Vodi nas u ime zakona do te spremnice! To si
trebao prije da kažeš, a ne da se vrtite po brodu gotovo
dva sata i tražite je ondje gdje ne može biti.
Mornar dođe i pokaže žandaru kajitu. Žandar skine pušku, te sa
sigurnošću uhvati za kvaku. Pogleda sve prisutne, a naročito se njegov
pogled zadržao na sucu Hor-vatiću.
Sudac pristupi vratima i reče:
U ime zakona, otvorite vrata.
Iz kajite se nije čulo nikakvo micanje i sudac ponovi nalog još dva puta.
Pošalje po kapetana i zamoli ga da dade otvoriti kajitu. Kapetan se
pokazao opet vrlo uslužan, te izjavi:
Ja bih vrlo rado poslušao nalog suda, ali mi je to
nemoguće, jer je kajita sva od željeza, a brave su joj iz
nutra. To je, po grofovu nalogu, građeno vrlo solidno.
Pošaljite, gospodine suce, u grad po bravare. Možda bi oni
mogli otvoriti, jer moji ljudi ne mogu. Sami vidite, da je
kajita gotovo sva u mom, prozora nema, jedino ima mala
željezna sita kroz koja struji unutra more i nešto zraka.
Na viku i lupanje dođoše Marija Terezija i odgojiteljica Elza te gotovo
svi mornari. Sudac Horvatić reče još jednom:
U ime zakona, nalažem vam, grofice Herber,
otvorite vrata i predajte bisere.
Opet iz kabine nije bilo nikakva glasa.
Upotrijebit ćemo silu!
I sudac pozove žandare i oba sudska činovnika, te odvjetnika BenČića, a
i sam prione, te svi upru u vrata, ali se ona i ne pomaknuše. Kada je vidio
da je trud uzaludan, sudac se okrene Žandaru:
Vi ostanite ovdje i držite stražu pred tom kajitom.
Uskoro ćemo vam poslati zamjenu, a ja idem da dovedem
bravara. Naći ćemo već načina da se pravdi udovolji.
Marija Terezija zaplače kod vrata i poviče:
Majko, otvorite, pokorite se odluci suda. Smrznut
ćete se u toj hladnoj kajiti. Sto će nam dragulji ako iz
gubite zdravlje.
Grof Antun ostao je u salonu i nije se ni osvrtao. Njega kao da se to ništa
ne tiče. Jedino se na njemu moglo primijetiti da je više pio.
Poslije podne, tek oko četiri sata, došao je sudac Horvatić iz grada sa dva
bravara. Pokušali su na sve moguće načine svakovrsnim otpiračima, ali
nije išlo jer su ključevi u bravi bili vješto okrenuti na protivnu stranu, te
se nisu dali ničim odvrnuti.
Teško će ići, gospodine suce — reče stariji bravar
— vrata su sastavljena od dvostrukog željeza i vezana
klincima, a brave su između njih. Jedino da pokušamo
izbijati klince, ali njih ima mnogo.
Radite, majstori, kako znate, samo brzo! Evo, sad
se vidi kako hoće Ranka prikratiti, ne dati mu ono što mu
je po zakonu ostavila žena.
Bravari su pokušali željeznim dlijetom skinuti glave klinaca, te probiti
klince na drugu stranu. Već se približavao mrak kada je starijem bravaru
uspjelo izbiti tek jedan klinac.
Lupa je bila tolika da je brodom sve odzvanjalo. Grof je u salonu čepio
uši, a kapetan je otišao na kopno. Prije nego što je otišao, dao je
mornarima strogi nalog da se ne miješaju u posao, to jest da radom ili
savjetom pomažu bravarima koji rade po nalogu suda.
Oko pola šest sati dođe Marija Terezija u salon i plačući zamoli grofa:
OČe dragi, uredite nešto. Ako se majka nije smrzla,
ona će poludjeti od tog silnog nabijanja po vratima. Do
đite, zovite majku, savjetujte joj da otvori vrata i preda
bisere.
Uzalud idem, dijete drago. Ali tebi za ljubav, po
kušat ću. Vidjet ćeš da će biti uzaludno.
Bravari su prestali izbijati kada je grof došao, jedino je mlađi bravar
udario još jednom iz sve snage i veselo povikao:
Mučan posao! Nakon toliko muka tek sam jednoga
izbio.
Grof se približi vratima i reče:
Regina, opameti se i saberi. Vrata će konačno ipak
biti otvorena. Daj poslušaj mene, predaj ono što sud za
htijeva.
Svi su napeto slušali, a Marija Terezija opet kroz plač poviče:
Majko, draga majko, što će meni sve ako vas iz
gubim! Otvorite, poslušajte oca i mene!
Opet ni riječi iz kabine.
Majstori, nastavite!
To je uzaludno gubljenje vremena.
Grof također doda:
Otvorite što prije. Svršite, gospodine suce, svoj po
sao, samo da mogu zauvijek napustiti ovo nesretno mjesto.
Da, za vas je, gospodine grofe, uistinu kobno.
Oko Šest sati nije se više vidjelo i bravari su prestali nabijati. Sudac
odredi da žandari moraju naizmjence čuvati kajitu cijelu noć, te im
naloži:
Ako slučajno grofica dobrovoljno otvori i ponudi
bisere, neka jedan dođe do mene u bilo koje doba noći.
Ja i gospodin ekonom suda doći ćemo poslije večere
ovamo, a sutra ćemo nastaviti rad, premda je nedjelja.
SkrŠit ćemo moć ohole grofice Herber.
Prvi put kao da se iz kajite čuo neki glas. Grofica je bila u dobrovoljnom
zatvoru već više od devet sati. Kajita je bila malena i sva od željeza.
Dolje je bilo more, a okolo neka vrsta mostića, gdje je Ranko slagao
školjke kad ih je stavljao u more ili vadio iz njega. I ljeti je bilo hladno
između vode i željeza. A sada je bila veljača.
No grofica nije klonula. Ona je krišom unijela u kajitu jastuke i svoje
krznene kapute, te hrane, ali se nije ni u snu nadala da će sudac Horvatić
biti toliko ustrajan i tako lukav, te će pokušati silom otvoriti kabinu i
postaviti pred nju stražu.
Glasa nije dala od sebe, ali je gnjevno promrsila kroz zube kad je sudac
Horvatić rekao da će sud skršiti oholost grofice Herber.
— Skršit ću ja tebe! Zapamtit ćeš i ti mene!
Ukori sebe što je dala od sebe glasa i zamota se još jače u debelo krzno.
Stane na jastuk i promrsi u sebi: »Zima mi je, a ne popuštam.« Privine
ruke uz njedra, te nježno reče: »Vi me držite, samo vi, predragi dragulji
moji! Za vas sam učinila strašno djelo. Ubila sam rođeno dijete, ah' se ne
kajem jer osjećam vaše milovanje na svome tijelu. Živa vas od sebe ne
dam, to sam vam toliko puta obećala, a grofica Regina održat će riječ.
Makar ovdje unutra umrla, umrijet ću s vama zajedno. Kako je glup taj
kapetan, te dopustio da razvaljuju vrata. Moj je čovjek, ali glupi
Nijemac. Kad čuje riječ »zakon«, odmah izgubi glavu. Kako je rekao
prijašnji kapetan: »Ovo je državno dobro i silom se ne smije razarati.«
Stražarit će cijelu noć! Neka, ja ću čekati, ali vas, dragi biseri, ne pre-
dajem. Tu, gdje ste vi stjecali svježi sjaj i ljepotu, utopit će se vaša
gospodarica, ali se ne bojte, vas neću ostaviti. Premda teška srca, jedno
po jedno zrno puštat ću kroz ove rešetke u morske dubine. Ja ću umrijeti,
a vi ćete tamo otkuda ste i došli. Ne dam da se itko kiti vama, a neću ni
da se ispuni želja moje mrtve kćeri.«
Tokom večeri dolazila je nekoliko puta Marija Terezija, te najnježnije
nazivala majku, ali grofica nije dala glasa od sebe.
Oko ponoći došao je sudac Horvatić, te opet pokušao u ime zakona da
ponuka groficu ne bi li otvorila. No sve badava. Grof je sjedio u salonu s
kapetanom, a s njima gospodična Elza i Marija Terezija. Nitko nije ni
pomišljao na spavanje.
Oko četiri sata ujutru zamoli Marija Terezija oca i kapetana da pokušaju
nagovoriti majku.
Ako je još živa! Sigurno su joj sile smalaksale, pa
će popustiti.
Grof je bio prilično smušen od uzrujavanja i silnog pića. Dođe pred
kajitu, udari rukom po njoj, te poviče:
Regina, sada ja zapovijedam, otvori! Ja sam ti
muž, mene moraš slušati. Sud je dosudio i imaš se poko
riti. Otvori, bolje je da ih predaš sama nego da te sutra
izvuku odavde i oduzmu ti bisere silom. To nije dostojno
jedne grofice Herber.
Ništa se nije čulo iz kajite.
Majko, draga majko — zavapi Marija Terezija —
zar hoćete i mene da izgubite? Predajte bisere!
Gospođo grofice — javi se i kapetan — ja sam tu,
kapetan Megler. Držim da je bolje da se pokorite zakonu.
Sud je izrekao osudu u ime njegovog veličanstva.
Čekali su neko vrijeme. Tišinu je narušavalo samo jecanje Marije
Terezije. Konačno iz kabine progovori grofica promuklim ali još uvijek
snažnim glasom:
Vi ćete, kapetane odgovarati pred zakonom i su
dom njegovog veličanstva jer dopuštate da se oštećuje
državna imovina.
Hvala bogu! Živa je! Majko draga, majko, čujte
molbe moje. Jedinu mene imate. Otvorite, predajte bisere
sudu, pođite odmah u Beč i tamo tražite zaštitu, upro-
pastit ćete zdravlje.
Rekla sam, i to je moja posljednja. 2iva se ne pre
dajem. Vrata su još dosta jaka, a ja ću izdržati, uz mene
su moji obožavani dragulji.
Sutradan oko osam sati došao je opet sudac Horva-tić s tri bravara.
Tutnjava snažnih batova odjekivala je nadaleko. Na brodu je bilo kako u
kovačnici, gdje udara stotinu ruku. Kapetan i svi mornari, osim onih koji
su bili od prijeke potrebe, otišli su na obalu. Grof nije izišao iz svoje
kabine, a isto tako ni kćerka. Pošli su u kabinu oko Šest sati ujutro, kad
ih je poslao mornar da bi mogao uči-
niti reda u salonu. Lupa je bila silna, a bravare je bodrio doktor BenČić
koji im je, kao Rankov zastupnik, obećao lijepu svotu novaca. Oko
podne izbili su jedva devet klinaca. Donje Šarke počele su se micati.
Uspjeh je bio blizu. AH vrata su još uvijek čvrsto stajala, a ključanice
nisu popuštale.
Stariji bravar obrati se sucu:
Gospodine suce, ovako bismo mogli nabijati i mu
čiti se još tri dana.
Doktor Benčić kaže da će platiti nova vrata.
Razumije se, majstore, ovo je državni brod, sve
se mora urediti kako je bilo.
Zašto mi to niste jučer rekli? Poslije podne donijet
ću i svrdla, probušit ćemo vrata i silom izrezati ključanice,
pa eto vama za nekoliko sati ptičice u rukama i vršite
nad njom pravdu.
Majstore, majstore, to ste nam vi morali predložiti,
stvar bi bila već svršena.
Izmjerite vrata, nabavite odmah tako veliki lim, da se sve Što prije
dovede u red kako je bilo.
Ima lima, ne vodite brige, gospodine doktore.
Puni nade i zadovoljstva otišli su svi na obalu na objed, samo je žandar
ostao pred kajitom.
Poslije podne došla su još dva bravara, sudac Horva-tić, zapisničar,
ekonom suda i doktor Benčić. Došao je i doktor Purić, izgovarajući se da
mora nagovoriti i zaštititi svoju stranku.
Sada je išlo bez buke. Svrdla su se vrtjela u jakim rukama bravara, ali
željezo je bilo debelo i tvrdo, pa je sporo išlo. No ipak se micalo. S
velikom radošću dočekali su svi prvu rupu na vratima. Pogledali su svi
unutra. Vidjeli su neke stvari, ali se grofica sklonila u kut, da je ne vide.
Pila je bila preširoka, pa su morali rupu još proŠititi. To je išlo lakše.
Oko četiri sata počne jedan majstor rezati oko donje ključanice. Željezne
ploče počele su nejednako cviljeti pod pritiskom pile, ali je bravar
oprezno vukao amo-tamo pilom po ploči oko ključanice.
Oko pet sati bravar, koji je radio oko gornje brave, veselo će sucu
Horvatiću i doktora Benčiću:
Još malo, pa ću prerezati polovicu.
Požuri se Ive. Ja sam na gornjoj bravi probušio
jednu nipu.
Bravar Ive rezao je i dalje neumorno. Poviče:
Hej, Marine, daj da pokušamo, možda bi sada
brava popustila.
Ploča se počela savijati, ali je unutrašnja strana još držala. Jedino se
vidjelo u kajitu i doktor Purić poviče:
Gospođo grofice, imajte povjerenja u mene. Otvo
rite, jer će prije večeri vrata biti odvaljena.
Grofica je bila očajna jer je vidjela i sama svoj položaj. Izmorena od
zime i vlažnog zraka, a najviše od straha, ona poviče iznutra:
Neka se sudac Horvatić ne veseli jer me živu neće
naći. A moje bisere neka traži po morskom dnu.
Doktor Purić otrčao je odmah po grofa i kontesu Mariju TerezLju. Oboje
su dotrčali i stali proklinjati groficu:
Kani se, Regina, ludih misli, nabavit ću ti bisere
ljepše od ovih.
Ali ove nećeš! Meni bez njih nema života.
Grof se obrati sucu Horvatiću:
Gospodine suce, dokončajmo stvar. Ja ću platiti
milijun forinti za bisere, javite to nasljedniku.
Grofe, vi zaboravljate želju pokojnice: »Nikad ne
smiješ odustati od bisera. Traži ih, Ranko, dok ih ne do
biješ, neka ih nema ona koja me je otrovala!«
Dosta, dosta, gospodine suce, vršite svoju dužnost.
Gospodine suce, gospodine suce — vapila je Ma
rija Terezija — molim vas, smilujte se mojoj majci.
Konteso, kome? Vašoj majci? Ovoj ženi koja je
rodila vas i pokojnu ženu Ranka Petričića?
Poštedite joj život, ona će ga sama sebi uistinu
oduzeti.
Nije mi mnogo stalo — reče sudac Horvatić —
nitko neće za to odgovarati. Mi joj ga nećemo oduzeti, a
ona ga sama oduzima svojom krivnjom. — Pa se obrati
majstorima: Radite brzo, neka se to što prije svrši. —
Onda se okrene Mariji Tereziji: — Konteso, sud ne smije
odustati pred prijetnjama, pa bile one ne znam kakve!
Okrene se doktoru Benčiću i upozori ga na čamac koji se primicao
brodu. Pođu iza kajite. Sudac Horvatić će doktoru:
Slutim zlo, gospodine doktore, i ako bi se moje
slutnje obistinile, sam đavao bi se pobrinuo za sestru đa-
volicu. Strašno, grozno! Ono čega sam se bojao došlo je
po nas u najnezgodniji čas. Gadna, prokleta beštija, na taj
će način biti zaštićena!
Čamac je došao do stuba, a pet muškaraca popelo se na brod bahato i
sigurno, kao da su svoji na svome. Stariji je pošao naprijed a druga
četvorica stajala su nešto dalje iza njega, s rukama u džepovima. Stariji
će odmah na njemačkom jeziku:
Trebam groficu i grofa Herbera.
Doktor Purić stupi bliže:
Ja sam njihov pravni zastupnik.
Sto rade ovdje žandari? Oh, pardon! Ja sam Karlo
Nosek, pristav tajne policije u Beču, a ovo su moji pratioci
i pomagači: Fritz Pichler, Hans Kleblat, Rudi Fein i
August Zart. Mi smo stigli upravo brodom. Poslani smo
od presvijetloga grofa Trieglera, šefa tajne policije u Beču, da budemo
zaštita grofu, naročito grofici Herber.
Lijepo da ste nas o tome obavijestili, ali mi smo
redovan sud, te nismo došli da napadamo groficu, već
smo po zakonu došli da plijenimo bisere i da ih spremimo
u sudski polog.
Međutim je došao iz svoje kabine grof koga je dozvala Marija Terezija.
Pristav Karl Nosek predstavi se grofu. Grof ih pozove u salon, kadli
bravar Ive zaviče:
Gospodine suce, gospodine suce, jedna je brava
gotova.
Ta vika upozori policajca Noseka, te on upita grofa:
Zašto su tu žandari?
Sigurno vam je kazao gospodin sudac. Grofica se
zatvorila u kajitu i neće da izruči bisere, a sudske vlasti
vrše svoju dužnost i hoće silom otvoriti vrata i oduzeti
bisere.
To vi sada, gospodine suce, ne možete. Sada smo
mi tu da zaštitimo groficu.
Već sam vam rekao, ja sam predstavnik sudske
vlasti, a vi ste policija. Osim toga, riječi su samo riječi,
sud traži činjenice.
Evo, evo! — reče pristav Nosek i izvuče iz džepa
dugi službeni omot. — To je za predsjednika suda, ali
otvorite vi, da ne dođe do skandala.
Doktor Purić reče:
Idem po predsjednika Milkovića.
Kad je doktor Purić otišao u čamac, pristav Nosek reče sucu Horvatiću:
Izdajte odmah nalog, da prestanu s lim nesretnim
piljenjem.
Ja sam ovdje sudska, a žandari sa mnom su izvršna
vlast. Vi ste za mene Karl Nosek, pristav tajne policije
iz Beča. ^
Odmah ćete vidjeti tko sam ja, gospodine suce.
Izađe iz salona na palubu, a za njim njegova pratnja.
Zastane na sredini broda, a pratnja u istom stavu. Pristav Nosek zaviče
njemački:
Prestati, smjesta prestati! Nosite se odavle! Jeste
li me razumjeli?
Bravari su se ogledali, ali su dalje pilili, jer niti su razumjeli, niti su htjeli
razumjeti Što viče pristav Nosek.
Oružje van! — zaviče Nosek opet.
Začas su svi revolveri bili upereni prema kajiti i žandarima. Bravari su
prestali s radom, ali žandari hitro ski-nuše puške s ramena i uperiše ih
prema detektivima. Nastala je grobna tišina, samo se čulo uzbuđeno
disanje na jednoj i drugoj strani, a naročito se to zapažalo na Be-ćanima.
Karl Nosek bio je prvi. Revolver je držao dosta visoko. Stajao je pognut,
ali je obje noge skupio, tako da nije stajao mirno, već mu se tijelo
uzbuđeno lagano njihalo. Glavu je digao važno i odlučno uvis, ali kad je
vidio odlučnost žandara, počeo je mijenjati stav. Njegova svijetla i lijepo
namazana i začešljana kosa razbarušila se, a jedan čuperak pao mu je na
sljepoočicu. Bijelo lice, koje se od srdžbe zacrvenjelo, počelo je napadno
blijedjeti.
Iza njega stajao je jaki i visoki August Zart, a s druge strane jaki i
zdepasti Hans Kleblat. Stajali su i mirno čekali nalog starješine. August
nije ništa izgubio od svoga crvenila, a Hans je gledao žandare svojim
velikim očima.
Fritz Pichier stajao je sa strane. Malen i sitan, nemirno je micao tijelom,
samo su mu ruka i glava bile na miru. Živahnošću tijela htio je pokazati
borbeni duh u sebi.
Rudi Fein stajao je sasvim straga, kao i uvijek. Malen
tijelom, širi nego duži, okrugao i debeo. Na licu mu se vidio onaj bečki
nehaj, a u očima se moglo čitati: »Samo neka je meni dobro.« Revolver
je držao mimo, ali glavu je sklanjao iza debeloga Hansa. Iz lica mu se
moglo čitati i pitanje: »Zar sam po to došao ovamo?«
Svi su bili mladi. Nosek je imao oko 30, a ostali oko 25 godina, Stajali su
dosta dugo i šutke gledali jedni druge, kadli mornar Damjan poviče:
Sto se vraga gledate kao pijetlovi, a nitko ne nava
ljuje! Hajde, juriš, pucajte, neka vidimo i tu borbu!
Svi su na tu Damjanovu viku izišli iz salona, a grof poviče:
No, gospodo, još bi mi samo to trebalo.
Ćulo se kako se netko uspinje stubama. Za časak se pojavi uzrujani lik
predsjednika suda Milkovića. Nosek se preplašio da bi mogao biti tko od
pomoći žandarima, te dade znak da se oružje spremi. Još nije ni dao
pravo znak, a oružje je već bilo u džepovima bečkih policajaca.
Žandari nisu micali puške iz prijašnjeg položaja. Žandar Marko
energično dade znak lijevom rukom pristavu Noseku da se smjesta
ukloni.
Doktor Punč, koji je doveo predsjednika, pozvao je pristava Noseka u
salon. Sudac Horvatić dočekao je svoga predsjednika sav utučen i
neraspoložen, te će mu uzgred:
Mislim da se je moja bojazan obistinila, gospodine
predsjedniče.
Vidjet ćemo, dragi kolega. Nije potrebno unapri
jed očajavati.
Gospodine predsjedniče, izvolite dopis koji je pot
pisan od njegove ekscelencije ministra unutrašnjih po
slova.
Predsjednik Milković otvori list i stade naglas čitati: »Na prijedlog
našega šefa tajne policije, grofa Man-
freda Trieglera, da je život grofice Regine Herber u opasnosti, usvajamo
i preporučujemo: Neka se pošalje u Šibenik pristav Karl Nosek sa četiri
pouzdana detektiva, da šute život i interese spomenute. Ovom nalogu
imaju se pokoriti sve sudske i upravne vlasti, te smjesta obustaviti svaki
postupak protiv grofice Herber, pod prijetnjom zakonskih posljedica.
Spor koji vodi grofica na sudu Šibenik—Zadar zainteresirao je
Ministarstvo pravosuđa u Beču.
Ministar unutrašnjih poslova KlementBauer.«
Predsjednik suda pogleda suca Horvatića:
Ćuli ste sami, dragi kolega, i odlučite.
Da, vidim! Ministar policije dira u suverenitet
suda. Nepravda, nasilje i protekcija!
Gospodo — reče grof Antun — sve sam Čuo i vi
dio. Ja nisam tražio tu zaštitu i ne trebam protekcije. Ja
sam još uvijek grof Antun Herber i vama kod suda vezan
riječju i svojini potpisom. — Obrati se sav uzrujan sucu
Horvatiću:
Gospodine suce, vršite svoju dužnost, uzmite u po
log suda bisere.
Sudac Horvatić stajao je neodlučan. Ali brzo skoči doktor Purić:
Gospodine grofe, istina je, vi niste tražili, ali je
tražila gospođa grofica, te mi je tom zgodom napomenula
da ste joj dali na raspolaganje svotu od četrdeset tisuća
forinti.
Prokletstvo, gospodine Puriću! Nisam znao i nisam
pitao svoju ženu u što će potrošiti taj novac.
Činjenica je da je gospodin predsjednik iznimno
u nedjelju vršio službenu sudsku dužnost.
Doktor Purić pogleda predsjednika Milkovića, suca Horvatića, te svoga
kolegu i protivnika doktora Benčića pobjednički. Reče im;
Ja se protivim bilo kakvom postupku protiv gro
fice Herber jer je nalog ministra unutrašnjih poslova jasan.
Gospodine predsjedniče, gospodine suce Horvatiću, prija
teljski vas opominjem. Povucite se u miru, da se ne mo
ram obraćati na izvršnu vlast radi zaštite svoje stranke.
Doktor Benčić, da bi umirio suca Horvatića, reče doktoru Puriću:
Jest, kolega, imate pravo. Vi ste pobijedili i mi se
povlačimo.
Ali ja to neću, gospodo — poviče grof Antun. —
Ja ostajem u vašim očima nitkov. Strašno! Bečka policija
miješa se u moje stvari. Moja je žena obijeđena kao tro-
vateljica vlastite kćeri, a ja da silom protjeram sud.
Gospodine grofe — reče doktor Purić — morate se
pokoriti nalogu ministra unutrašnjih poslova.
Kakav ministar? Za mene je nitko i ništa. Znate li
vi, gospodine Puriću, da je obitelj grofova Herber vezana
s kućom Habsburg stotine godina? Zar ste zaboravili da
je ove nesretne bisere dobio moj pradjed od cara I.eo-
polda? Gospodo, ti su biseri bili vlasništvo grofice Kata
rine Zrinjski.
To više trebalo bi da dođu u ruke Ranka Petri-
ćića — reče sudac Horvatić.
Grof to nije čuo. Ali će odvjetnik Purić onako izvisoka sucu Horvatiću:
Ali mi se čini da neće doći, gospodine suce.
Sudac Horvatić nije rekao ništa, već prezirno pogleda odvjetnika Purića,
pljune kraj njega i promrmlja:
Strvinar!
Gospodo, Što stojite? — reče grof Antun.
Gospodine grofe, ministar policije vezao nam je
ruke, te ne možemo vršiti pravdu.
Gospodine suce Horvatiću, onda ja moram platiti
kako sam obećao.
Vrlo lijepo, gospodine grofe, ali oporuka izričito
traži bisere. Mi od procesa ne odustajemo. Imamo vaš polog od sto tisuća
i mi ćemo tražiti naše pravo.
Gospodine doktore Benčiću — reče grof — ne
moćan sam, te perem ruke.
Da, gospodine grofe, kao Pilat.
Osramoćen sam, strašno osramoćen, gospodine
Horvatiću.
Sudac Horvatić, bravari i žandari nisu se ni s kim rukovali. Otišli su s
broda u čamac. S palube poviče doktor Purić predsjedniku Milkoviću:
Tužba grofice Herber protiv Ranka Petričića ostaje
na snazi. On ju je objedio da je otrovala njegovu ženu.
Predsjednik Milković mahne rukom kao na nešto nevažno, a sudac
Horvatić, i ne gledajući Purića, mahne obim rukama i poviče:
Fuj, fuj, strvinaru!
Cim se čamac otisnuo od broda, pristav Nosek zaputi se odvažno prema
kajiti s revolverom u ruci i praćen svojim detektivima. Poviče:
Gospodo grofice Herber, vi ste sada pod sigurnom
zaštitom Karla Noseka, pristava tajne policije iz Beča,
i njegova četiri vjerna pratioca. Otvorite vrata kajite.
Nosek prodrma vrata i reče svojoj pratnji:
Barbari, što su uradili od vrata!
Sva četvorica će u jedan glas:
Da, barbari, što su uradili! Strašno!
Majko, otvorite, svi su otišli! — ponovi Marija
Terezija.
Grofice, požurite, valjda vam je dosta dan i pol
te torture! — reče gospođica Elza.
Grofica je pokušala otključati, ali nije uspjela uslijed savijanja vrata. Sva
iznemogla i prozebla, ona nije mogla otvoriti vrata.
Marija Terezija udari u plač i jauk.
Grozno, strašno! Pomozite, još će mi majka umri
jeti unutra, jer sada ne može izaći.
Kapetan je došao, a plač je domamio i grofa. Došli su i svi mornari.
Mornar Mato reče:
Bit ćete vi, gospodine grofe, izdašne ruke, pa ćemo
mi brzo otvoriti vrata.
Grof nije rekao ništa, ali Marija Terezija poviče:
Dat ćemo tijepu nagradu, samo požurite, požurite!
Hajdemo, dečki, na posao! Bit će i pijace! re5e
doktor Purić.
Mogli su za jednu uru doći do grofice — reče mor
nar Sime, bravar broda.
Savili su vrata do polovice i grofica Regina provukla se kao lisica iz
duplja. Navukla je krzno na glavu te joj se lice nije gotovo ni vidjelo.
Nije rekla nikome ništa, samo kada se osovila promrsi:
Gdje ste bili prije! Ali, važno je da sam spašena!
Bio je već sumrak, pa se grofica pokunjeno povukla
u svoju kabinu. Za njom su trčale kćerka i odgojiteljica. Kćerka je vikala:
Majko, majko!
A odgojiteljica:
Grofice, brzo u krevet!
Grof je samo gledao za ženom i ostao kraj kajite. Karl Nosek promatrao
je sve i bio razočaran što mu grofica
nije zahvalila kao junaku i spasitelju koji je došao u pravi
čas.
Na vratima kabine grofica malo zastane, te će promuklim i drhtavim
glasom:
Ruma, čaja, rakije, vina, brzo, samo brzo.
Kao da se sam đavo uistinu ugnijezdio u toj inače lijepoj, umiljatoj ženi,
dobroj i brižnoj majci. Sva joj se vanjština promijenila u ovih nekoliko
dana. Ovako okrutna, strašna i opaka, djelovala je upravo sablasno, a
prije je osvajala i, kao velika dama, ulijevala štovanje.
XLII
Sutradan je grofica Regina izišla iz svoje kabine obučena, uređena i
dotjerana, a naročito je mnogo truda poklonila svojoj kosi da bi što više
sličila na kraljicu Jeli-savu. Došla je iznenada u salon svježa, lijepa,
vesela i raspoložena, kao s najveće zabave. Pozdravila je muža srdačno,
kako već dugo nije uradila. Zagrlila je kćerku, kimnula glavom kapetanu
i gospodični Elzi, te veselo rekla:
Rado bih se pozdravila s gospodom iz Beča.
Na službu, gospođo grofice. Ja sam pristav Karl
Nosek iz Beča, a ovo je moja pratnja: Hans, Rudi, August
iFritz.
Milo mi je, gospodo. Zahvalit ću se gospodinu mi
nistru i mome prijatelju grofu Triegleru. Vrlo ste simpa
tični, pravi bečki dečki! VaŠ dug i naporan put iz Beča
u ovo gnijezdo znat ću cijeniti, a naročito ću vas prepo
ručiti vašem šefu, gospodinu Triegleru.
Karl Nosek bio je sretan Što mu je grofica pružila ruku
da je može poljubiti, a nije više ni pomišljao da će čuti od grofice riječi
zahvale.
Grofica se obrati kapetanu:
Gospodine kapetane, sutra rano ujutro krećemo
prema Trstu. Zar ne, Antune, ti si sporazuman? — Ne
Čekajući više na odgovor, ona reče: — Mi nemamo više
Sto ovdje Čekati. Ministarstvo pravosuđa u Beču riješit će
naš spor.
Da, gospođo grofice — reče doktor Purić — evo
i mene ravno sa suda. Ministar pravosuđa službeno je za
tražio da se svi spisi dostave Ministarstvu, na ruke višem
savjetniku barunu Hugi Kirschneru.
Lijepa bagaža — srdito će grof Antun.
Dragi Antune, ti si se prenaglio, sigurno ne misliš
tako.
Grof podigne glavu. Htio je nešto ljutito odgovoriti, ali kad je vidio svoju
ženu vedru, raspoloženu i upravo Čarobno lijepu, zastane mu riječ u grlu
i jedva primjetljivo mahne rukom, ali da bi i to ispravio, posegne za
čašicom rakije i ispije:
Vrlo je fina rakija, zar ne, gospodo BeČani?
Antune, ako ti je što potrebno iz grada, gospodin
doktor Purić sve će ti obaviti-
Grof podigne glavu i reče:
Meni nije ništa potrebno.
Da, Antune, znam da i ti želiš što prije otići
odavle. Znala sam da ćeš se radovati kad krenemo. Go
spodine kapetane, još jednom vas lijepo molim, kad bu
dem sa svime gotova, neka brod bude spreman da krene.
Na službu, gospođo grofice, sve će biti na svom
mjestu.
Marijo Terezija, daj, dijete drago, pobrini se da
sva gospoda budu poslužena, a naročito pazi da otac bude
dobro raspoložen. — Pogleda grofa, pogledi im se suko-biše, ali mu se
ona milo nasmiješi: — Uskoro ću se vratiti. Željela bih u miru
razgovarati s gospodinom doktorom. Gospodine Nosek, izvolite i vi s
nama.
Pošli su u grofičinu kabinu. Idući prema kabini, grofica upita doktora
Purića:
Treba da i vama podmirimo račun prije nego što
otputujemo. Ali, ovdje vi ostajete i dalje moj zastupnik
u tužbi protiv Ranka Petričića.
Gospođo grofice, ne znam, sada to nije zgodno.
Došli su u kabinu i sjeli, a grofica reče:
Gospodine doktore, imam na vas jednu molbu, to
jest molim za uslugu.
Vrlo rado, dapače, gospođo grofice.
Gospodin Nosek ne poznaje Šibenik, pa vas molim
da mu ga pokažete.
Šibenik nije teško upoznati. Nekoliko uskih ulica,
lijepa prirodna luka, strma obala. — Obrati se Noseku.
Mislim da vas, sjevernjake, ne zanimaju toliko more
i njegovi čari.
Zašto ne, zašto ne, gospodine doktore?
Spilju ću vam pokazati, ali vas po njoj neću voditi!
Prekine se i obrati grofici. — Gospođo grofice, pa vi
namjeravate večeras ili sutra putovati. Zar gospoda ostaju
u Šibeniku?
To još točno ne znam, gospodine doktore. Da, jo5
nešto! Vi znate da su gospoda ovdje da me štite i čuvaju
od napadaja mog tobožnjeg zeta.
Budite bez brige, gospođo grofice. On je sasma
utučen zbog smrti svoje žene. Ali, tako će i njemu biti
poznato kakav je preokret nastao u pogledu ostavštine.
O njemu me ne zanima ništa, samo vas lijepo mo
lim da ga pokažete gospodinu Noseku.
Gospodo grofice, pa kako vi to sebi zamišljate?
Neću ja valjda voditi gospodina Noseka do Ranka i reći:
»Evo, ovo je zet grofova Herber.«
Nemojte se uzrujavati, ali sam mislila, ako ga slu
čajno vidite. — Grofica nije dala doći do riječi doktoru
Puriću, već nadoveže: — Koliko onda mi vama dugujemo
za savjete i zastupanje u parnici? — upita, ali sama na
stavi: — Tristo, petsto, šeststo forinti.
Doktor Purić pogleda je ispod oka nimalo zadovoljan, a grofica reče:
Učinite mi još ovu malu uslugu, znate, doktore,
kao meni. Pokažite gospodinu Noseku stan gospođe Du
boković, te kuću ribara Petričića, a ja ću reći svome mužu
vas račun, je li tri tisuće forinti dovoljno?
Doktor Purić nije ništa odgovorio, već je pogledao groficu. Savjest i
pohlepa uskomešale se u njemu.
Grofica je već ustala, a oni za njom. Izlazeći iz kabine, ona na vratima
reče:
Poći ćete, gospodine pristave, s gospodinom u
grad, a gospodin će biti tako dobar, te vam pokazati gdje
stanuje onaj moj neprijatelj.
Okrene se i pode prema salonu, otvori vrata i reče suprugu:
Antune, molim te, predaj gospodinu doktoru Pu
riću četiri tisuće forinti, tri za dosadašnje zastupanje, a ti
suću da bdi nad mojom tužbom protiv one lude koja me
potvorila za trovanje.
Grof je bio nemoćan jer je već bio potpuno u rukama svoje žene. Ustane
i pođe u svoju kabinu te donese novac za odvjetnika Purića.
Čim je primio novac, doktor Purić se oprosti. Vani ga je čekao pristav
Nosek, koji je za svoju pratnju poveo sitnog ali okretnog i lukavog
detektiva Fritza Pichlera.
Doktor Purić bio je vrlo neraspoložen dok se vozio prema obali. Na pola
puta reče veslaču neka skrene nalijevo, a kada su izišli iza oveće
izbočine, reče Noseku i njegovu pratiocu na njemačkom, mrko, srdito i
preko
volje:
Neću spominjati imena, a i vi se čuvajte zbog ve
slača. Ovo je pristanište njegova oca, a gore na brdu je
kuća. Vidi se dio krova.
Pošli su obalom. Idući do svoga stana, doktor Purić pokazao im je kuću
gospođe Duboković. Nosek i njegov pratilac Fritz stali su, kako je to već
detektivima u krvi, da razgledaju kuću, ulaz i prozore.
Doktor Purić pobjegne od njih preplašeno, gledajući lijevo i desno, kao
da ga netko goni, kao da se boji da bi nešto teško moglo pasti na njega.
Savjest i dostojanstvo uzbuniše se u njemu, a najjače ga je nagnala u
bijeg nada da ga savjest neće pratiti u vlastitu kuću.
Oko kuće gospođe Duboković obilazio je okretni Nosek. Onda povuče
zvono na kući.
Gospođa Duboković izađe na prozor i upita ga zašto zvoni. Pristav
Nosek uljudno pozdravi, te se izvine Što su je smetali.
Sto želite, gospodo, ja vas ne poznajem?
Kako ćete ih poznati, gospođo Marija? — reče
mornar Ive. — Pa to su oni đavli koji su došli na brod!
Mi bismo željeli stanovati kod vas!
Odlazite, odlazite! — poviče gospođa Duboković,
te zamahne obim rukama nekoliko puta, i ne gledajući
više Noseka i Fritza. — Ne izdajem stana više nikad ni
kome!
— Neće oni stana, gospođo Marija. Bio sam jučer na brodu i rezao ona
vrata, a sudac Horvatić nam je rekao da su te uhode poslane iz Beča
protiv Ranka.
Hvala ti, moj Ive, hvala! Bili oni ne znam tko,
daleko im moja kuća! — reče i preplašeno zatvori prozor.
Nosek je nešto razumio jer je znao češki, a i sjetio se je Ivina lica s
broda. Oko njih se sabralo nekoliko ljudi koji su ih prezirao gledali, te se
oba detektiva žurno uda-ljiše od kuće gospođe Duboković prema
katedrali, kao da ih zanimaju njezine znamenitosti.
Nosek uz put primijeti Fritzu:
Ovi ljudi izgledaju ratoborni. Onaj crni bravar ili
kovač izgleda kao div, s njime bi i nas August imao posla
da ga svlada.
Ne bih se ja bojao, gospodine pristave. Hans ili
August, to je svejedno, jaki su i vješti borbi i rvanju.
Ušli su u katedralu. Bili su iznenađeni njenom ljepotom. Ali revni Nosek
nije se dugo zadržavao, već je pošao da izvidi kuću Rankova oca, kako je
dobio nalog od grofice.
Zaputili su se lijevo prema obali, onda se popeli na brežuljak, a kad su
bili dosta daleko, Nosek upita jednu staricu za kuću ribara Petričića.
Evo vam je tamo na osami, moj dragi gospodine,
sad se i tako ne govori o drugome već o njima i o ne
sreći njihova sina jedinca.
Nosek je od toga vrlo malo razumio, jedino je vidio kuću, te se nekoliko
puta poklonio starici i promrmljao nešto kao: »Hvala, mnogo hvala!«
Okretni Fritz crtao je okolicu i put, brijeg oko kućice, tako da je tačno
obilježio kućicu Lovre Petričića. Prišli su dosta blizu, ali nisu ušli, da ne
bi pobudili pozornost i sumnju. Još prije podne vratiše se na lađu.
Grofica ih je odmah pozvala pred sebe. Upita Noseka je li slučajno vidio
Ranka Petričića.
Ne, nije bilo moguće, gospođo grofice. Onaj go-
spodin pokazao nam je s mora njihovu kuću, a onda u gradu kuću gdje je
stanovao Ranko sa ženom, te smo mi onda sami našli kuću idući obalom
i pitajući. Fritz je bio sa mnom. On je vrlo spretan i inteligentan detektiv.
Tjelesno je slab, ali je okretan i dosjetljiv. Sve je nacrtao, tako da bismo
u svako doba noći mogli pogoditi kuću.
Gospodine Nosek, vas je grof Triegler sigurno
obavijestio zbog kojeg razloga putujete ovamo u Šibenik.
Gospođo grofice, nas policajce nije potrebno upu
ćivati u srž predmeta. Meni je bilo dosta kada mi je nje
gova ekscelencija povjerila zadatak da štitim vaše go
spodstvo, te da vam budem na službu u svakom pogledu,
dok vi to zahtijevate.
Vrlo dobro, gospodine Nosek, vrlo sam zadovoljna
da je baš vas zapao taj zadatak jer vidim da imam posla
s vrlo inteligentnim čovjekom, a naročito sposobnim po
licajcem.
To mi vrlo laska, gospođo grofice. Uvjeren sam da
ćete biti sa mnom i s mojim ljudima potpuno zadovoljni.
Ja u to ne sumnjam, gospodine Nosek, a znam da
ćete se i vi sjetiti kad ste bili dodijeljeni na uslugu grofici
Herber.
Nosek naglo ustane, te se nekoliko puta nakloni pred groficom ne
govoreći ništa, već se samo od sreće smiješio, a od zadovoljstva govorio:
Ehe, ehe, ehe!
Da, gospodine Nosek, to samo vama povjeravam,
a vi uredite s vašim ljudima kako najbolje znate. Ali, što
ću ja vas upućivati, vi ste školovani bečki policajac.
Tajni, gospođo grofice, u službi njegove ekscelen
cije grofa Trieglera, moga šefa.
Radi se dakle o tome, gospodine Nosek. Čovjek
koji meni ugrožava život nije sasma duševno zdrav. On
je inače vrlo mlad čovjek, može se reći dječak, ima nešto preko dvadeset
godina. Neobično je lijepe vanjštine i stasa, te mu je uspjelo da zavede i
otme moju nesretnu kćerku koja je u četvrtak zakopana tu na groblju.
Nečuveno, upravo drsko, gospođo grofice! Jedan
ribar i kontesa Herber! Strašno! Grozno! Onda smo mi
došli prekasno samo za Četiri dana. Oh, kako mi je žao!
Ali krivnja nije na gospodinu Šefu. Ne, nije, on je stvar
požurivao, ali je u Ministarstvu zapinjalo.
Da, gospodine Nosek, došli ste, na žalost, prekasno
nekoliko dana, ali sad je već svršeno. To sam vam rekla
toliko da ste u stvar upućeni. Taj je mladić bolestan, sva
kako duševno nije zdrav, to možete biti sigurni.
Pa naravno, gospođo grofice, to se samo po sebi
razumije, kako bi se inače usudio!
Shvatite me, gospodine Nosek. Stvar je za mene od
velike važnosti, zbog naše obitelji Herber. Hoćete li me
moći vi shvatiti, gospodine Nosek?
Ja vas uvjeravam, gospođo grofice, da hoću. Nje
gova ekscelencija, moj šef, uvijek je sa mnom bio zado
voljan, te mi često rekao: »Karl, vama ne treba mnogo
govoriti, vi me shvaćate!«
Da, da, gospodine Nosek. ali tu se radi i o mojoj
obitelji. Sve sam vam već rekla. Mladić je duševno bole
stan, odveo je, dapače ugrabio kćerku svima ispred očiju.
Nečuveno, nečuveno, užasna drskost!
Ne, gospodine Nosek, kažem vam, bolest. Ja želim
da taj mladić bude pregledan u Beču od psihijatra, da
ustanove vrstu njegova ludila i moći koju on posjeduje
s tim ludilom, kako je mogao očarati i, dapače, zavesti
moje drago dijete. Onda, to još nije sve. Otrovao ju je,
a pri tome uspio da ga ona imenuje svojim nasljednikom.
Jeste li me shvatili, gospodine Nosek?
— Vašu grozotu shvaćam, gospođo grofice, ali ne
znam kako da ga domamim ovamo, jer nemam naloga da ga mogu
uhapsiti i zatvoriti. — Pogleda groficu, zaokrene rukom, te će značajno:
— Kada bih ga mogao zatvoriti, onda bi meni bilo lako s njim, našao bih
ja već načina.
Baš se o tome i radi, da vi ne morate shvaćati
moju grozotu, već ovu zbilju o Čemu vam govorim. Vi, go
spodin Nosek, nađite načina i mogućnosti da ga bilo kako
dovedete ovamo na brod. Ja sam već s kapetanom uredila
da u isti čas kada vi njega dovedete na brod smjesta ot
plovi prema Trstu. Razumijete li, gospodine Nosek?
Iz Trsta ćemo posebnim vlakom putovati ravno u Beč. Vi
ćete već naći načina kako ćete dovesti toga Ranka u naš
vagon.
To je vrlo zamršena stvar, gospođo grofice. Ja ga
ne poznajem, pa bi se moglo dogoditi da dovedemo sasma
krivog čovjeka.
Policajcu kao što ste vi to neće biti neizvedivo,
gospodine Nosek. Evo još jedan prijedlog. Vi se sad
odmah poslije podne odvezite čamcem do njegove kuće i
tražite ribara Lovru Petričića, te ga zamolite da vam proda
ljuske od bisernica, a predstavite se kao trgovac iz Beča
ili, još bolje, iz CeŠke.
Shvaćam, shvaćam, prepustite to meni, gospođo
grofice.
Ja znam da je to za vas i za vaše ljude malo ne
običan i neugodan posao, no nagrada vam je s moje strane
deset tisuća forinti: četiri za vas, kao šefu, a tisuću petsto
svakom vašem pratiocu. To je samo za tu uslugu. Želim
svakako znati kakvo je njegovo ludilo.
Gospođo grofice, ja bih vam mogao nešto obećati,
ali kao oprezan policajac radije želim da djela pokažu
naše sposobnosti. Vi me razumijete! Nas je petorica, a njih
su dvojica i jedna žena, večer je, mrak i tišina, a moj August, pa Hans,
Rudi, Fritz kako tako, ali i ja sam tu. Mi ćemo ga silom dovesti na brod.
Dajete mi nade, gospodine Nosek.
Eto, rekao sam da neću ništa govoriti, ali dajem
nade, i to velike, gotovo sigurne nade.
. Gospodine Nosek, mi smo saveznici, ali nikome ni rijeci. Nitko ne
smije znati ništa o tome. ni moj muž ni kćerka, jedino kapetan. —
Grofica ustane, te će izvisoka pristavu: — Uvjeravani vas da svaku
odgovornost za taj čin snosim ja, grofica Regina Herber.
Grofica otvori ladicu svoga ormara, izvadi deset tisuća forinti i preda ih
Noseku.
Ruke su drhtale Noseku dok je slagao modre, zelene i crvene banknote.
XLIII
Nosek je sav uzbuđen pozvao svoje potčinjene. Sva petorica povukoše se
na kraj broda, gdje im je Nosek dugo nešto govorio.
Bravar broda šime Dražin prvi ih je opazio, te upozorio na to Matu i
Damjana, ali nije mogao ništa ćuti. Jednom je naišao tamo kao slučajno
poslom, ali su detektivi odmah prestali govoriti. Sime je natucao nešto
njemački iz vojske, pa su ga Mate i Damjan tjerali da Čuje što Špijuni
govore:
Idi ti, Sime, možda nešto uloviš od ovih nesreća!
Uh, uh, da smo mi samo slutili da će doći ovi lupeži, ma
ja bih zubima pregrizao vrata i predao onom poštenom
sucu Horvatiću ovog đavla od grofice.
Kasno je, moj Mate, kasno.
Sime se vrtio po brodu, nabijao i ondje gdje nije trebalo. Držao se daleko
od njih, te jedino primijetio da trpaju dosta novčanica u lisnice i da se
zadovoljno smiju.
Još nije bilo podne kad se grofica zaputila iz svoje kabine prema
kapetanovoj. Pokuca i uđe govoreći:
Kapetane, evo vašega dužnika, nosim vam obeća
nih dvadeset tisuća forinti.
Ali, gospođo grofice, pa ja nisam učinio ništa, ja,
ja sam ...
Dosta je, gospodine kapetane, bilo to da ste mi
dopustili upotrijebiti sklonište, a još više to Što ste svojim
ljudima zabranili da se miješaju i da ne pomažu ništa.
Grofica izvadi iz omota snop novčanica, te ih preda kapetanu. Uz put ga
upita, kao da na novac ne polaže nikakve važnosti:
Onda, mi možemo sigurno večeras otputovati, go
spodine kapetane?
Gospođo grofice, ako želite odmah sada, sve je
spremno.
Kapetan se sav pretjerano nakloni, dok je odgovarao grofici, ali je
spretno turio novac u džep hlača.
Da, gospodine kapetane, ne znam je li vam rekao
pristav Nosek da ćemo do Trsta imati još jednog putnika.
Može ih biti i više, gospođo grofice, brod ih pod
nosi i stotinu.
Onda vam nije još ništa rekao.
Ne, gospođo grofice.
Vrlo je važno da znate, gospodine kapetane, da
će biti s nama i jedan umobolan mladić. A da se ne biste
iznenadili, to je glavom muž moje pokojne kćeri.
Kapetan se sav zbunio i promuca:
Kako što? Zašto, gospođo grofice?
Nalog suda iz Beča da ga pregledaju bečki psi-
hijatri koji su ipak na glasu. Želim da se podvrgne liječenju, pa bilo to i
protiv njegove volje!
Ne znam, gospodo grofice. Momčad broda napra
vit će viku, strku i neugodnosti.
To prepustite sve gospodinu pristavu Noseku.
Molim, gospođo grofice, molim.
Ilapetana Meglera počele su već žuljati forinte grofice Herber, ali kada se
sjetio da ima u džepu dvadeset tisuća, oblio ga je ledeni znoj, te ih još
jače pritisne u džepu, da ne strše tako napadno.
Gospodine kapetane, možda vi mislite da je to ne
što što se kosi s vašom egzistencijom? Ja za sve snosim
punu odgovornost kod admirala u Beču. Pa ja činim
uslugu liječničkoj znanosti, omogućit ću im da ispitaju
ovakav slučaj. Gospodin Nosek ima nalog od ministra
unutrašnjih poslova, razumije se, po mojoj želji.
Gospođo grofice, pa ja sam to odmah shvatio,
samo sam se u prvi čas malo zbunio, ali ako je to po na
logu gospodina ministra iz Beča, stvar mi je sasma razum
ljiva. — Grofica je šutjela, a kapetan je upita: — Jedino
ne znam gdje da ga smjestim.
To prepustite gospodinu Noseku i njegovoj pratnji.
Držim da je najbolje dolje u njihovoj kabini.
Previše je malena, gospođo grofice.
Sutra smo već u Trstu, a naveČe možda u Beču.
To se dade izdržati. Samo još jednu molbu.
Na službu, gospođo grofice.
Neću da moj muž i moja kćerka bilo što znaju o
tome. Vidite kako je moj suprug slabih živaca! A ni osob
lje na brodu ne treba da sluti tko je na brodu.
Vrlo je teško zbog osoblja, gospođo grofice.
Nije, kada to hoće zapovjednik broda. — Grofica
se nasmiješi i nastavi: — Kada naveče dovedu ... — Od-
jedanput zastane i sva preplašena reče: — Sasma sam zaboravila, to su
ljudi iz Beča, imaju li oni pojma što je čamac, veslanje! — Otvori vrata
kapetanove kabine i poviče: — Gospodine Nosek! Gospodine Nosek!
Ma eto, jedu tamo, navalili na kuhara da im se
nekamo žuri! — odgovori Damjan dosta otresito grofici.
Nosek istrči iz salona s ubrusom u ruci i žvačući. Nekako proguta jelo
dok je dotrčao do kapetanove kabine, te se sav crven u licu ustoboči pred
groficom.
Znate li vi upravljati čamcem, gospodine Nosek?
Gospođo grofice, pa ja sam bečko dijete. Gdje je
Dunav ljepši ako ne kod Beča, zar ne, gospodine kape
tane?
Da, istina je, gospodine pristave, ali more i Dunav,
to je ipak razlika.
Već sam danas malo pokušao, a sad vas ovom
zgodom molim za čamac koji nam treba radi pretraži
vanja obale.
Damjane, uredi sve da Čamac bude spreman kad
ga gospoda zaištu.
Dolje je vezan kod stuba! — odgovori Damjan, te
se uputi do bravara Sime.
Gospodine Nosek, izvolite nastaviti s jelom. Ja sam
sa svime upoznala gospodina kapetana.
Nosek se povuče u salon, a grofica reče:
Od velike je važnosti da znaju upravljati čamcem.
Da, razumije se, inače bi im trebao mornar.
Kako sam ono predložila, gospodine kapetane, vi
ćete dati nalog da se momčad načas povuče, te ćete do
čekati gospodu Bečane kada dođu na brod s mojim to
božnjim zetom. Ja ću također biti kod dočeka. Gospodine
kapetane, opet ste zadužili groficu Herber, doduše s ma-
lenkošću, ali ja ću to znati mnogo povećano cijenili.
Ona pruži ruku kapetanu, a to učini na tako poseban način da se kapetan
osjećao sretnim i počašćenim što je mogao toj lijepoj nasmiješenoj ženi
pružiti ruku.
Grofica ode prema salonu lagano kao da ima krila. Veselo i razpoloženo
upita Bečane da li su dosta pili, te će mornaru:
Dajte gospodi nekoliko boca vina u čamac. Zahla
dilo je, a oni žele razgledati obalu, a možda i Spilju.
Došla je do kćeri i njezine odgojiteljice, ali se načas povuče jer ih je
zatekla kako tiho i snuždeno sjede u kutu i pregledavaju fotografije Ane
Marije.
Nema smisla prepuštati se sada prevelikoj senti
mentalnosti. Kako samo, Marija Terezija, izgledaš? Sada
tek opažam kako ste vas dvije u crnim haljinama.
Da, majko, ja sam se ujutro čudila kao ste se vi
danas raskošno obukli, a tek je četvrti dan kako je po
kopana jadna naša Ana Marija.
Prestani, dijete, svega mi je bilo navrh glave. Da,
pokopana je moja ljubljena kći, ali sad je pokopano i moje
sjećanje na nju! — Pritisne rukom njedra, oči joj zasjaje,
te će oštro: — Spremite smjesta sve to. Zar želite da pa
dnem u očaj sada kada mi sve ide tako od ruke.
Pogleda kćer. Neko ju je vrijeme promatrala kako užurbano i s nekim
strahom sprema fotografije. Zatim će joj nježnije:
Shvati me, dijete moje! Uzrujana sam, ali kad
otputujemo odavde, sva ću se posvetiti tebi, a ti meni.
Hoćeš li, Marija Terezija?
Hoću, majko, hoću. Uložit ću sve sile da vas ras-
položim.
Grofica izađe, te je i ona sa zanimanjem počela s drugima promatrati
kako Karl Nosek upravlja čamcem. Neko je vrijeme gledala, a onda
pogleda mornare koji su se
posprdno smijali, te će u sebi: »Glavno da se odmiču od broda i primiču
cilju, meni je svejedno kako.« Zaputi se do muža u kabinu:
Još samo danas, dragi Antune, onda ćemo se po
svetiti jedno drugome.
Ostavi me, Regina. na miru. Sav sam utučen, vjeruj
mi da bih volio biti na mjestu Ane Marije.
Kak've su to lude misli, Antune? Još si mlad
čovjek, pa nemaš ni pedeset godina. Saberi se. Tako nam
je bilo suđeno da to proživimo. Mora se zaboraviti jer je
život još pred nama.
Ne prepoznajem te, Regina. — Zastane, pa će
opet: — Ništa, ništa nisam rekao i neću reći ništa.
Dođi, dragi, na objed, a onda se odmori i naspa-
vaj. Ja ću ti u kabinu donijeti večeru. Jedi, pa popij onog
jakog vina, to će ti umiriti živce, te nećeš ni Čuti kako će
brod krenuti dalje prema Trstu. Idemo zatim u Beć, a na
proljeće kući u naše Zagorje, gdje ćemo sve obnoviti. Po-
ljepšat ćemo dvor, a tebe će zaokupiti tvoja polja, Šume,
livade, lov i sve drugo. Dođi, Antune, dođi.
Regina, Regina! Ja sam zbilja slabić i mekušac,
kako si pravo rekla. Degenerirana je krv u nama Herbero-
vima. 2ene su vodile kod nas obiteljske stvari. Tako je i
ona moja slavna prababa napisala onu famoznu oporuku
o tim nesretnim biserima. Ah, ti začarani ili prokleti dra
gulji!
Da, Antune, treba svakako oporuku dobiti natrag
u naše ruke. Još sad mi je zagonetno tko ju je uputio da
uzme oporuku.
Samo o tome ni riječi, Regina. Zar nisi Čula da to
sve ide u Beč, tome tvom barunu Kirschneru. Vratit će ti
to za nekoliko tisuća forinti, u to budi sigurna.
Dobro, Antune, neću više ni riječi. No, dragi, za-
boravi sve. Nje nema kao da se nije ni udala, a ja imam obožavane
dragulje.
Grofica je nježno postupala s mužem, kao s bolesnim djetetom. Znala je
kako će njezin muž najlakše zaboraviti sve jade.
Jedi, dragi, pij ovo vino. Previše je hladno, a ovo
je vino izvrsno, pa će te ugrijati i raspoložiti!
Poslije dobroga jela i obilnog pića grof je bio raspo-loženiji. Grofica je
bila s njim i s kapetanom u salonu, sve dok se vani nije počelo mračiti.
Kad je čula dolazak pristava Noseka i njegove pratnje, ustala je i odvela
već dosta mamurnog grofa u njegovu kabinu. Pomogla mu je da legne u
krevet, a onda je pošla da čuje izvještaj gospodina Noseka.
Idući iz kabine prema salonu, grofica svrati do kapetana, te ga zamoli da
mornara Matu pošalje do doktora Purića neka odmah dođe na brod i
donese sve spise koji se odnose na proces.
Upravo razdragana, vrati se u salon, gdje ju je nestrpljivo ali vidljivo
raspoložen čekao pristav Nosek.
Još je bila kod vrata, a Nosek joj se već smiješio i trljao ruke od
zadovoljstva:
Sjajno, gospođo grofice, upravo savršeno.
Njegovi drugovi sjedili su u drugom kutu i častili se
crnim dalmatinskim vinom.
Grofica sjedne, ponudi i Noseku a on se zahvali:
Ja sam tako radostan zbog sigurno obavljene stvari
da nemam mira sjediti, već izgaram od želja da uskoro
krenemo dalje.
Samo molim, gospodine Nosek, da me ukratko
obavijestite jer očekujem doktora Purića. Imam za vas još
jedan sjajan posao. Zaradit ćete isto toliku svotu kao što
je i ova prva.
Noseka je toliko zanijela radost zbog obećana novca da je skočio kao zec
do svoje pratnje.
Dečki, računajte s još jedanput tolikom zaradom.
— Potapša malog Fritza po ramenu i za hip se vrati gro
fici: — Dečki su kakve sam mogao samo zaželjeli. Zašto
da im ne dam nade? Rijetki su takvi kavaliri kao što ste
vi, gospođo grofice.
Dobro, gospodine Nosek, dobro! Da li ste sve ure
dili?
Računajte, gospođo grofice, kao da je on dolje u
našoj kabini. Zamišljajte već kako ga onesviještena nose
iz broda u vlak za Beč, a onda u sanatorij. Naša je briga
da taj anđeo bude u stanju teškog bolesnika.
Da, da, ali to mi recite, jeste li bili kod kuće? Da
H ste govorili s kime?
Pa naravno, gospođo grofice, pa to se samo po sebi
razumije. Došli smo do one male kućice na obali i čamac
dotjerali do kraja. Rudi je ostao u čamcu, a mi smo se
popeli na brijeg. Pred nas je izašao čovjek, visok, krupan,
crnih brkova, velikih očiju, široke brade, visoka čela, a na
glavi je imao malu crvenu kapu.
Da, da, to je ribar Lovre.
Odmah nas je surovo i grubo upitao što tu tražimo,
toliko sam ga razumio. Ja sam mu rekao da sam trgovac
iz Češke, te da želim kupiti od njega ljuske od bisernice.
Tamo je ležalo nekoliko ljusaka, pa sam mu pokazao na
njih, a onda izvadio jedno dugme, te me razumio da je to
dugmad. Sumnjivo i srdito nas je promatrao. Pogleda
mene, onda onu trojicu, a Fritz je držao školjku u ruci
i pregledavao je kao da uistinu misli kupiti. Ribar nije
rekao ništa jer je izišla jedna žena, dosta visoka, vitka
tijela, tamna dugoljasta lica, velikih i još lijepih očiju, pri
mjerenih usta, u crnini i sa crnim rupcem na glavi, te po-
vikala iz dvorišta: »Riješi ih se, Lovro, Ranko u njih sumnja.« Rekavši
to, odmah se povukla u kuću. »Ne prodajem ništa«, reče Lovro, te nam
dade rukom znak da se gubimo. Ali baš okretni Fritz dođe mu sasma
blizu sa školjkom, te mu stade govoriti na njemačkom i pokazivati
prstima: »Jednu krunu, komad! Koliko imate?« U tom Času otvorio se
prozor, a taj anđeo od mladića poviče: »Oče, oni su s broda, točno tako
opisao ih je sudac Hor-vatić!« Stari u hipu zgrabi Školjku Fritzu, baci je
u stranu, te pokaže rukom i zaviče: »Gubite se, propalice!« I još mnogo
drugog je govorio samo ga ja nisam razumio.
Da, to su oni! I vi kažete, da ste sigurni? — upita
grofica.
Još nije grofica ni svršila, kadli uđe sav zadihan doktor Purić.
Zar se nešto dogodilo, gospođo grofice?
Nije, gospodine doktore, već smo zaboravili na
vrlo važnu stvar. Mi moramo podići onih sto tisuća fo
rinti Sto ih je moj suprug predao sudu. Gdje je uopće taj
novac?
Ja to ne znam, gospođo grofice, ali sam bio svje
dokom kad je sudac predao novac vašoj pokojnoj kćeri.
A ona ga je odmah predala svome suprugu Ranku. Evo,
tu je prijepis potvrde.
Gospodine doktore, biste li vi bili voljni poći po
taj novac? Vi me razumijete, deset tisuća je vaših za vaš
trud.
Kako vi to sebi zamišljate, gospođo grofice? Večer
je, na koji način mogu doći u Lovrinu kuću i tražiti no
vac? Zar mislite da on nije upućen da proces nije gotov
ako spise traže u Beč.
Grofica ustane, te će uvrijeđeno:
Nećete! Time je stvar svršena.
Ne mogu, a i neću, gospođo grofice. Vaš sam
pravni savjetnik, advokat sam, to mi je zvanje koje često
nalaže da branimo i lopova, ako i znamo da su krali. Ali
provalnik ipak još neću da budem, jer to što tražite slično
je otimačini.
Nije ni potrebno vaše objašnjenje, već vas molim
prijepis potvrde o novcu.
Odvjetnik Purić pronašao je u spisima potvrdu. Preda je grofici, a ova je
uzme, te će izvisoka:
Hvala vam, doktore, na trudu.
Čim je doktor Purić zatvorio vrata, grofica preda potvrdu Noseku:
Na temelju toga moraju vam izručiti sto tisuća fo
rinti. Deset tisuća od te svote ide vama i vašoj pratnji.
Pazite, gospodine Nosek, stari je ribar jak kao medvjed,
a nije ni star, ima nešto preko četrdeset. A i mladić nije
slab, budite zato na oprezu. — Grofica ustane i doda:
— Kada pođete, javite mi se da znam urediti s kapeta
nom. Razumijete li, gospodine Nosek, ne smije dati ni
glasa od sebe kada ga budete nosili na brod. Mornari nam
nisu odani!
Ali, gospođo grofice, zar vam nisam rekao da mi
nismo početnici!
Kako ćete sa starim i Ženom?
Možda ćemo mi biti već u Beču kada se oni pro
bude, ili ih netko pronađe. Imajte povjerenja u nas, neće
dizati buke.
Grofica pogleda na vrata na koja su upravo ulazile Marija Terezija i
gospodična Elza, te će Noseku:
Ni riječi pred njima, a tamo pazite! — Značajno
ga pogleda, te tiho doda:
Vi ste svi dobro oboružani? Meci su pravi, zar ne,
gospodine Nosek?
No, no, gospođo grofice, to se razumije!
Grofica malo zastane, jer je dolazila Marija Terezija, te će glasno:
Mi ćemo se povući u našu kabinu do večere.
XLIV
Bravar Šime s kraja je promatrao petoricu policajaca koji su razdragano
izašli na palubu. Cijeli dan progonila ga je sumnja zbog tog komeŠanja
po brodu. Nagli dolazak odvjetnika Purića, odlazak Bečana čamcem, to
nije kako treba! A brod je u pogonu i može krenuti svaki čas.
Policajci su ga skoro srušili dok su izlazili iz salona. Ali se on spretno
zaklonio iza vrata. Kako su sva petorica bila opijena od sreće zbog dobre
lovine, a i vino ih je razigralo, to nisu mnogo ni gledali oko sebe.
Dečki, kolosalno, upravo fantastično! Deset tisuća
je sigurno naših!
Nosek uhvati Augusta za rame i reče:
Grofica se boji da je stari ribar jak.
No, no, no — reče August — baš meni za papri
kaš. Kad ga ja onako stručno povalim na zemlju, osjetit
će on tko je Augustin.
Sime je napeo uši šuljajući se za njima.
Što ti kažeš, Hans, a onaj mladi meni za užinu.
Nemoj, Hans, ne. Mene je grofica upozorila da je
taj Ranko, premda mlad, vrlo jak dečko.
šimi samo da se nije zavrtjelo. Udari se rukom po čelu tako snažno da je
preplašio Noseka i družinu. Okretni Fritz odmahne rukom:
Gospodine pristave, mogao je čuti, ali nije razumio.
Nemoj, Fritz, tako misliti!
No, no, Fritz, li su ljudi pomorci, rafinirani su i
putuju svijetom. Mnogi od njih govore više jezika.
Sve će biti dobro kad Rudi govori. Ali treba biti
ipak na oprezu, jer ptica nije u kavezu, pa dođite dolje
da stvorimo plan.
Sime je samoga sebe počeo koriti zbog svoje neuzdrž-ljivosti: »Kako
sam lud! Trebalo je da se pritajim, možda bih što čuo i razumio!«
Tako jadikujući, šime dođe do Mate i Damjana koji su namatali uže, te
im reče:
Ipak sam nešto čuo i razumio. Govorili su o Lovri
i Ranku. Onaj demon od žene opet kuha nekoga đavla.
Bježi, bježi, moj Šime, pa neće valjda govoriti o
tebi ili o meni. Oni su zbog Ranka i došli, pa što drugo
njih i može zanimati.
Imaš pravo, Damjane, samo ipak nešto nije kako
treba.
E, moj Šime, đavao vas Korčulane odnio, zapaljivi
ste kao šibice. Trebalo je da slušaš i miruješ. Da ja znam
njemački kao ti, sve bih doznao.
A, eto, Mate, prenaglio sam se. — Sime se počeše
za uhom, te kao da ih pita: — Pa gdje bi oni to mogli
biti sa čamcem danas poslije podne?
Kraj broda je prolazio čamac s ribarima, šime se nagne preko ograde i
upita:
Kamo vi, kamo tako kasno, striče Jura?
Pa idem da prigledam vrške, a i pustio sam paran-
gale, pa da vidim ako se što miče.
Hajde, hajde, dobra lovina, striče Jura. A tko je
to s vama u čamcu?
Pero Repinov i Luka Slanih! Pa s kim bih ja dru
gim? A tko su ovi s broda?
— Evo nas više mornara, Damjan, Mate i Sime
D ražin.
— Idem na ribe, idem, a sve razbijam sebi glavu što
mi je Č— as prije, kada sam onuda prolazio, rekao Lovre.
— Sto vam je rekao Lovre? A što radi Lovre, strič— e
Jura?
— Na koje sad hoć— eš da ti odgovorim, moj Sime?
— Znate nas, Korč— ulane, mi brzo s jednoga na drugo!
— Rekao mi je Lovre da su ovi vaši novi s broda bili
kod njega da mu otkupe ljuske od Školjaka. Potjerao ih
je! Eto Sto radi! Bog, mladić— i, idem po lovinu.
Čamac otplovi dalje.
Eto moj Mate i Damjane, zar ja nemam dobar
nos?
Imaš, Sime, imaš, ali ni Lovre nije budala. Vidiš
da ih je najurio.
Da, da, sada mi je jasno zašto je onaj visoki jaki
rekao da bi mu Lovre bio za gulaš, a onaj jaki zdepasti,
da bi Ranka pojeo za užinu.
Pa znaš Lovru, nagao je! Cim je Što posumnjao,
natjerao ih je kao đavole. Mogao ih je i namlatiti.
Sada sam se malo smirio, ali ipak me zanima za
što progone te ljude.
Ma eto, moj šime, Ranko je njima također skuhao
vruću kasu, pa su povrijeđeni u svom gospodstvu.
Ne govori, Damjane, tako. Lijep i mlad on, lijepa
i mlada bila ona, pa se mladost spojila bez svoje krivnje.
Mio je to mladić, bože moj! Kako je milo molio,
zaklinjao, zdvajao i tužno plakao. Strašne one rijeci zuje
mi u ušima: »Reci nam kojim si otrovom otrovala rođeno
dijete!« Onda onaj bijes i snaga. Kako je samo lijepo mo
lio Jozu: »Znaš li što je ljubav? Daj me pusti, Jozo, pusti,
mi ruke da zagušim onu zvijer od majke!« Jozo je još sada
lud kad se toga sjeti, ali se tješi: »Da sam ga pustio, bilo bi još većega
zla!«
Jest, moj Sime, nije to mala stvar, obijediti groficu
da je otrovala svoju kćer. Vidiš da se za nju zauzeo sam
Beč, a znaš da je u BeŽu car.
Ja se ipak kajem i ne mogu prežaliti što sam po
slušao kapetana i nisam rekao bravaru Ivi kako je mogao
lakše doći do đavola i uzeti one Rankove bisere što mu
ih je žena ostavila. Eno, zove Jozo na večeru, žurimo,
možda uskoro i krenemo.
Damjan se protegne i doda:
Nama je bilo ovdje prekrasno, samo smo vidjeli
grozote i strahote, silu ljudskih opačina, a sve to uvijeno
u lijepo gospodsko ruho.
XLV
Ranko je otišao s kumom Zvonarevićem do suca Hor-vatića, te potpisao
sve punomoći. To je bilo u petak poslije podne. Sudac Horvatić nije mu
ništa govorio o tužbi koju je protiv njega podnijela grofica, da je on
otrovao svoju ženu. Sucu Horvatiću bilo je žao mladića koji je izgledao
sav slomljen i utučen od bola. Tek u subotu po-sl-je podne kum
Zvonarević pričao je svima:
Sve je sud riješio u tvoju korist, Ranko, i to s velikom brzinom. Sjajan je
sudac Horvatić, a i svi drugi. Već je po drugi put otišao na brod s
bravarima. Ona hijena zaključala se u neku kabinu i neće da otvori.
Bravar Ive sa svojim ljudima već će doći do nje! — Zatim se obrati Luci:
— Kumo Luče, vi budite spremni s Rankovim stvarima. Ako bog da
zdravlja, mi u utorak krećemo u Zagreb.
Ranko je sjedio i ništa nije govorio na obrazlaganje kuma Zvonare vica.
Predao mu se potpuno u ruke. Neka radi s njim kako misli da je dobro.
Bio je mislima odsutan.
Profesor Zvonarević opet nastavi, sve u želji da se Ranko rast rese.
Sada ti mogu reći, samo se nemoj uzrujavati. Sud
je odbio tužbu. Ona hijena predala je sudu tužbu da si ti
izvršio otrovanje da se domogneš bisera.
Ranko skoči kao da ga je nešto ujelo. Krv mu navre u lice, te će odlučno:
Ne, kume, ne, druge nema! Moram ići, jer neću
imati mira dok prokletoj zmiji ne zakrenem vratom. Idem
na brod, naći ću načina kako se otvara kabina, prije nego
Ivo. Ja ću je zagušiti. Zar ona mene na sud? Mene obi-
jediti? Bože, bože gdje si da to ne kažnjavaš? Zašto je
ne satreš u prašinu!
Bit će kažnjena, sinko, više nego da ti uprljaš ruke.
To bi bilo začas, a ti, sine, a onda i mi, što bi bilo od
nas?
Ranko je ustao i potražio kaput, a Luče će mu kroz suze:
Ne idi, sine, nikamo iz kuće, pričaj s ocem i
kumom.
Onda kažete, kume — reče Lovro — u utorak
biste krenuli na put.
Ja ću sve urediti — reče profesor — možda će
vrijeme izliječiti rane.
Majko, majko, nikad neće.
Hoće, sine, hoće. Poznat će se da je bila velika rana, ali će zacijeliti,
zarasli. Ogrebotine će ostati, ali rana će zarasti.
Neće, oče dragi, neće, previše je duboka i strasno
krvari. — Uhvati se za glavu, te s grozom ponovi. — Ona hijena, ona
mene da zatvori!
Dosta o tome, Ranko — reče profesor. — Obećao
si da ćeš se kloniti toga. Kamo si naumio, Ranko?
Sutra ću poći na groblje, kume.
Da, svakako! I ja sam namjeravao.
Sad bih otišao u naš gaj. Pustite me samoga. Čez
nem da pođem nekamo!
Ranko se zagrcne, a suze mu potekoše niz lice.
Budi jak, nisi djevojka! Dakle, u vaš gaj želiš poći?
Da, kume.
Pođi, sinko, pođi, ali amo ruku i daj poštenu riječ
da se nećeš podavati nikakvim pretjeranim sentimentima.
Je li riječ, Ranko moj?
Obećajem, kume. Evo rijeci, ali moram poći.
Natrgaj ružmarina, bora, jele i mirtina lišća, sve
Sto želiš sutra ponijeti na grob. I do sumraka se vrati.
Riječ si nam dao, sine!
Bit ću, kume. Gdje bih se mogao sada osjećati
ugodnije ako ne u svome domu.
Ranko izađe.
Zašto ste mu dopustili, dragi kume, da ide tamo.
Mogu mu doći kakve lude misli, bože me sačuvaj! — Luče
se nekoliko puta prekriži i zgrozi: — One vrleti, pa visoka
obala! Jadna sam i nevoljna!
Budite, kumo, bez brige. Tamo u osami on će se
isplakati, osvježit će svoje uspomene, te sakupiti što ljepše
zelenilo za pokojničin grob. Nemojte zdvajati.
Vjerujte da jedva čekam da ode. Sudac Horvatić
i doktor Benčić neka dalje vode stvar, a Ranko mora
odavle!
Lovre ponudi kuma vinom i dometne:
Kako mislite, dragi kume, tako činite. Sam vas je
bog poslao. Možda bismo već i izgubili Ranka da vi niste uz njega.
Ne bi, Lovre, ne. Ranko je pametan mladić, ali Što
se tu može? Pun je dubokih osjećaja, pa se zanese svom
dušom i srcem. Zna se on mnogo veseliti, uživati i rado
vati, ali i tragedija ga se duboko dojmila i zahvatila ga
cijelim bićem.
Žao mi ga je, kume, a i nju sam zavolio, ma eto,
kao da smo je rodili.
Bože moj, što je to bilo drago, umiljato, lijepo, pa
zdravo biće, a kako je divna bila u svom materinstvu. —
Lovro uzdahne, te će sam sebi: — Pravo ste, kume, rekli,
ne valja tugu obnavljati.
Nas to, kume Lovre, ne smeta, jedino ćemo Ranka
čuvati od toga. Treba ga zaokupiti školom!
Zavoljela sam je kao da sam je pod srcem nosila
— reče Luče. — A tko i ne bi kad je iz nje strujilo milinje
života. Gospođa Duboković plače i nariče, te mi je danas,
kad sam došla po stvari, plačući rekla: »U ovih nekoliko
mjeseci, moja Luče, u mojoj tužnoj kući sjalo je uvijek
sunce i svitalo proljeće zbog onako savršene velike ljubavi
vašega sina i snahe. Ja sam, moja Luče, premda ovako
stara, bila sretna da Živim, da mogu uživati u njihovoj
sreći. Zavoljela sam ih oboje od svega srca. Jadne mene
i tužne! Ovakva strahota dogodila se u mome domu!«
Poći ću sada u grad, da Čujem uspjeh suca Hor-
vatića. Kumo Luče, reci Ranku neka ne dolazi do mene,
neka me Čeka kod kuće. Doći ću po njega, a vi spremite
dobru užinu. Uz mene će i on jesti.
Hoću, kume, hoću, ne vodite brige, samo vi dođite.
Lovre, daj otprati malo kuma, ljepše će mu se vidjeti.
Otpratio bih ga, Luče, i bez tvoje opomene, samo
tražim da obučem svoj haljetak.
Hodali su uskim puteljkom što vodi prema gradu. Išli su bez riječi jedan
uz drugoga. Kada su stigli na širi put, Lovre reče:
Znate, dragi kume, nisam govorio ništa Ranku, a
sad i neću. Eto, nije trebalo da do toga dođe.
Ja vam odobravam, moj kume Lovre. Opominjao
sam Ranka na svu opasnost, ali, eto, nije mogao odoljeti
napasti koja se naziva strast.
Jadno moje dijete, koliko trpi zbog toga. Da, da,
pravo kažu naši ljudi: »Za jedan časak radosti, tisuću
dana žalosti.«
Nije to baš tako, kume Lovre, ali je slično.
Jest, ono, kume! Ne znam ja izreći ono što bih
želio, ali opet kažem, ne treba trošiti mnogo riječi. Nismo
mi ljudi takvoga kova da se miješamo s njima odabranima.
U tome se baš ne bih složio s vama, kume^ ali se
siromah naš Ranko namjerio na zle i opake ljude, pa je
užasno stradao. Došla nevolja baš onda kada je bio na
vrhuncu svoje sreće!
A eto, kume, samo sam to tako napomenuo jer
me ta nesreća progoni i ni na Što drugo ne mislim nego
samo na to. Ja bih htio zaboraviti, ali ne mogu. Sto mogu,
usjekla mi se nesreća moje djece u čitavo tijelo, dušu, srce
i mozak.
Proći će vas to, kume, kad počnete opet raditi.
Rad je za svaku duševnu bol najbolji lijek.
Lovre se ogleda na nebo, svme očima na more i reče:
Evo, uskoro će zima proći, pa kad grane proljeće,
prionut ću na rad još više. Neću da moj Ranko bilo u
čemu oskudijeva na visokim Školama.
Rad je, kume, plemenit, a zdrav je čovjek dužan
raditi. Ali Ranko je dobro osiguran.
Ima on svoga, a i u mene se skupila lijepa svotica
u ladici. No ta će Škola dugo trajati, a ja želim da mi je-dinac u velikom
gradu ne osjeti oskudicu!
Vi zaboravljate, kume, da je ostalo lijepih tisuća
i od Leopoldine.
Zar je to Rankovo, kume?
Pa nego čije? Ima tu i drugih vrijednosti, a kada
dobije bisere, može kupiti pola Šibenika.
Lovro se sav uzvrpolji od zadovoljstva. Slutio je nešto, ali nije bio baš
sasma siguran da li to pripada Ranku.
Kume, da vi niste u brizi? Čuvam ja onih sto ti
suća od pokojnice. Spremio sam to u podrum u bačvu,
pa drugu stavio povrh nje.
Dobro, kume Lovre, da ste me na to podsjetili.
Mislim da će se to morati položiti na sud ili, još prije,
vratiti grofu, jer ne mogu biti i novac i biseri u pologu
kod suda.
Spremno to držim, kume. Nisam ih ni gledao, bo
jao sam se da rai se zdrava pamet ne pomuti od tolika
novca.
Hvala vam, kume, na pratnji, poći ću do doktora
Benčića da se o svemu propitam. Pođite vi da dočekate
Ranka.
Ne zamjerite, kume, što sam vam se onako iz-
jadao.
Pa kome ćete, dragi kume, ako ne meni? Ja vas
shvaćam, a naročito sam zavolio Ranka.
Imam brata i nećaka, veoma se volimo i pazimo,
ali strah me da mi ne bi dobacili: »Eto, htio se Ranko
miješati s gospodom, s gospodskom familijom.«
Neće, dragi kume, neće. Vidjeli ste kako su svi
suosjećali s Rankovom nesrećom.
Hvala vam, kume, laku noć i sutra do viđenja.
Laku noć, kume Lovre.
130
XLVT
Sutradan u nedjelju bilo je već skoro podne kada su se Ranko i profesor
Zvonarević vraćali s groblja. Idući kući svratiSe doktoru Benčiću.
Gospođa Benčić spremala je nešto za jelo svome mužu kome se žurilo na
brod. Doktor je radosno pozdravio profesora Zvonarevića i Ranka:
Dođite, založit ćete sa mnom. Zurim se jer ne bih
nikako htio da me mimoiđe užitak kad će otvoriti jazbinu
one lisice. Našao je Ive nov način: probušio je vrata i reže
željezo oko brave. Evo nas predveče sigurno do tebe,
Ranko, da ti predamo to blago.
Ne, meni se, gospodine doktore, dok nije sasma
gotovo kod suda, ne žuri.
Kako odredi naš vrli sudac Horvatić. To je čovjek.
Sreću imaš, Ranko, toliko je poduzeo za tebe kao da si
mu brat.
Da ne bi uvrijedili domaćine, Ranko i profesor nešto založiše, a kod
rastanka upita doktor Benčić:
Svakako moram znati gdje te mogu naći poslije
podne. Znaš, ti si nasljednik i tebi treba bisere predati u
ruke, a moraš potpisati ako se položi na sud. Sudac Hor
vatić želi svemu odmah dati pravnu formu.
Mi ćemo biti kod kuće, dragi doktore. Ja ću ostati
tamo do noći jer bih želio vidjeti to čudo od bisera zbog
kojih majka ubija rođeno dijete.
Doktor Benčić pogleda profesora, a ovaj nastavi:
Da, rekao sam Ranku za onu tužbu zvijeri od žene!
Znate da je moj kolega Purić nije predao kao gro-
fičin zastupnik, već ju je dao kao osobnu grofićinu tužbu.
To nisam znao, ali me zadovoljava ta činjenica.
Nije mu ipak savjest dopustila jer je uvjeren u protivno.
Naš je protivnik, ali se ipak radujem da nije u srž
pokvaren. Ja sam u boljem položaju. Zar ne, gospodine
profesore? Uz mene su simpatije cijele javnosti, uz mene
su socijalno slabiji, a onda, na koncu, pravda je na mojoj
strani. Dakle, očekujte poruku ili evo nas kod Lovrine
kuće. Do viđenja! Bog!
Istoga dana, već gotovo u sumrak, sudac Horvatić i odvjetnik Benčić
penjali su se do Lovrine kuće. Još s vrata poviče doktor Benčić:
Propali smo, izgubili smo parnicu!
Daleko je još od toga, dragi doktore, samo je na
nečuveno drzak način zaustavljena i odgođena. — Doda
ljutilo i bolno: — Povreda, očita povreda zakona!
Ranko se nije nimalo zbunio na tu vijest, ali profesor Zvonarević ostao je
upravo osupnut. No nije ništa rekao, već je motrio one koji su ušli. Ovi
su im potanko sve ispričali, te opisali došljake iz Beča.
Ranko je šutio, ali profesor Zvonarević reče:
Mi svakako putujemo u Zagreb. Ranko mora na
staviti nauke, a vi, draga gospodo, uzmite stvar i dalje
u svoje ruke. Evo, ja vam pred Rankom kažem, ako uspi
jemo, znat ćemo se odužiti.
Vi mene vrijeđate, gospodine profesore. Ja vam
se kunem svojom djecom da sam radio iz čiste ljubavi
za stvar, da se zakonu udovolji, te iz velike sućuti prema
Rankovoj nesreći, jer sam bio prisutan u najtežem času.
Ali, gospodine suce, oprostite, nisam tako mislio.
Znam da maji čovjek, koji se nada najednom dobiti u ruke
veliko blago, osjeća potrebu da i nekoga drugoga njime
usreći, a naročito vas koji ste nam u svemu bili na ruku.
Oprostite, rekao sam to od srca, dobronamjerno.
Primam tako, gospodine profesore, a tebi, Ranko,
evo ruke da ću se sav posvetiti tom predmetu i neću mi-
rovati dok se oporuka tvoje žene ne provede u djelo. Da, evo, da ne bih
zaboravio! Sutra svi spisi odlaze u Beč, a sud ima prijepis oporuke. Tebi,
evo, ove stare oporuke, kako je tvoja pokojna supruga napomenula.
Čuvaj je, Ranko, kod sebe. Ja sam ti rekao, moj će životni cilj biti ova
parnica.
Ranko spremi ženinu oporuku, staru povelju njezine
prababe, te doda:
Ovu spremam samo po njezinoj želji! Da nije bilo
nje, ne bi ni mene bili zahvatili i zanijeli Čari ovih bisera.
Sjećate li se, kume, kad je došla njezina sestra? Tom je
prilikom moja plemenita pokojnica rekla svojoj sestri:
»Cim dobijem bisere u svoje ruke, onim ću ih časom po
dijeliti, polovica tebi, a polovica meni. Zar mi nismo
ravnopravne sestre?« Hoćete mi vjerovati, gospodo, a ni
kumu nisam to rekao, nešto me steglo, bio sam u duši pro
tivan, te sam gotovo prigovorio svojoj dragoj ženi da to ne
čini. Ali ipak me nešto suzdržalo, jer da sam to rekao, ona
bi me poslušala, a sad bih se gorko kajao. Zanijelo me
bilo da, i to veoma, ali vjerujte, taj je zanos potpuno
zamro u meni sa smrću moje drage vječne ljubavi. —
Ranko se nije mogao suzdržati, te iz njega provali plač.
— Da, gospodo, sad ih mrzim i prezirem, jer su oni, ti
blještavi dragulji, pokopali moju sreću, moj najveći dra
gulj, moju dragu, milu ljubljenu Anu Mariju,
Ranko je zaridao, te će kroz jecaj:
Mladost, našu mladost i život pokopalo je to blje
štavo blago.
Svi su bili dirnuti provalom boli nesretnog mladića, ali se profesor
snađe:
Ranko, riječ je riječ! Obećao si mi da ćeš se Čuvati
sentimentalnosti.
Ne mogu, kume, nisam se mogao suzdržati.
Ranko, ti si dao riječ svojoj ljubljenoj ženi u
smrtnom času. Veliku je riječ ona rekla: »Ne smiješ,
Ranko, nikada odustati od toga da ih tražiš. Neka ne
uživa u njima ona, ako me je i rodila.«
Jesam, obećao sam — reče Ranko već malo smi
ren. — Da, održat ću riječ i neću ih prestati tražiti dok
živim. Gospodine doktore Benčiću, i vi, gospodine suce,
zauzmite se i radite u moje ime sve Što možete. Znam,
teška će biti borba s tom ženom, ali nastavite. — Obrati
se doktoru Benčiću: — Gospodine doktore, mi vama još
nismo ništa platili za vaš trud, a imali ste izdataka za bi-
ljege i slično, pa za čamac i majstore.
Ja nisam, dragi Ranko, u slabom položaju, no mo
ram priznati da sam se radovao toj stvari jer bi, prema
vrijednosti, i račun bio veći.
Sudac Horvatić se osmjehne:
Vi, advokati, ravni ste trgovcima. Vi to onako
prema vrijednosti predmeta, te po imućstvenim prilikama
stranke.
Tako je, gospodine suce, taćno tako.
A nama, sucima, to je, na sreću, svejedno. Bio
predmet vrijedan ili bezvrijedan, nama je glavno sadržaj
tužbe ili protivno.
Ipak, ipak, gospodine doktore — reče Ranko —
znam da niste u nuždi, ali navedite barem izdatke.
Dobro, Ranko.
Doktor BenČić pogleda u spis, te izračuna izdatak od trideset forinti.
Ranko mu to položi, te mu se preporuči.
Sudac Horvatić i odvjetnik Benčić stali su se praštati od Ranka i
njegovih. Kod vrata Ranko uhvati suca Horvatića za obje ruke:
Dragi gospodine suce, ne dao bog da me u životu
trebate, znajte da ću vam biti zahvalan dok živim. Osje-
ćam da u vama kuca pošteno srce, puno osjećaja. Hvala vam na sućuti
koju osjećate prema meni.
Veseli me tvoje priznanje, Ranko, i budi uvjeren da ću održati riječ.
XLVII
Sutradan je Luče počela spremati Ranka za put. Donijela je sve stvari od
gospođe Duboković, a mnogo je i njoj dala, naročito Leopoldinine
odjeće za koje ona nije imala potrebe.
Istog dana predveče, kada je došao profesor Zvona-rević, Lovre je
ispričao kako su došli do njega oni novi s broda.
Jest, kume, siguran sam da su to oni, prema opisu
suca Horvatića. Htjeli su tobože kupiti ljuske od bisemice.
Nesreće jedne, što tu njuškaju? Ta mi vijest nije
baš draga, a nije mi ni jasna.
Baš zbog toga i rekao sam ocu da se ne upušta
s njima u posao — reče Ranko i nastavi dosta raspolo
ženo. — Znate moga oca kako je nagao. Čim sam mu
rekao tko su, zgrabio je jednome iz ruku školjku, te im
dao na znanje da se gube.
Htio sam, kume, dohvatiti ono veslo, ali sam se
suspregao. Neka ih đavo nosi.
Otišli su u miru?
Da, povukli su se prema moru. Malo kasnije sjetio
sam se, te pošao za njima. IŠli su prema obali, ali sam
prepoznao brodski čamac.
što oni njuškaju? Nešto hoće! Možda ih ipak za
nimaju školjke, kako je rekao onaj koji malo govori hrvat
ski. Navodno trebaju im za puceta.
Ne vjerujte, kumo Luče. Zašto da se zanosimo?
Još sam doviknuo Juri Lastavici, kada je polazio
da gleda parangale: »Jura, odsad lovi i ti školjke, evo bili
su tu maloprije kupci, oni novi s broda.«
Ne mogu shvatiti, nastojat ćemo sutra nešto ispi
tati preko mornara.
Kumo Luče, dajte nam nešto za večeru i onog
vašeg crnoga iz podruma.
Za večerom govorili su uglavnom o putu i o Rankovu spremanju.
Hoće li biti, kume — upita Luče — dosta šest ko-
Sulja? Je li dosta dvanaest pari čarapa i toliko rupčića?
Dosta, kumo Luče, dosta, pa neće preko svijeta,
a ja neću ostati tamo, jer me posao veže ovamo i tamo,
pa ću i ja ponijeti ako mu što uzmanjka.
Bili su svi dobro raspoloženi, jer je Lovro uvijek točio najfiniji dingač
kada je kum bio kod njih.
Ranko je pošao u svoju sobicu da potraži neke stvari za put, te ostavio
oca i kuma same. Luče je bila u kuhinji kod kamina, u namjeri da opere
tanjure. Kada je kum bio kod njih, jeli su i sjedili u većoj sobi straga
nadesno, to jest u svečanoj sobi. Tu je Lovro više puta prilegao nedje-
ljom. Lijevo je bila Lovrina i ženina spavaća soba, desno naprijed
Rankova sobica, a lijevo sobica ili spremište za sve.
Da li biste vi, kume, zapušili pravog hercegovačkog
duhana? Čuvam ga tamo u sobi!
Ako to, Lovre, imate, onda bih poslije tako dobre
večere zapušio.
Luče, je li kava gotova?
Ma evo, moj Lovre, sad će zamalo voda zakipjeti.
Lovro pođe kroz kuhinju u drugu sobu po duhan, a
Luče uđe do kuma i reče:
— Uzet ću samo malo svjetiljku, ne mogu naći svi
jeću.
Iz druge sobe ćulo se kako Lovro otvara ladice i viče:
Luče, kamo si sklonila onaj lončić s duhanom? —
Još nije to svršio, a već poviče: — Luče, Što odnosiš
svjetlo od kuma?
Evo, načas, načas, Lov...
Luče još nije dorekla što je namjeravala, kadli u kuhinju banuše dva
muškarca. Luče se okrene, spazi nepoznate, sva zadršće i promuca:
Ajme meni!
Cilinder joj pukne, ali svjetiljku nekako spusti na kamin.
U tom času, kao po dogovoru, uđu Lovre i Zvona-rević, svaki iz svoje
sobe, te u hipu zgrabiše obojicu za ruke u kojima su držali revolvere.
Ćulo se s jedne strane:
No, no, smiješno!
A drugi ulijevo od Lovre reče:
Baš me spopada smijeh.
On udari Lovru nogom. Sruše se obojica na pod. Lovre, već na podu,
udari napadača šakom u oči i zgrabi naglo drugom rukom revolver, te ga
odbaci i izusti:
Sad te imam, u rukama, lupežu.
Profesor ZvonareviĆ još uvijek se borio stojeći u mračnoj sobi. Ćulo se
udaranje i rušenje stolaca, kadli najedanput nešto grune. Stol se svali i
začu se pucnjava iz revolvera.
Ranko se trgne. Čuo je buku, ali je mislio da njegovi nešto glasnije
govore ili premještaju stolce. No kad je čuo štropot i oštar pucanj,
protrne i pomisli na najgore. Ugasi svijeću i otvori vrata. Čuo je zdesna
stenjanje. Htio je skočiti onamo, kadli začu kako neko vani razgovara:
· Ostanite tu kao straža. Predugo mi to traje! Nema
ni Augusta ni Hansa, a niti nas zovu.
Netko polako otvori vrata i vikne:
August! Hans!
I ispali dva hica.
Revolver je opalio dosta visoko, kako se to čini radi zaplasivanja. Ali
Luče padne pod kamin od straha. Onaj izvana pođe bliže, te opet poviče:
Hans! August!
Ćulo se sa svake strane:
Tu! Tu!
Grozno, što je to? Pa to je iznenađenje.
Došljak nije mogao vidjeti u mraku, pa je tražio po džepovima svjetiljku.
Ranko ga je promatrao u sjeni svjetiljke koja je svijetlila s kamina. Stisne
zube, skoči do njega, zgrabi ga za ovratnik i kaput straga, te tresne njime
o kamin da je sve prasnulo. Nosek zastaje. Ranko mu skoči nogom na
trbuh, tako da se začu hroptanje.
S desne strane začu se pitanje:
Gospodine pristave, jeste li ga?
Oče, kume, jeste li živi?
Ranko, sinko, nadesno, nadesno, kumu!
Ranko podigne za ruku majku. Okretao se tražeći što da uhvati u mke.
Luče se bila snašla i uzela mlinac u ruke, te se okrene da pode u pomoć.
Ba5 u tom času vrata se otvore i Ranko spazi dvije ruke i dva revolvera.
Tijela su bila još vani. Nešto ga stegne i on prošapće:
Jao, izgubljeni smo!
Gospodine pristave, gospodine pristave, hoćemo li
navaliti?
Sa obje strane čulo se stenjanje i udaranje. Odanle gdje je bio Lovro
Čulo se:
Pomoć! Pomoć!
»Svaki je hip presudan!« pomisli Ranko i skoči, te uhvati obje ruke,
napne snagu, povuče ih kroz vrata i za-viče:
Majko, u pomoć!
Luče se okrene i spretno udari jednog napadača mlincem po ramenima i
glavi. Onaj napolju otima se svom snagom iz Rankovih ruku jer je htio
svakako imati revolver. Luče ponovo udari. Ranko je već klonuo, ali
skupi još snage, povuče i koljenom se opre o zid. Lijevu mu je ruku
vukao drugi napadač, čuo je kako ovaj viče:
Pomoć, Rudi!
Luče još udari, Ranko jače povuče, a Rudi utrči unutra, te lijevom rukom
udari Ranka po ruci kojom je držao napadača. Zbog užasne boli Ranko
ispusti ruku. Smatrao je da je sve izgubljeno i jedva smogao daha. Držao
je ruku visoko, stezao napadača, ali je ovaj bio previše debeo, a Rankova
snaga bila je već pri kraju.
Drugi napadač je ležao na zemlji, a Luče je pokušala oboriti i prvoga, ali
ju je okretni detektiv odgurnuo nogom. Rudi je navaljivao. Ranko se
branio, ali sve slabije, jer ga je lijeva ruka veoma peki a.
Rudi se osovi na prste, te nanišani Ranku u glavu. Ranko se nagne i
osovi, te ga metak pogodi u ključnu kost i zahvati malo kosti pod uhom.
Zastenje:
Jao, propadosmo!
Ranko i Rudi borili su se u kuhinji kod vrata, Luče se pridigne, jer su se
vani čuli koraci. Ranko zajaukne:
Jao, propadosmo, ide im pomoć!
U kuhinju se zaleti šime, sruši Luču i razabra u mraku kako dvojica u
kutu stenju i bore se.
Lupeži, to je bila vaša namjera!
Šime, pomozi, propadoh!
Sime skoči, raširi ruke i skupi ih oko Rudijeva vrata.
Detektiv skupi vrat i digne ramena, a Ranko je još dospio reći:
Sime, revolver!
Sime pusti Rudijevu lijevu ruku, a svojom desnom Sa-petinom zgrabi
ruku i revolver, te povuče detektiva. Lijevom mu pritisne vrat i svali ga
na zemlju takvom brzinom i snagom da se Rudi nije ni snašao. Udari ga
nogom po ruci tako da mu je sasma razmrskao palac, kažiprst i srednji
prst.
Ranko se sruši na Fritza onesviješten. Rudi se okrene licem, a Sime ga
udari hitro šakom po ustima, i zahvati mu i nos i čelo. Brzo se digne,
udari ga nogom nekoliko puta i zaviče:
Gdje ste naži, da vam pomognem?
Zgrabi od Luče mlinac, te pojuri prema Zvonareviću. Luče je izlila vina
na Ranka, ali se nije gubila u očaja-vanju, već brzo reče:
Ovaj u kožnatom kaputu, Sime, ovo je njihov.
Uzme svjetiljku, te je prinese do sobe, a profesor ra-
stenje:
Pomozi, propadoh!
Sime skoči, uhvati za vrat Augusta, udari ga snažno nogom u glavu i
zaviče:
Uklonite se, Lovre, ili koji ste!
Sime ga udari još jednom u zatiljak, a profesor poviče:
Prebi mi prste.
Ni ovaj više neće!
Profesor se izvuče, sjedne na pod, te jedva digne ruku. Poskoči prema
drugoj sobi i promrsi:
Lovre!
Evo začas, još samo malo, lupež se može i pretva
rati — reče Sime i udari Augusta mlincem. Potom skoči
do Lovre. Čuo je, naime, dahtanje i Lovru kako govori:
- Izmičeš, gujo, izmičeš, ali nećeš dugo.
Neće, Lovre, neće, evo ga začas nemoćna.
Sime je dobro opazio Lovru, te odmah udario po Hansu.
Pomoć, pomoć!
Evo pomoći, evo, lupežu jedan!
Sime ponovi svoje strašne udarce. Luče nije gubila vrijeme, već je izlila
vode na Ranka. Ranko se strese i odmah upita:
Majko, jesu li naši živi?
Jesu, sinko, jesu, bogu hvala i Siminoj pomoći.
Eno, mlati posljednjeg.
Ranko skoči, pohrli u sobu i poviče:
Trebaš li pomoći, Sime?
Nije više ni ovaj opasan, ali još ću ga ispremi-
jesiti.
Oče, jeste li ozlijeđeni?
Oznojila me, sinko, ova neman.
Luče, svjetla, Luče.
Ne znam, Lovre, evo, sva drŠćem!
Lovro ustane i uđe do kuma Zvonarevića koji je još uvijek sjedio i teško
disao.
Kume, jeste li veoma ozlijeđeni?
Ne znam, ali me dobro izudarao. Ali, eto, bogu
hvala, izbjegli smo gotovoj smrti.
Ranko donese iz svoje sobe svjetlo, a Sime je s užitkom vukao detektive
u kuhinju.
Kako je Luče lijevala vodu na Ranka, ova je pala i na Fritza. Kada je
Sime povukao za nogu Augusta, Fritz zovne:
Gospodine pristave!
Sime se okrene, te ga snažno udari po licu, te Fritz ostade ležati.
Lovre, donesite mi dosta konopca da ih dobro,
po mornarski, svežem. Živi su još svi, pa bi mogli, kada ih
pobacam u more, pobjeći ribama.
Lovro je htio pomoći Šimi, ali ovaj to otkloni:
Pustite tu nasladu meni, kume Lovro. Ja ću iu-
pežima pokazati pohlepu. Odmorite se Lovre! Jedino ako
imate što dobro u policu, ugrijao me onaj prvi.
Idem donijeti iz podruma.
Ja ću, oče, s vama.
Ne treba, sinko, ne boj se za mene.
Budi, Ranko, bez brige. Jesu li tu sva petorica?
Ovaj je, mislim, rekao da će Lovru za gulaš, a ovaj da
će tebe za užinu. Nema na brodu nikoga, a ona guja od
grofice i kapetan Čekaju na njih i, mislim, tebe i oca.
Sve ćemo ispitati poslije.
Sime je bez samilosti vezao detektivima ruke straga. Onda im je savio
koljena, te ruke i noge svezao zajedno. Lovro je donio vina, a onda
pokupio s Rankom revolvere. Još su digli stol, te složili klupe i stolice.
Luče se još nije mogla sabrati, već je trčala do Ranka, kuma i Lovre, te
ih po nekoliko puta pitala:
Jeste li ozlijeđeni? — I uz to zajaukala: — Sto
će biti od nas, jao nama?
Jeste li svi Živi, kumo Luče?
Jesmo, jesmo, hvala bogu i vama.
Onda ne jaučite. Ja ću, evo, ove poklati kao jarce,
pa u more, te nitko neće ništa znati — reče Sime, pa se
obrati napadačima: — Evo vam, ubojice! Ti, mali, da mi se
ne pretvaraš“! — i Sime zavitla nožem kao da će ga zaklati.
Milost, milost! — zavapi ovaj.
Tako, sada milost! Tebi i nije ništa!
Fritz ispljune dva zuba koje mu je Sime izbio posljednjom pljuskom.
Gospodine profesore, dođite da znamo i Čujemo.
Ja znam malo po njemački, ali vi ćete sigurno bolje.
Luče, dajte čabrić hladne vode.
Svi su izgledali strasno. Karlo Nosek ima je razbijenu čeljust i sve
prednje zube gore i dolje. Cijelo jedno oko bilo mu je u krvi i zatvoreno.
Njega je Ranko bacio na oštri ugao kamina. Iz usta mu je i dalje curila
sukrvica i smrad. Debeloga Rudija Sime je svega iznakazio cipelom.
Imao je izbijene zube, oguljen nos, bio je sav ispretućen po rebrima, a
prsti su mu se držali samo na koži. Visoki August bio je isprebijan po
tijelu, te mu je na usta išla krv. Samo je njegovo lijepo lice ostalo
neozlijeđeno; Sime ga nije mogao tući po glavi jer se bojao da ne udari
profesora. Kada ga je udario nogom u zatiljak, ozlijedio je profesoru
prste. Jaki Hans bio je sav iznakažen jer ga je Sime udarao mlincem po
glavi gdje je dospio. Prednjih zubi više nije imao. Mali Fritz bio je
Lucina žrtva. Glavu je imao malo natečenu i manjkala su mu dva zuba
koje mu je Sime izbio, ali je već bio kod svijesti i molio je za milost.
Sime je počeo vaditi iz džepova sve, te je naišao i na prijepis potvrde na
sto tisuća forinti. Lovro poviče:
Ah, to je bila njihova namjera! Pa što nam nisu
rekli, već nas htjeli odmah lišiti života.
Kod Noseka su našli četiri tisuće, a kod ostalih po tisuću i pet stotina
forinti.
Otkuda toliki novac kod vas, a četiri tisuće kod
ovoga?
On je naš pristav.
Sto, on četiri, a nama po tisuću i petsto — usklikne
Fritz.
Govori zašto ste dobili taj novac Što ste ga tako
veselo spremali još na brodu?
To nam je donio pristav kao nagradu da na brod
dovedemo Ranka i onda ga prevezemo u Beč u ludnicu.
Jao meni! — ote se Ranku jer je razumio što je
rekao Fritz.
Kada su Lovri to preveli, on će razjareno:
Daj mi, Sime, nož, poklat ću ih bez grižnje savjesti.
Moje su dijete htjeli živo i zdravo spremiti u grob. — Sav
zdvojan zagrli Ranka, i Živci mu popuste, zaplače, te će
jecajući: — Sine, mili naš sine! Tebe bi, krvi moja, mučili
cijeli život. Jao meni, zvijeri jedne!
Zgrabi snop novaca htijući ih razderati. šime skoči kao tigar, uhvati ga za
ruku i poviče:
Nećete, kume Lovro, ne!
To su Judini novci, Sime!
Briga mene! Zašto da ih poderete, a ja i svi moji
siromašni smo kao miševi. Kupit ću za cijeli rod imanje na
Korčuli, a vi biste derali novce!
Pristav Nosek, August i Hans dođoše k svijesti, samo se lijeni Rudi ili
pretvarao ili doista bio u nesvijesti.
Svi su potvrdili ono što je Fritz rekao. Pristav je dodao da su
opunomoćeni da učine s njima što hoće, samo Ranka svakako moraju
živoga dopremiti na brod.
Obećano nam je deset tisuća od onih novaca koji
su kod vas kao polog.
Nas Čekaju kapetan i grofica — promuca nekako
Nosek.
Oče, pustite me na brod, osvetiti ću joj se tako
što ću je zadaviti.
Ti si Ranko, lud! — reče profesor Zvonarević. —
Hoćeš da nastradaš i ucviliš svoje roditelje. Dosta je svega
toga! Neće se više nitko usuditi da te dira.
Lovre izusti:
Sto će još biti od nas?
— Ništa, kume, u obrani smo bili, svi ćemo to posvje
dočiti.
Šime ustane i reće:
Svukao bih ih dogola i poslao odijela sirotinji.
Šteta što će to trunuti u moru.
Počeo je ogledavati ure i prstenje, no Lovro poviče:
Sime, pa mi nismo razbojnici.
Sto vi mislite, Lovre, drugo nego poklati ih i u
more s njima.
Šime nekako ponovi njemački:
Nož, vrat, kamen, more, ribe.
Milost, milost!
I svi su se osvijestili, pa i Rudi. Sime se okrene, te nestrpljivo reče
profesoru:
Ja sam ih predveče čuo gdje nešto govore o Ranku.
Onda mi je i Jure rekao da su bili kod vas. Kad su malo
prije otišli, a naš se kapetan udaljio s palube, mene je
nhvatila neka strava. Nije mi nešto dalo mira, te sam na
valio na Matu i Damjana, i mi spustili pomoćni čamac,
pa ja za njima prema vašoj kući. Da sam došao malo
kasnije, ne znam što bi bilo.
Zlo, Sime, zlo. Ti si spasio moje od smrti, a mene
od paklenih muka cijelog života.
Vjerujte, oče i kume, moje su snage bile već pri
kraju. Spasila me samo moja visina da me nisu zatukli.
To je bio moj spas.
Ranko pokaže na Rudija i doda:
Ima snagu kao divlji vepar.
Onda, što ćemo? Ako oni ostanu živi, ja na brod
ne mogu, jer sam vojnik ratnog broda. Neposluh, Čamac
za spašavanje, a i gotovo sam dotukao carske ljude. Meni
ne manjka deset godina robije. Zato ću ja njih poklati,
pa u more. Vrijeme ide.
Profesor se malo zamisli i reče:
Teško mi je reći vama, kume, da Sime ima pravo.
Bit će zla.
Ali, kume, ja ih klati i ubijati ipak ne mogu. Ono
sam se u jarosti zaletio.
Da, mi smo kršćani. Nisam vam htio, Lovre, pred
ložiti da ih ubijete, dobro ih je preplašiti. Nego, moj kume
Lovre, htio sam vam reći i predložiti da mi svi zasad pred
silom pobjegnemo.
Lovro problijedi i jedva promrsi:
Bježati, kamo, kuda, kume moj?
Prijeko, kume, u daleki kraj, dok se to ne zabo
ravi! — reče profesor.
Jao meni! Zar ostaviti svoj dom, svoj krov i svoj
zavičaj? Ne mogu, kume. Neka umrem tu na svome.
Profesor otvori vrata i zovne:
Kumo Luče!
Evo me, evo, kume!
Luča dođe, pogleda u zdvojnog muža i upita:
Sto je, opet, strašno?
Grozno, Luče, užasno! — reče Lovro. — Kum
predlaže da bježimo odavle.
Zar sa svoga da idem, kume? Da bježim od svoje
kuće? Pa gdje sam sigurnija nego u svome i na svome?
Kumo Luče, što biste vi dali da spasite Ranku
život?
Sve, kume! Dušu, srce, krv i glavu!
Dosta je, kumo, jedno. Kakav bi vaš život bio da
su vam Ranka odveli i spremili u zavod medu luđake?
Sišla bih s uma, kume! Sačuvaj nas, bože!
A kad bi vam netko rekao: »Otkupi ga, majko!«
— da li biste dali, Luče, kuću, zemlju i ovo malo barki
i alata?
Nemojte ni pitati, kume. Da imam deset života,
dala bih sve da spasim sina.
Sto nije uspjelo danas, može, dragi kumovi, sutra,
ili baš tamo gdje će biti na školama. Ranko nema tu što
tražiti. Njegova je žena mrtva, svijet mu je otvoren, a
vama će valjda biti ljepše s vašim djetetom bilo gdje u
svijetu nego da strahujete za njega. Lovre, uredite veću
jedrilicu, šime će s nama. Uzmite što god možete ponijeti,
to jest što stane u Čamac. Život nam je svima osiguran
s onih sto tisuća u buretu.
Zar ćete i vi s nama, kume?
Pratim te, sinko, i ja u novi život! — reče profesor.
Pozvali su Simu, i kad je razumio o čemu se radi,
počeo je skakati od veselja, ali nije zaboravio dodati:
Oni su novci bili Judini, a sada su moji. Alaj će
se otac začuditi kada mu ih pošaljem. »Otkuda mome
Šimi toliki novci?« pitat će on.
Sime je odvukao detektive u sjenicu gdje su Ranko i Ana Marija prvi put
priznali jedno drugome ljubav. Dok ih je vukao, govorio im je:
Malo se rashladite, a zatim ću vas žive baciti u
more.
Lovro i Sime pošli su da urede veliki ribarski čimac, a Ranko je s
majkom počeo spremati stvari.
Profesor Zvonarević prao je lice, te se povukao u sobu da se presvuče i
uredi jer je bio sav poderan, tako da su s njega visjele same krpice. Kosa
mu je bila raščupana, lice izgrebeno, a na ćelu i glavi bilo je nekoliko
kvrga. Silno su ga boljela rebra, glava i vrat, a najviše prsti. — Sto ga
nije ispremlatio jaki August, udario ga je Sime cipelom dok je tukao
Augusta po zatiljku. Profesor se pre-oblačio u Rankovoj sobici u
Rankovo odijelo i rublje, sav drhtao od uzbuđenja i straha, te sam sa
sobom razgova-
rao: »Samo nas je bog spasio. Bila je to naša najveća sreća što je Luče
odnijela lampu. Inače bi nas lupeži zatekli zajedno u sobi obojicu i, kako
je rekao onaj vođa, ubili bi nas. Strašna je to i pomisao, a zbilja je bila
sasma blizu da nas malenu s lica zemlje. Jadni, jadni moj dragi Štićenice!
što bi onda bilo od tebe i kakav bi te strašan život Čekao da si im pao u
ruke!?«
Lovro i Sime vratili su se i rekli da je barka spremna.
Zvonarević se bio obukao, te je i on pomagao u no-Šenju stvari u čamac.
Luče je, začudo, bila mima i sabrana, te je odlučno i brzo birala stvari
koje će ponijeti sa sobom. Govorila je Ranku:
Ništa mi nije teško, a i ne boli me sve to ostaviti,
sine moj mili. Tvoj Život i tvoja sreća, to je smisao moga
života.
Majčice draga, vi to samo tako govorite da mene
umirite, a ja znam kako vam je teško ostaviti rodni kraj.
Sine moj mili, da, teško je to i strašno: za volju
neke sile, nečije himbe ili spletkarenja ostaviti svoj dom,
svoje toplo ognjište, svoju kuću, svoju zemlju i sve ono
Što ti je oku poznato, sve ono što ti je srcu drago. Da, sine,
teško je to, strašno to boli, ali najviše peče i boli nepravda
koju su stvorili zli ljudi. Polazim, sine, teško. Da, istina
je, jer me za sve ovo veže teški moj rad. Svakoj stvarci ja
sam se radovala i svaki predmet teško stjecala s tvojim
ocem. Da, sine, polazim teško i teška srca ostavljam prag
našega doma.
Znao sam to, majko draga, ali se ipak čudim vašoj
odluci da ste bez mnogo kolebanja spremni da ostavite
sve to i pođete u daleki nepoznati kraj.
Spremna sam, sinko, i odlučila sam da idem jer
moja ljubav prema tebi, sine moj, nema granica. Idem,
sinko, na kraj svijeta s tobom i spremna sam, sinko, na najgore.
Neće više biti zla, majko draga.
Ako i bude, sinko, spremna sam na sve. Ovim svo
jim rukama kopala bih u pustoši korijenje i hranila tebe.
Na koljenima bih hodala i molila za tebe, toliko te volim,
milo Čedo moje.
Kada su sve odnijeli u Čamac, Lovro dade Šimi svoje odijelo da sa sebe
skine vojničko, te ujedno reče:
Pođi, Ranko, po strica Ivu, » ti, Luče, promisli da
nisi još što zaboravila.
Sve bih, moj Lovre, htjela ponijeti, sve je to meni
milo i drago.
Sve se, Luče, ne može, ali te lijepo molim, nemoj
naricati da ne čuju ovi lopovi.
Zar ih neiemo baciti u more, niste li se predomi
slili, kume Lovre?
Ne, Šime, nismo, čut ćeš kasnije.
Profesor se vratio iz sobe gdje je pisao sucu Horvatiću, te mu je tačno
prikazao kako se sve dogodilo.
Evo, Lovre, napisao sam i za vašega brata, samo
ipak vi potpišite.
List Lovrinom bratu glasio je:
»Dragi moj brate Ive!
Da bih sačuvao i obranio život svoga sina Ranka, moram napustiti svoj
dom. Lijepo te molim da mi na sve pripaziš kao brat na bratovo. Idem
tražiti pravo za svoga sina, pa mislim da ću ići u Beč pred samoga cara.
U kući neka se nastani tvoj stariji sin Ante. Puno pozdravi sve od svoga
nesretnog brata Lovre!«
Zamalo vratio se Ranko sa zbunjenim stricem Ivom. Njemu je Ranko
putem ispričao sve što se dogodilo. Lovre mu reče:
Strašno je to, moj brate Ive, što smo preživljeli.
Ali, bogu hvala da smo spasili živote. Cuj me, brate! Sutra
dođi ovamo do mene, kao na dogovor za lov. Povedi Juru
Lastavicu, Marka Torčića i Luku Jelića. Ovo je list za
tebe, ti si gospodar ove moje sirotinje dok mene nema.
Ovaj list odnijet ćete sucu Horvatiću. U pismu mu naš
kum opisuje sve što se večeras dogodilo. — Onda doda
tiše: — Tamo u sjenici svezana su ona petorica lopova,
pa ti ne idi da te ne vide, već sutra javite to sudu, a sud
će sve urediti da se prevezu u bolnicu. Oni su nas ipre-
mlatili, ali je njih Sime iznakazio. Zbogom, brate moj.
Bog zna hoćemo li se ikad više vidjeti? Ja ću ti pisati, ako
mi bog dade da dođem živ svome cilju.
Zvonarević pođe sa Šimom u sjenicu, te reče Noseku i njegovima:
Odlučio sam da vam poštedim život, ali pazite, ako
do sutra ujutro dadete od sebe glasa, ovaj će vas čovjek
sve ubiti i baciti u more. Jeste li me razumjeli?
Jesmo, jesmo, i hvala vam što nam štedite živote.
Ovo neka vam je opomena da se ne lakomite za
novcem, te ne činite nepravde. Sutra danju ja ću doći s
našim vlastima, te neka naša vlast radi s vama po zakonu.
Bio je mrak, jedino su zvijezde osvjetljivale sjenicu, ali se moglo vidjeti
kako u mraku leže sva petorica u maloj sjenici na zemlji. Bilo je hladno,
ali oni nisu ni pomišljali na to, jer ih je obuzimala strava i užas od po-
misli da će ih šime ubiti i baciti u more.
Profesor Zvnnarević reče:
Ovo je vaš novac i vaši satovi. To nije naše i sulra
ćete ponijeti to sa sobom. Onih deset tisuća uzeo je ovaj
čovjek jer smatra da vi nemate prava na izdajničke novce.
U sjenici se ćulo okretanje i teško uzdisanje kao znak olakšanja Što će
im život ipak biti pošteđen.
Kume Lovre, kako je s onim u buretu?
Jao, moj kume, zamalo da nisam zaboravio.
Da, da, kume Lovre, i vina Sto više! — reče Šime.
Bit će svega, Sime.
Lovro se zaputi s Lučom u podrum i preda Luci u njedra svežanj od sto
tisuća, a on uzme bocu vina. Nikako nije želio da Sime dozna za toliku
svotu novaca.
Ostavili su svjetlo, to jest petrolejku su postavili na prozor. Tiho i mimo
napuštali su svoj dom.
Prvi je išao Sime, veseo i raspoložen, za njim Zvonarević, a u kuhinji su
ostali još malo zagrljeni Lovro, Luče i Ranko. Sve troje tiho je jecalo.
Lovro će kroz suze:
Nikad nisam ni u snu sanjao da ću te ikada na
pustiti, dragi moj dome. A evo, sada te ostavljam, bez
mnogo protivljenja.
Oče moj, pod silu ga napuštate.
Da, sinko moj, da! To je još teže, kad silom činiš
ono što svojom voljom i svojim razumom nikad ne bi
Činio. —■ Lovro uzdahne: — Toliko sam se zanosio, sinko
moj dragi, kada sam vidio na tvojoj ženi znakove materin
stva. Ah, kako sam se unaprijed radovao, te sam sebi u
sreći šaputao: »Ovdje, Lovre, pod svojim krovom dočekat
ćeš svoje unuke!« A nešto mi je govorilo u mojoj nutrini:
»Mlad si, Lovre moj, možda ćeš čak i praunuke primati
u svome domu!« Sve se sad raplinulo u pusti san i od
svega toga ništa, već mi bol pritište dušu i srce, a tamna
mi noć prijeti: »Bježi, Lovre, dok te ja prekrivam, bježi,
osvanut će dan, pa će te progoniti neprijatelji.«
Sve troje bili su zagrljeni, nijedan nije smogao snage da krene iz doma.
Izvana se čuo prigušeni glas kuma Zvonare vica:
Gdje ste, kumovi? Dođi, Ranko, more mi se čini
nemirno.
Da, da, i more, to moje drago more! I ono se buni
što mi moramo poći.
Kume Lovre, vrijeme je. Noć će se brzo provaliti.
Evo nas, kume, evo, kume!
Sve troje izađu. Išli su zagrljeni prema malom Lovri-nom pristaništu.
Kada su se spustili na posljednju pećinu, odakle se još mogla vidjeti
kućica, sve troje se kao po dogovoru okrenuše. Luče je plakala, Ranko ju
je hrabro tješio, a Lovro reče:
Zbogom, dragi dome moj, zbogom, kršu rodnog
kraja moga, zbogom staze i putići moji uski. — Pogleda
na nebo i uzdahne: — Vi ste, zvijezde, svjedok moga bola,
i ja pred vama izričem ovu kletvu: »Prokletstvo moje neka
stigne onoga tko je krivac ovoj mojoj tuzi!« — Podigne
ruke uvis i zavapi: — Čuješ li me, o gospode Bože! Pravda
je na mojoj strani, a sila na drugoj. Kazni silu, Bože moj,
a čuj mene, gospode! Daj mi zadovoljštinu, da to doživim!
Klekne na zemlju, te poljubi kamen, a za njim to uČi-niše i svi ostali.
Časak su ostali tako. Prvi ustane Lovro, odlučno pode i sve povede
prema barci.
Žurno digne jedra, odveže čamac, snažno se odgurne od kopna i glasno
progovori:
Ostajte mi čvrsti, dragi moji žali! Čuvajte budno
stražu i Čekajte, jer ja želim opet k vama doći.
Noćni vjetar ponese čamac prema pučini. Lovro je kormilario, te davao
smjer prema izlazu iz Šibenske luke.
XLVIII
Sutradan oko devet sati nekoliko ljudi iš'o je prema Lovrinoj kući. Jure
Lastavica bio je najglasniji, te je govorio;
Moj Ive, mani se ti lova na ribe, to jest i nije
posao. Lovre je imao sreću s onima tamo na brodu.
Nije ni nama izišlo krivo, moj Jure.
Istina je, nije, ali da se Ranko nije, kako bih rekao,
svezao s njihovom kćeri, možda bismo mi i sada radili.
Eto, zbog toga sam vas i molio da idemo do Lovre.
Uskoro će početi lov na spužve i koralje, pa da čujemo
hoćemo li opet svi zajedno.
Dobro je da se porazgovorimo, ali to nije od po
trebe, tvoj brat Lovre čovjek je od riječi.
Mogu li ga upitati, striče Ive, što je s onim o čemu
je jučer govorio mome ocu: da oni s broda žele kupiti lju
ske od bisernica?
Možeš, Ciro, možeš, ali mi ćemo o tome govoriti.
Kada su bili već blizu kuće, Jure reče Ivi, Lovrinom
bratu:
Čudim se da se Lovre ili Luče nisu već pojavili
u dvorištu, jer mi govorimo tako glasno da se čuje na
daleko.
Ivo je mudro Šutio, te slegnuo ramenima, a Jure poviče:
Ej, kume Lovre, gdje ste, kume Luče? Evo nas na
užinu, lijepi broj, hej, kumo!
Kad su došli gore, Ivo će kao iznenađeno:
Vrata na kući širom su otvorena.
Ma, tko će ih ovdje okrasti? Sigurno su na obali.
Ivo ih pczove u kuću, te odmah pokaže pisma koja
su ležala na stolcu u kuhinji. Otvori list upućen njemu, te ga pročita
naglas. Medu svima je nastala strava i zaprepaštenje. Iziđu na dvorište, te
u sjenicu.
U sjenici su ležali svezani ljudi, ali ih nisu mogli razlikovati. Krv im se
skrutila na licu, rukama i odijelu, lica su im bila crna od zime, ali još više
natečena, a isto tako
i ruke. Ćulo se kako stenjajući govore na njemačkom jeziku:
Pomoć! Pomoć! Propadosmo!
Malo su više razumjeli kada je Nosek rekao na češkom da im pomognu.
Stari Jure Lastavica okrene se, te im reče:
Mi ne smijemo, ali idemo na sud i policiju, da to
javimo vlastima.
Ivo se okrene Ćiri:
Evo ti pismo, pa otrči do suca Horvatića. On će
ti reći kamo treba da javiš.
Pogledali su u kuću, te su po razbacanim stvarima i mnogoj krvi
zaključili da se tu vodila borba. Plašljivi Mate Lulić reče:
Bilo je tu strašne borbe! Kolika krv i kosa po
zemlji!
Pa zar je naš Lovre beba da bi se dao samo tako
svladati? A i Ranko je ribario s nama, pa im je također
dao da osjete njegove ruke.
Tko zna da li su Lovre ili Ranko ranjeni? — doda
opet Jure.
Ivo Petričić, brat Lovrin, zamalo da im nije sve rekao. Ali se u času
snađe, i kad su se svi okrenuli k njemu, on reče:
Pođimo na obalu, da pogledamo jesu li tamo.
Dolje su vidjeli dva brodska čamca i preplašili su se.
Kako i ne bi! Čamci su državno vlasništvo, k tome vlasništvo ratnoga
broda.
Kad su se vratili gore, čuli su glasno zapomaganje i teško uzdisanje iz
sjenice. Dolje na putu sjale su se perjanice žandara i skupina ljudi koji su
dolazili.
Došla su dva žandara, te neki viši činovnik, zatim sudac Horvatić, sudac
krivičnog odjela Marjanović, od-
154
vjetnik BenČić, koji je uz put poveo i s,voga kolegu Purića. Sudac
Horvatić dao je svakome da pročita pismo što mu je pisao profesor
Zvonarević. Svaki je načas prestao čitati jer ga je zbunio početak lista:
»Nakon strašne borbe na život i smrt, koju su sinoć započeli s nama
agenti grofice Herber, pišem vam, dragi gospodine suce, ovih nekoliko
redaka .. .«
Cim su došli do kuće, žandari najprije odu do svezanih. Svi su bili
zaprepašteni i zgranuto su gledali svezane. Vođa žandarski narednik Pero
Jelača upita:
Jeste li svi na životu?
Budući da su svi davali znakove Života, on naredi, da se odvežu. Žandari
su ih počeli okretati. Tek tada je počeo jauk i zapomaganje. Bilo je to
užasno čuti, a užasno je bilo i gledati tu izmrcvarenu gomilu. Ali ni na
jednom licu prisutnih nije se vidio ni trun sućuti prema detektivima.
Doktor Purić stajao je blijed i bez riječi, te će nakon nekog vremena:
Mislim da ni ja, a ni vi, kolega Benčiću, nismo tu
potrebni. To je stvar upravnih i policijskih vlasti.
Istina je, gospodine doktore, mi smo samo pro
matrači. Ali nije naodmet, jer ste vi pravni zastupnik gro-
fičin, a ja Ranka Petričića.
Svezane detektive teško su odvezali jer ih je Šime čvrsto vezao, kako je
rekao, po mornarski. Položili su ih na dvorište pred kuću da ih sunce
malo ogrije. Strašno ih je biio pogledati jer su svi biSi umrljani od krvi i
većinom bez zubi.
Žandarski narednik Jelača htio ih je ispitivati, ali to nije bilo moguće jer
su svi odreda drhtali.
Brzo s njima u bolnicu!
Kako, gospodine narednice? Sami ne mogu hodati,
a mi ih nositi ne možemo.
Niti ih možemo, a niti hoćemo. Ta htjeli su nam
ubiti našega vođu Lovru i uspjeli su da ga otjeraju iz nje
gova doma. Zar ne vidite da je pošao tražiti pravdu do
cara u Beč.
Ribari odmahnuše rukom, te se stadoše razilaziti. Odlazeći, Jure reče:
Dolje su dva brodska čamca.
Doktor Purić obrati se sucu Horvatiću:
Idem sa čamcima na brod. Dužnost mi je da oba
vijestim svoju stranku. Oni sigurno o tome ništa i ne slute.
To je vaše pravo, doktore Puriću. Grofica sigurno
ne sluti da je takva sudbina snašla njezine bečke policajce,
ali je njoj vrlo dobro poznato što su oni ovdje tražili.
To ipak ne mogu nikako vjerovati.
Ja sam sada ovdje promatrač suda. Stvar je suca
Marjanovića da to ispita. Znam dosta iz izvještaja profe
sora Zvonarevića i priznanja ovih policajaca, i meni je
sve jasno. Ali čim sudac istražitelj bude uspio razgovarati
s ovima, te oni ponovo potvrde grofičino sudjelovanje, mi
ćemo je jednostavno zatvoriti. Zar ne, gospodine kolega?
Samo se po sebi razumije, pa mi smo pravno ure
đena država.
Kad je odvjetnik Purić otišao prema obali, za njim poviče sudac
Horvatić:
Ako vam ne bude teško, javite kapetanu da je mor
nar Sime Dražin otišao s Lovrom u Beč da se tuže caru
na nepravdu i nasilje.
Ivo Petrićić uputi se u bratovljevu kuću, te poviče Juri Lastavici:
Pođi do moje kuće i reci mojoj Kati i Anti da
dođu ovamo, da operemo i uredimo kuću.
Mate Lulić pođe da s odvjetnikom Punčem odveze čamce do broda. Svi
su otišli u grad, samo je jedan žandar
ostao kraj policajaca, dok ne pošalju po njih da ih otpreme u bolnicu.
Cijeli grad ubrzo je doznao za strahotu koja se sinoć odigrala u kući
Lovre Petričića. Na takvu strahotu i nasilje uzbunili su se mirni građani
Šibenika, i kad su na širokim otvorenim kolima vozili policajce u
bolnicu, razjareni ljudi sigurno bi ih linčovali da nije bila pojačana
zaštita žandara.
XLIX
Kad se doktor Purić popeo na brod, prvo je naišao na prestravljenog
kapetana Meglera, te mu reče:
Bilo je grozno i strašno, ali može doći i do ka
tastrofe.
Kapetan je pozvao groficu. Odvjetnik Purić opisao im je u kakvom je
jadnom stanju vidio policajce. Odmah je rekao:
VaŠ mornar Sime Dražin spasio je Lovru i njegove,
te s njima pobjegao. Idu u Beč i tražit će načina da dođu
i do samoga cara, te da prijave nasilje.
Grofica problijedi, a j^tš više kapetan jer se bojao što se, kao kapetan
broda, upustio s groficom u takvu zavjeru. Doktor Purić još doda:
Molim da me prevezete na obalu jer ne jamčim za
vaše živote. Građani su uzbuđeni, pa ako se dignu i na
vale na vas, nikakve Željezne kabine nisu tako jake da ih
gnjev naroda ne bi mogao razoriti, te učiniti nezapam
ćeno krvoproliće.
Grofica još više problijedi, te će Puriću:
Nemojte tako glasno govoriti, dragi doktore, jer ne
želim da moj muž išta dozna. Samo malo pričekajte!
157
Brzo otrči u svoju kabinu, još brže se vrati, te će preplašeno doktoru
Puriću:
Vi ostajete i dalje moj pravni zastupnik. Evo za
svakoga čovjeka još dvije tisuće forinti, a vama na raspo
laganje također dvije tisuće, da platite bolnicu, a ostatak
za vaš trud, te mi javite o stanju ljudi.
Kad se doktor Punč iskrcao na obali, dočekala ga je skupina ribara i
građana koji su vikali:
Pođimo po naše sjekire, pa na brod.
Ribari su vikali:
Dosta su nam osti, lako ćemo mi obračunati s tom
gamadi. Zar su zato došli u naš mirni grad, da ubijaju
naše poštene građane?
Mornar je brzo odveslao Čamce prema brodu, te rekao kapetanu što ljudi
viču i govore.
Nije dugo potrajalo i brod je digao sidra, te isplovio iz Šibenika. Krenuo
je nadesno, prema Zadru, Rijeci ili Puli. Ljudi su stajali na obali i mahali
stisnutim šakama prema brodu, a ribar Dane Škarica reče:
Ako ste što htjeli učiniti, niste smjeli govoriti, ali
bolje i tako nego da se još veće nesreće survaju na naš
grad.
Dane također zaprijeti šakom prema brodu i slavodobitno završi:
Ipak ih je uhvatio strah, a i nije mala stvar kad se
narod digne na noge. Njegova je snaga golema i neobo
riva, i jao onome na koga padne njegov gnjev! Kazna je
strašna i nesmiljena.
Brod je plovio najkraćim putem prema Rijeci. Kapetan Megler bio je s
groficom i nadalje vrlo učtiv j fin, ali je jedva čekao da je se što prije
riješi. Premda je bio siguran za sebe i za sve na brodu, ipak mu je u
ušima zvonila poruka koju mu je donio mornar o prijetnji naroda.
Drugog dana ujutro obitelj grofa Herbera iskrcala se u Rijeci. Već na
brodu grof je prihvatio grofičin prijedlog da iz Rijeke otputuju ravno u
Peštu.
Čim su se smjestili u svojoj palaći u Pešti, grofica se dade na posao.
Odmah je obavijestila o svemu Šefa tajne policije, grofa Trieglera, ali je
na svoj način prikazala što se dogodilo s detektivima. Ujedno je
obavijestila i svoga zaštitnika baruna Kirschnera, te mu navela naročito
ime suca Horvatića koji ju je nemilosrdno progonio, a i sada još
poduzima sve protiv nje. Pisma je zavrSila sa željom:
»Bila bih neobično vesela da posjetite mene i moga supruga. Vi znate da
je naša palača i u Pešti dosta velika i da ćete se svi udobno osjećati.
Dođite svakako, dragi grofe. Moj suprug nije još uvijek raspoložen da
kamo izlazi, pa ćete vi i barun Kirschner dobro djelovati na njegovo
raspoloženje. U prve dane proljeća dolazimo u našu palaču u Beč, a do
toga vremena uvjerena sam da ćete izdržati u Pešti uz vašu prijateljicu
Reginu.«
Za nekoliko dana u palači grofa Herbera bilo je vrlo bučno i veselo jer je
grofica pozvala i svoje znance i rođake koji su tamo živjeli. Grofica je
sudjelovala i prednjačila u svemu. Oblačila se lijepo i skupocjeno, a
bisere je uvijek imala na sebi, ali samo na tijelu, te ih vrlo nerado
pokazivala. No nije ih skidala sa sebe.
dugo, ali sa svakim nasamo. Obojica su joj kao dogovoreno odgovorili:
Budite bez brige, draga grofice, to je naša stvar. Uredit ćemo sve na vaše
zadovoljstvo.
Grofa i kćerku grofica je uvukla u zabave, ali oni nisu s osjećajem
sudjelovali. Grof je najvolio sjediti i pisati, te je vrlo suhoparno
odgovarao na postavljena mu pitanja.
Marija Terezija bila je kao preplašena, te se prisilno smiješila u strahu
pred majkom. U toj svojoj pritajenoj tuzi i bolu bila je još ljepša i
privlačnija. U svojoj devetnaestoj godini izgledala je kao sasma zrela
djevojka.
Svaki mladić koji je došao u palaču Herber nastojao je da joj se svidi.
Sin grofa Trieglera, osokoljen od svoga oca, smatrao je da je pred
Marijom Terezijom siguran. Mladi grof Telekv odmah se zaljubio u nju,
te nije poslušao savjeta svoje majke ni oca koji su mu govorili:
Dragi Ferenz, pričekaj malo dok se tačno razjasni
smrt Ane Marije. Ovo je sada samo nagađanje. Kamo se
tako žuriš?
Mladi grof nije za sve to mario, već je odgovorio:
2ao mi je tragičnog završetka Ane Marije, ali ne
mogu odoljeti. Marija Terezija mi se toliko sviđa, da mi je
zaokupila srce i dušu.
Marija Terezija bila je sa svima mila i srdačna, a glas joj je bio tako mio i
nježan, upravo bolan, da je svakoga osvajao.
Nije odbila ni jednog udvarača grubo, niti mu dala osjetiti da nema nade
u njenu naklonost, već je samo govorila:
Ne, još ne, nikako neću zasad na to misliti. Ka
snije možda, sada nosim u srcu korotu za svojom sestrom,
jer ne mogu javno.
Naročito je oprezno i učtivo molila grofa Telekvja da pričeka sa svojom
izjavom. Grofica ju je naveče ili danju, kada su bile same, oprezno
pitala:
Ne znam, drago dijete, ali držim da ti nisi ništa
ozbiljno obećala grofu Kaltbruneru.
Ne, nisam, majko, ništa. Grof je bio vrlo mio i lju
bazan, nije mi bio nesimpatičan, ah' obećala mu nisam
ništa.
Kako ti se sviđa naše društvo?
Sjećam ga se, majko, otprije poznajem gotovo sve.
Da, znam, dijete, grofa Ernesta Trieglera, baruna
Ernesta Kirschnera, ali grofa Telekvja slabo si poznavala.
Upoznala sam ga prije tri godine, sjećam ga se.
Vrlo je mio i drag, kao i sva mlada gospoda, ali nisam
raspoložena. Majko, ne mogu, ne mogu, sve je u meni
još tako strašno svježe.
Oči joj se napuniše suzama, te ponikne glavom. Pod pritiskom bola svoje
kćeri grofica načas popusti, ali se brzo sabere i reče:
Baš zbog toga, drago dijete, zbog te naše obiteljske
nesreće željela bih da ti što prije osiguraš sebi sretan dom.
Marija Terezija pogleda majku. Nije skidala očiju s njezina lica. Gledala
ju je prodorno, te nije poniknula očima sve dok se nije susrela s njezinim
pogledom.
Grofica se zbuni, ali nije mogla odvrnuti pogleda od kćeri. Nešto ju je
priječilo, premda je željela da počne govoriti, ali joj to nije uspijevalo.
Marija Terezija još jace otvori oči, a grofica, koja kao da je čitala u njima
kćerkinu namjeru, digne ruku. Marija Terezija s mnogo čuvstva i boli
upita:
Da li je istina, majko, da je vama stalo do moje
sreće?
Groficu to pogodi jer je dobro znala što misli kćerka.
Namjeravala ju je strogo ukoriti, ali se vidljivo trgne i reče:
Zar ja nemam samo tebe jedinu, dijete moje?
Možda ti dvojiš u veliku ljubav koju osjećam prema tebi?
Marija Terezija odgovori majci oporo:
Jest, vaša je ljubav za nas bila velika. Vi ste nas
ljubili, majko, ali sam vidjela da to nije bila samo čista
osjećajna ljubav. U njoj je bilo i taštine i gordosti.
Marija Terezija, ti zaboravljaj da si kontesa
Herber!
Znam da to jesam. — Pokaže na prsa i doda: —
Sve je tu još bolno i svježe. Ja sigurno nemam u sebi
mnogo očeve krvi i uvjerena sam da je u mojim žilama
najviše Keglevićeve krvi.
Dijete drago, ti si previše mlada da bi tako duboko
razmišljala. Zabavljaj se i nastoj upoznati što bolje grofa
Telekvja. Ja bih se vrlo veselila da mi on postane zetom,
radije nego Eugen ili Ernest.
Molim vas, majko, da mi nikad ne govorite ni ri
ječi o udaji. To je moja, samo moja stvar, i neću da mi
tko, pa ni vlastita majka, preporučuje moje utlvarace.
Grofica se naglo uspravi, tako da se čulo kako su se sudarila jedna o
druga zrna bisera koja su visila na gro-fićinu vratu. Rukom pritisne
bisere, a licem joj preleti blažen, zadovoljan izraz. Oči joj zasjaše, a iz
grudi se ote uzvik:
Ah, ah, ah!
Marija Terezija pogleda majku, zgrozi se i preplaši. Sve to podsjeti je na
ono što je proživljela u Šibeniku. Nastojala je pobjeći od majke i
preplašeno zaviće kao da se brani:
Neću ih, ne, ja ih nikad ne želim imati ni nositi
na sebi. Neću ja, neću nikad vaših bisera.
Grofica se otrijezni od zanosa i strasti koju je osjećala pri dodiru bisera.
U tom je času zahvatiše strah i groza. Njezino dijete dolazi do uvjerenja
da je ona otrovala Anu Mariju!
Grofica se jedva usudi progovoriti. Bojala se da još više ne preplaši kćer.
Marijo Terezija! Marija Terezija! Ostani! Ne viči!
Ne, ne, ja ih nikada, nikada neću!
Pobjegla je niz stepenice u donji kat palače. Grof otvori vrata svoje radne
sobe, te sav preplašen uhvati kćerku na dnu stepenica.
Sto nećeš dijete? Kako to izgledaš?
Marija Terezija poleti ocu u zagrljaj. Sva je drhtala. Gledajući prema
gornjim odajama palače, ponavljala je:
Neću ih ja, oče moj. Neću nositi te proklete bisere.
Umiri se, dijete, umiri. Nećeš, ne, ne moraš, ti ih
ne moraš nositi.
Ne moram? Doista ne moram, oče, zar uistinu ne
moram?
Grof je povede zagrljenu u svoju sobu.
Palača je imala Široko stubište koje je spajalo prizemlje s gornjim
prostorijama. Gore je bio hodnik, odakle je grofica, iza jednog stupa,
neopaženo promatrala taj prizor. Potreslo ju je kćerino ponašanje jer je to
bilo prvi put da je Marija Terezija dala samo naslutiti da nešto sumnja u
majku.
Grofica se uhvati za stup. Vrućina joj udari u glavu, a usta joj prošaptaše:
»Ona sumnja u mene! Ona je odmah povjerovala njemu kad je vikao na
brodu. Ah, kako je strašno bilo čuti njegov glas na brodu: Prokaži,
prokleta ženo, otrov kojim si otrovala dijete! Grozno! Moja jedina kći
sumnja u mene! Ona valjda i zna da sam je ja otrovala, ona bježi od
mene i neće prokletih . ..«
Grofica još nije ni izrekla riječ »bisere«, a već je hitro pritisnula rukama
grudi. Lice joj se naglo preobrazi. Desnom rukom izvadi bisere ispod
haljine, složi ih na lijevu ruku, a usta joj prošapću: »Nećeš ih, kćeri, ne,
ne boj se! Tu ste, obožavani moji, kod mene! Zar ne da vam je lijepo i
ugodno na mojim toplim grudima!« Prinese lijevu ruku punu bisera do
lica. Milovala je lice njima, te sva zadovoljna ulazila u svoju sobu,
šapćući: »Ne dam vas, ne dam. Učinila sam umorstvo radi vas, priznajem
to samo vama. Ubila sam rođeno dijete zato da vas ne izgubim. Ubijajući
nju, ubila sam i vjerno staro stvorenje, samo da bude sigurna smrt one
kojoj bih vas morala dati.« Grofica je govorila nježno, bez ogorčenja ili
bojazni, te na^ stavi dalje: »Biseri moji, obožavam vašu krasotu i radi
vaše draži postadoh prava čedomorka.« Stane u salonu pred veliko
ogledalo, raširi bisere preko svojih grudi i poče govoriti: »Da vas
nemam, moram priznati, grižnja savjesti imala bi snage da me izjeda, da
me kori i da me grize.« Mahne rukom, te ponovi: »Ah, što dušu? Moje
tijelo, moje divno lice grizla bi ta okrutna savjest. Ona bi me podsjećala i
progonila, te sigurno govorila: Priznaj meni, savjesti! Još bi bila
okrutnija, znam, na svakom mjestu i svakog časa nazivala bi me:
Cedomorko, trova-teljice, ubojice, ubila si rođeno dijete!« Osovi se pred
ogledalom, pomiluje bisere, te će odrješito: »Dok imam vas, obožavani
dragulji moji, dok ovako zavodljivo bi jesti vaš sjaj, dok osjećam čari
vašeg milovanja na mome tijelu i svojim rukama, dok struji iz vas opojna
strast, ja se ne bojim. Savjest nema te moći da prodre do dubina moga
srca. Zar ne, obožavani moji, vaš čar nikada neće prestati, preživjet ćete
mene. Vaš divni sjaj ostat će vječan! On je za mene najveća snaga, jer on
budi veliku, strašnu, ali i opojnu strast koja gori takvom snagom da
uništava
164
i tu neugodnu i nesmiljenu savjest. Ne, ne, ja vas ne dam, ja vas ne mogu
dati, jer bih morala umrijeti, a ja to neću. Ne, ja hoću da živim i uživam,
hoću da se dive meni i vama. Mene ne smije ništa smesti u tome.«
Lagano je puštala bisere na grudi, te šaputala: »Stražarite tu i budite mi
vjerni čuvari.«
Izađe iz sobe, te se zaputi do muža, gdje zatekne Mariju Tereziju.
Vladala je nad sobom, te će mirno:
Pođi, dijete, i obuci se, te javi da kočija bude
spremna. Poći ćeš sa mnom u Ulicu Kosutha LajoŠa, da
vidim hermelinski ogrtač o kojem mi je govorila grofica
Tetekv.
Nemoj, Regina, kupovati hermelin. Previše je ras
košan i rijetko kada upotrebljiv.
Ja ću ga samo pogledati, dragi Antune, i uzet ću
ga jedino ako mi lijepo pristaje.
Bijelo krzno, Regina, te dugi ogrtač, to je za glu
mice ili za kraljice, a sad još nije za nas. Doći ćemo pre
više na glas. Znaš i sama da svagdje govore samo o nama
i o našem slučaju.
Dobro, Antune, dobro. Bolje je da govore o mome
hermelinu nego o našem slučaju.
Stubama je dolazila Marija Terezija u društvu grofice Triegler i barunice
Kirschner.
Cim idu one s tobom, već znam da ćeš ga kupiti.
Grofica nije na to odgovorila ništa, već će samo:
Javila sam upravitelju u Beč da uredi sve za naš
doček. Sutra je prvi dan proljeća, a Beč mi je miliji od
Pešte. Osim toga, piše mi tetka, grofica Keglević, da se
njezino veličanstvo zanima za sjaj mojih bisera.
Dobro, Regina, radi kako želiš, ali polovicom trav
nja ja idem na naše imanje u Zagorje. Mnogo smo novaca
potrošili, vrlo mnogo!
165
CRam
«9Bl
feta^rj
Zar smo već siromašni, Antune?
Ne, još nismo, ali nekoliko ovakvih poteza moglo
bi načeti i naše bogatstvo.
Kneževina Macklenburg vratit će ti sigurno novac.
Ostavi to, Regina, ne govori o tome. Idi, čekaju
te! Kupi hermelin i takmiči se s kraljicom.
LI
Pod konac ožujka u palači Herber bilo je vrlo zabavno. U Beču je grofica
Regina sjala od sreće i zadovoljstva. Njezina tetka grofica Keglević bila
je kod nje na večeri, a grofičinom pozivu odazvala se i svemoćna prva
dvorska dama Ida Ferenczv. Grofica nije od milja i ushićenja znala kako
da je pogosti, te se najviše brinula za njezinu udobnost.
Ida Ferenczv poznavala je groficu samo iz viđenja s dvorskog plesa, te se
utoliko više interesirala za nju što se saputalo da je grofica Herber
dvojnik njezinog obožavanog veličanstva carice.
Ida Ferenczv bila je po ocu potomak starog mađarskog plemstva.
Njezina baka bila je unuka nesretne grofice Katarine Zrinjske, kćerka
Jelene Zrinjske. Ona se udala za grofa koji je bio u zavjeri sa Zrinjskim
protiv bečkog dvora.
Majka Ide Ferenczv bila je rođena grofica Janković, ali već sasvim
pomađarene loze. Ida je bila pozvana na dvor na ogled, jer ju je zapala
Čast na može postati počasnom damom, a možda i pravom dvorskom
damom.
Ida, energična i zrela djevojka, rugala se toj ponudi te je govorila svome
ocu:
166
— Ako vi, oče, dopuštate, ja uopće neću ići u Beč. Mrzim degenerirane
Habsburgovce. Ja, stara mađarska plemenitašica, pa da budem dvorska
dama austrijskoj carici.
Otac je jedva nagovorio stariju kćerku da pođe u Beč do carice. Došla je
u dvorac Schbnbrunn, te odmah upala u oči drugim kandidatkinjama
koje su čekale da ih carica primi. Sve su bile obučene otmjeno i raskošno
po najnovijoj modi. Ida Ferenczv imala je na sebi crnu suknju i bijelu
svilenu bluzu ukrašenu s malo čipaka. Na sebi nije imala nikakva nakita.
Bila je srednjeg stasa, dosta puna u tijelu, a široko Čelo resila je sjajna
kosa, svijena uz glavu. Puno zdravo lice krasio je pravilan nos, mala
rumena usta, bijeli dosta veliki zubi.
Oči su joj bile velike, crne i žive te je sve oko sebe gledala posprdno
izvisoka, samo da nije progovorila: »Sto mislite da je meni stalo, kao
vama, da mi udijele tu milost da budem malo bolja služavka našoj
carici?«
Kad je dvorski meštar prozvao njeno ime, nasmiješila se, te je, smiješeći
se došla i pred caricu Jelisavu. Kada su svršile ono obično upoznavanje,
upita je carica, premda je znala tačno materijalno stanje Ide:
Zar ste vi Ferenczv siromašni?
Ne, držim sigurno da nismo, vaše veličanstvo.
Čudim se, da ste tako Čedno obučeni došli pred
svoju caricu.
Ida pogleda caricu, te glasno odgovori:
Moj natječaj, vaše Veličanstvo, bio je moj hir. Kad
sam poslala ponudu, te dobila poziv, pristojnost mi na
laže da dođem, ali mi nije nimalo stalo da se svidim vašem
Veličanstvu.
Zašto ne, Ido?
Zbog toga što kao Mađarica mrzim Austrijance.
Carica se malo nasmiješi:
Ja ih, Ido, ne mrzim, ali ih i ne volim. — Pogleda
Idu, te nastavi: — Ti se meni sviđaš. Pokušaj, Ida, možda
ću se i ja tebi svidjeti kad me upoznaš. Ja voliin mađarski
narod.
U Idi Ferenczv nastao je takav preokret da se uopće više nije vraćala u
Mađarsku, već je postala prvom dvorsko damom, »moćne mađarske
kraljice«, kako je ona do smrti govorila.
Da bi mogla biti stalno uz svoju obožavanu caricu, odbijala je sve
odlične prosce, premda nije bila neprijatelj lijepih udvarača.
Blizu Schonbrunna nabavljena je za nju raskošna vila. gdje je živjela kao
velika dama. Njezine preporuke tražile su okrunjene glave drugih
kraljevstava, a da se i ne govori o domaćim knezovima, ministrima,
generalima i drugima. Zbog svega toga grofica Regina bila je sva izvan
sebe kad se njezinom pozivu odazvala tako moćna i uvažena dvorska
dama! Opet nitko nije bio ravan grofici Regini kad joj je, na odlasku, Ida
Ferenczv rekla:
Bit ću vrlo počašćena, grofice Herber, ako vas
mognem pozdraviti u svome salonu drugog četvrtka. —
Još doda smiješeći se:
Možda ćete imati sreću da se sastanete u mome
salonu s njezinim veličanstvom caricom Jelisavom.
Grofica je bila sva izvan sebe od sreće i ganuća, te pode odmah grofu i
reče mu:
Antune dragi, koje li sreće! Sastat ću se u četvrtak
s njezinim veličanstvom kod prve caričine dvorske dame
Ferenczv.
Pa što je na tome tako važno, draga Regina, kad
ti već poznaješ njezino veličanstvo.
168
Da, poznajem s dvorskog plesa. Ah1 to je samo
onako prolazno. Ovo sada je neusporedivo, Antune, po
misli dragi, kolika sreća što sam uzela onaj ogrtač od
hermelina.
Dobro, Regino. Glavno da si ti zadovoljna i da te
to veseli. Vidiš, ja se ničem ne radujem i jedva čekam da
se povučem na naše imanje, da nikoga ne vidim, a još
manje da čujem!
Ja ću također s tobom, dragi, ali ovo je za mene
ugodan doživljaj. — Grofica zastane i doda: — Njezino
će veličanstvo sigurno željeti da vidi moje divne bisere.
Sigurno će se zanimati kako sam im uspjela dati tako li
jep sjaj. Pomisli, dragi, koliko ću moći razgovarati s nje
zinim veličanstvom!
A ako te što upita za tragediju koju smo doživljeli
prigodom poljepšavanja tvojih bisera?
Budi bez brige, Antune. Znat ću ja već Sto ću
odgovoriti njezinom veličanstvu.
Grof je dugo promatrao svoju ženu, a onda zarije obje ruke u kosu, digne
glavu i reče:
Hoćeš li joj reći i to: »Vaše Veličanstvo, da bih
mogla zadržati ove divne bisere za sebe, bila sam
kadra...«
Grofica digne ruke uvis, kao da se brani, glavu okrene na stranu i zaviče
iz svega glasa:
Prestani, Antune, prestani! Neću ništa da čujem i
ništa da znam Što si namjeravao reći!
Ruke joj klonuše naglo uz bok, a biseri zazvoniše. U tili Čas ona se
preobrazi, te će prijeteći:
Ovo ti je bio prvi pokušaj, Antune! Znaj, neka ti
je i posljednji! — Pogleda ga prijeteći i pritisne rukom bi
sere. — Da bih ih očuvala, mogu postati grozna, strašna,
najstrašnija!
Umiri se, Regina, daj se umiri. Htio sam U samo
reći koliko si bila kadra podnijeti žrtava da bi sačuvala
sjaj svojim biserima.
Grofica se začas opet raspoloži, te će smiješeći se:
Podnijela sam mnogo toga. — Pogleda ga opet
strogo, kao da se hoće obraniti: — AH ništa ne marim!
Nije mi žao! — Okom nije trenula s muževljeva lica, te
lagano nastavi? — Za sve što sam god uradila, za sve što
sam učinila i počinila, ništa se ne kajem jer su moji obo
žavani dragulji kod mene.
Pođi, draga, pođi, ja jos“ moram pisati upravitelju
u Zagorje.
LII
Grofica se cijeli tjedan spremala, a nekoliko je puta bila i kod tetke,
grofice Keglević, da je upita zna li ona kako će se obući njezino
veličanstvo.
U Četvrtak oko pet sati u salonu Ide Ferenczv našao se najuži krug
znanaca bliskih dvoru. Od vojvoda bio je pozvan jedino nadvojvoda
AIbreht sa suprugom, jer je on bio prvi znanac i dobar prijatelj njezinog
veličanstva.
Grofici je bilo neobično drago jer je našla svoga strica generala
Keglevića, te mladoga grofa Andrasvja koga je srela prije mjesec dana u
Pešti.
Carica je došla u pratnji dvorske dame grofice Keglević, a s
kućedomaćicom se na oči svih poljubila. Zatim je Ida predstavila svoje
uzvanike. Carica je bila u prvi Čas osupnuta kad je u salonu ugledala
groficu Herber. Gledala ju je dulje nego što se to pristoji jednoj carici.
Ida Ferenczy išla je uz caricu, te joj reče:
Grofica Herber silno vas obožava, vaše veličanstvo.
— Nasmiješi se i doda: — Nije ona kriva što je dvojnik našega
ljubljenoga veličanstva.
Milo mi je, grofice — reče carica Regini — vrlo mi
je milo što je vaša lijepa kosa slična mojoj. — Okrene se
dvorskoj dami. — Zar sam ja, Ida, uistinu bila tako li
jepa kao što je sada grofica Herber?
Vaše veličanstvo, vi ste i danas tako lijepi kao
grofica, a prije ste bih' još ljepši.
Carica će opet grofici:
Zanima me sjaj vaših bisera, razgovarat ćemo kas
nije o tome.
I obrati se drugom uzvaniku koga je predstavila Ida. Grofica je i dalje
stajala smjerno se klanjajući, kako je to zahtijevao dvorski ceremonijal,
sve dok se carica nije obratila trećoj osobi.
Carica nije zaboravila na groficu, već ju je često pogledavala, te će
dvorskoj dami, grofici Keglević:
Moram iskreno priznati da u njoj vidim uistinu
svoga dvojnika, naročito joj je kosa počešljana kako ja to
običavam raditi. Pozovite je, draga grofice.
Regina je jedva čekala taj čas, te pođe prema carici.
Dođite ovamo, grofice, ovdje svjetlo još ljepše pa
da na vaše divne bisere. — Carica uzme niz u ruku, po
gleda groficu i reče:
Moram vam iskreno priznati da su poput mojih,
samo im je sjaj ljepši i dublji, te nema ni jednoga da je
blijed.
Vaše veličanstvo, ja sam u to uložila mnogo truda.
Čujem, Čujem, grofice. Pričala mi je o vania moja
dvorska dama, vaša tetka. Tragedija, grofice, tragedija,
ali biseri su vam divni. — Carica se i dalje divila, prebi-
rala po biserima, pa doda: — Baš su čarobni, krasan im
je sjaj.
Skini ih, Regina, da ih njezino veličanstvo još bolje
vidi.
Grofica pocrveni, ali nije mogla zabraniti tetki dok joj je skidala bisere,
te ih, smiješeći se, prebacila carici oko vrata.
Carica se malo nasmiješi:
Ido, gledaj, draga Ido, zar nisu kao moji.
Da, lijepi su, vaše veličanstvo, prekrasni, ali nisu
ipak tako krupni kakvi su bili vaši! — Obrati se nadvoj
vodi Albrehtu, te ga upita: — Zar ne, Visosti, da nisu sa-
sma slični onima koje ste vi tako teško sabrali kao zaručni
dar njenom veličanstvu?
Nisu, nisu, ali su prekrasni.
Dok je carica milovala bisere, svi su se okupili oko nje da joj se dive.
Ona reče:
Grofice, imam sada priliku da vam se zahvalim
što ste imali naklonosti da se odreknete tako divnog na
kita u moju korist.
Grofica problijedi i promuca:
Vaše Veličanstvo, vaše Veličanstvo, kolika Čast...
kako ... kako sam ...
Sva se zbunila, no carica nastavi:
Moja draga, prva dvorska dama usprotivila se to
me takvom žestinom koja je samo njoj svojstvena. — Ca
rica pomiluje rukom pred svima Idu Ferenczv i doda:
— Onda se njezino veličanstvo pokorilo odluci svoje prve
drage dvorske dame.
Ida se nakloni pred caricom:
Kazala sam vašem Veličanstvu, a i sada to po
navljam: Ja sam u dalekoj lozi rođaka obitelji Zrinjskih,
i poznato mi je kako je general grof Herber došao do tih
bisera, pa nisam mogla pristati da naše ljubljeno veličan
stvo nosi bisere slavne žene, hrvatske banice grofice Ka-
172
tarine Zrinjske, kojoj su pređi naše dinastije napravili veliku nepravdu.
Nastalo je malo zaprepaštenje. Svi su Šutjeli, a carica će kroz smiješak:
Moja draga dvorska dama jest i ostat će buntovna
Mađarica, ali mi je neobično volimo, a naročito njezinu
iskrenost. — Carica skine bisere, te ih pruži grofici Re-
gini: — Prekrasni su vam, lijepa grofice. Čuvajte ih pom
no. Ja sam bila vrlo nesretna kad je moje odnijelo more.
Zastane, pogleda groficu, te joj sama složi bisere: —
Ovako sam ja često vezala svoje. Prekrasno mi pristaju,
zar ne, Visosti? — obratila se nadvojvodi Albrehtu.
Prekrasno, divno, da, upravo krasno — reče ovaj.
Sjećam se, da, točno tako kitilo se i vaše veličanstvo
kad sam vam predao bisere.
Carica je držala raku na biserima, te tiho doda:
Bila sam tada potpuno sretna, dok sam nosila svoje
bisere.
Ida Ferenczv, koja je to čula, a znala je najbolje jade
svoje carice, reče:
Vaše Veličanstvo dobit će sigurno druge bisere,
samo ne ove, ne, nikako ove, jer je vaše Veličanstvo
plemenito i neće ožalostiti groficu kojoj bi bilo strašno
rastati se od svojih bisera.
Ne, draga Ido, ne, ja ne želim više bisera. Grofica
mi je postala tako bliska jer je moj dvojnik.
Carica se okrene od grofice Herber i time je dala znak da je razgovor o
tome dovršen. Grofica se povuče, a na znak domaćice sluge donesoše u
salon jelo.
Mimo svih običaja carica se dugo zadržala kod Ide u krugu odličnoga
društva, a svu ugodnost stvorila je vesela domaćica koja je za svakoga
našla dobru riječ i duhovitu doskočicu.
Grofica je u tom sretnom raspoloženju proboravila u Beču još deset
dana, te je svima od riječi do riječi pričala razgovor s njezinim
veličanstvom.
Svoje pričanje još više je okitila i dodala Koju frazu. Ali glavno, ona je
bila sretna i presretna sa svojim biserima.
Grof je bilo sav sretan kada se pod konac travnja našao u svome dvorcu
u Zagorju. I grofica je došla s kćerkom na imanje, te rekla grofu:
Ja ostajem, dragi, ovdje cijelo vrijeme. Neću ići
nikamo iz našeg dvora do zime, kada opet u Beču i na
dvoru počne život, te sakupljanje društva.
Veselim se tome, Regina, neobično, jer sam željan
svoga doma, rada i mira. Za njim Čeznem, on mi je po
treban!
Baš to sam ti željela reći. — Namjeravam još
udobnije urediti naš dom.
Dobro, Regina. Radi, uređuj, dom je tvoj, u kući
vlada žena.
Dobar si, dragi, znam da ćeš sve odobriti. Tebi
neću mnogo smetati, no ako bi tko od naših znanaca do
šao do nas, nećeš ga valjda otjerati.
Ali, Regina pa valjda sam ja gostoljubiv Hrvat.
Samo te jedno molim, Regina. Mene Štedi. Pusti me, ko
liko pristojnost dopušta, po strani jer želim da mnogo
toga zaboravim na radu.
Dobro, dragi, znat ću već urediti tako da ćeš biti
zadovoljan. Ali moraš shvatiti da mi imamo kćerku, te
ne smijemo dopustiti da padnemo u zaborav.
Grof pogleda ženu, pođe prema gospodarskim zgradama, ali još turobno
dometne:
Imamo, Regina, imamo dragu i milu kćerku. Da,
da, još lani imali smo dvije, dvije prekrasne kćeri!
174
Grofica ga strogo pogleda, te će oštro:
Znam, znam Antune, imali smo, ali sada znaj da imamo samo jednu
kćerku. Jesam li ti jasno rekla?
Grof nije rekao ništa, već se zaputi prema zgradama, a grofica pode
prema svojoj sobi, govoreći tiho za sebe: »Neće me ništa zbuniti,
Antune, ne. Ja se ne bojim jer uz mene jesu i ostat će mili, divni,
obožavani moji dragulji.« Pritisne ruku na grudi, te će blaženo: »Vi ćete
ostati vjerna obrana moja. Zar ne da će tako biti dok živim?«
LIII
Sutrad n poslije odlaska iz Šibenika Ranko i njegovi stigli su u lučki grad
na talijanskoj obali. Svi su bili izmoreni, a lica su im bila išibana od
hladnoga vjetra, koji je nemilosrdno puhao cijele noći i gotovo cijelog
dopodneva. Iskrcali su se u luci i smjestili u hotelu blizu luke. Tek drugi
dan pred pcdne Lovro i Sime otišli su u luku i prodali čamac, a Ranko i
kum Zvonarević da se prijave vlastima. Naveli su da su ih loše vrijeme i
jak vjetar odnijeli na talijansku obalu, te da će se, čim se malo odmore, a
ujedno i razgledaju znamenitosti Italije, vratiti u domovinu.
Nekoliko dana ostali su u tom lučkom gradu, a onda je Zvonarević
predložio da pođu u Rim. Cim su stigli u Rim, odmah su otišli na
američki konzulat, te se propitali za mogućnost da posjete Ameriku. Bili
su srdačno primljeni jer je Ranko položio u konzulatu sto i dvadeset
tisuća forinti, te tražio da im se kupe karte i sve ostalo do New Yorka, a
ostatak novca neka se doznači na državnu banku u New Yorku.
Dok je Ranko polagao novac za putne kane i putni trošak, kum
Zvonarević mu reče:
Samo za vas Četvoro, sinko, ja ostajem ovdje. — Ranko se zbunio, ali
mu kum reče: — Uradi, sinko, kako sam ti rekao, ja ću ti sve razjasniti.
Sutradan, kad je došao po obračun, Ranko je primio nalog za njujoršku
banku na četrdeset i dvije tisuće dolara. Sav put bio im je plaćen, a dobio
je i petsto dolara u gotovu. Sam konzul ispratio ga je do vrata, te dodao:
Ovo je posao za Ameriku, kada tako bogati ljudi
idu tamo. Vi ste rijetkost jer obično idu samo s kartom za
brod. Za petnaest dana krenut ćete iz Genove u Ameriku,
u novi svijet.
U međuvremenu profesor Zvonarević pokazao im je sve znamenitosti
Rima. To je osobito zanimalo pobožnu Luču: veselila se da upozna sveti
grad.
Prije nego Što će krenuti u Genovu, Ranko reče svome kumu:
Zao mi je silno, dragi i dobri kume, da nas nećete
pratiti dalje u svijet, te živjeti s nama. Vi znate da sam ja,
unatoč svira ovim prilikama, postao bogat, a uvjereni ste
da bih sve dobro dijelio s vama, jer ste vi sa mnom dije
lili sve moje zlo.
Vjerujem ti, sinko, ali nikako ne mogu s vama,
premda me cijelo srce vuče uz vas, naročito uz tebe.
Pođite onda s nama, dragi moj kume.
Ne, sinko, meni dužnost nalaže, da se vratim u
domovinu. Sad ću ostati ovdje, a kad mi prilike dopuste,
vratit ću se u našu dragu domovinu. Najprije u Zagreb,
a odatle u naš starodrevni Nin. — Profesor uzdahne i na
stavi: — Nisam ti nikad govorio, ali meni je Životni cilj
da tamo tražim iskopine, te time pokažem i dokažem ci
jelom svijetu kulturu nas Hrvata. Kad bih imao sredstava,
što ih na žalost nemam, sam bih na svoju ruku počeo na pojedinim
mjestima kopati, gdje predmnijevam da ima vrijednih ostataka naše
prošlosti.
Kume dragi, nemojte misliti da su te vaše riječi
mene ponukale da vam predložim ovo što sam odmah na
umio kad ste mi rekli da ne idete s nama u Ameriku. Ja
to potpuno opravdavam, te pozdravljam sada vaše ple
menite Želje da koristite dragoj našoj domovini. Imao bih
na vas jednu vruću molbu.
Koju, sinko? Daj mi reci.
Ranko spusti glas, te će turobno:
Sami znate kako smo prije nekoliko dana morali
naglo napustiti dragu domovinu i mili rodni kraj. — Po
digne oči na kuma, te će još žalosnije: — Kume, vi znate
da je meni tamo ostala polovina moga srca, moja Ana
Marija.
Ranko je prestao govoriti jer kad je izustio ime svoje žene počeo mu glas
drhtati, a jecaj mu se oteo iz grudi. Profesor ga privine na grudi. Nije ga
mirio, već mu je rukom gladio kosu, te mu nakon nekoliko časaka rekao:
Znam, sinko, znam i pogađam tvoje misli. Ti želiš
da joj se grob dostojno uredi.
Da, kume, baš to sam vas htio moliti. A isto tako
i grob onoj dobroj Leopoldini. Njoj sam obvezan već i
zbog tih silnih novaca i svega dobra Sto sam od nje na
slijedio.
Dobro, Ranko, samo mi reci kako želiš.
Za Leopoldinu solidno i jednostavno, kako se
obično radi, svakako lijep dostojan spomenik. Samo vas
molim, kume, da joj dadete uklesati ova slova: »Ovdje
počiva Leopoldina Zvirn, žrtva zlobne i pokvarene žene,
kojoj je bila vjerna četrdeset godina.« Tako nešto slično,
uvjeren sam da ćete vi to lijepo sastaviti. — Pogleda Zvo-
narcvića, snizi glas i tiho i bolno nastavi: — Na giob moje drage sirotice,
kume dragi, umjetnici neka prenesu, ako mogu, cijeli nas lijepi gaj. Neka
nastoje snimiti po fotografiji njezin lik, pa neka ga izrade, a tijelo u
naravnoj veličini, i neka ga lijepo polože na mahovinu. Kraj glave neka
izrade mirtin grm u punom cvatu, malo podalje od mirte mrki bor, a
okolo naokolo zeleni ružmarin. Tako bih želio, kume, i još ljepše nego
Što sam vam opisao. A na stablu bora neka upišu: »Umrla je u cvijetu
mladosti, jer je ljubila žarko, otrovana od rođene matere iz zavisti što joj
je morala predati dragulje.« — Ranko ustane kao da se nečega boji, te
reče kumu: — Sada bih morao ići u banku. Sime mi je predao onih deset
tisuća forinti da po-šaljem ocu u Korčulu, a i ja imam neke obaveze.
Najprije je poslao novce Luki Dražinu u selo Velu Luku na Korčuli.
Onda je doznačio tri tisuće forinti na ime profesora Nike Zvonarevića,
Prva Hrvatska, Zagreb.
Ranko, Ranko, što to činiš.
Pustite me, kume! — odgovori Ranko nadmoćno.
— Tisuću forinti Marku Jeličiću, kapetanu, Pula, zatim
mornarima Damjanu i Mati, svakome po petsto forinti,
te sucu Horvatiću tisuću forinti. — Pošto je to uredio i
izbrojio novac, obrati se kumu: — Možete mi vjerovati da
sam to odlučio onim časom kad sam kupovao dolare. Va
ma, kume, treba novac za iskopine u Ninu, a i za moje
spomenike. Onim sam ljudima obvezan, a sucu Horvatiću
to će trebati, jer je za borbu potreban novac. Ako pak
kada dobijem bisere, bit ću i previše bogat čovjek. A neću
mirovati ni u Americi.
Sinko moj, svakako svrši tamo u tuđem svijetu
pravne ili tehničke nauke, te eventualno kemiju. Filozo
fija, kako si ti izrazio želju, korisna je i potrebna najviše
u domovini. Poslušaj bezuvjetno moj savjet i svrsi nauke.
Hoću, kume, hoću! Nastanit ćemo se u blizini New
Yorka, kraj mora, zbog moga oca i Sime.
Vrlo pametno, Ranko, odobravam tvoju namjeru.
Vi znate, kume, moj je otac u naponu snage, on bi
se navikao na sve, ali je rođen na moru, i od svojih malih
nogu na moru je radio, on je srastao s morem.
Profesor Zvonarević otpratio ih je do Genove. Sutradan im je bilo najteže
jer su se na pristaništu morali rastati. Lucc plačući reče:
Teže mi je, kume dragi, sada nego što mi je bilo
kad sam išla iz svoga doma. Zašto, kume dragi, ne idete
s nama?
Profesor Zvonarević brisao je suze:
Rado bih, kumo draga, vrlo rado, ali opet ne mogu
odoljeti glasu koji Čujem i ovdje u tuđini. Domovina me
zove, ona me treba i ja se ne mogu oglušiti.
Ostanite onda, kume, ostanite. Posjetite kojom
zgodom i naš dom. Neka Ante pazi i gospodari dobro, te
ga ne zapusti.
Hoću, kume Lovre, hoću! — Obrati se Šimi, te
ga upita: — Imaš li ti, Sime, koju želju?
Kad pođete na Korčulu, posjetite moga oca u Ve-
loj Luki i recite mu neka sagradi prostranu kuću, svakako
blizu mora, a soba za mene neka bude svijetla i prostrana.
Svakako, Sime, poći ću i reći ću mu sve.
Onda još nešto!
Sime se uzvrpolji, te stisne ruke jednu o drugu, da su članci zapucketali.
Sto još, Sime?
Eto, molim vas, gospodine profesore, druga kuća
od crkve nalijevo, tamo potražite Maru Ružićevu i recite
joj da joj poručujem neka me čeka, neću je nikad za
pustiti.
Dobro, šime, evo ti riječi.
S Rankom se profesor dugo opraštao:
Obećao si mi da ćeš u životu biti jak. Ti znaš da
borbu ne smiješ napustiti. Sad se povlačiš na sigurniji
položaj pred mnogo jačim neprijateljem. Obećanje, zadano
u smrtnom času, sveto je.
Bit će mi, dragi kume, a vas molim, bdijte i vi sa
sucem Horvatićem. Meni neće biti teško doći preko oce
ana kad im budem trebao.
Ja ću ti, sinko, sve pisati. Nemam na svijetu nikoga
tako dragog kao tebe i svoj Nin, a ti, tako drag, još si mi
omogućio da mogu znanstveno raditi na svome djelu.
Kume dragi, ne zahvaljujte meni, to je omogućila
tragedija mog mladog života.
Preko nje, sinko, preko nje u borbu za pravdu, jer
samo onda će ona potpuno naći mir u grobu kad se mi
budemo osvetili onoj zvijeri od žene.
Prihvaćam, kume, i borit ću se. Ne mogu zabo
raviti prvo sunce svoga života, divno proljeće u cvatu i
mirisu, toplo ljeto na divnom našem moru. Veliku, neiz
mjerno veliku i žarku ljubav punu pjesme i nade, svu
ukrašenu cvijećem, za koju sam vjerovao da nikad neće
uvenuti, ni izgubiti išta od divnoga opojnog mirisa. —
Ranko prestane u zanosu govoriti, obori još niže glavu i
reče: — Došao je užas, sve mi je razorio, nastala je ledena
zima i velike naslage leda pritište moje srce.
Razumijem da ne možeš zaboraviti veliku svoju
ljubav. Ali ti ne dopuštani da ikad plaČeš. Tvoja ljubav
mora te jačati u životu.
Hvala vam, kume, na svemu vam hvala.
Kako sam rekao, sinko, pisat ću ti sve. Svoj život
posvećujem tebi i našem starom porušenom gradu Ninu,
ali ću ti pisati i zato što me sada to zanima još više nego
prije. Pisat ću ti o čarima dragulja, nastojat ću se još više uputiti u
njihovu moć, a onda ću se propitati za moje prijašnje znance iz Zagreba:
gospođu Horvat, Bibera, lijepu Zorku Klarićevu. Pisat ću ti sve, da te još
više vežem za domovinu.
Čvrste su karike u lancu koji me veže za domovinu, dragi moj kume.
Brod se odmicao od velike denovske luke, a profesor Zvonatević stajao
je na pristaništu, te mahao prema brodu i sam sa sobom govorio: »Sretan
vam put i dobar život u tuđem novom svijetu. Kako vas žalim, a naročito
tebe, dragi dobri mladiću. Bog zna hoćeš li se ikada moći vratiti u svoj
rodni kraj, a da ti život ne bude ugrožen od zvijeri od žene, izroda od
majke, ali, na žalost, okružene moćnicima koji štite i prikrivaju njezina
zla djela, te ih ljudska pravda ne može kazniti.«
Brod se već gubio iz vidika, postao je sitan i neznatan u daljini.
Zvonarević, idući od obale, uzdahne: »Nepravda je nad pravdom, a sve
to ozakoniše ljudi. Ali ima druge pravde, ima je, premda mnogi tvrde da
je nema. Postoji pravda nevidljiva i nečujna, bez suda i sudaca! Dođe na-
jedanput bez buke, neopažena, kažnjava bez riječi i nestane tiho,
nevidljivo, tako da je još nitko, tko je od nje kažnjen, nije vidio, niti
uspio da joj se osveti, pa bio vlasnik gomile zlata ili okružen četama
vojske!«
LIV
Već tri mjeseca profesor Zvonarević krstari po Italiji nastojeći što više
upoznati kulturne vrednote ove zemlje. Iz Genove se opet vratio u Rim, a
odatle otišao u Napulj,
te do Vezuva i Pompeja, nekad velikog i bogatog grada.
Vratio se u Rim, gdje ga je dočekala vijest od Ranka da su sretno stigli u
New York i da su se nastanili u jednom hotelu izvan središta grada.
Lovru i Luču zbunjivala je veličina grada, promet i buka, te su na svako
Rankovo pitanje odgovarali:
Kako god ti hoćeS, sinko. Ako ti misliš da je to
dobro, učini tako. Nama je pravo, samo ako si ti zado
voljan.
Lovro i Luče nisu gotovo ni napuštali hotelske sobe, već su većinu dana
prosjedili u sobi, pogledavali kroz prozor, te se brzo odmicali od njega.
Lovro je često ponavljao:
Ima tu svijeta kao mravi, svi trče, žure se, guraju
jedan drugoga, viču i buče. Sve se trese i grmi od silnoga
prometa.
Baš tako se i meni čini, moj Lovre. Cesto mislim,
te sama sebe više puta u mislima pitam: »Jesi li uistinu
to ti, Luče?« Toliko se zanesem da se Često čak i za glavu
hvatam, da bih se uvjerila, da li sam ja uistinu ovdje i
tijelom, jer mislim da sve to samo sanjam.
Tu si ti, moja Luče, u tom velikom gradu Amerike.
Sretno smo izbjegli s našim jedincem, da ne izgubi život.
A sada nema druge, već se moramo prilagoditi i Živjeti
prema prilikama.
Sve sam ja, moj Lovre, ono naše sirotinje u starom
kraju pregorjela i prekrižila, ali znaš i sam po sebi, zabo
raviti sve ono ipak se ne može, pa makar ne znam kako
nastojiS.
Priznajem ti, Luče, i dajem ti to za pravo. Nije
moguće lako i jednostavno zaboraviti svoju rodnu grudu.
Mila je i draga ta rodna zemlja, pa makar i sam krš i ka
menje.
Drag je meni onaj krš i kamen. A Lovre dragi,
sjećaš li se kako je moj vrt bio uvijek bujan, kako nam je
u njemu svega rodilo?
Sjećam se, Luče, kako da se ne sjećam! I meni je
sve to svakog dana pred očima. Ali, lijepa je i ona kućica
koju će Ranko kupiti za nas. Samo, jesi li zamijetila kakvo
je tamo more? Kao da neprestano kipi, a struja zraka vuče
te kao da si na velikom propuhu.
Nisam, Lovre, zamijetila da more kipi, a nisam os
jetila ni zračne struje, već sam se sjetila naše kućice i na
šeg lijepog plavoga mora, i toga kako se sve lijepo vidjelo
od naše kuće.
Ja nisam mislio na to, Luče, već sam pomislio
kako ću po tom tmurnom nemirnom moru moći vršiti svoj
ribarski zanat. Ranko kao da je to zamijetio. Kako je bri
žan i pažljiv prema nama! Sjećaš li se kako je rekao: »Ne
moramo mi to kupiti, dragi oče, samo sam želio da vi po
gledate da li vam je s voljom da tu živite.« Dobar je,
Luče, naš sin, kao da je u ova dva-tri mjeseca postao sta
riji za nekoliko godina. A ja, moja Luče, premda u naponu
snage, sasma sam se izgubio i sve prepustio Ranku.
Slično je i sa mnom, moj Lovre.
Drugo si ti, Luče, ti si žena. Ali ja se moram trg
nuti jer nisam došao u Ameriku da tu sjedim i razmišljam,
već da radim i privređujem. Neću da živim od gotovine.
Znaš, Luče, kako je sve nestalo, pa može doći i do toga
da to Ranko mora vratiti. Neću dopustiti da mi tko po
sumnja u sina i mene, da prisvajamo tuđe. Naš kum Zvo-
narsvić tvrdi da je to Rankovo, ali nismo mi vrsta ljudi
kao naš Strne.
Nemoj, Lovre, dobar je on, bog ga je poslao do
nas, da spasi sve nas od propasti, a naročito našega
Ranka. — Luče pogleda kroz prozor: — Evo, dolaze
Ranko i Strne. Gledaj kako ga vjerno prati na svakom koraku. Voli Sitne
Ranka kao da mu je stariji brat.
Neka ih, Luče, i treba u tom tuđem svijetu da se
naši paze i slažu, da svi zajedno i složno drže.
Ranko i Sime uđu veselo u sobu, a Sime već s vrata poviče:
Kume Lovre, kumo, našli smo naše ribare.
Kako naše, Sime? Koga od naših? Kako je tko
mogao već prispjeli ovamo? — upita Lovro sav zbunjen.
Krivo ste shvatili Simu, dragi oče, znam da vi mi
slite na naše ribare iz Šibenika.
Tako sam u prvi čas pomislio, sinko.
Ne, oče. To su naši ljudi, Hrvati, ribari iz Hrvat
skog primorja, tamo od Bakra i Crikvenice, ali su naši
ribari jer su Hrvati, iz naše domovine Hrvatske.
Baš mi je drago, sine, da si ih pronašao. Željan
sam već razgovarati s ljudima.
Baš smo zato i došli po vas i majku. Tamo blizu
njih nalazi se na prodaju jedna kućica, možda će vam se
svidjeti, da je uzmemo za nas.
Brzo su se spremili i poŠli na stanicu da se odvezu do mjesta gdje je
živjela skupina Hrvata koji su se u Amer-rici počeli baviti ribolovom.
Za vrijeme vožnje Ranko im je tumačio da je sve to još okolica New
Yorka, grada velike budućnosti. Kad su stigli do malog naselja, ribari,
njih osam na broju, radosno su ih dočekali. Na morskoj obali imali su
drvenu kućicu, te jedan osrednji čamac, na kome je bila spremnica za
svetiljku, a pred vratima je bila mreža koju je popravljao najstariji među
njima.
Frane Car ustane i pozdravi Lovni i Luču, te ih sve pozove u njihovu
prostoriju.
Nemojte zamjeriti, ali ovo nam je sve: spavaonica,
kuhinja i magazin. Sami smo to zbili od dasaka. Nije bogzna što, a ni
osobito udobno, ali potrebe ne pitaju. Život je nama ovdje težak, a naši
tamo u starom kraju očekuju od nas pomoći.
Luče je sjedila na nekoj škrinjici koja je služila za spremnicu, a ujedno i
kao klupica. Ruke je držala u krilu, stiskala ramena, promatrala
siromašnu baraku i uzdahnula:
Bijedno je kod vas, samo, dobro je ako još ne tr
pite i neimaštinu.
Frane je gledao Luču dok je govorila, a onda svrne oči na svoje drugove.
Kako da vam kažem, draga kumo. Bilo je i stra
danja, pa mi danas još ne obilujemo jer nemamo prave
sreće s ribolovom, ali nekako prolazimo. Jure, Ciro i Mate
rade u njujorškoj luci, pa baš ne gladujemo, ali nas boli
vapaj naših žena i djece iz staroga kraja: »Pošaljite, po-
mozite, dolazi zima, treba ovo, potreba je za ono.« Evo
vam najnoviji list moje žene, evo kako mi piše: »Upropa
stio si mene i djecu, moj dragi Frane. Stari Skomerža ište
kamate za posuđeni novac za putni trošak. Kuća prazna,
nemaš Što vrći u se i na sebe, kamo sreće da si me poslu
šao i ostao kod kuće. Živjeli bismo kao i dosada, samo ne
bismo imali duga na koji treba plaćati kamate.« Evo, to
nas je združilo u nadi da ćemo vise zaraditi kao ribari
nego kao radnici na pruzi, u rudniku ili kao ložači u tvor
nicama. — Frane pruži ruke i nastavi: — Nemojte misliti
da smo izbjegavali rad. Ne, nismo. Mi smo radili najteže
poslove, ali nismo pogodili dobro vijeme. Sadašnja borba
radnika s poslodavcima ide nama na štetu. Držimo se s
radnicima i ne nastupamo tamo gdje oni brane rad. Drug
dje nas neće, a mi nemamo zaliha da od nje živimo.
Lovro je slušao, te više puta pogledavao na sve oko
sebe. Dva-tri puta je kimnuo glavom, a kada je Frane završio, reče:
Milo mi je da sam se našao s vama ovdje u tuđem
svijetu. Mili ste mi, osjećam za vas kao da ste svi moji
drugovi ribari iz Šibenika, ali vidim da ste prava sirotinja
u svemu.
Jesmo, prijatelju Lovre, jesmo, ja ništa ne krijem.
Lovro ustane s klupice, potapša Franu po ramenu, za-
koraĆi prema lezajima i reče:
Jadni su vam i vaši Iežaji na zemlji! U starom
kraju imali ste svaki čisti krevet i suhu sobicu.
Pravo govorite. Istina, bilo je čislo i uredno, ali,
eto, želja za još ljepšim natjerala nas je ovamo u Ameriku.
Ja sam vam jučer rekao, prijatelju Frane — reče
Ranko — da će biti bolje. Ove su prilike časovite, a vi
ste slučajno žrtve toga. Brzo će se to sve urediti, ja sam
uvjeren u to.
Hvala ti, sinko, na tako uvjerljivoj utjehi. Iz tvojih
usta u božje uši, još jučer si nas razveselio.
Frane priđe Ranku, te ga sav razdragan zagrli, a onda se obrati Lovri:
Drag je mladić vaš sin, prijatelju Lovre. Kada nam
ga je jučer Šime doveo, čim sam ga opazio, osjetio sam
da nam on nosi neko olakšanje, a kad nas je počeo tješiti,
vjerovao sam da će nam od njega doći ne samo ohrabrenje
nego i preokret nabolje u našem životu.
Varate se u meni, prijatelju Frane — reče Ranko.
— Ja sam bijedan i nesretan mladić koji je morao bježati
iz svoje domovine da spasi život, a moji dragi roditelji,
meni na ljubav, ostavili su svoj lijepo uređeni dom, te došli
u ovaj tuđi kraj.
Sve je dobro prošlo, sine. Ne padaj ponovo u tugu.
Evo, nas, dragi prijatelji, odmah zajedno. Združit će nas
tuđina, naša i vaša nevolja, radit ćemo zajedno, pa se ne bojte da neće
biti uspjeha.
Oče dragi, još vas više cijenim i volim kada tako
bez kolebanja pristupate u posao s ovim našim prijate
ljima. Preplašio sam se kada ste počeli spominjati njihovo
siromaštvo.
Nemoj, Ranko, koriti oca — reče Sime. — Oni
jesu naši zemljaci, ali su puka sirotinja. Čamac im vrijedi
jedva toliko da se smije nazvati tim imenom, mreža im je
trula i malena, nema tu života za njih, a kamoli za sve
nas.
Nemoj, Sime, tako — reče Ranko. — Ja znam da
ti imaš bolje srce nego Što se želiš prikazati.
Ne znam, Ranko, kako misliš, ali tu nema kruha.
A onda znaš, meni je do rada i zarade u tuđem svijetu.
Bit će, šime, svega. Pogledaj ova poštena lica naših
zemljaka. Jesu ispaćena, ali su odlučna, a njihove tvrde
mišice spremne su za rad.
Sva osmorica, kao po dogovoru, dignuše ruke uvis, te gotovo u jedan
glas progovoriše:
Čitaš nam, dragi Ranko, s lica Što nam srca osje
ćaju. Spremni smo i odlučni za svaki pošteni posao.
Dajte mi svoje ruke, prijatelju — reče Lovro — mi
smo od danas jedna družina.
Hvala vam na tim riječima, prijatelju Lovre! —
reče Frane i obrati se svojima: — Jesam li vam jučer re
kao da je ovog mladića sam bog namjerio na nas.
Zar nisam ja prvi nagovorio Čiru — reče Šime
— kad sam čuo da između sebe razgovarate na hrvat
skom.
Jesi, Sime, jesi — reče Frane — eto, uvjeren sam
da se sve okreće nabolje.
Ne znam, Frane, hoću li ja dugo izdržati s vama.
Hoćeš, Sime, hoćeš — reče Luče — kada to želi
naš Ranko. A sada, da vidimo tu kuću za koju si nam
govorio, sinko.
Ova vam vrijedi, kumo Luče. I vi kažete da ću
izdržati s našim primorcima iz gornjega kraja?
Vjerujem da će biti rada i sloge, a ni ja neću stajati
skrštenih ruku, već ću raditi i pomagati vama.
Živjela, kumo Luče, naša je sreća na vidiku. Ona
je već među nama, jer svi hoćemo raditi.
Svi su pošli prema kući koja je bila nedaleko od barake Frane Cara i
družine. Našli su pravi raskoš prema baraci iz koje su bih' izašli. Kuća se
sastojala od Četiri sobe, kuhinje i kupaonice. Oko kuće bio je velik vrt,
što je Luču najviše razveselilo. U kući je bio namještaj i nije manjkala
nijedna sitnica potrebna za stanovanje.
Sutradan se obitelj Petričić uselila u svoju novu kuću, a s njima i Sime.
Još istog dana poslijepodne spremila je Luče dvije sobe za ribarsku
družinu, te je Ranko morao poći da ih pozove u novi stan.
Pođi, sinko, po one sirote, nek spavaju na čistom
i u suhom.
Bit će vam previše, majko, brinuti se za tolike
ljude. Dosta će vam biti nas troje.
Ništa se ti, sine, ne brini. Navikla sam na posao.
Radila sam u svojoj mladosti, pa ću i sada. Nećemo stajati
skrštenih ruku. Bog bi nas kaznio da tako pustimo naše
ljude. Samo ti njih dovedi, sine.
Nekoliko dana nakon toga kraj barake bio je već vezan veliki motorni
čamac, a u njemu naslagane gomile novih mreža. Okretni KorČulanac
Sime sve je to pronašao, a Ranko je u dogovoru s družinom pogodio i
platio. Prvi put išao je u lov na ribe i Ranko.
Velike mreže, brzi čamac, te poznata sposobnost na-
188
ših pomoraca, sve to učinilo je da je lov bio više nego obilan. Drugog
dana nakon lova bilo je živo kraj nekad mirne barakice. Okolni
stanovnici kao da su namirisali veliku lovinu, te su svi došli i kupili ribe.
Trgovac ribom ponudio se da će prekupiti sve ostalo ako se obavežu
samo njemu prodavati.
Lovro i Frane vrlo su brzo pristali, ali se usprotivio Sime koji je Frani
govorio:
Nemojte se ni na šta vezati. Ja ću vidjeti kakve su cijene na tržištu. Osim
toga, ne znam kako ćete se vezati za ribu, koja pliva u moru. Ako ne
biste imali sreće, on može od vas tražiti odštetu za izgubljenu dobit.
Zašto nije htio da se veže uz vas prije, dok niste imali nove mreže? Ovo
ćemo mu prodati, a ja ću poći s njime da vidim i da se upoznam s
trgovinom.
Drugi lov bio je još bolji jer su ulovili plemenitu ribu. Kod cijele družine
nastala je velika radost. Novac su dijelili na jednake dijelove, a Lovro je
dobio jedan dio više, na račun mreža i čamca.
Dva mjeseca poslije prvoga lova došla je iz Crikvenice Franina žena s
djecom, pa Cirina žena. Ćiro je ostavio pristanište, te se posvetio samo
ribarenju.
Ranko nije išao na ribarenje, nego je učio jezik, a imao je i mnogo posla
oko vođenja računa. Sime je prodavao ribu, a Lovro, kao najstariji,
brinuo se oko mreže, te išao s družinom samo kad je bio željan ribolova.
Za pola godine baraku su morali proširiti. Uz nju su dogradili dva stana,
za Juru i Matu čije su žene bile već na putu do njih. Frane i Sime kupili
su na otplatu kućice, koje kao da su preko noći izrasle nedaleko od ba-
rake. Sime je pisao svojoj zaručnici na Korčuli, i ona se odazvala pozivu.
Ribarska zadruga evala je na radost svih zadrugara, a io se vidjelo i po
njihovoj vanjštini.
Svi su bili solidno obučeni, dobra i zdrava izgleda. Gotovo svakome
visila je iz usta lulici. Za nepunih godinu dana zadruga je brojila
dvadeset pet Članova. Svaki član mogao je obilno slati novaca svojima u
stari kraj. Osim udobnog života, svaki je imao još i lijepu svoticu
ušteđevine. Sve je to lijepo i zorno vodio Ranko koji je bio presretan dok
je gledao zadovoljne i sretne svoje zemljake. Zadruga se sastojala
isključivo od Hrvata.
Ranko se upisao na pravne nauke na njujorškom sveučilištu. Kod kuće je
imao svoj ured, svoju posebnu sobu, radio je, a uz to marljivo učio. Bio
je tih i miran, uvijek zamišljen, što je njegovu majku veoma žalostilo. No
nije mu htjela ništa govoriti, da mu još više ne povrijedi ispaćeno srce.
Ranko je često primao pisma od svoga kuma Zvona-revića, a i on mu je
redovito odgovarao. Ranko je pisao kumu kako se snašao, te ga zvao
neka i on dođe k njima; još je u pismu dodavao:
»Naša se imovina znatuo povećala. Novac uložen za ribarski alat već je
dvostruko vraćen, te namjeravam posao povećati i proširiti na druge
grane. Predložit ću družini da ribu solimo, na naš način. Uz svoj posao i
učenje pravim planove i pokuse za naročitu mrežu koja će se moći
spuštati u more na svakom mjestu gdje se opazi riba. Dat ću mrežu
patentirati, jer se nadam velikom uspjehu. Dođite nam, dragi kume, bit
će vam lijepo i dobro kraj nas, a mi ćemo biti sretni i veseli da ste među
nama.«
Kum Zvonarević odgovarao je Ranku i zahvaljivao se na pozivu, te
redovito dodavao:
»Volim te, sinko, kao mlađega brata, a ne bih više mogao osjećati ni za
rođenog sina, ali doći neću jer ne mogu ostaviti dragu nam domovinu.
Ona mene treba, u njoj ima mnogo rada za mene, a tamo u Americi
nisam
190
potreban, a i nema polja rada za mene. Ja se nadam da ćeš se i ti moći
vratiti, a i uvjeren sam da ćeš doći, čim mine opasnost za tvoj život.
Ostat ću ovdje na straži. Često idem i u naš starodrevni Nin, da
iskopinama doka-žem slavnu hrvatsku prošlost.«
Ranko bi se na takva pisma umirio, te nastavio s učenjem i radom na
podizanju ribarske zadruge. Naročito je mnogo truda ulagao u
usavršavanje svoga izuma: praktične mreže.
LV
Kada je profesor Zvonarević saznao da su Ranko i njegovi sretno
prispjeli u New York, naumio je da se vrati u Hrvatsku. Zadržao se još
nekoliko dana u Firenci, skrenuo u Padovu, te namjeravao krenuti kući
brodom iz Venecije, ali se u Padovi sreo sa znancem iz Hrvatske i s njim
otišao u Milano.
Svidio mu se taj lijepi stari grad koji je na sjeveru bio najjači trgovački
grad Italije. Svidjelo mu se prekrasno groblje i znamenita milanska
katedrala. Pošto ga je Ranko osigurao novcem, krenuo je iz Milana u
Niču, a poslije nekoliko dana našao se u željenom Parizu. Tek početkom
rujna vratio se u Hrvatsku, to jest u Zagreb, gdje se nastanio na Griču
blizu Kamenitih vrata.
Čim se vratio, prva mu je briga bila da se propita za groficu Reginu, a
pisao je i sucu Horvatiću i odvjetniku Benčiću u Šibenik. Bio je upravo
ponosan na pronicljivost svoga Ranka kad je dobio list od suca Horvatića
da je otpušten iz državne službe: isprika je bila nemarno vršene dužnosti.
Horvatić je tražio od Zvonarevića Rankovu adresu. U listu je naveo:
»Zaprepastio sam se kad sam iz Italije primio ogromnu svotu novaca od
tisuću forinti. To je za mene golemo blago. Ja i moja žena bili smo u
velikoj neprilici i u strahu da nam ne bi tko ukrao toliki novac. 2ena mi
je novac sašila u podstavu kaputa, pa sam tako nosio novac sa sobom.
Često sam se noću budio da tko ne provali i odnese moje odijelo s
novcem. Sad sam vrlo zahvalan našem Ranku jer smo ja i moja obitelj
osigurani. Novac sam uložio u štedionicu i trošim ga prema potrebi. Za-
tražio sam dozvolu za advokaturu, što mi je u Zadru obećano. Tada ću se
svom dušom i srcem zauzeti za Ranko vu stvar. Kad mu pišete, javite mu
da stvar u pogledu bisera miruje u Beču, a što se tiče od tajne policije iz
Beča, javite mu da su odležali tri mjeseca u bolnici u Šibeniku. Ona dva
jača teško da će proći bez posljedica za cijeli život. Doktor Purić platio je
bolnicu, te svakomu dao dvije tisuće forinti. Pomislite koliko ta podla
Žena daje novaca samo da zabašuri svoje spletke kojima je željela da
krivnju zbog trovanja rođenog djeteta prebaci na našeg siromašnog
Ranka. Uvjeravam vas, dragi profesore, da u tome neće uspjeti jer će
pravda pobijediti, pa makar bila ne znam kako spora. Sad moramo biti
strpljivi jer smo još uvijek slabiji.«
Profesor Zvonarević naručio je u Zagrebu, da mu umjetnici naprave
lijepe nacrte za spomenik Ani Mariji na groblju u Šibeniku. Nacrte je
poslao s pismom Ranku u New York.
Na Gornjem gradu profesor Zvonarević upoznao se s grofom OrŠićem,
kojemu je pričao o nesretnoj smrti Ane Marije. Grof se propitao za grofa
Herbera, te dao profesoru Zvonareviću točne obavijesti:
Moj susjed barun Vranicani sprema u svom dvorcu veliku svečanost.
Pozvano je mnogo velikaša, a među po-
znatima bit će i biskup Strossmaver. Ja sam cijelu stvar pričao svojoj
supruzi, i ona se zaprepastila nad jezovitim i nečuvenim postupkom
jedne majke. Ona se nada da će grofovi Herberovi otkloniti poziv baruna
Vranicanija zbog tog strašnog događaja. Ali ako bi, unatoč tome, ta podla
žena, grofica Regina, došla na svečanost, moja supruga dat će joj osjetiti,
da takvoj ženi, a naročito takvoj majci, nije mjesto među čestitom
hrvatskom aristokracijom.
Kada je posvrŠavao sve pos'ove, sjetio se profesor Zvonarević svog
obećanja da će kod draguljara pratiti ljudske slabosti prema draguljima.
Jednoga je dana došao opet draguljaru, koji ga je kao dobroga znanca
radosno dočekao. Zgrozio se nad tragedijom dvoje mladih ljudi, a
naročito je žalio mladu ženicu koju je ubila vlastita majka da bi mogla za
sebe zadržati rijedak dragocjeni nakit. Draguljar je tješio profesora jer je
opazio koliko je ovaj još uvijek žalostan zbog nesreće svoga štićenika. I
dodao je:
NaŠ Zagreb je mali grad, ali se u ovo vrijeme do
godio strašan slučaj. Ako vas zanima, ispričat ću vam ga.
Vrlo rado, dapače vas lijepo molim, samo bih prije
rado znao kako je s onom lijepom djevojkom Zorkom.
Na žalost, moram vam priznati da su i nju zaveli
blještavi dragulji, no o njoj kasnije. To još nije tragedija,
pa nije tako zanimljivo kao ovaj slučaj koji se nedavno
zbio. Ćujte!
Blizu Svačićeva trga živio je zagrebački obrtnik tesar, a preuzimao je i
gradnju kuća. Tim poslom zaradio je golem imetak, te sebi sagradio
ogromnu kuću. U nastojanju da što više steče, sasma je zaboravio na
sebe. Kad je jednoga dana uvidio da nije sreća samo u novcu i blagu, bilo
mu je već preko pedeset godina. Zabrinjavalo ga je kome će ostaviti
toliki imetak. Svoje brige povjerio je
svojoj znanici gospođi Lang, koja je imala kavanu kamo je on u svojoj
osami Češće zalazio. Gospoda Lang predloži mu da se oženi, te ga još
iste večeri upozna sa svojim znancima, savjetnikom Krendlom,
njegovom suprugom i kćerkom. Nije mnogo trebalo nagovarali našeg
majstora Anića da se oženi prekrasnom gospođicom Elom, koja je bila
dvadeset godina mlađa od njega. Gospođa savjetni-kovica nije baš bila
oduševljena zetom koji je bio stariji i od nje, ali kad joj je gospođa Lang
počela opisivati golemi imetak koji ima gospodin Anić, postala je nešto
pristupačnija.
Svake večeri društvo se sastajalo u kavani gospođe Lang, a majstor Anić
častio je svoje nove znance svime što su samo poželjeli.
Savjetnik KrendI, koji je već bio u mirovini, dolazio je preko dana u
poslovnicu Ivana Anića te na svoje oči vidio koliki prihod ima njegov
budući zet. Gospođica Ela nije bila oduševljena Anićem, ali je, kao
praktična bečka djevojka, bila vrlo ljubazna s galantnim obrtnikom. Sje-
ćam se kao danas kad su prije nekih osamnaest godina došli do mene da
kupe prstenje. Sretni Anić kupovao je zaručnici prstenje, naušnice,
narukvice, pribadače, ogrlice. Mlada Ela bila je kao izvan sebe od
blaženstva jer joj je Anić kupio što je god ?aželjela. Kako je slabo
govorila hrvatski, to je samo ponavljala:
»Sto ćeš mi kupiti, Ivane?«
»Sve Što želiš, Ela. Daj izaberi i mami i tati nešto za uspomenu.«
Lijepa gospođica Ela izišla je sva ushićena iz moje trgovine, te sam Čuo
kako mu je na izlazu rekla:
»Kako si ti dobar, Ivane!«
Uredili su raskošan stan u prvom katu Anićeve kuće. Često sam viđao
gospođu EIu. Uvijek je bila obučena po
najnovijoj modi, a nije bila rijedak gost ni u mojoj trgovini. Kad su dobili
kćerku, gospodin Anić bio je spreman kupiti i samu modrinu s neba od
velike sreće što mu je obožavana Ela rodila kćerku. Vrijeme je prolazilo,
a Anić je poduzimao još veće poslove, samo da stekne što više novaca za
svoju obožavanu kćerku Nadu.
Gospođa Ela postajala je sve ljepšom, pa se kod kume Lang, kavanarke,
koju je često posjećivala, upoznala s bečkim oficirima. Ovi su stali
udvarati i laskati lijepoj gospođi. U prvo vrijeme nije se o njoj čulo ništa
naročito, jedino što se među ljudima prepričavalo o njezinu raskošnom
životu, a još više o napadno lijepom odijevanju.
Kada je kćerki Nadi bilo šesnaest godina, majka ju je stala svakamo sa
sobom voditi, jer je i Nada bila vrlo lijepa i osobito mila i dobra
djevojčica. Gospođa Ela išla je sama sa kćerkom na zabave i u kazalište,
a gotove svake večeri u kavanu svoje kume Lang.
Anić je pobolijevao, a bilo mu je već preko sedamdeset godina.
Obožavao je kćerku Nadu, a ženi je pustio da radi, što ju je volja jer je i
sam uvido da je nemoćan i prestar za tako lijepu ženu i njezinu živu
narav. Sve joj je opraštao jer ga je lijepa i lukava Bečanka, kad je kamo
odlazila, ili odkuda dolazila, samo rukom pomilovala i umiljato rekla:
»Samo ti, dragi Ivo, počivaj, ja ću odmah doći.«
Te iste jeseni poznati zagrebački obrtnik Ivan Anić umro je nenadano od
upale pluća. Jedino je kćeikica Nada iskreno plakala i žalila za svojim
dobrim ocem.
Prema oporuci, sve je naslijedila kćerka Nada, a gospođa Ela dobila je
doživotno uživanje. No u Gradskoj Štedionici bila je ogromna svota
novaca koja nije bila spomenuta u oporuci, pa je gospođa Ela mogla
novcem raspolagati po miloj volji.
Još dok je bila u žalosti, ona je dala preraditi svoj nakit i dokupili
najmodernije ukrase za uši, kosu i vrat, te prstenje, narukvice, pribadače.
Cesto je dolazila k meni u trgovinu dok se to prerađivalo, te po cijeli sat
ostati i kititi se, da vidi kako joj to pristaje. Kćerku Nadu zaručila je za
mladoga poručnika koji je prije kratkog vremena svršio oficirsku školu u
Bečkom Novom Mjestu.
Taj mladić bio je vrlo Ujep i pristao. Zvao se Eugen Kinzel. Bio je sin
časnika, a u Zagrebu je imao majku i dvije sestre koje su bile učiteljice.
Svaki je put dolazio sa svojom zaručnicom i budućom punicom i gledao
kako ona po cijeli sat stavlja i opet skida nakit sa sebe. Divio se nakitu,
uzimao ga u ruke, te sav ushićen zakopčao ili otkopčao nakit s vrata ili
ruke svoje punice.
»Eugene, daj mi zakopčaj ogrlicu! Eugene, izvadi ovu naušnicu! Stavi
mi ovu, Eugene!«
često se čuo Nadin prigovor:
»Ali, majko, zašto time gubiš vrijeme? Sama vidiš, da je lijepo, a sada
ionako ne možeš nositi jer smo u crnini.«
»Znam, Nado, znam, da ne mogu nositi sada, a valjda smijem pripraviti
za onda kada skinem crninu.«
»Dobro, mama, dosta je već, pođimo radije u šetnju.«
»Stići ćemo, Nado, i na šetnju. Eugene, daj mi otkopčaj ovu ogrlicu, ti
imaš više razumijevanja za lijep nakit nego Nada.«
»Ja mu se doista divim. Divno ti pristaju ove naušnice, a ova ogrlica sja
ti na prsima kao zvijezda na nebu. Krasan ćeš imati nakit, Ela!«
Gospoda Anić naložila je bila svome zetu da je ne zove majkom, uslijed
njene mladosti, već samo imenom.
»Ja bih kupila i za Nadu Što god želi!«
»Mene, majko, ne vesele dragulji. Imam dosta kod kuće što mi je
darovao pokojni tatica.«
»Jesi li čuo Nadu, Eugene?«
»Kako da ne, ali ja joj se na drugi način divim, zbog toga što je ne zanosi
takav krasan nakit i njegov zarob-Ijući blještavi sjaj.«
Prišao je Nadi, uzeo je za ruku i stao kraj nje. Ja se još i sada sjećam
kako su oboje bili lijepi, skladni i puni svježine i mladosti, te se nije
moglo ni pomisliti da nisu bili istinski zaljubljeni jedno u drugo.
Gospođa Anić predala mi je nakit, ustala je i prebacila preko lica svoj
žalobni veo, te sa kćerkom i zetom napustila radionicu.
Vrijeme je prolazilo. Ja sam nakit svršio, gospođa Ela ga je preuzela, te
se odmah okitila njime jer više nije nosila crninu. Promatrao sam je
pomno, te sam opazio da je to još uvijek lijepa žena. Njezina ljepota bila
je puna pri-vlačljive osvajačke snage.
Svježine više nije imala, ali lijepo dotjerano lice i kosa, te naročito lijep
vitki stas i Živi mladenački pokreti tijela, sve to dalo je naslutiti da u toj
Četrdesetogodišnjoj ženi ključa život koji je ona kao mlada, bogata i
slobodna udovica znala iskoristiti.
Cesto sam gledao isti takav nakit na još mlađoj ženi od nje, ali sam se
čudio kako ga ni jedna nije znala tako istaći kao pospođa Ela.
Više sam puta sreo na ulici mlade zaručnike Nadu i Eugena, te su se
mnogi, a i ja sam, okretali i pogledavali lijepi par, kako zaljubljeno
hodaju i drže se ispod ruke.
Nekoliko dana prije Uskrsa došli su do mene i oboje sretni pričali da je
od Ministarstva vojske stiglo odobrenje i da će se drugog dana Uskrsa
vjenčati. Još je Nada dodala:
»Živjet ćemo u Osijeku, jer je Eugen tamo premješten. Mami će biti
ružno bez mene, ali neka me još više poželi.«
Priljubila se uz zaručnika, a on je dodao:
»Osijek nije lijep kao Zagreb, ali će nama svugdje biti lijepo. Zar ne,
Nadice?«
Čuo sam samo sretan šapat:
»Da, Eugene!«
Od tada nije prošlo ni četrnaest dana, kadli u nedjelju naveče dođe moja
sestra, te će sva uzbuđena:
»Pomisli, maloprije skočila je kroz prozor svoga stana Nada Anićeva.
Govori se da će teško preživjeti ozljede.« Sva utučena dodala je: »Što je
najstrašnije, rođena majka skrivila je njezinu nesreću.«
Te nedjelje poslije podne Nada je pozvala svoje prijateljice u kazalište.
Obećala im je ložu u mezaninu, za omiljenu operu »Nikola Šubić
Zrinjski«. Eugen je bio kod njih, kao i obično, na objedu. Nada je rekla
majci i zaručniku:
»Ja neću piti crnu kavu, idem u kazalište da kupini karte, te da ih
odnesem prijateljicama Veri i Miri.«
»Idem i ja s tobom, Nadice.«
»Kako god želiš, Eugene. No onda nećeš piti crnu kavu.«
»Pođi ti. Nado, sama. Eugen će te čekati i onda ćete zajedno u kazalište,«
rekla je Ela kćerki.
Nada je veselo otrčala iz stana prema kazalištu, kupila je karte i svratila
se u Gundulićevu ulicu do Mire, predala joj kartu, te je zamolila:
>Daj ti, Miro, odnesi kartu Veri da se ja mogu što prije vratiti kući jer
sam učinila krivo, što nisam nimalo nagovarala Eugena da me prati do
kazališta i do tebe. Znaš, Miro, moram to ispraviti. On voli mene, a ja
njega, pa zašto da ga žalostim.«
Veselo je Nada odskakutala do svoga stana prema Svačićevu trgu. Imala
je od stana ključ, ušla je u stan.
a preko svoje sobe došla je nečujno u blagovaonicu. No tamo je jadna
djevojka naišla na jezovit prizor. Svoju rođenu majku i svoga ljubljenog
zaručnika zatekla je u takvu položaju da je sirota djevojka shvatila da je
njezina sreća time uništena.
Podigla je od zaprepaštenja obje ruke uvis, okrenula se od divana i kao
izvan sebe povikala:
»Jao, jaoo meni, ja-o-o-o!«
Pojurila je prema svojoj sobi. Tamo je bio otvoren prozor i u tom očaju
uz strašan poklik »jao-o-o!« skočila kroz prozor na pločnik ulice. Odmah
se skupilo mnogo prolaznika, susjedi su pohrlili na prozore. Uz nju se
našla stara kućepaziteljica Barica i počela zapomagati:
»Nado, dušo Nadice, kakva je to strašna nesreća?«
»Barice, Barice, zar ja nisam mrtva? Jao-o-o meni nesretnoj!«
BariČin muž zgrabi brzo Nadu u naručaj, te je ponese u kuću. Nada je
okrvavljenu glavu naslonila na Stefana i rekla:
»Molim vas, ne kući, nosite me u svoj stan do Barice!«
Dok je Stefan nosio Nadu u svoj stan, niz stube je silazila gospoda Ela u
svojoj raskošnoj kućnoj haljini, sva nakićena, te niz stube vikala:
»Nadoj Nado, što je to zaboga miloga?«
Barica je brzo oprala krv s Nadine glave. Netko je otrčao po liječnika.
Začas se pojavila gospođa Ela, te naložila Stefanu da Nadu odnese u
njenu sobu. Na Elin glas Nada je povikala kao izvan sebe:
»Odlazi od mene, odlazi, ti najgora bludnice svijeta!«
»Stefane, nosite je u njenu sobu, ona je sasma poludjela.«
Nada je od bolova i uzrujavanja, kad je Čula Elin glas, pala u nesvijest,
te ju je takvu Stefan prenio u njenu sobu.
Došao je liječnik, dao Nadi injekciju za pojačanje srca, te joj pregledao
sve ozljede. Nada je od bola opet došla k svijesti.
Oko kreveta bili su Nadin zaručnik Eugen, Barica, Stefan i kućna
posluga. Otvorivši oči, Nada pogleda zaručnika. Pogled je dugo zadržala
na njemu. Eugena je to potreslo, te klekne kraj kreveta i poviče:
»Nado, oprosti, Nado. Ja nisam vrijedan da više živim. Ubit ću i sebe i
nju. Nado, Nado, ja se veoma kajem!«
»Bijednice, nevjernice! Ne, li nisi dostojan da se ubi-ješ. Živite ti i ona,
neka vas izjeda vaša vlastita savjest, a moj će vas duh sigurno progoniti
do konca života!«
Svi su se zgrozili nad riječima koje je Nada izrekla lagano, isprekidano,
bolno, ali odlučno.
Još je nekoliko puta sve pogledala, pa pokazala liječniku mjesto gdje je
najviše boli i dodala:
»Dragi doktore, nemojte se truditi oko mene. Moj je život skršen, a time
i svršen!«
Liječnik je naložio da ga puste samoga s bolesnicom. Kad su ostali sami.
Nada se povjerila starom kućnom liječniku koji ju je vrlo volio i
poštovao, kao i njezina oca koji ga je materijalno pomagao za vrijeme
studija.
Kad je liječnik otvorio vrata, svi su stajali zbunjeni u drugoj sobi. Prva je
do vrata Nadine sobe došla Ela, te sva u neprilici izgovorila:
»Nadice, trebaš li što?«
Nada se nije ni okrenula na Elin glas. Samo je malo podigla ruku i dala
znak kao da je želi otjerati od sebe. Liječnik se približio Nadi, te jedva
čuo njen šapat:
»Zbogom!«
Još iste večeri je umrla sirota djevojka.
Profesor Zvonarević duboko uzdahne i progovori:
Strašne li, paklenske žene! I to se dogodilo u na
šem Zagrebu?
Na žalost, jest, gospodine profesore.
Oprostite, dragi prijatelju, to je, mislim, rijedak
tragičan slučaj, jer takve su majke rijetke. To je niska po
hlepna strast, ali kakve to ima veze s draguljima?
Baš zbog toga vam to i pričam, jer je to u vezi.
Molim vas, dajte onda nastavite!
Poručnik Eugen Kinzel dobio je premještaj u Peštu, a Ela Anić, čim je
ozdravila od tobožnjeg silnog uzruja-vanja zbog tragične smrti kćerke,
odmah je otputovala u Peštu. Još nije prošla ni godina dana od Nadine
smrti, a ona je već bila supruga poručnika Kinzela.
To nije moguće, pa to je nečuveno! — usklikne
profesor Zvonarević.
Strašno je i grozno, ali je tako. Redarstvo je nešto
ispitivalo, ali je sva istraga svršila time da je Nada skon
čala sebi život u nastupu ludila. Ela je postala vlasnica
cijeloga imetka.
Ako tu nije bilo vlasti da kazni oboje, ima nad nji
ma viša sila koja će ih kazniti.
Ja također vjerujem da svako zlo mora biti kaž
njeno. Ali da nastavim i završim.
Kako znate, taj mladić ima dvije starije sestre. One
su učiteljice, vrlo poštene i moralne djevojke. Sestre su
strašno osuđivale mlađega brata zbog ženidbe sa ženom
gotovo dvadeset godina starijom od sebe. Taj Eugen od
djetinstva je obožavao svoju sestru Vilmu. Došao je do
nje, te joj se ispovijedio i kazao razlog zašto je pao tako
nisko. Gospođica Vilma je to pričala i meni. Ona osu
đuje brata, te neće ni ona ni cijela obitelj da znaju za tu
ženu. Ali mi je ispričala i to kako je njihov brat još kao
dijete gledao s nasladom ono malo nakita što su ga imali u obitelji. Od
naravi je bio vrlo dobar, ali je uživao ako je mogao zadržati na svojoj
ruci sestrin prsten ili očev sat. Dok je, kao dječak, vezao kravatu, ubadao
je u nju staklene igle iz šešira, stajao pred ogledalom i divio se tome.
Kada je svršio akademiju, dobio je mjesto u Zagrebu. Tu se upoznao s
Nadom i u nju zaljubio. Cijela obitelj bila je presretna zbog te veze jer su
svi zavoljeli milu i lijepu Nadu. On je svakom prilikom isticao kako je
sretan i zaljubljen. Ali je prečesto i napadno naglašavao svakom zgodom:
»Šteta što ona ne voli lijep nakit kao njezina majka. Ona ima bogovski
nakit, sve se ljeska na njoj. Divne naušnice! Ogrlice! Pa ono prstenje!
Upravo je čarobno!«
Obitelj nije tome podavala nikakve važnosti, već je majka znala reći:
»Kada se oženiš Nadom, ti ćeš je već naučiti da se kiti, a ona će to
sigurno učiniti tebi za ljubav.«
»Imate pravo, majko, da, ona će morati nabaviti isti nakit kao i njezina
majka.«
Jednoga dana došao je sav u nekoj groznici kući i rekao:
»Vilma, danas sam bio s Elom kod draguljara, dala mi je preraditi divan
novi nakit.«
Stao je s ushićenjem nabrajati sestri sve, te dodao:
»Ja sam joj prikopčao i otkopčao sav taj bajoslovni nakit.«
Opet je počeo opisivati pojedine predmete, dapače ih je i crtao na papiru.
Vilma nije imala prilike, kao siromašna časnička kćerka, da vidi neki
naročiti nakit, pa je i nju zanimalo Eugenovo pričanje. A on nije prestao
cijele večeri govoriti o tome, te je na koncu dodao:
»Znaš, Vilma, moja buduća punica je posebna žena.
Upravo nešto drugo nego što si ti, sestra Ema i druge. Na njoj taj nakit
živi, govori, pjeva, a ne samo da sja.«
»Prestani, Eugene, ti pretjeruješ. Ti imaš mladu i dragu zaručnicu koja je
lijepa i bez dragulja.«
»Da, istina je, Vilma, govoriš pravo. Nada je draga, mila, divna je, ali ta
Ela s tim nakitom, to je nešto neopisivo!«
Kad se dogodio onaj žalostan slučaj, Eugen se doista namjeravao ubiti,
ali ga je u tome spriječila sestra Vilma. On je mnogo mlađi od nje, vole
ga, premda to nije zaslužio, ali evo, krv je krv, pa se mnogo prašta. Ležao
je onako obučen i samo gledao u strop, a Vilma ga nastojala umiriti, te
mu rekla:
»Priznaj meni svoj grijeh, ispovjedi se meni, pa ću ti reći da li da se
ubijeS ili da joS Živiš!«
Otac je zdvajao, majka je plakala, a Vilma je navaljivala na njega da
govori.
»Dobro, Vilma, ali me ne gledaj u lice. Ti si starija od mene, ali si
poštena djevojka, a ja sam nitkov i podlac.«
»Ružnu si stvar učinio, Eugene, ali i nisi svemu kriv.«
»Nisam, Vilma, na takvo Sto ni u snu pomišljao!«
I onda je stao pričati sestri Vilmi o svemu.
Kad je Nada otišla po karte, Eugen je bio ljubomoran što njega nije
pozvala da je prati. Donesena je crna kava i posluga se povukla. Ela se
načas izgubila, pa vratila s kutijom u kojoj je imala sav svoj nakit, te
rekla:
»Dok se Nada vrati, ja ću tebe malo zabaviti svojim draguljima. Molim
te daj me okiti!«
U Eugenu je uskipljela sva krv, počeo je drhtati, neka omaglica skupljala
se u njemu. Ela je sjela na divan, a Eugen joj je stavljao prstenje,
narukvice, u kosu ukras, onda naušnice, sve je to blještalo i kao da je čuo
šapat: Mladiću, bježi, mladiću, ukloni se! Prikopčao joj je po-
sljeduju ogrlicu, malo se odmaknuo i divio nakićenoj Eli. Bio je već
ošamućen strašću koju je u njemu budio nakit. Ela mu je rekla:
»Daj mi popravi ogrlicu, da mi bude više u sredini!«
Eugen je to učinio, a ona mu bradom pritisla ruke. Drhtao je, ali više nije
imao snage da povuče ruke jer je ona probudila u njemu nisku strast,
raspaljenu draguljima.
»Strasno je to, Vilma!« jaukao je Eugen, pričajući o tome sestri: »Ja sam
ništarija, ja sam podlegao strasti, ja sam podlac, izdao sam svoju čistu
nevinu zaručnicu!«
»Sve si to ti, Eugene, što navodiš, i još gore. Budi sretan što vlast to neće
doznati jer bi vas oboje trebalo kazniti. Da, ti si moj rođeni brat, ali si
ništarija, podlac, i to vrlo veliki.«
»Znao sam, Vilma, da ćeš mi to reći kad sve doznaš, znao ^am, zato mi
ne preostaje drugo već da se ubijem.«
»Za tebe bi bilo najbolje, da. Ti bi se riješio sramote, ali bi ubio majku,
oca i nas sestre osramotio, te nas nitko ne bi htio pogledati. Poštuj
posljednju želju sirote Nade, živi i trpi, ispaštaj svoj grijeh.«
I tako se Eugen nije ubio, već se oženio s njom, s tom beštijom od žene.
Nije mogao, uza svu grižnju savjesti, odoljeti čarima Ele. Našao ju je u
svome stanu, svu sjajnu i okićenu. U prvi čas mislio je da će je odmah
ubiti ili, još bolje, zadaviti, ali je bio kukavica i nije to uradio. Čim ga je
dotakla, podlegao je njenoj moći i čarima nakita. Kraj nje i njenih
bajoslovnih dragulja zaboravljao je tko je, Sto je i što će od njega biti.
Znao je da je ona mnogo starija od njega, no to mu nije bilo važno. On je
siguran da su ga zaveli njezini dragulji, da oni podržavaju njegovu strast
prema njoj. S draguljima i njihovim blještavim sjajem štiti se od grižnje
savjesti, koja ga je gotovo uništila. Zna da će ga svi prezreti, ali drugačije
ne može.
Cijela mu je obitelj pisala:
»Bolje bi bilo da si mrtav nego Što si još niže pao. Nadali smo se da ćeš
plemenitim življenjem iskupiti svoju zabludu. Zaboravi da smo živi, u
stranom svijetu možete sakriti svoj zločin. Pamti, ako te dragulji toliko
zanose da njima možeš zatomiti savjest, znaj, cijeloga svijeta dragulji,
sav njihov sjaj i blještavilo neće zasjeniti onoga koji će kazniti vas
oboje.«
Draguljar završi priču. Profesor Zvonarević reče:
Paklenska je žena uspjela da taj mladić postane njezin rob i da ga veže
zakonskim putem uza se. Pisat ću o tome svome štićeniku Ranku da još
više zna i čuje za ljudske opačine, lakše će zaboraviti i preboljeti svoju
nesreću. Hvala vam, prijatelju, obojica nismo stari, pa ćemo pratiti ovo
dvoje grešnika kako će prolaziti u životu.
Nekoliko dana nakon toga profesor Zvonarević otputovao je u Dalmaciju
da radi na iskopinama staroga grada Nina. Svota novaca koju mu je dao
Ranko omogućila mu je da vrši iskopavanje većih razmjera, te da na taj
način upozna javnost sa znamenitostima grada Nina gdje je nekad bilo
sijelo hrvatskoga kraljevstva. Tim poslom bio je zauzet cijele zime jer u
to vrijeme narod ne radi na polju, pa mu je mogao pomagati u
iskopavanju.
Rano u proljeće vratio se opet u Zagreb, da svoja zapažanja i bilješke
znanstveno prouči i sredi.
LVI
Već se navršilo više od godinu dana kako je Ranko napustio svoj rodni
kraj i živio kraj New Yorka. Ribarska zadruga odlično je napredovala i
sve se više širila. Ranko je pisao kumu Zvonareviću:
»Ja već dobro vladam engleskim jezikom. Sime je od svih nas
najrječitiji, on dnevno saobraća s Amerikancima na tržištu kada prodaje
ribu. Usavršavanje moje mreže napreduje. Prije nekoliko dana pravio
sam pokuse sa svojim modelom. U to su upućeni otac i Sime, ali ni jedan
ne pridaje tome važnosti. Otac mi je rekao: Veselim se da si se zanio za
posao, pa nećeš toliko misliti na svoju nesreću. Drag je moj otac, mili
kume, ali nije pogodio. Svaki uzao na mojoj maloj mreži vezan je s
mišlju na moju ljubljenu ženicu, a svaki svršeni redak u mojoj mreži
popraćen je uzdahom koji mi dolazi iz dubine srca. Majka suosjeća i trpi
sa mnom. Zato pred njom, koliko god mogu, krijem svoju tugu. Moram
živjeti jer je takva ljudska sudbina i vezan sam, prema obećanju dragoj
mojoj Ani Mariji. Pišite mi kada ste god za to raspoloženi, mene zanima
sve Sto je vezano za rnilf rodni kraj. Ako uspijem s izumom svoje mreže,
tada ću vam postati najveći dobrotvor kod iskopavanja slavnog grada
Nina. Veseli me i neobićno mi je drago što sam omogućio doktoru
Horvatiću da se može posvetiti odvjetničkom zvanju i rado ću mu poslati
još sredstava za život. Vi dobro znate, dragi kume, da je on tražio taj
novac kao polog, a moja sirotica Ana Marija predala ga je meni. Strašno
tužnu pozadinu ima taj novac, ali je donio mnogo dobra. Mnogo naših
hrvatskih porodica duguje svoje blagostanje tom novcu. Moj je otac ne-
sretan što sam uložio toliko novaca u ribarsku zadrugu, te mi sa strahom
jednog dana rekao: ,Neću imati mira dok se taj novac opet ne zaradi,
mogli bi oni Čak i ovdje tražiti taj novac natrag.' No sada se umirio jer
vidi kako svi mnogo zarađujemo u našoj zadruzi. Ovih dana dugo sam se
zadržao sa svojim učiteljem engleskog jezika. Moja je majka u dva-tri
navrata otvarala vrata sobe, onako, slučajno, u zabuni- A kada je učitelj
otišao, došla je k
206
meni, te me kao preplašeno upitala: .Previše se mučiš, sinko, da li si
veoma umoran?' Kad sam joj rekao da sam se prilično umorio, ona mi
predloži: ,ZaŠto se ti toliko naprežeš, sinko, novom naukom? Vrati se,
sinko, u one Škole iz kojih si izišao.' Začuđeno sam pogledao majku.
Upravo me iznenadio njezin prijedlog jer ja nikad više nisam ni
pomišljao na teološke nauke, a ni vi mi niste to predložili, dragi kume.
Majka me iznenadila, rekavši mi: ,Razmisli, dijete moje, naći ćeš
smirenje tijela i duše!' Draga moja majka! Kako ona lijepo i plemenito
misli. Ja sam, kume, brzo odlučio da ne slijedim majčin savjet, jer bih
time morao prekršiti zadano obećanje Ani Mariji. Dužan sam prema njoj,
da ne napuštam borbu, ja moram živjeti zato da osvetim svoju dragu
ženicu. Neću ni da spominjem one divlje zvijeri od ljudi, a!i patnja i
tragična smrt Ane Marije mora na nekoga pasti. Nepravda kume, mora
biti kažnjena, i ja ću čekati i nadati se.«
Profesor Zvonarević nije mogao Ranku ništa pisati jer je parnica zbog
bisera bila još uvijek kod Ministarstva pravde u Beču. Doktor BenČić je
nekoliko puta požurivao stvar, ali sve bez uspjeha. Profesor je više puta
svraćao do svog znanca draguljara, ali ni tu nije bilo ništa naročito.
Jedino mu je ispričao:
Ako želite, slijedite Zorku Klarić! Postala je dama iz polusvijeta. Ima
svoj raskošan stan, konje i kočiju na raspolaganju. Kod nje u stanu
priređuju se večere o kojima se priča po Zagrebu. Ondje možemo naći
vrlo utjecajne ličnosti Zagreba, tvomičare, trgovce, novčare, političare, a
i neki gradski oci našli su načina da budu gosti Zorke Klarićeve. Sve je
to kao slučajno: pozvao ih Jakov Biber na dogovor ili se bankar Kronfeld
morao sastati s trgovcem Žigrovićem, da se dogovore o doznaci novca za
prekomorsku robu. Sve je to tajno i pod strogom di-
207
skrecijom! Sto znači za njih jedna Zorka Klarić, bivša prodavačica?
Njezin je stan poslovno sastajalište. Zorka je postala Biberova
prijateljica, ona je u svemu pod njegovim utjecajem. Biber joj je
omogućio sve slasti života koje se mogu nabaviti novcem i nastojao ju je
sasma otrovati. Toliko je skupocjenim briljantoro uspio zaludjeti Zorku
da je ona počela zanemarivati i izbjegavati svoga zaručnika Ivicu Matica.
Jedne večeri opazio sam kako mladić utučeno stoji. Glas mu je zapeo u
grlu kada je opazio kako se Zorka pretvarala da ga ne vidi, već hitro ušla
u kočiju koja ju je čekala pred trgovinom, te se odvezla naočigled
zaprepaštenoga mladića.
Profesor je uzeo adresu kuće u kojoj je stanovala Zorka Klarićeva. Silno
ga je zanimala ta lijepa mlada djevojka koja je postala žrtvom pohlepe za
raskošnim i udobnim životom.
Nekoliko dana nakon toga profesor je pisao Ranku u Ameriku. Opisao
mu je kako je završila gospođa Ela:
»Poznato ti je da se ona nesreća od žene udala za onog mladog časnika u
Pešti, te tu i ostala. Kako je pričala sestra mladoga časnika, Vilma, živjeli
su raskošno jer je Ela bila vrlo imućna. To sve je bez ograničenja
naslijedila poslije Nadina samoubistva. Kako sam ti pisao, mladi časnik
bio je pohlepan za draguljima. Moć toga sjaja i blještavila zavladala je
njime i njegovim osjećajem, te budila i podržavala u njemu nisku strast
prema toj pokvarenoj i od njega mnogo starijoj ženi. Ela je to znala, pa
se uvijek vješto kitila draguljima i tako držala na uzdi i uz sebe mladoga
muža. Nedavno je, zimi, u njihovu Oficirskom domu priređen sjajni ples.
Oficirske gospode većinom su imućne jer se siromašna djevojka ne može
udati za Časnika. Svaka mora položiti veliku svotu novaca kao jamstvo
da može živjeti od svoga imetka, a ne od mu-
ževljeve plaće. Po svim salonima Pešte šile su se raskošne haljine. Ela je
željela i tu prednjačiti, te je dala sašiti svilenu haljinu koja je bila usko
priljubljena uz tijelo, s visokim Maria Stuart ovratnikom. Obukla je
raskošnu haljinu, a kosu dala počešljati po najnovijem načinu, te tako
obučena čekala Eugena koji se, mimo običaja, dugo zadržao u vojarni.
Kad je došao kući, Ela ga je odmah upitala: Jesam li ti dosta elegantna,
Eugene?* Okrenula se pred njim, a on je preplašeno pogleda, te dade
znak sobarici da ih pusti nasamo. Kao izvan sebe upita je gdje joj je
njezin lijepi nakit. Ona odvrati: ,Zar ti nisam ovako lijepa, dragi moj
Eugene?' I približi mu se. On se povuče, te je opet upita za dragulje. Ela,
sigurna u moć svoje ljepote, odgovori: .Prodala sam ih da bi mogla
nabaviti najljepšu haljinu za današnji ples.' Nakon toga čulo se Elino
zapomaganje i očajna borba. Kad je sobarica dozvala drugu poslugu, te
ova zajednički s nekim susjedima provalila u sobu, mogli su vidjeti kako
Eugen drži obim rukama Elu za vrat i pritište je na salonsku sofu. Svi su
navalili na Eugena, ali prekasno: Ela je bila zadavljena. Srušila se pred
sofu u salonu. Liječnik je mogao samo ustanoviti da je uistinu zadavljena
i mrtva. Eugena su odveli u bolnicu za duševne bolesti. Došao je do
svijesti kada su mu predali u ruke Eline dragulje. Prevezen je u Zagreb u
bolnicu. Načas mu je dobro, ali liječnici tvrde da nikad neće potpuno
ozdraviti. Kako Ela nije imala nigdje nikoga od svojih, cijeli je imetak
pripao Eugenu. Sve blago i dragulji sad su zabadava jer mu ne mogu
vratiti zdravlja. Sestra Vilma dala je načiniti imitacije pravih dragulja, da
mu ih bez straha mogu dati da njima umiruje živce i grižnju savjesti. U
napadu ludila kiti sebe, zaziva Nadu, te joj se zaklinje na vjernost i
neograničenu ljubav. Cas nakon ushićenja ljubavi provali iz njega bijes i
mržnja, te prokli-
nje zavodnicu Elu i nazivlje je svim pogrdnim imenima koja postoje.
Kada prođe bjesnilo, slaže dragulje, briše ih i miluje, stalno naziva svaki
predmet imenom, te obećava da će sve dati Nadi i pri tome govori:
.Dođi, sinko, vrati se, ja samo tebe volim, ti si mi prva moja ljubav.'
Namješta kutiju u kojoj je poslagao dragulje, okreće je prema svjetlu, da
se Sto više odražava bljesak i sjaj dragulja, te sav ushićen ponavlja po
više puta riječi: ,Nado, Nadice, gdje si, dođi, samo si ti dostojna da se
njima kitiš. Tebi, Nado, samo tebi predat ću sve ovo blago, dođi, draga
Nadice, dođi!' To ponavlja više puta na dan, drži dragulje neko vrijeme i
Čeka. Onda mu se sigurno sasma vrati svijest, jer pada u očaj, plače i
samoga sebe nazivlje svim pogrdnim imenima. A sestra Vilma kaže da
svi mnogo trpe, ali najviše njihova majka, koja samo plaće, uzdiše i
govori: ,Kako je mogao podleći čarima dragulja, taj moj mladi, dragi,
lijepi sin? Oh, gdje su moji lijepi snovi o njegovoj budućnosti. Ona
gadna žena i nije zaslužila drugačiji svršetak, ali je upropastila ovo moje
drago dijete, koje je postalo bogalj, i to najstrašnije vrste, a tek je u
cvijetu svoje mladosti!' Eto, to je završetak priče o Eli, Eugenu i
draguljima, dragi Ranko.«
LVU
U dvorcu baruna Vranicanija radi se užurbano na velikom pripremanju.
Barun Vranicani, kao hrvatski velikaš, opredijelio se sasma za narodnu
stranku, te je u tu svrhu upriličio i veliku proslavu u svome dvorcu. Da to
ne bi izgledalo kao neki sastanak, imućni je vlastelin pozvao gotovo svu
hrvatsku vlastelu da mu dođu kao gosti,
ali ne samo na gozbu već i zato da im pokaže svoj park koji je najljepši i
najveći u Hrvatskoj. U tom parku ima drveća koje je sakupljeno i
presađeno iz cijelog svijeta, a što je najvažnije, vlastelinu je uspjelo da se
to drveće i cvijeće prilagodi klimi u Hrvatskoj i da tu raste i cvati.
Silne svote novaca potrošio je barun na tu svoju strast, ali kao vrlo
imućan čovjek nije mario za izdatke, samo da dokaže svoju tvrdnju da
drveće i cvijeće, koje raste u Indiji, Africi, Aziji, Kini i Americi, može
uspijevati i u Hrvatskoj. Mnogi manji i siromašniji vlastelin živio je u
tjeskobi i strahu hoće li biti pozvan ili ne.
Barun Vranicani bio je Širokogrudan, te pozivao sve za koje je slutio da
ih nisu uza se vezali Pešta ili Beč. Dogovorio se bio sa cijenjenim
biskupom Jurijem Stross-maverom da će nastojati pridobiti za Narodnu
stranku hrvatske velikaše. Umni biskup mu je rekao:
Vašim pozivom mnoge vlastele na svečanost u vaš dvor nećemo postići
da ih vežemo uz sebe, ali sam uvjeren da će barem otupiti njihova oštrica
protiv Narodne stranke. Vjerujte da će to za nas biti od velike koristi, jer
će već iz učtivosti, kao vaši gosti, slušati naše razlaganje i dokazivanje
da smo mi, pristaše Narodne stranke, na ispravnom i korisnom putu za
hrvatski narod.
Zbog tog dogovora bili su pozvani gotovo svi velikaši, a među njima i
obitelj grofa Herbera.
Grof Antun čuo je od svojih susjeda vlastelina o toj svečanosti, ali nije
mnogo mario hoće li biti pozvan ili ne, jer grof je još uvijek bio vrlo
potišten zbog strašne smrti svoje ljubljene kćeri, a osobito zbog toga što
je sebe smatrao glavnim krivcem. Vrlo mnogo je radio na svom go-
spodarstvu, te upravo izbjegavao da bude dugo nasamo sa svojom
ženom. Bio je srdit na groficu kada mu je u više navrata rekla:
Ja te ne shvaćam, Antune, kako ti ne mariš da
budemo pozvani na tu svečanost. Zar da nas mimoiđu,
a pozvan je vlastelin Pisačić? Pa gdje je on iza nas?!
Prestani, Regina. mene ne veseli nikakvo društvo.
Gledao je ženu dugim ispitujućim pogledom. Onda
svrne načas pogled od nje, pa je opet značajno pogleda, ali grofica izdrži
taj pogled. Grof mahne rukom i kimne glavnom:
Ne znam što je bolje za nas, da mislim na to ili ne,
ali me često progoni slutnja, znaš, Regina, strašna jezovita
slutnja koja me svuda slijedi i svakom mi zgodom Šapuće.
Neću o tome ništa da čujem. — Grofica ustane,
stavi obje ruke na uši i nastavi: — Znam Sto misliš, ili
ako baš točno i ne znam, a ono slutim. Bas zbog toga,
zbog tebe, zbog svih tih ljudi nastoj da i mi dobijemo po
ziv.
Barun Vranicani, međutim, poslao je poziv jer mu je grof Herber mogao
biti od koristi, barem s materijalne strane. Politički, grof nije značio ništa
jer je bio odan kraljevskom domu.
Grofica se vrlo obradovala pozivu, te Činila velike pripreme za sebe i
kćerku koju je sada prvi put vodila u tako veliko društvo hrvatske
vlastele. Marija Te režija, prije vesela i bezbrižna djevojka, nije mnogo
marila za društvo. Susjedni vlastelini dolazili su k njima, i oni su katkad
išli do njih, ali ona je nastojala naći isprike da ne ide s roditeljima. No
nikad nije uspijevala to postići kod stroge majke jer ju je ona upravo
napadno vukla u društvo.
Šest mjeseci nakon smrti Ane Marije grofu je došla obavijest da je
maklenburška vlada pristala da knez Sieg-fried sklopi brak s grofovom
mladom kćerkom Marijom Terezijom. Ako grof Herber na to pristaje,
treba naročito ishoditi pristanak cijenjene odabranice. Vlada Kneževine
Mackienburg moli grofa Herbera da smjesta javi svoj pristanak, kako bi
se moglo sve urediti, jer bi njegova visost došla po odabranicu da se
vjenčanje obavi u što kraćem roku, kako propisi kneževske kuće
dopuštaju. Pismo je glasilo:
»Uvjereni smo da će ponuda naše vlade i našega kneza razveseliti
cijenjenu obitelj. Ako ponuda naše vlade i našega kneza ne bi u ovaj čas
naišla na razumijevanje, to će vlada Kneževine Mackienburg biti
prisiljena da vrati sve što je grof Herber poslao kao doprinos svoje
kćeri.«
Grof je mirno primio ponudu, te došao do uvjerenja da je knez Siegfried
uistinu dobar i plemenit mladić. Grof je znao koliko je napora i borbe
bilo potrebno knezu da dobije pristanak svoje vlade da sklopi brak s
drugom kćeri grofa Herbera, pogotovu nakon svega što se dogodilo.
Grofica je bila upravo luda od sreće i zadovoljstva, te je prepisala
ponudu i poslala svima poznatima da vide koliko Kneževina
Mackienburg cijeni njezinu obitelj. Poslala je prijepis svojoj tetki grofici
Keglević, te dvorskoj dami Idi Ferenczy, svakako sa željom da i dvor to
dozna. Smatrala je to gotovom stvari, te je svima dala na znanje da će se
vjenčanje održati kod njih na posjedu, a ne, kako to propisi zahtijevaju, u
kneževoj prijestolnici.
Grofica nije ni u snu pomišljala da pita svoju kćerku da li ona pristaje i
da li se ona osjeća sretnom.
Marija Terezija bila je zaprepaštena tom viješću i kneževom porukom,
ali, videći veliku radost i ushićenje svoje majke, zastala je u svojoj
namjeri.
Jedva je prošlo nešto vise od godinu dana od smrti njezine sestre, i sada,
nakon tako duge šutnje, javio se knez i moli njezinu ruku. Kako je i ona s
puno osjećaja proživljala sestrinu tragediju, koja je se duboko kosnula,
nije nimalo pomišljala na udaju. Premda još nije navršila
ni dvadeset godina, osjećala se mnogo starijom. Još nije bila pravo
zaljubljena, ali nije ni čeznula za tim da se nekome svidi, već je nakon
smrti svoje sestre čeznula za samoćom. Njegovala je cvijeće i
posvećivala mnogo pažnje životinjama. Cesto su je zatekli kako snatri i
razmišlja. Čim je čula za kneževu ponudu, odmah ju je u sebi odbila, ali
iz obzira, a osobito zbog straha od majke, nije odmah izjavila svoje
mišljenje, već je pustila neka se majka time zanosi i pred drugima
uzdiže. No u sebi je čvrsto odlučila da se nikad neće udati za kneza.
U tom je razmišljanju došao petnaesti kolovoza, dan kad je zakazana
svečanost kod baruna Vranicanija.
Neki uzvanici krenuli su na veče uoči proslave, tako da je već rano ujutro
u Vranicanijevu parku i dvorcu bilo živo. Gostoljubivi domaćin tako je i
želio, jer je dan prije iz Đakova stigao i njegov prijatelj biskup
Strossmaver.
Obitelj grofa Herbera stigla je oko devet sati u krasnoj udobnoj putnoj
kočiji, u stilu Ljudevita XIV, koju je grofica za taj dan nabavila iz Beča.
Domaćin je pozdravio obitelj Herbera srdačno, kao Što je srdačno
pozdravljao i najneznatnijeg zagorskog Šljivara. To je radio s namjerom
da među velikašima osvoji što više pristaša, jer su njihovi glasovi često
odlučivali o izboru kandidata.
Dan je bio prekrasan, što je naročito veselilo domaćine jer je ogromni
park bio pretvoren u blagovaonicu, a naokolo u zelenilu bile su udobne
sjenice.
Pogled na park bio je veličanstven, ali danas su tom lijepom parku
podavale draž i zamamljivost prekrasno obučene i dotjerane uzvanice
žene kojih je bilo više nego muškaraca. Raznobojne svilene odjeće
odražavale su se još više između cvijeća i zelenila, a žive boje svile
svjetlucale su na suncu.
Pred podne pojavio se i biskup Strossmaver u pratnji domaćina. Nastalo
je živo komeŠanje među prisutnima.
Domaćin je predstavljao biskupu pojedine vlasteline, a biskup je za
svakoga našao ugodnu primjedbu.
Došavši do obitelji Herbera, biskup je zaustavio svoj pogled na grofici,
te će joj:
Mnogo sličite, grofice, na njezino veličanstvo.
Grofica još više podigne glavu, zauzme dostojanstveniji
stav i odgovori:
I samo njezino veličanstvo carica rekla mi je da
sam joj dvojnik.
Veseli me da nisam rekao ništa previše, a mislim
da sam vam time i polaskao, grofice, jer njezino veličan
stvo resi naročita draž i ljepota.
Nije mi to ništa novo, preuzvišeni, poznajem lično
caricu, bila sam dapače u njezinu društvu kod svoje pri
jateljice prve dvorske dame.
Veseli me, grofice, vrlo veseli.
Biskup se htio pridružiti drugoj obitelji, kadli kraj sebe čuje previše
glasnu primjedbu na koju se morao osvrnuti.
Jeste li dobro pogledali, preuzvišeni, prekrasne
grofičine bisere?
Da, vidim, divno rese Šarmantnu groficu.
Jest, upravo su predivni, ali ne vrijede toliko da je
zbog njih morala stradati Životom lijepa i dražesna grofi-
čina kćerka.
Nije mi ništa poznato, grofice Oršić, zacijelo
strašna nesreća.
Još više nego nesreća, preuzvišeni, kćerka je otro
vana.
Grof Antun problijedi, a isto tako i njegova kćerka, ali se grofica Regina
brzo snađe:
Otrovao ju je suprug da bi se domogao bisera.
Užasno, grozno! Moje saučesće, grofe i grofice.
Još nisu dospjeli ni odgovoriti biskupu, a grofica Or-šić naglasi:
Mi smo informirani od osobe koja je sve to pre
živjela, a i cijeli grad Šibenik je pod tim dojmom, da ste
vi osobno otrovali svoju kćerku samo da joj ne biste mo
rali izručiti bisere.
Grofica Regina ustukne pred tolikom skupinom vlaste-Unki, zbunila ju
je biskupova nazočnost. Pogleda izazovno muža, a ovaj promuca:
Grofice Oršić! Kako? Zašto? Ovo nije mjesto.
Nisam pozvana da branim vašeg zeta, ribareva
sina, koji je bio previše zaljubljen u vašu kćerku, grofice,
a ni buduću majku djeteta. Osim toga, vaša je kćerka do
bila proces, te nije imao razloga da ubija tako bogatu
nasljednicu dok još nema nasljedstvo u rukama.
Strašno, žalim slučaj, ali moramo dalje do drugih
uzvanika — prekinuo je domaćin razgovor, sav zbunjen.
Ružno je to, ružno, dragi susjede, jer to je strašna
stvar za nas, majke i hrvatske vlastelinke.
Grofica Oršić, moja je supruga Hrvatica kao i vi.
Zbog toga sam, grofe, moralno obavezana da u
našem krugu izneseni taj strašan slučaj. Ako se to dokaže,
kako se govori, onda to osuđujemo bez kompromisa. —
Grofica Oršić, odlazeći od zbunjene grofice Regine, strogo
doda: — Ne pojmim kako majka može nositi bisere zbog
kojih je rođeno dijete platilo životom.
Barunica Vranicani prišla je neopaženo do grofice Regine, te je iz
učtivosti pozvala da pogleda neki posebni cvijet u cvjetnjaku. Grofica
Regina bila je izvan sebe od srdžbe na groficu Oršić, ali na posljednju
riječ >biseri« trgne se, isprsi, digne glavu, a rukama pritisne na grudima
bisere. Sasma se promijenila, te otvorenih očiju i sva po-
nosna pođe za domaćicom u cvjetnjak. Okrene se prema ostalim
prisutnima, a iz očiju joj je sijevalo zadovoljstvo. Rukom je nekoliko
puta zakuckala biserima i nestala između cvijeća.
Za stolom je domaćica smjestila uzvanike većinom prema dobi, tako da
je grofica Regina sjedila između plemića Bedekovića i Livadica, oba
vatrena narodnjaka.
Grofica Regina nije ništa marila za politiku, već je jedino znala da je
njezina obitelj oduvijek bila slijepo odana austrijskoj kruni. Danas je
grofica došla ovamo u Oroslavlje samo zbog toga da bude u velikom
krugu velikaša. Željela je da se svima sviđa i da sve zadivi svojom
ljepotom, sličnošću sa caricom, a živa joj je bila želja da zasjeni sve
velikašice svojim vrijednim i lijepim nakitom, naročito tim predivnim
biserima koji su digli toliko prašine u cijelom carstvu.
Bila je nemilo pogođena primjedbom grofice Oršić, dapače toliko je
izgubila živce da je namjeravala smjesta napustiti Oroslavlje, ali ju je u
pravi čas iz neprilike izbavila domaćica.
Sad je bila mirna između svoja dva susjeda. Bila je ljubaznija nego što je
bilo potrebno. Svaki se čas okretala jednom pa drugom susjedu, glasno
se smijala, često i previše glasno, tako da je svraćala na sebe pozornost.
Ženske haljine sad su još više dolazile do izražaja u zbijenom krugu
muškaraca, a naročito se ljeskao nakit u sjeni zelenila. Ova svečanost
imala je posebnu svrhu: za Strossmaverovu Narodnu stranku jačanje i
prikupljanje novih snaga, što je bio cilj baruna Vranicanija. Mnoge pak
velikaše vukla je želja da upoznaju Strossmavera, a dosta njih došlo je i
zato, da se nađu zajedno. Najviše je bilo takvih, koji su htjeli da pokažu
svoje bogatstvo.
Prije priredbe nabavljali su otmjene kočije ili u naj-
manju ruku bojadisali i tapetirali stare kočije. Kupovali su čistokrvne
konje, a posluga, koja se nalazila u pratnji, bila je opskrbljena novom
odjećom i obućom. Manje izdatke smogao je svaki vlastelin iz svojih
redovitih prihoda, ali je tu bilo mnogo krupnijih izdataka za koje je
mnogi od njih prodao sav svoj prihod cijele godine.
Gospode su se natjecale koja će biti ljepše i otmjenije obučena. Ali ono
po Čemu će okolina prosuditi imuć-stveno stanje pojedinaca, bio je ženin
nakit Što će ga ona toga dana imati na sebi. Ova je priredba zbog toga
bila vrlo poznata, jer se i poslije nekoliko godina prepričavalo kako su se
neki vlastelini uvalili u velik dug, nabavljajući nakit za svoje supruge. Te
godine Zagreb je došao na veliki glas na svjetskom tržištu dragulja, jer
su narudžbe bile tako velike da nizozemski brusači dragog kamenja nisu
jedno vrijeme ni za koga primali narudžbe, već su radili isključivo za
zagrebačke draguljare. One godine silno se obogatilo pet do šest
zagrebačkih draguljara.
Sav taj nakit bio je toga dana izložen na ženama, kćerima ili sretnim
nećakinjama. I kad su se svi skupili za stolom, došao je taj krasan nakit
do izražaja. Na večernjem svjetlu krasno svjetluca drago kamenje, ali
nigdje tako ne svjetluca i ne baca takav svoj sjaj kao usred dana pod
zelenim granjem. Tu dragulj najviše i najljepše djeluje, te pruža upravo
omamljujući čar.
Biskup Strossmaver, poznat po svojoj galantnosti, često je dugo
zadržavao svoj pogled na pojedinoj gospođi koja je imala na sebi lijep i
upadljiv nakit. Naročitu pažnju posvećivale su gospođe naušnicama,
pribadačama i prstenju.
Grofice Oršić, DraškoviĆ, Erdedi, sve potomci velikaša starih obitelji,
imale su nakit velike vrijednosti, ali ipak nije dolazio toliko do izražaja.
Neke su bile od naravi
čedne, te ga nisu isticale, a druge su bile u poodmakloj dobi, pa su bile i
smiješne s previše ukrasa. To su bile rijetke i pojedine, ali ogromna
većina nastojala je, dapače se veoma trudila, da istakne na sebi svoje
dragulje.
Pokret glave bio je prilagođen tome da se naušnice u ušima zakrijese.
Smijeh je bio tako bučan da su prisutni morali dignuti glavu, te opaziti
ukrase na vratu i prsima. Uslužnost kod stola bila je upravo napadna, te
je svaka željela bilo Što, samo da može pokrenuti rukom i zasvjet-lucati
prstenjem.
Bilo je divnih žena i djevojaka, prekrasno odjevenih i ukrašenih lijepim i
skupocjenim nakitom.
Naročito se isticala kćerka domaćina, barunica Olga, te supruga iločkog
vlastelina grofica Odeschalchi, koja je posjedovala skupocjeni nakit.
Grofica Odeschalchi znala je da spada u red najljepših dama, te je
svojom ljepotom i velikim vrijednim nakitom sve zasjenila. No sav taj
nakit pao je u sjenu pred divnim biserima grofice Herber.
Grofica Regina bila je vrlo ljubazna sa svojim susjedima. Nastojala ih je
očarati, Što joj je brzo uspjelo, a onda je željela da se istaknu i njezine
prekrasne naušnice, pribadača i vrijedno lijepo prstenje.
Kako je posjedovala prirodnu ljepotu, to joj nije bilo teško postići da joj
se susjedi dive, a kod žena da izazove zavist.
Ni jedna nije posjedovala tako velike i lijepe bisere za kojima u potaji
čezne i sama kraljica. Još je više porastao interes za njih zbog
tajanstvene smrti grofičine kćerke, a pogotovu su sve oči bile uprte u te
bisere kad je grofica Oršić javno pred svima rekla grofici Regini kako se
priča, da je ona zbog tih bisera otrovala i rođeno dijete.
Domaćin je sve pripravio da uzvanici budu u svemu zadovoljni. Jela i
pića bilo je na pretek. Najprije je do-
macin prvi pozdravio uzvanike, te naglasio neka se svi osjećaju slobodno
kao u svojoj kući, jer je stari hrvatski običaj da se gost u ovom domu
oduvijek poštuje.
Naročitu pažnju posvetio je biskupu Strossmaveru, koji je, kao visoki
crkveni dostojanstvenik, počastio njegov dom svojim posjetom, a
naročito danas, jer se pod ovim starim hrvatskim krovom nalazi gotovo
čitavo hrvatsko plemstvo. Mnogi su odvratili oa pozdrav domaćina, a
osobito je lijepo govorio Strossmaver, oprezno podvu-kavši kako je
važno i potrebno baš to da uz hrvatski narod bude i njegovo hrvatsko
plemstvo, jer je vrlo pogibeljno, dapače i opasno, ako se pravi bilo kakav
dogovor, a naročito sporazum, koji ne bi odobrio narod. Upozorio je
vlastelu da nastoji odvratiti one koji žele bez ispravka obnoviti savez s
Mađarima.
Među ostalima, nekoliko riječi izgovorio je i grof Her-ber. Zahvalio se
domaćinu na lijepom prijemu, te domaćici na obilnoj i dobroj gozbi, ali
je naglasio svoju odanost njegovu veličanstvu. Nakon grofova govora
grofica Regina bila je još veselija upravo obijesno raspoložena, te je
glasno rekla svojoj rođakinji kontesi Keglević;
Mi smo jedino za carski dom, a drugo se nas ne
tiče ništa. A onda, naša je i dužnost da se ne odalečujemo
od krune. — Regina podigne naglo glavu, biseri zašušte a
ona će još glasnije: — Tebi je sigurno poznato, Renata,
da se Marija Terezija udaje za kneza Siegfrieda?
Nešto sam čula, tetko, ali nisam vjerovala.
Da, istina je, prije nekoliko dana došla je službena
ponuda njegove vlade.
Zbog toga ste vi, tetko Regina, tako raspoloženi.
A Što kaže Marija Terezija?
Znaš ti nju! Ničemu se ona ne veseli. Pođi do nje,
gledaj kako mirno sjedi uz veselog grofa Draškovića.
Objed je bilo služen u sjeni velikog drveća perivoja. Na čistini je bio
ogroman paviljon načinjen od dasaka, a na širokom hodniku tog
paviljona tiho je svirala glazba, da ne smeta govornicima. Ona je svojim
ugodnim zvucima lijepo uzveličavala svečani objed.
Kasno poslije podne službeni dio objeda bio je završen, te se skupina za
skupinom povlačila u male sjenice gdje je bilo u izobilju slatkiša i
hladnog pića.
Grofica Regina imala je oko sebe veliko društvo gospode, a još veći broj
žena, unatoč napadu grofice OrŠić. Svojom ljepotom i sjajnim biserima
zasjenila je najmlađe i najljepše gospođe, te su mnoge iz znatiželje, a
mnoge iz taštine, tražile njezino društvo i njezinu blizinu, željele su i one
biti zapažene, a to su se nadale postići uz lijepu i uznesitu groficu
Reginu.
Premda je grofica OrSić bila poznatija u tom društvu, te mnogo
poštovanija nego grofica Regina, ipak je njezin krug društva bio mnogo
manji nego krug grofice Regine. Sjenica u kojoj je bila grofica Regina
bila je puna mlađih gospođa, te se moglo točno zapaziti kako se svaka od
njih nastoji približiti grofici Regini, samo da može uzeti u ruke dio
njezinih bisera ili ih samo rukom dotaknuti. Ono što je grofica Oršić
namjeravala postići — da odagna groficu Reginu iz ovoga društva —
nije uspjela, već je, na svoje ogorčenje, uvidjela da ju je svojom pri-
mjedbom učinila još zanimljivijom. Dosta neraspoložena zbog toga, ona
reče gospođi Livadić:
Ne čudim se toliko ovom ženskom spolu, koji je od prirode tašt, a od
djetinjstva odgajan protunarodno, te ne shvaća zadaće hrvatske
velikašice. ali se naročito čudim previde ljubaznom ponašanju vašega
supruga i plemića Bedekovića. Koliko pažnje i poštovanja posvećuju toj
opakoj ženi i majci.
Moj suprug nije možda ni čuo, a možda ni plemić
Bedeković nije ozbiljno shvatio vašu primjedbu. Kriva je
naša susjeda domaćica, što je između njih posjela tako
lijepu demonsku ženu.
Da, dobro ste rekli, demonska žena. Taj joj naziv
pripada! Dođite sa mnom, gospođo Livadic“, dublje u pe
rivoj, ne mogu podnositi i gledati kako tolike naše dame
prilaze tom demonu od žene.
Glazba je svirala vrlo lijepo. Ćula se nekoliko puta narodna melodija, ali
su većinom odabirani odlomci poznatih svjetskih opera znanih
skladatelja.
Ćim se sunce spustilo iza planina, mali zastoj učinio je opraštaj i odlazak
poštovanog biskupa Strossmavera. Njegov četvoropreg bio je već
opremljen da ga odveze u lječilište Rogašku Slatinu, jer je samo za volju
svoga prijatelja prekinuo liječenje.
Poslije Strossmaverova odlaska počela se služiti večera. Posluga je
raznosila na ogromnim pladnjevima jelo i piće po svim sjenicama, te po
cijelom perivoju. Sve je bilo ukusno i obilno pripremljeno.
Gostoljubivi domaćin mislio je na sve vrsti svojih uzvanika, pa i na
najmlađe. Nije žalio troška ni truda, te je za to dao sagraditi veliki drveni
paviljon da se u njemu može održati ples. Nakon zalaska sunca glazba se
povukla u dvoranu paviljona, a nestrpljiva mladež tapkala je nogama od
uzbuđenja i radosti što će uskoro početi ples.
Dvorac u Oroslavlju vrlo je velik, ali je glavna dvorana previše malena
da bi se u njoj mogli smjestiti toliki uzvanici, te na stotine plesačkih
parova.
Premda je paviljon bio na brzinu podignut od drveta i dasaka, nutrina mu
je bila raskošno uređena. Stijene su bile pokrivene lijepim perzijskim
ćilimovima, a isto tako i dijelovi poda, određeni za odmaranje pratnje i
gledaoce.
222
Okolo su bili razmješteni srebrni i brončani svijećnjaci, te je stotine
svijeća osvjetljivalo veliku dvoranu. Domaćin je s ponosom pokazivao
uzvanicima svoj paviljon, te s uživanjem govorio da je to sve njegova
zamisao. Jedino se skromno žalio i dodao je:
Ta moja drvena kućica ima nedostatak da joj je uzak ulaz. Znate, ja sam
se time zadovoljio, inače bi to bila palača, a ne hižica, kako sam je
nazvao.
Svi uzvanici nagrnuli su u otvorenu »hižicu«. Vrućine u njoj nije bilo jer
je krov bio visoko podignut, te sa strane otvoren. Glazba je počela, na
želju domaćina, hrvatskim kolom. Mnogi su počeli plesati, ali je mladež
većinom izdržala do kraja jedino iz obzira prema starijim rodoljubima.
Kad je glazba zasvirala valcer, nastala je gužva jer se i staro i mlado
htjelo okretati u vrtlogu mnoštva po zvuku i taktu glazbe; mladež zato da
pokaže kako znade to plesati, a stariji da pokažu koliko su izdržljivi.
Grofica Regina ušla je u paviljon sa svojim mužem, kćerkom,
rođakinjom Renatom, a pratnja joj je narasla. Izabrali su sjeverni kut od
ulaza u »hižicu«.
Hrvatsko kolo grofica nije plesala, ali je Marija Te-rezija plesala s
grofom Draškovićem. Vidjelo se na većini gospođa kako jedva čekaju da
glazba prestane svirati. Prvi valcer grofica Regina plesala je s grofom
PejaČevićem, ali je već čekao drugi slavonski vlastelin, grof Janković.
Grofica Regina sjala je od zadovoljstva, a tome je dala oduška i svojim
bučnim smijehom i glasnim primjedbama.
Grof Antun sjedio je cijele večeri, te promatrao svoju raspoloženu ženu,
a često je uz njega bila i Marija Tere-zija, ukoliko su joj dali mira plesači,
a naročito mladi grof Drašković.
Oko jedan sat noću grof Antun jedva je dospio saopćiti svojoj supruzi da
bi želio krenuti kući:
Ti znaš, draga Regina, da nam s našim konjima
treba do kuće Šest sati.
Ja i ne pomišljam na odlazak, Antune. Još ovaj
ples s našim susjedom grofom Bombellesom, pa ću doći
da se malo odmorim i okrijepim. — Obrati se svojim ka
valirima: — Gospodo, vi ste me lijepo zabavili i plesom
razigrali, te moram priznati da su mi potrebni mali odmor
i okrepa.
Gotovo cijelo društvo pošlo je s Reginom do stola. Grofica je išla
ponosno prva, a za njom velika pratnja u dobru raspoloženju i smijehu.
Dok je prolazila kraj stola gdje je sjedila grofica Or-Šic\ podigla je glavu
još više, tako da su se nizovi bisera napadno ljeskali na njenim grudima.
Regina je rukom prelazila preko njih, a pogled je izazovno zadržala na
grofici Oršić. Došla je bućno do svoga stola, te će suprugu:
Došla sam do tebe, dragi, da ne budeš cijelo vri
jeme sam. Mali je odmor, a onda još samo tri plesa, pa
se možemo pomalo spremati. Mislim, dragi Antune, da će
nam biti ugodnije putovati kad se više razdani.
Dobro, Regina, mene veseli da ti je lijepo, ali mi
slim, bit će prenapomo za na5u dragu Mariju Tereziju.
Ah, da, sasvim sam zaboravila na našu kćerku. Po
gledaj je, Antune, kako živo razgovara s grofom DraŠko-
vićem. Postat će i ona pravi narodnjak.
Neka bude, Regina, što hoće, ali danas upravo iz
bjegava i tebe i mene. Sreća da ju je zaokupio taj prijazni
mladić.
Grofica je tek sjela, a uslužni kavaliri su je zaokupili. Glazba je svirala
neku polku. Mnogi su uzvanici u svojim s'mpinama pratili zvukove
glazbe pjevanjem, a neki, s manje sluha, pjevali su za sebe ono što im je
bilo u mislima i u srcu.
Glazba, ples i pjevanje miješali su se uz cilik tanjura i pribora za jelo i
čaša. U svim kutovima bilo je bučno. Najednom se u tom metežu začuje
oštro:
Vatra! Vatral
Nastalo je strašno zaprepaštenje i očajno zapomaganje:
Jao meni! Bože pomozi, majko, oče! Vero! Nado!
Eva! Adame!
Svi su potrčali prema ulazu, ali je nastala tolika gužva da se nitko nije
mogao micati sa svoga mjesta.
Nekoliko se svijećnjaka prevmulo, a plamen svijeća zahvatio je ćilimove
i zastore, te se stvorio užasan zadah od zapaljene tkanine.
U velikom strahu za život, nekolicina je počela udarati stolcima po
ogradi paviljona, te su tako ubrzo načinili više izlaza. Uslužnih kavalira
odmah je nestalo. Oni koji su bih' već na sigurnom, u perivoju, stali su
dozivati svoje rođake i bližnje. Za tili čas bila je na okupu sva posluga
baruna Vranicanija, te iz susjednog dvorca Oršića, a i cijelo selo
Oroslavlje. Većina njih nosila je posude s vodom, a mnogi i sjekire ili
duge ljestve, pripravni da pomognu u gašenju vatre. Domaćin je zdvojno
vikao:
Najprije spasite sve ljudi. Radije neka mi sve izgori
nego da strada i jedan ljudski život.
Vidjelo se da neće nitko stradati životom jer je veliki dio dasaka bio
otrgnut od paviljona, a kako je paviljon bjo sagrađen na zemlji, to nije
bilo teško iskočiti iz njega. Prisutni su počeli polijevati paviljon, ne zato
da ugase vatru, već zato da se ona tako jako ne rasplamsa. Bojali su se da
vatra ne zahvati dvorac, a još veća opasnost prijetila je gospodarskim
zgradama i štalama, punima sijena i slame.
Barun Vranicani zamolio je prisutne seljake neka rade
požrtvovno, te obećao da će nagraditi cijelo selo. To nije morao ni reći,
jer je vatra za svakog čestitog Ćovjeka. a naročito za gospodara, strašno
zlo.
Svi su radili iz sve snage i od srca jer je barun Vrani-cani bio uz narod i
za narod, te zbog toga bio cijenjen i omiljen.
Uskoro je počela djelovati štrcaljka koja je dopremljena iz Stubice.
Skupilo se još više svijeta iz okolnih sela. Neki oko štrcaljke prepirali su
se da je bolje politi uglove dvorca i gospodarskih zgrada, jer paviljona
ionako nije Šteta kad je već sagrađen samo za današnji dan.
Domaćin se s time složio, ali barunica Vranicani stala je jadikovati za
lijepim ćilimovima, zastorima i slikama, a naročito je žalila za brojnim
svijećnjacima kojih je bilo mnogo od bronce, ali su većinom bili od
srebra.
Svi uzvanici, muškarci i žene, stajali su u perivoju. Nitko se nije htio
udaljiti. Većina mladih muškaraca nosila je vodu i polijevala vatru. Krov
paviljona još je stajao, ali su plamen i dim sukljali sa strane. Na časak je
izgledalo kao da će prisutni uspjeti da ugase vatru.
Počelo je svitati. Plamen je osvjetljavao prisutne, a osobito je neobičan
bio pogled na uzvanike. U punom sjaju i raskoši, oni su stajali u skupu
lijepo okićeni. No ni jedna žena nije ni pomišljala na svoj čar i ljepotu,
jer su blijeda i preplašena lica odavala da je svaka sretna što je iz vatre
spasila goli život.
Usred svjetlucanja plamena, strujanja mlazova vode, pucketanja vatre,
dozivanja, žurbe, vike i dobacivanja raznih predmeta, te zujanja
štrcaljke, najedanput zaori zdvojan i očajan vapaj. Taj upravo jezoviti
vapaj dolazio je iz skupa gospođa.
Jao meni! Jao, jao! Pomozite! Pomozite! Spasite! Jao, jao ...
Podignuvši ruke uvis, grofica Regina jaukala je, pozivala u pomoć, te
trčala prema paviljonu kao da s nje žive odiru kožu:
Biseri, biseri, jao, spasite moje bisere!
Grof Antun začas se našao kraj žene, a isto tako i kćerka Marija Terezija.
Zbog tog očajničkog vapaja i zapomaganja na časak su prestali gasiti
vatru i svi su se štrcali oko izbezumljene grofice.
Kad je grof Antun shvatio da se radi o biserima, uhvati ženu, te i on
poviče, da bi nadglasao buku oko njih:
Regina, ne zdvajaj! Ako si ih već izgubila u pavi
ljonu, neka izgore tamo! Takva im je sudbina!
Da, majko, pravo govori otac. Nestankom bisera
lakše ćemo zaboraviti sve tegobe koje nas tište! Neka ih
proguta oganj!
Ali Marija Terezija nije dovršila. Zbunio ju je majčin pogled, koji se na
hip okrenuo prema ocu, a onda prema njoj. Prije nego što je završila,
našla se u travi. Ona na jednoj strani, a grof Antun na drugoj strani.
Nastalo je opet komešanje i zaprepaštenje među prisutnima. Grofica
zapovjednim glasom upita:
■ Tko će poći da spasi iz vatre moje bisere?
Nastao je tajac. Maloprije učtivi kavaliri grofice Re-gine uzmicali su
jedan za drugim ispred grofičina pogleda.
Svaki trenutak je dragocjen! Gospodo vlastelini,
plemići, seljaci, spasite moje bisere. Dajem sto tisuća fo
rinti, dvjesta, tristo, dajem palaču u Zagrebu! Brzo, brzo,
neka se netko odluči! — vikala je grofica jetko i hladno,
ali odlučno. — Biseri se nalaze sigurno u kutu na desnoj
strani paviljona. Sjećam se da sam na poklik »Vatra«
zapela! Zumo, žurno spašavajte bisere! — Polijevajte vo
dom samo onaj kut. Nagradit ću svakoga suhim zlatom
tko mi pomogne u spašavanju bisera! — Spašavajte bi-
sere! Oni su neprocjenjivo blago. U njima je život spojen sa sjajem.
Plemići, vlastelini, seljaci, dajem golemo blago onome tko spasi te
bisere!
Ali se nitko nije micao. Svi su šutjeli i gledali razjarenu groficu. Unatoč
polijevanju, plamen se pojavio u kutu gdje su bili grofičini biseri.
Grofica se približila paviljonu, te glasno, ali moleći i plačući stala
zaklinjati prisutne:
Na obećano blago ostali ste nijemi i šutite! Spasite bisere, vi. Hrvati, koji
ste ujutro tako žarkim riječima slavili Hrvatsku i Hrvate. Spasite bisere!
Ne zbog mene! Znajte, ovi su biseri resili grudi najveće hrvatske žene i
majke! Ovi su biseri bili vlasništvo grofice Katarine Zrinj-ske. Hrvati,
spasite bisere, spasite ih od propasti! — Predahne, pa opet zavikne kao
zvijer koja se bori na život i smrt: — Spašavajte što prije! Zar ste slijepi?
Gledajte kako suklja plamen. Zar se ni sada nitko ne javlja? Jao meni,
moji biseri, moje obožavano blago! Oni da izgore! Ne, ne, to nikad neću
dopustiti, neka izgorim i ja s njima! — Malo snizi glas, te će užurbano:
— Ja sam srasla s njima. Oni su dio mene. Njihov me čar natjerao na
strašan ... — Brzo zastane, udahne zraka i nastavi: — Sjaj bisera, njihova
ljepota i zvuk, osjećaj da su na mome tijelu, to je bila hrana mojim
osjetilima, to je bilo oklop i štit mojoj savjesti.
Odlučno se okrene i zaputi dugim koracima prema dvorcu, ne gledajući
nikoga. Okretno prebaci na sebe mokre ponjave koje su bile obješene na
drvenim prozorima prizemlja dvorca. Vrati se trčeći prema paviljonu. Na
rukama je nosila ponjave, te zastala kod ugla gdje je prije kratkog
vremena bila u društvu svojih kavalira.
Munjevitom brzinom skoči kroz otvor u gorući paviljon. Nasta strava i
zapomaganje. Domaćin je dao nalog
da štrcaljka više ne štiti dvor i gospodarske zgrade, veŁ da polijeva onaj
dio paviljona gdje je ušla grofica Regina. Obrati se grofu Antunu, te će
mu prijekorno:
Kako ste mogli, dragi grofe, dopustiti ženi da uđe u
gorući paviljon? Zar ne vidite kakve lijepe i rijetke umjet
nine meni izgaraju u toj vatri, ali nisam ni pomišljao da
bih i jedan život stavljao u opasnost, te da se što spašava.
Ah, dragi domaćine! Kad se radi o biserima, onda
moja žena nije nikad bila uračunljiva, a to sam i sada uvi
dio. Molim vas, dajte nalog neka Što više ljudi baca vodu
na ovu stranu gdje ona misli da je izgubila bisere.
Barun Vranicani pozvao je sve prisutne da svim silama nastoje na tom
kraju ugasiti vatru, Što su nazočni i prihvatili.
Paviljon je počeo jače gorjeti sa svih strana. Vatra je počela jenjavati
samo na onom kraju gdje je ušla grofica, jer su polijevali vodom, a
mnogi su kopali zemlju i bacali je na paviljon. Sve više i više svijeta
okupilo se oko mjesta gdje je nestala grofica. Među svima je vladala
strava i užas. Svaki je nastojao da vidi očima ili da barem Čuje grofičin
glas, vrisak ili jauk iz gorućeg paviljona.
Usred tog napetog iščekivanja pojavi se grofica na istom otvoru, gdje je i
ušla. Sa sobom je vukla nadčovječ-nom snagom goruću gomilu vreća,
ćilimova. Od sebe nije dala glasa, već je, ogrnuta ponjavom, kao avet
prilazila otvoru. S nje se cijedila crna čađava voda. Nisu je mogli
raspoznali, samo su znali da je to ona.
Baš u času kad je stupila nogom na zemlju, okrenuta prema zavežljaju
koji je nastojala izvući, a nazočni priskočili da joj pomognu, nastala je
silna lomljavina. Srušio se krov paviljona čiji su stupovi, na kojima je
bio postavljen, dogorjeli.
Divovskom snagom grofica povuče zavežljaj, te se uz
jezoviti vrisak i jauk sruši na nj. Pritisla ju je zapaljena greda koja se
oikinula od krova. Nije izgubila svijest, te je jaukala, ali joj glas nije
nalikovao na ljudski, a ni na životinjski glas. U njemu je bilo gnjeva,
jauka, radosti i ruganja, kao u nepoznate nemani.
Grof prvi skoči do nje. Kćerka je stajala kao nijema. Prisutni su sklonili
gredu, te htjeli podignuti groficu, ali nisu mogli jer je ona ležala na
zavežljaju i grčevito ga držala obim rukama. Od sebe je davala glasove
koji su malo ličili na ljudske. Mogle su se razabrati riječi: — Tu, tu, tu,
tu su biseri.
Upotrijebili su silu, te joj oduzeli zavežljaj, koji je smrdio od
nagorjelosti. Brzo su ga razmotali, te vidjeli u zapaljenom ćilitnu
grofičine bisere.
Grofica se otimala, te pružala ruke prema zavežljaju. Skidali su s nje i
odmotavali mokre ponjave. Stenjala je i nešto tražila. U tom času digao
se od paviljona plamen i jasno osvijetlio mjesto gdje je bila grofica. Svi
su se zaprepastili kada su ugledali njeno iznakaženo lice.
Grofica je i dalje nešto stenjala, a Marija Terezija slagala bisere u svoj
rubac. Kćerka je bila blijeda i utučena, ali naoko mirna i sabrana, te je
prva razumjela da majka želi bisere. Svezala ih je u svileni rubac i dodala
iznakaženoj grofici.
Grofica nekoliko puta popipa rukom bisere, odnosno rupčić s biserima,
te jedva promrsi:
Svi, svi biseri?
Sve sam skupila — reče Marija Terezija — svi su
svi, ti vaši biseri.
Grofica je još smogla snage da ih pritisne rukom na grudi, a onda izgubi
svijest.
Nisu je nikamo polegli, već su je brzo smjestili u kočiju, te svom snagom
potjerali konje prema Zagrebu.
LVIH
Groficu su smjestili u bolnicu Milosrdne braće na Je-laČićevu trgu.
Putem je došla do svijesti, a rana ju je veoma boljela. Jaukala je i desnom
rukom pokušala strgati povoj s glave, zderati odjeću od bola i bijesa. Li-
jevu ruku držala je cijelo vrijeme Čvrsto prislonjenu na grudi jer su u
zavežljaju bili njezini obožavani biseri.
Službujući liječnik isprao je ranu, te dao pozvati pri-marijusa.fOvaj se,
ugledavši bolesnicu, i nehotice zgranuo nad ozljedom koja je iznakazila
cijelu desnu stranu lica. I po čelu, bradi i nosu bile su opekline, ali je na
desnoj strani meso bilo tako zaderano da je izgorjela cijela strana, te su
se vidjeli zubi i sva usna šupljina. \ Liječnik je znao tko je grof Herber, a
znao je i da on neće štedjeti s nagradom. Poduzeo je sve Što je dopuštala
njegova liječnička znanost. Ali je na kraju rekao grofu:
Ako ne nastane otrovanje, ona će ostati na životu.
Grof se trgnuo i ponovio glasno za liječnikom:
Zar bi moja supruga mogla umrijeti od otrovanja?
Liječnik dade znak za tišinu zbog bolesnice, ali je
grofica ipak Čula, te pusti od sebe glas pun strave i očaja. Podigla je ruku
uvis, kao da nekoga želi dozvati, a Marija Terezija joj reče:
Majko, liječnik traži da budeš potpuno mirna.
Samo bez uzrujavanja, sve će biti dobro.
Grofica mahne jednom rukom, a drugom izvadi zamo-tak s biserima, te
pokretom ruke upita, da li su biseri sigurno zavezani.
Dobro su zavezani, majko, ali bi bilo bolje da ih
spremim kod kuće, u palači.
Još nije Marija Terezija ni izrekla svoju namjeru, a grofica je već
povukla bisere, te drugom rukom dala znak
da ih ne da od sebe, dapače je nekoliko puta udarila po krevetu kao da će
reći:
Ovdje, tu, kod sebe, samo uz sebe hoću da ih
imam.
Marija Terezija svrne okom na povezano lice svoje majke, pogleda oca i
liječnika, te će sva zbunjena:
Mislila sam, majko, da vas umirim. Biseri is biti
sigurni i kod mene.
Grofica opet rukom potapša po zamotku, a onda desnom rukom učini
kretnju, kao da će nokte zarinuti u zavoj na glavi i sve trgati.
Mir, grofice, ako to još jednom pokušate, veza-
ćemo vam obje ruke.
Lice joj je bilo sve povezano, pa ga nisu mogli vidjeti, ali je naglo
povukla ruku pod pokrivač, te se
umirila.
Grofici je pružena sva njega. Liječnik je već nakon nekoliko dana izjavio
da otrovanja neće biti, ali da će posljedice biti strasne, te je dodao:
Vidjet ćemo što će reći kolege liječnici iz Beča,
koji su se zaputili na grofov poziv u Zagreb, da liječe
groficu.
No sve je bilo uzalud. Manje ozljede i opekline lijepo su zacijelile, ali se
izgoreno lice nije moglo stegnuti, već je ostala velika Šupljina. Ničim se
nije dala toliko nategnuti koža da bi to pokrila, jer je sve izgorjelo.
Groficu su tješili da će biti sve dobro, a bečki su liječnici umovali kako
da zatvore Šupljinu. Ali tada liječnička znanost nije jo5 bila na takvoj
visini. Sva je sreća bila za groficu Sto joj je velika vrućina oštetila očne
Živce, te nije dobro vidjela.
Nakon liječenja u bolnici prevezli su je u njihovu gornjogradsku palaču.
Grofica je bila tijelom potpuno zdrava,
samo joj je desna strana lica bila u zavojima. Bila je još lijepa topla jesen
kada su je dovezli u palaču. Sunce je do-piralo u odaje, a oko njih Sirio
se miris voća i jesenskog cvijeća.
Grofica nije željela da izađe u vrt palače, već je prvog dana zamolila
kćerku neka joj preslaže bisere. Nekoliko ih je puta, još dok su bih'
zavezani u rupčiću sama pipajući brojila, te joj se u mutnim očima
zrcalila radost i sreća, a razabiralo se kako šapuće:
Svi, svi biseri, tristo šezdeset pet, svi, vi svi...
Imala je sreću da joj je jezik ostao nepovrijeđen, i
kad je lagano govorila, mogla se razumjeti. Bila je očajna zbog vida, ali
su je uspjeli uvjeriti da će sigumo još dobro vidjeti.
Grofica nije htjela da se biseri nanižu na konac na verandi, sve od straha
da koje zrno ne padne u vrt, već je željela da to bude u njezinoj sobi.
Marija Terezija bila je, nakon sestrine nesreće, šutljiva, a događaj s
majkom sada ju je sasma dotukao. Nekad živa i bezbrižna, mlada i lijepa
djevojka, ona je sada postala tiha i mirna, ali i tako odlučna da se ta
odlučnost odražavala u ponašanju, a osobito u izražavanju želja i misli.
Nekoliko dana nakon grofičine nesreće ona je iznijela ocu svoju odluku:
Odgovorite, oče, jasno i kratko knezu Siegfriedu da
ni u kojem slučaju ne prihvaćam njegovu ponudu. Isto
tako pišite grofu Georgu da ga smatram dobrim znancem
i prijateljem, ali uslijed majčine bolesti ne nalazim vre
mena, a ni potrebe, da podržavam i dalje s njim vezu i da
proširujem poznanstvo. Molim vas, uredite tako, oče.
Vrlo rado, drago dijete. Potpuno se slažem s tvo
jom odlukom.
Hvala vam, oče, na razumijevanju. Samo vas mo-
lim da me u svemu podupirete u mojim odlukama jer sam toliko toga u
svom mladom životu vidjela i proživjela da ga Želim posvetiti samoći, te
hoću da pridonesem samu sebe za žrtvu.
Ne, dijete drago, ne, ja se s time neću i ne mogu
složiti. Ti, draga kćeri, živi! Daj, draga, ne ubij mi nade
da ćeš nastojati oživiti naš mrtvi dom.
Grof pogleda kćerku. Pogledi su im se sreli, no grof je izdržao taj pogled
i rekao:
Dijete drago, dijete milo, ti si previše uzvišena,
plemenita i čista. — Grofov glas počeo je drhtati, te on
nastavi: — Dijete, ti si odviše vrijedna da budeš ičija
žrtva. Da li me shvaćaš, ti ne smiješ biti ni žrtva rođene
matere. Da li me shvaćaš, ljubljeno dijete, zašto ti to
govorim?
Shvaćam vas, oče, ali neću da vas razumijem i
molim vas ne govorite mi jasnije. Hoću, oče, da budem od
svoje volje žrtva zbog svega toga što se dogodilo. Željela
bih da se na meni sve izvrši, da se sve tegobe, svi preziri,
sve kletve i prokletstva na našu obitelj pokopaju sa mnom.
Marija Terezija, dijete drago, što u to govoriš? Za
kakvog ti mene čovjeka smatraš?
Ne mislim baš vas, oče, mislim rod grofova Her-
berovih nakon propasti grofova Zrinjskih. Zar mislite da
prokletstvo Katarine grofice Zrinjske nije na nama? Zar
vi, oče, ovo ne dovodite u vezu? Nije li njezina kletva,
koja je izrečena prije dvije stotine godina, u našem vre
menu došla do izražaja s tim biserima?
Dijete drago, ne muči time svoju nevinu dufiu.
Kasno je, oče moj. Dugo sam o tome razmišljala.
Prokletstvo prati rod Herberovih od Katarine Zrinjske.
Zar niste zamijetili kakva se strast u majci razvila prema
biserima?
Prestani, Marija Terezija, prestani, dijete drago!
Hoću, oče. Napominjem samo majčinu tragediju.
Polazi u smrt zbog bisera. Strada, bori se sa smrću, njih
traži, za njih pita, njih stišće na srce i ne da ih od sebe,
a osjećaj da ih ima uz sebe podržava je na životu.
Hvala ti, dijete, da mi nisi dirala u prošlu ranu.
Tebe od srca žalim. Živjeti moramo, a moja je jedina
želja da ti promijeniš svoju odluku što se tiče života.
Dajem vam nade, oče. Možda živi negdje netko
za čiju bih ljubav promijenila svoju odluku.
Ulila si mi nešto nade u život, dijete drago.
Veselim se, oče moj, ali vas molim, budite pra
vedni i recite mi sasma iskreno da li se slažete sa mnom
da nad našim rodom leži prokletstvo grofova Zrinjskih.
Dijete drago, naš pradjed bio je samo izvršilac na
loga kralja Leopolda.
Da, možemo se time tješiti, oče, ali naš pradjed
grof Ivan Herber odveo je groficu Zrinjsku u zatočenje.
Vi znate da je on svojom rukom skidao s njenih grudi ove
bisere što su upropastili naš dom. Zar ga, dakle, nije
mogla prokleti Katarina Zrinjska?
Mogla je, da, uistinu je mogla, imaš pravo, drago
moje dijete. Samo, daj mi malo nade, da nećeš svoj život
vezati sa smrću.
Nije baš to tako jednostavno umrijeti. Istina je,
time bi bilo riješeno sve, ali ja sebi namećem patnje jer
ću živjeti uz takvu majku.
Drago dijete moje!
Marija Terezija odmahne rukom, te se lagano ali borno nasmiješi:
lest, ja sam njoj dijete, sada njezina jedina oboža
vana kćerka. Majku sam i ja ljubila, uspoređivala je s ido
lom. Naglašavam, to je bilo samo nekada, i da je takva
ostala, to za mene ne bi bila patnja. Oče moj, vama se ispovijedam,
prema svojoj rođenoj majci osjećam odvratnost i gnušanje. Od njezina
dodira podilazi me jeza. Kad me miluje, hoću da svisnem od strave. Kad
čujem njezin glas, trgnem se od nevoljkosti. A kad me zove, prolaze me
srsi od ogorčenja!
Grof je gledao kćerku otvorenih usta i očiju, te će sav zdvojan:
Dijete drago, ti si se veoma razboljela, moraš se
liječiti.
Varate se, oče moj, ja sam sasma zdrava i vrlo sam
jaka. To sam poduzela i tako će biti.
Kako sara ja slab i nemoćan, pa i prema tebi,
dijete.
Jest, slabi ste, oče, bez truna svoje volje i energije.
Bilo bi mnogo ljepše u našem domu da ste imalu čvrstu
mušku riječ.
Kako bih to mogao popraviti na tebi, Marija Te-
rezija?
Prekasno je, oče, prekasno. Vi ste morali prije biti
takvi, pa se prokletstvo ne bi moglo izvršiti nad nama.
Vidim da ću ostati nemoćan, ali mi obećaj, dijete,
da nećeš hotimično vezati uz majku svoj mladi život. Je li,
Marija Terezija, da nećeš odbiti sreću i novi Život ako ti
se nasmiješi?
Oče moj, već sam vam rekla i time sam završila.
Ali vam još napominjem, možda živi neko biće na zemlji
kome bih sve pružila da mu bude život ljepši i ugodniji.
Zove me dužnost, zar ne čujete kako me nježno zove
majka.
Pođi, dijete, pođi. Meni tako gori u glavi da ne
znam kako ću je ohladiti.
Marija Terezija pođe u grofičinu sobu, govoreći:
Ćula sam vas, mama, i evo, došla sam da nanižem
vaše bisere.
Da, da, dijete, moji mili obožavani biseri! Njihov
dodir jeste moj život. Sigurno bih podlegla za vrijeme bo
lesti da nisam osjećala njihov dodir na svome tijelu. Sada
kada ih nanižeš, milo moje dijete, kad oni budu dragali
moj vrat i moje grudi, ja ću sigurno prije ozdraviti.
Grofica posegne rukom u njedra, te položi bisere na stol. Ruke su joj
drhtale od uzbuđenja dok ih je polagala:
Kako bih bila sretna da vidim njihov divni sjaj i
bljesak!
Bit će to uskoro, mama. Zar niste jučer čuli što
je rekao liječnik? — Marija Terezija je govorila i odve-
zivala rupčić, a onda zavikne: — Jao, zaboga, što je to?
Sto je, dijete? Kako si me prestrašila! Zašto si
zavikala?
Biseri su prljavi, mama, moram po vodu da ih
operem.
Marija Terezija brzo ustane i donese vode. Grofica je
zdvojno govorila:
Kako sam luda! Toliko dugo nosim ih uz sebe i
nisam pomišljala gdje su prije toga bili jadni moji biseri.
Spasila sam vas uz opasnost života, zbog vas trpim. Trp
jela sam i trpim strašne boli, a možda ću ostati slijepa i
ne više tako lijepa, no nisam ni pomišljala da vas operem.
Milo moje obožavano blago! — Trljala ih je rukama u
vodi, milovala ih i govorila kćeri: — Da li se smiješe? Ra
duju H se, Marija Terezija? Da li se raduju Što su opet
čisti i sjajni? Ah, da, ti to ne shvaćaš, li njih ne razumi
ješ, to je samo meni dano, ja čujem u njihovu žuboru
riječi, tepanje, milovanje, utjehu i bodrenje, a njihov sjaj
i bljesak nadoknađuje mi sve, znaš, sve, potpuno sve, Ma
rija Terezija.
Cisti su, mama! Sada ih vadite iz zdjelice, sušite i
dodavajte meni, da vam ih nanizan. Svi su jednaki, nema
početka, a ni svršetka.
Kako ću biti sretna i zadovoljna kada ozdravim.
Tada ću opet gledati svoje divno biserje. Ne znaš gdje
kod njih počinje sreća. Okruglo zrno nema kraja.
Da, nema! Okrugli su svi! Dodavajte mi brže, da
što prije dovršim. Želim vas izvesti još u vrt.
Neću danas još ići, dijete moje, danas će za mane
biti opet svečan dan. Za kratko vrijeme moje će tijelo
izravno milovati biseri.
Da, mama, dobro, mama. Dajte mi brže zrno.
Kamo ti se žuri, milo dijete? Rekla sam da neću u
cvjetnjak. Danas opet živim. Pomisli, svako zrnce držim
medu svojim prstima, ja ga primam, ja ga milujem, gladim
i ljubila bih ga kada bih mogla. Ja uživam i dršćem od
sreće i zadovoljstva.
Radite, kako želite, mama, ja ću vam udovoljiti.
Drago moje, milo dijete.
Dajte mi opet zrno, mama!
Evo, Marija Terezija, prihvati Šezdeset i peto. JoŠ
tri stotine i evo niza na mome vratu.
Da, bit će, mama, ali poslušajte moj savjet! Ne
nosite bisere dok ste bolesni.
Ne, dijete moje! Odmah će svi oni, svi do posljed
njeg, na moje tijelo. Pa ne smije ni to vječno trajati! Opet
će osvanuti grofica Regina, ja to želim, ja to hoću, a onda
i moram zbog tebe.
Radite kako god želite, mama.
Sto osamdeset i dva! Evo trećega, pa smo prešle
polovicu. Daj mi podigni niz, dijete, da prođem rukom po
njemu.
Stavite ovu polovicu sebi u krilo.
238
Da, da, imaš pravo, da su onda bili uza me, ne
bih ja stradala ovako.
Nisu mogli, mama, sigurno ste zapeli za stol.
Da, spasila sam ih baš točno na uglu pod stolom.
Gori stol, gori čilim, jer po njemu kaplje loj od otopljenih
svijeća. Najedanput padne veliki mlaz vode na stol, i
ovaj načas prestane gorjeti Ja ga u trenu prevalim i sta
nem okretati ćilim. Mislila sam svisnuti od vrućine, ali
nisam popustila, sve što je bilo na ćilimu dovukla sam
do izlaza, a poslije si sve vidjela.
Jesam, mama.
Zbog toga ću ih nositi pod odjećom, neka me mi
luju, neka me griju. Oni će pridonijeti da Sto prije oz
dravim. Tristo šezdeset četvrto. Još jedno, daj ih brzo
veži, dobro ih veži, dijete moje, možda su se onda samo
razvezali.
Ne, nisu, mama, strgala se svila.
Daj mi ih, dijete moje.
Grofica primi bisere u naručaj, te dođe pred svoje ogledalo.
Spremite ih, mama, vi ionako ne vidite Sto vam
treba ogledalo.
Neka ono uživa u njihovu bljesku i sjaju, neka se
ono divi, makar je i nijemo, kad mi ti nisi cijelo vrijeme
ni jednom riječu odala udivljenje, tom mome blagu.
Mene ovi dragulji ne vesele!
Marija Terezija, da li sam ih lijepo složila?
Vrlo lijepo, mama, kao i uvijek, to je vama svoj
stveno.
Grofica je jače otvorila haljinu na grudima, te lagano slagala bisere na
tijelo. Više je puta zastala, osluškivala, puštala bisere da sami kližu niz
tijelo, opet ih dizala i puštala, slušala njihov žubor, te turobno govorila:
Nisu tako skliski kako su prije bili, a čini mi se,
zvuče nekako suho i oporo.
To vam se samo čini! Bili su u vodi, malo su se
i zagrijali, a onda, kako vi ono kažete, oni žive, treba i
njima topline i milovanja.
Ne treba njima, Marija Terezija toga, oni su rođeni
iz morske dubine zato da miliju i dragaju mene. Da, imaS
pravo, ja ću ih toplinom svoga tijela grijati, te će opet biti
kakvi su i bili, vratit će mi zdravlje, u prvom redu vid, da
se divim sjaju i caru njihovu, da opet znam da živim i
osjećam život.
Ja ću se, mama, brzo vratiti.
Pođi, dijete, pođi, meni sad neće biti dosadno, če
sto ću se sate i sate zabavljati s njima, reseći sebe i maš
tajući kako sam prije kratkog vremena bila divna. Ja že
lim i žudim da opet budem takva.
Marija Terezija poSla je do oca, te će mu mirno:
Oče dragi, moja se slutnja obistinjuje. Duh Kata
rine Zrinjske oduzeo je biserima sjaj!
Sto bulazniš, kćeri? Prije si mi punila glavu o sebi,
a sad opet: Duh te Katarine Zrinjske oduzeo je maminim
biserima sjaj.
Rekla sam vam, oče, i neću duljiti. Sreća da mama
ne vidi, ali kad progleda i to opazi, znatiželjna sam Što će
reći. Pođite u njezinu sobu, ali njoj ni riječi ne recite.
Divite joj se, a naročito njezinoj mudrosti Sto je odlučila
bisere nositi ispod haljine, sve dok ne ozdravi.
Grof, koji je svakoga rado slušao, pođe do žene, sav istinski zaplašen.
Kako to njegova kćerka misli? Prokletstvo? Ta Katarina Zrinjska da je
biserima oduzela sjaj?
Uvijek se rado tješio vinom, te i sada ispije ostatak u Čaši. Zaputi se
klimajući glavom i malo gegajući, te nestane iza vrata.
Zima je te godine došla vrlo rano. Početkom studenoga i grad Zagreb bio
je pod dubokim snijegom. Groficu rana na licu više nije boljela, ali su
liječnici bili nemoćni i nisu mogli otkloniti strašnu brazgotinu na licu.
Oko polovice studenoga došao je osobno primarijus i radosno rekao
grofici da su iz švicarske stigla cjepiva, te se nada sigurnom uspjehu.
Ja ću vam uštrcati injekcije, namazati oči, te ih,
prema uputi pronalazača, zaviti. Nakon pet dana rezultat
mora biti povoljan, naravno, ako nisu stradali očni Živci.
Grofica je bila sva izvan sebe od sreće. Radovao se i grof. Samo je
kćerka ostala mirna i razmišljala: »Ne znam što bi bolje bilo, i kakva bi
kazna bila pravednija, da ostane slijepa ili da progleda. Meni je laganije s
njom dok je slijepa. Mirna je i ne stvara nikakve smetnje, dapače sluša i
oca. Ne znam kako će biti ako progleda. Meni je sasma svejedno, ja sam
se odlučila da trpim i podnosim, da osjetim i ja dio prokletstva na sebi.«
Osjetila je kako dolazi odgojiteljica Elza. Okrene se, a ova joj reče:
Konteso Marija Terezija, grofica Želi cvijeće, sva
je luda od radosti što će za nekoliko dana progledati.
Ja sam baš o tome razmišljala, draga gospodična
Elza. Ne znam što bi za mamu bilo bolje. Kad vidi svoje
nagrđeno lice, tek tada će teško trpjeti.
Ja sam se toliko radovala, a vi ste me, konteso,
time dotukli. Pođimo ipak po cvijeće.
Dobro, gospodična Elza, mama zapovijeda i treba
da je poslušam. Neka Miško zapregne saonice.
Zlatna moja mila konteso, kad biste vi bili barem
veseli, a ne tako nepristupačni.
Pođimo, pođimo, gospodična, čujem zvonca sa-
onica. Evo, tome se veselim, kupovanju cvijeća zimi.
A onda, kad bi se to moglo sipati i sijati, da svakome
niču sreća i radost. Ali Sto sam kriva što sam nemoćna!
Nekoliko latica podigli bi sretnici, osjetili miris. No drugo,
ogromnu većinu, ljudi bi pogazili, prešli preko krasota i
divnog mirisa.
Marija Terezija, pa vi ste postali pravi filozof.
Mnogo sam sama, te uvijek razmišljam kako bi
moralo biti svima ljudima lijepo, a ipak nije. Eto, i u na
šem domu, gdje je sve trebalo da bude samo lijepo i ple
menito, zasađen je korov koji se tako naglo širi da će
nas uskoro sve zagušiti.
Otjerajte te ružne misli od sebe. Mladi ste, tek ste
počeli živjeti, pred vama su život i sreća.
Os ta rila sam mnogo više od vas, gospodična, zbog
toga sam i životu zabranila da buja, neću mu nikako do
pustiti da procvjeta.
Evo, saonice su već spremne, dajte nalog, konteso,
da nas Miško provoza preko Cmroka. To je nešto pre
krasno! Mislim da sam u švicarskoj, ili barem blizu svoga
Beča.
Zelja vam je već ispunjena! Miško, prvo prema
Mesničkoj, pa u grad do cvjećarne, onda Dugom ulicom
na Cmrok! Gospodična moli brzinu.
Naši su konji najbrži, konteso, to je imala prilike
vidjeti gospodična kada sam za sat i pol došao iz Oroslav-
Ija u Zagreb.
Htio je još nešto reći, ali su konji krenuli, pa mu je riječ zastala u grlu.
LX
Nitko nije nestrpljivije od same grofice očekivao dan kad će joj liječnik
skinuti zavoj s očiju. Od početka je sama sa sobom govorila: »Koliko
sam tjelesnih boli pretrpjela, to ne moram svojima ni ponavljati, ali da im
Sto i napominjem, vjerujem da bi me istinski žalili. Samo što ja ne trpim
takve sućuti. Ja, Regina, zapravo i nisam dosada nikad trpjela. Kad bih
svojima najbližima odala i rekla da su za sve to vrijeme moje duševne
boli bile veće od tjelesnih, vjerujem da bi me smatrali luđakinjom. Da,
da, ovako u miru treba da razmišljam sama o sebi i o svojim osjećajima.
Mnoge misli koje me žele progoniti i na koje me često potiče neka viša
sila u meni, lagano zaustavljam ili, bolje reći, zatomljujem u sebi.« Uze u
ruku bisere, zanjiše rukom, a biseri udare jedan u drugi. Brzo ih pritisne
na grudi te sva blažena prošapta držeći ruke na grudima: »Samo ja
osjećam drugačije nego itko drugi vaš dodir. Ja čujem i razumijem
odajete li radost, sreću, ushićenost, je li to pjesma veselja i ljubavi. Ti za
mene jaućeš, žališ, naričeš, patiš i snosiš sve moje grijehe, moje drago
biserje! U svom sjaju i blještavilu zadržavaš i zaustavljaš moju savjest.
Ti joj ne daš da prodre do moga srca i do moje duše, da me progoni. Da,
ti me čuvaš i štitiš, ali sve to meni zauzvrat, jer i ja obožavam samo tvoje
čari i božanski sjaj. Pomisao na tvoje predivno bljeStavilo ulijeva mi
snage za još ljepši život s tobom. Samo se tebi povjeravam jer jedino ti
znaš koliko čeznem, kaVo nestrpljivo čekam da opet progledam i da
vidim tvoje pre-divne čari, da ih upijem u cijelo svoje biće, da opijem i
omamim srce i svoju dušu tvojom ljepotom.« Držala je biserje u ruci,
pritiskala ga na grudi i prinosila više puta na zdravu stranu lica da ga
njime draga i miluje. Bila bi,
kao i obično, maštala sate i sate da nije ušla gospodična Elza.
Gospođo grofice, liječnik je poručio da će vam sva
kako sutra do podne skinuti zavoj s očiju.
Hvala vam, Elza, hvala! — reče grofica zbunjeno
i užurbano spremi bisere pod haljinu, stežući veo više
oko vrata, pa upita: — Kad se vrati Marija Terezija, neka
dođe do mene!
Tim je riječima dala Elzi do znanja da želi ostati sama. Kad je čula da je
Elza zatvorila vrata, grofica će prijekorno: »Ah, ta Elza! Tako sam lijepo
snatrila, a ona me zbunila. Ali još samo danas da izdržim ovu žudnju, a
onda ću ih opet gledati i istinski uživati u njima. Ali, slutim da je nešto
strašno s mojim licem. Ništa zato! Od jednog dijela bisera načinit ću
prekrasan oklop i naći načina da to stoji na licu. Tko će se usuditi i
pomisliti na ozlijeđeno lice kad bude vidio toliko blještavih zrna na
njemu! Ja sam sa sobom načisto. Za moje obožavane bisere nijedna žrtva
nije prevelika, pa radi li se tu baš i o mojoj ljepoti na koju sam bila
uvijek ponosna.« Opet pritisne obje ruke na grudi te će sva ushićena:
»Ti, moje milo biserje, osjećaš koliko te ljubim. Svako zrnce zna da
iskreno tako mislim a ne samo da govorim. Da, oh, da! Tvoj čar na-
domjestit će mi izgubljenu ljepotu, tvoj bljesak i sjaj za-sjenit će sve oko
mene i nitko neće ni opaziti nedostatke moje ljepote.« Naglo ustane i
ostane stajati te će sama sebi: »Tijelo mi je toliko zdravo da zaboravljam
na oči. Ah, te oči!« Zastane, a onda nastavi: »Bisere volim, obožavam
njihov krasni sjaj kao najveće božanstvo. Da, te prekrasne bisere volim
ludo, ljubim ih najvećom strašću koja može uopće postojati. Obožavat ću
ih istom strašću i ljubiti do posljednjeg daha svoga Života. Sebi, da,
samo sebi to smijem reći i priznati. Kad bih to rekla bilo kome.
nitko me ne bi mogao shvatiti, i vjerujem da bi me svi smatrali ludom.«
U tom času začuje korake svoga muža. On joj reče:
Dakle, sutra će ti sigurno skinuti zavoj. A što je
najradosnije, liječnik nas uvjerava da će ti se vratiti tvoj
vid.
Radujem se, Antunc, svakako, vrlo se veselim. Ali,
kako si vidio, ja sam za cijelo vrijeme svoje teške bolesti
bila vrlo strpljiva, pa i sad mirno čekam, premda sva
dršcem od sreće što ću opet vidjeti.
Možda bi, Regina, željela poći na ladanje? Ovdje
u Zagrebu živimo samo po želji Marije Terezije. Možda
bi nam ondje bilo ljepše i ugodnije.
Kako god ti, Antune, želiš! Meni je svejedno.
Ja na to nisam navikao, Regina, jer si ti uvijek
odlučivala. A evo, sad se pokoravam odluci naše kćeri i
nikoga ne primamo u našu palaču.
Ja sam to isto Željela, Antune. Znaš da tvoja Re
gina ne podnosi da je itko sažaljeva. Zar da sažaljevaju
mene kojoj je zaviđalo cijelo društvo, pa i sama carica?
Neće ti više zaviđati, Regina. Upravo me strah da
ćeš se vrlo ražalostiti kad budeš vidjela svoje lice.
Ja sam već o tome razmišljala, Antune. Ali me
nije strah, jer koja žena u carstvu ima takve divne bisere
kao ja?
Ah, ti biseri, ti tvoji biseri! — uzdahne grof.
Grofica se lagano udari po prsima, biseri zažuboriše,
a ona nastavi:
Da, biseri, biseri, Antune, moji biseri! Moji dragi,
divni biseri, oni će uvijek biti moja obrana od svega!
Ti se opet uzbuđuješ, Regina, a znaš da ne smiješ.
Čuvaj se! Evo, čuješ li zvonce saonica!? Vratila se Marija
Terezija. — Grof pođe do prozora, pogleda i reče: —
Kako je lijepa, onako rumena od zime, a u naručju nosi pregršt
talijanskih ruža. Divna je kao nekad ti, Regina, samo što njoj manjka
života i radosti!
Da, tužna je, opažam to, Antune. Ali ja ću sve
poduzeti da je razveselim.
Nastoj, Regina, svakako!
Bezuvjetno, dragi moj! Pa zar misliš da ja hoću
kome za ljubav da se odreknem radosti života u svojoj
Četrdeset prvoj godini? Ne, ne! Ako želim živjeti i uživati
život, poduzet ću sve i za našu kćerku.
Marija Terezija ude te će roditeljima:
Nakon razgovora s liječnikom opet sam se pro
vezla oko Cm roka, a sad sam za kuću nabavila ruža.
Upravo su stigle iz Italije.
Hvala ti, Marija Terezija, što si mi opet donijela
ruža. To me od srca veseli. Tebi je u Zagrebu ipak ljepše
nego na našem imanju.
Kako god vi, mama, želite! Mene dužnost veže da
budem uz vas gdje god vi bili. Konačno, već je odlučeno
da živimo u Zagrebu radi vašeg zdravlja. — Obrati se
grofu: — Vas, oče, nitko ne prisiljava da živite osamljeno.
Imate tu dosta znanaca pa ih posjećujte! Grofa Herbera
svugdje će rado primiti.
Pokušao sam, kćeri moja, ali se ne osjećam ugodno
jer se uvijek netko nađe da povede razgovor o našim obi
teljskim prilikama. Svi se dive mami zbog njenog junačkog
Čina, ali se odmah i čude, osuđuju je i kažu: »Kako je
mogla stavljati život na kocku zbog tih bisera?«
Grofica naglo upade:
Ah, što oni znaju Što za mene znače moji biseri?
Pa to sam i ja htio da kažem, ali me dotukla stara
grofica Patačić svojom primjedbom: »Ja sam jedan dio
svojih bisera prodala i osnovala dobrotvorne zaklade, a u
krugu otmjenih gospođa priča se da je grofica Regina radi bisera otrovala
svoju kćerku.«
Grofica stegne veo oko vrata i prsiju. Htjela je nešto reći, ali je poniknula
glavom. Grof nastavi:
Strašno je to na mene djelovalo, tako da se nisam
mogao dugo sabrati. Takav strašan, otvoren napad!
Kad ozdravim, bit će mi prva briga da nađem na
čina da se o meni prestane govoriti.
Ovo ste, oče, mogli i nadalje zadržati za sebe.
Mama, pođimo u blagovaonicu. Ivan je došao javiti da je
večera gotova.
Grof je pošao prvi, a Marija Terezija uzela je groficu pod ruku te je bez
riječi povela na večeru.
Grofica kao da je prečula grofovo pričanje. Za večerom ga je ispitivala o
gospodarstvu.
Grof je ponosno pričao koliko je novaca primio za vino, Živo, stoku i
svinje, a osobito je dobro prodao nekoliko mladih čistokrvnih konja koji
su kupljeni za svjetske jahačke trke što se na proljeće održavaju u
Engleskoj.
U toku pričanja i nehotice je pogledavao povezanu groficu, kao da se
boji da ona ne plane od gnjeva što joj je rekao kako se o njoj govori.
Grofica ga je tu i tamo nešto upitala. Ona se još mučila $ jelom, premda
su za nju priređivali posebna jela.
Poslije večere Marija Terezija digla je majku i rekla joj da mora isprati
usta prema propisu i uputi liječnika, uzeti lijek za umirenje te odmah u
krevet! Marija Terezija rekla je to tako odlučno da je to djelovalo i na
gordu groficu, koja je dotad bila naučila da samo ona zapovijeda i da u
svemu samo nju slušaju.
Kad joj je kćerka oprala usta i uredila lice, grofica pripomenu:
Ja mislim, Marija Terezija, da meni nije potreban
lijek za živce. Zar ti i svi vi ne primjećujete kako sam savršeno mirna i
strpljiva, kako strpljivo podnosim svoje boli i mirno očekujem da mi se
vrali žuđeni vid.
Ja sam to, mama, na vama prva i opazila, ali na
to ništa ne polažcm. To je moralo biti uslijed velike oz
ljede lica, a još više zbog gubitka vida. Vama je i te kako
potreban lijek koji jača živce. Da, mama, zbog toga ja
pazim na to. Ja sam vas u vašoj bolesti pomno promatrala,
u tančine sam vas proučila, upoznala sam, miUim, i vašu
narav i dobre i zle strane.
Grofica se trgla te će lagano ali prijekorno:
Ti si moja kćerka, i to vrlo mlada, dapače, previše
si mlada da bi uvarala mišljenje o nečemu Što ne znaš,
dapače, ne možeš ni znati jer takvo tvoje mišljenje, stvo
reno na krivoj pretpostavci, može biti pogrešno, a i opa
sno, pogubno za mene kao tvoju majku, a nesretno za tebe
kao kćerku takve majke.
Ne morate se plašili, mama! ja svoje mišljenje
držim u sebi. Cak ga ni u mislima ne ponavljam u sebi, a
na vašu bojazan da sam previše mlada ponavljam vam ono
što sam već jednom rekla: osjećam se stara, da, u toku
vaše bolesti toliko sam ostarila da sam sad mnogo, mnogo
starija od vas.
Nemojmo više govoriti o tome!
Vi morate u krevet, neću da propustim ništa što
je liječnik naredio.
Marija Terezija smjestila je groficu u krevet. Sve je pripremila i stala kraj
kreveta. Gledala je majku i razmišljala.
Jesi li još tu. Marija Terezija?
Jesam, mama, kraj vas sam. Upravo mi je palo
nešto na pamet.
Sto, dijete?
Marija Terezija slegne ramenima i reče u sebi: »Pokušat ću, ali ako
opazi, mogla bi zauvijek osiati slijepa.« Pristupi bliže krevetu. Napela je
svu snagu da bude što nježnija, te reče:
Sutra dolazi liječnik da vam skine zavoje i vrati
vid.
Kako se ja tome veselim, Marija Terezija! Ali, vi
diš, ja to ničim ne odajem. Je li da sam mirna i sabrana?
Ne radi se o tome, mama, već mislim da nije
zgodno da imate bisere na sebi. — Marija Terezija užur
bano i uzrujano nastavi: — Dopustite, mama, da vam ih
spremim, tu, u vašu blagajnu kraj vas.
Marija Terezija uzbuđeno približi nike grofičinu vratu u namjeri da joj
skine bisere.
Grofica je odgurne od sebe takvom snagom da je Marija Terezija gotovo
pala nauznak. Grofica se jednom nikom uhvati za grudi, a drugom za
vrat, te kao izvan sebe reče:
Kakva besmislica! Moji biseri, moj ponos, pa da
ih uklanjam sa sebe radi liječnika!
Nisam vam ih htjela oteti, mama. Radi vas sam
mislila da bi bilo bolje! Vratit ću se! Laku noć!
LXI
Sutradan je u palači bilo sve uzbuđeno. Samo je grofica sjedila u
naslonjaču, naoko vrlo mirna, i očekivala liječnika. Kraj nje su bili grof,
Marija Terezija i EIza. U kaminu je plamsala vatra jer je vani bila velika
zima. Govorili nisu ništa, već je svatko bio zabavljen svojim mislima.
Kad se začuo topot konja i zvuk zvonca, grof ode pred liječnika. Uvede
ga s puno pažnje. Liječnik je u veliki salon unio vedrine i života.
Pristupi grofici, pozdravi je te će pouzdano:
Dosta je bilo, gospodo grofice, tri i pol mjeseca
tmine. Za koji čas vraća vam se vid, zahvaljujući napred
noj liječničkoj znanosti, a moram dodati, i vašoj ustraj
nosti te osobitoj otpornosti vašega organizma.
Liječnik je naložio da se zasjene prozori, kako ne bi blještalo svjetlo
izvana dok bude skidao zavoj s očiju.
Samo mimo, gospođo grofice! Držite oči zatvorene
dok vam ne uštrcam injekciju u svako oko. Tako, a sad
polako otvarajte oči!
Već vidim, gospodine doktore, jer mi svjetlo dolazi
i kroz zatvorene kapke. Da, sad vidim sasvim jasno sve,
razabirem sve u sobi i po stropu.
Ostanite tako neko vrijeme dok vam se oči ne na
viknu na svjetlo!
Poslušat ču vas, gospodine doktore, u svemu. On,
ja vidim, opet ću vidjeti i uživati gledajući.
Liječnik opere ruke i reče:
Gospodo grofice, vi ste uzoran bolesnik. Ja sam
uzbuđeniji nego vi. Da vi znate koliko je to pridonijelo
vašem ozdravljenju! — Obrati se zatim grofu: — Poslije
podne ću opet doći. Neka se bolesnica ničim ne uzbuđuje!
Grofica je još držala glavu na naslonjaču. Okrenula se malo prema grofu
kad se ovaj vratio pošto je bio otpratio liječnika.
Ulazeći u salon, grof se okrene kćeri i gospodični Elzi i reče:
Ovoga ću liječnika nagraditi kraljevski.
Da, istina je, gospodine grofe — reče Elza — vid
je najveće blago na ovom svijetu.
Još nije gospodična Elza ni dovršila rečenice kadli se sa posljednjim
njenim riječima izmiješaše uzbuđeni grofi-čini uzvici.
Ja ne vidim dobro, ne, ne, pa meni se vid nije
vratio.
Govorila je i sve više i više dizala uvis niz bisera. Grof i gospodična Elza
došli su bliže grofičinu naslonjaču. Marija Terezija ostala je na svom
mjestu.
Grofica iznenada ustane iz naslonjača te pojuri do ogledala. Digne obim
rukama nizove bisera. Ruke su joj se tresle, a nizovi bisera njihali se i
udarili jedan o drugi. Grofica zdvojno zavapi:
Strahota! Grozota! Moje oči vide strašno, jezovito.
Zatvori oči te se sruši na stolicu pred ogledalom.
Držala je u zraku ruke koje su joj se još tresle, a biseri udarati jedan o
drugi.
Marija Terezija ustane, pođe do ogledala te će mirno:
Mama, vi vidite dobro i jasno. Tako je moralo biti.
Pogledajte radije svoje lice!
Jao, jao, jao meni!
Otvori oči, pogleda u ruke, pa u ogledalo i opet zavapi:
Jao meni! Jao! Kako su crni i gadni moji oboža
vani biseri!
Skine ih s vrata, položi u krilo i pokri rukama, te stade plakati, naricati i
uzdisati. Spusti se na koljena, nasloni zdravu stranu lica na bisere i
nastavi jaukati.
Bez sjaja! Mrtvi moji biseri! Jao meni! Zašto ni
sam do smrti ostala slijepa? Kako sam lijepo sanjarila o
vašem sjaju i ljepoti! Ah, radi vas, najviše radi vas, obo
žavani moji biseri, žudjela sam da mi se što prije vrati vid,
no umjesto da ugledaju vaš sjaj, vaše božanske čari, moje
su vas oči našle mrtve, crne, bez sjaja i života. Jao meni!
U meni i sve oko mene postalo je mrtvo. Antune, Marija Terezija, zašto
me niste ubili?
Vi morate živjeti. Takvu vam je sudbinu Bog od
redio. Opet vas upozoravam, pogledajte svoje lice!
Bog? Bog, kažeš, Marija Terezija!
Da, mama!
Jao meni! Živjeti bez svojih bisera! Bez njihova
cara i sjaja! Strašno, grozno! Jao meni! Pomozite mi!
Kako da se molim? Kome? Da klečim, da ponizno pre-
klinjem? Tko mi može vratiti njihov sjaj i njihove božan
ske Čari? Jao meni! Sad sam uvjerena da sam prokleta!
Sve može biti, mama. Moralo bi se dogoditi čudo
da biseri opet ožive!
Zašto govoriš, kćeri, tako strogo? Zar nemaš,
kćeri, srca ni duše? Zar ne osjećaš koliko pati tvoja
majka?
Zamrla mi je duša, ohladjelo mi je srce, ostala je
samo žrtva za vas, i dužnost
Teško meni! Zašto da i ja odmah ne umrem kad
su oni mrtvi?! — Podigne oči prema grofu te će plačući:
— Antune, ti šutiš! Jesi li čuo Sto mi govori rođeno dijete?
Nemam riječi, Regina. Ti znaš kako mene zbu
njuju ti tvoji biseri. Pravo ima Marija Terezija, tako je
moralo biti.
Grofica je još uvijek klečala. Ponikne glavom na bisere, opet ih uze u
ruku, podigne ih te će zdvojno:
Znate U vi što su oni značili za mene? Oni su moj
život, bez njih neću moći živjeti. Sigurno ću poludjeti! —
Biseri joj izmaknu i padnu pred nju na pod, ona ih po
gleda i zavapi: — Mrtvi, gadni, cmi, hladni! Jao, gdje
su vam nestali božanski čari? — Položi ruku na čelo bu
ljeći kao luda u bisere, te reče ispod glasa, riječ po riječ:
Zašto niste prije potamnjeli? Zašto ste zamamno
I
sjali i svojim me sjajem tako zaveli da sam radi vas postala zla, okorjela
grešnica?
Regina, Šuti! Ti si luda.
Ne, ne, Antune! Ne, kćeri, nisam luda! Ja sam
ubila svoje rođeno dijete radi njihova cara! Ana Marija,
Ana Marija, milo čedo moje, tebe sam otrovala i ti si
umrla strašnom smrću. Jao meni, grešne li matere! Sjaj
i bljesak zarobiše mi srce i dušu. Biseri su bili moja strast,
užitak i moj život. Ubila sam svoje rođeno dijete radi njih,
jao meni! Ubijte me, nisam vrijedna da živim i hodam po
zemlji!
Dosta je, mama! Ustanite! Vi morate živjeti da
biste ispaštali i oplakivali svoje grešne čine. Otkrili ste
nam da ste počinili jedan od najvećih grijeha, i zato pla-
čite i kajte se! Još prije nekoliko mjeseci bili ste i previše
gordi i oholi, a još ste bili uvjereni da ste i najljepša žena
u carevini. A sad se niste ni pogledali! Postali ste grdoba!
Sad živite za svoje grijehe, a ja ću uz vas, jer se nad nama
vrši prokletstvo Katarine Zrinjski. Gospodična Elza, vi ste
sve čuli, ali ništa ne znate! Moja majka živjet će i trpjeti
sama za svoje grijehe.
Bio je mir i tišina. Dok je Marija Terezija govorila, grofica je još klečala
na podu. Kad je Marija Terezija svršila, grof pristupi ženi i podigne je.
Grofica ga pogleda i upita:
Zar me se ne plašiš? Zar me nećeš prezreti, An
tune?
Ne, Regina, jer se i ja osjećam za sve to sukrivcem.
Bio sam prema tebi slab i plašljiv, previše sam te volio,
a još sam više vjerovao da je sve Što ti Činiš dobro i pa
metno. Trpjet ćemo zajedno!
Jao, još će mi biti teže! Voljela bih da si me i ti
prezreo. Strašna sam ja grešnica. Ana Marija, dijete moje!
Strašna je duša moja. Otrovala sam te, umorila strasnom smrću. Kazni
me, Bože, ako jesi na nebesima!
Ima Boga, mama, ima, samo je joS prerano obra
ćati se njegovoj milosti. Dugo ćete morati ispaštati za svoj
grijeh!
Grofica nije ništa odgovorila već je pustila da je grof odvede u njezinu
spavaonicu. Ubrzo grof se vratio u salon i sam pokupio bisere s poda.
Obrati se kćerci:
Ne znam kako će se svršiti s mamom. Plače, uz
diše i dozivlje Anu Mariju. Plače i kaje se. Sad je to
druga osoba, sad odjedanput plače i nariče. Ne ide mi
u glavu da je ona, tvoja majka, odjedanput priznala da je
ubila Anu Mariju. Uvijek sam volio čuti istinu u životu,
ali to što je ona sama priznala taj čin, užasno me potreslo.
Prokleti biseri, kakvu su strašnu moć imali nad njom! Za
robili su joj dušu i srce i sigurno oduzeli na neko vrijeme
i razum. Ja snosim mnogo krivice za sve to. Bio sam slabić
prema tvojoj majci. Jauče i plaće, ali se sjetila bisera, i
hoće da ih ima kraj sebe makar i tako ružna.
Pravo ste rekli, oče, vi ste sukrivac za nesreću na
šega doma, za strašnu smrt moje sestre.
LXH
Odmah nakon Božića obitelj grofa Herbera tiho je napustila Zagreb.
Otputovali su u Pariz, žarište kulture cijeloga svijeta. Ondje je grof
odveo svoju ženu najboljim liječnicima svijeta da joj izlijeće lice koje je
bilo strašno unakaženo. Donedavna još lijepa, sad je grofica bila nakaza,
te bi svakoga uhvatila strava kad bi joj pogledao u lice.
Za to kratko vrijeme ona je postala sasvim druga žena. Gotovo preko
noći potpuno je posijedjela, a kosu je savijala jednostavno. Zdrava strana
lica postala je blijeda, čelo se naboralo, a oči su joj bile suzne i
zamišljene. Postala je potpuno bezvoljna te je dopustila da je grof vodi
kamo želi, da čini od nje što hoće.
Nekoliko mjeseci ostala je u poznatom pariškom sanatoriju jer je jedan
znameniti tamošnji liječnik imao uspjeha s plastičnim operacijama.
Badava su bile sve grofičine muke Sto je nekoliko mjeseci imala ruku
povezanu uz lice. Uspjeha nije bilo. Zato je dala sebi načiniti koprenu
koju je uvijek nosila preko lica. Svojima je govorila:
Kad me već trpite medu sobom, zašto da se ne
pokrijem, da ne morate gledati ovu strahotu od moga lica.
Činite kako god želite, mama!
Ja nemam nikakve želje, samo želim tebi olakšati,
jer si ti najviše uz mene.
Ja se nisam nikad tužila i snosim sve strpljivo jer
sam sama sebi dragovoljno nametnula taj teret.
Previše ste dobri već zato što me trpite u svojoj
sredini, ali to meni ništa ne pomaže. Ja bolujem i pod
nosim neizrecive muke. Ona mi je pred očima danju i
noću, a njeno drago lice progoni me kamo se god okre
nem. Zašto barem ne poludim kad mi Marija Terezija
nalaže da moram živjeti? Oh, grozote, kako me progoni
njegov glas: »Preklinjem vas živini Bogom, recite kojim
ste otrovom otrovali rođeno dijete! Prokleta, prokleta budi
zvjerska mati!« Ja sam i onda šutjela, nisam odala otrova
jer sam se bojala da ću izgubiti svoje bisere. Otrova mi
dajte! Arsena kojim je otrovana Ana Marija.
Dosta je, Regina! Ne pričaj više o tome jer time đo-
zivaS u pamet sve događaje, pa će nam svima biti još teže.
Zar misliš, Antune, da meni može biti lakše? Ne, ja to i neću. U snu mi
dolazi njezin muž kako trči prema meni i hoće me zagušiti. Misliš da ja
bježim od njega? Ne, Antune, ja mu pružam vrat da ga stegne, ali on
neće, gura me nogama natrag i viče: »2ivi, prokletnice, pati, stradaj,
Čezni za smrću, dao li Bog još i tu kaznu da ne možeš umrijeti!« Grozne
kletve, ali za mene previše blage. Ja sam zaslužila još i gore!
Prestani, Regina, to slušati ne mogu.
Zašto, oče, zabranjujete mami da priča? To je vrlo
zanimljivo. Ona svejedno pati, bez obzira, da li Šuti ili
govori. Pustite je neka kori sebe jer savjest joj ne da mira.
Imaš pravo, Marija Terezija — reče grofica —
meni je svejedno, savjest me peče, svuda me progoni i ne
da mi mira. Strpljivi ste sa mnom, nikad nisam ni u snu
pomišljala da bih mogla na to pasti. — Ustane, prođe po
sobi, digne ruku na Čelo i reče: — Na što si došla? Kako
si sitna, niska i ništavna! Gdje je ona nekadašnja Regina
Herber?
Sad jtf, Regina, zaista dosta uzrujavanja! Zar ne
vidiš da je od tebe ostala samo sjena. Od čega živiš? Go
tovo ništa ne jedeš, samu sebe izjedaš.
Antune, na sve vaše prijedloge samo sam potvr
đivala, a sad, kad ste me saslušali, nešto ću te zamoliti.
Kako zamoliti, Regina? Daj mi naloži kao nekad,
ne mogu te slušati a kamoli gledati, jer te ne prepoznajem.
Ja jaućem i cvilim danju i noću. Moja kćerka ima
pravo, ispaštani svoj zločin. Ako mi ostane Čas vremena,
onda me salijeću misli, i to opet strašne misu'. Mrvica
nade porodila se u meni i zato te molim, Antune, daj po
traži onoga nesretnog Ranka!
Grof problijedi i zaviče:
Sto to govoriš, Regina? Ti si na pragu ludila!
Pusti, oče, mamu neka govori Što joj je na srcu.
Mjesece i mjesece, dok je bila u sanatoriju, nismo ni riječi
progovorili. Govorite mama!
Kako mi divno govoriš u prilog! Kad bih te bar
smjela zagrliti i pomilovati kao nekad!
Ne, mama, rekla sam vam da vršim svoju dužnost
prema vama, ali ljubavi više nemam. Ona je zamrla za
cijeli život!
Marija Terezija, zar te nisam opomenuo? — reče
grof.
Pusti je, Antune, ja to za svoj Čin i zaslužujem.
Ali čuj me dalje! Nađi Ranka, preklinjem te, ako smijem
i to. Ne zato da ga progonim, ne, ne, ponizit ću se kao
posljednja prosjakinja, priznat ću mu sve. Dat ću mu ci
jelo naše imanje u Hrvatskoj, palaču u Zagrebu, sve što
sam u miraz donijela. Ostavit ću mu u oporuci sve jer bi
on jedini mogao vratiti Život i sjaj mojim mrtvim bise
rima.
Mama, jeste li vi to opet ona ista osoba otprije
dvije godine? Ranka da vam pronađemo? Ne, on vam neće
vjerovati. Vjerovao bi vam jedino kad biste mu mogli
vratiti i oživiti Anu Mariju,
Grofica pogleda kćerku te će zdvojno:
Ubijaš mi i tu nadu, kćeri! Ali, Antune, daj mi bar
obećaj da ćeš ga potražiti.
Dobro, Regina, hoću. Ali sad je dosta! Mene je
šatro taj razgovor. — Obrati se kćeri te će joj prijekorno:
Meni se para srce kad vidim kako si oštra, Marija
Terezija! — Od vas sam, oče, naslijedila crtu da govorim
istinu. — A zatim se obrati grofici zapovjednim tonom:
Vrijeme je, mama, da odemo do profesora Courtona,
koji je obećao da će vam napraviti masku od voska, da
vam se ne vide zubi.
Pusti me, Marija Terezija! Dosta su me izmučili
ti pariški liječnici i profesori.
Ne, mama, ja sam preuzela na sebe dužnost da ću
vam pružiti svaku tjelesnu pomoć, a za svoje duševno
ozdravljenje brinite se sami! Tu sam nemoćna. A da i
mogu, ne bih ništa poduzela!
Kad bih ti barem smjela reći koliko osjećam za
tebe, Marija Terezija, unatoč tvojoj hladnoći!
Čemu te riječi koje zvuče prazno? Nemojte mi,
molim vas, govoriti o tome! Požurite se da nas profesor
ne čeka!
Grofica je oslabila još više, samo je zadržala siguran hod i ono svoje
ravno držanje, unatoč plaču i uzdisajima, kajanju, patnjama i strahu, jer
joj je neprekidno pred očima bila mrtva Ana Marija. Duh joj je ostao
svjež i bistar te je često uzdisala i govorila:
Kako bih bila sretna kad bi mi barem malo po
tamnio duh. Ah, da ga mogu bilo Čime ozlijediti! Zašto ga
ne mogu unakaziti, da me toliko ne muči, peče i izjeda!
Nikoga nije bilo da je tješi jer grof, slabić i mekušac, nije nalazio riječi ni
za utjehu. Svaki put kad bi spomenuo mrtvu Anu Mariju, zašutio bi.
Na početku kolovoza otputovali su na francusko primorje. Grofica je
molila muža neka ne idu u kupalište, već u neko ribarsko selo. Smjestili
su se nedaleko od Mar-seillea u povelikom ribarskom mjestu. Regina je
već nakon nekoliko dana zamolila grofa neka porazgovara s ribarima i
neka ih upita ima li među njima netko tko zna vaditi bisernice.
Daj, Antune, molim te, upitaj ih! Francuzi možda
znaju i više nego dalmatinski ribari.
Regina, zar ti nije dosta svega? Pogledaj se kako
izgledaš. Sto će tebi biseri?
258
Jao, Antune, zašto nećeš da me uslišaš? Kad si
već tako dobar i slab prema meni, ubij me, otruj me,
oduzmi mi život!
Šuti, Regina, nikad više to nemoj izustiti! Naša ne
dužna kćerka kaže da ti moraš živjeti i ispaštati svoj gri
jeh, sve dok ne dođe vrijeme kad ćeš se moći obratiti
Bogu za oproštenje.
Onda mi pomozi da se vrati sjaj mojim biserima!
Ah, da znaš što to za mene znači i što ja od toga oče
kujem!
Badava svi napori, Regina, mrtvome nema više
života.
Ne ubijaj mi barem nadu, Antune!
Grof je otišao do ribara, ali je ubrzo uvidio, a uvjerila se i grofica, da oni
znaju o bisemicama mnogo manje nego dalmatinski ribari.
Grofica je molila grofa da odu u Dalmaciju, te da pod drugim imenom
pokušaju naći ribare koji bi vadili bisernice, otvarali ih i stavljali u njih
bisere, kao Ranko.
Opet sam bez riječi, Regina. Vjeruj mi da ne znam
što bih mislio o tebi. Izgled ti je svakim danom sve gro
zniji, već ti smrt slijedi svaku stopu. Jaučeš noću i danju
jer te progone mrtva Ana Marija i živi Ranko. Kako mo
žeš i pomisliti da ideš tamo gdje si bila sa svojim živim
i sretnim djetetom? Znaš li ti da je ondje još sve svježe,
poznaju se tragovi tvoga umorstva. Strašan, upravo grozan
si ti stvor, Regina!
Grofica je prestravljeno gledala neko vrijeme grofa, a onda mu reče:
Svjesna sam svega svoga zla, i nema riječi kojima
bi se mogao osuditi moj zločin. Teško sam se odlučila da
te to zamolim, ali ja ne bih prezala ni pred tragovima
grozote, samo da obožavanom blagu vratim njegove čari!
Ja ću poludjeti, znaš, ja, a ne ti, Regina! Nikad viSe i ne pomišljaj na
Dalmaciju jer ti tu želju neću ispuniti, a Marija Terezija pogotovo. Kamo
god drugamo želiš, pa i nakraj svijeta, vodit ću te, ali da radi tog đavol-
skog blaga obeščastiš siroto i mrtvo dijete, to izbij zauvijek sebi iz glave!
Grofica je zašutljela te se, kao i obično, povukla u svoje odaje da nasamo
jadikuje i uzdiše.
Grof je ostao dosljedan, pa grofica više nije ni spominjala Dalmaciju.
Iduće godine obišli su cijelu Italiju, zatim su bili u Africi, u Egiptu, a
onda su krenuli u južnu Ameriku te su neko vrijeme proveli u Brazilu.
Grofica je polagala veliku nadu u Indiju, gdje je bila nekad da pojača sjaj
svojih lijepih bisera.
Sav trošak i trud bio je uzaludan, jer nitko nije ni znao ni mogao vratiti
sjaj grofičinim biserima. Vratili su se opet u Pariz, gdje je grof kupio
kuću jer su prodali palaču u Zagrebu.
Kako nigdje nije bilo uspjeha s biserima, grofica je opet stala spominjati
Ranka. S nadom se vraćala u Pariz. Vjerovala je da je možda doktor
Purić doznao za njegovo boravište, ali ni to nije uspjelo.
Marija Terezija postala je zrela i ozbiljna djevojka te je uzela u svoje
ruke i gospodarstvo, tako da je iz inozemstva vodila nadzor nad velikim
vlastelinstvom u Hrvatskoj
Pratila je svuda majku i oca. Otac je, kao dobar čovjek, mnogo trpio.
Vidno se postarao i porušio tjelesno, a duhom je bio još veći slabić i u
svemu je slušao i odobravao kćerkine prijedloge i savjete.
Premda su još bili neizmjerno imućni, živjeli su sami u svojoj kući u
Parizu izbjegavajući poznanstva. Kad bi grof ili Marija Terezija slučajno
susreli kojeg znanca, sa-
stali bi se s njime izvan kuće, a svakome su naglašavali da ne žele
primati nikoga zbog grofičine bolesti.
Grofica, Marija Terezija i gospodična Elza bile su i u portugalskim
vodama, jer je gospodična Elza doznala da ondje ima stručnjaka koji
njeguju bisere, te da ima i osobito dobrih bisernica. Bilo je sve badava.
Uz veliki trošak, portugalski su stručnjaci njegovali bisere, ali bez
uspjeha.
Već pri kraju jeseni došao je iznenada grof iz Pariza. On je bio ostao u
Parizu jer mu te godine Marija Terezija nije dopustila da ih prati u
Portugal.
Došao je javiti Regini da u Japanu postoji čovjek koji zna kako se
uzgajaju biseri. Kad je to čula, grofica je uzdahnula:
Sam se Čudiš, Antune, kako strašno izgledam.
Neka me muči savjest! Ali, da mogu ugledati njihov sjaj,
jao, na to ne smijem ni misliti, jer ne mogu, a niti ću vam
reći, što od toga očekujem.
Zadržite, mama, sve to za sebe! Poći ćemo u Ja
pan. Nije vaša grižnja savjesti tako velika i strašna kad ni
poslije toliko godina traženja niste izgubili nade da će ti
nesretni biseri opet poprimiti sjaj i one čari koji će za
vas značiti novi Život.
Kćeri, kćeri, zar ti je srce još jednako ledeno? Zar
ne vidiš što je savjest učinila od mene? Reci mi, kćeri,
smijem li se nadati da ću se uskoro moći obratiti milosti
Božjoj?
Ne, mama, ne možete, premda je mnogo godina
prošlo od vašega priznanja. Kajanja i patnje nisu još oči
stili vašu dušu, a vaše srce čezne više za đavolskim sja
jem tih bisera nego za milošću Božjom. Vodit ću vas u
Japan, tražite lijeka biserima! Znajte, vaš strašan grijeh
pratit će vas i ondje, ali je milost Božja mnogo dalje od
vas nego u prve dane priznanja vašega grijeha.
Jao, jao meni, kćeri, kako me žeže svaka tvoja ri
ječ! Zašto, ah, zašto duh ne ostavlja moje izmoždeno i iz-
nakaženo tijelo?
Još je previše rano, mama. Treba trpjeti, mnogo
i vrlo dugo trpjeti za tako strašne grijehe.
Čuo se samo grofičin uzdah. Iz takvog položaja, svu iscrpljenu, obično ju
je izbavljao grof.
U Japanu su ostali nekoliko godina. Mladi Japanac Mikimoto imao je
uspjeha s biserima. No uspio je hvatati sluz od bisemice samo na
polovici sedefa, a nikako na okrugli biser.
Grofica i grof nudili su mu veliku svotu novaca, i on je pokušao, ali bez
uspjeha. Jednom je došao do grofa i rekao da bi biserima mogao vratiti
sjaj, ali samo tako da se biseri prepolove. Međutim, ni tada ne može ništa
jamčiti, a pogotovo ne to da će sjaj biti isti kao nekad.
Grofica nije na to pristala već je rekla:
Prepoloviti moje bisere? Ne, ne, od toga nema ni
šta, čitavima dajte sjaj, pa ću vam platiti suhim zlatom.
Mladi Japanac se smješkao i govorio:
Ne mogu, ne mogu nikako. Čekajte, čekajte, to je
tek početak, ja sam još mlad, možda ću izumiti i to kad
dokraja upoznam život bisemice.
U Japanu ih zatekne vijest da je u Švicarskoj ubijena austrijska carica
Jelisava. Grof, koji je bio velik štovatelj carske obitelji, bio je veoma
rastužen zbog toga. Osjećao je da mora biti uz svoga cara. Vratili su se
na svoje imanje. Grof je otišao u BeČ, a grofica se sa kćerkom zaputila,
nakon toliko godina izbivanja u inozemstvu, na njihov posjed na selo.
Kratko vrijeme pošto su bili stigli Marija Terezija popela se na terasu
dvorca te će sama sebi: >Lijepo je ovdje u bilo koje doba godine. Ja ću
se prihvatiti posla na go-
spodarstvu, a i rada na dobrotvornom polju. Vidjela sam, dok sam se
vozila kroz selo, da dobra nikad nije previše. Plemeniti rad podsjećat će
me na moju mrtvu sestricu. Ovdje, gdje smo bili najsretniji kao djeca i
odrasle djevojke, svuda u kući, u dvorištu, na putu i u šumici, na svakom
mjestu vidim sirotu Anu Mariju. Ta moja mati! Plače, jauČe, uzdiše i
nazivlje sebe najvećom grešnicom na svijetu. Ah, ono njeno ponavljanje:
»Cedomorka, če-domorka, zašto mi iz prstiju ne teče krv?« Onda opet
kao da nekoga napada te sama sebe tješi i uvjerava: »Kad bi barem taj
pokus uspio i biseri dobili svoje čari, pa makar i na jedan čas, samo da
upoznam moć čari, da pobude u meni strast te odagnaju od mene savjest.
Oh, da mi je to još prije smrti osjetiti, tu milinu!« Tako govori moja
majka. U sve ove godine vrebala sam neću li majku zateći kako kleči i
moli milost, neću li čuti kako se kaje i traži neko više biće da joj oprosti
njezin strašan grijeh. Ali je moje uhođenje za toliko godina još uvijek
uzaludno, jer sam se često morala još više nad njom zgražati. Vadi iz
njedara te nesretne bisere, zgraža se nad njima, stiŠće ih rukama, pa
jauće i plače, zaklinje i traži čudo: da se biserima vrate njihovi čari.
Nakon svega, kao preplašena, sprema ih opet u njedra te sebe naziva
najstrašnijim izrazima. Strašno ju je gledati tako nagrđenu, tu nekad li-
jepu ženu, a kad oplakuje te svoje dragulje, onda je kao avet koja bježi
od smrti! Sve ću poduzeti da ostanemo sve vrijeme ovdje na seiu. Neka
se susreće sa svim onim lijepim iz svoje mladosti! Sretna bih bila kad bi
te sve lijepe uspomene djelovale na nju da odbaci te ogavne bisere od
sebe! Onda bih vjerovala da će osjetiti onu pravu istinsku bol i da će je
obuzeti pravo, iskreno kajanje. Tek onda kad budem vidjela i osjetila da
je to njezino kajanje iskreno, iz srca i duše, tek tada, nakon dugog i
svestranog
kajanja, savjetovat ću joj da se skrušeno moli. Neka moli na koljenima
nadzemljsku silu da se prokletstvo tih bisera završi s nama i da bude
pokopano s nama. Tek tada ću biti mirna, smatrat ću to svrhom svoga
života. Samo ako bude to mogla, ta moja mati! Ja ne vjerujem da je Bog
tako dobar da bi joj mogao podijeliti tako veliku milost, da tako velika
grešnica kao Što je moja majka iz-moli milost i oslobođenje od
prokletstva Katarine Zrinjski. Neka pati, a i mi ćemo s njom, pa će
možda naša patnja bar nešto pridonijeti da se skine s nas to prokletstvo,
jer ja i otac nismo tome krivi.«
Često je tako i slično umovala Marija Terczija. Gazila je vlastitu sreću,
živjela povučeno i bila uvjerena da podnosi pokoru jer živi uz majku
koja je od očaja zbog gubitka draži svojih dragulja priznala da je otrovala
rođeno dijete.
Lxm
Nekoliko dana nakon događaja u Oroslavlju profesor Zvonarević doznao
je od grofa Oršića sve potankosti. On mu je ispričao kako je velika
većina hrvatskoga plemstva držala da je grofica Regina otrovala svoju
kćerku radi bisera. Na zgarištu u Oros'avlju potvrdila je ona sama tu
sumnju, jer je srnula u zapaljeni paviljon da spasi iz vatre čarobne bisere.
Ta, nekad lijepa žena kažnjena je jer joj je izgorjela cijela strana lica i bit
će nagrđena do kraja života.
Bila je čarobna ta demonska žena, upravo zavod
ljiva! Ja sam je ondje promatrao, kako su joj divno pri
stajali ti njezini prekrasni biseri!
Vjerujem, gospodine grofe, da vas je mogla zani-
264
jeti ta žena, ali mislim da imate drukčije mišljenje o njoj kao o
čedomorki.
Istina je da sam se složio s mnenjem većine, napose svoje supruge, ali
oni njezini divni biseri zanijeli su i mene, jer ih ona zaista divno nosi.
Slabić sam, gospodine profesore, a junak je tko svoju slabost priznaje.
Profesor Zvonarević opisao je sav događaj Ranku u pismu koje je poslao
u Ameriku. Sto se zapravo dogodilo s biserima, to nije znao, pa s tim nije
mogao ni Ranka upoznati. Pisao mu je:
»Čim je napustila bolnicu, svi su oni nestali i žive negdje u inozemstvu.
Jedino me čudi i zabrinjava Sto mi piše doktor Horvatić. Doktor Purić
bio je kod njega i kod doktora Benčića, te kod svih rođaka. Sve obilazi i
traži da mu dadu adresu tvoga boraviSta. Nudio je vrlo veliko mito, kune
se i zaklinje i govori: »Sigurno grofovi žele ispraviti nepravdu što su je
nanijeli Ranku. Putovat će kažu, do njega oni sami, pa makar on boravio
i na kraju svijeta.« Tako, sad znaš, dragi moj Ranko, da oni ipak ne
miruju. Kako je dobro što nitko ovdje ne zna gdje si!« Od Ranka je
ubrzo došao odgovor: »Zabrinjava me, dragi kume, to njihovo traganje
za mnom. Nisam to nikome rekao. Majka i otac bi se preplašili, a Sime
me ne bi puštao nikamo samog tako da bi nastala cijela uzbuna u našoj
zadruzi. Nije lijepo i pristojno da o sebi pišem, ali vama mogu. Svi me
zadrugari vole, nosili bi me na rukama te me od milja nazivaju do-
brotvorom. Pišete mi da je doktor Horvatić bio u Beču radi parnice i da
vjeruje da će naći vezu da stvar potjera! Ja sam sad treću godinu na
pravu, pa mi je poznato da, po američkom zakonu stranka ne smije
ostaviti postupak da miruje. Vrlo sam zahvalan čestitom doktoru
Horvatiću na trudu. Znam da je doktor Horvatić imao mnogo iz-
265
dataka za put u Beč, pa zbog toga Šaljem na vaše ime dvije tisuće dolara.
Jednu pošaljite njemu, a druga neka bude vama da možete i nadalje
nesmetano i nezavisno raditi na znanstvenom polju za dobro naše
hrvatske domovine. Pišite mi, kume, opet čim Što doznate. Neka me
ostave na miru dok ne svršim pravne nauke, a onda se namjeravam
namjestiti kod najboljeg odvjetnika te pokušati i odavde zatražiti od
bečkog suda da se kazne za-štitnici nepravde. Inače me veseli svaka
vijest iz domovine. Neobično me vesele vaše pošiljke naših knjiga, s
njima najradije razgovaram i zabavljam se, osobito onda kad me misao
navede na moju nesreću. Šaljite opet, dragi kume, po više primjeraka od
svakog izdanja, jer su naši ljudi željni knjiga na materinskoj riječi.
Zatim, nemojte zaboraviti da mi pišete o doživljajima vašeg prijatelje
draguljara. Propitajte se za neke od njih! Osobito me zanima Zorka
Klarić. Zanima me Sto je s onim mladim časnikom Što je pomjerio
umom, je li već ozdravio? Mislio sam često o njemu te ne mogu nikako
shvatiti da jednog mladića može toliko zanijeti nakit da zaboravi na čast i
poštenje. Došao sam do uvjerenja da je to prirođena bolesna nastranost.
Žao mi je što je doživio duševni slom, ali me silno zanima kad je umorio
tu svoju zavodnicu ženu, pod kakvim je dojmom to učinio i zašto?
Krivnja je svakako velika i na njemu, ah' ako je to učinio iz kajanja zbog
svoje zaručnice, ili iz jada zbog svog nemorala i pada s tom zvijeri od
žene, nekako bi se mogao opravdati. Ako se u njemu porodila odvratnost
i mržnja na tu poganu majku i ženu, te ako je u sebi stvorio odluku da
takav stvor treba da nestane iz ljudskoga društva, tada potpuno
odobravam njegov čin. Ah' me strah da to nije učinio iz razočaranja Sto
mu je rekla da više ne posjeduje nakit. Tada je nju ubio iz pohlepe i svoje
nastrane žudnje za draguljima.
266
U tom slučaju ne bih ga žalio i da je potpuno poludio i time sam sebe
uklonio iz ljudskoga društva, koje u tom slučaju nije ništa izgubilo.
Vidite, dragi moj kume, o Čemu vaš Ranko razmišlja. Ta divlja zvijer u
spodobi majke strašna je i ničim neispričana, jer je to sagriješila bludno
radi razonode. Prešla je preko smrti svoga djeteta, te traži načina i
progoni žrtvu i veže je svojom zmijskom spretnošću sasvim uz sebe, da-
pače, traži blagoslov zakona!
Znam, dragi moj kume, vaša je namjera prema meni dobra jer vi hoćete
da mi prikažete sličan tragičan slučaj. Strašno je to! Sirota ona Nada! Ali
meni to, kume, ne umanjuje boli. To je bludna mati, a zvjerska majka
moje sirotice Ane Marije promišljeno je nju lišila života zbog običnog
predmeta koji bi se mogao nabaviti novcem. Nije U ona još gora nego
majka bludnica? Znam da nećete to odobriti, ali manje bih trpio da sam i
ja nju na brodu zagušio, kad mi na moja zaklinjanja nije rekla čime je
ubila moju sreću.
Žalostan sam i neutješiv, i nikad neću zaboraviti svoju ljubljenu ženicu i
ono Čedo pod njezinim srcem. Više ne mogu, kume, pisati, jer mi bol
oduzima snagu da na išta drugo mislim.«
Profesor Zvonarević nije Ranku nikad mnogo spominjao prošlost,
osobito je izbjegavao tragičan slučaj Ane Marije, te mu je najradije pisao
o stvarima i osobama koje su slične njegovima, da ga utješi i dokaže mu
kako nije njegova nesreća jedina na svijetu. Pisao mu je:
»U prvom redu, dragi sinko, zahvaljujem ti na golemoj svoti novaca koju
si poslao meni i doktoru Horvatiću. On će to znati upotrijebiti. Ima
obitelj, ali i njega je zaprepastila tolika svota novaca najednom. Ti i ne
znaš da ja ne umijem Čuvati novac, već ga nemilice trošim na isko-
267
pine, a sad ću to činiti još slobodnije jer mi ti tako preporučuješ. Da
samo znaš kako se veselim tome radu, da na osnovi starina dokažem
kulturu, veličinu i snagu Hrvatske! Zanima te časnik Kinzel. Propitao
sam se. U ovo dvije godine nije ozdravio, kažu da Često dolazi k svijesti,
ali da je onda strašno očajan i šutljiv.
Lijepa Zorka Klarić pošla je sjajnim ali klizavim putem. Već četiri
godine živi kao velika dama.
Na Jfosipovcu ima lijepu i raskošnu uređenu vilu. Drži svoju vlastitu
kočiju, ima brojnu poslugu, pretplaćena je u kazalištu na ložu u
mezaninu. Ja sam jedanput išao u kazalište samo radi nje, da je mogu
promatrati. Te večeri bila je sama u loži. Vjeruj da sam je od srca žalio.
Jedva sam je prepoznao, onako dotjeranu i raskošno obučenu. Premda je
četiri godine starija, učinila mi se mlada i ljepša nego onda kad je bila
prodavačica. Sad ima ne samo onaj skupocjeni prsten već i briljante u
ušima, ogrlicu oko vrata i narukvicu na ruci. Bila je osoba koju su
najviše promatrali, pogotovu udate gospođe. Ja sam je promatrao vrlo
dugo i tražio u njoj Zorku, prodavačicu, milu i čednu, ali je nisam našao,
već sam umjesto toga otkrio osobu koja je svjesna da je vrlo lijepa i da
ima skupocjene dragulje i haljine. Žalosno je što se ona toga ne stidi, već
je, dapače, na to ohola i tašta, te umišlja sebi kako je samo ona u Zagrebu
uspjela da se popne na tako zavidan položaj. Začudio sam se z3 vrijeme
odmora tko je sve ne pozdravlja! Ravnatelj kazališta došao joj je čak u
ložu, naš omiljeni hrvatski skladatelj klanja joj se sa svoga mjesta. Rav-
natelj Financijalnog ravnateljstva ide sa svojom suprugom, ali se duboko
klanja Zorki. Nekoliko ravnatelja raznih privrednih poduzeća pozdravila
su Zorku. Zaprepastio sam se, jer sam vjerovao da će svi okretati glavu
od nje, te na taj način pokazati prezir prema osobi koja živi tak-
vim životom. To me je toliko zaprepastilo da se nisam mogao dugo
sabrati, te slijedeći čin nisam ni pratio, već su mi se vrzla po glavi ona
visoka i utjecajna gospoda koja su pozdravljala Zorku. Oim je svršio taj
čin, ustao sam i pošao do znanca, profesora, koga sam vidio da je raz-
govarao s ravnateljem Glazbenog zavoda.
On se začudio te me upitao:
,Zar vi uistinu ne znate?'
,Vjerujte mi da se tome čudim jer ja Zokru poznajem kao malu
prodavačicu.'
Profesor se okrene, obazrivo pogleda oko sebe, a onda Zorku. Dobio sam
dojam da bi se osjećao sretnim kad bi je mogao i on pozdraviti. Ipak mi
tiho reče:
,Znate, kolega, naš je Zagreb još vrlo malen, o svakome se sve zna, pa
tako i o gospođici Klarić. Pa svima je odmah i bilo jasno da je Zorka
propala djevojka koju uzdržava jedan Biber. Jedanput su mjesne novine
nešto zabilježile da ju je bivši zaručnik dočekao u zasjedi pred njezinom
vilom, u nakani da je ubije zbog nemoralnog života. Sutradan su donijele
ispravak da je to bila zabuna i da se nije radilo o gospodični Klarić, već o
njezinoj djevojci. Nakon nekoliko dana u tim istim novinama objavljen
je članak pod naslovom: »Mislimo na potrebe i kad nam je lijepo«.
Članak je glasio: .Prigodom imendana gospođice Zorke Klarić sabrao se
priličan broj čestitara. Prije nego što su se znanci razišli, svečarica je
kazala da bi joj bila najdraža čestitka kad bi prisutni nešto darovali
dobrotvornom društvu. Odaziv je bio vrlo plodonosan jer je sutradan
gospođica Zorka Klarič predala predsjedniku Društva svotu od sedam
stotina forinti. Plemenitoj sve-čarici i naše iskrene čestitke, ugledali se i
drugi svečari na nju!' Nakon nekog vremena zahvaljuje se Uprava đačke
menze na daru od petsto forinti. Otada se još više počelo
govoriti u svakom društvu o Zorki Klarić. Mnogi su govorili: ,Sto se ona
toliko razmeće tim darovima? Prodaje svoje tijelo, živi nemoralnim
životom, bilo bi mnogo bolje da se zavuče u tu svoju raskošnu vilu, da
Šuti i da nitko za nju ne zna.' Većina je to odobravala, ali je gdjekoji
napomenuo: ,Nekad su i razbojnici bili Štovani zato što su imućne robili
i dijelili siromašnima. Neka samo dijeli, zna ona koga može operušati!'
Velika većina osudila je Zorku Klarić, ali su, unatoč tome sva
dobrotvorna društva molila doprinos od te iste djevojke. U društvu se
pričalo kako je njezinim posredovanjem namješten kod grada inženjer
IviČić, na željeznici i u banci nekoliko činovnika, te nekoliko svršenih
učiteljica koje su više od godinu dana čekale na mjesto.
Sve to ispričao mi je profesor, a onda mi se još više približio i rekao s
nekim posebnim naglaskom:
,Zbog gospođice Klarić gotovo se raspalo Potporno društvo kraljice
Jelisave. Predsjednica Društva pitala je Odbor za savjet kako da se
zahvale gospođici Klarić na poslanom daru. Neke odboraice stavile su
prigovor predsjednici i tajnici zbog toga što su molile takvu osobu za
potporu, dapače, jedna je predložila da se iznos povrati gospođici Klarić.
Predsjednica je Društva žena ravnatelja banke Posilovića, kćerka suca i
banskog vijećnika, i bila je vrlo ugledna kao djevojka, a sad je imućna
žena bankara. Osim toga, besprijekorna su joj prošlost i sadašnjost,
jedino ima manu što je oštra na jeziku. Na prijedlog da se iznos vrati,
ustala je i rekla da to ne odobrava, te ujedno zamolila suprugu banskog
savjetnika Markovića da joj odgovori da li su one tu radi reprezentacije
ili su potporno društvo. Gospođa Marković je opet ponovila, da je uvreda
časnoga imena koje nosi društvo, ako prima novac od osobe koja je
javnosti poznata kao kurtizana od za-
270
nata. Onda je gospođa predsjednica rekla kako ona ne uzima u zaštitu tu
Klarićevu zato što živi nemoralnim životom, ali ističe, da i mnoge
članice imaju iz mladosti štošta na duši, pa su još i članice, a Klarićeva
ne traži da to bude. Među gospođama je nastalo komešanje jer ih je bilo
pogođeno nekoliko koje nose grijehe svoje mladosti prikrivene, a
pogotovu je bila uzrujana presvijetla gospođa Marković jer je, kao
kćerka kotarskog predstojnika, nastojala da se svidi svakom mladom
pristavu koji je došao u kotar, čak se priča da joj nećakinja nije nitko
drugi već njezina nezakonita kćerka. Cim je došla malo do daha, ona
uzvrati predsjednici zajedljivo da je sigurno pod utjecajem svoga muža,
gospodina ravnatelja, koji je kod gospojice Klarić česti gost. Gospođa
Marković“ pogledala je oko sebe da vidi prasak bačene bombe.
Predsjednica ustane, bila je uzrujana, ali je hinila kao da nije, te reče da
njoj u prvom redu leži na srcu društvo i njegov uspjeh, da su ove godine
mogli odjenuti tridesetoro djece više baš zahvaljujući obilnoj potpori
gospojice Klarić. Prepirka bi bila i dalje tekla da nije ustao i zamolio za
riječ predsjednik Društva Čovječnosti, doktor Svarić. Rekao je da je i
njegovo društvo prošle zime primilo od gospojice Klarić pet stotina
forinti. Svi su se začudili, a onda je doktor švarić ispričao ovo.
Prije nekoliko godina doktor Svarić bio je pozvan, kao liječnik, jednoj
bolesnici. Dočekao ga je nekakav neugledan čovjek, ali je primijetio da
se u stanu vlada slobodnije nego gost. Pošli su u sobu, a on će doktoru
Svariću potiho:
,Mislim da je moja prijateljica dobila živčani slom!' —■ i rastegne usne
kao na osmijeh, slegne ramenima, protrlja ruke i doda pokazujući rukom
po raskošnom sa'onu kroz koji su prolazili; .Imetak sam potrošio,
ogromne sam
271
svote utrošio dok je nisam pridobio.' Opet rastegne debele usne i reče:
,Cvijeće, mirisi, haljine, pokućstvo, zavjese, slike, sagovi, pa stan, sve je
to malenkost. Ali briljanti, prekrasni briljanti učinili su svoje. Znate,
gospodine doktore, svaka stvar mora imati i svršetak. Tako sam i ja svoju
prijateljicu uvlačio u raskoš, obilje i blistavi sjaj. Kad sam je povukao
toliko duboko da se više nije mogla izvući, zatražio sam od nje, onako,
nešto za uzvrat. Dojadilo mi je čekanje i ona je, eto, dobila živčani slom.
Eh, eh, pa vi znate, gospodine doktore, sigurno me razumijete.' ,Gdje je
bolesnica? Sad me ona zanima!' reče doktor. ,Evo, tu je spavaća odaja.
Molim, gospodine doktore, uložite sve svoje znanje i ne žalite truda, ja
ću sve obilno naplatiti. Za mene Zorkin život znači mnogo.'
Doktor Švarić nije mu ništa na to odgovorio. Zgadio mu se još više, jer je
shvatio što se dogodilo. Sobarica im otvori vrata i uđoše u sobu. Na
širokom krevetu pod baldahinom ležala je Zorka. Sobarica pođe do
kreveta: .Milostiva gospođo, došao je liječnik.' ,Ne trebam nikoga, neću
da me tko vidi. Gadim se sama sebi! Bježite, Anice, i vi od mene!'
,Gospođo, ja sam liječnik, poznat mi je vaS slučaj. Gospodin Biber je sve
priznao', reče doktor Svarić. Zorka Klane“ otvori oči i odmah poviče:
,Bježite od mene! Zar vam nisam rekla da neću više da vas vidim. Jao
meni, kako ste ogavni!' Biber je odmah napustio sobu govoreći: ,Odmah,
Zorka, neću da ti smetam, samo se smiri!' Zorka sjedne u krevet, stavi
obje ruke na lice te će sva izvan sebe:
.Dragulji,.,?1 ..., sviia, sjaj, raskoš, ah ne, ne, briljanti, briljanii, toliko su
mi blještili pred očima da nisam ni primijetila kako je ogavan i kao zmija
hladan taj Čovjek.'
Iskusna sobarica ostavila je Zorku i doktora same u sobi. Doktor Svarić
sjeo po običaju na krevet, i uzeo Zorku za ruku, koja joj je gorjela od
vrućine, kao i cijelo tijelo. Dao joj je injekcija za umirenje, stavio joj
oblog na Čelo, pa joj rekao:
,Takav je život u zbilji, drago dijete! Vi ste se razočarali i sad ste odmah
siti života.'
,Jesam, gospodine doktore. Zgadio mi se. Ah, da vam mogu i znam
opisati kako je to užasan osjećaj biti vezan uz nekoga tko vam je
odvratan! Kako je to očajna borba! Svoju vam ljubav nameće silom,
opirete se, borite, a on se privija uz vas kao polip, tako da vas jeza hvata.
Strašno je, grozno i užasno osjećati pandže u kojima ste nemoćni i
napokon skršeni. Mislim, gospodine doktore, da bih lakše umrla kad bi
me netko gušio i polagano stiskao za vrat, a uvjeravam vas da sam to
onoga časa i željela, i ne bih se pokajala, sretna bih bila da sam umrla!'
.Varate se, drago dijete! Svakom je stvoru prirođeno da se bori za život
kakav mu je sudbina dodijelila.' ,Vi vjerujete u sudbinu, gospodine
doktore?' .Vjerujem da ne možemo pobjeći onome što nam je
suđeno.'
Zorka zbaci oblog s čela, pogleda doktora otvoreno: .Gospodine doktore,
ja se ne mogu opravdati. Pošla sam putom koji je bio lagan i ukrašen
raskoši i sjajem. Išla sam tim putom, zanosila se tom lagodnošću, a blje-
sak dragulja, kojima me kitio moj zavodnik, očarao me. Ali srce sam
sačuvala za onoga koji ga je prvi osvojio. Bila sam luda i očarana te
nisam ni pomišljala da će taj Čovjek jednom zatražiti mene kao predmet
svoga užitka.' ,Pa niste valjda bili toliko naivni da ste mislili da će taj
Čovjek na vas trošiti toliki imetak samo radi vaše ljepote, lijepoga
smiješka i pogleda?1
,Bila sam siromašna, pa kad me toliko zanio i dušu mi osvojio prvi
darovani dragulj, sinula mi je mozgom misao: Zanemarit ću na neko
vrijeme svoga Ivicu dok se ne naužijem dragulja, lijepih haljina i
bogatoga, raskošnoga Života! Moram priznati da mi je u ovih nekohko
mjeseci bilo pruženo sve Šio se samo može zamisliti, čak i ono za što ni
iz priča nisam znala, a što je bilo iznad svih mojih očekivanja. Dobila
sam divnih, vrijednih i zamamnih dragulja. Kitila sam se, ukrašavala i
pomamno srkala užitak što ga pružaju raskoš i bogatstvo. Čvrsto
sam odlučila da jednog dana reknem sama sebi: Zorka, dosta je toga
raskošnog i blještavog života, naužila si se bogatstva, nakitila se
draguljima kao malo koja djevojka tvoje dobi, ostavi sve i bježi, sve je to
hladno, to su stvorili ljudi, odbaci, Zorka, sve slabosti, prigrli ljubav
toplu i odanu, ti ga voliš, on čezne za tobom, bit ćeš sretna, bježi, Zorka,
bježi brzo, dok ne padneš u ponor koji ti prijeti! Nisam to učinila jer sam
Željela sve više i više nakita i blještavih dragulja kojima me obasipao
moj zavodnik. Savjest me tjerala da ostavim sve, ali mi je napast šapu-
tala: Još uživaj, imaš vremena za bijeg, ovaj je život zamaman, uživaj,
uživaj, kiti se i ukrašuj, tko te tjera, nitko ne traži ništa od tebe, uživaj,
Zorka, ima još vremena da bježiš! Rijetko je bilo dana da nije dolazio
moj zavodnik. Molio me da se lijepo obučem i okitim. Uvijek mi je do-
nosio darova, a najviše nakita koji me opčarao. Tako je došao i jučer.
Nekoliko sam se puta na njegovu želju presvlačila i kitila drugim
nakitom. Družina je na njegov ne-opaženi nalog nestala iz kuće, i tako
sam ja zauvijek pala u ponor iz kojeg više nema izlaza.'
.Priznali ste da ste to sami izabrali. Onda se, moja draga, ne tužite
nikome! A evo vam još jedan savjet: Ostavite sve i bježite odavde!'
,Ne, gospodine doktore, ovako uprljana bježati ne mogu, sama sebi se
gadim. Sama sam kriva svojoj propasti, za mene je častan izlaz samo
smrt. Dajte mi otrova ili mi uštrcajte injekciju da umrem.'
,Nikako! Ne smijete sebi oduzeti život jer je to neoprostiv grijeh. Bježati
nećete, kažete. Onda, moja Zorka, živite ovako, ali iskupljujte svoj grijeh
i svoj pad, činite dobra i plemenita djela!'
.Strasna bi to bila Žrtva od mene, gospodine doktore, jer na samu
pomisao da mi se on približi podilazi me jeza cijelim tijelom. Najlakše
će mi biti da se otrujem. Razmišljala sam o tome. Nestat će tako jedna
propala djevojka koja je prodala svoju dušu za blještavi sjaj i ucvilila
srca svojih siromašnih ali poštenih roditelja. Svatko na njih pokazuje
prstom zbog mene, propalice, i ne vjeruje im da bi me oni radije vidjeli
mrtvu nego propalu s ovim sjajem. Tu je i moj dragi, plemeniti zaručnik.
Koliko me samo preklinjao, molio i plakao! Ali mene je očaralo blago i
nisam marila za njega. Zbog toga, dragi doktore, pomo-zite mi, dajte mi
otrova, ja nisam za drugo već da nesta-nem s ovoga svijeta.'
,Moja draga, bez stradanja i žrtve nema pokore, mislite o tome! Poslije
podne doći ću opet do vas.'
Poslije podne doktor švarić opet je došao. Tada mu je Zorka pričala kako
su je dragulji toliko zanijeli i zaslijepili da je ostala gluha i neumoljiva na
sve molbe i prijetnje svoga zaručnika da se okani prijateljstva s Biberom.
Tako je Zorka Klarić ostala u ponoru. Živi u sjaju i raskoši, ali nije glupa
kao većina Žena koje žive takvim životom. Dragulje obožava još uvijek,
i kaže da joj oni donekle zamjenjuju onu ljubav za kojom njeno srce joS
uvijek čezne. Vrlo je lijepa, a osim toga, s njom se može razgovarati o
svemu.
Biber je vrlo imućan čovjek. Njegovo poduzeće mu još uvijek mnogo
nosi. Zorka je pala kao žrtva svoje pohlepe za draguljima i raskoši. Biber
ju je na to naveo, oduzeo joj Čast, traži od nje da život samo njemu
posveti, brani joj da se bilo s kim druži. Ona strašno trpi od njegove
blizine te ga je molila neka je ostavi, ali on tvrdi da ima pravo na nju.
Zato je Zorka odlučila da on to skupo plati. I platio je. Zorka je sad
dioničarka banke ravnatelja Posilovića. Svojim nastojanjem i s pomoću
Bibera postala je član nadzornog odbora. Uložila je novac u više
poduzeća. Njezino je poduzeće i koncertna agencija u Glazbenom za-
vodu. Vrlo mnogo radi oko privrede te su se kod nje održale mnoge
važne sjednice raznih poduzeća, razgovori i dogovori. U njezinu velikom
salonu pale su mnoge važne odluke. Ima vrlo mnogo prijatelja i-
štovatelja, a još je veći broj onih koji su joj zahvalni za svoju
nezavisnost. Osobito joj mnogi mladi parovi duguju zahvalnost, jer im je
omogućila da se vjenčaju i osnuju dom. Zorka Klarić u pravom je smislu
kurtizana, ali je dobra i plemenita. Govori vrlo malo, ali ako nešto i kaže,
sve je to na svom mjestu. Malo je koji njezin poslovni prijedlog odbijen.
Prima strpljivo savjete, a često se obraća i moli savjet za ono što joj nije
jasno ili poznato. Njezine salone posjećuje poslovni svijet Zagreba.
Nikad ne poziva nikoga na objed već samo na večere, i to u deset sati,
samo zbog toga da ostane tajna gdje zalaze brojna uplivna gospoda
Zagreba. Goste časti kraljevski te uvijek uspijeva stvoriti takvo
raspoloženje da vrlo lako sakupi za koju postradalu obitelj tisuću ili dvije
tisuće forinti. Rado prima u svom domu. Preobučena posjećuje bolesne i
bijedne koje obilno pomaže, te ih, Čim ozdrave, upošljava i sređuje im
životne prilike. Takva je Zorka Klarić. Ima vlastitu kočiju, živi na velikoj
nozi, a dragulja se ne može nikako nasititi.
276
Eto, to je sve ispričao, dragi Ranko, doktor Svarić, a meni onaj profesor
u kazalištu. Još mi je rekao da će sve moguće poduzeti da se preporuči
gospojici Klarić. Zašto? On je bio nekoliko puta premješten u okolicu
Zagreba, a čuo je da joj je predstojnik nastave u vladi dobar znanac. A
ujedno smatra da je već dovoljno star da postane ravnatelj gimnazije.
Eto, to mu je želja, on sam je nepokretan, pa se nada da će uspjeti jedino
uz nastojanje i preporuke gospojice Klarić.
Cijele noći nisam mogao spavati, moj Ranko, toliko me iznenadilo
pričanje tog profesora 0 našoj znanici Zorki. Kako su ljudi maleni,
dapače, sitni i niski kad se radi o njihovu probitku. Klanjaju se i ponizuju
pred običnom kurtizanom jer su naslutili da je ona s pomoću novca i
svojom pronicljivošću i okretnošću došla do upliva. Ne ustručavaju se da
traže Zorkin zagovor, samo da se mogu održati na unosnim mjestima i
povećati svoje blagostanje, premda vrlo dobro znaju da je taj novac
stečen na najniži način, prodajom tijela. Njima zamjeram mnogo više
nego onima koji dolaze pred njezina vrata i traže potporu da poprave
svoje bijedno stanje. Život je takav i teško ga je mijenjati jer ljudi ostaju
uvijek sebični i gramzljivi. Svatko gramzi za nečim drugim, prema
svojim sklonostima. Eto, naša je Zorka pala u vrtlog takova Života zbog
pohlepe za draguljima.«
LXIV
Profesor Zvonarević zaputio se u Nin i počeo marljivo raditi na
iskopinama grada. Od Ranka je tu i tamo primao novac i vijesti da su svi
živi i zdravi.
277
Nakon dvije godine Ranko se opet javio. Pisao je da je postao doktor
prava:
»Namjesti! ću se besplatno kod nekog ovdašnjeg odvjetnika te pokušati
svoju stvar tjerati odavde. Neću sam, ali ne smijem stvar ni zapustiti jer
sam to obećao svojoj pokojnoj ženici. Ovih sam dana navršio četvrt
stoljeća, pa vam Šaljem nešto novaca, a isto i doktoru Horvatiću.«
Profesor Zvonarević nije mogao drugo već da se zahvali, ali je dodao:
»Ja živim, sinko moj, već četiri godine na tvojoj brizi, ali lijepo kao
nikad dosad. Kopam i otkrivam po iskopinama starina slavnu prošlost
hrvatskog naroda. Jedino bi mi bilo žao, dragi moj Ranko, da se ti
previše žrtvuješ. čuvaj, sinko, da tebi ne uzmaiijka i da ne zapadneš u
nepriliku! O onoj nesretnoj ženi ništa drugo nisam čuo već samo to da su
bili u Parizu, gdje ih je vidio neki znanac iz Hrvatske. Sad im se opet
zameo trag.«
Nakon dugog vremena Ranko je opet pisao: »Već dvije godine radim kod
odvjetnika i pokušao sam preko američkog poslanika da pobudim
zanimanje za svoju parnicu, ali bez uspjeha. Poslanik piše mome poslo-
davcu: .Ministarstvo pravosuđa treba da sasluša grofa i groficu Herber,
ali se oni nalaze u inozemstvu. Dok se oni ne vrate, stvar mora mirovati.'
Meni je to vrlo žao, dragi kume. Mnogo sam se trudio, ali mi je opet
dobro došlo. Naučio sam štošta korisno za život u ovoj velikoj
odvjetničkoj kancelariji. Mnogo posla imam s našom zadrugom, a i sa
svojom radionicom mreža. U ribarskoj zadruzi svaki član posjeduje
svoju kuću, a pomažu vrlo obilno i stari kraj. Svi smo postaii imućni
ljudi, a osobito ja sa svojom radionicom mreža koje su sve poznatije i
traženije. Sad ću napustiti ured jer je za mene čuo naš doseljenik
Petrinović. On mi predlaže da na jugu Amerike
278
osnujemo tvornicu mreža. Ja sam se u prvi čas začudio, ali Petrinović na
veliko hvidi moj izum te vjeruje u uspjeh našeg pothvata.«
Cijelu godinu dana Ranko se nije javljao. To je veoma zabrinulo
profesora Zvonarevića, koji se zavukao u Nin, dao mnogo prekopati i
postigao lijepe rezultate.
Napokon stigao je list od Lovre. Javio je da je Ranko na drugom kraju
Amerike, gdje gradi veliku tvornicu mreža s našim zemljakom
Petrinovićem.
»Naš Ranko piše nam najljepše o svom znancu. Prije nekoliko godina
Petrinović je došao u Ameriku kao radnik. Za prve ušteđene novce kupio
je poveći zapušteni brodić. Uglavnom ga je sam popraviu te prevozio
ljude i robu preko rijeke gdje nije bilo mosta. Posao mu je išao odlično te
danas ima nekoliko takvih brodića, a ušteda mu je već tolika da je
naumio graditi tvornicu mreža.«
Nakon nekoga vremena pisao je opet Ranko:
»Mnogo sam mislio na vas, dragi kume, jedno što vas volim, a drugo,
zato što bih se rado posavjetovao s vama. Nalazim se u Los Angelesu, na
sasvim protivnoj strani Amerike. Ovdje mi se neobično sviđa jer je
podneblje blago kao kod nas u Dalmaciji. Naša je tvornica gotova te u
njoj radi već preko dvije stotine radnika. Moj drug Petrinović neobično
je okretan čovjek, pošten i marljiv. Jedino smo oprečne naravi. Ja ga
smatram Škrticom, a on tvrdi da je štediša. No s vremenom sam stekao o
njemu najbolje mišljenje i nisam se prevario. Najprije je tražio moj
patent, a on se obvezao da će izgraditi tvornicu. Ali kod gradnje i
nabavke strojeva primijetio sam da nema dosta sredstava, te sam ja
uložio svoj novac kao jamstvo za one nesretne bisere. U velikom poslu
oko izgradnje naše tvornice ja sam, vjerujte, dragi kume, otvrdnuo u
svojoj boli. Godina za godinom prolazi, ja u poslu uspi-
279
jevam, a sad mislim da sam svoj patent predao u dobre ruke, jer već sad
za ovo kratko vrijeme vidim kako napredujemo. Ništa mi ne pišete kako
ide moja stvar. Ako je potrebno, neka doktor Horvatić otputuje opet u
Beč. Zanima me znate li Što o onoj zlotvorki, ja danas i ne mislim da bi
mi ovdje mogla naškoditi, ali neću i oesmijem mirovati dok ne ispunim
zavjet dat svojoj pokojnoj ženici i jedinoj mojoj ljubavi.«
Tako je vrijeme išlo svojim tokom. 2ivot traži od svakoga da pridonese
svoj obol. Jedan pada, drugi se diže, netko osiromašuje, netko se
obogaćuje.
Ranko je napustio ribarsku zadrugu kod New Yorka. Sve je ostavio
svojim zadrugarima. U blizini svoje tvornice sagradili su dvije velike
vile, jednu za Petrinovićevu obitelj a drugu za Ranka i njegove.
Lovro i Luče poŠIi su s Rankom na jug, a isto tako i vjerni Sime Dražin
sa ženom i petoro djece, jer on ne bi za sve blago bio napustio svoga
kuma!
Šime je bio odan i vjeran Ranku, ali je bio i pametan. Vrlo je dobro znao
da je ribarska zadruga sitnica prema novoj tvornici. U tvornici je dobio
mjesto poslovođe, veliku plaću, a Ranko mu je poručio da se ne mora
bojati za svoju budućnost ni za budućnost svoje djece.
Bio je neobično zadovoljan, ali je bio izvan sebe od radosti kad mu je za
imendan Ranko dao udio u tvornici. Ranko je volio svoju tvornicu i bio
je ponosan što je njegov patent tako uspio da je osvojio cijeli svijet. I
dalje je radio na usavršavanju svoje mreže.
U njegovoj tuzi i boli tješilo ga je što su mu roditelji bili zdravi. Veselila
ga i brojna Simina djeca od kojih je vrlo zavolio prvo kumče Tomislava.
Kad je ubijena austrijska carica Jelisava, mnogi su narodi vjerovali da će
doći do rata.
Prošla je, međutim, u miru i godina 1898. Ništa se nije zbilo. Ranko je
vjerovao da će tim događajem popustiti krutost austrijske carevine i da
će njegov proces doći u poštene ruke. Ali se prevario. Grof Herber bio je
uz cara u svim žalosnim ceremonijama, pa su bečki pravnici savjetovah'
doktoru Horvatiću neka pričeka još neko vrijeme, jer se očekuje da će se
vlada sigurno promijeniti.
Profesor Zvonarević pisao je o svemu tome Ranku. Razjasnio mu je kako
stoji stvar s procesom.
»Rado bih da dođeš u domovinu, ali se još strpi jer ja ne vjerujem u
njihov mir ni u iskrenost. Bojim se da bi to moglo biti za tebe
pogibeljno.«
Prošlo je opet mnogo vremena dok se Ranko nije ponovo javio. Pisao je
o sebi i svojim roditeljima. Tužio se na nepravednost i sporost sudova, ali
nije mogao ništa učiniti.
Tvornica mreža stekla je velik ugled u američkom poslovnom svijetu, jer
se tvrtka bavila i konzerviranjem riba, a Petrinović nije htio napustiti ni
svoj prvi posao prijevoza ljudi i robe, čak je i Ranka pridobio za to. Sad
su već imali nekoliko vlastitih brodova koji su iz luke Los Angelesa
plovili po cijelome svijetu.
Tvrtka je zarađivala ogromne svote novaca, a kako su vlasnici bili
skromnih zahtjeva, kapital se sve više i više Širio.
Ranko je dobio američko državljanstvo, a grad Los Angeles imenovao je
Ranka i Petrinovića počasnim građanima u znak priznanja za sve što su
uradili za unapređenje grada. Sve je to pisao Ranko svome kumu:
»Vrijeme mi u poslu upravo leti. Već sam u zreloj muževnoj dobi, a
roditelji su mi već ostarjeli. Lijepo im je i dobro, ali uvijek uzdišu za
rodnim krajem. Sad kad sam postao američkim građaninom, odlučio
sam, dragi
kume, da na godinu dođem u svoj rodni kraj te da s pomoću američkih
konzularnih vlasti završim svoju stvar. Veselim se Sto ću i vas zagrliti i
vidjeti jesu li i vas što godine pritisnule. Čekajte me, dragi kume, na
početku ili oko sredine ljeta 1912., jer namjeravam doći vlastitim
brodom.«
Godine 1912. Ranko nije došao zbog balkanskog rata. Putovanje je
odgodio za povoljnije prilike.
Godine 1913. javio je da će 1914. godine sigurno doći s roditeljima i s
mnogim svojim starim znancima iz ribarske zadruge. Opet je pisao kumu
da je putovanje odgodio za godinu dana jer je za sebe i za svoje dao
sagraditi veći brod sa svim udobnostima. Pisao je da će stići u Šibenik
oko polovine, ljeta. Međutim, 1914. godine planuo je prvi svjetski rat i
Ranko je, na veliku žalost svoju, a još više svojih roditelja, morao
odgoditi put dok se zaraćene strane ne umire.
Sigurno bi rat bio još mnogo dulje potrajao da se nije umiješala Amerika.
Tako se rat završio potkraj 1918. Rat je harao četiri godine, pokosio
milijune života, opustošio mnogo sela i gradova i za sobom ostavio
pustoš, bijedu i zarazne bolesti. Mnoge države, još donedavna velike i
imućne, propadoŠe odjednom kao kule od karata. Najprije je nestalo
moćne Austro-Ugarske jer je bila stvorena od raznih naroda, većinom
Slavena, nad kojima je silom vladala manjina Austrijanaca i Mađara.
Čim je propalo Austrougarsko carstvo, nestalo je i moći i upliva grofova
Herberovih. Stvorena je Država Srba, Hrvata i Slovenaca, te se Ranko
odmah javio doktoru Horvatiću.
»Prošle su mnoge godine, i više decenija, i moja je glava okićena
srebrom. Lijepo vas molim dragi gospodine Horvatiću, da ne žalite ni
truda ni troška i da otputujete
282
odmah u Beč i zatražite da se moja tužba pošalje u Hrvatsku, jer tako
traži zakon, s obzirom da se tužena nalazi u Hrvatskoj. Ja se spremam sa
svima mojima doći u rodni kraj na proljeće, ali ako moja tužba prije
stigne iz Beča, neću žaliti truda da dođem prije i sam, a onda ću se vratiti
po svoje stare roditelje i prijatelje. Čvrsto vjerujem da se sad neće moći
sakriti od pravde onaj zloduh od žene, samo strepim da ne dođem kasno,
jer je i ona već prilično stara, pa bi je mogla smrt izbaviti od kazne. Bilo
bi to vrlo nepravedno, a meni veoma žao, jer ne bih izvršio obećanje
zadano u Času smrti sirotice moje žene.«
Doktor Horvatić došao je u Zagreb i tu doznao da je cijeli predmet došao
ovamo, ali je zastario te je potrebno ponovo podnijeti tužbu.
Posavjetovao se s profesorom Zvonarevićem, pa je cijeli predmet predao
najboljem zagrebačkom odvjetniku, doktoru Verkiću, da podnese tužbu.
Kako je doktor Verkić bio iz Zadra, to mu je stvar bila poznata po
pričanju starijih sudaca. Uložio je sve svoje znanje da sastavi što bolju
tužbu, te je upotrijebio sav svoj upliv i poznanstvo da što prije dođe do
suda. Dobio je obećanje da će do rasprave doći u mjesecu lipnju 1919.
godine.
LXV
Kad se, na vijest o ubojstvu carice Jelisave 1898. godine obitelj grofa
Herbera vratila u zemlju, nije se o njoj mnogo čulo, ali se u svakoj
obitelji mnogo govorilo o njima, a osobito o grofici.
Sve gospodarstvo, i svu brigu oko svega preuzela je Marija Terezija, jer
je grof najviše boravio u Beču, gdje
je po cijele dane radio u Ministarstvu dvora, a često bio i noću pozivan
na savjetovanje caru Franji Josipu, kome je bio odan dušom i srcem.
Grofica je najviše bila sama. Ljeti je po cijeli dan boravila u velikom
perivoju. Radi obnove bisera pisala je na sve strane svijeta. Osobito je
opširno bilo njezino dopisivanje s Japanom, gdje je na usavršavanju
umjetno uzgajanih bisera radio poznati stručnjak Mikimoto.
Izgledala je sve užasnije. Sto je više slabila, to je i zdrava strana lica,
čelo, nos, podbradak i vrat bilo sve smežuranije i namreškanije. Izgledala
je kao starica od osamdeset godina koja Živi u bijedi i nevolji te čeka da
umre od slabosti.
Jedino je zadržala uspravan stas i žive bistre oči. I duh joj je ostao svjež i
bistar. Malokad se sastajala sa kćerkom jer je stanovala u drugom krilu
dvora. Jedino je od vremena do vremena dolazila kćerci te joj iznosila
prijedloge koji su se ticali samo njezinih bisera.
Nekoliko je godina mirovala kod kuće, ali se uvelike dopisivala s
doktorom Purićem i na sve moguće načine pokušavala pronaći Rankovo
boravište, no nikako nije uspijevala. Čini se da se stari odvjetnik
osvijestio i uvidio da je pogriješio što je pomogao grofici, jer je time
potpo-mogao njezine zle namjere, zato je ovog puta namjerno zavaravao
groficu da je nemoguće pronaći Rankovo boravište.
Godine 1908. grofica je tražila od kćerke da pođu u Japan jer joj je
Mikimoto javio da je uspio uzgojiti i cijeli biser. Badava je bio put, jer je
Mikimoto uspio za pet godina uzgojiti sitno zrno na taj način Što je u
plodnicu bisemice umetnuo brušeno zrno sedefa; u toku pet godina
biseraica je izlučivala bisernu sluz na sedef i tako je nastao okrugao
biser. To je bio velik uspjeh za Mikimota,
284
a kod velikih poduzetnika koji vade bisere u Indijskom oceanu izazvao je
strah. Na svjetskom pak tržištu bisera nastala je pometnja jer je neki
spretan nakupac preko agenata ubacio među prodavače sumnju da
Mikimctovih bisera na tržištu ima mnogo. Nekoliko dana prodavani su
na tržištu biseri dvadeset do trideset posto jeftinije, sve dok se nije
ustanovilo da Mikimotovih bisera uopće nema na tržištu jer je on uspio
uzgojiti jedno jedino zrno.
Grofica se vratila razočarana, ali s nekom nadom jer joj je Mikimoto
rekao da je u ovih deset godina mnogo napredovao. Vjerovao je da će
pronaći načina kako da u plodnicu bisernice stavi i velika zrna koja će
dobiti debelu koru pravih bisera i sjati kao naravni biseri.
Grofica je iz godine u godinu pratila rad i napredak Mikimota, ali još nije
dobila od njega poziva da dođe u Japan, premda je taj poziv očekivala sa
zebnjom u srcu. Godine 1913, već stara, slična smrti, došla je opet do
kćerke te joj rekla:
Noćas me progonila Ana Marija.
Zašto mi to govorite, mama, već po stoti put?
Sirotica Ana Marija ima pravo da vas slijedi i progoni.
Ima, Marijo Terezija, ima, ali otada su već prošle
tolike godine, desetljeća. Zašto da me gone ona i njezin
Ranko noću, a još više danju?
U pravu su, mama.
Znam da jesu, i baš zbog toga željela bih te još
nešto zamoliti.
Govorite, mama, brzo, jer upravitelj našega ima
nja čeka da ga primim.
Zar ne vidiš, dijete, da je u meni još samo duh živ.
Ja ne znam što me drži. Ah, da, da, prokleta sam! Pro
kleto me moje rođeno dijete.
Ja to također vjerujem, mama. Strašno je kad
285
majka prokune dijete zbog nepravde, ali na vama vidim da je još groznije
kad dijete prokune nepravednu majku.
Marija Terezija, već su ti sijede kose prekrile
glavu, ali ti se srce prema meni nije smekšalo.
Nije, mama, a vjerujte da i neće, jer ja ne vjerujem
u vašu žalost i iskreno kajanje, premda plačete i narićete
već tolike godine!
Marija Terezija, reci mi što bi me drugo ovako
upropastilo ako ne savjest koja me progoni zbog učinjenog
zlodjela?
Ja vjerujem da na vas djeluje to Što vas Ana Ma
rija progoni u snu i na javi. Osim toga tu je i strah na po
misao da ste je otrovali. Grozno je to, ali kajanja, mama,
kod vas nema. Ne, ja vam ne vjerujem dokle god vi nosite
te užasne, nesretne bisere! Sve radite i poduzimate da
biste im vratili sjaj, a znam da ste i sad samo zbog njih
došli.
Jesam, Marijo Terezija! Pogađaš. Došla sam do
tebe jer otac neće o tome ništa da čuje.
Govorite, mama, samo brzo jer imam mnogo posla.
Čitala sam u novinama da su lovci na spužve imali
velik ulov i da je to najbolja i najjača družina lovaca na
Jadranu.
Zašto bi to mene zanimalo, mama?
Tebe ne, ali mene zanima. Znaš li Što još pišu
novine? Sav uređaj za vađenje spužvi iz morskih dubina
poslao im je njihov zemljak Ranko Petričić iz Amerike.
Ni to me ne zanima, mama. Zar ne osjećate blizinu
groba? Sto spominjete Ranka?
Pusti me, Marija Terezija, da govorim! Meni je
vrlo važno da znam da je on u Americi. Radi toga sam
došla do tebe. Pođimo odmah u Šibenik!
Ono što vam je odbio otac ne mogu vam učiniti ni
ja, a i neću. Kako se usuđujete i pomišljati na Šibenik? Mama, mama, još
uvijek u vama živi zao duh!
Ne, ne živi, kćeri moja!
Rekla sam vam već, mama, izostavite to »kćeri
moja«!
Vjeruj da u meni ne živi više zao duh, već u meni
živi nada, vječna nada. Željela bih zamoliti te Šibenske
ribare da vrate sjaj mojim biserima, možda se za ovo dugo
vrijeme rodio i odgojio još jedan Ranko koji bi znao i
mogao dati sjaj mojim biserima?
Prvo, ja neću u Šibenik, a drugo, kad bi ribari
doznali tko ste vi, utopili bi vas i mene u moru.
Pođimo, Marija Terezija, pođimo tamo, neka po
kušaju! Nitko nas neće prepoznati.
Ne, ne idem, mama! Konac je ljeta, a ja sam čvrsto
uvjerena da se nije rodio ni odgojio nijedan Ranko koji
bi znao uliti život mrtvim biserima.
Ah, kćeri, kćeri, zašto mi ubijaš nadu? Nećeš da
me ubiješ ni da me otruješ, puštaš me da trpim.
Okrene se kćeri, onako sablasna lica, uperi pogled u nju i poviče:
Pogledaj me dobro, opipaj mi tijelo ako ne vjeru
ješ koliko trpim i stradam! Prošlo je mnogo godina od
moga priznanja i kajanja. Daj mi reci, kćeri, kad ću se
moći obratiti milosti Božjoj? Reci mi, Marija Terezija,
reci! Dugo sam i strpljivo čekala i trpjela. Dopusti mi da
se obratim milosti Božjoj, kad je kod tebe za toliko godina
patnji nisam mogla steći!
Od mene to očekujete? Od mene ste očekivali da
vas uputim, da vam dopustim da se obratite Božjoj mi
losti? Držim, mama, da ste i tu zakasnili. Ne znam da li
da vas žalim ili da iskreno kažem da me to možda i veseli,
jer niste dosta iskreno trpjeli za svoje grijehe. Ne, niste,
ponavljam. Da je vaša bol bila iskrena, odbacili biste to smeće od bisera
iz svojih njedara i ne biste sanjali danju i noću kako da opet zasjaje
svojim prijašnjim sjajem.
Strašne su tvoje rijeci, ali te opet molim da po
đemo u Šibenik, ako ne ove godine, pođimo dogodine, u
rano proljeće. Daj mi nade da ću prije smrti ugledati sjaj
i čar na svojim biserima!
Mama, mama, zašto ste tako zli i tašti? što će
vama, tako staroj, nagrđenoj, osušenoj i naboranoj, divni
sjajni biseri i njihov sjajni čar?
Znam da sam sve to što govoriš, ali žudim, čez
nem i izgaram za sjajem i čarom blještavih bisera!
Marija Terezija je dugo gledala majku pa reče:
Ah, nesretni stvore, pustite me da dovršim! Kupit
ćemo vam lijepe, sjajne bisere.
Ah, ne, kćeri, neću ja drugih bisera, ne, to meni
ne treba! Pokušala sam ja to u Parizu i u Japanu, pa i u
Indiji. Gledala sam njihov sjaj, ali u njihovu sjaju nema
onoga cara i moći kojima sn sjali moji biseri. Neću drugih
bisera, već mi pomozite da povratim sjaj svojim biserima!
Opet dolazim na svoje, mama! Vi ćete trpjeti i žudjeti cijeloga života.
Pravo je Sto trpite za svoj preveliki grijeh. Kažem vam, ne bi bilo ni
pravo da na ovom svijetu steknete milost božju. Vi treba da trpite za
svoje strašne čine i na drugom svijetu. Premalo bi bilo da pati samo ti-
jelo, neka vam pati na vječna vremena i duša!
Obećaj mi da ćeš nagovoriti oca da pođemo drugo
ljeto u Šibenik!
Nagovarat ga neću, ali ću mu reći vašu želju.
To ću mu ja sama reci, ali ako ga ti nagovoriš,
on će poći. Star je, tebe će samo poslušati.
Ostavite me, mama, nasamo jer me čeka posao.
Reći ću mu i pokušat ću ga nagovoriti.
Grof se opirao grofičinoj Želji da pođu u Šibenik, ali nije trebalo dugo
jer je godine 1914. nastupio prvi svjetski
rat.
LXVI
Sve do smrti Franje Josipa grof je bio u Beču uz njega. Tek 1916. godine
povukao se, star i prilično slab, grof Herber na svoj posjed.
Rat je harao i dalje, a u početku 1918. godine počeo se i u Zagorju
mjestimice javljati zeleni kader. U velikoj većini bih su to nezadovoljnici
iz austrougarske vojske, ah je bilo i pljačkaša i razbojnika koji su se
preobukli u vojnike.
Na početku kolovoza 1918. oni su navalili u dva sata u noći, i na dvorac
grofa Herbera. Teška vrata dvorca popustila su pod silom te su pljačkaši
ušli u kuću. Grof je bio u donjim odajama. Od njega su zatražili novaca i
zlata. Sve Što su našli uzeli su, ah im je bilo premalo te su od grofa još
tražih. Budući da više ništa nije imao, razbojnici mu nisu povjerovali te
su ga ubih.
Na buku i lupnjavu probudili su se svi ukućani i sva posluga, ali su bili
nemoćni pred naoružanim ljudima. Grofica i njena kćerka čule su u
gornjim odajama prijetnje pljačkaša grofu i bojale se za njega.
Grofica se odluči. Uze u jednu ruku svijeću, a u drugu šaku novaca te
stade s vrata stubišta vikati prema skupini pljačkaša:
Evo vam novaca, nemojte mučiti moga muža, on ih nema. Evo vam
novaca!
Dva pljačkaša, koji su pred vratima držali stražu, ugledavši groficu na
vrhu stubišta, privukoše se do samih vrata
i prestravljeni gledahu prikazu. Grofica je bila u dugoj bijeloj spavaćici
koja joj se priljubila uz tanko, suho ti-jeio. Ruke su joj bile tanke kao
štapići i gole do ramena, lice blijedo, suho i naborano, a kako je obnoć
masku skidala, s druge je strane zjapila šupljina. Kosa joj bijaše sijeda i
razbarušena. Sa svijećom u ruci, grofica je ličila na najgrozniju sliku
smrti što ju je mašta slikara ikad prikazala.
Kad je začula pucanj, grofica zavikne strašnim glasom koji je odjeknuo
dvorcem. Dvojica stražara utrčaŠe u sobu takvom brzinom da se sudariše
na vratima. I začas počeše bježati jedan preko drugoga u velikoj žurbi.
Grofica je silazila stubu po stubu govoreći:
Evo novaca, evo novaca! Ubijte mene, ja hoću smrt, ubijte mene, a njega
poŠtedite! On je dobar. Evo vam novaca, pucajte u mene!
Pljačkaši su bacili pogled na groficu, ali je u stravi svaki od njih
pobjegao napolje ne čekajući na novac koji je ona nosila, jer su bili
uvjereni da je to sablast a ne živo biće.
Ćulo se kako netko od njih viče;
Smrt! Smrt dolazi! Sve će nas podaviti!
Nestali su u dvorištu. Ćulo se kako po pijesku i tvrdom putu bježe svi
bez obzira, dozivajući jedan drugoga.
Nisu se više približili dvorcu jer ih nitko nije mogao uvjeriti da je ona
prikaza bila uistinu Živo stvorenje.
Pokopali su grofa, a grofica je često ponavljala svojoj
kćeri:
Razbojnici me nisu htjeli ubiti niti su htjeli od mene novaca! Kako mi je
život već dug, težak i tegoban! Smrti, smrti, povedi me za mojim dobrim
Antunom! Ah, zašto me nisu ubili kad mi je svaka nada uzaludna?
290
Bog ne čuje va5e dozivanje, mama! Smrt je gluha
na vaŁe pozive. Ali vam kažem: vama neće biti mjesta
uz oca, on je bio dobar, jedino je bio slab prema vama.
To mu je bio velik grijeh.
Strašna si i stroga, Marija Terezija! Zar ti nije
dosta grozota? Kako je strašno morao umrijeti on, tvoj
dobri otac! Ubili su ga kao posljednjeg nitkova.
Žalim od srca moga oca, ali vaše patnje nemaju
ništa s očevom smrću. On će uživati dobro na onome svi
jetu. Već se sigurno sjedinio sa svojom ljubljenom Anom
Marijom, pa joj se ispovijeda plačući: »Bio sam slabić, Ana
Marija, oprosti svome ocu!« Dobra Ana Marija sigurno
mu odgovara: »Vama opraštam, oče moj, neka vam bude
oprošteno! Ali njoj ne opraštam, nikad joj neću oprostiti,
a neće ni vječni Bog. Neka lipi i pati ondje i ovdje na sve
vijeke vjekova! Neka trpi ona strašna mati koja me lišila
života kad sam osjetila sreću života.«
Marija Terezija, kćeri, kćeri, znaš li ti da sam te
ja rodila?
Na žalost, to je stvarnost, mama, ali ste u Času
strasti za svojim draguljima zaboravili na to.
LXVII
Svršio se i rat 1918. godine. Poslije rata nastalo novo uređenje. Nova
Država Hrvata, Srba i Slovenaca ostavila je jedan dio zemlje
veleposjednicima, a veći dio predan je zemljoradnicima uz nisku pdštetu.
Vlastelinima su ostavljeni dvorci i zemlja oko njih, ali to nije bilo dosta
da bi zemlja mogla održavati dosadašnji način života pojedinih
vlastelina. Razlog je bio taj što velika većina nije
bila navikla ni na kakav rad, osim nekoliko poznatih časnih iznimaka.
Odmah poslije svršetka rata Marija Terezija prodala je dvorac, zemlju i
Sumu te za jedan dio novca kupila veliku kuću na Marulićevu trgu. Tako
se nastanila s majkom u Zagrebu.
U travnju 1919. godine grofica je dobila obavijest od Zagrebačkog suda
da je na molbu tužitelja, a na zahtjev Vrhovnog suda Hrvatske, bečki sud
dostavio tužbu ovome sudu na daljnji postupak protiv tužene.
Odluku suda primila je Marija Terezija. Bila je radosna što će nakon
toliko godina pravda konačno izreći sud njezinoj materi za zla djela koja
je btla počinila. Bila je uvjerena da će to porazno djelovati na majku, te
je razmišljala kako da joj saopći. »Čudna je ta žena, ta moja majka. Sto
je sve prošlo od njezina pada i priznanja. Preko noći nestala je njezina
opjevana ljepota, došlo je priznanje da je ona majka ubica pa strašna
smrt oca, pa gubitak velikog dijela našega imanja, pa raspad austro-
ugarskog carstva. Sve ona shvaća i razumije, za sve nađe opravdanja, sve
zaboravlja, samo te bisere, taj nesretni nakit, to ne može pregorjeli. Za
njima žali i tuguje. Traži na sve moguće načine i ispituje tko bi im vratio
sjaj. Veselim se da će sada bitt kažnjena jer ovi sudovi neće u njoj gledati
nekad moćnu groficu Herber, već običnu če-domorku i krivca koji je sebi
htio prisvojiti tuđe. Neka joj sude. Kad osjeti kaznu i kad joj konačno
oduzmu te nesretne bisere, nadam se da će konačno osjetiti iskreno
kajanje. Stara sam već dosta i željela bih da i moje srce može konačno
osjetiti da mi se majka, makar pred smrt, iskreno pokajala. Vjerovat ću
joj tek kad počne oplakivati svoja zla djela. Idem da joj kažem, samo me
zanima, kako će to primiti.« Tako je razmišljala o svojoj majci.
292
Našla je groficu kako stoji do prozora, te preko tankih zastora gleda na
Marulićev trg.
Mama, došla sam vam nešto javiti.
Mene više ništa ne može iznenaditi, već samo to
da mi javiš da je ponovo uspostavljen car u Beču, ili
da si otkrila onoga koji će vratiti sjaj mojim biserima.
Drugo za mene nije zanimljivo.
O caru ne znam ništa, ali budite pripravni, morat
ćete ići uskoro na sud zbog bisera, a možda i zbog Ane
Marije. Kazna može biti strašna!
Grofica se okrene prema kćerki. Jedan je čas gledala, ali će onda, na
kćerkino iznenađenje, radosno i uzbuđeno:
On me tuži! Sam će Ranko doći na sud! Je li tako,
Marija Terezija? Onaj Ranko doći će osobno na sud?
Sigurno, mama. Ovdje piše da on sam to želi, zato
dolazi iz Amerike da bude prisutan, da vidi kako će vas
strogo osuditi. Sigurno želi da doživi tu sreću!
No, konačno. Pa ipak sam i to dočekala. On će
doći! Sam Ranko hoće da mi oduzme bisere.
Vi se, mama, možete ispričati da ste *labi, bolesni
i stari. Pošaljite bisere na sud, oni će vas svakako suditi,
te vam nije potrebno da se tamo s njim sastanete.
Grofica je postala sasma drugačija. Uspravila se, oštro pogledala kćerku i
strogo rekla:
Ti to ne shvaćaš! Kako bi ti to mogla shvatiti? Zar
si luda da se ja ispričavam? Ja da ne idem na sud? Zar da
tebe slušam? Ja sam ga Čekala duge godine. Brojila sam
godine, mjesece, dane i noći. Strepila sam od groze i po
misli da ću umrijeti, a on neće doći. Sada, kada on dolazi,
zar da se sada ispričavam starošću? Kako me smiješ na
takvo što nagovarati? Dolazi on koji jedini zna tajnu kako
se njeguju biseri. Samo da mu se dolazak može požuriti!
Dok je to govorila, sva se zadihala od uzbuđenja.
293
Udahne zraka, sjedne u stolac, te počne, nakon mnogo godina, strogo
ispitivati kćer, tonom koji ne dopušta prigovora.
Marija Terezija!
Govorite, mama!
Kako mi stojimo s našim imetkom?
Sto vas to sada najedanput zanima, mama? Znate
da je to već toliko godina moja briga. Sto se vi najedanput
za to brinete.
Nisam te dosada pitala, ali sad hoću da znam.
Meni je to i te kako važno. Govori, Marija Terezija, sve
mi točno teci.
Mama, što vam je najedanput?
Grofica poprimi ono svoje nakadašnje strogo držanje, te poviče:
Hoću da znam. Ja sam još živa grofica Herber.
Imanje koje je prodano bilo je moje. Silan je novac vraćen
od onog nespretnoga kneza. Još imamo palaču u Beču i
Pešti, te imanje u Mađarskoj. Zar ti misliš da ja ne znam
za sve to? Pa tu je još i silno zlato, pa briljanti, rubini,
safiri, mnogo srebra!
Marija Terezija postala je, začudo, pokorna pred strogom majkom, te joj
je sve u tančine razlagala, a grofica je Šutjela i računala, te će na koncu
kao udobrovoljena:
Dobro si uradila što si gotovinu uložila u zlato.
Kažeš da je sanduk dragocjenosti tako težak da ga najveći
čovjek ne bi mogao podignuti?
Ne bi, mama, ali samo o tome treba Šutjeti. Danas
su nove vlasti, nema više Austro-Ugarske.
Neka je vlast koja mu drago. Ono Što je moje,
ostaje moje. To' nije zemlja koja donosi plodove i hrani
čovječanstvo, to je zlato, mrtvo zlato. Čuvaj ga, Marija
Terezija, i drži mi ga u pripravnosti. A sada me ostavi
294
nasamo, da se malo smirim, jer se u meni opet javila nova
nada.
Marija Terezija nije se mogla snaći. Grofica još doda:
Ovdje sam kao u kavezu. Nemam dosta zraka ni
zelenila.
Budite strpljivi, mama. Čim se prilike srede, poći
ćemo nekamo na ladanje!
Ne, sada ne, a možda još dugo ne. Sve će ovisiti
o tome kako će odlučiti taj Ranko. Ja, ubica, čekam njega
s velikom strpljivošću.
Marija Terezija napusti majku kimajući glavom jer nije mogla shvatiti da
je to njezina majka kojoj je bilo svejedno tolike godine i koja se dala
voditi od nje i bila sa svima bezvoljna. A sada je ta starica najedanput
zauzela stav stroge gospodarice kakva je bila nekad.
LXVIII
Početkom travnja 1919. prema Šibeniku ponosno je plovila velika bijela
jahta Ranka Petričića. Kapetan jahte usporio je brzinu vožnje tako da je
jahta lagano doklizila do luke, a još polaganije ušla u luku.
Bilo je oko deset sati prije podne. Toplo proljetno sunce obasjavalo je
jahtu i more oko nje. Kako je jahta dolazila bliže obali, to su se sve više
opažale brojne osobe na palubi. U pristaništu luke skupilo se gotovo
cijelo pučanstvo Šibenika, s gradskim načelnikom na čelu, da dočeka
dobrotvora i sina svog rodnog kraja.
Svećanost bi bila još veća da Šibenik nisu okupirali Talijani koji su ga
htjeli silom pripojiti Italiji. Kad su minuli svečani pozdravi, gradski
načelnik pozove Ranka i
295
njegove da odsjednu u gradskoj kući gdje je za njih sve spremno da budu
gosti grada.
Ranko se zahvalio na srdačnom dočeku, ali je odgovorio:
Sada idem sa svojim starim roditeljima do naše
rodne kuće.
Kuća je ostala, po Rankovoj želji, naoko ista, ali je unutra dao sve
udobno urediti. Starce Luču i Lovra oblile su suze kad su se približili
svom starom domu. Nekoliko su puta stali, te se osvrtali na sve strane,
plačući od sreće što se opet vraćaju u svoj rodni kraj i u svoju kućicu.
Lovro uzdahne i reče:
Sad bih mogao mirno i lagano umrijeti jer su mi
oči ponovo ugledale rodni dom, te naše lijepo i modro
hrvatsko more.
Luče je brisala suze i kroz plač je govorila:
Bilo nam je lijepo i u tuđem svijetu, dobro da ne
može biti bolje i udobnije, ali ovdje u rodnom kraju sunce
ljepše šija, ugodnije grije, a srce, koje je ovdje počelo ku
cati, tu brže i ljepše kuca. Ovamo sam žudjela doći i že
ljela da mu ovdje bude i posljednji kucaj. Tu neka
se smire srce i duša, u ovoj dragoj hrvatskoj zemlji mimo
neka počiva moje tijelo.
Ranko se samo kratko vrijeme zadržao u kući. Odvezao se na grob da
posjeti počivalište svoje ljubljene žene.
Nekoliko puta opominjao ga je stari kum, profesor Zvonarević“, ali se
Ranko nije mogao rastati od groba, sve dok nisu po njega došli neki
gradski oci. Trebalo je požuriti jer je cijelo gradsko zastupstvo bilo na
okupu na svečanom ručku koji je priređen u Čast Rankova dolaska.
Sav skršen, Ranko je ostao u svom rodnom mjestu. Darivao je svakoga
za koga je samo slutio da bi mogao biti od potrebe. Odvjetnik doktor
Horvatić uputio ga je
296
u stvar njegova procesa. Svoje roditelje ostavio je, po njihovoj želji, u
njihovoj rodnoj kućici, a on je s profesorom Zvonarevićem i doktorom
Horvatićem krenuo prema Rijeci, u namjeri da otputuje u Zagreb, te da
putem iskrca svoje zadrugare na Krku i u okolici Crikvenice.
Već oko polovice svibnja Ranko je prispio u Zagreb, te odmah s
profesorom Zvonarevićem i doktorom Horvatićem posjetio svoga
odvjetnika, jer je bio vrlo znatiželjan kad će se održati rasprava na sudu.
Doktor Verkić je odgovorio da je rasprava bila određena za 20. svibnja.
Ali je grofičin branitelj, doktor Bar-čić\ uspio da se rasprava odgodi dok
ne stigne izvještaj od suda iz Zadra.
Nije bilo druge već je Ranko morao čekati na donošenje nove odluke za
održavanje rasprave. Nastanio se u Zagrebu u najboljem hotelu.
Nekoliko je dana bio s njim u društvu i doktor Horvatić, ali se stari
Primorac žurio natrag na lijepi sunčani Jadran koji je u to doba godine
najljepši i najugodniji.
Čekajući dan suđenja, Ranko je razgledavao Zagreb i njegove
znamenitosti. Njegov stari kum profesor Zvona-rević bio mu je tumač jer
je poznavao svaku znamenitost glavnog grada Hrvatske.
Jednoga dana prolazili su Ilicom, te razgledavali izloge koji su bili puni
zlata i nakita ukrašenog velikim draguljima.
Ranku je osobito udario u oči starinski nakit ukrašen i označen raznim
grbovima i krunama, među kojima je bilo barunskih, grofovskih, a
nekoliko i kneževsko-kraljevskih. Upozoren na to, profesor Zvonarević
mu reče:
Moj stari prijatelj draguljar umro je prije dvije godine, ali sam se
upoznao i s ovim mladim draguljarem. Dođi sa mnom da malo
porazgovorimo i propitamo se.
297
Vremena imamo, pa možda što zanimljivo doznamo.
Mladi draguljar susretljivo pozdravi profesora Zvo-narevića, ali je još
veću pažnju posvetio Ranku za koga je čuo po pričanju profesorovu.
Premda ga još nije vidio, odmah je, kao dobar trgovac, naslutio da je to
taj hrvatski povratnik iz Amerike, koji je imao takve silne uspjehe s
Petrinovićem.
Pronicljivi draguljar nije nikakvom robom nudio Ranka, već mu je
nenametljivo pokazivao pojedine dragocjenosti, te mu tumačio i pričao
podrijetlo pojedinog nakita. Premda je Ranko bio vrlo imućan, u
dragocjenosti se nije razumio jer nije imao prilike da ih za koga kupuje.
Ranko je upravo pregledavao jednu zlatnu kutiju ukrašenu carskom
krunom, a profesor Zvonarević reče draguljaru:
Moram vam priznati da ste me osvojili od prvog
susreta, ali vas molim, mladi gospodine, da mi ne zamje
rite ako vas upitam otkuda vam toliki novac da ste od
jednom mogli nakupovati tolike brojne i vrijedne dragulje.
Vidite, dragi gospodine profesore, to je moje umi
jeće i sreća, a vjerujem, i moj veliki uspjeh. Ali ni jedan
od svih ovih brojnih dragulja, od kojih pojedini vrijedi
i malu kuću u Zagrebu, vi ćete se čuditi, nije moje vlas
ništvo, te u to nisam uložio ni dinara.
To i mene silno zanima — uđe u razgovor i Ranko
— premda sam pravnik, ali sam više privrednik.
Vrlo jednostavno, gospodine Petričiću. Svaki rat
nosi za sobom raznovrsne trzavice i posljedice. Tako je
i poslije ovoga rata nastalo novo uređenje, a vlast i gospo
darstvo države preuzeli su novi ljudi. Velika većina imuć
nih veleposjednika bili su čvrsto politički vezani uz pri
jatelje austrijskog cara, kome su bili svojom odanoSću
najčvršći stup,
298
Poznato je to i meni, ali govorite samo dalje, vrlo
me zanima — reče Ranko.
Raspadom Austro-Ugarske razišli su se posvuda
nosioci prijestola, a najviše ih je došlo ovamo u Hrvatsku.
Vjerujte mi da to ne razumijem. Zašto baš u
Hrvatsku?
Znam da ne shvaćate odmah, ali ako malo razmo
trite, onda ćete uvidjeti da su dobro izabrali. Hrvatska ima
prekrasan položaj, tu se ukrštavaju ceste za sve suhozemne
države, a još je tu i more koje nas veže sa cijelim svijetom.
Privukla ih je naša hrvatska dobrodušnost, naša tisuću-
godišnja kultura, a mislim i blagostanje i prirodno bogat
stvo Hrvatske. Premda u Hrvatskoj nije političko središte
cijele zemlje, želim vam naglasiti da je naš Zagreb kul
turno i privredno srediste nove države, te sam čvrsto uvje
ren da će kao takav i nadalje ostati.
Drago mi je to čuti jer sam uvijek u Americi naglašavao svoje hrvatstvo,
pa ću takav i umrijeti.
Radujem se, gospodine Petričiću, tako i treba, a u tuđem svijetu nama je
naročito potrebna hrvatska riječ. Ali, mi smo se odalečili od predmeta što
ste me pitali.
Da, ovo vaše razlaganje vrlo je zanimljivo, ali
mene zanima vas brzi uspon, te, kako je napomenuo moj
kum, zavisnost drugih draguljara od vas. Cesto se događa
da vam netko donese sreću i preko svoje volje, to jest
kad bez potrebe govori o vama.
Tako su i moje kolege o meni mnogo govorile kada
se radilo o nekim biserima. Sreća me je poslužila, jer me
je jedna vrlo imućna gospođa upitala da li se razumijem
koji su biseri pravi. To mi je vrlo dobro poznato jer sam
baš tu struku imao prilike dobro upoznati u inozemstvu.
Bio sam, naime, putnik jedne velike tvrtke koja je trgo
vala najviše biserima, prirodnim i japanskim. Gospođa je
299
skinula bisere, te mi ih pružila. Pogledio sam bisere i rekao vlasnici:
»Vaši su biseri prirodni i pravi, ali su stari možda i dvije stotine godina.«
— »Da, može biti«, reče i gospodin, »gotovo su tako dugo u našoj
obitelji.« — »Starost biserima ne smeta, ali držim da im ne posvećujete
dovoljno pažnje, to jest ne spremate ih na pravo mjesto.« Oboje su me
pogledali, a gospodin primijeti: »Varate se, mladi gospodine, ja vrlo
dobro znam da oni predstavljaju veliku vrijednost, i kada ih moja
gospoda ne nosi, oni su uvijek spremljeni u mojoj blagajni.« — »To sam
tako i mislio! To sam vam htio i reći, dugo ste ih držali položene u
blagajni bez ikakve zaštite, na hladnom željezu.« — »Da, stavljao sam ih
u pretinac sigurnosti s drugim nakitom.« — »Tačno sam tako
predmnijevao, jer zamjećujem da vam se opaža na više zrna bisera
bljedilo, a to dolazi od hladnog željeza.« Gospodin i gospođa po-
gledavaju bisere, pa mene, te nakon toga gospoda upita: »Kako je to
moguće?« — »Može se dogoditi jer je biser tvorevina živih bisernica,
njihov rasipani plod koji se sakuplja u zrnca raznoga oblika. A
najvredniji je okrugli biser jer je najrjeđi i najljepši. Narod kaže da biser
živi! Da, i ja se tome priključujem. Biseri su plod živoga bića, oni žive i
treba im hrana. Dokazano je da svaki metal u zajednici s biserima njih
usmrćuje i zbog toga se vrlo skupocjeni biseri nižu na običan tanki
konac koji ih štiti od smrti jer je gibljiv, a biser na ljudskom tijelu može
crpsti potrebnu hranu.« — »Zar će moji biseri umrijeti?« upita me
gospođa preplašeno. — »Tako brzo oni ne umiru. Ali sada vaše bisere
prokuhajte u maslacu, onda ih operite toplim mlijekom, te ih nosite na
tijelu danju i noću, da bi dobili potrebnu toplinu. Nosite ih nekoliko
dana, a kada ili spremate u blagajnu, lijepo ih toplo zamotajte da se ne
dotiču željeza. Nemojte ih puštati da
300
predugo gladuju, nego ih opet stavite na tijelo.« — >Zar je to uistinu
potrebno?« — »Ne mislim da to mora biti često, ali nije dobro da stoje
nekoliko godina. Svakako im treba dati hrane, da zadrže svoj lijepi sjaj, a
po tome i svoju vrijednost.« Dok sam ja gospođi tumačio o biserima,
gospodin je izvadio iz džepa krasnu narukvicu koja se mogla rastaviti, te
služiti i kao pribadača. Ja sam se divio prekrasnom predmetu, te sam, i
ne pitajući vlasnika, uzeo povećalo i mjerilo za briljante. Rekao sam:
»Vrlo lijepo kamenje, predmet je prekrasan, vrlo se lako prodaje, a
predstavlja vrijednost od osamdeset tisuća dinara.« Ja sam to namjerice
tako govorio jer sam predmnijevao da bi oni to sigurno prodali, budući
da sam znao da nekadašnji vlastelini ili, kako ih mi nazivamo, propali
aristokrati žive od prodaje sačuvanih pokretnina. Nisam ih mogao upitati
žele li narukvicu prodati jer bi to izgledalo vrlo nepristojno, a mogao bih
ih i povrijediti. A nisam imao ni sredstava da sam kupim narukvicu.
»Niste li se vi, mladi gospodine, zabunili u procjeni naše narukvice?« Ja
sam mu sigurno odgovorio: »Ne, sigurno nisam, jer poznajem vrlo dobro
vrijednost dragulja. Cijenim i lijepi rad toga predmeta. Mogao bih ga
vrlo lako prodati kada bi taj predmet uopće bio na prodaju! Ali ja nemam
za tako vrijedan predmet novaca, jer sam tek početnik.« Gospodin i
gospođa su me gledali, a ja, na sreću, dodam sigurnim glasom: »Premda
sigurno znam kupce koji takve stvari kupuju.« Gospodin upita gospođu
stranim jezikom što ona misli o tako visokoj procjeni, te nadoda: »Lako
on visoko cijeni kada nema novaca da to otkupi.« Ja sam prilično dobro
vladao tim jezikom, te dodam, opet na sreću: »Onoliko koliko sam
vam procijenio predmet vrijedi, ne odstupam od svoje procjene. Nemam
novaca da ga odmah platim, ali ako mi predmet povjerite, ja ću vam ga u
od dva dana sigurno prodati.« Oni su se kolebali, a ja primijetim: »Tako
se radi u tuđem svijetu. Zašto svoje stvari prodavati u bescjenje, samo
zato da se odmah dobije gotov novac? Bolje je dva-tri dana pričekati, pa
prodati svoj predmet po najvišoj cijeni. Evo, na primjer, ja bih bio
samo posrednik između vas kao prodavaoca i kupca, dobio bih utvrđeni
postotak i bili bismo zadovoljni sve troje, a najbolje biste prošli vi kao
prodavač.« Još sam jedanput dodao i naglasio: »Tako se prodaje nakit od
velike vrijednosti u stranim zemljama. Meni je to dobro poznato.« Taj
gospodim predao mi je predmet s riječima: »Pridobili ste me, stekao
sam puno povjerenje u vaše znanje, a vjerujem, i u poštenje.« JoŠ istog
dana u mom malom siromašnom izlogu bila je izložena narukvica. Točno
sam opisao pojedine briljante, način brušenja i izradu predmeta, a Što je
bila najveća senzacija, ispisao sam na predmetu i cijenu od osamdeset
tisuća dinara. Grupe ljudi stajale su pred mojim malim izlogom, jer nije
bio običaj da bi draguljari ispisivali cijene na tako velike premete. Meni
je to donijelo uspjeha, jer sam na taj način pokazao prodavaču da
prodajem njegov predmet onako kako je ugovoreno, jedino Što
uračunavam svoj uobičajeni postotak. Kako je bilo božično vrijeme,
vrlo sam mnogo prodao, lijepo zaslužio, te dan za danom sve više
imao kupaca, a još više prodavača. Zbog korektnog postupka došao sam
toliko na glas da imam već mnogo prodavalaca iz inozemstva, što
možete prosuditi i po ovoj zlatnoj kutiji koju mi je na prodaju donijela
unuka nekad moćnog kralja.
Previše dugo smo vas zadržali — reče Ranko — ali mi nije žao, a
vjerujem da neće biti ni vama krivo. Lijepo ste tumačili o biserima,
uvidio sam da se u to dobro razumijete, pa bi vas molio budite moj
stručnjak na
302
sudu. Ja imam jedan spor, pa kako sa moji protivnici opaki, mogli bi mi
podmetnuti patvorene bisere!
Vrlo rado pristajem, te budite uvjereni da vam
neće moći dati krive bisere za prave.
Profesor Zvonaiević i Ranko napustili su radnju, obećavši da će opet
uskoro doći da obavijeste draguljara kad će biti dan rasprave.
Za nekoliko dana poslan je od suda poziv mladom draguljaru da bude
vještak u parnici PetriČića protiv grofice Herber.
Želim — reče jednog dana profesor Zvonarević
Ranku — da vidiš veliku i znamenitu radnju koja je bila
na visini, ali sada više ne napreduje. Tu ćemo doznati
je li još živa Zorka Klarić“. Svako zagrebačko dijete zna
gdje je vila gospođe Zorke, a časnik Kinzel davno je umro,
mislim od upale pluća. Duševno je bio ozdravio, te je bio
sav izvan sebe kada je shvatio sve grozote. Svaki je dan
išao na grob svoje nekadašnje zaručnice, pa se smatra da
je upravo želio da se razboli i umre. Sve mi je to pričala
njegova sestra, podiže mu spomenik i prodaje njegov nakit
da plati troškove.
Drugog dana profesor Zvonarević potražio je svoga znanca, sada već
umirovljenog direktora gimnazije, koji je s pomoću Zorke Klarić dobio
položaj ravnatelja.
Znam sve, znam, dragi kolega, kako da ne pratim
kroz život svoju jedinu dobrotvorku. Od onoga dana kako
smo je vidjeli u kazalištu, živjela je ona tim raskošnim
životom još sedam godina. Mene je njezin prijatelj doktor
Švarić poslao do nje nekoliko dana nakon našeg poznan
stva. Primila me lijepo. Da, to neću nikad zaboraviti. Ja
sam joj iskreno rekao sve svoje jade. Ona me saslušala
i rekla: »Gospodine profesore, kad biste trebali što drugo
za život, mogla bih vam odmah pomoći. Ali da vas ime-
303
nuju ravnateljem gimnazije, to je samo zato da se zadovolji vaš osobni
prestiž, a takav zagovor meni nije drag.« — »Pomozite mi, draga
gospodo, ja sam se mnogo seljakao. Prošao sam sva mjesta Hrvatske
gdje se nalazi gimnazija.« Što da vam duljim, za mjesec dana imenovan
sam ravnateljem, pa sam kao takav prije nekoliko godina i umirovljen.
Oprostite, ja sam se raspričao o sebi, a vas to ne zanima. No sad ću vam
pričati o gospođici Zorki. Moram vam unaprijed reći da sam k njoj išao
sa svojom ženom da joj zahvalimo. To se njoj svidjelo, pa smo se
sprijateljili, a ona je zavoljela moje kćerke, te ih obilno pomagala i
bogato nadarila kad su se udavale. Kad se u svojoj kočiji kamo vozila,
više bi puta svratila do nas. Pozivali smo je k nama, i ona se priljubila uz
nas, te je Češće znala reci: »Kod vas mi je tako ugodno i toplo, osjećam
se kao nekad u domu svojih siromašnih roditelja.« Kad je bila na
vrhuncu svoje moći i bogatstva, a bila je joS vrlo lijepa jer je imala nešto
preko trideset godina, do-51a je do mene, te će mi sva zdvojna: »Dragi
ravnatelju, snage su mi popustile, pritisni me bogatstvo j dragulji za
kojima sam čeznula i zbog kojih sam prodala svoje tijelo.
Recite mi, ima li meni izlaza iz ovog gliba? Mogu li se oprati od
prljavštine u kojoj živim već toliko godina?« — »Draga Zorka, ja sam
prema vama slab i nemoćan, ja u vama gledam lijepu imućnu mladu
ženu, a u prvom redu svoga dobrotvora.« — »Sve to odbacite, dragi
profesore, pa gledajte pred sobom jednu nesretnu ženu koju su toliko
očarali dragulji da nije htjela ništa Ćuti, niti išta drugo vidjeti već samo
njihov čar, ljepotu i, uz njih, raskošan život. Ovi su me dragulji zaveli, te
sam živjela samo za njihove čari i za raskošan Život, u kojemu sam
imala mogućnosti da se domognem golema blaga. Ja sam sad vrlo
imućna žena, 304
305
te sam dosada živjela u toj omami. Ali više ne mogu. Boli me, tišti me to.
Jučer se probudila moja uspavana savjest.« — »Nemojte tako, Zorka! Vi
ste, istina, živjeli nedopuštenim životom, ali ste uvijek bila dobar i
plemenit stvor.« — »Nije dobar Čovjek onaj koji čini dobro drugima,
pomaže ih u nevolji i daje im sredstva, a ta je sredstva stekao na taj način
Sto je prodavao svoje tijelo. Ružno je to od mene, i kad su mi govorili da
činim krivo mojim milima i dragima, ja sam se na sve molbe oglušila i
ostala sam gluha i slijepa tolike godine. Tolike godine nisam vidjela
svoju majku, svoga oca ni svoju braću. Ja sam se na njih razljutila jer su
mi uvijek vraćali darove koje sam im slala. Jučer sam pošl« da se
provozam, te kao za napast kažem kočijašu neka skrene na Kraljevac.
Dođem do šume, te na izlazu vidim jednu ženu kako nosi breme drva.
Kad je kočija došla bliže, ja sam u toj ženi prepoznala svoju majku.
Zaviknem joj: .Majko!' Ona se trgne na moj glas, a breme je povuče, te
se sruši na zemlju. Dala sam nalog kočijašu da odmah stane. Htjela sam
pomoći majci, ali ona povikne: ,Ne dolazi mi blizu. Uprljat ćeš me ako
me se dotakne!.' Ostala sam kao skamenjena, te sam tako stajala neko
vrijeme uz svoju mamu koja me strogo promatrala, te bila spremna da se
brani ako bili joj prišla bliže. Kao da je pao iz oblaka, kraj nas se stvorio
onaj na koga nisam prestala nikad misliti. Bio je udaljen nekoliko koraka
od mene. Nisam ga vidjela od onoga dana kad me htio ubiti pred mojom
vilom. Bio je još ljepši i muževniji. Zadrhtala sam jer sam vjerovala da
će navaliti na mene. Gledao me neko vrijeme, te mi s mnogo čuvstva i
topline u glasu reče: ,Ah, Zorka, Zorka, Zorka, još si u kalu! Zar se nisi
zasitila sjaja i raskoši? Bježi, nesretnice, da ne okužiš ovaj zrak!' Ovih
nekoliko rijeci tako je potreslo i dirnulo mene, okorjelu grešnicu, tako
20 Dragulji 1 ttrami II
me raznježilo da sam, plačući i teturajući, došla do kočije i u plaču i boli
dovezla se kući. Moj otmjeni stan postao mi je od onoga časa mrzak, a
moji dragulji, koje sam obožavala, izdadoše me. Uzela sam svoje
najljepše i najmilije dragulje, pogledala sam ih, ali njihova čarobnog
sjaja odjednom je nestalo. Ja sam u tom bljesku vidjela samo suze,
gledala sam ostarjelo lice svoje majke, vidjela sam u svakom bljesku
lijepu muževnu spodobu moga Ivice. Moga obožavanja i strasti za
draguljima odjedanput je nestalo. Opet se probudila stara ljubav i
zavladala cijelim mojim bićem. Ja čeznem za čovjekom koga sam zbog
sjaja i raskoši hladnokrvno napustila. Sramim se, kajem se, stidim se
sama pred sobom. Sto da radim profesore? Budite pedagog, dajte mi
savjeta! Recite mi iskreno i otvoreno: Zar ne da sam ja pravedno
kažnjena zbog svoje pohlepe za blagom i raskoši, zbog Života kojim sam
bez grižnje savjesti živjela tolike godine?« Tako mi je govorila Zorka.
Veoma me zanima, dragi kolega, što ste joj rekli
i kakav ste joj dali savjet?
Bio sam kukavan. Nisam je mogao gledati kao
jednu običnu djevojku, onako pravo da se izrazim, kao
jednu bludnicu. Ja sam, htio ili ne htio, u njoj gledao samo
lijepu ženu, moćnu, uplivnu, bogatu, svqga dobrotvora, te
kroz mnogo godina i prijatelja moje obitelji. Rekao sam
joj nakon dugog razmišljanja: »U prvom redu, vi ste pod
dojmom susreta sa svojom majkom, te sa čovjekom koga
ste nekoć ljubili.« — >Ne samo nekoć, ja ga nikako nisam
prestala voljeti i uvijek sam mislila na njega. Ja sam dobro
znala da moji roditelji stanuju u Kraljevcu, pa vje
rujem da je to sudbonosno da sam dala nalog kočijašu da
skrene onamo. Molim vas, recite mi bez ustručavanja što
da uradim, ja sebe poznajem. Više živjeti ovako ne mogu,
a sada i neću.« Sabrao sam snage, te joj rekoh: »Treba
306
se zamisliti u riječi ,ne mogu'. Ali o vašoj odlučnoj riječi ,neću' može se
raspravljati. Zbog toga evo vam savjeta: .Razdijelite sve svoje
siromašnima i slijedite svoje osje-ćaje.' Budite jaki, Zorka, te odbacite
bez žaljenja bogatstvo, sjaj, raskoš, udobnost i dajte svoje dragulje
siromasima.« Ustala je, te će na odlasku: »Ja vas shvaćam, profesore.
Odbacit ću sve, a onda ću, kao siromašna i bijedna pokajnica, moliti,
kucati da mi se smiluju oni koje sam nekad napustila. Pravo ste mi
savjetovali. Sto ja značim za svijet kome je svejedno da li sam Zorka
Klarić, prodavačica, ili tobožnja gospođa Zorka, bogatašica, koja je
obučena u svilu i vozi se svuda u vlastitoj kočiji, koja stanuje u vlastitoj i
raskošno namještenoj vili, ima brojnu poslugu, posjeduje najljepše i
najdragocjenije dragulje u Hrvatskoj.« Bila je lijepa dok mi je to
govorila. U lijepim očima gorio je žar odlučnosti, a na lijepom licu
opažalo se smirenje. Pružila mi je svoju lijepu njegovanu ruku, blaženo,
dapače sretno i zadovoljno se nasmiješila, te mi rekla: »Zbogom, dragi
profesore, do viđenja!«
Tri dana nakon toga izašla je u novinama vijest da se u vili Zorke Klarić
prodaje sve na dražbi. Mnogo je toga nabrojeno u novinama: namještaj,
kočija, konji, haljine, ćilimovi, slike, te naročito lijep dragocjeni nakit.
Po želji Zorke Klarić, nikome se nije smjelo prodati sve najedanput, već
su se smjeli prodavati samo pojedini predmeti. U Zagrebu je nastalo
zaprepaštenje i čuđenje, jer je na kraju Članka pisalo: »Svega toga sjaja i
raskoši odriče se dobrovoljno Zorka Klarić, a sav utržak od prodanih
stvari neka se puiem dobrovoljnih društava podijeli siromasima.«
Prodaju i raspodjelu novaca vršio je doktor švaric“, predsjednik
»Društva čovječnosti«. Silno mnoštvo ljudi prisustvovalo je dražbi
imetka najraskošnije žene Zagreba. Većina je došla iz znatiželje da vidi
tolike drago-
cjenosti, a osobito slike među kojima je bilo i nekoliko slika poznatih
svjetskih umjetnika. Ove slike privukle su mnoge ljubitelje iz Beča,
Pariza, Rima, Berlina i Londona. Za mjesec dana sve je bilo prodano, a
utržak je bio ogroman. Mnogi su željeli imati stvari žene iz polusvijeta
koju su poznavali iz viđenja. Ponajviše zbog njezine upadljive ljepote,
neobično otmjenoga i skupocjenoga odijevanja, njezine krasne kočije i
još ljepših crnih konja, te njezine smjelosti da stalno nosi skupocjene
dragulje.
Veseiim se da sam i takvo nešto Čuo jer imam
mnogo iskustva da žena, kada je zarobe raskoš i dragulji,
ostaje njihov vječni ali dragovoljni rob.
Ja se slažem s vama premda nemam iskustva jer
sam kao profesor jmao vječnu borbu za život.
Molim vas, dragi kolega, ispričajte nam Zorkin
svršetak. Moj prijatelj poznaje je samo po mome pričanju,
ali još odonda dok je bila prodavačica.
Kako je nekoliko godina živjela u izobilju, a kako
ste mogli zaključiti po umjetninama i slikama, koje je
skupila u svome stanu, morala je imati i umjetničkog
ukusa, te kako je, osim toga, naučila i nekoliko stranih
jezika, otišla je u Beč i uposlila se u trgovini umjetnina.
Njezin prijatelj doktor Švarić, koji ju je i odgojio te učinio
od nje da nije ostala samo ovisna Ijubovca Biberova,
stalno se i dalje brinuo o njoj. On je njezinom Ivici stavio
do znanja da je Zorka sve to učinila zato što ga nije
mogla zaboravili. Budući da ovaj nije bio oženjen, otputo
vao je u Beč i vratio se sa Zorkom. Zorka i Ivica Žive već
nekoliko godina zajedno u slozi i ljubavi, ali čednim i
skromnim životom. Na dan kada je kumovao Četvrtom
djetetu, a to je bio sin, doktor Svarić reče Zorki i Ivici
s nekim strahom: »Molim da svaku moju riječ uzmete ozbiljno. Ja sam
star i bolestan, pa vam to moram reći.
308
Po vašoj sam želji, draga kumo Zorka, prodao sve i podijelio sirotinji.
Promatram vaš život već deset godina, te vam se divim kako čedno,
može se reći oskudno, živite sa svojom djecom. Prodao sam sve što sam
znao i Što je bilo, ali je ostalo ono Sto vi niste znali ili niste na to po-
mišljali, a to su vaši udjeb' u poduzećima koja su onda bila na rubu
propasti. Kroz ovih deset godina poduzeća su se tako podigla da su dala
veliku dobit, tako da je upravo ogromna svota na vašem imenu.« Zorka
je odmah bez razmišljanja odgovorila: »Neću ništa, kume, neka sve
ostane poduzećima jer to nije moja zasluga, pa tako ni moja zarada.« —
»Baš zbog toga, moja Zorka, prepusti meni da ja o tome odlučim«, reče
njezin muž, »ono što si bila ne da se ni siromaštvom izbrisati. Ti si bila
pošla po zlu, ali si se pokajala i na pravi put vratila. Kroz deset godina
nisi se ni časa za to pokajala. Unatoč tom svom padu, pokazala si se
velikom dobrotvorkom i, da te onako pučki nazovem, bila si neka vrsta
plemenite kradljivke. Uzimala si od bogatih i davala siromašnima.
Budući da ove uloge nisi ukrala, niti zaradila svojim tijelom, prepusti
meni i kumu Švariću odluku o tome.« S vremenom je Ivica Matić“
postao cijenjeni tvorničar, ali nitko njega ne spominje. Kada se zimi
dijele drva i mast, onda se može Čuti od starijih i mlađih: »Bog neka
dugo pozivi nasu Zorku, kakva bila da bila, dobra je ostala za nas.«
Svatko zna za Zorkinu kuću, ali se ona nigdje ne pojavljuje, već živi za
svoju djecu. Evo, to vam je povijest o jednoj Ženi koju su zarobili
dragulji i raskošan život, ali jedina se osvijestila i odbacila sav taj
Čarobni nakit od sebe.
Nemojte gledati tako cmo, dragi gospodine.
Prinuđen sam na to iz svoga žalosnog iskustva.
Ranko je ukratko upoznao profesora Ljubica o svom
žalosnom i nesretnom događaju.
309
LXIX
Nekoliko dana nakon toga Ranko je posjetio svog novog znanca
draguljara. Ovaj mu je pokazao rijetko lijepu bisernu ogrlicu. Ranka nije
toliko zanimao nakit, ali biseri su privukli njegovu pažnju, zbog toga jer
se nadao da će za kratko vrijeme sigurno posjedovati mnogo ljepši niz
bisera.
Često je Ranko svraćao do draguljara da vidi da li je ovaj prodao bisernu
ogrlicu koja je stala milijun i pol dinara, što je bila ogromna svota.
Jednoga dana došao je draguljaru javiti da će rasprava biti tek
dvadesetog rujna. Ranko je bio silno ogorčen na sporost suda, ali ga je
predsjednik suda umirio, rekavši mu da je za njega mnogo bolje da se svi
spisi pribave iz Beča, tako da je isključena svaka mogućnost da bi se
rasprava mogla odgoditi.
Ranko je odlučio da sa svojom jahtom prođe po cijelom Jadranu, a
naročito se želio zabaviti vađenjem biser-nica kod Zlarina. Prije nego što
se zaputio na more svratio je do draguljara i tu je naišao na zanimljiv
prizor.
Tu je zatekao staru Ženu, vlasnicu biserne ogrlice, te drugu, mladu i
lijepu visoku ženu, koja je bila kupac, a s njom je bio i njezin suprug,
mnogo stariji u godinama, ali poznati i vrlo bogati tvomičar tkanina,
Poljak Kreiskv iz Lodza.
Stara je gospođa znatno snizila cijenu bisera, a mlada ih je stavila na
vrat, te se svaki čas pogledavala u ogledalu i govorila:
Dugo već želim bisere ovakve boje. Zar ne, gospođo, da mi lijepo
pristaju uz moju crnu kosu? A moju tamnu put kao da miluju ovi
prekrasni biseri!
Ranko je stao kraj draguljara, te promatrao mladu
ženu koja je svojom ljepotom i umiljatošću očarala staru gospođu,
vlasnicu bisera. Draguljar je pokazao veliki interes za prodaju bisera jer
je znao da će dobiti vrlo veliku proviziju.
Suprug lijepe gospođe jedino je primijetio da je cijena previsoka, ali se
ispričavao:
Vjerujem vama kad vi, kao stručnjak, tvrdite da to
vrijedi i više, ali je svota ogromna, pa bih još želio da
malo promislim prije nego što se odlučim na tako velik
izdatak!
Mlade žene bogatih starih muževa većinom su lakomislene, te nisu
upućene u pravu vrijednost novca, a tako je bilo i kod gospođe Kreiskv.
Ona pristupi bliže suprugu i reče:
Kupi mi još samo te bisere, dragi. Znam tebe i
tvoje sposobnosti. Ti ćeš lako nabaviti novaca. Znaš ko
liko smo već posvuda gledali bisere. U Varšavi, Pragu,
Beču, Parizu i Rimu, ali smo se uvijek bojali da to nisu
umjetno njegovani japanski biseri. Ovdje je jedinstvena
prilika da ih kupujemo od same vlasnice koja ih je dobila
prije nego što se uopće čulo za umjetne uzgajane bisere.
Jedan umiljati pogled, te dodir nježnog finog čipkastog rupčića, kojim je
obrisala znoj s muževljeva čela, učinilo je svoje. Tvorničar je pristao na
kupnju bisera i na cijenu, jer je vlasnica pokazala list kojim su joj, uz
grofovski naslov, bili darovani i biseri. Taj list bio je pisan rukom jednog
kralja.
Gospođa Kreiskv bila je oduševljena, a i njezin suprug smješkao se
svojoj radosnoj supruzi koja je govorila:
Kupio si mi mnogo darova, ali ni jedan me ne ve
seli kao ovi biseri. Ah, kako sam radosna! Ja ne mogu
sama sebi protumačiti kakvo veselje i radost struji cijelim
mojim bićem.
Stara gospođa promatrala je dosta dugo radost gospođe Kreiskv. Na njoj
se vidjelo da se koleba. Još više se uozbilji, a onda reče u sebi: »Pa ipak,
reći ću! Da, moram. Reći ću, pa zbilo se i ono najgore, da ne prodam
bisere!« Onda će naglas:
Prije nego što se sasma odlučite, moram vam reći,
drago dijete, dopustite da vas tako nazovem, nešto o tim
biserima. Ja sam bila nekad mlada i lijepa, te toliko luda
da sam sama sebe uvjeravala da ću možda postati kralji
com. Cim sam primila te bisere, preokrenula se moja
sreća. Morala sam se povući iz prijestolnice i udati za
muža koga nisam do tada nikada vidjela. Cijeli sam Ži
vot trpjela! Doznavši porijeklo ovih bisera, doznala sam
i to da su bili vlasništvo nesretne milosnice, koja je bila
sretna da ih je mogla prodati.
Ništa mene to ne smeta, ja nisam praznovjerna.
Meni se sviđaju, prekrasni su, a sada me još više privlače
da ih posjedujem jer vjerujem da ću i dalje ostati sretna
i zadovoljna.
Stara je gospođa dobila doznaku za novac, a ona je predala bisere i list
od kralja jer je to bio najbolji dokaz da su biseri pravi i od davnine.
Kupcu mnogo znači da posjeduje dokaze o podrijetlu bisera.
LXX
Konačno je zakazana rasprava na sudu. Dvadesetog rujna Ranko je
otišao na sudbeni stol u pratnji svog odvjetnika doktora Verkića, kuma
profesora Zvonarevića i stručnjaka draguljara. Senatu je predsjedavao
vijećnik doktor Spević. Rasprava je bila zakazana za devet sati.
Ranko je teško dočekao dan da se ta stvar dovrši, jer mu je u toj želji i
nadi prošla mladost, a i mnogo patnje bilo je s time u vezi. Ipak se na
njemu opažala uzrujanost kad je rekao svom odvjetniku:
Bit ću sretan da se danas dovrši parnica. Nemojte
misliti da je to zbog toga što ću dobiti te dragocjene bisere. Ne, meni nije
stalo do njih. Stalo mi je do toga da konačno izvršim zavjet zadan mojoj
ženi na samrti. Stalo mi je do toga da toj zvijeri od žene zadani udarac od
kojeg je ona strepila Čitav dugi niz godina, bojeći se da će izgubiti
bisere.
Advokat Verkić obratio se vijećniku Speviću, a Ranko je stajao, te se
zamislio daleko u prošlost. Premda je već bio prosijed i ne više mlad, još
je uvijek bio lijep muškarac. Lijepa gusta kosa bila mu je još crna i
sjajna, samo na sljepoočnicama prosijeda, što ga je činilo još zanimlji-
vijim. Bradu i brkove brijao je, te je izgledao kao da nema ni četrdeset
pet godina.
Njegov visok, vitak stas, otmjeno držanje, skupocjeno odijelo, krojeno
po posljednjoj modi, sve to činilo je, da je Ranko još uvijek djelovao kao
iz priče.
Kraj njega su izgledali vrlo neugledno profesor Zvo-narević, doktor
Verkić i stručnjak draguljar.
Svi su bili razdragani kada je veselo ušao doktor Hor-vatić, koji je došao
na raspravu ravno s vlaka.
Dok se Ranko bučno pozdravljao sa starim doktorom Horvatićem, u
dvoranu su ušle grofica Regina, Marija Te-rezija i grofičin branitelj
doktor Borčić. Grofica je stala na protivnu stranu, uz nju Marija Terezija,
a do vijećnikova stola stao je doktor Borčić.
Grofičino se lice nije vidjelo jer je uvijek nosila crnu koprenu, a sada još
gušću zbog muževljeve smrti. Premda je bilo još toplo rujansko vrijeme,
grofica je nosila crni
svileni ogrtač, koji je bio širok i padao joj u naborima, a sizao je gotovo
do poda.
Po uspravnom držanju, sigurnom kretanju i vitkom stasu nitko ne bi
mogao ni pomisliti da se pod tom koprenom krije oronula nagrđena
starica.
Marija Terezija bila je obučena u crni kostim Širokog engleskog kroja.
Na glavi je imala crnu koprenu koju je prebacila na leđa, tako da joj je
lice bilo potpuno otkriveno. Ona je prva opazila i pogledala Ranka, ali je
brzo poniknula očima i kod toga se zacrvenila, te nemirno okrenula, kao
da se stidi sama sebe i svoga postupka.
Marija Terezija bila je još uvijek lijepa žena srednjih godina. Premda joj
je kosa bila prosijeda, njezine su velike modre oči sjale kao dva safira, a
lijepo i još uvijek svježe lice ostalo joj je ljupko, samo se sada na njemu
zrcalila odlučnost, a ujedno i tuga i žalost zbog gubitka onoga što se
nikad ne može zaboraviti.
Marija Terezija je dragovoljno žrtvovala svoj život svojoj materi, ali u
duši i srcu tinjala je želja i čežnja za životom, za srećom i ljubavi, a i za
svijetom je Čeznulo njezino cijelo biće. Odlučno je rekla »ne« još kao
vrlo mlada djevojka, i taj njezin »ne« usjekao se duboko u lice te
djevojke nekad vesele i pune života.
Vijećnik Spević sjeo je za stol, uzeo spise u ruke, svrnuo okom na sve
prisutne i upitao pravne zastupnike obiju stranaka:
Možemo li započeti s raspravom? — upita i na
stavi dalje, ne čekajući odgovora: — Tužitelj Ranko Pet-
ričić, tužena Regina Herber.
Oba branitelja javila su se vijećniku, a ovaj je to dao unijeti u zapisnik,
kao i ostale formalnosti. Zatim postavi pitanje grofici:
Jeste li kada bih' kažnjivo osuđeni?
Grofica je šutjela, ali je odvjetnik Borčić odgovorio:
Nije bila suđena.
Još nije ni dorekao, a već se sukobio s grofičinim odgovorom:
Suđena sam, suđena, još više: kažnjena.
Nastala je zabuna jer joj je glas bio dubok, a uslijed ozljede govorila je iz
pluća. Njezin će odvjetnik glasno:
Niste vi, gospođo grofice, kažnjivo suđeni.
Gospođa govori točno, ja sam joj sudio prije vrlo
mnogo godina.
Molim da svjedoci ne prekidaju raspravu. Ja sam
tu da utvrdim činjenice.
Sudac izvadi iz spisa jedan list i upita:
Poznajete li vi, gospođo Herber, ovaj list?
Poznajem. To je odredba ili oporuka naše prababe,
grofice Ivane Herber, u pogledu bisera.
Vrlo dobro, točno je tako. Vas tuži Ranko Petri-
či<S i traži, prema toj oporuci i po oporuci njegove žene,
a vaše kćeri, da njemu predate bisere koji se ovdje navode.
Grofica pristupi bliže sucu, te nekoliko puta ponovi:
Bisere, bisere, bisere da predam?
Sudac pokaže grofici drugi list i upita:
Da li poznajete ovaj rukopis? Priznajete b' da je to
potpis vaše kćerke Ane Marije Petričić, rođene Herber?
Grofica zabaci gornji veo, pogleda list i reče:
Poznajem ga i priznajem da je njezin.
Vi priznajete jednu i drugu oporuku. Prema tim
oporukama, biseri su pripadali vašoj kćeri, a ona ih je
ostavila svome suprugu Ranku Petričiću koji vas tuži radi
izručenja bisera.
Ja ću bisere izručiti, ali uz jedan uvjet.
Ranko se okrene doktoru Horvatiću i reče:
Kako je odurna, strašna. Prava zvijer. U tom ko-
šturu žive samo oči, ali opet se sprema da izmiče. Kakav uvjet smije ona
stavljati?
Doktor Verkić je čuo primjedbu Rankovu, te reče kao Rankov zastupnik:
Nikakav vaš uvjet ne prihvaćamo, već ja kao za-
siupnik molim sud da donese presudu jer je tužena pri
znala da ne prigovara kćerkinoj oporuci.
Doktor Borčić smatrao je svojom dužnošću da on odgovori kao grofičin
branitelj, te će sucu:
Ja u ime svoje stranke napominjem: ako moja
stranka nije prigovorila oporuci, to ne stoji da nema dru
gih okolnosti koje sud treba da ispita i utvrdi. Zatim, kad
sud sve to provede, ja sam uvjeren da će steći uvjerenje
da su biseri o kojima se tu radi obiteljska svojina, le da
ih je gospoda Petričić dobila, po obiteljskim običajima,
kao dar za vjenčanje. Oni time nisu postali i njezina prava
svojina, jer ih je bila dužna dati svojoj snahi ili kćeri, pa
ih na taj način nije mogla, dapače nije ih ni smjela pokla
njati svome suprugu.
Grofica je bez riječi promatrala doktora Borčića. On je bio uvjeren kako
je svojim govorom zadovoljio svoju stranku, tu tajanstvenu groficu koja
s njim nije ništa govorila, te mu nije dala nikakve upute, ni obavještenja.
Predmet je upoznao iz starih spisa, te iz nekoliko rijeci koje mu je rekla
Marija Terezija.
Doktor Borčić svrne pogled prema svojoj stranci, u nadi da će mu ona
sad nešto reći, ali se brzo okrene jer je vidio gornji dio grofičina lica.
Prenerazilo ga je to suho i naborano lice na kojemu su ostale samo sjajne
crne velike oči koje nisu ničim odavale da li odobravaju njegov govor ili
ne.
Doktor Borčić, pun želje, nastojanja i uvjerenja da će tužba biti odbijena,
nastavi povišenim glasom: i
— Kako je sve Sto sam o tom predmetu naveo točno
i istinito, to molim slavni sud da tužbu Ranka Petričića
odbije kao neosnovanu. Kako sam već naveo, on ne može
naslijediti ove obiteljske bisere koje njegova pokojna su
pruga nije zapravo nikad ni posjedovala, a koji bi joj bili
predani samo na čuvanje. — Još više povisi glas i tako
nastavi: — Uvjeren sam da će sud moj prigovor uvažiti
to jest odbiti tužitelja, te donijeti zaključak da se biseri
ostave i nadalje kao obiteljski nakit u posjedu grofice Her-
ber, a poslije njezine smrti njezinoj kćeri Mariji Tereziji.
Još doktor Borčić nije pravo ni završio rečenicu, kadli se začuje duboki i
dosta oštar grofičin glas:
Dosta, dosta, gospodine branitelju, ionako ste pre
više govorili.
Doktor Borčić zastade zbunjen, a i svi drugi pogledali su groficu, samo
je Marija Terezija ostala mirna. Nije se ni osvrtala na majku, već je češće
pogledavala Ranka, koji se još nije snašao, te se klonio da se pogledom
susretne s njom.
Ranko se čudio kćerinoj ravnodušnosti prema majci, te je očekivao da će
ona Što prigovoriti majci ili se složiti s njom. U tom očekivanju on je
pogleda i pogledi im se sukobiše. Taj pogled zbunio je oboje. Ranko se
nakloni u znak pozdrava, što mu Marija Terezija odmah uzvrati.
Grofica nije marila ni za koga, niti ju je smetala prisutnost suda i ostalih,
te glasno, riječ po riječ, nastavi okrenuta napola prema sudu i svome
branitelju:
Tražila sam uvjet za predaju bisera. To mi je sa
strane tužiteljeva branitelja odbijeno, a vi, doktore Bor-
Čiću, odmah tražite da se biseri dosude meni. Lijepo ste
naveli da oni pripadaju meni, da ih moja kći nije nikad
ni posjedovala. Sve je to točno tako, ali vi niste u sve
upućeni. — Okrene se prema strani gdje su stajali Ranko
i njegovi, zakorači dva koraka naprijed, zaustavi pogled na Ranku i reče:
— Predat ću tebi nekad obožavane svoje bisere, ne postavljam nikakva
uvjeta ni zahtjeva, već upravljam na tebe molbu, znaj, smjernu i poniznu.
Kako gladan moli hrane, tako ja molim.
Ranko se zbunio i preplašio. Nije znao da li od poraznog grofičinog
izgleda ili od riječi da ga ona nešto moli. Okretao se, kao da traži pomoć,
svome branitelju, kumu Zvonareviću, doktoru Horvatiću. Ovaj posljednji
shvatio ga je, te pristupi k njemu i reče mu dosta glasno:
Budi s njom oprezan, opaka je i zla, makar i ovako
stara.
Ranka je to malo ohrabrilo, te će hladno i otresito:
Učinite svoju obavezu, predajte mi bisere da se
to jednom već svrsi. Vi niste dostojni da vam se sudi na
časnom sudu. Vi nemate mene što moliti, niste dostojni
da dižete zrak ove prostorije. — Ponikne glavom, glas mu
je počeo drhtati, te reče tiho i čuvstveno, potraživši očima
doktora Horvatića: — Sjećate li se, dragi doktore, kako
sam je molio i na sve moguće načine zaklinjao neka mi
spasi od strašne patnje ljubljenu ženu, a svoju rođenu
kćer? Na sve moje molbe ona je ostala nijema, ta žena
zvijer, ta nemajka. Morala je čuti jauk i bol svoga djeteta
koje je svojom rukom otrovala i gurnula u smrt. Ranko
digne obje ruke, ispruži ih kao u obranu prema grofici,
te povjče, a u glasu mu se očaj pomiješao s prijetnjom:
— Na sve je ostala gluha i nijema, bez duše, bez srca i
bez truna osjećaja. Zar nije bilo tako, doktore? Reci i ti,
Marija Terezija, nije li bilo tako? Prokleta bila, opaka
ženo!
Priznajem, Ranko — reče grofica — bilo je po
tresno. Bio si očajan, ali sam onda bila opijena čarima
svojih dragulja.
— Zašto su me spriječili da ti onda nisam ovim ru
kama ja sudio? Onda bi, mislim, da, onda bi bilo pravdi
donekle udovoljeno, a mislim da bi time bila najzadovolj
nija moja nesretna ženica.
Ranko je bio sav izvan sebe od uzbuđenja. Profesor Zvonarević potapša
ga po ramenima i reče:
Bolje je ovako, sinko, mnogo bolje. Budi sretan
i zadovoljan da si dočekao da joj sudi sud. Pravdi sada
više neće izbjeći, budi uvjeren da će biti strogo osuđena.
A doktor Horvatić dometne:
Ja sam joj sudio i osudio je, ali je ona onda imala
moćne zaštitnike na najvišem mjestu. Sad je toga nestalo!
Grofica je stajala kao kip i ničim nije odavala da li niječe ili priznaje.
Pogledala je Mariju Tereziju, te odmah mimo i sabrano odgovorila:
Ja sam kriva, priznajem i potvrđujem da je sve ovo
istina čime me tužitelj okrivljuje. To je sve blaga optužba
za mene!
Doktor Borčić skoči pred groficu, te će udbuđeno:
Gospođo grofice, zašto ste mene uzeli kao brani
telja? Kakve vi gluposti govorite?
Grofica pruži prema njemu ruku, za znak da šuti, te nastavi:
Ne bježim od pravde, osude i kazne. Bila ona i
najstrašnija, za mene će biti blaga! — Pristupi još korak
bliže Ranku i reče: — Ja sam za tobom tragala. Tebi i
samo tebi bile su upravljene moje misli jer si samo ti u
stanju to učiniti. Nitko drugi na svijetu osim tebe ne zna
tu tajnu za kojom sam čeznula toliko godina!
Grofica posegne rukom u njedra, te izvuče bisere i pruži ih obim rukama
Ranku. Kako su se grofičine ruke tresle od uzbuđenja, biseri su udarali
jedan o drugi i sitno zveckali.
Ranko je ostao kao prikovan na mjestu. Pogledao je bisere, a pritom se
gornjim dijelom tijela toliko nagnuo natrag da je gotovo pao,' Poviče
zatim sucu:
Progutaj, zemljo, to opako stvorenje! Prevara, laž!
Prevara je njeno priznanje i molba, ali dosta je bilo laži
i varanja. Znaj, prokletnice, sad je konac. Bisere mi vrati,
one bisere, one lijepe i pune cara i sjaja, one hoću za
kojima ti Čezneš. Ono mi daj, zbog njih si ubila rođeno
dijete. Nisam imao mira cijelog života, jer je to moj zavjet
i obećanje mojoj ženi na samrti, Čije su posljednje riječi
bile: »Uzmi joj, Ranko, bisere, kaznit ćeš je time najbolje
za moju smrt!« — Opet pun prijetnje poviče grofici: —
Ovaj put mi nećeš izbjeći. Vrati mi smjesta bisere, prave,
sjajne bisere, ili ću ti ja suditi, opaki stvore!
Grofica je još uvijek držala ispružene ruke, a biseri su se tresli i zveckali,
te ona iz sveg glasa poviče:
Vrati im sjaj, daj im opet život! Zbog toga sam te
tražila i čekala. To čekanje i ta nada održali su me u ži
votu. Daj im vrati život, zaklinjem te ljubavlju moje mrtve
Ane Marije.
Šuti, šuti, zvjerska ženo, ne govori. Kako smiješ
izustiti njezino sveto ime? Čcdomorka, ubice, ti grabež
ljiva zvijeri! — Ranko povisi glas pun prijetnje i uzbu
đenja: — Moje je strpljenje pri kraju. Vrati mi prave
bisere, smjesta, jer je to bila želja moje pokojne Žene.
Grofica se nije osvrtala na prijetnje, već se još više približi i opet ponovi:
Ovo su oni isti biseri. Tvoji su, samo im vrati ži
vot i sjaj, da dobiju one Lan koje su imali nekada!
Prestani s izmotavanjem, vrati mi prave bisere!
Marija Terezija stajala je sve to vrijeme mirno po
strani, ali sad, gledajući Ranka uzbuđenog i izvan sebe, pođe prema
njemu, stane kraj grofice i reče:
— Umiri se, Ranko. To su zaista oni znameniti biseri,
vjeruj meni. Ovo Što ću ti reći, živa je istina.
Marija Terezija ukratko ispriča događaj koji se zbio u Oroslavlju.
Grofica je stajala mimo kraj kćeri, čas je bacala poglede na nju, a onda se
znala dulje zaustaviti na Ranku. Bisere je držala još uvijek u ruci, samo
je za vrijeme pričanja ruke pustila niz tijelo, te je pozorno pratila kako
Marija Terezija uvjerljivo priča Ranku.
Marija Terezija na koncu je dodala okrenuvši se prema grofici:
Kada ste već naumili, mama, predajte bisere
Ranku, a njegova je stvar hoće li ih u tom stanju primiti,
te hoće li se odlučiti da ih pokuša njegovati i da im vrati
ponovni sjaj. Uradite tako, mama, jedanput zauvijek.
Grofica pogleda kćer, te će odrješito:
Bila sam pod tvojim utjecajem mnogo godina, ali
sam ti rekla već onda, kad si me odgovarala da ne idem
na sud, da sam ja još uvijek Regina Herber, a to ti po
navljam i sada. Čekala sam ga, nadala se i vjerujem da je
to u njegovoj moći. Pa zar da to sad tako ravnodušno
napustim? — Obrati se Ranku, opet ispruži ruke u kojima
je sveudilj držala bisere, te progovori: — Sjaj, čari, lje
potu vrati biserima!
Ranko je bio blijed i uzbuđen. Gledao je Mariju Te-reziju, vjerovao je
njezinim riječima. Progovorio nije još ništa, ali se vidjelo da se bori i da
želi još nešto reći. Nehotice uzme u ruke jedan dio bisera, okrene se
Mariji Tereziji, te joj reče:
Znam da si govorila ono što si proživjela, ali jesi
li ti sigurna Marija Terezija da to nije bila smišljena igra
ove tvoje tobožnje matere, da i tebe prevari, te ti je pod
metnula krive bisere?
Grofica se trgne, povuče ruke i islrgne bisere iz Ran-kove ruke. Svila
pukne, a biseri se objese do poda. Grofica strgne koprenu s donjeg dijela
lica, zbaci je sa sebe, a b njom padne i unijelno lice koje je pokrivalo
rupu ispaljenu od vatre, te poviče:
Evo ti dokaza! Pogledaj, pa vjeruj da je istina da
sam sve to proživjela!
Ranko se povuče. U cijeloj dvorani zavladaše zaprepaštenje i strava. Svi
su s užasom gledali u grofićino lice. Morali su od nje odvratiti pogled.
Grofica se tresla od uzbuđenja, le će Ranku:
Skrivala sam se od pogleda ljudi. Nitko me nikada
nije vidio ovako nagrđenu. Pred tobom sam se otkrila
prvi put, pokazala se u svoj svojoj bijedi, očaju, grozoti i
strahoti. — Jedino su joj oči sjale svim žarom i snagom
iz nagrđenog ostarjelog i namreškanog lica, a ona je i dalje
govorila: — Znam i vidim da si se preplašio mene i mog
izgleda, ali me čuj. Na moju nesreću, pamet mi je svježa,
sve znam i sve pamtim i svu težinu dobro osjećam i shva
ćam. Znam tko si ti, a ti znaš tko sam ja i kakva sam
bila. Ohola, gorda, obijesna, bogata, a ti dobro znaš da
sam bila i vrlo lijepa.
Ne zanima me to, prokleta nesretnice. Meni si
upropastila život. Šuti! Sud neka ti sudi, kako zna i umije!
Čuj me ti, samo ti. Evo pogledaj, pred tobom kle
čim, molim te i zaklinjem, vrati sjaj biserima, daj im opet
čari i ljepotu!
Grofica je klekla pred Rankom, te na koljenima došla bliže do njega, a
on nije imao snage da se pomakne, da bilo što rekne. Grofica, klečeći
pred njim, nastavi:
Malo si rekao da sam prokleta. Da, ja to prizna
jem, to mi je nebrojeno puta govorila i moja kći. Rekao
si »nesretnice«. Jeste, to uistinu i jesam, jer sam bila zla
i opaka čedomorka. Sve zlo koje postoji sabralo se u meni. Poduzimala
sam sve, služila se svačim i, kako znaš, nisam prezala ni pred čim, samo
da zadržim i sačuvam ove nekad sjajne dragulje. Čuješ Li me sada?
Ranka je smelo grofičino priznanje. Zgražavao se od njezine blizine, te
će nestrpljivo:
Prestani govoriti! Odlazi i nosi sa sobom to svoje
nekad obožavano blago. Meni se gade ovako ružno izgo-
reni, kao Što mi se gadiš i ti. Bježi od mene, prokleta ženo,
budi kažnjena na sve vijeke!
Ne mogu dok mi ne obećaš da ćeš biserima vratiti
prijašnji sjaj. Ti jedini znaš kako se to postizava.
Rekao sam već, neka te nosi đavo.
Grofica je sve prečula. Ranko se nije ni pomaknuo. Stajao je kao
začaran. Grofica nastavi:
Zbog njih sam otrovala rođeno dijete, ubila staru
vjernu odgojiteljicu, a poslije sam i tebe htjela dati ubiti,
ali to mi je bilo premalo, pa sam te htjela živoga dobiti
u ruke. Bila sam ti spremila mjesto u ludnici, željela sam
da živiš među luđacima, da trpiš i da na koncu od očaja
poludiš. To bi mi bila najdraža osveta, da mi je uspjela.
Shvaćaš li sad kako sam obožavala njihove čari.
Mama, mama, zar još i to moram doznati!
Šuti, ne smetaj me. Znam da me i ti prezireš, te
me silom trpiš. Sve sam ti rekla, a sad ležim u prahu pred
tobom. Vrati im sjaj, biseri su tvoji, oni će ostati tvoji,
ja više ne želim da se njima kitim. Ne, razumij me, tvoji
su, a meni daj da ih samo na jedan čas vidim u njihovu
prijašnjem sjaju, samo to želim, da osjetim onu draž što
sam je nekad osjećala želim da mojim bićem još jednom
zavlada strast.
Jeza me hvata kad čujem tvoj glas. Prestani već
jednom, sud je tu, on će ti suditi, šuti, prokletnice!
Nije mene sirah suda, a ni njegove presude. Cuj
me sada, a i vi suci i svi prisutni!
Okrene glavu prema sucu. Ovaj se toliko zbunio da je zasjenio rukom
oči, samo da ne vidi njezino očajno lice. Reče dosta glasno svima u
dvorani:
Otkuda joj ta snaga i izdržljivost?
Grofica je to Čula i nastavi:
Ustrajat ću. Ništa me neće umorili, nikakvo me poniženje neće odvratiti
da ga sklonim da vrati biserima njihove prijašnje čari! On, samo on to
zna i može! — Obrati se Ranku: — Priznala sam svoje grijehe i sve
opačine, pa neka me sud sudi najstrašnijom kaznom koja postoji.
Zatvorile me u najdublju i najčvršću tamnicu gdje vlada (mina danju i
noću. Neka trpim i stradam. Mučite me zimom, glađu i žeđu, samo me
ne utucite dok ne dočekam da vidim njihov sjaj. Kada doživim da to
ugledam, onda vas molim, ubijte me na koji god način hoćete. Pucajte u
mene, vješajte me, zatucite me kamenjem, umorite me glađu, režite
dijelove moga tijela, ja neću žaliti, ja sam tu kaznu zavrijedila. Jesi li me
Čuo, Ranko? Sve ću podnijeti. Ni jedan uzdah ni jauk neće se čuti od
mene, samo da još jednom vidim čari i osjetim strast.
Ranko se pomaknuo za korak u natrag, no grofica pode za njim na
koljenima, te poviče:
Cuo si me. Ne bježi, ja te ne puštam, ja ću te
slijediti na kraj svijeta. Vrati im njihove božanske čari,
čuješ li U moj vapaj?
Ranko je bio uzbuđen, ali se osjećao kao vezan. Micao je rukama,
okretao glavu. Bio je sav izvan sebe, zbunjen, te poviče grofici:
Opaka si bila, budi proklela, a sad vidim da si i
luda. Koje li sreće da te je ludost izbavila, te ne shvaćaš
svoga podloga položaja.
— Još sam gora nego Sto si me nazvao, ali luda ni
sam, već sam prokleta od Katarine Zrinjske, čiji su bili
ovi biseri. Ona me je proklela, da, ona, jer su mi se nje
zini biseri usjekli u živo tijelo i dušu. Strast za njima žeže
i pali moj mozak, njihov dodir i pogled na njihove Čari
opajaju me slašću, a kroz moje tijelo struji neopisivo čuv
stvo strasti i požude.
Ranko je gledao groficu kako kleči pred njim, pruža mu bisere i gleda
ga. Nije mario, niti je vidio njezino na-grđeno lice, već joj je gledao
ravno u oči, te nije ničim odao da li je prezire ili će popustiti njezinoj
molbi. Ona nije prestala govoriti:
Vrati im njihove čari, vrati, bit ćeš znamenit u ci
jelom svijetu, jer su ovo jedinstveni biseri svijeta. Bit ćeš
bogat, tvoji su, tvoji će biti, samo im vrati sjaj!
Da im vratim sjaj?
Daj, daj, daj, učini to! Ah, spašeni su. Ti ćeš njima
vratiti Čar!
Opet da se vratim u Šibenik, da lovim bisemice
i da mećem zrno po zrno u njih?
Da, točno onako kako si nekad Činio.
A onda da se vratim, da tebi pokažem svoj uspjeh,
da ti uživaš, da napajaš i da uzbuđuješ svoju poganu strast.
Da, da, samo na ćasak, jedan hip, ne treba mi više,
odmah me nakon toga zaguši, kako si nekad htio.
Ne bih bio vrijedan da Živim kada bih to tebi pri
uštio! Da li si me razumjela, strašna, ružna i odurna ženo!
Možeš, možeš, samo ako hoćeš. Učini to, plaćam
to ogromnim svotama novaca. — Okrene se prema kćeri
te poviče: — Marija Terezija, ti Čuješ i vidiš kako ga mo
lim i zaklinjem, ti jedina znaš da smo mi još vrlo imućni,
a ja da sam gospodar svega.
Znam, mama. Dosta je već toga, prestanite već
jednom. Ustanite! Neka vas sud osudi, treba da podnesete kaznu, a i
pokoru za svoje grijehe.
Ne trebam tvojih savjeta, već čuj moje riječi. To
su obaveze prema Ranku, a ti ćeš to izvršiti. — Obrati
se opet Ranku: — Ja te molim i zaklinjem, obećaj mi da
ćeš im vratiti sjaj. Cuj me, ja sam još uvijek vrlo imućna.
— Udahne malo zraka, jednom se rukom podupre o pod,
a drugu pruži prema Ranku i reče:
Vrati im, vrati njihove čari, vidiš kako su crni,
ružni, hladni, mrtvi, ogavni, nakazni kao i ja.
Prestani i odlazi, ubice!
Vrati im čari. Ti možeš, samo ako hoćeš.
Ali ja neću, da li me čuješ, ti opaki stvore!
Sto kažeš? Ti nećeš! Ti nećeš?
Pusti me, ogavna ženo, neću ti to udovoljiti.
Grofica skupi svu snagu i dovuče se na koljenima bliže
Ranku. Ovaj se odmakne, ali ona opet pođe za njim. Tako su došli do
kraja dvorane i ona zaviče:
Slani i čuj me! Ja ti dajem zlata, mnogo zlata.
Znaj, dat ću ti onoliko zlata koliko možeš ponijeti, suhim
ću ti zlatom platiti, samo im vrati čari! Čuj me.
■ Pusti me, neću da čujem više tvoj glas!
Vrati im čari, a moja kćer mora ti dati sve moje
dragulje koji su od velike vrijednosti.
Pusti me, đavolska ženo. Nisam potreban tvoga
blaga, imam ga više nego ti. Došao sam iz Amerike da ti
uzmem ono što si najviše voljela. Došao sam da izvršim
zavjet zadan na smrtnom Času ljubljenoj ženi. Neću, po
navljam ti, neću, neću se truditi da vratim njihov sjaj.
Odlazi prokletnice! Cezni i ugini!
Grofica je držala obje ruke na podu, još uvijek klečeći sagnuta, ali
pogleda nije skidala s Ranka, te ga začudo mirno i sabrano upita:
Na sve moje ponude kažeš da nećeš?
Neću, rekao sam, neću, a neću zbog toga što sam
te prezreo. Još više si mi se zgadila, ružna i ogavna le
šino. Već si napola u grobu, a hoćeš da njihovim Čarima
razbuktiš svoju poganu strast. Ne mogu to Činiti, a i na
mjerno to neću, kažem ti to posljednji puta, ti prokletnice!
Nosi se, da te moje oči ne vide više!
Grofica uzme bisere u obje ruke, podigne ih bliže obrazu i reče:
Ogavni, unakaženi, bez života i sjaja, mrtvi, crni,
izgubljeni, nekad divni božanski dragulji! Moja je nada
bila uzaludna, ostat ćete gadni, crni, mrtvi i bez Cara.
Nikad više neću vas moći gledati u vašem sjaju i moći.
— Pogleda Ranka, spusti obje ruke na pod i ponikne
glavom. Neko je vrijeme šutjela i razmišljala, a onda opet
naglo uspravi tijelo, duboko uzdahne, podigne oči, kao
da očekuje neko nadahnuće, te reče: — Ah, vi sada mrtvi
dragulji, pred stotine godina resili ste grudi slavne žene
Katarine Zrinjske, nesuđene kraljice Hrvatske. Poslije ste
kitili pokoljenja žena grofova Herberovih, a posljednju
ste resili mene. Kakvo sam ugodno čuvstvo osjetila onog
časa kada se njima okitila moja svekrva, to neću opisi
vati, znam samo to da sam osjetila da ste mi se usjekli
u živo meso. Zavoljela sam vas cijelim bićem jer sam kroz
vaše divne čari bila i najviše zapažena žena cijeloga car
stva, a mojoj taštini nije bilo kraja kad su me nazivali
dvojnikom njezinog veličanstva. Drhtala sam za vama, a
i vi kao da ste to .znali, uvlačili ste mi se u dušu i srce,
zapalili ste moj mozak, te u njemu Žarili i palili s tolikom
snagom da nijedna sila nije imala toliko snage da ugasi
tu razbuktalu vatru u mome mozgu. Zavladali ste i mo
jim razumom, postali ste svrha i naslada moga bića, strast
i požuda buktali su u meni. — Malo zastane, uzme zraka,
te opet nastavi: — Kriva sam ja, da, ja, jer sam ljudsko biće koje ima
razum. Toliko sam vam dopustila da zavladale mojim bićem! Tako je bila
golema vatra u mome mozgu da se i moje obožavanje pretvorilo u
požudu, pohotu, strast. Oh, li zamamna, požudna, slatka, nikada ne-
utažena strasti. Zašto sam ti dopustila da se tako Čvrsto nastaniš u mome
biću? Da bih vas zadržala za sebe, ja sam harala, palila, Činila podla i zla
djela. Zbog čari i strasti ja sam ubila svoje rođeno dijete. Oh, kako si
puna napasti, čvrsta i otporna, golema ti strasti, kolike godine mene
mučiš i izjedaš, zamrla si u meni, ali nisi prestala da mi daješ nade da ćeš
se opet razbuktati u meni. Lude li moje nade! Ja, ovako nagrdena, ružna,
strašno ostarjela, pa sam ti vjerovala! O ti, gadna, varljiva, lažna strasti,
bježi, napusti barem sada to moje prezreno biće! — Još jače povisi glas,
naglaŠujući svaku riječ: —■ Žene, žene, žene svijeta, ne dajte da vaše
srce i toplo tijelo osvoje hladni dragulji. Čuvajte se, budite vrlo oprezne,
jer njihov Čar ima veliku moć, jer se oni lagano, neopaženo, neosjetljivo
uvlače u vaša srca, zapale vam mozak, uzbuđuju strasti, a onda ste kadre
činiti najgađnija i najpodlija djela. Ja sam vam primjer! Moji čini su
najstrašniji! — Obrati se kćeri: — Sada ti priznajem, kćeri, da je istina
što si mi nekad govorila. Katarina Zrinjska proklela je naš rod, jer on je
pomagao upropastiti i uništiti njezin rod, zapriječiti da ponovo zasja
hrvatska kruna. Ovi biseri trebalo je da rese nju kao kraljicu Hrvatske, a
naš pradjed opljačkao ju je kad ju je otjerao iz njezinoga grada.
Dosta je, mama, bilo svega, opet vam ponavljam. A sad vam i prvi put
nakon dugo godina kažem: Vaše je kajanje iskreno, ja vam vjerujem,
ustanite i pođite, sad se smijete obratiti i na milost božju. — Dođe pred
groficu, odgurne nogom bisere i reče: — Bog će vam opro-
štiti vaše grijehe jer ste sada nadvladali samu sebe, uništili ste u sebi
ljubav i prokletu strast prema tim obožavanim draguljima, prezreli ste ih
i odbacili od sebe.
Kad je Marija Terezija gurnula nogom bisere, gro
fica se trgnula i naglo sagnula, te obim rukama dohvatila
bisere i zaviknula:
Ljubljeni, obožavani, najljepši dragulji svijeta, vi
ste me dragali, milovali, krasili i dizali moju ljepotu, bu
dili moje slatke, opojne i požudne strasti.
Marija Terezija, vidjevši to, odmakne se od grofice. Kao postiđena,
pogleda okolo i ponovi:
Mama, mama, opametite se, osvijestite se, opet
sam se u vama razočarala.
Grofica nije za to marila, već je govorila dalje, a gias joj je zvučao
prijekorno ogorčeno:
Sad ležite tu preda mnom, bez svojih čari, bez
sjaja, bez onog krasnog i zamamnog bljeska, pred kojim
je svatko morao poniknuti. Mrtvi, gadni, crni, hladni.
Strava me hvata od mrtvila koje izbija iz vas. — Još jače
povisi glas, te će zapovjedno: — Jesi li uistinu rekao po
sljednji put da im nećeš vratiti njihove čari i sjaja.
Ranko je na sve šutio. Izgledao je kao izvan sebe od uzbuđenja. Dojadila
mu je grofica sa svojim zahtjevima i zamorila ga je dokazivanjem, ali
nije imao snage da sve ostavi i ode iz sudnice. Bio je kao prikovan na
mjestu, nije znao kamo bi sa sobom, a s lica mu se odražavala odvratnost
prema svemu što je govorila grofica. Svrne oči na prisutne, kao da od
njih očekuje da mu pomognu da se riješi grofice. Ona je to osjetila, te na
koljenima očajno poviče:
Pogledaj me, ležim tu pred tobom, molim te i za-
kliojem, ubij me! Želio si da me zagušiš! Daj, uguši me,
usmrti me na koji god način hoćeš!
Ranko se trgne, te se okrene i pogleda kamo bi utekao. Da bi zapriječila
što je Ranko namjeravao, grofica dopuza još bliže do njega, te svom
snagom poviče:
Udri, gazi, gnječi, reži, sijeci, ubij me!
Bježi od mene, napasnice. Nisi dostojna da od
moje ruke lagano umreš. Zelini da živiš još dugo. Pati,
trpi i neka te savjest izjeda i dalje zbog tvojih golemih
grijeha! Ti nećeš umrijeti, već krepati!
Grofica je držala glavu na podu. Primakla ju je Ran-kovoj nozi i opet
reče:
Stani mi na glavu, gazi je i gnječi kao zmiju.
Neću, rekao sam, nisi dostojna da te ubijem.
Dakle, nećeš? Nećeš me ubiti, a nadu si mi dotu
kao. Ne vraćaš cara draguljima, a nećeš ni da me ubiješ?
— Grofica nije micala glavu s poda, već je isprekidano
govorila: — Nemam više nade. Sve je izgubljeno. Mrtvi
su dragulji, bez sjaja i života. Evo, i mene za njima!
Još nije sasma ni dovršila rečenicu, a već je udarila glavom o zid takvom
snagom da je u dvorani sve zatut-njilo. Ponovila je još jednom, a onda
Čelom o pod. Ostala je nepomično na podu.
Marija Terezija pristupi bliže, pokri je ogrtačem, te reče sucu:
Mislim da sud nema tu što da odlučuje. Držim da je .svršeno. Đavao se
nije dao istjerati iz njezina tijela, zbog toga do njezina srca nije doprlo
iskreno kajanje, pa je sudila sama sebi.
Svi su bili pod dojmom grofićina čina. Bez riječi su pogledali jedni
druge.
Ranko je pristupio do svog starog kuma Zvonarevića. Ovaj mu je nešto
šaputao i gladio po ramenu. Doktor Borčić brzo se vratio s jednim
liječnikom. Ovaj je ustanovio da srce još kuca, ali neće dugo.
330
Sudac je bio također uzbuđen. Drhtavom rukom slagao je spise i tiho
govorio pisaru o završetku rasprave. Profesor Zvonarević glasno reče
Ranku:
Umjesto zemaljskog suda, sudit će joj vječni sudac.
Njegovu sudu ne pobježe nitko, tamo nema zaštitnika ni
branitelja.
Da, da, istinu kažete, kume moj. Ja sam loš jer
sam želio da još ispašta za grijehe.
Marija Terezija podigne bisere, složi ih, pođe prema Ranku i reče mu:
Uzmi ti, Ranko, te nesretne bisere. Tvoji su. Ti
si ustrajno držao obećanje koje si dao sirotici Ani Mariji
na samrtnom času.
Ne, ja ih neću, zadrži ih ti, Marija Terezija. Meni
ne trebaju, vjeruj mi, poslije njezine smrti odlučio sam
da ih vratim tebi. Znam da bi tako učinila i Ana Marija.
Ne želim ih ni ja, ja sam tu strahotu proživjela.
Živjela sam s njom, gledala sam joj u oči dugi niz godina.
Ovo sam ćinila zato da bih pridonijela žrtvu za prokletstvo
koje stoji nad nama od propasti Zrinjskih.
Zbogom, Marija Terezija, možda se više nikada
nećemo vidjeti.
Pružila mu je ruku jer su u sobu ulazili ljudi da iznesu groficu iz
sudnice.
LXXI
Ranko je ostao još nekoliko dana u Zagrebu. Svakog dana svraćao je do
svoga prijatelja draguljara da se divi lijepom nakitu i živom poslovanju,
te da vidi jesu li biseri u sredini mrtvi i bez sjaja.
Draguljar je pokušao sastrugati gornje naslage bisera,
331
an bez uspjeba jer je i nutrina bila izgorjela. Neka su se zrnca pod
pritiskom struganja zdrobila, a s drugih se Iju-štila naslaga za naslagom.
Poslije nekog vremena pronađene su ultravioletne zrake. Upotrebi tih
zraka baš u pogledu »liječenja« bisera mnogo je pridonio profesor
Plotnikov, dekan Kemi-čko-farmaceutskog fakulteta u Zagrebu.
Profesor Plotnikov dao je draguljaru mnogo nade, te se čudio rijetkoj
veličini bisera:
Sigurno su li biseri bili vlasništvo koje naše zna
menite velikaške porodice iz Rusije?
Varate se, gospodine profesore, ovi su biseri bili
nekad u posjedu hrvatske velikaške porodice.
Profesor Plotnikov puno je promatrao pravilna okrugla zrna koja kao da
je zaokruživala ljudska ruka s pomoću najpreciznijih strojeva, a ne
biserna školjka u morskoj dubini.
Draguljar mu je ispričao povijest bisera. Ali ni profesor, uz najbolju
volju, nije uspio vratiti biserima sjaj. Draguljar je te bisere čuvao kao
rijetkost jer su bile vlasništvo znamenite Hrvatske banice. Odlučio je
bisere predati u Povijesni muzej na uspomenu i Čuvanje hrvatskim
pokoljenjima.
Pod konac rujna Ranko je napustio Zagreb, te otputovao na Sušak gdje
ga je čekala njegova jahta s kojom je otplovio u Šibenik da bude što više
među svojima. Odmah je počeo uređivati grob svoje žene. Grob je bio
uskoro dovršen. Ranko je vjerovao da će još dugo ostati u Šibeniku, te da
će svaki dan posjećivati grob svoje ljubljene žene. Ali nije mogao dugo
izdržati. Sve ga je podsjećalo na najljepše što je proživio, podsjećalo ga i
na to da se tu slomila njegova sreća, skršio mladi život njegove ljubljene
žene.
Poslije Nove godine jahta je bila spremna da odvede Ranka h njegova
rodnog kraja. Skupio se gotovo cijeli grad da pozdravi svoga zemljaka
koji je tako lijepo uspio u tuđemu svijetu, te od toga velik dio dao svom
rodnom
kraju.
Među svima najžalosniji su bili njegovi stari roditelji jer ih je ostavljao
njihov jedinac. Malo su se smirili kad im je obećao da će opet doći, te da
neće nikad zaboraviti svoj rodni kraj. Ranko je održao riječ.
332