JANKO MATKO / DVA ŽIVOTA JEDNE ŽENE

I
Osobe:
LIDIJA UKRAJINCEK, kći Ervina i Zlate
Djed JAKOB, poljski Židov, tvornicar tekstila
Baka HELA, bečka Židovka, kći tvornicara svijeća
Otac ERVIN, židovske vjere, Hrvat
Majka ZLATA, krojačica
Djed PALMINI OTILIO, Talijan, propali tvornicar
Baka ANA, gorljiva katolikinja, Hrvatica iz Srijema sa
veleposjeda Vukovac
BOŠKO VUJASIĆ, sin Branka, odvjetnika iz Banata i
RUŽE, pravoslavac
JOSIP DE VALUN, sin posjednika, tvornicara iz Slavonije,
francusko-hrvatskog podrijetla
IVANA, Josipova majka, iz ličke časničke obitelji.
Imena su izmišljena i svaka podudarnost sa živima i mrtvima samo je
slučajna.
U palači Jakoba Ukrajinčeka na Zrinjevcu vladala je velika
uznemirenost, a najviše se uzrujavao gospodin Jakob, uzbuđeno se
obraćajući prisutnima:
Moj sin mora sutra na frontu, moj jedini sin,
Ervin.
Meni je žao, gospodine Ukrajinčeku, ali što mora
biti, mora, nalog je došao iz Ratnoga ministarstva.
Ali, gospodine generale, čemu ste vi korps koman
dant general Lipovšak, kad se više sluša jednog mađarskog
kapetana, toga Šašu.
Čuješ li to, Žiga? Razumijete li vi to, gospodine
Grahom? Šta ti veliš, Freind? A ti, Kenig, šutiš?
Šta ti misliš, Jakobe, da bih ja tu sjedio u tvojoj
kući da moja Erna ne zdvaja i plače što Ervin mora na
frontu?
Nama je žao, Kenigu, i meni ali mi imamo sreću,
moj Jože mora u Gospić, a Kenigov sin u Suboticu.
Gdje je tu pravda? Moj Ervin mora na frontu radi
svađe u tom prokletom Pik-baru. Shvaćaš li ti to, draga
Hela?
Nemoj mi toga spominjati, Jakobe, već dva dana
plačem i ne mogu se utješiti, da naš Ervin mora na ra
tište. — Ona se obrati generalu:
Dragi generale, spasite nam sina. Što košta da
košta, nećemo žaliti, vjerujte mi.
,i
Jakob doda: — Neću žaliti pola imetka.
Gospodine Ukrajinčeku, novcem se ne može sve
postići.
Evo, tu sjedi tvorničar Žiga Štern. No, reci Žiga,
nisi li obećao milion kruna ako moj Ervin oženi tvoju
Ernu?
Da, obećao sam miraz mojoj kćeri.
Opet ponavljam, Ervin prekosutra mora na »Istoč
nu frontu« i tamo se javiti pukovniku Minihu.
Ervine, Ervine, nesretni Ervine, nazvali su te smr
dljivim Židovom; kao da je sramota biti Židov. A to što
su te nazvali hrvatskom svinjom, i to si morao šutke pod
nijeti.
Tata, ja nisam mogao dopustiti da se na mene
nabacuju ovakvim porugama. Mog prijatelja Lovrića, po
ručnika, isto su tako vrijeđali kao i mene ti umišljeni
Mađari. Onda smo se zaboravili. Moram se zahvaliti pri
jatelju Lovriću da mi nije sabljom posjekao glavu. Usred
Zagreba nazvati nas hrvatskim svinjama, to je previše,
kako velite, ono Židov bih mu još oprostio, jer Židovi
jesmo, i to košeri.
Ti si zaboravio, fenrih Ukrajinček, da si u carskoj
kraljevskoj odori u jednom baru izazvao skandaloznu
tučnjavu?
Ervin je stajao uspravno pred generalom i odgovorio:
Pokorno priznajem, gospodine generale, da smo se
pobunili jer nismo mogli podnijeti uvrede, a što je najgore,
da nas još i tuku u glavnom gradu Hrvatske.
Kako se tamo našao onaj vol, tvoj posilni, i iz-
nakazio tu dvojicu. Kako se ono zovu, Štancer?
Kapetan Sorg i poručnik Gabar.
Da, da, imali ste sreću, ti i poručnik Lovrić, da
ste izbjegli vojnom sudu.
Gospodine generale, još je gora fronta, jer se tamo
može i poginuti — zajauče Jakob.
Mogao je poginuti i u Pik-baru, da ga nije spasio
poručnik Lovrić.
Oni se vole kao braća, jer su zajedno maturirali,
a ako naš Ervin bude zaista morao na frontu, dodijelite
ga četi koju vodi poručnik Lovrić.
Nema smisla trošiti riječi, draga gospođo Hela, on
mora na frontu i mora se javiti pukovniku Minihu. Na
put moraš krenuti prekosutra. Jesi li razumio, fenrih
Ukrajinček?
Gospodine generale, držat ću se naloga. Molim,
mogu li se udaljiti, da obavim neke poslove?
Ervine, nastoj svratiti do Erne, umiri je, reci joj
da čekamo ovdje povratak prijatelja Radivoja.
Svakako ću otići do nje, striček Žiga. Utješi dje
vojku, reci joj, ako ne odem u Galiciju, onda ću na ta
lijansku frontu.
Gospodine generale, vi ste danas neumoljivi!
Moram biti. A što vi mislite, Ukrajinček, kad ne
bih bio prijatelj vašega doma, prvo i prvo, ne bih slušao
vaše jadikovke i gospođu Helu kako plače, a drugo, koji
bi general preporučio i potpisao opravdanje poručnika
Lovrića i fenriha Ukrajinčeka, časnika carske i kraljevske
vlade, koji su u jednom baru izazvali tučnjavu. Opet vam
naglašavam, zahvalite se i poklonite mome ađutantu Štan-
ceru, koji je pobio svaku izjavu onoga kapetana Šaše.
Bila je to moja dužnost, kao domobrana, a na
ročito radi zlobne klevete kapetana Šaše, pa i uvreda ko
jima su se nabacili ne samo na Lovrića i Ukrajinčeka, već
i na našu hrvatsku narodnost.
Gospodine kapetane, ja nemam riječi kojima bih
vam izrazio našu zahvalnost.
Kad sam zamolio našega prijatelja, Radivoja Haf-
nera, da pokuša nešto urediti u Ministarstvu rata u Beču,
on je pristao, ali je tražio da prije toga pročita optužbu
kapetana Šaše, a potom opravdanje poštovanoga kapetana
Štancera, ađutanta gospodina generala. Dok je čitao izvje
štaj ili, bolje rečeno, optužbu kapetana Šaše, nekolikq puta
je ustao i rekao:
»Ne zaslužuje da mu kažem magarac, svinja, vol, ne, to je smeće
mađarsko. Ovako govoriti o Hrvatskoj i Hrvatima, koji su najbolja
vojska cijeloga kraljevstva, a prije svega naši generali, eto, na primjer,
Borojević.« Onda je pročitao vaše navode, poštovani gospodine kapetane
i rekao:
»Putujem u ministarstvo rata, tamo sam ja kao kod kuće. Ovo je lijepo
napisano, bez mržnje, pokazuje odanost prema carskom domu, ali se tu
ne dopušta vrijeđati čast hrvatske domovine. Dužnost mi je, Jakobe,
odmah poći. Istina je, mnogi od nas Zidova došao je u Hrvatsku još kao
dijete, ona nam je pružila svu svoju gostoljubivost, i stoga je moramo
poštivati.«
»Svakako, Radivoje, pa ti imaš i lijepo hrvatsko ime.«
Tada se nasmiješio i odgovorio:
»Znaš, to sam ime dobio kad sam se pokrstio i oženio mojom Katicom.
Naši sinovi, Oskar i Drago, dobri su kršćani, a još bolji Hrvati.«
Dosta si, Jakobe, govorio o Radivoju, još ima
jedan sat do vlaka koji stiže iz Beča, mogu li vam, gospođo,
donijeti nešto za prigristi, brže će nam vrijeme proći.
Hela, Hela, tko pita rado ne daje, zar ne, gospo
dine Grahoru?
Žiga, Žiga, jako si neugodan. Srce i dušu bih vam
dala, ta svi ste se sakupili radi moga jedinca.
Gospođa Hela je počela brisati suze, izišla iz dvorane, i za kratko vrijeme
posluga je donijela razna jela i pića.
Gospođa Hela je nekoliko puta opomenula sobaricu Maricu da nikome
ne posvećuje toliku pažnju kao generalu Lipovšaku i kapetanu Štanceru.
Pustite me, milostiva, znam kaj delam, svi su oni
najveća gospoda pri ovom stolu, oni su fabrikanti bogataši,
ali za mene nisu velika gospoda.
Marice, Marice, dobra ste kao kruh, ali jezik imate
kao britva.
Znam, milostiva, kaj delam, prosim vas, dajte mi
mira.
Među uzvanicima je zavladalo ugodno raspoloženje, kome je pridonijela
dobra kapljica krašićkog vina. Jakob Ukrajinček obilazio je prisutne
govoreći:
Služite, se gospodo, istina, strogo je židovski, ko-
šerski, ali je dobro, svježe, neće nikome naškoditi — i
poviče:
Marice, čaša gospodina generala je prazna! — Ma
rica pak oštro odbrusi:
To je moja briga, kaj se vi gospon u to pačate.
Dobro, Marice, samo tiše, tiše, — govorio je, ali se
svaki čas okretao vratima, kao da nekog očekuje.
Kada je čuo buku na ulazu, potrčao je brzo i spretno, premda je bio
debeo, međutim bio je Ervin s prijateljem poručnikom, Ivanom
Lovrićem. Poručnik Lovrić odmah stane pred generala i reče:
Pokorno javljam, ja sam poručnik Lovrić.
Poznam te, poznam, a sada sam te još bolje upoznao
iz događaja u Pik-baru.
Gospodine generale, pozvao me je moj prijatelj
Ervin da se malo pozabavimo, jer zna da mora s mojom
satnijom na frontu.
Nećemo o tome više govoriti — odmahne on ru
kom, kako to već čine pretpostavljeni.
Uto se vrata otvore i uđe Radivoj Hafner, i stane sve bučno pozdravljati,
govoreći:
Vlak je točno došao, moj sin Oskar dočekao me
s našim jednospregom, evo me ovdje. — Gospođa Hela i
iza nje njen muž Jakob uzbuđeno stadoše jedan preko
drugoga zapitkivati:
Dragi gospodine Hafneru, dragi Radivoje, reci nam,
jesi li što obavio? ,_
Hafner se uozbilji:
Imao sam dosta muke dokazujući — budući da je
jučer došla dopuna Šaše — da su životi Sorga i Gabora
u opasnosti.
Našem poštovanom i dragom generalu polažem
raport.
Generale, Ervin Ukrajincek mora prekosutra na
pustiti Zagreb.
Jaoj, nama nesretnima, kakva nas je nesreća snašla
jaoj, sine naš, koliko brige si nam zadao.
Ervin je problijedio te uzeo čašu vina, naglo ispio i htio izaći iz sobe, ali
Hafner poviče:
Čekaj mladiću, još nije sve gotovo.
Kapetan Štancer otvori dokument i počne čitati:
»Fenrih Ervin Ukrajincek mora se za tri dana javiti na
novu dužnost u Vinkovce, opskrbnoj komandi da strogo nadzire sve
radionice koje šiju rublje za vojsku. Vinkovce, Vukovar, Mitrovicu,
Zemun.«
Sve je obuzela velika radost i čestitali su Hafneru koji reče:
Ti, Jakobe, zahvali gospodinu generalu, koji je
odobrio ovom svom dobrom i spretnom adutantu da napiše
tako izvrsnu obranu.
— Dosta je toga Hafneru, čuješ ti, Ervine, tvoj po
silni krotit će moje divlje konje, jesi li razumio, a tebi će
kapetan Štancer dodijeliti drugoga.
Još nije toga ni izgovorio, a pred generala klekne Marica i kroz plač
počne zaklinjati:
Gospon general (pogleda Štancera) i vi gospon ofi
cir, zemite moga brata Lojzeka Mrzljaka. Dva put je bil
ranjen, sedmero dece kod kuće, spasite ga, gospon oficir.
Šćera je plakal pred menom i veli:
»Marice, mislim da se više nebumo videli, jer opet moram na front.
Pripazi na moje sirote.« Dajte njega, gospon general, našem mladom
gosponu. On bu na njega pazil.
No, Štanceru?
Ovisi o vama, gospodine generale.
Onda neka bude.
Radosna Marica, sva izvan sebe od sreće zagrlila je i poljubila generala,
a onda i mladog pukovnika Štancera. Gospođa Hela poviče:
Marice, ti si poludjela!
Ne zamjerite nam, gospođo Hela, jer od ovako li
jepe mlade djevojke ne dobivaju se baš tako često poljupci.
Nadam se, gospodine generale, da se niste uvrijedili.
Hafner reče da ima još večeras neki važan dogovor,
a onda će u povjerenju:
Talijanska fronta stoji slabo, naročito se mađarske
čete ne drže reda. Car Karlo doživio je nezgodu na frontu.
General Borojević drži s našim ljudima čitavu frontu. Pred
ložio je ministarstvu veliku reorganizaciju za koju jamči
da će imati uspjeha, ako se odobri, a ako ne, on pere
ruke. Vama, vojnim liferantima, saopćavam u strogom po
vjerenju da odmah tražite novac. Rat traje već skoro če
tiri godine, travanj 1918. je na izmaku.
Pri rastanku Žiga Štern potapša Ervina po ramenima, te reče njemu i ocu:
Ne bi bilo loše, Ervine, da se zaručiš sutra s mojom
Ernom, ta zar ne vidiš koliko joj udvara mladi Vladimir
Freind. Govorim ti otvoreno, njemu bih radije povjerio
milijune nego tebi, ali Erna hoće tebe i nikoga drugoga.
Ja sam odmah za to, dragi Žiga.
Vidiš, sine, kako striček Žiga iskreno govori s
tobom. Snaći ćeš se ti, za mjesec dana se vjenčati, a sa
ženom će ti biti ljepše.
Neobično sam radostan i uzbuđen, ništa ne mogu
unaprijed odlučiti, sutra ću porazgovoriti s Ernom.
Vlak za Vinkovce polazio je u deset sati navečer, ali je cijela obitelj bila
već spremna i posilni Lojzek Mrzljak-trčao je dva puta po nalogu
gospođe Hete sa sestrom Maricom u palaču na Zrinjevac:
Marice, donesite onu veću posudu gušće masti,
Marice — po drugi put će gospođa Hela — pokupi sve
sušene guske, možda ih u Vinkovcima nema.
Hela, Hela, ti pretjeruješ, kao obično u Vinkovci
ma i u Srijemu jede se bijeli kruh, a kako ne bi bilo
gusaka.
Da Ervin ne bi oskudijevao ni u čemu, znam da se
u vojsci ne može ponašati i jesti čisto košerski, a manje
će griješiti, ako ima svega u obilju.
Dobro, Hela, radi kako znaš, samo pazi da još ne
bi zakasnio, jer će onda za kaznu sigurno na frontu.
Nemojte se bojati gospon, on je ostao s poručni
kom Lovrićem. Gospodin fenrih donio mu je mnogo da
rova, jedva sam ih nosio.
Čuješ ti, Lojzek, pazi na mladog gospona. Iako te
je Marica postavila za posilnoga, ja te mogu smijeniti, ako
ne budeš svoju dužnost obavljao kako treba.
Spavajte vi mirno, gospon!
To si, stari, mogao izostaviti!
Niš ne zamerite, pazil bum i čuval ga budem kak
moje oči u glavi.
Sve nam javi, što radi, kakvo društvo ima i odmah
nas obavijesti ako je mnogo u ženskom društvu.
Gospon, ja budem vjeran posilni svome gosponu
fenrihu, ali špijun neću biti, pa makar me odmah smenili,
jeste me razmeli?
Ti budala zagorska, nije to špijunaža ako roditelji
žele doznati što im sin radi.
Za mene, gospon je, i gotovo — uzvrati Lojzek
odrješito.
Jakob Ukrajinček ga ljutito pogleda i upita:
Koliko djece imaš, istinu reci.
Pet dečkov i dve cure, pa vam je rekla Marica.
Mlad si za toliku djecu.
Teče mi trideset druga, gospon, ali kaj ćete, čim za
grlim Jelu, već se nadamo detetu, morti bu došlo i osmo.
Previše, Lojzek, previše!
Kad su tu, nek živiju, nedamo klati djecu u utrobi
žene, kak to mnogi delaju.
Čuješ, Lojzek, budi dobar i vjeran mome sinu.
Molim vas, to mi ne spominjite. Volim ga, a kaj ne
vidite da sam tak jak da bi ga mogel nositi.
Onda me slušaj.
Kaj gospon.
Vinkovci — Vukovar, to je kraj bogat pšenicom,
kukuruzom, brašnom.
Čul sam, gospon, čul.
Kupuj dolje i šalji poštom na tvoju Jelicu, pa i na
Maricu, pa se možeš brzo pomoći i doći do krave, konja
ili volova.
Gospon, ta vam reč vredi, ali ko će meni vjerovati
i dati šenicu, za to treba peneze.
Evo ti ja posuđujem dvjesta kruna!
Neću, gospon, ak zgubim, onda sam propal.
Uzmi, izgubiti ne možeš, ti si mudar Zagorac. To
ti se zove onako, dozvoljeni šverc. Poštom smiješ više pa
keta slati po dvadeset pet kilograma, a u Brodu će zapli
jeniti sirotinji koja nosi sebi ili za trgovinu.
Gospon, dragi gospon, baš vam fala. Praf se ono
veli, da ste vi Židovi rođeni trgovci, da znate novac naći
i na cesti.
Ti budalo, pazi da to ne pričaš, da te je naputio
industrijalac Jakob Ukrajinček.
Eto moga fenriha, ali gospon, nis se najel ludih“
gliv!
Za časnike je zauzet dio vagona; kada je došao Ervin u vagon, i vidio što
nosi sa sobom, poviče kroz prozor:
Mama, zaboga, vi ste mi toliko toga spremili, kao
da polazim na sjeverni pol, a ne u bogati Srijem.
Neka, sine, neka, od viška te glava neće zaboljeti.
Odmah se javi, sine!
Ali tata, pa Vinkovce nije ratište. Već ću sutra
telefonirati — poviče Ervin, a vlak je krenuo.
Odsjeli su u Grand-hotelu. Ervin je uzeo dvije sobe, da bude posilni uz
njega.
Sutradan je pregledao što mu je to sve majka spremila. Tri staklenke
gušćih jetara, nekoliko kilograma sušene guske, nekoliko kilograma
gušće masti, šest kutija suhih kolačića, jabuka, krušaka, čokolade,
nekoliko vrsti bombona. Pregledavajući sve to i smiješeći se, reče više za
sebe: Majko, majko, previše nije niti s medom dobro, a što će mi
pekmez, med?
Gospon fenrih, bumo se bar dobro najeli.
Ti Lojzek ne jedi tako naglo jer izgledaš kao da
si izgladnio.
Niš se vi ne bojte za moj želudec, gospon.
Znaš što, Lojzek?
Pokorno slušam, gospon fenrih.
Nemoj tako službeno kada smo sami. Kako je ono
Marica rekla, da imaš osmero ili devetero djece.
Možda bu osam, gospon.
Još danas pakuj i šalji doma ženi i djeci, ako ne
pojedu, neka proda, jer mene je stid toliko toga držati u
hotelu.
Gospon, dobri gospon, napišite dvije riječi, jer bi
Jelica mislila da sam postal tat, da sam to fkral.
Evo ti deset kruna, pakuj, čisti, a ja se moram ja
viti na komandu.
Lojzek je ostao sam u sobi i raznježnjeno sa sobom razgovarao:
»Dobro je počelo, Bogeg nebeski. Jelo, moja mila, Je-lice, bit će brzo
kravica za našu dečicu.«
Pošao je u grad, nabavio tri oveće kutije, te poslao pakete Jelici.
Drugi dan se raspitivao za kukuruz i pšenicu, ali nije imao uspjeha, jer je
mnogo ljudi dolazilo u Srijem iz Bosne, Dalmacije, Gorskog kotara,
Primorja i sa otoka.
Čim se prijavio, fenrih Ervin Ukrajinček je odmah posjetio radionicu
gdje se šivalo rublje za vojsku. Tamo je našao sve u neredu. Nešto je bilo
započeto, skrojeno i nedovršeno, platno pomiješano, a sašite stvari po
raznim kutovima soba razbacane bez reda. Mnogo šivaćih strojeva
stajalo je u kvaru. Potražio je upraviteljicu, ali nje nije bilo, a zamjenica
slegla ramenima, te veli drugima:
Bilo ih je i starijih, pa nisu napravili reda, što taj
mladi sebi umišlja.
Ali, Ervin je ozbiljno shvatio svoj zadatak, počeo je vikati, tražeći da se
odmah stvori upraviteljica: to je sabotaža, jadni vojnici bez košulja i gaća
na bojištu, a vi razbacujete državno dobro. Sve ću vas dati zatvoriti, a
onda baciti na frontu da njegujete ranjenike. Da ste se odmah prihvatile
posla.
Došla je upraviteljica, a on stade psovati:
Zar se u to vrijeme počinje kod vas raditi? Mogao
bih vas odmah dati zatvoriti, je li to pošteno upravljanje
državnom imovinom? Sigurno je da nemate srca, kada ne
mislite na borce na ratištu.
Gospodin fenrih, većina strojeva je pokvareno.
Smjesta zovite majstore. Dolazim za dva dana, i
zlo po vas i po sve radnice, ako ne nađem sve u redu.
Ervin je bio sam sa sobom zadovoljan, te je zapovjedniku podnio
izvještaj o tome, kakav je nered našao u radionici. Mudro je istaknuo
kako je izdao strogi nalog da se radionica dotjera u red i upita
zapovjednika, kako li će tek biti u Vukovaru i Mitrovici, kad je takvo
stanje zatekao u Vinkovcima, gdje se nalazi sjedište Opskrbne
komande.
Nakon dva dana našao je sve radnice na poslu i
donekle složeno rublje.
Zašto ona četiri stroja ne rade?
Majstor je rekao da mora nabaviti dijelove.
Poručite mu da ih nabavi što prije jer će imati
sa mnom posla.
Radnice su međusobom govorile:
Vidiš ti zelenaša, kako se pravi važan, lijep je kao
lutka, obučen je u svoje, jer tako lijepu odoru i čizme ne
daje država. Gospođo upraviteljice, nema s njim šale.
Pustite me, djevojke, u miru, još bi takav umišljeni
gospodičić mogao napraviti neprilika meni, a i vama.
Četvrti je dan odlučio posjetiti radionicu u Vukovaru. Dobio je kočiju,
uzeo sobom Lojzeka pa su došli u Vukovar oko deset sati. Radionica je
bila smještena u velikoj dvorani dvorca grofa Eltza, i u još je nekim
prostorijama bilo spremljeno platno i gotove stvari. Unišao je u prosto-
riju i našao preko sto radnica kako šiju, kroje, te slažu robu. Ostao je bez
riječi ugledavši takav red, ne očekujući da će naći takvu radnu
atmosferu. Neko je vrijeme stajao, a onda upita gdje je upraviteljica. —
Tamo u spremištu, želite da je zovemo?
Ne, hvala, sam ću poći tamo.
Stao je na vrata i promatrao kako četiri žene slažu rubeninu, a dva
vojnika je vežu u snopove i čuo upraviteljicu kako govori:
Pazite, Ana i vi Tereza, da slažete točno po veli
čini; a ne zajedno, da se ne bi pomiješali brojevi. Idem
pogledati u krojačnicu, odmah se vraćam.
Pođe prema vratima te se zamalo ne sudari s Ervinom, koji je vojnički
pozdravi i upita:
Imam li čast upoznati upraviteljicu ovoga pogona?
Zlata, sve u žurbi, odrješito odgovori:
Imate, imate, gospodine fenrihu.
Ja sam od Ministarstva rata postavljen za upravi
telja više pogona, a u taj spada i vaš u Vukovaru.
Dobro da se netko sjetio, tu nema reda, a moj
pogon ima dva vagona gotove robe. To sve stoji, a Vin-
kovci ne odgovaraju na dopise, a još manje na telefonske
upite.
Bit će sada drugačije, ja sam fenrih Ervin Ukrajin-
ček!
Zovem se Zlata, upraviteljica.
Tako mlada pa već upraviteljica.
Prilike su me prisilile, gospodine fenrihu. Razgle
dajte pogon, a ja moram do krojačica, da ne naprave
zbrku.
Ervin je bio oduševljen redom koji je vladao u pogonu i radnom
disciplinom, sav je veseo i razdragan napustio radionicu i pošao da
razgleda Vukovar. Zaustavio je kočiju pred trgovinom, kupio za 20 kruna
Helerove bombone i po Lojzeku poslao upraviteljici Zlati s posjetnicom:
»Savršenom krojačkom pogonu, zaslužnoj upraviteljici Zlati. Zahvalni
upravitelj fenrih Ukrajinček«.
Doručkovao je u Grand-hotelu čekajući da se vrati Lojzek. Postade
nestrpljiv i pođe na trg, pa na znamenitu Vukovarsku ribarnicu. Našao je
preplašenoga Lojzeka, koji se ispričavao:
Nemojte se srditi, gospon fenrih, uputili su me na
Švabsko brdo, da ću jedino tamo dobiti kukuruza.
Ti si lud, šta će nama kukuruz?
Lojzek je rekao da ga je uputio stari gospon, da se može pomoći
kupujući kukuruz i šaljući ga kući da ga prodaju.
Posudil mi je dvjesto kruna.
Lojzek, kupi vreće, nosi na poštu, a ja za to ništa
neću da znam. — I on ode na Dunav.
Bilo je skoro podne kad je sjeo u kočiju i krenuo prema Vinkovcima kroz
Novi Vukovar.
Pred dvorcem zaustavi kočiju, neka sila jača od njega vukla ga je da
pozdravi Zlatu. Čim ga je Zlata opazila kako ulazi sa smiješkom mu
reče:
Gospodine fenrihu, hvala vam u ime svih mojih
suradnica za bombone. Vidite, kutija je prazna, ali ne
mojte toga činiti, pa to stoji čitavi imetak, propast ćete.
To je tek mala pažnja radnicama ovako uzornog,
urednog pogona, a osobito mi je drago ovako mladoj i
lijepoj upraviteljici zasladiti život.
Još jednom hvala. Evo, zvoni podne, žurim se kući.
Doći ću sutra, radi otpreme rublja.
Bit će mi drago, jer ću na taj način dobiti pro
stora.
Oprostio se vojnički i unišao u kočiju. Zatim je stao razmišljati kako ta
obična djevojka neusiljeno s njime razgovara, i poviče:
Lojzek, zaustavi kočiju.
Kaj se pripetilo, gospon fenrih?
Kako sam mogao biti tako neučtiv, zašto joj nisam ponudio da je
odvezem do kuće. Oh, Ervine, Ervine, gdje ti je pamet.
Zakaj smo stali, gospon fenrih?
Da ti velim da staneš kod Vojne bolnice u Borovu.
Tamo je opasno, gospon fenrih, jer su tamo sve
zaraženi bolesnici.
Dobro, dobro, Lojzek, potjeraj brže.
Počeo je razmišljati o domu, koliko se straha naužio radi fronte, zatim se
sjetio Erne Šternove, te je nehotice glasno lanuo:
Zašto nema njezino lice.
Kaj velite, gospon?
Tjeraj, Lojzek, tjeraj.
Ervin nije došao drugi dan u Vukovar, kako je obećao, već nekoliko dana
kasnije. Dobio je bio naime nalog da mora u Zemun, jer u radionici nešto
nije u redu.
Kada je došao drugi tjedan, Zlata mu reče:
Sada ste se sami uvjerili, gospodin fenrih, da ovdje
ne ide sve onako kako bi trebalo.
Morao sam u Zemun i Mitrovicu. U Zemunu sam
našao strašan nered, ali u Mitrovici začudo sličan red kao
i kod vas.
Izvolite vi nadzirati utovar gotovog rublja, jer ja
moram izdati platno za novi posao.
Molim, molim, gospođo ili gospođice.
Djevojka sam, gospodin fenrih — odgovori Zlata,
nasmiješivši se. Ona se uputi u skladište platna.
Gledao je za njom, te će za sebe:
»Prava Sremica, povisoka je, ta lijepa svijetla kosa, to krasno lice, modre
velike oči, a u ustima dva niza bisera.
Da je Erna i malo slična njoj, sutra bih je ženio.«
Zbunio ga je Lojzek.
Gospon fenrih, smijem li načas otići na Švapsko
brdo po pšenicu?
Lojzek, ti si vol, što me to pitaš, već sam ti rekao,
ne znam i neću da znam za tvoj šverc, gubi mi se ispred
očiju.
Bilo je nešto pred podne, kad se pojavio Lojzek. Sav je cvao od sreće, te
se hvali Ervinu:
Imao sam sreće, dobio sam sto kilograma brašna,
pedeset kilograma pšenice. Šest paketa već putuju.
Prestani govoriti o brašnu i pšenici.
Zašto se uzrujavate, gospon fenrih? Svi to rade,
svi koji imaju prilike švercaju kukuruz, brašno.
Ali ja, kao časnik, neću da za to znam.
— Lako je vama reći, gospon fenrih. Vi ste bogataš,
a meni srce igra od milja, jer je za ovo petnaest dana
Jelica kupila kravicu za našu dječicu, i tri bredje prasičice.
To je za nas veliki imetak.
Uto se i Zlata pojavila:
Zvoni podne. Moramo se rastati. Kako vidim, vi
niste gotovi. Nastavit ćemo u tri poslije podne.
Gospođice Zlata, ja idem na objed u Grand-hotel
i možemo vas usput povesti.
Dobro, mene i moju susjedu. Katice, požuri, naš
novi šef odvest će nas kočijom.
Kod Grand-hotela namjeravala je Zlata s Katicom sići, ali Ervin nije
dopustio. Odvest će ih do njihove kuće.
Tjeraj, Lojzek, samo recite kamo.
Na kraj grada, tamo živimo na gospodarstvu.
Zlata je imala prilike duže promatrati Ervina. Bio je
lijep mladić, crne oči uvijek nasmijane, pravilne crte lica, nešto jače usne
s lijepim zubima. Govorili nisu ništa, jer su kola drndala po lošem putu
Donje Male.
Kada su kola stala pred kućom, pred Zlatu su došle dvije manje sestre i
još manji brat, a Zlata reče:
Čujte, vi, vojnice Lojzek, da moja majka vidi tu
rasipanu pšenicu po kolima, ona bi vas izgrdila.
Pobral bum ja, gospodična, svako zrno za drugi
paket. Poštivam ja božji prirod.
Onda mi se sviđate. Govorit ću s mojom majkom,
kod nje možete svega nabaviti.
Shvaćate li vi to, gospodin fenrih, za vojsku mo
ramo dati po određenoj cijeni. Mama mora svoje vlastito
sakrivati, da bi prodala, kako vi velite, za šverc.
Gospodična, kaj zna gospon kaj su potrebe. Mene
je na taj šverc uputio njegov pametni otac, i još mi je
posudio dvjesto kruna.
Onda, doviđenja, poslije podne. Ako još malo
stojimo, doći će sva moja braća, a možda i majka.
On bi bio rado pozdravio njenu majku. Ali ona neće doći, ona je poslovni
čovjek, vodi cijelo gospodarstvo.
Ervin je otišao u Grand-hotel na objed, a Lojzeku je dao dvije krune, da
jede gdje želi.
Trijezno je razmišljao i ispitivao svoju savjest, i čudio se zašto misli na
tu Zlatu, kada nema baš nikakvih ozbiljnih namjera; ona švelja, a on sin
bogatog industrijalca.
Smijeh mu dođe sam od sebe, ali ga brzo stiša. Ona nije ni tip za zabavu,
previše je samostalna i odlučna. Ne, ne, bila bi glupost i misliti na to.
Sjedio je neko vrijeme poslije objeda, društva nije imao. Tada izađe pred
Grand—hotel, ali Lojzeka s kočijom ni blizu. Opet sigurno kupuje
kukuruz. Neka se siromah pomogne. Kako li je sretan pričao o kravici, a
ja se borim u sebi da li da uzmem milijun kruna Zige Šterna.
Uzeo bi Ernu bez premišljanja i bez novaca, draga je i pametna, samo da
ima bar nešto od ljepote ove Zlate.
Kupio je nekoliko najljepših ruža, i opet kutiju Hele-rovih bombona, i to
poslao u radionicu za upraviteljicu Zlatu.
Unajmio je fijaker i pošao na stanicu, da vidi jesu li vagoni rublja
otpremljeni.
Pred dvorcem je stajala njegova kočija jer je Lojzek otišao da ga potraži
u krojačnici.
Oprostite, oprostite, gospon fenrih, zakasnio sam.
Pusti me na miru, nisam te ni trebao.
A Zlata je bila zatečena njegovim darovima:
Ali, gospodine, ovo ne ide, ako vi i jeste naš šef,
ovako skupe bombone ne smijete više kupovati i slati, i
onda još i ovo cvijeće. Zar niste vidjeli da je naše dvorište
puno cvijeća?
Da, vidio sam, ali revna upraviteljica vrijedna je
pažnje.
Hvala vam lijepa. Odnijet ću ga u našu crkvu. To
je prvi puta u mome životu da sam od nekoga dobila
cvijeće. A i što se bombona tiče, to je bacanje novca.
Istina je, ni jedna od nas nije se još sladila Helerovim
bombonima, dok nam ih vi niste poslali. Ali ove dvije
kutije, to je skoro jedna krava, kako bi vaš posilni rekao.
Više ne kupujte, ja vam to zabranjujem.
Oho, vidi, vidi, upraviteljica zabranjuje svome
šefu? Ja time častim sve vaše suradnice.
Onda kupujte, kad imate novaca na bacanje. Ja
ih nemam.
A šta ti tu blejiš, Lojzek?
Došal sam nekaj pitati!
Sada pitajte glavnog upravitelja.
Što ste se zbunili vojnice. Evo, ja ću sve reći. Bio
je kod moje majke i osam paketa je već odnio na poštu.
Pomogle su mu moje sestre. Majka mu je dala i vrećice
koje sam ja sašila od ostataka platna.
Gospon fenrih, skoro sam na pol jeftinije prošal.
Gospođice Zlata, ovdje ste vi upraviteljica, a ja
sam upravitelj svih radionica Srijema. Da ne biste krpice
bacali, korisnije je sašiti torbice. — To reče onako suho,
oporo, i uputi se u spremište, gdje su ga čekali vojnici.
Napravio se važan, premda je u ovo dvadeset dana zavolio
brižnoga Lojzeka. Dragu je, prijašnjeg posilnoga, volio
jer mu je bio vjeran, ali još više kao mladoga obješenjaka
koji je rado odlazio na plesove i zabave, te potom pričao
svakojake dogodovštine.
U šest sati završava rad krojačnica, ali je Ervin produžio s utovarom, i
naložio Lojzeku da odveze do kuće gospođicu Zlatu i Katicu.
Kad se vratio u Vinkovce, morao je sutradan opet otputovati u Zemun,
jer je došla pritužba generala grofa Salis-Sevisa da austrijska vojska na
srpskom ratištu oskudijeva rubljem. U Vinkovcima se pogon popravio,
Mitro-vica nema problema, a Vukovar prednjači. Morao je učiniti neke
izmjene, pa je ostao nekoliko dana, a za to vrijeme Lojzeku kao da je
sjekira pala u med. Svaki drugi dan bio je u Vukovaru, a Zlatinoj majci
dobro je došao. Kad vojnik kupuje, tko smije i pomisliti da je to šverc.
Lojzek pak, nezasitan siromah, ponekad je poslao po deset paketa, nešto
Jelici, a nešto Marici.
Marica mu piše: »Crijep sam za krov dobila za tri paketa brašna, a
Martin, polir, sve će napraviti za dva paketa kukuruza. Dok dojdeš,
Lojzek, nebuš našal kuću sa škopom pokritu. V nedelju sam govorila s
upraviteljem baruna Vranicanija i možda se pogodimo za onu puščaru,
pri našem trsju.«
Lojzek je odgovorio:
»Ja novac čuvam, a moj mi je gospon obećal posuditi još novca, ak mi
bu sfalilo. Oh, Marice, sestrice, joj, daj ti Bog sreću da to kupiš, onda ne
bu pri naši hiži sfalilo kruha i za blago sijena. Ah, da to bude moja njiva,
ja ju bum prekopal, uredil kak vrt. Marice, draga sestrice, koliko smo svi
plakali kad si odlazila u službu, sam te je Bog naputil.«
Lojzek se već bio udomaćio kod gospođe Palmini i nastojao je biti
uslužan i, ako je dospio, očistio je štale, svinjce, drva nacijepao i
nanosio, napojio blago.
Gospođa Ana, onako kako to već iskusne žene znadu, propitkivala se za
fenriha Ukrajinčeka. '
Ja znam, gospa, da je dobar kak kruh, a za mene još i bolji. Znam da mu
je otac jako bogat tvorničar, a imaju kuću na glavnom trgu, to zaprav ni
kuća, lepša je
neg dvorac našega baruna. Ne znam kaj je, Hrvat znam da je, jer se u
Hrvatskoj rodil, ali vjere ne znam, je li katolik, luteran ili židovske vjere,
to vam ja ne znam. Moja sestra kod njih služi. Ona mi je pomogla da
sam njegov posilni. Kad smo došli u Vinkovce, njegova mama
napakirala je pol vagona jela. Bilo je tu svega, samo ne tičjega mlijeka, a
sve je meni dao. »Šalji, Lojzek, doma tvojoj djeci.«
Jelica je mnogo toga prodala, a moji pilići su se najeli previše, Jelica
piše, »svih je sedam predrisalo, i imala sam kaj prati. Gdje su njihovi
želučići navčeni na tak fine stvari«. Vidite, gospa, sam Bog me je na
njega nameril.
Kad se Ervin vratio iz Zemuna, drugi dan je stigao u Vukovar. Pričao je
Zlati da je bio u Beogradu kod generala grofa Salis-Sevisa: — On me je
zamolio da vrlo hitno pošaljem dva vagona rubenine. Molim vas, gospo-
đice Zlata, produžite rad, najmite još radnica za prekovremeni rad,
plaćajte dvostruko. U vašu radnu zajednicu polažem najviše nade, da me
razumijete. Ja svim silama nastojim udovoljiti zahtijevima jer sam bio
određen za Istočnu frontu i jedva su me prijatelji premjestili ovamo u
Srijem.
Prilikom svakog dolaska u Vukovar slao je najskuplje bombone i cvijeće.
Sam je sebe korio: što me privlači toj djevojci, koja mi baš ne pokazuje
naročitu naklonost...?
Potkraj svibnja došao je da otpremi rublje za srpsku frontu, te je
produžio svoj boravak za nekoliko dana. Svaki dan pratio je Zlatu i
Katicu do kuće, a pred kućom je Lojzek skočio sa kola i rekao:
Prosim, gospon fenrih, samo čas, dva-tri paketa su mi ostala, odmah ih
donesem.
Ostanite, gospođice, dok se Lojzek vrati, želio bih
vam nešto važno reći.
— Što mi to imate reći?
Slušajte me, Zlata. — Zlata se sva zažarila, a on
nastavi: — Zlata, ja za vas osjećam više nego za ikoju dje
vojku koju sam dosada susreo.
To mi vrlo godi, jer smo sve mi ženske tašte, a
osobito kad to kaže tako lijepi mladić, kao što ste vi,
Ervine.
Mislim da sam vas zavolio, Zlata.
Nemojte se prenagliti riječima, Ervine, još ste vrlo
mlad, lijep ste, i od bogate ste obitelji.
Što me to može priječiti da vas zavolim?
Mene to smeta, Zlatu Palmini-Vukovac. Nas je
osmero djece. Otac je imao ciglanu, koja je propala.
Namješten je, ali mnogo troši na sebe. Porijeklom je Ta
lijan. Majka je prodala mnogo zemlje da uzdrži ciglanu,
ali nije išlo. Vodi sama veliko gospodarstvo i kako i sami
vidite, prodaje vašem Lojzeku žito, zadovoljna da šverc
uspijeva.
Zašto vi to meni govorite, Zlata?
Da shvatite da ja ne spadam u krug vas bogataša.
Uto se vratio Lojzek.
Zlata, ostajem ovdje i u nedjelju, da u miru poraz
govaramo.
Dobro, Ervine, razgovarat ćemo sutra.
Kada ju je u subotu dovezao pred kuću, reče:
No onda, Zlata, za sutra.
Ako vas ne smeta pred općinom, Vukovarski
korzo.
Čekam vas, Zlata.
Moja majka i otac pozivaju vas na objed, bit će
zabavno, ima nas desetero.
— Vrlo se rado odazivam, Zlata. Sretan sam što ću
vaše upoznati.
Objed je bio građanski, bogat, kako to samo Sremice znadu prirediti.
Dobro domaće vino lijepo je raspoložilo Otilija Palmini, a i Ervina, pa su
mu se još više oči zakri-jesile.
Ručak je potrajao do četiri sata poslije podne, kada je Ervin naredio
Lojzeku da krenu u Vinkovce.
Sav razdragan opraštao se od sviju. Bio je presretan jer je Zlata, duže
nego je to uobičajeno, zadržala svoju ruku u njegovoj. Pogledala ga je u
oči i tiho prošaptala.
Onda, opet do skoroga viđenja, dragi Ervine.
Vozio se prema Vinkovcima te sam sebe uvjeravao,
zavolio sam je, siguran sam, bit će borbe s mojima, ali ona, ili nijedna
druga.
Došao je sav razdragan u stan, gdje ga je čekao očev list. Vrvio je
strogim nalozima i savjetima. »Prijatelj Žiga bio je osobno kod mene i
neće više da čeka s Ernom. Rekao je Freindu, Vladimirovu ocu, da
prihvaća s veseljem Vladimira kao prosca, ali Erna čeka tvoju odluku.
Neću te, sine, moliti, nego ti kao otac zapovijedam, smjesta dođi, zaruči
Ernu, a prije ljetnih odmora se vjenčajte. Ervine, sine, ovakvu partiju
više nikada nećeš imati. Znaš li ti što znači biti zet najbogatijega čovjeka
Zagreba?
Imaj na umu, Ervine, i to da je Erna u tebe zaista zaljubljena. Njoj za
volju, inače škrti Žiga, daje milijun i pol kruna, a vila je u Tuškancu već
gotova, a ako Erna želi, daje joj jednu kuću u Jurišićevoj 5 ili 7.
Traži dopust od nekoliko dana, te smjesta dođi.«
Ervin je sjeo za pisaći stol, a dok je tražio papir, odlučno je govorio
samome sebi:
Znam, dragi roditelji, da ću vas razočarati, ali drugačije ne mogu, pa i
neću. U opširnom listu naveo je:
»Erna je umiljata, prijazna, dobra djevojka, ali ja je ne ljubim. Milijuni,
vile, kuće, ne mogu u meni probuditi ljubav.« Erni Šternovoj prijateljski
je savjetovao neka ne odbije Vladimira Freinda.
»Uvjeravam te, draga prijateljice, da ćeš imati uzornog i dobrog muža.
Oprosti, Erna, ne bih te htio povrijediti. Ja tebe cijenim i poštujem, ali za
brak treba mnogo više. Obostrana ljubav, koju ja ne osjećam, a lagati
cijeli život ne bih htio.«
Kada je poslao listove, osjećao se slobodan, veseo, te je razmišljao:
Odlučio sam se za nju. Moram sve urediti. Za Zlatu je lako, ali njena
majka ima glavnu riječ u kući. Kako su samo ustali svi prije objeda i
glasno molili. Otac Otilio gledao je u ženu kada su se križali. Meni ne
smeta pobož-nost, moji roditelji su me u strogoj židovskoj vjeri odgajali.
Želim ostati u mojoj vjeri, a i moram radi roditelja, ali to Zlati moram
saopćiti.
Opet je morao u Zemun, tamo je potpuno izmijenio osoblje. Nekoliko je
dana potrajalo dok je našao novo osoblje. Skoro svaki dan pisao je Zlati,
pitao ju je za savjet, kako da uredi krojačnicu, te ju je zamolio da na dan-
dva pošalje svoju glavnu krojačicu i dodao:
»Jedva čekam, draga Zlata, da te vidim, jer ti moram nešto važnoga
saopćiti.«
Zlata je bila zabrinuta o čemu se radi, jer je i ona iskreno zavoljela
lijepog časnika. Odlučila je ispovijediti se pateru Đuri; rekla mu je da je
gotovo sigurna da je njen odabranik židovske vjere.
Zagriženi pater Đuro nije se oduševio, samo joj je govorio, neka dobro
promisli prije nego se odluči.
Zlata, odlučna, kao i njena majka, odgovorila je:
—• Kasno je, velečasni, već sam ga jako zavoljela.
Ljubav sama po sebi nije grijeh, Zlata, ali stroga
katolikinja i Židov, zamisli se nad tim, Zlata.
Meni je on blizak i drag. Ne smeta me što je
Židov.
Onda perem ruke, ali pamti, tvoj pater Đuro neće
dopustiti da tako lako izgubi svoju ovčicu.
II
Već poslije polovice lipnja došao je Ervin u Vukovar, toliko razdragan da
umalo što nije pred svima zagrlio Zlatu, ali su se ipak suzdržali pred
osobljem.
Zlata, daj iziđi malo iza posla, sjest ćemo u vrt
hotela Lav, blizu je, da malo nasamu porazgovaramo.
Dobro, ako šef nalaže, poslovođa mora slušati. —
Dala je neke upute Katici, te sva sretna i nasmiješena
pošla s Ervinom u vrt hotela Lav, koji je bio blizu radi
onice.
Voliš li me, Zlata?
Volim, Ervine, iskreno te volim, svim srcem.
Htio bih te sada poljubiti, Zlata, ali ne ovdje u
vrtu, pred ljudima.
Naći će se prilika, Ervine.
Ti kažeš, Zlata, da me voliš?
Ljubim te, Ervine.
A što ćeš reći ako ti kažem da sam ortodoksni
Židov.
Slutila sam to, Ervine, već sam to rekla svome
ispovjedniku. Njemu sam rekla da ljubim mladića za koga
držim da je Židov.
Zlata, ti si znala, a ipak si me zavoljela.
Meni si važan ti, ne vjera.
Zlata, reci, mogu li u nedjelju govoriti s tvojim
roditeljima?
Zlata se nasmiješi i doda:
Misliš s mojom majkom? Tvrd je ona orah, Ervine.
Zar misliš, Zlata, da će moji roditelji to samo tako
lagano prihvatiti? Da ti samo neke odlomke lista proči
tam. Nabacuje se na mene svim mogućim pogrdama i veli,
da sam mu pri ruci, da bi me iščuškao zbog toga što neću
da se ženim bogatom djevojkom.
Ervine, Ervine, to si ti učinio meni za ljubav . . .
Tebi, tebi, mila Zlata. — Htio joj je poljubiti
ruku, ali ju je Zlata naglo povukla.
Jesi li lud, meni, običnoj djevojci, ljubiti ruke a
da me nisi još u lice poljubio.
Svu bih te izljubio, kada bih smio.
Ervine, reci mi iskreno, jesi li toj djevojci obećao
ljubav? Uvjerena sam da se u tebe mogla zaljubiti i bogata
djevojka.
Nisam joj nikada rekao da je volim. Naši roditelji
željeli su taj brak. Ona je bila zaljubljena u mene, ali za
sve njeno bogatstvo ne bi dao tebe, Zlata.
Hvala ti, Ervine, na tom priznanju. Znam da će
biti borbe, ali će u njoj otvrdnuti i ojačati naša ljubav
za cijeli život.
Draga moja i pametna Zlata, a od nedjelje i moja
draga zaručnica.
S moje strane već jesam, ali majčinu privolu mo
ram dobiti. Znaš, ona je nama sve.
U nedjelju, oko pola dvanaest, došao je Ervin Zlati-nim roditeljima i
odmah rekao da želi govoriti s njima.
Sigurno vam je Zlata rekla da smo nas dvoje odlu
čili da se uzmemo, ali kao dobra djeca želimo privolu
roditelja.
Ali, gospodin fenrih, naša Zlata je vrlo pametna
djevojka, kad ona...
Otilio, molim te, dopusti da ja kažem.
Izvoli, Ana, pa nisam mislio bez zajedničkoga spo
razuma.
Gospodine Ukrajinček, sve je to lijepo, vjerujem i
da bi to za našu Zlatu bilo dobro, ali vjera vas dijeli.
Ali ona naša srca ne može razdvojiti.
Molim vas, bez zamjerke, ali vi mi ama baš nimalo
ne nalikujete na Zidova.
Izrodila se naša rasa, skoro dvije tisuće godina
živjeli su moji pradjedovi u Poljskoj, a ja sam se rodio
u Hrvatskoj i osjećam se Hrvatom, ali židovske vjere.
Nisam dovršila što sam namjeravala reći.
Samo izvolite, nastavite.
Opet ponavljam, nemojte se uvrijediti radi ovoga
što ću vam reći: dajte se pokrstiti, pređite na katoličku
vjeru.
Ervin naglo ustane zacrvenjevši se u licu i reče:
Uvrijedio se nisam, ali toga ne mogu učiniti, moji
roditelji su nabožni, shvaćate, vrlo pobožni, njih bi to
ubilo.
Onda mi je žao, gospodine Ukrajinček, ali ja bih
ovim rukama zadavila svoju kćer da prijeđe na židovsku
vjeru.
Zlata sva uzbuđena upadne u taj razgovor:
Ali, majko, tko na to i misli. Mi svaki ostajemo u
svojoj vjeri.
Onda je to brak, kao da ste se vjenčali pod vrbom.
Nemojte tako govoriti, gospođo, možemo otići u
Bačku i vjenčati se sudski.
To je brak bez sakramenta.
Sakrament je, gospođo, obostrana ljubav, a ja i
Zlata to u sebi nosimo.
— Govorila mi je Zlata o tome i već dvije noći ne
spavam. Drag ste mi postali već na prvi pogled, ali ta
vjera, to me muči, zabrinjava silno.
Zlata opet nastavi:
Majko, želim vašu privolu u tako važnoj odluci.
Rat je još u toku. Bog zna kad ćemo se moći vjenčati.
Dopustite mi da budem sretna, zadovoljna zaručnica. —
Ona se nasloni na Ervina i poljubi ga.
Zlatin otac iznenada ganut reče:
Ja odobravam Zlatinu odluku. Živjeli!
Otilio, moj dragi Otilio, već si omatorio u Srijemu,
ali Talijan je ostao u tebi. Kamo sreće da se nisi za sve
tako brzo odlučio.
Ervin i Zlata držali su se za ruke, a onda Zlata pristupi majci i reče joj:
Majko, bila sam ujutro u crkvi i moj ispovjednik je
pristao. »Ostanite svaki vjeran svojoj vjeri, a ja ću vas
vjenčati u sakristiji.«
To ti je rekao pater Đuro?
Da, majko, njemu sam prvome povjerila da ljubim
Ervina.
E, ako to pater Đuro odobrava, onda neka vas
Bog blagoslovi. Isus je bio Židov.
Sve ih je obuzela neobična radost i došlo je sve sedmero djece, ljubili su
i grlili Zlatu i Ervina, tvrda gorda žena brisala je suze, a osjećajni tata
Otilio, glasno je plačući govorio:
Budite sretni, budite sretni! — Oboje je po neko
liko puta poljubio i potapšao po ramenima.
Kada se prvo uzbuđenje stišalo, Ervin reče: Zaručnica mora imati znak.
Daj ruku, Zlata, da ti stavim na nju zaručni prsten. Ljepšega nije bilo u
Vukovaru. Ovaj mi se svidio, pa sam ga za tebe kupio.
Hvala ti, Ervine, ali i bez zlata ti si me za vječnost
vezao uz sebe.
Sviđa li ti se, Zlata?
Već sam ti rekla. — Oboje se zagrle, te kao zaruč
nici poljube.
Za Zlatine sestre bio je prsten pravo čudo, a sedamnaestogodišnja Vera
poviče iz sveg glasa:
Poznam ga, poznam, bio je u izlogu kod draguljara
Pehajma. Pet stotina kruna mu je bila cijena. Mi smo se
učenice čudile.
Zlata, to si ti dobila, draga naša Zlata.
Nije moguće da ste izdali toliki novac. Shvaćate li,
to je pet, šest dobrih krava.
Ervin se nasmiješi, i reče:
Za moju Zlatu ništa mi nije preskupo, draga
majko. Ako se nekom što daruje, ne govori se o cijeni.
Ali Vera se i dalje iščuđavala: — To je taj, stoji već dugo u izlogu. Kad
bi nas pater Anđelko naručio na vjeronauk u dvorsku kapelu, mi bismo
učenice svaki puta stale pred izlogom, da, da, petsto kruna bila je cijena.
Pisalo je — čisti briljant.
Brzo je doznala cijela posluga, jer su se Zlatina braća razmilila po
dvorištu i govorila:
Naša se Zlata udaje za oficira. Dobila je prsten,
a oficir platio za njega petsto kruna. Tako je saznao i
Lojzek, koji je slagao drva, i nosio ih u kuhinju.
On stavi drva na mjesto, očisti se, poravna odjeću i uniđe u sobu
ispričavajući se:
Oprostite mi na slobodi, čul sam od dece, pa i ja
vam želim puno, puno sreće, moj dobri gospon fenrih,
a također i vama gospodična.
Hvala Lojzek, hvala. Vjerujem da nam želiš dobro.
Ali znaš, to su samo zaruke.
— Kak ja ne bi razmel, se sam i ja to prošal, već sam
si ja dugo mislil da bu iz te mele pogača.
Popio je ponuđeno vino, i razdragano gledajući Ervina reče:
Kad mi je pred par meseci na kolodvoru vaš tatek
rekel: Lojzek pazi na mladoga gospona. Piši mi sa kim se
zabavlja, ja sam mu odmah rekal: Gospon, pazil bum na
njega, ali rajše na ratište, neg da bum bil špijun. Dajte
mi, milostiva, još jednu času.
On digne čašu i nazdravi:
Bog vam dal sreću i zdravlje, a veselje si onda lahko
kupite.
Slavlje je trajalo do kasno popodne. Tada su zaručnici otišli ruku pod
ruku na šetnju, jer će na večeru doći rođaci i prijatelji obitelji Palmini, a
prije svega rođaci Vukovac.
Kad su predvečer Zlata i Ervin ulicom prošli ispod ruke, nastao je šapat i
mnogi su se za njima okretali, a sutradan brujio je cijeli Vukovar:
Zlata Palmini-Vukovac zaručila se za bogatog Zidova, koji je kod
draguljara Pehajma kupio prsten za petsto kruna. I tako su na Zlatin
račun padale primjedbe, kao:
»Neće on nju ženiti, bogat je, pravo ima, nek se nau-žije ovako lijepe,
zdrave djevojke.«
»Ne zna se što je na njemu ljepše, oči, lice, nos ili stas, vitak je, otmjen,
nalik je na kakvoga baruna, a Židov je. Istina, nije niska rasta, ali za
Zlatu bi trebao biti barem za šaku viši.«
Svim svojim suradnicima, njih preko sto pedeset, morala je Zlata pružati
ruku, da vide prsten. Doduše, bilo je i nešto jala, ali većina njih se
radovala sreći svoje upraviteljice.
Doznale su za te zaruke i židovske obitelji Vukovara, a za nekoliko dana
je bila priređena južina kod gospođe
Vajs. Bila je to sposobna, odlučna žena. Posjedovala je više stotina
bakrenih kotlova. Svake jeseni pošla je u Brčko, Bosnu i okolicu, kuhala
pekmez za vojsku, i u ove četiri godine rata stekla golemo bogatstvo.
Mnoge su se ugledale u nju. Tu su bile gospođa Oberson, rođena Gotlib,
kćerka liječnika Obersona, milijunaša, trgovca žitom, zatim gospođa
Landesman s krasnom kćerkom, pa Stajner, Bauman, Bier, Braun, te
živahna gospođa Fefer-man s dvije lijepe odrasle kćeri.
Na velikoj terasi, okrenutoj prema Dunavu, sabralo se otmjeno društvo
vukovarskih bogataša, a gospođa Vajs se prijekornim tonom obrati
djevojkama:
Gdje su vam bile oči, djevojke, ovako lijepoga
mladića prepustiti jednoj Zlati, običnoj krojacici.
Ali Stela Landesman odgovori:
Teta Lota, ona je sa mnom maturirala, i to s
odličnim uspjehom.
Ah, draga Stela, ona ipak nije za njega, a naročito
za krug njegove obitelji u Zagrebu.
Opraštajući se od svojih gostiju, gospođa Vajs ih upozori:
Za deset dana dođite u što većem broju, doći će
naš rabin, gospodin Diamant, i dovesti i fenriha Ukrajin-
čeka. Uostalom, moje dame, bio je taj časnik i u sina
gozi a tko je od nas tamo bio?
Skoro već potkraj lipnja sabralo se veliko društvo, na želju rabina
Diamanta, kod gospođe Vajs, a došao je i Ervin.
Po naravi društven, razgovorljiv, a osobito duhovit i pun dosjetaka, Ervin
je okupio oko sebe ne samo sve mlađe djevojke već i starije dame.
Gospođa Vajs, kao domaćica, ponudi Ervina pićem, i onako ga iz visoka
upita:
Kako ste vi, Zagrepčani, upali u naš Srijem? Pa
zite, mladi gospodine, da se ne napijete Vuke, onda ste
zauvijek vezani za Vukovar ...
Gospođa Feferman nadoda:
Često vidim gospodina fenriha, kako u kočiji prati
moje susjede. — Ervin nije rekao ništa, već u neprilici
popio nešto pića.
Lijepe djevojke, je li gospodin fenrih. Tamo mi
imamo ogromnu kuću i magazine. Moj suprug je veletrgo-
vac žitom, Feferman.
Vidio sam vašu firmu, milostiva gospođo, kad sam
slučajno onuda prolazio.
No, no, gospodin fenrih, da to nije bilo možda
namjerno?
Nešto slično, milostiva gospođo ... — A ona doda:
— Landesman, a ovo je moja kćerka Stela.
Bilo je vrlo zabavno, iako prilično vruće. Svježi zrak tek je strujio od
Dunava. Ervin pogleda na sat. Bilo je deset minuta do šest i on reče:
Gospodine rabine, ugodno mi je u vašem društvu,
ali sam obećao svojoj zaručnici da ću doći u šest sati
kočijom pred nju, jer tada završava njen rad.
Te su riječi izazvale priličnu pomutnju, neke dame ostale su
zaprepaštene, kao da si ih vodom polio, a i rabin Diamant bio je
razočaran. Smiješeći se upravo prkosno, Ervin se objesno opraštao i
otišao pred Zlatu.
Gospođa Vajs stane pred rabina i reče:
Mora da je lud ili zaluđen, gospodine rabine, a
vaša je dužnost da javite roditeljima s kime se on vezao.
Ali, gospođo Vajs, on je punoljetan, časnik, to
nije moj posao.
Vaša dužnost, a ne posao, gospodine rabine, vi ste
poglavar Sinagoge.
Početkom srpnja dobio je Ervin brzojav od oca: »Dođi bez odlaganja ili
izgovora kući.
Otac i majka«
Došao je kući, a otac je bio naoko miran, ali su ubrzo zapodjeli razgovor
o poslu i putovanju u Zemun, Mitrovicu, Vinkovce, Vukovar.
Spomenuo si, Ervine, Vukovar. Reci nam iskreno,
kakvo tamo imaš žensko poznanstvo?
Našao sam djevojku, koju volim.
I zbog te si obične djevojke odbio milijune?
Još se nisam uz nju vezao kad sam odbio milijune.
Ervine, govorim s tobom kao s mladićem. Čujem
da je djevojka zdrava, jedra i lijepa.
Nekome je to važno, tata. Meni je prije svega
bliska i draga, a onda istom i lijepa.
Čuješ li, Hela, našega Ervina? Slušaj me, sine,
neka ti blagajnik dade hiljadu kruna, pa budi prema dje
vojci darežljiv, ne škrtari, bogato nagrađuj njenu ljubav.
Ali, tata. Ja vas ne razumijem, a i neću da vas
razumijem.
Što želiš? Da ti još otvorenije rečem. Mlad, zdrav
mladić mora se iživljavati. Znaš li ti da generalni direktor
Vajnberger šalje i plaća djevojke svome sinu.
Tata, ja nisam pokvaren kao Joži Vajnberger, a
vi niste čovjek kova generalnoga direktora.
Radujem se, Ervine, da nisi poput Vajnbergera. Ti
si lijep, umiljat, pa se djevojka sigurno zaljubila u tebe?
Tako je, tata. Ja u nju i ona u mene.
Majka i ja putujemo u Rogašku do polovice kolo
voza. Mi se nadamo da ćeš se dotle naužiti i zasititi te
djevojke, zar ne, Hela?
Naš Ervin neće ništa nepromišljeno učiniti, što bi
nas ražalostilo.
Zar ja, majko, ne smijem voljeti i ljubiti?
Moj ljubljeni sine, dođi poljubi majku — time je
završila razgovor gospođa Hela.
Da mi niste otac, kojega jako volim i poštujem,
odgovorio bih vam grubo. Kad biste znali, tata, kako
ružno iz vaših usta, zvuče riječi: udovoljiti i zasititi. Moj je
odgovor nepromjenjiv i jednostavan, odreći je se neću.
Eto, roditelji, odazvao sam se vašem brzojavu. Još večeras
putujem na poziv generala Salis-Sevisa. Evo naloga.
A što trebaš? Dobar sam s njegovim biskupom.
Hvala, ništa mi nije potrebno.
Polovinom kolovoza bio je razgovor oštar i nepomirljiv. Otac je vikao:
Ti se usuđuješ mene moliti da blagoslovim taj
brak. Otkuda ti ta smjelost? Ti, sin Jakova i Hele Ukra-
jinček. Da ja dopustim da uzmeš prosjakinju, i još k tome
katolikinju. Ti si, sine, poludio.
Tata, već sam vam govorio, mi ostajemo svaki u
svojoj vjeri. Istina, nije bogata, ali nije ni prosjakinja.
Dragi tata i majko, meni je prirasla srcu i kad je upoznate,
odmah ćete je zavoljeti.
Nikada je ne želim vidjeti. Blagoslova ti ne dajem,
a ako tvrdokorno ustraješ u toj želji, proklet ću te.
Jakobe, ne spominji kletvu.
Šuti, Hela. Valjda sam ja prijatelj mom jedincu.
Tata dragi, e, hvala vam, ne dajete mi, dakle,
dozvolu?
Ne dam, po sto puta ne dam.
Nemojte nas, tata, proklinjati.
Neće, sinko, neće.
Majko, ja to želim čuti od tate.
Neću, znaš da ja držim riječ.
Hvala, tata.
Ervin je došao tužan, sav utučen pred Zlatu, i sve joj potanko ispričao,
kako otac ni po koju cijenu ne pristaje na ženidbu.
Previše sam bila sretna, Ervine. Hvala ti, dragi, i
na toj sreći. Mislila sam da će biti vječna, ali često nam
najdraži ometaju našu sreću.
Zlata, ne zdvajaj, ljubljena moja, možda nađemo
neki izlaz.
Kad su se vozili prema Dolnjoj Mali, reče Zlata:
Ervine, krenimo lijevo do crkve. Sva sam utučena,
htjela bih se pomoliti da dobijem okrepe.
Zlata izađe pred crkvom i reče: — Ti me pričekaj. Začas ću doći.
Ali, draga Zlata, neće se crkva srušiti ako ja uni-
đem u nju.
Zlata je bila ganuta do suza, i od dragosti ga pogladi po licu. Klekla je
pred oltar sv. Antuna, zaštitnika sviju, a Ervin je razgledavao crkvu.
Molitva je bila kratka; dok se Zlata križala, po leđima je potapša pater
Đuro.
Zlata, moliš i plačeš?
Ah, velečasni, grešni smo pa dolazimo moliti kad
nam je teško. — Ervin pristupi, nakloni se, a Zlata reče:
To je moj odabranik, za kojega već znate.
Nećemo u crkvi razgovarati. Dođite u sakristiju.
Ervin sve ispripovjedi gvardijanu, naglasivši mu:
Otac je rekao da nikada neće dati svoju privolu za
taj brak, ali je obećao da me neće ni prokleti i još dodao:
»Znaš da ja držim riječ.«
Kažete da imate papire u redu. Za Zlatu ne treba
krštenica. Vi želite zaista Zlatu uzeti za ženu?
To je moja čvrsta odluka, velečasni.
Onda ću vas ja vjenčati tajno, da nikako ne dozna
vaš otac.
Hvala vam, velečasni Đuro.
Pater Đuro, visok, jak čovjek, nasmiješi se i upita:
Onda kada, sutra, prekosutra ili za godinu dana?
Prekosutra uvečer moram urediti u Vinkovcima
kamo ću dovesti ženu.
18. kolovoza oko sedam sati vjenčali su se Ervin Ukrajinček i Zlata
Plamini Vukovac. Svjedoci su im bili Lojzek Mrzljak i sam gvardijan
pater Đuro Bencetić.
Poslije vjenčanja mladenci su se odvezli u Vinkovce, gdje je Ervin
iznajmio lijep namješteni dvosobni stan.
Mjedenog mjeseca nisu imali, već samo subotu i nedjelju, jer je Zlata u
ponedjeljak morala biti u radionici.
Na jadnu Zlatu kojekako su se nabacivali i ogovarali je zli jezici, da je,
na primjer, viđena u Borovu u kočiji sa časnikom, i da su krenuli prema
Vinkovcima.
Početkom rujna opet je priređena večera kod gospođe Vajs, a ona je bez
ustručavanja pričala da je Zlata postala ljubovca fenriha Ukrajinčeka.
Gospođa Feferman dodade: Znala sam da će se djevojka upustiti u
odnošaj, a i gdje bi on nju ženio. Sigurna sam da će se to brzo raspasti.
Rat je dalje bjesnio. Ministarstvo rata nije odobrilo Borojevićev plan.
Sam car Karlo je preuzeo vrhovno vodstvo, ali bez uspjeha.
Došlo je do sabotaža. Hrana nije stizala na ratište, a bjegunaca iz vojske
bile su pune šume. Već je zavladao strah i trepet od zelenog kadra.
Ervin nije mogao dobiti platna. Vinkovci su radili napola, a i Vukovar je
smanjio proizvodnju, iako se Ervin trudio da Vukovar dobije najviše
platna. Mitrovica je prestala radom. Kao da je nastala neka praznina i
strah pred nečim što mora doći.
Oko dvadesetoga rujna stigao je Ervin iz Mitrovice i dopremio teretnim
autom nedovršeno rublje u Vukovar. Dok je pozdravljao i poljubio Zlatu,
ona samo obriše suze uklanjajući mu se.
Zlata, moja Zlata, što sam ti skrivio? Reci, što se
dogodilo? Zašto plačeš?
Pusti me Ervine, ne mogu ti reći.
Moraš mi reći, Zlata, tko te je ražalostio? — On je
uzme za ruku i povuče u sobicu gdje nije bilo nikoga.
Reci mi, molim te, Zlata.
Bojim se da ćeš se razljutiti.
Kako možeš to misliti, Zlata.
Ona nasloni glavu na njegova prsa i plačući mu reče:
Ervine, naše vjenčanje ne može ostati tajna. Dragi
Ervine, ja, ja osjećam u sebi još jedan život...
Zlata, najdraža moja, sunce je i nama sinulo i još
te više volim, mila ženo. To sam i čekao, strepio sam da
možda neću doživjeti tu sreću. Ali, Zlata, naše je dijete
u tebi začeto ...
Eto, Ervine, ti se raduješ, a ja sam se bojala
priznati i već nekoliko dana nosim u sebi tu tajnu.
Mila moja, to naše dijete donijet će nam spas. To
sam i čekao i zato sam želio da vjenčanje bude tajno. Za
nekoliko dana to više neće biti tajna, a već sutra putujem
u Zagreb.
Stigao je roditeljima u predvečerje kad mu se nitko nije nadao. Pričao je
o ratnim teškoćama, i opisivao ocu kako slabo stojimo na ratištu:
Tata, može doći do katastrofe. Narodi su nezado
voljni, vojska je gladna i podrapana. Zeleni kadar cvate
i raste u cijeloj zemlji.
Nama naše nitko neće oduzeti.
Ne radi se, tata, o nama i o drugim bogatašima,
ali ako do čega dođe, bit će onda i velikih promjena.
Neka dođe što god mu drago, ja svoje ne dam, jer
sam to pošteno zaradio.
Platit ćeš više poreza, a zacijelo i na ratnu dobit.
Neću im valjda dopustiti da broje koliko sam za
radio.
Siguran sam u to, tata. Inače, oboje dobro izgle
date, i to me veseli.
Sve to mene, Ervine, malo zanima, no, jesi li se
opametio?
Jesam, dragi roditelji, a vaš savjet, dragi tata, ja
sam poslušao.
Tako treba. Razumijem te, mlad si, zdrav, i sve
ljepši.
Nije to važno, tata, ali ja imam briga. Ja sam još
carski časnik.
Zašto mi to naglašavaš?
Držao sam se vaših uputa, pa su uslijedile i poslje
dice.
Budalo, što te za to boli glava. Novaca imaš dovolj
no, odvedi je liječniku, dobro plati, riješio si se svake brige.
Sve ja to znam, tata, ali moja Zlata to neće.
Kakva, tvoja Zlata, jedna obična . . .
Molim vas, tata, ona nosi moje dijete. Čujete li,
moje dijete. Majko, što ste vi zanijemjeli?
Nisam, sine, ne. — Ona podigne glavu i reče
mužu:
Opet si htio nešto ružno reći, Jakobe. Molim te, ne
vrijeđaj nam sina jedinca. Šuti.
Neću u svojoj kući valjda šutjeti.
Hoćeš Jakobe, sada govorim ja, majka i tvoja za
konita žena. Nisi dopustio da je vjenča.
Nisam i neću.
Upućivao si ga na prostote, tako da se meni, po
božnoj Židovki, koža ježila.
To čine i drugi.
Čine, čine, razni pokvareni Vajnbergeri, ali ne sin
pobožnoga Židova košera.
Majko, draga majčice, Bog iz vas govori. — Ervin
priskoči majci i stane je ljubiti. Ona je još uvijek stajala
ratoborno raspoložena te strogo upita:
Voliš li je istinski, sine?
Kao oči svoje, kao život sam.
Zavrijedi li ona toliku tvoju ljubav?
Život bi dala za mene, majko.
Onda je, sine, uzmi za ženu.
Ja ne želim za nju znati niti je ikada upoznati —
javi se otac.
Predomislit ćeš se, Jakobe. Još nešto važnog da
te upitam: — Obećao si, Jakobe, posljednji puta, da nećeš
sina proklinjati.
Jest, obećao sam.
Poznajem te, Jakobe, i znam, prema tome, da ćeš
riječ održati. Ti si pobožan. Sutra je dan molitve.
Pođi do prijatelja Engelsrata, pa moli za sreću našega
jedinca.
Znači da ja u ovoj kući nisam više nitko i ništa.
Ostat će, Jakobe, sve kako je i bilo, ali ja sam
osjetila patnju našega sina. On je na mojem srcu rastao.
Ervine, otiđi u svoju sobu, odmori se, sine.
Majko, ja bih još noćas ili sutra ujutro otputovao.
Ostat ćeš do sutra uvečer, to možeš za mene uči
niti, jer sam željna, sine, da te se nagledam.
Kada je Ervin otišao, Jakob je uzdahnuo s riječima:
Hela, Hela, ti si mene ponizila pred rođenim si
nom.
Nisam, Jakobe, ja tebe poštujem kao muža, ali
sam ispravila tvoj grijeh i ublažila tvoju tvrdokornost,
koja ne smije uništiti sreću vlastitog djeteta.
III
Završetak rata i slom Austro-Ugarske Monarhije zatekao je Ervina u
Vukovaru. Promatrao je kako se ruši ono staro, a pojedinci razvlače
narodno dobro. Doznao je da općina sprema građane organizirati u
obranu protiv zelenoga kadra, da se osujeti još veća pljačka.
Ervin se zabrinuo za Zlatino stanje, te brzo odluči da pokupi najnužnije i
sa Zlatom i Lojzekom produži kočijom prema Vinkovcima, nadajući se
da će uhvatiti koji vlak. Ali je to bilo nemoguće.
Bio je to ružan jesenji dan sa snježnom bljuzgavicom i on produži
kolima do Broda. Imali su sreću da su našli mjesta u vlaku, i stigavši
navečer u Zagreb, smjestili su se u Palace-hotelu.
Sutradan je Ervin pošao do kuće, presvukao se u civilno odijelo, i rekao
ocu:
Ostani, tata, kod kuće, vojska se vraća s ratišta
čuje se pucnjava. U revoluciji se lako izgubi život, kao i
na ratištu.
Valjda neću mirno gledati ako počnu pljačkati
tvornicu?
Morat ćeš, ali čini se da u Zagrebu neće doći do
toga.
Narodno vijeće zasjeda, samo nisu jedinstveni u svojim stavovima.
Drinković, zubar Ante Pavelić i Pribičević žele savez sa Srbijom, Stjepan
Radić želi Republiku Hrvatsku,
i to ne može dobro svršiti. Srbi na čelu s Pašićem hoće veliku Srbiju.
Velesile su zaokupljene svojim problemima, i nema puno nade da će
njihova nastojanja uroditi onim plodom koji se mogao očekivati od
planova predsjednika Amerike Wilsona.
Otkuda ti sve to znaš, Ervine?
Pratim svjetske događaje, tata.
Mene sve to slabo zanima, moram ti priznati, jer
sve svoje vrijeme posvećujem našem poduzeću.
Otac ga nije ništa pitao je li došao sam i gdje je odsjeo, želeći na taj
način te okolnosti omalovažiti. Ali, majka je željela odmah sve doznati, i
užurbano je spremala s Maricom sve one stvari što će zatrebati Zlati u
hotelu. Kad je sve pripremila, otvori vrata s punim rukama paketa i reče:
Ervine, sine, dođi, idemo.
Jakob nije ništa pitao, nego je počeo razgledavati uzorke sukna.
Ervin odlazeći reče:
Badava gledate, tata, još će trebati prilično poče-
kati da dođe vrijeme kad Engleska bude mogla nama pro
davati štofove.
Dočekat ćemo i to.
Od srca to želim, tata. Doviđenja!
Jakob je promrmljao nešto nerazgovijetno i dalje gledao uzorke.
Susret Hele i Zlate bio je srdačan, ne prebučan, i ne namješten.
Gospođa Hela zamišljala je Zlatu skučenom, čednom, preplašenom
ženicom, koja će se naći u sto neprilika i zabuna kad se sastane š njom.
Zlata joj je poljubila ruku, a Hela je načas pogleda i zagrli, te je opet
stane gledati progovorivši:
Nije čudo da si Ervinu zarobila srce, lijepa si,
stasita, a iz očiju ti gleda poštenje. Ervine, čestitam ti,
zadovoljna sam.
Zar vam nisam govorio, majko, da će vas Zlata,
čim je vidite, osvojiti, a kad upoznate njene vrline, silno
ćete je zavoljeti.
Zlata se već bila snašla.
Nemoj me, dragi Ervine, toliko hvaliti, neka se
majka sama osvjedoči.
2ao mi je, dijete, što te je Ervin doveo u hotel.
Kod nas u palači bilo bi i previše mjesta, ali s tatom još
nije sve uređeno. Ja sam kao majka sretna kad sam uz
moga Ervina. Naš upravitelj je našao stan u Gajevoj
ulici, tri sobe, za nekoliko dana će biti sve uređeno.
Zašto tolika žurba, majko?
Ja to želim i neću da čujem nikakav prigovor. Zar
ću dopustiti da moj sin i snaha žive u hotelu? Ne bih se
usudila na ulicu pred oči svojih znanaca.
U Gajevoj 45 gospođa Hela je s majstorima uređivala stan. Ličiti nije
dala, jer je postalo hladno, ali je iz palače dala prenijeti Ervinovu sobu,
skupocjene ćilime, slike, porculan, kristal, te razno posuđe; rublje,
posteljinu, svega u izobilju.
Zlata se branila i govorila:
Ali, majko, nama ne treba sve to. Ja na taj sjaj
nisam naučila.
Pusti me, dijete, ja to želim. Zima je pred vratima,
želim da imate ugodan, udoban, topli dom.
Drugo vam ne mogu reći nego od srca zahvaliti.
Vrijeme je prolazilo. Ervin je radio s ocem. Svoga prijatelja Ivicu
Lovrića namjestio je u njihovu poduzeću,
jer nije bio primljen u srpsku vojsku. Od svih Ervinovih znanaca jedini
im je Ivica dolazio u posjete.
U proljeće su došli Zlatini majka i otac, koji su se jako Svidjeli gospođi
Heli; ona je skoro svaki dan posjećivala Zlatu.
Gospođa Hela je silila Zlatu da uz sobaricu uzme još i kuharicu, ali Zlata
nije htjela o tome ni čuti.
Neću, majko, ja želim za moga Ervina sama
kuhati.
Ali, nije ti sila, Zlata, ta shvati u kojem si stanju.
Bila je prisutna i Zlatina majka, koja reče:
Molim vas, prijo, ne kvarite mi kćer. Neka radi,
baš u tom stanju. Ja sam ih osmero rodila, i do posljed
njeg sam dana trudnoće radila. Moje je gospodarstvo
ogromno, a svakamo sam dospjela.
Drugačije je to u vašem malom mjestu, a ovo je
Zagreb. Zlata i Ervin mogu sebi držati i kuharicu.
Neću, majko, pa neću, da mi baš badava hoće
raditi.
Živjela, Zlata, ti si prava moja kćer.
Zlata je bila zdrava. Posjećivali nisu nikoga. Skoro svaki dan šetali su po
Botaničkom vrtu, a tu i tamo uspio je Ervin da je odvede u kino. U
kazalište je rado išla, i bilo joj je drago što su bili sami u loži.
Molim te, Ervine — govorila bi mu — ne upoz-
navaj me ni sa kim iz tvojih krugova, ne želim biti pred
met radoznalosti. Ja živim samo za tebe.
Potkraj svibnja osjeti Zlata trudove, te je Ervin odvede u sanatorij u
Klaićevoj ulici. Tamo je bio izvrstan liječnik dr Vikerhauser, a pomoćni
liječnik već poznati dr Durst.
Drugi dan došla je na svijet djevojčica, četiri i pol kilograma teška. Uza
svu pažnju liječnika Zlata je, inače
jaka, zdrava žena, imala posljedice teškog poroda. Djevojčica se doimala
kao dijete od šest mjeseci, a bila je lijepa tako da je baka Hela sva
razdragana govorila:
Neobično nalikuje mom Ervinu, kad se rodio,
samo je mnogo jača i ljepša. Ovako lijepog djeteta nema
u cijelom Zagrebu. — Umjesto osam dana, Zlata je
ostala u sanatoriju preko tri tjedna.
Kad su se vratile kući, Ervin bi raznježeno promatrao ženu i dijete:
Sad osjećam potpunu sreću, Zlata..
I ja sam sretna, kao nikada dosada. Kad nisi kraj
mene, u tom djetetu osjećam tvoje prisustvo. — Ervin
pomiluje ženu, onda nježno kćerku po glavi, i opet
sjedne.
Ervine, nešto si mi htio reći? Ustručavaš se, vi
dim, radi se o maloj, kako ćemo je nazvati...
Kakogod ti želiš, Zlata. Ona je djevojčica.
Nećemo je nazvati Ana, Marija, jer se tebi ta
imena ne sviđaju, a ja je ne bih nazvala recimo Lota, ili
slično.
Opet ti ponavljam, Zlata, ti odluči sama.
Ako ti pristaješ, sviđa mi se pogansko ime Lidija.
Neobično mi se sviđa, Zlata, neka bude Lidija.
Gospođa Hela došla je iz sanatorija sva izvan sebe od
radosti i govorila Marici:
Ja sam baka, lijepom, najljepšem djetetu. — Ušla
je u sobu i zatekla Jakoba u razgovoru s prijateljem Frein-
dom, koji se došao s njim posavjetovati kako da izbjegne
plaćanje poreza na ratnu dobit.
Zašto si povećao, Joži, tvornicu papira, a onda si
kupio kuću u Maksimirskoj, te ste osnovali veliku proiz
vodnju papira?
— Znaš valjda da je Vladimir dobio veliki miraz od
Žige, i onda je i Erna rekla da povećamo naše poduzeće.
Gospođa Hela nije mogla zadržati svoju radost za sebe: — Jakobe, dragi
moj Jakobe, rodilo se najljepše dijete. Joži, postali smo djed i baka. Ona
zagrli muža:
Izrezani naš Ervin, samo u još ljepšem izdanju.
Zar se ne veseliš, Jakobe?
Da se po mojoj volji oženio, onda bih se veselio,
a ovako me to ostavlja hladnog.
Znam, Jakobe, na što ciljaš. Vladimir i Erna su se
prije vjenčali pa nikoga neće iznenaditi. Osim toga, Ja
kobe, sada ima Joži brige da plaća porez od miraza, a ti
nemaš te brige.
Rado bih ih imao, Hela.
Dobro, Jakobe, ali kada vidiš dijete, promijenit
ćeš mišljenje.
Ne zanima me osobito.
Lažeš, lažeš, pobožni Zidove, vjera ti nalaže da se
veseliš, a ja ću te prijaviti rabinu, pa neka te isključi iz
desetorice najpobožnijih.
Čuješ, pred Jožijem ti velim, koji je modernih na
zora nisam sa kruške pao da zatvaram subotom svoje pro
davaonice, kako to čini Engelsrot. — No, dobro, je li
muško?
Ne, nego lijepa djevojčica, da je milina gledati je.
Čestitam vam, mlađi ste od nas, pa ste već djedovi
— reče Jože. — Moram ići, daj se propitaj Jakobe, čuo
sam za neke poreznike.
Gospođa Hela je ipak slomila Jakoba. Drugi dan su pošli oboje pogledati
unučicu, a Jakob se prvi puta susreo sa Zlatom. Stojeći u predsoblju,
odmjerio je Zlatu od glave do pete, i onda joj tek pružio ruku, koju je
Zlata htjela poljubiti, ali ju je on povukao.
Ležeći u jastuku, dijete je bilo budno a Hela reče:
Pogledaj, najljepše dijete koje si ikada vidio.
Da, da, vrlo je ljupko.
Šta ljupko, Jakobe, to je savršenstvo od djeteta.
Gledaj Ervinove oči, vidi na bradi mala sitna Ervinova
jamica.
Budući da je običaj darivati dijete, Jakob zagrabi u džep i izvuče šaku
zlatnika, posipa ih po jastuku, a drugu šaku zlatnika dade Zlati.
Hvala, tata. Ja ne čeznem za zlatom. Ovo ovdje je
moje zlato.
To je običaj, Zlata.
Oboje su sjedjeli, ali su svaki čas ustajali, naročito baka Hela, koja se
neprestano iznova divila djetetu.
Dijete se počelo meškoljiti, a Zlata mu priskoči: raskopča haljinu, a
dijete odmah počne pohlepno sisati.
Čuješ li, Jakobe, kako guta. To će biti djevojka!'
Majko, vi se tako divite našoj Lidiji- da bih se, kad
bih bila praznovjerna, bojala uroka.
Jesi čuo, Jakobe. Naša se unučica zove Lidija.
Ima i ljepših imena, ali nije ružno, lako se izgovara.
Zlata premjesti dijete na drugu grud, a Jakob reče
ženi:
Pobrini se, Hela, da se čim prije nađe dojkinja.
Ona će vas uništiti, taj mali gladuš.
Bože sačuvaj. Nipošto ne želim da netko drugi doji
moje dijete.
A što nedostaje Ervinu? I on je imao dojkinju.
Ali, Jakobe, ja sam bila slaba. Nisam imala mli
jeka. Pogledaj ti našu snahu, iz nje struji zdravlje i snaga.
Tako je, majko, o dojkinji nema ni govora.
Ali se radi o našem položaju u društvu. Govorit će
da smo škrti.
Neka govori tko što hoće. Moj Ervin i ja znat ćemo
živjeti svojim životom.
Vi ste veoma mladi, ali mi se čini da ste i prilično
odlučni.
Tako je završila prva posjeta unučici. Kada su prolazili Zrinjevcem,
počela je škrapati kiša, a čim su ušli u njihovu palaču, Jakob stane i reče:
Hela, molim te da doljnje prostorije urediš za stan
Ervinu, jer jednom Ukrajinčeku ne priliči da posjećuje sina
u iznajmljenu stanu. Još će mlinar Margetić sebi utvarati
da moramo biti osobito sretni što nam je načinio uslugu i
iznajmio stan.
Nije bilo, Jakobe, stanova, a svakako sam mu bila
vrlo zahvalna. Zar sam mogla dovesti Zlatu u naš stan
kad si se toliko tome protivio? No, vidiš kako je to pre
krasno dijete na tebe djelovalo, odmah želiš da se usele u
našu palaču. Ali čuješ ti, prevejanče, ništa mi ne veliš za
našu snahu?
Lijepa je, beštija.
Dakle, ipak?
Zaletilo mi se, Hela. Da, uistinu ju je milina po
gledati, i onda, onaj prizor ne mogu zaboraviti, kako doji
dijete. Sad vidim, nije nikakvo čudo da ju je ona naša
budala od Ervina zavolio.
Jakobe, daj je usporedi s Ernom Šternovom.
Ne spominji mi Ernu, Hela. Ona je nosila sobom
milijune. Znaš li ti računati?
Prestani ti meni o tim milijunima. Imaš ih i sam
više nego što možemo potrošiti.
Opet ti ponavljam, od viška glava ne boli.
Hela nije na to više ništa odgovorila, a kad su opet poveli razgovor o
stanu, Jakob reče:
Požuri s tim uređenjem stana jer želim da mi dijete
bude u blizini, da ga mogu vidjeti kad god to zaželim.
Sad vjerujem u čuda, Jakobe, kad je tebe, tako
tvrdokornoga, obratilo ovo djetence.
IV
Vrijeme je odmicalo, preselili su se u palaču, ali je Zlata molila Ervina
da žive odvojeno:
Ja se ne bojim ljudi i ne zazirem od njih, ali se
još ne mogu saživjeti s društvom što se okuplja kod tvojih
roditelja.
Ne silim te, Zlata, ni na što, ali te ipak molim, radi
majke, učini i njoj nešto za ljubav, jer te ona voli.
I ja sam nju zavoljela, Ervine.
Prilike su se u zemlji polako sređivale.
U to je vrijeme obitelj Ukrajinček, prema predviđanju Ervina, morala
platiti znatnu svotu za ratnu dobit, ali bogatstvo i blagostanje nije se
mnogo smanjilo.
Na žalost, Zlata i Ervin nisu više imali djece i Lidija je ostala ljubimica
cijele obitelji; a osobito ju je bio volio djed Jakob, koji joj je kupovao
sve moguće potrebne, a još mnogo više nepotrebnih darova.
Još kao djevojčica morala je dnevno po nekoliko puta dolaziti u gornje
odaje baki i djedu, koji je to strogo zahtijevao.
Ljetovalo se na Lidu, u Nici, Monte Karlu, Kanu. Opatija nije bila dosta
otmjena za unuče Jakoba Ukrajinčeka.
Zlata se u mnogu čemu nije slagala s nazorima te obitelji, ali je popuštala
za ljubav mira i sloge. Djetetu je ipak
znala izdaleka nagovješavati da će i ono dobiti svoje male brige kad
počne škola.
Lidija nije samo uzrasla u lijepu djevojčicu, nego je bila umiljata, vesela,
srdačna, pristupačna, a lice joj bijaše vedro i nasmijano. Dijete koje je
odmah na prvi pogled svatko morao zavoljeti.
Kad je pošla u školu, došlo je ipak do promjena. Zlata je zahtijevala da
najprije nauči i napiše zadaću, da sve stvari spremi, a tek onda može do
djeda i bake. U drugom razredu upisala ju je u Muzičku školu i u tečaj
francuskog jezika.
Svekar je prigovarao Zlati:
Zašto mučite dijete, što njoj to treba, zacijelo će
postati još ljepša, a i bogata će biti, za to ja jamčim, a to
je glavno za djevojku.
Zao mi je, tata, opirala se Zlata — ali tu ću ostati
čvrsta, neka uči i nauči mnogo toga, ako joj bude potrebno
znanje, imat će ga, a ako ne bude, neće joj škoditi.
Ti se držiš onog moga, da od viška glava ne boli.
Tako nekako, tata.
U desetoj godini došlo je kod pametne djevojčice do neke zbunjenosti,
počela je razmišljati, i jednom kad je došla iz škole upita majku:
Šta da radim, mama, neke stvari mi nisu jasne.
Premda je Zlata slutila o čemu se radi, ipak je upita:
Što to, dijete moje?
Ne znam koji vjeronauk da učim. Ti si me naučila
križati se i moliti. Znam Oče naš, Anđele čuvaru, a djed
me upućuje u vjeru Mojsija i Abrahama.
Dušo, ti znaš da sam ja katoličke vjere, a tata ži
dovske. Ostavili smo tebi na volju da odabereš koju vjeru
želiš kad stupiš u osamnaestu godinu života. Sada si još
premalena, ali kad malo odrasteš, onda razmišljaj o kršćan-
skoj vjeri, a ja ti ne branim da se upoznaješ i sa židovskom.
Lidija je poslušala majčin savjet i često je išla na kršćanske propovijedi,
a i sa djedom u Sinagogu. Kako je bila dobre i plemenite naravi, sve
dobro i lijepo što je čula na kršćanskoj propovijedi upijala je u sebe, a
ništa ružnog nije mogla čuti ni u Sinagogi, pa je i to ulazilo pomalo u
njenu svijest.
Bila je obljubljena među svojim školskim drugaricama, a za profesore je
bila uzor-đak, jer je sve razrede, a i ovaj završila s odličnim uspjehom.
Došla je već bila u dob u kojoj učenici priređuju kućne zabave. Zlata nije
škrtarila nego je više puta priredila zakusku za cijeli razred. Sviralo se,
plesalo, djevojčice u četrnaestoj godini sa dječacima istih godina ili nešto
starijim.
U jesen 1933. godine bila je Lidija u četvrtom razredu liceja, dok je treći
završila s odličnim uspjehom.
Za glasovir nije imala mnogo dara, ali francuski i engleski učila je dobro,
a njemački je naučila od djeda i bake.
Sve se više razvijala u djevojku, bila je sve ljepša i umiljatija, a njene
kretnje, način govora i izražavanja svakoga je osvajao.
Znala je, po pričanju djeda, da je vrlo imućna, ali majčin odgoj naučio ju
je čednosti, tako da je prema najsiromašnijim učenicama bila srdačna i
još prijaznija nego prema onima iz krugova bogataša.
Bila je uredna, uvijek lijepo obučena, kako se dolikuje učenici. Na to je
strogo pazila Zlata, ali nije dopustila da se pretjerano dotjeruje kao neke
druge učenice. Ako se za nešto sakupljao novac, za kakvu bolesnu
učenicu ili za
neku prigodu, tada je donijela obilan prilog. Morali su novac dati otac,
baka, a djed je dobro morao posegnuti u džep.
Takva je bila Lidija Ukrajinček još kao učenica četvrtog razreda liceja.
V
Početkom rujna 1933. godine doputovao je u Zagreb iz Banata odvjetnik
i bogati posjednik dr Branko Vujasić sa suprugom Ružom i sinom
Boškom.
U dogovoru s ocem Boško je trebao studirati medicinu na Zagrebačkom
sveučilištu. Tu katedru držao je poznati profesor Perović, uz kojega je
bio profesor Sučić, Šer-cer, Bogičević. Profesor Perović bio je jamstvo
da diplomu Zagrebačkog sveučilišta ne treba nigdje u svijetu nostri-
ficirati.
Boško je odvraćao roditelje da ne putuju s njime u Zagreb govoreći im:
Ako sam uspio maturirati s odličnim uspjehom,
znat ću se valjda i upisati na sveučilište. Novaca imamo
dosta, lako je onda i za stan.
Nemoj se braniti, Boško, jer majka još nije bila u
Zagrebu, a mi želimo, ako nam uspije, naći pristojan stan
za tebe. Nećemo uzeti bilo što i ostat ćeš u hotelu dok
se nešto čestito i lijepo ne nađe.
Došli su ujutro i odsjeli, naravno, u najskupljem hotelu, Palaču. Kad su
se uredili i doručkovali, otac će:
Nazvat ću svoga znanca, profesora glazbe Stančića,
možda zna za kakav prikladan stan. Dobro sam se sjetio.
Pozvao nas je poslije podne na razgovor, ali mi je tele
fonom rekao i adresu gospođe Flore Betelhajm, udovice
odvjetnika, koja ima kuću u Mihanovićevoj ul. 14. Boško,
položaj je lijep, blizu Botaničkog vrta, jedino je prijatelj Stančić rekao,
da starija gospođa fanatično voli glazbu.
Pošli su pješke, jer im nije bilo daleko od hotela i srećom gospođu našli
kod kuće. Kad su rekli da ih šalje profesor Stančić, gospođa Flora je bila
počašćena jer je za nju profesor Stančić bio pojam u glazbi. Primila ih je
srdačno, ali je ubrzo počela jadikovati:
Kuću sam dobila kao miraz, a i ne znam koliko
vrijedi. Moj suprug bio je odvjetnik, ali nije znao za sitne
parnice. Na našu žalost, spekulirao je na burzi i bio pre
varen. Kupio je iz Budimpešte veliki broj dionica nekog
rudnika, koji nije ni postojao, fo je i bio glavni uzrok
njegove smrti, udarila ga je kap, a ja ostala u dugovima.
Nespretna sam u poslovima. Srećom, imam udatu kćerku,
pa je zet preuzeo tu brigu. Ali šta ja to vama dosađujem,
treba da vas nečim počastim — i zovne:
Lojzika, dajte rakiju, liker. Šta gospoda žele?
Hvala, gospođo. Malo prije smo doručkovali.
Nudeći ih, ona ih sve odmjeri, a pogled zaustavi na
Bošku:
Gdje ste vi to, mladiću, takav lijep uzrasli?
U Banatu, gospođo.
Volite li glazbu?
Sve volim što je lijepo, gospođo.
Ja obožavam glazbu, upravo sam luda za klasicima.
Gospođo, evo, reda radi smo nešto popili, a sada
bismo htjeli prijeći na stvar. Možete li vi primiti na stan
našega sina?
Najprije pogledajte, a onda ćemo razgovarati.
Opet je pozvala Lojziku i rekla: — Ona mi vodi kuću,
ja ni za to nisam sposobna.
Sve je bilo ukusno, soba s pogledom na ulicu, a radna soba je gledala na
dvorište, radi mira potrebnog za rad.
Sviđa nam se, gospođo, ali mi bismo željeli da naš
sin ima i svu opskrbu kod vas.
No, kaj vi velite, Lojzika?
Može, milostiva. Kak ne, kak je imal onaj Englez
iz konzulata.
Kada Lojzika veli da može, onda je sve u redu,
znate, meni je mladi gospodin bio odmah simpatičan, čim
sam ga vidjela. Vjerujte, onaj Englez je bio pristojan, ali
niste znali kada je veseo, a kada neraspoložen, a o glazbi
ni pojma. Tako sam jedno veče svirala moga Chopina,
Brahmsa, Handla, Liszta. Slušao je pažljivo, a znate što
mi je na kraju rekao:
»Molim vas, gospođo, zasladite mi ovo s nekoliko odlomaka
Verdijeve ,Traviate'.« Skoro sam razbila glasovir od jada i zalupila svom
snagom poklopac glasovira.
Budite uvjereni, gospođo, da vas ja time neću uzne-
miravati.
Ali, mladi gospodine, mene će veseliti da vam
sviram.
Gospođo, mi bismo htjeli pogledati Zagreb, samo
bismo željeli još znati, šta će moj sin plaćati za sve to?
Kod nas će imati sve, kao kod kuće. Moja Lojzika
dobro kuha, uredna je. — Ona pozvoni Lojziki i upita je:
Lojzika, koliko će plaćati mladi gospon?
Onak, milostiva, kak i Englez. Šest tisuća dinara.
Svota je velika, to je već plaća visokog činovnika,
ali meni nije žao za našega sina. Samo neka točno polaže
ispite.
Kod nas će gospodin biti kao kod kuće, ali ja vam
nisam sposobna da ga nadgledam, ne, to od mene ne
tražite.
Boško je bio malo povrijeđen:
Ali, gospođo, ja bih se smrtno uvrijedio da mene
netko kontrolira. Znam svoju dužnost, ne samo prema
roditeljima nego i prema samom sebi.
Lojzika je pomno pazila na svaku Boškovu riječ:
Mladi gospon, još ste mi takav draži pa vas molim
da se odmah uselite.
Želimo najprije razgledati Zagreb.
Ako dopustite — reče gospođa Flora — ja bih vam
pokazala Akademiju, Obrtni, Etnografski muzej, a mo
žemo otići i u Šestine, da gospođa upozna naše selo. —
Zatim poviče:
Lojzika, spremite objed za sve nas.
Nipošto, gospođo, vi ste naš gost u hotelu Palače
— reče dr Branko.
Ali, sutra ste . jd mene — nije se dala odbiti go
spođa Flora. — Dakle, možete se preseliti.
Hvala, gospođo. Neka se Boško preseli, a mi osta
jemo u hotelu, jer sutra uvečer putujemo kući.
Boško se udomio kod gospođe Flore, a ona je nastojala da mu boravak
kod svoje kuće učini prijatnim i zahtijevala da je zove »teta«. Odlazio je
točno na predavanja, učio je, a navečer bi izlazio najčešće u kazalište, i
tu i tamo u kino.
Jednog dana, došavši kući Boško joj reče:
Teta Flora, kupio sam dvije ulaznice za predstavu
Turandot, u loži, večeras se daje, i bit će mi čast ako
pođete sa mnom, vi ćete mi znati protumačiti pojedine
partije te opere. Kočijom ćemo do kazališta i natrag.
To bum ja platila, mladi gospon.
Kazalište je bilo dupkom puno, a teta Flora se svečano obukla i stavila
svoj skupocjeni nakit, velike briljantne na-
usnice, broš, narukvicu, niz bisera oko vrata. Bila je u društvu mnogo
poštovana i cijenjena, ali su je neki opet smatrali zanesenjakinjom, jer
nije bilo koncerta kojem ona nije prisustvovala. Njene su znanice
govorile:
»Flora je pod stare dane pošašavila za glazbom.« Mnogi su upirali
dalekozore u njenu ložu iz radoznalosti, tko je ta lijepa žrtva, takav
pristao mladić. Za vrijeme odmora prilazili su im da je pozdrave, i tako
joj pristupi i Mira Juzbašić, rođena Aleksander, daljnja njena rođakinja, i
predstavi joj svog supruga:
Teta Flora, ovo je moj muž, dr. Juzbašić.
Lijep mladi par. Mira Aleksander slovila je kao ljepotica, a bila je kćerka
vlasnika Zagrebačke pivovare i uljare.
Ovo je student medicine, Boško.
Teta Flora, u svatove mi niste došli, i neću vam
to uzeti za zlo; ali vas nešto drugo molim: obećala sam
mojoj najmilijoj nećakinji, Brankovoj kćerki, da ću u mom
novom velikom stanu prirediti zakusku za cijeli četvrti
razred liceja. Smijem li pozvati mladog gospodina? —
Pružila mu je ruku, te je skoro podigla do visine njegovih
usta, ali Banacanin nije bio naučio gospođama ljubiti ruke,
nego je odgovorio:
Još ne pozajem nikoga u Zagrebu, gospođo.
Neka vas to ne smeta, neće vam se ništa dogoditi,
sve su to kulturne djevojčice; doduše, malo umišljene li-
cejke, ali ima među njima vrlo lijepih.
Dobro, Mira. Zvoni na predstavu. Ja ću nastojati
gospodina nagovoriti.
Držim vas za riječ, teta Flora — opraštala se njena
rođakinja.
Drugi dan upita teta Flora Boška:
No, Boško, jeste li razmišljali o pozivu moje Mire?
Razmišljao sam o tome, teta Flora, ali me ništa ne
privlači, tek sam nekoliko mjeseci u Zagrebu, a predavanja
i učenje prilično su me zaokupili. Cesto se rastresem u
kazalištu i kinu, a plesovi me mnogo ne privlače. Uosta
lom, teta Flora, to su zapravo šiparice, četrnaest, petnaest
godina.
A šta vi mislite, Boško, tražiti društvo vaših kole
gica sa sveučilišta? Čuvajte se, sinko, vi ste prenaivni za to
društvo. Ove su djevojčice neopasne, to je za neiskusnoga
mladića.
U četvrtak, oko pola pet, uđe Boško u Florin salon i upita:
No, teta Flora, izgledam li pristojno za te vaše li-
cejke?
Boško, neodoljivi ste, ovako vitak i elegantan, i taj
vaš umiljati smiješak, to je ono što djevojke privlači.
Samo ću se pokazati, teta Flora, ali neću dugo
tamo ostati.
To i ne traje dugo, do sedam, najviše do pola osam,
jer su to skoro sve učenice.
Teta Flora, recite mi kućni broj. Tu na kolodvoru
uzet ću fijaker.
Nova kuća Aleksander građena je 1923. godine na nekadašnjem
sajmištu, a kćer Mira dobila je veliki stan od šest soba.
Boško je ušao u sobu za primanje pošto ga je najavila sobarica s bijelom
čipkom na glavi. Zatim mu je pristupila domaćica Mira, a Boško joj, po
uputi tete Flore, poljubi ruku. Mira ga uvede u ogromnu jedaću sobu, te
glasno najavi:
Puce, pozvala sam gospodina Boška, studenta me
dicine, znanca tete Flore. — Uzela ga je pod ruku i pred
stavila mu uzvanice:
To su skoro sve učenice. Ovo je moja nećakinja
Branka.
Morate najprije nešto prigristi, gospodine Boško —
reče mu Branka Aleksander, prilično umišljena djevojka,
zapravo domaćica u tetinoj kući. Noseći tanjur s jelom,
ona će podrugljivo Lidiji kad je uhvatila jedan njen pogled
upućen Bošku.
Šta ti, Lidija, toliko blejiš u gospodina Boška?
Lidija se malo zbunila, ali joj brzo uzvrati:
Samo ga ti dvori, Branka, ti si domaćica. I ne boj
se, neću ti ga preoteti.
Boško je pogleda, a Lidija ga odmjeri od glave do pete te se uvrijeđeno
udalji u drugi kut dvorane.
Boško ju je pratio očima.
Dok mu je Branka nudila piće, Boško joj malo polaska:
Istinu je govorila vaša teta da vas ima ovdje lijepih
djevojaka.
Ako želite zaplesati, gospodine Boško, sve znamo
tango, fokstrot, valcer ...
Hvala, još ne bih.
Ustao je i pošao nekoliko koraka dalje, a kad je opazio Lidiju, nasmiješi
joj se i pogledi im se sretnu.
Nije se mogao suzdržati nego pođe do nje i zamoli je za ples. Bio je
prilično zbunjen, nenaviknut na plesove, priredbe i društvo djevojaka, te
su tako neko vrijeme šutke plesali, dok se ipak malo ne osmjeli:
Vrlo mi je žao što sam ja bio razlog da vas je go
spođica Branka onako neprijatno opomenula.
To je Brankin rječnik, ona sebi takve izjave do
pušta, a mnogi kažu da joj to dobro stoji.
Branka se našla uz njih sa svojim plesačem, i ona dobaci Lidiji kroz
smijeh, ali sa prilično jala:
Ipak si ga baš ti upecala.
Ali, gospođica Branka, ja sam gospođicu Lidiju
tražio za ples.
Kada je ples završio, Boško je Lidiju odveo na mjesto gdje je prije
sjedjela, a onda stao u krug djevojčica, te nesmetano s njima zapodjeo
razgovor. Ne samo što je na prvi pogled obratio na sebe pozornost
svojim lijepim izgledom već je postao središte svačije pažnje jer je počeo
sipati dosjetke kao iz rukava.
Započeo je opet ples. Sad žene biraju. Branka stane pred njega i reče:
Sada ste moj zarobljenik.
Da znate kako mi je drago to zarobljeništvo, go
spođice Branka!
Lijepo plešete — laskala mu je Branka.
I vi odlično plešete, iako ste tako mladi.
Pa i vi ste mlad.
Nisam toliko. Navršio sam devetnaest godina.
I vi se ne smatrate mladim?
To ne, ali već nešto ozbiljnijim.
Pogledajte onu glupu gusku Lidiju, kako nas svaki
čas pogledava. Baš joj neću priuštiti, plešimo dalje.
Nepravedni ste prema njoj, gospođice, zbog čega se
toliko ljutite na nju?
Kako ne bih, samo nam nju profesorice daju za
primjer: »Lidija je pametna, dobra, umiljata, i lijepa je,
a nimalo umišljena.«
I vi ste lijepi, gospođice Branka, ali Lidija je
uistinu privlačno biće.
Vukla ga je u plesu prema mjestu gdje je stajala Lidija, a kad su stigli do
nje, Branka ga gurne prema Lidiji i reče:
Evo vam to privlačno biće.
Neočekivano su se našli u plesnom zagrljaju. Zbunjeni, jedva su smagali
riječi. Poslije plesa Boško je upita, gdje se nalazi licej. Doznao je do
kada traje nastava i reče joj:
Stranac sam u Zagrebu, smijem li koji puta doći
pred vas kad završi nastava, da vas pozdravim i da malo
popričamo?
Zašto ne, gospodine Boško, to je svakome dopu
šteno.
Zapamtili ste moje ime, to mi je drago.
I vi moje također.
Ono lijepo zvuči — Lidija . ..
Poslije sedam sati raspusti gospođa Mira društvo, a mladež se razbježi.
Netko je još pograbio kakav preostali sendvič da ga pojede trčeći
stubama, i tako su se rastali u ciki i smijehu.
Boško je čekao da pozdravi gospođu Miru, i tako se našao među
posljednjima koji su napuštali kuću.
Mira ga otprati do vrata riječima:
Gospodine Boško, uvijek ćete biti rado viđen u
svakom našem društvu. Naša Branka je oduševljena vama.
Hvala, milostiva gospođo. — Stao se ogledavati, ali
nije više bilo onoga koga je želio vidjeti.
Sutradan se u školi naveliko prepričavalo svaki događaj sa zabave, a
najviše se govorilo o Bošku. Lidija onako naivno lane:
Rekao je da će doći, da nas pozdravi pred školom.
Taj dan nije došao, a drugi dan su se djevojke počele
rugati Lidiji govoreći:
To je bila samo tvoja želja, Lidija. Što ti sebi umiš
ljaš? Ako si osvojila simpatije svih profesorica da i kod
mladića također imaš najviše od svih nas uspjeha?
Nisam rekla da će doći radi mene. On je tako rekao,
ako uhvati vremena, zanima ga taj znameniti licej.
Treći dan, kada su učenice izlazile, šetao je Boško Ka-tarinskim trgom,
te kada je izlazio četvrti razred, pozdravljao je mnoge kojih se sjetio sa
zabave. Ćim je izišla Lidija, prišao joj je i rekao:
Vidite da sam održao riječ. Došao sam da vas po
zdravim.
Lidija se zbunila, pocrvenjela, pružila mu ruku i sva sretna odgovorila:
Bila sam nesmotrena, gospodine Boško, jer sam još
prekjučer rekla kolegicama da ćete nas doći pozdraviti, pa
su mi se već rugale.
Vi me niste razumjeli. Ja sam naglasio da ću vas
doći pozdraviti.
Zar ste, uistinu, samo radi mene došli?
Pogledala ga je svojim nevinim pogledom, a na usnama
joj je titrao smiješak.
Pošli su Katarinskim trgom prema Uspinjači, te krenuli nalijevo do Duge
ulice, onda preko Jelačićevog trga prema Zrinjevcu do palače
Ukrajinček.
Sastali su se još nekoliko puta, a njihova je srca obuzeo osjećaj tako
lijep, tako snažan, tako iskren, da nije bilo sumnje da se rodila ljubav.
Lidija je priznala Zlati da se upoznala s jednim studentom medicine,
Boškom, ali još nije nikome odala da je u njega zaljubljena. Ipak joj je
Zlata govorila:
Ti si još gotovo dijete. Nemam ništa protiv toga
da te on prati, ali dijete moje, to je sve prolazno, takve
mladenačke simpatije. Uči, Lidija, kao i dosada, mo
lim te, dijete moje, ne pomišljaj još na kakvu ozbiljnu
lj. jav.
Lidija je slušala pozorno majčine riječi, ali njene misli, njeno srce i duša
bile su kod Boška, a naročito poslije prvoga poljupca u Botaničkom vrtu.
68
Godine 1935. slavila je Lidija šesnaesti rođendan. Zlata je tada priredila
zakusku. Tom je prilikom prvi puta bio pozvan i Boško.
Već su dosta čuli o njemu, sve samo dobro i lijepo, ali je sada sasvim
osvojio Ervina, a i brižna Zlata je morala popustiti u svojoj strogosti.
Iduće godine dolazeći stalno u kuću pridobio je za sebe djeda Jakoba i
baku Helu.
Ispite je polagao točno. Pod konac školske godine došli su mu otac i
majka i on im je toliko napričao o svojoj velikoj ljubavi da je strogi otac
pristao da posjeti Zlatu i Ervina.
Boškovi su roditelji bili iznenađeni iz kakve je otmjene kuće Lidija.
Majka Ruža odmah je zagrlila i poljubila Li-diju govoreći:
Vidi, vidi, kako si lijepa, kao vila. Ne mogu te se
nagledati. Branko, pogledaj dobro našu buduću snahu.
Vjerujem da je u tako lijepom tijelu dobra duša, te da to
srce bije za našega Boška.
Lidija se u prvi čas zbunila, ali se opet brzo snašla:
Ljepota je prolazna, gospođo, ali moje srce
sam nebrojeno puta ispitivala, ono će vječno kucati za
Boška.
Boško ganut zagrli Lidiju:
Nikada ove tvoje riječi neću zaboraviti.
Ervin, videći o čemu se radi i kad je Boško zamolio oca da odmah sada i
službeno isprosi Lidiju, blagoslovi njihovu ljubav i tako još istu večer
proslaviše zaruke.
Za dvije godine Boško će diplomirati, a Lidija maturirati, i onda ih ništa
više neće priječiti da postanu zauvijek svoji.
Sutra uvečer otputovali su Boškovi roditelji, a na stanicu su ih pratili
sretni zaručnici.
Djed Jakob je zakupio međutim mjesto za ljetovanje na Lidu u Veneciji, i
cijela je obitelj, sad već u pratnji zaručnika, otputovala polovicom srpnja.
Svršetkom kolovoza vratili su se u Zagreb, gdje ih je čekao poziv
Boškovih roditelja da posjete Banat, Boškov rodni kraj. S mladima su
pošli Zlata i Ervin. Bili su dočekani onom srdačnom otvorenošću koja je
svojstvena Ba-naćanima. Lidija je bila u središtu pažnje, obasipali su je
usrdnošću, a naročito majka Ruža, starija Boškova sestra i mlađa dva
brata. Boško je bio neobično ponosan na Lidiju.
Vodio ih je nekim bližim rođacima, koji su govorili:
Ako si ti momak od oka, bome djevojka je još
bolja.
Morali su pregledati cijelo gospodarstvo i ono što ih baš nije zanimalo.
Otac ih je vodio u svoju odvjetničku pisarnu. Predstavio im je dva
pravnika, dva činovnika, dvije pisarice i dodao s prizvukom hvalisanja:
Tamo, gdje živimo, ono je Ruža dobila kao miraz,
a ova je kuća nova, ja sam je dao sagraditi. Dvije kuće
imamo u Novom Sadu i jednu veliku na Terazijama u
Beogradu. Pogledat ćete i naš salaš, ali je, na žalost, sma
njen uslijed agrarne reforme.
Ostali su tri dana u gostima i onda ih Zlata pozove:
Moramo poći u Vukovar do mojih roditelja, do
nekle smo susjedi. Banaćani i Srijemci. — Pošao je s njima
i Boško i oprostio se sa svojima jer da će ravno iz Vuko
vara u Zagreb.
Moram početi opet ozbiljno učiti, čeka me više
teških ispita — morao je priznati Boško usred plandovanja
u sreći i bezbrizi.
Došavši u Vukovar baki i djedu, zatekli su tu još dvije Zlatine sestre i
braću.
Kuća je bila velika. Istina, ne tako raskošno uređena kao Boškova, ali je
bila na kraju Vukovara, a uz nju ogroman voćnjak, iza njega vinograd na
brijegu otkuda se otvarao pogled na Dunav.
Po cijeli dan hodali su po voćnjaku, penjali se i krali jabuke i kruške, pa
otišli u vinograd s mladim tetkama i tečevima, cupkajući obijesno po
grozdovima najljepše bobice.
Ali baka je još prvi dan strogo naredila:
Gdjegod bili, kad zazvoni podne, a to se svugdje
čuje, odmah da ste krenuli kući.
Kod objeda je bilo veselo, pričalo se o putu po Italiji, o Zagrebu, te o
Banatu, a baka upita:
Kako ti se svidjelo, dijete, u Banatu kod Boškovih?
Bilo mi je prekrasno, bako. Svi su me primili kao
svoju. Jedino su nas previše častili i uporno silili da puno
jedemo.
Banat je bogat svime, jer je zemlja blagoslovljena,
ali dosadna ravnica.
Ima bako, i to svojih cara.
Nema, sinko, to cara kao ovaj moj lijepi Srijem.
To je najljepši kraj u našoj zemlji.
To vam, bako, ne bi priznao naš Lojzek. On tvrdi
da nema ljepšega kraja od Hrvatskoga zagorja.
Promatram vas, djeco, oboje ste dragi i lijepi. A ti
to, Lidija, dakle, izabrala baš Banaćanina ...
Kada ljubav, bako, ne pita za narodnost, ni za
vjeru, ni...
Da, da, dijete, pravo veliš. Da nije tako, ne bih
zacijelo ja imala djeda Talijana.
Zlata koja je sjedjela kraj oca pomiluje ga po glavi i reče:
Dragi i dobri naš tatica.
Dobar, dobar, djeco, i previše dobar, ali u životu
nikada nije naučio računati.
Ali to je svojstveno i vama, majko.
Poslije objeda ona ih opet istjera iz kuće. — Uzmite košare i idite brati
jabuke i kruške, a ti, Jozo, znaš u koji se badanj sipaju.
Veselo su otrčali a tetak Jozo veli:
Vidite, Boško i Lidija, nema kod bake Ane dugog
plandovanja.
Pa, i to će biti zabavno, brati voće.
Gledat ću ja vas, kako dugo će vam to biti zabavno.
Nakon tri dana vratili su se u Zagreb, Lidija u školu,
a Boško se prihvatio knjige.
Nije prošao dan da se ne bi vidjeli, a ako je Boško bio spriječen
predavanjem te je nije čekao pred školom, onda je bio kod Lidije na
večeri.
Nedjeljom ili blagdanom nisu se razdvajali. Bila je to posebna ljubav,
kako je rekao Lidijin otac, i zato bi grijeh bio braniti je.
Kao zaručnici nisu se ustručavali ni pred kime poljubiti se, jer je taj
poljubac bio nježan, suzdržan i lišen požude i strasti.
Boško je godine 1937. opet položio više ispita nego je bilo propisano, te
je bio siguran da će u godini 1938. diplomirati.
Početkom srpnja 1937. došli su u Zagreb Boškovi roditelji sa svoje troje
djece da proslave sretno položene Boškove ispite. Ovaj puta morali su
svi odsjesti kod Zlate, koja je govorila:
Mi smo bili vaši gosti, ali i da nismo, nekako se već smatramo rođacima.
Na želju dra Branka pristao je i Jakob da ovaj puta provedu ljetne
odmore u Crikvenici. Zauzeli su nekoliko soba u hotelu Miramar. čitavo
vrijeme je Jakob ponavljao:
Tu je ljepše nego na Lidu u Veneciji. Cijeli dan sije
sunce, ta prekrasna naša obala sa tolikim prirodnim bo
gatstvima. Baš sam vam zahvalan, prijatelju Branko, da ste
nas nagovorili da ovdje ljetujemo.
Cijele iduće godine Boško je marljivo učio i polagao ispit za ispitom.
Znao bi reći Lidiji:
Nije mi ništa teško, sve mi polazi za rukom kad
pomislim da ćemo onda, poslije vjenčanja, biti posve, po
sve svoji i time združeni za vječnost.
Neću da ti krijem, Boško — odgovorila bi Lidija
— da ima još nekih momenata, u tom posvemašnjem zdru-
ženju, koje ne mogu sasvim jasno zamisliti, ali u našu
ljubav, u to vjerujem i ni tračak sumnje ne postoji u meni.
Već koncem svibnja 1938. godine položila je Lidija maturu, i to sa
odličnim uspjehom.
Boško je imao još neke male ispite, tako da će biti promoviran za
liječnika potkraj lipnja. Na promociju je došao samo otac i mlađi Boškov
brat, a otac je ispričao majku da je sva zaokupljena šivanjem svečane
haljine za vjenčanje, za nju i za sestru.
Čudi me, tata — malo će uvrijeđeno Boško — da
majka još nije spremna, jer ja i Lidija smo se namjeravali
odmah vjenčati.
Zašto tako žurite, sine — primijetio je otac. — Od
godite vjenčanje za potkraj srpnja, jer ja imam jednu ve
liku i za mene značajnu parnicu. Ako je ne bih dobio, moj
bi ugled bio prilično poljuljan. Možete li ipak malo po
maknuti dan vjenčanja?
Iskreno moram priznati, nije mi drago, ali učinit
ću to vama za ljubav.
Sporazumjeli su se da se vjenčanje održi 28. srpnja godine 1938.
Zlata i Ervin su predložili da za sada u njihovoj novoj kući urede za sebe
stan od tri sobe, a poslije, kako Boško odluči. Gdje uzme mjesto, onamo
će ga Lidija pratiti.
Otac Branko je sve odobravao, na sve je pristajao, ali bez nekog
oduševljenja, često odsutan mislima.
Na svečanoj večeri je nazdravio sinu, izrazio svoju radost, čestitao je i
Lidiji, ali je odlučno odbio da bi ostao duže nego do vlaka, koji polazi
oko jedanaest sati. Nije dopustio da ga bilo tko prati osim Boška. Kada
su išli prema kolodvoru, Boško ga upita:
Tata, što se to s vama događa, vi se uopće ne ra
dujete sa mnom.
Ne radujem se i ne mogu, jer sam jako, jako za
brinut.
Zašto, zaboga, tata?
Radi tebe, sine.
Radi mene, zašto? Ja sam sretan, a za kratko
vrijeme bit ću najsretniji čovjek na svijetu s mojom
Lidijom.
Zar si slijep i ne pratiš šta se događa u svijetu?
Hitler je pripojio Austriju, okupirao Češku, proganja Zi
dove, a ti, sine, ženiš polu-židovku.
Tata, vi ste u zabludi. Lidija je kršćanka, vjenčat
ćemo se u našoj i katoličkoj crkvi.
Ipak je, sine, kćer Zidova.
Ta vi ste to, tata, odmah saznali, i nikada mi niste
dali ni naslutiti da vam to nije po volji.
Prilike su se, sine, izmijenile.
Za mene, dragi tata, nisu. Lidija je ostala za mene
isto ono što je bila, izvanjske okolnosti ne mogu promi
jeniti moje osjećaje, shvaćate li me, tata?
Jedva su stigli na vrijeme i dr Branko još zagrli sina, poljubi ga i vlak je
već krenuo.
Dugo je stajao Boško na mjestu i gledao za vlakom, a onda se trgne iz
misli i krene kući.
Ostao je uz Lidiju sve dok se počelo daniti nalazeći uvijek dovoljno
nježnih riječi, izljeve svoje ljubavi. Ostali bi još i duže da nije došla teta
Flora uvijek zanesena glazbom:
Boško, više ne mogu, iscrpljena sam. Samo mi je
žao da nije čuo tvoj tata kako sviram moga Chopina, pa
Brahmsa i Liszta. No, jesam li dobro svirala, gospođo
Zlata?
Ja vam, milostiva gospođo, ne znam prosuditi, jer
nisam tako glazbena, ali zar niste čuli što vam je rekao
profesor Stančić kada je odlazio, kako se pohvalno izrazio
o vašem načinu sviranja?
To mi je dalo toliko snage da sam mislila svirati
cijelu noć i dan. Ali Boško, ja sam na kraju snaga, stara
sam, pođimo Boško kući.
Boško se po čitave dane nije odvajao od Lidije. Odlazili su i po dva puta
dnevno u budući stan, te jednog dana Boško primijeti:
Tvoji su roditelji vrlo pristupačni i razumni. Vjerujem da bi tebi bilo
ugodno živjeti s njima, ali u njihovu domu nećemo moći provesti prve
dane bračnoga života.
Pokućstvo je bilo u stilu Ljudevita XV, a spavaća soba u trešnjevoj boji.
Sagovi sve sami perzeri, skupocjeni zastori, slike i svakojaki ukrasi. A
Zlata je obećala iznenađenje za njih kad se vrate s bračnog puta iz
Dubrovnika. Namjeravali su otputovati u Pariz, ali zbog neizvjesnih
političkih prilika odlučiše ostati u domovini.
Bližio se 28. srpanj, a Boško i Lidija brojili su dane i sate. Vjenčanje je
bilo dogovoreno za četiri sata, pravoslavni obred u pet sati u Blaževoj
crkvi, jer tamo je Lidija polazila poslednju obuku, a baka Palmini-
Vukovac položila je zakletvu da je ona sama obavila krštenje mjesec
dana poslije poroda, a držala je to u tajnosti radi obitelji Ukrajinček.
Svećenik dr Selec izdao je Lidiji krsni list iz godine 1919. Bio je to onaj
isti svećenik koji je godine 1941. i još početkom 1942, na molbu mnogih
Zidova, primio nepripravne u krilo crkve, davao im krsne listove, i time
omogućio bijeg u inozemstvo.
Teta Flora Betelhajm brzojavila je već 25. srpnja Bo-škovim roditeljima
da je kod nje sve pripremljeno da se primi čitava obitelj.
Zlata je javila svojoj rodbini da će svi biti kod bake i djeda, jer će večera
biti u njihovu stanu. Svima je bilo žao da radi bolesti djeda Otilija neće
doći ni baka Ana.
Ujutro na dan vjenčanja došao je Boško u devet sati Lidiji i rekao da je
dobio brzojav u kojem ga roditelji mole da ih dočeka na kolodvoru, a
vlak dolazi poslije 11 sati. U to vrijeme donesena je prekrasna vjenčana
haljina. Lidija ju je htjela pokazati Bošku, ali Zlata nije dopustila, a i
Boško je želio da taj dojam doživi neposredno u času kad je bude vodio
na vjenčanje.
Stizali su već mnogi vjenčani darovi, cvijeće. Svi su bili uzbuđeni i
radosni. Lidija i Boško raznježeno su promatrali pažnju svojih prijatelja i
rođaka u tim darovima, a onda je Boško morao otići pred roditelje.
Dakle, mila moja, pristaješ li da idemo brzim vlakom u sedam sati u
Sušak, a onda brodom u Dubrovnik? Držao je Lidiju oko vrata, i ljubio
joj oči koje su se zasuzile od sreće.
76
— Jasno, ali pođi brže, dragi, pred mamu i tatu da ne zakasniš. I onda,
nećemo se više vidjeti, dok ne dođeš po mene i povedeš me na vjenčanje.
Lidija ga je ispratila do predsoblja i tu su se rastali.
Kad je došao na kolodvor, pošao je odmah na peron. Dok se šetao gore-
dolje, javljao mu se na licu sretan smiješak i sam je sebi govorio:
Često sam znao biti nestrpljiv, ali, eto, još koji sat
i ostvarit će se moj životni san.
Čulo se šištanje stroja, on pogleda prema vlaku koji je ulazio u stanicu,
tražeći spavaća kola i govoreći u sebi: Tu su zacijelo svi moji. Uto opazi
oca kako silazi i pri-šavši mu upita se zaprepaštenjem:
A gdje je mama?
Doći će, Boško, doći.
On pogleda pun nade na prozore, ali ga otac uhvati za rame i povuče:
Hajdemo, Boško.
Izišli su bez riječi na glavni peron, a otac primijeti:
Boško, ti si blijed, dršćeš, a i ja se ne osjećam
najbolje, uđimo u restauraciju da popijemo konjak.
Konobar donese dva veća konjaka, Boško svoga naglo popije i strepeći
od neke zle slutnje reče:
Najviše sam se veselio majci, da ona bude prisutna
najsretnijem času mog života.
Bit će, Boško, bit će, samo se vjenčanje odgađa.
Što to govorite — poviče Boško, udari po stolu,
uhvati se za glavu, sav u jednom bolnom grču.
Nemamo mi, sinko, ništa protiv Lidije, samo se
vjenčanje odgađa radi ovih nesređenih prilika i opasnosti
koje prijete.
77
Boško se još jače prodere:
Onda me ubijte, tata, čujete, ubijte me .. .!
Gosti u restaurantu su se stali okretati prema njima, čak i konobari.
Doktor Branko ostavi novac na stolu, uzme Boška pod ruku te iziđe na
ulaz pred kolodvor, mahne rukom, dozove taksi i ugura Boška u kola.
Zaustavi ih pred poštom boj 2, nešto napiše, preda šoferu, koji se začas
vrati i dr Branko mu tiho dobaci:
Kako sam već rekao, što brže prema Banatu.
Kao ošamućen Boško je zabacio glavu, zatvorio oči. Kada je auto naišao
na neravan put, potresli su se, a Boško je znao kao u snu ponoviti:
Ubijte me, ubijte.
Branko je gledao u sina, brisao hladni znoj s njegova čela, te preplašeno
govorio šoferu:
Što brže možete, dobro ću vas nagraditi.
Oko osam sati navečer, stala su kola pred kućom. Svi iziđu pred njih, a
otac naredi:
Brzo, Boška u krevet i još brže zovite liječnika.
Majka Ruža pogleda Boška te kroz plač poviče:
Branko, Branko, upropastio si našega sina.
Sve će biti dobro, Ružo, njegova je sreća samo
odgođena radi ovih nesretnih prilika.
U kući Ukrajinček sve je bilo u pripremi, jeo je tko je kako htio, a čitava
je kuća bila na brizi Marice, čiji muž je opet bio kod njih pazitelj.
Došao Lojzek iz Zagorja. On je bio zadužen za piće, a djed Jakob dao
mu je na čuvanje deset flaša francuskog šampanjca:
— Pazi, Lojzek, to otvori kada mladenci dođu sa vjen
čanja, kako šampanjac bude »kipio«, tako neka im bukti
sreća.
Lidija je bila zauzeta oko vjenčane haljine, oproba-vala je veo i usput
govorila majci:
Čudi me da se Boško nije javio telefonom, da mi
kaže kako su njegovi stigli.
Znaš, dijete moje, da je i on uzbuđen. Ja ću na
zvati tetu Floru. — Odande je dobila odgovor:
Sve čeka, stol je prostrt, a Lojzika se ljuti, nema
još nikoga.
Znaš ti njegovog tatu, sigurno su u Esplanadi.
Oko jedan sat donese poštar nekoliko brzojava — čestitke, a jedan
brzojav na Ervina Ukrajinčeka. Zlata otvori brzojav i čitajući promrmlja:
Tko se to zabunio? — Ponovno ga pročita, pro-
blijedi te zovne:
Ervine, Ervine, dođi brzo.
To je nečija neslana šala — reče on Zlati.
Dao Bog da je tako, Ervine.
Lidija uto uđe s novim brzojavima.
Sada ću ja nazvati Palače i Esplanadu, da umirim
tetu Floru — reče ona, ali je dobila odgovor da nitko nije
odsjeo, a niti je dan prije rezervirao sobu.
Ervin nazove poštu, i tamo su mu potvrdili da je brzojav predao dr
Branko Vujasić.
Zlata se svali u fotelju, zgrči prste i očajno zavapi:
Jadno, jadno naše dijete, što je ono skrivilo ...!
Više nije ni časa mogla pred Lidijom tajiti. Ona je
preplašeno pogleda i drhtavim glasom reče:
Daj, pročitaj, Ervine.
»Vjenčanje se odgađa, radi opasnih prilika u svijetu,
Branko«
Lidija zastane kad je čula majčin očajni vapaj, onda sasluša tekst
brzojava i u stravi i zaprepaštenju izleti iz sobe.
... Umrijeti, umrijeti, samo to je izlaz.
Uniđe u svoju sobu, pograbi škare, nož, otvori prozor, pogleda i reče za
sebe:
»Prenisko.« Odjuri prema vratima i sporednim izlazom na Zrinjevac
prema ljekarni. Kupi dvije kutije sedativa i odmah napusti ljekarnu, a da
nije ni platila, a blagajnica reče gledajući za njom:
Nije ni čudo, danas joj je vjenčanje, lako ćemo za
novac.
Krenula je prema kući i usput grizla i gutala tablete. Pred palačom baci
drugu praznu tubu, klone na stube i poviče:
Vode, vode.
Lojzek je prvi opazi i on se prodere:
Gospodični je pozlilo, brzo vode.
Uzme je u naručaj, uznese uza stube, a Maričina kćer već je nosila vodu.
Još je pijući vodu bila pri svijesti, a onda klone na Zlatinim rukama.
Sve se uzbunilo, uskomešalo. Zlata ridajući zavapi:
Ervine, umrijet će nam, jadno naše dijete, brzo do-
zovite auto. — Lojzek je opet odnese na rukama u auto,
onda u sanatorij. Ali tu nisu imali sredstava za takav slu
čaj i morali su je prevesti u Vinogradsku bolnicu.
Bilo je prošlo dva sata, glavni liječnici završili su svoj posao, a ostao je
samo dežurni.
On joj posluša bilo i reče: — Otkucaji su neprirodni, ali nemojte
zdvajati, sve ćemo poduzeti da spasimo ovaj mladi život.
Zlata je svaki čas otkrivala Lidiju, gladila joj čelo i kroz plač ponavljala:
Ah, dijete, drago naše dijete, kakve strašne boli si
nam zadala.
Naglo uđe profesor dr Markovic u pratnji svog asistenta dra de Valuna, te
reče:
Molim vas da ostanu samo najbliži, a drugi neka
se raziđu. — Pođe prema nosilci, otkrije Lidiju, uzme je
za ruku i naredi asistentu:
Brzo pripremite injekciju za srce. Okrene se prema
Zlati i Ervinu i upita:
Znate li što je uzela?
Doznali smo da je u ljekarni kupila dvije tube
nekog sredstva za spavanje.
Pošto su je odvezli, za Zlatu i Ervina pretvorile su se minute u duge sate
čekanja.
Samo da ostane živa. Možda će je ipak spasiti...
Poslije pet sati dođe profesor Markovic i reče:
Za sada smo učinili sve što je u našoj liječničkoj
moći. Smještena je u posebnoj sobi. Shvaćam vašu brigu
pa sam dopustio da ostanete uz nju — reče profesor Mar
kovic. — Ja ću opet doći, a uz nju će neprestano biti moj
asistent, dr Josip de Valun.
Profesor Markovic već je saznao kako se to dogodilo a dr de Valun
pozorno je hvatao Zlatinim plačem isprekidano pričanje o tužnom,
nesvakidašnjem događaju.
Pošli su u sobu gdje je ležala Lidija. Bili su zaprepašteni njenim
izgledom jer je sva bila izobličena. Modra natečena usna, nos proširen,
veliki modri podočnjaci.
Već šesti dan Lidija leži bez svijesti. Profesor Markovic poduzima sve da
bi je spasio.
Sedmog dana je bitka za njen život dobivena.
Još punih mjesec dana ostala je Lidija u bolnici pod paskom profesora
Markovića i njegova asistenta dra de Valuna. Oslabila je tako da je bila
još samo sjena one lijepe djevojke. Oči su joj bile prve živnule i zadobile
svoj nekadašnji sjaj i ljepotu.
Cim je smjela hodati, dopustio je profesor da ode u kućnu njegu.
Prve dane posjećivao ju je redovito profesor Marković a dr de Valun i
dva puta na dan, do podne i pred večer, jer je još svaki dan morala
dobivati injekcije za jačanje.
Obitelj Ukrajinček bogato je nadarila cijelo osoblje odjeljenja u kojem je
ležala Lidija, što je bila naročita želja djeda Jakoba.
Djed Jakob nije mogao shvatiti zašto je dr de Valun tako odlučno odbio
da primi nagradu u novcu i upitao je Zlatu:
Možda si doznala otkuda je i tko su mu roditelji?
Rekao mi je profesor Marković da je sin vlastelina
iz Slavonije, djedovi su mu porijeklom francuski plemići,
ali se već nekoliko pokoljenja svi smatraju Hrvatima. Dok
je djed Jakob razmišljao kako je moguće da netko odbija
novčanu nagradu koju je pošteno zaradio, Zlata mu reče:
Vidite, tata, da ljudi ne pridaju novcu takvu vri
jednost kako vi to mislite.
Nećeš ti mene, Zlata, uvjeriti u protivno. Taj novac
ipak otvara mnoga vrata, i ona željezna. Zato ja neću mi
rovati dok se ne dosjetim kako bih se odužio tome valja
nome liječniku, koji je bdio nad životom moje unuke.
Hvala vam, oče, ali vas molim da se ne prenaglite
s tim novcem, da ga ne povrijedite.
Moram do Lidije, jer vjerujem da će svaki čas
doći dr de Valun.
VI
Lidija se kod kuće oporavljala. Znala je da je izvan životne opasnosti, ali
se nije tome radovala i u tom smislu govorila majci:
Radi vas svih, majko, drago mi je da nisam umrla,
ali je u meni zapravo zamrla svaka želja za životom.
Dijete milo, ti si tek počela živjeti, a resi te mla
dost, dobrota i plemenitost, a da i ne govorimo o ljepoti.
Nitko nije ni jednom riječju spominjao nesreću, koja se svalila na njihov
dom, a pogotovo se nitko nije usudio izreći Boškovo ime.
Dr de Valun dolazio je dva puta dnevno Lidiji. Prve dane davao joj je
injekcije, a poslije mjerio samo temperaturu, kontrolirao rad srca, a svaki
drugi dan pritisak krvi. Ujutro bi ostajao vrlo kratko, ali pred večer se za-
državao duže, osobito kad se Lidija već bila bolje oporavila.
Svi su ga u kući zavoljeli i zabrinuli se, kako li će se Lidija ponašati
prema njemu kad posve ozdravi.
Jednog dana, kad su ostali neko vrijeme sami, dr de Valun zbunjeno reče
Lidiji:
Kad sam vas vidio na nosiljkama, pokritu skupo
cjenim svilenim šalom, u brokatnoj kućnoj haljini, osudio
sam vas u sebi, Lidija, osudio ...
Zašto, doktore?
Mislio sam, bogata, razmažena djevojka. Ali poslije
sam promijenio mišljenje o vama, postali ste mi čak ne
obično dragi.
Zar sam vam istinu postala draga i zar ste me do
ista sažalijevali?
Jako, jako, drhtao sam za vaš život, ali draga go
spođice, prekinimo taj razgovor.
Doktor de Valun bio je vrlo naobražen, mnogo je čitao i putovao. Poslije
diplome roditelji su mu omogućili da putuje u Italiju, Francusku,
Španjolsku, Njemačku i Englesku. Mnogo je toga vidio, i svojim
pričanjem pobudio kod Lidije veliko zanimanje. Zatim joj je donio i
medicinske knjige, jer je Lidija bila odlučila studirati medicinu.
Zamolila ga je da je pokuša upisati na fakultet iako je rok već bio prošao.
Nakon dva dana dođe doktor Valun veseo i reče:
Gospođice Lidija, sutra ujutro budite spremni da
pođemo na fakultet.
Svi su bili radosni samo je djed Jakob gunđao:
Što će to njoj, da se muči učenjem, sve što imamo,
bit će njezino, a imamo toga dosta.
Dragi djedice, ja učenje neću osjetiti kao teret jer
me taj studij jako zanima i veseli.
To je već nešto drugo, dijete moje, ja sam mislio
da te na to nagovara naš simpatični doktor.
On mi je samo omogućio upis i donio knjige.
U domu Ukrajinčeka zavladalo je opet dobro raspoloženje kad je Lidija
prvi puta izišla na ulicu u pratnji dra de Valuna, da se upiše na
Medicinski fakultet.
Zdravlje joj je vratilo prijašnju ljepotu, a ta je još više došla do izražaja u
sjetnom pogledu.
Doktor de Valun bio je neobično sretan što je Lidija pristala da je on prati
na fakultet.
A bilo ih je i lijepo vidjeti, jer su se oboje odlikovali izuzetnom ljepotom.
Doktor de Valun bio je visok, vitak, tamne kestenjaste kose, crnih očiju,
a svaki je njegov pokret odavao otmjenost i smirenost.
Kada je prihvatio mjesto u bolnici, mnoge su se mlade liječnice
zainteresirale za njega. On je bio prema svakoj jednako pažljiv, tako da
se nijedna nije mogla pohvaliti njegovom posebnom simpatijom. Neka
mlada liječnica pokušala je sve moguće da na sebe obrati njegovu
pažnju, ali nije u tome uspjela, pa ga je od nemoćne ljutnje nazvala
»lijepim mladim konjem«. On ni na Lidiju ne bi bio obratio toliko pažnje
da mu Zlata nije ispričala okolnosti pod kojima se odlučila na onaj
sudbonosni korak. Sama činjenica da ju je voljeni čovjek napustio zbog
toga što je kćer Zidova ne bi je se bila tako kosnula da joj je on bar pisao
i razložio zašto odgađa vjenčanje, ali od njega ni riječi, već samo brzojav
od oca.
Svega je toga bio svjestan doktor de Valun kad je, onakav kakav je bio,
strogo odgojen i suzdržljiv sebi govorio da tu djevoku ima smatrati
zaručnicom drugoga. Posvećivao joj je puno liječničke pažnje s naročito
nježnim postupkom.
Još u bolnici, kad je Lidija prizdravila, u njemu su se budili neki osjećaji
koji su prelazili liječničku pažnju.
Morat ćemo ponovno izmjeriti temperaturu, da pogledam zjenice,
pokažite jezik, dajte da popipam bilo — sve same izlike da je se dotakne
i dulje ostane uz nju.
Kako je bio široko obrazovan i mnogo putovao po svijetu, našao je
mnogo predmeta razgovora. U njemu je, međutim, nastala borba.
Kad ju je jednom, opet sa željom da joj dotakne lice i ruke, pregledavao,
naglo se trgne i napusti sobu.
Sjeo je u svojoj sobi sav zbunjen i sam sebe počeo ispitivati.
»Josipe, Josipe, što ti to radiš, ne, to je nemoguće, to ne smije biti, da si
se ti zaljubio, ne, ti se ne smiješ u nju zaljubiti, to ti zabranjuje tvoja
čast.« Cijelo vrijeme dok je Lidija bila u bolnici ostao je gospodar svojih
osjećaja, svladavao se i čak joj rekao:
Vi ste već zdravi i čudi me da vas profesor ne
pušta u kućnu njegu.
Zamolit ću ga sama, a reći ću i roditeljima da ga
mole, ali vas, doktore, molim već sada, nemojte me napu
stiti, dok sasvim ne ozdravim. Možete li mi to obećati?
Ta je molba toliko djelovala na dra de Valuna da je sav razdragan
napustio sobu.
Kad se Lidija vratila kući, zaboravio je na opomene što ih je uputio
samom sebi, i marljivo ju je posjećivao.
Iako su Lidiju posjećivali mnogi rođaci, prijatelji i znanci, nitko nije ni
jednom riječju spomenuo žalosni do-gadjaj. Jedino su živci malo
popustili staroj teti Flori Be-telhajm, koja bi napadno ljubila i grlila
Lidiju i govorila:
Milo, drago, lijepo moje dijete — i odjednom bi
se trgnula jer je očito htjela nešto drugo reći, pa bi za
vršila riječima:
Sve si ljepša i ljepša, mila moja Lidija.
Zlata i Ervin su primijetili da dr de Valun za Lidiju osjeća mnogo više
nego li što je to liječnička briga.
Jer profesor Marković, koji je dolazio na početku skoro svaki dan poslije
nekog vremena nalazio je za potrebno da dolazi jednom tjedno, dok su
posjeti dra Valuna bili sve češći, i bez obzira na to što je uzorni profesor
svome asistentu naložio da i dalje bdije nad svojom pa-
cijenticom. Zlati i Ervinu je bilo drago vidjeti Lidiju kako bez ikakvih
predrasuda otvoreno i veselo razgovara s doktorom. Zabrinuti ne samo
za njeno zdravlje, nego i za njeno duševno stanje, radovali su se kad su
opazili da je dr de Valun srcem naklonjen njihovoj Lidiji.
Zlata je prva rekla: — Ervine, taj mladi čovjek mogao bi biti spas našega
nesretnoga djeteta.
Primijetio sam, draga Zlata, ali toliko strahujem
za nju da se ne usudjujem ni pomisliti da započne novi
život.
Nemoj, Ervine, gledati sve tako crno. Moramo
doduše biti jako oprezni, ali i razboriti, i promisliti sada
kako bismo joj pomogli da nađe opet svoju sreću.
Kad su Lidija i doktor krenuli jednog dana od kuće, dugo su svi gledali
za njima, djed i baka i sva posluga kuće.
Pazikuća, Maričin muž reče Zlati:
Znate, milostiva, moglo bi se reći da je skoro ljepši
od one nesreće, Boška, jedino što ju je on držao, kao u
mreži, samo za sebe, a za našu Lidiju postojao je samo
on na svijetu.
Franjo, molim vas da više nikada ne spomenete
Boškovo ime pred nama, a svi sveci neka vas čuvaju, da
ne biste što slično rekli pred Lidijom.
Neću, milostiva, ali takva misao došla mi je kad
sam ih promatrao.
Osim toga, hoću da vam naglasim da je dr de
Valun samo njen liječnik, dobar prijatelj i ništa više.
Upis na fakultet bila je još samo stvar formalnosti jer je dr de Valun sve
već prije uredio. Zajedno su prošli kroz prostoriju za seciranje i nekoliko
predavaonica i onda
se sa Salate preko stuba vratili kući. Tu su zatekli profesora Markovića,
koji veselo pozdravi Lidiju:
Draga kolegice, smatrajte moj predmet vrlo važnim,
i ja sam vrlo strog kod ispita.
Lidija je marljivo polazila na predavanja, a dr de Va-
lun je vodio računa o tome da joj uvijek bude od pomoći.
Jednom prilikom će dr Marković Lidijinim roditeljima:
Moj asistent nije za prepoznati, nema sumnje da
je ovom preokretu uzrok vaša kćerka.
Dragi gospodine profesore — obradovali su se
Ervin i Zlata — mi smo zadovoljni, jer tko bi više želio
sreću našem djetetu nego mi sami.
Mogu vam reći da je to mladić koji je uistinu u
stanju usrećiti vaše dijete.
Mi smo oboje još uvijek toliko preplašeni da se
bojimo čak i međusobno razgovarati o budućnosti našeg
djeteta.
Prepustite to, draga gospođo, vremenu, ali ja opa
žam da ga Lidija rado susreće i srdačno s njime razgo
vara.
Lidija je marljivo polazila na predavanja i položila nekoliko manjih
ispita. Vratila joj se opet ona njena prijašnja svježina i ljepota, a postala
je i susretljivija i otvorenija prema ljudima.
Dru de Valunu bila je otvoreno iskrena, kao najintimnijem prijatelju, i
svaki svoj dnevni događaj prepričavala je s njime, a naročito im je draga
tema bila studij.
Iako po naravi miran i staložen, dr de Valun živnuo je kraj Lidije i nije
mogao sakriti svoje osjećaje. Kad je bio uz nju, svaki pokret odavao mu
je pažnju, glas mu je zvučao nježno, zaneseno, a pogled ga je najviše
izdavao. Lidija je opažala i osjećala njegovu ljubav, iako joj on nikada
ništa nije spominjao. Nije povlačila ruke, kad bi
je on nakon mjerenja bila duže zadržao u svojoj ruci, dala je da joj
poljubi ruku. Jednom joj je pomilovao ruku gledajući je zaljubljeno u
lice i rekao:
Kako vam je lijepa, i ugodno topla — zatim je
zastao, htio je još nešto reći, pogledi su im se susreli; a
on kao da se preplašio promuca:
Presretan sam, bilo vam je potpuno pravimo.
Znači da sam zdrava?
Jeste, draga Lidija.
Sav se zbunio, jer ju je prvi puta tako intimno oslovio.
Djed Jakob je želio da te godine ljetuju na moru, jer prošlog ljeta nisu išli
nikuda, a Lidija je sve odgađala dok ne položi neke ispite.
Početkom srpnja osjeti Lidija neke smetnje u stopalu desne noge, što ju
je jako zabrinulo. Izvršeni su pregledi, koji su otkrili da je to poslijedica
otrovanja i profesor Spišić odredi more i sunce, blagu masažu noge, a
naročito poslije plivanja, i neku mast.
Odlučeno je radi prilika u svijetu da se ljetuje u zemlji, i odabran je Novi
Vinodol. Crikvenicu nitko nije spomenuo radi Lidije, da je ne podsjeti
kako je prošle godine trebalo da onamo otputuje poslije vjenčanja.
Iznajmili su nekoliko soba u hotelu Lišanj, gdje se zatim smjestila cijela
obitelj.
Dva dana prije polaska na more zamolila je Lidija dra de Valuna da i on
uzme dopust i pođe s njima. Bio je neobično radostan nadajući se da će
mu Lidija ipak uzvratiti nešto od ljubavi koju za nju osjeća.
U Novom je obitelj bila na okupu samo kod jela, a na plaži je Lidija
provodila vrijeme u društvu dra Valuna.
Jednoga dana su isplivali daleko na pučinu, a Lidija odjednom osjeti
neku mutnu bol u nozi. Kad je to rekla dru Valunu, on je preplašeno
privuče k sebi:
Metnite ruku meni na leda, vratimo se natrag, jer
smo ovdje naišli na hladnu struju. Boli vas još, Lidija?
Bol je popustila a dr de Valun je stekao hrabrosti:
Ja vas volim, Lidija, neizmjerno vas volim.
Osjetila sam to već, dragi, plemeniti Josipe, odavno
sam to već opazila.
Ah, draga Lidija, zašto toliki uvod. Ja sam već
zreo mladić, vi ste prvo žensko biće koje sam zavolio.
O, dragi Josipe, vi ste mi jako, jako blizak, ali ne
tražite od mene još odgovora.
Bit ću strpljiv, Lidija, ali vas molim, mogu li gajiti
barem tračak nade?
Još vas jednom molim, Josipe, budite strpljivi.
Ispružili su se na šljunku, a Lidija je izložila suncu
nogu koja ju je boljela.
Josip joj je dugo trljao nogu, a i toplo sunce je djelovalo, pa su bolovi
popustili.
Do zalaza sunca ležali su na plaži, razgovarali o svemu i svačemu, ali
više ni jedne riječi o prije načetoj temi.
Dočekali su zalaz sunca koji se lijepo vidi iz Hrvatskoga primorja. Zatim
su pošli da se presvuku za večeru. Lidija je otišla u svoju sobu, sjela kraj
prozora, te stala promatrati more i pogled joj se zaustavi na pučini:
dozivala je u sjećanje Josipove riječi ljubavi, a onda joj se otme uzdah:
»Zašto me je zavolio, taj dobri, plemeniti mladić, a i priroda ga je, osim
toga nadarila posebnom ljepotom.« Zanijela se u misli, ali je sjećanje
brzo prenese u njenu tužnu prošlost i suze joj navru na oči, tako da nije
ni čula majku kad je ušla u sobu. Sva preplašena poviče:
Dijete drago, mi te svi čekamo, a ti sjediš ovdje
i plačeš.
To je došlo, mama, i protiv moje volje. Nešto sam
doživjela danas što me je ponukalo na razmišljanje, ali tu
moju tužnu prošlost ne mogu izbrisati iz sjećaja.
Obećala si mi da ćeš se kloniti tih misli.
Ali, majko, doktor Valun je danas smogao hrabrosti
da mi kaže koliko me ljubi.
Vjerujem u tvoju pronicljivost, i sigurna sam da si
to već dugo opažala.
Naravno da jesam, i to me je održalo na životu
u tom mom očaju, ali majko, draga majko, kako ću ja
nevoljna prisiliti moje srce da drugoga ljubi?
Bog je dao čovjeku razum kad se ne možemo oslo
niti na srce, podložno osjećajima, ranjivo.
Pođimo majko, da tako dugo ne čekaju. Molila sam
ga da bude strpljiv što se mog odgovora tiče.
Dobro si učinila, a sad idemo.
Večera se dugo zavukla, jer je djed Jakob bio neobično raspoložen,
naručivao je najskuplja pića, nagrađivao glazbenike da sviraju po više
puta plesne melodije, jer je s veseljem promatrao kako Lidija pleše s
doktorom de Valu-nom.
U Novom su ostali do kraja mjeseca. Pošto su se vratili, potekli su opet
uobičajeni dani iako su se tamni oblaci rata nadvili nad Evropom.
Na staru godinu 1939. bilo je više uzvanika kod obitelji Ukrajinček,
odazvao se i profesor Marković s obitelji, a bio je tu, razumije se, i
doktor de Valun.
Prije večere, kod čašice konjaka muško je društvo razgovaralo o
svjetskim događajima, o opasnosti rata, i o Hitlerovim progonima
Židova.
Profesor Marković prekine taj neugodan razgovor, jer je znao kako to
teško djeluje na starog Jakoba i još neke uzvanike.
Gospodo, danas je staro leto, a sve nevaljano za
boravimo.
Svi su zadovoljno odahnuli, prazneći svoje čaše, a domaćica pozove na
večeru.
Nešto poslije jedanaest sati ustane profesor Marković te zaželi svima
sreću u budućoj tisuću devetsto četrdesetoj godini, a naročito cijeloj
obitelji Ukrajinček, za koju se osvjedočio da je veoma čestita. — Radi
toga — nastavi profesor Marković — predlažem da se prije stupanja u
novu godinu svi pobratimo, ali po križevačkim statutima.
Svi to prihvatiše, a Lidiji i doktoru Valunu kumovao je profesor
Marković i supruga tvorničara Grahora. Marković reče:
Draga moja Lidija i Josipe, ja zahtjevani od vas,
strogo po statutima, da ispijete vino i tri puta se poljubite.
Zagrlivši Lidiju, doktor Valun je bio duboko uvjeren da je to bratimstvo
upriličeno samo radi njega. Već se jednom prilikom u bolnici povjerio
dru Markoviću, a i ovaj mu je savjetovao da bude strpljiv i pažljiv prema
njoj s obzirom na prošlost koju zacijelo još nije mogla zaboraviti.
Lidija je u posljednje vrijeme često razgovarala s majkom, a i s ocem, o
Josipu i njegovoj naklonosti i ljubavi.
Vjeruj, Lidija, da ga volimo, kao da nam je sin —
govorila bi joj majka — a naš osjećaj nas ne vara. Čini
mi se da je taj mladić u stanju tebi nadoknaditi sve što si
izgubila.
■ Majko, mila majko, molim vas ne spominjite mi nikada više prošlost.
— Jednom prilikom je ocu rekla: — Neću, tata, neću moći dugo više
zavlačiti s odgovo-
rom. Teško ću ga pogoditi ako ga sasvim odbijem, drag mi je, ali vama
mogu povjeriti, to nije ona ljubav koju bih trebala za njega osjećati. To je
veliko i iskreno prijateljstvo, i on je čovjek kojemu mogu sve povjeriti.
Lidija, ti si student medicine, a mi smo ljudi sa
životnim iskustvom; čuj, dijete drago, bračni život budi
ljubav i u onom drugu koji je prije braka nije osjećao.
Kad bih ja u to mogla vjerovati! Razmislit ću o
tome, dragi roditelji, jer dugo više ne mogu zatezati s od
govorom.
Početkom mjeseca svibnja bio je Lidijin rođendan, upravo je navršila 21.
godinu i postala punoljetna. Josip je zamolio kolegu da ga zamijeni i
došao sa cvijećem prije jedanaest sati da joj čestita. Ulazeći u njenu
kuću, osjećao je u sebi neku odlučnost, koja mu inače nije bila
svojstvena. Kad joj je zaželio sve najbolje, zagrli je i bez ustručavanja
poljubi, i držeći je oko vrata reče:
Lidija, ljubljeno biće, danas na tvoj dvadeset i prvi
rođendan pred tvojim te roditeljima molim, budi moja
žena.
Lidija problijedi, roditelji se zbune, oboje ustanu iz fotelje, a Lidija im
pokaže rukom da sjednu, isti znak dade Josipu i sama sjedne kraj njega.
Držali su se za ruke, gledajući jedan drugoga. Lidija je bila očigledno
uzbuđena, Josip još više, a smeteni roditelji upru oči u kćer — šta li će
sada Josipu odgovoriti.
Dragi Josipe — pribere se napokon Lidija — neću
sada govoriti o tvojim odlikama, nego ću ti reći kako je
sa mnom, a ti se odluči. Ja tebe volim, neobično te cijenim
i poštujem, ali strasne ljubavi još ne osjećam za tebe. Ako
me hoćeš takvu, onda ću ti biti vjerna drugarica života.
Takvu te hoću, takvu te još više želim, ljubljena
moja Lidija.
Razdragani roditelji zagrliše oboje. Zlata je plakala od sreće, a i Ervin je
brisao suze.
Odmah su proslavili zaruke i Josip predloži da druge subote pođu do
njegovih roditelja.
Želim, draga, da te vide. Vjerujem da će te odmah zavoljeti, jer ti
svakoga brzo osvojiš.
Doktor de Valun je bio izvan sebe od sreće, koju nije mogao zadržati za
sebe nego je svakome pričao o svojim zarukama, i o skorom vjenčanju.
Mnogi su mu iskreno čestitali, ali je bilo i zlobnih primjedaba, naročito
ženskog osoblja bolnice.
»Istina je, lijepa je, ali i njemu, iako je vlastelinski sin, mirišu njeni
milijuni.« Neka liječnica, koja nije krila svoju naklonost prema njemu,
još je dodala:
»Šteta za tog lijepog, otmjenog čovjeka, vlastelinski sin je, iz stare
francuske plemenite obitelji, a eto, ženi kćerku Zidova jer joj je otac
tvorničar.«
Nekoliko dana iza zaruka dobije Josip dugačko pismo od majke, puno
prijekora.
»Naš dragi, ponosni sine!
Saznali smo da se družiš s djevojkom veoma lijepom, a osim toga i
bogatom. Mi smo već bili nestrpljivi, dapače i žalosni što se ti nisi i prije
oženio, ali ova veza nije nam draga, osobito iz razloga što bi u našu staru
plemićku obitelj došla jedna Židovka. Tvoji djedovi po ocu stari su
plemići iz Francuske, starosjedioci smo Slavonije i vlastelini, a dobro
znaš i to da novac kod nas ne igra nikakvu ulogu jer smo imućni.
Moje plemstvo stečeno je na slavi, pradjed mi je bio general, dobio je
plemićki naslov i viteštvo, moj otac general, podmaršal, a i to znaš da
smo stara hrvatska lička korjenika, i da smo na to vrlo ponosni.
Sine, ti znaš da sam ti uvijek željela pobuditi ponos na tvoje porijeklo i
probuditi osjećaje za našu dragu Hrvatsku. Kad sve to promisliš, nećeš
zacijelo ni časa oklijevati da raskineš tu vezu.«
Kada je bio pročitao to majčino pismo, nije se nimalo uzrujao nego je sa
smiješkom na licu govorio:
»Ah, majko, majko, da vi znate kako sam ja sretan što je ona pristala da
mi bude žena.« Odmah je javio da je primio pismo, ali neće na njega
odgovoriti, već dolazi u subotu kući sa zaručnicom. Lidiji nije spominjao
majčina pisma jer nije želio da je upozna s njegovim sadržajem.
Lidija je nabavila darove za Josipove roditelje i braću, ali nije bila baš
ushićena što putuje k njima, kao da je nešto predosjećala. Pristala je
samo stoga što je to bila Josipova želja.
Na stanicu su je otpratili roditelji. Izravni vlak išao je do podne do
gradića, a onda je trebalo kolima do vlastelinstva de Valuna.
Josip je bio sav raznježen, i govorio je Lidiji:
Ne mogu ti reći, mila moja, kako se veselim što si
odmah pristala da posjetiš i vidiš moje roditelje i naš dom,
koji će biti i tvoj, kao i lijepa naša Slavonija.
Kako ti ne bih tu želju ispunila, Josipe dragi, s
tobom ću dobiti još jedne roditelje, a tvoja braća bit će
i moja, a osim toga, zanima me kako izgleda jedno pravo
vlastelinstvo. Znaš, moji djedovi po majci u Vukovaru
posjednici su jednoga dijela sada propaloga vlastelinstva.
Josip je pričao o šumi gdje su se kao dječaci igrali, a kao odrasli išli u
lov, onda o vinogradima, o lijepim konjima, o velikom domaćinstvu i o
tvornici raznovrsnog pića.
Objedovali su u vlaku i dosta rano popodne stigli na stanicu u gradić S.
Kad su se našli na stanici, Josip se zbunjeno okretao na sve strane, neće
li ugledati njihova vlastelinska kola, koja su ga uvijek čekala, a sada ih
nigdje ne vidi.
Sigurno nisu primili vijesti, pa nećemo čekati, uzet ćemo fijaker. —
Smjestili su se u kočiju, i krenuli prema vlastelinstvu.
Vrijeme je bilo lijepo, sve u cvatu, a miris se odasvud širio i opijao ih.
Uz cestu su se dizali redovi visokih jablana, koji će ih voditi sve do
Valunova vlastelinstva. Još im je preostao mali dio puta kad će Josip: —
Vidiš, lijepo bismo se mi načekali, evo tek sada dolazi naša kočija pred
nas. — Kada su joj već bili blizu, prvi zaustavi konje kočijaš njihove
kočije. Iz vlastelinske kočije siđe Josipov otac, zagrli Josipa, a onda i
Lidiju. Dade nalog svome kočijašu da krene kući, a on sjede u kočiju do
Lidije i Josipa.
Vlastelin de Valun bio je nadaleko poznat kao širokogrudan, dobar i
gostoljubiv čovjek, ponosan Slavonac. Taj veleposjednik, koji živi među
seljacima, bio je viđen član Hrvatske seljačke stranke, radićevac, što baš
njegovoj supruzi nije bilo po volji.
Često je morao slušati svoju umišljenu ženu:
»Čemu ti tvoje staro plemstvo, naobrazba, bogatstvo, kad ne znaš držati
odstojanje prema nižima od sebe? Ne praviš nikakve razlike upustiš li se
u razgovor s liječnikom, kotarskim predstojnikom, župnikom, ili s
radnikom, ko-čijašem, a od seljaka se daš gnjaviti do iznemoglosti.«
»Ne griješi, draga Ivana — odgovorao bi poštenjačina Ivan — vidiš i
sama sa svačim obilujemo, i šta nam više treba?«
»Znam ja to bolje od tebe, jer strogo bdijem i pazim na sve, ali ja bih
željela da ti, ako si plemić, do toga i držiš, da to dadeš do znanja
radnicima, seljacima, a naj-
više me smeta to što nemaš hrabrosti da skrešeš svakome u brk što ga
ide.«
»Što mogu, Ivana, kad sam takve naravi. Zadovoljan sam svojim
životom i želim svakome ugoditi; istina je da često ne smognem
hrabrosti da kome rečem što neugodno, i ako se uvjerim da nije u
pravu.«
Prije Josipova dolaska došlo je u nekoliko navrata do sukoba među njima
jer je Ivan govorio ženi da je Josip zreo čovjek, liječnik osim toga, pa
zna što radi.
Ona bi mu govorila: »On je isti kao ti, previše fin, glupavo dobar, bez
one prave muške hrabrosti.«
»Nemoj se miješati, Ivana, u njegov izbor. On je sigurno dobro upoznao
tu djevojku.«
»Lijepo sam mu pisala i obrazložila da u našu obitelj ne pristaje Židovka,
a on se jednostavno na to i ne osvrće, već dolazi s njom u naš dom. Ja je
neću ni pogledati.«
»Ali, Ivana, za ljubav našega sina nemoj toga činiti.«
»Baš ću zato to učiniti jer ga više volim nego ti, i uvjerena sam da će je
onda napustiti.«
Došlo je do svađe jer gospođa Ivana nije nipošto dopustila da se pred
njih pošalje kočija.
»Ne dopuštam da se šalje kočija, neka ona odmah osjeti da nam nije
draga njena posjeta.«
Da je gospodin de Valun imao i malo odlučnosti i hrabrosti, ne bi
popustio zahtjevu svoje žene, a ovako je uzeo pušku i umakao u šumu.
Tu nije imao mira, ljubav prema sinu tjerala ga je natrag jer se bojao
kako će se svršiti susret s majkom.
Došao je po podne kući, nije htio okusiti ništa od jela, već je popio
nekoliko čašica rakije, i onda odlučno izdao nalog da se spremi kočija.
Pošao je pred Josipa i Lidiju sa čvrstom namjerom da kaže barem Josipu
što se zbilo.
Josip je znao očevu blagost i njegovu dobrotu i nije se nimalo začudio
što je otac s toliko nježnosti presreo Li-diju. A kako je i sam bio
dobroćudan, vjerovao je da će se i s majkom sve dobro svršiti.
Otac nije smogao snage da Josipa obavijesti o raspoloženju majke, i tako
su došli pred glavni ulaz. Tu je stajala gospođa de Valun koja iz sveg grla
poviče na muža:
Ti kukavče, mlakonja, požurio si se pred njih!
Josip zbunjeno promuca!
Majko, došao sam sa ...
Još nije stigao izreći do kraja, a majka se prodere:
U moj katolički i hrvatski dom neće ući Židovka!
Jesi li čuo, samo preko mene mrtve!
Ta, majko, ona je moja zaručnica...
Ali ti neće biti žena, jesi li razumio, Josipe!
Ne mogu više promijeniti svoje odluke, majko ...
A ja ti opet ponavljam, Židovka neće pod moj
krov i neće postati tvojom ženom.
Sjedeći u kočiji, Lidija je čas blijedjela, onda joj krv udari u glavu.
Brisala je hladan znoj.
Posljednje Josipove riječi dale su joj snage, jer je odlučnim glasom
rekao:
Pa i da je Židovka, ona će biti moja žena, tako mi
života i časti!
Zatim skoči u kočiju, sjedne kraj Lidije i poviče:
Okrenite kola, vozite natrag u grad.
Opet se otac de Valun očitovao u svojoj neodlučnosti. Samo je
jadikovao:
Ovako nešto nije se valjda nikad dogodilo, otjerati
rođenoga sina i njegovu buduću ženu iz njegova rođenog
doma. Ivana, Ivana, ti si velika grešnica. Kako ćeš ti to
opravdati pred Bogom! A pred ljudima, vjerujem, nikada.
Da ti misliš dalekovidnije, kao ja, onda bi bio uz
mene, ali gdje bi ti, kratkovidan kakav jesi, gledao u bu
dućnost! Zar ti ne vidiš što se u svijetu događa? Zar ti ne
razmišljaš kako će ti se provesti sin sa ženom Židovkom?
Ivana, trebala si je primiti i razgovarati s njom,
da vidiš kakvo je to anđeosko biće. Ona je kćer Židova, ali joj je majka
kršćanka, Hrvatica.
Židovka ili polužidovka, svejedno, nije za našega
sina. Ja se ne kajem i neću da nam ona postane snaha.
Drugi dan popodne vratili su se Lidija i Josip u Zagreb, na čudo roditelja.
Putem je Josip molio Lidiju da o tom neugodnom susretu nikome ništa
ne govori, da roditelje ne ražalosti. Rekli su samo toliko da ih Josipova
majka nije srdačno primila, tako da je Josip odlučio da se odmah drugi
dan vrate u Zagreb.
Josip je Lidijinim roditeljima saopćio da bi želio da se oko polovice
lipnja obavi vjenčanje.
Dogovorili su se također da će Josip promijeniti svoj jednosobni stan za
dvosobni, jer je i Lidija željela imati poseban stan.
Zlata je odmah počela uređivati stan, ličiti, nabavljati stvari. Htjela je da
se vjenčanje proslavi u uskom obiteljskom krugu, što je i skromnom
Josipu bilo po volji. Nekoliko dana prije vjenčanja predloži Lidijin otac
Josipu da u njihovoj kući otvori svoju ordinaciju. Josip se posavjetovao s
profesorom Markovićem, kojem se to činilo vrlo prihvatljivo. Stoga je
Zlata dala isprazniti dvije sobe sa ulice, jer je u jednu bio ulaz iz stubišta.
Vjenčanje je proslavljeno vrlo svečano, ali ne bučno. Josipu je bio kum
profesor Marković, a Lidiji stari prijatelj njezina oca, kapetan Ivan
Lovrić.
Svojim roditeljima Josip je poslao tiskanu vjenčanicu, bez ijedne riječi
da bilo koga poziva.
Nije mogao vjerovati svojim očima, kad je ugledao na vjenčanju oca i
brata. Raznježio se, radostan, ne toliko radi sebe, nego više radi Lidije i
njenih roditelja.
Mnogo vrijednih darova poslali su prijatelji i znanci, a djed Jakob,
zaželjevši mladencima sreću, i predajući im oveći omot, reče ganut:
Djeco draga, nisam rođen u Hrvatskoj, ali ću se držati hrvatskog
narodnog običaja, kako se daruje na selu. Ovaj novac neka vam bude
početna svota za vaše kućanstvo.
Dao im je ogromnu svotu — pola milijuna dinara.
Odmah poslije vjenčanja Josip je nabavio rontgen i mnoge potrebne
medicinske instrumente.
S ponosom je promatrao ploču na zidu kuće:
Dr Josip de Valun, liječnik za unutrašnje bolesti.
Ordinira od 3—7 popodne.
Namjestio je medicinsku sestru, koja je uzimala osobne podatke i
povijest bolesti, a bolesnike je pregledavao uz pomoć Lidije, koja je to
po svaku cijenu željela.
Medu mladencima vladao je uzoran sklad, on je bio nježan suprug, a ona
mu je u svakom pogledu ugađala.
Živjeli su u prostranom i udobnom domu kod Lidijinih roditelja, jedino
su navečer odlazili u svoj stan na spavanje.
Za svu udobnost u domu brinula se Zlata, koja je neprestano strepila za
sreću svog djeteta, ali osim toga nadasve nastojala pogoditi misao i želju
svoga voljenoga zeta.
Već u prvim mjesecima kako je otvorio ordinaciju, dr de Valun je imao
mnogo pacijenata, koji su tražili njegov savjet i onda se i potpuno
povjerili njegovu liječenju. Bio je na to ponosan, pa je pratio svu
najnoviju znanstvenu literaturu tako da su cijelo slobodno vrijeme Li-
dija i on provodili uz knjige. A Lidija se usput spremala za ispite na
fakultetu.
Ordinacija je donosila lijepu dobit, jer je dr Valun bio neobično savjestan
liječnik, a bolesnici, među njima mnogi imućni, nastojali su mu se
odužiti.
U radu, slozi, miru i zadovoljstvu, te bezbrižnom blagostanju, iznenadio
ih je i preplašio rat godine 1941.
Prvih dana nije bilo većih potresa u cijeloj obitelji, ali nekoliko tjedana
kasnije nastupili su očajni dani. Ervin je bio zaštićen, jer je Zlata bila
Hrvatica, ali njenim roditeljima je zaprijetila opasnost.
Prijatelj Ivica Lovrić prijavio se u domobrane i sve je poduzeo da zaštiti
Jakoba i Helu Ukrajinček. Marica, koja je još uvijek vodila
Ukrajinčekovo kućanstvo, imala je dva zeta, Juru i Marka, koji su bili
pozvani u vojsku, i hrabrila ih:
To ćemo vidjeti, tko će se usuditi dirati u tako dobre i čestite ljude.
Muž Zlatine mlađe sestre preuzeo je veliku trgovinu. Tvornicu je odmah
uzela vojska, ali je kapetanu Ivici Lovriću uspjelo da Ervina namjesti kao
stručnog voditelja tvornice.
Nakon nekoliko tjedana djed i baka Ukrajinček dobiju poziv da dođu na
redarstvo. S njima je išla Zlata, a i Lidija, jer je suosjećala s bakom i
djedom. Vratili su se natrag, ali su morali nositi žutu traku sa židovskim
znakom.
Kapetan Lovrić kao časnik dobro upućen u prilike, savjetovao ih je da se
povuku u dvije sobe, a druge prostorije da iznajme. Tako se u jedan dio
uselio Maričin sin sa ženom i troje djece, i zet Marko sa ženom i djete-
tom. Marko je slovio kao čuvar obitelji Ukrajinček. Supruzi
Ukrajinček bili su također pozvani da predaju dragocjenosti. Oskudica se
nije osjećala u njihovu domu, jer je trgovinu vodio rođak. Ervin je
dobivao plaću. Najviše je nosila ordinacija, a Josip se dogovorio s
Lidijom da majci daju veliku svotu za kućanstvo, a ako ne potroši, neka
sprema za njih. Premda su uvijek voljeli Josipa, sada je još više porastao
u njihovim očima.
Početkom 1942. godine mnogi Zidovi napuštali su zemlju i otputovali
prema Italiji.
Prijatelj njihova doma, Ivica Lovrić, postao je major i govorio im je da
će ih on sa sigurnošću odvesti do Rijeke, premda je to polovicom 1942.
godine već bilo opasnije, jer su već u Karlovcu ulovili mnoge bjegunce.
Kad su se napokon odlučili, i dogovorili se za nedjelju do podne, bilo je
kasno. Hitlerov povjerenik, vojni okupator u Hrvatskoj Kasche, izdao je
u petak nalog da se svi Zidovi u Hrvatskoj zatvore. I tako su rano ujutro
u petak došli po Jakoba i Helu Ukrajinček. U kući je nastalo
zaprepaštenje, a Zlata se borila kao lavica i dokazivala da ih je ona dala
pokrstiti. Marica je plakala i govorila, vodite mene umjesto njih, jer su
oni meni bili više nego roditelji.
Maričin zet Marko skoro je izgubio život, jer je nastojao spriječiti da ih
odvedu. Bio je svladan, okovan i odveden u zatvor. Sve je dakle bilo
uzalud, plač, jauk i svako dokazivanje. Odveli su dvoje starih,
preplašenih ljudi, koje više nikada nitko nije vidio. Kasnije se govorilo
da su strpani sa još mnogima drugima u vagone za životinje i odvezeni u
Dachau.
Razumljivo je da je u njihovu domu zavladala tuga, osobito je jadikovala
Lidija govoreći:
Zašto me niste zvali, majko, da ih još posljednji puta vidim i pozdravim?
— Milije mi je da nisi bila prisutna, jer je njihov izgled bio očajnički, a ti
ih zadrži u sjećanju onakve kakvi su uvijek bili.
U ratnoj strahoti vrijeme ipak nije stalo. Josip i Lidija radili su u
ordinaciji, a Lidija je pored toga točno polagala ispite.
Godine 1944. Lidija je diplomirala. Bila je ponosna, jer je u najkraćem
roku završila fakultet. Odmah je dobila mjesto u Vojnoj bolnici, gdje će
stažirati, a svako popodne pomagala je Josipu, koji je došao na glas kao
dobar liječnik.
Trebalo je još nekoliko dana pa da Lidija završi staž u bolnici, a uto je i
došao kraj ratu.
U novoj državi, ratom opustošenoj, trebalo je mnogo radne snage i
liječnika, i Josip i Lidija su bili pozvani da preuzmu ranjene i oboljele
vojnike. Oboje su radili od jutra do kasne noći, toliko naporno da nisu
mogli ni pomisliti na svoju ordinaciju.
Ervin je dobio još u prvim danima nove države tvornicu i trgovinu, a
trgovinu je njihov rođak i proširio.
Kad je privatna imovina prešla u državno vlasništvo, Ervin je postao
upravitelj svoje tvornice, u kojoj i danas uspješno radi.
Početkom 1946. godine Josip i Lidija su završili vojnu službu. Josip je
preuzeo mjesto u Vinogradskoj bolnici, a poslije podne je radio s
Lidijom u njihovoj ordinaciji.
U domu Ukrajinčeka nije više bilo prihoda od tvornice i trgovine, nego
se živjelo od Ervinove plaće, a glavni je prihod bila Josipova ordinacija.
Na vlastelinstvu de Valuna došlo je također do velikih promjena. Kuća
im je ostala, i svakom članu po pet ju-
tara zemlje, a preostala zemlja, goveda, konji i tvornica, sve je prešlo u
državne ruke.
Vlastelin de Valun i njegova žena nisu bili vični teškom radu, pa se brzo
osjetila oskudica u njihovu domu. Posluga ih je napustila, jer je nije bilo
čime plaćati, tako da je sam Ivica de Valun hranio i pojio krave. On je
bio dobre naravi, pa se s time pomirio, ali gorda gospođa de Valun,
kćerka generala, svemu je prigovarala i često optuživala muža:
»Baš sam bila luda da se nisam udala za onoga časnika, sigurno ne bih to
doživjela, ali ja luda, zaljubila se baš u tebe.«
Kad je Josip saznao da su mu roditelji počeli oskudijevati, postade mu
žao, naročito dobrog oca. Odmah im je Lidija poslala pomoć, i
neprestano vodila računa o tome da Josipovi roditelji imaju sve što im
treba. Josip ju je zato još više volio i neobično cijenio njenu plemenitost,
to više što je prešla preko tako teške uvrede, kakvu joj je nanijela
njegova majka. Štedjela je na sebi govoreći:
Ti, Josipe, daješ za ovo kućanstvo, a mi smo se oboje dužni brinuti i za
tvoje roditelje.
Ali joj Josip onda otkrije da on štedi jer je želi odvesti na more da liječi
nogu.
VII
Jedno prijepodne oko polovine mjeseca lipnja 1945. godine, mjesec dana
poslije oslobođenja, došao je na Zla-tino ime omot s natpisom: rontgen
— snimke. Bila je uvjerena da je to nečiji nalaz, ali svrne pogledom na
žig pošte, te sva protrne. Bilo je to mjesto u kojem su živjeli Boškovi
roditelji i ona za sebe promrmlja:
»Kakva je to drskost, kako se usuđuje, ta ništarija.« Uđe u sobu i sjedne,
sva smetena.
»Što da učinim? Kako da to vratim? Jaoj, mene, samo da ne dozna
Lidija, moram reći Ervinu.« Spremi omot duboko u ormar. Toliko ju je to
uznemirilo da se nije mogla prihvatiti nikakva posla.
Lidija i Josip su bili u Vojnoj bolnici, koja je bila puna ranjenika i
bolesnika, te su vrlo rijetko dolazili na objed, a Ervin je dolazio poslije
dva sata.
Kad je Ervin završio s objedom, pogleda Zlatu i primijeti:
Sada tek vidim da ti nisi skoro ništa jela. Tebi
nije dobro, Zlata. Reci mi, što ti je?
Uznemirena sam Ervine. Dobila sam neki omot,
kojeg se sama nisam usudila otvoriti.
Kakav omot, Zlata?
Odmah ću ga donijeti, samo moramo paziti da ne
bi kojom nesrećom djeca naišla.
Sada je i on postao nemiran i pošao je za ženom u sobu.
Kad je uzeo omot u ruke, odmah mu je bilo jasno:
Sada shvaćam, Zlata, tvoje uzbuđenje. Kako se, ni
tkov jedan, to usudio poslati, nakon toliko godina.
Slično sam i ja pomislila. Što da uradimo? Samo
strepim od straha da ne bi uznemirivao Lidiju . ..
Otvorit ćemo omot, Zlata, i onda ga odmah po
slati natrag s nekoliko riječi ukora, grožnje, bez potpisa.
Slike pluća bile su snimljene u Pešti godine 1939. s nalazom početne
zaraze, a između slika list papira bez kuverte.
»Mnogo poštovani Lidijini roditelji!
Onoga strašnoga, nikada zaboravljenoga dana, kad mi je moj
nemilosrdni otac rekao: Boško, odgodi vjenčanje! dobio sam živčan
slom, pa me je bolesnog, slomljenog, u autu dovezao kući. Dugo sam
bolovao kod kuće, onda su me odveli u neki sanatorij u Mađarsku. Kad
sam prizdravio, bio sam kao kostur. Bojao sam se svoga izgleda. Pošao
sam na pregled, a rontgen je pokazao da sam bolestan na plućima. To je
umirilo moju bol i moju savjest, pa sam se tješio:
Providnosti, kako si dalekovidna, možda sam ja i prije nosio tu klicu
bolesti u sebi, a njome bih sigurno zarazio ljubljeno biće, čije ime
spomenuti ne smijem. Umri Boško čim prije, vinuo mi se iz grudi bolan
uzdah, a na ono nevino biće ne smiješ više ni misliti, tako bolestan. Ona
neka ostane zdrava i živi, iako znam da nikada neće biti sretna bez mene.
Nisam umro, polagano sam se oporavljao, a to je bilo za moje živce, za
srce, užasan napor, gonio sam misao, ali kad sam sabrao više tjelesne
snage, osjećaji su nadjačali. Nebrojeno puta dolazila mi je pred oči.
Snatrenje me je znalo toliko zanijeti da sam čuo njezin glas, razabirao
riječi. Onda sam se trgao i, sramota je priznati, ali sam, dugo, dugo, lio
gorke suze nad svojom nesrećom.«
Ervin je čitao sa suzama u očima, a Zlata se dugo uzdržavala, ali i njoj
navru suze na oči i kroz plač reče:
Ervine, Ervine, ako je to istina, onda je taj mladić
doživio strašnu tragediju. On sigurno i nije doznao za
Lidijinu nesreću i naše patnje.
Budi uvjerena, draga Zlata, da je teta Flora već
sve dojavila.
Vjerujem, Ervine, ali su oni to krili pred njime,
u to sam sigurna.
Možda bi ipak bilo bolje, Zlata, da smo neotvoreno
poslali natrag.
Ne znam što je bolje, ali sada ne možemo prije
korima i grožnjom, već kratko i odlučno zamoliti da ostavi
u miru naše dijete, koje je tako sretno udano.
Zlata, Zlata, pazi budno da ne bi doznala djeca.
Dobri Josip bio bi izvan sebe.
Dakle, Ervine, pišimo odmah.
Ti piši, ja neću i ne mogu. Ljutim se sada na našu
slabost, što smo omot otvorili. Volio bih da ga u mislima
imam, kao do sada, prezrenog. Ah, kako je to strašno,
čas sumnja, a onda opet svijest da ima istine u tome.
Dosta, Ervine, razgovora i razmišljanja, pišimo na
stroju, bez potpisa.
»Primili smo slike pluća i list, što je na nas djelovalo sa sažaljenjem, ali
ne možemo zaboraviti strahotu koja se srušila na naš dom voljom
drugoga, a radi vašeg labavog držanja.
Žalimo našu znatiželju, što smo pročitali pismo, jer bi naš odgovor
zacijelo završio kletvom i prezirom.
Naše dijete je već pet godina udano za dobrog, nada sve plemenitog
čovjeka, koji je obožava i ljubi, a uložio je kao liječnik najviše napora da
je zadrži na životu.
Molimo vas i zaklinjemo, ne dirajte u sreću i mir naše drage djece.
Zabrinuti roditelji, koji su radi vas mnogo, mnogo pre-patili.«
Potkraj rujna 1945. godine dobila je Zlata sličan omot,' čak iz Kičeva na
sjeveru Makedonije. No nije je toliko uznemirio kao ono prva pošiljka,
nego je čekala muža dok se vrati s posla.
Poslije objeda opet su se dobro zaključali u sobu od straha da ne bi kojim
slučajem došla Lidija prije vremena iz bolnice. Tu je bilo snimaka pluća
iz Mađarske, a najnovije su bile iz liječilišta Klenovnik iz Hrvatskog
zagorja. Pismo je bilo priloženo i glasilo je:
»Poštovani Lidijini roditelji!
Tijelom sam ozdravio, što dokazuju nove slike napravljene u lječilištu
Klekovnik.
Naš kraj je pripojen novoj državi, a ja radim kao vojni liječnik u malom
mjestu Kičevo u Makedoniji. Na proputovanju kroz Zagreb doznao sam
za strahotu što ju je pretrpjelo ljubljeno biće.
Lagao nisam, jedino sam kriv što sam poslije očevih riječi pao u očaj i
dobio živčani slom. Vjerujem da je to dobro, milo biće, obožavano,
cijenjeno i ljubljeno. Sretan je čovjek koji je ima za ženu. No, ona neće
moći nikoga ljubiti kako je ljubila mene, jer je to bila ljubav iz dna bića,
ljubav duša i svakog djelića tijela. Pamtite roditelji!
Znam da moram moju tužnu sudbinu sam snositi do kraja života i trpit
ću, ali će moje srce i posljednjim ku-cajima kucati samo za nju.
Nitko nema te moći da mi zabrani da je obožavam, veličam, grlim i
ljubim u snu i na javi, i već sam se zakleo, da nema te žene koja bi mene
predobila, njoj ću ostati vjeran do kraja moga života.«
Ervine, mene jeza hvata od sadržaja toga pisma,
i ne dao Bog da dođe u ruke naše djece.
Mene ovo isto strašno uzrujava. Moramo pismo
odmah uništiti, vratiti slike, a tebe, Zlata, savjetujem upo
zori listonošu, neka strogo pazi da više nikome ne uručuje
poštu nego samo tebi u ruke.
Dobro si se sjetio, Ervine. To je potrebno i zbog
toga što će poslije Nove godine oboje završiti rad u Vojnoj
bolnici, i samo raditi u svojoj ordinaciji.
Još isto poslije podne vratili su slike sa slijedećim sadržajem lista:
»Primili smo slike i veselimo se da ste potpuno zdravi. Nećemo vam na
sve odgovarati, ali cijenimo vaše prega-ranje i vašu žrtvu i sve vam
vjerujemo. Baš zbog toga što Lidiju toliko volite, držite čvrsto vašu riječ,
snosite sami vaše patnje i pregorite vaše velike čežnje. Ostavite da naša
djeca žive u miru, jer mi kao roditelji najbolje znamo ocijeniti da su
sretni. Iz zahvalnosti za vaš samoprijegor nećemo više na vas misliti s
mržnjom i prezirom, već kao na izgubljenog sina.«
Vjerujem da će to uzeti k srcu, što ti misliš, Ervine?
Morao bi, Zlata, na svaki način. Ja vjerujem da
hoće, i da nas više neće uznemirivati.
Kako je bilo predviđeno, Lidija i Josip su bili razriješeni dužnosti u
Vojnoj bolnici, te su od početka 1946. godine radili samo u svojoj
ordinaciji.
U početku je bio posjet slab, tako da su prvi mjesec jedva pokrili
troškove, i već su pomišljali da će morati otpustiti medicinsku sestru.
108
109
Međutim, došao je mjesec veljača. Hladno i vlažno vrijeme
prouzrokovalo je mnogo prehlada i dolazilo je bolesnika napretek.
Stručan i savjestan pregled i lijep postupak svakim je danom sve više
punio ordinaciju. Osim toga, Josip je slovio kao izvrstan liječnik,
savjestan i dobar dijagnostičar. Svakome je dao sve potrebne upute, ali se
u duge razgovore nije upuštao, bio je škrt na riječima.
Držao se svojih ranijih načela, koje je upotrebljavao u dodiru s imućnim
i razmaženim bolesnicima, ali je ubrzo opazio da griješi.
Lidija je mnogo naučila od Josipa, a u Vojnoj bolnici još se više usavršila
u svojoj struci. Osim toga je i njena sretna narav, njena srdačnost mnogo
utjecala na bolesnike. U početku to Josipu nije bilo drago, ali kasnije je
još preporučivao nekim belesnicima, osobito ženskima:
Neka vas pregleda moja supruga, ona je moja učenica, izvrsna je
liječnica.
Lidija je imala anđeosko strpljenje, dobro i nježno srce, istinski je
suosjećala s bolesnicima, a što je bilo veoma važno, imala je neobično
dobro razvijen osjećaj za pravovremeno i tačno ustanovljavanje bolesti.
Većina je bolesnika dolazila u ordinaciju, a rjeđe su bili pozivani u kućnu
posjetu. No, kada je ipak trebalo posjetiti bolesnika, češće je išla Lidija
nego Josip, jer se on počeo baviti naučnim studijem.
Lidija je pak sve više osjećala bolove u nozi, i jedva je dočekala
polovinu lipnja, kada su se dogovorili da će otputovati na more.
Međutim, godine 1946. još nisu bili svi hoteli spremni da prime goste,
tako da su Lidija i Josip odsjeli kraj Crikvenice u privatnoj kući.
Tako su bili zajedno na moru mjesec dana, a kad su vidjeli da to Lidiji
dobro čini i da joj se noga oporavlja,
110
Josip ju je morao prisiliti da produži boravak na moru još za jedan
mjesec. Ostala je u istoj kući, jedino ju je domaćica preselila u manju
sobu, jer je njihovu za te dane obećala svojim znancima iz Zagreba.
Na dan odlaska dr de Valun zamolio je nove goste iz Zagreba da budu pri
ruci njegovoj supruzi, ako bi joj što zatrebalo. Iako se nisu iz Zagreba
poznavali, rado su primili Lidiju u svoje društvo, jer je na prvi pogled na
njih učinila vrlo dobar dojam.
Lidija je nastavila liječenje noge, često je polijevajući morskom vodom, i
sunčajući. U tome je imala društvo, jer je i taj Zagrepčanin imao bolesnu
nogu, te je i on bio na toj maloj plaži od zore do mraka. Bio je istih
godina kao Lidijin otac. Svaki je čitao svoju knjigu ili drijemao,
promatrao brodove i čamce na moru. U razgovoru su utvrdili da imaju
mnogo zajedničkih znanaca, naročito onih koji su nestali ili utekli u
inozemstvo.
I tako, iz dana u dan, Lidija je postala sve prisnija s obitelji iz Zagreba,
tako da su je oni zavoljeli kao kćerku. Još im je postala draža kad su
vidjeli koliku pažnju obraća njihovu bolesnom sinu pošto je ustanovila
od čega boluje i prepisala dobar lijek. Uspjeh je bio brz i odličan.
Pregledala je sve ukućane, a i na plaži su je neprestano uznemirivali
znanci njene domaćice.
Kuća u kojoj je Lidija stanovala bila je u vrtu, na uzvisini, s jedne strane
kuće bio je hotel, odmaralište državnih službenika, a s druge strane
nekoliko povećih kuća.
Na obje strane bile su odvojene plaže uredjene za kupače. Desna strana
je bila pristupačna svima, dok su lijevu zauzeli službenici iz odmarališta.
Domaćin kuće u kojoj je stanovala Lidija napravio je svoje malo
kupalište tri metra široko.
Početkom mjeseca kolovoza sunčala se Lidija na tom kupalištu, kad je
netko s druge plaže zazove. ... »Kolegice, kolegice Lidija« ... Lidija
digne glavu i pogleda na onu stranu:
Tko od onih kupača mene poznaje. Zazvao me je
imenom.
Ona ustane i ugleda mlađeg čovjeka u kupaćim gaćicama, koji joj se
obrati:
Zar me ne poznajete?
Ne mogu se sjetiti — odgovori Lidija.
U tom času skoči on u vodu i dopliva do mjesta gdje je sjedjela Lidija. U
tom času ona se dosjeti:
Sada sam vas prepoznala. Zajedno smo studirali i
isti dan diplomirali. — Sjeo je do nje okrećući se:
Zar ste vi sami ovdje?
Smiješeći se Lidija odgovori:
Zar ne vidite da sam u društvu ovog gospodina.
Vi mene nećete da razumijete, mislim bez supruga?
Bio je on mjesec dana ovdje sa mnom, ali se morao
vratiti u ordinaciju, a radi se i o natječaju za docenta na
sveučilištu; mene je, eto, prisilio da liječim nogu.
Ja sam došao ovamo da liječim reumu, koju sam
ove zime dobio u bregovima na sjeveru Makedonije.
Kako to da ste otišli onamo iz Zagreba?
Mobiliziran sam i tamo dodijeljen kao liječnik.
Kakva je to pustoš, da znate, Bogu za leđima.
Mladi ste, budite strpljivi, kad odslužite vaš rok,
moći ćete birati mjesto.
Neće to biti tako brzo, jer vojska vrlo teško pušta
liječnike iz svoje službe.
Koliko mi je poznato, vojni liječnici imaju velika
primanja?
— To je istina, ali meni i inače nije tako strašno jer
sam sa suprugom, i s našim sinčićem, koji nam mnogo
toga nadomjesti, ali ima samaca koji očajavaju, kao što
je kolega Boško.
Lidija problijedi, onda joj udari krv u glavu, i zbunjeno upita:
Što, kako, otkuda ga vi znate? Kako ste doznali da
se mi poznajemo.
Prepoznao sam vas, kolegice, po slici koju on drži
u svome stanu, i pred nju dnevno stavlja cvijeće.
Lidija opet smeteno zapita:
Kako se on usuđuje držati moju sliku i otkuda mu?
Rekao je da ju je dao povećati s male sličice, a
ja sam vas na slici prepoznao. Njemu nije bilo drago, sav
se bio zbunio. »Tko bi mogao i u snu pomisliti da će
ovamo netko doći, u ovu pustoš, i čak nju prepoznati na
ovoj slici. ..«
Lidija je neko vrijeme uzrujano trljala ruku o ruku, te dršćućim, ali
odlučnim glasom reče:
Kolega, ja to ne želim znati, ja to ne smijem slu
šati, ja to neću, shvatite, neću da vjerujem. — On pođe
prema moru i odgovori:
Žao mi je, kolegice, ali koliko poznajem žensku
dušu, smatram da bi vam moralo biti drago kad čujete
kako neko biće uzdiše za vama, i pati zbog vas. Dužan
sam da vam to kažem, zbog Boška, a znam i tko ste i
čija ste supruga.
Kad je mladi liječnik otplivao, spustila se Lidija na svoj ležaj, blijeda,
sva klonula.
Oh, kako su ljudi bezdušni, malo ih ima koji će
paziti da ne pogode drugoga u bolnu točku. Zašto, zašto
je došao, da mi otvara rane, koje ja svom snagom i voljom
želim zacijeliti.
Znanac iz Zagreba nastojao ju je umiriti riječima:
Nemojte odmah zdvajati, Lidija, poslušajte moj
savjet, znate da biste mi mogla biti kćerka. Saberite se.
To je prošlost, to što vam je kolega došao reći. Zato budite
razumni i razboriti, živite i dalje životom kojim već toliko
godina živite, a da biste učvrstili vjeru u sebe, oslonite se
na narodnu mudrost da je svatko krojač svoje sreće. Vje
rujte čvrsto u to, uzdajte se u sebe pa ćete sve tegobe
života lagano svladavati.
Hvala vam na toplim, lijepim riječima. Ali mi
dopustite da vam ispričam tragediju mog života, osjećam
da će mi biti lakše. — Zatim mu je stala pričati svoj
život i okolnosti koje su je dovele u brak s Josipom.
U to mjesec i pol zajedničkog ljetovanja Lidija i obitelj iz Zagreba jako
su se zbližili, ona je zavoljela te ljude, starije po godinama, i njihove
sinove, a i ona im je postala bliska i draga.
Već su se na moru dogovorili da će, ako se ništa ne dogodi, iduće godine
zajedno provesti ljeto kod njihovih znanaca.
Lidija je opet stekla dobro raspoloženje jer su boli u nozi popustile, tako
da nije osjećala velikih poteškoća pri hodu.
Prije odlaska došao je po nju Josip, pa su preko Rijeke, s namjerom da
nekoga posjete u Ljubljani, krenuli u Zagreb.
U Zagrebu su oni, kao mlađi, posjetili svoje starije znance, a onda su im
ovi uzvratili posjetu, obnovivši svoje staro poznanstvo s Ervinom.
Vidjevši Zlatu, njihov se znanac sjetio da je poznaje iz Vukovara, kao
lijepu djevojku.
Tom joj je prilikom rekao kako je svojom udajom za Ervina unijela
zabunu u građanske krugove Vukovara.
Polovinom lipnja požurivao je dr de Valun svoje zagrebačke znance da se
pripreme za odlazak na more. I kako je njima bio vrlo nužan oporavak,
svi su otputovali polovinom lipnja. Lidija je bila zadovoljna jer je njen
otac dobio četrnaest dana odmora u lječilištu koje je tvornica uredila za
svoje radnike i namještenike.
Lječilište je bilo u Crikvenici, ali nježnom ocu nije bilo teško dolaziti
svaki dan da vidi svoju kćerku, a kako je bio društven i duhovit, sve ih je
razveseljavao svojim dosjetkama.
Potkraj mjeseca lipnja morao se vratiti na posao, ali je početkom mjeseca
srpnja iznenada došao Josip. Bio je kao uvijek uglađen, ponešto zatvoren
u sebe, ali ovaj puta je svečano, s ponosom pred svima objavio da je
postao docent Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Lidija je bila neobično
sretna, a svi su mu od srca čestitali.
Odmah iza toga je naglasio da će ostati samo nekoliko dana, da mora
predati još neke radove na sveučilištu, a za taj studij potreban mu je mir i
sabranost.
Lidija ga je odgovarala od namjere da odmah otputuje govoreći:
Josipe, sada si postigao što si želio, tebi i te tako
treba odmora, ostani, molim te, zamoli kolegu da te i
dalje zamjenjuje u ordinaciji.
Toliko ga je nagovarala i molila, kao da se nečega bojala, kao da je nešto
slutila i tražila njegovu zaštitu. Ali on je ostao uporan i rekao:
Ti, Lidija, znaš moju točnost. Obećao sam i želim
održati svoju riječ, ali ću nastojati doći kada to završim.
Lidija je tako ostala sa zagrebačkom obitelji. Zajednički su nosili hranu
iz radničkog odmarališta. A kad je tkogod ulovio ribu, radosno bi je
priredila za zajednički ručak.
Naša domaćica postala je od stroge katolikinje gorljiva subotarka, i nije
jela drugoga mesa, osim peradi. Hranila je deset pataka, i znala ih pustiti
da plivaju u moru i love ribice.
Bilo je dopodne, Lidija se sunčala sa znancem iz Zagreba, a njegovi su
sinovi otišli po čamac. Po stubama su se spuštale patke u more, i tu su
naišle na pun sandučić ješki koje su donijeli mladići. No, kako su patke
proždrljive, halapljivo su gutale slanu ješku, i pošle zatim u more.
Mladići su uzeli onaj mali ostatak ješki i pošli u lov na ribu.
Nitko nije vodio računa o patkama, ali naša brižna domaćica razdere se
sa brijega:
Gospođo doktor, pogledajte, ča moje patke leže
na moru, kao da spavaju.
Gospođo, što ja znam, ja sam liječnik, a ne vete
rinar.
Brzo su pošli po njih čamcem, izvukli patke iz mora, i dok su stigli do
obale, one su uginule.
Ražalošćena domaćica pokušala je još da im pusti krv, ali je Lidija
tvrdila da je njihovo meso opasno po ljudsko zdravlje.
Tko poznaje veliku štedljivost Primoraca, taj će shvatiti tugu naše
domaćice. Deset uhranjenih pataka bacili su u more mladi Zagrepčani.
Za kratko vrijeme navalili galebovi na uginule patke i za tili čas našlo ih
se nebrojeni broj, graktali su i kljuvali meso pataka.
Sa svih okolnih plaža kupači su promatrali gozbu galebova, a i
Zagrepčani s Lidijom, i stari joj je Zagrepčanin rekao:
Šteta je tolikih pataka. Mislim da nam ne bi bilo
ništa da smo ih jeli, jer ni galebovi neće otrovanu hranu.
Lidija je povišenim glasom stala dokazivati:
Ne, nikako to ne bih smjela dopustiti; morala bih
kao liječnik dati prijavu.
Jedva što je to izrekla, Lidija odjednom problijedi, počne drhtati, i
zdvojno ispod glasa promuca:
»Jaoj meni, on je gore, on me gleda.«
Sjela je na ogradu, a Zagrepčani su je prvi puta čuli kako uzdiše i
jadikuje:
Bože, Bože, daj mi snage. — To izustivši digne se,
pođe hrabro stepenicama, a znancima dade rukom znak
neka ostanu.
Odozgora su se čuli njihovi izbezumljeni glasovi:
Lidija, Lidija, oprosti, oprosti.
Zašto, zašto si došao, ti nesmiljeniče, kako si smio
doći?
Borio sam se u sebi, Lidija, lomio se, savjest mi je
nalagala jedno, ali silna ljubav, koju osjećam za tebe,
sve je potisnula.
Vidio si me, a sada odlazi. Ja sam žena dobroga,
plemenita čovjeka, koga nadasve cijenim. Dobar mi je
i voli me.
Lidija, Lidija, ali ti ljubiš samo mene. Ti ne možeš
nikoga drugoga ljubiti, kao što ni ja, čuješ li, Lidija?
Odlazi, odlazi od mene. Neću da čujem riječi lju
bavi. Ti dobro znaš da me je moja neograničena ljubav
zamalo stajala života.
Daj me samo malo saslušaj, draga Lidija, i onda
ću otići, kad ti to želiš.
Otiđi, molim te, što brže, otiđi. Već samo sastanak
s tobom vrijeđa ljubav i žrtvu moga muža. Ja ću mu
zauvijek ostati zahvalna, jer je njegova zasluga što sam
ostala na životu.
Lidija, dopusti, samo nekoliko riječi.
Neću da slušam, neću, ja želim sačuvati svoje po
štenje. Stidim se sama pred sobom što govorim s tobom.
Još te jednom molim, odlazi.
On se opet oglušio o te njene riječi i nastavio:
Zar ti nije tvoja majka pokazala snimke pluća i
pričala da sam bio bolestan.
Nije — preplašeno će Lidija.
Zatim joj je počeo pričati o sebi, sve ono što je pisao roditeljima, a
govorio je prigušenim glasom tako da njeni prijatelji na plaži nisu mogli
čuti svaku riječ. Glas mu je zvučao drhtavo, kao da jeca, isprekidano.
No, glasno je rekao: pun boli i tuge.
Moj nemilosrdni otac zamalo da nije ubio tebe,
a meni je upropastio život. Razapeo me na užasne muke,
jer samo na tebe mislim, žudim za tobom, žeđam za tvo
jom ljubavi, a ti si žena drugoga, koji te ljubi.
Njeni prijatelji na plaži su se preplašili, jer je Lidija bolno, očajnički stala
plakati i izvan sebe govorila:
Sudbino, ti strašna, nemilosrdna sudbino, zašto si
tako okrutna . ..
Onda nastavi:
Ne, kakva sudbina, to je izmišljotina slabića, .
svatko je odgovoran za svoje čine. Odlazi, molim te, lijepo
te molim.
Prijatelji iz Zagreba prišli su k njima. Gospođa zagrli Lidiju, i povuče je
prema kući, a gospodin se obrati Bošku riječima:
Gospodine, budite razboriti, vi ćete je ubiti, pustite
je da se umiri, a onda, ako ona zaželi, nastavite razgovor.
Boško je gledao kako odvode Lidiju pa poviče:
Lidija, Lidija, neću više prozboriti ni riječi, do
pusti samo da te gledam.
Lidiju su odveli u sobu, polegli na krevet, ali je i dalje jecala i plakala,
dok je umor i san nisu svladali.
Svi su se povukli sa plaže u kuću, a Boško je ostao sjedjeti na zidu u
vrtu, a popodne je došao u vrt kuće i nekoliko puta zazvao Lidiju. Ostao
je do zalaza sunca, a sutradan je došao dosta rano na plažu, i u vrt kuće, i
opet dozivao Lidiju.
Njen znanac iz Zagreba nekoliko puta ga je opomenuo:
Molim vas, ostavite je na miru, ona više ne želi da
vas vidi, a kamoli da govori s vama.
Je li joj možda slabo? Ja sam liječnik, mogu joj
pomoći.
Ona je samo skrhana vašim izljevima osjećaja, a
vi najbolje znate kako je to osjetljivo, čuvstveno stvorenje.
Poslije podne opet je došao, hodao, sjeo, gledao na prozore kuće i opet
zazivao.
Ponovno mu je prišao prijatelj iz Zagreba moleći ga:
Gospodine doktore, lijepo vas molim, ostavite Li
diju. Ona ne želi s vama razgovarati. Ona je žena dru
goga. Moram vam još dodati da je ona pod našom zašti
tom.
Molim vas, zamolite je neka se samo pokaže na
prozor, da je još pozdravim.
Ona to ne želi, pa vas molim poštedite i mene
takvih zahtjeva.
Još je dugo obilazio kuću, sjedio na plaži, dolazio u dvorište i poslije
zalaza sunca krenuo prema Crikvenici neprestano se osvrćući ne bi li je
još gdjegod ugledao.
Tri dana ostala je Lidija u sobi. Najviše je ležala, silom popila nešto
mlijeka a uzela je jedva i malo juhe.
Četvrti dan poslije podne pojavila se na plaži, blijeda, slaba, sva skrhana.
Ona upita svog znanca:
Što da radim, da li da pozovem muža?
Mislimo da nema smisla da ga radi toga zovete,
jer bi mu se činilo da pridajete tome odviše značenja. A
ako mislite da bi mogao opet doći, radije otputujte vi
kući.
On se više nije pojavljivao, a Lidija se povukla u sebe, ponašajući se kao
neka velika grešnica.
Polovinom kolovoza došao je Josip. No, još prije njegova dolaska Lidija
je zamolila znance iz Zagreba da ništa ne govore Josipu o Boškovoj
posjeti. — Vjerujte da bi ga to dovelo u očaj, jer je on previše ispravan,
strogo moralnih nazora. To bi na njega strašno djelovalo.
Lidija je sakupila svu snagu da se pokazuje vesela, bezbrižna, ali joj to
uz najbolju volju nije uspijevalo, tako da ju je.Josip često upitao:
Lidija, možda te nešto drugo muči osim noge jer si
često odsutna mislima.
Ne brini se, Josipe, zdrava sam, a noga mi je
odlično. Ako si raspoložen za to, možemo poći u Crik
venicu, tamo svira vrlo dobra glazba.
On je uvijek na sve pristajao, ali vedrine Lidija nije zadobila ni na dugim
šetnjama, a ni slušajući glazbu u Crikvenici, tako da su otputovali u
Zagreb prije kraja kolovoza.
VIII
Po povratku u Zagreb oboje su se zdušno prihvatili posla. U ordinaciji je
svakim danom bilo sve više pacijenata, tako da je Lidija radila i dopodne
iako je trebalo da ordinira od tri do sedam sati poslije podne.
Posjete po kućama obavljala je sve sama, ali je uz to pronalazila i velik
broj bolesnika koji se nisu usudili dolaziti u ordinaciju, jer su se bojali
izdataka.
Lidija je s ljubavlju i pažnjom preuzela te bolesnike i liječila ih,
kupovala za svoj novac lijekove, dolazila im u kuću, ako je trebalo i
noću.
Zamolila je kadgod oca za novčanu pomoć, jer ordinacija ipak nije toliko
donosila, a izdataka je bilo mnogo, trebalo je izdržavati Josipove
roditelje i ulagati u onaj preostatak vlastelinstva.
Lidijin otac je prodao skupocjeni perzijski sag, što mu je ostao od
roditelja i stavio novac Lidiji na raspolaganje. Sve su činili da joj
pomognu i da je zadrže u dobrom raspoloženju.
Poslije povratka s mora roditelji su počeli primjećivati kod nje neki
nemir. A Zlata je često imala prilike čuti kako Lidija govori Josipu:
»Kada već na svu silu želiš da ja opet idem na more, onda te molim, pođi
sa mnom. Ja ću vrlo rado čekati dok ti budeš mogao ići. Daj me poslušaj,
dragi Josipe, ostavi sve, da budemo zajedno.«
Iz te molbe izbijao je neki prikriveni strah, ali Josip nije mogao mijenjati
odluke.
Od prvoga dana braka Lidija je ugađala Josipu u svakoj prilici, ali poslije
povratka s mora ta je njena pažnja bila upravo napadno udvostručena.
Na upit majke, zašto toliko želi da ovaj puta Josip s njom putuje, Lidija
je bila pripravna da se povjeri:
Bojim se, majko.
Govori, dijete, govori. Ja i tata primjećujemo da si
često bez razloga uznemirena, to mom oku nije moglo
izmaći jer pratim svaki tvoj pokret. A i često si odsutna
mislima.
To je istina, mili moji. Krijem to pred vama, a
groza me hvata od pomisli da Josip ne sazna ... On je
prošlog ljeta osvanuo na moru.
Lidija, jadno naše dijete. Zašto nam se nisi odmah
povjerila, možda bismo mogli nešto poduzeti? Kako li je
saznao gdje ti ljetuješ?
Prvu godinu opazio me tamo moj kolega dr Mra-
kovčić koji s njime služi u Makedoniji. Govorio mi je da
me je prepoznao po slici, koju je vidio kod njega u sobi, ■
Oh, bit će strahote, a može doći i do katastrofe,
ako Josip dozna. On će ga ubiti, a onda zlo po njega,
tebe i sve nas. Kako se usudio, nakon onoga našega lista
kojega smo mu pisali.
Lidija brižne u plač:
Strašne sam časove proživjela. Bilo je to za mene
kao grom iz vedra neba. Nisam mu mogla izbjeći. Čekao
me je kod stuba.
Teško nama, Josip će sići s uma ako to dozna.
Vidiš i sama kako dršće nad tobom. On te obožava.
Voljela bih, majko, da me prestane voljeti, a često
zaželim da me zamrzi, dapače, da me i prezre.
Ne očajavaj, dijete, saberi se.
Zar se nisam pokazala jaka, majko, kada sam
saslušala njegove jadikovke i plač onoga koga sam obo
žavala. Pa ipak, ja sam ga ostavila, i nisam izlazila iz
sobe, a on je obilazio oko kuće još dva iduća dana.
Nisi li pomislila na to, jadno dijete, da neće tvoji
znanci pričati kome, te tako Josip saznati?
Neće, majko, oni su mi pomogli u tim trenucima.
Bili su mi, uistinu, kao roditelji, svu pažnju i nježnost su
mi poklonili, mirili su me, a njemu su rekli da otiđe
odande jer sam ja pod njihovom zaštitom. Poslije sam ih
ja zamolila da ne govore nikome, predočila im šta bi se
moglo dogoditi, ako bi doznao moj muž. Njima sam već
prije povjerila svoj život. Oni su ga jako osuđivali, i pre
zirno o njemu govorili, a sasvim je prirodno da će šut
jeti.
A onaj, tvoj kolega dr Mrakovčić?
Neće, majko, sigurno je i poslije bio s njime, on
mu je i rekao gdje se nalazim. On ne pozna Josipa.
Mnogo je mlađi i ne bi se usudio govoriti takve stvari.
Ah, dijete, dijete naše.
Majko draga, zašto se ta strahota survala na nas?
Njegovi osjećaji, njegove patnje, bile su jednake mojima.
Lidija, dijete, možda on to sada glumi.
Ne, on ne laže, jer proklinje oca. On je očajan,
strašno trpi i ne može nigdje naći mira.
Ali, on ipak nije dostojan da misli o tebi i na
tebe. I ne zaboravi, Lidija, ti si čestita žena, i takvu te
tvoj muž voli i cijeni.
Znam, majko, sve ja to znam i osjećam.
Osim toga, dijete, pomisli koliki on ugled uživa,
postat će zacijelo sveučilišni profesor, a kao čovjek je
zavrijedio da bude poštovan.
Cijenim ga, poštujem ga, vjerna sam mu žena, za
sve zahvalna, jer mi još i danas u ušima odzvanjaju nje
gove riječi:
»Pa i da je Židovka, ona će biti moja žena, tako mi života i časti!«
Umirila si me, dobra moja i pametna Lidija.
Lidija zagrli majku, zaplače i kroz plač reče:
Vama se, majko, jedinoj mogu potpuno povjeriti i
samo to će mi pomoći da lakše nosim breme života. Nisam
ga nikada mogla zamrziti, a sada, kada sam saznala nje
gove patnje, misli su moje često kod njega.
Dijete drago, ja te shvaćam i razumijem, ali ti
stavljam na srce i dušu, tjeraj, goni daleko od sebe te
misli. Obećaj mi to, dijete moje.
Obećajem, i nastojat ću svim silama, majko, jer
želim ostati časnom ženom, jer sam Josipu dala riječ
koju moram održati.
Lidija je bila toliko zaposlena, osobito bolesnicima u. kućnoj njezi, da je
govorila kako ove godine neće nikako na more.
Josipe dragi, moja je noga gotovo sasvim ozdra
vila, a imam nekoliko bolesnika koje nikako ne mogu
napustiti, jer lebde između života i smrti.
Dobro, Lidija, nećeš ići polovicom lipnja, kao
obično, ali početkom srpnja svakako. Baš imaš slučajno
i sreću, jer i naši znanci putuju isto na odmor početkom
srpnja. Lijepo te molim, završi liječenje i ne preuzimaj
novih pacijenata do jeseni, a obećajem ti, ako bude negdje
velika potreba, ja ću te zamijeniti. Ti moraš na more
da ti noga potpuno ozdravi.
Znaš da se govori da će se vremenom ukinuti pri
vatne ordinacije, naime neće se moći biti namještenik bol
nice, raditi na sveučilištu i voditi ordinaciju.
Vjeruj, ako do toga dođe, radije ću zadržati mjesto
u bolnici, i docenturu na fakultetu. Zbog toga te neću
moći pratiti na more. Doći ću opet u mjesecu kolovozu.
Obitelj Ukrajinček je predala državi tvornicu i trgovinu te razne objekte
kraj tvornice, ali kuću su zadržali cijelu. U donjem katu je bila ordinacija
i stan Zlate i Ervina, a gornji je kat zauzela obitelj Marice, koja se već
smatrala članom obitelji.
Marica je pazila i vodila računa o svakom predmetu djeda i bake, tako da
je sve bilo sačuvano, stilsko pokućstvo, slike, veliki broj perzijskih
sagova, skupocjena krzna, srebro i kristal.
Ervin i Zlata su mnogo toga darovali Maričinoj djeci, što je njima
odgovaralo i bilo potrebno, a drugo se prenijelo u Zlatin stan.
Iako su Zlata i Ervin znali da imaju ogromnu vrijednost u skupocjenim
predmetima, živjeli su skromno, onako kako je Zlata bila naučena; jer
ona se i onda, kad je bilo novaca napretek, često borila sa svekrvom, a
naročito sa svekrom, koji su je silili da živi raskošnije.
Prodavali su iz kuće ono što su smatrali da nema umjetničke, a ni
praktične vrijednosti.
Drugo je bilo u upotrebi, ili su čuvali za djecu, ako njima zatreba da
imaju u tom trenutku šta prodati.
Stvari se nisu prodavale u trgovini, nego posredstvom osoba koje su
procijenile vrijednost stvari. U to se uvela Lojzika, nekadašnja
voditeljica doma tete Flore Betelhajm, koja je isto bila odvedena onda
kad i Ervinovi roditelji.
Lojzika je bila skoro svaki dan u kući Ukrajinceka, a kod Marice kao kod
kuće, jer su bile znanice iz mladosti, a obje iz Zagorja.
Bilo je dogovoreno da se putuje na more posljednji dan mjeseca lipnja, a
ne prve dane srpnja, jer je te dane velika navala putnika na prevozna
sredstva za more. Lidija će putovati sa starim znancima, sastat će se na
kolodvoru i otputovati vlakom na Rijeku preko Gorskoga kotara.
Trebalo je da putuju ujutro, ali uoči toga dana, uvečer, radio je javio da
vlak preko Gorskoga kotara mora kod Lokava voziti usporenom
brzinom, vrlo oprezno, jer se pruga pomakla. Ali Lidijini znanci odlučiše
ipak putovati tom prugom te su čekali na Lidiju. Kad je u pratnji roditelja
i Josipa stigla Josip odmah reče:
Ja ne dopuštam, ni pod kojim uvjetom da ti, Li
dija, putuješ tom opasnom prugom, meni je tvoj život
previše dragocjen, a da se nešto dogodi, predbacivao bi
sebi čitav život.
Ali, dragi doktore, vidite koliko svijeta putuje.
Vjerujem, kad bi prijetila katastrofa, tada uprava željez
nice ne bi dopustila da se tom prugom vozimo, pa i mi
volimo naše živote. Ne bojte se, neće se ništa dogoditi —
hrabrio ga je znanac.
. Rekao sam da ni pod kojim uvjetom neću dopustiti Lidiji da putuje tim
putem, već vas lijepo molim, ako sretno stignete u Rijeku, počekajte
Lidiju dva ili tri sata. Ona će doputovati preko Ljubljane na Rijeku.
Lidijini znanci su obećali da će to i učiniti da bi zajedno krenuli na
mjesto odmora.
Vlakovi su krenuli jedan za drugim. Vlak preko Lokava išao je polagano,
ali je ipak sretno stigao u Rijeku.
Znanci iz Zagreba prošetali su se Rijekom i obišli svoje prijatelje, ali su
se na vrijeme našli na riječkoj stanici, da dočekaju Lidiju. Ljubljanski
vlak je pristao, a njihovi sinovi potrče do vagona prvoga razreda, da
pomognu Lidiji sići, jer je imala veliku prtljagu. No, nisu mogli svojim
očima vjerovati, Lidija nije stigla. Bilo je nagađanja, da nije možda
morala mijenjati vlak u Ljubljani, ali ne, to je izravan vlak Zagreb-
Ljubljana-Rijeka.
Pošli su sami u mjesto odmora, čekali, drugi, treći dan, ali Lidiji ni traga.
Domaćicu kuće su uvjeravali da će soba biti plaćena od dana kad je
dogovoreno.
Deseti dan došao je brzojav da Lidija neće doći, a novac za sobu stiže.
Tek kada su se vratili u Zagreb, i pošli do Lidijinih roditelja, našli su ih u
plaču i očaju, i saznali što se dogodilo:
Nemamo više kćeri, ona nas nije dostojna. Kako je
mogla ovako dobrog, brižnog čovjeka napustiti i tako
teško povrijediti. On nam je kao sin, njemu ćemo sve
ostaviti. Razumijete našu bol, izgubili smo jedino naše
dijete. A da tek vidite kako je on propao, Josip. Zdvojan
je, ne samo što je povrijeđena njegova čast i dostojanstvo,
on žali i tuguje za njom, jer je još uvijek voli i čezne za
njom. Bojimo se da će poludjeti od očaja i bola. Mi
neprestano plačemo i ne možemo nigdje naći utjehe.
Možete li nam povjeriti, kako se to zbilo, kakvu
moć ima taj čovjek, da je u tom biću tvrdoga značaja slo
mio moral, obećanu riječ za vjernost. To je teško shvatiti
nama, koji smo u nju vjerovali.
Ne možemo vam to ispričati, jer nas to stoji mnogo
živaca i uzbuđenja. Evo vam list što nam je poslalo ne
sretno naše, izgubljeno dijete.
Molim vas da ne govorite tako. Vi se možete samo
razumom, jakom voljom i prkosom odreći svoga djeteta,
ali srcem ne, niti vi nje, a ni ona vas, vi to znate vrlo
dobro. Ona je vaša, ma gdje bila.
Nećemo da znamo za nju, nemojte je spominjati.
»Roditelji moji!
Brzi vlak je jurio prema Ljubljani. Ja sam se smjestila u kupeu i još ste
mi bili svi pred očima, kako mi mašete na pozdrav, i počela sam misliti
na dane odmora, kad li se najednom otvore vrata moga kupea, a on stupi
kao avet unutra sa smiješkom na licu. U prvi sam čas mislila da sanjam,
ali onda se trgnem, a mozgom mi projuri misao: Lidija, ti nećeš živa doći
na Rijeku. Uzeo je moje ruke u svoje, nisam bila u stanju da se branim,
samo su mi usta šaputala:
Kako si smio doći, kako si mogao doći!
Morao sam doći, Lidija. Ah, da ti znaš moje patnje od onoga dana kad
sam te ugledao, nakon toliko godina, kako su dugi bili mjeseci, dani, pa i
trenuci od čežnje da te opet vidim.
Ostavi me, prepusti me mojoj sudbini, odlazi, molim te, Boško, odlazi!
Ah, Lidija, kako milo zvuči iz tvojih usta moje ime. Godinama ga nisam
čuo, ali ono zvuči isto kao nekada, Lidija, obožavana Lidija!
Tada sam izvukla svoje ruke iz njegovih, i rekla mu:
Malo sam se oporavila od užasa i govorim ti razborito, zato me slušaj,
Boško: Ja sam žena neobično čestitoga čovjeka, a da ne govorim o
drugim njegovim izvanrednim osobinama. Teško sam se odlučila da mu
budem žena, ali sam osjetila i vidjela da me on neizmjerno voli i da ću ga
usrećiti ako mu postanem žena.
Zavoljela sam ga jer je on to i zaslužio, i odlučila da mu ostanem vjerna,
odana, iskrena žena, a uvjerena sam bila da će s vremenom doći i željena
ljubav.
Lidija, Lidija, ona nije došla i ne može, jer ti ne možeš drugoga ljubiti,
već samo mene.
Ne govori mi tako Boško, ja to neću i ne smijem slušati. Riječ sam dala,
nju ću održati, makar i umrla za nju.
On je problijedio, ponavljajući:
Lidija, Lidija, tvoje se srce nije pretvorilo u kamen.
Cuo si me, odlazi Boško. Vlak će stati u S., ostavi me mojoj sudbini.
Na žalost, u S. nije nitko ušao u moj kupe.
Lidija, ja bez tebe ne mogu više živjeti!
Moraš, Boško. Ti se moraš pokoriti sudbini i opet ti ponavljam: Odlazi,
ja sam zadovoljna uz moga muža.
Bližili smo se Ljubljani a on je počeo pričati o našoj ljubavi, kakva se ne
rađa više, o ljubavi koju ništa ne može uništiti, ni zakon, ni vjera, ni
zadana riječ, jer ona prelazi preko svih ograda.
Nisam izdržala, počela sam plakati. Sjetila sam se i ja mojih najljepših
dana, a preda mnom kleči, plače i zdvaja biće koje je bilo svrha moga
života.
Zatim digne glavu, pogleda me pun strave i očaja, tako da sam i ja
prestala jecati.
Lidija, najdraži stvore, ostat ćeš moja vječno, moja vječna ljubav. Siliti te
neću, drži riječ i živi dalje zadovoljna uz tvoga muža.
Zatim izvadi revolver i reče:
2iv te ne napuštam, kunem ti se našom ljubavi da ću ovdje umrijeti.
Svakom razbojniku prije smrti ispune želju, pa ispuni i ti meni, ljubljeno
biće, zagrlimo se i poljubimo. Otići ću u svoj kupe, ubit ću se, nitko neće
znati da si ti uzrok moje smrti.
Shvatila sam da misli ozbiljno, uhvatila me groza i očaj, pa sam iz svega
glasa zavikala:
Živi, Boško, živi. Mene ubij.
Pali smo jedno drugome u zagrljaj, a revolver je pao na pod kupea.
Pregažena je bila čast, obećanje, poštovanje, pa i ona vječna moja
zahvalnost.
Kad se vlak zaustavio, sišli smo s njega, i za kratko vrijeme sjeli u drugi
vlak, s kojim smo doputovali u njegovo rodno mjesto.
Smjestio me kod svoje tetke, koja me je lijepo primila. Neću da mislim o
sebi, tko sam sada, ali vas, majko i oče, molim, ako možete vi,
zaboravite mene, jer sam učinila ono što nijedna čestita žena ne bi
napravila.
U mislima sam uz vas i nikada vas neću zaboraviti i prestati voljeti.«
Pažljivo su pročitali list. — Vi sada, Zlata i Ervine, dobro promislite,
odmjerite sve, jer vi poznate svaku njenu misao, i najskriveniju.
Mi smo se nje već odrekli. Rekli smo vam. Njega
priznajemo našim sinom.
Ako hoćete da vam budem iskren, moram vam
reći da vaše zdvajanje ne može biti iz dubine srca. To će
brzo nestati. Ali toga dobroga, plemenitoga čovjeka treba
od srca žaliti. On pati jer ju je, jadnik, ljubio svim srcem,
a osim toga je do srži povrijeđeno njegovo muško dosto
janstvo. Njega neće biti moguće tako lako utješiti.
Opet vam ponavljamo, želimo da on ostane uz
nas, želimo ga srcem posvojiti.
Budite razboriti, dragi Ukrajinčeki, pa nije on di
jete. Tješite ga, ako znate kako. On je mlad, neće i ne
može se vezati uz vas. Pred njim je život, a on mu mora
poći u susret.
Mi se nikada ne želimo dijeliti od njega.
Nemojte biti smiješni, ta on neće ostati s vama.
Teško nama, onda ćemo ostati usamljeni.
Kad vrijeme zacijeli rane i prebriše suze, zagrlit
ćete vi vašu kćer. Bit ćete presretni da vam se vratilo
izgubljeno dijete.
Nikada, nikada joj nećemo oprostiti.
Onda je osudite, te ako imate odvažnosti, zauvijek
zaboravite da imate kćer.
Kako možete tako govoriti.
Onda prekinimo taj razgovor i čekajmo kako će se
to završiti. Može se dobro završiti, a može i tragično po
sve vas.
Teško nama nesretnima. Zar se može zbiti još
veće zlo nego ovo što nas je stiglo?
Doktor de Valun ostao je u domu Ukrajinčeka, kao da se nije ništa
dogodilo. Zlata i Ervin povećali su svoju pažljivost prema njemu do
krajnjih mogućnosti, ne samo iz osjećaja krivnje nego za to što su ga
iskreno voljeli. Do podne je bio u bolnici, a poslije podne je radio u
svojoj ordinaciji do kasno uveče.
Izlazio nije nikuda. Bio je toliko povrijeđen i nesretan da je izgubio volju
za život. Prve dane bio je toliko razjaren da su mu nadolazile najcrnje
misli:
Nema drugoga izlaza. Ubit ću njega, nju, a onda
i sebe, što će mi takav život. Zazirem od svijeta zbog
stida a najviše se stidim sam pred sobom.
To će biti najbolje rješenje. Sve troje mrtvi. To je jedini časni izlaz za sve
nas. Da, da, smrt će riješiti sve.
Zlata i Ervin preklinjali su ga i na sve moguće načine molili i odvraćali
od toga.
Nemoj sine, sebe radi. Ti treba da živiš. Ti si
čovjek velikih, izvanrednih osobina. Josipe, digni se iznad
svega toga.
Ne mogu se dignuti iznad boli koja me razdire i
iznad povrede koja me uništava.
Misli na tvoje stare roditelje, braću tvoju, a tvoja
smrt bila bi i naša. Ti ćeš u toj tvojoj patnji i pregaranju
ostati velik u našim očima.
Iako nitko nije znao za njegovu nesreću, on se osjećao manje vrijednim i
svoju nevolju nije nikome kazivao jer je ipak neka nada titrala u njemu.
Kada je smogao snage da trijezno misli, došao je do uvjerenja da je sve
propalo, a nakon toga se opet kao utopljenik hvatao slamke, iako je
tonuo u crni bezdan.
Dan za danom je tako prolazio u očekivanju čuda, a često ga je hvatala
srdžba poticana grožnjom i osvetom.
To je trajalo neko vrijeme. A onda je u dobroti njegova srca došlo do
kajanja zbog takvih misli te je sam sebe korio:
Kako smiješ gojiti takve misli. To sama moja usta govore. Gdje bih ja
bio u stanju nekoga ubiti... I u tom neodlučnom stanju došlo je na njega
pismo od Lidije. Već sam naslov dao je štošta naslutiti jer je glasio:
Plemenitom biću, Josipu.
Zlata je primila pismo, i bila bi ga rado otvorila da sazna njegov sadržaj,
ali se morala suzdržati i sačekati Josipa dok dođe iz bolnice.
Izdržala je dok nisu bili gotovi s objedom, a onda je sva preplašena rekla:
Josipe, budi jak. Dobio si od nje pismo.
Uzeo ga je u ruke i povukao se u svoju sobu, u kojoj je jako dugo ostao,
tako da ga je Zlata morala opomenuti da bolesnici negoduju.
Izišao je iz sobe, blijed, slomljen, stavio pismo na stol i jedva izustio:
Iz ponora izlaza nema.
Otišao je u ordinaciju. Zlata i Ervin ostali su zaprepašteni, i sa strahom
počeli čitati pismo:
»Josipe!
Nisam dostojna da čitaš na papiru slova, koja piše moja ruka.
Opravdanja za mene nema, jer sam zasjekla oštricu noža u srce dobrom i
plemenitom biću, koje me je svim srcem i dušom ljubilo. Oproštenja ne
tražim, jer ga i ne zaslužujem.
Josipe, ti znaš da sam ti sedam godina bila vjerna, odana žena. Cijenila
sam uvelike tvoju dobrotu. Vjerovala sam da ću cijeli život ostati uz tebe
jer su tvoje vrijednosti neprocjenjive.
Osjećala sam se uz tebe sigurna, zaštićena. Iz tebe je strujala ljubav.
Učinio si mi život lijepim jer si bio pažljiv i pružio mi sve što jednoj ženi
treba.
Vjeruj mi, bez ikakve himbe ili predumišljaja činila sam sve da i ja tebi
život uljepšam. Postao si mi iz dana u dan sve draži. Zaista sam te
zavoljela.
Josipe, da odviše ne duljim, htjela bih ti reći ono najvažnije. Sve lijepe
tvoje vrline duboko su se usadile u moj razum i u moju dušu. Borila sam
se svom snagom svoga bića da ih proguram i do moga srca.
Volja je bila velika, Josipe, snaga silna, ali ljubav za tebe, ona koju ne
možemo razumom izumiti, nije prodrla do moga srca. Mnogo sam trpjela
radi toga. Često sam kriomice plakala. Ali je na sve to moje srce ostalo
nijemo, tvrdo, ledeno. Nije se otvorilo za tebe.
Da se nije pojavio on, za čiju ljubav sam bila spremna svoj život dati,
Josipe dragi, ti ne bi nikada to doznao i s tom tajnom otišla bih u grob.
Najplemenitiji čovječe, saberi mnogo snage, pogazi ljubav koju si prema
meni gajio. Pokaži, Josipe, još jednom tvoju veličinu. Daj mi slobodu,
molim te.
132
133
Nisam ga zvala. Ušao je silom, ali je probudio u meni ono što je nekada
bilo. Od njega me može odijeliti samo smrt, u to sam tako uvjerena da
bih sa radošću za tu ljubav umrla.
Lidija«
IX
Većeg razočaranja muškarac koji voli teško da bi mogao doživjeti. Jer tu
nije u pitanju samo ponos muškarca, nego ponos čovjeka koji voli i koji
je toj ljubavi predao čitavo svoje biće.
Jer strašna je pomisao živjeti tolike godine sa ljubljenom ženom,
otkrivati najintimniji dio sebe, pun vjere da si ljubljen — a zauzvrat
primiti zahvalnost i biti trpljen.
Kad je pozvao prvoga bolesnika i ustanovio da ih ima još mnogo, bilo
mu je drago i sa svakim se zadržavao više nego obično.
Zlata je ušla u ordinaciju i upozorila ga da je vrijeme posjeta već davno
prošlo i spomenula mu je večeru, ali on je samo odmahnuo rukom:
Hvala, mama, neću večerati. Prije nego odem popit
ću malo mlijeka. Zurim se jer moram raditi na mojoj
radnji.
Zlata se povukla i strahovala s Ervinom šta li će se dogoditi.
Samo da ne bi sebi što učinio. Bilo bi to strašno.
Zar nam nije bilo dosta one strahote, kad je ona digla
ruku na sebe?
Nemoj to spominjati, Zlata. Nemoj tim mislima
uznemirivati sebe, a poštedi i mene.
Poslije pola noći napustio je Josip ordinaciju i pošao u svoj stan, u koji je
došao s odlukom:
Nisam stvoren za osvetu, nju mrziti ne mogu, jer sam je ljubio. Nosit ću
svoju bol u duši, dok mi vrijeme ranu ne zacijeli.
»Daj mi slobodu.« Dajem ti je, Lidija. Budi sretna, a ja ću živjeti s ranom
u srcu.
Sutradan je rano ujutro otišao na sud s Lidijinim pismom, potražio je
prijatelja suca, i s njime uredio da se razriješi njegov brak s Lidijom, i
zamolio ga da nju o tome obavijesti sudskim putem.
Zakasnio je u bolnicu i otišao profesoru Markoviću pa mu rekao razlog
svoga zakašnjenja.
Profesor je ostao zapanjen, nije u prvi trenutak smogao ni jedne riječi
utjehe. — To je neshvatljivo da je to učinila ona, koja je za moj pojam
bila tako savršeno biće i s tolikim dobrim vrlinama.
Da, da, profesore, učinila je to ona koju sam
neizmjerno ljubio. To je na mene djelovalo tako porazno,
da sam mislio da ću svisnuti od bola.
Dragi kolega, pred vama je još život, mladi ste,
a muškarac ste kakvog treba tražiti. Glavu gore, ima još
i mnogo, mnogo strasnijih stvari. Pomislite samo na stra
hote prošloga rata.
Znam, profesore, da živjeti moram, ali je sve to
još presvježe.
Pametno ste učinili da ste razriješili taj brak, to
je vas dostojno, dragi kolega, a sada na posao. U radu
ćete zaboraviti na vaše vlastite brige.
Poslije objeda je doktor Valun saopćio roditeljima da je razriješio brak s
Lidijom. — Dao sam joj traženu slobodu — rekao je, a njih je to
pogodilo jer su još uvijek gajili nadu da će se ona vratiti.
Mnogo sam o tome razmišljao — jedva je smagao
riječi, sav utučen — i došao do uvjerenja da je njena
ljubav za toga čovjeka neuništiva, nenadjačiva, kad je ona, žena tako
čvrstog značaja, pogazila našu ljubav u času kad se on ponovo pojavio.
Boli me strašno pomisao da je ona sve te godine glumila, vedra,
nasmiješena, naoko sretna žena, a zapravo me nije ljubila.
Usput je obavijestio Zlatu i Ervina da kani odseliti od njih, odnosno
zamijeniti stan s nekim pravnikom:
Vi ćete mi ostati dragi cijeli život, a moje pošto
vanje prema vama nije umanjio njen čin. Ali, dragi moji,
ona pripada vama, a vi ćete se u najskorije vrijeme s njom
pomiriti. Radi toga i odlazim od vas, da njoj omogućim
povratak u njen rođeni dom.
Neće se ona usuditi.
Uvjeren sam da hoće, i to je prirodno. Kad vam
padne oko vrata, sve će se zaboraviti. Zapamtite što sam
vam rekao.
Nekoliko dana iza toga razgovora odselio je doktor Valun svoju
ordinaciju. Bio je sada dalje od središta, ali nije za to mnogo mario jer je
već bio na pomolu zakon da se ukidaju privatne ordinacije.
Mnogo je radio u bolnici, a naučne radove objavljivao u liječničkom
listu.
Na tim mu je radovima čestitao i profesor Marković ponosan što je u
njemu našao i dostojna zamjenika na sveučilištu.
Ali je doktor Valun izgubio smisao za život, povjerenje u ljude i vjeru u
sebe. Nju mu je trebalo vratiti, to je osjetio najbliži njegov prijatelj,
profesor Marković, koji je budno pazio što se s njime događa.
Njegovu oku nije izmaklo opet probuđeno zanimanje kolegice liječnice
za doktora Valuna. Nije se bila udala,
a ljubav koja je tinjala planula je sada novim žarom. To je uočio i
profesor Marković, ali je dobro znao i ocijenio psihološko stanje doktora
Valuna: on neće tako brzo, slomljen u sebi, steći hrabrosti da se približi
nekoj djevojci. Trebalo mu je dati moralne snage, povratiti vjeru u sebe i
u život. I on je preuzeo na sebe da ga, polako i nenametljivo, upozori na
tu djevojku:
Život teče dalje, dragi Josipe, treba prihvatiti njegovu igru, i onda kad
ona traži da gubimo. Znam šta je vas tako srušilo: ne samo gubitak
voljene žene, nego laž, obmana u kojoj ste živjeli. Prevareni ste bili za
sve one lijepe nade, prevareni u iluziji svojoj da ste bili ljubljeni. Sada
vam sve to život opet može vratiti. Promijenite svoju ulogu, jer vi ste
onaj koji je ljubljen, zato to ne primjećujete, a ne više onaj koji živi samo
u tom lažnom uvjerenju. Ne znači li vam to ništa da ovo biće, ovdje u
vašoj blizini, potiho pati i strpljivo čeka da svoju pažnju obratite na nju?
Te su riječi ulazile u njega kao melem i pomalo liječile njegove rane.
Mlada liječnica vratila mu je vjeru u ljubav i u život. Danas je doktor
Valun s njom u drugom braku, a ljubav žene, sina i kćeri, prebrisale su
stare rane.

Nije prošlo mnogo vremena od Lidijina i Boškova vjenčanja, kad jednog

dana zazvoni na Zlatinim i Ervino-vim vratima. Lidija pade majci u
naručaj. Kroz suze ispriča im svoju sreću... Taj put do nje, krivudav i
zaobilazan, ocrtao je tragove patnje i sreće koje svakoga prate na
njegovoj stazi života. A u svom sinu oni vide ispunjenje one sreće koja je
samo roditeljima dana.