Tisuću I Jedna Noć 04

TISUĆU I JEDNA NOĆ
Četvrrti svezak
Od sto sedamdesete do dvjesta četrdeset devete noći.

PRIPOVIJEST O KAMAR EZ-ZAMANU 1
Pripovijest o Ni'mi ibn er-Rabi'ju i njegovoj robinji Nu'mi 266

PRIPOVIJEST O 'ALA ED-DINU ABU EŠ-ŠAMATU 326
Od dvjesta četrdeset devete do dvjesta šezdeset prve noći.
PRIPOVIJEST O 'ALA ED-DINU I ČAROBNOJ
SVJETILJCI 436
Od dvjesta šezdeset prve do dvjesta šezdeset sedme noći.
PRIPOVIJEST O 'ALI BABI I ČETRDESET
RAZBOJNIKA 557
Od dvjesta šezdeset osme do dvjesta sedamdesete noći.
XI
Ali kada je počela
sto sedamdeseta noć
Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju

PRIPOVIJEST 0 KAMAR EZ-ZAMANU.
Živio je u starim vremenima i odavno iščezlim vjekovima jedan
kralj po imenu Sehriman, kojemu su bile podređene mnoge trupe i
sluge i straže. Ali je on bio u poodmakloj životnoj dobi, i njegove su
kosti postale slabima, a nije imao nijednoga sina. Zbog toga on počne
sebi zadavati mnogo brige, postane tužnim i nemirnim, i tako se on
potuži jednomu od svojih vezira na svoju nevolju, tim što rekne:
— Ja se bojim, da će, kada umrem, moja država biti izgu
bljenom. Jer ja nemam nijednog sina, koji bi njome poslije moje
smrti mogao vladati.
Ovaj mu vezir odgovori:
- Možda će Allah dopustiti, da se ipak nešto dogodi. Zbog
toga se pouzdaj u Allaha, o kralju, i svesrdno mu se pomoli!
Stoisedamdeseta noć
Tada kralj otiđe, obavi abdest1 izmoli dvije rak'ae2 i usrdno zazove
Allaha Uzvišenoga u čistoj namjeri. Zatim dadne da njegova supruga
dođe u njegovu postelju i istoga je časa obljubi. Ona međutim začne
posredstvom moći Allaha Uzvišenoga. Pa kada su njezini mjeseci bili
ispunjeni, ona rodi jednoga dječaka, koji je bio tako lijep kao Mjesec u
noći svoje punine. Njega on nazove Kamar ez-Zaman3, a, vrlo mu se
obradovavši, naredi da se održi svečanost radosti. Tada je grad bio
kićen tijekom sedam dana, udaralo se u talambase, a glasnici su s
veselom viješću jurili kroz zemlje. Za njega budu određene dadilje i
čuvarice, i bio je othranjivan s brižljivošću i ljubavlju, sve dok nije bio
star petnaest godina. I on je sve nadmašivao ljepotom i dražešću,
ravnomjernošću svojega rasta. Njegov ga je međutim otac tako silno
volio, da se ni dan ni noć nije mogao od njega odvajati. On se u
prekomjernosti svoje ljubavi jednom potuži svojemu ministru:
- Veziru, ja sam u brizi za svojega sina Kamar ez-Zamana
zbog promjenjivih slučajeva vremena i udesa, pa bih ga htio oženiti
još za svojega života.
Vezir mu odgovori:
- Znaj, o kralju, ta je odluka jedna od najizvrsnijih radnji. To
je pravo i pošteno, da ti oženiš svojega sina za svojega života, prije
nego što ga učiniš vladarom.
Tada kralj Sehriman rekne:
- Neka dovedu mojega sina Kamar ez-Zamana!
Ovaj dakle stupi pred njega i iz strahopoštovanja prema svojemu
ocu pogne glavu prema podu. Njegov ga otac oslovi:
- Kamar ez-Zamane, ja te hoću oženiti i obradovati ti se još za
svojega života.
1 Obvezno ritualno pranje prije namaza, molitvenog obreda, koji
se obavlja
pet puta u dvadesetičetiri sata.
2 Rak'a je osobita vrsta liturgijske molitve.
3 Mjesec Vremena.
2
Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu
— Dragi oče - odgovori on — znaj, ja ne nosim nikakve želje za

tim, da se ženim, i moja duša nije naklonjena ženama. Jer ja sam
mnogo čitao i slušao o njihovu lukavstvu i podmuklosti, kako također
kazuje izvjestan pjesnik:
Ako me pitate o ženama, tada znajte: Ja poznajem žene u svakom
pogledu.
Ako je osijedjela muškarčeva glava i rastalio se njegov novac, On u
njihovoj ljubavi više nema nikakva dijela.
A jedan drugi kazuje:
Nemoj slušati žene. To je najljepša pokornost.
Muškarac, koji ženama daje svoj ular, nema nikakve sreće.
Makar se i tisuću godina trudio oko znanja, One ga zadržavaju od
ispunjenja visokog cilja.
Poslije ovih stihova on nastavi:
— Dragi oče, ženidba je nešto, što ja nikada neću učiniti, pa makar
morao također ispiti pehar smrti!
Kada je međutim sultan Šehriman bio čuo te riječi iz usta svojega
sina, jasna svjetlost postane mračnom pred njegovim očima, i on se
duboko ožalosti..."
Tada primijeti Šehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine priču,
koju je bila započela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je počela
Sgo C
stoisedamdesetiprva
noc
Šehrezad nastavi ovako:

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je kralju Sehrimanu, kada je
bio čuo te riječi iz usta svojega sina, jasna svjetlost postala mračnom
pred očima, i da je bio duboko ožalošćen, jer njegov sin Kamar ez-
Zaman nije htio slijediti savjet da se oženi, koji mu je on bio dao. Ali
mu u svojoj velikoj ljubavi prema njemu nije htio ponavljati svoj
savjet, i nije se na njega srdio, nego mu je prilazio i prijazno i
dobrostivo s njime razgovarao sa svom ljubavlju, koja može zadobiti
srce. Kroz to je međutim vrijeme Kamar ez-Zaman sa svakim danom
dobivao na ljepoti i dražesti, ljupkosti i krasoti. Kralj je dakle čekao
cijelu jednu godinu. * I tada je vidio, da je njegov sin savršen u
probranosti i finoći govora. * Sav je svijet bio opijen njegovom
divotom. * Svaki je dašak zraka nadaleko i naširoko objavljivao o
njegovoj dražesnosti. * On je postao iskušenjem za zaljubljene svojom
ljupkošću, * i rascvalom livadom za čeznutljive svojom savršenošću.
* Njegov je govor bio poput neke nježne pjesme. * Njegovo je lice
posramljivalo pun Mjesec. * Njegov je stas bio od savršene
ravnomjernosti, * od dražesnosti i ljupkosti, kao da bi bio jednak
vrbovoj grani ili rogozovoj trstici. * Njegov je obraz svojim
rumenilom * pristajao za ružu ili vjetrenku. * On je bio branik svake
ljepote, * kao što o njemu kazuje pjesnikova riječ:
*4
4 Zvjezdicama rastavljeni dijelovi teksta označavaju rimovanu

prozu u arapskome izvorniku.
Stoisedamdesetiprva noć
On je došao, i svi su povikali: Neka je slavljen Allah, Preuzvišeni, Jer
On je njemu stvorio i dao obličje!
Od svih je posvuda on jedini knez ljepotana. Svi su se oni pognuli
pred njegovom silinom.
U rosi je njegovih usana nježan, sladak med, A njegovi su zubi
poredani poput bisera.
Po dražesti je on, samo on jedini savršen. Da, sav je svijet smeten
zbog njegove dražesti.
Sama je ljepota napisala na njegove obraze:
Svjedočim, da nema nijednoga ljepotana osim samo njega jedinoga.
Kada je zatim Kamar ez-Zaman napunio sljedeću godinu, njegov ga
otac pozove k sebi i rekne mu:
- Moj sine, zar me nećeš poslušati?
Tada Kamar ez-Zaman padne pred svojim ocem u strahopoštovanju i
čednosti na pod i odgovori:
- Dragi oče, kako te ja ne bih trebao poslušati, kada mi je ipak
Allah zapovjedio, da se tebi pokoravam i da ti se ne suprotstav
ljam?
Kralj Sehriman sada nastavi:
- Moj sine, znaj, ja te hoću oženiti i imati u tebi svoju radost
još za svojega života. I zatim ću te, prije nego što umrem, učiniti
vladarom nad svojom državom.
6

Kada je princ čuo od svojega oca ove riječi, on neko vrijeme pogne
svoju glavu. Zatim je ponovo digne i rekne:
- Dragi oče, to je nešto, što ja nikada neću učiniti, pa makar također
morao ispiti pehar smrti. Ja točno znam, da mi je Allah uzvišeni
postavio kao obvezu, da se tebi pokoravam. Ali za Allaho-vu volju,
nemoj me mučiti vjenčanjem i nemoj vjerovati, da ću se ja ikada u
svome životu ženiti! Jer ja sam pročitao knjige od starih i novih i
odatle naučio, kako muškarci bivaju od žena zavođeni i kako
dospijevaju u bijedu, kako su njihove podmuklosti beskrajne, i kakva
nesreća nastaje zahvaljujući njima u ma koje vrijeme. Kako ipak lijepo
kazuje pjesnik:
Koga su uhvatile drske razvratnice, Taj više ne vidi nikakva spasa,
Makar si gradio tisuću tvrđava Uokolo zaljevenih olovom.
Da, njihova je gradnja posve uzaludna, Beskorisne stoje tu utvrde,
Jer žene će nadmudriti
Svakog muškarca, bio daleko ili blizu,
One, koje bojaju prste, Koje kosu uvrću u pletenice,
One, koje šminkaju trepavice, Koje se razumiju u otrovne napitke!
Stoisedamdesetiprva noć
Kako izvrsno također kazuje jedan drugi:
Žene su, premda ih se slavi zbog čednosti,
Samo smeće, oko kojega se viju jastrebovi, kako bi po njemu rovali.
Doduše je jučer još jedino tebi važila njihova šaputava riječ, Ali će
sutra njihov nožni list i ruku osjećati jedan drugi —
Gostionicu, u kojoj stanuješ, od koje se sutra rastaješ,
U kojoj poslije tebe stanuje netko drugi, koga ti ne poznaješ.
Pošto je kralj Sehriman čuo ove riječi od svojega sina Kamar ez-
Zamana, i pošto mu je došao do svijesti smisao njegovih stihova, on
mu u svojoj prevelikoj ljubavi ne dadne nikakav odgovor. On što više
postane samo još milostiviji i dobrostiviji prema njemu. Također
odmah dadne da se raspusti skup. I nakon što su se bili rastali, kralj
pozove svojega ministra, povuče se s njime nasamo i rekne mu:
- Veziru, reci mi, što ja trebam činiti sa svojim sinom Kamar ez-
Zamanom u stvarima braka?..."
Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine priču,
8
Ali kada je počela
stoisedamdesetidmga
noc

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje kralj pozvao svojega
ministra, da se s njim povukao nasamo i rekao mu:
— Veziru, reci mi, što ja trebam činiti sa svojim sinom Kamar
ez-Zamanom u stvarima braka? Ja sam ipak tebe upitao za savjet
o njegovoj ženidbi, i ti si taj, koji mi je svjetovao, da ga oženim,
prije nego što ga učinim vladarom. Sada sam mu ja već više puta
govorio o braku, ali mi se on suprotstavio. Dadni mi sada svoj sa
vjet, veziru, što ja trebam učiniti?
Tada ministar odgovori:
- Najveći kralju, pričekaj s njim još jednu godinu. Pa kada
zatim budeš htio s njim o tome razgovarati, tada nemoj s njime
govoriti tajno, nego razgovaraj s njime o danu državnog sabora,
kada su prisutni svi emiri i veziri i kada pred tobom stoje svi
bojovnici. Kada se dakle svi ovi okupe, tada smjesta pošalji po svo
jega sina Kamar ez-Zamana i naredi da dođe! I kada on zatim
dođe, razgovaraj s njime o ženidbi u prisutnosti vezira, velikaša u
zemlji i ljudi od ugleda i položaja! Zatim će se on pred njima
zastidjeti i u njihovoj ti prisutnosti neće više moći proturječiti.
Ovima se vezirovim riječima kralj Sehriman vrlo obraduje. On taj
savjet nazove dobrim i pokloni ministru raskošnu počasnu haljinu.
Stoisedamdesetidruga noć
Još je sljedeću jednu godinu kralj Šehriman bio strpljiv sa svojim
sinom Kamar ez-Zamanom. I taj je sa svakim danom dobivao na
ljepoti i dražesti, na ljupkosti i savršenosti, sve dok nije bio star
gotovo dvadeset godina. * Tako ga je Allah odjenuo u haljinu
dražesnosti * i okrunio ga krunom savršenosti. * Jer njegov je pogled
bio veći čarobnjak nego Harut5, * a igra je njegovih očiju bila
zavodljivija od el-Taghutove6. * Njegovi su obrazi sjali u ružičastoj
haljini, * a njegove su trepavice posramljivale oštricu mača. * Bjelina
je njegova čela bila nalik Mjesečevu sjaju, * a crnina je njegove kose
bila poput mračne noći. * Njegov je struk bio tanji nego nit u haljini, *
a njegova su bedra bila teža nego pješčani brijeg. * Osjetila su bivala
zbunjenima mekim oblinama njegova lika, * a njegov se nježni stas
tužio zbog teške siline njegovih bokova. * Da, njegove su draži
očaravale sav svijet, onako kako je o njemu govorio pjesnik u ovim
stihovima:
Kunem se njegovim obrazom i njegovim nasmiješenim ustima, I
strijelama, koje on opskrbljuje perima, u savezu sa čarolijom,
Tako mi njegovih mekih oblina, nježne svjetlosti njegova pogleda,
Tako mi njegova bijelog čela, njegovih uvojaka, tako crnih i gustih,
I tako mi obrve, koja mije ukrala očnu jabučicu, Koja me svladava,
bilo da zapovijeda ili zabranjuje,
5 Kairsko izdanje ima ovdje "Harut i Marut". Posrijedi su dva pala
anđela,
koja su se dala zavesti od zemaljskih žena i koji su ljude podučili u
čarobnjačkoj
vještini. Usp. Kur'an 2,96.
6 Taghut je ime jednoga staroarapskoga poganskog božanstva, ali i
oznaka
za vraga.
10
Pripovijest o Kamar ez-Zamanu

Tako mi punine njegovih uvojaka, koja se vije oko njegovih
sljepoočnica,
Koja će ubrzo ubiti zaljubljenika, ako otuda otiđe,
Tako mi njegovih ružičastih obraza, pahuljica, tako čudesno finih,
I koraljnih usana, bisernih nizova zubi,
Tako mi njegova mirisna daha i tako mi tako čiste rose, koja teče u
njegovim usnama, slada od staroga vina,
Tako mi njegovih teških bedara, koja dršću, bilo da on kroči Ili miruje,
i tako mi njegova struka, tako vitkoga i lijepoga,
Tako mi njegove blagotvorne ruke, rječitosti njegova jezika,
I tako mi njegova plemenita poroda, njegove moći, tako visoke i
prostrane:
Mošus je odsjaj madeža s njegova obraza, Od njegova daha mirišu čak
miomirisi.
Tako također zračeće Sunce, ono pred njim mora problijediti, Mjesec
ne može sličiti čak ni iveru njegova nokta.
Kralj Sehriman, koji je bio vezirov savjet nazvao dobrim, pričeka
dakle jednu daljnju godinu sve do jednoga blagdana..."
11
'u
mjijj
im
Ali kada je počela
stoisedamdesetitreća
noć
?????????????????????????$^

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je kralj Sehriman, koji je
odobrio vezirov savjet, pričekao još jednu narednu godinu sve do
stanovitog blagdana. To je bio dan sastanka državnog sabora, i o
njemu se napuni kraljeva dvorana emirima i vezirima, velikašima u
zemlji, bojovnicima i ljudima od ugleda i položaja. Tada on dakle
pošalje po svojega sina Kamar ez-Zamana. I kada je taj bio došao, on
poljubi triput pred svojim ocem pod i zatim stupi pred njega, tim što je
svoje ruke držao prekrižene na leđima. Sada mu njegov otac rekne:
— Znaj, moj sine, ja sam te ovajput pozvao pred ovaj sabor i
pred sve ove velikaše države, kako bih ti uputio stanovitu zapovi
jed, kojoj ti ne trebaš proturiječiti. Ta je, da se ti oženiš. Jer ja ti
želim dati za ženu neku princezu, kako bih stekao u tebi svoju
radost, prije nego što umrem.
Kada je Kamar ez-Zaman to bio čuo od svojega oca, spustio je neko
vrijeme svoju glavu k podu. Ali ga zatim odjednom obuzme ludost
mladosti i dječja nerazboritost, i on rekne:
- Nikada se ja neću oženiti, pa makar također morao ispiti
pehar smrti. Ti si čovjek od velike starosti, ali ni od kakva razuma.
Zar me ti nisi već dvaput prije ovoga puta pitao o braku, a da ti ja
u tome nisam učinio po tvojoj volji?
13
Stoisedamdesetitreća noć
Nato Kamar ez-Zaman rastavi ruke sa svojih leđa, zasuče u svome
bijesu rukave sve do lakata i izrekne pred njim mnoge riječi smetena
duha. Najprije njegov otac bude posramljen i zbunjen, jer se to
događalo pred velikašima njegove države i pred muškarcima od boja,
koji su se bili pojavili na blagdanskom saboru. Zatim ga međutim
obuzme kraljevski gnjev, i on poviče na svojega sina, da je zadrhtao. A
mamelucima7, koji su pred njim stajali, dovikne:
- Pograbite ga!
Tada se oni bace na njega, zgrabe ga i dovedu ga pred prijestolje.
Sada im kralj zapovjedi, da mu svezu ruke na leđima. Oni to učine, i
tako je on stajao pred kraljem svezan, tim što mu je od straha i
tjeskobe klonula glava, a graške su se znoja sjale na njegovu čelu i na
njegovu licu poput bisera, i teško ga je tištio stid i zbunjenost. Njegov
ga otac međutim počne psovati i grditi, tim što rekne:
— Teško tebi, ti čedo razvrata, ti sramni skote! Kako ti smiješ
meni tako odgovarati pred mojim bojovnicima i mojom vojskom?
Dakako, tebe dosada nije još nitko kaznio..."
7 Mameluci (mamluci) su izvorno bijeli robovi.
Ali kada je počela
stoisedamdesetičetvrta
noć

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje kralj Sehriman svojemu
sinu Kamar ez-Zamanu rekao:
— Kako ti smiješ meni tako odgovarati pred mojim bojovnicima i
mojom vojskom? Dakako, tebe dosada nije još nitko kaznio. Zar ti ne
znaš, da bi to, što si ti učinio, bila sramota, kada bi to bio učinio netko
iz prostoga puka?
Nato kralj naredi mamelucima, da mu odriješe uze i da ga zatoče u
kulu tvrđave. Tada ga mameluci zgrabe i odvedu ga u stanovitu staru
kulu. Ondje se nalazila izvjesna ruševna dvorana i na sredini u dvorani
neki stari, lomni bunar. Alije prije toga pometu i očiste pod. Zatim
postave unutra za Kamar ez-Zamana jednu sećiju, pokriju je s
madracom i metnu mu na njega jastuk. Također mu donesu velik
fenjer i voštanu svijeću, jer je to mjesto također obdan bilo tamno.
Nakon što su dakle mameluci odveli onamo Kamar ez-Zamana,
postave do vrata te dvorane jednog uškopljeni-ka. I sada princ legne
na tu postelju, slomljena duha i ožalošćena srca, pa stane sam sebi
upućivati prijekore. I kajao se zbog onoga, što je učinio svojemu ocu,
sada, kada mu kajanje nije više ništa koristilo. I on rekne:
15
Stoisedamdesetičetvrta noć
— Allah prokleo vjenčanje i varljive djevojke i žene! Kamo
sreće da sam ipak poslušao svojega oca i oženio se! Da sam to bio
učinio, bilo bi za mene bolje nego ova tamnica!
Tako daleko Kamar ez-Zaman. Sto se pak tiče njegova oca, on
ostane tijekom dana sve do Sunčeva zalaska na svome prijestolju.
Zatim se povuče sa svojim ministrom nasamo i rekne mu:
— Znaj, veziru, ti si uzrokom svega ovoga, što se dogodilo između
mene i mojega sina. Jer ti si mi ovajput dao savjet. Što mi međutim
sada svjetuješ da učinim?
— Najveći kralju - odgovori on - ostavi svojega sina tijekom
četrnaest dana u tamnici! Zatim ga dadni dovesti pred sebe i zapovjedi
mu, neka se oženi. Zbilja, on ti neće nikada više proturječiti!..."
16
Ali kada je počela
stoisedamdesetipeta
noc

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je vezir rekao kralju
Sehrimanu:
— Ostavi svojega sina tijekom četrnaest dana u tamnici! Zatim ga
dadni dovesti pred sebe i zapovjedi mu, neka se oženi. Zbilja, on ti
neće više nikada proturječiti!
Kralj prihvati vezirov savjet, i te noći, nemirna srca poradi svojega
sina, legne na spavanje. On gaje naime usrdno ljubio, jer nije imao
nijednoga drugog sina osim njega, a dotada nikada nije mogao zaspati,
ako ne bi prethodno položio svoju ruku pod glavu zaspaloga Kamar
ez-Zamana. Tako je on dakle provodio noć srca puna briga poradi
njega i bacao se s jedne strane na drugu, kao da leži na ugljenu od
gadovine8. Dolazile su mu zle misli i nije mogao spavati tijekom
cijele noći. Njegove su oči lijevale suze i on je izgovarao ove stihove:
Noć mi postaje tako dugom, a klevetnici spavaju. Neka ti bude dosta
srce, koje trga bol rastanka!
8 Gad je vrsta pustinjskog grma, koji raste u pijesku i gori osobito
sjajnim plamenom, a daje iznimno vruću žeravicu.
Stoisedamdesetipeta noć
/ dok je noć tugu tako odugovlačila, ja povičem:
Zar se dakle nećeš nikada vratiti, lijepa jutarnja svjetlosti?
Zatim on izgovori riječi jednoga drugog pjesnika:
Vidio sam, kako su Vlašići od njega odvratili poglede, I kako mu je
Sjevernjača oči svezala snom,
I kako su kćeri Odra9 u tuzi krenule dalje —
Tada sam saznao da je njihovo jutro zauvijek iščezlo.
Ostavimo mi sada kralja Sehrimana i okrenimo se k njegovu sinu
Kamar ez-Zamanu! Kada se nad njime spustila noć, stavi uškopljenik
pred njega fenjer, zapali svijeću i umetne je u neki svijećnjak. Također
stavi pred njega malo jela. Tada princ počne jesti. Ali si je vazda
upućivao prijekore zbog toga, što se bio nedolično ponio prema
svojemu ocu, i on rekne svojoj duši:
- O dušo, zar ti ne znaš, da je Adamov sin vezan za svoj jezik, i daje
ljudski jezik ono, što ga strmoglavljuje u propast?
I njegove oči počnu lijevati suze, i on zaplače zbog onoga što je
učinio, iz ožalošćena srca i nutrine pune boli. Da, on se počne gorko
kajati zbog onoga, što je bio učinio svojemu ocu. I on izgovori ove
stihove:
Čovjek umire jedino zbog posrnuća svojega jezika, Smrt mu ne pada u
dio zbog spotaknuća noge.
9 Kćeri Odra su tri zvijezde Velikog Medvjeda ili Velikih Kola,
koje stoje u istome redu u vratu, odnosno u rudu. Riječju Odar arapski
jezik upravo označuje rečeno sazviježđe.
18

To spotaknuće ustima okajava on svojom glavom, Ali ako pogriješi
nogom, bit će malo pomalo spašen.
Kada je zatim Kamar ez-Zaman bio gotov s jelom, zamolio je vode,
kako bi si oprao ruke. Tada mu uškopljenik ispere s ruku ostatke
hrane. Zatim on sam obavi abdest, izgovori večernju molitvu i zatim
također noćnu molitvu i sjedne..."
19
Ali kada je počela
stoisedamdesetišesta
noć

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Kamar ez-Zaman, pošto je
izmolio večernju molitvu i zatim također noćnu molitvu, sjeo na svoju
sećiju i recitirao Kur'an. Izgovorio je sljedeće sure10: Kravu, Kuću
'Imran, suru Jasin, Milosrdnoga, Slavljen je vladar, Cisto priznanje, i
obje talismanske sure. Zatim zaključi sa zazivom11, stavi se pod
Allahovu zaštitu, tim što rekne: - Uzimam svoje utočište kod Allaha
pred prokletim vragom - i legne na sećiju. Na njoj je ležao madrac,
koji je na obje strane bio presvučen satenom iz Ma'dana12 i napunjen
svilom iz Iraka, a pod svojom je glavom imao jastuk od nojeva
paperja. Ali prije nego što je legao
10 Sura znači poglavlje, a ovdje su dakako posrijedi poglavlja
iz Kur'ana, i to
2. 3. 36. 55. 67. 112. 113. 114.
11 Vjerojatno se misli na prvu suru u Kur'anu - El-Fatiha:
"Hvala Bogu,
Gospodaru svjetova, Sveopćem Dobročinitelju, Milostivom
Gospodaru
Sudnjega dana! Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe tražimo
pomoći. Uputi
nas na pravi put, na put onih, koje si obasuo blagodatima Svojim, na
koje se nije
izlio gnjev Tvoj i koji nisu zalutali!" Dodajemo još i to, da se svi citati
iz Kur'ana
u bilješkama ispod crte ovoga prijevoda temelje na prijevodima Hafiza
Mu-
hammeda Pandže i Džemaluddina Čauševića: Kur'an časni. Stvarnost,
Zagreb,
VII. izdanje: 1989.
12 Ma'dan je vjerojatno neki grad u Perziji ili Mezopotamiji.
21
Stoisedamdesetišesta noć
na spavanje, on odbaci gornje haljine, svuče gaće i pođe spavati u
košulji od fine prozirne tkanine, dok mu je glava bila pokrivena
plavom maramom od merva. Tako je dakle tu ležao Kamar ez--Zaman
onoga sata u onoj noći i bio je upravo poput punoga Mjeseca, kada
stoluje na nebu u četrnaestoj noći. Zatim se umota u svileni pokrivač i
utone u san, dok je fenjer gorio do njegovih nogu a svijeća do njegove
glave. Mirno je spavao dalje, tijekom prve trećine noći, i nije znao, što
leži skriveno u krilu budućnosti i što je Allah, koji poznaje sve tajne,
njemu odredio.
Sada su to htjeli udes i unaprijed određena sudbina, da su ova kula i
ova dvorana bile stare i već od prije mnogo godina napuštene, i da se
u toj hali nalazio rimski bunar, nastanjen od neke džinnice, koja ga je
izabrala za svoje obitavalište. Ona je bila od roda Iblisa13, Prokletoga,
i zvala se Maimuna, kći ed-Dimirjata, jednoga glasovitog kralja
duhova..."
13 Iblis = diabolos = vrag.
JLZ*
.Ali kada je počela
stoisedamdesetisedma
noć

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se ta džinnica zvala
Maimuna, kći ed-Dimirjata, jednoga glasovitog kralja duhova. Kada je
Kamar ez-Zaman bio prespavao prvu trećinu noći, popne se ova
džinnica iz rimskog bunara i htjedne poletjeti prema nebu, kako bi
neopazice prisluškivala. Ali kada je bila gore u bunaru, ugleda, posve
protiv običaja, kako u kuli svijetli svjetlo. Bila je stanovala u bunaru
već jedan dugi niz godina, i kada je sada opazila sjaj svjetlosti, vrlo se
začudi i u sebi rekne:
— Tako nešto ja ipak ovdje još nikada nisam doživjela.
Ona si pomisli, da to mora imati jedan osobit razlog, i tako se
pokrene dalje u pravcu svjetlosti. Tada opazi, da ona dolazi iz dvorane.
Zatim nađe uškopljenika kako spava na vratima, i kako je još dalje
dvoranom išla naprijed, nađe namještenu postelju, na kojoj je počivao
ljudski lik, a jedna mu zapaljena svijeća do glave i jedan zapaljen
fenjer do njegovih nogu. Zapanjena nad svjetlošću do-šulja se
džinnica Maimuna posve polako k njemu. Spusti svoja krila, stane
pred postelju, skine svileni pokrivač s lica Kamar ez--Zamana i
pogleda ga. Svladana njegovom ljepotom i njegovom ljupkošću,
ostane dugo vremena ondje stajati, i uvidi, daje svjetlost njegova lica
sjajnija nego svjetlost svijeće, da, njegovo je lice zračilo
23
Stoisedamdesetisedma noć
od sjajnoga svjetla. * Čak su u snu njegove oči pobuđivale ljubavnu
muku, * njegove su očne jabučice bile tamnoga sjaja, * crveno su se
žarili njegovi obrazi, * njegovi su kapci bili umorni za gledanje, *
poput lukova su bile nadsvođene njegove obrve. * Slatko je poput
mošusa mirisao njegov dah, * a tako o njemu kazuje također pjesnik:
*
Poljubio sam ga, tada još crnjima postanu njegove oči, Te očaravajuće,
a obrazi se zažare crveno i lijepo.
O srce, ako koritelji tvrde, da se njemu ravni
Ljepotom opet mogu naći, reci: 'Pustite me da ga vidim!'
Čim gaje ugledala džinnica Maimuna, ed-Dimirjatova kći, ona
pohvali Allaha i rekne:
— Neka je blagoslovljen Allah, najdivniji Stvoritelj!
Ova je naime džinnica pripadala pravovjernim duhovima. Pošto je
tako neko vrijeme bila tu stajala i gledala Kamar ez--Zamanovo lice,
tim stoje priznavala Allahovo jedinstvo i zavidjela mladiću zbog
njegove ljepote i ljupkosti, ona rekne u sebi samoj:
- Tako mi Allaha, ja mu neću ništa učiniti i pazit ću da mu
drugi ne nanesu štetu, da, ja ću ga čuvati od svih opasnosti. Jer ovo
dražesno lice zaslužuje samo, da ga se gleda i da se o njemu govori
u Allahovu slavu. Ali kako su se njegovi mogli o njemu dosjetiti, da
ga ostave ovdje na ovome pustom mjestu? Da se sada popeo k
njemu neki od naših marida14, on bi ga sigurno ubio.
Nato se džinnica sagne nad njime i poljubi ga u čelo. Zatim opet
povuče pokrivač preko njegova lica i umota ga, raširi svoja krila i
poleti prema nebu. Kada se popela preko doksata one dvo-
14 Marid je silan duh, koji se obično pojavljuje u obličju maglenog
oblaka.
24

rane, poleti u zrak sve dalje i sve se više uspinjala u oblake, dok nije
dosegla najdonje nebo15. Tada iznenada začuje udarce krila u zraku.
Ona poleti ususret ovomu odjeku, pa kada mu je došla blizu, opazi, da
je to jedan džinn, po imenu Dahnaš. Sada ona sleti na njega kao neki
kobac, a kada ju je Dahnaš primijetio i prepoznao, da je ona Maimuna,
kći kralja duhova, on se pred njome prepadne, i njegovi udovi zadršću.
I tako je on zamoli za milost, tim što rekne:
- Za te zaklinjem najuzvišenijim imenom, poštovanim, i talis
manom, visokocijenjenim, koji je urezan u Sulaimanov16 pečat,
budi dobrostiva prema meni i nemoj mi učiniti ništa nažao!
Kada je Maimuna bila čula ove riječi od Dahnaša, njezino srce osjeti
prema njemu sućut, i ona rekne:
- Ti si mi se obratio jednom moćnom zakletvom, ti proklet-niče. Ali
te ja unatoč tomu neću ostaviti slobodna, sve dok mi ne rekneš, odakle
dolaziš u ovo vrijeme.
- Visoka gospodarice - odgovori on - znaj, ja dolazim iz
najudaljenijeg kraja zemlje Kine i s njezinih unutrašnjih otoka, i
izvjestit ću te o jednom čudu, koje sam ove noći doživio. Ako ti nađeš,
da su moje riječi istinite, tada me pusti da odem svojim putem i napiši
mi vlastitom rukom jedno pismo o oslobođenju, da sam ja pušten na
slobodu, kako mi se ne bi suprotstavljao nijedan iz četa džinnova, bilo
od onih, koji lete u visini, ili od onih, koji obitavaju u dubini, ili od
onih koji rone po moru!
Maimuna mu međutim odgovori:
- Sto je to, što si ti noćas vidio, ti lažljivče, ti prokletniče?
Izvijesti me. Ali ne laži, ako si možda umišljaš, da možeš putem laži
umaći mojim rukama! Jer ja ti se kunem znakom, koji je urezan u
pecatnjak Sulaimana ibn Dauda17 - s obojicom neka je mir! - ako
15 Na zemlju baca sjenu sedam nebesa, koja se nalaze između
zemlje i vanj
skoga, osmog neba.
16 Salamun je osobito na glasu zbog svoje moći nad
kraljevstvom duhova, a
džinnovi se vrlo često zaklinju znakovima urezanima u njegov
pecatnjak.
17 Sulaiman ibn Daud = Salamun, Davidov sin.
25
Stoisedamdesetisedma noć
tvoje riječi ne budu istinite, vlastitom ću ti rukom počupati pera,
oderat ću ti kožu i polomit ću ti tvoje kosti!
Džin Dahnaš ibn Samhuriš, Krilati, rekne:
- Visoka gospodarice, prihvaćam taj uvjet..."
Ali kada je počela
stoisedamdesetiosma noć
Sehrezad nastavi ovako:

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Dahnaš rekao Maimuni:
— Visoka gospodarice, prihvaćam taj uvjet.
Zatim on nastavi:
— Znaj, moja gospodarice, noćas dolazim sa skrajnjih otoka
zemlje Kine. To je zemlja kralja el-Ghajura, a on je poznat kao
gospodar tih otoka i toga mora i sedam dvoraca. I ondje sam vidio
kćer toga kralja, tako lijepu, kakvom Allah nije stvorio nijednu u
njezino vrijeme. Ja ti je ne mogu opisati. Jer moj je jezik nije u
stanju tako oslikati, kako to dolikuje. Unatoč tomu ću ti ponešto
ispričati o njezinim dražima i pokušat ću se približiti istini. Njezina
je kosa tamna kao noći rastanka i razilaženja jednoga od drugoga,
njezino je međutim lice svijetlo kao dani blaženoga ponovnog
viđenja. A lijepo je o njoj pjevao pjesnik:
Ona je razriješila jedne noći tri uvojka svoje kose, I pokazala mi, kako
su sada odatle nastale četiri noći.
Pogledala je svojim licem na Mjesec na nebu,
I pokazala mi, kako su se istovremeno povezala dva Mjeseca.
27
Stoisedamdesetiosma noć
Njezin je nos poput oštrice uglačana mača. Njezini su obrazi poput
purpurnog vina, da, oba su poput crvenih anemona. Za njezine se usne
čini da su koralji i karneoli. Rosa je njezinih usta dražesnija nego staro
vino, a njihov okus gasi vatrenu patnju. Njezin jezik pokreće obilna
pamet. Vazda joj je pri ruci neki odgovor. Njezine grudi začaravaju
svakoga, tko ih ugleda — slava neka je Njemu, koji ju je stvorio i
oblikovao! - i na njih se nadovezuju dvije oble ruke, čiju je pohvalu
jednom objavio ushićeni pjesnik:
Dvije ruke — kad ne bi imale u kopčama svoju zadršku, Istekle bi iz
rukava silom stanovite struje.
I ima dvije sise poput kutijica od bjelokosti, od čijega sjaja Sunce i
Mjesec posuđuju svoju svjetlost. I trbuh s naborima tako nježan poput
neke koptske tkanine egipatske izrade, prošivene naboranim ukrasom
nalik kovrčavu papiru. Taj se nadovezuje na vitko tijelo, nezamislivo
ljudskom razumu, preko bedara nalik brežuljcima od pustinjskog
pijeska. Taje vuku dole, kada ona hoće ustati, i bude je, ako hoće
spavati, kao što pjesnik o njima izvrsno pjeva:
Bedra su joj obješena o nježnom struku,
A ta bedra postupaju tako loše prema njoj i meni.
Ona me čvrsto drže, samo ako na njih pomislim, A nju vuku prema tlu,
ako se podiže.
A ta su bedra nošena od dva buta, okrugla i meka, i dva nožna lista,
nalik bisernim stupovima. Sve to opet počiva na dvije nježne noge,
vitke i oštre poput šiljaka kopalja, djelu Allaha, čiju zaštitu i
28

nagradu mi uživamo. I ja se uvijek zaprepastim zbog toga, kako one u
svojoj malenosti mogu nositi sve to, što je iznad njih. Ja sam svoje
opisivanje učinio kratkim, jer se bojim, da bi ono inače predugo
trajalo..."
29
Ali kada je počela
stoisedamdesetideveta noć
?$WWWWW????????????WW$53'9
3 S°S

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je džinn Dahnaš ibn
Samhuriš džinnici Maimuni rekao:
— Ja sam svoje opisivanje učinio kratkim, jer sam se bojao, da
bi ono inače predugo potrajalo.
Čim je Maimuna bila saslušala opis ove djevojke i njezine ljepote i
ljupkosti, ona je bila zaprepašćena. Dahnaš međutim nastavi:
- * Otac je te djevojke kralj pun moći, * vitez iskusan u borbi,
* koji kroz bojnu vrevu gazi danju i noću, * koji gleda smrti u oči i
koji se ne grozi pred propašću.* Jer on je silan gospodar, i nasilan,
pobjednički muž, koji vlada nad bojovnicima i vojskama, * nad
zemljama i otocima i morem, * nad gradovima i selima u zemlji,
zvan kralj el-Ghajur, poznat kao gospodar otoka i mora i sedam
dvoraca. On ljubi svoju kćer, ovu curu, koju sam ti opisao, vruće i
usrdno, i u svojoj je ljubavi prema njoj nagomilao blaga svih kra
ljeva i njoj je time sagradio sedam dvoraca, svaki od posebne vrste.
Prvi od kristala, drugi od mramora, treći od kineskog čelika, četvr
ti od dragulja i plemenitog kamenja, peti od mozaika napravljena
od gline i šarenog ahata, šesti od srebra, i sedmi od zlata. I svih je
sedam dvoraca ispunio skupocjenim pokućstvom, svilenim ćilimi-
31
Stoisedamdesetideveta noć
ma, posuđem od zlata i srebra i drugim potrepštinama svakojake vrste,
kako to običavaju kraljevi. I on zapovjedi svojoj kćeri, da u svakome
dvorcu stanuje po jedan dio godine pa da zatim pređe u neki drugi.
Njezino je međutim ime princeza Budur18.
— Kada je dakle njezina ljepota postala poznatom i kada se glas o
njoj proširio u zemlji, počnu svi kraljevi slati ljude k njezinu ocu i
prositi je od njega za ženu. Tada on s njome porazgovara o braku i
htjedne je nagovoriti. Ona je međutim osjećala prema tomu odbojnost
i svojemu je ocu rekla: 'Dragi oče, ja uopće ni najmanje ne žudim za
tim, da budem vjenčana. Gledaj, ja sam gospodarica i princeza, ja
vladam nad ljudima, i ja ne želim, da neki muškarac vlada nada
mnom.' Ali svakiput, kada bi ona odbila neku prosidbu, želja je
prosaca za njome postajala samo još većom. Tako naposljetku počnu
svi kraljevi dalekih otoka Kine slati poklone i dragocjenosti njezinu
ocu i prositi je u svojim pismima sebi za ženu. Tada je njezin otac
ponovo s njome više puta razgovarao o braku: ali ona nije na to
pristajala. Naposljetku joj je on čak dojadio, i ona mu rekne u svome
gnjevu: 'Oče, ako mi ti samo još jednom budeš govorio o braku, tada
ću ja otići u palaču, uzet ću mač, gurnut ću ga uspravno u tlo i
postaviti si vrh prema tijelu. Zatim ću se baciti na njega, tako da mi on
opet izađe kroz leđa i da ja tako svom životu učinim kraj.' Kada je
kralj bio čuo od nje takve riječi, jasna mu svjetlost postane mračnom
pred njegovim očima, a njegovo se srce zbog nje žestoko raspali. Jer
on se sada prestrašio, da će ona sebi oduzeti život, i našao se u
nedoumici, što da učini s njome i s kraljevima, koji su je prosili. Tako
joj on rekne: 'Ako je to tvoja čvrsta odluka, da se ne udaješ, onda
nemoj više izlaziti niti ulaziti!' Zatim je njezin otac odvede u palaču,
zatvori je u nju, postavi za nju deset starih žena kao nadglednice, i
zabrani joj, da odlazi u sedam dvoraca. Da, on se napravi, kao da se na
nju razbjesnio, i pošalje pisma svim kraljevima i dadne im do znanja,
daje ona spopadnuta pomračenjem uma. Ona dakle već od prije jedne
godine živi u odvojenosti.
Ix Uštap.
32

Zatim džin Dahnaš još rekne džinici Maimuni:
- Ja međutim, visoka gospodarice, odlazim k njoj svake noći,
gledam je i nalazim svoju radost u njezinu licu. I ja je ljubim u čelo,
dok ona spava, ali jer je toliko volim, ne nanosim joj nikakvu štetu,
niti s njome spavam. Njezina je mladost tako lijepa i njezina ljup
kost tako divna. I svatko, tko je vidi, raspaljuje se ljubomornom
ljubavlju prema njoj. Zaklinjem te, gospodarice, vrati se sa mnom
natrag, pogledaj njezinu ljepotu i dražest i ravnomjernost njezina
stasa. A zatim, ako hoćeš, kazni me ili me dadni svezati. Učini što
hoćeš, jer ti možeš zapovijedati i zabranjivati.
Nato džinn Dahnaš spusti svoju glavu prema tlu i pusti da mu se
objese krila. Džinnica se međutim Maimuna nasmije njegovim
riječima, pljune mu u lice i rekne:
- Kakvo je stvorenje ta djevojka, o kojoj govoriš? Ona je ipak
samo lonac za nečist. Fuj, fuj! Tako mi Allaha, ja sam pomislila, da
ti dolaziš s čudesnim stvarima i da ćeš mi prenijeti neku neobičnu
vijest, ti prokletniče! Kako bi to tek bilo, da si ti ugledao mojega
ljubljenoga! Ja sam noćas ugledala jednoga mladog čovjeka - da
si ti njega ugledao makar samo u snu, od čuđenja bi se slijepio, i
procurila bi ti slina.
Tada je Dahnaš upita:
- Sto je s tim mladićem?
- Znaj, Dahnaš — odgovori ona — ovomu se mladiću dogodilo
upravo tako, kao tvojoj ljubljenoj, o kojoj si mi pripovijedao. Njegov
mu je otac mnogo puta zapovjedio, da se treba oženiti. Ali se on od
toga sustezao. Pa budući da se nije pokorio, njegov se otac na njega
razbjesnio i zaključao ga u kulu, u kojoj ja stanujem. Noćas sam se
onamo popela i ugledala ga.
Dahnaš nato rekne:
- Visoka gospodarice, pokaži mi toga mladića, kako bih vidio,
je li on ljepši nego moja ljubljena, princeza Budur, ili ne. Jer ja ne
mogu vjerovati, da će se u naše vrijeme itko naći, tko bi njoj bio
ravan.
33
Stoisedamdesetideveta noć
Maimuna međutim uzvikne:
— Lažeš, ti prokletniče, ti najbjedniji maride i najneotesaniji sotono!
Ja sam sigurna, da se nitko ne nalazi na ovome svijetu, tko bi bio
ravan mojemu ljubljenomu..."
34
Ali kada je počela
a! stoiosamdeseta noć 1s

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je džinnica Maimuna rekla
džinnu Dahnašu:
— Ja sam sigurna, da se na ovome svijetu ne nalazi nitko, tko bi bio
ravan mojemu ljubljenomu. Jesi li ti dakle poludio, da hoćeš svoju
ljubljenu uspoređivati s mojim ljubljenim?
— Ja te preklinjem Allahom, gospodarice - zamoli on - dođi sa
mnom i pogledaj moju ljubljenu. Zatim ću se ja s tobom vratiti natrag
i pogledati tvojega ljubljenoga!
Ona mu dadne kao odgovor:
— To se treba svakako dogoditi, ti prokletniče, jer ti si jedan lukavi
sotona. Ali ću samo tada htjeti ići s tobom, i ti trebaš doći sa mnom,
ako mi sklopimo okladu. Ta treba biti ovakva: Ako je tvoja ljubljena,
koju ti tako silno ljubiš i kojom se ti preda mnom hvališ, stvarno
ljepša nego moj ljubljeni, o kome sam ja tebi ispričala, kojega ja silno
ljubim i kojim se ja pred tobom hvalim, tada si ti dobio okladu protiv
mene. Ako je međutim ljepši moj ljubljeni, ja sam tada dobila okladu
protiv tebe.
— Visoka gospodarice - odgovori Dahnaš - prihvaćam od tebe tu
okladu i s njome sam sporazuman. Pođi sa mnom prema otocima!
35
Stoiosamdeseta noć
Ali Maimuna uzvikne:
- Ne! Mjesto je mojega ljubljenoga bliže nego mjesto, na
kome boravi tvoja ljubljena. Ono je ovdje pod nama. Sleti dakle sa
mnom dolje, kako bi najprije pogledao mojega ljubljenoga. Potom
ćemo odletjeti k tvojoj ljubljenoj.
Dahnaš odgovori:
- Slušam i pokoravam se!
Zatim oboje odlebde dolje i dođu u dvoranu, koja je bila u kuli.
Ondje Maimuna ostavi Dahnaša da stoji pokraj postelje, ispruži svoju
ruku i povuče svileni pokrivač s lica Kamar ez-Zamana, sina kralja
Sehrimana, a njegovo lice svijetlo zasja, zablista, zasvijetli i bljesne.
Maimuna ga pogleda, istoga se trenutka okrene k Dah-našu i rekne:
- Hajde, ti prokletniče, pogledaj ovamo! Ne budi posve i u
potpunosti lud! Ja sam djevica, a on me ipak začarava.
Tada ga Dahnaš pogleda, i dugo ga je vremena promatrao. Zatim
strese glavom i rekne Maimuni:
- Tako mi Allaha, gospodarice, tebe se može ispričati. Ali ti
moraš još nešto drugo odvagati, naime, da su jedna djevojka i
jedan mladić različite naravi. Tako mi Allaha, ovaj tvoj ljubljeni
ponajprije od svih stvorenja sliči mojoj ljubljenoj po ljepoti i
dražesnosti, po ljupkosti i savršenosti. I to je, kao da bi oboje bili
istovremeno izljeveni u istome obliku krasote.
Kada je Maimuna čula te riječi iz Dahnašovih usta, jasna svjetlost
postane tamnom pred njezinim očima, i ona ga udari tako žestoko
svojim krilom po glavi, da je on umalo bio od toga umro. Zatim mu
rekne:
- Ja te zaklinjem svjetlošću Njegovoga preslavnog lika, požuri
se, ti prokletniče, ovoga trenutka, podigni svoju dragu, koju ti tako
silno ljubiš, i brzo je donesi ovamo, kako bismo ih oboje položili
jedno pokraj drugoga i mogli ih gledati, dok spavaju bok do boka.
Zatim će nam se pokazati, koje je od njih dvoje divnije i ljepše. Ne
36

izvedeš li smjesta moju zapovijed, ti prokletniče, tada ću pustiti da
protiv tebe frcaju moje iskre i sažeci ću te u svojoj vatri. Zatim ću te
rastrgati na komade i baciti te na pustinjski pijesak, kao opomenu za
svakoga, tko stanuje i hoda po zemlji!
— Visoka gospodarice — odgovori Dahnaš — Tvoja je zapovijed
meni obveza. Ja međutim znam, da je moja ljubljena ljepša i
dražesnija.
Zatim džinn Dahnaš odleti bez oklijevanja. Maimuna je međutim
letjela s njime, kako bi nad njim stražarila. Neko su vrijeme izbivali,
potom se vrate natrag, tim što su nosili princezu. Ona je bila odjevena
u finu venecijansku košulju s dva zlatom obrubljena skuta i izrađena
najfinijim pletivima. A na rubovima su rukava bili izvezeni ovi
stihovi:
Tri su je stvari odvratile, da ne dođe k nama
Od straha od uhoda i pred zavidničkom opakom silom:
Svijetli sjaj čela i zveket njezinih grivni, Slatki miris ambre, strujeći iz
njezina lika.
Makar i pokrila čelo okrajkom rukava,
Makar skinula nakit — kako ipak ostaje lijep njezin dah!
Tako su Dahnaš i Maimuna nosili princezu, sve dok je nisu spustili i
položili je na postelju uz bok Kamar ez-Zamana..."
37
Ali kada je počela
stoiosamdesetiprva noć
S°š C

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su džinn Dahnaš i džinnica
Maimuna nosili princezu Buduru, sve dok je nisu spustili i položili je
na postelju uz bok Kamar ez-Zamana. Zatim otkriju lica obojega, i ona
su bila od svih ljudi jedno drugomu najsličnija, kao da bi oni bili
blizanci ili rođena braća. Da, oboje su bili iskušenje za
bogobojaznoga, kako o njima kazuje pjesnik u svojima jasnim
riječima:
Moje srce, o ne ljubi samo jednu jedinu ljepoticu, Inače će ti ona
donijeti nevolju u ljubavnoj igri i muku:
Obuhvati svojom ljubavlju sve ljepotice, koje nađeš, Ako te jedna
prezre, druga će biti tvoja!
A drugi kazuje:
Vidio sam svojim očima dvoje usnulih na tlu. Čak kada bi mi i na oku
ležali, ja bih ih ljubio.
39
Stoiosamdesetiprva noć
Sada su Dahnaš i Maimuna neko vrijeme oboje promatrali. Zatim
Dahnaš rekne:
- Tako mi Allaha, izvrsno, gospodarice, moja je ljubljena ipak
ljepša!
Ali Maimuna rekne:
- Ne, moj je ljubljeni ljepši! Teško tebi, Dahnašu, ti si slijep i
u očima i u razumu, ti ne možeš razlikovati nježno i grubo. Hoćeš
li skrivati istinu? Zar ti ne vidiš njegovu ljepotu i dražesnost i sklad
nost njegova stasa? Teško tebi, poslušaj, što ću ti ja reći o svome
ljubljenome! A ako ti svoju ljubljenu u istini ljubiš, ti jednako tako
spjevaj o njoj kao što ću ja o svome ljubljenome.
Zatim Maimuna poljubi Kamar ez-Zamana mnogo puta u čelo, i
spjeva o njemu ovu pjesmu:
Sto me se tiče koritelj, koji me za volju tebe grdi?
Kako bi se moglo imati utjehe zbog tebe, ti tako nježna grano?
Ti imaš tamno oko, koje pršti od čarolije,
Pred tobom nema nikakvo pribježište ljubav od 'Udhrine19 vrste!
Svojima turskim pogledima ti ranjavaš srca,
Kako nikada oštra sječiva ne zadaju neprijateljima rane.
Ti si na mene natovario ljubavno breme. Alija, jadnica, Ja nemam
dovoljno snage čak ni za nošenje košulje!
Ti znaš, kako te ja ljubim. Čežnja je moje biće,
A ljubav prema nekomu drugomu osim tebi je meni zabranjena.
19 'Udhra je arapsko pleme: "I moje su pleme oni Asra, koji
umiru, ako ljube" (Heine, DerAsra).
40

O kad bi ipak bilo moje srce poput tvojega srca, ali jao, Usko poput
tvojega vitkog tijela mi je moje tijelo izjedeno.
Ali ah, on je jedan Mjesec sa svom svojom Ijupkošću U krugu
Adamove djece, on je ures ljepote.
Koji me kore zbog ljubavi, reknu: 'Tko je dakle taj, Zbog kojega ti
tako patiš?' Ja reknem: 'Opišite miga!'
Ti kruto njegovo srce, o nauči ipak nježnost
Od njegova stasa. Zatim ćeš biti blago i meni naklonjeno.
Ti imaš, moj ljubljeni, za tu ljepotu jednog stražara,
Koji je krut prema meni, koji ne pokazuje nikakvu blagost.
To je lažno, ako tko kaže, da je sva ljepota u Jusufu20. Koliki su
mnogi dražesni Jusufi u tebi sjedinjeni!
Duhovi me plaše, ako samo stupim pred tebe. A ipak, kada te vidim,
zadršće mi srce.
Ja se trudim, da iz strahopoštovanja izbjegavam tvoj pogled, A ipak,
vuče me k tebi. Kakva muka puna patnji!
Biblijski Josip, koji je važio kao prauzor svake ljepote.
41
Stoiosamdesetiprva noć
Kada je Dahnaš saslušao Maimuninu pjesmu u pohvalu njezinoga
ljubljenoga, on dospije u najveće ushićenje i u najveće divljenje..."
42
Ali kada je počela
€7
stoiosamdesetidruga noć
"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je džinn Dahnaš, kada je
saslušao Maimuninu pjesmu u pohvalu njezinoga ljubljenoga,
zadrhtao od velikog ushićenja i rekao:
— Ti si o njemu, kojega ljubiš, spjevala pjesmu i lijepo si ga opisala.
Tako dakle moram zacijelo također ja sebi dati svakoga truda, toliko
koliko sam u stanju, i spjevati nešto u pohvalu svoje ljubljene.
Nato Dahnaš pristupi k princezi Buduri, poljubi njezino čelo,
pogleda Maimunu i zatim opet svoju ljubljenu Buduru, i zatim otpjeva
ovu pjesmu, premda mu pjesništvo inače nije išlo od ruke:
Oni prekoravaju zbog ljubavi prema ljepoticama, i grde. Budale su
nepravedni, da, nepravedni su.
Dopusti robu ljubavi, da te on ponovo vidi.
Jer ako on mora kušati rastanak i biti daleko, njemu je loše.
Mučen sam u čežnji bujicama svojih suza,
Koje su poput krvi, kojima je moje oko preplavljeno.
43
Stoiosamdesetidruga noć
Nije nikakvo čudo u tome, što ja u ljubavi trpim.
O čudo, poslije tvojega rastanka se poznaje slika moje ljubavi!
Nikada te neću vidjeti, ako me obuzme sumnja
Ili ako moje srce zaboravi ljubav ili se zbog toga muči.
Zatim još izgovori ove stihove:
Prolazio sam uz njezina mjesta na rubu doline. Bio sam poražen.
Platitelj cijene krvi nije bio ondje.
Postao sam pijan od vina čežnje, i tu mi je plesalo Oko suza
neprestano uz pastirsku pjesmu.
Žudim za srećom ponovnog viđenja, ali mi priliči, Da se pri punim
Mjesečevima21 objavljuje sreća.
Ne znam, nad kojim od trojega da se potužim — Zato ću ih nabrojiti.
Slušaj, što će biti nabrojano:
Nad njezinim pogledom, nositeljem mača? Nad njezinim tijelom,
bacačem koplja?
Ili nad parom njezinih sljepoočnica, nalik lančanom oklopu?
* Pitao sam o njoj svakoga, tko bi me uopće susreo Od ljudi u gradu
ili u pustinjskom carstvu.
21 Arapski: Budur.
44
/
Ona rekne: 'Ja sam u tvome srcu. Pogledaj unutra, zatim ćeš me
vidjeti!' Ja reknem: 'Gdje bi uopće moglo biti moje srce?'
Kada je Maimuna čula od Dahnaša ove stihove, ona rekne:
- Ti si to dobro učinio, Dahnašu! Ali kaži, tko je od njih dvoje
najljepši na svijetu?
On odgovori:
- Moja je ljubljena Budur ljepša od tvojega ljubljenoga.
Tada Maimuna uzvikne:
- Lažeš, prokletniče! Ne, moj je ljubljeni ljepši nego tvoja lju
bljena.
Ali on ponovi:
- Moja je ljubljena ljepša.
Oni su se dalje prepirali riječima, sve dok naposljetku nije Maimuna
povikala na Dahnaša i htjela udariti na njega. Tada se on počne pred
njome ponižavati, govoriti umjerenijim riječima, te rekne:
- Neka te istina ne vrijeđa! Daj da prestanemo s govorima i
protugovorima. Jer svatko od nas posvjedočuje, daje njegovo milo
najljepše! Zato neka svatko od nas povuče svoju riječ. Potražit ćemo
nekoga, tko će pravedno odlučiti između nas, i pridržavat ćemo se
njegove prosudbe.
- Ja sam s tim sporazumna - rekne Maimuna i udari rukom po
zemlji. Tada izađe van neki džinn, koji je na jedno oko bio slijep, i
koji je bio grbav i krastav. Njegove su oči bile po dužini prorezane
preko njegova lica, na glavi je imao sedam rogova, a četiri su mu
pramena kose visjela sve do gležanja. Njegove su ruke bile kao vile,
njegove noge kao jarboli, imao je pandže kao u lava i kopita kao u
divljeg magarca. Kada se ovaj džinn bio popeo iz
45
Stoiosamdesetidruga noć
zemlje van, on pred njome poljubi tlo i ostane stajati, tim što je ruke
prekrižio na leđima. I on upita:
— Što je tvoja želja, o gospodarice i kraljevno?
Ona odgovori:
- Kaskaš, ja želim, da ti odlučiš između mene i prokletoga
Dahnaša.
Zatim mu ona ispriča sve, od početka do kraja. Sada je džin Kaskaš
pogledavao mladićevo lice i djevičino lice, i gledao ih je oboje kako tu
leže spavajući, kako jedno drugo drže u zagrljaju, jer je svako od njih
dvoje položilo svoju ruku ispod vrata drugoga. Bili su jedno drugomu
jednaki po ljepoti i dražesnosti i jedno drugome ravni po ljupkosti.
Kaskaš ih je gledao zaprepašćen zbog njihove divote i miline. Zatim
se okrene k Maimuni i Dahnašu, nakon što je bio dugo promatrao
mladića i djevicu, i on izgovori ove stihove:
Idi k njoj, koju ljubiš, i izbjegavaj zavidnikove riječi, Jer zavidništvo
ipak nije nikada dobro za ljubav.
Svemilostivi nije nikada stvorio neki ljepši prizor
Od zaljubljenog para, koji počiva na jednome krevetu.
Oni leže prisno zagrljeni, pokriveni haljinom radosti, A kao jastuk
jednomu služi rame i ruka drugoga.
Ako su srca jedno s drugim povezana u vjernoj ljubavi, Ona su
skovana kao čelik, nijedan čovjek neće razbiti savez.
A ako te u tvome životu ikad susretne netko vjeran, Izvrstan je takav
prijatelj! Zatim živi samo za njega!
46

O ti, koji poradi ljubavi koriš narod zaljubljenih, Možeš li ti bolesnu
srcu biti liječnik i spasitelj?
Sjedini nas, o Gospode, u svome milosrđu,
Prije nego što umremo, makar to bilo samo vrijeme od jednoga dana!
Zatim se džinn Kaskaš iznova okrene k Maimuni i Dahnašu i rekne
im:
— Tako mi Allaha, ako vi hoćete čuti istinu, ja ću vam je reći
otvoreno, njih su dvoje jednaki po ljepoti i dražesnosti, po ljupkosti
i savršenosti, i između njih dvoje nema nikakve razlike, samo to da
su različitoga spola. Ali ja imam još jednu drugu zamisao, a ta je,
da mi uvijek probudimo jedno od obojega, a da drugo to ne zna. Pa
tko zatim bude raspaljen jačom ljubavlju prema drugomu, taj mu
mora biti podređen po ljepoti i ljupkosti. Maimuna rekne:
— Taj je savjet dobar. A Dahnaš:
— Ja sam s tim sporazuman.
Sada se Dahnaš preobrazi u obličje buhe i ugrize Kamar ez--
Zamana. Taj se međutim prestrašen prene iz svojega sna..."
47
Ali kada je počela
t! stoiosamdesetitreća noć 1 s

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se Dahnaš preobrazio u
obličje buhe i ugrizao Kamar ez-Zamana, a da se ovaj prestrašen
prenuo iz svojega sna. Zatim se počne češati po mjestu ugriza na
svome zatiljku, jer mu je od boli tako jako gorio, i pritom se okrene na
stranu. I tada ugleda kako pokraj njega netko leži, čiji je dah bio slađi
nego mirisni mošus i čije je tijelo bilo mekše od vrhnja. Kamar ez-
Zaman se tomu čak vrlo začudi, i tako on sjedne uspravno i počne
gledati to biće, koje je počivalo njemu uz bok. I on uvidi, da je to
jedna djevica, koja zrači poput nekoga skupocjenog dragulja, ili kao
neka visoka kupola u Sunčevu sjaju, njezin je lik bio uspravan i fin
poput neke crte, njezin je rast bio kićeno malen, njezine grudi nabrekle
a njezini obrazi ružičastocrvena sjaja, kao što pjesnik o njoj kazuje:
Nikada još raznovrsno nije bilo tako sjedinjeno kao kod nje, Za koju
bih rado prolio svu krv svojega srca:
Jasan sjaj čela i noć uvojaka,
Ruže obraza i ures nasmiješenih usta.
49
Stoiosamdesetitreća noć
A jedan drugi kazuje:
Ona dolazi kao neki Mjesec i naginje se baš kao vrbova grana. Gleda
kao gazela, njezin je dah fina ambra.
To je, kao da mije tuga čvrsto ukovana u srce. Kada ona odatle odlazi,
tada se ono pronalazi.
Kada je Kamar ez-Zaman ugledao princezu Buduru, kćer kralja el-
Ghajura, i vidio je kako uz njega počiva, i kada je dalje vidio, da ona
ima na sebi samo venecijansku košulju bez gaća, da se na njezinoj
glavi nalazi zlatom protkan, biserima izrađen rubac, da je u njezinim
ušima par grivni, koje svijetle poput zvijezda, a da o njezinu vratu leži
ogrlica od jedinstveno dragocjenih bisera, kakve ne posjeduje nijedan
kralj — kada je on sve to vidio vlastitim očima, tada se njemu smete
razum, i u njemu se probudi prirodna požuda, i Allah ga ispuni željom
za grljenjem. Tako on u sebi rekne:
— Sto hoće Allah, to se dogodi. Ali što On neće, to se ne dogo
di.
Zatim on ispruži svoju ruku i okrene je i otvori razrez njezine
košulje: tada mu postanu vidljivima njezine grudi, i on ugleda njezine
sise kao dvije kutijice od bjelokosti, i sada ljubav u njemu postane još
vrelijom, i obuzme ga neodoljiva želja za njome. Htjedne je probuditi,
ali se ona nije budila, jer je Dahnaš učinio da utone u dubok san. Tada
ju je on drmao ovamo i onamo, i govorio:
- Moja mila, probudi se i pogledaj me. Ja sam Kamar ez-
-Zaman!
Pa ipak se ona nije budila, da, ona nijednom ne pomakne svoju
glavu. On je dugo vremena o njoj razmišljao, i sam je u sebi govorio:
50

— Ako ja ispravno naslućujem, tada je ovo ta djevica, s kojom me je
moj otac htio vjenčati - i ja sam se tijekom tri godine tomu protivio!
Ali, ako tako ushtjedne Allah, kada dođe jutro, reći ću svojemu ocu:
'Oženi me njome!' Zatim ću se ja njome naslađivati, i pri tome to treba
ostati..."
51
Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine priču koju
je bila započela po Kraljevu dopuštenju.
Ali kada je počela
stoiosamdesetičetvrta
noć
3 ogo

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Kamar ez-Zaman sam u
sebi govorio:
- Tako mi Allaha, sutra ću ujutro reći svojemu ocu: 'Oženi me
njome!' I neću dopustiti da prođe ni polovica dana, dok me ne
obraduje sjedinjenje s njome. Zatim ću se naslađivati njezinom lje
potom i dražesnošću.
Nato se Kamar ez-Zaman sagne nad Budurom, kako bi je poljubio.
Džinnica međutim Maimuna počne drhtati i posramljeno je tu stajala,
dok se džinn Dahnaš rastapao od radosti. Ali kada ju je Kamar ez-
Zaman htio poljubiti u usta, njega obuzme stid pred Allahom
Uzvišenim, i on odvrati svoju glavu, i, tim što je svoje lice pognuo na
drugu stranu, on rekne svojemu srcu:
- Strpi se!
I dalje je o tome razmišljao, tim što si je kazivao:
- Strpit ću se! Možda je moj otac, kada se bio na mene raz
bjesnio i poslao me u ovu tamnicu, također ovamo doveo ovu dje
vicu, zapovjedio joj da spava, kako bi me njome stavio na probu, i
naložio joj, da se ne smije odmah probuditi, ako je ja htjednem
buditi, i rekao joj: 'Štogod Kamar ez-Zaman bude s tobom činio,
53
Stoiosamdesetičetvrta noć
daj da to saznam.' Možda čak moj otac negdje stoji sakriven, odakle
me može gledati, a da ja njega ne vidim, i sve vidi, što ja činim s
ovom djevicom. Zatim bi me sutra grdio i vikao: 'Kako si mogao reći,
da ti nemaš nikakve želje za brakom, kada si ipak ovu djevicu ljubio i
grlio?' Zato ću se ja od nje suzdržati, kako ne bih bio razotkriven pred
svojim ocem. Ispravno je, da ja u ovaj čas ne dotičem ovu djevicu i da
je više ne gledam. Samo ću nešto od nje uzeti, što mi treba biti znak i
sjećanje na nju. Zatim će za mene i za nju postojati jedan znak
prepoznavanja.
Zatim Kamar ez-Zaman digne princezinu ruku i uzme s njezinoga
malog prsta pečatnjak, koji je bio vrijedan mnogo novca, jer se njegov
kamen sastojao od najskupocjenijeg dragulja. Oko njega su međutim
bili urezani ovi stihovi:
Ne vjeruj, da ja mogu zaboraviti savez s tobom,
Pa makar ti još tako dugo vremena boravio daleko od mene.
Gospodaru moj, iskazi mi ipak velikodušnost i dobrostivost: Moj
poljubac neka bude posvećen tvojemu obrazu i tvojim ustima.
Tako mi Allaha, nikada neću otići od tebe, Pa makar ti u ljubavi i
previđao granice.
Ovaj je pečatnjak Kamar ez-Zaman skinuo s maloga prsta princeze
Budure i gurnuo ga na svoj vlastiti. Zatim joj okrene leđa i počne opet
drijemati. Kada je dakle džinnica Maimuna to vidjela, ona se obraduje,
i rekne Dahnašu i Kaškašu:
- Jeste li vas dvojica vidjeli, kako je čedno moj ljubljeni Kamar ez-
Zaman postupio s ovom djevicom? To je dakle savršenstvo njegove
izvrsnosti. Pogledajte ipak, kako je on promatrao ovu djevicu u
njezinoj ljepoti i ljupkosti, a ipak je nije niti zagrlio ni poljubio,
54

niti je pružio prema njoj svoju ruku, nego joj je okrenuo leđa i opet
zaspao!
Dvojica odgovore:
- Da, vidjeli smo, kako je savršeno lijepo postupio.
Sada se međutim Maimuna preobrazi i uzme obličje buhe. Zatim
prodre pod odjeću Budure, džinnove ljubljene, uspuže na njezin nožni
list i zatim dalje na njezino bedro, pa kada je bila četiri karata22 ispod
njezina pupka, tu je ona ubode. Ubrzo princeza otvori svoje oči i
sjedne uspravno. I ona ugleda kako njoj uz bok počiva neki mladić,
koji je u svome snu duboko disao, najljepše od svih stvorenja Allaha
Uzvišenoga, čije su oči posramljivale lijepe hurije23. Rosa je njegovih
usana bila slatka okusa i ljekovitija od terijaka24. Činilo se, kao da su
njegova usta okrugla poput Su-laimanova pečata25, njegove su usnice
bile poput koralja, a njegovi obrazi nježni poput crvenih anemona,
kako ga neki pjesnik opisuje u ovim stihovima:
Moje se srce utješilo za Zainabu i Navaru26
Poradi nježnih pahuljica na ružičastocrvenim obrazima.
Sada ljubim srndača u mirisnoj haljini
I nemam nikakve sklonosti prema curi u ukrasu od kopči.
22 Karat (arapski: qirat) odgovara veličini zrna mahune rogača
{Ceratonia
siliqua).
23 Rajske djevice.
24 Ljekovito sredstvo, koje se primjenjivalo osobito pri trovanjima.
25 Salamunov pečat je pokosnica (Pofygnatum), biljni rod iz
porodice ljiljana
(Liliaceae).
26 Zainab i Navar su imena djevojaka.
55
Stoiosamdesetičetvrta noć
Moj prijatelj je u dvorani i također u mojoj odaji, I on mi u kući
nadomiješta prisnu prijateljicu.
Ti, koji me grdiš, što sam napustio Zainabu i Hind27, Sto me je
potaklo, to je jasno poput svjetlosti u zoru.
Zar hoćeš, da trebam biti rob jedne robinje, Koja je iza brave i zasuna
i zidnog kamenja?
Kada je princeza Budiir tako ugledala Kamar ez-Zamana, nju
obuzme strast i snaga ljubavi ispunjene čežnjom..."
Staroarapsko žensko ime.
56
Ali kada je počela

stoiosamđesetipeta noć

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je princeza Budur, kada je
ugledala Kamar ez-Zamana, bila obuzeta strašću i ljubavlju
ispunjenom čežnjom, i ona rekne sebi samoj:
- O sramote, to je neki strani mladić, kojega ja ne poznajem!
Kako dolazi do toga, da on počiva uz mene na istoj postelji?
Zatim ga ona još jednom pogleda i počne promatrati njegovu ljepotu
i ljupkost. Sada ona rekne:
- Tako mi Allaha, on je lijep mladić. I gotovo da će mi se srce
razdrti od želje za njim. Ah kako ću se ja zbog njega osramotiti!
Tako mi Allaha, kada bih znala, da je ovaj mladić taj, koji me je
prosio od mojega oca, ja ga ne bih odbila, ne, ja bih se s njime
vjenčala i naslađivala bih se njegovom ljupkošću!
I ona opet pogleda njegovo lice i rekne:
- Moj gospodaru, ti svjetlosti mojega oka, probudi se iz sna,
obraduj se mojoj ljepoti i dražesnosti!
Zatim ga ona prodrma rukom. Ali je Maimuna, kneginja duhova,
učinila da je on utonuo u dubok san i krilom je pritisnula njegovu
glavu, tako da se nije mogao probuditi. Nato ga princeza Budur počne
tresti rukom, tim što je uzvikivala:
57
Stoiosamdesetipeta noć
— Tako ti mojega života, ipak me poslušaj! Probudi se iz svoga
sna! Pogledaj narcis i njegovu nježnu pahuljicu! Obraduj se moje
mu trbuhu i njegovim tajnama! Miluj me i šali se sa mnom od sada
pa sve do jutra! Zaklinjem te Allahom, podigni se, moj gospodaru,
osloni se na jastuk, nemoj ipak spavati!
Ali joj Kamar ez-Zaman ne dadne nikakav odgovor, nego je u svome
snu duboko disao. Tada ona uzvikne:
— Ah, ah! Ti si ohol na svoju ljepotu i dražesnost, svoju ljup
kost i krasotu. Ali sam lijepa, kao ti, također ja. Što onda znači
tvoje takvo ponašanje? Jesu li te poučili, da moraš biti stidljiv
prema meni? Ili zar se moj otac, nesretni starac, s tobom dogovo
rio i uzeo od tebe zakletvu, da ove noći sa mnom ne razgovaraš?
Ali Kamar ez-Zaman ne otvori usta i ne probudi se. Tada njezina
ljubav prema njemu postane još vrelijom, i Allah joj ispuni srce
strašću prema njemu. I ona ga pogleda jednim pogledom, koji je u njoj
probudio tisuću uzdaha. Njezino je srce lupalo, cijela je njezina
nutrina dospjela u uzbuđenje, a njezini udovi zadršću. Sada ona
Kamar ez-Zamanu rekne:
— Moj gospodaru, ipak razgovaraj sa mnom! Mili moj, reci mi
neku riječ! Gospodaru moj, daj mi neki odgovor! Reci mi, kako se
zoveš! Ti si mi ugrabio razum.
Ali za vrijeme svega toga Kamar ez-Zaman ostane utonuo u san i ne
odgovori joj nijednom riječju. Tada princeza Budur uzdahne i uzvikne:
— Ah, ah! Zbog čega si ti tako uznosit?
Ali kada ga je zatim opet prodrmala i okrenula njegovu ruku, na
njegovome malom prstu ugleda svoj pečatnjak. Tada ona istisne krik
čuđenja, a zatim ga pogleda puna ljubavi, tim što rekne:
— Ah, ah! Tako mi Allaha, ti si moj ljubljeni i ti me ljubiš! Ali
se sada zacijelo gizdaš i oporo postupaš prema meni, premda si ti,
moj mili, došao k meni, dok sam ja spavala i dok nisam znala, što
činiš, i uzeo mi pečatnjak. Ali ti ga ja neću opet skidati s prsta.
58

Nato ona rastvori njegovu košulju na grudima, sagne se nad njim i
poljubi ga. Zatim ispruži svoju ruku i potraži, ne bi li našla nešto na
njemu, što bi mogla uzeti sa sobom. Ali ne nađe ništa. I sada segne za
njegovim grudima, pa jer je njegova koža bila tako glatka, njezina
ruka sklizne sve do njegova trbuha, sve do njegova pupka i zaustavi se
na njegovu kurcu. Tada se njezino srce preplaši izadršće, a požuda u
njoj postane žestokom, jer je žudnja žena jača nego žudnja muškaraca.
Ali se sama sebe zastidi. Zatim mu uzme s prsta njegov pečatnjak i
natakne ga na svoj umjesto onoga, koji je on njoj bio skinuo. I ona
poljubi njegova usta, poljubi njegove ruke i prekrije poljupcima cijelo
njegovo tijelo. Naposljetku ga međutim pritisne uza se, povuče ga na
svoje grudi, obgrli ga, tim što mu je jednu ruku položila pod potiljak,
drugu pod njegovo pleće, privine se uz njega i opet zaspe njemu uz
bok..."
59
Ali kada je počela
stoiosamdesetišesta noć

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je princeza Budur zaspala uz
bok Kamar ez-Zamanu, nakon što je bila učinila ono, što je ispričano.
Sada Maimuna rekne Dahnašu:
— Jesi li vidio, ti prokletniče, kako je ponosno i suzdržano pos
tupio moj ljubljeni, a kako se tvoja ljubljena strastveno nametala
mojemu ljubljenomu? Nema nikakve sumnje, da je moj ljubljeni
ljepši nego tvoja ljubljena. Ali ti ja opraštam.
Zatim mu ona napiše jedno pismo o oslobođenju, okrene se ka
Kaškašu i rekne mu:
— Potpuži s Dahnašom pod njegovu ljubljenu, podigni je s njime i
pomozi mu da je opet odnese natrag na njezino mjesto. Jer noć je
skoro prošla, i od nje je ostalo samo još kratko vrijeme.
— Slušam i pokoravam se! - odgovori Kaskaš.
Tada Kaskaš i Dahnaš priđu princezi Buduri potpužu pod nju,
podignu je i odlebde s njome odatle, sve dok je nisu opet bili donijeli
na njezino mjesto. Ondje je polože na njezinu postelju. Maimuna
međutim ostane ondje, utonula u prizor zaspaloga Kamar ez-Zamana,
sve dok nije gotovo posve protekla noć. Zatim ona opet iščezne.
61
Stoiosamdesetišesta noć
Kada je dakle svanula zora, Kamar ez-Zaman se probudi iz svojega
sna. Okrene se nadesno i nalijevo, ali ne nađe uza se nikakvu
djevojku. Tada sam sebi rekne:
- Sto to ima značiti? Čini se, kao da je moj otac htio u meni
pobuditi želju, da se vjenčam s djevicom, koja je bila kod mene. A
sada ju je krišom opet uzeo, kako bi još porasla moja želja za
brakom!
Tada on poviče na uškopljenika, koji je spavao na vratima, ovim
riječima:
- Hej ti tu, prokleti momče, ustaj!
Uškopljenik međutim, još od sna zbrkan u glavi, skoči i donese
umivaonik i ibrik. Tada se Kamar ez-Zaman uputi na zahod, obavi
svoju nuždu i opet dođe natrag. Zatim obavi abdest, izmoli jutarnju
molitvu i sjedne, tim što je odao hvalu Allahu Uzvišenomu. Nato
pogleda prema uškopljeniku, pa kada ga je vidio kako stoji pred
njime, spreman da ga služi, on uzvikne:
- Ti tu, Savab, tko je došao ovamo i odveo od mene djevicu,
dok sam ja spavao?
- Visoki gospodaru — upita uškopljenik - kakvu djevicu? Kamar ez-
Zaman odgovori:
- Djevicu, koja je noćas počivala meni uz bok! Uškopljenik se zapanji
nad tim riječima, i rekne:
- Tako mi Allaha, kod tebe nije bila nikakva djevica niti bilo
tko drugi. Kako bi mogla k tebi ući neka djevica, kada sam ja ipak
spavao na vratima, a vrata su bila zaključana zasunom? Tako mi
Allaha, visoki gospodaru, k tebi nije ušao niti muškarac ni žena!
Tada kamar ez-Zaman poviče:
- Ti lažeš, bijedni robe! Kako se ti možeš također još
usuđivati, da mene varaš i da mi zatajuješ, kamo je otišla djevica,
koja je noćas kod mene počivala, i da mi prešućuješ, tko ju je od
mene odveo!
62

Sada rekne uškopljenik, koji je bio još uvijek zapanjen:
— Tako mi Allaha, visoki gospodaru, ja nisam vidio niti neku
djevicu ni nekog mladića.
Kamar ez-Zaman se međutim razbijesni zbog uškopljenikovih riječi
i rekne mu:
— Ti prokletniče, moj te je otac podučio u tom obmanjivanju.
Dolazi ovamo!
Uškopljenik dakle priđe Kamar ez-Zamanu. Ovaj ga pograbi za
njegov ovratnik i baci ga na pod, pri čemu prestrašenomu pobjegne
jedan vjetar. Zatim princ na njega klekne, počne ga udarati nogom i
daviti ga, sve dok nije pao u nesvijest. Nato ga odvuče van, sveže ga
za bunarsko uže i spusti ga u bunar, sve dok nije dosegao vodu, i pusti
ga da u nju potone. Sada je međutim bilo upravo hladno godišnje doba
i mrzlo zimsko vrijeme. Ali je Kamar ez-Zaman potapao uškopljenika
u vodu, povlačio ga u vis i opet uranjao, i tako ga je puštao da stalno
uranja i izranja, sve dok uškopljenik nije počeo zvati u pomoć i
kukavno kričati, dok je princ kazivao:
— Tako mi Allaha, ti prokletniče, ja te neću prije izvući iz ovog
bunara, sve dok mi sve točno ne ispričaš o toj djevici i dok mi ne
kažeš, tko ju je uzeo od mene, dok sam ja spavao..."
63
Ali kada je počela
Sgs C
stoiosamdesetisedma noć

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Kamar ez-Zaman rekao
uškopljeniku:
- Tako mi Allaha, ja te neću izvući iz ovoga bunara, prije nego
što mi sve ispričaš o toj djevici, i prije nego što mi kažeš, tko ju je
uzeo, dok sam ja spavao.
Ovaj, koji je već pred očima bio vidio smrt, odgovori:
- Visoki gospodaru, oslobodi me, zatim ću ti kazati istinu i sve
ti ispričati!
Tada ga on izvuče iz bunara. Ali je uškopljenik bio kao izvan sebe
zbog velike hladnoće, koju je morao izdržati, zbog muke potapanja,
straha od utapljanja i udaraca. Drhtao je kao trska na olujnom vjetru,
njegovi su zubi bili grčevito stisnuti jedni o druge, njegove su haljine
bile mokre, a njegovo je tijelo bilo prljavo i razde-rano od grubih
bunarskih zidova. I tako je on bio u bijednome stanju. Kada ga je
Kamar ez-Zaman tako ugledao, bilo mu ga je žao. Ali kada je
uškopljenik ugledao sebe gore na zemlji, on rekne:
- Visoki gospodaru, pusti me da odem, kako bih svukao svoje
haljine, iscijedio ih i raširio na Suncu. Obući ću druge i zatim se
brzo opet vratiti k tebi i ispričati ti punu istinu.
65
Stoiosamdesetisedma noć
- Ti beskorisni robe — odgovori Kamar ez-Zaman - da pred
očima nisi vidio smrt, ti nikada ne bi priznao istinu i ne bi sa mnom
ovako govorio. Sada odlazi, izvrši, što hoćeš učiniti, i brzo se vrati
natrag k meni, pa mi zatim reci istinu!
Tada uškopljenik istrči van, ali je on jedva još vjerovao u svoje
spasenje. Čas je trčao, čas je padao i opet ustajao, sve dok nije ušao ka
kralju Sehrimanu, ocu Kamar ez-Zamana. Njega on nađe, kako sjedi
sa svojim vezirom u razgovoru o Kamar ez-Zamanu. Upravo je kralj
ministru kazivao:
- Ja ove noći nisam mogao spavati, jer je moje srce bilo
zabrinuto za mojega sina Kamar ez-Zamana. Ah, bojim se, da bi
mu se u staroj kuli mogla dogoditi neka nesreća. Što to uopće
koristi, da je on u tamnici?
- Budi bez brige za njega! Tako mi Allaha, njemu se neće
dogoditi uopće ništa loše. Ostavi ga u tamnici tijekom mjesec dana,
sve dok njegova ćud ne postane blažom, njegov otpor slomljenim i
njegov duh mirnijim!
Dok su oni tako jedan s drugim razgovarali, kadli se iznenada k
njima unutra sruči uškopljenik, u jednome takvom stanju, da se kralj
nad njim zapanjio. A uškopljenik poviče:
- O naš gospodaru i sultane, tvoj je sin postao izvan sebe, on
je postao mahnitim, on mi je učinio to i to, tako da sam ja u stan
ju, u kome me vidiš, i pritom mi je uvijek govorio: 'Kod mene je
ove noći bila neka djevica i opet je potajno otišla. Gdje je ona?' I
navalio je na mene, da mu ja to trebam reći i također mu javiti, tko
ju je bio uzeo. Ja međutim ipak nisam vidio niti neku djevicu ni
nekog mladića. Vrata su bila tijekom cijele noći zaključana, a ja
sam bio spavao do vrata i imao ključ ispod svoje glave, i vlastitom
sam ih rukom jutros otključao.
Kada je kralj Sehriman takvo što čuo o svome sinu Kamar ez--
Zamanu, on krikne i poviče:
- Jao za mojega sina!
66

Istovremeno međutim on postane vrlo gnjevan na vezira, koji je bio
uzrokom svega toga, i on mu zapovjedi:
- Odlazi i objasni mi stvar s mojim sinom! Pogledaj što se
dogodilo s njegovom pameću!
Vezir se odmah stavi u pokret i izađe van. Ali se pritom spoticao
preko skutova svojih haljina u svome strahu pred kraljevim gnjevom. I
on ode s uškopljenikom prema kuli, kada je Sunce već bilo visoko na
nebu.
Vezir dakle uđe ka Kamar ez-Zamanu i nađe ga kako sjedi na
postelji, tim što je recitirao Kur'an. Tada ga on pozdravi i sjedne
njemu uz bok, tim što rekne:
- Visoki gospodaru, ovaj nam je beskorisni uškopljenik donio
o tebi jednu vijest, koja nas je uznemirila i prestrašila, i zbog koje
je kralj postao bijesan.
Kamar ez-Zaman međutim upita:
- Sto vam je on rekao o meni, da bi si moj otac mogao zada
vati brigu? U istini je on samo meni zadao brigu.
Tada mu vezir dadne kao odgovor:
- Došao je k nama u jednome neprepoznatljivom stanju i tvojemu je
ocu rekao nešto, od čega neka te nebo sačuva. Rob je pred nama nešto
slagao, što o tebi ne bi bilo pristojno pripovijedati. Neka ti Allah
sačuva tvoju mladost, neka ti sačuva izvrsnost tvojega razuma i
rječitost tvojega jezika. Daleko to bilo, da bi od tebe dolazilo nešto
nelijepo!
- Veziru - upita Kamar ez-Zaman - što je dakle o meni rekao taj
bijedni rob?
- On nam je pripovijedao, daje tvoj razum iščeznuo. Jer da si
mu ti rekao, da je prošle noći kod tebe bila neka djevica, i da si ti
navaljivao na njega, da ti on treba reći, kamo je ona otišla, i da si
ga zbog toga čak mučio.
67
Stoiosamdesetisedma noć
Čim je Kamar ez-Zaman saslušao ove riječi, on se silno razbjesni, i
rekne veziru:
- Sada mi je to postalo posve jasno, da ste vi uputili uš-kopljenika,
da čini tako, kako je učinio..."
68
Ali kada je počela

t i stoiosamdesetiosma noć 11
"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se Kamar ez-Zaman, kada je
saslušao vezirove riječi, silno razbjesnio i zatim mu rekao:
— Sada mi je to postalo posve jasno, da ste vi uputili uško-
pljenika, da čini tako, kako je učinio, i da ste mu vi zabranili, da
meni nešto kaže o djevojci, koja je noćas kod mene počivala. Ti si
međutim, veziru, razumniji nego taj uškopljenik. Zato mi reci na
licu mjesta, kamo je otišla ona djevica, koja je ove noći počivala na
mojim grudima? Jer vi ste je ipak poslali k meni i rekli joj, da ona
treba počivati na mojim grudima. Mi smo također sve do jutra dri
jemali jedno uz drugo. Ali kada sam se ja probudio, više je nisam
našao. Gdje je ona sada?
Tada mu vezir rekne:
- Moj gospodaru Kamar ez-Zamane, neka te uzme pod
zaštitu Allahovo ime! Tako mi Allaha, mi ove noći nismo nikoga
poslali k tebi. Ti si spavao sam, vrata su bila zaključana, i pred
njima je spavao uškopljenik. Nitko nije došao k tebi, niti neka dje
vica ni uopće bilo tko drugi. Sada se ipak opet vrati natrag k svoje
mu jasnom razumu, visoki gospodaru, i ne zadavaj si više nikakve
brige!
69
Stoiosamdesetiosma noć
Pun gnjeva zbog ovih riječi, Kamar ez-Zaman uzvikne:
— Veziru, ona je djevica moja ljubljena, ljepotica crnih očiju i
crvenih obraza, koju sam tijekom cijele ove noći držao u svome
zagrljaju.
Vezir bude zaprepašćenim zbog prinčevih riječi i upita ga:
— Jesi li ti tu djevicu vidio svojim očima na javi ili u snu?
— O ti nesretni starce — odgovori Kamar ez-Zaman — zar ti misliš
da sam je ja vidio svojim ušima? Vidio sam je svojima živim očima na
javi, okrenuo sam je svojom vlastitom rukom, bdio sam uz nju
polovicu cijele jedne noći, i pritom sam gledao njezinu ljepotu i
dražesnost, njezinu ljupkost i krasotu. Vi ste je međutim uputili i
naložili joj, neka ne progovori sa mnom nijednu riječ. Zato se ona
napravila da spava, a ja sam spavao njoj uz bok sve do jutra. Tada sam
se probudio iz svojega sna i nisam je više našao.
Tada mu vezir rekne:
— Moj gospodaru Kamar ez-Zamane, možda si ti to sve vidio u
snu. To moraju biti zablude snova ili fantazije, koje su nastale zbog
toga, što si pojeo jela različite vrste, ili napokon - došapta-vanja
bezočnog sotone.
— O ti nesretni starce — ponovo poviče kamar ez-Zaman — kako
mi se ti možeš još podrugivati i kazivati, da su to zablude snova, dok
mi je ipak ovaj uškopljenik već priznao djevicu, kada mi je malo prije
rekao, da će se vratiti natrag k meni i ispričati mi istinu o njoj?
I istoga časa Kamar ez-Zaman skoči, baci se na vezira, i pograbi ga
rukom za njegovu dugačku bradu. Nju on čvrsto primi, omota je oko
svoje ruke, strgne vezira s postelje i baci ga na tlo. Vezir već osjeti, da
mu je duša u nosu, jer mu je brada bila tako žestoko povučena. Ali
Kamar ez-Zaman ga nastavi udarati nogama, tući ga po grudima i
rebrima i rukom mu zadavati udarce po glavi, sve dok ga nije umalo
dotukao. Sada vezir sebi rekne:
j
— Ako se ovaj rob, uškopljenik, lažju oslobodio iz ruku ovoga
70

pomahnitalog mladića, tada meni pristaje još prije nego njemu, da svoj
život isto tako spasim nekom lažju. Inače će me on ubiti. Sada ću ja
dakle lagati i osloboditi se iz njegovih ruku. On je lud, bez sumnje
posve lud.
Tako se vezir obrati Kamar ez-Zamanu i rekne mu:
— Visoki gospodaru, nemoj se na mene ljutiti, tvoj mi je otac
zapovjedio, da ti o toj djevici ništa ne kažem. Ja sam međutim sada
slab i iscrpljen, i bole me ovi udarci. Jer ja sam star čovjek,
nedostaje mi srca i snage, da izdržim još više batina. Zato imaj sa
mnom malo strpljenja, ja ću ti rado ispričati sve o toj mladoj djevo
jci i o svemu te izvijestiti!
Kada je Kamar ez-Zaman čuo od njega ove riječi, on ga prestane
udarati i rekne:
— Zašto me ti nisi izvijestio o toj djevojci, prije nego što sam ti
nanio sramotu i prije nego što sam te morao tući? Ustaj sada, ti
nevaljali starce, i pričaj mi o njoj!
Vezir dadne kao odgovor:
— Ti ipak pitaš o onoj djevici lijepa lica i savršena stasa?
— Dabome — odgovori Kamar ez-Zaman — kaži mi, tko je je
doveo k meni i pustio je da počiva meni uz bok, i tko ju je u noći opet
od mene uzeo? I gdje se ona ovoga časa nalazi? Ja ću sam otići k njoj.
A ako je moj otac, kralj Šehriman, meni to namjestio, da me iskušava
posredstvom te lijepe djevice, kako bih se ja s njome vjenčao, tada
sam ja spreman, da uđem s njome u brak i da učinim kraj svojoj patnji.
Jer on mi je sve to učinio samo zbog toga, jer sam ja odbijao da se
vjenčam. Ali ja sada pristajem da se vjenčam, i još jednom, ja
pristajem da se vjenčam. Obavijesti o tome mojega oca, veziru, i
savjetuj mu, da me oženi onom djevicom! Jer ja ne želim imati
nijednu drugu, i moje srce ne ljubi nijednu drugu osim nje. Ustani,
požuri k mojemu ocu i savjetuj mu, neka me brzo oženi. I zatim mi
smjesta donesi odgovor!
— Rado! — rekne vezir.
71
Stoiosamdesetiosma noć
Ali je on jedva još vjerovao, da će moći umaknuti iz njegovih ruku.
Zatim ga napusti i požuri van iz kule. Ali je posrtao pri hodu u
prekomjernosti straha i tjeskobe, i trčao je bez prestanka, sve dok nije
ušao ka kralju Sehrimanu..."
72
Ali kada je počela

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je vezir izjurio iz kule i bez
prestanka trčao, sve dok nije ušao ka kralju Sehrimanu. A čim se našao
ondje, kralj mu dovikne:
— Veziru, kakvo te je zlo snašlo, i tko te je tako grubo pogra
bio? Zašto te ja vidim tako kukavna, da dolaziš k meni pun groze?
Ali ovaj rekne:
- Moj kralju, donosim ti jednu veselu vijest!
- Kako ta glasi? - upita kralj.
Vezir dadne kao odgovor:
— Znaj, tvoj je sin Kamar ez-Zaman izgubio razum i postao
mahnitim.
Kada je kralj čuo ove riječi iz vezirovih usta, danje svjetlo postane
mračno pred njegovim očima. I on rekne:
— Veziru, objasni mi narav njegove mahnitosti!
- Visoki gospodaru, slušam i pokoravam se! - odgovori vezir
i obavijesti ga, da je on s princom prošao tako i tako, i ispriča mu,
na što je stvar naposljetku izašla.
73
Stoiosamdesetideveta noć
Tada kralj rekne:
— Raduj se, o veziru! Za tu veselu vijest o ludilu mojega sina
ja ti priopćujem radosnu vijest, da ću ti odrubiti glavu i lišiti te
svoje milosti, ti najbjedniji od vezira, ti najsramniji od emira! Ja
znam, da si ti od samoga početka bio povodom za ludilo mojega
sina, kada si izrekao svoje mišljenje i kada si mi dao onaj nesretan,
koban savjet. Tako mi Allaha, ako je moj sin stvarno pogođen pat
njom ili ludilom, tada ću te dati pribiti na kupolu svoje palače i dati
ti da kušaš tugu.
Zatim kralj skoči, pođe s njim u kulu i ondje uđe ka Kamar ez--
Zamanu. Kada su njih dvojica došli, Kamar ez-Zaman žurno ustane i
podigne se s postelje, na kojoj je sjedio. On pred svojim ocem poljubi
tlo, odstupi i pogne glavu prema podu, tim što je prekrižio ruke na
svojim leđima. Tako je cijelo neko vrijeme stajao pred svojim ocem.
Zatim opet digne glavu prema njemu, i dok su mu iz očiju tekle suze i
slijevale se na njegove obraze, on izgovori stihove:
Ako sam se prije ovoga vremena ogriješio o tebe I ako sam učinio
nešto, što ne dolikuje,
Tada ću se pokajali za svoju krivnju, pa neka tvoja milost Sada
ushtjedne zlikovca, jer se skrušio, zakriliti!
Tada kralj zagrli svojega sina Kamar ez-Zamana, poljubi ga u čelo i
dopusti mu da sjedne na postelju njemu uz bok. Zatim se okrene k
veziru, pogleda ga gnjevnim okom i rekne:
— Ti psu od vezira, kako si mogao kazati o mome sinu, da s
njim stoji tako i tako, i natjerati zbog njega moje srce u strah?
Nato se kralj opet okrene k svojemu sinu i upita ga:
— Moj sine, kako se zove današnji dan?
74

Ovaj odgovori:
- Danas je subota, sutra će biti nedjelja, zatim će doći poned
jeljak i zatim utorak i zatim srijeda i zatim četvrtak i naposljetku
petak.
Tada kralj rekne:
- Moj sine, moj Kamar ez-Zamane, neka je slavljen Allah, koji
ti je sačuvao razum! Kako se međutim zove mjesec, u kome se sada
nalazimo, na arapskome?
Princ odgovori:
- On se zove Dhu el-Ka'da, zatim će doći Dhu el-Hiđđa i
zatim el-Muharem i zatim Safar i zatim prvi Rabi' i zatim drugi
Rabi' i zatim prvi Džumada i zatim drugi Džumada i zatim Radžab
i zatim Sa'ban i zatim Ramadan i zatim Šauval.
Kralj se tomu vrlo obraduje. I on pljune veziru u lice i rekne:
- Ti bijedni starce, kako si mogao tvrditi, da je moj sin postao
mahnitim? Sada se pokazalo, da si lud jedino ti!
Tada vezir strese glavom i htjedne govoriti. Ali se predomisli i
htjedne još malo pričekati, kako bi vidio, što će se dalje zbivati. Kralj
dakle upita dalje:
- Moj sine, što je to s riječima, koje si ti rekao uškopljeniku i
veziru, kada si im govorio: 'Ove sam noći počivao pokraj jedne
lijepe djevice.' I što je s tom djevicom, o kojoj ti govoriš?
Kamar ez-Zaman se nasmije nad riječima svojega oca i rekne mu:
- Oče, znaj, ja više nemam dovoljno snage, da podnosim
ruganje. Zato nemoj ništa više ktomu dodavati i nemoj više reći o
tome nijedne riječi! Ja sam zbog svega toga, što mi vi činite, izgu
bio strpljenje. Budi dakle siguran u to, dragi oče, da sam ja spre
man, da se oženim, ali samo pod tim uvjetom, da me ti oženiš
onom djevicom, koja je ove noći počivala meni uz bok. Jer ja si
gurno znam, da si je ti poslao k meni, i da si u meni probudio
75
Stoiosamdesetideveta noć
čežnju za njome, i da si potom prije osvita dana poslao nekoga k njoj i
dao je opet od mene odvesti.
Tada kralj uzvikne:
— Neka te Allahovo ime uzme pod zaštitu, moj sine! Neka Allah
sačuva tvoj razum od mahnitosti!..."
76
Ali kada je počela

•
stoidevedeseta noć

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje kralj Šehriman rekao
svojemu sinu Kamar ez-Zamanu:
- Neka te Allahovo ime uzme pod zaštitu, moj sine! Neka
Allah sačuva tvoj razum od mahnitosti! Kakvo je dakle biće ta dje
vica, koju sam ja, kako ti kažeš, ove noći poslao k tebi i zatim je
prije osvita dana dao opet odvesti od tebe? Tako mi Allaha, moj
sine, ja o tome ništa ne znam. Zaklinjem te Allahovom ljubavlju,
kaži mi, jesu li to zablude iz snova ili fantazije uslijed loše ishrane?
Gledaj, ti si bio tijekom ove noći mučen mislima o braku i uzne
miren razgovorom o njemu - Allah prokleo brak i njegov čas i
onoga, koji mi ga je savjetovao! Nema dakle uopće nikakve sum
nje, da je tvoj duh bio pomućen zbog braka, i da si ti vidio u snu,
kako te grli neka lijepa djevica. I sada ti vjeruješ, da si to vidio na
javi. Sve su to, dragi sine, samo zablude snova.
Ali Kamar ez-Zaman odgovori:
— Okani se ovoga razgovora! Zakuni mi se Allahom,
Stvoriteljem, Sveznajućim, koji je presudio oholim tiranima i koji
je uništio perzijske kraljeve, da ti ništa ne znaš o djevici niti o mjes
tu, na kome se ona zadržava!
77
Stoidevedeseta noć
Tada kralj rekne:
- Tako mi Allaha, Svemogućega, Boga Musina28 i Ibra-
himova29, ja o tome ništa ne znam, ja o tome nemam nikakve vije
sti. To se dogodilo samo putem zabluda snova, koje si ti vidio, dok
si spavao!
Ali Kamar ez-Zaman nastavi:
- Ja ću ti izložiti jednu usporedbu i njome ti dokazati, da se to
dogodilo na javi..."
28 Musa = Mojsije.
29 Ibrahim = Abraham.
78
Ali kada je počela
stoidevedesetiprva noć

Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Kamar ez-Zaman rekao
svojemu ocu:
— Ja ću ti izložiti jednu usporedbu i njome ti dokazati, da se to
dogodilo na javi. Zato te ja pitam, je li se ikada dogodilo nekomu
čovjeku, da je vidio sebe u snu, kako se bori u nekoj teškoj borbi, i
da se potom probudio iz sna i našao u svojoj ruci krvlju natopljen
mač?
Kralj odgovori:
— Ne, tako mi Allaha, moj sine, to se još nikada nije dogodilo.
Tada Kamar ez-Zaman dalje rekne svojemu ocu:
— Ja ću ti ispričati, što se meni dogodilo. Znaj dakle, bilo mi je
ove noći, kao da sam se probudio iz sna, upravo oko ponoći, i tada
sam našao da meni uz bok počiva neka djevica, koja je imala jed
nak stas i isti lik kao i ja. Zagrlio sam je i okrenuo je svojom vlasti
tom rukom. Zatim sam uzeo njezin pečatnjak i nataknuo ga na svoj
prst, dok je ona uzela moj prsten i nataknula ga na svoj prst. I ja
sam počivao njoj uz bok, ali sam se od nje suzdržao zbog stida pred
tobom i iz straha od toga, da si je ti mogao k meni poslati, kako bi
me preko nje iskušao. Da, vjerovao sam, da si se ti na nekome
79
Stoidevedesetiprva noć
mjestu sakrio, kako bi vidio, što ću ja s njome činiti. Zbog toga sam se
ja također bojao, da je poljubim u usta, uvijek još u mislima na tebe.
Jer mislio sam, da ti hoćeš u meni probuditi želju za brakom. Kada
sam se međutim zatim u osvit dana probudio iz svoga sna, nisam više
od djevice našao nikakva traga, i također nisam više mogao dobiti o
njoj nikakve vijesti. Nato je došlo između mene i uškopljenika i vezira
do onoga, što se dogodilo. Kako sada može sve to biti san i tlapnja,
dok je ovaj prsten ipak stvarnost? Da taj prsten nije tu, tada bih ja sve
držao za san. Ali je bome ovdje na mome malom prstu prsten! O
kralju, pogledaj si ipak prsten, kako je on skupocjen!
Nato pruži Kamar ez-Zaman prsten svojemu ocu, i taj ga uzme,
počne ga promatrati i okretati ga. I okrenut k svojemu sinu, on rekne:
- S tim je prstenom posrijedi neka neobična okolnost, i u
njemu leži neka golema tajna! A što se tebi ove noći dogodilo s
onom djevicom, to je jedna velika zagonetka. Ja također ne znam,
odakle je taj gost došao k nama. Ali je uzrokom cijele ove zbrke
samo vezir. Sada te ja preklinjem Allahom, moj sine, strpi se, sve
dok te Gospod ne oslobodi od te nužde i dok ti ne donese veliku
radost. Tako također kazuje neki pjesnik:
Moguće je, da udes još okrene svoje uzde
I donese ipak još dobro unatoč zavisti vremena,
Meni pospješi moju nadu, ispuni moju želju, I da još proklije iz stare
patnje nova radost.
— Moj sine, ja sam sada uvjeren, da ti nisi mahnit. Ali je tvoj
doživljaj neobičan, i samo ti AUah Uzvišeni može s njega skinuti
veo.
80

Tada Kamar ez-Zaman uzvikne:
- Ja te preklinjem Allahom, dragi oče, iskazi mi dobrostivost i
dopusti mi da tragam za onom djevicom, dopusti da ona brzo dođe k
meni. Inače ću morati umrijeti od tuge i neznan propasti!
I zatim princ pokaže svoju strast, tim što je, obrativši se svojemu
ocu, izgovorio ove stihove:
Ako je tvoje obećanje, da ćeš ti sama doći, prevarilo, Tada se približi
ćeznućemu noću kao snoviđenje!
Rekli su: 'Kako će se moći snoviđenje približiti oku mladića, Ako ga
san izbjegava i ako uvijek bdije?'
Nakon što je Kamar ez-Zaman bio izgovorio ove stihove, on
pogleda svojega oca, iznemogao i slomljena srca. Počne provaljivati u
suze i izgovarati ove stihove:..."
81
Ali kada je počela

, i . 0S0 i 1 Ogo I 1 I
* i stoidevedesetidruga noć i
% /
nrf
^#?WWW?9?$W??$?W?????W^1!l
na

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Kamar ez-Zaman, kada je
bio izgovorio one stihove, plakao i jadikovao i uzdisao, jer je njegovo
srce bilo ranjeno. Zatim on dalje izrekne u stihovima:
Budite na oprezu pred njezinim čarobnjačkim pogledom, Pred čijim
zrakama nikada nitko nije našao spas!
I ne dajte se zavesti njezinim nježnim govorom, Jer vidite, jako vino
omamljuje razum!
Ako bi kada ruža dotaknula obraz nježne cure, Zaplakala bi i njezino
bi oko bilo puno suza.
A ako bi kroz njezinu zemlju Zefir30 prošao samo u snu, Uzmaknuo
bi iz njezine zemlje, taj Zefir, mio i mek.
30
Personifikacija vjetra, zapadnjak, ali i vjetar uopće.
83
Stoidevedesetidruga noć
Njezina se vrpca o vratu tuži zbog zveckanja njezina pojasa, Nijem
postaje zvek obruča o paru njezinih ruku.
A ako njezina grivna na gležnju htjedne poljubiti naušnicu, Tada će
ljubavnom pogledu tajna biti vidljivom.
Tko me kori zbog ljubavi, ne poznaje nikakav obzir. Sto bi koristili
pogledi, da nema razumijevanja?
Tebe, koritelju, neka kazni Alldh, ti nemaš nikakve blagosti! Ljepota
ove srne zasljepljuje one, koji je vide.
Poslije ovih stihova rekne vezir kralju:
- O najveći kralju našega vremena, koliko ćeš ti dugo boraviti kod
svojega sina, dok si odvojen od svoje vojske? Možda će čak biti
poremećen red u tvojoj zemlji, jer se nalaziš daleko od velikaša svoje
države. Razuman će čovjek, ako ima različite rane na svome tijelu,
najprije liječiti najopasnije od njih. Stoga sam ja mišljenja, da ti trebaš
povesti svojega sina s ovoga mjesta i odvesti ga u dvorac, koji se
nalazi kod palače i koji gleda na more. Ondje se zatvori sa svojim
sinom, ali dva dana u tjednu, svaki ponedjeljak i četvrtak, zadrži za
sabore vijeća i za vojne smotre! O tima dvama danima primaj emire i
vezire, komornike i namjesnike, velikaše države i dostojanstvenike
zemlje, ktomu ostale bojovnike i podanike. Oni će ti zatim moći
podastirati svoje molbe, tako da ćeš ti o svemu, što se tiče njih,
odlučivati. Donosi im presude, uzimaj i davaj, zapovijedaj i zabranjuj!
Ostale dane u tjednu možeš zatim provoditi kod svojega sina Kamar
ez-Zamana, tako dugo, dok Allah tebi i njemu ne pokloni utjehu.
Nemoj se osjećati, kralju, previše sigurnim pred hirovima sreće i
promjenjivim slučajevima udesa. Jer mudrac je uvijek na oprezu, a
kako izvrsno kazuje pjesnik:
Ti si dobro mislio o danima, doklegod su bili dobri, Na prijeteću
nesreću udesa nisi obraćao pažnju.
84

Od mira noći si se dao zatraviti,
Ali često dolazi tama također u zvjezdanojasnoj noći.
Svi vi, Adamova djeco, makar je vrijeme također dobro Za jednoga
medu vama, on ipak neka bude na oprezu!
Kada je sultan bio čuo ove riječi iz vezirovih usta, on uvidi, da su
one ispravne i da mu njegov savjet donosi korist. One ostave na njega
dubok dojam, i on se počne plašiti, da bi red u državi mogao biti
poremećen. Tako se on dakle na licu mjesta podigne i zapovjedi, da se
njegova sina odvede s onoga mjesta u dvorac kod palače, koji gleda na
more. Ovaj je dvorac stajao posred mora, a k njemu se dospijevalo po
jednome gatu, koji je bio širok dvadeset lakata. Na svim su se
stranama nalazili prozori, koji su pružali pogled na more. Pod je bio
popločen šarenim mramorom. Strop je bio oslikan mnogima
raskošnim slikama i ukrašen zlatom i azurom. Sada ga za Kamar ez-
Zamana opreme također skupocjenima svilenim ćilimima i vezenim
pokrivačima, pokriju zidove biranim brokatom i objese zavjese, koje
su bile opšivene draguljima. Onamo za Kamar ez-Zamana unesu
postelju od smrekovine, koja je bila optočena biserima i skupocjenim
kamenjem, i princ sjedne na nju. Ali, ah, zbog njegove velike brige za
djevicu i zbog njegove žestoke ljubavi prema njoj bila je njegova boja
izblijedjela i njegovo tijelo omršavjelo, i on nije mogao niti jesti niti
piti niti spavati. Da, on je bio poput nekoga, tko je bolestan od prije
dvadeset godina. Njegov je dakle otac sjedio do njegova uzglavlja i
zbog njega vrlo tugovao. O svakome je ponedjeljku i četvrtku kralj u
ovome dvorcu primao emire i komornike, namjesnike i velikaše
države, bojovnike i podanike. Oni su dolazili pred njega, obavljali
svoje različite službe, i ostajali kod njega sve do večeri. Zatim su
odlazili svojim putem, dok bi kralj opet ulazio u onu sobu k svojemu
sinu i ne bi se ni danju ni noću od njega odvajao. I pri tome je ostajao
tijekom mnogo dana i noći.
Tako je to stajalo s Kamar ez-Zamanom, sinom kralja Se-hrimana.
Ali princeza Budur kći kralja el-Ghajura, gospodara
85
Stoidevedesetidruga noć
otoka i sedam dvoraca — ona je bila, kada su je džinnovi odnijeli i
opet bili položili na njezinu postelju, dalje spavala, sve dok nije
svanulo jutro. Tada se ona probudi iz svojega sna, sjedne uspravno i
pogleda nadesno i nalijevo, ali nije više nalazila mladića, koji je bio
ležao na njezinim grudima. Tu zadršće njezina nutrina, ona bude kao
izvan sebe, i ona ispusti glasan krik, koji probudi sve njezine robinje,
dvorkinje i nadzornice. One požure k njoj, a najstarija od njih stupi
naprijed i rekne:
— Visoka gospodarice, što ti se dogodilo?
Tada ona odgovori:
— Ti bijedna starice, gdje je moj ljubljeni, lijepi mladić, koji je
ove noći počivao na mojim grudima? Reci mi, kamo je otišao?
Kada je nadzornica čula ove riječi iz njezinih usta, jasna danja
svjetlost postane mračnom pred njezinim očima. A u velikom strahu
od njezina gnjeva ona rekne:
— Gospodarice Buduro, što trebaju značiti ove neprilične ri
ječi!
Ali princeza Budiir uzvikne:
— Jao tebi, ti bijedna starice, gdje je moj ljubljeni, lijepi mladić, * u
licu tako lijep, * stasom tako krasan, * crnih očiju i sraslih obrva, *
koji je ove noći od večeri pa skoro sve do osvita dana počivao meni uz
bok?
— Tako mi Allaha - odgovori ona - ja nisam vidjela niti nekoga
mladića ni inače bilo koga. Ja te preklinjem, visoka gospodarice,
nemoj zbijati takvu šalu, koja prelazi mjeru i koja nas može stajati
života! Jer možda ova šala dođe do ušiju tvojemu ocu. I tko će nas
zatim spasiti iz njegovih ruku?..."
86
Ali kada je počela
/
stoidevedesetitreća noć

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je nadzornica princezi
Buduri rekla:
- Ja te preklinjem, visoka gospodarice, ne zbijaj ovakvu šalu,
koja prelazi mjeru! Jer možda ova šala dođe tvojemu ocu do ušiju.
I tko će nas zatim spasiti iz njegovih ruku?
Ali je princeza na tome ustrajala:
- Ove je noći počivao meni uz bok jedan mladić, koji ima naj
ljepše lice od svih ljudi.
Tada nadzornica uzvikne:
- Gospod neka očuva tvoj razum! Nitko nije ove noći kod tebe
počivao.
Sada Budur pogleda svoju ruku i ugleda na svome prstu Kamar ez-
Zamanov prsten. Svoj međutim vlastiti prsten ne nađe. I ona
nadzornici rekne:
- Jao tebi, ti prokletnice, ti obmanjivačice! Zar mi ti kaniš
lagati i tvrditi mi u lice, da nitko nije kod mene počivao, i zar mi se
kaniš još lažno zaklinjati Allahom?
Ali nadzornica dadne kao odgovor:
87
Stoidevedesetitreća noć
— Tako mi Allaha, ja ti nisam lagala, i nisam se lažno zaklela!
Tada Sitt31 Budur bude obuzeta gnjevom na nju, trgne mač, koji je
imala uza se, pogodi njime nadzornicu i ubije ju. Uš-kopljenik
međutim i robinje i inoče poviču na nju, požure k njezinu ocu i
obavijeste ga o tome, što se s njome bilo dogodilo. Bez odlaganja kralj
ode k svojoj kćeri, Sitt Buduri, i rekne joj:
- Draga kćeri, što je tebi?
Ali ona uzvikne:
— Oče, gdje je taj mladić, koji je ove noći počivao meni uz bok?
Sada se ona izbezumi, pogleda očima nadesno i nalijevo i razdere
svoju haljinu sve do skuta. A kada je njezin otac to vidio, on zapovjedi
robinjama da je čvrsto pridrže. Te je pograbe, okuju je i stave joj oko
vrata željezni lanac, kojim je svezu o jedan prozor palače, i ondje je
ostave.
Tako daleko Sitt Budur. Njezinu međutim ocu, kralju el--Ghajuru,
svijet postane pretijesan, kada je vidio, što se bilo dogodilo njegovoj
kćeri. Jer on ju je volio, i njezin mu je udes vrlo teško pao na srce.
Stoga on pozove liječnike, zvjezdare i pisce talismana i rekne im:
- Tko izliječi moju kćer od ove bolesti, njemu ću je ja dati za
ženu i pokloniti mu polovicu svojega kraljevstva. Ako međutim tko
ode k njoj i ne izliječi je, njemu ću dati presjeći vrat i njegovu glavu
nasaditi pred vratima palače.
I tako se dakle događalo, da je on svima, koji su odlazili k njoj a
nisu je izliječili, presijecao vrat i njihove glave davao nasađivati pred
vratima palače, sve dok nije bio dao četrdesetorici liječnika odrubiti
glave i dok četrdesetoricu zvjezdara nije dao razapeti na križ. Tada su
se svi počeli držati daleko od nje, nijedan je liječnik nije bio u stanju
izliječiti, umijeća su svih učenjaka i pisaca talismana kod nje
zakazivala. U Sitt Buduri se međutim povećavala
31 Sitt = Princeza.
88

žestoka strast, i ona bude pritiješnjena snagom čežnjive ljubavi. Tada
počne provaljivati u suze i uzme izgovarati ove stihove:
Moj Mjesece, ljubav je prema tebi vazda uz mene, I misao na tebe,
moj druže, u noćnoj tami.
Zatim mi u srcu bukti noću vruć plamen, A njegov je žar nalik moći
paklenoga ognja.
Pritisnuta prekomjernošću goruće ljubavne muke, Koja me muči,
jutrom sam bolesna od bolova.
Zatim ona uzdahne i izrekne dalje ove stihove:
Moj pozdrav važi ljubljenomu, ma gdje on uopće boravio, I ja uvijek
čeznem za svojim ljubljenim.
Ali moj pozdrav tebi nije nikakav pozdrav rastajanja, Moj pozdrav
treba biti uvijek ljepši i uvijek draži.
Jer gledaj, ja te ljubim, ja ljubim također tvoju zemlju, Pa ipak sam
sada prognana daleko od svojega miloga.
Kada je Sitt Budur bila izrekla ove stihove, ona zaplače, i tako je
plakala, sve dok joj oči nisu bile ranjene i njezini obrazi izblijedjeli. I
u tome stanju ona ostane tijekom tri godine.
No ona je imala brata po mlijeku, po imenu Marzuvan, koji je bio
otputovao u najudaljenije zemlje i za cijeloga ovog vremena nije bio
kod nje. On ju je volio usrdnije nego što braća običavaju voljeti jedno
drugo, pa kada se vratio doma, odmah otiđe k svojoj materi i upita je o
svojoj sestri, Sitt Buduri. Ona mu dadne kao odgovor:
89
Stoidevedesetitreća noć
— Moj dragi sine, tvoja je sestra pogođena ludilom, i ona nosi
već od prije tri godine željezni lanac oko vrata. Nijedan je liječnik
i nijedan čovjek od znanosti nije mogao izliječiti.
Kada je Marzuvan bio saslušao ove riječi, on rekne:
- Ja moram odmah otići k njoj. Možda otkrijem, što joj ne
dostaje, i uzmognem je izliječiti.
Ali mati tada priklopi:
- Ti je svakako trebaš posjetiti. Ali pričekaj do sutra, kako bih
ti ja u tome pomogla posredstvom jedne lukavštine.
Nato ona ode pješice do dvorca Sitt Budure i upusti se u razgovor s
uškopljenikom, koji je na vratima držao stražu. Ona mu dadne jedan
poklon i rekne:
— Ja imam jednu kćer, koja je othranjena s princezom, i ja sam
je poslije toga udala. Budući međutim da se tvojoj gospodarici
dogodila takva nesreća, moja kći uvijek misli na nju. Sada bih te ja
htjela zamoliti, budi tako dobar i dopusti mojoj kćeri da na kratko
vrijeme otiđe k njoj, kako bi je ona sama vidjela. Zatim se ona
treba vratiti onamo, odakle je došla, a da nitko o tome ništa ne
sazna.
Uškopljenik odgovori:
— To se može dogoditi samo noću. Kada dođe sultan, kako bi
vidio svoju kćer, i opet ode, uđi zatim ti sa svojom kćerju.
Tada stara žena uškopljeniku poljubi ruku, ode kući i pričeka sve do
večeri sljedećega dana. Pa kada je bilo vrijeme, podigne se bez
oklijevanja i povede svojega sina Marzuvana, kojega je bila odjenula u
žensku odjeću, za ruku k dvorcu. Ondje pođe s njim dalje, sve dok ga
nije bila dovela k uškopljeniku, upravo kada je sultan bio otišao od
svoje kćeri. Kada ih je uškopljenik ugledao, on ustane i rekne:
- Uđi unutra, ali se uskoro vrati!
Pošto je stara žena ušla sa svojim sinom, ona mu svuče ženske
haljine. Marzuvan dakle pogleda Sitt Buduru u njezinu žalosnom
90

stanju i pozdravi je. Zatim uzme knjige o čaranju, koje je bio donio sa
sobom, zapali jednu svijeću i počne čitati neke zakletvene formule.
Gospodarica Budur ga međutim odmah prepozna, čim ga je ugledala, i
ona mu rekne:
- Dragi brate, ti si dugo bio na putovanju, i nismo o tebi imali
nikakve vijesti.
On joj odgovori:
- To je istina. Ali je Allah dao da se vratim doma živ i zdrav. Sada
sam htio opet poći na putovanje. Ali su me zadržale vijesti, koje sam o
tebi morao čuti, i moje se srce rasplamsalo zbog tebe. Tako sam dakle
došao k tebi, kako bih te razriješio od tvoje bolesti.
- Ah, brate — uzvikne ona — zar ti dakle stvarno vjeruješ, da je to,
što me je spopalo, mahnitost?
Kada je on to potvrdio, ona rekne:
- Ne, tako mi Allaha, to je samo, kako kazuje pjesnik:
Oni su rekli: 'Ti mahnitaš u ljubavi'. Tada im ja odgovorim: 'Da, samo
mahniti poznaju slast življenja.'
Tko ljubi, ne može nikada udesu zapovjediti da stane, A kada
mahnitost pogađa, događa se u njegovo vrijeme.
Dabome, ja mahnitam. Dovedite mi ovamo onoga, zbog kojega
mahnitam!
Pa ako on izliječi moju mahnitost, tada me više nemojte karati!
Sada Marzuvan spozna, da je ona bolesna od ljubavi, i on joj rekne:
- Ispričaj mi svoj doživljaj i sve, što ti se dogodilo! Možda to
stoji u mojoj ruci, da nešto učinim, što te može razriješiti..."
91
Ali kada je počela

stoidevedesetičetvrta noć

Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Marzuvan Sitt Buduri
rekao:
- Ispričaj mi svoj doživljaj i sve, što ti se dogodilo! Možda mi
Allah pokaže neko sredstvo, posredstvom kojega te mogu razri
ješiti.
— Dragi brate — odgovori ona - poslušaj sada moj doživljaj!
Znaj dakle, jedne sam se noći probudila iz sna, to je bilo u posljed
njoj trećini noći, i uspravno sjela. Tada sam ugledala sebi uz bok
najljepšeg mladića, koji uopće postoji, i kojega ne može opisati
nijedan jezik. * Bio je tako nježan kao vrbova grana, * ili kao da je
od naravi rogozove trstike. * Tada sam povjerovala, da mu je to
zapovjedio moj otac, kako bi me njegovim posredstvom stavio na
probu. Jer on me je htio potaknuti na brak, kada su me kod njega
prosili kraljevi. I ta me je pomisao također odvratila od toga, da ga
probudim, jer sam se bojala da će to biti dojavljeno mojemu ocu,
ako ja nešto učinim ili ako ga zagrlim. Ujutro sam međutim vidjela
na svojoj ruci njegov pečatnjak umjesto svojega vlastitoga, koji mi
je on bio uzeo. To je moja povijest i uzrok moje mahnitosti. Ah,
brate, moje je srce priraslo uz njega, otkada sam ga vidjela, tako
93
Stoidevedesetičetvrta noć
me jako muči ljubav i čežnja, ne kušam više slatkoga sna. Ne mogu
više ništa činiti osim plakati i jadikovati i svoju patnju dan i noć
odijevati u stihove.
Tada ona počne provaljivati u suze i uzme izgovarati ove stihove:
Ima li dakle, otkada ljubim, za mene još slatkoga milja? Ah, taj gazeli
nalik mije vazda na pameti.
Krv zaljubljene zadaje mu samo laku brigu, Krv srca bolesne od
ljubavi istječe zbog njega.
Zbog njega zavidim svojemu oku i svojoj misli, Dio mene želi biti nad
drugim strazar.
Ali njegove oči šalju ubojite strijele,
koje pogađaju, i one mi prodiru duboko u srce.
Hoću li ga prije svoje smrti još ponovo vidjeti, Dok još moja noga
hodočasti po ovoj zemlji?
Ja skrivam svoju tajnu, ali moje suze
Odaju, što ja osjećam, uhoda će to ubrzo vidjeti.
Ponovno je viđenje daleko, ako si ti blizu,
Ako si daleko, tvoj duh boravi kod mene u svakome času.
Zatim Sitt Budur dalje rekne Marzuvanu:
— Pogledaj, dragi brate, kako mi ti možeš pomoći u mojoj nevolji!
94

Tada Marzuvan pogne neko vrijeme svoju glavu prema podu,
začuđen i u nedoumici, što da učini. Ali naposljetku on opet podigne
svoju glavu i rekne joj:
- To je sve ispravno, što ti se dogodilo, makar povijest s tim
mladićem i izlazila iz okvirova mojega razuma. Pa ipak ću ja
proputovati kroz sve zemlje i tragati za onim, što te može izliječiti.
Možda će Allah to tako urediti, da ti posredstvom moje ruke budeš
izliječena. Budi strpljiva i ne plaši se!
Zatim joj Marzuvan rekne zbogom, pomoli se za njezinu postojanost
i ode od nje, dok je ona izgovarala ove stihove:
Tvoja se slika vazda vraća k mojemu srcu,
Makar putovao hodočasnički korak po dalekoj zemlji i kraljevstvu.
Želje te ipak donose blizu mojemu srcu.
Kako bi bila čak jedna munja ravna duhovnom svjetlu?
O ne budi daleko! Jer ti si svjetlost mojih očiju. Ali ako si odsutan,
tada ja u tuzi ne šminkam oči.
Nato se Marzuvan uputi u kuću svoje matere i ondje provede noć.
Sljedećega se međutim jutra opremi za put. I zatim je krenuo i putovao
bez prestanka od zemlje do zemlje i od otoka do otoka, tijekom
cijeloga jednog mjeseca, sve dok nije stigao do nekoga grada, koji se
zvao et-Tairab. Ondje prođe unaokolo, kako bi stanovnike pitao o
novostima. Jer mislio je, da bi možda mogao pronaći neko ljekovito
sredstvo za Sitt Buduru. Kada bi god dolazio u neki grad ili mimo
njega prolazio, bio je slušao, da je princeza Budura, kći kralja el-
Ghajura, izgubila razum. Ali kada je pristigao u grad et-Tairab, slušao
je o Kamar ez-Zamanu, sinu kralja Sehrimana, da se on razbolio i da
su ga spopali ludilo i mahnitost. Marzuvan dakle upita za ime prinčeva
grada. Tada mu reknu:
95
Stoidevedesetičetvrta noć
— On je na jednome od otoka od Chalidana, a taj je od ovoga našeg
grada udaljen morem jedan puni mjesec, kopnom međutim šest
mjeseci.
Tada se Marzuvan ukrca na neki brod, koji je plovio prema Otocima
od Chalidana. Taj je plovio uz povoljan vjetar tijekom jednoga
mjeseca, sve dok se Otoci od Chalidana nisu ukazali na domak
pogledu. Pa kada su im već bili toliko blizu, da im više ništa nije
preostajalo nego da pristanu uz obalu, kadli se iznenada podigne
protiv njih olujni vjetar, obori jarbole i razdere laneno platno, tako da
su jedra popadala u more, a brod se zajedno s momčadi i teretom
izvrnuo..."
96
Ali kada je počela
stoidevedesetipeta noć
#&WWWWWW?!?W?WWW?$

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je, kada je brod s cijelim
svojim teretom bio potonuo, svaki pojedini pokušavao sebe spasiti.
Marzuvana su međutim tjerali valovi dalje, sve dok ga nisu bacili
prema obali ispod kraljevske palače, u kojoj je bio Kamar ez--Zaman.
Sada se to poklopilo, prema odluci udesa, da je bio posrijedi dan, o
kome su se kod kralja Sehrimana okupljali njegovi dostojanstvenici i
velikaši države, kako bi primili njegove zapovijedi. I tu je sjedio kralj,
dok mu je njegov sin Kamar ez-Zaman bio položio glavu u njegovo
krilo a jedan uškopljenik tjerao od njega muhe. Princ nije bio tijekom
tri dana govorio i nije bio niti jeo ni pio, tako da je postao tanji od
vretena. Vezir je stajao do njegovih nogu, blizu prozora, koji je gledao
na more. I kako je bio podigao svoj pogled, vidio je Marzuvana, kako
je u udaranju mora o brijeg skoro našao smrt, i kako još jedva može
disati. Tada se u vezirovu srcu pobudi sažaljenje prema njemu, i tako
on stupi pred kralja, sagne pred njim svoju glavu i rekne:
- Molim te, o kralju, dopusti mi, da siđem u dvorište palače i da
ondje otvorim vrata! Jer htio bih spasiti jednoga čovjeka, koji se
gotovo utopio u moru, i pružiti mu pomoć u njegovoj nevolji. Možda
će Allah zahvaljujući njemu osloboditi tvojega sina iz njegove nevolje.
97
Stoidevedesetipeta noć
Ali kralj odgovori:
- O veziru, dovoljno je to, što se mojemu sinu dogodilo zbog
tebe i zahvaljujući tebi. Može biti, da će taj poluutopljenik, kada ga
ti spasiš, vidjeti našu bijedu i ugledati mojega sina u ovoj njegovoj
nevolji i da će zatim osjetiti zluradost prema meni. Ali se ja zakli-
njem Allahom, da ću, ako taj poluutopljenik dođe i vidi mojega
sina i zatim ode i ikomu oda našu tajnu, tada dati odrubiti glavu
najprije tebi, a zatim njemu. Jer ti si, veziru, uzrokom svega toga,
što nam se dogodilo, od početka do kraja. Učini dakle, što ti se čini
daje dobro!
Tada se vezir stavi u pokret, otvori tajna vrata palače, koja su vodila
prema moru, i pođe uzduž obalnog nogostupa dvadeset koraka. Zatim
siđe dolje k moru i nađe Marzuvana, kako se hrva sa smrću. Nato on
ispruži svoju ruku, pograbi utopljenika za kiku i za nju ga izvuče van.
Ovaj dakle dospije iz mora na suho, u nesvjesnom stanju, trbuha puna
vode i nateklih očiju. Vezir pričeka neko vrijeme, dok Marzuvan ne
dođe opet sebi. Zatim mu svuče haljine i obuče mu nove, pa pošto mu
je bio omotao oko glave turban jednoga od svojih slugu, on mu rekne:
— Znaj, ja sam bio uzrokom tvojega spasenja od gušenja, ti
sada ne budi uzrokom moje i svoje smrti!..."
98
Ali kada je počela
?&fcfi&&afi&&afifia&fiaa&a&fi?ta&aa&a3
stoidevedesetišesta noć

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je vezir, kada je bio izvršio
na Marzuvanu svoje djelo spašavanja, njemu rekao:
— Znaj, ja sam bio uzrokom tvojega spasenja od gušenja. Ti
sada ne budi uzrokom moje i svoje smrti!
Tada Marzuvan upita:
— Kako bi to dakle bilo?
— Ti ćeš se — tako rekne vezir - još ovoga časa popeti i stupiti
među emire i vezire, koji svi šute i ne govore nijedne riječi zbog
Kamar ez-Zamana, sultanova sina.
Čim je Marzuvan čuo ime Kamar ez-Zaman, znao je, da je to onaj, o
kome je bio slušao govoriti po zemljama i kojega je tražio. Ali se on
napravi neupućenim i upita vezira:
— A tko je Kamar ez-Zaman?
Ministar mu dadne kao odgovor:
— To je sin sultana Šehrimana, i on leži bolestan, ispružen na
svojoj postelji. Nema nikakva počinka, ne jede, ne pije i ne spava,
niti danju ni noću. Da, on je blizu smrti, i mi smo odustali od nade,
da će on ostati na životu, jer smo sigurni u njegovu smrt. Drži se
99
Stoidevedesetišesta noć
dakle na oprezu od toga, da ga odveć dugo pogledavaš ili da ikamo
drugamo gledaš osim prema mjestu, na koje stavljaš svoju nogu! Inače
je gotovo s tvojim i mojim životom.
- Za ljubav Allahovu, o veziru — uzvikne Marzuvan — ja te
molim, budi tako dobar i ispričaj mi više o tome mladiću, kojega mi
tu opisuješ. Zbog kojega se on razloga nalazi u takvome jednom
stanju?
Tada mu vezir dadne kao odgovor:
- Ja poznajem samo ovaj jedan razlog: njegov je otac već od
prije tri godine od njega zahtijevao, neka se oženi, ali on to nije
htio učiniti. Naposljetku je njegov otac postao na njega ljut i stavio
ga je u zatvor. Drugoga je međutim dana mladić vjerovao, da je,
dok je počivao na svojoj postelji, vidio uza se neku djevicu, koja je
bila zračeće ljupkosti i koje ljepotu ne može opisati nijedan jezik. I
on nam je ispričao, da je skinuo prsten s njezina prsta i sam ga sebi
stavio, a da je svoj vlastiti prsten nataknuo njoj na prst. Mi me
đutim ne znamo, što je u stvarnosti posrijedi s tom stvari. Tako ti
Allaha, moj sine, kada se sa mnom popneš u dvorac, tada ne gledaj
princa, nego pođi svojim putem! Jer sultanovo je srce ispunjeno
srdžbom protiv mene.
Sada Marzuvan sebi rekne:
- Tako mi Allaha, to je taj, kojega tražim!
Zatim pođe gore, iza vezira, dok nije stigao u dvorac. Ondje vezir
sjedne do nogu princa Kamar ez-Zamana. Marzuvan međutim nije
mogao učiniti drugačije, nego da priđe k princu, da stane pred njega, i
da ga netremice gleda. Vezir umalo pri živu tijelu umre od straha i
počne ukočeno gledati Marzuvana i davati mu znakove, neka ode
svojim putem. Ali se ovaj napravi, kao da to ne vidi, i tako je dugo
gledao Kamar ez-Zamana, sve dok nije stekao izvjesnost, daje on taj,
kojega on traži..."
100
Ali kada je počela
Dg
%
stoidevedesetisedma noć
[D

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje Marzuvan, nakon što je
bio pogledao Kamar ez-Zamana i prepoznao, da je to taj, kojega on
traži, uzviknuo:
- Slava neka je Allahu, Njemu, koji je stvorio njegov stas nalik
njezinu stasu, njegov obraz nalik njezinu obrazu, njegovu put nalik
njezinoj puti!
Tada Kamar ez-Zaman otvori oči i počne ušima osluškivati njegov
govor. A kada je Marzuvan opazio, da princ osluškuje riječi, koje mu
je on govorio, on izloži ove stihove:
Vidim te duboko uzbuđena, ožalošćena, puna tuge,
I kako se tvoje uho naginje, ako govorim o nježnoj ljepoti.
Je li te ranila ljubav? Jesi li pogođen strijelom? Samo tko je ranjen, taj
je u takvu stanju!
Hajde, napoji me peharima vina i izreci Mi pjesme o Suleimi, Rababi i
Tan'umi32!
32 Suleima, Rabab i Tan'um su arapska imena djevojaka.
101
Stoidevedesetisedma noć
Suncu je u vinogradu vrč njegov nebeski znak, Koji toči je njegov
istok, zapad su moja usta.
Obuzela me je ljubomora na nabore njezinih haljina, Kada ona vitko
tijelo resi opravama,
Da, ljubomoran sam na pehar, čiji rub ona ljubi, Kad ona, baš kao za
poljubac, na njega pritišće usne.
Ne vjeruj o meni, da sam ranjen od oštra mača, Ne, pogledi su me
pogodili snagom svojih strijela.
Kada mi se ona približila, vidio sam vrške njezinih prstiju Tako crveno
obojane kao sokom zmajeve krvi.
Rekao sam: 'Ti kitiš ruku tako, kao da sam ja jednako daleko! Zar je to
nagrada za onoga, kojega ispunjuje strast?'
Tada mi ona baci u srce vruć ljubavni žar
I rekne, kao što govori netko, tko ne skriva ljubav:
'Ovo, tako mi tvojega života, nije sjenilo, kojim sam se obojila, Stoga
me ne grdi zbog tvrdoće i zbog lukavštine pretvaranja!
Ne, zaista, kada sam te ja tajput morala vidjeti kako se praštaš, Tebe,
koji si meni ipakpleće i ruka i gležanj,
Tada sam proplakala krvlju u svojoj nevolji rastanka, I otrla je rukom,
od krvi je ona postala crvenom.'
102

Kamo sreće da sam ipak pred njome samo zaplakao u svojoj čežnji,
Prije nego što sam se morao pokajati, tada bi moje srce bilo izliječeno.
A ipak je ona preda mnom zaplakala, tada sam ja morao s njome
plakati
I reći: 'Slava neka je dodijeljena onomu, koji prethodi.'
Stoga me ipak nemojte koriti, zato što je ljubim, jer zaista, Tako mi
duha ljubavi, ja sam zbog nje prepun bolova.
Ja plačem samo zbog nje, čije obraze resi ljepota,
A njoj kod Perzijanaca i Arabljana nijedna nije ravna.
Ona posjeduje Lukmanovo33 znanje, lijep Jusufov34 lik, Daudovo35
umijeće pjevanja, Marjaminu36 čestitost.
Alija imam Ja'kubovu37 tugu, Junusovu38 brigu, Adamovu kletvu i
Jobovu gorku patnju.
Ako ja umrem od ljubavi prema njoj, tada nemojte njoj dati smrt,
Ne, upitajte je, tko joj je ponudio pravo na moju smrt!
33 Staroarapski mudrac.
Jusuf = Josip. 35Daud = David. 36 Marjam = Marija. 3Ua'kub =
Jakob.
38 Junus = Jona, prorok.
103
Stoidevedesetisedma noć
Kada je Marzuvan bio izložio ovu pjesmu, dođe ozdravljujuće
osvježenje u Kamar ez-Zamanovo srce. On uzdahne, * stavi u pokret
jezik u svojim ustima * i rekne svojemu ocu: *
— Dragi oče, pusti ovoga mladića da dođe i da sjedne meni uz
bok!..."
104
Ali kada je počela
stoidevedesetiosma noć
/
.-rij A&

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Kamar ez-Zaman rekao
svojemu ocu:
— Dragi oče, pusti ovoga mladića da dođe i da sjedne meni uz
bok!
Kada je sultan to čuo od svojega sina Kamar ez-Zamana, on bude
silno obradovan, premda je njegovo srce najprije bilo nastrojeno
protiv Marzuvana, i premda je već bio odlučio, da će mu dati odrubiti
glavu. Ali sada, kada je čuo svojega sina kako govori, iščezne njegov
gnjev, on ustane i privede bliže mladića Marzuvana i dadne mu da
sjedne uz Kamar ez-Zamana. Zatim kralj progovori i rekne strancu:
— Hvala neka je Allahu za tvoj uspješan dolazak! Ovaj odgovori:
— Neka ti Allah uščuva tvojega sina!
I on zazove na kralja nebeski blagoslov. Sada ga kralj upita:
— Iz koje si ti zemlje?
Ovaj mu dadne kao odgovor:
— S otoka unutrašnjeg mora, iz zemlje kralja el-Ghajura,
gospodara otočkih utvrda, mora i sedam palača.
105
Stoidevedesetiosma noć
A kralj Šehriman dalje rekne:
- Neka ushtjedne tvoj dolazak biti blagoslovom za mojega
sina, i neka ga Allah ushtjedne osloboditi od njegove nevolje!
Ovaj odgovori:
- Ako tako ushtjedne Allah Uzvišeni, dogodit će se samo
dobro!
Nato se nagne Marzuvan nad Kamar ez-Zamana i počne mu šaptati
u uho, a da kralj i dostojanstvenici to nisu primjećivali:
- Visoki gospodaru, budi jak, imaj povjerenja i nemoj se
mučiti! Ona, poradi koje si ti u ovoj bijedi - ne pitaj o njezinoj
nevolji poradi tebe! Ti si sačuvao svoju tajnu i postao si bolesnim.
Ali je ona svoju tajnu objelodanila, i rekli su za nju, da je skrenula
pameću. I sada ona vene u zatvoru, nosi oko svojega vrata mjedeni
lanac, i u najvećoj je bijedi. Ali, ako tako ushtjedne Allah Uzvišeni,
vi oboje trebate biti izliječeni mojom rukom.
Kada je Kamar ez-Zaman čuo te riječi, njega obuzme nova životna
snaga, njegovo srce postane jakim, i kroz njega prođe pljusak radosti.
I on dadne svojemu ocu znak, neka ga uspravi. Kralj bude gotovo
izvan sebe od radosti, i on se požuri k svojemu sinu i uspravi ga. Pošto
je dakle Kamar ez-Zaman bio uspravno sjeo, kralj od brige za svojega
sina mahne rupčićem. Tada se udalje svi emiri i veziri. A kralj za
princa postavi uspravno dva jastuka, na koje se on pri sjedenju mogao
nasloniti. Nadalje kralj zapovjedi, neka se palača namiriše šafranom.
Zatim izda zapovijed, da se okiti grad, a Marzuvanu rekne:
- Tako mi Allaha, moj sine, tvoj je dolazak donio sreću i
blagoslov!
Nato mu on ukaže najviše počasti i dadne za njega donijeti jela.
Kada su ova bila donesena, Marzuvan im pristupi, tim što rekne
Kamar ez-Zamanu:
- Dođi ovamo i jedi sa mnom.
Ovaj ga posluša, priđe i počne s njime jesti. Kroz to je međutim
vrijeme kralj zazivao na Marzuvana nebeski blagoslov i govorio:
106

- Kako je to ipak lijepo, da si došao, moj sine!
Pa kada ga je sada otac vidio kako jede, on postane još veseliji i
sretniji, i ubrzo ode i ispriča to materi i cijeloj kući. Tako je u palači
bila objavljena vesela vijest o prinčevu ozdravljenju, a budući da je
kralj bio naložio kićenje grada, narod također uzme dijela u radosti, i
to je bio veliki blagdan. Marzuvan međutim provede noć kod Kamar
ez-Zamana, a kralj također u svojoj radosti i svojoj sreći ostane kod
obojice..."
107
Ali kada je počela
stoidevedesetideveta noć
gfg i =

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je kralj Šehriman te noći
ostao kod njih dvojice, silno obradovan zbog ozdravljenja svojega
sina. Kada je zatim bilo nastalo jutro i kralj bio otišao i Marzuvan
ostao sam s Kamar ez-Zamanom, on mu ispriča sve, od početka do
kraja. Počeo je s riječima:
- Znaj, ja poznajem nju, s kojom si ti bio sjedinjen. Ona se
zove princeza Budura, kći kralja el-Ghajura.
I zatim mu on ispriča sve, što se Sitt Buduri bilo dogodilo, od
početka do kraja. Također mu je ispripovjedio o njezinoj velikoj
ljubavi prema njemu, i on zaključi, tim što rekne:
- Tako se dakle njoj dogodilo s njezinim ocem upravo tako
kao tebi s tvojim ocem. Ti si bez sumnje taj, kojega ona ljubi, kao
što je ona ta, koju ti ljubiš. Sada budi jak i imaj povjerenja. Jer ja
ću te odvesti k njoj i s njome te uskoro opet sjediniti, i ja ću s vama
postupiti, kao što je rekao pjesnik:
Ako kada neki prijatelj prijateljici postane nemio I još uvijek ustrajava
u odvraćanju,
Tada ću ja oboje sjediniti i svezati, Baš kao klin na škarama nožice.
109
Stoidevedesetideveta noć
I zatim Marzuvan nastavi ohrabrivati Kamar ez-Zamana, sokoliti ga
i tješiti i nagovarati ga, neka jede i pije. Nakon što se princ nato bio
najeo jela i napio vina, povrati mu se natrag njegova životna snaga,
ispuni ga nova srčanost, i tako bude oslobođen od svoje bijede. Kroz
to ga je vrijeme Marzuvan zabavljao pjesmama i pričama, sve dok
Kamar ez-Zaman nije čak ustao i zatražio da ide u hammam39. Nato
ga Marzuvan povede za ruku, i njih dvojica odu u hammam, gdje su se
okupali i oprali..."
39 Kupelj.
110
>
Ali kada je počela
dvjestota noć

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je tajput, kada je Kamar ez-
Zaman, sin kralja Sehrimana, otišao u kupelj, njegov otac od radosti
nad time zapovjedio, da se oslobodi zatvorenike, velikašima svoje
države poklonio raskošne počasne haljine, razdijelio siromasima
milostinju i dao okititi grad. Tako se dakle prijestolnica tijekom sedam
dana sjala u nakitu. Sada međutim Mar-zuvan rekne Kamar ez-
Zamanu:
- Znaj, visoki gospodaru, ja sam samo s jednim ciljem došao od Sitt
Budure i samo me jedan razlog potakao na moje putovanje. Taj je, da
ja nju oslobodim od njezine patnje. Tako nam dakle preostaje još samo
to, da smislimo neko sredstvo, kako bismo dospjeli do nje. Pa budući
da tvoj otac ne bi mogao podnijeti rastanak s tobom, ja mislim, da bi
ga ti trebao sutra zamoliti za dopuštenje, da smiješ izaći u stepu u lov.
Zatim uzmi sa sobom dvoje bisage pune novca, uzjaši jednog konja i
povedi sa sobom na uzici jednoga priručnog konja. Ja ću zatim učiniti
isto kao i ti i izja-hati s tobom. Svojemu ocu kaži, da se želiš u stepi
oporaviti, loviti, obradovati se pogledu u prostrane daljine i ondje
provesti jednu noć. Kada međutim zatim odjašimo, otputovat ćemo
svojim pu-
111
Dvjestota noc
tem. Zatim također nemoj dopustiti nijednomu od slugu da nas prati!
— Savjet je dobar — odgovori Kamar ez-Zaman i nad time se
vrlo obraduje.
A budući da se sada osjećao jakim, on otiđe k svojemu ocu i ispriča
mu o planu. Kralj mu dadne dopuštenje da ode u lov, tim što mu
rekne:
— Dragi sine, o tisuću dana! Blagoslovljen neka je On, koji te
je opet učinio jakim! Ja nemam ništa protiv toga. Ali ostani vani
samo jednu jedinu noć, sutra se opet vrati k meni! Ti bome znaš,
da moj život ima za mene vrijednost samo kroz tebe. Ja također još
jedva mogu vjerovati, da si ti ozdravio od svoje bolesti. Jer ti si za
mene kao taj, o kome je pjevao pjesnik:
Makar ja također u svako doba posjedovao Sulaimanov čilim I ktomu
carstvo perzijskih kraljeva:
A moje oko ne bi moglo gledati tvoje lice — Oni bi bili ravni samo
muhinu krilu.
Tada kralj opremi svojega sina Kamar ez-Zamana i s njime
Marzuvana: izda zapovijed, da se za njih zapregnu četiri konja, ktomu
jedan dromedar41 za novac i jedna teretna deva, koja je trebala nositi
hranu i vodu. I Kamar ez-Zaman izda nalog, da nitko s njime ne treba
izlaziti, kako bi ga posluživao. Zatim njegov otac uzme od njega
oproštaj, tim što ga je pritisnuo na svoje grudi i poljubio ga i rekao
mu:
40 Taj je Salamunov sag, prema legendi, nosio zajedno s njim
i njegovu
vojsku.
41 Jahaća jednogrba deva, trkačica — Camelus dromedarius.
112

— Ja te molim za volju Allaha, nemoj od mene duže biti odsutan
nego jednu jedinu noć. Te će me noći izbjegavati san, jer je meni
onako, kako je rekao pjesnik:
Ako si mi ti blizu, ja sam sretan, da, sretan,

Ali ako boravim daleko od tebe, ja sam tužan, da, tužan.
Za tebe bih volio umrijeti! Ako je ljubav zločin, Tada je moj zločin
strašan, da, strašan.
Gori li buktinja ljubavi u tebi kao u meni? Ja ovdje trpim muke
paklenoga žara.
Princ odgovori:
— Dragi oče, ako tako ushtjedne Allah, ja ću izostati samo jednu
noć.
Zatim mu on rekne zbogom i ode. I sada se Kamar ez-Zaman i
Marzuvan stave u pokret, uzjašu konje, povedu sa sobom drome-dara
s novcem i devu s vodom i hranom i pojasu prema stepi..."
Tada primijeti Šehrezad, da je počelo jutro, i ona prekine priču, koju
113
Ali kada je počela

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su Kamar ez-Zaman i
Marzuvan krenuli i odjahali prema stepi. Tako su jahali odatle od
početka dana pa sve do večeri. Tada sjašu, najedu se i napiju, nahrane
svoje životinje i neko vrijeme otpočinu. Zatim opet uzjašu i odjašu
dalje. Tako su putovali tri dana. Ali četvrtoga dana dođu u neki
prostran predjel, u kome se nalazio izvjestan gustik. Ondje sjašu. I
sada Marzuvan uzme devu i konja, oboje zakolje, meso isiječe na
komade i ogoli njihove kosti. Također uzme Kamar ez--Zamanovu
košulju i gaće, razreze ih i uprlja ih konjskom krvlju. I naposljetku
uzme prinčevu suknju, razdere je i natopi je krvlju i zatim sve baci na
raskrižje putova. Kada su se potom bili najeli i napili, opet uzjahali i
pojahali dalje, Kamar ez-Zaman upita svojeg pratitelja o onome, što je
bio učinio, tim što rekne:
- Dragi brate, što znači to, što si ti učinio? Sto nam to treba
koristiti?
Ovaj dadne kao odgovor:
- Znaj, tvoj će otac, kralj Šehriman, kada mi još jednu drugu
noć poslije onoga dana, kojega smo od njega bili uzeli oproštaj,
budemo izostajali i ne budemo se odmah k njemu vraćali, odmah
uzjašiti i jahati našim tragom. Pa kada zatim dođe do onoga mjes
ta, na kome sam ja prolio krv, i ugleda tvoju košulju i tvoje gaće
115
Dvjestaiprva noć
poderane i umrljane krvlju, tada će pomisliti, da ti se dogodilo neko
zlo od drumskih razbojnika ili od divljih životinja. Tako se neće više
nadati, da će te naći, nego će se vratiti natrag u grad. I mi ćemo putem
ove lukavštine postići svoj cilj. Tada Kamar ez-Zaman uzvikne:
- Rako mi Allaha, to je izvrsna lukavština. To je dobro, što si
učinio.
Zatim su njih dvojica jahali dalje dan i noć. Ali je tijekom cijeloga
tog vremena Kamar ez-Zaman uvijek jadikovao, kada je bio sam sa
sobom, i plakao, sve dok konačno blizu cilja nije opet postao veseo. I
tada on izgovori ove stihove:
Zar ti ukazuješ tvrdoću prijatelju, koji na tebe neprekidno misli? Pošto
si njega dugo željela, zar sebe već njemu odričeš?
Ako sam te u ljubavi ikada izdao, neka mi bude ukazana milosti
A ako sam ikada lagao, tada neka rastanak bude mojom nagradom!
Nemam na sebi nikakve krivnje, da bih zasluživao tvrdoću, Ali ako
sam ikada pogriješio, to sam već odavno okajao.
To je čudo vremena, da si se ti od mene rastala, Ali nam vrijeme
uvijek donosi nova čuda!
Kada je Kamar ez-Zaman bio izrekao ove riječi, Marzuvan uzvikne:
- Gledaj, to su ondje pred nama otoci kralja el-Ghajura!
Tada se Kamar ez-Zaman vrlo obraduje, i on Marzuvanu zahvali za
sve, što je bio učinio, poljubi ga u čelo i pritisne ga na sebe..."
116
Ali kada je počela
dvjestaidruga noć

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se Kamar ez-Zaman, kada
mu je Marzuvan rekao: - Gledaj, ovo su otoci kralja el-Gha-jura —
obradovao i zahvalio mu za sve, što je bio učinio, poljubio ga i
pritisnuo na svoje grudi. Pa kada su dosegli otoke, uputuju u
prijestolnicu, i Marzuvan odvede princa u stanoviti chan42. Ondje su
se tijekom tri dana odmarali od putovanja. Nato ga Marzuvan uzme za
ruku i ode s njime u hammam. I zatim mu obuče trgovačke haljine.
Nadalje ga opskrbi jednom geomantičkom pločom, sa svim pripadnim
priborom i jednim zvjezdomjerom43 od srebra. I zatim mu rekne:
— Hajde, visoki gospodaru, zauzmi svoj položaj ispod kraljevske
palače i izvikuj:
Ja sam proračunavatelj, u pisanju učenjak!
Ja sam taj, koji može prepoznati traženo i tražitelja!
42 Istočnjačko putničko svratiste — karavanseraj.
43 Astrolabium.
117
Dvjestaidruga noć
Ja sam mudrac, pametan i okretan! Ja sam zvjezdar, posvuda poznat!
Gdje je taj, koji traži?
Kada te bude slušao kralj, on će poslati po tebe i uvesti te k svojoj
kćeri, Sitt Buduri, koju ti ljubiš. A kada zatim uđeš k njoj, reci mu:
'Omogući mi rok od tri dana. Ako ona bude opet zdrava, daj mi je za
ženu. Ako međutim ne bude to, tada sa mnom učini onako, kako si
učinio s onima prije mene!' Kralj će ti to dopustiti. Pa čim budeš bio s
njome na samo, daj joj da te prepozna. Zatim će ona opet zadobiti
snagu, kada te ugleda, njezina će mahnitost od nje ustuknuti, i ona će
ozdraviti u jednoj jedinoj noći. Nato joj dadni da jede i pije! Njezin će
te međutim otac u svojoj radosti zbog njezina ozdravljenja s njome
vjenčati i s tobom podijeliti svoje kraljevstvo. Jer to je on sam sebi
postavio kao uvjet. A sada sretno na noge!
Kada je Kamar ez-Zaman bio čuo te riječi, on rekne:
— Nikada mi ne nedostajala tvoja dobrota!
I on uzme od njega sprave i napusti chan, odjeven i opremljen, kako
smo ispričali. Hodao je odatle, sve dok nije stao ispod palače kralja el-
Ghajura, i počeo vikati:
Ja sam proračunavatelj, u pisanju učenjak!
Ja sam taj, koji može prepoznati traženo i tražitelja!
Ja otvaram knjigu čaranja I proračunavam tečaj stvari!
Ja mogu objašnjavati smisao snova
i ono što je izgubljeno posredstvom talismana opet naći!
Gdje je taj, koji traži?
118

Kada su ljudi iz grada čuli ovo izvikivanje, oni počnu dolaziti k
njemu. Jer oni već od prije dugo vremena nisu bili vidjeli nijednog
učenjaka u pisanju i nijednog zvjezdara. Tako dakle oni stanu oko
njega, počnu ga promatrati i opaze da je on u cvatu ljepote, ljupkosti i
najsavršenije dražesnosti. I dok su oni tako tu stajali, u čuđenju nad
njegovom ljepotom i krasotom i ravnomjer-nošću njegova stasa, jedan
mu priđe i rekne mu:
- Za Allahovu ljubav, ti lijepi mladi čovječe, koji umiješ tako
probrano govoriti, ne stavljaj ipak na kocku svoj život, ne prepuštaj
sam sebe smrtnoj opasnosti u težnji za vjenčanjem s princezom
Budurom, kćerju kralja el-Ghajura! Pogledaj samo svojima
vlastitim očima glave, koje ondje vise! Oni su, kojima su one pri
padale, svi bili zbog toga razloga ubijeni.
Ali Kamar ez-Zaman nije obraćao pažnju na njegove riječi, nego
nastavi vikati snažnim glasom:
Ja sam mudrac, učenjak u pisanju!
Ja sam zvjezdar, koji umije proračunavati!
Nato ga narod htjedne zadržati od njegova činjenja. Jedino što on
uopće nije obraćao pažnju na ljude, nego je u sebi rekao:
- Nju poznaje samo onaj, koji pati od čežnje. I on dalje poviče
snažnim glasom:
- Ja sam mudrac, ja sam zvjezdar!..."
119
Ali kada je počela
dvjestaitreća noć

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se Kamar ez-Zaman nije
osvrtao na govorenje ljudi iz grada, nego je nastavio vikati:
Ja sam učenjak u pisanju!
Ja sam taj, koji umije proračunavati!
Ja sam zvjezdar!
Tada svi ljudi iz grada postanu srditi na njega, i oni reknu:
— Ti si ipak samo jedan budalasti, svojeglavi, glupi mladić!
Imaj sažaljenja prema svojoj mladosti, svojoj nježnoj dobi, svojoj
ljepoti i ljupkosti!
Pa ipak je Kamar ez-Zaman sve dalje uzvikivao:
— Ja sam zvjezdar, proračunavatelj! Je li tko tu, tko traži?
Dok je on tako uzvikivao i dok gaje narod htio od toga odvratiti,
odjednom kralj el-Ghajur začuje njegov glas i galamljenje naroda. I on
rekne veziru:
— Siđi dolje i dovedi mi tog zvjezdara!
121
Dvjestaitreća noć
Tada vezir žurno siđe dolje, uzme Kamar ez-Zamana iz gomile
naroda i odvede ga gore ka kralju. Kada je dakle ovaj stao pred
vladara, on poljubi pred njime pod i izgovori stihove:
Osam si uresa na svoju slavu u sebi sjedinio, I kroz njih neka ti udes
vazda služi:
Svoje znanje, pobožnost, glasovitost i plemenitost, Svoju riječ i dubok
smisao, svoju pobjedu, divotu.
Pošto ga je kralj el-Ghajur pogledao, on mu dopusti da sjedne uz
njega i obrati mu se s riječima:
- Tako ti Allaha, moj sine, ako ti nisi nikakav zvjezdar, nemoj
stavljati svoj život na kocku i nemoj pristajati na moj uvjet! Jer ja
sam si to postavio kao uvjet, da ću svakomu pojedinomu, koji uđe
k mojoj kćeri i ne izliječi je, dati odrubiti glavu. Ali ma tko da je
uopće učini zdravom, da ću toga s njome vjenčati. Nedaj se svojom
ljepotom i ljupkošću zavesti u bludnju. Tako mi Allaha, tako mi
Allaha! — ako je ti ne izliječiš, ja ću ti dati odrubiti glavu!
Tada Kamar ez-Zaman odgovori:
- To ti stoji slobodno, i ja pristajem. Ja sam to znao već prije
nego što sam došao k tebi.
Nato kralj el-Ghajur dadne da dođu kadije, kako bi ih imao za
svjedoke protiv njega, i predade ga uškopljeniku s riječima:
- Odvedi ovoga k Sitt Buduri!
Tada ga uškopljenik uzme za ruku i pođe s njime u predvorje. Ali
Kamar ez-Zaman požuri pred njim gore, a uškopljenik počne trčati i
dovikivati mu:
- Hej ti tu, ipak nemoj žuriti u svoju vlastitu propast! Ja još
nikada nisam vidio nijednoga zvjezdara da tako kao ti trči u svoju
vlastitu nesreću. Ti međutim ni ne znaš, kakve ti nevolje predstoje!
No Kamar ez-Zaman okrene svoje lice od uškopljenika..."
122
Ali kada je počela
dvjestaičetvrta noć
<9
\
I
<tf*
m
<m

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je uškopljenik rekao Kamar
ez-Zamanu:
— Strpi se, nemoj tako žuriti!
No Kamar ez-Zaman odvrati od njega lice i počne izgovarati ove
stihove:
Ja sam mudrac, ali pobedastio od tvoje ljepote, Ja ne znam, što da
kažem, zbrkan u glavi.
Ako te nazovem Suncem — tvoja ljepota nikada ne iščezava pred
mojim pogledom; ali Sunca zalaze.
Tebe resi savršen ukras, koji rječit čovjek
ne može objasniti i o kome ne može pjevati nijedan pjevač.
Zatim uškopljenik zadrži Kamar ez-Zamana pred zavjesom ispred
vrata, a princ mu rekne:
— Što ti je od dvoga draže: trebam li tvoju gospodaricu
obrađivati i liječiti odavde, ili trebam ući k njoj i iza zavjese učiniti
da ozdravi?
123
Dvjestaičetvrta noć
Začuđen nad njegovim riječima uškopljenik odgovori:
- Ako je ti izliječiš odavde, tada je to veći dokaz tvoje izvrsnosti.
I Kamar ez-Zaman sada sjedne ispred zavjese na pod, uzme
tintarnicu, pero od trske i papir, i na njemu napiše ove riječi: 'Ovo je
pismo onoga, u kome buja strast, * kojega muči ljubav, * i čije dane
broji nevolja. * Jao onomu, čija se nada u život gubi, * i kojemu pred
očima stoji sigurna smrt! * Njegovo je srce teško od tuge,
* i ono nema više nikakva spasitelja niti pomoćnika. * A od njego
va budna pogleda * nijedan tješitelj ne zadržava žalost. * Dan mu
prolazi, raspaljen plamenovima, * a noć u gorkoj muci. * Njegovo
je tijelo izobličeno od mršavosti, * otkada o njoj koju ljubi, ne
prima nikakvu vijest. *' Nato on napiše ove stihove:
Ja pišem, i moje srce žudi za tim da misli samo na tebe, Oko mije
ranjeno od krvi, kojom plačem.
Tijelo pokriva vatra čežnje i tuge
Košuljom mršavosti, s kojom se tijelo sjedinjuje.
Ja tužim kod tebe ljubav, otkada me muči I oduzima u meni mjesto
strpljenju:
Budi milostiva, imaj smilovanja, posvjedoči svoju naklonost, Moje je
srce razdrto snagom ljubavi.
I pod stihovima napiše ove rimovane riječi: '* Srca ozdravljaju
* pri pogledu ljubljenih bića. * Komu se od ljubljene dogodila
nepravda, * njegov je liječnik Allah. * Tko od vas ili nas počini
izdaju * ne postiže ono, za čim žudi. * Nema ništa ljepše od jedno
ga zaljubljenoga, koji ustraje u vjernosti * jednoj ljubljenoj, kroz
koju biva mučen. *'
Kao potpis međutim on napiše: 'Od njega, koji je zaslijepljen od
strasti, * koji je smeten od ljubavi, * kojemu je san poplašen
124

čežnjivom snagom ljubavi, * koji je bio zarobljen od mahnite strasti, *
od Kamar ez-Zamana, * Šehrimanova sina, * najljepšem biseru
njezina vremena, * izabranoj huriji, * gospodarici Buduri, * kćeri
kralja el-Ghajura. * Znaj, da ja noću bdijem, a da si danju zadajem
mučne brige, * da me uvijek izjedaju bolest i mršavost, * ljubav i
patnja čežnje. * Mnogo je mojih uzdaha, * nikakva cilja suzama. * Ja
sam prognan od ljubavi, * strast me je dovela na rub groba, * a bolje
rastanka spržila moje srce. * Kao kakav krivac sam posvećen čežnji, *
drug sam na putu patnji. * Ja sam čovjek s besanicom, čije se oko
nikada ne sklapa, * rob ljubavi, čije suze uvijek teku. * Nikada se ne
gasi vatra u mome srcu, * nikada ne počivaju žareće boli moje čežnje.'
Na rubu međutim on napiše ovaj lijep stih44:
Pozdrav, koji iz riznica Gospodnje milosti žuri K njoj, kod koje boravi
moje srce i moja duša.
I ktomu napiše još ove stihove:
Omogući mi vijest o sebi, možda će tvoja poruka Imati prema meni
samilosti, srcu pokloniti utjehu.
U mojoj se strasti prema tebi i mojoj ljubavi Čini neznatnim ono, što
ja trpim, patnja i muka.
Neka Alldh očuva narod, čije mije boravište tako daleko, Ljubav sam
prema njemu zatvorio u jednu čvrstu škrinju.
Sada mi se udes smilovao njegovom naklonošću I bacio me u prah
pred vratima moje najmilije.
44 Stihovi se naime ovdje sastoje od po dva polustiha.
125
Dvjestaičetvrta noć
Vidio sam Buduru sebi uz bok na postelji,
Mjesec je mojega vremena45 zasjao sjajem njezina Sunca.
Nakon što je Kamar ez-Zaman zatim bio zapečatio pismo, napiše
kao natpis ove stihove:
Upitaj moje pismo o onome, stoje napisala moja pisaća trska, Potezi
će ti objaviti moju patnju i moju ljubav.
Pri pisanju su iz mojega oka provalile suze, I ah, čežnja se potužila
listu kroz moju trsku.
Nikada suze nisu prestajale istjecati na list. Ako moje suze presuše,
lijevat ću svoju krv.
I naposljetku on napiše na poleđini pisma:
Šaljem tvoj prsten, koji sam jednom zamijenio, Kada smo si bili blizu.
Pošalji mi svoj prsten!
Nato Kamar ez-Zaman stavi Sitt Budurin prsten u presavijeno pismo
i preda ga uškopljeniku. Ovaj ga uzme i uđe s njim k svojoj
gospodarici..."
45 Mjesec = kamar, vrijeme = zaman.
126
Ali kada je počela
K&&&&S&&&&&&&&&& &&&&&&&&&&&&&&$
V
dvjeslaipela noć

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje Kamar ez-Zaman prsten
stavio u pismo i predao ga uškopljeniku, i da ga je ovaj nato uzeo i
ušao s njim Sitt Buduri. Ona uzme poslanicu iz uškoplje-nikove ruke,
otvori je i nađe u njoj svoj vlastiti prsten. Zatim ona pročita list, pa
kada je bila razumjela sadržaj, ona spozna da on dolazi od njezinoga
ljubljenoga i da je on sam taj, koji stoji pred zavjesom. I tada ona bude
gotovo kao izvan sebe od radosti, od glasnoga joj se klicanja rašire i
porastu njezine grudi, i ona izgovori ove stihove:
Ja sam dugo tugovala, jer nas je udes rastavio, I uvijek su mi suze
tekle iz mojih očiju.
Zaklela sam se, ako bi nas ikada udes trebao ponovo sjediniti, Da neću
nikada ponovo svojim jezikom spomenuti rastanak.
Radost je iznenada došla k meni i noću me je
Veličinom onoga, što me je obradovalo, navela na plakanje.
O oko, tebe u svako doba prate suze,
One teku u mojoj radosti i također u mojoj patnji.
127
Dvjestaipeta noć
Nakon ovih se riječi gospodarica Budur smjesta podigla, upela svoje
noge čvrsto preme zidu i svom svojom snagom povlačila o željezni
prsten, sve dok ga o vratu nije bila slomila i također raskinula lanac.
Zatim istrči iza zavjese van, baci se prema Kamar ez--Zamanu i
poljubi ga u usta, baš kao što se golubovi ljube kljunovima. I ona ga
zagrli sa svom silovitošću svoje strasti i svoje čežnje, i uzvikne:
- Moj ljubljeni, jesam li ja budna ili sanjam? Je li nas Allah
stvarno sjedinio u svojoj dobrostivosti, nakon što smo tako dugo
bili rastavljeni? Hvala neka je Njemu, koji nas je sastavio zajedno,
nakon što smo već bili izgubili svaku nadu!
Kada ju je uškopljenik tako vidio, on žurno otrči ka kralju el--
Ghajuru, poljubi pred njim pod i rekne:
- Visoki gospodaru, znaj, ovaj je zvjezdar najmoćniji i najmu
driji od svih zvjezdara! On je izliječio tvoju kćer, dok je stajao pred
zavjesom, a da nije ulazio k njoj!
Kralj međutim rekne:
- Točno pogledaj, je li ta vijest istinita!
- O gospodaru - odgovori uškopljenik — podigni se i
pogledaj je, kako je ona zadobila snagu, koja je polomila željezne
lance, kako je izjurila k zvjezdani, poljubila ga i zagrlila!
Sada se kralj el-Ghajur podigne i otiđe k svojoj kćeri. Kada ga je
ona ugledala, skoči, zamota svoju glavu i izgovori ova dva stiha:
Ja ne volim sivdk, čačkalicu, jer ako je imenujem, Tada izreknem
sivdk, to jest, nekoga drugoga nego tebe.
Ali ljubim arak, grm, jer ako njega imenujem, Tada izričem arak, to
jest, vidim te.46
46 Posrijedi su igre riječi sa "sivak" (= čačkalica, tarilo za zube) i
"siva-k" (= netko drugi nego ti), i vrste raslinja "arak" (=
Salvadorapersica) i "ara-k" ( = vidim te). Čačkalice su se naime
pravile od grana arakova grma.
128

Tada se njezin otac tako silno obraduje nad njezinim ozdravljenjem,
da je gotovo izgubio razum, i on je poljubi u čelo. Jer on ju je vrlo
volio. Zatim se kralj el-Ghajur obrati Kamar ez-Zamanu, raspita se o
njegovu zdravlju i upita ga:
- Iz koje ti zemlje dolaziš?
Princ mu nato ispriča o svome podrijetlu i svome stanju i izvijesti
ga, da je njegov otac kralj Sehriman. Zatim mu ispriča cijelu svoju
povijest, od početka do kraja, i ispripovjedi mu sve, što je on bio
doživio s gospodaricom Budurom, i uz to mu također ispriča, kako je
on bio uzeo prsten s njezina prsta i njoj stavio svoj prsten. Pun
zaprepašćenosti nad svim tim kralj el-Ghajur uzvikne:
— Vaša povijest zaslužuje da bude zabilježena u knjigama,
kako bi bila čitana još poslije vaše smrti iz pokoljenja u pokoljenje!
Zatim on smjesta dadne pozvati kadije i svjedoke i dadne napisati
bračni zapis za gospodaricu Buduru i Kamar ez-Zamana. Nadalje izda
zapovijed, da grad bude okićen tijekom sedam dana, a sluge rasprostru
stolove sa svakovrsnim jelima. Tako bude proslavljen veliki blagdan
svečanosti, grad bude okićen, svi bojovnici obuku svoje najraskošnije
haljine, a radosna vijest bude posvuda objavljena udaranjem u
bubnjeve. Kamar ez-Zaman međutim uđe ka gospodarici Buduri.
Njezin se otac radovao njezinu ozdravljenju i njezinu vjenčanju i
zahvaljivao Allahu, što se ona bila sjedinila u ljubavi s jednim lijepim
mladim princom. Nevjesti dakle bude pred njim skinut veo, i oboje su
nalikovali jedno drugomu po ljepoti i dražesnosti, po ljupkosti i
krasoti. I iste je noći Kamar ez-Zaman kod nje otpočinuo i postigao
kod nje cilj svojih želja. I također je ona utišala svoju žudnju za njim i
uživala u njegovoj ljepoti i ljupkosti. Sve do jutra oni ostanu sjedinjeni
u prisnom grljenju. Sljedećega međutim dana kralj dadne prirediti
svečanu gozbu i pozove na nju sav narod, sa otoka u nutarnjem moru i
u moru izvan njega. Tada donesu stolove i najprobranija jela, i stolovi
ostanu prostrti tijekom punoga jednog mjeseca.
Nakon što je Kamar ez-Zaman tako bio utišao svoju čežnju i
postigao cilj svojih želja, i nakon što je u svojoj sreći dugo vreme-
129
Dvjestaipeta noć
na bio kod gospodarice Budure, tada se morao sjetiti svojega oca,
kralja Sehrimana. On ga ugleda u snu, kako mu govori:
— Moj sine, zar mi ti to možeš učiniti?
A zatim mu u snu otac izgovori ove stihove:
Mjesec, koji je sjao u tami, me je preplašio svojim iščeznućem I
dopustio je mojim očima da vide još samo zvijezde.
Priberi se, moja dušo! Možda će se on uskoro opet vratiti. Podnosi,
moje srce, strpljivo, što ti se zbog njega dogodilo!
Kada je Kamar ez-Zaman bio vidio u snu svojega oca, koji mu je
tako predbacivao, on se ujutro probudi žalostan i tužan. A kada ga je
zatim gospodarica Budur upitala za razlog, on je izvjesti o tome, što je
bio vidio..."
130
Ali kada je počela
dvjestaišesta noć
Oo0 C
SP c

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Kamar ez-Zaman, nakon
što je gospodaricu Buduru bio izvijestio o tome, što je vidio u snu,
otišao s njome k njezinu ocu, i da su mu njih dvoje o tome ispričali i
zamolili ga za dozvolu, da smiju otputovati. Kada je on dao princu to
dopuštenje, gospodarica Budur rekne:
- Dragi oče, ja to ne bih mogla podnijeti, da se od njega ras-
tajem.
— Onda putuj s njim! - odgovori njezin otac i dadne joj
dopuštenje, da sa svojim suprugom izbiva jednu punu godinu, a da
zatim svake godine po jednom dolazi, kako bi posjetila svojega oca.
Tada ona svojemu ocu poljubi ruku, a isto tako učini Kamar ez-
Zaman. Nato kralj el-Ghajur počne svoju kćer i njezina supruga
opremati za putovanje. On ih opskrbi popudbinom i svim stvarima,
koje su potrebne za put, naredi da za njih dovedu konje, koji su bili
označeni žigovima, nadalje dromedare, a za svoju kćer jednu nosiljku,
dadne za njih natovariti mule i teretne deve i dadne im robove i druge
ljude za posluživanje. Tako im dadne dopremiti sve, što su trebali za
putovanje. Na dan polaska međutim, kada je kralj el-Ghajur uzimao
oproštaj od Kamar ez-Zamana, on mu pokloni
131
Dvjestaišesta noć
deset raskošnih počasnih haljina, koje su bile izvezene zlatom i
opšivene draguljima. Ktomu mu dadne deset konja, deset devinih
kobila i jedan kovčeg zlata, i on preporuči svoju kćer, gospodaricu
Buduru, njegovoj zaštiti. Pošto ih je još otpratio sve do kraja otočkog
kraljevstva, on uzme oproštaj od Kamar ez-Zamana, priđe k svojoj
kćeri, gospodarici Buduri, koja je bila u svojoj nosiljci, povuče je na
svoje grudi i poljubi je. Zatim u suzama izrekne:
Ti koji tražiš rastanak, polako! Grljenje je nagrada ljubavi.
Polako! Način je udesa obmana, Sreći već kima rastanak.
Zatim on ode od svoje kćeri, opet priđe k njezinu suprugu Kamar ez-
Zamanu i još jednom uzme od njega oproštaj i poljubi ga. Naposljetku
se međutim rastane od oboga i vrati se sa svojom vojskom natrag u
svoju prijestolnicu, nakon što im je bio izdao zapovijed za pokret.
Putovali su dakle Kamar ez-Zaman i njegova supruga, gospodarica
Budur i njihova pratnja, prvi, drugi, treći i četvrti dan. A pošto su tako
bili putovali sve dalje tijekom cijeloga jednog mjeseca, zaustavili su se
uz jednu livadu, jedan prostran kraj, u kome se nalazilo mnogo krme.
Ondje su podigli svoje šatore, najeli se i napili i pošli na počinak.
Također je legla gospodarica Budur a kada je Kamar ez-Zaman ušao u
njezin šator, on je nađe kako leži i spava. Bila je odjevena u košulju od
svile boje marelice, koja je davala razabrati cijelo njezino obličje, na
njezinoj se glavi nalazila zlatom izrađena marama, koja je bila
opšivena biserima i draguljima. Iznenada vjetar digne njezinu košulju
u zrak i otpuhne je sve do iznad pupka, tako da su bile razgolićene
također njezine sise, i na njoj postane vidljivim trbuh, koji je bio bjelji
od snijega. U svakome bi od njegovih nabora našla mjesta unca
orahova ulja. Tada on bude obuzet još žešćom ljubavnom strašću, i
rekne:
132

Ako bi mi rekli, kada vruć plamen gori
I kada mi se plamteća vatra širi kroza srce i grudi:
Želiš li dakle više da s njome budeš sjedinjen
Nego da piješ hladnu vodu? - uzviknuo bih: Nju jedinu!
Zatim Kamar ez-Zaman stavi svoju ruku na vrpcu njezinih gaća,
povuče je i razveže je, jer je njegovo srce žudjelo za njome. Iznenada
ugleda jedan dragulj, crven poput zmajske krvi, koji je bio pričvršćen
na vrpci. On ga odveže, pogleda ga i opazi, da su na njemu urezana
dva reda imena na nekom pismu, koje nije mogao pročitati, Začuđen,
on u sebi rekne:
- Kada ovaj kamen ne bi za nju bio velika dragocjenost, tada ga ona
ne bi na ovaj način privezala za vrpcu svojih gaća i ne bi ga kod sebe
sakrila na najsigurnijem mjestu, kako ga ne bi izgubila. Sto bi ona
mogla s njim činiti? I kakva bi tajna u njemu mogla biti posrijedi?
Zatim on uzme kamen i napusti šator, kako bi ga promotrio pri
svjetlu ..."
133
Ali kada je počela
^939$WSW99WS W?? W?????W$'s3

dvjestaisedma noć

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje on uzeo kamen, kako bi ga
promotrio na svjetlu. I dok ga je on tako držao u ruci i pomno
razgledavao, kadli se na njega ustremi neka ptica, istrgne mu kamen iz
ruke, odleti s njime i zatim se opet spusti na zemlju. U svojoj brizi za
kamen on potrči za pticom. Ona međutim poleti istom brzinom, kojom
je Kamar ez-Zaman trčao, ispred njega. Princ je uzme slijediti sve
dalje, od mjesta do mjesta i od brežuljka do brežuljka, sve dok nije
pala večer i spustila se tama. Tada ptica sjedne na neko visoko drvo.
Princ ostane stajati pod njim bez pomoći, a njegove su ga snage
napuštale od gladi i iscrpljenosti. Već se osjećao izgubljenim i htjedne
se vratiti, ali nije više poznavao put, kojim je došao, i tako se nad njim
spusti mrak. Tada on uzvikne:
— Nema nikakve visosti i nema nikakve moći osim u Allaha
Uzvišenoga i Svemogućega!
Zatim je legao ispod drveta, na kome je sjedila ptica, i spavao sve do
jutra. Kada se nato probudio iz sna, vidio je, kako se bila probudila
također ptica i upravo poletjela s drveta. Sada Kamar ez-Zaman pođe
za njome, a ta je letjela polako dalje, istom onom brzinom, kojom je
princ hodao. Tada se morao nasmiješiti, i on rekne:
135
Dvjestaisedma noć
— Allahovo čudo! Jučer je ova ptica letjela tako brzo, kako sam
ja trčao. A danas ona zna, da sam se probudio umoran i da ne
mogu više tako brzo trčati kao prije, pa zato leti tako polako, kako
ja hodam. Tako mi Allaha, to je neobično! Ali ja ovu pticu moram
slijediti, bez obzira na to, vodi li me to u život ili u smrt. Ići ću za
njome, kamo se god ona uopće okrenula. Jer ona će se sigurno
zaustaviti u nekome nastanjenom kraju.
Tako dakle Kamar ez-Zaman pođe dalje, dok je ptica letjela iznad
njega i svaku noć provodila na jednom drvetu. Slijedio ju je tijekom
deset dana, i pri tome se prehranjivao plodovima te zemlje i i pio vodu
iz njezinih potoka. Ali o jedanaestome danu dođe do nekoga
nastanjenog grada. Tada ptica iznenada odleprša odatle, tako brzo
kako bi netko trepnuo okom, uleti u taj grad i iščezne princu s očiju.
Taj nije razumio, što to znači, i nije znao, kamo je ptica bila iščeznula.
I on začuđen uzvikne:
- Slava neka je Allahu, koji me je sačuvao, sve dok nisam
došao do ovoga grada!
Zatim on sjedne uz neki potok, opere si ruke, noge i lice i neko
vrijeme otpočine. Pri tome je razmišljao o svome ranijem životu u
bezbrižnosti i sreći i u sjedinjenju s ljubljenom, i promatrao svoje
sadašnje stanje, umor, brige, usamljenost u tuđini, glad i bol zbog
rastanka. Suze mu poteku iz očiju i on rekne:
Ja sam skrivao, što mi se od tebe dogodilo, ali je to došlo na svjetlo
dana.
San je uzmaknuo od mojega oka, tako da je ostajalo besano.
Uzviknuo sam, kada je bijeda gotovo lomila moje srce: O udesu, ne
muči me uvijek, ne ranjavaj me.
Pogledajte ipak, kako moja duša lebdi u nuždi i opasnosti!
Kada bi samo gospodar ljubavi pravedno sa mnom postupao, Tada
mojemu oku ne bi bio uskraćen san.
136

O gospodarice, smiluj se onomu, kojega je čežnja učinila bolesnim,
Budi milostiva prema moćnomu čovjeku, koga je ljubav dovela u
bijedu,
Prema njemu, koji je nekoć bio bogat a sada živi u siromaštvu.
Koritelji su te mučili, ja ih nisam slijedio, Uši sam učinio gluhima i
svoja usta nijemima.
Oni su rekli: Ti ljubiš jednu vitku. A moj je odgovor bio:
Ja sam je izabrao između mnogih i ostavio sam gomile drugih.
Odustanite, oko će biti slijepo, ako udes tka nesreću!
Pošto je tako izrekao, Kamar ez-Zaman opet otpočine. Zatim se
podigne i polako je išao dalje, sve dok nije došao u grad..."
137
koju je bila započela po Kraljevu odobrenju.
Ali kada je počela

tako izrekao, otpočinuo, i zatim stupio kroz gradska vrata, a da nije
znao, kamo bi se trebao okrenuti. Tako je išao kroz grad od jednog
kraja sve do drugoga. Kroz kopnena je vrata bio ušao, i zatim je bio
išao sve dalje, dok nije došao do morskih vrata, a da nije naišao ni na
jednoga od gradskih stanovnika. Taj je naime grad ležao na morskoj
obali. Pošto je sada bio izašao kroz morska vrata, koračao je dalje, sve
dok nije prispio do gradskih vrtova i lugova. Onamo on uđe i nastavi
hodati dalje ispod drveća. Konačno dođe do jednoga vrta, pred čijim
vratima ostane stajati. Tada izađe k njemu čuvar vrta i pozdravi ga.
Kada mu je princ bio uzvratio pozdrav, vrtlar mu zaželi dobrodošlicu i
rekne mu:
— Hvala neka je Allahu, da si umakao pred stanovnicima
ovoga grada, a da nisi pretrpio štetu! Brzo uđi u ovaj vrt, prije neko
što te netko od njih ugleda!
Posve zaprepašćen, Kamar ez-Zaman uđe u vrt i upita vrtlara:
- Sto je to dakle sa stanovnicima ovoga grada, i kako s njima
stoji?
139
Dvjestaiosma noć
— Znaj, svi su stanovnici ovoga grada magi. Ali tako ti Allaha,
kaži mi, kako si ti došao do ovoga grada? Zbog čega si uopće stu
pio u našu zemlju?
Sada Kamar ez-Zaman ispriča vrtlaru sve, što je bio doživio, od
početka do kraja. Silno zaprepašćen ovaj nato rekne:
— Znaj, moj sine, zemlja je muslimana odavde daleko udalje
na. Između nje i nas leži put od četiri mjeseca morem, kopnom
međutim traje cijelu jednu godinu. Mi imamo jedan brod, koji se
svake godine otisne na more i plovi s robom do prvih muslimanskih
zemalja. On plovi odavde do mora Otoka Ebanovine i odande
prema Otocima Chalidan, nad kojima vlada kralj Sehriman.
Sada je Kamar ez-Zaman neko vrijeme razmišljao i došao do
spoznaje, da će za njega biti najbolje to, da ostane u vrtu kod vrtlara i
da mu služi kao nadničar. Tako mu on dakle rekne:
— Hoćeš li me primiti kao nadničara u ovome vrtu?
— Slušam i pristajem! — rekne ovaj i odmah ga pouči, kako se
dovodi voda do lijeha. Tada Kamar ez-Zaman počne onamo dovoditi
vodu i plijeviti motikom korov. Vrtlar mu dadne jednu kratku plavu
suknju, koja mu je dosezala sve do koljena. Ali dok je Kamar ez-
Zaman kod vrtlara navodnjavao drveće, prolijevao je rijeke suza. A
budući da je bio tako sam u tuđini, nije mu mogla nijedna noć i
nijedan dan donijeti počinak, i on počne pjevati pjesme o svojoj
ljubljenoj, među kojima također ovu pjesmu:
Vi ste nam dali obećanje. Niste liga održali? Dali ste nam svoju rijeć.
Niste lije obistinili?
Mi smo bdjeli poradi ljubavi, a vi ste spavali.
A tko spava, taj ipak nije ravan onomu, tko bdije.
Mi smo vam se za kleli, da ćemo ljubav držati u tajnosti. Vas je dražio
klevetnik. On je govorio, jer ste vi govorili.
140
O vi moji prijatelji, u patnji i u radosti, U svako ste mi doba samo vi
cilj želja.
Kod jednoga od ljudi boravi moje mučeno srce,
O kada bi on poznavao milost i sućut prema mojoj nevolji!
Nije svako oko jednako ranjeno kao moje oko, Nije svako srce
jednako prognano kao moje srce.
Vi ste postupili nepravedno, rekli ste: 'Ljubav čini nepravdu.' Da, vi
zaista imate pravo, jer svijet je takav.
Upitajte zaljubljenoga, koji vazda čuva vjernost, Pa čak i ako mu
bukteća vatra drži srce u plamenu!
Ako o meni donosi presudu moj protivnik u ljubavi,
Kod koga da se žalim? Komu ću onda objaviti svoju patnju?
A da ne nosim u sebi želju za nježnom ljubavlju, Tada moje srce ne bi
bilo posvećeno ljubavnoj službi!
Tako je to stajalo s Kamar ez-Zamanom, sinom kralja Sehri-mana.
Njegova je supruga međutim, gospodarica Budur, kći kralja el-
Ghajura, tražila, kada se probudila, svojega muža, ali ga nije nalazila.
Sada ona opazi, da su njezine gaće otvorene. Tada potraži čvor, u
kome se nalazio dragulj, ali primijeti, da je on razriješen i da kamen
nedostaje. I ona rekne u sebi samoj:
- Čudo Allahovo! Gdje je moj suprug? To je, kao da bi on bio uzeo
kamen i otišao. Ali on ipak ne poznaje tajnu koju on skriva. Kamo bi
on samo mogao otići? To mora biti neka neobična stvar, koja ga je
potakla da ode. Jer on to nije mogao podnositi, da se makar samo na
jedan sat odvaja od mene. Prokleo Allah kamen i onaj čas!
141
Dvjestaiosma noć
Nato se gospodarica Budur zamisli, tim što si je govorila:
- Ako ja izađem k slugama i objavim im, da je moj suprug iš-
čeznuo, tada će me oni poželjeti. Zato moram primijeniti neku lu-
kavštinu.
Smjesta obuče haljine svojega muža Kamar ez-Zamana, sveže si oko
svoje glave turban, koji je sličio njegovu, obuje čizme i sveže veo oko
podbratka i usta. U nosiljci međutim dadne da sjedi jedna robinja. Ona
dakle izađe iz svojega šatora i pozove konjušare. Kada su joj ovi bili
doveli konja, ona uzjaši i izda zapovijed, da se vezuju tovari. Pošto se
to bilo dogodilo, zapovjedi da se krene. Nato karavana nastavi svoje
putovanje. Princeza se međutim znala tako dobro pretvarati, da nitko
nije sumnjao, da je ona sam Kamar ez-Zaman, a ona mu je također
sličila po stasu i liku. Tako je putovala sa svojom pratnjom, dan i noć,
sve dok nije došla do jednoga grada, koji je ležao na slanome moru.
Ondje naredi da se zaustave pred vratima i razapnu šatore, kako bi se
odmorili. Zatim se raspita o tome gradu, i bude joj rečeno:
- Ovo je Grad Ebanovine. Nad njim vlada kralj Armanus, i on
ima kćer po imenu Hajat en-Nufus..."
142
Ali kada je počela
dvjestaideveta noć

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je tada, kada je gospodarica
Budur naredila da se zaustave pred vratima Grada Ebanovine, kako bi
se odmorili, kralj Armanus izaslao jednog poslanika, kako bi saznao,
koji kralj logoruje ondje pred vratima njegove prijestolnice. Kada je
glasnik došao k šatorima, on upita ljude, i oni mu ispričaju, da je to
jedan princ, koji je odlutao s puta. Da on međutim putuje prema
otocima Chalidan ka kralju Šehrimanu. Tada se izaslanik vrati ka
kralju Armanusu i ispostavi mu izvješće. A kada je kralj bio čuo
njegove riječi, on izjaši s velikašima svoje države, strancima ususret.
Kada je međutim stigao do šatora, sjaši gospodarica Budur sa svojega
konja, a sjaši također kralj Armanus. Oni pozdrave jedno drugo, i on
je uvede u grad, popne se s njome u svoj dvorac i zapovjedi, da se
rasprostru stolovi i da se iznesu zdjele s raznovrsnim jelima. Također
izda zapovijed, da pratnju gospodarice Budure odvedu u gostionicu.
Tako oni ondje ostanu tri dana. Nato se kralj uputi ka gospodarici
Buduri. Ona je međutim toga dana bila u kupelji, i sada se njezino lice
sjalo poput svjetlosti punog Mjeseca, tako da je sav svijet bio njome
očaran i da su srca ljudi pri pogledu na nju bila ushićena. Kada je kralj
Armanus ušao k njoj, ona je nosila svilenu haljinu, koja je bila
izrađena zlatom i opšivena draguljima. I on joj rekne:
143
Dvjestaideveta noć
— Moj sine, gledaj, ja sam star, slab starac, i ja nisam bio nika
da blagoslovljen sinom, nego samo jednom kćerju, koja po ljepoti
i ljupkosti nalikuje tebi. Ja sada nemam više snage, da upravljam
kraljevstvom. Stoga ono treba biti tvoje, moj sine, i ako ti se svidi
ova moja zemlja i ti htjedneš ovdje ostati i ovdje stanovati, tada ću
te njome oženiti i dati ti svoje kraljevstvo, kako bih ja mogao
počivati.
Tada gospodarica Budur pogne svoju glavu, a od zbunjenosti joj
izbiju na čelo graške znoja, i ona rekne sama u sebi:
— Što da ja, sirota žena, učinim? Ako ne pristanem, nego ga
napustim, tada neću biti sigurna od njega. Zatim će on zacijelo iza-
slati za mnom vojsku i dati me ubiti. Ako međutim pristanem na
njegov prijedlog, tada će moja tajna doći na svjetlost dana. Sada
sam također izgubila još i svojega ljubljenoga Kamar ez-Zamana, i
ne znam, što se s njime zbilo. Tako se dakle mogu spasiti samo
time, da šutim i pristanem i ostanem kod njega, sve dok Allah ne
izvrši ono, što se mora dogoditi.
Zatim gospodarica Budur podigne svoju glavu, i, tim što se složila s
kraljem Armanusom, ona rekne:
— Slušam i pokoravam se!
Obradovan zbog toga, kralj zapovjedi izvikivaču, da obznani po
Otocima Ebanovine, da se treba proslaviti radosna svečanost i da se
moraju okititi kuće. I okupe se komornici, namjesnici, emiri, veziri,
državni velikaši i gradski kadije. Zatim se on odrekne svojega
gospodstva, postavi za sultana gospodaricu Buduru i odjene je u
haljinu kraljevske časti. Nato svi emiri stupe pred gospodaricu Buduru
u čvrstom uvjerenju, da je ona mladić. I svaki je pojedini od njih, koji
ju je pogledao, bio tako uzbuđen zbog prekomjernos-ti njezine ljepote
i ljupkosti, daje smočio svoje gaće. Kada je dakle kraljica Budur bila
postavljena za vladara i dok su udarali bubnjevi, kako bi objavili ovu
radosnu vijest, i kada je ona zatim bila sjela na svoje prijestolje, tada
se kralj Armanus dadne na opremanje svoje kćeri Hajate en-Nufus. I
poslije nekoliko dana bude gospodarica Budur uvedena k Hajati en-
Nufus. Tada su one bile kao dva
144

Mjeseca, koji u isto vrijeme izlaze, ili dva Sunca, koja sjedinjena stoje
na nebu. Nakon što su zatim za njih bili zapalili svijeće i rasprostrli za
njih postelju, vrata budu zaključana i zastori spušteni. Sada
gospodarica Budur sjedne s princezom Hajatom en-Nufus. Tada ona
pomisli na svojega ljubljenoga Kamar ez-Zamana i njome ovlada
gorka patnja. Ona zaplače, jer je on bio od nje rastavljen i daleko, i
rekne:
Ti daleki, za kojega se moje srce sve bolnije brine,
Ostala sam bez ijednoga daha u tijelu, otkada mi više nisi blizu.
Nekoć sam imala oko, koje se tužilo zbog bdijenja. Sada su ga
rastopile suze. Ah, kada bi još bilo bdijenja!
Kada si odande otišao, ostala mi je još nježna čežnja, Pitajte sada o
njemu, kakvu je sudbinu našao u tuđini!
Kada moje oči ne bi bile preplavljene suzama,
Tada bi prostrana zemlja bila spaljena mojim plamenovima.
Tužim seAllahu zbog prijatelja, kojeg sam izgubila,
Koji mojoj ljubavnoj tuzi ne posvećuje nikakvo smilovanje.
Ništa mu nisam učinila nažao, osim što za njim čeznem, Ljudima
ljubav ipak uvijek donosi radost i patnju.
Kada je gospodarica Budur bila izgovorila te stihove, ona poljubi u
usta princezu Hajatu en-Nufus, koja je sjedila pokraj nje. Zatim se ona
odmah podigne, obavi abdest, i tako se dugo molila, sve dok princeza
nije zadrijemala. Nato ona legne k njoj na postelju i ostane, tim što joj
je okrenula leđa, kod nje sve do jutra. Kada je međutim svanuo dan,
kralj i njegova supruga dođu k svojoj kćeri i upitaju je, kako joj je
bilo. Tada im ona ispriča, što je bila doživjela i kakve je čula stihove.
145
Dvjestaideveta noć
Dok je Hajat en-Nufus tako razgovarala sa svojim roditeljima,
kraljica je Budur bila u međuvremenu izašla i sjela na prijestolje
svojega gospodstva. Dođu sada k njoj emiri i svi državni poglavari i
velikaši i čestitaju joj na njezinu gospodstvu. Oni poljube pred njome
pod i zazovu na nju nebeski blagoslov. Ona ih je međutim gledala
osmjehujući se, davala im počasne haljine, dodjeljivala emirima i
državnim velikašima viša dostojanstva i veća lena i darovima je
obasipala trupe. Tada je oni zavole, a sav se narod molio za dugo
trajanje njezina gospodstva, tim što su vjerovali, da je ona muškarac.
Ona je izdavala zapovijedi i zabrane, donosila presude, oslobađala
zatvorenike i otpuštala pristojbe. Tako je sjedila u vijećnici, sve dok
nije započela noć. Zatim opet ode u odaju, koja je bila za nju
pripremljena, i ondje nađe Hajatu en-Nufus kako sjedi na postelji. Ona
sjedne k njoj, pogladi je po leđima, pomiluje je i poljubi je u čelo.
Zatim međutim izgovori ove stihove:
Sada je moja tajna kroz suze izašla na glas.
Moje je izmršavjelo tijelo moju čežnju objelodanilo.
Ja sam skrivala ljubav, ona postane objavljenom o danu rastanka
Zavidnicima kroz moju bijedu, koja nije bila skrivena.
Ti, koji si napustio sećiju, donio si
Mojemu tijelu bolest i mojoj duši nevolju.
-j
Ti stanuješ duboko u srcu, a moje su oči Poplavljene od suza, moje su
trepavice crvene od krvi.
Krv ću svojega srca dati za njega, koji boravi daleko, Zauvijek, i moja
će mu čežnja biti objavljena.
Imam oko, koje se iz ljubavi prema njemu Odreklo sna, povazdan je
ranjeno od suza.
146

Neprijatelji su jamačno vjerovali, da ću ja to podnijeti, Ali ne, moje
uho nikada ne smije na njih obraćati pažnju.
Vaša mije vjera bila na štetu, i ja sam postigla Kroz Kamar ez-Zamana
cilj svojih želja.
On je u sebi sjedinio kreposti, koje nikada prije njega Neki kralj iz
davnine nije posjedovao kao on.
Zbog njegove su milosti i dobrostivosti sada ljudi zaboravili
Velikodušnost Ibn Zaide,47 Muavijinu48 milostivost.
Kada vrijeme ne bi bilo prekratko, moje pjevanje ne bi posustalo Pred
tvojom ljepotom, još bih te dugo slavila.
Zatim se kraljica Budur podigne, obriše svoje suze, obavi ab-dest i
počne se moliti. Iznova je molila toliko dugo, sve dok princezu Hajatu
en-Nufus nije svladao san, tako da je zadrijemala. Zatim pođe na
spavanje gospodarica Budur, i spavala je njoj uz bok sve do jutra.
Sada se ona podigne, izgovori jutarnju molitvu i sjedne na prijestolje
svojega gospodstva. Izdavala je zapovijedi i zabrane, sudila i izricala
presude.
Dok je ona bila time zaposlena, dođe u međuvremenu kralj Armanus
k svojoj kćeri i upita je, kako joj je bilo. Tada mu ona ispripovjedi sve,
što je bila doživjela. Ona mu također ponovi stihove, koje je bila
izgovorila kraljica Budur, i zaključi s riječima:
- Dragi oče, ja nisam još nikada vidjela nekoga razumnijega i
čednijeg čovjeka od svojega muža. Samo on uvijek plače i uzdiše.
47 Ma'n ibn Zai'da, glasovit po svojoj darežljivosti i
plemenitosti, je živio u
VIII. stoljeću poslije Kr., pod posljednjim Omaijadima i prvim
Abasidima.
48 Muavija I., prvi omaijadski kalif, je vladao od 661. do 680.
godine. Bio je
pametan političar, a ponekad je s blagošću postupao čak i prema
svojim nepri
jateljima, kako bi ih pridobio za sebe.
147
Dvjestaideveta noć
Njezin joj otac odgovori:
- Moja kćeri, strpi se s njim još ovu treću noć. Ako on zatim ne uđe
k tebi i ne uzme ti djevičanstvo, tada je na nama, da od-važemo i
postupimo. Zatim ću ga ja lišiti vlasti i protjerati ga iz naše zemlje.
Pošto je on sa svojom kćerju bio dogovorio ovaj plan, on sakrije u
sebi svoju namjeru..."
148
Ali kada je počela

dvjestaideseta noć

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje kralj Armanus, pošto je sa
svojom kćerju bio dogovorio ovaj plan, sakrio u sebi svoju namjeru.
Kada je zatim došla noć, podigne se gospodarica Budur s prijestolja
gospodstva i uputi se u dvor. Ondje uđe u odaju, koja je bila za nju
pripremljena. Ona opazi, kako gore svijeće i kako tu sjedi gospodarica
Hajat en-Nufus. I opet je ona morala pomisliti na svojega muža i na
sve ono, što im je ono kratko vrijeme bilo donijelo, u boli zbog
rastanka. Tada ona počne plakati i tužiti se i
aljivati u uzdahe, i uzme izgovarati ove stihove:
Vijest je o meni, zaklinjem se, prodrla kroz svijet, Baš kao što Sunce
spaljuje cijelu stepu.
Govorili su njezini znakovi, samo je njihov smisao bio taman, I zato
raste moja čežnja, i nikada joj nema kraja.
Ja sada mrzim lijepo strpljenje, otkada ljubim. Jesi li ikada vidio
zaljubljenika kako mrzi ljubav?
Pogled, koji čini bolesnim, me je žestoko pogodio.
A tko postaje bolesnim od pogleda, s njime je brzo svršeno.
149
Dvjestaideseta noć
Pustio je uvojke da lepršaju i spustio svoj veo, Tada sam i svijetlo i
tamno ugledala ljepotu obličja.
U njegovima mi rukama stoje bolest i ozdravljenje,
Samo, tko je pribavio bolest, ubrzo će izliječiti ljubavne patnje.
Pojas počiva opijen na njezinu meku tijelu, A bedra se puna zavisti ne
podižu.
Raskoš uvojaka na njezinu svijetlom čelu sliči Tamnoj noći,
prokinutoj jutarnjom svjetlošću.
Pošto je bila izgovorila ove stihove, ona se htjedne opet početi
moliti. Ali je Hajat en-Nufus čvrsto pograbi za njezin skut, tim što je
uzviknula:
— O moj gospodaru, zar ti pred mojim ocem, koji ti je ipak
učinio tako mnogo dobra, nemaš nikakva stida, da me sve do sada
ostavljaš samu?
Kada je Budur takvo što od nje čula, ona na istome mjestu ostane
uspravno sjedeći i upita:
— Moja mila, što ti to govoriš?
— Ja kažem — odgovori ova - da još nikada nikoga nisam vidjela,
tko je tako ohol kao ti! Zar mora dakle svatko, tko je lijep, biti također
tako ohol? Ali ja to ne kažem zato, kako bih u tebi probudila želju
prema sebi, nego samo zato, jer sam zabrinuta za tebe zbog kralja
Armanusa. Jer on je odlučio, ako me ti noćas ne pojebeš i ne oduzmeš
mi djevičanstvo, da će te sutra ujutro skinuti s položaja i protjerati te
iz svoje zemlje. Da, možda će gnjev u njemu postati tako silan, da će
te dati ubiti. Gledaj, moj gospodaru, ja osjećam sažaljenje prema tebi,
i zato te opominjem. Sada možeš donijeti svoju odluku.
Kada je gospodarica Budur bila čula te riječi iz njezinih usta, ona
obori glavu k podu, u nedoumici, što da učini. Zatim rekne u sebi
samoj:
150

- Ako se budem protivila, ja sam izgubljena. A ako pristanem,
tada će moja tajna izaći na vidjelo. Ovdje sam sada kraljica nad
svim Otocima Ebanovine, i oni se podvrgavaju mojoj vlasti. A
samo ću se ovdje moći opet sjediniti s Kamar ez-Zamanom, jer on
do svoje zemlje nema nikakvoga drugog puta osim preko Otoka
Ebanovine. Ah, u nedoumici sam, što da učinim? Svoju ću stvar
preporučiti Allahovim rukama. Jer on je najbolji Upravitelj. Ja
ipak nisam nikakav muškarac, da bih mogla otvoriti ovu djevicu!
Nato kraljica Budur rekne Hajati en-Nufus:
- Moja mila, da sam te ja ostavio samu i sebe tebi uskratio, to
se dogodilo posve protiv moje volje.
I zatim joj ona ispriča, što je bila doživjela, od početka do kraja,
pokaže joj se i zamoli je:
- Usrdno te molim, tako ti Allaha, nemoj me odati, čuvaj
moju tajnu, sve dok me Allah opet ne sjedini s mojim ljubljenim
Kamar ez-Zamanom. Zatim neka dođe, što hoće doći..."
151
Ali kada je počela
dvjestaijedanaesta noć

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je gospodarica Budur
izvijestila Hajatu en-Nufus o svojoj povijesti i da ju je zamolila za
šutnju. Kada je dakle ova čula njezine riječi, ona bude vrlo začuđenom
nad kraljičinim doživljajima. I ona osjeti prema njoj sažaljenje, usrdno
se pomoli, da se ona uzmogne opet sjediniti sa svojim ljubljenim
Kamar ez-Zamanom, i rekne:
— Draga sestro, budi bez brige i bez straha! Imaj samo str
pljenja, dok Allah ne izvrši ono, što je prije odredio!
Nato ona izgovori stihove:
Kod mene se tajna nalazi u zaključanoj kući. Ključ je za nju izgubljen,
a kuća je zasunuta.
Tajnu čuva samo pouzdan čovjek.
I tajna je kod najboljih ljudi zapečaćena.
Poslije ovih stihova ona nastavi:
- Sestro, plemenit je čovjek, u čijim grudima tajna može po
čivati kao u grobu. Ja nikada neću odati tvoju tajnu.
153
Dvjestaijedanaesta noć
Zatim su se jedna s drugom šalile, grlile su se i ljubile i spavale
skoro sve do vremena poziva na jutarnju molitvu. Tada se Hajat en-
Nufus podigne, donese jednoga goluba mladunca, zakolje ga iznad
svoje košulje i umrlja se krvlju. I pošto je zatim skinula svoje gaće,
glasno poviče. Tada k njoj požure njezine sluškinje i udare u radosne
poklike. Sada također dođe k njoj unutra njezina mati, upita je, kako
joj je bilo, počne je njegovati i ostane kod nje sve do večeri. Kraljica
Budur međutim, čim je nastalo jutro, ode u kupelj, opere se i izmoli
jutarnju molitvu. Zatim se uputi u vijećnicu, sjedne na vladarsko
prijestolje i počne narodu izricati presude. Kada je dakle kralj
Armanus čuo radosne uzvike, on upita, što je posrijedi. Tada mu bude
ispričano, da je njegova kći učinjena ženom. Tomu se on obraduje, i
njegove se grudi nadmu od glasnog klicanja. Dadne prirediti veliku
svečanu gozbu, uz čiju proslavu narod proboravi dugo vremena.
Ostavimo mi sada te dvije i okrenimo se ka kralju Šehrimanu! On je,
nakon što su njegov sin i Marzuvan izjašili u lov i hajku, kao što je
prije bilo ispričano, čekao, sve dok se nije spustila noć. Kada međutim
njegov sin zatim još nije dolazio, provodio je noć bez spavanja, da,
noć mu je postala duga, pritiskao gaje mučan nemir, njegova je
uzbuđenost postajala sve jačom, i on je povjerovao, da nikada neće
svanuti dan. Kada je međutim bilo došlo jutro, čekao je svojega sina
sve do podneva. A kako se on ni zatim još nije vraćao doma, tada već
njegovo srce počne slutiti rastanak, i on se žestoko uzbudi u brizi za
svojega sina. Glasno uzvikne:
— Jao, moj sine!
Zatim počne plakati, sve dok suze nisu smočile njegove haljine i iz
razdrta srca istisnule riječi:
Povazdan sam korio narod ljubavi.
Tada mi se morala približiti njezina slatkoća i gorčina.
Ispijao sam u punim gutljajima pehar njezine tvrdoće, I postao sam
podanikom njezinu gospodaru i sluzi.
154

Udes se zakleo, da će on vladati u povodu našega rastanka, I sada je
udes održao svoju zakletvu.
Nakon što je bio izgovorio ove stihove, on obriše svoje suze i dadne
preko glasnika trupama priopćiti zapovijed za polazak, i zapovjedi,
neka se požure na jedno dugotrajno putovanje. Tada cijela vojska
ustane na noge, i sultan se zaputi, goreći u nutrini od brige za svojega
sina Kamar ez-Zamana, i sa srcem, koje je osjećalo još samo tugu. I
putovalo se ubrzanim marševima. Kralj dakle podijeli svoju vojsku na
šest dijelova, na desno i lijevo krilo, na prednju i stražnju četu i ktomu
na dvije središnje jedinice, i dadne im reći, da se o sljedećem danu svi
trebaju susresti zajedno na raskrižju putova. Tada su se vojna
odjeljenja razišla, nastavili su marš i tijekom cijeloga ostatka dana
putovali sve dalje, dok nije počela noć. Ali su oni jahali također
tijekom cijele noći, sve dok nisu o sljedećem podnevu svi došli na ono
mjesto, na kome su se sastajala četiri puta. Sada nisu znali, kojim je
putem bio udario princ, ali su ubrzo ugledali ostatke razderanih haljina
i raskomadano meso. Također su ugledali još prisutne tragove krvi i
pregledavali svaki komad odjeće i mesa na svim stranama. Kada je
kralj Sehriman to vidio, on iz dna svojega srca ispusti glasan krik i
uzvikne:
- Jao, moj sine!
I on se počne udarati po licu, čupati si bradu, razdere svoje haljine, a
jer je čvrsto vjerovao u smrt svojega sina, sve je jače plakao i
jadikovao. S njim su također plakali bojovnici. Jer oni su svi
povjerovali, da je Kamar ez-Zaman poginuo, i počeli su se posipati
prašinom po glavi. Zatim se nad njima spusti noć, dok su oni tako još
plakali i naricali, sve dok nisu bili blizu očajanju. Kraljevo se
međutim srce bilo rasplamtilo od gorućih uzdaha, i on izgovori ove
stihove:
O ne korite žalosnoga zbog njegove tuge,
Njemu je dovoljno pala u dio nevolja puna patnje.
155
Dvjestaijedanaesta noć
On plače u prekomjernosti brige i boli,
A njegove muke objavljuju, kakva vatra u njemu bukti.
O sretan, koji ljubi, ako mu se patnja zaklela, Da njegovo oko nikada
ne treba biti bez suza.
On pokazuje patnju, pošto ga je napustio svijetli Mjesec, Koji ljepše
od drugih zrači svojim sjajem.
Ah, njemu je sada smrt dala ispiti pun kalež
0 danu, kada je ovaj otišao i iščeznuo iz zavičaja.
Da, on je napustio zemlju i otišao od nas u bijedu
1 nijednom bratu nije za oproštaj ponudio čak ni ruku.
Donio nam je međutim bol rastanka i tugu I golemu muku i brigu,
kada nas je napustio.
Sada je on otišao i rastao se od nas, Gospod neka ga nadati svojim
rajem.
Kada je kralj Sehriman bio izgovorio ove stihove, on se sa svojim
trupama vrati natrag u svoju prijestolnicu..."
156
Ali kada je počela
dvjestaidvanaesta noć
3 Sgg

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se kralj Sehriman, kada je
bio izgovorio ove stihove, sa svojim trupama vratio natrag u svoju
prijestolnicu. On je bio siguran, da je njegov sin poginuo, i
pretpostavljao je, da ga je napala neka divlja zvijer, ili neki drumski
razbojnik, i daje rastrgan na komade. Zatim on dadne po Otocima
Chalidan izvikivati, da se stanovnici od tuge za njegovim sinom
Kamar ez-Zamanom trebaju odjenuti u crninu. Također dadne njemu u
spomen podići građevinu, koju je nazvao 'Kućom tuge'. I sada je
običavao samo svakog ponedjeljka i četvrtka u svojoj vijećnici izricati
presude nad svojim bojovnicima i podanicima, dok je u preostale dane
u tjednu odlazio u Kuću tuge i ondje samo tugovao i svojoj boli davao
oduška u tužaljkama. I tako je govorio:
Danje čežnje dan, kada ti stojiš preda mnom, Dan je nesreće međutim
dan, kada odlaziš od mene.
Makar čak provodio noć u tjeskobi i pod prijetnjom nesreće,
Tvoja mije blizina slada nego boravak u daljini sa svom nevoljom.
157
Dvjestaidvanaesta noć
I dalje je govorio:
Svoj bih život dao za njega, koji je svojim odlaskom Duboko
povrijedio srca, izmučio ih i slomio.
Tako ushtjela radost ispuniti rok udovištva,
Otkada sam kod njegova odlaska izrekao trostruku rastavu od nje.
Tako je to stajalo s kraljem Sehrimanom. Ali je kraljica Budur, kći
kralja el-Ghajura, bila ostala kao vladarica zemlje Ebanovine. Ondje je
narod običavao u nju upirati prstima i kazivati:
— To je zet kralja Armanusa!
I svaku je noć počivala zajedno s gospodaricom Hajatom en-Nufus i
tugovala u suzama zbog svoje čežnje za svojim suprugom Kamar ez-
Zamanom. Zatim je običavala oslikavati njegovu ljepotu i ljupkost i
željela da s njime bude sjedinjena, ma bilo to također samo u snu. I pri
tome je govorila:
Allah bome zna, ja sam, otkad si se od mene rastavio, Tako dugo
plakala, sve dok mi suze nisu presahnule.
Tada mi moj koritelj rekne. 'Strpljenja! Steći ćeš ih.'
Ja uzviknem: 'O ti koji me koriš, strpljenja, kako da ih nađem?'
Ostavimo mi sada kraljicu Budur, i opet se okrenimo ka Kamar ez-
Zamanu! Taj je bio ostao već cijelo jedno vrijeme ondje u vrtu kod
vrtlara. Ali je on dan i noć plakao i tugovao je u stihovima za prošlim
danima blaženstva i za noćima veselja. Zatim mu je vrtlar običavao
kazivati:
- O koncu će godine brod voziti prema zemlji muslimana.
U takvim je mislima živio princ, sve dok jednoga dana nije vidio,
kako se narod okuplja. Kada se on nad time čudio, upravo k njemu
dođe vrtlar i rekne:
158

— Moj sine, ostavi danas posao na miru i nemoj odvoditi k drveću
nikakvu vodu. Jer danas je blagdan, i ljudi jedni druge posjećuju!
Odmaraj se dakle, ali drži jedno oko na vrtu. Jer ja ću za tebe
pogledati za brod! Preostaje samo još stanovito kratko vrijeme, dok te
ne mognem poslati doma u zemlju muslimana.
Nato on napusti vrt, dok je Kamar ez-Zaman ondje ostao sam. On
dakle iznova počne razmišljati o svom položaju. Tada mu se kidalo
srce, a tekle su mu suze. Da, plakao je tako žestoko, da je pao u
nesvijest. Kada je zatim opet došao k sebi, podigne se i počne hodati
okolo po vrtu. I razmišljao je, smeten i pun patnje, o nepravdama
vremena i o dugom boravku u tuđini i usamljenosti. Iznenada se
međutim spotakne i padne prema naprijed. Njegovo čelo udari o neki
izbočen korijen drveta i razdere mu se, s čela mu poteče krv i
pomiješa se s njegovim suzama. Tada si on obriše krv, otare svoje suze
i sveže si čelo nekim komadom platna. Zatim je obilazio po onome
vrtu dalje, zamišljen i žalosna srca. I slučajno njegov pogled padne na
neko drvo, u čijoj su se krošnji svađale dvije ptice. Jedna od njih
napadne na drugu, udari je kljunom po vratu i otkine joj glavu s tijela.
Zatim odleti s glavom, dok je tijelo mrtve ptice palo pred Kamar ez-
Zamana na zemlju. I dok je ono tu ležalo, spuste se dolje k njemu
dvije velike ptice, ijedna stane s njegove prednje strane, a druga uz
rep. Obje su nad mrtvim tijelom spustile svoja krila i kljunove,
ispružile svoje vratove i plakale. Tada je morao zaplakati također
Kamar ez-Zaman, kada je vidio kako te dvije ptice tuguju za svojom
drugom. Jer on je pomišljao na rastanak sa svojom suprugom i na
svojega oca..."
159
Ali kada je počela
dvjestaitrinaesta noć
n HeS
3 ggg

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Kamar ez-Zaman, kada je
vidio kako te dvije ptice tuguju za svojom drugom, morao zaplakati
zbog rastanka sa svojom suprugom i svojim ocem. A kada je on dalje
promatrao te dvije ptice, vidio je, da one kopaju grob i u njega
sahranjuju ubijenu pticu. Zatim one odlete u zrak i neko mu vrijeme
iščeznu s očiju. Ali se ubrzo vrate natrag s pticom ubojicom i spuste se
s njome na grob ubijene ptice. Ondje počnu klju-vati po ptici-ubojici,
sve dok je nisu bile ubile, rasporile joj trbuh, istrgle joj utrobu i pustile
da po grobu ubijene ptice poteče njezina krv. Zatim raskljuju njezino
meso, razderu njezinu kožu na komade, izvade sve, što je bilo u
njezinoj utrobi, i razbacaju to unaokolo. Sve se to zbivalo, dok je
Kamar ez-Zaman gledao i čudio se. I dok je on tako promatrao to
mjesto, na kome su te dvije ptice bile ubile drugu pticu, njegov pogled
padne na nešto, što je vidio da se svjetluca. On priđe i nađe volje te
ptice. On ga uzme, a kada ga je otvorio, nađe u njemu dragulj, koji je
bio postao uzrokom rastanka s njegovom suprugom. Ali kada ga je on
ugledao i prepoznao, sruši se od radosti onesviješćen na tlo. Pošto je
zatim opet bio došao k sebi, on uzvikne:
— Slava neka je Allahu! Ovo je jedan dobar znak, koji mi
navješćuje ponovno sjedinjenje s mojom ljubljenom.
161
Dvjestaitrinaesta noć
Zatim ga pomno promotri, prinese ga k očima, sveže ga za svoju
ruku i obraduje se svojoj sreći. Na to je opet išao uokolo i čekao
vrtlara sve do večeri. Ali on nije dolazio. Tako Kamar ez-Zaman legne
na svoje uobičajeno mjesto i odspava sve do jutra. Tada se dadne na
svoj posao, sveže si oko pasa uže od palminih vlakana, uzme sjekiru i
košaru, pođe kroz vrt, pa kada je došao do jednoga rogača, udari
sjekirom po njegovu korijenu. Budući da je zazvonilo, kao da je
udarac pao na metal, on ukloni s tog mjesta zemlju na stranu, i otkrije
neka preklopna vrata. Njih on otvori..."
162
Ali kada je počela
dvjestaičetrnaesta noć
'8ŠS i =1 S|S
bio otvorio preklopna vrata, našao neki ulaz i neke stube. On siđe niz
njih dolje, i tu otkrije neku staru dvoranu iz vremena "Ada i
Thamuda49, koja je bila od tesana kamena i imala nads-vođen strop.
On opazi, da je ona puna sjajnoga crvenog zlata, i u sebi rekne:
- Sada je nevolji kraj. K meni su došle sreća i radost!
Zatim se iz te nadsvođene prostorije opet popne u vrt, položi
preklopna vrata onako, kako su bila prije, vrati se do svojega radnog
mjesta i uzme dovoditi k drveću vodu, sve dok dan nije pošao u
smiraje. Tada dođe također vrtlar i rekne mu:
— Moj sine, raduj se, uskoro ćeš moći putovati natrag u zavičaj.
Trgovci su se opremili za putovanje, a brod će za tri dana zaplovi
ti pod jedrima prema Gradu Ebanovine. To je prvi muslimanski
grad. Kada prispiješ onamo, moraš još šest mjeseci putovati dalje
kopnom, dok ne stigneš na Otoke Chalidan, nad kojima vlada kralj
Šehriman.
49 'Ad i Thamud su legendarni prastanovnici sjeverozapadne Arabije.
163
Dvjestaičetrnaesta noć
Kamar ez-Zaman obradovan rekne:
Ne odustajte od njega, koji nikada nije mogao odustati od vas,
Nemojte njemu, koji je nedužan, tvrdoćom činiti poteškoće!
Netko bi drugi nego ja od vremena davnog rastanka Zacijelo
promijenio svoju narav i ne bi vas više poznavao!
Nato Kamar ez-Zaman poljubi vrtlaru ruku i rekne mu:
- Moj oče, kao što ti meni donosiš veselu vijest, tako ću ja
također tebe obradovati jednom velikom radosnom viješću.
Nato mu on ispriča o dvorani, koju je bio našao, a vrtlar obradovan
rekne:
- Moj sine, ja sam u ovome vrtu već od prije osamdeset godi
na, a nisam još nikada ništa otkrio. Ti međutim nisi kod mene još
ni punu jednu godinu dana, a već si našao to blago. To je za tebe
jedan dar s neba, ono će sada učiniti kraj tvojoj nevolji, i ono će ti
pomoći, da se mogneš vratiti k svojima i da se ponovo sjediniš sa
svojima milima. ^
Ali Kamar ez-Zaman odgovori:
- Mi ga moramo međusobno podijeliti!
Zatim on povede vrtlara do onoga mjesta i pokaže mu zlato, koje se
nalazilo u dvadeset krčaga. Deset od njih uzme on, a deset uzme
vrtlar, tim što rekne:
- Moj sine, napuni si mijehove vrapčjim maslinama, koje rastu
u ovome vrtu. Takvih ima samo u našoj zemlji, a trgovci ih izvoze
u sve zemlje. Stavi ih u njih zajedno sa zlatom i uporabi ih kao
krinku, tim što ćeš najprije u mijehove staviti zlato, a potom
masline na zlato. Zatim zatvori mijehove i uzmi ih sa sobom na
brod.
164

Kamar ez-Zaman se dakle odmah prihvati posla, da napuni pedeset
mijehova. Stavljao je u njih zlato, i sakrivao ga je, tim što je masline,
koje je polagao na zlato, iskoristio kao krinku. Također e dragulj
položio u jedan od tih mijehova. Zatim sjedne s vrtlarom na pod, kako
bi naklapali. Pa budući da je sada osjećao izvjesnost, da će se opet
sjediniti sa svojima i uskoro biti kod njih, sam je u sebi rekao:
— Kada dođem do Otoka Ebanovine, odande ću otputovati prema
zemlji svojega oca. A posvuda ću se raspitivati o svojoj ljubljenoj
Buduri. Ah, kada bih samo znao, da li se ona vratila u svoju zemlju ili
je otputovala dalje prema zemlji mojega oca, ili je li joj se na putu
nešto dogodilo!
I zatim on rekne:
Oni su mi posadili ljubav u srce i otišli. Sada je kuća ljubljene na
udaljenu mjestu.
Mene su napustili šatori i njihovi stanari, Svratiste, koje me ne
poznaje, je daleko.
Iščezlo je također moje strpljenje, otkada su oni iščezli, Od mene je
pobjegao moj san i moja čvrstoća.
Otkada su me napustili, napustile su me radosti, Ah, ja nikada neću
naći neko mjesto počinka.
Pri rastanku su učinili da mi iz oka poteku suze, A uvijek ih lijem zbog
njihova boravka u daljini.
Ako čeznem za time, da ih jednom vidim, I ako je previše uzdaha,
čekanje predugo,
Tada mislim na njihov lik, a u mome srcu
Stanuje ljubav i vjerno sjećanje i tako nemirna čežnja.
165
Dvjestaičetrnaesta noć
Dok je dakle Kamar ez-Zaman još ostajao ondje, kako bi pričekao
kraj tih triju dana, ispričao je vrtlaru pripovijest o pticama i sve, što se
s njima bilo dogodilo. A ovaj se nad time vrlo začudio. Nato obojica
legnu na spavanje, i spavali su sve do jutra. Sljedećega se međutim
jutra vrtlar razboli. Ležao je bolestan tijekom dva dana, ali je o trećem
danu bolest u njemu postala tako žestokom, da se posumnjalo u
njegovo ozdravljenje i da je Kamar ez-Zaman bio zbog toga duboko
zabrinut. Tada iznenada dođe kapetan s mornarima, i oni upitaju za
vrtlara. Bude im rečeno, da je bolestan. Zatim oni upitaju dalje:
- Gdje je dakle taj mladić, koji hoće s nama ploviti prema Otocima
Ebanovine?
- To je vaš sluga, koji stoji pred vama - odgovori Karnar ez--Zaman i
naloži, neka se mijehovi odnesu na brod.
Ovi ih uzmu i princu još reknu:
- Požuri se. Jer vjetar je povoljan!
- Slušam i pokoravam se! - odvrati on.
Zatim on odnese na brod svoju putnu zalihu i još se jednom uputi k
vrtlaru, kako bi mu rekao zbogom. Ali ga nađe već u samrtničkoj
borbi, i tako mu on sjedne do glave i sklopi mu oči. A kada je zatim
njegova duša bila napustila tijelo, on opremi leš i sahrani ga u zemlju,
tim što je dušu preporučio milosrdnosti Allaha Uzvišenoga. Kada je
međutim opet došao k brodu, nađe, da je ovaj već bio podigao jedra i
otplovio. I on ga je gledao kako sve dalje otplovljava na pučinu, sve
dok nije iščezao s njegova pogleda. Sada je Kamar ez-Zaman bio
smeten i u nedoumici, poput nekoga, tko uzalud smišlja odgovor i
također sam ne može početi govoriti. Tako se on vrati natrag u vrt i
sjedne, zgrbljen od briga i pritisnut tugom. Posipao se je prašinom po
glavi i udarao se po licu..."
166
Ali kada je počela
dvjestaipetnaesta noć

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se Kamar ez-Zaman, kada je
brod bio otplovio, vratio natrag u onaj vrt i sjeo, pognut od briga i
pritisnut tugom. Zatim međutim unajmi vrt od njegova vlasnika i
postavi jednog čovjeka, koji mu je pod njegovim vodstvom pomagao
pri navodnjavanju drveća. Nato se uputi k preklopnim vratima, siđe u
nadsvođenu dvoranu, napuni preostalo zlato u pedeset mijehova,
položi na njega masline i raspita se o brodu. Kada su mu rekli, da on
putuje svake godine samo jednom, tada poraste njegov nemir, i on
počne uzdisati nad svojom nevoljom, pogotovo nad time, što je bio
izgubio kamen, koji je pripadao gospodarici Buduri, i on počne plakati
noćima i danima i u pjesmama se tužiti na svoju patnju.
Ostavimo mi dakle Kamar ez-Zamana za sobom i slijedimo brod!
Taj je plovio uz povoljan vjetar i doplovio do Otoka Ebanovine.
Dogodilo se međutim, kako je to bilo određeno od udesa, da je kraljica
Budur sjedila kod prozora, koji je gledao prema moru, i da je ugledala
brod, kako uz obalu baca sidro. Tada joj zakuca srce, i ona odmah
uzjaši konja s emirima i komornicima i namjesnicima, odjaši do obale
i zaustavi se kod broda, upravo kada je roba bila iskrcavana i
smještana u skladišta. Zatim naredi da dođe k njoj kapetan i upita ga,
što donosi. Taj joj odgovori:
167
Dvjestaipetnaesta noć
— O kralju, ja na ovome brodu donosim mirodije, crnila za oči,
ljekovite praške, pomasti, meleme, svakojake skupocjenosti i vred
note, raskošne tkanine i rupce od jemenske kože, u tolikome
mnoštvu, da to deve i mule ne bi mogle nositi, ktomu esencije,
začine, sumatransku alojevinu, tamarinde i vrapčje masline, kojih
samo rijetko ima u ovoj zemlji.
Kada je kraljica Budiir čula da se govori o vrapčjim maslinama,
njezino ih srce poželi, i ona upita zapovjednika broda:
— Koliko si maslina donio sa sobom?
On odgovori:
— Donio sam sa sobom punih pedeset mijehova. Njihov
međutim vlasnik nije došao s nama. Neka kralj uzme od njih toliko,
koliko hoće!
Sada ona zapovjedi:
— Iskrcaj te ih na kopno, da ih vidim!
Tada kapetan dovikne mornarima, i oni donesu pedeset mijehova.
Kraljica jedan otvori, pogleda masline i rekne:
— Ja ću uzeti ovih pedeset mijehova i platiti vam za njih cijenu,
ma koliko visoka ona bila.
Kapetan nato dadne kao odgovor:
— Ove masline u našoj zemlji nemaju nikakve vrijednosti. Taj
je, koji je njima napunio mijehove, zaostao iza nas, a on je neki
siromašan čovjek.
Nato ona upita dalje:
— A koliko iznosi ovdje njihova vrijednost?
— Tisuću dirhema — odgovori čovjek. Sada ona rekne:
— Uzet ću ih za tisuću dirhema.
I ona zapovjedi, da se mijehovi odnesu u dvor. Kada je zatim bila
nastala noć, ona zapovjedi, da se dadne donijeti jedan mijeh, i
168

ona ga otvori, dok u sobi nije bio nitko osim nje i Hajate en-Nufus.
Ona stavi pred sebe jednu zdjelu i istrese na nju mijeh, i iznenada u
zdjelu također padne cijela gomila crvenoga zlata. Tada ona rekne
gospodarici Hajati en-Nufus:
— Ovo je bome sve samo čisto zlato!
Smjesta dadne donijeti sve ostale mijehove, pretraži ih i nađe ih sve
gotovo pune zlata, dok su masline sve zajedno punile jedva jedan
jedini mijeh. Dok je ona sada pretraživala po zlatu, nađe u njemu
kamen. Ona ga uzme u ruku, točno ga promotri, i gledaj ovo, bio je to
kamen, koji je ranije bio pričvršćen za vrpcu njezinih gaća i koji je
Kamar ez-Zaman bio uzeo sa sobom. Kada je u to postala sigurnom,
ona istisne krik radosti i padne onesvijescena na pod..."
169
Ali kada je počela
Sgs c
i dvjestaišesnaesta noć
ogo i i 0S0
ogo I 1 ogo
"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je kraljica Budtir, kada je
ugledala kamen, istisnula krik radosti i pala onesvijescena na pod.
Pošto je zatim opet bila došla k sebi, ona rekne u sebi samoj:
— Ovaj je kamen bio uzrokom mojega rastanka od mojega
ljubljenoga Kamar ez-Zamana. Ali je on sada glasnik sreće.
I ona rekne gospodarici Hajati en-Nufus, daje pronalazak toga
kamena predznak ponovnog sjedinjenja. Kada je međutim bilo
svanulo jutro, ona sjedne na vladarsko prijestolje i naredi da dođe
zapovjednik broda. I kada je ovaj stupio pred nju, on poljubi pred
njome pod, a ona upita:
- Gdje si ti ostavio vlasnika ovih maslina?
— O najveći kralju našega vremena — odgovori on — mi smo
ga ostavili iza sebe u Zemlji Maga. On je vrtlar.
Tada ona nastavi:
- Ako mi ga ti ne dovedeš, tada ne slutiš, kakva će se nesreća
dogoditi tebi i tvojemu brodu.
Zatim ona dadne zapečatiti robna skladišta trgovaca i rekne im:
171
Dvjestaišesnaesta noć
- Znajte, vlasnik je ovih maslina moj dužnik, i ja potražujem
od njega novac. Ako mi ga vi ne dovedete ovamo, tada ću vas sve
dati ubiti i zaplijeniti vašu robu.
Ovi se dakle upute ka kapetanu i obećaju mu, da će mu nadoknaditi
najamninu za njegov brod, ako otplovi natrag i po drugiput dođe, tim
što su ktomu još dodali:
- Učini, da se oslobodimo od ovoga nepravednog tiranina!
Tada se kapetan popne na palubu i dadne razapeti jedra. Allah mu je
međutim bio predodredio povoljnu plovidbu, i tako on jedne noći
dođe do otoka i odmah ode do vrta. Kamar ez-Zaman, kojemu je noć
postala predugom i koji je morao razmišljati o svojoj ljubljenoj, je tu
sjedio i plakao nad svojim udesom i govorio:
Kako se poneka noć, u kojoj tiho stoje zvijezde, Spušta nad njime,
koji ne može podnijeti brige.
Kao Dan Uskrsnuća u dalekoj budućnosti On budan čeka pun čežnje
danje svjetlo.
Tada kapetan pokuca na vrata. Kamar ez-Zaman ih otvori i izađe k
njemu. Mornari ga smjesta pograbe i odvedu na palubu. Zatim
razapnu jedra i zaplove. Jedrili su odatle dan i noć. A budući da Kamar
ez-Zaman nije znao, zbog čega se sve to događa, on ih upita o razlogu.
Oni mu dadnu kao odgovor:
- Ti si dužnik kralja, koji vlada nad Otocima Ebanovine, zeta kralja
Armanusa. Ti mu hoćeš krasti njegov novac, ti bijedni momče!
- Tako mi Allaha - uzvikne on - ja za čitavoga svojeg života još
nisam bio u toj zemlji. Ja ga ne poznam.
Ali su oni s njime plovili dalje, sve dok nisu došli do Otoka
Ebanovine. A ondje su ga ubrzo odveli ka gospodarici Buduri. Tek što
ga je ona samo ugledala, prepoznala ga je, i uzviknula:
- Ostavite ga kod uškopljenika. Oni ga trebaju odvesti u
kupelj!
172

I ona skine s trgovaca zabranu na trgovinu i pokloni kapetanu
počasnu haljinu, koja je bila vrijedna desettisuća dinara. A kada je te
večeri došla u palaču, ona ispriča gospodarici Hajati en Nufus, što se
bilo dogodilo, i ktomu doda:
— Čuvaj tu tajnu, sve dok ja ne postignem svoj cilj i učinim
djelo, koje treba biti zabilježeno i poslije moje smrti čitano pred
kraljevima i podanicima!
Čim je ona bila zapovjedila, da se Kamar ez-Zaman mora odvesti u
kupelj, sluge su to učinili i odjenuli mu kraljevsku haljinu. A kada je
princ došao iz kupelji, bio je tako nježan poput neke vrbove grane, ili
poput neke zvijezde, čijim sjajem biva nadmašena svjetlost Sunca i
Mjeseca. I u njega se opet vrati natrag njegova životnost. Zatim se on
dadne na put k njoj i uđe u palaču. Kada ga je ugledala, ona prisili
svoje srce da se strpi, sve dok ne izvede svoju namjeru. Najprije mu
pokloni bijele robove i uškopljenike, mule i deve, i dadne mu mnogo
novca. Zatim dadne da se uspinje od časti do časti, sve dok ga nije bila
učinila upraviteljem riznice i povjerila mu državni novac. Tako mu je
ona iskazivala naklonost i učinila ga svojim pouzdanikom i upoznala
emire s njegovim visokim položajem u častima. Tada su ga svi
zavoljeli. A kraljica Budur mu je svakoga dana umnažala njegove
prihode. Ali Kamar ez-Zaman nije znao, zbog čega ga je ona tako
odlikovala. Iz obilja svojega bogatstva on počne poklanjati i isticati se
darežljivošču, i posvećivati svoje vrijeme za obavljanje usluga kralju
Armanusu, tako da ga je ovaj visoko cijenio i da su ga zavoljeli emiri i
sav narod, veliko i malo, i zaklinjali se njegovim životom. Pri svemu
se tome Kamar ez-Zaman morao uvijek iznova čuditi, što ga kraljica
Budur tako iznimno odlikuje. I tako on rekne u sebi samome:
— Tako mi Allaha, ova velika naklonost ipak mora imati neki
razlog. Možda mi ovaj kralj ukazuje takve uvijek sve veće počasti
samo zato, što ima na umu neko zlo. Sada ga moram zamoliti, da
mi dadne dopuštenje, da otputujem iz njegove zemlje.
Nato se on uputi ka kraljici Buduri i rekne joj:
— O kralju, ti si mi ukazao preobilne počasti. Ali ćeš ti mjeru
173
svoje dobrostivosti učiniti punom, ako mi dopustiš da otputujem, tim
što ćeš mi opet uzeti sve, što si mi milostivo poklonio.
Kraljica Budur se nasmiješi i rekne mu:
- Sto te tjera na to, da razmišljaš o putovanju i da ne obraćaš
pažnju na opasnosti? Ti sada ipak stojiš u visokim častima i uživaš
dobročinstva, koja se uvijek umnažaju!
Tada joj Kamar ez-Zaman odgovori:
- O kralju, ova je naklonost, ako ona nema nikakva temelja,
najveće čudo, pogotovo što si mi dodijelio dostojanstva, kakva su
opravdana samo za nekoga starog čovjeka, a ja sam ipak skoro još
malo dijete.
Sada kraljica Budur rekne:
- Razlog je tomu, što ja tebe ljubim, jer je tvoja ljupkost tako
iznimno velika i jer te resi tako zračeća, divna ljepota. Pa ako mi
dopustiš ono, što ja od tebe želim, tada ću te još više častiti i
umnožiti darove i očitovanja naklonosti. Da, ja ću te učiniti
vezirom, unatoč tvojoj mladosti, kao što su ljudi ovdje mene nad
sobom učinili sultanom. Danas to nije nikakvo čudo, ako vladaju
mladi ljudi. Kako je ipak izvrsno rekao pjesnik:
Čini se, da naše doba pripada Lotovu narodu, Ono se raduje tomu, da
promiče mlade.
Kada je Kamar ez-Zaman čuo ove riječi, on se zastidi, i njegovi se
obrazi zacrvene, tako da se činilo da plamte. I on rekne:
- Ja nemam želje, da stojim u toj naklonosti, koja vodi k tomu,
da počinim grijeh. Hoću živjeti tako, da budem siromašan svje
tovnim dobrima, ali bogat krepošću i muževnošću.
Ali kraljica Budur odgovori:
- Ja se neću dati prevariti tvojom suzdržljivošću, koja je
rođena iz gordosti i stidljivosti. Jer izvrsno je rekao pjesnik:
Ja sam mu govorio o vremenu ljubavi, ali on rekne: 'Koliko se dugo
namjeravaš gnjaviti bolnom riječju?'
174

Tada sam mu pokazao zlato, i on počne govoriti: 'Kamo da pobjegnem
od svemoći udesa?'
Kada je Kamar ez-Zaman čuo te riječi i također razumio stihove, on
rekne:
- O kralju, ja nisam navikao činiti takve stvari. I ja nisam
dovoljno jak za to, da na meni leži takav teret, koji bi jedva mogao
podnijeti čak netko stariji od mene, da ne govorimo o tome da sam
ja posve mlad čovjek!
Kraljica Budur se nasmiješi nad ovim riječima, i rekne:
- To je ipak posve neobično, da se ondje, gdje nedostaje
ispravna prosudba, jasno pokazuje zabluda! Ako si ti još mlad,
kako se onda možeš bojati, da ćeš biti grešan, i sebe okrivljivati za
prijestup. Ti si bome dječak, koji se još ne nalazi u dobi odgo
vornosti. A neko dijete ipak nećemo grditi niti koriti, ako se
zabuni! Ti sam sebe samo siliš na puku prepirku riječima. Ali ja
imam pravo da se tobom naslađujem. Zato prestani okolišati i
izmicati se. Jer Allahova je zapovijed stanoviti unaprijed određeni
znak. Ipak se bojati ponajviše moram ja, da ne upadnem u zabludu.
Lijepo je rekao pjesnik:
Nadigao mi se visoko. Tada mi rekne dječak: 'Ubodi mi ga unutra i
budi jak muškarac!'
Ja reknem: 'To nije pravo.' On odgovori: 'Kod mene jest.' I ja
pristanem, pojebem ga.
Kada je Kamar ez-Zaman morao čuti ove riječi, tada se jasno danje
svjetlo preobrati u mrak pred njegovim očima, i on uzvikne:
- O kralju, ti imaš kod sebe lijepili robinja i žena, i njima se
ravne u naše doba ne mogu naći. Zar ti one ne mogu biti dosta i
bez mene? Čini s njima to, što hoćeš, a mene ostavi na miru!
Tada ona odgovori:
175
— Ispravno si rekao. Pa ipak njemu, koji tebe ljubi, neće njihovim
posredstvom biti slomljeni bol i tuga. Jer ako su priroda i naklonost
pokvareni, tada se brzo pokoravaju zlu savjetu. Stoga odbaci
proturazloge i poslušaj pjesnikovu riječ:
Vidiš li na tržnici poredane plodove? Smokve jednomu, drugomu
sikomore!
A jedan je drugi rekao:
Kod poneke je grivna na nozi nijema, ali jasno zvecka pojas. Jedan je
bogat čovjek, drugi se tuži zbog nužde.
Ti hoćeš, da ja posredstvom njezine draži u ludosti tebe zaboravim.
Neću biti nikakav nevjernik, otkad sam srce ponudio vjeri.
Tako mi malje na obrazu, koja će brzo njezin uvojak baciti u sjenu,
Mene neće rastaviti od ljubavi prema tebi ni najčišća cura ovoga
svijeta.
I opet jedan drugi:
O ti, biseru ljepote, vjerujem u tvoju ljubav, Izabrao sam te kao jedino
vjeroispovijedanje.
Samo sam poradi tebe napustio žene,
Ljudi vjeruju, da sam postao redovnikom, izgubljenim za svijet.
I opet jedan drugi:
Ne uspoređuj nježnog dječaka s nekom curom, Ne slušaj klevetnika
koji te neopravdano krivi!
176

Djevojka, kojoj lice ljubi noge, je Ipak daleko od srndača, koji ljubi
tlo!
I opet jedan drugi:
Za tebe ću dati svoj život, samo sam tebe izabrao, Jer te nikada neće
mučiti ženske patnje niti porođaj.
Ali da sam ženama htio posvetiti svoju naklonost, Tada bi za moju
djecu širok svijet bio premalen.
I opet jedan drugi:
Ona me je molila, a to se ipak nije nikada dogodilo, Tada je uzviknula
razbješnjena zbog svoje ljubavne muke:
'Ako na meni ne ispuniš svoju mušku dužnost, ne kori me, kada se
sutra probudiš rogat!'
I opet jedan drugi:
Govorila mije, kada je nisam htio jebati: Ograničena ludo, ti si najveća
budala na svijetu!
Ispravan ti se pravac k meni nije dopao,
Pokazat ću ti jedan pravac, koji će ti se jamačno dopasti!
I opet jedan drugi:
Ona mi je ponudila svoja stegna, Ja sam rekao: Neću doći k tebi.
Tada se ona okrene od mene i rekne: Tko je budalast, neka bude na
ugaru.
177
Kako se to činilo u staro doba, To se danas posve zaboravilo.
Ona se okrene, tada ugledam Ono, što sliči rastaljenu srebru.
O gospodarice, to je bilo dobro učinjeno, Da, dobro, mene ne spopada
nikakva tuga!
Učinila si dobro, ponudila si više, Kao da bi bila posrijedi višnja
milost.
Kada je Kamar ez-Zaman saslušao od nje sve ove stihove i postao
sada sigurnim, da ne može izmaknuti njezinoj požudi, tada on rekne:
- O kralju našega vremena, ako to dakle mora biti, tada mi
obećaj, da ćeš tomu slično učiniti sa mnom samo jedan jedini put,
premda će to jedva poslužiti tomu, da poboljša tvoju pokvarenu
prirodu. Ali potom ti to nikada ponovo ne smiješ od mene zahtije
vati. Možda će Allah zatim skinuti s mene krivnju.
Ona odgovori:
— To ti obećajem. I nadam se, da će nam Allah dati oproštenje
i da će nam u svojoj milostivosti oprostiti taj teški grijeh. Jer nebes
ki pojas praštanja nije tako uzak, da ne bi obuhvatio također nas,
razriješio nas od grijeha i teškog tereta krivnje, i da nas iz mraka
bludnosti ne bi izveo k svjetlosti ispravnog vodstva! A kako je ipak
lijepa pjesnikova riječ:
Narod nas sumnjiči i na tome ustrajava
Sa svom svojom dušom, svojim srcem, svagda nanovo.
Dođi, hajde da učinimo ono, što oni misle i tako nepravdu, Koju nam
oni čine, odvratimo, ali samo jednom — zatim kajanje!
178

Nato mu ona dadne čvrsto obećanje i zakune mu se zakletvom
Allahove opstojnosti, da se to između njih treba dogoditi samo
jednom, jednom za sva vremena, pa makar također želja za njim njoj
također priredila smrt i propast. Pod tim uvjetom on pođe s njome u
jednu odaju, koju je jedino ona poznavala, kako bi ona gasila vatru,
koja je u njoj gorjela. On međutim rekne:
- Nema nikakve visosti i nema nikakve moći osim u Allaha,
koji je uzvišen i svemoguć! Ovo je od Preslavnoga i Svemudroga
•-maprijed određeno od prije dugo vremena.
Nato on odveže svoje gaće, obliven sramom, dok su mu od prevelike
tjeskobe iz očiju tekle suze. Ali ga ona osmjehnuvši se pozove da s
njome pođe k postelji, i rekne:
- Poslije ove noći ti nećeš više nikada morati vidjeti nešto
odvratno.
I ona se nagne prema njemu i poljubi ga, tim što se tijesno pri-vinula
uz njega i preplela svoje noge s njegovima. Zatim mu ona rekne:
- Položi mi svoju ruku između bedara na mjesto, koje ti je
poznato. Možda da će se kurac zatim, nakon što je ležao, opet moći
nadignuti!
Ali on zaplače i rekne:
- Ja se ništa ne razumijem u te i takve stvari.
- Tako mi Allaha - uzvikne ona - ako učiniš, što sam ti zapovjedio,
tada će ti odatle porasti radost!
On dakle ispruži ruku, ali mu zadršće utroba. I on nađe njezino
stegno mekše od vrhnja i nježnije od svile. Ali budući da se tim
dodirivanjem kod njega bio probudio užitak, on počne voditi ruku
ovamo i onamo, sve dok nije došla do stanovite kupole, koja je bila
bogata blagoslovima i pokretima. Nato on rekne u sebi samome:
- Zar je to moguće, da je ovaj kralj dvospolac, niti žena ni
muškarac?
Tako on zatim rekne glasno:
- O Kralju, ja kod tebe ne nalazim nikakav alat, kakav inače
ima muškarac. Što te je onda natjeralo na takav čin?
179
Tada se kraljica Budur uzme smijati, sve dok nije pala na leda, i
uvikne:
- O ti moj ljubljeni, kako si ti brzo zaboravio one noći, koje smo mi
proživjeli zajedno!
Nato me se ona dadne prepoznati, i on sada sazna, da je ona njegova
supruga, Sitt Budur, kći kralja el-Ghajura, gospodara otoka i mora. On
je pritisne na sebe, a ona njega također zagrli. On je poljubi, a ona
opet poljubi njega. Zatim legnu na postelju sjedinjenja, i izgovore
pjesnikove riječi:
Kada ga je meka ruka namamila u moju blizinu, K mekom trbuhu s
vrelom ljubavnom mukom,
I njemu tvrdo srce napojila svojom nježnošću, Tada je poslije dugog
sustezanja napokon pristao.
Od straha, da bi ga mogli vidjeti koritelji, ako bi došao, Pojavio se,
zaštićen opremom i čvrsto opasan.
Struk se tuži zbog bedara, koja pritišću noge Pri njihovu koračanju,
kao teret devu.
On je opasan mačem svojih pogleda, Oklopljen raskošju uvojaka, koji
tamno žare.
Njegov mi miris objavljuje radost njegova dolaska, Ja letim poput
neke ptice, koja izlijeće iz kaveza.
Obraze rasprostirem kao put za njegove cipele, On će mi praškom od
prašine izliječiti patnju očiju.
Spajam ljubavne stjegove, kada ga grlim,
Razvezala sam čvorove sreće, ah, jednom mije bio tako daleko.
180

Sada ću spremiti svečanost, on nek slijedi njezin zov pun radosti,
daleko mu je nužda sijede starosti.
Uštap razasipa zvijezde zubi u ustima,
One plešu na licu, koje je crveno kao od vina.
Ja se međutim predajem u nišu njihovih radosti
sva onomu, čije činjenje čak grešnicima podaruje kajanje.
Zaklinjem se ajetima50 danjeg svitanja51 na njegovu licu:
Suru vjeroispovijedanja Allahova jedinstva52 neću uz njega nikada
zaboraviti.
Nato ispriča kraljica Budur princu Kamar ez-Zamanu sve, što je bila
doživjela, od početka do kraja. I on također njoj ispriča sve svoje
doživljaje. Alije on potom počne karati, tim što joj je rekao:
- Sto te je samo potaklo na ono, što si mi noćas učinila?
Ona odgovori:
- Nemoj se na mene ljutiti! To se dogodilo samo za šalu, i
kako bi još uvećalo užitak i radost.
Kada je zatim svanuo svijetao dan i prožeo svijet svojima vatrenim
zrakama, pošalje kraljica Budur čovjeka ka kralju Ar-manusu, ocu
princeze Hajate en Nufus. Ona ga izvijesti o tome, kako je to s njome
u istini, ispriča mu, da je ona Kamar ez-Za-manova žena, ispripovjedi
mu, što su oboje bili doživjeli i na koji su način jedno od drugoga bili
rastavljeni, i dadne mu na znanje, daje njegova kći Hajat en-Nufus još
uvijek djevica. Kada je kralj
50 Ajet je stih, to jest: rečenica, bilo da je po srijedi oveći
rečenični izričaj ili
samo jedan njegov dio.
51 Kur'an 93: Sura svitanja.
52 Kur'an 112: Sura Božjeg jedinstva.
181
Armanus, vladar nad Otocima Ebanovine, bio čuo povijest kraljice
Budure, kćeri kralja el-Ghajura, on bude preko svake mjere zapre-
pašćen, i zapovjedi, da se ona zabilježi zlatnim slovima. Zatim se
okrene ka Kamar ez-Zamanu i upita ga:
— Prinče, hoćeš li postati mojim zetom i vjenčati se s mojom
kćerju Haj atom en-Nufus?
— Dopusti mi da najprije upitam za savjet kraljicu Buduru. Jer
njoj zahvaljujem bezbrojna dobročinstva.
A pošto se on s njome posavjetovao, ona rekne:
— To je dobar plan! Zato se vjenčaj s njome, a ja ću joj biti
sluškinjom. Jer ja sam njoj dužna za različita dobročinstva, dobros-
tivost i naklonost. Pomisli također osobito na to, da smo mi ovdje
u njezinoj palači i da nas je njezin otac pretrpao dobrotom.
Budući daje Kamar ez-Zaman sada vidio, da kraljica Budur taj plan
odobrava i da ne gaji prema Hajati en-Nufus nikakvu ljubomoru, on se
u tome s njome usuglasi..."
182
Ali kada je počela
=1 Sgg
dvjestaisedamnaesta noć
3 gog

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se Kamar ez-Zaman sa
svojom suprugom, kraljicom Budurom u tome usuglasio. Tako on
dakle ispriča kralju Armanusu, što je ona bila kazala, da je ona naime
suglasna s planom i da namjerava biti sluškinjom Hajati en Nufus.
Kada je kralj Armanus čuo te riječi iz usta Kamar ez-Za-mana, on
bude silno obradovan. Zatim otiđe i sjedne na svoje vladarsko
prijestolje, dadne da dođu svi veziri i emiri, komornici i velikaši
države i objavi im pripovijest o Kamar ez-Zamanu i njegovoj supruzi,
princezi Buduri, od početka do kraja. I on ktomu doda, da kani svoju
kćer Hajatu en-Nufus, vjenčati s Kamar ez-Za-manom i njega nad
njima postaviti za sultana na mjesto njegove supruge, princeze
Budure. Tada oni svi reknu:
— Budući da je Kamar ez-Zaman suprug princeze Budure, koja je
prije bila nad nama sultanom, dok smo mi vjerovali, da je ona zet
našega kralja Armanusa, mi ćemo dakle njega priznati kao sultana nad
sobom i bit ćemo njegovi podanici i čuvat ćemo mu vazda vjernost.
Tomu se kralj Armanus vrlo obraduje. Zatim on pozove k sebi kadije
i svjedoke i najviše dostojanstvenike države, i dadne sklopiti bračni
savez između Kamar ez-Zamana i Hajate en-Nufus. Sada
183
Dvijestaisedamnaesta noć
naloži da se proslavljaju blagdani radosti i da se prirede svečane
gozbe. Pokloni raskošne počasne haljine svim emirima i vojnim
satnicima, dadne podijeliti milostinju siromašnima i potrebitima i
oslobodi sve zatvorenike. Narod se obradovao zbog toga što se Kamar
ez-Zaman popeo na prijestolje i zaželio mu dugo trajanje slave,
blaženstva i uzvišenosti. Čim je dakle Kamar ez-Zaman postao
sultanom, on ukine namete i otpusti ljude, koji su još bili ostali u
zatvoreništvu. I on je vladao, hvaljen od svojih podanika, a sa dvije je
svoje supruge živio u sreći i blaženstvu, u vjernosti i veselju, tim što je
naizmjence kod svake od njih dvije provodio po jednu noć. Tako je to
ostalo također dugo vremena. Daleko su od njega bile brige i žalost, i
čak je njegov otac, kralj Šehriman, dospio kod njega u zaborav, da,
također čast i naklonost, koje je nekoć kod njega uživao. Tada ga
Allah Uzvišeni blagoslovi dvama dječacima, koje su mu rodile
njegove žene, i koji su bili poput dva sjajeća Mjeseca. Stariji je od
dvojice bio sin kraljice Budure i dobio ime el-Malik el-Amdžad.
Mlađi je međutim bio potomak kraljice Hajate en-Nufus i bio je
nazvan el-Malik el-As'ad. A el-As'ad je bio još ljepši nego el-Amdžad.
Obojica su odrastali, okruženi sjajem i nježnom ljubavlju i u odgoju za
otmjen život. Izučavali su umijeće pisanja i znanosti, državničko
umijeće i viteštvo, i tako su postajali uzorom savršenosti i najveće
ljepote i dražesnosti, i pobuđivali su ushićenje žena kao i muškaraca
nadaleko i naširoko. Ostajali su jedan s drugim usko povezani, sve
dok nisu bili stari sedamnaest godina. Zajedno su jeli i zajedno pili i
nikada se nisu razdvajali, ni u koje vrijeme i ni na jedan čas, tako da
su im svi ljudi zbog toga zavidjeli. Nakon što su bili dosegli muževnu
životnu dob i u svemu postali savršenima, njihov je otac uobičajio,
ako bi odlazio na putovanje, da im dopušta da u vijećnici naizmjence
zauzimaju njegovo mjesto. I zatim bi svaki od njih po jedan dan
izricao narodu presude. Sada je htio udes, kojemu nitko ne može
umaknu ti, i sudbina, koja stoji čvrsto zapisana, da je ljubav prema el-
As'adu, sinu Hajate en-Nufus, zapalila srce kraljice Budure, supruge
njegova oca. A isto je tako ljubav prema el-Amdžadu, sinu kraljice
Budure, prodrla u srce Hajate en-Nufus, supruge njegova oca. I tako
se počela svaka od te dvije žene sa sinom svoje bračne
184

sestre šaliti, ljubiti ga i privlačiti na grudi. A kada bi njegova prava
mati to vidjela, vjerovala je, da su to znakovi naklonosti i ljubavi,
kakve imaju matere prema svojoj djeci. Da, ljubav se bila tako duboko
utisnula u srca obiju ovih žena, i one su postale tako opčinjene
mladićima, da je svaka pojedina od njih, čim bi sin njezine bračne
sestre ušao k njoj, njega odmah privlačila na grudi i da se nije htjela
nikada od njega rastajati. Ali naposljetku, kada im je to predugo
potrajalo, da budu u neizvjesnosti i da se plaše, i kada nisu vidjele
nikakva puta, kako bi prispjele do cilja svojih želja, počnu one odbijati
jelo i piće i rastajati se od slatke sreće sna. Kralj dakle opet jednom
odjaši u lov i zapovjedi dvojici svojih sinova, da po svom običaju
svaki dan naizmjence sjedaju na njegovo mjesto, kako bi izricali
presude..."
185
mai-tSaB *:J33K*
Ali kada je počela
—1 °rt«
dvjestaiosamnaesta noć

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je kralj opet jednom izjahao
u lov i zapovjedio dvojici svojih sinova, da po svom običaju svaki dan
naizmjence sjedaju na njegovo mjesto, kako bi izricali presude. Tako
je dakle prvoga dana sjeo na vladarsko prijestolje el-Amdžad, sin
kraljice Budure, izdavao zapovijedi i zabrane, postavljao i otpuštao,
dopuštao i zabranjivao. Tada mu kraljica Hajat en-Nufus, mati princa
el-As'ada, napiše jedno pismo, u kome ga je zamolila za njegovu
naklonost. Objelodani mu, da ga strasno ljubi, odbaci ruho srama i
dadne mu da zna, da ona želi, da se s njime sjedini. Ona uzme list i
napiše na njega ove retke: 'Od nevoljne, koja gori od ljubavi, *
ožalošćene, koja je od tebe rastavljena, * čija mladost zbog ljubavi
prema tebi sahne * i koja se poradi tebe izvija u beskrajnim mukama!
* Kada bih ti se ja usudila oslikavati duge patnje, * i što sam sve
podnosila u žalosti * — kakve me strasti izjedaju, * kakva mi patnja
prepleće plakanje i uzdisaje, * kako se slama moje ošalošćeno srce, *
kako me prati jad * i slijedi briga, * što trpim time, što sam od tebe
rastavljena * u tuzi i gorućoj muci, * - tada bi u pismu bilo odveć
mnogo riječi, * i ne bih stigla do cilja opisivanja. * Nebo i zemlja me
stješnjuju, * a moja si jedina nada samo ti. * Pred sobom sam već
morala gledati smrt, * i hrvala sam se sa strahotom uništenja. * U
meni raste
187
Dvijestaiosamnaesta noć
goruća muka, * pogotovo bol zbog odsutnosti i rastanka. * Ako bih
htjela oslikati, kakve mije rane nanijela čežnja, * tada nikada ne bi
bilo dosta listova. * A u prekomjernosti nesreće i izjedajuće patnje *
tebi sam posvetila ove stihove:
Ako bih ti htjela opisati, kakvu vatru ja trpim, Kakvo ginuće, kakav
nemir i kakvu strast,
Tada bi na zemlji trska za pisanje, papir i tinta,
Da, također svaki pojedini list bili čak ubrzo razgrabljeni.'
Tada kraljica Hajat en-Nufus umota ovaj list u komad skupocjene
svile, koji je bio natopljen mošusom i ambrom, i ktomu priloži
nekoliko svojih svilenih vrpci za kosu, koje su vrijedile čitava blaga.
Zatim cjelinu umota u rubac i preda to jednom uškopljeniku, komu
zapovjedi, da to odnese princu el-Amdžadu..."
188
Ali kada je počela
dvjestaidevetnaesta noć

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje ona list s poslanicom
predala uškopljeniku, kojemu je zapovjedila, da ga odnese princu
Amdžadu. Tada taj uškopljenik ode, a da nije znao, što je za njega bilo
skriveno u tajanstvenom krilu budućnosti. Ali On, koji poznaje tajne
stvari, svima upravlja, kako se Njemu sviđa! Kada je dakle
uškopljenik bio ušao k princu el-Amdžadu, on poljubi pred njim pod,
uruči mu rubac i preda mu tako poslanicu. Princ uzme rubac iz
uškopljenikovih ruku, otvori ga, ugleda pismo, otvori također njega i
pročita ga. A pošto je bio razumio njegov sadržaj, on spozna, da je
supruga njegova oca u svome najskrovitijem biću jedna obična
izdajnica i da je ona njegova oca Kamar ez-Zamana u svome srcu bila
prevarila. Tada se on silno razbjesni, i počne psovati žene zbog
njihova činjenja, tim što je uzvikivao:
— Prokleo Allah žene, izdajnice, koje nemaju nikakva razuma
i nikakve vjere!
Zatim povuče svoj mač i poviče na uškopljenika:
— Jao tebi, ti bijedni Crnče! Zar mi ti tu donosiš poslanicu,
koja skriva izdaju, od žene svojega gospodara? Tako mi Allaha, na
tebi nema ništa dobroga, ti crnoliki, čija crna djela stoje zapisana u
nebeskoj knjizi, ti momče nakaznoga i budalastog bića i odvratna
za pogled!
189
Dvjestaidevetnaesta noć
I odmah ga pogodi mačem po vratu i odvoji mu glavu od trupa.
Zatim opet smota rubac preko njegova sadržaja i turne ga u svoj džep,
otiđe k svojoj materi i ispriča joj, što se bilo dogodilo. Pritom je grdio
i psovao čak također nju, tim što je govorio:
— Od vas je svaka pojedina svagda još kukavnija nego druga. Tako
mi Allaha Svemogućega, kada se ne bih bojao, da ću postupiti
nepravedno protiv svojega oca Kamar ez-Zamana i svojega brata el-
Malika el-As'ada, tada bih otišao onamo i odrubio bih joj glavu, onako
kao što sam njezinu uškopljeniku presjekao vrat.
Zatim on napusti svoju mater, kraljicu Buduru, u prekipjelome
bijesu. Kada je međutim kraljici Hajati en-Nufus, supruzi njegova oca,
bilo ispričano, što je on bio učinio s njezinim uškopljenikom, tada ga
ona počne proklinjati i plesti protiv njega spletke. Bolestan od bijesa,
gnjeva i briga, provede el-Malik el-Amdžad tu noć i također ne nađe
više nikakve radosti niti u jelu, niti u piću niti u snu.
O sljedećem jutru pođe njegov brat, el-Malik el-As'ad, i sjedne na
prijestolje svojega oca, kako bi izricao narodu presude. Ali se njegova
mati, Hajat en-Nufus, probudi posve bolesnom, jer je dakako znala, da
je el-Malik el-Amdžad bio ubio uškopljenika. Kada je dakle el-Malik
el-As'ad o onome danu bio sjeo, on je sudio i izricao presude,
postavljao i otpuštao, izdavao zapovijedi i zabrane, darivao i
udjeljivao. I tako je on sjedio na vladarskom prijestolju sve do
vremena popodnevne molitve. Tada kraljica Budur, mati princa el-
Malika el-Amdžada, pošalje čovjeka k jednoj lukavoj staroj ženi i
objavi joj, što je osjećala u svome srcu. I ona uzme list, kako bi njemu
povjerila poslanicu el-Maliku el-As'adu, sinu svojega supruga. I, tim
što mu se potužila na prekomjernost svoje strasne ljubavi prema
njemu, ona mu napiše ove riječi: 'Od nje, koja ide kraju od ljubavi i
čežnje, * njemu, koji među ljudima opstoji kao najljepši i
najplemenitiji, * koji se hvasta svojom dražesnošću, koji ne poklanje
nikakav posluh želji za sjedinjenjem s njime, * koji svojom
naklonoošću ne usrećuje onu, * koja ponizno povija svoja leđa pred
groznim, okrutnim, * od nje, koju progoni ljubavni jad, * el-Malika el-
As'ada ruci, * mladiću u divnoj haljini
190

ljepote, * urešenomu zračećom dražešću, * poput Mjeseca sjajnim
licem, * čelom sjajece, blještece svjetlosti. * Ovo je moje pismo
njemu, koji svojom ljubavlju naređuje uvenuće mojega tijela, * koji
mi rastače kosti i kožu. * Znaj, moje je strpljenje nestalo, * i ja sam
bez pomoći u svojoj pameti. * Muče me čežnja i bdijenje, * strpljivost
me i san izbjegavaju, * izjedaju me tuga i besanica. * U meni gori
ljubav prepuna čežnje, * u meni prebivaju bolest i ginuće. * Moj je
život prinesen tebi, * ako ti smrt jedne nježno zaljubljene pričinjava
radost, * tada neka ti Allah ushtjedna udijeliti dug život * i osloboditi
te od svakoga zla!' I poslije ovih redaka ona napiše još ove stihove:
Udes je odredio, da te moram ljubiti.
Ah, tvoja je ljepota ravna sjajnom Mjesecu.
Ti u sebi nosiš nježnost i milozvučnost govora. Ti si bogat ispred svih
ljudi sjajem i ljepotom.
Zadovoljna sam, što si mi priredio muku. Možda ćeš mi pokloniti još
jedan jedini pogled.
Da, sretan, tko kroz ljubav prema tebi nađe smrt.
Tko ne osjeća ljubav i ćežnju, taj ne poznaje nikakvu sreću!
Ktomu ona doda još ove stihove:
Tebi se, el-As'ade, tužim na plameni žar ljubavi. Smiluj se
zaslijepljenoj, u kojoj bukti čežnja.
Kako se treba dugo sa mnom igrati ruka patnje, Ljubav i briga,
bdijenje i nevolja?
Cas tonem kao u more, čas jadikujem, o čudo, Zbog vatrenog žara u
srcu, ti cilju mojih Zelja!
191
Ti koji me koriš, ostavi prijekor, izbjegavaj ljubav, Inače će tvoje oko
ubrzo biti oluk za suze!
Koliko sam puta u boli rastanka uzviknula: Jao! A ipak, uzvik boli, on
mi nikada nije učinio dobro.
Ti me tvrdoćom činiš bolesnom, ne mogu je podnositi, Ti si liječnik,
pomozi mi onim, što je potrebno.
O koritelju, ostavi se karanja, budi pred tim na oprezu, Da te ne
pogodi ljubavna bolest i da te ne učini kukavnim!
Nato kraljica list poslanice natopi jako mirisnim mošusom i omota
ga vrpcama iz svoje kose. One su bile od iračke svile i imale su rojte
od smaragdnozelenih svitaka, koji su bili opšiveni biserima i
draguljima. Nato cjelinu preda staroj i zapovjedi joj, da je preda princu
el-Maliku el-As'adu, sinu njezina supruga, kralja Kamar ez--Zamana.
Stara ode, njoj za ljubav, i ubrzo uđe k el-Maliku el--As'adu, koji se
nalazio u svojoj vlastitoj odaji, kada je ona došla. Ona mu preda list, s
onim, što je on sadržavao, i ostane neko vrijeme stajati, kako bi
pričekala na odgovor. Tada el-Malik el-As'ad pročita pismo i shvati
njegov sadržaj. Zatim ga opet omota vrpcama za kosu i turne ga u svoj
džep. Ali se vrlo razbjesni, njegov gnjev nije više poznavao nikakvih
granica, i on počne proklinjati himbene žene. I tako on skoči, isuče
svoj mač iz korica, pogodi staricu u vrat i odvoji joj glavu od trupa.
Zatim pođe i uputi se k svojoj materi Hajati en-Nufus. Nju nađe kako
leži na svojoj postelji, bolesna zbog svog doživljaja s el-Malikom el-
Amdžadom, i on je počne grditi i proklinjati je. Nato je napusti, uputi
se k svojemu bratu el-Maliku el-Amdžadu i ispriča mu, što je morao
doživjeti od njegove matere, kraljice Budure. Također ga izvijesti o
tome, da je ubio staru, koja je k njemu bila došla s poslanicom, i
ktomu doda:
— Tako mi Allaha, dragi brate, da mi nije bilo neugodno zbog tebe,
bio bih istoga trenutka požurio k njoj i skinuo bih joj glavu s ramena!
192

- Tako mi Allaha, dragi brate - odgovori el-Malik el-Amdžad
- znaj, jučer mi se, kada sam sjedio na vladarskom prijestolju,
dogodilo isto što i tebi danas. Tvoja mi je mati poslala jednu po
slanicu, koja je sadržavala slične riječi.
I tako mu on ispriča sve, što je on bio doživio s kraljicom Hajatom
en Nufus, tim što je ktomu dodao:
- Tako mi Allaha, moj brate, da mi nije bilo neugodno zbog
tebe, ja bih požurio k njoj i s njome bih učinio ono isto što i s
uškopljenikom.
Zatim su njih dvojica tijekom ostatka noći ostali zajedno u
razgovoru i proklinjali su nevjerne žene. Ali su se uzajamno obvezali,
da tu stvar zadrže u tajnosti, kako njihov otac, Kamar ez-Zaman, ne bi
o tome čuo i obje žene ubio. Tako su proveli noć u žalosti sve do jutra.
O sljedećem se jutru kralj sa svojom vojskom vrati iz lova i posjedi
neko vrijeme na svome vladarskom prijestolju. Zatim otpusti emire i
uputi se u palaču. Ondje nađe obje supruge teško bolesne na njihovim
posteljama. Ali su one već bile splele spletke protiv svojih sinova i
dogovorile se, da ih odvedu u smrt, jer su se pred njima bile razotkrile
i jer su se bojale, da bi sada mogle biti u njihovoj vlasti. Kada ih je
pak kralj ugledao u tome stanju, on ih upita, što im nedostaje. Tada se
one pred njim podignu, poljube mu ruke i reknu, tim što su obrnule
stvar:
- Znaj, o kralju, tvoja su se dva sina, koji su ipak odrasli u tvo
joj dobroti, ogriješili o tvoje žene i tebe izdali i okaljali sramotom.
Kada je Kamar ez-Zaman morao čuti te riječi od svojih žena, jasna
danja svjetlost postane mračnom pred njegovim očima, i on se raspali
od tako silnoga bijesa, da je u prekomjernosti svojega gnjeva gotovo
izgubio razum. On napadne svoje žene:
- Objasnite mi tu stvar pobliže!
Tada rekne kraljica Budur:
- Znaj, o najveći kralju našega vremena, tvoj mi sin el-As'ad,
izdanak Hajate en-Nufus, šalje već od prije dugo vremena posla-
193
niče i pisma i želi me navesti na brakolomstvo. Ja sam mu to branila,
ali se on nije dao odvratiti. Kada si ti dakle otišao odavde, sručio se on
na mene pijan s isukanim mačem u ruci. Ali je njime pogodio mojega
uškopljenika i ubio ga. Zatim je s mačem u ruci sjeo na moje grudi, a
ja sam se prestrašila, da će me, ako mu se suprotstavim, isto tako ubiti,
kao što je bio ubio mojeg uškopljenika. Tako je on dakle kod mene
silom udovoljio svojoj želji. Pa ako ti meni ne pomogneš protiv njega
da dođem do svojega prava, o kralju, tada ću seja sama ubiti vlastitom
rukom. Jer ja više ne želim živjeti na ovome svijetu, nakon što se
dogodilo to bezbožno djelo.
Potom mu Hajat en-Nufus, gušeći se u suzama, ispriča jednu sličnu
priču, kao što ju je bila ispričala njezina bračna sestra Bu-dur..."
194
Ali kada je počela
dvjestaidvadeseta noć

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je kraljica Hajat en--Nufus
svojemu mužu, kralju Kamar ez-Zamanu, ispričala jednu sličnu priču
kao i kraljica Budur i da je zaključila s riječima:
- Tako se također meni to isto dogodilo od tvojega sina el-
-Amdžada.
Zatim ona počne plakati i naricati i rekne:
- Ako mi ti ne pomogneš protiv njega, da dođem do svojega
prava, tada ću ja to ispričati svojemu ocu, kralju Armanusu.
Obje su dakle žene gorko plakale pred svojim suprugom, kraljem
Kamar ez-Zamanom. Pošto je međutim kralj vidio suze svojih dviju
supruga i bio čuo njihove riječi, on povjeruje, da je sve to istina. I tada
se on razbjesni silno i preko svake mjere. Tako se stavi u pokret i
htjedne napasti na oba svoja sina, kako bi ih ubio. Ali mu tada stupi
usuprot njegov tast, kralj Armanus koji je upravo ulazio, kako bi ga
pozdravio, jer je bio čuo, da se on vratio iz lova. Kada ga je ugledao,
kako drži u ruci isukan mač i kako mu od preko-mjernosti njegove
srdžbe krv kapa iz nosa, on ga upita, što je s njime. Ovaj mu ispriča
sve, što mu je bilo učinjeno od njegovih sinova el-Amdžada i el-
As'ada, i doda:
- Sada ću požuriti k njima, kako bih ih kaznio najsramotnijom
smrću i učinio ih najsramnijim primjerom za opomenu.
195
Dvjestaidvadeseta noć
Njegov mu tast, kralj Armanus, koji se također na njih razbjesnio,
dadne kao odgovor:
- Dobro je to, što hoćeš učiniti, moj sine! Allah ne blagoslovio
njih dvojicu, i nikada ne blagoslovio sinove, koji se ogrešuju o svoje
roditelje! Ali, moj sine, to u poslovici glasi: 'Tko ne razmišlja o
posljedicama, njemu udes neće pokloniti nikakvu sreću.' Oni su
ipak tvoji sinovi, i zato dolikuje, da ih ti ne ubiješ vlastitom rukom.
Jer bi inače morao progutati njihovu samrtničku muku i poslije se
kajati zbog njihove smrti, kada od kajanja više ne bi bilo nikakve
koristi. Zato ih pošalji s nekim od svojih mameluka, da ih on ubije
u pustinji, daleko od tvojih očiju, kako to glasi u poslovici: 'Daleko
od mojega prijatelja je bolje i ljepše, gdje oko ne vidi i srce nije oža
lošćeno.'
Kada je kralj Kamar ez-Zaman od svojega tasta, kralja Ar-manusa,
bio čuo te riječi, on uvidi, da one pogađaju ono ispravno. Tako on
dakle svoj mač gurne opet u korice, okrene se i sjedne na prijestolje
svojega gospodstva. Zatim pozove svojega rizničara, starca u
poodmaklim godinama, iskusna u svim okolnostima i promjenjivim
slučajevima vremena. Njemu on rekne:
- Otiđi k mojim sinovima el-Amdžadu i el-As'adu, namakni
im jake okove, stavi ih u dva sanduka i natovari ih na mulu. Zatim
uzjaši jahaću životinju i otiđi s njima duboko u pustinju. Ondje ih
pogubi, napuni dvije boce njihovom krvlju i brzo s time dođi natrag
k meni!
— Slušam i pokoravam se! — rekne rizničar.
Zatim se on odmah stavi u pokret, uputi se k el-Amdžadu i el--
As'adu i usput ih sretne, kako upravo izlaze iz predvorja palače. Bili
su obukli svoje najfinije i najraskošnije haljine i htjeli se uputiti k
svojemu ocu, kralju Kamar ez-Zamanu, kako bi ga pozdravili i
čestitali mu na njegovu sretnom povratku s pohoda u lov. Kada ih je
rizničar ugledao, on ih zaustavi i rekne im:
— Moji sinovi, imajte na pameti, ja sam rob, kojemu se zapovi
jeda. Vaš mi je otac izdao jednu zapovijed — kažite, hoćete li se
pokoriti njegovoj zapovijedi?
196

Oni odgovore:
- Dabome!
I tako im rizničar priđe, okuje ih, stavi ih u dva sanduka, natovari ih
na leđa jedne mule i pođe s njima van iz grada. I jahao je s njima sve
dalje u pustinju, sve dok nije bilo gotovo podne. Zatim se zaustavi na
jednome pustome i zabačenom mjestu, sjaši sa svojega konja, skine
oba sanduka s mulinih leđa, otvori ih i izvadi iz njih el-Amdžada i el-
As'ada. Kada ih je obojicu ugledao, on gorko zaplače nad njihovom
ljepotom i ljupkošću. Ali zatim izvuče svoj mač iz korica i rekne im:
- Tako mi Allaha, moji dragi gospodari, teško mi to pada, da
vam nanosim patnju. Ali mene ne pogađa nikakva krivnja u svoj
ovoj nevolji, jer ja sam samo rob pod zapovijeđu. Vaš mi je otac,
kralj Kamar ez-Zaman, zapovjedio, da vam odrubim glave.
Oni mu dadnu kao odgovor:
- Emiru, učini, što ti je kralj zapovjedio! Mi ćemo sve, što je o
nama odredio Allah Svemogući i Svesilni, podnijeti u strpljivosti.
Ti si nedužan u pogledu naše krvi.
Zatim oni jedan drugoga zagrle i uzmu jedan od drugoga oproštaj.
El-As'ad međutim rekne rizničaru:
- Tako ti Allaha, dragi striče, nemoj dopustiti da gutam samr
tničke muke svojega brata, nemoj dopustiti da ispijam kalež pogle
da na njegove patnje. Ubij mene prije njega, to je za mene lakše.
Ali tada rekne isto tako el-Amdžad i zamoli rizničara, da njega ubije
prije njegova brata, tim što je rekao:
- Moj je brat mlađi nego ja, uštedi mi, kako ne bih gledao nje
gove muke!
Sada obojica tako gorko zaplaču, da njihovoj boli nije sličila nijedna
druga, a rizničar s njima zaplače..."
197
nj^m^-^^^S.:
Ali kada je počela
dvjestaidvadesetiprva
noc

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je rizničar s obojicom
zaplakao. Zatim se dva brata zagrle i uzmu jedan od drugoga oproštaj.
I jedan od njih rekne drugomu:
— Sve to dolazi zbog himbenosti tih izdajnica, moje matere i tvoje
matere. To je nagrada za moje držanje prema tvojoj materi i za tvoje
držanje prema mojoj materi! Nema nikakve visosti i nema nikakve
moći do u Allaha Uzvišenoga i Svemogućega, mi smo Allahova
stvorenja, i k Njemu se vraćamo!
Nato el-As'ad iznova zagrli svojega brata i počne provaljivati u
uzdisaje i uzme izgovarati ove stihove:
O Ti, kojemu se mi tužimo i utječemo, Spremni na sve, što može doći!
Meni više ništa ne pomaže, nego kucati na tvoja vrata; Ako me Ti
odbiješ, kamo da onda kucam?
199
Dvjestaidvadesetiprva noć
Ti, čija se milost krije u riječi 'Budi!' Braniku svakoga dobra, stoj
milostivo uza me!
Kada je el-Amdžad čuo, kako se njegov brat tuži, on zaplače i prigrli
ga na svoje grudi i izrekne ova dva stiha:
0 Ti koji si mi više nego jednom udijelio Svoju pomoć,
1 čije je obilje darova neizmjerno,
Nikada me u mom životu nije pogodila patnja, Kod koje nisam našao,
da si Ti moj Spasitelj.
Ja te molim, tako ti Jedinoga, Svepobjeđujućega, tako ti Kralja,
Sveprožimajućega, ubij mene prije mojega brata el-As'ada. Zatim će
se ugasiti vatra u mome srcu, i zatim neće više žeći boli.
El-As'ad međutim zaplače i poviče:
— Ne, ja hoću najprije umrijeti!
Naposljetku rekne el-Amdžad:
- Najljepše bi bilo, da mi jedan drugoga zagrlimo, tako da nas,
kada mač fijukne po nama, ubije jednim jedinim zamahom!
Nakon što su dakle obojica jedan drugog bili zagrlili i pritisnuli
obraz o obraz, rizničar ih plačući omota uzetima i čvrsto ih sveže.
Nato isuče svoj mač i rekne:
- Tako mi Allaha, dragi gospodari, bit će mi teško, da vas ubi
jem! Imate li vi sada još neku želju, koju bih vam ja mogao ispuni
ti, neki nalog, koji bih mogao izvesti, neku poruku, koju bih mogao
prenijeti?
Tada el-Amdžad dadne kao odgovor:
— Mi nemamo više nikakve želje. Ali ti ja hoću dati jedan
nalog, koji glasi: Položi mojega brata el-As'ada ispod, a mene
iznad, kako bi udarac mačem pao najprije na mene. Kada nas
zatim ubiješ i vratiš se kralju i on te upita, jesi li prije naše smrti još
200

nešto čuo od nas, tada mu odgovori: 'Tvoji te sinovi daju pozdraviti i
reći ti: Ti nisi znao, jesu li oni nevini ili krivi. Pa ipak si ih dao ubiti, a
da se nisi uvjerio u njihovu krivnju, niti si istražio njihovu stvar.'
Zatim mu reci ova dva stiha:
'Žene su vragovi, stvoreni za našu propast,
Ja se utječem Alldhu pred tima vražjim zamkama.
One su izvor patnji, koje se pojavljuju
Među ljudima, u svjetovnim stvarima i u stvarima vjere.'
Zatim el-Amdžad zaključi s riječima:
- Mi od tebe ne želimo ništa drugo, nego da ta dva stiha, koje si
upravo čuo, ponoviš našemu ocu!..."
201
Tada primijeti Šehrazad, da je počelo jutro, i ona prekine priču, koju
Ali kada je počela

n S°S
dvjestaidvadesetidruga
n SsS
noc

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je el-Amdžad rekao
rizničaru:
— Mi od tebe ne želimo ništa drugo, nego da ta dva stiha, koje si
upravo čuo, ponoviš našemu ocu! Ali te ja molim, tako ti Allaha, imaj
još s nama nešto strpljenja, kako bih ja mogao pred svojim bratom
izgovoriti također ova dva stiha.
Zatim on gorko zaplače i uzme govoriti:
Uzorom su za nas kneževi iz davnine, Koji su svi već odavno odavde
iščezli.
Mnogi su već otišli ovim putem, Veliki i mali, starac i dijete!
Kada je rizničar čuo od el-Amdžada ove stihove, on žestoko zaplače,
tako da je njegova brada postala mokra. El-As'adove međutim oči
počnu provaljivati u suze, i on počne izgovarati ove stihove:
Udes straši poslije zbivanja tragovima, Suza ne važi samo tijelu i liku.
203
Dvjestaidvadesetidruga noć
Kako su oblačne poneke noći! Allah plaća, što smo se o njima
Zadužili. Alije njih također zamutila silina udesa.
Nenaklonost je vremena uništila Ibn Zubaira53, Njega nije zaštitio
bijeg ka Ka'bi54 i k crnomu kamenu.
O kamo sreće da je za 'Aliju55 nastupio netko drugi — Ipak je također
Charidža nastupio kao žrtva za Amra56!
Navrle su suze obojale njegove obraze, i on se dalje potuži u ovoj
pjesmi:
Noći su i dani življenja označeni
Prevarom, a lukavstvo i zloba vladaju svima u potpunosti.
Fatamorgana je za njih nalik bijelim zubima, Tamno je sumračje za
njih nalik crnomu očnom sjaju.
Ja sam se ogriješio o taj opaki svijet Nalik maču, koji borac još drži u
koricama.
Zatim on iznova počne provaljivati u uzdahe i uzme izgovarati ove
stihove:
Ti koji žudiš za ovim prostim svijetom, znaj, On je mreža nesreće i
kuća žalosti,
53 'Abdallah ibn Zubair je, u Mekki protukalif naspram
Omaijadima, pao
ondje 692. godine.
54 Ka'ba (Ćaba) je sveta zgrada (Kuća Božja) u Mekki.
55 'Ali, četvrti kalif, je bio ubijen 661. godine.
56 'Amr, osvajač Egipta (oko 640. godine), je trebao biti od
urotnika umoren
u džamiji. Alije upravo toga dana 'Amr, jer je bio bolestan, naložio
Charidži, da
umjesto njega izgovori javnu molitvu. I tako je urotnik ubio Charidžu
umjesto
'Amra.
204

Kuća, koja ti danas još dopušta da se smiješ, ali da već Sutra plačeš —
takvoj kući neka je skončanje!
Njegovoj svađi nema kraja, a tko je u njemu zarobljen, Nikada neće
biti slobodan, jer tako je mnogo opasnosti.
Kako je poneko oholo gledao na njegovu prevaru, da, pokazao Se
prkosnim, iskoračio daleko preko mjere i cilja,
Kadli mu je on okrenuo leđa štita i pustio ga Da kuša bodeže, vazda
spreman samo na osvetu.
Tako dakle znaj, da njegovi udarci iznenada pogađaju,
Ako ih on i odugovlači toliko dugo, makar oklijevala i moć udesa!
Pripazi, da tvoj život ne ode u propast
U svojoj ništavnoj tričavosti, a da ga ti ne svladaš!
Presijeci vrpcu čežnje, koja te za njega okiva, Hajde da ti, ispravno
vođen, izboriš Alldhov cilj!
Kada je el-As'ad bio izrekao te stihove, on svojega brata el--
Amdžada zagrli tako čvrsto, da se činilo, kao da bi oba bili jedno
tijelo. Već je rizničar isukao svoj mač i htio ih obojicu pogoditi, kadli
se njegov konj iznenada poplaši i potrči odatle u pustinju. Taj je konj
međutim bio stajao tisuću zlatnika, a nosio je na sebi jedno raskošno
sedlo, koje je bilo vrijedno mnogo novaca. Zato rizničar odbaci iz ruke
mač i pojuri za svojim konjem..."
205
Ali kada je počela
8g° C
dvjestaidvadesetitreća
noc

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je rizničar, kada je s gorućim
strahom u srcu pojurio za svojim konjem, sve dalje trčao za njim, kako
bi ga uhvatio, sve dok taj nije utrčao u neki gustik. Tada on uđe za
njim u taj gustik. Konj se probijao sve dalje naprijed, udarao kopitima
po tlu, tako da se prašina podizala u vis, propinjao se, rzao i frktao
ispunjen strahom, i njiskao je i divljao. Jer u ovome je gustiku
stanovao jedan lav, strašna neman. Njegov je pogled izazivao stravu, a
njegove su oči frcale vatru. Bijesno je izgledala njegova njuška, a
njegov je lik ispunjavao srce grozom. Kada se rizničar obazro i
ugledao ovoga lava, koji je dolazio na njega, i kada nije vidio nikakva
izgleda, da pobjegne pred njim, a kod sebe također nije imao nikakva
mača, tada on rekne u sebi samome:
- Nema nikakve visosti i nema nikakve moći osim u Allaha
Uzvišenoga i Svemogućega! U ovu sam nevolju dospio zbog grijeha
nad el-Amdžadom i el-As'adom.
U međuvremenu je međutim za el-Amdžada i el-As'ada žega postala
tako nepodnošljivom, i oni su trpili od tako žestoke žeđi, da im se
jezik objesio iz usta, i dozivali su u svojoj muci u pomoć, ali im nitko
nije pomagao. Tada oni reknu:
207
Dvjestaidvadesetitreća noć
— Ah, kamo sreće da smo bili ubijeni. Tada bismo imali po
činka od ove muke! Sada ne znamo, kamo je otrčao konj, a rizničar
je odjurio za njim i nas ostavio da ovdje ležimo okovani! Kada bi
ipak samo došao i ubio nas! To bi nam bilo lakše podnijeti od
ovoga mučenja.
Sada počne el-As'ad:
— Dragi brate, istraj! Sigurno će nam doći pomoć od Allaha
Slavljenoga i Uzvišenoga. Jer je samo zato, što nam je On bio
milostiv, konj odavde pobjegao, i nije nam se dogodilo nikakvo
drugo zlo osim te žeđi.
Zatim se on strese, pokrene se nadesno i nalijevo, tako da su se
njegovi okovi razriješili, podigne se i razriješi okove svojega brata.
Nato pograbi emirov mač i rekne svojemu bratu:
— Tako mi Allaha, mi nećemo odavde otići, prije nego što
potražimo njega i saznamo, što se s njim dogodilo.
Ubrzo oni počnu slijediti njegov trag. A taj je vodio prema gustiku.
Ondje reknu jedan drugomu:
— Konj i rizničar sigurno još nisu skroz prodrli kroz ovaj
gustik.
El-As'ad sada rekne svojemu bratu:
— Ti ostani ovdje stajati! Ja ću unići u ovaj šibljak i pretražiti
ga-
Ali el-Amdžad odgovori:
— Ja ti neću dopustiti da sam ulaziš, ne, ići ćemo zajedno. Ako
preživimo, preživjet ćemo zajedno. A ako umremo, umrijet ćemo
zajedno.
Tako oni dakle uđu oba istovremeno, i ugledaju lava, kako je upravo
bio skočio na rizničara. Ovaj je međutim ležao pod njim poput neke
ptičice i molio se Allahu i pružao ruke prema nebu. Kada je el-
Amdžad to vidio, on podigne mač, navali na lava i smjesti mu jedan
udarac između očiju, koji mu zada smrt, i lav mrtav padne na zemlju.
Rizničar međutim skoči, zaprepasti se nad
208
ovim čudom, pa kada je ugledao el-Amdžada i el-As'ada, sinove
svojega gospodara, kako ondje stoje, on se baci ničice pred njima i
rekne im:
- Tako mi Allaha, visoki gospodari, meni je to nemoguće, da se na
taj način ogriješim o vas, da vas ubijem! Nikada ne bilo nekog
čovjeka, koji bi vam oduzeo život, da, ja ću za vas dati svoj vlastiti
život!..."
209
Ali kada je počela
/ /dvjestaidvadesetičetvrta
noc

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je rizničar rekao el--
Amdžadu i el-As'adu:
— Ja ću za vas dati svoj vlastiti život!
Zatim se burno baci prema njima, zagrli ih i upita ih, kako su se bili
oslobodili svojih okova i došli ovamo. Tada mu oni ispričaju, kako su
bili postali žedni, kako su se zatim okovi s jednoga bili razriješili i
kako je on zatim bio oslobodio drugoga, i da se sve to dogodilo samo
zahvaljujući njihovoj čistoj savjesti. Zatim ispričaju, kako su bili
slijedili trag, sve dok ga nisu našli. Kada je čuo njihove riječi, on im
zahvali za to, što su bili učinili, i pode s njima van iz gustika. Ondje
mu vani oni reknu:
— Dragi striče, ti samo izvrši zapovijed našega oca!
Ali on uzvikne:
— Sačuvao me Allah od toga, da vam ja učinim nešto nažao!
Čujte radije što ću ja učiniti: uzet ću vaše haljine, a vas ću odjenu
ti u svoju odjeću. Zatim ću napuniti dvije boce krvlju toga lava,
otići ka kralju i reći mu, da sam vas ubio. Vi se međutim zaputite
dalje, Allahove su zemlje prostrane! Ali znajte, dragi gospodari, da
će mi rastanak s vama biti težak.
211
Dvjestaidvadesetičetvrta noć
Zatim sva trojica zaplaču, rizničar i oba mladića. Njih dva dakle
odlože svoju odjeću, a rizničar im dadne svoje haljine. On se sam
međutim otputi ka kralju, pošto je bio uzeo odjeću, svezao je u dva
zavežljaja i dvije boce napunio lavljom krvlju. Oba zavežljaja stavi
pred sebe konju na leđa, uzme oproštaj od oba princa i pojasi prema
gradu. Tako je jahao odatle, sve dok nije došao ka kralju. I on uđe k
njemu i poljubi pred njim pod. Kralj primijeti, da je njegovo lice
smeteno. To je doduše dolazilo od njegove pustolovine s lavom, ali
kralj pomisli, da to potječe od ubijanja njegovih sinova, i tako on bude
obradovan. On ga dakle upita:
— Jesi li obavio stvar?
— Da, gospodaru! — odgovori rizničar i pruži mu dva zavežljaja s
haljinama i dvije krvlju napunjene boce.
Kralj dalje upita:
— Kako si s njima prošao? I jesu li ti možda dali neki posljed
nji nalog?
Rizničar dadne kao odgovor:
— Ja sam ih našao strpljivima i predanima svojemu udesu. I oni
su mi rekli: 'Naš je otac nedužan'. Prenesi mu naš pozdrav i reci
mu: 'Tebe ne pogađa nikakva krivnja za našu smrt i za našu krv', a
mi tebi dajemo nalog, da pred njim ponoviš ova dva stiha:
'Žene su vragovi, stvoreni za našu propast
Ja se utječem Allahu pred tima vražjim zamkama.
One su izvor patnji, koje se među ljudima Pojavljuju, u svjetovnim
stvarima i u stvarima vjere.'
Kada je kralj bio saslušao ove riječi iz rizničarovih usta, dugo je
držao svoju glavu pognutom prema podu, i on spozna po značenju
ovih riječi svojih sinova, da su oni bili nepravedno ubijeni. Zatim
razmisli o zlobi žena i o zloj kobi, koja od njih dolazi. Naposljetku
uzme ta dva zavežljaja i otvori ih. I u suzama uzme prevrtati haljine
svojih sinova..."
212
Ali kada je počela
V
"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje kralj Kamar ez-Za-man,
kada je bio otvorio ta dva zavežljaja i u suzama uzeo prevrati haljine
svojih sinova, pa kada je zatim razmotao odjeću svojega sina el-
As'ada, da je u njezinu džepu pronašao pismo, koje je bilo napisano
rukom njegove supruge Budure i omotano vrpcama iz njezine kose.
On otvori pismo i pročita ga, pa kada je bio razumio sadržaj, tada je
znao, da se njegovu sinu el-As'adu bila dogodila nepravda. Zatim on
također pretraži zavežljaj s el-Amdžadovim haljinama i nade u
njegovu džepu pismo, koje je bilo napisano rukom njegove supruge
Hajate en-Nufus i također omotano vrpcama iz njezine kose. On otvori
pismo i pročita ga, pa kada je bio razumio sadržaj, znao je, da se
također tomu sinu dogodila nepravda. Tada on pljesne rukama i
uzvikne:
- Nema nikakve visosti i nema nikakve moći do u Allaha
Uzvišenoga i Svemogućega! Ja sam dakle nepravedno ubio svoje
sinove!
Zatim počne udarati sebe samoga po obrazima i uzvikivati:
- Jao za mojim sinovima, jao! Kakva dugotrajna tuga, koju
vidim pred sobom!
I on zapovijedi, da se podignu dva groba u jednoj kući, koju nazove
'Kućom tuge', a na grobove dadne uklesati imena svojih
213
Dvjestaidvadesetipeta noć
dvaju sinova. Sada se on baci na el-Amdžadov grob, i počne plakati i
stenjati i naricati, i izgovori ove stihove:
O Mjesece, ti si sada utonuo u prah, Sjajne zvijezde plaču evo za
tobom!
0 šibo, otkad si se slomila, nijedno oko
Neće počivati na nježnoj igri tvojega lika.
Iz ljubomore sam te oteo svojemu oku, Sve dok te ne ugleda na
drugome svijetu.
Besan se gušim u njegovim suzama,
1 otet sam u pakleni glib.
Zatim se baci na el-As'adov grob, i počne plakati i stenjati i naricati,
sve dok nije provalio u pravu rijeku suza i izgovorio ove stihove:
Ah, rado bih s tobom dijelio nesreću, AlijeAllah htio drugačije nego
što sam ja mislio.
Crnim sam učinio svijet pred svojim pogledom, Crnilo sam oka učinio
bijelim.
Suze, koje isplakujem, nikada ne presahnjuju, Moje je ranjeno srce
bremenito tegobama.
Kako je to za mene teško znati, da si ti ondje, Gdje su plemić i sluga
jedan drugomu ravni!
Tada kralj počne sve glasnije plakati i naricati. Ali naposljetku
prestane svoju bol u suzama odijevati u stihove, i zatvori se, daleko od
svojih prijatelja i drugova, u Kuću tuge. Ondje je dakle sjedio i
214

oplakivao svoje sinove, tim što se držao daleko od svojih žena i od
svih svojih drugova.
Tako je to stajalo s kraljem. El-Amdžad pak i el-As'ad su u
međuvremenu sve dalje putovali kroz pustinju. Jeli su bilje sa zemlje i
pili kišnicu iz mlaka, tijekom cijeloga jednog mjeseca, sve dok ih put
nije doveo do nekoga gorja od crnoga kremen-kamena, čiji se kraj nije
mogao sagledati. Kod toga se gorja račvao put. Jedna je grana vodila
kroz gorje na središnju visoravan, a druga se uspinjala prema vrhu, oni
udare putem, koji je izlazio prema uzvisini, i hodali su po njemu
tijekom pet dana, ali još nisu vidjeli nikakva kraja. Sada ih svlada
umor. Jer oni nisu bili naviknuti na to, da se veru na brda niti uopće na
to, da hodaju pješice. Pa budući da su također odustali od nade, da će
dosegnuti cilj, oni se okrenu i udare drugim putem, koji se protezao
kroz gorje do središnje visoravni..."
215
Ali kada je počela
ogo C
dvjestaidvadesetišesta
noć

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su el-Amdžad i el--As'ad,
kada su se na putu prema vrhu okrenuli i udarili putem prema
središnjoj visoravni, išli dalje po njemu tijekom cijeloga dana, sve dok
nije nastala večer. Tada rekne el-As'ad, koji je od dugotrajna hodanja
postao umornim, svojemu bratu:
- Dragi brate, ja sada ne mogu više ići dalje. Jer ja sam odveć
slab.
Ali el-Amdžad odgovori:
— Dragi brate, priberi svu svoju snagu! Allah će odvratiti od
nas nevolju.
Zatim su oba u tami išli još neko vrijeme dalje, sve dok ih nije posve
prekrio mrak. Tada se el-As'ad osjeti vrlo premorenim, a njegova
iscrpljenost nije više poznavala nikakvih granica, i dok je uzvikivao: -
Dragi brate, ja sam na smrt umoran od hodanja - on se baci na zemlju i
zaplače. Njegov ga dakle brat el-Amdžad podigne i ponese ga dalje.
Čas je išao sa svojim teretom naprijed, čas je sjedao i odmarao se, sve
dok nije počela svitati zora. Tada ga odnese na jednu brdsku
visoravan, i ondje oni nađu izvor tekuće vode i pokraj njega narovo
drvo i mihrab57. Jedva su povjerovali svojim očima, kada su to
ugledali. Ali ubrzo odsjednu kod ovog
57 Mihrab je polukružna niša za molitvu, smještena u smjeru Ka'be.
217
Dvjestaidvadesetišesta noć
izvora, napiju se njegove vode, najedu se plodova s narova drveta i
ondje su počivali, sve dok se nije popelo Sunce. Zatim se usprave na
noge, operu se u izvorskoj vodi, opet se najedu narova, koji su visjeli s
drveta, i uzmu počivati sve do vremena popodnevne molitve. Ali el-
As'ad nije mogao više hodati, jer su njegove noge bile otečene. Tako
ostanu ondje tijekom tri dana, sve dok se nisu odmorili, a zatim pođu
dalje kroz gorje, dan i noć. Dok su međutim išli tako preko brda,
potpuno iscrpljeni od umora i žeđi, iznenada im se ukaže u daljini neki
grad. Silno se obradovani oni upute prema njemu, i kada su bili u
njegovoj blizini, zahvale Allahu Uzvišenomu, a el-Amdžad rekne el-
As'adu:
- Dragi brate, ti ostani ovdje sjediti. Ja ću otići do toga grada
i pogledati, kakav je to grad, komu pripada, i gdje se u široku
Allahovu svijetu mi nalazimo. Zatim ćemo također saznati, kroz
kakvu smo zemlju putovali, dok smo prolazili tim gorjem. Da smo
bili išli uzduž njegova podnožja, tada ne bismo dospjeli do ovoga
grada za čitavu jednu godinu dana. Neka je slavljen Allah, što smo
sada spašeni!
Ali el-As'ad odgovori:
- Tako mi Allaha, brate, ja ću sići u taj grad, nitko drugi to ne treba
učiniti. Jer ja ću jamčiti za tebe svojim životom. Ako bi me ti sada
ostavio sama i otišao i bio daleko od mene, tada bi mi zbog tebe
dolazilo na pamet tisuću misli, gušile bi me brige zbog tebe, i ja ne bih
mogao podnositi rastanak od tebe.
- Onda idi i nemoj dugo izbivati! - rekne el-Amdžad.
El-As'ad dakle siđe prema podnožju brda, pošto je bio uzeo sa
sobom nekoliko zlatnika, a njegov brat ostane sam, kako bi ga čekao.
On je brzo silazio niz brdo, sve dok nije došao u grad. Ondje je
prolazio ulicama i sreo na svom putu nekoga starog čovjeka u
poodmaklim godinama, s dugačkom bradom, koja mu se spuštala na
grudi i ondje se dijelila u dva vrška. Čovjek je u svojoj ruci nosio štap,
na svome tijelu skupocjene haljine, a na svojoj glavi veliki crveni
turban. Kada ga je el-As'ad ugledao, on se začudi nad njegovom
odjećom i njegovim izgledom, priđe mu, pozdravi ga i rekne:
218
— Gdje je put prema tržnici, visoki gospodaru?
Cimje stari čuo mladićevo pitanje, on mu se ljubazno osmjeh ne i
rekne:
— Moj sine, meni se čini, da si ti stranac. El-As'ad mu dadne kao
odgovor:
— Dabome, ja sam stranac..."
219
Tada primijeti Sehrezad, da je svanulo jutro, i ona prekine pri ču
Ali kada je počela
n s»g
dvjestaidvadesetisedma
noc

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se stari, na kojega se
namjerio el-As'ad, njemu ljubazno osmjehnuo i rekao: — Moj sine,
meni se čini, da si ti stranac — i da mu je el-As'ad dao kao odgovor:
- Dabome, ja sam stranac.
Zatim stari nastavi:
- Ti si našu zemlju usrećio svojim dolaskom, moj sine, a
zemlju si svojega naroda svojim izbivanjem učinio neutješnom. Sto
kaniš činiti na tržnici?
— Dragi striče — odgovori el-As'ad — ja imam brata, kojega
sam morao ostaviti u gorju. Mi dolazimo iz jedne daleke zemlje, i
mi smo već tri mjeseca na putovanju. Pošto smo ugledali ovaj ovdje
grad, tada sam njega, svojega starijeg brata, ostavio na gorskom
obronku, a ja sam došao ovamo, kako bih kupio nešto za jelo. S tim
ću se vratiti k svojemu bratu i time ćemo se nahraniti.
Tada stari rekne:
— Moj sine, raduj se najveselijoj vijesti! Znaj, ja dajem danas
svečanu gozbu, i imam kod sebe mnogo gostiju. Za tu sam priliku
spremio najbolja i najljepša jela, koja srce samo može poželjeti.
>
221
Dvjestaidvadesetisedma noć
Hoćeš li dakle poći sa mnom k mojoj kući, kako bih ti ondje mogao
dati, što želiš? Ja od tebe neću uzeti nikakav novac, nikakvu naplatu.
Ali ću ti dati izvješće o ovome gradu. Neka je slavljen Allah, što sam
ja naišao upravo na tebe i što ti nisi sreo nikoga drugoga!
- Postupi prema svojoj dobroti - odgovori el-As'ad — ali
učini to što prije! Jer moj me brat čeka, i on misli samo na mene.
Nato stari uzme el-As'ada za ruku i povede ga kroz jednu usku
uličicu, tim što mu se osmjehivao i govorio:
- Hvala neka je Njemu, koji te je sačuvao pred narodom
ovoga grada!
I tako ga je vodio, sve dok nije ušao u neku prostranu kuću. U njoj
se nalazila neka dvorana, posred koje je sjedilo četrdeset starih ljudi u
poodmaklim godinama, poredanih u krugu oko goruće vatre. Klečali
su na koljenima uokolo vatre u svojoj sredini, molili su joj se i bacali
se ničice pred njome. Kada je el-As'ad to ugledao, on se prestravi nad
njima, i kroz tijelo mu prođe jeza. Ali on nije znao, što je s njima
zapravo posrijedi. Sada stari dovikne tim ljudima:
- Vi svećenici vatre, kako je ovo jedan blagoslovljen dan! Zatim
poviče dalje:
- Hej ti, Ghadban!
Tada priđe neki crni rob, visoka stasa i užasna izgleda. Njegovo je
lice izgledalo grozno, a nos mu je bio posve spljošten. Tomu Crncu on
dadne neki znak, a ovaj hitro savije el-As'adove ruke na leđa i okuje
ih. Nato mu stari zapovjedi:
- Odvedi ga u podrum ispod zemlje, ostavi ga da ondje leži i
reci robinji toj i toj, da mora obavljati svoj posao i mučiti ga dan i
noć.
Tada ga Crnac pograbi, odvede ga u onaj podrum i preda ga robinji.
Ta preuzme svoj mučiteljski posao, pri kome mu je imala davati jedan
hljeb kruha ujutro ijedan hljeb navečer, nadalje jedan
222

krčag sa slanom vodom za zore i jedan drugi za vrijeme noći. Sada
svećenici jedan drugomu reknu:
— Kada dođe vrijeme blagdana vatre, prinijet ćemo ga na brdu kao
žrtvu vatri.
Robinja međutim siđe k njemu i počne mu zadavati bolne udarce,
sve dok mu sa slabina nije potekla krv i dok nije pao u nesvijest.
Zatim položi jedan hljeb kruha i položi do njegove glave jedan krčag
sa slanom vodom, ode odatle i ostavi ga sama. O ponoći se el-As'ad
probudi, pa kada je opazio, da je okovan i pun modrica, i kako ga bole
udarci, on gorko zaplače. Sada se počne sjećati svojega ranijeg ugleda
i sreće i svojega gospodstva i moći, i također toga, da je sada
rastavljen od svojega oca i svojega zavičaja..."
223
Ali kada je počela
dvjestaidvadesetiosma
noć

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je el-As'ad opazio, kako je
svezan i pun modrica, i da ga bole udarci. Tada on počne razmišljati
unatrag o svome ranijem ugledu i sreći i o svome gospodstvu i moći, i
on zaplače i počne provaljivati u uzdahe, i uzme izgovarati ove
stihove:
Boravite kod ruševina kuće i pitate o našem udesu.
Ne vjerujte, da mi još stanujemo u zemlji kao prije toga!
Vrijeme, koje sve rastavlja, je sada razdvojilo također nas,
Premda srce naših zavidnika nije našlo još nikakvu zadovoljštinu.
Mene muči bičem jedna prokleta robinja, Njezino se srce puni
neprijateljstvom prema meni.
Možda nasAllah opet jednom ipak sjedini I svojom kaznom otjera od
nas neprijatelje.
225
Dvjestaidvadesetiosma noć
Kada je el-As'ad bio izgovorio ove stihove, on ispruži ruku iza svoje
glave, i ondje nađe kruh i krčag sa slanom vodom. Malo od toga
pojede, samo toliko, da bi produžio život, i isto tako popije nešto
vode. Ali sve do jutra nije mogao opet zaspati zbog mnoštva stjenica i
ušiju. Kada je međutim svanulo jutro, robinja opet siđe k njemu, da
mu promijeni haljine. Jer njegova je odjeća bila natopljena krvlju i
čvrsto se slijepila uz tijelo, tako da mu je sada košuljom oderavala
kožu. Tada on krikne i jaukne i rekne:
- Moj Gospode, ako je ovo tvoja volja, tada dopusti da još više
iskusim! Gospode, ti nećeš previdjeti mojega tlačitelja. Zato uzmi nad
njime osvetu za mene!
Zatim on počne provaljivati u uzdahe, i uzme izgovarati ove stihove:
Strpljivost dolikuje prema tvojoj promisli, oAllah, u upravljanju
svijetom,
Ja ću joj se šutke podvrgnuti, ako se tebi tako sviđa.
Strpljivost dolikuje prema onomu, što ti određuješ, o Gospode,
Strpljivost, čak i ako bih bio bačen u vatru od trnja.
Oni su vježbali na meni nasilje i neprijateljstvo i groznu porugu,
Možda ćeš mi Ti jednom osigurati dobru nagradu.
Ne puštaj nikada, o Gospode, zlikovca daleko od svojih očiju! Jer Ti,
o Gospodaru udesa, samo si mi Ti jamac.
I zatim izrekne riječi jednoga drugog pjesnika:
Nikada se ne muči svojim brigama, Svu muku povjeri udesu!
Na poneku se stvar gleda turobno, Ali ćeš kasnije imati u njoj radosti.
226
Često biva prostranim, što tišti, Casto biva prostranost stiješnjenom.
JerAllah čini, što On samo hoće, A Njegovoj se volji tiho pokori!
Raduj se dobru, koje imaš, Zaboravi kroza nj prošli teret!
Pošto je on bio izgovorio ove stihove, spopadne ga opet robinja
udarcima, sve dok nije utonuo u nesvijest. Ona mu dobaci još jedan
hljeb kruha, stavi jedan krčag sa slanom vodom i ode od njega. Tako
ga ostavi da ondje leži, kakav je bio, sama kao prst, duboko
ožalošćena, dok mu je sa slabina tekla krv, okovana željeznim
negvama i daleko od dragih. Tada on zaplače i pomisli na svojega
brata i na svoju raniju diku..."
227
Ali kada je počela
dvjestaidvadesetideveta
noc

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje el-As'ad pomislio na
svojega brata i na svoju raniju diku. I on je cvilio i kukao, i plašio se i
tužio. Zatim je počeo provaljivati u vrele suze i uzeo izgovarati ove
stihove:
0 udesu, prestani! Kako si me dugo grozno mučio,
1 lišavao me braće, nebrojene dane i noći!
Zar nije vrijeme, da budeš ganut mojim dugotrajnim izbivanjem I da
se pokažeš blagim? Ah, tvoje je srce kao od kamena!
Zlo si učinio mojim prijateljima, kada si čistu zluradost Poklonio
svima mojim neprijateljima zbog nanesene patnje.
Da, uzradovalo se srce neprijatelja, kada je sve ovo vidio: Jer pun sam
žarke čežnje ja sjedio usamljen tu u tuđini.
Sva bijeda, koja me je snašla, još nije bila dosta,
Ovaj rastanak od prijatelja, koji je zastro pogled tmurnošću,
229
Dvjestaidvadesetideveta noć
I tako sam ja ovdje mučen tijesnom tamnicom:
Ah, mene ne tješi nikakav drug, samo mi preostaje očajanje,
I rijeka suza, koja curi poput kiše iz oblaka,
I jauk za povratkom, čiji su vrući plamenovi neugasivi,
I bol i čežnja, sjećanje na prohujale radosti, I uzdisaji i stenjanje iz
grudiju uzbibanih bolom.
Moram kušati muku čeznuća, tuga me uvijek čvrsto prožima, A
utonuo sam u patnju, koja mi nigda ne dopušta počinka.
Ah, ne nalazim nijednoga vjernog prijatelja, koji bi mi pokazao
smilovanje,
Koji bi došao k bolesniku i prijazno mu se priklonio u tuzi.
Živi li još koji drug, koji bi se sa mnom sjedinio u ljubavi, Koji bi
zbogprobdjevenih noći i patnji sa mnom zaplakao?
Htio bih mu se potužiti na tugu, koja gori u mome srcu, Dok je moje
oko svagda budno i ne poznaje više sna.
Ah, tako mi dugom biva noć, kada mučenja nikada ne miruju, I ja
gorim u vatri svojih briga, u plamenom žaru.
A stjenke i buhe piju moju krv
Baš kao iz ruke mladoga, nježnog vinotoče crveno vino.
A tijelo, koje pod ugrizima dosadnih kukaca iščezava, Sliči, ah, novcu
siročeta u ruci opakog suca.
I tako ja stanujem u jednom grobu, koji mjeri tri lakta, Ah, u uzama i u
krvi prevrćem se bez prestanka.
230

Moje su suze moje vino, i zveckanje je lanaca moj pjev, Moj je
prismok moje sjećanje i moj krevet tjeskobna briga.
Pošto je bio izgovorio te riječi do kraja, uzdisao je iznova i naricao, i
pomišljao je na to, kako je prije bio živio, i na to, da je rastavljen od
svojega brata.
Tako je to stajalo s njim. Njegov je pak brat el-Amdžad čekao el-
As'ada sve do podneva. Budući da se taj ni zatim još nije vraćao,
ovomu koji je čekao počne tući srce, bol ga zbog rastanka teško
pritisne, i njegove se oči preplave morem suza..."
231
Ali kada je počela
Sg§ C
dvjestaitrideseta noć

Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je el-Amdžad čekao svog
brata el-As'ada sve do podneva. Budući da se ovaj zatim još nije
vraćao, njemu počne tući srce, bol ga zbog rastanka teško pritisne, a
njegove se oči preplave morem suza. I plačući je uzvikivao:
- Jao, moj dragi braco! Jao, moj druže! Jao, tegobnih li briga!
Kako sam se jako bio bojao, da bismo mogli biti rastavljeni!
Zatim on siđe niz obronak, dok su mu njegove suze tekle po
obrazima, i uđe u grad. Ondje je išao dalje, sve dok nije došao do
tržnice. Ovdje on upita ljude o imenu toga grada i o njegovim
stanovnicima. Dadnu mu kao odgovor:
- On se zove Grad Maga, i njegovi se stanovnici mole vatri
umjesto svemogućemu Kralju.
Zatim on upita dalje o Gradu Ebanovine, a oni mu odgovore:
- Odavde donde je kopnom putovanje od jedne godine,
morem međutim plovidba od šest mjeseci. Njegov se kralj ranije
zvao Armanus, ali sije on sada uzeo za zeta jednog sultana i dopus
tio mu da se on namjesto njega popne na prijestolje. Taj se dakle
kralj zove Kamar ez-Zaman. On je čovjek od dobrote i pravednos
ti, vjernosti i darežljivosti.
Kada je el-Amdžad čuo kako govore o njegovu ocu, on počne
plakati i uzdisati i tužiti se, i nije znao, kamo bi se trebao okrenuti. Ali
si zatim kupi malo hrane i uputi se na neko udaljeno mjesto. Ondje je
sjeo i htio jesti, ali je opet morao misliti na svojega brata,
233
Dvjestaitrideseta noć
i tako on opet počne plakati, i pojede s odbojnošću samo jedan
zalogaj, kako bi produžio svoj život. Zatim opet ustane i počne
obilaziti okolo gradom, ne bi li dobio obavijest o svome bratu. Tada
nade jednog muslimana, krojača, koji je sjedio u svom dućanu. Kod
njega on sjedne i ispriča mu svoju povijest. Nato krojač rekne:
— Ako je on pao u ruke jednoga od maga, tada će ti biti teško,
da ga ponovo vidiš, ali će vas Allah možda ipak još sjediniti.
Zatim doda:
— Hoćeš li stanovati kod mene, moj brate?
Kada je el-Amdžad pristao, krojač se tomu razveseli. Sada princ
ostane jedan niz dana kod njega, dok ga je ovaj tješio, ohrabrivao ga i
podučavao ga u krojačkom zanatu, sve dok ga on nije bio izučio.
Jednoga dana međutim on izađe van na morsku obalu i opere svoje
haljine. Zatim otiđe u hammam i odjene čistu odjeću. Kada je odande
opet izašao i zatim se ogledao po gradu, dođe mu ususret na njegovu
putu neka žena velike ljepote i ljupkosti. Njezin je stas resila nježna
ravnomjernost, bila je prava slika dražesnosti i najveća ljepotica
svojega vremena. Kada ga je ugledala, ona podigne zar sa svojega
lica, namigne mu obrvama i očima i počne ga mamiti svojim
pogledima, tim što je izgovarala ove stihove:
Ugledala sam te kako dolaziš, i tada sam oborila svoj pogled, Učinilo
se, vitki, kao da si zraka nekoga Sunca.
Jer ah, ti si najljepši čovjek, koji se ikada pojavio, A danas si čak još
ljepši nego jučer.
Kada bi se ljepota dijelila, jamačno bi jedna petina Došla Jusufu58, ili
samo jedan dio od petine,
A sve bi ostalo zatim ostalo samo tvoje vlastito.
Ah, svaka bi duša dala za tebe svoje duševno zdravljeP9
58 Biblijski je Josip važio kao oličenje iznimne ljepote.
59 Posljednja su dva polustiha, jer u Kalkutskom izdanju
nedostaju, uzeta
prema Kairskom izdanju iz 1325. godine od Hidžreta (= 1907. g.
poslije Krista).
234

Kada je el-Amdžad čuo ove riječi iz njezinih usta, njegove se misli
okrenu prema njoj, i njegovo je srce poželi. Tada se s njim poigra moć
ljubavi, i, tim što joj je namignuo, on izrekne ove stihove:
Povrh ruža na obrazima stoje trnovi na sulicama. Tko je taj, tko bi se
usudio, da ih ubere?
Ne, ne pružaj ruke prema njima, jer odavno su Spremne za borbu,
kada smo tek trgnuli pogled.
Kaži njoj, koja je počinila nasilje i postala zavodnicom, Da, kad bi
bila pravedna, samo bi još više zavodila:
Ako je tvoje lice zastrto žarom, tada ono još više mami u bludnju,
Za ljepotu poput tvoje sjaj je najbolja obrana.
Ona nalikuje Suncu, ne možeš ga pogledati u lice, Samo ako je
skriveno lakim oblakom, možeš ga vidjeti.
Nježna je vjerno čuvana od svake uvrede,
Zato pitajte čuvara plemena: Sto se treba zbiti sa mnom?
Ako me se hoće ubiti, tada njihova namjera,
Zla, ne postaje djelom! Neka nas ipak ostave same!
Jer, ako oni jurnu protiv mene, neće donijeti nikakvu veću nesreću
Nego ova lijepa cura, ako jurne na mene pogledom.
Pošto je saslušala ove stihove iz el-Amdžadovih usta, ona počne
provaljivati u uzdahe, i, tim što mu je opet namignula, uzme izgovarati
ove stihove:
235
Dvjestaitrideseta noć
Ti si, ne ja, stupio putem sramežljivosti, Pokaži svoju naklonost, jer
blizu je to vrijeme,
Kojemu ti donosiš jutro svjetlošću svojega čela, Kojemu tiprostireš
noć haljinom svojih uvojaka!
Božanstvenim me likom siliš na obožavanje, Da, ti si me namamio,
odavno si me zaveo.
Nikakvo čudo, ako moje srce izgara u ljubavnoj vatri, Jer vatra je to,
što priliči onomu, koji služi idolima.
Ti si kupio jednu kao ja zabadava i bez cijene, Ali ako me zatim
budeš morao opet prodati, tada naplati cijenu.
Kada je el-Amdžad saslušao od nje takve riječi, on je upita:
- Hoćeš li ti doći k meni, ili ja trebam doći k tebi?
Tada ona sramežljivo obori svoju glavu i izgovori riječi Preuz-
višenoga:
- Muškarci imaju prednost pred ženama poradi onoga, što je
Allah dao jednima ispred drugih60.
El-Amdžad je razumio ovaj njezin mig..."
60 Kur'an 4,34.
236
Ali kada je počela
d vj e s taitride s e tiprva noć

o°°S C

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je el-Amdžad razumio ženin
mig i znao, da ona hoće ići s njim onamo, kamo je išao on. On se
osjeti obvezanim, da damu odvede na neko dolično mjesto. Ali budući
da se stidio, da ode s njome ka kući krojača, koji je bio njegov
kućedomaćin, najprije je besciljno koračao s njome dalje naprijed.
Ona je išla iza njega, i tako su oboje hodali sve dalje, od sokaka do
sokaka i od mjesta do mjesta, sve dok ona nije postala umornom i
upitala ga:
- Moj gospodaru, gdje je tvoja kuća? On dadne kao odgovor:
- Pred nama. Imamo još samo malo ići donde!
Zatim on s njome skrene u neku lijepu ulicu, i oni su išli tuda dalje,
on naprijed a ona iza njega, sve dok on nije došao do kraja i sada
primijetio, da je to slijepa ulica. Tada on rekne:
- Nema nikakve visosti i nema nikakve moći do u Allaha Uz
višenoga i Svemogućega!
Kada se međutim osvrnuo, ugleda na završetku ulice visoka ulazna
vrata s dvjema kamenim klupama. Ali su vrata bila zaključana. Tu el-
Amdžad sjedne na jednu klupu a ona na drugu. A kada
237
Dvjestaitridesetiprva noć
ga je ona upitala: — Moj gospodaru, na što ti čekaš? - on spusti svoju
glavu neko vrijeme prema tlu. Zatim je opet digne i rekne:
- Očekujem svojega mameluka. On ima ključ. Bio sam mu
zapovjedio, neka nam nabavi jelo i piće i što već pripada vinu, dok
se ja ne vratim iz kupelji.
Ali u sebi samome on rekne:
- Možda njoj vrijeme postane predugim. Zatim će ona otići
svojim putem i mene ostaviti ovdje samoga, a ja ću također otići
svojim putem.
Kada je njoj vrijeme stvarno postalo predugim, ona mu rekne:
- Moj gospodaru, taj nas mameluk zbilja ostavlje dugo čekati,
a mi moramo sjediti ovdje na ulici!
Zatim ona priđe s nekim kamenom k zasunu ulaznih vrata. Ali el-
Amdžad uzvikne:
- Ne budi prenagla! Čekaj, dok ne dođe mameluk!
Ali ga ona nije slušala, nego udari kamenom po zasunu, tako da se
on raspuknuo na dva dijela, a vrata se otvorila. A kada je el--Amdžad
rekao: - Sto te je spopalo, da si mogla to učiniti? - ona mu odgovori:
- O pusti samo, moj gospodaru! Sto te to brine? Zar to nije
tvoja kuća i tvoj stan?
On međutim odgovori:
- Dabome. Ali nije potrebno razbijati zasun!
Zatim dama uđe u kuću, dok je el-Amdžad od straha pred vlasnikom
kuće ostao stajati u nedoumici i nije znao, što da učini. Tada mu dama
rekne:
- Zbog čega ne ulaziš, ti svjetlosti mojega oka i krvi mojega
srca?
On odgovori:
- Slušam i pokoravam se! Ali me taj mameluk ipak ostavlja
dugo čekati, i ja ne znam, da li je on nešto od onoga, što sam mu
naredio i zapovjedio, obavio ili ne.
238

Nato on uđe s njome, pun smrtnoga straha pred vlasnikom te kuće. A
unutra u kući nađe jednu lijepu dvoranu sa četiri estrade, koje su ležale
jedna nasuprot drugoj. Na njima su se nalazile niše i povišena sjedala,
i sve je bilo pokriveno ćilimima od svile i broka-ta. U sredini se
dvorane nalazio skupocjeni vodoskok, a uz njegov su rub stajali
pokriveni stolovi, koji su bili ukrašeni draguljima i dragocjenostima.
Ti su bili puni voća i cvijeća, a uz njih su stajale posude za piće. Ondje
je stajao također jedan svijećnjak s velikom svijećom. A cijela je
prostorija bila puna skupocjenih tkanina, i ondje su se nalazili kovčezi
i stolci, a na svakome je stolcu ležao po jedan zavežljaj haljina i na
njemu kesa puna zlatnika i srebrenjaka. Pod je bio popločen
mramorom, a cijela je kuća svjedočila o blagostanju svojega vlasnika.
Kada je el-Amdžad sve to vidio, bio je sav u nedoumici. I on rekne u
sebi samome:
— Sada sam ja izgubljen! Zaista, mi smo Allahova stvorenja, i
k Njemu se vraćamo.
Ali dok je dama promatrala ovo mjesto, ona se čak vrlo radovala, da,
njezina radost nije više poznavala nikakvih granica. I ona uzvikne:
— Tako mi Allaha, moj gospodaru, tvoj mameluk nije ništa
propustio. Pomeo je dvoranu, skuhao jela i iznio voće. Ipak sam ja
došla baš u najljepše vrijeme!
Ali el-Amdžad nije na nju obraćao pažnju, jer je njegovo srce bilo
ispunjeno strahom od vlasnika te kuće. I tako mu ona rekne:
— Ma ne, moj gospodaru, moje srce milo! Što ti tu tako stojiš?
Zatim ona duboko uzdahne i dadne el-Amdžadu jedan poljubac, koji
je tako odjeknuo, kao kada se raspukne orah, i nastavi:
— Moj gospodaru, ako si se ti dogovorio s nekom drugom, tada
ću se ja potpasati i dvoriti je.
Iz srca punog gnjeva el-Amdžad se glasno nasmije, priđe i sjedne.
Pritom su njegove grudi teško disale, i on pomisli u svojoj nutrini:
239
Dvjestaitridesetiprva noć
— Sramotna smrt za mene, kada dođe kućevlasnik!
Dama međutim sjedne njemu uz bok i počne se šaliti i smijati, dok
je el-Amdžad tu sjedio pun briga i mračna izraza lica i smišljao tisuću
svakojakih misli i u sebi samome govorio:
- Ubrzo mora doći taj, kojemu pripada ova dvorana. Što da
mu ja tada kažem? On će me ubiti, to je posve sigurno, i onda je sa
mnom gotovo.
Sada se dama podigne, zasuče rukave, uzme jedan podložak, stavi
zatim na njega stolnu ploču, i počne jesti. I ona rekne el--Amdžadu:
— Jedi, moj gospodaru!
Tada se el-Amdžad također dadne na to, da jede. Ali mu hrana nije
išla u tek, morao je štoviše stalno pogledavati na vrata. Naposljetku,
kada se dama bila dosita najela, ona odnese stol, stavi na podložak
poslužavnik s voćem i počne se sladiti poslasticama. Zatim donese
vino, otvori vrč, napuni jedan pehar i pruži ga el-Am-džadu. On ga
uzme iz njezine ruke, ali je u sebi mislio:
- Jao, jao, kućedomaćin! Kada taj dođe i mene vidi!
Njegove su oči bile upravljene prema predvorju, dok je u ruci držao
pehar. I stvarno, dok je on upravo tako tu sjedio, odjednom dođe
gospodar te kuće. To je bio nekadašnji bijeli rob, jedan od
najuglednijih ljudi toga grada. Jer on je kod kralja bio konjušar. Taj si
je bio uredio ovu dvoranu za svoje vlastito uživanje, kako bi se u njoj
krijepio i u nju se povlačio, s kime je već želio. O tome je dakle danu
bio pozvao jednog ljubimca i dao da se to mjesto uredi za njega. Ovaj
se čovjek zvao Bahadur. Bio je otvorene ruke, isticao se u blagosti i
darežljivosti i bio je svagda spreman na milostinju i trošenje. Kada je
on dakle došao bliže..."
240
Ali kada je počela

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Bahadur, vlasnik dvorane,
konjušar, kada je došao bliže ulaznim vratima i vidio ih otvorenima,
posve polako pošao dalje i ispružio naprijed svoju glavu. Tada ugleda
el-Amdžada i damu i pred njima poslužavnik s voćem i vrčem za vino.
Upravo je u tom trenutku el-Amdžad držao u ruci pehar, dok je
njegovo oko bilo upravljeno prema vratima. Kada se dakle njegov
pogled susreo s kućedomaćinovim, on prob-lijedi, a njegov trbuh
zadršće. Ali kada ga je Badahur vidio probli-jedjela i u zbunjenosti, on
mu dadne znak, tim što je prst stavio na usta, kao da hoće kazati:
- Šuti i dođi ovamo k meni!
Tada el-Amdžad odloži iz ruke pehar i ustane, da pođe k njemu. I
kada je dama upitala: — Kamo? — on strese glavu i dadne joj znakom
razumjeti, da hoće pišati. Zatim bosonog izađe u predvorje, i kada je
ugledao Bahadura, prepozna u njemu gospodara kuće, požuri k njemu,
poljubi mu obje ruke i rekne mu:
— Ja te preklinjem Allahom, visoki gospodaru, prije nego što
mi učiniš nešto nažao, poslušaj, što ti imam reći!
I sada mu on ispriča čitavu svoju povijest, od početka do kraja.
Ispričao mu je, kako je bio morao napustiti svoju zemlju i svoj kra-
241
Dvjestaitridesetidruga noć
ljevski položaj, kako u dvoranu nije stupio po svojoj slobodnoj volji, i
da je dapače dama bila ta, koja je slomila zasun, otvorila vrata i
pripremila svu tu nesreću. Kada je Bahadur bio saslušao el--
Amdžadove riječi i saznao njegov udes i štoviše saznao, da je on
kraljević, on osjeti prema njemu sažaljenje i samilost. Zatim mu
rekne:
— Poslušaj moju riječ, Amdžade, i pokori mi se! Tada ću ti ja
jamčiti za to, da ćeš od onoga, čega se bojiš, ostati sigurno sačuvan.
Ako mi se međutim budeš protivio, tada ću te ubiti.
El-Amdžad dadne kao odgovor:
— Zapovijedaj mi, što hoćeš. Ja ti se neću nikada protiviti, jer
sam ja oslobodenik tvoje velikodušnosti!
Bahadur sada nastavi:
— Vrati se odmah natrag u kuću, sjedni na mjesto, na kome si
bio, i budi u dobru raspoloženju. Zatim ću ja ući unutra k tebi - ja
se zovem Bahadur — pa kada dođem k tebi, ti me izgrdi i napadni
na mene i reci: 'Zašto te tako dugo nije bilo?' Nemoj od mene uzi
mati nikakvu ispriku, nego me izudaraj. Ako međutim budeš imao
obzira prema meni, tada ću ti ja oduzeti život. Sada uđi unutra i
budi veseo! I što god uopće budeš kroz to vrijeme od mene zahti
jevao, to ćeš odmah spremno naći pred sobom. Proživi ovu noć
posve onako, kako ti hoćeš. Sutra ujutro međutim otiđi svojim
putem! Takvo što ja činim, kako bih te počastio, jer si stranac. Ja
naime volim strance i držim to za svoju obvezu, da im iskazujem
poštovanje.
Tada mu el-Amdžad poljubi ruku i vrati se natrag u dvoranu, nakon
što je njegovo lice opet poprimilo prirodno crvenilo i bjelilo. Tek što
je ušao unutra, on dovikne dami:
— Gospodarice, ti si svoje boravište svojim prisustvom učinila
veselim! Ovo će biti jedna blagoslovljena noć!
Ona međutim rekne:
— To je ipak neobično od tebe, da me ti sada tako ljubazno
pozdravljaš!
242

— Tako mi Allaha, gospodarice — odgovori el-Amdžad — ja
sam čvrsto vjerovao, da mi je moj memeluk Bahadur ukrao neko
liko skupocjenih ogrlica, od kojih je svaka vrijedna desettisuca
dinara. Kako sam međutim upravo sada izašao i još uvijek o tome
mislio, potražio sam ih i našao ih na njihovu mjestu. Samo ne
znam, zašto mameluk toliko dugo izbiva. Ipak ću ga morati propis
no kazniti.
Tada dama bude zadovoljna el-Amdžadovim odgovorom. I sada se
počnu oboje šaliti i piti i biti dobre volje. Tako su se oni dalje
naslađivali, sve dok se Sunce nije počelo spremati na počinak. Tada
uđe Bahadur, koji je bio promijenio svoju odjeću, potpasao svoju
haljinu i obuo čizme, kakve nose mameluci. On izrekne pozdrav,
poljubi pod i prekriži ruke na grudima, i pogne svoju glavu prema
dolje poput nekoga, tko priznaje svoju krivnju. El-Amdžad ga pogleda
gnjevnim okom i dovikne mu:
— O ti najbjedniji od svih mameluka, zašto te nije bilo tako
dllgO?
— Visoki gospodaru — odgovori on — bio sam zaposlen time,
da perem svoje haljine, a nisam znao, da si ti ovdje. Ti si me na
ručio ovamo za večer, a ne za dan.
Ali el-Amdžad poviče na njega s riječima:
— Ti lažeš, najbjedniji od svih mameluka. Tako mi Allaha, ja te
moram istući!
I on smjesta skoči, baci Bahadura na pod, uzme štap i počne ga
lagano tući. Ali sada skoči također dama, istrgne mu štap iz ruke i
spopadne Bahadura tako žestokim udarcima, da su mu od bola iz očiju
potekle suze i daje počeo dozivati u pomoć i škripati zubima. Tada el-
Amdžad počne dovikivati dami: - Ne čini to! - dok je ona uvijek
kazivala: — Pusti me da na njemu utišam svoj gnjev! — Ali joj on
oduzme štap i gurne je ustranu. Tada Bahadur opet ustane na noge,
obriše si suze s lica i počne ih neko vrijeme iznova dvoriti. Zatim
očisti dvoranu i zapali svijeće. Ali je svakiput, kada bi izlazio ili
ulazio, dama psovala i proklinjala Bahadura, dok ju je el-Amdžad
gnjevno napadao:
243
Dvjestaitridesetidruga noć
- Tako ti preuzvišenog Allaha, okani se mojega mameluka.
On nije navikao na tomu slično!
Zatim oni nastave jesti i piti, tim što ih je Bahadur dvorio, sve do
pred ponoć. Budući da je naposljetku postao umornim od dvorenja i
od udaraca, on se usred sale spusti na pod i počne hrkati i dahtati.
Dama međutim, koja je bila pijana, rekne el-Amdžadu:
- Na noge, uzmi taj mač, koji tu visi, i odsijeci ovom mame-
luku glavu! Ako to ne učiniš, tada će to biti tvoja vlastita propast.
Ali on odvrati:
- Sto te je spopalo, da hoćeš ubiti mojega memeluka?
Ona dadne kao odgovor:
- Naše će zadovoljstvo postati samo još potpunijim, kada on
bude mrtav. Ako ti to ne učiniš, tada ću doći ja i ubit ću ga.
Tada el-Amdžad uzvikne:
- Tako ti Allaha, ne čini to!
Ali ona uzvikne:
- Ipak ću to učiniti! - skine mač, trgne ga i pođe prema Ba-
haduru, kako bi ga ubila.
Sada el-Amdžad sebi rekne:
- Ovaj nam je čovjek učinio dobro, zaštitio nas je, bio je prema
nama ljubazan, sam se učinio mojim mamelukom - kako bismo ga
mi mogli za to nagraditi smrću! Ne, to se ne smije nikada dogodi
ti!
Tada on dovikne dami:
- Ako moj mameluk stvarno treba naći smrt, tada to prije pris
taje meni, da ga ubijem, nego tebi!
Zatim joj on istrgne mač iz ruke, podigne svoju ruku u zrak i udari
damu po zatiljku, tako da joj je glava odletjela s trupa i pala zatim na
kućedomaćina. Taj se probudi, sjedne uspravno, otvori oči i ugleda el-
Amdžada, kako stoji pred njim s okrvavljenim
244

mačem u ruci. I dalje pogleda prema dami, kadli je ugleda kako leži na
podu mrtva. On upita, što je s njome, a el-Amdžad mu ispriča, što je
ona bila učinila, i zaključi s riječima:
- Ona je ustrajavala na tome, da te ubije. Ovo je sada njezina
-ograda.
Tada Bahadur skoči na noge, poljubi princa u čelo i rekne mu:
- Visoki gospodaru, ah, kamo sreće da si je ipak poštedio!
v-ja nam međutim ne preostaje ništa drugo činiti, nego da je
: dmah otpremimo, prije nego što bude dan.
Zatim Bahadur potpaše svoju haljinu, uzme damin leš, umota ga u
ogrtač, stavi u košaru, digne je na rame i rekne el-Amdžadu:
- Ti si ovdje stranac i nikoga ne poznaš. Tako dakle ostani tu,
gdje si sada, i čekaj me do jutarnjeg svitanja. Ako se onda vratim k
tebi, sigurno ću ti učiniti mnogo dobra i potruditi se, da dobijem
bavijest o tvome bratu. Ako se međutim o Sunčevu izlasku ne vratim
opet natrag k tebi, tada znaj, da je sa mnom gotovo, i zatim r.eka ti
pomogne Allah! Zatim će ova kuća pripasti tebi, i bit će tvoje sve, što
se u njoj nalazi u novcu i dobrima.
Nato on, s košarom na ramenu, napusti dvoranu, prođe s njome kroz
ulice i udari putem prema otvorenom moru, kako bi u r.;ega bacio
teret. Ali kada je već bio blizu obale, osvrne se i ugleda načelnika
straže i stražarske satnike, koji su mu prilazili sa svih >:rana. Kada su
ga prepoznali, oni se začude, otvore košaru i nađu u njoj leš. Tada ga
uhvate i stave ga tijekom noći sve do jutra u željezne okove. Potom
otpreme njega i košaru, onakvu kakva je bila, ka kralju i ispostave mu
izvješće o njemu. Kada je kralj to sve rio vidio i saslušao, on se silno
razbjesni i dovikne konjušaru:
- Jao tebi! Ti činiš uvijek tomu slično. Ubijaš ljude i bacaš ih
D more i uzimaš im sav njihov imetak! Koliko mnogo umorstava
mora da si počinio već prije ovoga!
Bahadur međutim pogne svoju glavu..."
245
Ali kada je počela
'§2g C
dvjestaitridesetitreća noć
«7
V
k\ ^
—_F
cr

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Bahadur pred kraljem
pognuo svoju glavu prema tlu. Ali kralj poviče na njega i
rekne:
- Hej ti, tko je ubio ovu ženu?
On dadne kao odgovor:
- Visoki gospodaru, ja sam je ubio. Nema nikakve visosti i
r.ema nikakve moći do u Allaha Uzvišenoga i Svemogućega!
Tada kralj zapovjedi u svojemu gnjevu, neka ga se objesi. A krvnik
ga na kraljevu zapovijed odvede. Načelnik ga je pratio s izvikivačem,
koji je izvikivao po gradskim ulicama, da si narod treba pogledati
smaknuće kraljevskog konjusara Bahadura. I tako su obilazili naokolo
po svim sokacima i ulicama.
Tako daleko Bahadur. El-Amdžad je pak u međuvremenu čekao, pa
kada je svanuo dan i izašlo Sunce, a Bahadur se nije vraćao, tada on
poviče:
- Nema nikakve visosti i nema nikakve moći do u Allaha
Uzvišenoga i Svemogućega! Sto mu se moglo dogoditi, što ga je
moglo snaći?
247
Dvjestaitridesetitreća noć
Dok je on o tome razmišljao, izvikivač izvikne, da si narod treba
pogledati Bahadurovo pogubljenje, i da će on biti obješen u podne.
Kada je el-Amdžad to morao čuti, on zaplače i rekne:
— Zbilja, mi smo Allahova stvorenja, i k Njemu se vraćamo!
On se hoće nepravedno žrtvovati za mene, dok sam ipak ja taj, koji
ju je ubio. Tako mi Allaha, to se ne smije nikada dogoditi!
I on odmah napusti dvoranu, zaključa vrata, požuri kroz grad, sve
dok nije bio sustigao Bahadura. Tada stupi pred načelnika i zamoli ga:
— Visoki gospodaru, ne ubijaj Bahadura. On je nedužan! Tako
mi Allaha, samo sam je ja ubio, nitko drugi.
Kada je načelnik bio čuo njegove riječi, on ga odvede zajedno s
Bahadurom ka kralju i ispriča mu, što je bio čuo od el-Amdžada. Tada
kralj pogleda princa i upita ga:
- Jesi li ti ubio ženu?
— Dabome! — dadne on kao odgovor.
Kralj nastavi:
- Ispričaj mi, zašto si je ubio, i kaži mi istinu!
Tada mu ovaj dadne kao odgovor:
— O kralju, ja sam doživio jednu čudnovatu povijest, i
neobično je to, što ću ti ispričati. Kada bi to bilo iglama zapisano u
kutove očiju, tada bi to bila opomena za one, koji se daju opo
menuti.
Zatim on kralju ispriča svoju povijest i izvijesti ga o svemu, što mu
se bilo dogodilo s njegovim bratom, od početka do kraja. Kralj je bio
zbog toga preko mjere zaprepašćen, i on princu rekne:
- Sada znam, da si ti bez krivnje. Ali reci, mladiću, hoćeš li ostati
kod mene kao vezir?
- Slušam i pokoravam se! — odvrati el-Amdžad.
I tada kralj pokloni njemu i Bahadura raskošne počasne haljine, i
pokloni mu jednu lijepu kuću s uškopljenicima i slugama, da, on mu je
najmilostivije dao sve, što je trebao. Zatim mu je utvr-
248

dio uzdržavanje i prihode i zapovjedio, da se treba tragati za nje-
zovim bratom el-As'adom. El-Amdžad je dakle sjeo na vezirsku
stolicu, sudio i izricao presude, postavljao i otpuštao, uzimao i davao.
I on pošalje izvikivača po gradskim ulicama, koji je izvikivao o
njegovu bratu el-As'adu. Neko je vrijeme čovjek neprekidno
izvikivao, po svim ulicama i sokacima. Ali veziru ne dođe do ušiju
nikakvo izvješće o njegovu bratu, i činilo se, da se od njega izgubio
svaki trag.
Tako je prošao el-Amdžad. Ali je el-As'ad bio u međuvremenu
mučen od maga dan i noć, rano i kasno, tijekom cijele jedne godine,
sve dok se nije približio blagdan maga. Sada se Bahram Mag pripravi
za putovanje i opremi za sebe jedan brod..."
249
Ali kada je počela

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Bahram Mag, kada je bio
opremio jedan brod za putovanje, uzeo sa sobom princa el--As'ada.
Bio ga je stavio u jedan velik sanduk, sanduk zaključao i dao odnijeti
na palubu. A upravo u to vrijeme, u koje je Bahram dao da se sanduk s
el-As'adom odnese na brod, dogodilo se, po odluci udesa i
predodredenosti, da je u blizini stajao el-Amdžad i gledao more. Kada
je on vidio sve te stvari, koje se odnose na brod, njemu zakuca srce. I
tada on zapovijedi svojim slugama, da mu dovedu njegovu jahaću
životinju. Zatim uzjaši i počne jahati, praćen skupinom ljudi iz svoje
pratnje, uzduž morske obale. Kod Magova se broda zaustavi i
zapovjedi svojim ljudima, da se popnu na njega i da ga pretraže. Ljudi
se popnu na njega i pretraže cijeli brod, ali ne nađu ništa. Tako siđu
opet na kopno i izvijeste o tome el-Amdžada. On nato odjaši natrag
kući. Ali kada je stigao onamo i stupio u svoj dvorac, stegne mu se
srce, on pogleda svojim očima posvuda naokolo, i tada ugleda dva
stiha, koji su stajali napisani na jednome zidu. To su bila ova dva
stiha:
O ti moj prijatelju, ti boraviš dalek pogledima, Srcu i pameti te ništa
ne može oteti.
251
Dvjestaitridesetičetvrta noć
Ostavio si me za sobom u gorkome jadu I ugrabio, spavajući, mojemu
oku san.
Kada je el-Amdžad pročitao ove stihove, morao je misliti na svojega
brata, i on zaplače.
Ostavimo mi sada njega i pogledajmo, što se zbivalo s Bahra-mom
Magom! Taj se ukrca na brod i zagalami i poviče na mornare, neka
najžurnije podižu jedra. Tada oni razapnu jedra i otisnu se na more i
nastave ploviti dan i noć. Svakoga je drugog dana vadio Mag princa
el-As'ada van i davao mu malo hrane za jelo i malo vode za piće, sve
dok nisu došli u blizinu Vatrenog Brda. Tada se podigne protiv njih
oluja, i more je, ljuljajući, nosilo brod ovamo i onamo, tako da je
izgubio ispravan smjer. Sada se putnici nađu u krivom pravcu
plovidbe i uplove u druge vode, koje nisu bile njihov cilj. Naposljetku
dospiju do jednoga grada, koji je bio izgrađen na morskoj obali i koji
je imao jednu tvrđavu, čiji su prozori gledali na ovo more. Nad tim je
gradom vladala stanovita žena, koja se zvala kraljica Mardžana.
Kapetan sada rekne Bahramu:
- Dragi gospodaru, mi smo skrenuti s pravog puta, i mi
moramo sada pristati uz ovaj grad, kako bismo se ondje odmorili.
Potom neka Allah učini, što On hoće!
Bahram odgovori:
V
- Sto ti činiš i što ti misliš, to je ispravno. Ja ću postupiti, kako
ti držiš da je pravo.
Zatim kapetan nastavi:
- Ako kraljica pošalje koga k nama i počne nas ispitivati, što
da joj mi damo kao odgovor?
Bahram odvrati:
- Ja ovdje kod sebe imam tog muslimana. Njemu ćemo obući
mamelučke haljine i zatim ga uzeti sa sobom na kopno. Kada ga
kraljica bude vidjela, ona će misliti, da je on stvarno mameluk, a ja
252

ću joj reći: 'Ja sam trgovac robljem, koji trguje bijelim robovima. Već
sam imao kod sebe mnogo mameluka, ali sam ih sve rasprodao, osim
ovoga jednoga, koji je ostao kod mene.'
Tada kapetan rekne:
- To su izvrsne riječi!
Ubrzo potom dosegnu grad, skinu jedra i spuste sidro. A kada je
brod ležao o sidru, dođe kraljica Mardžana sa svojom gardom,
zaustavi se kod broda i pozove van kapetana. Taj dođe k njoj na kopno
i poljubi pred njome tlo, na što ona upita:
- Kakav se teret nalazi na tvome brodu, i koga imaš kod sebe?
- O najmoćnija kraljice našega vremena, ja imam kod sebe jednog
trgovca, koji trguje bijelim robovima.
- Dovedi ga ovamo k meni! - zapovjedi ona.
I tada također Bahram dođe na kopno, praćen od el-As'ada, koji je
išao iza njega u mamelučkim haljinama. Kada je dakle Bahram stupio
pred nju, poljubio zemlju i opet se uspravio, ona ga
upita:
- Kakvim se obrtom baviš?
- Ja sam trgovac robljem — odvrati on.
Tada ona pogleda el-As'ada o kome je stvarno povjerovala, da je
mameluk, i upita ga:
- Kako ti je ime?
Princa su umalo ugušile suze, ali joj on odgovori:
- Moje je ime el-As'ad. Ganuta, ona dalje upita:
- Umiješ li pisati?
Pa kada je on to potvrdio, naredi da mu se pruži tintarnica, trska za
pisanje i papir i rekne mu:
- Napiši nešto, kako bih ja to vidjela!
253
Dvjestaitridesetičetvrta noć
Tada on napiše ova dva stiha:
Ti uviđavni, kaži, što može čovjek,
Ako ga nesreća vazda progoni na svim putovima?
Gospod ga je okovana bacio u more i rekao mu: 'Budi na oprezu, da te
ne smoči voda!'
Kada je ona bila pročitala list, osjeti sućut prema njemu, i tako ona
rekne Bahramu:
- Prodaj mi ovog mameluka!
Ali joj on dadne kao odgovor:
- Visoka gospodarice, nije mi moguće, da ga prodam. Ja sam
ipak već prodao sve svoje mameluke, tako da mi je jedini preostao
samo još ovaj!
Tada kraljica Mardžana vikne:
- Ja ti njega moram oduzeti, bilo kupnjom ili kao poklon! Ali Bahram
odvrati:
- Ja ga ne kanim niti prodavati ni poklanjati.
Tada ona odmah uhvati el-As'ada za ruku, uzme ga sa sobom i
odvede ga gore u tvrđavu. Magu međutim dadne reći:
- Ako ti ne odjedriš još danas nanoć od našega grada, tada ću
ti oduzeti sav tvoj imetak i dati da se razbije tvoj brod.
Kada je ovaj čuo tu poruku, on se vrlo ražalosti i rekne:
- Ovo zbilja nije nikakvo putovanje, kojemu bih se mogao
radovati!
Zatim se on počne pripremati za put, uzme sve, što je htio imati, i
počne čekati, da padne noć, kako bi opet otplovio. Mornarima
međutim rekne.
- Opskrbite se zalihama i napunite svoje mješine vodom.
Zaplovit ćemo pred kraj noći! .
254
Tada mornari obave svoje poslove i pričekaju do večeri. Zatim K
nad njima spusti noć.
Okrenimo se mi sada od njih ka kraljici Mardžani! Ta je bila otišla s
el-As'adom i odvela ga u tvrđavu. Ondje dadne da se otvore prozori,
koji gledaju na more, i zapovjedi robinjama, da donesu jela. Ove dakle
postave pred njih jela, i oboje uzmu jesti. Zatim kraljica zapovjedi, da
se donese vino..."
255
Ali kada je počela
dvjestaitridesetipeta noć
3 o°o

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je kraljica Mardžana
zapovjedila robinjama, da donesu vino. One ga iznesu, i ona tada
počne s el-As'adom piti. Allah međutim, Slavljeni i Uzvišeni, ispuni
njezino srce ljubavlju prema el-As'adu. I ona počne uvijek iznova
puniti pehar i pružati mu ga, sve dok njemu nije pobjegao razum. Tada
se on podigne, kako bi obavio nuždu, i napusti dvoranu. Kada je nato
ugledao jedna otvorena vrata, on prođe kroz njih i nastavi koračati
dalje, sve dok ga put nije doveo u jedan velik vrt, u kome su se
nalazile voćke i cvijeće svakojake vrste. Ondje, ispod jednog drveta,
čučne i obavi, što mu je bilo potrebno. Zatim se opet podigne i pođe k
šadvrvanu61, koji je bio u vrtu. Ali još prije nego što je ponovo
zavezao svoje haljine, svali se na leđa. I vrtni ga zrak omami, i on
utone u san, i nad njime se spusti noć.
Tako je to stajalo s princom. Bahram međutim, kada je nastala noć,
poviče mornarima:
— Razapinjite jedra! Otplovit ćemo!
— Slušamo i pokoravamo se! — odvrate oni. - Ali daj nam još
toliko vremena, da napunimo sve svoje mješine. Zatim ćemo podići
jedra.
61 Šadvrvan je vodoskok.
257
Dvjestaitridesetipeta noć
Mornari dakle još jednom odu s mješinama na kopno, kako bi ih
napunili. Obilazili su oko dvorca, pa jer nisu našli ništa osim vrtnog
zida, uzveru se preko njega, siđu u vrt uzmu slijediti tragove nogu,
koji su vodili prema Sadvrvanu. Kada su dospjeli do njega, nađu el-
As'ada kako leži na leđima. Odmah ga prepoznaju, i silno ga
obradovani odnesu odatle, nakon što su bili napunili svoje mješine.
Zatim se opet popnu preko zida, žurno odnesu princa k Bahramu i
doviknu mu:
— Raduj se, * jer tvoja je želja ispunjena, * tvoja je briga utišana! *
Tvoj je bubanj zabubnjao, * tvoja je frula zasvirala! * Tvojega smo
zarobljenika, kojega ti je kraljica Mardžana na silu oduzela, mi opet
pronašli, i evo ti ga donosimo.
Zatim el-As'ada bace pred njega. Čim ga je Bahram ugledao,
njegovo srce poskoči od velike radosti, i njegove se grudi nadmu od
blaženstva. On im pokloni počasne haljine i zapovjedi im, da žurno
podignu jedra. Tada oni razapnu jedra i zaplove u smjeru Vatrenog
Brda. Tako su dalje jedrili sve do jutra.
Ostavimo mi Bahrama neka plovi dalje i okrenimo se natrag ka
kraljici Mardžani! Kada ju je el-As'ad bio napustio, ona je cijelo
vrijeme čekala na njega. Ali budući da se on nije vraćao, ona se
podigne i počne ga tražiti, ali nije mogla naći od njega nikakva traga.
Sada ona dadne zapaliti baklje i zapovjedi robinjama, da ga traže. Da,
ona sama siđe u vrt, pa kada je vidjela da vrata stoje otvorena, znala
je, da je on bio ušao onamo. Ona požuri u vrt, ali ondje kod šadvrvana
nađe samo njegove sandale, pa, premda je u potrazi za njime pretražila
čitav vrt, od njega ne otkrije nikakva traga. Unatoč tomu ga je tražila
dalje po svim kutovima vrta, sve dok nije nastalo jutro. Tada zapita o
brodu, i reknu joj, da je on otplovio u prvoj trećini noći. Tada je znala,
da su ga oni bili uzeli sa sobom, i ona postane gnjevnom i žalosnom.
Odmah izda zapovijed, da se smjesta opremi deset velikih brodova.
Također se ona sama opremi za boj i ukrca se u jedan od tih deset
brodova sa svojim mamelucima, robinjama i tjelesnom gardom, koji
su svi bili odjeveni u raskošne oprave i naoružani primjereno ratu.
Jedra budu razapeta, i ona dadne reći kapetanima:
258

- Ako uhvatite Magov brod, tada su vam počasne haljine i
čani pokloni od mene sigurni. Ako ga međutim ne ulovite, tada
ću vas ja dati smaknuti sve do posljednjeg čovjeka.
Tada mornari postanu oduševljeni od straha i velike nade, i brzo su
jedrili taj dan i sljedeću noć, i zatim još drugi dan i treći dan. Tek im o
četvrtome danu brod Bahrama Maga dođe u ? idokrug. I još prije nego
što je dan pošao na počinak, opkoli brodovlje sa svih strana Magov
brod, upravo kada je Bahram bio izvadio van princa el-As'ada i udarao
ga i mučio, dok je mučeni dozivao u pomoć i vapio za spasom. Ali
nije nalazio nijednog pomoćnika, nijednog spasitelja među ljudima, a
boljeli su ga žestoki udarci. Dok je tako Mag mučio svoju žrtvu, on
slučajno podigne pogled, i tada ugleda, kako je brodovlje okružilo
njegov brod i opkolilo ga, baš kao što bjeloočnica okružuje šarenicu.
Sada Bahram ugleda pred očima sigurnu smrt, uzdahne i poviče:
- O ti tu, As'ade, ovo se sve zbiva poradi tebe!
Zatim ga pograbi za ruku i zapovjedi svojim ljudima, da ga race u
more, i naruga mu se:
- Tako mi Allaha, ja ću te poslati u smrt, prije nego što sam
umrem!
Mornari ga brzo pograbe za ruke i noge i bace ga u more. Ali Allah,
Slavljeni i Uzvišeni, koji je htio, da on bude spašen i da još ne
dosegne konac svojega života, dopusti, da on izroni, nakon što je već
bio potonuo. Zatim je veslao rukama i nogama, sve dok mu Allah nije
pomogao i donio mu spasenje, jer su ga valovi digli i odnijeli ga
daleko od Magova broda, i on dospije do kopna. Ondje se popne na
obalu, ali je još jedva vjerovao u svoj spas. Budući da se sada nalazio
na čvrstome tlu, on svuče svoje haljine, iscijedi ih i raširi. Sjedio je tu
gol i plakao nad svojom nevoljom, nad svim udarcima udesa, koji su
ga bili pogodili, nad mučenjem i zarobljeništvom i usamljenošću u
tuđini, i zatim je izrekao ova dva stiha:
Moj Allah, ne mogu to podnositi, ne znam sebi nikakve pomoći,
Stiješnjene su mi grudi, rasječeno je moje uže.
259
Dvjestaitridesetipeta noć
A kome se treba sirotan tužiti na svoje nedaće
Nego svojemu Gospodu? Ti si Gospodar nad gospodarima, moj spas!
Poslije ovih riječi on ustane i opet obuče svoje haljine. Ali nije znao,
kamo bi trebao ići, kamo bi mogao doći. Tako se on počeo
prehranjivati biljem sa zemlje i plodovima s drveća i piti vodu iz
potoka. Išao je odatle dalje dan i noć, i naposljetku ugledao kako se u
daljini nazire neki grad. Obradovan ubrza svoj korak, a kada je prispio
do njega..."
260
Ali kada je počela

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je el-As'ad, kada je prispio
do toga grada, bio iznenađen noću. Tako su dakle bila zaključana
također gradska vrata. Sada se po predodredbi udesa to poklopi, da je
taj grad bio onaj isti, u kome je on bio zarobljen i u kome je njegov
brat el-Amdžad bio kraljevim ministrom. Budući dakle da je el-As'ad
našao gradska vrata zatvorenima, on okrene ići u pravcu groblja,
prema grobnicama. A kada je dospio onamo, nađe jednu grobnicu s
vratima bez vratnice. U nju on uđe i legne na pod da spava, tim što je
svoje lice pokrio rukom.
U međuvremenu je Bahram Mag kraljicu Mardžanu, koja ga je bila
uhvatila sa svojim brodovljem, bio porazio putem lukavštine i
čarobnjaštva, okrenuo se zdrav i čitav prema svojemu zavičaju i
odmah odatle vesela srca odjedrio. Kada je zatim plovio mimo
groblja, ondje se iskrca, kako je to bio predodredio udes, iz broda na
kopno i pođe dalje pješke između grobova. Tada grobnicu, u kojoj je
spavao el-As'ad, ugleda otvorenom, i začuđen rekne:
— Ipak ću pogledati u ovu grobnicu!
Pa kada je zavirio unutra, ugleda el-As'ada kako u jednom kutu te
zgrade, lica pokrivena rukom, leži spavajući. Pogleda spavaču u lice,
prepozna ga i uzvikne:
261
Dvjestaitridesetišesta noć
- Zar ti još uvijek živiš?
I on ga smjesta pograbi i odvuče ga u svoju kuću, gdje je imao jednu
podzemnu tamnicu, koja je bila određena za mučenje muslimana.
Također je imao jednu kćer po imenu Bustan. On dakle namakne el-
As'adu teške okove, baci ga u onu tamnicu i dadne nalog svojoj kćeri,
da ga muči dan i noć, sve dok ne bude mrtav. Najprije ga još on sam
žestoko izudara, zatim tamnicu zaključa i ključeve dadne svojoj kćeri.
Ubrzo pak potom njegova kći Bustan opet otvori podrum i siđe dolje,
kako bi ga istukla. Tada ona ugleda u njemu mladića nježne naravi i
lijepa izgleda, koji je imao visoko nadsvođene obrve i dubokocrne oči.
Njezino srce bude ispunjeno ljubavlju prema njemu, i ona ga upita:
- Kako ti je ime?
On joj dadne kao odgovor:
- Moje je ime el-As'ad.
Tada ona uzvikne:
- Neka bi ti stvarno bio sretan62! I sretni neka budu tvoji dani!
Ti ne zaslužuješ, da budeš mučen i udaran. Ja znam, da se tebi
događa nepravda.
I ona mu se počne ljubazno obraćati, i razveže mu njegove okove.
Zatim ga je pitala o islamskoj vjeri, i on je izvijesti, da je to prava
vjera, i da je naš gospodar Muhammed čudima bez premca i
očiglednim znakovima pokazao istinu. Da je međutim služenje vatri
štetno i da ničemu ne valja. I dalje ju je poučavao u islamskom
vjeronauku, sve dok se se ona nije bila dala od njega preobratiti i dok
njezino srce nije bilo postalo prožetim ljubavlju prema istinitoj vjeri.
Također ispuni Allah Uzvišeni njezinu nutrinu ljubavlju prema el-
As'adu, i tako ona izgovori obje63 rečenice očitovanja
62 "El-As'ad" znači — "Sretni".
63 Kada se kazuje da se očitovanje vjere sastoji od dvije
rečenice, misli se na
sljedeće dvije: 1. Tvrdim da nema drugoga boga osim Boga (Allaha).
2. Tvrdim
da je Muhammed Božji (Allahov) poslanik.
262

vjere i počne nadalje pripadati narodu sreće i blaženosti. Zatim mu je
donosila za jelo i za piće, razgovarala s njime i molila se. Također mu
je pripravljala pileće juhe, sve dok on nije opet došao k snazi, njegova
slaboća od njega uzmaknula i dok nije ponovo zadobio svoje ranije
zdravlje. To mu se događalo od kćeri Bahrama Maga. Kada je dakle
djevica jednoga dana došla od el-As'ada, ostane stajati na vratima, i
baš je tada tuda prolazio izvikivač i vikao:
- Tko stanovitoga lijepog mladića, koji izgleda tako i tako, ima
kod sebe i dovede ga, taj treba imati toliko novaca, koliko zatraži!
Tko ga međutim ima kod sebe i zataji ga, taj treba biti obješen pred
vratima svoje kuće! Njegov imetak treba biti opljačkan, njegova
krv treba biti neosvećeno proljevena!
Kada je ona odatle čula to izvikivanje, odmah je znala da je on taj
traženi. Smjesta uđe opet k njemu i ispriča mu, što je bila čula. Tada
on izađe van i uputi se k vezirovoj kući. I čim je iz daljine ugledao
vezira, on poviče:
- Tako mi Allaha, ovaj je vezir bome moj brat el-Amdžad!
Zatim se on zajedno s djevicom, popne gore u dvorac i baci se, čim
je sreo svojega brata el-Amdžada, na njegove grudi. Također njega
prepozna el-Amdžad i padne mu oko vrata. Tako su njih dvojica jedan
drugoga grlili, okruženi mamelucima, koji su bili sja-hali sa svojih
konja. Na neko vrijeme el-As'ad i el-Amdžad utonu u nesvijest. Ali
kada su opet bili došli k sebi, el-Amdžad uzme svojega brata i odvede
ga k sultanu, kojemu sve ispriča. Sultan nato zapovjedi, da se
Bahramova kuća opljačka..."
Tada Sehrezad primijeti, da je svanulo jutro, i ona prekine priču,
263
Ali kada je počela
dvjestaitridesetisedma
noć

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje sultan zapovjedio, da el-
Amdžad treba opljačkati Bahramovu kuću, a njega sanltoga dati
objesiti. Tada vezir izašalje ljude, da to učine. Ovi se, otpute k
Bahramovoj kući, opljačkaju je i njegovu kćer dovedu k veziru. A taj
je primi sa svim poštovanjem. Jer je el-As'ad sve bio ispričao svojemu
bratu, kako je bio mučen i kako mu je Bahramova kći bila činila
dobro. Zato joj on iskaže visoko poštovanje. Zatim također el-Amdžad
ispriča svojemu bratu sve, što je on bio doživio s onom damom, kako
je bio umakao smrti na užetu, i kako je postao vezir. Tako se jedan
tužio drugomu, kako je on nakon rastanka s bratom bio trpio. Nato
dadne kralj da dođe Mag i zapovjedi, neka mu odrube glavu. Bahram
međutim upita:
- Najmoćniji kralju, jesi li ti stvarno odlučio, da me dadneš
ubiti?
Kada je kralj potvrdno odgovorio na njegovo pitanje, Bahram
zamoli:
— Imaj sa mnom još malo strpljenja, o kralju!
Zatim on obori svoju glavu prema tlu, a kada ju je opet podigao,
izgovori očitovanje vjere i postane muslimanom kao sultanov štićenik.
Tomu se svi obraduju. Zatim mu el-Amdžad i el-As'ad
265
Dvjestaitridesetisedma noć
ispričaju sve, što su oni bili doživjeli. On se začudi nad tim i obojici
rekne:
- Visoki gospodari, spremajte se na put u zavičaj. Ja ću vas
pratiti.
Obojica su bili silno radosni zbog toga i zbog njegova obraćenja na
Islam, ali su ipak gorko plakali. Tada im Bahram rekne:
- Visoki gospodari, nemojte plakati! Vi ćete ipak naposljetku
biti opet sjedinjeni s vašima, kao što su bili sjedinjeni također
Ni'ma i Nu'm.
Kada su oni upitali: - Kako su dakle prošli Ni'ma i Nu'm? -
Bahram ispriča \
PRIPOVIJEST 0 NI'MI IBN ER-RABl'JU I NJEGOVOJ ROBINJI
NDII.
/
'Pripovijeda se - ali Allah to zna najbolje - da je nekoć u gradu
Kufi64 živio jedan čovjek, koji je pripadao uglednicima svojega
naroda, i koji se zvao er-Rabf ibn Hatim. Posjedovao je mnogo
novaca, i bio je dobrostojeći. Također mu je bio poklonjen jedan sin,
kojega je bio nazvao Ni'mat Allah65. Jednoga dakle dana, kada se
nalazio u dvorištu trgovaca robljem, on ugleda neku robinju, koja je
bila ponuđena na prodaju i koja je nosila na svojim rukama malu
djevojčicu čudesne ljepote i ljupkosti. Tada er-Rabi' namigne
prekupcu i upita ga:
- Koliko stoji ova robinja sa svojom kćerju?
Ovaj odgovori:
64 Nekoć bogat grad u donjoj Mezopotamiji.
65 "Allahova Milost", skraćeno Ni'ma, to jest - "Milost".
266
Pripovijest o Ni'mi ibn er-Rabi'ju i njegovoj robinji Nu'mi

— Pedeset dinara.
Tada er-Rabi' rekne:
— Napiši kupoprodajni ugovor, uzmi novac i predaj ga njezinu
gospodaru!
Nato on izbroji prekupcu robinjinu cijenu, dadne mu također
njegovu nagradu za posredništvo, primi robinju i njezinu kćer i ode s
objema kući. Kada je dakle njegova supruga ugledala robinju, ona ga
upita:
— Dragi bratiću, kakva je to robinja?
— Ja sam je kupio, jer sam htio imati ovu malu, koju ona nosi
u naručju. Znaj, kada ona naraste, tada neće u zemlji Arabljana i
Perzijanaca biti nijedne, koja bi joj sličila ili koja bi bila ljepša od
nje.
Tada njegova sestrična rekne:
/
— Imaš pravo. I ona upita robinju:
— Kako ti je ime? Ova odvrati:
— Visoka gospodarice, moje je ime Taufik. Dalje dama upita:
— A kako se zove tvoja kći? Robinja odgovori:
— Sa'd.
Tada dama rekne:
— Dala si joj ispravno ime21. Jer ti si sretna, i sretan je, tko te
je kupio!
21 "Sa'd" znači "Sreća".
267
Dvjestaitrides^tisedma noć
Zatim ona nastavi:
- Dragi bratiću, kako ćeš je ti nazvati?
— Kako ti hoćeš — dadne on kao odgovor.
Pa kada je ona nato rekla: - Mi ćemo je nazvati Nu'm Rabi' rekne:
- er-
— To je od tebe jedna izvrsna zamisao67.
Mala je dakle Nu'm bila s Ni'mom, er-Rabi'jevim sinom, odga
jana u istoj kolijevci, i oboje su bili vazda jedno s drugim, sve dok
nisu dosegli starost od deset godina. I oboje su jedno drugo
nadmašivali ljepotom. Dječak je njoj običavao reći: - Moja sestro
- a ona je njemu vazda govorila: - Moj brate. - Sada međutim
priđe er-Rabi' k svojemu sinu Ni'mi, kada je ovaj bio dosegao tu
starost, i rekne mu: j
- Moj sine, Nu'm nije tvoja sestra, nego tvoja robinja, koju
sam ja za tebe kupio, dok si ti još ležao u kolijevci. Zato je odsada
nemoj više zvati sestrom!
Ni'ma svojemu ocu dadne kao odgovor:
- Ako je tomu tako, ja ću se njome oženiti!
Zatim on ode k svojoj materi i izvijesti je o tome. Ona samo rekne:
— Moj sine, ona je tvoja sluškinja.
Tako dakle Ni'ma ibn er-Rabi' uzme tu robinju za ženu i zavoli je.
Nad time dakle prođe nekoliko godina, dok su oboje dalje živjeli u
svojoj sreći. U cijeloj međutim Kufi nije bilo nijedne ljepše, dražesnije
i ljupkije djevojke od Nu'me. U međuvremenu je ona bila također
odrasla, pročitala je Kur'an i knjige od znanosti, ktomu također naučila
svirati na nekim vrstama glazbenih instrumenata. Da, ona je pjevala i
svirala na glazbalima tako divno, daje u tome nadmašivala sve ljude
svojega doba. Pa kada je dakle sjedila jednoga dana sa svojim mužem
Ni'mom ibn er-Rabi'jem uz vino,
67 Članovi iste obitelji ili istog domaćinstva često imaju imena,
koja su izvedena od istoga jezičnog korijena, ovdje: Ni'ma i N'um <
nm.
268
Pripovijest o Ni'mi ibn er-Rabt'ju i njegovoj robinji Nu'mi

posegne ona za lutnjom, ugodi strune, i za radost počne pjevati ova
dva stiha:
Dokle god si ti moj gospodar, u čijoj ja milosti prebivam, Moj mač,
kojim siječem šiju nesreće,
Ne mogu me niti Zaid ni Amr68 obradovati hrabrenjem, Samo ti
jedini, kada mi prijete udarci udesa.
Ni'ma dospije u najveće ushićenje i uzvikne:
- Tako ti mojega života, o Nu'mo, otpjevaj nam još nešto uz def i uz
ostale glazbene instrumente!
* Tada ona počne opet pjevati * i pusti da odjekuje ova pjes-
ma: *
O ti, u čijoj ruci počiva moja uzda, tako mi tvog života, U svojoj ću se
ljubavi opirati zavidnicima,
Koritelje ću razgnjeviti, sebe ću tebi posvetiti, Rastat ću se od svojega
veselja, od svojega sna,
Grob ću si iskopati za tvoju nježnu ljubav
Posve dubokjo u svojoj nutrini, a da moje srce to ne opazi.
Tada mladić uzvikne:
— To je divno, o Nu'mo!
Dok su se oni tako radovali najljepšem životu, el-Hađđadž69,
namjesnik, koji je sjedio u svome dvoru, rekne u sebi:
68 Pod imenima Zaid i Amr se pomišljaju neodređene osobe,
otprilike: niti
Janko ni Marko.
69 El-Hađđadž ibn Jusuf je bio dvadeset godina namjesnik u
Kufi, i to od
694. godine dalje.
269
Dvjestaitridesetisedma noć
- Ja ću ipak izmisliti neko sredstvo, kako bih tu robinju, koja
se zove Nu'm, oteo i poslao je gospodaru pravovjernih 'Abd el-
-Maliku ibn Marvanu70. Jer u njegovoj se palači ne nalazi nijedna
njoj ravna, nijedna, koja bi pjevala ljepše od nje.
Nato on dadne da dođe jedna stara dvorkinja i rekne joj:
- Otiđi u kuću gospodara er-Rabi'ja i združi se s robinjom
Nu'mom! Zatim kušaj pronaći sredstvo i putove, kako bi je otela,
jer na cijeloj zemlji nema ništa njoj ravno!
Stara obeća da će učiniti, što joj je el-Hađđadž bio naredio. I
sljedećeg jutra ona obuče svoje haljine od kostrijeti, objesi oko svog
vrata čislo s tisućama kuglica i uzme u svoju riiku štap i jemensku
škrabicu..."
70 'Abd el-Malik je vladao od 685. do 705. godine.
270
Ali kada je počela
ogo C
dvjestailridesetiosma
noc

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je stara obećala da će učiniti,
što joj je el-Hađđadž bio naredio, i da je sljedećega jutra obukla svoje
haljine od kostrijeti, oko svog vrata objesila čislo s tisućama kuglica i
uzela u svoju ruku štap i jemensku škrabicu. Tako je hodala i stalno
uzvikivala:
- Neka je hvaljen Allah! Neka je slavljen Allah! Nema dru
goga boga osim Allaha! Allah je najveći! Nema nikakve visosti i
nema nikakve moći osim u Allaha, Uzvišenoga i Svemogućega!
Tako je ona slavila Allaha i stalno se molila, dok je njezino srce bilo
puno lukavstva i podmuklosti, sve dok nije došla do kuće Ni'me ibn
er-Rabfja. To je bilo o vremenu podnevne molitve. Tada pokuca na
vrata. Čuvar na vratima joj otvori i upita je:
- Što želiš?
Ona odgovori:
- Ja sam jedna siromašna Allahova sluškinja. Vrijeme me je
podnevne molitve iznenadilo, i sada bih voljela obaviti svoju
molitvu u ovoj blagoslovljenoj kući.
Ali joj vratar odvrati:
271
Dvjestaitridesetiosma noć
— Dobra bakice, ovo je kuća Ni'me ibn er-Rabi'ja. Ovo nije
nikakva džamija i nikakva bogomolja.
Ali ona nastavi:
— Ja znam, da nema nikakve džamije i nikakve bogomolje,
koja bi bila nalik kući Ni'me ibn er-Rabi'ja. Ja sam dvorkinja iz
palače gospodara pravovjernih, i ja sam izašla, kako bih obavljala
pobožnost i hodočastila!
Tada vratar rekne:
— Ne dolazi u obzir, da ti ovamo uđeš.
Tako budu između njih izmjenjivane još poneke riječi, sve dok se
stara nije naposljetku objesila za njega i uzvikivala: /
— Zar smije nekomu kao što sam ja biti zabranjen ulazak u
kuću Ni'me ibn er-Rabi'ja, meni, koja imam pristup kućama
kneževa i velikaša?
Tada dođe van Ni'ma, pa kada je saslušao njezine riječi, on se
nasmije i rekne staroj, neka uđe za njim. Ni'ma dakle opet uđe unutra,
praćen od stare, koja gaje slijedila, i dođe s njome k Nu'mi. Stara je
pozdravi s mnogo lijepih riječi, pa kada je pogledala Nu'mu, bude
smetena i zapanjena nad njezinom neusporedivom ljepotom. Zatim joj
ona rekne:
— Gospodarice, ja te preporučujem zaštiti Allaha, koji je tebe
i tvojega gospodara učinio ravnopravnima po ljepoti i ljupkosti!
Zatim stara uđe u mihrab i počne se klanjati, bacati se ničice i moliti
se, sve dok dan nije došao kraju i noć sve obuhvatila svojom tamom.
Tada robinja rekne:
— Dobra majčice, odmori ipak neko vrijeme svoje noge!
Ali stara odvrati:
— Gospodarice, tko razmišlja o onome svijetu, taj se umara na
ovome svijetu. Tko se međutim na ovome svijetu ne umara, taj
neće dospjeti na obitavališta pobožnih na onome svijetu.
Zatim Nu'm donese staroj jela i rekne joj:
272

— Jedi od mojih jela i izmoli za mene Allahovu milost i smilo-
vanje!
Ali stara dadne kao odgovor:
— Gospodarice, ja postim. Ali ti si mlada žena, tebi dolikuje,
da jedeš i da piješ i da budeš dobre volje, a Allah će dati da ti padne
u dio Njegova milost. Jer Allah Uzvišeni kazuje: 'Osim onoga, koji
se pokaje, vjeruje i učini dobro djelo.'71
U takvim razgovorima ostane Nu'm neko vrijeme sjediti kod stare.
Zatim ona rekne Ni'mi:
— Moj gospodaru, zamoli najusrdnije ovu staricu, da tijekom
nekog vremena ostane kod nas. Jer ona na svome obrazu nosi
znakove pobožnosti.
On joj odgovori:
— Naredi da joj se raspremi jedna soba, u koju bi se mogla
sklanjati za obavljanje pobožnosti, i zatim nemoj dopuštati da itko
ulazi k njoj! Možda će Allah, Slavljeni i Uzvišeni, kroz blagoslov,
koji od nje dolazi, dati da nam padne u dio blagostanje i da se nika
da ne rastanemo jedno od drugoga!
Nato stara provede također cijelu noć u molitvama i u izgovaranju
kur'anskih ajeta. A kada je Allah dopustio da opet nastane jutro, ona
dođe k Ni'mi i Nu'mi, izrekne im jutarnji pozdrav i ktomu doda:
/— Preporučujem vas Allahovoj zaštiti.
Tada je Nu'm upita:
— Kamo ćeš ići, dobra majčice? Moj mi je gospodar ipak
zapovjedio, da ti dadnem urediti jednu sobu, u koju bi se ti mogla
povlačiti na obavljanje pobožnosti i molitve!
Ali stara odvrati:
— Neka mu Allah dadne dug život i neka vam oboma podari
svoju milost! Od vas želim samo to, da dadnete nalog vrataru, da
71 Kur'an 25,70, što znači: svi ostali grešnici trebaju biti kažnjeni.
273
Dvjestaitridesetiosma noć
mi nikada ne smije braniti ulazak k vama. Ako tako ushtjedne Allah, ja
ću hodočastiti k svetim mjestima i za vas ću moliti dan i noć, kada
svršim molitvu i službu Božju.
Zatim ona napusti kuću. Ali je robinja Nu'm zaplakala, jer se od nje
morala rastati, i nije slutila ništa o razlogu, koji je staru bio doveo k
njoj. Ova se međutim smjesta uputi k el-Hađđadžu, a kada je bila kod
njega, on je upita:
- Sto donosiš?
Ona odgovori:
- Ja sam robinju vidjela. I uvidjela sam, da je ona najveća lje
potica, koja je u naše vrijeme uopće rođena od žene.
Tada joj el-Hađđadž rekne:
- Ako učiniš, što sam ti zapovjedio, tada ti od mene treba pasti
u dio bogata nagrada.
Ona nato rekne:
- Molim od tebe jedan rok, punih mjesec dana. On rekne:
- Dajem ti rok od jednog mjeseca.
I od sada počne stara stalno posjećivati kuću Ni'me i njegove robinje
Nu'me..."
274
Ali kada je počela
dvjestaitridesetideveta
noc
"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje stara od sada počela stalno
posjećivati kuću Ni'me i njegove robinje Nu'me. I oboje su joj
iskazivali sve više poštovanja. Svake je večeri i svakoga jutra dolazila
k njima stara, i svi su joj, koji su bili u kući, nazivali dobrodošlicu. I
naposljetku, kada je stara jednoga dana bila sama s Nu'mom, ona joj
rekne:
- Gospodarice, tako mi Allaha, kada dođem na sveta mjesta,
vazda ću se moliti za tebe. I ja uvijek priželjkujem, da ti budeš sa
mnom i da vidiš svete ljude, koji se ondje okupljaju i koji bi mogli
za tebe izmoliti sve, što ti uopće poželiš.
Tada robinja Nu'm zamoli:
- Allahu za ljubav, dobra majčice, uzmi me sa sobom!
Ali stara odvrati:
- Zamoli za dopuštenje mater svojega muža! Zatim ću te uzeti
sa sobom.
Tada robinja rekne svojoj svekrvi, Ni'minoj materi:
- Gospodarice, zamoli mojega gospodara, da dopusti meni i
tebi da izađemo jednoga dana s mojom majčicom, staricom, kako
275
Dvjestaitridesetideveta noć
bismo se na svetim mjestima molile s fakirima i zazivale Allaha! Kada
je zatim došao Ni'ma i sjeo, stara pristupi k njemu i htjedne mu
poljubiti ruke. On je međutim odbije, a ona se pomoli za njega i
napusti kuću. Ali sljedećega dana stara dođe opet, kada Ni'ma nije bio
kod kuće. Tada ona priđe Nu'mi i rekne joj:
— Mi smo se jučer molili za tebe, sada se neodložno stavi u po
kret, sve si pogledaj i vrati se natrag kući, prije nego što dođe tvoj
gospodar!
Tada robinja rekne svojoj svekrvi:
— Ja te molim, Allahu za ljubav, daj mi dopuštenje, da odem s
ovom svetom ženom i da pogledam na posvećenim mjestima
Allahove svece! Ja ću se brzo vratiti doma, prije nego što moj go
spodar dođe natrag.
Ni'mina mati međutim rekne:
— Bojim se, da tvoj gospodar ipak to ne sazna.
Tada stara ustvrdi:
— Tako mi Allaha, neću joj dopustiti ni da sjedne. Smjet će
samo pogledati, tim što bude uspravno stajala, i neće se smjeti
dogo zadržavati.
Tako ona dakle otme robinju pomoću lukavstva i odvede je u dvorac
namjesnika el-Hađdadža. Ondje ona dadne da se javi njezin dolazak,
nakon što je robinju bila zaključala u jednu sobu. Tada el--Hađđadž
dožuri ovamo, pogleda je i uvidi, da je ona najljepša među svima
svojim suvremenicima i da njoj ravne on još nikada nije bio vidio. Ali
kada ga je Nu'm ugledala, ona zastre pred njim svoje lice. On je
međutim nije napuštao prije, sve dok nije prispio njegov komornik,
kojega je bio dao pozvati. Zatim naredi da s njime uzjaši četrdeset
jahača i zapovjedi mu, da djevojku posjedne na jednoga brzoga i
plemenitog dromedara, da s njome požuri prema Damasku i da je
preda gospodaru pravovjernih 'Abd el--Maliku ibn Marvanu. On
također sastavi jednu poslanicu i rekne:
— Predaj ovu poslanicu kalifu i uzmi od njega odgovor. Zatim
se žurno vrati k meni!
276
Pripovijest o Ni mi ibn er-Rabi'ju i njegovoj robinji Nu'mi

Smjesta komornik uzme robinju, posjedne je na jahaću devu i s
njome krene na put. Ali su njoj u očima stajale suze, jer je bila
rastavljena od svog gospodara. Tako je on putovao, sve dok nije stigao
u Damask. Ondje zamoli za dopuštenje, da smije doći pred gospodara
pravovjernih. Kada mu je taj dao to dopuštenje, komornik se pojavi
pred njim i ispriča mu o robinji. Kalif dadne da joj se doznači njezina
vlastita soba i ode zatim u svoj harem. Ondje potraži svoju suprugu i
rekne joj:
- El-Hađđadž je kupio za mene od kneževskih kćeri u Kufi jednu
robinju za desettisuća dinara i zajedno mi je s njome poslao ovu
poslanicu..."
277
koju je bila započela po kraljevu dopuštenju.
Ali kada je počela
3 o°S
dvjestaičetrdeseta noć

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je kalifova supruga, kada joj
je on bio ispričao o robinji, njemu rekla:
- Neka Allah prema tebi umnoži svoju milost!
Nato sestra kalifa 'Abd el-Malika uđe k robinji, a kada ju je
ugledala, ona uzvikne:
- Tako mi Allaha, čovjek, u čijoj si ti kući, nije prevaren, čak
ni daje tvoja cijena bila i stotisuća dinara.
Tada zausti Nu'm, robinja, i upita je:
- O ti ljepolika, kaži, kojemu kralju pripada ova palača? I koji
je ovo grad?
Ova joj odgovori:
- Ovo je grad Damask, a ovo je palača mojega brata, gospo
dara pravovjernih, 'Abd el-Malika ibn Marvana.
I zatim ona nastavi:
- Zar ti to nisi znala? Nu'm odvrati:
- Tako mi Allaha, visoka gospodarice, ja to nisam znala.
279
Dvjestaičetrdeseta noć
Tada princeza upita dalje:
— Zar ti dakle čovjek, koji te je prodao i primio za tebe cijenu,
nije rekao, da te je kupio kalif?
Kada je Nu'm čula te riječi, ona počne prolijevati suze, i plačući
rekne u sebi samoj:
— Zbilja, lukavstvo, koje je smišljeno protiv mene, je uspjelo.
Zatim promisli dalje o tome i sebi rekne:
— Ako budem o tome govorila, nitko mi neće vjerovati. Zato
ću šutjeti i strpiti se, jer ja znam, da je Allahova pomoć blizu.
Nato ona stidljivo obori svoju glavu. Njezini su međutim obrazi bili
crveni od putovanja i od Sunca. Tako je kalifova sestra ostavi za onaj
dan samu i dođe tek sljedećeg dana opet k njoj s haljinama i ogrlicama
od dragulja, koje stavi na nju. Tada gospodar pravovjernih također uđe
k njoj i sjedne pokraj nje. Njegova mu sestra rekne:
- Pogledaj ovu robinju, u kojoj je Allah sjedinio savršenu lje
potu i ljupkost!
Kalif dakle rekne Nu'mi:
- Digni veo sa svojega obraza!
Ali ona ne skine veo sa svojega lica, i tako on ne mogne vidjeti
njezine crte. Vidio je samo njezine ruke, a ipak se njegovo srce odmah
ispunilo ljubavlju prema njoj.Tada on rekne svojoj sestri:
- Posjetit ću je opet tek nakon tri dana, kada postane s tobom
prisna.
I on ustane i napusti je. Nu'm međutim, robinja, počne razmišljati o
svojoj sudbini i uzdisati zbog rastanka sa svojim gospodarom Ni'mom.
A kada je došla noć, ona oboli od groznice. Nije mogla ni jesti ni piti,
obrazi joj postanu blijedi, i njezina ljepota iščezne. Kada su to ispričali
kalifu, on bude zabrinut zbog njezina stanja, i odlazio je k njoj s
liječnicima i mudrim ljudima. Ali je nitko nije mogao izliječiti.
280

Dok je dakle to tako stajalo s Nu'mom, bio je međutim njezin
gospodar Ni'ma već odavno došao kući. Sjeo je na svoju postelju i
uzviknuo:
- Nu'mo!
Ali mu nikakva Nu'm ne odgovori. Tada on žurno skoči i glasno
poviče. Ali nitko ne dođe k njemu, jer su se sve sluškinje u kući bile
sakrile od straha pred svojim gospodarom. Sada Ni'ma pođe k svojoj
materi. Nju nađe kako sjedi, obraza oslonjena o ruku, i upita je:
- Draga mati, kaži, gdje je Nu'm?
- Moj sine, ona je kod jedne, kod koje je sigurnija nego kod
mene, kod one pobožne starice. Ona je s njome otišla, kako bi
hodočastila k fakirima i zatim se vratila doma.
On upita dalje:
- Otkada je to njezina navika? I u koje je vrijeme danas otišla?
- O ranome je danu otišla — odgovori mati. I opet on upita:
- Kako si joj mogla to dopustiti?
- Moj sine, ona me na to nagovorila - odvrati ona. Tada Ni'ma
uzvikne:
- Nema nikakve visosti i nema nikakve moći osim u Allaha
Zatim ode od kuće, gotovo kao bez pameti, uputi se k satniku straže
i rekne mu:
- Zar ti meni smještaš podvale i puštaš da mi se iz moje kuće
otima moja robinja? Ja ću protiv tebe podnijeti tužbu kod gospo
dara pravovjernih!
Stražarski satnik upita:
- Tko ju je dakle oteo?
281
Dvjestaičetrdeseta noć
On odgovori:
- Jedna stara, koja izgleda tako i tako. Ona nosi haljinu od
kostrijeti i ima u ruci čislo s tisućama kuglica.
Nato stražarski satnik rekne:
- Dopremi mi ovamo staru, ja ću onda osloboditi tvoju robi
nju!
Ni'ma uzvikne:
- Tko poznaje staru?
- Skriveno poznaje samo Allah, Slavljeni i Uzvišeni — odgovori
stražarski satnik, koji je dobro znao, da je ona posrednica namjesnika
el-Hađđadža.
Sada mu Ni'ma rekne:
- Ja tražim svoju robinju samo od tebe. Između mene i tebe
treba suditi el-Hađđadž!
Ovaj mirno odvrati:
- Otiđi, komu hoćeš!
Tada se Ni'ma uputi k dvorcu namjesnika el-Hađđadža. Jer njegov je
otac bio u Kufi jedan od uglednih ljudi. Pa kada je došao u namjsnički
dvorac, ode komornik k el-Hađđadžu i ispostavi mu izvješće.
Namjesnik zapovjedi:
- Dovedite mi ga ovamo!
A kada je Ni'ma stao pred njega, el-Hađđadž ga upita:
- Sto je to s tobom? Ni'ma odgovori:
- Meni se dogodilo to i to. Zatim namjesnik zapovjedi:
- Dovedite mi satnika straže! Mi ćemo mu izdati zapovijed,
neka traži staru.
Kada se dakle stražarski satnik pojavio pred el-Hađđadžom, rekne
taj, koji je dobro znao, da satnik poznaje staru:
282

- Ja od tebe tražim, da tragaš za robinjom Ni'me ibn er-Ra-
bi'ja.
- Sakriveno poznaje samo Allah Uzvišeni - odvrati ovaj.
Ali el-Hađđadž nastavi:
- Pa ipak ti moraš izjašiti s konjanicima, po svim ulicama gle
dati u potrazi za robinjom i tragati za njom po svim zemljama..."
283
Ali kada je počela
dvjestaičetrdesetiprva noć
ggg c

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je el-Hađđadž satniku straže
rekao:
- Pa ipak ti moraš izjašiti s konjanicima, po svim zemljama
tragati za robinjom i gledati u potrazi za njome po svim putovima.
Ti moraš tražiti tu robinju.
Nato se on okrene k Ni'mi i rekne mu:
- Ako se tvoja robinja ne vrati, tada ću ti ja dati deset robinja
iz svoje kuće i deset robinja iz kuće stražarskog satnika.
I on iznova zapovjedi satniku:
- Pođi i tragaj za robinjom!
Taj dakle ode odatle, dok je Ni'ma bio duboko zabrinut i zdvajao nad
životom. Ovaj je bio tada star četrnaest godina, a na njegovim
obrazima još nisu bile izrasle nikakve malje. I on počne plakati i
jadikovati, i isključi se od svojih. Sve do jutra je plakao zajedno sa
svojom materom. Tada dođe njegov otac i rekne mu:
- Moj sine, robinju je sigurno nadmudrio i oteo el-Hađđadž,
ali Allah iz sata u sat donosi spasenje.
Ali je Ni'ma i dalje postajao sve žalosnijim, da, on nije više znao, što
kaže, i nije više znao, tko dolazi k njemu. Bio je bolestan
285
Dvjestaičetrdesetiprva noć
tijekom tri mjeseca. Njegov se izgled promijenio, a njegov je otac već
nad njime očajavao. Posjećivali su ga također liječnici, i samo su
kazivali:
— Za njega nema nikakva lijeka osim robinje.
Kada je dakle njegov otac jednoga dana tako sjedio, bude mu
donesena vijest o stanovitome okretnom perzijskom liječniku, o kome
su mu rekli, da on točno poznaje umijeće liječenja, astrologiju i
geomantiju. Er-Rabi' naredi da ga se dovede. A kada je liječnik došao
k njemu, on mu dadne da sjedne pokraj njega i s mnogo mu
poštovanja nazove dobrodošlicu. Zatim mu rekne:
— Pogledaj, kako stoji s mojim sinom! Liječnik rekne Ni'mi:
— Daj mi svoju ruku!
Mladić mu pruži svoju ruku, i liječnik mu opipa puls i pogleda ga u
lice. Zatim se osmjehne, okrene se k njegovu ocu i rekne mu:
— Tvoj sin boluje samo u srcu.
— Ti imaš pravo, mudri čovječe - odvrati er-Rabi' — ali
promisli o slučaju mojega sina na temelju svih svojih znanja, izvi
jesti me o svemu, što se tiče njega, i nemoj mi o njegovu stanju
ništa zatajiti!
Tada Perzijanac odgovori:
— On ljubi jednu robinju. A ta je robinja sada ili u Basri ili u
Damasku. I za tvojega sina nema nikakva lijeka osim ponovnog
sjedinjenja s njome.
Sada er-Rabi' uzvikne:
— Ako ti njih dvoje sjediniš, tada ti od mene treba pasti u dio
nagrada, koja će te obradovati, i zahvaljujući kojoj ćeš ti moći provesti
cijeli svoj život u obilju i blagostanju.
— To se može dogoditi lako i brzo! - odvrati Perzijanac, pa,
okrenuvši se k Ni'mi, nastavi: - Ništa se nemoj bojati, prikupi
286
Pripovijest o Ni mi ion er-Rabi'ju i njegovoj robinji Nu'mi

hrabrost! Imaj povjerenja i nemoj sebe mučiti! Zatim rekne er-Rabi'ju:
— Donesi mi od svojega novca četiri tisuće dinara!
Ovaj ga donese i preda ga Perzijancu. I taj opet počne:
— Ja želim, da tvoj sin otputuje sa mnom u Damask. Pa ako
tako ushtjedne Allah Uzvišeni, mi ćemo se vratiti samo s robinjom.
Zatim se Perzijanac iznova obrati mladiću i upita ga:
— Kako je tvoje ime? Ovaj odgovori:
— Ni'ma.
A Perzijanac nastavi:
— Ni'ma, uspravi se i pouzdaj se u Allaha Uzvišenoga! Jer On
će te sigurno opet sjediniti s tvojom robinjom.
Kada se mladić uspravio, liječnik mu rekne:
— Prikupi hrabrost! Mi ćemo poći još danas. Stoga jedi i pij i
budi dobro raspoložen, kako bi se osnažio za putovanje!
Nato se Perzijanac dadne na svoje poslove i opskrbi se svima
rijetkim stvarima, koje su mu bile potrebne. Od Ni'mina oca primi
ukupno desettisuća dinara, dobije također od njega konje i deve i
druge životinje, koje su mu trebale za putovanje za nošenje tereta.
Zatim Ni'ma uzme oproštaj od svojega oca i svoje matere i pođe s
liječnikom najprije u Haleb72. Ali ondje o robinji ne prime još
nikakvu obavijest. Zatim otputuju dalje u Damask, gdje su počivali
tijekom tri dana. Četvrtog dana Perzijanac iznajmi jedan dućan, police
ukrasi pozlaćenim daščicama i skupocjenim tkaninama i napuni ih
finim porculanskim čašama i poklopcima. I stavi pred sebe kojekakve
sprave, boce sa svakojakim mastima i napitcima, a oko boca postavi
pehare od kristala, postavi ktomu također pred
72 Haleb (Aleppo) je grad u sjevernoj Siriji, a osobito je važnu
ulogu odigrao u povijesti Križarskih ratova.
287
Dvjestaičetrdesetiprva noć
sebe geomantičku ploču i zvjezdomjer i odjene haljinu mudrih ljudi i
liječnika. Ni'mu međutim dadne dovesti k sebi, odjene ga u košulju i u
gornju haljinu od svile, stavi mu kao pojas rubac od zlatom prošivene
svile i rekne mu:
- Ni'ma, ti si od danas moj sin. Vazda me nazivaj samo ocem, ja ću
tebe uvijek oslovljavati kao sina!
- Slušam i pokoravam se! — odgovori Ni'ma.
Uskoro se također počne narod grada Damaska okupljati kod
Perzijančeva dućana i zadivljeno gledati lijepoga Ni'mu i lijep dućan i
sve stvari, koje su bile u njemu. Perzijanac je sada razgovarao s
Ni'mom samo na perzijskome, i ovaj je njemu govorio na istome
jeziku. Jer on ga je bio naučio prema običaju sinova uglednih ljudi.
Perzijski liječnik brzo postane poznatim kod naroda u Damasku, i
ljudi mu počnu opisivati svoje bolesti. Zatim bi im on davao ljekarije.
Nadalje su mu također donosili boce, koje su bile napunjene
mokraćom bolesnika. On bi ih pogledao i kazivao:
- Taj, čija se mokraća nalazi u ovoj boci, boluje od te i te
bolesti.
A bolesnik bi svakiput rekao:
- Zbilja, ovaj liječnik ima pravo.
Na taj je način on udovoljavao molbama ljudi, a narod je grada
Damaska jatimice hrlio k njemu. Glas se o njemu proširio cijelim
gradom, također po kućama uglednika. Dok je on dakle jednoga dana
tako sjedio, k njemu dođe također neka stara, koja je jahala na
magarcu, čije je pokrivalo na sedlu bilo od brokata, koji je bio opšiven
draguljima. Ona se zaustavi pokraj Perzijančeva dućana, tim što
povuče magarčeve uzde, namigne Perzijancu i rekne mu:
- Uzmi me za ruku!
Nakon što joj je bio dao ruku, ona sjaši s magarca i upita:
- Jesi li ti taj perzijski liječnik, koji je došao iz Iraka? Kada je on to
potvrdio, ona nastavi:
- Tako onda znaj, imam jednu kćer, koja je bolesna.
288
Pripovijest o Ni'mi ibn er-Rabi'ju i njegovoj robinji Nu mi

I ona izvadi bocu. Nakon što je dakle Perzijanac pogledao, što je u
boci, on staroj rekne:
— Moja gospodarice, kako se zove ta djevica? To moram saz
nati, kako bih mogao izračunati njezin horoskop i kako bih znao,
koje je vrijeme ispravno za pijenje lijekova!
Ona odvrati:
— Brate Perzijanče, njezino je ime Nu'm..."
289
Ali kada je počela
dvjestaičetrdesetidruga
'$8 C
noc
"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Perzijanac, kada je čuo
ime Nu'm, počeo računati i pisati po svojoj ruci i da je zatim rekao:
- Moja gospodarice, ja joj ne mogu propisati nikakav lijek, sve
dok ne saznam, iz koje je ona zemlje, jer je klima ovdje drugačije
naravi. Izvijesti me dakle, u kojoj je zemlji ona odrasla i koliko je
sada stara!
Stara mu dadne kao odgovor:
- Ona je stara četrnaest godina, a kufanska je zemlja u Iraku
mjesto, na kome je odrasla.
Zatim on još upita:
- Od prije koliko je mjeseci ona u ovoj zemlji?
- Ona se zadržava u ovoj zemlji tek od prije malo mjeseci -odvrati
stara.
Kada je međutim Ni'ma saslušao staričine riječi i čuo ime svoje
robinje, zakuca mu srce, i on bude ukraden svijetu. Sada Perzijanac
rekne staroj:
- Za nju će biti dobar taj i taj lijek.
291
Dvjestaičetrdesetidruga noć
Ona nato rekne:
- Tada smiješaj, što ti držiš za dobro, i daj mi to, što propisu
ješ, uz blagoslov Allaha Uzvišenoga!
S tima mu riječima ona baci na dućanski stol deset dinara. Nato se
liječnik obazre prema Ni'mi i zapovjedi mu, neka drži u pripravnosti
potreban prašak za lijek. Tada također stara pogleda Ni'mu i rekne:
- Preporučujem te Allahovoj zaštiti, moj sine, ona je istoga
lika kao i ti.
Perzijanca međutim upita:
- Brate Perzijanče, je li to tvoj mameluk ili tvoj sin?
- On je moj sin - odvrati perzijski liječnik.
Zatim Ni'ma smiješa potrebne praške i stavi ih u jednu kutiju, uzme
list papira i napiše na njega ova dva stiha:
Ako mi dopustipremilostiva Nu'm milost samo jednog pogleda,
Moraju zatim uzmaknuti sretna Su'da i dražesna Džuml73.
Kazuju: 'Zaboravi je ipak, naći ćeš jamačno dvadeset njoj nalik.'
A ipak: zaboraviti je neću nikada, i nijedna joj ne može sličiti.
Zatim turne list u kutiju, zapečati je i napiše na poklopcu kuf-
skim74 pismom: 'Ja sam Ni'ma ibn er-Rabi' iz Kufe.' Nato položi
kutiju pred staru. Ova je uzme, oprosti se od obojice i vrati se natrag u
kalifovu palaču. Kada je zatim bila došla s lijekom robinji, ona stavi
pred nju kutiju i rekne joj:
73 U navedenim je imenima djevojaka (Su'da, Džuml)
posrijedi također
korijenska igra riječi sa "srećom" i "dražešću".
74 Kufsko pismo karakteriziraju oštra, uglata slova, a njime je
napisana i
većina sačuvanih kodeksa Kur'ana.
292

— Gospodarice, znaj, jedan je perzijski liječnik, najokretniji i u
svim bolestima najiskusniji čovjek, kojega sam ja ikada vidjela,
sada došao u naš grad. Pošto je bio vidio bocu i pošto sam mu bila
rekla tvoje ime, već je prepoznao tvoju bolest i propisao za tebe
lijek. Zatim je njegov sin na njegovu zapovijed smiješao za tebe
ovo ljekovito sredstvo. Ali u čitavome Damasku nema nijednoga,
tko bi bio dražesniji, Ijupkiji i krasniji od njegova sina. Također
nitko nema takav dućan kao on.
Tada Nu'm uzme kutiju i pročita ime svojega gospodara i ime
njegova oca, koja su stajala napisana na poklopcu. A čim je to vidjela,
ona probUjedi i rekne u sebi samoj:
— Bez sumnje je vlasnik tog dućana došao ovamo u potrazi za
mnom.
Zatim ona rekne staroj:
— Opisi mi tog mladića!
Ova joj dadne kao odgovor:
— On se zove Ni'ma, i na njegovima je desnim trepavicama
jedna znamenka. Nosi raskošne haljine i savršene je ljepote.
Sada robinja uzvikne:
— Pruži mi lijek uz blagoslov i zaštitu Allaha Uzvišenoga! I,
nasmiješivši se, ona uzme lijek i popije ga. Zatim rekne:
— Ovo je stvarno blagoslovljen lijek.
Nato potraži dalje u kutiji i nađe list. Otvori ga, pročita ga, i kada je
bila shvatila njegov smisao, postane sigurnom, da je on od njezina
gospodara. I sada ona postane dobre volje i vesela. Kada ju je stara
vidjela kako se smiješi, ona joj rekne:
— Ovo je stvarno blagoslovljen dan! Nu'm međutim uzvikne:
— Dvorkinjo, voljela bih imati nešto da pojedem i popijem! I stara
dovikne sluškinjama:
293
Dvjestaičetrdesetidruga noć
— Donesite za svoju gospodaricu stolove i najljepša jela!
Ove postave pred nju jela, i baš kada je bila sjela, da jede, dođe
unutra 'Abd el-Malik ibn Marvan, pa kada je vidio, da robinja sjedi i
uzima sebi jela, on bude silno obradovan. Nato mu rekne dvorkinja:
— O gospodaru pravovjernih, ja ti čestitam na ozdravljenju
tvoje robinje Nu'me! Došao je naime u ovaj grad jedan mudar
čovjek, koji je tako iskusan u bolestima i u njihovu liječenju, kakvo
ga ja još nijednoga nikada nisam vidjela. Od njega sam uzela jedan
lijek, i ona je samo jednom od njega uzela, kadli je već opet posta
la zdravom, o gospodaru pravovjernih!
Tada joj kalif rekne:
— Evo ti tisuću dinara! Pobrini se za to, da ona sada postane
posve zdravom!
On ode obradovan zbog robinjina ozdravljenja. Stara međutim ode u
Perzijančev dućan, dadne mu tisuću dinara i priopći mu, da je ona
kalifova robinja, i nadalje mu preda jedan list, koji je bila napisala
Nu'm. Perzijanac ga uzme i preda ga dalje Ni'mi. Ali, čim ga je taj
pogledao i prepoznao njezin rukopis, on padne onesvi-ješćen. Kada je
opet bio došao k sebi, on otvori list i nađe na njemu napisane sljedeće
riječi: 'Od robinje, koja svoje milje75 više ne poznaje, kojoj je
ugrabljen razum i koja je rastavljena od ljubljenoga svoga srca.
Nadalje, čuj, tvoje mije pismo stiglo, ono mije raširilo grudi i ispunilo
moje srce radošću. I to se dogodilo prema pjesnikovim riječima:
Došlo je pismo, o da bi ti prsti, koji su ga napisali I njemu poklonili
miris, vazda bili sačuvani!
75 Arapski: "ni'ma". Podsjećamo da Ni'mino puno ime, Ni'mat
Allah, znači: Allahova Milost.
294
To je bilo, kao da se krišom daje Musu u materine ruke Ili kao da se
donosi Ja 'kubu Jusufova haljina.w
Kada je Ni'ma pročitao te stihove, oči mu se preplave suzama. Tada ga

dvorkinja upita:
- Sto je to, što čini da ti plačeš, moj sine? Ne dopustio Allah
da tvoje oči ikada plaču!
Ali Perzijanac zausti i rekne:
- Gospodarice, kako moj sin ne bi trebao plakati, kada je ona
ipak njegova robinja, a on njezin gospodar, Ni'ma ibn er-Rabi' iz
Kufe? Ozdravljenje te robinje ovisi samo o tome, da ona njega vidi.
I ona nema nikakve druge bolesti osim ljubavi prema njemu..."
76
Usp. Kur'an 12,96.
295
" mm
i^jSJg^ _ .-<^
wy
Ali kada je počela
dvjestaičetrdesetitreća
??«V9?999999999 9W99V99W9?W999'*
?c
noc

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Perzijanac staroj rekao:
- Kako moj sin ne bi trebao plakati, kada je ona ipak njegova
robinja a on njezin gospodar, Ni'ma ibn er-Rabi' iz Kufe?
Ozdravljenje te robinje ovisi samo o tome, da ona njega vidi. A ona
nema nikakve druge bolesti osim ljubavi prema njemu. Zato dakle
uzmi, o gospodarice, ovih tisuću dinara natrag, a tebi treba od
mene pasti u dio još više. Samo na nas pogledaj okom milosređa!
Jer mi ne znamo, kako bismo mogli našu stvar dovesti do sretnog
kraja, osim jedino uz tvoju pomoć.
Tada stara rekne Ni'mi:
- Jesi li ti stvarno njezin gospodar?
Kada je on potvrdno odgovorio na to pitanje, ona nastavi:
- Govoriš istinu. Jer ona neprestano spominje tvoje ime.
Sada joj Ni'ma ispriča sve, što mu se dogodilo, od početka do kraja.
A stara rekne:
- Mladiću, samo uz moju pomoć trebaš biti opet sjedinjen s
njome.
297
Dvjestaičetrdesetitreća noć
Zatim ona ustane, omah se vrati natrag i uđe k robinji. Pogleda je u
lice i smiješeći joj se rekne:
- Dolikovalo ti je, moja kćeri, da plačeš i budeš bolesna, jer ti
si rastavljena od svojega gospodara Ni'me ibn er-Rabi'ja Kuf-
skoga!
Tada Nu'm uzvikne:
- Tako je dakle za tebe podignut veo, i istina ti je postala
bjelodanom.
Stara odvrati:
- Imaj povjerenja i prikupi novu hrabrost! Zbilja, ja ću vas
oboje opet sjediniti, pa makar me to trebalo stajati također moje
ga vlastitog života!
Zatim se ona vrati k Ni'mi i rekne mu:
- Ja sam opet otišla k tvojoj robinji i bila kod nje, i vidjela sam,
da ona čezne za tobom još više nego ti za njome. Jer gospodar
pravovjernih žudi za time, da se s njome sjedini. Ali mu ona sebe
uskraćuje. Ako ti dakle imaš čvrstu volju i jako srce, tada ću vas ja
oboje sjediniti, stavit ću svoj život na kocku, pronaći ću sredstvo i
izmisliti lukavstvo, da ti mogneš prodrijeti u dvorac gospodara
pravovjernih i da se sjediniš sa svojom robinjom, jer ona sama ne
smije izlaziti.
Ni'ma uzvikne:
- Neka ti AUah uzvrati dobrom!
Zatim se ona od njega oprosti, opet ode k robinji i rekne joj:
- Znaj, tvoj gospodar gotovo kopni u ljubavi prema tebi, i on
bi volio doći k tebi i s tobom biti sjedinjen. Što ti veliš na to?
Nu'm odgovori:
- Meni je kao i njemu. Ja također kopnim, i ja čeznem za sje
dinjenjem s njime.
Tada stara uzme zavežljaj sa svakojakim priborom za ukrašavanje i
jedno žensko odijelo, ode k Ni'mi i rekne mu:
298

— Daj da odemo u neku prostoriju, u kojoj ćemo biti sami!
On je odvede u sobu iza dućana. Ondje mu ona narumeni ruke,
našminka mu podlaktice, lijepo mu splete kosu i odjene mu
djevojačku odjeću. Da, ona ga tako lijepo našminka, kako se samo
djevojke mogu našminkati, tako da se činilo, kao da je on jedna od
hurija. Pa kada ga je dvorkinja vidjela takvoga, ona uzvikne:
— Blagoslovljen je Allah, najbolji stvoritelj! Tako mi Allaha, ti
si još ljepši od one robinje!
Zatim ona nastavi:
— Kada dakle budeš hodao, izbacuj lijevo rame naprijed i
desno povlači natrag i ljuljaj bokovima tamo amo!
On pođe pred njome, onako kako mu je ona bila naložila, pa jer je
sada vidjela, da se on izvježbao u ženskom hodu, ona mu rekne:
— Čekaj, sve dok sutra navečer ne dođem k tebi, ako tako usht-
jedne Allah Uzvišeni! Zatim ću te povesti i otići s tobom u palaču.
Ako pak budeš ugledao komornike i uškopljenike, budi odvažan,
spusti svoju glavu prema tlu i ni sa kim ne razgovaraj, ja ću s njima
govoriti umjesto tebe. A uspjeh stoji kod Allaha.
O sljedećem danu, nakon što je opet bilo nastalo jutro, dvorkinja
dođe k njemu i odvede ga u palaču. Stara je hodala naprijed, a Ni'ma
ju je slijedio. Tada mu dvorjanin htjedne zapriječiti ulaz. Ali ga stara
napadne:
— Ti najnesretniji robe, ovo je ipak robinja Nu'me, miljenice
gospodara pravovjernih. Kako je ti možeš sprečavati da uđe?
Nato ona priklopi:
— Uđi samo, djevojko!
Tako dakle on sa starom uđe, i oni dođu sve do vrata, koja su vodila
k dvorištu palače. Tu mu stara rekne:
— Ni'ma, priberi svoju odvažnost i budi jaka srca! Uđi u
dvorište palače i okreni se nalijevo. Zatim izbroj pet vrata i uđi
299
Dvjestaičetrdesetitreća noć
kroz šesta, jer to su vrata te prostorije, koja je pripremljena za tebe!
Nemoj se plašiti, a ako te netko oslovi, ti s njime ne razgovaraj i
nemoj zastajati!
Zatim pođe s njime još dalje, sve dok nisu stigli do vrata. Tada joj
dođe ususret komornik, koji je držao stražu nad tim vratima, i rekne
joj:
- Kakva je to djevojka?..."
300
Ali kada je počela
dvjestaičetrdesetičetvrta
noc

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je komornik došao ususret
staroj u upitao je:
- Kakva je to djevojka?
Tada mu ona dadne kao odgovor:
- Naša je gospodarica želi kupiti.
Ali uškopljenik odvrati:
- Ovamo ne smije ući nitko bez dopuštenja gospodara pravo
vjernih. Zato se vrati s njome natrag, ja je ne mogu propustiti. Jer
meni je tako zapovjeđeno.
Tada mu dvorkinja rekne:
- O ti natkomorniče, priberi ipak pamet! Nu'm, robinja kali
fa, čije srce visi o njoj, je upravo opet prizdravila, i još gospodar
pravovjernih jedva vjeruje u njezino ozdravljenje. Ona želi kupiti
ovu robinju. Zato je nemoj sprečavati da uđe, kako ne bi dočula
Nu'm, da si je ti odbio, inače bi se mogla na tebe razljutiti i u svo
joj bolesti pretrpjeti novi napad, a ako se ona na tebe razljuti, to bi
te moglo stajati glave.
Zatim ona nastavi:
301
Dvjestaičetrdesetičetvrta noć
— Uđi, djevojko, i nemoj se obazirati na njegove riječi. Ali ne
kazuj gospodarici, da te je komornik htio zaustaviti na ulasku!
Tada Ni'ma obori svoju glavu, uđe u dvorište palače i htjedne se
okrenuti na lijevu stranu. Ali se zabuni i okrene se na desnu stranu. I
dalje on htjedne izbrojati pet vrata i ući na šesta. Ali on izbroji šest
vrata i uđe na sedma. Kada je dakle prošao kroz ta vrata, ugleda
prostoriju, čiji je pod bio pokriven brokatnim ćilimi-ma i čiji su zidovi
bili obloženi pokrivačima od svile prošivene zlatom. Ondje su se
nalazile također kadionice s alojevinom, ambrom i vrlo mirisnim
mošusom. A u pozadini ugleda postelju, koja je također bila pokrivena
brokatnim tkaninama. Na nju Ni'ma sjedne, i dok je gledao to tako
golemo bogatstvo, nije znao, što za njega stoji u skrivenome. Ali dok
je on tako tu sjedio u mislima o svojoj sudbini, odjednom uđe k njemu
sestra gospodara pravovjernih, praćena od svoje sluškinje. Kada je
ugledala mladića kako ondje sjedi, ona pomisli da je posrijedi neka
djavojka, i tako mu pristupi i upita ga:
— Tko si ti djevojko? Što je to s tobom? Tko te je ovamo
doveo?
Ni'ma međutim ne rekne ništa i ne dadne joj nikakav odgovor. Tada
ona nastavi:
— Djevojko, ako si ti jedna od inoča mojega brata i ako se on
na tebe srdi, ja ću te kod njega zagovarati i opet ti ga učiniti naklo
njenim.
Ali Ni'ma još uvijek nije davao nikakav odgovor. Tada ona rekne
svojoj sluškinji:
— Stani pred sobna vrata i ne dopuštaj nikomu da ulazi!
Zatim ona priđe k njemu, pogleda ga i zaprepasti se nad njegovom
ljupkošću. I ona opet uzme govoriti:
— Djevojko, kaži mi, tko si ti, kako se zoveš i zašto si došla
ovamo. Tebe ja još nikada nisam vidjela u našoj palači.
Budući da Ni'ma još ni sada nije davao nikakva odgovora, kraljeva
sestra postane gnjevna. Ona posegne svojom rukom za Ni'mi-
302

nim grudima, pa kada je osjetila, da on nema nikakvih djevojačkih
sisa, nijedne mu skinuti njegovu haljinu, kako bi saznala, kakva je to
okolnost s njime posrijedi. Tada Ni'ma uzvikne:
— Visoka gospodarice, ja sam tvoj mameluk. Kupi me! Sta
vljam se pod tvoju zaštitu. Zaštiti me!
Ona odgovori:
— Tebi se neće dogoditi ništa nažao! Tko si ti? I tko te je doveo
ovamo u moju sobu?
Ni'ma odvrati:
— Princezo, ja sam poznat pod imenom Ni'ma ibn er-Rabi el-
-Kufi. I ja sam svoj život stavio na kocku poradi svoje robinje
Nu'me, koju mi je pomoću lukavštine oteo el-Hađđadž i poslao je
ovamo.
Tada ona ponovi:
— Tebi se neće dogoditi ništa nažao.
I zatim ona dozove svoju sluškinju i zapovjedi joj:
— Otiđi u Nu'minu odaju!
No u međuvremenu je stara dvorkinja ušla u Nu'minu odaju i upitala
je:
— Je li tvoj gospodar došao k tebi?
— Ne, tako mi Allaha - dadne Nu'm kao odgovor.
A stara rekne:
— Možda se zabunio i nije našao tvoju sobu. To bi značilo da
je ušao u neku drugu odaju, a ne u tvoju!
Tada uzvikne Nu'm, robinja:
— Nema nikakve visosti i nema nikakve moći osim u Allaha
Uzvišenoga i Svemogućega! Sada je istekao naš životni vijek, svi
troje smo mrtvi.
Sada su dvije žene tu sjedile, izgubljene u mislima, a upravo u tome
času dođe k njima unutra robinja kalifove sestre, nakloni se pred
Nu'mom pozdravljajući je i rekne joj:
303
Dvjestaičetrdesetičetvrta noć
— Moja te gospodarica poziva k sebi u goste.
— Slušam i pokoravam se! — dadne Nu'm kao odgovor. Istovremeno
joj dvorkinja prišapne:
— Možda je tvoj gospodar kod kalifove sestre. Možda je veo te
tajne već skinut!
Ali se Nu'm smjesta podigne i ode, sve dok nije ušla ka kali-fovoj
sestri. Tada joj ova rekne:
— Ovdje je tvoj gospodar, on sjedi kod mene. Čini se, da je
promašio pravu sobu. Ali, ako tako ushtjedne Allah Uzvišeni, vas
dvoje, ti i on, ne trebate imati nikakva straha.
Kada je Nu'm čula te riječi iz usta kalifove sestre, njezina se duša
primiri, i ona priđe k svojemu gospodaru. A on također, kada ju je
ugledao..."
304
Ali kada je počela
dvjestaičetrdesetipeta noć

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Ni'ma, kada je ugledao
svoju robinju Nu'mu, prišao k njoj. I njih dvoje pritisnu jedno drugo
na grudi i padnu onesviješćeni na pod. Kada su opet došli k sebi,
kalifova im sestra rekne:
— Sjednite, posavjetovat ćemo se o spašavanju iz ove nevolje, u
koju smo dospjeli!
— Slušamo i pokoravamo se, o gospodarice! — odvrate njih dvoje
— ti imaš samo zapovijedati.
Ona nato rekne:
— Tako mi Allaha, vama se nikada ne smije dogoditi nikakvo
zlo!
Nato zapovjedi svojoj sluškinji, da donese jelo i piće. Pa kada je ova
bila sve donijela, oni sjednu i počnu jesti, sve dok se nisu bili zasitili.
Zatim okrenu na vino, pehari stanu kružiti ovamo i onamo, i uskoro
nisu više poznavali nikakvih briga. Ni'ma međutim rekne:
— O kada bih ipak znao, što će se poslije ovoga dogoditi!
Kada ga je kalifova sestra upitala: - Kaži, Ni'ma, voliš li ti Nu'mu,
svoju robinju? — on uzvikne:
305
Dvjestaičetrdesetipeta noć
- Ipak je samo ljubav prema njoj ta, koja me je natjerala u ovu
životnu opasnost, u kojoj lebdim.
Zatim se ona okrene k Nu'mi:
- Kaži, Nu'mo, voliš li ti svojega gospodara Ni'mu?
- Visoka gospodarice — uzvikne ona — ipak je samo ljubav prema
njemu ta, koja mi je izjela tijelo i tako promijenila moj izgled.
Nato princeza nastavi:
- Tako mi Allaha, vi ste stvarno dva čovjeka, koji ljube jedan
drugoga. Zato neka ne bude nikoga, tko bi vas rastavljao! Imajte
povjerenja i nemojte se brinuti!
Tomu se oboje silno obraduju, i Nu'm zatraži lutnju. Kada joj je ta
bila donesena, ona je uzme, ugodi je, posegne za strunama, * i sada
ona počne pjevati i * pusti da odjekne ova pjesma: *
Kada su nas klevetnici uvijek samo pokušavali rastaviti,
Ma koliko da se niti na meni ni na tebi nije nalazila nikakva krivnja,
I kada su pustili da naše uši slušaju mnogo bojne vike,
I kada mi nije stao uz bok nikakav zaštitnik, nikakav prijatelj,
Počela sam svojim očima, svojim dahom, svojim suzama braniti se
kao mačem i vatrom i vodom.
Nato Nu'm dadne lutnju svojemu gospodaru Ni'mi i zamoli ga:
- Otpjevaj nam neku pjesmu:
Tada je on uzme, ugodi je i počne pjevati i potom pusti da odjekuje
ova pjesma:
Mjesec bi ti sličio, da nema mrlje na licu, Sunce bi ti bilo nalik, kada
se ne bi pomračivalo!
306

Čudim se, a ipak, kako je ljubav tako čudesna
Sa svojim nagnućima i strepnjama i jadom svojih briga.
Put mi se čini tako blizu, kada odlazim k predragoj, A ipak tako dalek,
kada vidim rastanak s njome!
Kada je on bio završio svoju pjesmu, Nu'm napuni za njega pehar i
pruži mu ga. I on ga uzme i ispije ga. Nato ona napuni jedan drugi
pehar i pruži ga kalif ovoj sestri. Ova ga ispije, uzme zatim i sama
lutnju, zapne je i ugodi strune i otpjeva ova dva stiha:
Jad i tuga stanuju u mome srcu, I u meni bjesne boli goruće ljubavi.
Svaki pogled vidi kako sam izmoždena,
Od patnje mi ispunjene čežnjom sahne tijelo.
Nato ona napuni pehar i pruži ga Ni'mi. On popije, opet segne za
lutnjom, ugodi njezine strune i otpjeva ova dva stiha:
Ti, kojoj sam ja dao svoju dušu, koju si ti mučila, Od koje je hoću
osloboditi, ali ne mogu,
Pokloni jednomu zaljubljenomu, što će ga spasiti od smrti, Prije nego
što umre, to je posljednji udarac srca!
Tako su tijekom nekog vremena pjevali, i pili uz pjesme i zvuk
lutnje, u dobru raspoloženju i veselju, u radosti i blaženosti, kadli
odjednom uđe k njima gospodar pravovjernih. Kada su ga ugledali,
oni skoče i poljube pred njime pod. On međutim pogleda Nu'mu i
lutnju u njezinoj ruci, i uzvikne:
- Nu'm, neka je slavljen Allah, koji je tebe oslobodio brige i bolesti!
307
Tada skrene svoj pogled prema Ni'mi, koji je još bio u djevojačkim
haljinama, i upita:
— Sestro, kakva je to djevica pokraj Nu'me?
Njegova mu sestra brzo dadne kao odgovor:
— Gospodaru pravovjernih, tu imaš za harem jednu dražesnu
robinju, a Nu'm želi jesti i piti samo u njezinu društvu.
Zatim ona izgovori pjesnikove riječi:
One su dvije protuteže, a ipak, odvojene, jednako lijepe. Jednoj
ljupkost sjajno svijetli kroz drugu.
Tada kalif rekne:
— Tako mi Allaha Svemogućega, ona je jednako tako lijepa
kao Nu'm! Sutra ću joj doznačiti jednu odaju pokraj njezine pri
jateljice i dati da joj se onamo donesu ćilimi i tkanine, da, sve, što
joj dolikuje, Nu'mi u čast!
Sada kalifova sestra pozove da se donesu jela i stavi ih pred svojega
brata. On počne jesti i ostane ondje u njihovu društvu. Zatim napuni
pehar i namigne Nu'mi, neka otpjeva neku pjesmu. Tada se ona lati
lutnje, pošto je prije toga bila iskapila dva pehara, i otpjeva ova dva
stiha:
Ako mi moj drug u piću opet napuni pehar I također treći pehar, od
pjenušavog vina teškoj,
Ja ću cijelu noć ponosno šuštati šlepom,
O gospodaru pravovjernih, kao da sam tvoj gospodar.
Gospodar pravovjernih je bio ushićen, on napuni novi pehar, pruži
ga Nu'mi i zapovjedi joj, da još više otpjeva. Pošto je bila ispraznila
pehar, * ona pusti da odjeknu strune * i počne pjevati ovu pjesmu: *
308
Pripovijest o Ni mi ibn er-Rabi'ju i njegovoj robinji Nu mi

Ti najplemenitiji od ljudi u ovome našem vremenu, Kojemu se nitko
ne diči da je ravan nadaleko i naširoko,
Ti jedinstveni po dobrostivosti i veličanstvenoj naravi, Glas o tebi,
gospodaru i kralju, prodire kroza sve zemlje.
Ti si knez kneževa uokolo po svijetu,
Ti daješ mnogo darova, bez opoziva, bez sustezanja.
Neka te čuva Gospod, neprijatelju na prkos i muku, I neka ukrasi tvoje
čelo srećom i pobjedom!
Kada je kalif čuo ove stihove iz Nu'minih usta, on uzvikne:
— Tako mi Allaha, dobro! Kako izvrsno, draga Nu'mo! Tvoj je
jezik rječit, zbilja, i tvoje su riječi tako jasne!
Tako oni ostanu zajedno u veselju i radostima sve do ponoći. Tada
kalifova sestra rekne:
- Čuj, o gospodaru pravovjernih, pročitala sam jednom u
knjigama povijest jednoga čovjeka od visokog ranga.
- Kakva je to povijest? - upita kalif.
Njegova sestra nato počne pripovijedati:
— Čuj, o gospodaru pravovjernih, živio je jednom u gradu Kufi
jedan mladić, koji se zvao Ni'ma ibn er-Rabi'. I on je imao jednu
robinju, koju je vrlo ljubio a ona je opet ljubila njega. Bila je ta
kođer s njime odgojena na istoj postelji. Kada su međutim oni
odrasli i kada se njihova uzajamna ljubav učvrstila, * kadli ih pogo
di udes sa svojom patnjom, * i vrijeme ih nesrećom udari na muke,
* jer oboma im je bio dosuđen rastanak. Zli ljudi nadmudre robi
nju i otmu je, kada je jednom napustila svoju kuću, pomoću pod-
muklosti iz njezina doma. Zatim je njezin otmičar proda za deset-
tisuća dinara jednomu kralju. Robinja je međutim ljubila svojega
gospodara isto tako snažno, kao što je on nju ljubio. I tako njezin
309
gospodar napusti svoju kuću i dom i svoj život u blagostanju, otputuje,
kako bije tražio, i smisli sredstvo, kako bi se s njome opet sjedinio..."
310
Ali kada je počela
dvjestaičetrdesetišesta
noc

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je kalifova sestra dalje
pripovijedala:
- Ni'ma je napustio kuću i zavičaj i uvijek razmišljao o sred
stvu, kako bi se opet sjedinio sa svojom robinjom. Pritom je stav
ljao svoj život na kocku i žrtvovao krv svojega srca, sve dok mu
naposljetku nije pošlo za rukom, da opet nađe svoju robinju. Ona
je sa svoje strane imala ime Nu'm. Kada je konačno bio s njome
sjedinjen, ostalo je njihovo zajedničko druženje samo kratkoga
vijeka. Jer pred njima se iznenada pojavio kralj, koji ju je bio kupio
od njezina otmičara, i smjesta izrekao nad njima smrtnu presudu,
a da nije pokazao od sebe nikakve milosti niti odgodio izvršenje
svoje presude nad njima. Sto ti, o gospodaru pravovjernih, kažeš
dakle na to, da je taj kralj dopustio, da dođe do riječi tako malo
pravičnosti?
Gospodar pravovjernih odvrati:
— To je stvarno krajnje neobična stvar. Taj je kralj kod svoje
moći ipak morao dopustiti, da dođe do riječi milostivost. I doliko
valo mu je, da drži pred očima tri stvari u njihovu korist. Najprije,
oni su bili dva čovjeka, koji su voljeli jedan drugoga. Drugo,
nalazili su se u njegovoj kući i u njegovoj moći. I treće, kralj mora
311
Dvjestaičetrdesetišesta noć
svoju presudu nad podanicima izricati s promišljenošću, — koliko
međutim više u jednoj stvari, koja se tiče njega samoga! Onaj je kralj
dakle počinio jedan nekraljevski čin.
Na to ga njegova sestra zamoli:
— Moj brate, ja te zaklinjem Kraljem neba i zemlje, zapovijedi
Nu'mi, da otpjeva jednu pjesmu, i obrati pažnju na to, što će ot
pjevati!
On rekne:
— Nu'm, otpjevaj mi neku pjesmu!
* Tako dakle ona počne pjevati * i dadne da odjekuju ovi stihovi: *
Udes je pun obmane i ne prestaje obmanjivati,
On lomi srca i ostavlja kao baštinu patničko raspoloženje.
On opet rastavlja prijatelje, pošto ih je sjedinio, I zatim vidiš vrele
suze kako teku niz obraze.
On je živio, i ja sam živjela, moj je život bio pun milja, Dok nam je
vrijeme donosilo tako često ponovno viđenje.
Ali ću sada plakati krvlju i bujicom suza Od jada zbog tvog gubitka
danju i noću.
Kada je gospodar pravovjernih saslušao tu pjesmu, on bude duboko
dirnut. Tada mu rekne njegova sestra:
— Dragi brate, tko je u nekoj stvari sam protiv sebe presudio,
taj mora pri tome ostati i postupati prema svojoj riječi. Ti si sada
ovom presudom odlučio sam protiv sebe.
312

Zatim ona uzvikne:
— Ni'ma, ustani, i ti također, Nu'mo, ustani!
Pošto su njih dvoje bili ustali, kalifova sestra nastavi:
— O gospodaru pravovjernih, ona, koja ovdje stoji, je oteta
Nu'm, koju je ukrao el-Hađđadž ibn Jusuf eth-Thakafi i poslao k
tebi. I on je slagao, kada je u svom pismu tvrdio, da ju je kupio za
desettisuća dinara. A on, koji ovdje stoji, je Ni'ma ibn er-Rabi',
njezin gospodar. I ja te preklinjem čašću tvojih čistih predaka i
Hamzom, 'Akilom i el-'Abbasom77, oprosti tima dvoje, otpusti im
njihov prijestup i pokloni ih jedno drugomu, kako bi za njih na
nebu stekao bogatu nagradu! Oni su u tvojoj vlasti, oni su jeli od
tvojega jela, pili od tvojega vina. A ja ovdje stojim kao njihova za
govornica, i usrdno te molim, pokloni mi njihovu krv.
Tada kalif odgovori:
— Ti imaš pravo. Ja sam sam o tome presudio, a ako je neka
presuda pala, ja je ne povlačim opet natrag.
Zatim on upita:
— Nu'mo, je li ovo tvoj gospodar? Ona odgovori:
— Da, o gospodaru pravovjernih! On nastavi:
— Budite bez brige, ja vas poklanjam jedno drugomu. Zatim on upita
dalje:
— Ni'ma, kako si ti saznao, gdje je ona? Tko ti je odao ovo
mjesto?
— O gospodaru pravovjernih, poslušaj moju povijest i čuj, što
ću ti ispričati! Tako mi tvojih čistih roditelja i predaka, neću ti ništa
prešutjeti.
77 El-'Abbas je bio rodonačelnik Abasida, Hamza je bio njegov
brat, a 'Akil njegov nećak.
313
Dvjestaičetrdesetišesta noć
Zatim mu on ispripovjedi sve, što je on sam bio doživio, što su za
njega bili učinili perzijski liječnik i dvorkinja, kako ga je ona bila
dovela u palaču i kako se on bio zabunio u vratima. Nad time se kalif
u najvećoj mjeri začudio. I zatim on uzvikne:
— Dovedite mi Perzijanca!
Kada su mu ga bili doveli, on ga učini jednim od svojih pouzdanika,
pokloni mu počasne haljine i odredi za njega jedan lijep poklon, tim
što je dodao:
— Ako neki čovjek sve ovo uspije sprovesti u djelo, tada nam
dolikuje, da ga učinimo našim pouzdanikom.
Nato kalif također na Ni'mi i Nu'mi iskaže svoju dobrostivost i
dadne im poklone. I naposljetku obdari također dvorkinju. Tijekom
sedam dana ostanu njih dvoje kod njega u radosti i sreći i u
najdivnijem življenju. Zatim Ni'ma zamoli za dopuštenje, da smije
otputovati sa svojom robinjom. Pošto im je on bio dopustio, da
otputuju u Kufu, oni se odatle otpute, i Ni'ma se opet sastane sa
svojim ocem i svojom materom. Ondje su živjeli najljepšim i
najdivnijim životom, sve dok im nije došao Onaj78, koji radostima
zapovijeda da šute i koji raskida prijateljske veze.'
Kada su el-Amdžad i el-As'ad bili čuli iz Bahramovih usta ovu
priču, budu u najvećoj mjeri začuđeni, i oni uzviknu:
— To je zbilja jedna čudesna pripovijest!..."
78 To jest: Asrael, anđeo smrti, u metafori dakako - Smrt.
314
Ali kada je počela
dvjestaičetrdesetisedma
noc

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su el-Amdžad i el--As'ad,
kada su iz usta Bahrama Maga, koji je bio postao muslimanom, čuli
ovu pripovijest, bili nad njome u najvećoj mjeri zaprepašćeni. I sada
oni ostanu kroz noć jedan kod drugoga. Kada je muđutim svanulo
jutro, el-Amdžad i el-As'ad uzjašu konje i nakane se uputiti ka kralju.
Zamole za dopuštenje, da smiju ući k njemu, i on im ga dadne. Pošto
su zatim ušli k njemu, on ih primi s visokim počastima. I zatim sjednu
neko vrijeme zajedno u međusobnom razgovoru. Dok su oni međutim
tako tu sjedili, narod u gradu iznenada počne vikati i galamiti i
dozivati u pomoć. Tada također komornik dohrli unutra ka kralju i
ispriča mu:
- Neki se kralj sa svojom vojskom ulogorio ispred grada, oni
imaju trgnute mačeve, i mi ne znamo, u čemu se sastoji njihov cilj
i njihova želja!
Kralj porazgovara o komornikovu izvješću sa svojim vezirom el-
Amdžadom i njegovim bratom el-As'adom. Tada el-Amdžad rekne:
- Ja ću brzo izjahati van k njemu i saznati, kakva je okolnost s
njime posrijedi.
Tako dakle el-Amdžad brzo izjaši van iz grada i susretne kralja s
njegovom velikom vojskom i s mamelucima na konjima. Kada su
315
Dvjestaičetrdesetisedma noć
ovi ugledali el-Amdžada, znali su, da on dolazi kao poslanik od kralja
toga grada. Zato ga oni odvedu pred sultana. A kada je el--Amdžad
došao k njemu, on poljubi pred njim tlo. Ali gledaj, taj je kralj bio
jedna žena, koja je nosila pred svojim licem veo. I ona mu rekne:
— Znaj, ja nemam nikakav drugi zahtjev prema vama u ovome
gradu, i ja nisam došla ni sa kojim drugim ciljem, nego kako bih
potražila izvjesnoga golobradog mameluka. Ako ja njega nađem
kod vas, tada budite bez brige! Ako ga međutim ne nađem, tada će
se između vas i mene rasplamsati bijesna borba.
Tada el-Amdžad upita:
— Visoka kraljice, kako izgleda taj mameluk, kakva je okolnost
s njim posrijedi, i kako se on zove?
— On se zove el-As'ad. A ja se zovem Mardžana. Taj je
mameluk bio došao k meni s Bahramom Magom. Ali je on naišao
na njega i noću mi ga opet oteo. Sto se pak tiče njegova izgleda, on
izgleda tako i tako.
Kada je el-Amdžad to bio saslušao, znao je, da je ona mislila na
njegova brata el-As'ada. Tako joj on dakle rekne:
— Najveća kraljice našeg vremena, neka je slavljen Allah, koji
nam je donio pomoć! Taj je mameluk moj brat!
Zatim joj on ispriča svoju povijest i izvijesti je, što se njima dvojici
bilo dogodilo u stranoj zemlji i zašto su oni bili napustili Otoke
Ebanovine. Kraljica se Mardžana tomu začudi i obraduje se, što je
pronašla el-As'ada. I ona njegovu bratu el-Amdžadu pokloni jednu
počasnu haljinu. Nato se vezir vrati natrag ka kralju i ispriča mu, što
se bilo dogodilo. Svi se zbog toga obraduju, i uskoro pođe kralj s el-
Amdžadom i el-As'adom kraljici ususret. Kada su oni zatim bili
uvedeni k njoj, sjednu i počnu s njome naklapati. I dok su oni tako bili
u razgovoru jedni s drugima, * kadli se iznenada popne u vis oblak
prašine * i prekrije svijet svojim velom. * Ali se nakon stanovitog
vremena oblak razdvoji, i tada se ukaže silna vojska,
316

nalik šumećemu moru. Bojovnici su bili opremljeni oklopima i
oružjem. I oni dakle pođu prema gradu, i zatim ga opkole, kao što
prsten opkoljuje u sebi mali prst, i trgnu svoje mačeve. Tada el--
Amdžad i el-As'ad poviču:
- Zbilja, mi smo Allahova stvorenja, i k Njemu se natrag vraćamo!
Sto znači ova velika vojska? To su neprijatelji, sigurno. I ako se mi ne
povežemo s ovom kraljicom Mardžanom u borbi protiv njih, oni će
zarobiti naš grad i nas ubiti. Sada nam ne preostaje ništa drugo, nego
da najprije izjašimo k njima i da se izvijestimo o tome, kakva je to
okolnost s njima posrijedi.
Smjesta se el-Amdžad stavi u pokret, izjaši kroz gradska vrata i
mimo vojske kraljice Mardžane. Kada je međutim prispio do nove
vojske, on je prepozna kao vojsku svojega djeda, kralja el--Ghajura,
oca svoje matere, princeze Budure..."
317
Ali kada je počela
dvjestaičetrdesetiosma
noc

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je el-Amdžad, kada je
prispio do te nove vojske, nju prepoznao kao vojsku svojega djeda,
kralja el-Ghajura, gospodara otoka i mora i sedam dvoraca. Kada je
zatim stao pred njega, on pred njime poljubi tlo i prenese mu svoje
poslanstvo. Kralj odgovori:
— Ja se zovem kralj el-Ghajur, i ja dolazim kao čovjek putnik.
Jer udes me je ražalostio kroz gubitak moje kćeri Budure. Ona me
je napustila, i nikada se više nije vratila k meni. I ja nikada više
nisam čuo nikakve vijesti niti o njoj ni o njezinu suprugu Kamar ez-
-Zamanu. Znate li vi nešto o njima dvoma?
Kada je el-Amdžad to čuo, on neko vrijeme zamišljeno obori svoju
glavu, pa kada je bio siguran u to, da je ovaj njegov djed, otac njegove
matere, on je opet digne, poljubi zatim pred njim tlo i izvijesti ga, da
je on sam sin njegove kćeri Budure. Tek što je kralj čuo, da je ovaj
čovjek sin njegove kćeri Budure, on se baci na njegove grudi, i
obojica zaplaču. Tada kralj el-Ghajur uzvikne:
- Neka je slavljen Allah, moj sine, da sam se ja živ i zdrav sas
tao s tobom!
Nato mu el-Amdžad ispriča, da su kraljevna Budura i također njegov
vlastiti otac Kamar ez-Zaman dobro. I nadalje ga izvijesti,
319
Dvjestaičetrdesetiosma noć
da oni oboje žive u jednome gradu, koji se zove Grad Ebanovine. I
naposljetku mu on također ispriča, da se njegov otac razbjesnio na
njega i na njegova brata i da je zapovjedio, da budu ubijeni, ali da im
se rizničar smilovao i da ih je ostavio na životu. Tada kralj el--Ghajur
rekne:
— Ja ću s tobom i tvojim bratom otići k tvojemu ocu i s njime
ću vas izmiriti i zatim ostati kod vas.
Iznova el-Amdžad poljubi pred njime tlo i obraduje mu se. Sada
kralj el-Ghajur pokloni svojemu unuku el-Amdžadu počasnu haljinu, a
ovaj se sretna lica vrati natrag k svojemu kralju i ispripo-vjedi mu o
kralju el-Ghajuru. Kralj se nad time u najvećoj mjeri zaprepasti, pa
zatim pošalje gostinske darove, ovce, konje, deve, živežne namirnice i
tomu slično. To isto on\dadne prenijeti također kraljici Mardžani, pa
kada su nju obavijestili o tome, što se bilo dogodilo, ona rekne:
— Ja vas namjeravam pratiti sa svojom vojskom, a također ću
se ja potruditi oko pomirbe.
* Ali se iznenada opet uzdigne oblak prašine * i počne pokrivati
svijet velom, * sve dok se danje svjetlo nije izgubilo u tami. * I čulo
se iza njega dozivanje i vikanje i topot konja, * i uskoro ugledaju
mačeve kako blješte * i naprijed uperene vrhove kopalja. * Kada su
dakle ti bojovnici došli blizu grada i ugledali druge dvije vojske, oni
udare u tulumbaze79. Kralj međutim ovoga grada uzvikne, kada je to
opazio:
— Ovo može biti samo dan blagoslova. Neka je slavljen Allah,
koji nas je u miru sjedinio s ove dvije vojske! Pa ako On tako usht-
jedne, isto će nam tako dopustiti da se mirno susretnemo također
s ovom novom vojskom.
Zatim on nastavi:
— Amdžad! As'ad! Izjašite van i donesite nam obavijest o tim
trupama! To je zbilja neka silna vojska, ja još nikada nisam vidio
nijednu veću.
79 Vrsta orijentalnog bubnja, koji se sastoji od mjedene posude
presvučene kožom.
320

El-Amdžad dakle i njegov brat el-As'ad izjašu van. Kralj je doduše
dao prethodno zasunom zatvoriti gradska vrata iz straha pred vojskom,
koja je bila okružila grad, ali dva princa sada otvore vratna krila i
uzmu jahati dalje, sve dok nisu stigli do vojske, koja je upravo
prispjela. Tada oni opaze, da je to jedna vrlo velika vojska, a kada su
se našli u njezinoj sredini, saznaju, da je posrijedi vojska kralja Otoka
Ebanovine i da se s njome nalazi njihov otac Kamar ez-Zaman. Čim
su ga ugledali, oni poljube pred njime tlo i počnu plakati. A kada ih je
Kamar ez-Zaman prepoznao, on se baci njima ususret, gorko zaplače,
zamoli ih za oproštenje i pritisne ih na svoje grudi, dugo vremena. I
zatim im ispriča, kako je jako bio trpio nakon njihova odlaska od
velike boli zbog rastanka s njima. Nato mu el-Amdžad i el-As'ad
ispričaju, da je došao također kralj el-Ghajur. Sada Kamar ez-Zaman
uzjaši svojega konja usred svoje pratnje i uzme sa sobom obadva
svoja sina, el-Amdžada i el- -As'ada. Jahali su odatle, sve dok se nisu
približili vojnom logoru kralja el-Ghajura. Ondje jedan od njih pohita
naprijed i javi ovomu kralju dolazak Kamar ez-Zamana. On mu
odmah pojasi ususret, pa kada su se susreli, začude se nad svima tim
događajima i nad slučajem, zahvaljujući kojemu su se bili sjedinili
ovdje na ovome mjestu. Ljudi su im iz grada međutim priređivali
gozbe s mnogim jelima i poslasticama, i zatim su im dovodili konje,
deve, donosili živežne namirnice i ostale gostinske darove, da, sve ono
što bojovnici trebaju.
Dok su oni bili još zaokupljeni time, * iznenada se ponovo podigne
u vis oblak prašine * i iznova prekrije svijet svojim velom. * Zemlja
zadršće od konjskog topota, * a zvuk bubnjeva odjekne poput olujnog
vjetra. * I zatim se ukaže sama vojska, naoružana do grla i oklopljena i
odjevena posve u crno. U njezinoj se sredini nalazio neki vrlo star
čovjek, komu se brada spuštala na grudi, a on je također nosio crne
haljine. Kada su dakle iz grada ugledali ovu silnu gomilu vojske,
gospodar grada rekne kraljevima:
— Neka je slavljen Allah, što ste se vi svi na Njegovu svemoguću
zapovijed susreli o istome danu i što ste se svi između sebe prepoznali
kao prijatelji! * Ali što je potaklo ovu silnu vojsku, * koja je svijet
zastrla velom? *
321
Dvjestaičetrdesetiosma noć
— Ne boj se! — odvrate kraljevi. - mi smo troje kneževi, i

svatko od nas troje ima brojnu bojnu silu. Ako su oni ondje nepri
jatelji, tada ćemo se mi protiv njih boriti na tvojoj strani, pa makar
oni bili još i triput tako jaki!
Dok su oni tako jedni s drugima razgovarali, odjednom dođe ka
gradu poslanik od ove nove vojske. Njega odvedu pred Kamar ez-
Zamana, kralja el-Ghajura, Kraljicu Mardžanu i kralja, koji je vladao
tim gradom. Glasnik poljubi tlo i rekne:
— Moj kralj dolazi iz zemlje Perzijanaca. On je prije mnogo
godina izgubio svojega sina, i on sada obilazi po cijelome svijetu,
kako bi ga tražio. Ako se on nalazi kod vas, tada budite bez brige!
Ako ga on međutim ne nađe, tada se između njega i vas treba ras
plamsati rat, a on će vaš grad opustošiti. /
Kamar ez-Zaman počne:
— To mu ne smije poći za rukom! Ali kaži, kako se on zove u
zemlji Perzijanaca?
Tada glasnik dadne kao odgovor:
— On se zove kralj Sehriman, gospodar Otoka od Chalidana. I
on je ove trupe sakupio po svima onim zemljama, koje je proputo
vao u potrazi za svojim sinom.
Tek što je međutim Kamar ez-Zaman čuo od poslanika ove riječi, on
glasno krikne i padne onesviješćen na tlo, i u svojoj nesvijesti ostane
ležati cijelo neko vrijeme. Kada je opet došao k sebi, on gorko zaplače
i rekne el-Amdžadu i el-As'adu i njihovim satnicima:
— Otiđite, moji sinovi, s glasnikom i pozdravite svojega djeda,
mojega oca, kralja Sehrimana! Odnesite mu o meni veselu vijest!
On tuguje zbog mojega gubitka, i on sve do ovoga dana poradi
mene nosi crne haljine. Zatim on kraljevima, koji su ondje bili oku
pljeni, ispriča sve, što je on bio doživio u danima svoje mladosti. A
kraljevi su sa zaprepašćenjem slušali. Nato također oni izjaše s
Kamar ez-Zamanom i dojaše k njegovu ocu. Pošto je Kamar ez-
-Zaman pozdravio svojega oca, oni jedan drugoga zagrle i od
322
Pripovijest o Ni'mi ibn er-Rabiju i njegovoj robinji Nu'mi

prekomjernosti su radosti dugo vremena ležali u nesvijesti. Ali, kada
su ponovo došli k sebi, on svojemu ocu ispriča sve, što mu se bilo
dogodilo. A Sehrimana pozdrave također ostali kraljevi. Zatim oni
otpuste Mardžanu opet natrag u njezinu zemlju, nakon što su je
prethodno vjenčali s el-As'adom i zamolili je, neka im nikada ne
prestane odašiljati vijesti. Tako dakle ona otputuje. Nato el-Amdžad
bude oženjen Bustanom, Bahramovom kćerju, i zatim svi otputuju u
Grad Ebanovine. Ondje se Kamar ez-Zaman uputi k svojemu tastu i
ispriča mu sve, što je bio doživio i kako se ponovo sjedinio sa svojim
sinovima. Taj mu vrlo obradovan čestita na sretnom povratku doma.
Nato kralj el-Ghajur, otac Sitt Budure, otiđe k svojoj kćeri i pozdravi
je, i tako njegova čežnja za njome bude ispunjenom. Svi međutim
ostanu u Gradu Ebanovine jedni s drugima pun jedan mjesec. Zatim
kralj el-Ghajur otputuje sa svojom kćerju u svoj zavičaj..."
323
Ali kada je počela

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je kralj el-Ghajur sa svojom
kćerju i svojom vojskom otputovao u svoj zavičaj. Uzeo je također sa
sobom el-Amdžada, i tako su se dali na put prema svojoj zemlji. Kada
je el-Ghajur zatim u svojoj prijestolnici ponovo došao do počinka,
postavio je el-Amdžada za vladara umjesto sebe. Kamar ez-Zaman je
međutim postavio svojega sina el-As'ada na svoje mjesto za vladara u
gradu njegova djeda Armanusa. A ovaj je bio s time sporazuman. Nato
se opremi za putovanje Kamar ez-Zaman i otputi se sa svojim ocem,
kraljem Šehrimanom, sve dok nisu prispjeli na Otoke od Chalidana.
Tada njima u čast bude okićen grad, i tijekom se cijeloga jednog
mjeseca udaralo u tulum-baze u svrhu objavljivanja vesele vijesti. I
Kamar ez-Zaman je vladao umjesto svojega oca, sve dok im nije
došao Onaj, koji radostima zapovijeda da šute i koji raskida
prijateljske veze. Allah međutim sve stvari zna najbolje!"
Tada Kralj rekne:
"Sehrezado, to je stvarno jedna posve čudesna priča!"
Ali ona odvrati:
"Visoki Kralju, ona nije čudesnija od priče o 'Ala ed-Dinu Abu eš-
Samatu."
325
Dvjestaičetrdesetideveta noć
"Kakva je dakle ta?" upita on. Tada ona počne pričati
PRIPOVIJEST 0 'ALA ED-DlNU ABD ES-ŠAMATU.
"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je u starim vremenima i
odavno iščezlim vjekovima živio u Kairu jedan trgovac, po imenu
Sams ed-Din. Taj je bio jedan od najboljih i najpouzdanijih trgovaca, i
on je posjedovao uškopljenike i sluge, crne robove i robinje,
mameluke i veliko bogatstvo, i bio je predstojnik trgovačkog ceha u
Kairu. Imao je također jednu suprugu, koju je vrlo volio i koja je
voljela njega. Ali živio je s njome već četrdeset godina, a da mu od nje
nije bio poklonjen niti sin ni kći. Kada je dakle sjedio jednoga dana u
svom dućanu, vidio je kako od drugih trgovaca svaki pojedini ima
jednoga sina ili dva ili čak još više sinova, koji su jednako kao i
njihovi očevi sjedili u dućanima. Toga je međutim dana bio petak, i
tako on ode u hammam i obavi abdest, kakav se već obavlja petkom.
Kada je opet izašao, uzme brijačevo zrcalo, pogleda u njemu svoje lice
i rekne:
— Svjedočim, da nema drugoga boga osim Allaha, i svjedočim,
da je Muhammed Allahov prorok.
Zatim pogleda svoju bradu i uvidi da bijele dlake u njoj prekrivaju
crne, i pomisli na to, da su bijele dlake vjesnici smrti. Njegova je
međutim žena znala vrijeme njegova povratka, i tako se bila okupala i
uredila za njega, kako je to već običavala činiti. Kada je on dakle ušao
k njoj, ona mu rekne:
— Dobra večer! Ali joj on odvrati:
— Dobro ja ne vidim.
Budući da je ona već prije toga bila zapovjedila sluškinji, da prostre
stol za večeru, ova sada donese jelo. A žena rekne svojemu mužu:
326
Pripovijest o 'Aid ed-Dinu Abu eš-Samdtu

- Jedi, moj gospodaru! Ali on samo odvrati:
- Neću ništa jesti.
I on gurne stol nogom i okrene od nje svoje lice. Tada ga ona upita:
- Zašto to činiš? Što te je oneraspoložilo? On joj dadne kao odgovor:
- Ti si uzrokom moje nevolje..."
327
Ali kada je počela
sgs c
dvjestaipedeseta noć

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Sams ed-Din svojoj ženi
rekao:
- Ti si uzrokom moje nevolje. Tada ga ona upita:
- Zašto?
A on joj odvrati:
- Kada sam danas otvorio svoj dućan, vidio sam, kako svaki
trgovac ima kod sebe jednog sina ili dva ili čak više sinova, koji
sjede u dućanima jednako tako kao i njihovi očevi. I tada sam sebi
rekao: 'On, koji je tvojega oca uzeo k sebi, neće ni tebe poštedjeti.'
Ti si međutim u prvoj bračnoj noći uzela od mene zakletvu, da si
neću uz tebe uzimati nijednu drugu suprugu, čak ne ni neku
priležnicu, niti neku Etiopljanku ni neku Grkinju niti ikakvu drugu
robinju, i da nijednu noć neću provesti daleko od tebe. Sada
međutim stvar stoji tako, da si ti neplodna, i da je brak s tobom,
kao da se udara po kakvoj stijeni.
Sada ona uzvikne:
- Allah je moj svjedok, da krivnja ne leži na meni, nego na
tebi. Jer tvoja je jebovina prerijetka.
329
Dvjestaipedeseta noć
On upita:
— Sto je dakle s muškarcem, čija je jebovina prerijetka?
— Taj ne može nijednu ženu učiniti trudnom niti roditi ikakvo
dijete.
Tada on upita dalje:
— Gdje dakle ima nešto, što jebovinu čini gušćom? Ja ću si to
kupiti, možda će to moju jebovinu učiniti gušćom.
Ona odvrati:
— To potraži kod trgovaca mirodijama!
Poslije ove se noći trgovac sljedećeg jutra probudi pun kajanja zbog
toga, što je svojoj ženi uputio ona predbacivanja, a ona se također
počela kajati zbog svojih predbacivanja upućenih njemu. Zatim se on
uputi na tržnicu i nađe jednog trgovca mirodijama. Njemu on rekne:
— Mir bio s tobom!
A kada mu je ovaj uzvratio pozdrav, on ga upita:
— Ima li u tebe nekog sredstva, koje jebovinu čini gušćom?
Čovjek mu odgovori:
— Imao sam jedno. Alije prodano. No upitaj kod mojega sus
jeda!
Nato on počne svraćati k svima uokolo i pitati ih o tome, ali su ga
oni ismijavali. Naposljetku se vrati natrag u svoj dućan i tužno sjedne.
Bio je pak na toj tržnici jedan pušač hašiša, prvak uličnih prekupaca,
koji je uživao opium u svim oblicima i bio također odan zelenom
hašišu. Taj se prvak zvao šeih Muhammed Simsim. On je bio jedan
ubogi vrag i svakoga je dana običavao trgovcu zaželjeti dobro jutro. U
skladu sa svojom navikom dođe on sada k njemu i rekne:
— Mir bio s tobom!
330
C
V
Pripovijest o 'Aid ed-Dinu Abu eš-Samatu
Trgovac mu mrzovljno uzvrati pozdrav, i tada ovaj upita:
— O gospodaru, što je tebi, da si mrzovoljan?
Tada mu on ispriča sve, što se bilo zbilo između njega i njegove
žene, i on zaključi s riječima:
— Tako sam ja dakle već od prije četrdeset godina njome
oženjen, ali mi ona nije donijela na svijet niti sina ni kćer. Tada mi
je bilo rečeno: 'Da ona od tebe ne postaje trudnom, razlog za to
leži u tome, što je tvoja jebovina prerijetka.' I sada sam tragao za
nekim sredstvom, koje bi moju jebovinu učinilo gušćom, ali nijed
no nisam našao.
Taj drugi mu odvrati:
— O gospodaru, ja imam zgušnjavač jebovine. Što bi ti rekao o
čovjeku, koji će nakon tih četrdeset godina, koje su prošle, donijeti
zgotovljeno, da tvoja žena od tebe postane trudnom?
Trgovac uzvikne:
— Ako ti to učiniš, tada ću te ja bogato nagraditi.
— Daj mi jedan dinar! - rekne prvak. A trgovac rekne:
— Evo ti dva dinara. Ovaj ih uzme i nastavi:
— Daj mi onu ondje porculansku zdjelu!
Trgovac mu je dadne, prekupac je uzme i ode k jednomu prodavaču
hašiša. Od njega on kupi otprilike dvije unce finoga grčkog opiuma,
nešto kineske kubebe, cimeta, mirodijskog karamfila, kar-damoma,
đumbira, bijelog papra i gorskog guštera. Sve to on istu-ca i skuha u
finome maslinovom ulju. Zatim još kupi tri unce tamjana i otprilike
jedan pehar pun crnog kumina, cjelinu razmekša i učini je zajedno s
grčkim pčelinjim medom latvarom80. Njega položi u zdjelu, vrati se s
njome trgovcu i dadne mu je s riječima:
80 Latvar je lijek koji se u ustima rastapa (grčki: eleikton), napose
naziv za kašasto spravljenu ljekariju - electuarium.
331
— Evo zgušnjavača jebovine! Moraš odatle uzimati lopaticom,
nakon što si prethodno pojeo janjeće meso i domaćeg goluba,
snažno zapapreno i začinjeno. Uzimaj dakle odavde lopaticom,
zatim večeraj, i zatim popij šerbet od finoga šećera.
Tada trgovac uzme sve to zajedno, pošalje meso i golubove svojoj
ženi, tim što je naredio da joj se rekne:
— Ovo dobro skuhaj! Uzmi također zgušnjavač jebovine i spre
mi ga kod sebe, sve dok ga ja ne zatrebam i dok ga ne zatražim!
Ona učini, kako joj je bio zapovjedio, i stavi mu jelo. Nakon što je
zatim bio povečerao, on zatraži zdjelu i uzme iz nje. Dobro mu je
prijalo, i on pojede sve. Sada on pojebe svoju ženu. Tada ona iste noći
od njega začne. Kada su zatim prošli prvi, drugi i treći mjesec, njezino
čišćenje prestane, i krv nije više tekla. Tada ona sazna, da je trudna. A
kada su dani njezine trudnoće bili ispunjeni, spopad-nu je trudovi, i u
kući odjeknu uzvici radosti. Babica je međutim imala mnogo muke
kod njezina porođaja. I ona blagoslovi novorođenče u ime
Muhammeda i 'Alije, izrekne: — Allahu Akbar!81 -i dovikne mu u
uho molitveni povik. Zatim ga povije i dadne ga njegovoj materi. Ova
položi dječaka na svoju sisu i dadne mu piti. I on je pio, sve dok nije
bio sit, i zaspao. Babica je ostajala kod nje još tri dana, sve dok nisu
pripremili marcipanske kolače i poslastice. Njih su razdijelili o
sedmome danu. Zatim pospu sol82, a trgovac uđe k svojoj ženi i
čestita joj na ozdravljenju. I on upita:
— Gdje je od Allaha povjereno dobro?
Tada mu ona donese djetešce zračeće ljepote, djelo sveprisutnoga
Upravitelja. Bilo je to doduše tek djetešce od sedam dana, ali bi
svatko, tko bi ga vidio, o njemu rekao, da je staro jednu godinu.
Trgovac ga pogleda u lice i uvidi, da sliči sjajnom Uštapu i da na oba
obraza ima znamenke ljepote83. Kada je zatim upitao svoju ženu,
kako ga ona kani nazvati, ona odgovori:
81 Bog je Najveći!
82 U svrhu zaštite od urokljiva pogleda.
83 Misli se dakako na madeže.
332
Pripovijest o 'Ala ed-Dinu Abu eš-Samdtu

— Kada bi to bila djevojčica, tada bih joj ja odredila ime. Ali
ovo je dječak, i zato mu moraš ti sam dati neko ime.
Običavali su dakle ljudi onoga vremena imenovati svoju djecu po
predznacima. Pa budući da je baš u to vrijeme, kada su se oni
svjetovali o imenu, neki čovjek doviknuo svojemu prijatelju: - Hej ti,
gospodaru 'Ala ed-Dine! - tako trgovac rekne:
— Nazvat ćemo ga 'Ala ed-Din Abu eš-Šamat84.
On dakle preda dijete dadiljama i njegovateljicama, i ono je tijekom
dvije godine pilo mlijeko. Zatim bude od toga odviknuto. Jer naraslo
je i uznapredovalo i sada je moglo hodati po tlu. Ali kada je dječak bio
star sedam godina, odvedu ga, zbog straha od urokljiva pogleda, u
jednu podzemnu odaju, a njegov otac rekne:
— On ne smije napuštati ovu odaju prije nego što mu izbije
brada!
Njegovu njegu povjeri jednoj robinji i jednomu crnom robu. Robinja
mu je pripremala obroke, a Crnac mu ih je donosio. Njegov ga otac
također dadne obrezati i proslavi taj dan velikom svečanom gozbom.
Zatim naloži, da za njega dolazi učitelj, koji ga je poučavao u pisanju,
u čitanju Kur'ana i u znanostima, sve dok on nije bio sve naučio i
stekao bogata znanja.
Dogodilo se dakle jednoga dana, da je rob, kada mu je bio donio
jela, preklopna vrata ostavio otvorenima. Tada 'Ala ed-Din istrči van
iz odaje i dođe k svojoj materi, kod koje je upravo bilo u posjeti jedno
društvo uglednih žena. I dok su sada žene naklapale s njegovom
materom, ovaj dječak uđe k njima, nalik nekomu bijelom robu, koji je
bio opijen od prekomjernosti svoje ljepote. Tek što su ga te žene
ugledale, one pokriju svoja lica i doviknu njegovoj materi:
— Allah te kaznio, ženo! Kako možeš dopustiti da k nama ulazi
ovaj strani mameluk? Zar ti ne znaš, da sramežljivost spada u vjer
ske propise?
84 Glasovitost Vjere sa Znamenkama Ljepote. 'Ala ed-Din je u
Europi postao poznatim kao Aladin (ili: Aladdin).
333
Ona rekne:
- Prizovite Allahovo ime!85 Ovo je moje dijete, plod mojega
tijela, sin predstojnika trgovačkog ceha Šams ed-Dina, dijete
odnjegovano od dadilje, urešeno ogrlicom i othranjeno nježnim
koricama i srčikama kruha!
Kada su žene uzviknule: — Mi u cijelome svom životu nismo još
nikada vidjele od tebe nijednog sina! — ona odvrati:
- Njegov je otac bio zabrinut za njega zbog urokljiva pogleda,
i zato je naredio da ga se odgaja u jednoj odaji ispod zemlje..."
85 Time se odvraća pogled urokljiva oka i druga nesreća, kada se
govori o nečem lijepome.
334
Ali kada je počela
dvjestaipedesetiprva noć

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Ala ed-Dinova mati
ženama odvratila:
- Njegov je otac bio zabrinut za njega zbog urokljiva pogleda,
i zato je naredio da ga se odgaja u jednoj odaji ispod zemlje.
Možda je sada rob preklopnicu ostavio otvorenom, i tako je on
izašao. Mi smo htjeli, da ne dopustimo da on iz te odaje izađe prije
nego što mu izbije brada.
Žene joj na njemu čestitaju. Dječak međutim otiđe od njih i otrči u
kućno dvorište. Zatim se popne u otvorenu sjenicu za primanje i
sjedne. Dok je ondje sjedio, slučajno dođu robovi s mulom njegova
oca. Njima 'Ala ed-Din dovikne:
- Gdje je bila ta mula?
Oni dadnu kao odgovor:
— Mi smo pratili tvojega oca, kada je jahao u dućan, i sada smo
je doveli natrag.
Sada on upita dalje:
— Kakvo zvanje ima moj otac?
A oni mu odvrate:
335
Dvjestaipedesetiprva noć
— Tvoj je otac predstojnik trgovačkog ceha u zemlji Egiptu, i
on važi za kneza kod sinova Arabljana.
Tada Ala ed-Din otiđe k svojoj materi i upita je:
— Mati, reci, kakvo zvanje ima moj otac?
— Moj sine — odgovori ona — tvoj je otac trgovac, i on je
predstojnik trgovačkog ceha u zemlji Egiptu i važi za kneza kod
sinova Arabljana. Njegovi ga robovi trebaju pri prodavanju pitati samo
onda, kada cijena robe iznosi najmanje tisuću dinara. Ako međutim
cijena neke robe iznosi samo devetstotina dinara ili još manje, tada ga
oni ne pitaju za savjet, nego prodaju prema vlastitoj procjeni. Isto tako
ne dolazi nikakva roba iz cijeloga svijeta, bilo da je ima mnogo ili
malo, a da ne prolazi kroz njegove ruke. I on raspolaže njome, kako
mu se sviđa. A isto tako se nikakva roba ne uvezuje u svežnjeve i ne
šalje u strane zemlje, a da o tome nije odlučio tvoj otac. Allah
Uzvišeni je dao tvojemu ocu veliko, neizmjerno bogatstvo, moj sine!
Tada on rekne:
— Draga mati, neka je slavljen Allah, što sam ja sin čovjeka, koji
važi za kneza kod sinova Arabljana i koji je predstojnik trgovačkog
ceha. Ali zbog čega me on, draga mati, zaključava u podzemnu odaju i
drži me ondje zarobljena?
— Dragi sine — odgovori ona — mi smo te samo zbog toga
zaključali u tu odaju, jer smo bili zabrinuti za tebe zbog očiju ljudi.
Urokljivo je oko istina. Da, većina ljudi, koji počivaju u grobu su
žrtve urokljiva oka.
On joj međutim odvrati:
— Draga mati, kamo čovjek treba pobjeći pred udesom? Čak
ni oprez ne štiti od udesa. I nitko neće umaknuti onomu, što mu
stoji zapisano. Zbilja, On, koji je mojega djeda uzeo k sebi, neće
poštedjeti niti mene ni mojega oca. Makar on danas i bio još na
životu, može već sutra biti mrtav. Ako bi međutim moj otac izne
nada umro i ja zatim stupio naprijed i rekao: 'Ja sam 'Ala ed-Din,
sin trgovca Šams ed-Dina', tada mi nijedan čovjek ne bi povje-
336
Pripovijest o 'Ala ed-Dinu Abu eš-Samatu

rovao, a stari bi ljudi rekli: 'Mi u cijelome svom životu nismo vidjeli,
da je Sams ed-Din imao nekoga sina ili neku kćer.' Zatim bi došla
državna riznica i posjed bi mojega oca uzela pod svoje. Neka Allah
ima među blaženima onoga, tko je rekao: 'Plemeniti će gospodar
umrijeti, njegovo će bogatstvo otići, a najprostiji će ljudi uzeti njegove
žene.' Zato, draga mati, razgovaraj s mojim ocem, kako bi me on uzeo
sa sobom na bazar i otvorio mi jedan dućan, u kome bih ja zatim
mogao sjediti s robom, i kako bi me naučio voditi trgovačke poslove,
uzimati i davati.
Tada mu ona rekne:
— Moj sine, čim tvoj otac dođe kući, ja ću mu to reći.
Kada je dakle trgovac došao kući, on ugleda svojega sina 'Ala ed-
Dina Abu eš-Samata kako sjedi kod matere. Tada on upita:
— Zašto si ga izvela iz odaje?
— Dragi bratiću — odvrati ona - ja ga nisam izvela, nego su robovi
zaboravili zaključati odaju i ostavili vrata otvorenima. Dok sam ja
ovdje sjedila, u društvu nekolicine uglednih dama, on je iznenada ušao
k nama.
Zatim mu ona također ispripovjedi, što je bio kazao njegov sin.
— Dragi sine - počne njegov otac - sutra ću te, ako tako usht-
jedne Allah Uzvišeni, ja uzeti sa sobom na bazar. Ali, moj sine, tko
želi sjediti na bazarima i u dućanima, taj mora prema ljudima u
svim stvarima pokazivati savršenu uljudnost.
'Ala ed-Din provede noć radostan zbog riječi svojega oca. Kada je
opet nastalo jutro, njegov ga otac odvede u hammam i odjene ga u
odjeću, koja je bila vrijedna mnogo novaca. I pošto su zatim
doručkovali i popili svoje šerbete, uzjaši on svoju mulu i dadne
svojemu sinu da jaši na drugoj. Tako ga on uzme sa sobom, tim što je
on sam jahao sprijeda, i uputi se s njime prema bazaru. Tada ljudi na
bazaru opaze, da ovamo dolazi predstojnik trgovačkog ceha, s
mladićem iza sebe, lijepim poput Mjesečeva koluta u četrnaestoj noći,
i jedan drugomu rekne:
— Pogledaj si ovoga mladića iza predstojnika trgovaštva! Mi
smo imali o njemu dobro mišljenje. Ali je on kao češnjak, sijed i
iznutra zelen.
337
Dvjestaipedesetiprva noć
A šeih Muhammed Simsim, prvak, o kome smo govorili već ranije,
dovikne trgovcima:
- Vi trgovci, mi nećemo više trpjeti, da on bude naš poglavar,
nikada!
Bio je dakle običaj, kada predstojnik trgovaštva ujutro dođe od kuće
i sjedne u svoj dućan, da k njemu pristupi prvak bazara i da pred
trgovcima izgovori Fatihu86. Oni su naime običavali zajedno s
prvakom odlaziti k predstojniku trgovaca i kazivati mu prvu kur'ansku
suru i zaželjeti mu dobro jutro. Zatim su se običavali upućivati svaki
pojedini od njih u svoj dućan. Kada je međutim tog dana predstojnik
trgovaštva kao obično sjeo u svoj dućan, trgovci ne dođu k njemu kao
inače. Tada on pozove prvaka i upita ga:
- Zašto se trgovci ne okupljaju kod mene kao inače?
Taj dadne kao odgovor:
- Ja se ne razumijem u to, da javljam neugodne stvari. Znaj,
trgovci su se složili u tome, da tebe smijene kao poglavara i da više
ne kazuju pred tobom Fatihu.
- Zašto? - upita Šams ed-Din.
Tada ga prvak upita:
- Što je s tim dječakom, koji sjedi pokraj tebe? Ti si ipak star
čovjek i poglavar trgovaca! Je li taj dječak možda tvoj mameluk ili
neki rođak tvoje žene? Ja vjerujem, da ti gajiš prema njemu ne
dozvoljenu ljubav i naklonost.
Ali tada predstojnik krikne na njega i poviče:
- Šuti, naškodio Allah tebi i tvojoj ćudi! To je moj sin! Ali ovaj
odvrati:
- Mi nismo nikada u svome životu vidjeli, da ti imaš sina! Tada Šams
ed-Din rekne:
El-Fatiha je prvo poglavlje (sura) Kur'ana.
338
r

— Kada si mi ti bio donio zgušnjavač jebovine, moja je žena
začela i donijela na svijet dječaka. Ali, jer sam ja bio zabrinut za
njega zbog urokljiva oka, odgajao sam ga u jednoj odaji ispod
zemlje, i želio sam, da on tu prostoriju ne napušta prije nego što
bude u stanju rukom uhvatiti svoju bradu. Ipak njegova mati nije
bila s time sporazumna, a on me zamolio, neka otvorim za njega
dućan, stavim u njega robu, i da ga naučim, kako se obavlja trgo
vina.
Nato prvak ode k ostalim trgovcima i upozna ih s pravim stanjem
stvari. I oni svi zajedno pođu s prvakom i upute se k predstojniku
trgovaštva, stupe pred njega i izgovore Fatihu. I zatim mu čestitaju na
njegovome sinu i reknu:
— Neka Gospod sačuva korijen i granu! Ali čak i najsiromašniji
među nama mora, ako mu se rodi sin ili kći, pripremiti za svoje pri
jatelje zdjelu punu kaše od brašna s medom i pozvati svoje poz
nanike i rođake. Ti to nisi učinio.
On ima odgovori:
— Ja sam vam to još dužan. Okupit ćemo se u vrtu!..."
339
Ali kada je počela
dvjestaipedesetidruga
noc
Šehrezadina sestra Dinazad rekne:

"Sestro, ispričaj nam svoju pripovijest dalje, ako si budna i još ne
spavaš!"
Sehrezad dadne kao odgovor:
"Od srca rado! Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je predstojnik
trgovaštva drugim trgovcima obećao gozbu i rekao im:
- Okupit ćemo se u vrtu.
Sutra on pošalje kućne sluge u sjenicu i u paviljon, koji su se nalazili
u vrtu, i zapovjedi im, da ondje postave ćilime. Također pošalje
onamo, stoje trebalo za kuhanje, ovce, maslo i druge stvari, kako je to
već prilika zahtijevala. Zatim dadne da se podignu dva stola, jedan u
paviljonu i drugi u sjenici. Nato se potpašu trgovac Šams ed-Din i
njegov sin Ala ed-Din, i otac rekne:
- Moj sine, kada uđe neki čovjek sa sijedim vlasima, tada ću
ga ja primiti i posjesti ga za stol, koji je u paviljonu. Ti međutim,
moj sine, kada vidiš da ulazi neki golobradi mladić, primi ga i odve
di ga u sjenicu i odredi mu ondje neko mjesto za stolom.
"Ala ed-Din nato upita:
- Oče, zašto daješ da se spremaju dva stola, jedan za odrasle
muškarce, a drugi za mlade ljude?
Dvjestaipedesetidruga noć
— Moj sine — odvrati on - znaj, golobradi se mladić stidi, da
jede s odraslim muškarcima.
To je njegov sin također držao za ispravno.
Kako su dakle trgovci dolazili, Šams ed-Din je primao odrasle
muškarce i molio ih, neka sjednu za stol u paviljonu, dok je njegov sin
'Ala ed-Din primao mlade ljude i njima dodjeljivao mjesta u sjenici.
Zatim donesu jela, i gosti uzmu jesti i piti. Bili su veseli i uživali su i
pili šerbete, dok su sluge puštali da se podiže miris tamjana iz
kadionica. Stari su gosti sjedili i razgovarali o znanosti i o predajama o
Proroku. Među njima se nalazio trgovac po imenu Mahmud el-Balchi.
On je bio prema van musliman, ali u nutrini mag, vodio je loš život i
bio odan ljubavi prema dječacima. Taj čovjek pogleda 'Ala ed-Dinovo
lice pogledom, koji je u njemu potakao tisuću uzdisaja, i bilo je to, kao
da je sotona držao pred njime na dječakovu licu dragulj. Tada ga
pograbi požudna snaga ljubavi i najžešća strast, i njegovo se srce
ispuni željom za dječakom. Taj je trgovac, koji se zvao Mahmud el-
Balchi, običavao kupovati svoje tkanine i robe od 'Ala ed-Dinova oca.
Ustane dakle ovaj Mahmud, kako bi malo uokolo prošetao, i upravi
svoje korake k mladim ljudima. Oni ustanu, kako bi ga pozdravili.
'Ala ed-Din se međutim upravo bio osjetio pritisnutim, da se popisa, i
tako je on bio otišao, kako bi obavio svoju nuždu. Tada se Mahmud,
trgovac, obrati mladim ljudima s riječima:
— Ako vi 'Ala ed-Dina potaknete na to, da putuje sa mnom,
svakomu ću pojedinomu od vas dati po jednu haljinu, koja vrijedi
mnogo novaca.
Zatim ih on napusti i opet se vrati u krug starijih. Mladi ljudi
međutim ostanu ondje sjediti, sve dok se 'Ala ed-Din nije vratio natrag
k njima. Tada oni ustanu, kako bi ga pozdravili, i dadnu mu da sjedne
na počasnom mjestu na kraju dvorane. Sada neki mladić rekne
svojemu susjedu:
— Gospodaru Hasane, ispričaj mi o svojoj glavnici, kojom
obavljaš trgovinu! Kako si ti došao do nje?
342
Ovaj odgovori:
— Kada sam narastao i postao velik i dosegao muškaračku dob,
ja sam rekao svojemu ocu: 'Dragi oče, daj mi robe!' Ali on rekne:
'Moj sine, ja nemam ništa. Ti međutim otiđi i posudi sebi novac od
nekog trgovca i počni time voditi trgovinu. Nauči, kako se kupuje i
prodaje, kako se daje i uzima!' Uputio sam se dakle k jednomu od
trgovaca i posudio od njega tisuću dinara. Za taj sam si novac
kupio tkanine, otputovao s njima u Damask i stekao za njih dvo
struko. Zatim sam u Damasku pokupovao robu i otputovao s njo
me u Haleb. Ondje sam je prodao i ponovo stekao dvostruko. Ta
kođer sam u Halebu kupio robu i pošao s njome u Baghdad, gdje
sam je prodao i po trećiput stekao dvostruko. Tako sam trgovao
sve dalje, sve dok moja glavnica nije iznosila desettisuća dinara.
Na isti je način svaki od mladih ljudi razgovarao sa svojim
susjedom, sve dok nije došao red na 'Ala ed-Dina Abu eš-Samata i dok
on nije morao pripovijedati. Kada su ga upitali: — Kako je s tobom,
gospodaru 'Ala ed-Dine? - on im odgovori:
— Ja sam bio odgajan u jednoj odaji ispod zemlje, i tek sam
ovoga tjedna izašao iz nje. Sada odlazim u dućan i iz njega natrag
kući.
Tada drugi reknu:
— Ti si navikao sjediti kod kuće, pa još ne poznaješ radosti
putovanja. Putovanje je ipak stvar muškaraca.
On odgovori:
— Ja nemam nikakve potrebe da putujem. Za mene je mir
neprocjenjivo vrijedan.
Nato jedan od mladića rekne svojemu susjedu:
— Taj tu je kao neka riba. Ako napusti vodu, umire!
I svi reknu 'Ala ed-Dinu:
— Sinovi trgovaca vide svoju slavu samo u putovanju zbog
dobiti.
343
Dvjestaipedesetidruga noć
On se međutim razbjesni zbog tog razgovora, i napusti mlade ljude,
sa suzama u očima i s tugom u srcu. Uzjaši mulu i uputi se kući.
Ondje ga ugleda njegova mati, kako je ispunjen rastućim gnjevom i
kako mu u očima stoje suze. Tako ga ona upita:
- Sto je razlogom, da ti plačeš, moj sine?
- Svi su mi se sinovi trgovaca narugali i rekli, da trgovački
sinovi vide svoju slavu samo u putovanju zbog novčane dobiti..."
344
Ali kada je počela
dvjestaipedesetitreća noć

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je 'Ala ed-Din rekao svojoj
materi:
- Sinovi su mi se trgovaca narugali i rekli, da trgovački sinovi
vide svoju slavu samo u putovanju zbog dobiti.
Tada ga njegova mati upita:
- Moj sine, želiš li ti dakle putovati?
- Dabome! — uzvikne on. I tada ona upita dalje:
- U koju zemlju želiš putovati?
- U grad Baghdad - odgovori on. - Jer ondje se za ono, što
se ima kod sebe, zaradi dvostruko.
Nato ona odvrati:
- Dragi sine, gledaj, tvoj otac ima mnogo novaca. A ako ti on
ne htjedne od svojega novca pripremiti robu, tada ću to učiniti ja
od svojega vlastitog imetka.
On međutim rekne:
- Najljepše daje, tko brzo daje! Ako se za mene treba dogodi
ti neko dobro djelo, vrijeme je za to sada.
345
Dvjestaipedesetitreća noć
Tada ona pozove robove i pošalje ih po uvezivače. Nadalje ona
otvori jedno skladište robe i dadne iznijeti za njega tkanine, koje
uvezivači uvezu u deset tovara.
Okrenimo se mi sada od njegove matere natrag k njegovu ocu! On je
u međuvremenu po vrtu tražio svojega sina 'Ala ed-Dina, ali ga nije
našao. Pa kada je upitao za njega, reknu mu, da je uzjašio svoju mulu i
odjašio kući. Sada on također uzjaši i odjaši za njim. Kada je stupio u
svoju kuću, ugleda već gotove uvezane svežnjeve i odmah upita, što to
ima značiti. Tada mu njegova žena ispriča, što su sinovi trgovaca bili
nagovorili njegovu sinu 'Ala ed-Dinu. A on uzvikne:
— Moj sine, ne dao ti Allah da moraš na putovanje po tuđini!
Allahov je Prorok - On neka Ga blagoslovi i pozdravi! - rekao:
'To spada u ljudsku sreću, da čovjek nalazi kruh svagdašnji u svom
zavičaju.' A stari su kazivali: 'Izbjegavaj putovanje, pa makar se
radilo i samo o jednoj milji!'
Nato on upita svojega sina:
— Jesi li ti stvarno odlučio da putuješ i ne želiš više odustati od
te odluke?
Njegov mu sin dadne kao odgovor:
— Kanim otputovati s robom u Baghdad. Inače ću odložiti
svoju odjeću, odjenuti derviške haljine i putovati svijetom kao
hađđija87.
Sada njegov otac rekne:
— Ja nisam siromašan niti bez sredstava, nego imam mnogo
dobara.
I on mu pokaže sve, što je posjedovao u novcu, tkaninama i drugoj
robi, tim što je dodao:
— Ja imam tkanine i različite vrste roba, koje priliče za svaku
zemlju.
87 Hodočasnik.
346

Između ostaloga mu pokaže četrdeset uvezanih svežnjeva, od kojih
je svaki pojedini nosio natpis, da je njegova cijena tisuću dinara.
Zatim rekne:
— Moj sine, uzmi ovih četrdeset tovara zajedno s tih deset, koji
su od tvoje matere, i putuj pod zaštitom Allaha Uzvišenoga! Ali,
dragi moj sine, ja sam zabrinut za tebe zbog stanovite šume, koja
leži na tvome putu i koja se zove Lavlja Guštara, i zbog jedne
doline ondje, koja se zove Pasja Dolina. U njima su bez milosrđa
sve duše posvećene smrti.
Kada je sin upitao: - Zašto, dragi oče? - otac mu odgovori:
— Zbog stanovitog Beduina88, izvjesnoga drumskog razbojni
ka, koji se zove Adžlan.
Ala ed-Din međutim rekne:
— Život dolazi od Allaha. Ako imam u njemu dijela, tada mi se
neće dogoditi nikakva šteta!
Nato 'Ala ed-Din odjaši sa svojim ocem na tržnicu tovarne stoke.
Ondje neki karavanski vodič skoči sa svoje mule, poljubi tlo pred
predstojnikom trgovaštva i rekne mu:
— Tako mi Allaha, dugo je tomu, moj gospodaru, da nisi
svraćao k nama ni po kakvim poslovima.
On nato odvrati:
— Svako vrijeme ima svoj tok i svoje ljude. Allah Uzvišeni neka
ima među blaženima čovjeka, koji je rekao:
Star čovjek korača, duboko pogrbljen, o putničkom štapu, Sve do
koljena mu se spušta brada.
Upitao sam ga: 'Zbog čega se ti tako duboko saginješ?' Tada on
podigne svoje ruke k meni i uzvikne:
88 Beduin, arapski: Badavi, je u izvornom značenju te riječi —
stanovnik pustinje (= Pustinjski).
347
Dvjestaipedesetitreća noć
'Uprahu leži moja mladost, ah, ona je od mene uzmakla, Sada hodam
pogrbljen i tragam za njom.'
Poslije ovih stihova on nastavi:
— Majstore, ne ja, nego moj sin hoće putovati. Gonič odvrati:
— Allah ti ga sačuvao!
Nato predstojnik trgovaštva zaključi ugovor između svog sina i
karavanskog vodiča, tim što je utvrdio, da mu mladić treba biti poput
nekoga sina, preporuči ga njegovoj brizi i rekne mu:
— Evo ti sto dinara za tvoje momke!
Zatim predstojnik trgovaštva kupi šezdeset mula, nadalje jednu
svjetiljku i grobni pokrivač za svetoga 'Abd el-Ladira el-Džilani-ja89 i
rekne:
— Moj sine, dokle god ja budem bio daleko od tebe, ovaj će
čovjek biti tvoj otac umjesto mene. Slušaj ga u svemu, što kaže!
Nato se s mulama i slugama uputi kući. I te večeri prirede čitanje
Kur'ana i svečanost za šeiha 'Abd el-Kadira el-Džilanija. Sljedećega
međutim jutra predstojnik trgovaca dadne svojemu sinu desettisuća
dinara i rekne:
— Ako dođeš u Baghdad i vidiš, da se tkanine lako prodaju,
tada ih prodaj. Ako međutim nađeš da je tržište za njih loše, tada
živi od ovoga novca!
I sada budu natovarene mule, svi uzmu jedni od drugih oproštaj, i
zatim karavana krene, sve dok se nije našla izvan grada. U
međuvremenu se bio spremio za putovanje prema Baghdadu također
Mahmud el-Balchi, iznio svoje tovare i podigao svoje šatore pred
vratima grada. Jer on je sebi rekao:
89 'Abd el-Ladir el-Džilani je umro u Baghdadu 1166. godine, a
ondje je i pokopan.
348

— Ti se možeš naslađivati tim dječakom samo na osami, gdje te
neće ometati nikakav gledatelj i nikakva uhoda!
On je međutim dugovao mladićevu ocu tisuću dinara, koje mu je
morao platiti još od jednoga ranijeg posla, i tako je on dakle otišao k
njemu, kako bi se od njega oprostio. Ovaj mu rekne:
— Dadni tih tisuću dinara mojemu sinu 'Ala ed-Dinu! I on ga
preporuči njegovoj brizi, tim što rekne:
— On ti treba biti kao sin.
I tako se 'Ala ed-Din priključi Mahmudu el-Balchiju..."
349
Ali kada je počela
ogo C
dvjestaipedesetičetvrta
noc

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da se 'Ala ed-Din priključio
Mahmudu el-Balchiju. Taj Mahmud je sada naložio 'Ala ed-Dinovu
kuharu, neka za njega ništa ne kuha, nego je on sam mladića i njegovu
karavanu opskrbljivao jelom i pićem. Nato se krenulo na putovanje. O
trgovcu Mahmudu el-Balchiju treba još reći, da je on posjedovao četiri
kuće, jednu u Kairu, jednu u Damasku, jednu u Halebu i jednu u
Baghdadu.
Karavana je putovala sve dalje, kroz pustinje i stepe, sve dok nije
došla u blizinu Damaska. Tada Mahmud el-Balchi pošalje k 'Ala ed-
Dinu svojega roba, i ovaj ga nađe gdje sjedi i čita. On mu priđe i
poljubi mu ruke. I kada ga je 'Ala ed-Din upitao o njegovoj želji, on
odgovori:
— Moj te gospodar daje pozdraviti i moli te da mu dođeš u
goste u njegov šator.
Ali 'Ala ed-Din odvrati:
— Pitat ću najprije za savjet svojega oca Kamal ed-Dina, vodiča
karavane.
Zatim ga on upita za savjet, treba li da ide. Ali mu vodič rekne:
— Ne idi!
351
-Dvjestaipedesetičetvrta noć-
Od Damaska su putovali dalje prema Halebu, i također ondje
Mahmud el-Balchi priredi gozbu i pošalje k 'Ala ed-Dinu, kako bi ga
pozvao. On upita za savjet vodiča. I ponovo ga je ovaj savjetovao, da
ne ode. Kada su zatim bili putovali dalje od Haleba, i kada je između
njih i Baghdada ležao samo još jedan dan putovanja, Mahmud el-
Balchi pripremi po trećiput svečanost i pošalje k 'Ala ed-Dinu, kako bi
ga pozvao. Taj opet upita vodiča za savjet, a ovaj gaje kao i prije toga
svjetovao, neka ne ide. Ali 'Ala ed-Din rekne:
- Ovajput moram otići.
Nato on stavi pod haljine mač i uputi se k Mahmudu el-Bal-chiju.
Ovaj se podigne i pođe mu ususret i pozdravi ga. Zatim postavi pred
njega raskošnu gozbu, počne se jesti i piti, i operu si konačno ruke.
Tada se Mahmud nagne preko k 'Ala ed-Dinu, kako bi mu ukrao jedan
poljubac, ali ga ovaj uhvati rukom i uzvikne:
- Hej, što to ti hoćeš učiniti?
Ovaj odgovori:
- Gledaj, ja sam te pozvao da dođeš ovamo. Želim na ovome
mjestu s tobom podijeliti radost, i da zajednički tumačimo ove
pjesnikove riječi:
Zar ti ne možeš doći k meni samo na jedan časić, Samo koliko treba,
da se pomuze ovčica, ili ispeče jajce,
Pa da pojedeš, što god ti samo odgovara od bijelog kruščića, I uzmeš,
što ti zvecka od srebrnog novčića,
I da bez muke podneseš, što ti treba prijati,
Jedan palčić ili jedan pedljić ili jednu punu ručicu?
Nato Mahmud el-Balchi htjedne silovati mladića. Ali on skoči,
povuče svoj mač i poviče:
352

— Jao tvojoj sijedoj kosi! Zar te nije strah pred Allahom, koji
je silan u gnjevu? Ja smatram da spada među blažene čovjek, koji
je rekao:
V
Čuvaj svoju bijelu kosu od prljavštine, koja će je umrljati! Jer bijela
boja brzo prima mrlje.
Poslije ovih riječi 'Ala ed-Din Mahmudu el-Balchiju rekne dalje:
— Ova je roba od Allaha povjereno dobro. Kada bih je ja
mogao nekomu drugomu nego tebi prodati za zlato, tebi bih je
tada prodao za srebro. Ali tako mi Allaha, ti nevaljalče, ja se nika
da više neću s tobom družiti!
Nato se 'Ala ed-Din vrati natrag ka karavanskom vodiču Kamal ed-
Dinu i rekne mu:
— Taj je jedan običan razvratnik! Ja neću više nikada biti zajedno s
njime, a neću s njime čak ni dalje putovati.
— Moj sine - odvrati ovaj - zar ti ja nisam rekao, da ne trebaš ići k
njemu? Ali ako se mi sada od njega odvojimo, moj sine, tada se
plašim opasnosti za naš život. Zato nas pusti da i dalje putujemo u
istoj karavani!
Ali 'Ala ed-Din uzvikne:
— Nemoguće je, da ja ikada opet putujem zajedno s njime!
Tako on dakle dadne da se potovare njegovi tovari i nastavi sa
svojim ljudima putovati dalje, sve dok nisu došli do jedne doline.
Ondje se htjedne zaustaviti. Ali karavanski vodič rekne:
— Ne zaustavljajte se ovdje, putujte dalje, ubrzajte korak!
Možda ćemo moći dosegnuti Baghdad još prije nego što se
zaključaju gradska vrata. Jer ondje se vrata otvaraju i zaključavaju
vazda sa Suncem, od straha, da bi se grada mogli domoći krivov
jerci i knjige svete znanosti baciti u Tigris.
353
Dvjestaipedesetičetvrta noć
- Dragi oče - odvrati Ala ed-Din - ja s ovim robama nisam
pošao na put i doputovao u ovu zemlju, kako bih tjerao trgovinu,
nego da si pogledam svijeta.
Karavanski vodič ponovi:
— Moj sine, ja sam zabrinut za tebe i za tvoje dobro zbog Be
duina.
Tada 'Ala ed-Din uzvikne:
— Ti, čovječe, jesi li ti sluga ili gospodar? Ja želim tek sutra
uputovati u Baghdad, da narod toga grada vidi moju robu i da zna,
tko sam ja!
- Čini, što hoćeš! - rekne vodič - ja sam ti dao svoj savjet.
Sada dakle sam gledaj, kako ćeš izaći odavde žive glave!
Unatoč tomu 'Ala ed-Din zapovjedi, da se tovari skinu s mula. Tako
oni istovare terete, podignu šatore i ostanu ondje mirno sve do ponoći.
Tada 'Ala ed-Din izađe van, kako bi slijedio jedan poziv prirode, i
odjednom ugleda u daljini kako nešto bljeska. On brzo upita
karavanskog vodiča:
— Majstore, što je to što ondje svjetluca?
Vodič se uspravi, brižljivo osmotri i prepozna u onome, što je
svjetlucalo, vrhove kopalja, čelično oružje i mačeve Beduina. Da, oni
su bili tu, Beduini sa svojim poglavicom, šeihom Arabljana Adžlanom
Abu Nai'bom. A kada su im se Beduini približili, oni prepoznaju
svežnjeve i jedan drugomu reknu:
— Ha, noć plijena!
Kada su ljudi iz karavane čuli, da ovi tako govore, poviče Kamal ed-
Din, vodič:
- Otale, vi bijedna beduinska kleteži!
Ali ga Abu Naib pogodi sa svojom sulicom u grudi, a šiljak
svjetlucajući se prodre iz leđa van. Tada on padne mrtav pred
šatorskim vratima. Sada poviče vodonoša:
- Otale, vi neotesana beduinska klateži!
354
Pripovijest o 'Ala ed-Dinu Abu eš-Šamatu

Ali taj bude pogođen udarcem mača po šiji, a oštrica sjajeći se prođe
kroz njegove vratne žile. I također on padne mrtav. Sve se to
događalo, dok je 'Ala ed-Din stajao i gledao. Nato Beduini okruže
karavanu sa svih strana, počnu ubijati ljude i od cijele 'Ala ed-Dinove
družine ne ostave na životu nijednoga jedinog čovjeka. Zatim natovare
svežnjeve na mule i pođu odatle. 'Ala ed-Din međutim u sebi samome
rekne:
- Tvoja će te haljina i tvoja mula ovdje sigurno stajati života!
Zato on odloži svoju odjeću, baci je na mulina leđa i ostane samo u
košulji i gaćama. Zatim pogleda pred sebe prema šatorskim vratima i
ugleda ondje lokvu krvi od ubijenih. U njoj se valjao s košuljom i
gaćama, sve dok nije izgledao kao mrtvac, koji se ugušio u svojoj
vlastitoj krvi.
Pogledajmo mi sada, što je šeih Arabljana Adžlan učinio dalje! On
upita svoje ljude:
- Vi Arabljani, je li ova karavana došla ovamo iz Egipta, ili je
otputovala iz Baghdada?..."
355
Ali kada je počela

R I dvjestaipedesetipeta noć I s
"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da su ljudi beduinskog
poglavice, kada ih je on upitao: - Vi Arabljani, je li ova karavana došla
ovamo iz Egipta, ili je otputovala iz Baghdada? - njemu dali kao
odgovor:
- Ova je karavana došla ovamo iz Egipta na putu prema
Baghdadu.
Zatim on nastavi:
- Vratite se natrag k ubijenima! Vjerujem, da gospodar ove
karavane još nije mrtav.
Beduini se dakle vrate natrag k mrtvima i počnu po njima još više
bosti i udarati ih, sve dok nisu došli do 'Ala ed-Dina. On je bio legao
među leševe. Ali kada su dospjeli do njega, oni poviču:
— Ti se samo praviš mrtav! Mi ćemo te sada dokrajčiti!
I jedan Beduin podigne svoje koplje i htjedne ga zabosti u 'Ala ed-
Dinove grudi, Ali se mladić tada pomoli:
— Tvoj blagoslov, o gospodaru 'Abd el-Kadiru, ti sveČe iz Dži-
lana!
Nato on ugleda neku ruku, koja je koplje od njegovih grudiju
skrenula na grudi majstora Kamal ed-Dina, karavanskog vodiča,
357
Dvjestaipedesetipeta noć
tako daje Beduin pogodio onoga, a 'Ala ed-Din bude spašen. Nato se
Arabljani stave u pokret i otpute se s natovarenim mulama. 'Ala ed-
Din opet oprezno pogleda. Ali kada je vidio, da su ptice grabljivice
odletjele sa svojom nađenom žderačinom, uspravi se, skoči na noge i
potrči odatle. Ali Abu Naib Beduin rekne svojim drugovima:
- Ja vidim ondje neku priliku kako se miče, vi Arabljani!
Tada jedan od njih pohita, pa kada je ugledao 'Ala ed-Dina kako trči,
on mu dovikne:
- Bijeg ti ništa neće pomoći! Mi smo ti za leđima!
I on udari mamuzom svoju kobilu i pojuri za njim. 'Ala ed-Din je
međutim ugledao pred sobom žlijeb za napajanje pokraj bunarske
zgrade. Brzo se uzvere u prozorsku nišu tog bunara, ispruži se u njoj i
napravi se da spava. Pri tome se molio:
— O dobrostivi Zaštitnice, raširi nada mnom pokrivač svoje
zaštite, koji se ne može skinuti!
Već se Beduin uspravio pokraj bunara na svoje stremenove i ispružio
ruku, kako bi pograbio 'Ala ed-Dina, kad li mladić uzvikne:
— Tvoj blagoslov, o gospodarice Nafisa90! Sada je vrijeme za
tebe.
I odjednom Beduina ugrize za ruku neki škorpion, tako da je glasno
kriknuo i povikao:
- Ha, dođite k meni, vi Arabljani, ja sam ugrizen!
On padne sa svoje kobile, ali tada dođu njegovi drugovi i pomognu
mu da opet uzjaši, a kada su ga upitali, što se s njime dogodilo, on
odgovori:
— Ugrizlo me je neko škorpionovo mladunče!
90 Čuvena muslimanska svetica, praunuka kalifa 'Alije, koja je
umrla u Kairu 824. godine.
358
Pripovijest o Ala ed-Dinu Abu eš-Samdtu —

Zatim oni opet pristignu svoju karavanu i odjaše dalje.
Pustimo mi sada njih da odu odatle i okrenimo se natrag k Ala ed-
Dinu i Mahmudu el-Balchiju! Mladić je ostao ležati u prozorskoj niši
bunarske zgrade. Ali je stari trgovac bio u međuvremenu izdao
zapovijed za natovaranje i pošao dalje, sve dok nije došao do Lavlje
Guštare. Kada je ondje našao 'Ala ed-Dinove ljude sve pobijene, on se
obraduje i nastavi jahati, sve dok nije došao do bunarske kuće sa
žlijebom za napajanje. Njegova je međutim mula bila žedna, i tako se
ona okrene nastranu, kako bi se napila iz žlijeba. Tada opazi Ala ed-
Dinovu sjenu i pred njome se poplaši. Sada Mahmud el-Balchi
podigne svoj pogled i ugleda Ala ed-Dina kako leži ondje, bez haljina,
obučen samo još u košulju i gaće. I on ga upita:
— Tko je to s tobom učinio i doveo te u takvu bijedu? 'Ala ed-Din
odvrati:
— Arabljani! Tada ovaj nastavi:
— Moj sine, mule i roba su te izbavili iz smrtne opasnosti! Tješi
se riječima onoga, koji je rekao:
Ako je glava nekog čovjeka spašena od smrti, Onda su ipak novac i
dobro ravni vršku nokta.
— Ali sada siđi dolje, moj sine, i ne boj se nikakva zla!
Sada siđe 'Ala ed-Din iz niše bunarskog prozora, trgovac mu dadne
za jahanje jednu mulu, i oni nastave ići, sve dok nisu došli do kuće
Mahmuda el-Balchija u gradu Baghdadu. Ovaj odvede svojega gosta u
kupelj, tim što mu je rekao:
— Novac i tovari su bili tvoja otkupnina, moj sine! Ako me sada
hoćeš poslušati, tada ću ti ja dvostruko nadoknaditi tvoj novac i
dobra.
359
Dvjestaipedesetipeta noć
Kada se mladić vratio iz kupelji, odvede ga Mahmud el-Balchi u
zlatom ukrašenu dvoranu sa četiri estrade. Zatim on dadne donijeti stol
s raznovrsnim jelima, i oni uzmu jesti i piti. Ali se Mahmud el-Balchi
opet nagne preko k Ala ed-Dinu, kako bi mu oteo jedan poljubac. Ali
ga mladić uhvati rukom i rekne:
— Zar se ti dakle daješ još uvijek voditi od svojih loših namjera
prema meni? Zar ti ja nisam rekao, kada bih tu robu mogao pro
dati za zlato nekomu drugomu nego tebi, da bih je tada tebi pro
dao za srebro?
Ali Mahmud odvrati:
— Ja ću ti samo za tu cijenu dati robu i mulu i haljine. Jer moja
me strast prema tebi obara na tlo. Kako je ipak lijepo rekao pjes
nik:
Prema predaji jednoga od svojih majstora
Govorio je Abu Bilal, šeih, koji nam važi više od drugih:
'Tko ljubi, neće zagrljajima i poljupcima nikada izliječiti svoju patnju,
ne, jedino ako utiša do kraja svoj poriv.'
— To je nešto, što se nikada neće dogoditi! Zadrži svoje haljine
i svoju mulu i otvori mi vrata, da mogu izaći!
Sada trgovac otvori vrata: 'Ala ed-Din izađe van, dok su psi lajali za
njime, i ode. I dok je on tako hodao u tami, ugleda dvorišna vrata neke
džamije. Uđe u dvorište kuće Božje i sakrije se u njemu. Tada počne
prema njemu dolaziti neko svjetlo, a kada je bolje pogledao, prepozna
dva fenjera u rukama dvaju robova, koji su išli ispred dva trgovca.
Jedan je od te dvojice bio star čovjek lijepa lica. Drugi je bio mladić.
Sada on začuje, kako mladi govori staromu:
360

- Tako ti Allaha, dragi striče, vrati mi moju sestričnu!
Stari međutim odvrati: Zar te ja nisam već mnogoput zadržavao, dok
si ti uvijek imao u ustima rastavu poput Svetoga Pisma?
Slučajno stari pogleda nadesno i ugleda mladića, lijepa poput
Mjesečeva koluta. On mu rekne:
- Mir bio s tobom!
A pošto mu je Ala ed-Din uzvratio pozdrav, ovaj nastavi:
- Moj sine, tko si ti?
- Ja sam 'Ala ed-Din, sin Šams ed-Dina, predstojnika trgo
vačkog ceha u Kairu. Zamolio sam svojega oca za robu, i on mi je
opremio pedeset mulskih tovara u tkaninama i robi..."
361
2?=^_iJ>|Ka3\i,«i>^_-_.
Ali kada je počela
dvjestaipedesetišesta noć
1 ogo I 1 o°o

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje Ala ed-Din pripovijedao:
— Moj mije otac opremio pedeset mulskih tovara u tkaninama
i robi i dao mije desettisuća dinara. Ja sam zatim putovao, sve dok
nisam došao do Lavlje Guštare. Ondje su me napali Arabljani i
oduzeli mi moj novac i moje dobro. Sada sam došao u ovaj grad,
pa kada još nisam znao, gdje da prenoćim, ugledao sam ovo mjesto
i ovdje se sakrio.
Tada ga stari upita:
— Moj sine, što ti misliš o tome, ako ti ja dadnem tisuću dinara
i haljinu u vrijednosti od tisuću dinara i još također jednu mulu u
vrijednosti od tisuću dinara?
'Ala ed-Din međutim upita staroga:
— S kojom mi to svrhom hoćeš dati, moj striče?
Tada ovaj nastavi:
— Ovaj mladić, koji me prati, je sin mojega brata, i njegov otac
nema nijednoga drugoga osim njega. A ja imam jednu jedinu kćer,
koja se zove Zubaida Lutnjistica, lijepu i ljupku djevojku. Nju sam
ja dao njemu za suprugu, i on nju vrlo ljubi, dok ona njega ne voli.
363
Dvjestaipedesetišesta noc
Pa kada se on jednom zakleo trostrukom rastavom braka, njegova
supruga nije mogla ništa brže učiniti nego da ga napusti.91 Tada je on
počeo navaljivati na sve ljude, da od mene izmole, da mu je ja
htjednem vratiti natrag. Ali sam mu ja rekao, da je to dopušteno samo
posredstvom jednoga međumuža. Sada sam se s njime složio u tome,
da uzmemo za međumuža nekoga stranca, kako nam to ovdje nitko
kasnije ne bi mogao nabijati na nos. A budući da si ti stranac, pođi s
nama. Mi ćemo te na zakonit način njome oženiti, ti možeš zatim ovu
noć ostati kod nje, a sutra se ujutro moraš opet od nje rastati. Zatim
ćemo ti dati ono, što sam ti ja obećao.
Ala. ed-Din sebi rekne:
- Tako mi Allaha, to je ipak mnogo ljepše, da se noć provede
kod jedne mlade žene, u kući i u krevetu, nego noćivati po ulicama
ili u nekome otvorenom dvorištu.
Tako on dakle pođe s njima ka kadiji. A kada je kadija pogledao 'Ala
ed-Dina, njegovo se srce ispuni ljubavlju prema njemu, i on rekne
ženinu ocu:
- Sto je vaša želja?
Stari mu odgovori:
- Naša je želja, da učinimo ovoga mladića međumužem za
našu kćer i onoga mladog muškarca. Mi ćemo ga međutim unapri
jed obvezati ugovorom, da kao jutarnji dar92 plati desettisuća
dinara. Kada on provede kod nje noć i sutra se ujutro od nje ras-
tane, dat ćemo mu haljinu u vrijednosti od tisuću dinara i jednu
mulu u vrijednosti od tisuću dinara i osim toga tisuću dinara u
91 Prema muslimanskom se običaju može supružnik svojoj
ženi dvaput zak
leti: "Rastajem se od tebe", i obaput zakletve bez daljnjega povući
natrag. Učini
li to međutim triput, bilo to u različitim vremenima ili u istome
trenutku, tada
se može njome opet oženiti tek ako je ona u međuvremenu ušla u brak
s nekim
drugim i od njega se opet rastala. Taj međumuž - arapski: muhallil ili
mustahill
— može također i samo formalno poslužiti za takvu svrhu.
92 Jutarnjim se darom naziva otkup za mladu. Dvije se trećine
utvrđene
svote plaćaju prije sklapanja bračnog ugovora, a ostatak se mora
isplatiti ženi u
slučaju muževljeve smrti ili rastave braka.
364

zlatu. Ako se on međutim od nje ne rastane, tada treba platiti
desettisuća dinara.
Nato oni zaključe ugovor s tim uvjetom, a ženin otac primi o tome
pisanu ispravu. Zatim uzme 'Ala ed-Dina sa sobom, odjene ga u jednu
novu haljinu i odvede ga ka kući svoje kćeri. Ondje ga ostavi da stoji
pred vratima. On sam međutim uđe k svojoj kćeri i rekne joj:
— Evo ti jedan primjerak isprave o tvome jutarnjem daru.
Vjenčao sam te s jednim lijepim mladićem po imenu 'Ala ed-Din
Abu eš-Samat. Zato ga primi na najljepši način!
Nato joj on dadne pisanu ispravu i ode kući.
No bratić je mlade žene imao jednu domaćicu, koja je često odlazila
k njegovoj sestrični Zubaidi Lutnjistici, a on bi joj učinio poneko
dobro. Njoj on rekne:
— Majčice, ako moja sestrična Zubaida ugleda ovoga lijepog
mladića, ona me poslije toga neće više htjeti primiti. Zato te molim, da
izmisliš neku lukavštinu i da je zadržiš podalje od njega.
— Tako mi tvoje mladosti — odvrati ona - ja neću otrpjeti, da joj se
on približi.
Nato ona ode k 'Ala ed-Dinu i rekne mu:
— Moj sine, dat ću ti jedan dobar savjet, Allahu Uzvišenomu za
ljubav, a ti prihvati moj savjet. Jer ja sam zabrinuta za tebe zbog one
žene. Ostavi je samu da spava, ne dodiruj je, uopće joj se ne približuj!
— Zašto? - upita on.
A ona mu dadne kao odgovor:
— Njezino je tijelo puno gube, i ja se bojim, da te ona ne zarazi
u tvojoj lijepoj mladosti.
Tada on rekne:
— Ja je ne trebam.
Zatim se ona uputi k mladoj ženi i rekne joj to isto o 'Ala ed--Dinu,
što je njemu bila rekla o njoj. Tada ova rekne:
365
Dvjestaipedesetišesta noc
— Ja ga ne trebam. Pusti ga neka spava sam, a sutra ujutro ne
ka ide svojim putem!
Zatim ona pozove jednu sluškinju i rekne joj:
— Uzmi stol s jelima i daj mu da jede!
Sluškinja donese stol s jelima i stavi ga pred mladića, i on uzme
jesti, sva dok se nije zasitio. Nato opet sjedne i lijepim glasom uzme
izgovarati suru Ja-sin93. Mlada ga je žena osluškivala, i ona nađe, da
njegov glas tako dražesno zvuči, kao kad narod pjeva Daudove
psalme. Tada ona rekne u sebi samoj:
— Allah neka kazni tu staru, koja mi je o njemu rekla, da je
obolio od gube! Tko nosi na sebi takvu nevolju, taj nipošto nema
tako lijep glas. To je sve o njemu samo laž.
Nato ona uzme u ruku lutnju indijske izrade, ugodi njezine strune i
zapjeva jednim tako slatkim glasom, da su zanijemjele ptice na nebu.
Pri tome ona odrecitira ova dva stiha:
Zavoljela sam vitkog srndača crnih, sanjarskih očiju, Pri čijem bi hodu
od zavisti zadrhtale vrbove grane.
Odbio me je, drugu usrećuje svojim dolaženjem,
To je jedna milost odAllaha, On je može, komu On hoće, dati.
Kada ju je čuo kako pjeva te stihove, on počne, nakon što je završio
suru, isto tako pjevati, tim što je izrekao ovaj stih:
Moj pozdrav liku, obuhvaćenu haljinom, I također ružama u vrtovima
obraza!
Ime tridesetišestog poglavlja Kur'ana.
366

Tada mlada žena, obuzeta rastućom ljubavlju prema njemu, počne
podizati zavjesu. A kada je 'Ala ed-Din nju ugledao, on iz-rekne ova
dva stiha:
Ona dolazi poput Mjeseca i naginje se poput vrbove grane, Gleda
poput gazele, njezin je dah fina ambra.
To je, kao da mi je jad čvrsto prionuo uza srce, Kada ona odatle ode,
tada se u njemu nalazi on.
r
Nato ona izađe van, ljuljajući bokovima i dražesno se povijajući,
djelo Stvoritelja, koji dobrostivo udjeljuje svoje darove. I svako od
njih dvoje baci na drugo pogled, koji mu uzvrati natrag tisuću uzdaha.
Pa kada su strijele obaju pogleda, koji su jedan drugoga pogodili,
čvrsto ležale u njegovu srcu, on počne recitirati ova dva stiha:
Ona pogleda Mjesec na nebu i pusti me da se sjetim noći, Koje smo
nekoć zajednički provodili na zelenoj rudini.
Mi oboje, mi smo vidjeli jedan Mjesec, a ipak, ja sam ugledao Samo
njezino oko, a ona me je gledala u oko.
Kada mu je ona sada došla bliže, i kada su između njih ležala samo
još dva koraka, on počne kazivati ova dva stiha:
Ona je jedne noći razriješila tri uvojka svoje kose
I pokazala mi, kako su sada od toga nastale četiri noći.
Pogledala je Mjesec na nebu svojim licem,
I pokazala mi, kako su se istovremeno našla dva Mjeseca.
367
Dvjestaipedesetišesta noć
Kada je ona međutim stupila tik pred njega, on joj dovikne:
- Odmakni se od mene, da me ne zaraziš!
Tada ona razgoliti svoj ručni zglob, i učini se da je on žilama
podijeljen u dva dijela, i on zablješti tako bijelo poput svijetloga
srebrenog sjaja. I sada mu ona rekne:
- Odmakni se od mene, ti, koji si zahvaćen gubom, da ti mene
ne bi zarazio!
Tada je on upita:
- Tko ti je dakle rekao, da sam ja gubav? Ona odgovori:
- Stara mi je žena to rekla. Nato on uzvikne:
- Stara je također meni rekla, da si ti oboljela od gube.
I odmah on pred njome razgoliti svoje podlaktice, i ona uvidi, da je
također njegova koža poput čistoga srebra. Tada ona njega privuče k
svojim dojkama, a on nju pritisne na svoje grudi, i oboje zagrle jedno
drugo. Zatim ona njega povuče sa sobom dolje, on razveže njezine
haljine, i u njemu se pomakne ono, što mu je bio ostavio njegov otac. I
on uzvikne:
- Tvoju pomoć, o šeihu Zacharias, o oče žila!
Zatim on položi svoje ruke na njezina bedra, postavi žilu slasti pred
vrata procjepa i uzme prodirati, sve dok nije došao do vrata s
rešetkom. Prošao je kroz vrata pobjede, i zatim došao do tržnice
ponedjeljkom, utorkom, srijedom i četvrtkom, i spozna da čilim u
svojoj veličini odgovara estradi, i gurao je poklopac na kutiju, sve dok
je nije pogodio. Ali kada je svanulo jutro, on uzvikne:
- Ah, radost, koja još nije postigla svoj cilj! Ugrabio ju je
gavran i s njome odletio!
Kada ga je ona upitala, što trebaju značiti te riječi, on joj odgovori:
368

— Gospodarice, ja smijem kod tebe provesti samo još ovaj
jedan sat!
Ona upita dalje:
— Tko to kaže?
A on joj odgovori:
— Tvoj je otac uzeo od mene jedan pismeni ugovor, da moram
kao jutarnji dar za tebe platiti desettisuća dinara. Ako ja to još
danas ne isplatim, tada ću biti u kadijinoj kući stavljen u zatvor. Ali
ja sada nemam u rukama čak ni pola pare od desettisuća dinara.
Nato ona rekne:
— Moj gospodaru, je li bračni ugovor u tvojim rukama ili kod
njih?
— Ugovor je u mojim rukama. Ali ja ne posjedujem uopće ni
šta.
Tada ona počne:
— To je jedna laka stvar! Ništa se ne boj! Evo ti sto dinara.
Kada bih imala više, rado bih ti dala toliko, koliko hoćeš. Ali je moj
otac u svojoj velikoj ljubavi prema sinu svojega brata sve, što je
onaj dobio od mene kao miraz, dao odnijeti u svoju kuću, da, odnio
je onamo također sav moj nakit. Kada ti on dakle ujutro pošalje
glasnika od strane duhovnog suda..."
369
Ali kada je počela
U Sgš
dvjestaipedesetisedma
noc

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje mlada žena 'Ala ed--Dinu
rekla:
— Kada ti ujutro pošalju glasnika od strane duhovnog suda i
kada ti moj otac i kadija dadnu reći, da se ti trebaš od mene rasta
ti, tada ti upitaj obojicu: 'Prema kojemu je to zakonu dopušteno,
da se ja, nakon što sam se uvečer vjenčao, sljedećega jutra već opet
dajem rastavljati?' Zatim poljubi kadiji ruku i dadni mu neki lijep
poklon. Isto tako poljubi ruku svakom svjedoku i dadni mu deset
dinara. Nato će oni svi htjeti s tobom razgovarati, pa kada te budu
pitali: 'Zašto se ne rastaneš od nje i ne uzmeš tisuću dinara, mulu
i haljinu, kako smo to ugovorno s tobom uvjetovali?' tada im ti
odgovori: 'Meni je svaka njezina dlačica toliko vrijedna kao tisuću
dinara. Ja se neću nikada od nje rastati, neću uzeti niti haljinu ni
bilo što drugo.' A kada ti zatim kadija rekne: 'Plati jutarnji dar!'
tada mu odgovori: 'Trenutno sam bez novaca.' Zatim će kadija i
svjedoci imati prema tebi sažaljenja i odobriti ti neki rok.
Dok su oni još tako jedno s drugim razgovarali, iznenada pokuca na
vrata kadijin glasnik. 'Ala ed-Din izađe van k njemu, a glasnik mu
rekne:
- Efendija te daje pozvati, traži te tvoj tast.
371
Dvjestaipedesetisedma noć
Nato mu Ala ed-Din dadne pet dinara i rekne mu:
— O sudski pristave, prema kojemu je to zakonu dopušteno, da
se ja, nakon što sam se navečer oženio, sljedećega jutra već opet
moram rastati?
Glasnik dadne kao odgovor:
— Čak ni prema kojemu od naših zakona to nije dozvoljeno. A
ako ti ne poznaješ duhovno pravo, ja ću biti pred sudom tvoj zas
tupnik.
Zatim odu u sud, i kadija rekne 'Ala ed-Dinu:
— Zašto se ne rastaneš od žene i ne uzmeš ono, što ti prema
ugovoru pripada?
On međutim priđe kadiji, poljubi mu ruku, položi mu u ruku pedeset
dinara i rekne:
— Visoki gospodaru kadijo, prema kojemu je to zakonu
dopušteno, da se ja, nakon što sam se navečer vjenčao, sljedećega
jutra već opet moram dati rastaviti, protiv svoje volje?
Kadija odgovori:
— Rastava pod prisilom nije dopuštena ni prema kojemu mus
limanskomu pravnom nauku.
Ali tada počne otac mlade žene:
— Ako se ti ne želiš rastati, tada mi isplati jutarnji dar, deset-
tisuća dinara!
Kada je dakle Ala ed-Din zamolio: - Dozvoli mi rok od tri dana! —
kadija odluči:
— Rok od tri dana nije dosta. On ti mora dati deset dana
odgode!
To bude usuglašeno, a on se morao obvezati, da će poslije tih deset
dana ili platiti jutarnji dar, ili se dati rastaviti. On međutim ode od njih,
nakon što je bio prihvatio tu obvezu, kupi mesa i riže, masla i svega
što je inače trebalo od jela, i uputi se natrag kući.
372

Ondje ude k mladoj ženi i sve joj točno ispriča, kako je bio prošao.
Tada ona uzvikne:
- Između noći i dana se događaju čuda! Kako je ipak izvrsna
pjesnikova riječ:
Obuzda] svoju narav, ako te pograbi srdžba, I budi strpljiv, ako te
sustigne neka nesreća!
Jer gledaj, noći su bremenite od udesa,
One teško težaju i donose pokoje čudo na svijet.
Zatim ona zgotovi jela i donese stol. I oboje su jeli i pili i bili dobro
raspoloženi. Sada je on zamoli da priredi malo glazbe. Tada ona uzme
u ruku lutnju, i tako lijepo zasvira, da bi u tome najtvrđi kamen osjetio
radost, i da su strune povikale: - Kralju Daude, ti si nas zategnuo! — I
zatim zasvira jednim bržim načinom.
Dok su oni tako tu sjedili, u sreći i veselju, u dobru raspoloženju i
blaženosti, iznenada netko pokuca na vrata. Mlada žena rekne:
- Idi i vidi, tko je na vratima!
Tada on siđe, otvori vrata i ugleda kako ondje stoje četiri derviša.
Kada ih je upitao, što žele, oni mu dadnu kao odgovor:
- Dragi gospodaru, mi smo redovnici-prosjaci, koji putuju po
tuđini, i mi običavamo hraniti svoje duše glazbom i nježnim pjes
ničkim umijećem. Voljeli bismo dakle ove noći ostati kod tebe i
tako si prikratiti vrijeme sve do jutra. Zatim ćemo otići svojim
putem, a tvoja će nagrada stajati kod Allaha Uzvišenoga. I među
nama se ne nalazi nijedan, koji ne bi znao napamet junačke
spjevove i pjesme i strofe.
On rekne: — Ja moram najprije nekoga upitati za savjet — vrati se
natrag i ispriča o tome svojoj mladoj ženi. I kada mu je ona
373
rekla, neka im otvori vrata, on to učini, povede ih gore, dadne im da
sjednu i zaželi im dobrodošlicu. Nato im donese jela, ali oni ne
htjednu jesti, nego reknu:
— Dragi gospodaru, naša se hrana sastoji u tome, da mi izgo
varamo u srcu Allahovo ime i da svojim ušima osluškujemo pje
sme. Kako je ipak izvrsna pjesnikova riječ:
Mi želimo samo biti u društvu,
Jer po jedenju se samo stoka prepoznaje.
— Mi smo netom čuli kod tebe lijepu glazbu. Ali otkada smo
došli ovamo gore, ona je zanijemjela. Tko je mogla biti izvođačica?
Je li to bila bijela ili crna robinja ili neka djevojka od višega sta
leža?
On im dadne kao odgovor:
— To je bila moja žena.
I zatim on ispripovjedi sve, što je bio doživio, tim što zaključi s
riječima:
— Tako mi je dakle moj tast kao cijenu za nevjestu naložio
isplatu u visini od desettisuca dinara, ali su mi odobrili rok od deset
dana.
Jedan od derviša nato rekne:
— Ne budi tužan, nego misli samo na dobro! Ja sam šeih teky-
je94, i meni je podređeno četrdeset derviša, nad kojima imam vlast.
Od njih ću ti sakupiti tih desettisuca dinara, i zatim ćeš moći
isplatiti punu nevjestinsku cijenu, koju duguješ svojemu tastu. Ali
sada pozovi svoju ženu da nam odsvira neku dionicu, kako bismo
se obradovali i okrijepili. Jer nekima je glazba poput hrane, drugi
ma poput lijeka, i opet drugima osvježenje poput lepeze.
94 Tekyja je derviška zgrada u kojoj se obavljaju obredi, a u njoj
se obvezno nalazi i šeihov stan.
374
V
Pripovijest o Aid ed-Dinu Abu eš-Samdtu - —
Ta su međutim četiri derviša bili kalif Harun er-Rašid, vezir Dža'far
Barmekid, Abu Nuvas el-Hasan ibn Hani95 i Masrur, nositelj mača
osvete. Oni su bili prolazili pokraj ove kuće, jer se kalif osjećao
turobno i rekao svojemu ministru:
- Veziru, moja je želja, da siđemo u grad i da po njemu obi
lazimo. Jer turobno mi je u duši.
Nato su bili obukli dervišku odjeću i sišli dolje u grad. I kako su
došli do ove kuće, čuli su glazbu, i tako poželjeli, da saznaju, što je s
time posrijedi. Zatim su ostali tijekom noći u složnoj radosti, dok je
među njima kružila riječ, sve dok jutro nije donijelo danju svjetlost.
Tada kalif položi pod molitveni čilim sto dinara, i zatim oni uzmu
oproštaj i odu svojim putem. Kada je međutim dama podigla ćilim,
ugleda pod njim sto dinara i rekne svojemu mužu:
- Uzmi ovih sto dinara, koje sam našla pod ćilimom! Derviši
su ih onamo stavili, prije nego što su otišli, a da mi to nismo primi
jetili.
Tada 'Ala ed-Din uzme novac i ode na tržnicu. Ondje kupi mesa,
riže, masla, ukratko, svega, što mu je trebalo. Navečer on zapali
svijeće i rekne svojoj ženi:
- Derviši mi desettisuća dinara, koje su mi obećali, ipak nisu
donijeli. Ali naravno, to su ubogi vragovi.
Dok su oni još jedno s drugim razgovarali, derviši iznenada
pokucaju na vrata. I žena uzvikne:
- Siđi dolje i otvori im!
Tada im on otvori, a kada su se bili popeli gore, on ih upita:
- Jeste li donijeli sa sobom desettisuća dinara, koje ste mi
obećali?
Oni odgovore:
- Nije nam još bilo moguće, da nešto od toga isposlujemo. Ali
ne boj se ničega lošega. Sutra ćemo ti, ako tako ushtjedne Allah
95 Jedan od najvećih arapskih pjesnika.
375
-Dvjestaipedesetisedma noć-
rekla, neka im otvori vrata, on to učini, povede ih gore, dadne im da
sjednu i zaželi im dobrodošlicu. Nato im donese jela, ali oni ne
htjednu jesti, nego reknu:
— Dragi gospodaru, naša se hrana sastoji u tome, da mi izgovaramo
u srcu Allahovo ime i da svojim ušima osluškujemo pjesme. Kako je
ipak izvrsna pjesnikova riječ:
Mi želimo samo biti u društvu,
Jer po jedenju se samo stoka prepoznaje.
— Mi smo netom čuli kod tebe lijepu glazbu. Ali otkada smo
došli ovamo gore, ona je zanijemjela. Tko je mogla biti izvođačica?
Je li to bila bijela ili crna robinja ili neka djevojka od višega sta
leža?
On im dadne kao odgovor:
- To je bila moja žena.
I zatim on ispripovjedi sve, što je bio doživio, tim što zaključi s
riječima:
- Tako mi je dakle moj tast kao cijenu za nevjestu naložio
isplatu u visini od desettisuća dinara, ali su mi odobrili rok od deset
dana.
Jedan od derviša nato rekne:
— Ne budi tužan, nego misli samo na dobro! Ja sam šeih teky-
je94, i meni je podređeno četrdeset derviša, nad kojima imam vlast.
Od njih ću ti sakupiti tih desettisuća dinara, i zatim ćeš moći
isplatiti punu nevjestinsku cijenu, koju duguješ svojemu tastu. Ali
sada pozovi svoju ženu da nam odsvira neku dionicu, kako bismo
se obradovali i okrijepili. Jer nekima je glazba poput hrane, drugi
ma poput lijeka, i opet drugima osvježenje poput lepeze.
94 Tekyja je derviška zgrada u kojoj se obavljaju obredi, a u njoj
se obvezno nalazi i šeihov stan.
374

Ta su međutim četiri derviša bili kalif Harun er-Rašid, vezir Dža'far
Barmekid, Abu Nuvas el-Hasan ibn Hani95 i Masrur, nositelj mača
osvete. Oni su bili prolazili pokraj ove kuće, jer se kalif osjećao
turobno i rekao svojemu ministru:
— Veziru, moja je želja, da siđemo u grad i da po njemu obi
lazimo. Jer turobno mi je u duši.
Nato su bili obukli dervišku odjeću i sišli dolje u grad. I kako su
došli do ove kuće, čuli su glazbu, i tako poželjeli, da saznaju, što je s
time posrijedi. Zatim su ostali tijekom noći u složnoj radosti, dok je
među njima kružila riječ, sve dok jutro nije donijelo danju svjetlost.
Tada kalif položi pod molitveni čilim sto dinara, i zatim oni uzmu
oproštaj i odu svojim putem. Kada je međutim dama podigla čilim,
ugleda pod njim sto dinara i rekne svojemu mužu:
— Uzmi ovih sto dinara, koje sam našla pod ćilimom! Derviši
su ih onamo stavili, prije nego što su otišli, a da mi to nismo primi
jetili.
Tada 'Ala ed-Din uzme novac i ode na tržnicu. Ondje kupi mesa,
riže, masla, ukratko, svega, što mu je trebalo. Navečer on zapali
svijeće i rekne svojoj ženi:
— Derviši mi desettisuća dinara, koje su mi obećali, ipak nisu
donijeli. Ali naravno, to su ubogi vragovi.
Dok su oni još jedno s drugim razgovarali, derviši iznenada
pokucaju na vrata. I žena uzvikne:
- Siđi dolje i otvori im!
Tada im on otvori, a kada su se bili popeli gore, on ih upita:
- Jeste li donijeli sa sobom desettisuća dinara, koje ste mi
obećali?
Oni odgovore:
- Nije nam još bilo moguće, da nešto od toga isposlujemo. Ali
ne boj se ničega lošega. Sutra ćemo ti, ako tako ushtjedne Allah
95 Jedan od najvećih arapskih pjesnika.
375
Uzvišeni, već nešto skuhati zlatotvoračkim umijećem. Kaži svojoj
ženi, neka nam dadne da čujemo neku lijepu glazbu, kako bi se time
okrijepila naša srca. Jer mi volimo glazbu!
Tada ona odsvira na lutnji neku dionicu, i zapjeva, da bi i najtvrđi
kamen poskočio od radosti. I svi su provodili noć u pustoj radosti i
blaženstvu, u zabavi i veselju, sve dok nije svanulo jutro i protkalo
svijet svojima vatrenim zrakama. Tada kalif stavi pod molitveni ćilim
sto dinara. Zatim uzmu oproštaj, i gosti se okrenu, kako bi otišli
svojim putem. Tako su oni k njemu uvijek iznova dolazili, devet
večeri, i svake je noći kalif odlagao pod ćilimom po sto dinara, sve
dok nije počela deseta noć. Tada nisu došli. Razlog je međutim
njihova izostajanja bio taj, što je kalif poslao čovjeka po jednoga
veletrgovca i njemu zapovjedio:
- Dopremi mi pedeset tovara tkanine, kakvi dolaze iz Kaira..."
376
Ali kada je počela
„ Q$.&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&&$Q =
dvjestaipedesetiosma noć

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je gospodar pravovjernih
onomu trgovcu zapovjedio:
— Dopremi mi ovamo pedeset tovara tkanine, kakvi dolaze iz
Kaira, od kojih je svaki vrijedan tisuću dinara. Napiši na svaki tovar
njegovu cijenu, i dovedi mi također jednoga abesinijskog roba!
Trgovac dopremi sve, što mu je bilo zapovijeđeno. Nato kalif preda
robu umivaonik i ibrik od zlata uz ostale poklone, nadalje također
pedeset tovara. I dadne napisati pismo u ime Sams ed--Dina,
predstojnika trgovačkog ceha u Kairu, 'Ala ed-Dinova oca. Zatim
rekne robu:
— Uzmi ove tovare i što je još inače uz njih, otiđi s time u tu i
tu gradsku četvrt, u kojoj je kuća poglavara trgovaca, i upitaj: 'Gdje
je moj gospodar 'Ala ed-Din Abu eš-Šamat?' Zatim će te ljudi
odvesti do njegove gradske četvrti i kuće.
Rob uzme tovare i poklone, koji su bili uz njih, pod svoje i dadne se
na put, primjereno kalifovoj zapovijedi.
Ostavimo mi njega da ode i vidimo, što je u međuvremenu činio
bratić mlade dame! On je otišao k njezinu ocu i rekao mu:
— Dođi, otići ćemo k 'Ala ed-Dinu i dati da se rastane od moje
sestrične!
377
Dvjestaipedesetiosma noć
Tako obojica pođu, krenu odatle i upute se k 'Ala ed-Dinu. Kada su
došli u blizinu njegove kuće, primijete ondje pedeset mula,
natovarenih sa pedeset tovara tkanine, nadalje jednoga roba, koji je
jahao na mazgi. Njega oni upitaju, komu pripadaju ti tovari. On
odgovori:
— Mojemu gospodaru 'Ala ed-Dinu Abu eš-Samatu! Njegov ga je
otac bio opskrbio robom i poslao ga u grad Baghdad. Ali su ga napali
Beduini i uzeli mu njegov novac i dobra. Kada je vijest o tome bila
ispričana njegovu ocu, on je poslao mene s novim tovarima kao
nadomjestkom za one izgubljene. Poslao mu je po meni također jednu
mazgu, na koju je natovareno pedesettisuća dinara, nadalje zavežljaj
odjeće, koji je vrijedan mnogo novaca, jedno krzno od zerdava96 i
jedan umivaonik i jedan ibrik od zlata.
— To je dabome moj zet - uzvikne damin otac — ja ću ti pokazati
njegovu kuću.
Dok je dakle 'Ala ed-Din sjedio kod kuće u teškoj brizi, netko
iznenada pokuca na vrata. Tada on uzvikne:
— Ah, Zubaida, Allah je Sveznajući! Ali se ja bojim, da mi tvoj
otac šalje pandura od kadije ili čak od načelnika.
Ona međutim rekne:
— Siđi dolje i vidi, što je posrijedi!
To on učini. I čim je otvorio vrata, ugleda svojega tasta, predstojnika
trgovaštva, Zubaidina oca, i nadalje primijeti nekoga abesinskog roba
tamne boje kože, ali dopadljiva izgleda, koji je jahao na mazgi. Rob
smjesta sjaši i poljubi mu ruke. Kada ga je 'Ala ed-Din zapitao: — Sto
želiš? — on odvrati:
— Ja sam rob svojega gospodara 'Ala ed-Dina Abu eš-Šamata,
sina Sams ed-Dina, poglavara trgovaca u zemlji Egiptu. On me je,
njegov otac, poslao k njemu s ovim povjerenim dobrima.
Zatim mu uruči pismo. 'Ala ed-Din ga uzme, otvori ga, pročita ga i
nađe u njemu napisano sljedeće:
96 Hermelin.
378

'O ti, moje pismo, kada te ugleda moj vjerni prijatelj, Tada pred njim
poljubi tlo, poljubi cipelu!
Ali budi pažljivo, i ne prenagljuj se,
U njegovoj ruci leži moja duša, moj spokoj!'
'Najprije neka su ti u srdačnosti posvećeni pozdravi i želje i
preporuke!' Tako piše Sams ed-Din svojemu sinu Abu eš-Samatu:
'Znaj, dragi sine, da mi je došlo do ušiju, da su ubili tvoje ljude i tebi
oduzeli tvoj novac i tvoja dobra. Zato ti šaljem kao nadomjestak ovih
pedeset tovara egipatskih tkanina, jednu haljinu, jedno krzno od
zerdava, jedan umivaonik i jedan ibrik od zlata. Budi bez brige!
Izgubljena su dobra bila bome tvoja otkupnina, moj sine! Nikada ti se
ne dogodilo ništa nažao! Tvoja mati i naši su u najboljem blagostanju i
zdravi. Oni te svi daju mnogo pozdraviti. Nadalje, moj sine, ispričano
mi je bilo, da su te uzeli kao međumuža za damu Zubaidu Lutnjisticu,
da međutim od tebe zahtijevaju za nju jutarnji dar od pedesettisuća
dinara. Taj ti iznos šaljem zajedno s tovarima po tvome robu Salimu.'
Kada je 'Ala ed-Din bio pročitao pismo do kraja, on preuzme cijelu
pošiljku k sebi. Zatim se obrati svojemu tastu i rekne mu:
- Dragi taste, uzmi ovih pedesettisuća dinara kao jutarnji dar
za svoju kćer Zubaidu! Uzmi također tovare s robom i prodaj ih!
Zatim ti treba pripasti dobit, meni trebaš uspostaviti natrag samo
njihovu polaznu vrijednost.
— Ne, tako mi Allaha — uzvikne ovaj - ja ništa neću uzeti! O
jutarnjem daru za svoju ženu ti se sam dogovori s njome!
Nato 'Ala ed-Din i njegov tast uđu u kuću, pošto su prethodno bili
unijeli robu. Sada Zubaida upita svojega oca:
— Dragi oče, komu pripadaju ovi tovari?
- Oni pripadaju 'Ala ed-Dinu, tvojemu mužu. Njegov mu ih je
otac poslao kao nadomjestak za sve ono, što su mu oteli Beduini.
379
Poslao mu je također pedesettisuća dinara i zavežljaj odjeće i krzno od
zerdava i mazgu i umivaonik i ibrik od zlata. Sa svojim jutarnjim
darom ti sada možeš raspolagati sama.
'Ala ed-Din smjesta otvori sanduk i dadne joj njezin jutarnji dar.
Mladić međutim, damin bratić, zamoli:
- Dragi striče, daj ipak da se 'Ala ed-Din opet razvede od
moje žene!
Ovaj mu odvrati:
- To sada više ne ide. On ipak ima za sebe ugovor.
Tako dakle mladić ode odatle duboko ožalošćen, legne bolestan u
svojoj kući i umre, jer je bio ranjen na smrt.
Ali Ala ed-Din, koji se sada nalazio u posjedu tovara s robom, ode
na bazar, uzme, što je trebao u jelu i piću i maslu, i sve uredi za
svečanu gozbu, kao svake večeri. Pritom on rekne Zubaidi:
- Gledaj, oni su nam lažljivi derviši dali jedno obećanje i
prekršili ga!
Ona mu međutim dadne kao odgovor:
- Ti si sin predstojnika trgovaštva, a u rukama nisi imao čak ni
pola pare! A kako je tek sirotim dervišima!
Tada on nastavi:
- Allah Uzvišeni nam je dao toliko mnogo, da možemo biti bez njih.
Ali im ja više neću otvoriti vrata, kada opet dođu k nama.
- Zašto ne? - uzvikne ona. - Sreća je došla k nama tek onda, kada su
nas oni posjetili, a ipak su nam svake noći ostavljali pod ćilimom po
sto dinara. Ti im u svakom slučaju moraš otvoriti vrata, kada dođu.
Kada je dakle dan sa svojom svjetlošću pošao na počinak i noć sve
obuhvatila tamom, oni zapale svijeće. I on rekne:
- Hajde, Zubaida, odsviraj nam nešto!
Tada također već netko pokuca na vrata, a ona uzvikne:
380

— Otiđi, pogledaj, tko je na vratima!
On siđe dolje, otvori vrata, pa kada je ugledao derviše, rekne:
— Ah, dobro došli, vi lažljivci! Uđite!
Tako dakle oni pođu s njime gore, on ih zamoli, neka sjednu, i
donese im stol s jelom. Oni su jeli i pili, bili veseli i u dobru
raspoloženju. Nato počnu:
— Dragi gospodaru, naša su srca bila u brizi zbog tebe! Kako si
dakle prošao sa svojim tastom?
On odgovori:
— Allah nam je nadomjestio više, nego što smo mogli poželjeti!
Ali oni nastave dalje:
— Tako nam Allaha, mi smo se plašili poradi tebe! Samo zbog
toga nismo došli k tebi, jer nismo imali u rukama nikakav novac.
On im međutim rekne:
— Brza mi je pomoć pala u dio od Allaha Gospoda! Moj mi je
otac poslao pedesettisuća, ktomu pedeset tovara tkanina, od kojih
je svaki pojedini vrijedan tisuću dinara, i jednu haljinu i jedno
krzno od zerdava i jednu mazgu i jednoga roba i jedan umivaonik
i jedan ibrik od zlata! Sa svojim sam tastom zaključio mir, moja je
žena sada po pravu moja, a ja za sve to slavim Allaha!
Budući dakle da je kalif upravo izašao, kako bi obavio nuždu, nagne
se vezir Dža'far preko k 'Ala ed-Dinu i rekne mu:
— Ponašaj se pristojno! Jer ti si u nazočnosti gospodara pra
vovjernih!
Ovaj upita:
V
— Sto sam ja učinio i u čemu sam pritom pokazao nedostatak
u dobru ponašanju pred gospodarom pravovjernih? Tko je dakle
od vas gospodar pravovjernih?
Vezir odvrati:
— On, koji je s tobom razgovarao i koji je izašao van, kako bi
obavio nuždu, on je gospodar pravovjernih, kalif Hariin er-Rašid,
381
a ja sam vezir Dža'far. Onaj ondje je Masrur, nositelj mača njegove
osvete, a onaj drugi je Abu Nuvas el-Hasan ibn Hani! A sada, 'Ala ed-
Dine, mučni malo svojom glavom i razmisli, koliko je dana puta od
Kaira do Baghdada!
- Četrdesetipet dana - odgovori on.
A Dža'far nastavi:
- Tvoji su ti tovari bili oteti prije samo deset dana. Kako je
mogla vijest o tome dospjeti do tvojega oca? Kako je on mogao
uvezati druge tovare i dati da na udaljenosti od četrdesetipet dana
stignu tebi u deset dana?
— Visoki gospodaru — upita 'Ala ed-Din — odakle mi je dakle to
palo u dio?
— Od kalifa, gospodara pravovjernih — odvrati Dža'far — jer te je
vrlo zavolio.
Dok su oni tako jedan s drugim govorili, odjednom uđe u sobu kalif.
'Ala ed-Din skoči, poljubi pred njim pod i rekne mu:
— Allah te očuvao, o gospodaru pravovjernih, i dao ti dug ži
vot! I nikada ne ponedostajala ljudima tvoja milost i dobrota!
Kalif nato rekne:
- Moj dragi 'Ala ed-Dine, zamoli Zubaidu, da nam za pro
slavu dobrog ishoda nešto odsvira.
Tada ona zasvira na lutnji jednu dionicu tako nježnu i tako čudesne
zvučnosti, da bi i najtvrđi kamen zbog nje osjetio radost, i da su strune
povikale: — Kralju Daude, ti si nas zategnuo! — Tako su provodili tu
noć na najveseliji način sve do jutra. Sljedećeg dana ujutro kalif rekne
'Ala ed-Dinu:
— Dođi sutra k meni u Vijećnicu!
On odgovori:
- Slušam i pokoravam se, o Gospodaru pravovjernih, ako tako
ushtije Allah Uzvišeni i ako ti budeš dobro!
382

Nato 'Ala ed-Din uzme deset okruglih pladnjeva i stavi na njih
skupocjene poklone. I sljedećeg dana on ode s time u Vijećnicu. Dok
je dakle kalif sjedio u državnoj Vijećnici na prijestolju, odjednom uđe
na vrata 'Ala ed-Din, tim što je izgovarao ova dva stiha:
Svakoga neka te jutra pozdravi sreća i slava, I neka također zavidnih
svisne u svome bijesu!
Tebi neka budu svijetli i sjajni dani,
Ali crni neka su dani onih, koji ti se suprotstave!
- Dobro došao, 'Ala ed-Dine! - uzvikne kalif, a ovaj odvrati:
- O gospodaru pravovjernih, gledaj, Prorok - Allah neka ga
blagoslovi i neka ga pozdravi! — je primao poklone. Tako dakle neka
budu ovih deset pladanja s onim, što je na njima, poklon tebi od mene!
Gospodar ih pravovjernih primi od njega, pokloni mu počasnu
haljinu, učini ga predstojnikom trgovačkog ceha i dadne mu jedno
sjedalo u Vijećnici. Dok je on dakle ondje sjedio, uđe također unutra
njegov tast, Zubaidin otac. A kada je ugledao 'Ala ed-Dina, obučena u
počasnu haljinu, kako sjedi na njegovome vlastitom mjestu, on rekne
gospodaru pravovjernih:
- O najveći kralju našega vremena, zašto taj sjedi na mome
mjestu i nosi počasnu haljinu?
Kalif mu dadne kao odgovor:
- Ja sam ga učinio predstojnikom trgovaštva. Jer službe se
daju na određeno vrijeme, ne za čitav život. Ti si sada smijenjen.
Ovaj na to rekne:
- On je dabome od našega ceha i pripada našem srodstvu.
Izvrsno si postupio, o gospodaru pravovjernih. Neka Allah vazda
zajiaše) stvari najbolje od nas učini vođama! Kako poneko počne
malen i postane velikim čovjekom!
383
-Dvjestaipedesetiosma noć-
Nato kalif dadne ispostaviti ferman97 za Ala ed-Dina i Meda ga
načelniku. Ovaj ga preda izvikivaču, a taj uzme objavljivati u
Vijećnici:
- Jedino je 'Ala ed-Din Abu eš-Šamat od sada predstojnik
trgovačkog ceha! Treba se pokoravati njegovim riječima, i treba
paziti na njegovo dostojanstvo na svim mjestima! Poštovanje i
uvažavanje i visok stalež su mu sada već priznati!
Kada je bio okončan državni sabor, stupe načelnik i izvikivač pred
'Ala ed-Dina, a izvikivač ponovi:
- Samo je gospodar 'Ala ed-Din Abu eš-Šamat od sada pred
stojnik trgovačkog ceha!
Zatim ga je načelnik vodio uokolo po baghdadskim ulicama, a
izvikivač je neprekidno izvikivao:
- Samo je gospodar 'Ala ed-Din Abu eš-Šamat od sada pred
stojnik trgovačkog ceha!
Sljedećeg dana on otvori jedan dućan za svojega roba i dadne mu da
ondje sjedi, kako bi vodio trgovačke poslove, dok je on sam odjahao u
palaču, kako bi zauzeo svoje mjesto u kalifovoj Vijećnici..."
97 Vladarski nalog, ali i uopće naredba viših vlasti.
384
Ali kada je počela
dvjestaipedesetideveta
noc
"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je 'Ala ed-Din običavao
jahati k palači, kako bi zauzimao svoje mjesto u kalif ovoj Vijećnici.
Dogodi se dakle jednoga dana, kada je on po svom običaju sjedio na
svome mjestu, da je netko rekao kalifu:
— O gospodaru pravovjernih, neka tvoja glava dugo nadživi
toga i toga iz tvoga kruga drugova za stolom! On je ušao k milosti
Allaha Uzvišenoga. Tvoj međutim život neka je duga trajanja!
Tada kalif upita:
— Gdje je 'Ala ed-Din Abu eš-Samat?
Kada je ovaj nato stupio pred njega i on ga ugledao, pokloni mu
raskošnu počasnu haljinu, učini ga svojim drugom za stolom i odredi
za njega mjesečni dohodak od tisuću dinara. Tako je dakle 'Ala ed-Din
boravio kod njega u društvu oko stola. Ali jednoga dana, kada je on
sjedio po svom običaju na svome mjestu, kako bi kalifa dvorio,
dogodilo se, da je neki emir s mačem i štitom stupio u Vijećnicu i
uzviknuo:
— O gospodaru pravovjernih, neka tvoja glava nadživi satnika
šezdesetorice98! On je danas umro.
rijedi je naslov višeg časnika.
385
Dvjestaipedesetideveta noć
Tada kalif pokloni Ala ed-Dinu novu počasnu haljinu i postavi ga za
satnika šezdesetorice na mjesto ranijega, koji nije bio imao niti sina ni
kćeri ni žene. I 'Ala ed-Din ubrzo ode i zaplijeni imanje toga čovjeka.
Zatim kalif rekne 'Ala ed-Dinu:
- Sahrani ga u zemlju i uzmi sve, što je on ostavio iza sebe u
novcu, robovima, robinjama i slugama!
Nato kalif mahne džepnim rupčićem" i raspusti sabor. 'Ala ed--Din
međutim odjaši odatle, s desna praćen od Ahmedafed-Da-nafa,
kalifova satnika s desna, koji je imao sa sobom svoju) četrde-setoricu,
a s lijeva od Hasana Šumana, kalifova satnika siijeva, koji je isto tako
imao sa sobom svoju četrdesetoricu. TadaW 'Ala ed--Din obrati
satniku Hasanu Sumanu i njegovim ljudima i rekne im:
- Razgovarajte za mene sa satnikom Ahmedom ed-Danafom,
kako bi me on putem jednoga pred Allahom ovjerovljenog ugovo
ra primio za svojega sina100!
Tada ga Ahmed uzme za sina i rekne mu:
- Ja i mojih četrdeset ljudi, mi ćemo svakoga dana ići ispred
tebe u Vijećnicu.
Pošto je dakle 'Ala ed-Din proveo jedan određeni niz dana u kalif
ovoj službi, dogodilo se jednom, da je, pošto je bio napustio Vijećnicu,
odjašio k svojoj kući i ondje Ahmedu ed-Danafu i njegovim ljudima
dopustio da odu svojim putem. Zatim on sjedne k svojoj ženi Zubaidi
Lutnjistici, kada su svijeće već bile zapaljene. Poslije stanovitoga
kratkog vremena ona izađe, kako bi obavila nuždu. Dok je on dakle
sjedio na svome mjestu, odjednom začuje glasan krik. On žurno istrči,
kako bi vidio, tko je bio kriknuo. Tada uvidi, da je njegova žena
Zubaida Lutnjistica bila ta, koja je bila istisnula krik. Ona je ležala
ispružena na podu. On položi svoju ruku na njezine grudi i otkrije, da
je mrtva. Kuća se međutim nje-
99 U znak da je sjednica državnog vijeća okončana.
100 pocj poočimom i posinkom se ovdje misli na učitelja i
učenika - majsto
ra i šegrta.
386

zina oca nalazila nasuprot 'Ala ed-Dinovoj kući. Pa budući da je onaj
bio čuo krik, on upita:
- O čemu se radi, moj gospodaru 'Ala ed-Dine?
Ovaj odvrati:
- Neka tvoja glava, dragi oče, nadživi tvoju kćer Zubaidu
Lutnjisticu! Ali, moj oče, mrtvac će biti počašćen, tim što ga se sa
hrani!
Sljedećega je dana oni pokopaju u zemlju, a 'Ala ed-Din i njezin
otac počnu jedan drugoga tješiti.
Tako je umrla Zubaida Lutnjistica. 'Ala ed-Din je međutim odjenuo
korotu i držao se daleko od Vijećnice. Jer njegovo je oko plakalo, a
njegovo je srce tugovalo. Tada kalif rekne Dža'faru:
- Veziru, zašto se 'Ala ed-Din drži daleko od Vijećnice?
A vezir mu dadne kao odgovor:
- O gospodaru pravovjernih, on tuguje za svojom ženom
Zubaidom, i zauzet je primanjem sućuti.
Nato kalif rekne dalje veziru:
- Dolikuje, da mu mi izrazimo svoju sućut.
- Slušam i pokoravam se! - odvrati ovaj.
Sada pođu-kalif i vezir, praćeni od nekih slugu, i upute se na
konjima 'Ala ed-Dinovoj kući. I dok je on tako tu sjedio, uđu iznenada
k njemu/kalif i vezir sa svojim pratiocima. On ustane, kako bi ih
pozdravio. Zatim on pred kalifom poljubi pod, a ovaj mu rekne:
- Allah ti milostivo nadomjestio tvoj gubitak! 'Ala ed-Din odvrati:
- Allah nam te održao zauvijek, o gospodaru pravovjernih! Zatim kalif
nastavi:
- Moj dragi 'Ala ed-Dine, zašto se ti držiš daleko od Vije
ćnice?
387
— Tugujem za svojom ženom Zubaidom, o gospodaru pravo
vjernih!
Ali kalif rekne:
— Odbaci jad od svoje duše! Gledaj, ona je ušla k milosti Allaha
Uzvišenoga. Tuga ti neće moći uopće ništa koristiti!
— O gospodaru pravovjernih - rekne nato 'Ala ed-Din - ja ću tek
onda odustati od tuge za njome, kada budem mrtav i pokopan pokraj
nje.
Ali kalif opet počne:
— Kod Allaha je nadomjestak za svakoga pojedinoga, koji
odavde otiđe. Od smrti ne štiti nikakvo sredstvo, nikakvo bogat
stvo. Izvrsno je rekao pjesnik: /"*—/~V_x'
Svatko će, koga je rodila žena, pa makar i dugo živio, Biti jednoga
dana nošen na grbavome101 odru.
Kako će on moći uživati u životnom milju,
Kada jednom u prahu njegove obraze budu glodali crvi?
Kada je kalif zatim završio svoju posjetu, on još opomene 'Ala ed-
Dina, neka se više ne drži daleko od Vijećnice, i neka se opet uputi u
njegovu palaču. Pošto je Ala ed-Din tu noć još bio proveo u svojoj
kući, odjaši, kada je nastalo jutro, u Vijećnicu. Ondje on pristupi kalifu
i poljubi pred njim pod. A kalif se njemu u čast malo podigne sa
svojega prijestolja, nazove mu dobrodošlicu, pozdravi ga i pozove ga
neka opet zauzme svoje uobičajeno mjesto, tim što doda:
— 'Ala ed-Dine, večeras ćeš biti moj gost!
101 Odar dakako, kada se na njemu nosi umrloga, izgleda grbavo.
388

Potom on također ode s njim u svoju palaču, pozove robinju po
imenu Kut el-Kulub, i rekne joj:
- 'Ala ed-Din je imao ženu po imenu Zubaida, koja ga je u
brigama i tuzi običavala tješiti. Ona je sada ušla k milosti Allaha
Uzvišenoga. Ja dakle želim, da mu ti na lutnji odsviraš neku dioni
cu, nježnu i finu, i čudesnu po svojoj zvučnosti, kako bi on našao
utjehu u brigama i tuzi.
Kada je ona dakle izvela stanovitu čudesnu glazbenu dionicu, kalif
rekne:
- 'Ala ed-Dine, što ti kažeš o glasu ove robinje?
Ovaj odgovori:
- Zubaida je imala ljepši glas nego ona. Ali ona s toliko
umijeća pušta da odzvanja lutnja, da bi čak i najtvrđi kamen po
skočio od radosti.
Kada je kalif zatim dalje upitao: — Sviđa li ti se ona? — on dadne
kao odgovor:
- Da, o gospodaru pravovjernih!
Tada kalif rekne:
- Tako mi mojega života i tako mi grobova mojih predaka, ja
ti je poklanjam zajedno s njezinim sluškinjama!
'Ala ed-Din pomisli, da se kalif s njim šali. Ali kada je nastalo jutro,
knez ode k svojoj robinji Kut el-Kulubi i rekne joj:
- Učinio sam te poklonom 'Ala ed-Dinu!
Tomu se ona obradovala, jer bila ga je vidjela i zavoljela ga je. Sada
se kalif uputi iz dvorca opet u Vijećnicu, dadne pozvati nosače i rekne
im:
- Otpremite Kut el-Kulubin imetak k 'Ala ed-Dinovoj kući, a
nju samu, praćenu njezinim sluškinjama, odnesite onamo u no
siljci!
Ovi nato odnesu robinju s njezinim sluškinjama i njezinim imetkom
k 'Ala ed-Dinovoj kući i odvedu je u stambene prostori -
389
je, dok je kalif ostao sjediti u Vijećnici sve do predvečer. Kada je

sabor bio raspušten, on ode u svoju palaču.
Tako daleko kalif! Sto se pak tiče Kut el-Kulube, ona je uselila s
pratnjom u stambene prostorije Ala. ed-Dinove kuće. To je međutim
bilo četrdeset sluškinja i ktomu još uškopljenici. Tada ona rekne
dvama uškopljenicima:
— Jedan od vas neka sjedne na klupicu desno od vrata, a drugi neka

sjedne na klupicu lijevo od njih! Kada dođe 'Ala ed-Din, tada obojica
pred njim poljubite tlo i recite mu: 'Naša te gospodarica Kut el-Kulub
moli, da dođeš k njoj u odaju. Jer kalif ti ju je poklonio zajedno s
njezinim sluškinjama.'
— Slušamo i pokoravamo se! - odgovore obojica i učine, kakr/ im je
bila zapovjedila. Kada je zatim došao 'Ala ed-Din, nađe dva kalifova
uškopljenika kako sjede do vrata. On se nad time zaprepasti, i rekne u
sebi samome:
— Možda ovo uopće nije moja kuća? Ili što se inače ovdje zbiva?
Ali čim su ga uškopljenici ugledali, oni skoče, poljube mu ruke i
reknu:
— Mi smo iz kalifova kućanstva, Kut el-Kulubini smo robovi. I
ona ti šalje pozdrav i daje da ti se kaže, da ju je kalif tebi poklonio
zajedno s njezinim sluškinjama, i ona te moli, da je posjetiš.
Nato im on zapovjedi:
— Recite joj: 'On ti naziva dobrodošlicu. Ali dokle god ti budeš
bila u njegovoj kući, on nikada neće stupiti u odaje, u kojima ti
boraviš. Jer ono, što je gospodarovo, ne smije biti slugino.' Pitajte
je također, koliko su visoki bili njezini dnevni izdatci, dok se nalazi
la u kalif ovu dvorcu!
Njih se dvojica popnu k njoj i prenesu joj ovu poruku. Ali kada je
ona dala da se rekne, da su njezini izdatci iznosili sto dinara dnevno,
on u sebi rekne:
— To ipak nije za mene bilo nužno, da mi kalif pokloni Kut el-
-Kuliibu, kako bih ja za nju izdavao tako mnogo novca. Ali to se ne
da promijeniti!
390
Pripovijest o 'Ala ed-Dtnu Abu eš-Samatu
Ona je tako sada stanovala kod njega cijeli jedan niz dana, dok joj je
on dnevno predavao po sto dinara. Ali jednoga dana 'Ala ed--Din opet
izostane iz Vijećnice. Tada kalif rekne veziru:
— Dža'faru, ja sam 'Ala ed-Dinu samo zbog toga dao Kut el--
Kulubu, da ga ona utješi zbog gubitka njegove žene. Zašto nam dakle
on već opet izostaje?
— O gospodaru pravovjernih — odvrati ovaj — taj je govorio
istinu, koji je rekao: 'Tko je našao dragu, njemu su iščezli iz očiju
prijatelji.'
Ali kalif nastavi:
— Možda ga je ipak neki opravdan razlog zadržao daleko od
nas. Ipak, mi ćemo ga posjetiti!
No bio je 'Ala ed-Din nekoliko dana prije toga rekao veziru:
— Ja sam se kalifu potužio, kako sam jako ožalošćen zbog smrti
svoje žene Zubaide Lutnjistice, a on mi je tada poklonio Kut el-
-Kulubu.
Tada je vezir bio odvratio:
— Kada te on ne bi ljubio, tada ti je on ne bi poklonio. Ali kaži, 'Ala
ed-Dine, jesi li već ušao k njoj?
— Ne, tako mi Allaha! - bio je on odvratio. - Ja ne znam niti koliko
je ona visoka ni koliko je široka.
A kada ga je vezir bio upitao, zašto je tomu tako, on mu je bio
odgovorio:
— Veziru, što dolikuje vladaru, to ne dolikuje podaniku.
Kalif i Dža'far se sada preodjenu i pođu, kako bi posjetili 'Ala ed-
Dina. Kod njegove se kuće zaustave, a kada su ušli, 'Ala ed-Din ih
ipak prepozna. Zato on kalifu poljubi ruke. Kada ga je međutim ovaj
pogledao, primijeti tragove žalosti na njegovu licu, i upita:
— Kaži, 'Ala ed-Dine, koji je razlog za tu tugu, koja te je obuzela?
Zar dakle nisi ušao ka Kut el-Kulubi?
— O gospodaru pravovjernih - odvrati on — što dolikuje gospodaru,
to ne dolikuje sluzi. Do sada ja još nisam ušao k njoj, i
391
ja ne znam niti koliko je ona visoka ni koliko je široka. Udostoj se
dakle, da me od nje oslobodiš!
Tada kalif rekne:
— Ja bih je volio vidjeti i upitati je, kako s njome stoji!
— Slušam i pokoravam se, o gospodaru pravovjernih! - Dadne 'Ala
ed-Din kao odgovor.
Kalif dakle otiđe k njoj..."
392
Ali kada je počela
dvjestaišezdeseta noć

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je kalif otišao ka Kut el-
Kulubi. Kada gaje ugledala, ona se podigne i poljubi pred njime tlo.
Kada ju je on zatim upitao: - Je li 'Ala ed-Din ušao k tebi? -ona mu
odgovori:
- O gospodaru pravovjernih, ja sam ga dala zamoliti, da uđe k
meni. Ali on nije pristao.
Nato kalif zapovjedi, da nju odnesu natrag u palaču. 'Ala ed--Dinu
on međutim rekne:
- Ne ostaj daleko od nas!
Zatim se on vrati natrag u svoju palaču, dok je 'Ala ed-Din tijekom
te noći ostao u svojoj kući. Kada je opet nastalo jutro, on pođe i odjaši
u Vijećnicu. Ondje sjedne na mjesto satnika šezdese-:orice. Tada kalif
izda rizničaru zapovijed, neka isplati veziru Dža'faru desettisuća
dinara. A kada je ovaj njemu bio predao taj iznos, kalif veziru
zapovjedi:
- Nalažem ti, da odeš na tržnicu robinja i da kupiš za 'Ala ed-
-Dina robinju za desettisuća dinara!
Vezir se pokori vladarovoj zapovijedi i siđe dolje, tim što je uzeo sa
sobom 'Ala ed-Dina i odveo ga na tržnicu robinja. No zbilo se, da je
toga dana baghdadski načelnik gradske straže, kojega je
393
Dvjestaišezdeseta noć
kalif bio postavio u tu službu i čije je ime bilo emir Chalid, također
sišao na tržnicu, kako bi kupio robinju za svojega sina. To se dogodilo
zbog ovoga razloga. On je imao ženu, po imenu Chatun. I ona mu je
bila rodila jednoga nakaznog sina, koji se zvao Habzalam Bazzaza. Taj
je bio star već dvadeset godina i još nije naučio jahati. Ali je njegov
otac bio smion junak i srčan muškarac, bio je pravi vještak u jahanju
konja i odvažno gazio po moru opasnosti. Jedne dakle noći Habzalam
Bazzaza usne san i prospe jebo-vinu, i kada je o tome ispričao svojoj
materi, ona se obraduje i to ispriča njegovu ocu, tim što je dodala:
— Ja bih voljela, da ga mi oženimo, jer on je zreo za brak.
Ali joj ovaj odvrati:
— Mladić je tako nakazan, ima tako odvratan zadah, tako je
prljav i oduran, da ga neće uzeti nijedna žena.
Tada ona rekne:
— Onda ćemo mu kupiti robinju.
Tako se zbilo prema odluci Allaha Uzvišenoga, da se o onome danu,
o kome je vezir došao s 'Ala ed-Dinom na tržnicu, ovamo uputio
također emir Chalid, načelnik, sa svojim sinom Habza-lamom
Bazzazom. A kada su se oni našli na tržnici, ugledaju o ruci jednoga
prekupca robinju, koja je posjedovala ljepotu i ljupkost i savršen
sklad. Tada vezir tomu čovjeku rekne:
— Prekupče, ponudi njezinu vlasniku za nju tisuću dinara!
Kada je ovaj međutim s njome prolazio uz načelnika, ugleda je
Habzalam Bazzaza, i taj pogled ostavi u njemu tisuću uzdaha. Obuzet
žestokom strašću i ljubavlju prema njoj kao opsjednut, on krikne:
— Dragi oče, kupi mi ovu robinju!
Taj pozove prekupca i upita robinju za njezino ime.
— Zovem se Jasmin102 — dadne ona kao odgovor.
102 Prema imenu cvijeta (Iasminum), kod nas dakako — Jasmina.
394

Zatim otac rekne:
— Moj sine, ako ti se ona sviđa, ja ću ponuditi više! On dakle upita:
— Prekupče, koliko je za nju ponuđeno?
A kada je taj odgovorio: — Tisuću dinara — on mu ponudi
tisućuijedan dinar.
Nato prekupac ode k Ala ed-Dinu i taj ponudi dvijetisuće dinara.
Koliko je god puta sada načelnikov sin nudio jedan dinar više, 'Ala ed-
Din je povisivao svoju ponudu za tisuću dinara. Načelnikov sin ljutito
upita:
— Prekupče, tko se nadmeće sa mnom za cijenu te robinje? Prekupac
mu dadne kao odgovor:
— Vezir Dža'far je hoće kupiti za 'Ala ed-Dina Abu eš-Samata.
Kada je naposljetku 'Ala ed-Din bio ponudio desettisuća dinara,
njezin vlasnik bude s time sporazuman i prihvati za nju tu cijenu. Tako
je zadobije 'Ala ed-Din i rekne joj:
— Ja ti poklanjam slobodu za ljubav Allaha Uzvišenoga.
Zatim odmah dadne ispostaviti ispravu o tome, da je uzima za ženu,
i uputi se doma. Kada se međutim prekupac htio vratiti sa svojom
nagradom za prekupstvo, pozove ga načelnikov sin i upita
ga:
— Gdje je robinja?
Ovaj odgovori:
— 'Ala ed-Din ju je kupio za desettisuća dinara, poklonio joj
slobodu i dao da se zgotovi njegov bračni ugovor!
Tada mladić bude duboko ožalošćen, počne još žešće uzdisati i vrati
se natrag kući bolestan od ljubavi prema njoj. Ondje se baci na
postelju, počne odbijati svaku hranu i biti sve žešće obuzet ljubavnom
strašću. Kada ga je njegova mati ugledala tako bolesna, ona mu rekne:
395
— Allah te zaštitio, moj sine, kako dolazi do toga, da si ti bo
lestan?
— Kupi mi Jasmin103, draga mati! — jadikovao je on.
Tada ona uzvikne:
— Kada prodavač cvijeća104 bude tuda prolazio, kupit ću ti
punu košaru jasmina!
On međutim odvrati:
— Ja ne mislim na jasmin, koji se miriše. To je jedna robinja,
koja se zove Jasmin, koju mi otac nije kupio!
Kada je ona sada upitala svojega muža: - Zašto mu nisi kupio tu
robinju? — on rekne:
— Sto dolikuje gospodaru, to ne dolikuje sluzi! Ja nemam ni
kakve moći, da je uzmem. Jer nitko je manji nije kupio nego Ala
ed-Din, satnik šezdesetorice.
Tada momkove patnje postanu još gorima, sve dok ga nije posve
napustio san i dok nije počeo odbijati sva jela, a njegova se mati
omotala vrpcama tuge.
Dok je ona sada tako tu sjedila kod kuće u tuzi zbog svojega sina,
kadli iznenada uđe k njoj jedna stara, koja je bila poznata kao mati
Ahmeda Kamakima Velekradljivca. Ovaj je Velekradljivac običavao
bušiti po sredini kroza zid i verati se na gornji zid i krasti šminku s
trepavica. Ta je opaka svojstva imao već od najmanjih nogu. Zatim su
ga učinili stražarskim satnikom, ali je krao novac. I upravo kada je
izvodio to djelo, iznenadio ga je načelnik, pograbio ga je i odvukao ga
pred kalifa. Ovaj je izdao zapovijed, da ga se dadne smaknuti na
poljani krvi. Ali tada je lupež zazvao zaštitu
103 Misli naravno: "Jasminu". Ovdje je inače, kao i drugdje,
samo u usprav
nom padežu ostavljen arapski oblik imena bez hrvatskih padežnih
nastavaka.
104 Jasmin se još i danas izvikuje po gradovima na Istoku. U
Kairu na pri
mjer prodavač viče: "Oče mirisa, o jasmin!" ili: "Dvostruko lijepi
jasmin!" i tomu
slično.
396

vezira, čiji zagovor kalif nikada nije ostavljao zanemarenim. No kada
je ovaj sada uložio zagovor za njega, kalif ga je upitao:
— Kako možeš ulagati zagovor za jednu otrovnicu, koja je
ljudima štetna?
- O gospodaru pravovjernih - odvrati on - stavi ga u zatvor!
Graditelj je prvoga zatvora bio mudar čovjek. Jer utamničenje je
grob za živoga, dok neprijateljima pribavlja radost.
Nato kalif izda zapovijed, da ga stave u okove i da se na okove
napiše: 'Određeni, da na njemu ostanu sve do smrti i da budu
razriješeni tek na klupi perača leševa105.' Tako ga okovana bace zatim
u zatvor. Njegova je pak mati običavala odlaziti ka kući načelnika
emira Chalida i posjećivati također svojega sina u tamnici. Kada je
ona zatim njemu rekla: — Zar ti ja nisam uvijek govorila, da moraš
odustati od svojega opakog činjenja? — tada joj je on odgovorio:
— Tu mi je kob odredio Allah. Ali, mati, kada odeš k načel-
nikovoj ženi, zamoli je, da uloži kod načelnika zagovor za mene.
Kada je sada stara došla k načelnikovoj ženi, nađe je umotanu
vrpcama tuge. Tada je upita:
- Sto ti je, da si tako žalosna? Ova joj dadne kao odgovor:
- Zbog svojega sina Habzalama Bazzaze!
— Neka Allah zaštiti tvojega sina! — nastavi stara — što ga je
dakle snašlo?
Nato joj mati ispriča povijest. Dalje stara upita:
- Sto bi ti rekla o nekome, tko bi izveo izvjesnu podvalu, zah
valjujući kojoj bi tvoj sin bio spašen?
— Sto ti kaniš učiniti? — odvrati mati.
I sada stara počne:
105 Pokojnikovo naime tijelo prije sahrane i u privatnim kućama
vrlo često peru za to određeni profesionalci.
397
- Ja imam jednoga sina, koji se zove Ahmed Kamakim
Velekradljivac. Taj leži okovan u tamnici, a na njegovim okovima
stoji napisano: 'Određeni, da na njemu ostanu sve do smrti.' Obuci
dakle najraskošnije haljine, koje imaš, na najljepši se način na
šminkaj i stupi ususret svojemu mužu sa smiješkom na licu. Kada
on zatim bude od tebe zahtijevao ono, što zahtijevaju muževi od
žena, ti mu se uskrati i nemoj mu dati! Štoviše mu reci: 'Tako mi
Allaha, čudnovato! Ako muž želi nešto od svoje žene, tada navalju
je na nju tako dugo, dok mu ona ne ispuni želju. Ali ako žena želi
nešto od svojega muža, tada joj on to ne dopušta.' Ako on zatim
upita: 'Sto želiš?' tada mu odvrati: 'Najprije mi se zakuni!' Ako se
on zatim zakune svojom glavom ili Allahom, tada mu reci: 'Zakuni
mi se rastavom od mene!'106 i nemoj mu dopustiti da te jebe, prije
nego što se zakune rastavom. Kada se međutim zakune rastavom,
tada mu reci: 'Ti imaš u tamnici jednog satnika po imenu Ahmed
Kamakim, a taj ima jednu sirotu mater. Ona se obratila na mene i
zamolila me, da kod tebe uložim zagovor, tim što je rekla: —
Isposluj, da on uđe ka kalifu za mojega sina, tako da mu taj oprosti
i stekne nebesku nagradu!'
Na to Chatun rekne:
- Slušam i pokoravam se!
Kada je dakle načelnik ušao k svojoj ženi, njegova žena mu je rekla
onakve riječi. Čim se on zatim bio zakleo rastavom, njegova mu žena
dopusti da je jebe, i on kod nje provede noć. Kada je zatim nastalo
jutro, on se opere, izmoli jutarnju molitvu i ode u zatvor. Ondje on
uzvikne:
- Hej ti, Ahmede Kamakime, ti velelupežu, kaješ li se ti za
svoje činjenje?
On odgovori:
- Ja se kajem pred Allahom, i ja govorim srcem i ustima:
'Molim Allaha za oproštenje.'
106 Ako neki muž prekrši zakletvu rastavom, tada je žena
ovlašćena, da ga napusti i da razvrgne brak.
398

Tada ga načelnik dadne izvaditi iz tamnice i uzme ga, okovana
kakav je bio, sa sobom u Vijećnicu. Ondje on stupi pred kalifa i
poljubi pred njim pod. Kada je ovaj dakle upitao: — Emiru Chalide,
što želiš? - on dovede pred prijestolje Ahmeda Kama-kima, koji je
okovanih ruku teturao amo tamo. Vladar uzvikne:
— Hej ti, Kamakime, jesi li ti još uvijek na životu?
— O gospodaru pravovjernih — odvrati ovaj — imaj na umu, da je
životni vijek bijednika duga trajanja.
Ali kalif nastavi:
— Emiru Chalide, zašto si ga doveo ovamo?
— On ima sirotu napuštenu mater, koja nema nikoga osim
njega. Ona se obratila na tvojega roba, neka on kod tebe, o gospo
daru pravovjernih, posreduje za njega, kako bi ga ti oslobodio
okova, jer se on kaje za svoje ranije činjenje, i kako bi ga ti opet
učinio stražarskim satnikom, kao što je bio nekoć!
Tada kalif upita Ahmeda Kamakima:
— Kaješ li se ti za svoje ranije činjenje? On odgovori:
— Ja se kajem pred Allahom, o gospodaru pravovjernih!
Nato vladar dadne da dođe kovač, koji lupežu razriješi okove na
klupi perača leševa. Također ga ponovo postavi za strazarskog satnika
i opomene ga, neka vazda kroči po dobrome i pravom putu. Lupež
poljubi kalifu ruke i ode odatle, odjeven u haljinu strazarskog satnika.
I njegovo naimenovanje bude objavljeno.
Pošto je on dakle već stanovito vrijeme bio u službi, ode njegova
mati k načelnikovoj ženi, a ova joj rekne:
— Slava neka je Allahu, koji je oslobodio tvojega sina iz tam
nice, tako da je on sada dobro i zdravo! Ali zašto mu ne kažeš, da
treba smisliti neko sredstvo, kako bi mojemu sinu Habzalamu
Bazzazi doveo robinju Jasminu?
399
— Ja ću mu to reći - odvrati ona.

Zatim ona ode od nje i uputi se k svojemu sinu, kojega zatekne
pijana. Ona mu rekne:
— Moj sine, tvoje oslobođenje iz tamnice je isposlovano samo
preko načelnikove žene. A ona sada želi od tebe, da ti smisliš neko
sredstvo, putem kojega će 'Ala ed-Din Abu eš-Samat otići u smrt, a
robinja Jasmin pasti u dio njezinomu sinu Habzalamu Bazzazi.
— Ništa lakše od toga — odgovori on - ja moram još noćas nešto
sprovesti u djelo!
Ta je naime noć bila prva noć u Mlađaku, a gospodar je pravovjernih
običavao u njoj boraviti kod Sitt Zubaide107, kako bi oslobodio neku
robinju ili nekoga mameluka ili učinio nešto slično. I nadalje je kalif
običavao svlačiti zatim svoju vladarsku haljinu, ostavljati za sobom
čislo, bodež i kraljevski pečatnjak i sve to polagati na jednu stolicu u
dvorani. Također je imao kalif jednu zlatnu svjetiljku, na kojoj su bila
nanizana na zlatnu nit tri dragulja, i tu je svjetiljku držao vrlo
vrijednom. Običavao je haljinu, svjetiljku i ostale dragocjenosti
povjeriti uškopljenicima i zatim ulaziti u sobu gospodarice Zubaide.
— Sada Ahmed Kamakim Velekradljivac uzme čekati, sve dok nije
zatamnila ponoć i zaiskrio Kanopus108, dok se oči stvorenja nisu
ispunile snom i dok ih Stvoritelj nije prekrio velom tame. Zatim uzme
trgnuti mač u desnicu i svoju kuku za hvatanje u ljevicu. Došulja se do
kalifovoga primaćeg salona, položi ljestve, baci kuku na salonski krov,
čvrsto se za nju pridrži i uzvere se po ljestvama na krovnu terasu.
Ondje podigne preklopna vrata salonskog krova i spusti se kroz njih u
dvoranu. Uškopljenike nađe na spavanju. Brzo ih omami bunikom109,
i zatim uzme kalifovu haljinu, čislo, bodež, džepni rupčić, prsten i
107 Sitt Zubaida je kalifova sestrična i supruga.
108 Najsjajnija zvijezda poslije Siriusa, a vidi se samo južnije
od trideset-
isedme paralele.
109 Bunika {Hyoscyamus) spada u rod biljaka iz porodice
pomoćnica -
Solanaceae.
400

svjetiljku s draguljima. Sada spuže na istome onom mjestu, kojim se
bio uzverao, i uputi se ka kući Ala ed-Dina Abu eš-Samata. Ovaj je
bio upravo te večeri proslavio svadbu s robinjom i ušao k njoj, a ona
je od njega začela. Ahmed Kamakim se dakle, Velekradljivac, popne
preko krovne terase i siđe u Ala ed-Dinovu dvoranu, podigne iz poda
dvorane jednu mramornu ploču, iskopa pod njome rupu i stavi u nju
većinu ukradenih stvari. Samo jednu zadrži za sebe. Zatim učvrsti
mramornu ploču gipsom, onako kako je bila prije učvršćena, i ode
natrag istim putem, kojim se bio uzverao. I on u sebi rekne:
- Sada ću sjesti i napiti se. Kalifovu ću svjetiljku staviti pred
sebe, i pri njezinu ću svjetlu lokati iz pehara.
Tako dakle on pođe kući. Kada je međutim nastalo jutro, kalif izađe
u dvoranu. Ondje nađe uškopljenike omamljene bunikom i probudi ih.
Kada je zatim posegnuo za stolicom, ne nađe niti haljine ni prstena,
niti čisla ni bodeža, niti džepnog rupčića ni svjetiljke. Tada se silno
razbijesni. Obuče haljinu gnjeva - to je bila crvena haljina110 - i
sjedne u Vijećnicu. Sada stupi pred njega vezir, poljubi pred njim pod
i rekne:
- Neka Allah odvrati svaku nesreću od gospodara pravo
vjernih!
On međutim uzvikne:
- Veziru, nesreća je prekomjerno velika.
Kada ga je vezir upitao: — Sto se to moglo dogoditi? — on mu
ispriča sve, što se bilo dogodilo. U istome se trenutku također pojavi
načelnik gradske straže i njemu uz bok Ahmed Kamakim
Velekradljivac. On opazi, kako se kalif bio silno razbjesnio. Čim ga je
vladar ugledao, on ga nazove:
- Emiru Chalide, kako stoji s Baghdadom?
110 Crveno je boja bijesa, jer se u bijesu zacrvene obrazi. Ali se
kao znak bijesa na Istoku često spominju i crvene oči.
401
- S njime je dobro i sigurno.
- Lažeš! - rekne kalif. Tada ovaj upita:
- Zbog čega, o gospodaru pravovjernih? Taj mu ispriča događaj i doda:
- Ja ti zapovijedam, da mi sve to doneseš natrag.
- O gospodaru pravovjernih - odvrati emir - octeni crv
potječe iz octa i jest u njemu.111 Nijedan stranac ne može dospjeti
na to mjesto.
Ali kalif rekne:
- Ako mi ti ne doneseš te stvari, ja ću te dati pogubiti.
Emir odvrati:
- Prije nego što mene dadneš ubiti, daj ubiti Ahmeda Ka-
makima Velekradljivca! Jer samo stražarski satnik poznaje lupeža
i nitkova.
Tada počne Ahmed Kamakim i rekne kalifu:
- Primi moj zagovor za načelnika! Ja ću ti biti odgovoran za
tog kradljivca, i slijedit ću njegov trag, sve dok ga ne otkrijem. Ali
mi dadni dva kadije i dva svjedoka. Jer tko je to učinio, taj se ne
plaši pred tobom, niti pred načelnikom, niti inače pred bilo kime.
Kalif rekne:
- Trebaš imati, što zahtijevaš. Daj međutim da se najprije obavi
pretres u mome dvorcu, potom u vezirovoj kući i zatim u kući satnika
šezdesetorice!
- Ispravno si rekao, o gospodaru pravovjernih - odvrati Ahmed
Kamakim - jer možda je zlotvor netko, tko je odgojen u vladarovoj
kući ili u kući nekoga od njegovih najviših dostojanstvenika.
111 Arapska poslovica. Umjesto "ocat" se također kazuje "sir"
402

Zatim kalif još uzvikne:
— Tako mi moje glave, tko je izveo to nedjelo, njega ću neod-
ložno dati ubiti, pa makar to bio i moj vlastiti sin!
Sada dakle Ahmed Kamakim dobije, što je zahtijevao, ktomu jedan
ferman s punomoćju, da može upadati u kuće i obavljati pretrese. Tako
on otiđe, sa štapom u ruci, koji je bio napravljen jednom trećinom od
bronce, drugom trećinom od bakra, a trećom trećinom od čelika i
željeza. On pretraži kalifov dvorac, zatim kuću vezira Dža'fara i
napravi krug kod komornika i namjesnika, sve dok nije došao do kuće
'Ala ed-Dina Abu eš-Šamata. Kada je ovaj čuo galamu pred svojom
kućom, on ostavi svoju suprugu Jasminu, požuri dolje i otvori vrata.
Tu nađe načelnika usred uzbuđenoga mnoštva i odmah ga upita:
— Sto je posrijedi, emiru Chalide?
Kada mu je ovaj bio ispričao cijelu tu povijest, 'Ala ed-Din uzvikne:
— Uđite u moju kuću i pretražite je!
Ali načelnik rekne:
— Oprosti, visoki gospodaru! Ti si pouzdanik, a daleko to bilo,
da jedan pouzdanik bude lopov!
Ali 'Ala ed-Din rekne:
— Moja kuća mora biti bezuvjetno pretražena.
Tako dakle uđu načelnik, kadije i svjedoci. Ahmed Kamakim pođe
uzduž poda dvorane i dođe do mramorne ploče, pod koju je bio
zakopao dragocjenosti. Tu on punom snagom udari štapom po
mramornoj ploči, tako da se raspukla. I gledaj ovo, pod njome nešto
zablista. Satnik uzvikne:
— U ime Allahovo! O Allahovo čudo! Naš je dolazak bio tako
blagoslovljen, da nam je zahvaljujući njemu otkriveno blago.
Dopustite mi da siđem k blagu i da vidim, što ono sadrži!
Kada su međutim kadije i svjedoci točnije pogledali ono mjesto,
našli su ondje sve ukradene stvari. Nato oni napisu zapis-
403
nik o sadržaju, da su te stvari bile nađene u 'Ala. ed-Dinovoj kući, i
stave pod to otiske svojih pečata. Nadalje zapovjede, da se 'Ala ed-Din
uhiti, strgnu mu s glave turban i naprave popis svega njegovoga novca
i dobara. Kroz to je međutim vrijeme Ahmed Kamakim Velekradljivac
pograbio robinju Jasminu, koja je bila zanijela od 'Ala ed-Dina, i
predao je svojoj materi s riječima:
— Predaj je Chatuni, načelnikovoj ženi!
Ona dakle uzme Jasminu i ode s njome načelnikovoj ženi. Čim ju je
ugledao Habzalam Bazzaza, on opet postane zdrav, brzo poskoči i,
silno obradovan, htjedne joj se približiti. Ona međutim povuče iz
svojega pojasa bodež i uzvikne:
— Dalje od mene! Inače ću ubiti tebe i sebe! Tada joj njegova mati
Chatun dovikne:
— Ti kurvo, pusti mojega sina da zadovolji na tebi svoju želju!
— Ti kujo — dadne Jasmin kao odgovor - po kojem je to za
konu dozvoljeno, da se jedna žena vjenča sa dva muškarca? I kako
bi to moglo biti dopušteno psima, da stupe u obitavalište lavova?
* Tada u momku poraste strast, * i on postane bolestan zbog snage
sažižuće ljubavi, * nije više htio ništa znati o hrani, * nego je legao
opet na svoje jastuke. * Tada načelnikova žena iznova uzvikne:
— O ti kurvo, kako možeš mojemu sinu spravljati takvu muku!
Zbilja, tebe ću ja još mučiti. A što se tiče 'Ala ed-Dina, on će sigurno
biti obješen!
— Zatim ću ja umrijeti od svoje ljubavi prema njemu — odvrati
Jasmin.
Sada se načelnikova žena dadne na to, da joj strgne nakit i svilene
haljine, koje je nosila. Zatim joj obuče gaće od platna za vreće i
košulju od kostrijeti, pošalje je dolje u kuhinju i učini je jednom od
sluškinja, tim što je rekla:
— Tvoja kazna treba biti, da cijepaš triješće, čistiš luk i ložiš va
tru ispod lonaca.
404

Jasmin joj dadne kao odgovor:
-Ja sam spremna trpjeti svaku kaznu i službu. Ali tvojega sina nisam
spremna čak ni samo pogledati!
Ali Allah joj učini naklonjenima srca sluškinja, i one su uskoro
obavljale za nju kuhinjske poslove.
Tako se dogodilo Jasmini. Pogledajmo mi sada, kako je prošao 'Ala
ed-Din Abu eš-Šamat! On je u međuvremenu bio s ukradenim
stvarima odveden ka kalifu. Oni su ga ljudi odveli u Vijećnicu, i dok je
vladar još sjedio na prijestolju, oni se iznenada pojave s 'Ala ed-
Dinom i ukradenim dobrima. Kalif upita:
- Gdje ste to našli?
Kada su mu odgovorili: — Usred kuće Ala ed-Dina Abu eš--Šamata
— on bude ispunjen srdžbom. Uzme stvari, ali ne nađe svjetiljku. Tada
uzvikne:
- 'Ala ed-Dine, gdje je svjetiljka?
On odgovori:
- Ja nisam ukrao. Ništa ne znam. Ništa nisam vidio. Nemam
nikakve obavijesti.
Ali mu kalif rekne:
- O ti izdajico! Kako sam te mogao privlačiti k sebi, dok si me
ti odbacivao, tebi vjerovati, dok si me ti izdavao?
Zatim on izda zapovijed, da ga objese. Sada načelnik siđe s njime u
grad, dok je izvikivač o njemu objavljivao:
- Ovo je nagrada, i to najmanja nagrada za onoga, koji na jed
nome od zakonitih kalifa izvrši izdaju.
I narod se počne okupljati oko vješala.
Tako je to sada stajalo s 'Ala ed-Dinom. Okrenimo se mi sada k
Ahmedu ed-Danafu, 'Ala ed-Dinovu majstoru112! On je sjedio sa
svojim ljudima u vrtu. I dok su oni bili veseli i zadovoljni jedni s
112 Izraz je uzet iz obrtničkog žargona, u kome je majstor šegrtov
adoptivni otac.
405
drugima, iznenada uđe k njima jedan od vijećničkih vodonoša, poljubi
Ahmedu ed-Danafu ruku i rekne mu:
- Satnice Ahmede ed-Danafe, ti ovdje mirno sjediš, dok je
voda došla već do grla, i ti ne znaš, što se dogodilo!
- O čemu se radi? - upita Ahmed ed-Danaf.
A vodonoša odgovori:
- Tvojega su sina, kojega si ti posinio temeljem ugovora pred
Allahom, 'Ala ed-Dina, odveli na vješala!
Ahmed ed-Danaf smjesta poviče:
- Kakav ti savjet znaš, Hasane Šumane?
On odgovori:
- 'Ala ed-Din je nevin u toj stvari. To je opaka podvala, koju
mu je smjestio neki neprijatelj!
- Sto ti dakle savjetuješ? — upita opet Ahmed.
Ovaj nato:
- Mi ga moramo osloboditi, ako tako ushtjedne Allah Go
spod.
Ubrzo Hasan Šuman ode u zatvor i rekne tamničaru:
- Daj nam jednoga, koji zaslužuje smrt!
Tada mu on dadne jednoga, koji je među svim stvorenjima izgledao
najsličniji 'Ala ed-Dinu. Njemu bude umotana glava, i Ahmed ed-
Danaf ga uzme zajedno s 'Ali ez-Zaibakom iz Kaira. Kada je dakle
'Ala ed-Din upravo bio vođen k vješalima, Ahmed ed-Danaf istupi
naprijed i stavi svoju nogu na krvnikovu. Ali krvnik uzvikne:
- Daj mi mjesta, da obavim svoju službu!
Tada Ahmed uzvikne:
- Prokletniče, uzmi ovoga ovdje čovjeka i objesi njega umjesto
'Ala ed-Dina Abu eš-Samata! Jer njemu se dogodila nepravda. Mi
ćemo Ismaela113 otkupiti ovnom.
113 Prema vjerovanju je Arapa Abraham trebao žrtvovati Ismaela,
a ne Isaaka.
406
V
Pripovijest o 'Ala ed-Dtnu Abu eš-Samatu
Krvnik tako uzme toga čovjeka i objesi ga umjesto 'Ala ed--Dina.
Zatim Ahmed ed-Danaf i 'Ali ez-Zaibak iz Kaira uzmu 'Ala ed-Dina i
odu s njime u dvoranu Ahmeda ed-Danafa. Kada su bili ušli onamo,
'Ala ed-Din rekne:
- Allah ti to nagradio dobrom, moj majstore!
Nato on upita:
- 'Ala ed-Dine, kakvo je to djelo, koje si ti učinio? Neka Allah
ima među blaženima čovjeka, koji je rekao: 'Ako tko ima u tebe
povjerenja, tada ga nemoj izdavati, čak ako i jesi izdajica.' Kalif ti
je ipak dao visok položaj na svome dvoru i imenovao te je 'vjernim
pouzdanikom'. Kako si ti mogao s njime tako postupiti i ukrasti mu
njegove dragocjenosti?
-Tako mi iznad svega najuzvišenijega Allahova imena, moj majstore
- odvrati 'Ala ed-Din - to nije moje djelo. Ja u tome nemam nikakve
krivnje. Ja također ne znam, tko je to učinio.
Tada Ahmed ed-Danaf rekne:
- Očito je samo neki neprijatelj učinio to djelo. Ali svakomu
će pojedinomu njegova djela biti naplaćena. Ipak, 'Ala ed-Dine, ti
više ne možeš ostati u Baghdadu. Jer kraljevi od stvari ne odusta
ju, moj sine, i ako oni jednom tragaju za nekim čovjekom, tada on
ima dugotrajnu nevolju.
- Kamo dakle da idem, moj majstore? - upita 'Ala ed-Din.
A Ahmed mu dadne kao odgovor:
- Odvest ću te u el-Iskandariju114. To je jedan blagoslovljen grad,
njegov je prag zelen i život je u njemu ugodan.
- Slušam i pokoravam se, moj majstore! — odvrati 'Ala ed--Din.
Nato Ahmed ed-Danaf rekne Hasanu Sumanu:
- Pazi! Ako kalif upita za mene, tada mu odgovori: 'Izašao je,
kako bi obavio ophodnju po zemlji.'
114 El-Iskandarija (= el-Iskandariya) je Aleksandrija.
407
Zatim on uzme 'Ala ed-Dina sa sobom i napusti grad Baghdad. Njih
su dvojica išli, sve dok nisu došli do vinograda i vrtova. Tu sretnu dva
Zidova, kalifove zakupce poreza, koji su bili jahali na mazgama.
Ahmed ed-Danaf ih napadne:
— Ovamo s čuvarinom!
Kada su Zidovi upitali: - Zašto mi tebi trebamo dati čuva-rinu? —
on im odgovori:
— Ja sam čuvar ove doline.
Svaki mu sada od njih dvojice dadne po sto dinara. Potom Ahmed
ed-Danaf obojicu ubije, uzme mazge i jednu uzjaši, dok drugu dadne
za jahanje 'Ala ed-Dinu. Tako oni odjaše u grad Ajas115, odvedu
mazge u chan i ondje provedu noć. Sljedećega jutra 'Ala ed-Din proda
svoju mazgu. Životinju Ahmeda ed-Da-nafa povjeri na čuvanje vrataru
toga chana. Zatim se obojica u ajaškoj luci ukrcaju na brod i otplove
za el-Iskandariju. Ondje se Ahmed ed-Danaf s 'Ala ed-Dinom iskrca
na kopno, pa kada su obojica došli na trg, upravo je jedan prekupac
izvikivao dućan sa stanom iza njega za devetstotinaipedeset dinara.
'Ala ed-Din ponudi tisuću. I prodavač prihvati ponudu. Prodavano je
pak pripadalo državnoj riznici. Zatim 'Ala ed-Din primi pod svoje
ključeve i otvori dućan. Kada je također otvorio stan, nađe, da je
opremljen ćilimima i jastucima. Nadalje otkrije u njemu jednu
prostoriju sa zalihama. U njoj su se nalazila jedra i katarke, konop-ci i
sanduci, vreće pune staklenih perli i školjki, stremenovi, sjekire,
kijače, noževi, škare i slične stvari, jer je raniji vlasnik bio stareti-nar.
'Ala ed-Din Abu eš-Šamat sada sjedne u dućan, a Ahmed ed--Danaf
mu rekne:
— Moj sine, sada su dućan i stan sa svim tim, što je u njima,
postali tvoje vlasništvo. Tako dakle ti ostani ovdje, prodavaj i
kupuj, i ne budi nezadovoljan. Jer Allah je Uzvišeni trgovinu bla
goslovio.
On kod njega ostane još tijekom tri dana. Ali četvrtoga dana uzme
od njega oproštaj, tim što rekne:
115 Luka u Kilikiji.
408

— Ostani ovdje, sve dok se ja ne stavim u pokret i dok ne
dođem opet k tebi s viješću, da ti kalif dopušta sigurnost, i dok ne
saznam, tko ti je smjestio ovu podvalu!
Zatim on opet uzme ploviti, dok nije došao u Ajas. Ondje u chanu
zaprimi mazgu, odjaši u Baghdad i sastane se s Hasanom Šumanom i
njegovim ljudima. Kada ga je upitao: - Hasane, je li se kalif raspitivao
o meni? - ovaj odgovori:
— Ne, ti mu nijednom nisi pao na pamet.
On dakle opet ostane u kalifovoj službi i počne vršiti istraživanja.
Jednoga dana primijeti, kako se kalif obratio veziru Dža'faru i rekao
mu:
— Gledaj to, veziru, kako je 'Ala ed-Din postupio sa mnom!
— O gospodaru pravovjernih — odgovori ovaj — ti si ga bome
kaznio smrću na vješalima. I zar nije bila nad njime izvršena njegova
kazna?
Kalif nato:
— Veziru, ja bih volio otići i vidjeti ga kako visi. Tada mu vezir
odvrati:
— Čini, što ti se mili, o gospodaru pravovjernih!
Kalif se dakle s vezirom Dža'farom uputi na poljanu za vješanje.
Ondje on podigne svoj pogled i pogleda obješenoga. Ali je to bio
jedan drugi, ne 'Ala ed-Din Abu eš-Šamat, vjerni pouzdanik.
— O veziru — uzvikne on - ovo uopće nije 'Ala ed-Din! Ovaj upita:
— Kako ti znaš, da je to netko drugi? Kalif odvrati:
— 'Ala ed-Din je bio kratak, a ovaj tu je dugačak!
— Obješeni postaje duži - rekne vezir. Ali kalif opet počne:
— 'Ala ed-Din je bio svijetao, a ovaj tu ima tamnu put.
409
A vezir odvrati:
— Zar ti ne znaš, o gospodaru pravovjernih, da smrt donosi
crnu boju?
Nato kalif zapovjedi, da se les skine s vješala. A kada se to dogodilo,
on nađe na petama njegovih donova ispisana imena dvaju prvih
kalifa116. Tada kalif rekne:
— Veziru, Ala ed-Din je bio sunnit117. A ovaj tu je krivovjerac.
— Neka je slava Allahu, koji poznaje skrivene stvari! — uzvikne
vezir. - Mi ne znamo, je li taj tu 'Ala ed-Din ili netko drugi!
Sada kalif zapovjedi, neka se les pokopa. Pa pošto su ga bili
sahranili, 'Ala ed-Din bude zaboravljen i posve nestane iz svakog
sjećanja.
Tako daleko 'Ala ed-Din. Okrenimo se mi sada k Habzalamu
Bazzazi, načelnikovu sinu! On je bio tako dugo izjedan ljubavlju i
strašću, sve dok nije umro i bio predan prahu. Sto se pak tiče robinje
Jasmine, njoj se ispunilo vrijeme njezine trudnoće, snašli su je trudovi,
i ona rodi dječačića, koji je bio lijep poput Mjeseca. Sluškinje je
upitaju:
— Kako ćeš ga nazvati?
Tada ona odgovori:
— Kada bi njegov otac još bio na životu, on bi mu dao ime. Ali
ću ga sada ja nazvati Aslanom118.
Ona ga je dojila tijekom pune dvije godine. Zatim ga je odvikla od
sise, i dječak počne puzati i hodati. Jednoga se međutim dana
dogodilo, daje njegova mati bila zaposlena službom u kuhinji i da
116 To su Abu Bakr i 'Omar. Šijiti katkada ispisuju ta dva
imena, ili samo
'Omarovo ime, na pete donova ili na potplate, kako bi stalno mogli po
njima
gaziti.
117 Musliman, koji uz Kur'an priznaje i Sunnu, ovdje se misli:
pravovjerni
musliman.
118 Arabizirano iz turskoga "Arslan" = "Lav".
410
V
je dječak otrčao i opazio stubište koje je vodilo prema primaćoj
dvorani i da se popeo uza stube. Emir ga Chalid, koji je upravo ondje
sjedio, uzme i posjedne ga na svoje krilo i počne slaviti Gospoda za
to, što je bio stvorio i oblikovao. Kada je potom pomnije pogledao
njegovo lice, opazi, da on najviše od svih stvorenja nalikuje Ala ed-
Dinu Abu eš-Samatu. Njegova gaje međutim mati Jasmin tražila, pa
kada ga nije mogla naći, ona se popne u primaću dvoranu. Ondje
ugleda emira Chalida kako sjedi i dječaka kako se igra na njegovu
krilu. Allah je međutim probudio u emirovu srcu ljubav prema
dječaku. Kada se dakle dijete okrenulo i ugledalo svoju mater, ono se
htjedne baciti k njoj, ali ga emir Chalid zadrži na svome krilu i rekne
joj:
— Dođi ovamo, robinjo!
Kada je ona prišla bliže, on nastavi:
— Čiji je sin ovaj dječak?
Ona odvrati:
- To je moj sin i plod mojega srca.
— Tko je njegov otac? — istraživao je on dalje.
A ona odgovori:
- Njegov je otac bio Ala ed-Din Abu eš-Samat. Alije on sada
tvoj sin.
On nato:
— 'Ala ed-Din je bio izdajica.
Ali ona:
- Neka ga nebo očuva od izdaje! Daleko to bilo, nije istina, da
bi jedan pouzdanik bio izdajica!
Tada on opet počne:
- Kada ovaj dječak bude velik i kada odraste i tebe upita, tko
je njegov otac, tada mu kaži: 'Ti si sin emira Chalida, načelnika,
stražarskog vrhovnika.'
411
— Slušam i pokoravam se! — odvrati ona.
Zatim emir Chalid, načelnik, dadne dječaka obrezati, počne ga
brižno odgajati i uzme za njega učitelja, koji ga je podučavao u
pisanju i čitanju. Dječak je pročitao Kur'an jednom i po drugiput i
naučio ga je napamet. A običavao je govoriti emiru Chalidu: — Moj
oče. - Ovaj je sada počeo priređivati boračke igre i okupljati
konjanike. Zatim počne odlaziti s dječakom i učiti ga ratničkom
zanatu i pokaže mu, kamo treba gađati kopljem i mačem, sve dok on
nije postao savršen u viteštvu i smion mladić. Tada je bio dosegao dob
od četrnaest godina, a stekao je rang emira.
Dogodilo se dakle jednoga dana, da se Aslan sastao s Ahme-dom
Kamakimom Velekradljivcem. Oni su se sprijateljili jedan s drugim, i
dječak ga je slijedio u točionicu. I gledaj, kadli Ahmed Kamakim
izvadi svjetiljku s draguljima, koju je bio ukrao zajedno s kalifovim
dragocjenostima, stavi je pred sebe, počne vitlati peharom pri njezinu
svjetlu i opije se. Sada mu Aslan rekne:
— Satnice, pokloni mi tu svjetiljku! Ali ovaj odvrati:
— Ne mogu ti je dati.
— Zašto ne? - upita Aslan.
A ovaj drugi dadne kao odgovor:
— Jer su ljudi zbog nje otišli u propast. Dalje Aslan upita:
— Koji je ljudski život zbog nje bio izgubljen? Tada mu lopov ispriča:
— Bio je jednom jedan čovjek, koji je došao ovamo i bio
postavljen za satnika šezdesetorice. Taj se zvao 'Ala ed-Din Abu
eš-Samat, i taj je poradi nje otišao u smrt.
Ponovo upita Aslan:
— Sto se s njime dogodilo? Na koji je način otišao u smrt?
Ahmed odgovori:
412
-\

— Ti si imao jednoga brata, koji se zvao Habzalam Bazzaza.
Kada je on postao starim šesnaest godina i zrelim za brak, zamolio
je svojega oca, da mu kupi jednu robinju.
I zatim mu on ispriča, što se bilo dogodilo, od početka do kraja.
Tako ga je također izvijestio, kako se Habzalam Bazzaza bio razbolio i
kakva se nepravda bila dogodila 'Ala ed-Dinu. Aslan rekne u sebi
samome:
— Možda je ta robinja Jasmin moja mati. Možda je čak 'Ala
ed-Din Abu eš-Samat moj otac!
Mladić Aslan ode tužan i sretne usput satnika Ahmeda ed-Da-nafa.
Kada ga je ovaj ugledao, on uzvikne:
— Slava neka je Njemu, kojemu nitko ne sliči!
— Moj majstore, nad čime se ti zaprepašćuješ? — upita ga Hasan
Šuman.
A on odvrati:
— Nad likom ovoga mladića Aslana. Jer on od svih stvorenja
najviše sliči 'Ala ed-Dinu Abu eš-Šamatu.
Nato Ahmed ed-Danaf uzvikne:
— Hej ti, Aslane!
A kada mu je ovaj dao odgovor, on ga upita:
— Kako se zove tvoja mati?
— Ona se zove robinja Jasmin - odgovori on.
Nato rekne Ahmed:
— Aslane, imaj povjerenja i nemoj se mučiti! Znaj, tvoj otac ne
može biti nitko drugi nego 'Ala ed-Din Abu eš-Samat. Ali, moj sine,
otiđi najprije k svojoj materi i upitaj je o svome ocu!
— Slušam i pokoravam se! — rekne mladić, odmah ode k svojoj
materi i upita je.
Kada mu je međutim ona odgovorila: — Tvoj je otac emir Chalid -
on uzvikne:
413
— Nitko drugi nije moj otac nego Ala ed-Din Abu eš-Šamat! Tada
njegova mati zaplače i upita ga:
— Tko ti je to ispričao, moj sine? On dadne kao odgovor:
— Satnik Ahmed ed-Danaf mi je to ispričao.
Sada mu ona ispripovjedi sve, što se bilo dogodilo, i ktomu doda:
— Dragi sine, sada je istina došla na svjetlost dana, a laž je ot
klonjena. Znaj dakle, 'Ala ed-Din Abu eš-Šamat je stvarno tvoj
otac, ali ne on, nego te je emir Chalid odgojio i tebe učinio svojim
sinom. Ako se ti dakle, moj sine, ponovo susretneš sa satnikom
Ahmedom ed-Danafom, tada mu reci: 'Majstore, ja te preklinjem
Allahom, uzmi za mene krvnu osvetu nad ubojicom mojega oca
'Ala ed-Dina Abu eš-Samata!'
Smjesta Aslan ostavi svoju mater, i ode odatle, sve dok tako nije
došao k satniku Ahmedu ed-Danafu. Njemu on poljubi ruku. Kada ga
je ovaj upitao: — Sto ti je, Aslane? — on odvrati:
— Ja sada znam pouzdano, da je 'Ala ed-Din Abu eš-Šamat
moj otac. I ja te molim, uzmi za mene krvnu osvetu nad njegovim
ubojicom!
— Tko je taj, koji je ubio tvojega oca? — upita Ahmed. A mladić
odgovori:
— Ahmed Kamakim Velekradljivac! Ahmed upita dalje:
— Tko te je o tome obavijestio? Aslan odvrati:
— Ja sam vidio kod njega svjetiljku s draguljima, koja je bila
nestala zajedno s kalifovim dragocjenostima. Tada sam ga zamo
lio, da mi pokloni tu svjetiljku. On međutim nije htio to učiniti,
nego je rekao: 'Poradi nje su bili izgubljeni ljudski životi.' I zatim
414

mi je ispričao, da je on bio taj, koji je provalio u palaču i ukrao te
stvari i sakrio ih u kući mojega oca.
Nato Ahmed ed-Danaf rekne:
- Kada budeš vidio, da emir Chalid, načelnik, oblači svoju bojnu
opremu, tada ga zamoli, neka tebi također obuče jednu opremu. Pa
kada zatim izađeš s njime i pred gospodarom pravovjernih izvedeš
neko smiono djelo, i kada ti kalif zatim rekne: 'Izmoli sebi od mene
neku milost, Aslane!', tada mu ti reci: 'Molim od tebe tu milost, da
uzmeš krvnu osvetu za mojega oca nad njegovim ubojicom.' On će ti
reći: 'Tvoj otac bome još živi, emir Chalid, načelnik!' Ti mu međutim
reci: 'Moj je otac 'Ala ed-Din Abu eš-Samat. Emir Chalid ima samo
toliko daleko pravo na mene, jer me je odgojio.' I zatim mu ispričaj
sve, što si doživio s Ahmedom Kamakimom Velekradljivcem.
Naposljetku ga zamoli: 'O gospodaru pravovjernih, daj da ga se
pretraži.' Tada ću ti ja izvući svjetiljku iz njegova džepa!
- Slušam i pokoravam se! - rekne Aslan i ode. Naiđe na emira
Chalida, baš kada se on bio opremio, kako bi se uputio u kalifovu
Vijećnicu. Tako mu on dakle rekne:
- Ja te molim, obuci također meni bojnu opremu i povedi me sa
sobom u kalifovu Vijećnicu!
Emir mu dadne opremu i povede ga sa sobom u Vijećnicu. Nato
kalif izađe sa svojim trupama van ispred grada. Ondje budu podignuti
paviljoni i šatori, trupe se razvrstaju u redove i izađu s kuglom za
nabijanje i batovima. Igra započne, tim što je jedan konjanik kuglu
udario batom, dok ju je jedan drugi njemu udarcem vratio natrag.
Među trupama se međutim nalazio jedan uhoda, koji je bio podmićen,
kako bi ubio kalifa. On uzme kuglu i pogodi je batom, tim što je
naciljao u kalifovo lice. Ali gledaj ovo, Aslan je dohvati, tako da nije
pogodila kalifa, i odbije je natrag prema onomu, tko ju je bio bacio.
Njega kugla pogodi među ramena, tako da je čovjek pao na zemlju.
- Neka te Allah blagoslovi, Aslane! - uzvikne kalif.
415
Nato svi sjaše i sjednu na stolice. Sada kalif zapovjedi, da dovedu
čovjeka, koji je bio bacio kuglu. Kada je ovaj stajao pred njime, on ga
upita:
- Tko te je naveo na taj čin? Jesi li ti neprijatelj ili prijatelj?
Ovaj odgovori:
— Ja sam neprijatelj, i imao sam namjeru, da te ubijem.
— Zbog kojeg razloga? — upita kalif. — Zar ti nisi dakle
musliman?
— Ne — odgovori čovjek — ja sam rafidit119.
Tada kalif izda zapovijed, da ga se ubije. Aslanu međutim rekne:
- Izmoli sebi od mene neku milost!
Mladić nato odvrati:
— Ja molim od tebe tu milost, da uzmeš za mojega oca krvnu
osvetu nad njegovim ubojicom.
Tada kalif rekne:
- Tvoj otac bome živi i stoji na obje svoje noge!
- Tko je dakle moj otac? - upita Aslan.
— Emir Chalid, načelnik — odgovori kalif.

— O gospodaru pravovjernih — počne opet Aslan — Taj je moj otac
samo utoliko, što me je on odgojio. Moj pravi otac je 'Ala ed--Din
Abu eš-Šamat!
- Onda je tvoj otac bio izdajica - uzvikne kalif.
Ali mladić odvrati:
- O gospodaru pravovjernih, daleko to bilo da bi pouzdanik
bio izdajica! U čemu te je dakle on izdao?
119 Pripadnik heretičke sljedbe, koja kalife Abu Bakra i 'Omara
drži uzurpatorima.
416
I
V
- On mi je ukrao moju haljinu i dragocjenosti, koje su uz nju bile -
rekne kalif.
- O gospodaru pravovjernih — dadne Aslan kao odgovor — daleko
to bilo, da bi moj otac bio izdajica! Ali, visoki gospodaru, kada ti je
bila nestala tvoja haljina i tebi zatim opet bila donesena, jesi li tada
vidio, da ti se vratila također svjetiljka?
Kalif rekne:
- Nju nismo našli!
- Ja sam je vidio kod Ahmeda Kamakima — uzvikne Aslan — i ja
sam ga za nju zamolio. Ali mi je on nije htio dati, nego je rekao: 'Zbog
nje su bili izgubljeni ljudski životi.' I on mi je ispričao, kako je
Habzalam Bazzaza, sin emira Chalida, postao bolesnim zbog ljubavi
prema robinji Jasmini, i kako je on sam bio oslobođen iz lanaca, da,
priznao mi je, da je on bio taj, koji je ukrao haljinu i svjetiljku. Ti
međutim, o gospodaru pravovjernih, uzmi krvnu osvetu za mojega oca
nad njegovim ubojicom!
Tada kalif zapovijedi:
- Pograbite Ahmeda Kamakima! Zapovijed bude izvršena. Zatim on
upita:
- Gdje je satnik Ahmed ed-Danaf?
Također taj bude doveden pred njega. Njemu kalif zapovjedi:
- Pretraži Kamakima!
Tada on segne svojom rukom u kradljivčev džep i izvuče iz njega
svjetiljku s draguljima.
- Ovamo s tobom, ti lopove! - krikne kalif. - Odakle ti imaš
ovu svjetiljku?
On odgovori:
- Ja sam je kupio, o gospodaru pravovjernih! Kalif upita dalje:
- Gdje sije kupio? I tko je u stanju, da nešto takvo tebi proda?
417
Zatim ga stanu udarati, sve dok nije priznao, da je on bio taj, koji je
bio ukrao haljinu i svjetiljku. Nato kalif rekne:
- Kako si mogao počiniti to djelo, ti nitkove, kojim si 'Ala ed-
-Dina Abu eš-Samata, vjernoga pouzdanika, otjerao u smrt!
Sada kalif zapovjedi, da se njega i načelnika stavi u zatvor. Ali
načelnik uzvikne:
- Meni se događa nepravda, o gospodaru pravovjernih! Ti si
mi zapovjedio, da ga dadnem objesiti, a ja nisam imao nikakve
obavijesti o ovoj opakoj podvali. Jer taj je plan skovan između
stare i Ahmeda Kamakima i moje žene, ja o tome ništa ne znam.
Prizivam tvoju zaštitu, Aslane!
Tada Aslan uloži kod kalifa zamolbu za njega. Kada je gospodar
pravovjernih zatim upitao dalje: — Sto je Allah učinio s materom
ovoga dječaka? — Chalid rekne:
- Ona je kod mene.
- Zapovijedam ti — odvrati vladar — da ti zapovjediš svojoj ženi, da
joj opet obuče njezinu vlastitu odjeću i da joj vrati njezin nakit i da je
postavi u njezin raniji otmjeni položaj, nadalje, da ti skineš pečat s
'Ala ed-Dinove kuće i da njegov imetak i dobra vratiš natrag njegovu
sinu.
- Slušam i pokoravam se! — rekne načelnik.
Zatim on ode i izda zapovijed svojoj ženi. Ona obuče Aslanovoj
materi njezinu vlastitu odjeću, dok je on skinuo pečat s 'Ala ed-Dinove
kuće i ključeve predao mladiću. Nato kalif rekne:
- Izmoli sebi od mene neku milost, Aslane!
- Molim sebi kao milost od tebe, da me opet sjediniš s mojim
ocem!
Tada kalif zaplače i rekne:
- Vjerojatno je tvoj otac bio taj, koji je bio obješen, i koji je
umro. Ali, tako mi mojih predaka, tko mi donese sretnu vijest, da
je on još na životu, njemu ću dati sve, što želi!
418

Sada istupi naprijed Ahmed ed-Danaf, poljubi pred njim tlo i rekne:
— Dozvoli mi nekažnjenost, o gospodaru pravovjernih!
— Neka ti ona bude dozvoljena! — odgovori kalif. A Ahmed nastavi:
— Ja ti donosim veselu vijest, da je Ala ed-Din Abu eš-Samat,
vjerni pouzdanik, dobro i na životu.
Kada je kalif uzviknuo: - Što ti to govoriš? - Ahmed rekne dalje:
— Tako mi tvoje glave, moje su riječi istinite! Ja sam dao da
jedan drugi umjesto njega dođe pod vješala, jedan od onih, koji su
smrt zaslužili, a njega sam odveo u el-Iskandariju. Ondje sam mu
otvorio staretinarnicu.
Sada kalif rekne:
— Zapovijedam ti, da ga dovedeš.
— Slušam i pokoravam se! — odgovori on.
Nato kalif zapovjedi, da mu se uruči desettisuća dinara, i Ahmed se
dadne na put prema el-Iskandariji.
Okrenimo se mi sada od Aslana k njegovu ocu Ala ed-Dinu Abu eš-
Šamatu! Taj je u međuvremenu rasprodao sve, što je bilo u njegovu
dućanu. Samo mu je još malo stvari ostalo, a među njima jedna
kožnata kesa. Kada je stresao ovu kesu, ispadne iz nje jedan brušeni
kamen, tako velik, da je ispunjavao šaku. Taj je bio pričvršćen o zlatni
lanac i imao je pet ploha, na kojima su bila urezana čarobna imena i
magijski znakovi, koji su izgledali poput mravljih tragova. On protrlja
tih pet ploha120. Ali mu nitko ne dadne odgovor. Tako on rekne u sebi
samome:
— To je zacijelo samo ahat!121 - i objesi ga u dućanu. U tome
je trenutku tuda upravo prolazio neki konzul122, idući svojim
120 Dakako: da vidi, hoće li se posredstvom toga pojaviti duh te
čarolije.
121 To znači s prirodnim crtama.
122 To jest: otmjen Europljanin. Budući da su konzuli u
zemljama Istoka bili
poznati kao zastupnici značajnijih europskih država, naziv se počeo
prenositi i
na druge bogate ljude sa Zapada.
419
putem. On pogleda, opazi kamen kako ondje visi i sjedne u Ala ed-
Dinov dućan, tim što je rekao:
— Moj gospodaru, je li ovaj kamen na prodaju?
, — Sve, što ja ovdje imam, je na prodaju - odgovori ovaj. Konzul
upita:
— Hoćeš li mi ga prodati za osamdesettisuća dinara? 'Ala ed-Din
odvrati:
— Ponudi više! Nato drugi:
— Hoćeš li mi ga prodati za stotisuća dinara? 'Ala ed-Din rekne:
— Prodajem ti ga za stotisuća dinara. Izbroj mi novac! Sada konzul
počne:
— Ja ne mogu nositi uza se jednu takvu svotu. Jer u el-Is-
kandariji ima kradljivaca i nitkova. Dođi sa mnom na moj brod.
Zatim ću ti dati novac, ktomu jedan svežanj angora-vune, jedan
svežanj atlasa, jedan svežanj baršuna i jedan svežanj čohe.
'Ala ed-Din se podigne i zaključa dućan, pošto je kamen bio dao
strancu. Ključ preda svom susjedu s riječima:
— Uzmi ovaj ključ i čuvaj ga, dok ja s ovim konzulom idem na
brod, tako dugo kod sebe, sve dok se ja ne vratim natrag s novcem
za svoj kamen. Ako ja međutim budem dugo izbivao i ako u
međuvremenu satnik Ahmed ed-Danaf, koji mi je ovdje priredio
moje sjedište, dođe k tebi, tada mu daj ključ i reci mu, kako stvar
stoji.
Zatim se uputi s konzulom prema brodu. Kada su došli na palubu,
konzul mu postavi stolicu i ponudi mu neka sjedne. Zatim uzvikne:
— Donesite novac!
I sada mu on izbroji cijenu i dadne mu također još onih pet svežanja,
koje mu je bio obećao. Naposljetku on rekne:
420
— Pripovijest o 'Ala ed-Dinu Abu eš-Šamatu

- Moj gospodaru, obraduj me, tim što primiš jedan zalogaj ili
jedan gutljaj vode!
'Ala ed-Din odvrati:
- Ako imaš vode, daj mi da se napijem!
Tada konzul naredi da se donese šerbet, ali je u njemu bila bunika.
Kada ga je 'Ala ed-Din ispio, on padne na leđa. Odmah mornari skinu
mostiće, postave poluge za odguravanje i razapnu jedra. Vjetar im je
bio povoljan, sve dok nisu došli na otvoreno more. Tada kapetan
zapovjedi, da se 'Ala ed-Dina iz kabine donese gore. To se dogodi, i
zatim mu dadnu da udahne protusred-stvo protiv bunike. 'Ala ed-Din
otvori oči i upita:
— Gdje sam ja?
Kapetan uzvikne:
— Ti si ovdje kod mene, svezan i pod paskom. Da si prije čak i
češće bio govorio: 'Ponudi više!', ja bih ti nudio sve više.
- Koje je tvoje zanimanje? - upita 'Ala ed-Din.
A ovaj odgovori:
- Ja sam kapetan, i namjeravam te odvesti k miljenici svojega
srca.
Dok su oni još tako razgovarali jedan s drugim, dođe iznenada na
obzor neki brod s četrdeset muslimanskih trgovaca. Kapetan ih
napadne svojim brodom, i dadne baciti čakije na njihov brod. Zatim
prijeđe na palubu sa svojim ljudima, brod opljačka i odvuče ga sa
sobom kao plijen u grad Genovu. Ondje kapetan, koji je imao uza se
'Ala ed-Dina, ode k vratima jedne palače, koja su vodila prema moru.
Kroz njih izađe van neka velom pokrivena dama i upita:
— Jesi li donio čarobni kamen i doveo njegova vlasnika? Kada je on
odgovorio: — Sa mnom su — ona nastavi:
— Daj mi kamen!
On joj ga dadne, vrati se natrag u luku i ispali topove kao znak
svojega sretnog povratka. Tada kralj toga grada sazna, da se ovaj
kapetan vratio, i tako on izađe, kako bi ga pozdravio. On ga upita:
421
— Kakvo je bilo tvoje putovanje?
Tada kapetan odgovori:
— Bilo je vrlo dobro. Zarobio sam jedan brod sa četrdesetijed-
nim muslimanskim trgovcem.
Kralj nastavi:
— Iskrcaj ih u luci!
Tada kapetan dadne da ih okovane izvedu na kopno, među njima
također 'Ala ed-Dina. Sada kralj i kapetan pojase dalje, dok su dali da
zarobljenici idu ispred njih pješice, sve dok nisu došli u državnu
vijećnicu. Ondje sjednu i dadnu predvesti prvog zarobljenika.
— Odakle si ti, muslimane? - upita kralj.
Kada je ovaj odgovorio: — Iz el-Iskandarije — on nastavi:
— Krvnice, pogubi ga!
Tada ga krvnik pogodi mačem i odrubi mu glavu. Isto su tako prošli
drugi i treći i ostali, sve dok ih nije bilo ubijeno četrdeset i dok nije od
svih preostao kao posljednji još samo 'Ala ed-Din. On je morao slušati
njihove uzdahe i sada je rekao u sebi samome:
— Sada neka ti Allah bude milostiv, 'Ala ed-Dine! Tvoj je život
pri kraju.
Kada gaje kralj upitao: — A ti, iz koje si ti zemlje? — on odgovori:
— Iz el-Iskandarije. Tada kralj uzvikne:
— Krvnice, odrubi mu glavu!
Već je krvnik podigao svoju ruku s mačem i htio 'Ala ed-Dinu
presjeći vrat, kadli iznenada stupi pred kralja jedna stara žena
dostojanstvena izgleda. On se podigne njoj u čast. Zatim ona rekne:
— O kralju, zar ti ja nisam rekla, kada kapetan dođe sa za
robljenicima, da se tada sjetiš samostana sa jednim ili dva zaro
bljenika, kako bi služili u crkvi?
422

Kralj joj dadne kao odgovor:
— Časna majko, da si došla samo jedan čas prije! Ipak uzmi
jvoga jednog zarobljenika, koji je još preostao!
Tada se ona okrene k 'Ala ed-Dinu i rekne mu:
— Hoćeš li služiti u crkvi, ili trebam dopustiti da te kralj ubije?
— Hoću služiti u crkvi — odgovori on.
Tako ga ona primi, napusti s njime državnu vijećnicu i uputi se u
crkvu. Sada 'Ala ed-Din upita:
— Kakvu ja službu trebam obavljati?
Ona odgovori:
— Moraš ustajati ranim jutrom. Zatim moraš uzeti pet mazgi i
s njima otići u šumu, da ondje nasiječeš suhih drva za loženje. Njih
moraš usitniti i odnijeti u samostansku kuhinju. Potom moraš
podići ćilime, pomesti i obrisati mramorne ploče i opet položiti
cilime, kako su ležali prije. Zatim moraš uzeti pola ardebba123
pšenice, izvijati ga, smljeti i zamijesiti i prirediti dvopek za
samostan. Zatim moraš uzeti jednu vebu124 leće, očistiti je, smljeti
ručnim mlincem i skuhati. Zatim moraš napuniti četiri vodoskoka,
nakon što vodu doneseš u bačvama. I zatim moraš napuniti tris-
laišezdeset drvenih lončića, tim što ćeš u njih zamočiti dvopek i
preko toga preliti juhu od leće, i moraš svakomu redovniku i patri-
jarhu odnijeti po jedan lončić.
— Daj mi natrag kralja i pusti ga da me ubije. To će za mene
biti lakše nego ta rabota!
Ali stara nastavi:
— Ako budeš vjerno obavljao službu, kojom si obvezan,
umaknuti ćeš smrti. Ako je međutim ne budeš ispravno izvršavao,
tada ću pustiti kralja da te ubije.
123 Ardebb iznosi otprilike dva hektolitra.
124 Vebe = tridesetitri litre.
423
Ala ed-Din je sada tu sjedio, pritisnut brigama. U crkvi je međutim
bilo deset slijepih bogalja. Jedan mu od njih rekne:
— Donesi mi lonac!
Tada mu on donese lonac, a slijepac obavi u njega svoju nuždu.
Zatim mu rekne:
— Baci govno!
Kada je 'Ala ed-Din to učinio, slijepac rekne:
— Mesija te blagoslovio, ti slugo crkve! Ali odjednom dođe stara i
uzvikne:
— Zašto nisi u crkvi obavio svoju službu? On odgovori:
— Koliko ja to imam ruku, da bih bio u stanju izvršiti sav taj posao?
— Ti budalo — rekne ona — ja sam te ipak dovela ovamo na posao!
Ali tiho doda:
— Moj sine, uzmi ovu palicu — ta je bila od mjedi i imala je na
vrhu križ - izađi na ulicu, pa kada te sretne načelnik straže ovoga
grada, ti mu reci: 'Pozivam te u službu crkvi za ljubav Gospoda
našega, Mesije!' On ti neće smjeti proturječiti, i tako mu daj da uzima
pšenicu, vija, melje, sipa kroza sito, mijesi i od toga priprema dvopek.
Ako ti se itko bude protivio, istući ga. Nikoga se ne boj!
— Slušam i pokoravam se! - odgovori on i učini, kako je ona bila
rekla.
On je neprestano prisiljavao na službu veliko i malo, tijekom
sedamnaest godina.
Kada je dakle jednoga dana sjedio u crkvi, iznenada opet dođe stara
i rekne mu:
— Izađi van iz samostana!
424
Pripovijest o 'Aid ed-Dtnu Abu eš-Samatu

- Kamo da odem? - upita on.
Ona odgovori:
- Provedi noć u nekoj krčmi ili kod nekoga od svojih prijate
lja!
On iznova upita:
- Zašto me šalješ van iz crkve?
A ona mu tada odvrati:
- Znaj, Husn Marjam125, kći kralja Juhanne126, vladara ovoga
grada, namjerava doći u crkvu, kako bi hodočastila, pa ne priliči,
da joj itko bude na putu!
On se prividno pokori njezinim riječima, i pred njezinim očima
napusti crkvu. Ali u svojoj nutrini rekne:
- Sliči li ta princeza našim ženama ili je ljepša nego one? Ja
neću prije odlaziti, sve dok si je nisam pogledao!
Tako se on dakle sakrije u stanovitoj komori, koja je imala jedan
prozor okrenut prema crkvi. Dok je sada odande gledao prema crkvi,
uđe princeza. I on baci na nju jedan pogled, koji je u njemu ostavio za
sobom tisuću uzdaha. Jer vidio je, da ona sliči Uštapu, koji zrači iz
oblaka. A uz nju je bila neka mlada dama..."
koju je bila započela po Kraljevom dopuštenju.
125 "Ljepota Marije", to jest: "Marijina Ljepota".
126 "Juhanna" je kršćansko-arapski oblik za "Ivan" - Johannes.
425
U'1-U •*S±'*3* W"J ou (l» —?
Ali kada je počela
dvjestaišezdesetiprva noć
§2§ C

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje Ala ed-Din, dok je gledao
princezu, ugledao uz nju neku mladu damu, kojoj je ona rekla:
— Ti si me razvedrila, Zubaido!
Sada 'Ala ed-Din pozornije pogleda tu damu i prepozna u njoj svoju
ženu Zubaidu Lutnjisticu, koja je ipak već odavno bila umrla. Princeza
zatim Zubaidi dalje rekne:
— Hajde, odsviraj nam na lutnji neku glazbenu dionicu!
Ali joj ova dadne kao odgovor:
— Ne mogu ti odsvirati nikakvu dionicu, prije nego što mi
ispuniš moju želju i dopustiš ono, što si mi obećala.
— Sto sam ti ja to obećala? — upita princeza.
A ova odvrati:
— Ti si mi obećala, da ćeš me opet sjediniti s mojim mužem
"Ala ed-Dinom Abu eš-Samatom, vjernim pouzdanikom127.
Tada rekne princeza:
127 Posrijedi je dakako službeni naslov našeg junaka.
427
Dvjestaikzdesetiprpa noć
- Zubaido, imaj povjerenja i nemoj se mučiti! Odsviraj nam
jednu dionicu u znak zahvalnosti za naše ponovno sjedinjenje s
tvojim mužem 'Ala ed-Dinom.
- Gdje je on to? - upita dama. Princeza joj odgovori:
- On je u onoj ondje komori, i on sluša, što mi govorimo.
Tada ona zasvira na lutnji stanovitu dionicu i zapjeva, da bi čak i
najtvrđi kamen poskočio od radosti. Ali, kada je 'Ala ed-Din to čuo,
pobudi se čežnja u njegovim grudima, on se sruči van iz komore,
pojuri prema njima dvjema i zagrli svoju ženu Zubaidu Lutnjisticu.
Također ona prepozna njega. Tada se priviju jedno uz drugo i padnu
onesviješćeni na tlo. Sada priđe princeza Husn Marjam, poškropi ih
ružinom vodom i prizove ih natrag k svijesti. Zatim rekne:
- Allah vas je ponovo sjedinio!
- Posredstvom tvojega prijateljstva, visoka gospodarice! -
doda 'Ala ed-Din.
Zatim se okrene k svojoj ženi Zubaidi Lutnjistici i rekne joj:
- Ti si ipak bila umrla, Zubaido, i mi smo te položili u grob! Kako si
to opet postala živa i došla na ovo mjesto?
- O moj gospodaru - dadne ona kao odgovor - ja nisam stvarno
umrla, nego me je pograbio stanoviti moćan džinn iz svijeta duhova i
doletio sa mnom na ovo mjesto. Ta međutim, koju ste vi pokopali, je
bila izvjesna džinnica. Ona je uzela na sebe moj lik i napravila se
mrtvom. Ali, nakon što ste je vi bili sahranili, ona je provalila grob,
izašla iz njega van i uputila se opet u službu k svojoj gospodarici
Husni Marjami, kraljevoj kćeri. Ja sam međutim sama bila kao
omamljena, a kada sam otvorila svoje oči, vidjela sam sebe pred
Husnom Marjamom, ovom ovdje princezom. Upitala sam je: 'Zašto si
me ti dala donijeti ovamo?' Tada mi je ona odvratila: 'Meni je već
odavno predodređeno, da se vjenčam s tvojim mužem 'Ala ed-Dinom
Abu eš-Šamatom. Hoćeš li ti dakle,
-
428
Pripovijest o }AIA ed-Dinu Abu eš-Samđtu

Zubaido, mene prihvatiti, kako bih ja bila pokraj tebe njegovom
ženom? Zatim bi trebala jedna noć pripadati meni, a druga tebi.'
Slušam i pokoravam se, o gospodarice!' rekla sam ja 'ali reci, gdje je
moj muž?' Ona je odgovorila: 'Na njegovu čelu stoji napisano, što mu
je Allah odredio. Čim se na njemu ispuni, što mu stoji na čelu, on
mora neizostavno doći ovamo. Mi ćemo se tješiti zbog rastanka s
njime pjesmama i sviranjem na lutnji, sve dok nas Allah s njime ne
sjedini.' Tako sam ja, eto, cijelo ovo vrijeme ostala kod nje, sve dok
nas Allah nije zajedno doveo ovamo u ovu crkvu.
Nato se njemu obrati Husn Marjam s riječima:
— Moj gospodaru 'Ala ed-Dine, prihvaćaš li me ti za ženu i želiš li
mi biti suprug?
— Visoka gospodarice - rekne on — ja sam musliman, a ti si
kršćanka! Kako se mogu oženiti tobom?
Tada ona uzvikne:
— Neka me od toga sačuva Allah, da bi ja bila neka nevjerni
ca! Ne, ja sam muslimanka. Već se od prije osamnaest godina čvr
sto pridržavam islamske vjere, i slobodna sam od svakoga vjero
vanja, koje bi proturiječilo muslimanskomu.
Ali on nastavi:
— Ja bih se volio vratiti natrag u svoj zavičaj.
— Znaj — odvrati ona — ja vidim na tvome čelu zapisane stvari,
koje ti moraš prvo ispuniti, prije nego što dođeš na svoj cilj. Raduj se
također, o 'Ala ed-Dine, što ti je rođen jedan sin, po imenu Aslan. On
sada sjedi kod kalifa na tvome mjestu, a dosegao je dob od osamnaest
godina. I znaj nadalje, da je istina došla na svjetlo dana, a laž
otklonjena. Jer gospodar je pravovjernih digao veo s onoga, koji je
ukrao kalifove dragocjenosti. Taj je Ahmed Kamakim Velekradljivac,
lupež, i on sada uhvaćen i okovan sjedi u tamnici. I dalje saznaj, da
sam ja bila ta, koja ti je bila poslala čarobni kamen. Stavila sam ga u
kožnatu kesu, koja je bila u dućanu. Ja sam ta, koja je poslala k tebi
kapetana, da dovede tebe i donese kamen. Čuj dakle, taj je kapetan bio
obuzet ljubavlju
429
Dvjestaišezdesetiprpa noć
prema meni i trudio se oko moje naklonosti. Ja sam se međutim
sustezala od toga da mu dam, dapače sam mu rekla: 'Neću ti se podati
prije nego što mi doneseš čarobni kamen i dovedeš njegova vlasnika.'
Dala sam mu sto kesa punih novca i odaslala ga u liku trgovca, dok je
on ipak jedan kapetan. Kada su te zatim htjeli odvesti u smrt, pošto je
već bilo smaknuto četrdeset zarobljenika, ja sam poslala onu staru.
- Allah te nagradio umjesto nas svakim dobrom! Izvrsno si
postupila.
Nato Husn Marjam obnovi pred njim svoje islamsko očitovanje
vjere. Pa kada je on postao sigurnim u istinitost njezinih riječi, on joj
rekne:
- Izvijesti me o moćima toga čarobnog kamena i reci mi,
odakle on potječe!
Nato mu ona ispripovjedi:
- Taj kamen potječe iz stanovitoga začaranog blaga, i on po
sjeduje pet moći, koje će nam biti od koristi u svoje vrijeme, kada
ih budemo ustrebali. Moja je baka, mati mojega oca, bila čarobni-
ca, koja je umjela tumačiti tajne znakove i koja je pronalazila
skrivena blaga. Tako je također ovaj čarobni kamen došao u naš
posjed iz izvjesnog blaga. Kada sam ja bila odrasla i dosegla dob od
četrnaest godina, pročitala sam Evanđelje i druge Svete Spise, i
našla sam pritom ime Muhammedovo - neka Ga Allah blagoslovi
i neka Ga pozdravi - pročitala sam naime četiri knjige, Toru128,
Evanđelje129, Psalme i Kur'an. Tada sam povjerovala u Mu-
hammeda i prihvatila Islam. Jer postala sam u svojoj pameti čvrsto
uvjerenom, da nitko nije dostojan obožavanja osim Allaha
Uzvišenoga, i da se Gospodaru svijeta dopada samo islamska vjera.
Moja mi je baka, kada se bila razboljela, dala taj kamen i uputila
me u njegovih pet moći. A prije nego što je umrla, moj joj otac
128 Pet knjiga Mojsijevih.
129 "Tora i Evanđelje" često = "Stari i Novi Zavjet".
430
V
Pripovijest o }AIA ed-Dinu Abu eš-Samdtu
rekao: 'Baci za mene jednu geomantičku figuru i pogledaj, kako će se
završiti moj udes i što će mi se dogoditi!' Tada je ona prorekla, da će
daleki130 umrijeti, ubijen od jednoga zarobljenika, koji će doći iz el-
Iskandarije. Tada se moj otac zakleo, da će dati smaknuti svakog
zarobljenika, koji odande dođe, a upoznao je s time također kapetana,
tim što je dodao: 'Ti moraš bez iznimke sve muslimanske lađe napasti
i zarobiti, a ako nađeš nekoga iz el-Iskandarije, tada ga moraš ubiti ili
dovesti k meni.' Kapetan se pokoravao njegovoj zapovijedi, sve dok
on nije naposljetku toliko mnogo ljudi pobio, koliko je imao kose na
svojoj glavi. Zatim je moja baka umrla. Sada sam se ja dala na to, da
bacim jednu geomantičku figuru, jer sam promislila u sebi i rekla:
'Voljela bih znati, tko će se sa mnom vjenčati.' Tada mi je bilo
objavljeno, da se nitko drugi neće sa mnom vjenčati nego čovjek po
imenu Ala ed--Din Abu eš-Samat, vjerni pouzdanik. Ja sam se nad
time začudila, i čekala sam, sve dok nije proteklo vrijeme i dok se
nisam s tobom sastala.
'Ala ed-Din joj dakle dadne bračni zavjet i ktomu doda:
— Ja bih se volio vratiti u svoj zavičaj.
— Ako je to tvoja volja — dadne ona kao odgovor — tada dođi sa
mnom!
Nato ga ona uzme sa sobom i sakrije ga u jednu odaju svoje palače.
Pošto je zatim bila ušla k svojemu ocu, on joj rekne:
— Draga kćeri, ja sam danas vrlo utučen. Sjedni k meni, da se
s tobom kroz piće malo razvedrim!
Tada ona sjedne k njemu, dadne donijeti stol s vinom, počne mu
puniti pehar i pružati mu vino, sve dok on nije izgubio jasnu
prisebnost. Nato mu u jedan pehar stavi buniku, on ispije pehar i
padne na leđa. Sada ona ode k 'Ala ed-Dinu, izvede ga iz odaje van i
rekne mu:
130 Ta se riječ rabi, da bi se izbjegao zao predznak, ali je baka pri
tome dakako mislila na kralja.
431
Dvjestaikzdesetiprva noć
- Hajde, podigni se! Tvoj protivnik leži ispružen. Učini s
njime, što hoćeš. Ja sam ga opila i omamila bunikom. 'Ala ed-Din
priđe, a kada ga je vidio kako leži omamljen, čvrsto mu sveže ruke
na leđa i stavi mu na noge lance. Zatim mu dadne protusredstvo
protiv bunike, i kralj od toga opet dođe k sebi. Kada je dakle taj
došao k sebi, ugleda 'Ala ed-Dina i svoju vlastitu kćer kako sjedi na
njegovim grudima, i on tada uzvikne:
- Moja kćeri, zar ti tako postupaš sa mnom?
Ona mu odvrati:
- Ako sam ja stvarno tvoja kći, tada postani muslimanom. Jer
ja sam postala muslimankom. Meni se objavila istina i ja sam je pri
hvatila. Ali također i laž, i ja sam je odbacila. Sebe sam predala
Allahu, Gospodaru svjetova. Slobodna sam od svakoga vjerovanja,
koje proturiječi Islamu, na ovome i na onome svijetu. Ako ti sada
hoćeš postati muslimanom, vrlo rado! Ako ne, tada je bolje, da bu
deš ubijen, nego da ostaneš na životu.
'Ala ed-Din ga također opomene. Ali se on protivio i ostajao
tvrdokornim. Tada 'Ala ed-Din trgne bodež i presječe mu grkljan, od
žile do žile. Zatim napiše na jedan list, što se bilo zbilo, i položi mu ga
na čelo. Zatim uzme sa sobom, što ne opterećuje, a ipak je od velike
vrijednosti. I oboje napuste palaču i upute se u crkvu. Ondje princeza
izvadi čarobni kamen, položi svoju ruku na stranu, na kojoj je bila
odslikana postelja, i protrlja je. Tada odjednom bude pred njom
postavljena postelja. Ona se popne na nju, a 'Ala ed-Din i njegova
žena Zubaida Lutnjistica učine to isto. Sada princeza počne:
- Tako ti onoga, što stoji zapisano na ovome kamenu, tako ti
čarobnih imena i magijskih znakova i znanstvenih slova, podigni se
s nama, o posteljo!
Tada se postelja s njima podigla i tako je letjela kroz zrak sve do
jedne doline, u kojoj nije bilo nikakva raslinja. Sada ona digne prema
gore druge četiri plohe toga kamena, a onu sa slikom postelje okrene k
zemlji. Tada se postelja spusti s njima na zemlju.
432

Nato ona okrene k sebi plohu, na kojoj je bila nacrtana slika jednoga
raskošnog šatora, i protrlja je, tim što je rekla:
- Neka u ovoj dolini bude podignut raskošan šator!
Tada se podigne pred njima raskošan šator, i oni sjednu u njega. Ta
je dolina bila pusta. U njoj nije bilo nijedne biljke, nikakve vode. Zato
ona okrene četiri druge plohe kamena prema gore i rekne:
- Tako ti imena Allahova, ovdje trebaju rasti drveta i uz njih
treba teći rijeka!
Smjesta iznikne drveće, a uz njega poteče rijeka, koja je šumila i
bučala poput valova na moru. U njoj oni obave abdest, pomole se i
napiju se od njegove vode. I opet ona okrene tri druge strane čarobnog
kamena, sve dok nije došla do plohe, na kojoj se nalazila slika jednoga
stola. Ona rekne:
- Tako ti Allahova imena, neka bude prostrt stol!
Tada pred njima bude prostrt stol, na kome su ležala svakovrsna
ukusna jela. Oni dakle počnu jesti i piti, i budu veseli i u dobru
raspoloženju.
U međuvremenu je pak bio došao kraljev sin, kako bi probudio
svojega oca. Tada ga nađe mrtva, i nađe također list, koji je 'Ala ed-
Din bio napisao. Njega on pročita, i tako sazna, što je na njemu
stajalo. Odmah potraži svoju sestru, pa kada je nije našao, ode k staroj
u crkvu. Čim ju je ondje susreo, upita je o svojoj sestri. Ali mu ona
dadne kao odgovor:
- Od jučer je nisam više vidjela! Tada on požuri k trupama i dovikne
im:
- Na konje, vi konjanici!
On im ispriča, što se bilo dogodilo, i zatim konjanici uzjašu i pojasu
odatle, sve dok se nisu približili onomu raskošnom šatoru. Tada Husn
Marjam ugleda iznenada oblak prašine, koji je zastro svijet svojim
velom. Ali kada se popeo i razišao, iz njega izađe njezin brat s
trupama. Oni poviču:
433
Dvjestaišezdesetiprva noć
- Kamo kanite bježati, kada smo vam mi ipak na tragu? Princeza upita
'Ala ed-Dina:
— Kako čvrsto stoje tvoje noge u borbi?
On odgovori:
— Kao drveni klin u mekinjama! Ja se ne umijem braniti u
borbi, ne znam ništa niti o mačevima ni o kopljima.
Tada ona izvuče čarobni kamen i protrlja površinu, na kojoj je bio
odslikan konj sa svojim konjanikom. Iznenada se iz pustinje pojavi
neki konjanik. Taj se borio s njima bez prekida i udarao po njima
mačem, sve dok nije bio slomio njihov otpor i otjerao ih.
Sada princeza rekne 'Ala ed-Dinu:
— Kaniš li putovati za Kairo ili za el-Iskandariju?
— Za el-Iskandariju - dadne on kao odgovor.
Tada se oni opet popnu na postelju. Ona nad njome izgovori čarobnu
formulu, i tako postelja zaveže s njima kroz zrak, i u trenutku su već
mogli sići kod el-Iskandarije. 'Ala ed-Din odvede žene u jednu pećinu,
ode u grad i donese im odande haljine, koje im obuče. Zatim se s
njima uputi u svoj dućan i odvede ih u svoj stan. Kada je zatim izašao,
da im kupi jela za ručak, odjednom susretne satnika Ahmeda ed-
Danafa, koji je upravo došao iz Ba-ghdada. On ga ugleda na ulici,
primi ga otvorenih ruku, pozdravi ga i nazove mu dobrodošlicu.
Satnik mu Ahmed ed-Danaf prenese veselu vijest o njegovu sinu
Aslanu, koji je netom dosegao svoju dvadesetu godinu života. Sa
svoje strane opet 'Ala ed-Din ispripo-vjedi satniku sve, što je bio
doživio, od početka do kraja. Zatim ga odvede u dućan i u svoju odaju
u stanu. Ahmed ed-Danaf je međutim bio nad svim tim u najvećoj
mjeri zapanjen. Ondje dakle oni provedu zajedno noć sve do jutra. A
sljedećega jutra na uranak 'Ala ed-Din proda dućan i cijenu za njega
priloži k ostalom novcu. Nato ga Ahmed ed-Danaf izvijesti, da ga
kalif poziva k sebi. Ali 'Ala ed-Din rekne:
— Najprije namjeravam otputovati u Kairo, kako bih poz
dravio svojega oca i svoju mater i svoju rodbinu.
434
Pripovijest o }AIA ed-Dinu Abu eš-Samdtu

Oni se dakle svi zajedno popnu na postelju i upute se prema Kairu,
blaženomu gradu. Siđu u ulici ed-Derb el-Asfar131, jer je ondje
stajala njegova roditeljska kuća, i on pokuca na kućna vrata. Tada
njegova mati uzvikne:
- * Tko to još kuca na vrata, * otkada sam ja izgubila svoje
mile? *
On odgovori:
- To sam ja, 'Ala ed-Din!
Brzo siđu njegovi roditelji i uzmu ga u zagrljaj. Nato on pošalje
svoje žene i svoj imetak u kuću, sam s Ahmedom ed-Danafom uđe
unutra, i zatim se tijekom tri dana prepuste počinku. Ali kada je htio
krenuti za Baghdad, njegov mu otac rekne:
- Ostani kod mene, moj sine! Ali on odgovori:
- Ne mogu podnijeti rastanak od svojega sina Aslana.
Tako dakle on uzme sa sobom oca i mater, i svi pođu u Baghdad.
Ahmed ed-Danaf požuri ispred njih ka kalifu i donese mu veselu
vijest, da se 'Ala ed-Din vraća doma, i ispripovjedi mu njegovu
povijest. Tada kalif izađe, kako bi ga dočekao, i uzme sa sobom
također mladića Aslana. Kada su se susreli, oni ga zagrle. Zatim kalif
izda zapovijed, da se dovede Ahmeda Kamakima Velekradljivca. Kada
se to bilo dogodilo i lupež stajao pred njime, kalif rekne:
- 'Ala ed-Dine, tu imaš svojega neprijatelja u svojoj moći.
Smjesta 'Ala ed-Din povuče svoj mač, udari Ahmeda Kamakima i
odrubi mu glavu. I sada kalif dadne, da se za 'Ala ed--Dina proslavi
velika svečanost, nakon što je bio naredio da dođu kadije i svjedoci i
da se napiše bračni ugovor za 'Ala ed-Dina i Husnu Marjamu. Kada je
on zatim ušao k njoj, nađe, daje ona bila
Ta je ulica smještena u sjevernom dijelu Kaira.
435
Dvjestctikzdesetiprvct noć
neprobušena perla132. Nadalje kalif učini mladića Aslana satnikom
šezdesetorice i oboma pokloni raskošne počasne haljine. I oni su
živjeli divno i sretno, sve dok im nije došao Onaj133, koji radostima
zapovijeda da šute i koji razara prijateljske veze."
Nato Sehrezad počne pripovijedati134
PRIPOVIJEST 0 'Ali ED-DlNHI ČAROBNOJ SVJETILJCI.
"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je u jednome gradu Kine
živio neki siromašni krojač. Taj je imao jednoga sina po imenu 'Ala
ed-Din. A ovaj je dječak bio od mladosti nevaljalac i ništarija. Kada je
međutim bio star deset godina, htjedne ga njegov otac dati da izuči
neki zanat. A budući da je bio siromašan, nije mu bilo moguće, da za
njega izda mnogo novaca, kako bi ga dao podučavati u nekom zanatu
ili nekoj znanosti ili nekome drugom pozivu. Tako ga dakle uzme
njegov otac u svoju vlastitu radionicu, kako bi ga sam poučavao u
krojačkom zanatu. Ali jer je dječak ipak bio običan nevaljalac i jer je
uvijek imao samo običaj, da se igra s dječacima iz gradske četvrti,
tako on nije nikada čak ni jedan jedini čitav dan ostajao u radionici,
nego je uvijek samo vrebao na trenutak, kada će otac izaći, da obavi
neku nabavku ili da posjeti neku mušteriju. Zatim bi odmah pobjegao i
natjeravao se vani naokolo po vrtovima, zajedno sa drugima zločestim
dečkima, šegrtima svojega kova. Tako je on to vazda radio. Nije se
pokoravao svojim roditeljima i također nije učio nikakav zanat.
Njegov se otac
132 Biser.
133 Dakako: Asrael - anđeo smrti, u prenosnici: Smrt.
134 Budući da u Kalkutskom izdanju tekst naredne pripovijesti
- koja je
preko Gallandova francuskog prijevoda postala u Europi općenito
poznatom -
nedostaje, Littmann gaje umetnuo na temelju Zotenbergova izdanja
Pariškoga
arapskog rukopisa.
436
Pripovijest o }Ala ed-Dinu i čarobnoj svjetiljci

zbog nevaljalosti svojega sina tako jako srdio i žalostio, da je postao
bolesnim i umro. Dječak 'Ala ed-Din međutim ostane kod jvojih
navada. Kada je dakle njegova mati promislila o tome, da je njezin
muž preminuo, da je njezin sin međutim ništarija, koji ne alja čak ni za
što, tada ona proda dućan sa svim, što je u njemu bilo, i počne presti
pamuk, kako bi radom svojih ruku stekla uzdržavanje za sebe i
svojega promašenog sina 'Ala ed-Dina. Taj je međutim postao, jer je
sada uviđao, da je umakao strogosti svojega oca, u svojoj neotesanosti
i nevaljalštini još tvrdokornijim. Da, on se navikao čak na to, da samo
u vrijeme jela dolazi kući. Njegova ga je međutim jadna, nesretna mati
morala prehranjivati od onoga, što je vlastitom rukom zarađivala
pomoću predenja, sve dok on nije postao star petnaest godina..."
437
Ali kada je počela
ogo i 1 osa
dvjestaišezdesetidruga
ogo I 1 ogo
noć

Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je 'Ala ed-Din, kada je bio
star petnaest godina, jednoga dana sjedio na ulici i igrao se sa
zločestim dečkima. Tada iznenada dođe neki maurski derviš i zastane,
kako bi gledao djecu. On pogleda 'Ala ed-Dina i počne promatrati
njegov izgled pozornije nego njegove drugove. Taj je derviš potjecao
iz najudaljenijega el-Maghriba135, i on je bio čarobnjak, koji je
svojim umijećem mogao jedno brdo dignuti na drugo, i koji je bio
također iskusan u astrologiji. Pošto je 'Ala ed-Dina bio točno
promotrio, on rekne u sebi samome:
— Ovaj je ovdje dječak taj, kojega ja tražim, da, on je to. Da bih
mu ušao u trag, ja sam napustio svoj zavičaj.
Zatim uzme jednoga od dječaka nastranu i počne ga ispitivati o 'Ala
ed-Dinu, čiji je on sin, i dobije od njega izvješće o svemu, što se
odnosilo na ovoga. Zatim priđe Ala ed-Dinu, uzme ga na stranu i upita
ga:
— Moj sine, nisi li ti sin toga i tog krojača?
135 El-Maghrib znači Zapad, a pod njime se ovdje podrazumijeva
Sjeverozapadna Afrika.
439
Dvjestctišezdesetidruga noć
— Dabome, moj gospodaru - odgovori mu dječak - ali je moj
otac već odavno mrtav.
Čim je maurski čarobnjak to čuo, on se baci na dječaka, zagrli ga,
počne ga ljubiti i plakati, tako da su mu preko obraza obilno tekle
suze. Kada je 'Ala ed-Din vidio ovo Maurovo ponašanje, on se tomu
začudi, i on ga upita i rekne:
— Zašto ti plačeš, moj gospodaru? I odakle ti poznaješ mojega
oca?
Tužnim mu, slomljenim glasom Maur odgovori:
— Moj sine, kako mi možeš upućivati jedno takvo pitanje,
nakon što si me izvijestio o tome, da je tvoj otac, moj brat, mrtav?
Da, tvoj je otac bio moj brat! Ja sam sada iz svoje zemlje došao
ovamo, i poslije svojega sam zadržavanja u tuđini već bio sretan, jer
sam se nadao, da ću ga opet vidjeti i zahvaljujući njemu naći utje
hu! Ti si me međutim sada izvijestio, da je on mrtav. Ah, krv mi
nije mogla zatajiti, da si ti sin mojega brata. Ja sam te prepoznao
između svih ovih dječaka, premda tvoj otac, kada sam se ja od
njega rastao, još nije bio oženjen.
Dalje su mi pripovijedali, o najveći Kralju našega vremena, da je
maurski čarobnjak 'Ala ed-Dinu, krojačevu sinu, rekao:
— Moj sine 'Ala ed-Dine, sada mi je to uskraćeno, da utjehu i
radost nađem kroz tvojega oca, svojega brata, za kojega sam se
nadao da ću ga nakon svojega boravka u daljini vidjeti još jednom
prije svoje smrti. Ah, udes rastanka mi ga je ugrabio. Ali nitko ne
može umaknuti sudbini, i protiv onoga, što je odlučio Allah Uz
višeni, nema nikakva sredstva.
Zatim on uzme 'Ala ed-Dina za ruku i rekne mu:
— Moj sine, ja sada nemam više nikakve utjehe nego jedinoga
tebe. Ti sada nastupaš za svojega oca, jer ti si njegov zastupnik.
Tko za sobom ostavlja potomstvo, taj nije mrtav, moj sine!
Sada stavi čarobnjak svoju ruku u džep, izvadi deset dinara i dadne
ih 'Ala ed-Dinu s riječima:
440
Pripovijest o 'Ala ed-Dinu i čarobnoj svjetiljci

— Moj sine, gdje je vaša kuća, i gdje je ona, tvoja mati, žena
mojega brata?
'Ala ed-Din ga uzme za ruku i pokaže mu put k njihovoj kući. Tada
mu čarobnjak rekne:
— Moj sine, zadrži taj novac i dadni ga svojoj materi. Pozdravi
je od mene i reci joj, da se tvoj stric vratio iz daljine. Ako tako ush-
rjedne Allah, doći ću sutrašnjeg dana k vama, kako bih je sam poz
dravio i pogledao kuću, u kojoj je stanovao moj brat, i također
kako bih vidio, gdje je njegov grob.
Nato 'Ala ed-Din poljubi Maurovu ruku i u svojoj radosti žurno otrči
k svojoj materi. On dođe k njoj u neuobičajeno vrijeme, jer je inače
dakako uvijek običavao ulaziti k njoj samo u vrijeme jela. Veselo uđe
k njoj i uzvikne:
— Mati, donosim ti dobru vijest, moj se stric vratio iz tuđine doma i
daje te pozdraviti.
— Moj sine - odgovori ona — zar mi se ti možda hoćeš rugati? Tko
je tvoj stric? Odakle bi ti imao nekoga živućeg strica?
Ali 'Ala ed-Din nato rekne:
— Mati, kako si mi mogla reći, da ja nemam nikakve stričeve i
nikakve rođake, koji bi bili na životu, gdje je ipak ovaj čovjek moj
stric? On me je zagrlio i poljubio me je sa suzama u očima. I on mi je
rekao, da ti ja to trebam priopćiti.
— Moj sine - dadne mu ona kao odgovor — da, ja znam, ti si imao
jednog strica, ali je taj umro. I ja nemam nikakvu obavijest o tome, da
bi ti bio imao nekoga drugog strica.
maurski čarobnjak sljedećeg jutra izašao i opet se počeo ogledavati za
'Ala ed-Dinom. Jer on je imao namjeru, da se od njega više ne rastaje.
I dok je on hodao naokolo po gradskim ulicama, naiđe na 'Ala ed-
Dina, koji se kao obično igrao sa zločestim dečkima. Nakon što je bio
prišao k njemu, on ga uhvati za ruku, zagrli ga, poljubi ga i izvadi iz
svoje kese dva dinara, tim što rekne:
441
Dvjestaišezdesetidruga noć
- Otiđi k svojoj materi, daj joj ova dva dinara i reci joj: 'Moj bi stric
volio večeras kod nas jesti. Zato uzmi ova dva dinara i priredi nam
jednu lijepu večeru!' Prije svega mi ipak još jednom pokaži put do
vaše kuće!
- To ću ja rado učiniti, moj striče - uzvikne 'Ala ed-Din, pode pred
njim i pokaže mu put do kuće.
Zatim ga Maur napusti i otiđe svojim putem. 'Ala ed-Din međutim
ode doma i ispriča to svojoj materi. On joj također dadne dva dinara s
riječima:
- Moj stric želi kod nas večerati.
'Ala ed-Dinova se mati odmah stavi u pokret, otiđe na bazar i
pokupuje sve potrebno. Zatim se vrati kući i počne pripremati večeru.
Od svojih susjeda posudi, što joj je bilo nužno u zdjelama i ostalome
sudu, a kada je nastala večer, ona rekne svojemu sinu 'Ala ed-Dinu:
- Moj sine, večera je spremljena. Možda tvoj stric ne poznaje put do
naše kuće. Zato mu otiđi jedan komad puta ususret!
- Slušam i pokoravam se! — odgovori on.
Ali dok su oni još jedno s drugim razgovarali, netko iznenada
pokuca na vrata. 'Ala ed-Din otiđe, da otvori. Tu je bio maurski
čarobnjak s jednim slugom, koji je nosio vino i voće. 'Ala ed-Din ih
pusti. Sluga otiđe svojim putem, Maur međutim uđe unutra, pozdravi
'Ala ed-Dinovu mater i počne plakati. Zatim je upita:
- Gdje je mjesto, na kome je običavao sjediti moj brat?
Tada dječakova mati pokaže strancu mjesto, na kome je bio sjedio
njezin suprug za svojega života. Ovaj međutim otiđe onamo, spusti se
na koljena i poljubi pod, tim što rekne:
- * Ah, kako je bijedna moja sreća, * kako je tužan moj udes,
* otkada te ja više nemam, moj brate, o ti žilo mojega oka!
Na taj je način on jadikovao i naricao, tako da je 'Ala ed-Dinova
mati stvarno morala vjerovati, da je on u istini njezin djever. Da, on se
čak onesvijestio od svojega silnog plakanja i jaukanja. Nato mu ona
priđe i počne s njim razgovarati, i, nakon što ga je uspravila s poda na
noge, ona mu rekne:
V
- Sto pomaže, ako se mučiš na smrt?
442
Pripovijest o 3Ald ed-Dinu i čarobnoj svjetiljci

Dalje su mi pripovijedali, o najveći Kralju našega vremena, da e 'Ala
ed-Dinova mati nastavila tješiti maurskog čarobnjaka. Ona ga zamoli,
neka sjedne, a pošto je bio sjeo, on počne, još prije nego što je bio
iznesen stol, s njome naklapati, tim što rekne:
- Ženo mojega brata, nemoj se čuditi tomu, što me ti tijekom svojega
života još nisi vidjela i što me također nisi upoznala za života mojega
preminulog brata! Jer ja sam napustio ovu zemlju već prije četrdeset
godina i izbivao daleko od zavičaja. Putovao sam u Stražnju Indiju i
Prednju Indiju, proputovao sam cijelu Arabiju. Zatim sam otputovao u
egipatsku zemlju i ondje dugo stanovao u njegovoj velikoj
prijestolnici, koja pripada među svjetska čuda. I naposljetku sam se
zaputio prema najudaljenijem el-Mag-hribu, i u toj sam zemlji ostao
tijekom trideset godina. Jednoga sam međutim dana, o ženo mojega
brata, dok sam tako ondje sjedio, počeo misliti na svoju zavičajnu
zemlju i na svojega brata, koji je sada preminuo. Tada me obuzme
silna čežnja za time, da ga opet vidim. Počeo sam plakati i jadikovati
nad time, da sam tako daleko od njega u tuđini. I naposljetku me
čežnja za njim učini tako nemirnim, da sam odlučio, da krenem na put
u ovu zemlju, svoj zavičaj, u kome sam rođen, kako bih opet vidio
svojega brata. Jer ja sam rekao sebi samomu: 'Čovječe, koliko si ti već
dugo u tuđini, daleko od svojega zavičajnog kraja, a pri tome imaš
samo jednoga •edinog brata i inače nikakve braće. Zato na noge,
otputuj, vidi ga još jednom, prije nego što umreš! * Tko poznaje
udarce udesa ovoga vremena * i promjenjive slučajeve dana? * To bi
bila gorka patnja, ako bih ja umro, prije nego što bih još jednom vidio
svojega brata! Allah ti je - Njemu neka je hvala! - poklonio veliko
bogatstvo, dok tvoj brat možda živi u oskudici i siromaštvu. Onda bi
mu ti mogao pomoći i u isto vrijeme vidjeti njegovo lice.' Tada sam se
smjesta stavio u pokret, spremio sam se za putovanje, poslije molitve
petkom izgovorio prvu suru136, uzjahao svoju jahaću
136 Prva je sura (= poglavlje) u Kur'anu - El-Fatiha - objavljena u
Mekki, i sadrži svega sedam ajeta (= rečenica). Mnogi je drže samom
srčikom islamske vjeroispovijesti: "[1.] Hvala Bogu, Gospodaru
svjetova, [2.] Sveopćem Dobročinitelju, Milostivom [3.] Gospodaru
Sudnjega dana! [4.] Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe tražimo
pomoći. [5.] Uputi nas na pravi put, [6.] na put onih, koje si obasuo
blagodatima Svojim, [7.] na koje se nije izlio gnjev Tvoj : koji nisu
zalutali.!"
443
Dvjestaišezdesetidmjj/a noć
životinju i došao do ovoga grada nakon mnogih muka i tegoba, koje
sam u zaštiti Gospoda, Svemogućega i Preuzvišenoga, strpljivo
podnosio. I tako sam doputovao ovamo. Dok sam dakle prekjučer
obilazio po ulicama ovoga grada, vidio sam, kako se sin mojega brata,
'Ala ed-Din, igra s dječacima. I tako mi Allaha Svemogućega, o ženo
mojega brata, čim sam ga ja ugledao, moje srce bude privučeno k
njemu, jer je krv bila privučena ka krvi, a glas mi je mojega srca
govorio, da je to sin mojega brata. Ja sam zaboravio na svu svoju
muku i tugu, kada sam ga vidio, i gotovo da bih bio poletio od radosti.
Ali kada me je on obavijestio, da je pokojni ušao k milosrdnosti
Allaha Uzvišenoga, tada sam se u prekomjernosti svojega jada i
žalosti onesvijestio. Možda ti je 'Ala ed-Din već ispričao, kako me je
to svladalo. Ali sam sada našao malo utjehe kroz 'Ala ed-Dina, koji
dakako stupa na mjesto preminuloga. Jer tko za sobom ostavlja
potomstvo, taj nije mrtav.
maurski čarobnjak, pošto je svoje obraćanje 'Ala ed-Dinovoj materi
bio završio s riječima: — Tko za sobom ostavlja potomstvo, taj nije
mrtav — vidio, kako ona zbog toga plače, i da se zatim obratio 'Ala
ed-Dinu. Pritom je bila njegova namjera, da ona više ne treba misliti
na svojega muža i daje on u tome pogledu utješi, kako bi na taj način
izveo svoj lukavi plan.
- Moj sine 'Ala ed-Dine - oslovi ga on - kakav si zanat
izučio? Kakav poziv imaš? Jesi li izučio neki zanat, koji vas oboje,
tebe i tvoju mater, prehranjuje?
Tada 'Ala ed-Din bude posramljen i zbunjen, on ostavi glavu da mu
visi i spusti je prema podu. Ali njegova mati poviče:
- Odakle bi on? Tako mi Allaha, on se ne razumije uopće ni
u što! Jednoga tako beskorisnog dečka ja još nikada nisam vidjela.
Cijeloga se dana natjerava naokolo sa zločestim dečkima ove
gradske četvrti, koji su upravo takvi kao on. Njegov je otac - o
moja žalosti! - umro samo od jada zbog njega. A ja sada živim
također u bijedi. S mukom predem pamuk dan i noć, kako bih si
zaradila par hljebova kruha, koji zajednički pojedemo. Da, tako to
meni ide, dragi Djeveru! Tako mi tvojega života, on dolazi k meni
444
Pripovijest o 'AIA ed-Dinu i čarobnoj svjetiljci

samo u vrijeme jela, inače nikada. Ja sam već pomišljala na to, da mu
zaključam kućna vrata i da mu ih više nikada ne otvorim i da ga
pustim da trči, kako bi sebi tražio uzdržavanje, kojim bi mogao
produžiti svoje životarenje. Ja sam sada stara žena, ja nemam nikakve
snage, da se tako mučim i da na taj način brinem za svagdašnji kruh.
Ah Allah, zar ja moram priskrbljivati za svoje životno uzdržavanje? Ja
trebam nekoga, tko će mene prehranjivati!
Tada se Maur obrati Ala ed-Dinu s riječima:
- Kako dolazi do toga, o sine mojega brata, da ti tako zlo pos
tupaš? To je sramota za tebe! To ne pristaje ljudima tvoje vrste! Ti
si ipak razuman, moj sine, i dijete časnih ljudi! To je za tebe jedna
bruka, da se tvoja mati u svojoj visokoj starosti mora brinuti još i
za tvoje životno uzdržavanje, dok si ti već muškarac, koji se treba
ogledati za nekim životnim putem, zahvaljujući kojemu se može
prehranjivati. Gledaj, moj sine, u našem gradu ima - hvala
Allahu! — toliko mnogo majstora koliko inače nigdje. Izaberi sebi
zanat, koji tebi odgovara, da te ja u njega smjestim. Kada zatim
budeš stariji, moj sine, imat ćeš svoj poziv, od kojega ćeš moći
živjeti. Moguće je naravno, da ti ne voliš zanat svojega oca. Onda
si izaberi neki drugi, neki zanat, koji ti se sviđa! Ispričaj mi o tome.
Ja ću ti pomoći, toliko mnogo koliko samo uopće budem mogao,
moj sine!
Kada je međutim Maur uvidio, da 'Ala ed-Din šuti i da mu ne daje
nikakav odgovor, on primijeti, da dječak uopće ne želi imati nikakav
posao, nego samo provoditi besposlen život. I tada mu on
rekne:
- Sine mojega brata, ja ti neću činiti nažao. Ako ti dakle ipak
ne želiš izučiti nikakav zanat, tada ću ti ja otvoriti trgovački dućan
s najskupocjenijim tkaninama, kako bi ti postao poznatim među
ljudima, kako bi mogao voditi trgovinu, kupovati i prodavati i kako
bi postao uglednim čovjekom u gradu.
Kada je dakle 'Ala ed-Din saslušao riječi svojega maurskog strica,
kako ovaj ima namjeru, da ga učini trgovcem, on se vrlo obraduje. Jer
on je točno znao, da sva ta gospoda uvijek nose fine
445
Dvjestaišezdesetidrujja noć
i čiste haljine. On, osmjehnuvši se, pogleda Maura, kimne glavom i
tako naznači, da je sporazuman.
maurski čarobnjak vidio, kako se 'Ala ed-Din nasmiješio. Sada je on
znao, da je dječak sporazuman s time, da postane trgovcem, i tako mu
on onda rekne:
— Budući da si ti sporazuman, da ti ja dadnem da postaneš
trgovcem i da ti otvorim dućan, sine mojega brata, pokaži se kao
muškarac! Sutra ću te, ako ushtjedne Allah, najprije povesti sa sobom
na bazar i dati da ti se primjeri fino odijelo, kakvo nose trgovci. Potom
ću ti izabrati jedan dućan i tako ti održati svoju riječ.
'Ala ed-Dinova je mati dosada još uvijek pomalo sumnjala u to, da je
Maur njezin djever. Ali kada je sada čula, da je on njezinu sinu
obećao, da će mu otvoriti trgovački dućan i da će mu dati tkanine i
kapital i tomu slično, tada je žena odlučila u svojemu srcu, da je ovaj
Maur stvarno njezin djever, jer neki stran čovjek ipak ne bi mogao
učiniti tako nešto za njezina sina. Stoga ona počne svojega sina voditi
na pravi put i opominjati ga, da treba iz svoje glave protjerati ludost,
pokazati se kao muškarac, vazda se pokoravati svojemu stricu, koji
mu je kao otac, i opet nadoknaditi vrijeme, koje je pustio da mu
beskorisno prođe u besposličarenju sa sebi sličnima. Nato 'Ala ed-
Dinova mati rasprostre stol i iznese večeru. Svi troje sjednu i počnu
jesti i piti, dok je Maur razgovarao s 'Ala ed-Dinom o pitanjima
trgovačkog poziva i tomu sličnim stvarima. Tomu se 'Ala ed-Din tako
silno radovao, da te noći nije mogao spavati. Kada je Maur primijetio,
da je noć uskoro pri kraju, on otiđe u svoje prebivalište, nakon što im
je bio obećao, da će se sljedećeg dana vratiti, kako bi s 'Ala ed-Dinom
otišao na bazar i dao da mu se primjeri trgovačko odijelo. Čim je
zatim bilo svanulo jutro, on također već opet pokuca na vrata. 'Ala ed-
Dinova se mati podigne i otvori mu kućna vrata. On međutim ne
htjedne ulaziti, nego samo zatraži 'Ala ed-Dina, kako bi s njime pošao
na bazar. Tako dakle 'Ala ed-Din izađe van, zaželi svojemu stricu
dobro jutro i poljubi mu ruku. Ovaj ga uzme za ruku i otputi se s
446
Pripovijest o }Ald ed-Dinu i čarobnoj svjetiljci

njime sve do bazara. Ondje on uđe u neku trgovinu tkaninama, u kojoj
su se nalazile haljine svake vrste. On zatraži jedno potpuno odijelo
visoke vrijednosti. Tada mu trgovac donese ono, što je on želio, u
svima svojim dijelovima gotovo skrojeno i sašiveno. Sada Maur rekne
'Ala ed-Dinu:
- Izaberi si, moj sine, što ti se sviđa!
Dječak je bio silno obradovan, kada je vidio, da mu njegov stric
prepušta izbor, i on si izabere prema svojemu nahođenju dijelove
odjeće, koji su mu se dopali. Zatim Maur smjesta isplati trgovcu
cijenu za njih, pođe dalje i povede 'Ala ed-Dina sa sobom u ham-
mam137. Pošto su se bili okupali, oni napuste kupelj sku prostoriju i
popiju u dvorani šerbet. Zatim 'Ala ed-Din navuče na sebe, sretan i
veseo, novu odjeću, priđe pred svojega strica, zahvali mu i poljubi mu,
zahvalan za njegovu dobrostivost, ruku.
Dalje su mi pripovijedali, o najveći Kralju našega vremena, da je taj
Maur, nakon što je s Ala ed-Dinom napustio hammam, njega opet
uzeo za ruku i s njime otišao do bazara trgovaca. On mu pokaže bazar
i kako se ondje obavlja trgovina, i zatim mu rekne:
- Moj sine, sada ti već dolikuje, da općiš s ljudima, pogotovo
s trgovcima, kako bi se od njih naučio vođenju trgovačkih poslova,
jer je to sada postao tvoj poziv.
Nato ga je vodio dalje, pokazivao mu grad, džamije i drage
znamenitosti, koje su se nalazile u tome mjestu. Naposljetku uđe s
njime ondje u dućan jednoga pečenjara. Ovaj im donese ručak na
srebrenim pliticama, oni počnu jesti i piti, sve dok se nisu zasitili, i
zatim opet pođu dalje. Sada počne Maur pokazivati 'Ala ed-Dinu
parkove i velike trgove. On također s njime ode u sultanov dvorac i
pokaže mu sve te raskošne, goleme odaje. Nakon svega ga toga
odvede u chan138 stranih trgovaca, u kome je stanovao on sam. Ondje
on pozove neke trgovce, koji su boravili u toj gostionici.
137 Istočnjačka javna kupelj.
138 Karavanseraj, istočnjačko svratiste, koje odgovara
suvremenom motelu
- motor-hotelu.
447
DvjestMŠezdesetidrujja noć
Kada su oni bili došli i sjeli da jedu, on im ispriča, da je to sin njegova
brata i da se on zove 'Ala ed-Din. Pošto su se bili najeli i napili, on
uzme, jer je noć već bila počela, 'Ala ed-Dina i odvede ga natrag k
njegovoj materi. Kada je međutim ona ugledala svojega sina, koji je
sada sličio nekom trgovcu, bila je gotovo kao izvan sebe i prolijevala
je suze radosnice. Ona počne svojemu djeveru, Mauru, zahvaljivati za
njegovu dobrostivost, tim što mu rekne:
- Dragi djeveru, ja nikada ne bih mogla naći dovoljno riječi,
čak ako bih ti tijekom cijeloga svojeg života zahvaljivala i hvalila te
za dobrotu, koju si učinio mojemu sinu.
Maur joj odgovori:
- Ženo mojega brata, to uopće nije od mene nikakva dobros
tivost. On je ipak moj sin. I to je moja obveza, da ja nastupam za
svojega brata i da djetetu budem ocem. Zato samo budi mirna!
Ona nastavi:
- Ja se molim Allahu, zazivajući slavu prvoga i posljednjeg sveca, da
te On očuva i uzdrži, moj djeveru, i da ti dadne dug život, kako bi ti
ovomu sirotom dječaku bio zaštitničko krilo. On ti se treba uvijek
pokoravati i slijediti te i činiti samo ono, što mu ti zapovijedaš!
- Ženo mojega brata - odgovori Maur - 'Ala ed-Din je već odrastao i
razuman, on potječe od izvrsnih roditelja, i ja polažem nadu u Allaha,
da će on stupiti na mjesto svojega oca i biti utjehom tvojega oka. Ali
mi je žao, da mu ja sutra, jer je petak, još neću moći otvoriti dućan, jer
o petku svi trgovci nakon službe Allahu izlaze u vrtove i parkove. Ali,
ako tako ushtjedne Allah, ja ću u subotu uz Stvoriteljevu pomoć
učiniti ono, što namjeravam. Sutra ću doći k vama i uzeti 'Ala ed-
Dina, kako bih mu pokazao vrtove i parkove vani pred gradom. Njih
on možda dosada još nije vidio. Zatim će on također sretati ljude,
trgovce i uglednike, koji se ondje šetajući razonode, kako bi ih
upoznao i kako bi oni s njime postali upoznati.
Maur zatim otišao i onu noć proveo u svome stanu. Dan potom
448
Pripovijest o }AIA ed-Dinu i čarobnoj svjetiljci

dođe on opet ka krojačevoj kući i pokuca na kućna vrata. Ala ed--Din
međutim nije od radosti nad haljinama, koje mu je ovaj bio obukao, i
nad onim lijepim, što je predhodnoga dana bio doživio -kupanje, jelo i
piće i druženje s ljudima — i u mislima na to, da će njegov stric
sljedećega jutra doći i uzeti ga, da mu pokaže vrtove, te noći bio
spavao. Da, on nije ni oka sklopio i uopće nije mogao dočekati, da
svane dan. Čim je sada začuo, da se kuca na vratima, žurno je
poskočio poput vatrene iskre, otvorio kućna vrata i ugledao pred
sobom svojega strica iz el-Maghriba. Taj ga zagrli, poljubi ga i uzme
ga za ruku. Zatim zajedno pođu, a Maur rekne dječaku:
- Sine mojega brata, danas ću ti nešto pokazati, što ti još nisi
vidio u cijelome svom životu!
Pri tome mu se osmjehivao i oslovljavao ga prijaznim riječima, i oni
izađu kroz gradska vrata van. Maur je koračao između vrtova i
pokazivao dječaku velike parkove i čudesne dvorce koji su se ponosno
uzdizali uvis. Čim bi njihov pogled pao na neki vrt ili neki dvorac ili
neku palaču, Maur bi zastao i pitao:
- Sviđa li ti se to, moj sine 'Ala ed-Dine?
Njemu je međutim bilo, kao da bi trebao poletjeti od radosti. Jer on
je gledao stvari, koje on u cijelome svome životu još nije nikada bio
vidio. Tako su koračali sve dalje i sve su si razgledali, sve dok nisu
postali umorni. Tada uđu u jedan velik vrt, * koji je srcu pričinjao
radost * i oku donosio lijep prizor. * Sadvrvani139 su poskakivali, *
okruženi cvjetovima, * a voda je tekla iz ralja lavova, koji su bili od
zlatnožute mjedi. Zatim su sjeli za neki stol i otpočinuli. 'Ala ed-Din je
bio usrećen i silno radostan, i on se počne sa starim šaliti i zabavljati
se, kao da je on zbilja bio njegov stric. Nato Maur otvori svoj pojas i
izvuče iz njega kesu, koja je bila napunjena kruhom i plodovima i
drugim stvarima za jelo, i rekne 'Ala ed-Dinu:
- Sine mojega brata, ti si jamačno gladan. Dođi, pojedi, što
hoćeš!
139 Šadyrvan je vodoskok.
449
Dvjestaišezdesetidmgci noć
Tada dječak priđe i počne jesti. I također je Maur s njim jeo. Tako su
bili veseli i dobro raspoloženi i tako su otpočinuli. Zatim Maur počne:
- Sine mojega brata, ako si otpočinuo, hajde da pođemo još malo
dalje! 'Ala ed-Din smjesta ustane, i Maur počne ići s njime od vrta do
vrta, sve dok nisu prošli kraj svih vrtova i sada došli do nekoga
visokog brda. 'Ala ed-Din, koji sve dosada još nikada nije izašao iz
grada i koji također u cijelome svom životu još nije bio prošao tako
dugačak put, rekne Mauru:
- Striče, reci, kamo mi idemo? Mi smo ipak već sve vrtove ostavili
iza sebe, i sada smo pred nekim brdom. I ako je taj put još dugačak,
tada ja više nemam nikakve snage za hodanje. Jer ja sam slab od
umora. Pred nama također nema više nikakvih vrtova. Hajde da se
opet vratimo u grad!
- Moj sine - odgovori Maur - ovo je dakako taj put. Vrtovi također
još nisu pri kraju, mi ćemo sada otići, da si pogledamo jedan vrt,
kakav nemaju čak ni kraljevi. Svi vrtovi, koje smo dosada vidjeli, nisu
ništa u poređenju s tim vrtom. Zato priberi svoju snagu pri hodanju. Ti
si dakako, hvala neka je Allahu, muškarac.
Sada počne Maur dječaka prijaznim riječima svraćati na druge stvari
i pripovijedati mu neobične pripovijesti, istinite i izmišljene, sve dok
nisu stigli do mjesta, koje je bilo cilj ovoga maurskog čarobnjaka, i za
volju kojega je on doputovao iz dalekog el-Maghriba sve do Kine. I
kada su oni prispjeli onamo, on rekne 'Ala ed-Dinu:
- Sine mojega brata, sjedni na zemlju, otpočini. Jer ovo je to
mjesto, koje mi tražimo! Ako tako ushtjedne Allah, ja ću ti pokaza
ti čudesne stvari, kakve još nijedan čovjek na ovome svijetu nikada
nije gledao. Još nikada nitko nije dobio priliku da vidi ono, što ćeš
ti sada ugledati..."
V
450
Ali kada je počela
dgo I —-1 ogo

dvjestaišezdesetitreća
noć

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je maurski čarobnjak poslije
svojih riječi: — Još nikada nijedan smrtnik nije dobio priliku da vidi
ono, što ćeš ti sada ugledati - dalje rekao 'Ala ed-Dinu:
— Ali najprije, ako si otpočinuo, ustani i traži drvo za loženje i
granje, sve suho i sasušeno, kako bismo mogli zapaliti vatru. Zatim
ću ti, o sine mojega brata, pokazati nešto - no, samo pusti, ti ćeš
već vidjeti!
Kada je 'Ala ed-Din to saslušao, on počne izgarati od želje, da vidi
ono, što mu je njegov stric htio pokazati. On zaboravi umor, smjesta
skoči na noge i počne skupljati suho drvo za loženje i sasušene grane.
Skupljao je, sve dok mu Maur nije rekao:
- Sada je dosta, dragi nećače!
Nato Maur izvadi iz svojega džepa jednu kutiju, otvori je, i izvadi iz
nje toliko mnogo tamjana, koliko mu je bilo potrebno. I on je kadio i
čarao i prisezao i mrmljao nerazumljive riječi. Odmah postane
mračno, sve se počne tresti i počne grmjeti i zemljino se tlo rastvori.
Nad time se 'Ala ed-Din prestravi, i u svome strahu htjedne pobjeći.
Ali kada je maurski čarobnjak primijetio, da dječak hoće pobjeći, on
se na njega žestoko razljuti, jer čitav njegov posao bez 'Ala ed-Dina
nije ništa koristio. Blago se naime,
451
DvjestMŠezdesetitreća noć
koje je on htio dignuti, otvaralo samo pred Ala ed-Dinom. Kada je
dakle uvidio, da dječak hoće bježati, on podigne svoju ruku i tako ga
žestoko pogodi u glavu, da mu je skoro izbio zube. 'Ala ed--Din padne
onesviješćen na tlo. Ali već nakon stanovitoga kratkog vremena
posredstvom Maurova čaranja opet dođe k sebi i počne plakati. I on
uzvikne:
- Dragi striče, što sam ja učinio, da sam zaslužio od tebe jedan
takav udarac?
Sada ga Maur počne primirivati, tim što mu rekne:
- Moj sine, ja te ipak hoću učiniti muškarcem. Zato mi se
nemoj suprotstavljati, jer sam ja tvoj stric, koji zastupa tvojega oca.
Pokoravaj mi se u svemu, što ću ti reći! Nakon nekoga ćeš kratkog
vremena zaboraviti svu ovu muku i napor, kada budeš gledao
čudesne stvari!
Kada se dakle pred magom bilo otvorilo zemljino tlo i kada mu se
pokazala neka mramorna ploča, na kojoj se nalazio kolut od lijevane
mjedi, on se obrati dječaku i rekne:
- Ako budeš činio ono, što ću ti ja kazivati, tada ćeš postati
bogatijim nego što su to svi kraljevi! Samo sam te stoga, moj sine,
ja također udario, jer ovdje leži skriveno blago, koje glasi na tvoje
ime. A evo si ga ti htio napustiti i pobjeći! Ali sada pripazi. Po
gledaj samo, kako sam ja otvorio zemlju svojim magijskim umi
jećem i svojim prisezanjem!
maurski čarobnjak nadalje rekao 'Ala ed-Dinu:
- Moj sine 'Ala ed-Dine, pazi dakle! Gledaj, ispod ploče, na
kojoj je onaj kolut, ondje je blago, o kome sam ti govorio. Položi
svoju ruku na kolut i podigni ploču! Jer nijedan je jedini čovjek ne
može otvoriti nego jedino ti, i nitko drugi osim tebe ne može svoju
nogu staviti u ovu pećinu s blagom, pravo je na to sve pridržano za
tebe. Moraš međutim slušati mene, točno onako kako te ja upu
ćujem, i ne smiješ smetnuti s uma nijedno slovo od mojih riječi.
Ovo se sve, moj sine, događa za tvoje najveće dobro. Jer ovo je
blago silno veliko, nijedan kralj na svijetu ne posjeduje njemu slič
no. Ono pripada tebi i meni!
452

Ala ed-Din, siroti mladić, zaboravi sada umor, udarce i suze, on je
bio posve začaran Maurovim riječima i radovao se, zato što je trebao
postati tako bogat, da čak ni kraljevi ne bi bili bogatiji nego on. I tako
on rekne:
— Dragi striče, zapovijedaj mi sve, što hoćeš. Ja ću se pokoriti
tvojoj zapovijedi!
— Ah, sine mojega brata - odgovori ovaj - ti si mi kao moje vlastito
dijete, da, još draži. Jer osim tebe, svojega nećaka, ja nemam nikakvih
rođaka. Ti trebaš biti moj baštinik i moj nasljednik, moj sine!
I on priđe k 'Ala ed-Dinu i poljubi ga i nastavi:
— Za koga si ja dakle priskrbljujem sav ovaj trud, moj sine?
Samo zaradi tebe, kako bih te učinio jednim vrlo bogatim i ugled
nim čovjekom! Zato čini sve točno onako, kako ti ja kazujem! Sada
priđi ovomu kolutu i podigni ga, onako kako sam ti rekao!
Ali 'Ala ed-Din odgovori:
— Striče, ovaj je kolut za mene težak. Ja ga ne mogu sam podignuti.
Dođi, pomozi mi također ti pri podizanju. Ja sam još tako mlad po
godinama.
— Dragi nećače — rekne nato Maur - nije nam moguće, da bilo što
postignemo, ako ti ja budem pomagao. Onda će naš trud biti posve
uzaludan. Ti položi samo svoju ruku na kolut i povuci ga uvis! Zatim
će se on ubrzo podići u tvojoj ruci. Ja sam ti ipak rekao, da ga nitko ne
smije dotaknuti, nego jedino ti. Kada ga povučeš, tada izgovori svoje
ime i imena svojega oca i svoje matere, i zatim će se on odmah dići u
tvojoj ruci, ti međutim njegovu golemu težinu nećeš uopće čak ni
osjetiti.
Tada 'Ala ed-Din pribere svoju snagu, stvori čvrstu odluku i učini
onako, kako ga je bio uputio Maur. I pošto je izgovorio svoje ime i
imena svojega oca i svoje matere, on posve lako ploču podigne uvis,
upravo tako, kako mu je bio rekao mag. I nakon što je ploča bila
podignuta, on je baci nastranu.
'Ala ed-Din, nakon što je bio digao ploču s ulaza u spilju s bla-
453
Dvjestaišezdesetitreća noć
gom, ugledao jedan podzemni hodnik. Do njegova se ulaza moralo
sići niz otprilike dvanaest stuba. Nato mu Maur rekne:
- 'Ala ed-Dine, pazi, sve čini posve točno onako, kako ti
budem kazivao, i ništa od toga ne propuštaj. Sa svom pažnjom
silazi dolje k ovom hodniku, sve dok ne dosegneš tlo! Ondje ćeš
naći jednu halu, koja je podijeljena na četiri prostora. U svakome
ćeš od tih prostora naći četiri zlatna vrča i druge stvari od finoga
zlata i srebra. Ali čuvaj se, da nešto od toga ne dotakneš ili da nešto
od toga uzmeš, nego prođi pokraj svega, sve dok ne dospiješ u
četvrti prostor! Ne dopusti čak ni svojim haljinama ili skutovima da
dotaknu vrčeve ili zidove i ne zadržavaj se ni jednoga jedinog tre
nutka! Ako ti postupiš protiv ovoga naputka, tada ćeš odmah biti
preobražen i pretvoren u crni kamen. Kada međutim dođeš u čet
vrti prostor, tada ćeš ondje naći jedna vrata. Otvori ta vrata, tim što
izrekneš ona imena, koja si izrekao iznad ploče. I uđi unutra! Za
tim ćeš dospjeti u jedan vrt, pun lijepog drveća, na kome vise plo
dovi. Odande pođi putem, koji ćeš vidjeti pred sobom, otprilike još
pedeset lakata dalje, tako ćeš naći jednu dvoranu, ka kojoj vodi
stubište od otprilike trideset stuba. Zatim se ogledaj gore po dvo
rani.
maurski čarobnjak, nakon što je 'Ala ed-Dinu bio dao uputu, kako
treba sići u pećinu s blagom i u njoj ići dalje, njemu nadalje rekao:
- Kada budeš bio u toj dvorani, ondje ćeš naći svjetiljku, koja
visi sa stropa dvorane. Uzmi tu svjetiljku, izlij ulje, koje je u njoj, i
sakrij je u svoja njedra. Nemoj biti zabrinut zbog svojih haljina, jer
to nije nikakvo stvarno ulje! Kada se zatim budeš opet vraćao
natrag, tada smiješ otrgnuti s drveća toliko mnogo, koliko hoćeš.
Jer sve to pripada tebi, dokle god je svjetiljka u tvojoj ruci.
Kada je dakle Maur završio sa svojim riječima upućenima 'Ala ed-
Dinu, on sa svojega prsta skine pečatnjak i natakne ga 'Ala ed--Dinu
na prst s riječima:
- Moj sine, ovaj će te pečatnjak osloboditi od svake nevolje i
opasnosti, koje bi ti mogle zaprijetiti, pod tim jednim uvjetom, da
454
Pripovijest o 'AlA ed-Dinu i čarobnoj svjetiljci

ti paziš na sve, što sam ti ja rekao. Sada dakle na posao, siđi dolje, '
priberi svoju snagu * i daj da se rasplamsa tvoja čvrsta srčanost. *
Nemoj se bojati, jer ti si muškarac i ne više nikakvo dijete! Potom ćeš,
moj sine, u najkraćem vremenu steći takvo bogatstvo, da ćeš biti
najbogatiji čovjek na svijetu.
'Ala ed-Din dakle siđe u podzemni hodnik i nađe četiri prostora. U
svakom su prostoru bila četiri zlatna vrča, ali on prođe pokraj njih,
onako kako mu je bio rekao Maur, oprezno i odlučno. Zatim uđe u vrt
i prođe kroz njega, sve dok nije dospio do dvorane. Uspne se
stubištem gore, i u dvorani pronađe svjetiljku. On je ugasi, izlije ulje,
koje je bilo u njoj, na pod i sakrije je u svoja njedra. Zatim opet siđe u
vrt i počne si promatrati drveće. Na njemu su sjedile ptice, koje su
svojim glasovima slavile Svemogućeg Stvoritelja, koje on međutim
prije, kada je bio došao, nije bio vidio. I na tome su drveću visjeli kao
plodovi sve sami skupocjeni dragulji. Svako je drvo nosilo plodove od
različite vrste i boje, zelene i bijele, žute i crvene i od drugih boja. Ovi
su dragulji isijavali sjaj, koji je bio jasniji nego Sunčev sjaj o
dopodnevu. Svaki je od ovih dragulja nadmašivao po veličini sve, što
se moglo opisati, tako da nijedan jedini kralj ovoga svijeta nije
posjedovao čak ni samo jedan, koji bi bio ravan nekomu od najvećih,
da, čak ni jedan, koji bi bio upola toliko velik kao oni najmanji među
njima.
'Ala ed-Din obilazio unaokolo između drveća. I pritom je gledao
drveta i sve te stvari, koje zasljepljuju pogled i otimaju razum, i on ih
je pozorno promatrao. Tada on dakle uvidi, da to drveće umjesto
pravih plodova nosi goleme dragulje, skupocjene smaragde,
dijamante, hijacinte, također bisere i druge dragocjenosti, pri pogledu
na koje su osjetila postajala smetenima. Sada međutim, jer 'Ala ed-Din
još nikada u svome životu nije bio vidio takve stvari i jer također nije
bio dovoljno odrastao, da spozna vrijednost ovih skupocjenosti, s tim
više što je još uvijek bio mlad momak, tako je on mislio da su ti
dragulji od stakla ili od kristala. Trgao je mnoge od njih i punio njima
svoje džepove na grudima, a pri tome ih je pogledavao, jesu li to zbilja
grozdovi i smokve i drugi jestivi plodovi
455
ili ne. Kada je sada vidio, da su oni poput stakla, on nastavi skupljati u
svoj džep na grudima od svih vrsta ovih plodova s drveća, a da nije
prepoznao dragulje i njihovu vrijednost. A budući da nije mogao
zadovoljiti svoju želju za jelom, on u mislima rekne:
— Ja ću si od ovih staklenih plodova napraviti jednu zbirku i
kod kuće se s njima igrati.
Tako je trgao sve više i turao ih u svoje džepove na bokovima i na
grudima, sve dok ih sve nije napunio. I zatim otrgne još više plodova,
stavi ih u svoj veliki rubac oko pasa i opet ga zaveže. Ponese, koliko
je samo uopće mogao, i rekne si pritom, da će ih kod kuće izložiti kao
ukras. Jer on ih je držao, kao što je rečeno, za staklo. Ali zatim počne,
od straha pred svojim maurskim stricom, trčati, sve dok opet nije
prošao kroz četiri prostora i projurio kroz podzemni hodnik. Na zlatne
vrčeve nije pri svome povratku bacio nijedan pogled, premda mu je
sada bilo dopušteno, da iz njih nešto uzme. Kada je dakle opet došao
do onog stubišta, on se uspne uza nj, sve dok mu nije preostao samo
još jedan mali komad. To je bila posljednja stuba, a ta je bila viša nego
ostale, tako da se sam nije mogao na nju popeti, jer je nosio uza se
tako mnogo. Tako on dovikne Mauru:
- Striče, dadni mi svoju ruku i pomozi mi, da se mognem popeti
gore!
- Moj sine - poviče ovaj - dadni mi svjetiljku i tako se olakšaj.
Možda je ona ta, koja te opterećuje.
Ali mu on dadne kao odgovor:
— Striče, svjetiljka me uopće ne opterećuje. Pruži mi ipak svoju
ruku! Kada budem bio gore, ja ću ti dati svjetiljku.
Mag je međutim iz el-Maghriba htio samo i jedino svjetiljku, i on
zato počne navaljivati na Ala ed-Dina, neka mu dadne svjetiljku. Ali
budući da je dječak svjetiljku bio sakrio duboko u svoje haljine i preko
nje bio natrpao plodove od dragulja, tako mu je bilo nemoguće, da
svojom rukom prodre sve do svjetiljke, kako bi mu je predao. Maur je
dakle navaljivao na njega, da mu on treba
456

dati svjetiljku. Ali kako to dječak još nije mogao učiniti, on je na njega
postajao vrlo gnjevnim, i zahtijevao je svjetiljku. Ali je 'Ala ed-Din
nije mogao dokučiti, kako bi mu je dao.
Dalje su mi pripovijedali, o najveći Kralju našega vremena, da je sad
već, kada 'Ala ed-Din nije mogao dokučiti svjetiljku, kako bi je dao
svojemu lažnom stricu iz el-Maghriba, ovaj Maur postajao mahnitim
od bijesa, jer nije postizao svoj cilj. 'Ala ed-Din mu je međutim
obećavao, da će mu je on dati, kada se popne iz hodnika gore, bez
lažnih primisli i bez zle namjere. Pošto je Maur sada uvidio, da mu
'Ala ed-Din neće izručiti svjetiljku, on bude svladan bijesom i
odustane od svake nade. I on počne čarati i prisezati i bacati tamjan u
vatru. Tada se ploča sama od sebe opet preokrene i zatvori se iznad
ulaza posredstvom moći njegova čaranja, i zemlja prekrije ploču kao
prije. Ali 'Ala ed-Din ostane ispod zemlje, jer nije mogao izaći.
Čarobnjak je bio dakako u stvarnosti stranac a ne 'Ala ed-Dinov stric,
kao što je već bilo ispričano, nego se on bio preobrazio i sebi dao
lažan izgled, kako bi posredstvom dječaka, koji je jedini mogao
dignuti blago, stekao onu svjetiljku. Sada je međutim ovaj prokleti
Maur opet zatvorio zemlju iznad 'Ala ed--Dina i prepustio ga smrti od
gladi. Prokleti je naime maurski čarobnjak potjecao iz najudaljenijeg
el-Maghriba zemlje Afrike i bio se već od svoje mladosti revno bavio
čarobnjaštvom i znanostima o duhovima. Jer područje je Afrike140
glasovito zbog svih ovih znanosti.Taj je dakle Maur studirao i
izučavao od mladosti u svome gradu u Africi, sve dok se nije bio
usavršio u svim znanostima. I pošto je u stanovitom vremenu od
četrdeset godina bio proučio tako prekomjerno mnogo čarobnjaštva i
prisezanja zakletvama i to si usvojio, on je otkrio jednoga dana, da u
najkrajnjem kraju od Kine leži neki grad po imenu el-Kal'as141 i da je
u tome gradu skriveno jedno silno veliko blago, kakvo ne posjeduje
nijedan kralj
140 poci Afrikom se dakako ne misli na afrički kontinent u
današnjem smis
lu riječi. Pravu je Afriku u užem smislu riječi predstavljalo područje
Tunisa i Al
žira.
141 Posve je vjerojatno da je posrijedi ime grada u gorju Kailas
u jugo-
zapadnome Tibetu, koje je bilo glasovito poradi svojega bogatstva u
zlatu.
457
na cijelome svijetu. Da je međutim najčudesnije to, što se u tome
blagu nalazi stanovita čarobna svjetiljka. Tko nju posjeduje, taj ne
može ni od kojega čovjeka na zemlji biti nadmašen po bogatstvu i
moći, da, da čak najmoćniji kralj ovoga svijeta može samo jedan dio
bogatstva i moći i jakosti ove svjetiljke nazvati svojim vlastitim.
Maur putem svojega umijeća otkrio i doznao, da to blago može biti
dignuto samo posredstvom jednoga dječaka, koji se zove 'Ala. ed-Din
i koji je siromašna podrijetla, i da je ovaj dječak iz istoga tog grada.
Također je spoznao, da je to lako i da ne stoji mnogo truda, da ga se
pridobije. Stoga se smjesta i bez odlaganja opremio za putovanje u
Kinu, kako smo ispričali, i učinio s 'Ala ed-Dinom sve ono, što je već
ispričano, u uvjerenju, da može doći u posjed svjetiljke. Ali su sada
njegov trud i njegova nada bili iznevjereni, njegovi napori uzaludni, i
stoga on odluči, da pusti 'Ala ed-Dina da zaglavi. Tako je dakle bio
pomoću svoje čarolije opet pokrio zem-Ijino tlo iznad dječaka, kako bi
on ondje umro. Jer tko je još na životu, nad njime nije izvršeno
nikakvo umorstvo. Kao drugo je međutim time imao na umu postići
također to, da 'Ala ed-Din više ne može odatle izaći i da tako također
svjetiljka ne može izaći iz zemljina krila. Nato on otiđe svojim putem i
vrati se natrag u svoju zemlju Afriku, tužan i razočaran u svojoj nadi.
Pustimo mi sada tog čarobnjaka da otputuje odatle i pogledajmo, što
se zbivalo s 'Ala ed-Dinom! Čim se nad njim bila sklopila zemlja, on
počne dozivati Maura, kojega je držao svojim stricom, kako bi mu
pružio ruku i kako bi se on sam mogao popeti iz podzemnog hodnika
opet na zemljinu površinu. Kako međutim nije čuo nikoga da
odgovara na njegovo dozivanje, on shvati tada, da je Maur s njim
prijetvorno postupao, i da on uopće nije njegov stric, nego jedan
lažljivi čarobnjak. Sada 'Ala ed-Din počne očajavati za svoj život, i
tužan spozna, da on ne može više doći na površinu zemlje. Tako on
dakle počne plakati i jadikovati nad svojom nesrećom. Ali nakon
stanovitoga se kratkog vremena ipak prene i opet siđe dolje, kako bi
vidio, hoće li mu Allah Uzvišeni možda dopustiti da nađe put do nekih
vrata, kroz koja bi mogao dospjeti van. Okretao se nadesno i nalijevo,
ali nije nalazio ništa
458
Pripovijest o 'MA ed-Dinu i čarobnoj svjetiljci

nego tamu i četiri zida, koji su se oko njega zatvarali. Jer maurski mu
je čarobnjak svojim crnim umijećem zatvorio sva vrata, da, čak
također vrt, u koji je 'Ala ed-Din bio ušao, kako mu ne bi ostavio
nijedan izlaz na zemljinu površinu i kako bi uskorio njegovu smrt.
Tada 'Ala ed-Din počne još gorče plakati i još više jadikovati, kada je
uvidio, da su sva vrata i također vrt bili zatvoreni. On je bio pomislio,
da bi ondje mogao naći malo utjehe. Ali budući da je našao sve
zatvoreno, on krikne i zaplače poput nekoga, komu je odsječena svaka
nada. I on se vrati natrag i sjedne na stube stubišta podzemnog
hodnika, kojima je prije toga bio sišao dolje.
'Ala ed-Din sjeo na stube stubišta podzemnog hodnika i da je ondje
plakao i jadikovao, jer se bio odrekao svake nade. Ali misli na to, da
Allah Visokoslavljeni i Uzvišeni, ako On nešto hoće napraviti, samo
kaže: 'Budi!' i da to zatim biva. Jer usred nevolje on spravlja
oslobođenje. Tako je išlo također 'Ala ed-Dinu. Kada ga je maurski
čarobnjak bio poslao u podzemni hodnik, tada mu je dao jedan prsten i
nataknuo mu ga na prst i pritom rekao:
- Ovaj će te prsten osloboditi iz svake nevolje, * ako neka
nesreća kod tebe boravi * ili te sustigne zla kob. * On će držati
daleko od tebe svako zlo i biti ti pomoćnikom, gdje god samo ti bio.
To se dogodilo po naumu Allaha Uzvišenoga, kako bi posredstvom
toga moglo doći do 'Ala ed-Dinova spasenja. Kada je 'Ala ed-Din tu
tako sjedio i tužio se nad svojom nesrećom i plakao, jer je već izgubio
nadu u život i jer ga je svladao jad, tada on počne u prekomjernosti
svoje žalosti kršiti ruke, kako to čini očajnik, i podizati svoje ruke
gore i zazivati Allaha, tim što je kazivao:
— Svjedočim, da nema drugoga Boga osim Tebe jedinoga, Ti
Svesilini, Svemogući, Svesvladavajući, koji mrtve budiš na život, Ti
koji stvaraš želje i njih ispunjavaš, Ti koji donosiš teškoće i opas
nosti i njih okončavaš! Moja si dostatnost Ti, i Ti si najbolji bra
nitelj. I ja svjedočim, da je Muhammed Tvoj sluga i Tvoj posla
nik.142 Moj Allah, tako Ti Njegove slave pred Tobom, oslobodi me
iz moje nevolje!
142 Očitovanje se vjere u muslimana sastoji od dva člana:
"Tvrdim da nema drugoga Boga osim Allaha, i da je Muhammed
Allahov poslanik." Osjećajno obogaćena parafraza tog očitovanja
odgovara dakako situaciji.
459
Dvjestaikzdesetitreća noć
Dok se on tako usrdno molio Allahu i kršio ruke, u prekomjer-nosti
svoje žalosti poradi ove nevolje, koja se bila svalila na njegovu glavu,
slučajno se zbilo, daje njegova ruka protrljala prsten..."
460'
Ali kada je počela
dvjestaišezdesetičetvrta
noc

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, dok se 'Ala ed-Din molio
Allahu i kršio ruke, u prekomjernosti svoje žalosti poradi te nevolje,
koja se bila svalila na njegovu glavu, da se slučajno zbilo, da je
njegova ruka protrljala prsten. I gledaj sada, u tren je oka stao pred
njega neki uslužni duh i rekao mu:
- Na službu! Tvoj rob stoji pred tobom. Zahtijevaj, što hoćeš! Ja sam
sluga onoga, koji taj prsten, prsten mojega gospodara, nosi na ruci.
Sada 'Ala ed-Din pogleda i ugleda jednoga marida143, koji je bio
nalik nekomu od džinnova našega gospodara Sulaimana144, kako
stoji pred njim. On se najprije prestraši njegovoga strašnog izgleda.
Ali kada je čuo duha kako kazuje: - Zahtijevaj, što hoćeš! Ja sam tvoj
rob, jer je prsten mojega gospodara na tvojoj ruci -tada on opet prikupi
srčanost i sjeti se onoga, što mu je Maur bio kazivao, kada mu je
davao taj prsten. Bio je vrlo obradovan, i hrabro mu rekne:
143 Marid je silan demon, koji se obično pojavljuje u obličju
maglenog obla
ka.
144 Davidov je sin Salamun bio u islamskom svijetu osobito na
glasu zbog
svoje moći nad kraljevstvom duhova.
461
Dvjestmezdesetičetvrtci noć
- Ti slugo gospodara ovoga prstena, želim od tebe, da me od-vedeš
na površinu zemlje!
U istome se tom trenutku, dok je on još jedva završio ove riječi,
rastvori zemlja, i on se nađe vani na slobodnome kod ulaza u pećinu s
blagom. Kako se međutim sada 'Ala ed-Din, koji je tijekom tri dana
bio sjedio u tami pod zemljom i pećini s blagom, opet našao na
slobodnome, i kako su dnevna svjetlost i Sunčeve zrake pogodile
njegovo lice, on ne mogne odmah otvoriti svoje oči, nego ih počne
malo otvarati i zatim opet malo zatvarati, sve dok njegove oči nisu
stekle novu snagu i navikle se na svjetlost i bile oslobođene od tmine.
'Ala ed-Din stanovito kratko vrijeme, nakon što je bio izašao van iz
pećine s blagom, posve otvorio svoje oči i bio vrlo obradovan, kada je
ugledao sebe na površini zemlje. Ali ga obuzme čuđenje, da su sada,
kada se nalazio iznad ulaza u pećinu s blagom, kroz koji je bio sišao,
pošto ga je maurski čarobnjak bio otvorio, vrata opet zatvorena i
zemlja opet poravnata, tako da se ondje uopće više nije mogao otkriti
nikakav trag nekih vrata. Njegova je zaprepašćenost sve više rasla, i
on već povjeruje, da se nalazi na nekome drugom mjestu. Nije prije
znao, da se ipak nalazi na istome mjestu, sve dok nije otkrio ono
mjesto, gdje su oni bili zapalili vatru od komada drveta i granja i gdje
je maurski čarobnjak bio kadio i čarao. Nato se on okrene nadesno i
nalijevo i ugleda u daljini vrtove. Pogleda put i prepozna, da je to isti
onaj, kojim je bio došao. Sada on zahvali Allahu Uzvišenomu, koji ga
je bio izveo na površinu zemlje i spasio ga od smrti, kada je već
izgubio nadu u život. Tako on pođe i otputi se prema gradu putem,
koji je sada poznavao, sve dok nije dospio do samoga grada. Uđe u
grad i zatim pođe dalje sve do svoje roditeljske kuće. Ondje uđe. Ali
kada je ugledao svoju mater, on u prekomjernosti radosti, koju je
osjetio zbog svojega spasenja, klone pred njome na pod. Pa budući da
je morao propatiti takav strah i nevolju, i jer je sada bio svladan
radošću, ali također iscrpljen od gladi, on se onesvijesti. Njegova je
mati bila tugovala sve od rastanka s njime i bila je tu sjedila plačući i
riaričući nad njim.
462

Kada ga je sada vidjela kako ulazi, ona se silno obraduje. Pa ipak je
opet bila ražalošćena, kada ga je vidjela kako je onesviješten pao na
pod. No usred svega toga njezino skrbljenje oko njega nije time bilo
ometeno, nego je ona smjesta pohitala, poškropila njegovo lice
ružinom vodom i izmolila od svojih susjeda miomirisne esencije. Njih
mu dadne, da ih udiše. Kada je nato opet malo došao k sebi, on je
zamoli, da mu donese nešto za jelo, tim što rekne:
— Draga mati, već od prije tri dana nisam uopće ništa jeo.
Njegova mu mati donese od onoga, što je upravo imala spremljeno,
sjedne pred njega i rekne:
— Hajde, moj sine, jedi i budi vedar! Kada se odmoriš, tada mi
ispričaj, što si doživio i što ti se dogodilo! Sada te neću ispitivati,
moje dijete. Jer ti si sada umoran.
'Ala ed-Din jeo i pio i bio vedar. Nakon što je zatim bio ot-počinuo i
oporavio se, on rekne svojoj materi:
— Ah, draga mati, na tebi leži jedna teška krivnja prema meni,
što si me prepustila onomu prokletom momku, koji je smišljao
moju propast i htio me ubiti. Znaj dakle, da sam ja gledao smrti u
oči za volju toga prokletog čovjeka, kojega si ti prepoznala kao
mojega strica! Da, ja bih bio mrtav, da me nije spasio Allah
Uzvišeni. Jer mi smo oboje, moja mati, ti i ja, mi smo od njega bili
prevareni, zato što je taj prokletnik obećavao da će meni učiniti
tako mnogo dobra i što je iskazao prema meni tako mnogo ljubavi.
Čuj dakle, mati, onaj je čovjek maurski čarobnjak, jedan prokleti
lažljivac, jedan obmanjivač pun lukavština i licemjer. Ja ne vjeru
jem, da bi mu sami podzemni vragovi mogli biti u tome ravnima —
neka ga Allah dadne upropastiti zajedno sa svima njegovim knjiga
ma! Slušaj sada dalje, draga mati, što mi je učinio taj prokletnik!
Sve, što ću ti kazati, je čista istina. Gledaj, kako je prokletnik lagao,
sjeti se obećanja, koje mi je dao, tim što je govorio, da će mi učiniti
sve dobro. Sjeti se također ljubavi, koju je iskazivao prema meni, i
promisli, kako je on sve to činio samo zato, kako bi došao do svo
jega cilja! Da, njegova je namjera bila, da mene ubije, ali hvala
463
Dvjestaišezdesetičetvrta noć
neka je Allahu, što me je On spasio! Zato čuj, draga mati, i poslušaj,
što je taj prokletnik učinio!
Nato 'Ala ed-Din svojoj materi ispriča sve, što je bio doživio, tim što
je od prevelike radosti lijevao suze. Tako je najprije izvijesti, kako se
on od nje bio rastao, kako ga je Maur bio odveo do brda, u kome se
nalazilo blago, i kako je on ondje bio čarao i palio tamjan.
- I pritom mi je, draga mati - tako je pripovijedao dječak -
zadao još jedan takav udarac, da sam ja od bola izgubio svijest. Jer
bio me je obuzeo velik strah, kada sam vidio, kako se posredstvom
njegova magijskog umijeća rascijepilo brdo i preda mnom otvorila
zemlja. Tada sam zadrhtao i prestravio se od grmljavine, koju sam
čuo, i od tmine koja se širila, kada je on spaljivao tamjan i čarao.
Tako dakle htjednem, dok sam morao doživljavati sve te strašne
stvari, u svome strahu pobjeći. Ali kada je vidio, da sam se ja spre
mio za bijeg, on me izgrdi i istuče. To je učinio, jer on, premda se
pećina s blagom bila otvorila, ipak nije mogao sam u nju sići. To je
naime blago moglo biti dignuto samo od mene, jer je glasilo na
moje ime i nije pripadalo njemu. Samo zato, što je bio opaki čarob
njak, on je znao, da to blago treba biti dignuto od mene i da ta
bogatstva pripadaju meni.
'Ala ed-Din, kada je svojoj materi ispričao sve, što mu se bilo
dogodilo od maurskog čarobnjaka, njoj nadalje rekao:
- Nakon što me je međutim bio udario, on je uvidio da je
prisiljen, mene opet primirivati, kako bi me nagovorio, da siđem
dolje u otvorenu pećinu s blagom, i kako bi postigao svoj cilj. Pošto
me je zatim odaslao, dao mi je jedan pečatnjak i gurnuo mi ga je
na prst, prsten, koji je prije toga bio na njegovoj ruci. Nato ja siđem
dolje u tu pećinu i najprije nađem četiri prostorije, koje su sve bile
ispunjene zlatom i srebrom i drugim dragocjenostima. Ali je sve to
vrijedilo kao ništa, i prokletnik mije strogo rekao, da ništa od toga
ne smijem dotaknuti. Zatim sam došao u jedan velik vrt, u kojemu
su bila sve sama visoka drveta s plodovima od mnogobojnog krista
la, koji su mi gotovo zarobili razum, draga mati. Nakon što sam za-
464
( Pripovijest o }AIA ed-Dinu i čarobnoj svjetiljci

tim dospio u visokosagrađenu dvoranu, u kojoj je bila ova svjetiljka,
smjesta sam je uzeo, ugasio sam je i izlio njezin sadržaj na pod.
Kod tih riječi 'Ala ed-Din izvuče iz svojega džepa na grudima
svjetiljku i pokaže je svojoj materi. I isto joj tako dadne da vidi
dragulje, koje je bio donio sa sobom iz vrta. Bile su dvije velike kese
pune takvih dragulja, od kojih se nije ni jedan jedini nalazio u posjedu
kraljeva cijeloga svijeta. Ali 'Ala ed-Din nije naravno poznavao
njihovu vrijednost, nego je vjerovao, da su oni od stakla i kristala.
Zatim on u svome pripovijedanju nastavi dalje:
- Draga mati, nakon što sam bio uzeo svjetiljku i na svome
povratku opet došao sve do vrata pećine s blagom, pozvao sam
toga prokletog Maura, koji je tvrdio, da je moj stric, da mi on treba
dati ruku i povući me uvis, kako bih se mogao popeti gore. Jer ja
sam nosio stvari, koje su me opterećivale, i nisam se mogao sam
popeti gore. Ali mi on nije pružio ruku, nego mi je rekao: 'Daj mi
ovamo svjetiljku, koju imaš kod sebe. Potom ću ti ja dati svoju ruku
i izvući te!' Budući pak da sam svjetiljku stavio dolje u svoj džep i
da su iznad nje ležale kese, i jer je tako nisam mogao dosegnuti, da
mu je dadnem, ja mu reknem: 'Striče, ja ne mogu svjetiljku doseg
nuti. Kada me ti izvućeš, tada ću ti je moći dati.' Ali njemu nije bilo
stalo do toga, da mene izvuče, nego je on htio imati samo svjetiljku,
i njegova je namjera bila, da nju od mene uzme i da zatim nada
mnom zatvori zemlju, kako bi me ubio, kao što je to poslije toga
također učinio. To je to, draga mati, što mi je bilo učinjeno od toga
zlog čarobnjaka.
I sada joj 'Ala ed-Din ispriča još sve do kraja, i on počne Maura
grditi, tim što se njegovo srce raspaljivalo u žarkoj srdžbi, i on
uzvikne:
- Zlo snašlo toga prokletnika, prostačkoga, groznog čarobnja
ka! On je okrutna srca, neljudski stvor, on je licemjerni obmanji
vač, koji ne poznaje nikakva smilovanja i nikakve sućuti.
'Ala ed-Dinova mati, kada je bila čula od svojega sina, što je maurski
čarobnjak s njim učinio, rekla dječaku:
465
DvjestMŠezdesettietvrta noć
- Da, zaista, moj sine, on je nevjernik i licemjer, koji ljude
ubija svojim čarobnjaštvom. Alije Allah Uzvišeni bio milostiv, moj
sine, On te je spasio od laži i prevare ovoga prokletog čarobnjaka,
kojega sam ja stvarno držala za tvojega strica!
Budući pak da 'Ala ed-Din tijekom tri dana uopće nije bio spavao i
da se osjećao umornim, htjedne otpočinuti. On legne i zaspi, a isto se
tako zatim njegova mati dadne na počinak. Dječak je bez prekida
spavao, sve dok se nije opet probudio tek sljedećega dana prema
podnevu. I kako je otvorio oči, odmah zatraži nešto za jelo, jer je bio
gladan. Ali mu njegova mati rekne:
- Dragi sine, ja nemam ništa, što bih ti mogla dati da jedeš. Ono, što
sam još imala, to si ti jučer pojeo. Pričekaj samo malo! Jer ja imam
kod sebe nešto napredene pređe, koju ću odnijeti na bazar i prodati, pa
ću ti zatim za ono što od toga dobijem kupiti nešto za jelo.
- Mati - uzvikne sada 'Ala ed-Din - zadrži pređu, nemoj je prodavati,
nego mi daj svjetiljku, koju sam donio sa sobom! Ja ću otići i nju
prodati i za njezin ću utržak nešto kupiti, što mi možemo pojesti. Ja
vjerujem, da će svjetiljka postići veću cijenu od prediva. Tada 'Ala ed-
Dinova mati pruži svojemu sinu svjetiljku, ali, jer je primijetila, da je
prljava, ona mu rekne:
- Moj sine, tu je ta svjetiljka. Ali ona je prljava. Ako je mi operemo i
očistimo, tada će se ona moći skuplje prodati.
Ona zato uzme u svoju ruku nešto pijeska i počne njime trljati
svjetiljku. Ali jedva što je malo bila po njoj protrljala, kadli se pred
njome pojavi duh, strašan za pogled, široka lika, koji je bio ravan
nekomu divu iz pradavnih vremena, i taj je oslovi:
- Govori, što hoćeš od mene? Ja sam ovdje, ja sam tvoj sluga,
ja sam sluga onoga, koji ovu svjetiljku drži u ruci, ali ne samo ja
sam, nego svi sluge ove čarobne svjetiljke, koja je u tvojoj ruci!
'Ala ed-Dinova se mati međutim prestraši, obuzme je strava, i njezin
se jezik zalijepi za nepce, kada je ugledala ovaj jezovit lik. I ona mu
ne mogne dati nikakav odgovor, jer njezine oči nisu bile navikle na
prizor ovakvih pojava.
466
Pripovijest o 'Ala, ed-Dinu i čarobnoj svjetiljci

Dalje su mi pripovijedali, o najveći kralju našega vremena, da je
'Ala ed-Dinova mati, kada od straha nije mogla odgovoriti ma-ridu,
pala u svome strahu onesviješćena na pod. Njezin je međutim sin
stajao nešto udaljen, a on je naravno također već bio vidio džinna iz
pečatnjaka, kada je ovaj bio protrljao u pećini s blagom. Kada je on
dakle čuo, što je rekao džinn njegovoj materi, on brzo pritrči, uzme
svjetiljku iz ruke svoje matere i uzvikne:
- O ti slugo ove svjetiljke, ja sam gladan, i ja želim, da mi ti
doneseš nešto za jelo. To međutim mora biti nešto dobro, nešto
posve osobito!
Duh iščezne samo jedan trenutak, zatim mu donese velik skupocjen
stol od čistoga srebra, na kojemu je stajalo dvanaest zdjela sa
raznovrsnima skupocjenim jelima, dva srebrena pehara, dvije boce s
procijeđenim, starim vinom, a kraj toga je ležao kruh, bjelji od snijega.
Sve to on stavi pred 'Ala ed-Dina i iščezne. Tada dječak materi
poškropi lice ružinom vodom i dadne joj da udahne snažno mirišuće
esencije. Kada je ona opet došla k sebi, on joj rekne:
- Draga mati, na noge, mi ćemo jesti ova jela, koja nam je
poklonio Allah Uzvišeni!
Kada je 'Ala ed-Dinova mati ugledala ovaj golemi srebreni stol, bila
je nad time zaprepašćena, i ona rekne svojemu sinu:
- Dragi sine, tko je taj darežljivi dobročinitelj, koji se sjetio naše
gladi i našega siromaštva? Mi mu dugujemo čestitu zahvalnost. Čini
se, da je sultan čuo o našoj nuždi i našoj potrebitosti i da nam je
poslao ovaj stol.
- Draga mati — odgovori on — sada nije vrijeme za ispitivanje. Daj
da jedemo. Jer mi smo gladni!
Oni dakle sjednu uza stol i počnu jesti. Ali kada je 'Ala ed--Dinova
mati dobila da kuša takva jela, kakva ona u cijelome svom životu još
nije bila jela, tada ih je jela brzo i sa žarkim užitkom u jedenju. Oni su
naravno bili vrlo gladni, a zatim je to ipak bilo jelo, kakvo se inače
iznosi pred kraljeve. Ali oni nisu znali, što je vred-
467
Dvjestuišezdesetičetvrta noć
nije, stol ili jelo. Jer oni stvari poput ovih još nikada u svome životu
nisu bili vidjeli. Kada su bili završili s objedom i bili siti, preostalo im
je još dovoljno za večeru i također za sutrašnji dan. Nato oni operu
svoje ruke i opet sjednu, kako bi naklapali. Sada se Ala ed--Dinova
mati obrati svojemu sinu s riječima:
- Moj sine, ispričaj mi, što se dogodilo s džinnom? Sada smo
se mi — hvala neka je Allahu! — zahvaljujući Njegovoj dobros-
tivosti dosita najeli, i ti nemaš više nikakva razloga, da kažeš, da si
gladan.
Sada joj 'Ala ed-Din ispriča sve, što je on bio doživio s duhom,
nakon što je ona u svome strahu onesviješčena klonula na pod. U
najvećem čuđenju ona rekne:
- To može biti istina. Ali makar se duhovi i pokazivali
Adamovoj djeci, ja ih ipak moj sine, u čitavome svom životu još
nikada nisam vidjela. Ja vjerujem, da je taj jamačno onaj isti, koji
je tebe oslobodio, kada si bio u pećini s blagom.
Ali joj on dadne kao odgovor:
- To nije onaj isti, draga mati. Ovaj duh, koji se tebi ukazao,
je bio sluga svjetiljke.
Kada je ona čula od njega ove riječi, upitala ga je:
- Kako je to onda, moj sine?
On odgovori:
- Ovaj je duh od drugačije vrste nego onaj. Onaj je bio sluga
pečatnjaka, ali je ovaj, kojega si vidjela, bio sluga svjetiljke, koja je
bila u tvojoj ruci..."
468
Ali kada je počela
dvjestaišezdesetipeta
noc

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje 'Ala ed-Dinova mati, kada
je od sina čula riječi: - Mati, taj duh, koji ti se ukazao, je bio sluga
svjetiljke — uzviknula:
— Gledaj sada, gledaj sada, taj tu, to znači taj prokleti momak,
koji mi se ukazao i koji mije utjerao takav smrtni strah, taj je dakle
u vezi sa svjetiljkom?
Kada je dječak to potvrdio, ona nastavi dalje:
— Ja te molim, moj sine, tako ti mlijeka, koje si od mene pio, baci
od sebe tu svjetiljku i prsten. Jer oni nam prouzročuju velik strah. Ja
ne bih mogla po drugiput podnijeti pogled na duhove. Također bi to za
nas bio grijeh, da s njima općimo. Jer nas Prorok - blagoslovio Ga i
pozdravio Allah - pred njima opominje.
— Draga mati — odgovori on - tvoje zapovijedi ja inače ispunjavam
od srca rado. Ali to, što si sada rekla, ja ni na koji način ne mogu
učiniti. Ja ne mogu biti niti bez svjetiljke ni bez prstena. Ti si ipak
sama vidjela, kakvo nam je ona dobročinstvo učinila, kada smo bili
gladni! I sjeti se toga, mati, da maurski čarobnjak, lažljivac, kada sam
ja bio sišao u pećinu s blagom, nije od mene tražio niti zlato ni srebro,
kojih su četiri prostorije bile pune, nego mi je
469
Dvjestaikzdesetipeta noć
samo zapovjedio, da mu donesem jedino svjetiljku i ništa drugo. Jer
on je poznavao veličinu njezinih snaga, a da nije bio znao, da ona
posjeduje silnu čarobnu snagu, tada se on ne bi bio toliko trudio i
mučio, on ne bi iz svojega zavičaja bio u potrazi za njome dolazio sve
do u našu zemlju, da, on ne bi također pećinu s blagom opet nada
mnom zatvorio, kada nije zadobio tu svjetiljku, jer mu je ja nisam
mogao pružiti. Dolikuje nam, mati, da ovu svjetiljku brižno čuvamo i
da na nju pazimo. Jer ona je naše životno uzdržavanje, ona je naše
bogatstvo, i nikomu ne smijemo ništa o njoj otkriti. A s prstenom stoji
isto tako. Ja ga nipošto ne mogu skidati sa svojega prsta. Jer da nije
bilo toga prstena, tada me ti nikada ne bi opet vidjela živoga, nego bih
ja zaglavio pod zemljom u pećini s blagom. Kako bih ga ja sada
mogao odlagati sa svoje ruke? Tko zna, kakvu će mi još zlu kob i
nesreću i kakve žalosne doživljaje donijeti vrijeme, iz kojih me može
osloboditi ovaj prsten? Ali ću zbog tebe odnijeti ovu svjetiljku i
nikada neću dopustiti da je ti opet vidiš.
Kada je njegova mati bila od njega čula ove riječi i njih odva-gala i
uvidjela, da on ima pravo, ona mu rekne:
- Moj sine, učini ono, što ti hoćeš! Ja je sa svoje strane ne želim opet
vidjeti, i ne bih voljela nikada više doživjeti onaj strašan prizor, koji
sam imala pred sobom.
Dalje su mi pripovijedali, o najveći kralju našega vremena, da su
'Ala. ed-Din i njegova mati tijekom dva dana jeli od onih jela, koja im
je bio donio džinn. Zatim su ona bila na kraju. Kada je zatim vidio, da
nemaju više ništa za jelo, on uzme jednu od zdjela, koje mu je duh bio
donio na stolu. One su bile od čistoga zlata, ali 'Ala ed-Din nije znao
od čega se one sastoje. I pošto je on s njome otišao na bazar, susretne
ga jedan Židov, koji je bio prostiji nego neki vrag. Njemu on dadne
zdjelu. Kada ju je Židov ugledao, on uzme dječaka nastranu, kako ga
nitko ne bi vidio. Zatim točno promotri zdjelu i uvjeri se, da je ona od
čistoga zlata. Nije međutim znao, poznaje li 'Ala ed-Din njezinu
vrijednost i je li on u takvim stvarima novak. Tako ga on dakle upita:
470

- Koliko treba stajati ova zdjela, dragi gospodaru? 'Ala ed-Din
odgovori:
- Ti znaš, koliko je ona vrijedna.
Sada je Židov bio u nedoumici, koliko da za nju ponudi 'Ala ed-
Dinu. Jer dječak mu je bio odgovorio kao kakav poslovan čovjek, a on
mu je htio dati samo malo. Istovremeno se bojao, da 'Ala ed-Din ipak
poznaje vrijednost te zdjele, pa je razmišljao, bi li mu morao mnogo
ponuditi. Pa ipak on u sebi samome rekne:
— No, možda on ipak o tome ništa ne zna i ne poznaje njezinu
vrijednost!
Nato on izvadi iz svojega džepa jedan zlatni dinar i dadne mu ga.
Kada je 'Ala ed-Din vidio dinar u svojoj ruci, on ga zadrži i brzo ode.
Tada Židov spozna, da dječak nije poznavao vrijednost te zdjele, i on
se gorko pokaje, što mu umjesto zlatnog dinara nije bio dao jedan
trećak145. 'Ala ed-Din se međutim nije zaustavljao, nego otiđe iz tih
stopa ravno pekaru, kupi kruha i dadne da mu se razmijeni dinar.
Zatim s time otiđe k svojoj materi, dadne joj kruh i ostatak dinara te
joj rekne:
— Mati, otiđi i kupi za nas, što trebamo!
Tada se njegova mati uputi na tržnicu i pokupuje sve, što su trebali.
Zatim su jeli i bili u dobru raspoloženju. Kadgod bi dakle utržak jedne
zdjele bio potrošen, on bi uzimao jednu drugu i odnosio bi je k
Židovu. Prokleti je međutim Židov.otkupljivao od njega sve ove zdjele
za jednu malu cijenu. Da, Židov bi mu čak rado cijenu još i snizio. Ali
budući da mu je prviput bio dao jedan dinar, pobojao se, da će dječak,
ako mu on manje dadne, otići i prodati je nekomu drugomu, i da on
sam zatim neće moći više postizati ovu visoku dobit. 'Ala ed-Din je
prodavao zdjelu za zdjelom, sve dok ih nije bio sve poprodavao i dok
mu nije preostao još samo stol, na kome su bile stajale zdjele. Budući
pak da je ovaj bio velik i težak, on otiđe i dovede Židova kući. Zatim
iznese pred njega stol, a kada
145 Trećak iznosi dva bakrena danika, odnosno trećinu srebrenoga
dirhema.
(
471
Dvjestaišezdesetipeta noć
ga je Židov ugledao, kako je velik, on mu dadne deset dinara. 'Ala ed-
Din ih uzme, a Židov otiđe. Sada su dječak i njegova mati trošili na
svoje uzdržavanje od ovih deset dinara, sve dok ih nisu bili potrošili.
Tada 'Ala ed-Din opet izvadi svjetiljku i protrlja je. Smjesta se pred
njime uspne uvis duh, koji mu se prije bio ukazao.
duh, sluga svjetiljke, 'Ala ed-Dinu rekao:
— Zahtijevaj, moj gospodaru, što hoćeš! Jer ja sam tvoj sluga,
sluga onoga, tko ima svjetiljku.
'Ala ed-Din mu odgovori:
— Ja želim, da mi doneseš stol s jelima, kao što si mi donio
prije toga. Jer ja sam gladan.
U tren oka duh donese stol, jednak onomu, koji je bio donio prije
toga. Na njemu je stajalo dvanaest skupocjenih zdjela s finim jelima,
ktomu također boce s procijeđenim vinom, a kraj njih je ležao bijeli
kruh. 'Ala ed-Dinova je međutim mati bila izašla, kada je saznala, da
njezin sin kani protrljati svjetiljku, kako ne bi morala po drugiput
vidjeti džinna. Poslije kratkog vremena ona opet dođe unutra i ugleda
ovaj stol pun srebrenih zdjela, dok se po čitavoj kući širio miris
skupocjenih jela. Budući da je ona sada bila zaprepašćena i radosna,
Ala ed-Din joj rekne:
- Gledaj, o mati, ti si mi rekla, da trebam od sebe odbaciti svjetiljku.
Vidi dakle njezine čarobne snage!
- Dragi sine — odgovori ona - neka ga Allah za to nagradi. Ali ja ga
ipak ne bih voljela opet vidjeti.
Nato Ala ed-Din i njegova mati sjednu za stol i počnu jesti i piti, sve
dok se nisu bili zasitili. Ono, što im je još bilo preostalo, odlože na
stranu za sljedeći dan. Pa kada su zatim jela, koja su bili dobili, bila
pojedena, 'Ala ed-Din uzme jednu od zdjela pod svoju haljinu i pođe,
kako bi potražio Židova i njemu je prodao. Ipak je udes htio, da je
prolazio pokraj dućana stanovitog zlatara, koji je bio jedan častan,
pobožan i bogobojazan čovjek. Čim je stari zlatar ugledao 'Ala ed-
Dina, on ga upita:
472
Pripovijest o 'Aid ed-Dinu i čarobnoj svjetiljci

- Moj sine, što namjeravaš? Ja sam te viđao već mnogo puta,
kako prolaziš ovuda i zatim trguješ s nekim Židovom. Također sam
vidio, kako mu daješ neke predmete, pa vjerujem, da također sada
imaš opet nešto kod sebe i da njega tražiš, kako bi mu to prodao.
Ti zacijelo ne znaš, moj sine, da kod Židova dobro muslimana, koji
poštuju jedinoga Allaha, Uzvišenoga, važi kao dozvoljen plijen i da
oni muslimane uvijek varaju, a pogotovo ovaj prokleti Židov, s
kojim si ti poslovao i kojemu si pao u šake. Imaš li ti, moj sine, što
kod sebe, što hoćeš prodati, tada to meni pokaži. Nemaj nikakva
straha, ja ću ti za to dati istinsku cijenu, kao što istinski živi Allah
Uzvišeni!
Tada 'Ala ed-Din pokaže staromu zdjelu. I čim ju je ovaj vidio, on je
uzme i izvaže je na vagi. Zatim upita dječaka:
- Jesu li stvari, koje si prodavao Židovu, bile kao ova? Ovaj dadne kao
odgovor:
- Da, upravo takve.
- Koliko ti je on običavao za njih davati? - upita dalje zlatar. A 'Ala ed-
Din odgovori:
- On mi je uvijek davao po jedan dinar.
stari zlatar, kada je čuo od 'Ala ed-Dina, da mu je Židov kao cijenu za
zdjelu običavao davati samo jedan jedini dinar, uzviknuo:
- O, zlo snašlo toga prokletnika, koji obmanjuje sluge Allaha
Uzvišenoga! Zatim pogleda 'Ala ed-Dina i rekne mu:
- Moj sine, ovaj te je lukavi Židov varao i s tobom zbijao šalu. Jer
ova je tvoja zdjela čisto, pravo srebro. Ja sam je izvagao i našao, da
njezina vrijednost iznosi sedamdeset dinara. Pa ako ti hoćeš za nju
imati cijenu, onda je uzmi!
S tima mu riječima zlatar izbroji sedamdeset dinara. On ih od njega
primi i zahvali mu za njegovu dobrostivost, što mu je otkrio
Židovljevu prevaru. I svakiput, kada je utržak za jednu zdjelu bio
potrošen, on bi mu sad već donosio jednu drugu. 'Ala ed-Din i nje-
'r
473
gova mati su sada bili dobrostojeći. Ali su dalje živjeli kao dosada,
kao ljudi srednjega staleža, a da nisu mnogo izdavali niti rasipali
novac. 'Ala ed-Din je sada također prestao s besposličarem'em i
druženjem sa zločestim dečkima i počeo se družiti s ispravnim
ljudima. Svakoga je dana odlazio na bazar trgovaca, sjedao k
uglednima i neznatnima među njima i raspitivao se o trgovačkim
prilikama, o cijenama i robama i tomu sličnome. Također je odlazio na
bazar zlatara i draguljara, i ondje je običavao sjediti, kako bi se
pobliže upoznao s draguljima i promatrao kupnju i prodaju dragog
kamenja. Tu je također ubrzo primijetio, da one dvije kese, koje je on
bio ispunio plodovima s drveća, kada je onajput bio u podzemnoj
pećini s blagom, ne sadrže niti zlato ni kristal, nego dragulje, i sada je
saznao, da je on bio stekao veliko bogatstvo, kakvo nisu nikada
posjedovali čak ni kraljevi. On je točno promatrao sve dragulje, koji
su na bazaru draguljara bili u opticaju, i uvidio, da ni najveći među
njima nije ravan najmanjemu od njegovih. Tako je on uvijek dalje
odlazio svaki dan na bazar draguljara, upoznavao se s ljudima i ulazio
s njima u prijateljske odnose i ispitivao ih o kupnji i prodaji, o davanju
i uzimanju i također o skupome i jeftinome. Jednoga dana međutim,
nakon što se ujutro podigao i obukao, pođe on kao obično na bazar
zlatara. I dok je tako išao, začuje, da glasnik izvikuje na sljedeći način:
- Na zapovijed našega milostivog gospodara, najvećeg kralja
našega vremena, najmoćnijeg vladara stoljeća i navijeke, trebaju
svi ljudi zatvoriti svoja skladišta i dućane i otići u svoje kuće. Jer se
gospodarica Badr el-Budur, sultanova kći, hoće uputiti u kupelj.
Svatko, tko prekrši ovu zapovijed, bit će kažnjen smrću, i njegova
krv treba doći na njegovu glavu!
Čim je 'Ala ed-Din saslušao ovu objavu, obuzme ga žudnja za time,
da vidi princezu, i on rekne u sebi samome:
- Svi ljudi govore o njezinoj ljepoti i ljupkosti. Zato je to moja
najviša želja, da je ja vidim.
Dalje su mi pripovijedali, o najveći Kralju našega vremena, da se
'Ala ed-Din počeo ogledati za nekim sredstvom, putem kojega bi
mogao postići, da gleda sultanovu kćer, princezu Badr el-Bu-
474
Pripovijest o Aid ed-Dinu i čarobnoj svjetiljci

duru. Tada dakle nađe za najbolje, da se postavi iza vrata hamma-
ma146, kako bi vidio njezino lice, kada bude ulazila onamo. Još istoga
se časa on uputi u hammam, prije nego što je ona došla, i postavi se na
stanovitome mjestu iza vrata, gdje ga nijedan čovjek nije mogao
vidjeti. Nakon što je zatim princeza pošla i prolazila gradskim ulicama
i uzela ih na oko, ona dođe do hammama. Pa kako je onamo bila
prispjela, ona pri ulasku podigne zar147 sa svojega lica. • Tada zasja
zrakama njezino lice tako bogato ljepotom, * ravno blještavom Suncu
ili nekomu skupocjenom biseru. * I ona je bila, kao što je neki pjesnik,
koji je njoj sličnu opisivao, o njoj pjevao:
Tko je razasuo crnilo čarolije po njezinim pogledima I otrgnuo ružine
cvjetove s njezinih obraza?
Noćna tama resi crnu raskoš njezine kose, Ali svjetlost njezina čela
obasjava mračnu noć.
Kada je bila digla zar sa svojega lica i kada ju je 'Ala ed-Din tako
ugledao, on rekne:
— Zaista, njezino obličje slavi Svemogućega, koji ju je oblikovao!
Slava neka je Njemu, koji ju je stvorio i ukrasio ovom ljepotom i
ljupkošću!
Njegova se snaga šatre, dok je u nju ukočeno gledao, njegove misli
postanu smetenima, njegov pogled začaranim, a ljubav prema njoj
ispuni svo njegovo srce. On se zatim vrati natrag kući i uđe k svojoj
materi, posve ushićen, kakav je već bio. Njegova mati počne > njim
razgovarati, ali on nije ništa pitao niti kazivao. Zatim mu ona donese
ručak, dok je on još uvijek ustrajavao u takvome stanju. Tada mu ona
rekne:
146 Hammam je istočnjačka javna kupelj.
147 Veo kojim muslimanke pred muškarcima prekrivaju lice.
Zar se - za
razliku od feredže, koja se kroji od čohe - izrađuje od pamučne
tkanine ili od
svile.
475
Dvjestaišezdesetipeta. noć
- Moj sine, što ti se dogodilo? Boli li te što? Reci mi, što se s
tobom zbilo? Ti nisi takav, kao inače. Ja govorim s tobom, ali mi ti
ne daješ nikakav odgovor!
'Ala ed-Din se međutim - koji je dosada bio vjerovao, da su sve žene
kao njegova mati, koji je doduše o ljepoti princeze Badr el-Budure,
sultanove kćeri, bio slušao, ali koji nije slutio, što su to ljepota i
ljupkost - okrene prema svojoj materi i samo rekne:
- Pusti me!
Ali je ona na njega navaljivala, neka dođe jesti. On dakle priđe i
malo pojede. Zatim legne na svoj krevet i bio je utonuo u misli, sve
dok nije nastalo jutro. Također je sljedećeg dana ustrajao u tome
stanju. Sada je njegova mati bila u velikoj brizi zbog svojega sina, pa,
jer nije znala, što se s njime bilo dogodilo, pomisli, da je možda
bolestan. Ona mu priđe i upita ga s riječima:
- Moj sine, ako osjećaš bolove ili inače što, tada mi reci, kako
bih ja otišla i uzela nekog liječnika. Upravo se sada nalazi u ovome
gradu liječnik iz zemlje Arabljana, kojega je sultan dao pozvati da
dođe. O njemu se širi glas, da je vrlo okretan. Ako si ti dakle bo
lestan, ja ću otići i pozvati ga k tebi.
'Ala ed-Din, kada je čuo, da mu njegova mati hoće dovesti liječnika,
njoj rekao:
- Draga mati, ja sam zdrav, ja nisam bolestan. Ali ja sam bio
vjerovao, da su sve žene kao ti. I sada sam jučer vidio princezu
Badr el-Buduru, sultanovu kćer, kako ulazi u kupelj.
Nato joj on ispriča sve i svaku pojedinost, koju je bio doživio, i on
zaključi s riječima:
- Možda si čula, kako je glasnik izvikivao, da nitko ne smije
otvarati dućan, niti stajati na ulici, kako bi se princeza Badr el-Bu-
dur mogla uputiti u hammam. Ja sam je međutim vidio onakvu,
kakva jest. Jer kada je ona ušla kroz hammamska vrata, digla je sa
svojega lica zar. Ali kada sam ja ugledao njezino lice i njezin divan
stas, tada me je, o mati, obuzela ljubav prema njoj sa žestokom
476

boli, i čežnja se za njome rasplamsala u čitavome mom tijelu, i ja više
neću naći nikakva mira, ako je ne zadobijem. Zato mislim, da ću je od
sultana, njezina oca, po pravu i zakonu izmoliti za suprugu.
Kada je Ala ed-Dinova mati čula takve riječi od svojega sina, ona
posumnja u njegov razum, i ona mu rekne:
- Moj sine, neka te ime Allahovo okruži svojom zaštitom! Čini se,
da si ti izgubio razum, moje dijete. Dadni se opet dovesti na pravi put i
ne budi poput opsjednutih!
- Ne, draga mati - uzvikne on — ja nisam izgubio razum, ja također
ne pripadam među opsjednute. Ove tvoje riječi ne mijenjaju ništa na
tome, što ja imam na pameti. Ja neću moći naći nikakva počinka, sve
dok ne zadobijem krv svojega srca, lijepu princezu Badr el-Buduru. Ja
ću je zaprositi kod njezina oca, kod sultana.
- Ah, moj sine — odgovori ona - ja te zaklinjem svojim životom, ne
govori takve riječi, da te ne bi tko čuo i rekao, da si opsjednut!
Odustani od takve budalaštine! Tko bi trebao imati toliko
samopouzdanja i poduzeti, da sultana za to zamoli? Ja također ne
znam, kako ti to namjeravaš učiniti, da pustiš da ta molba dopre do
sultana, ako sa svojim riječima stvarno misliš ozbiljno. Preko koga je
onda kaniš zaprositi?
Tada joj 'Ala ed-Din dadne kao odgovor:
- Preko koga bih zacijelo, draga mati, trebao dati da se ona za mene
prosi, dokle god si ti još tu? Tko je meni vjerniji prijatelj od tebe? Ja
želim, da ti sama obaviš za mene tu prosidbu!
- Moj sine — uzvikne ona - Allah me od toga sačuvao! Zar sam ja
onda poput tebe izgubila razum? Protjeraj te misli iz svoje pameti,
pomisli na to, čiji si ti sin! Moje dijete, ti si sin najsiromašnijega i
najneznatnijeg krojača, koji postoji u ovome gradu. Također ja, tvoja
mati, potječem od posve siromašnih ljudi. Kako se ti možeš usuditi, da
prosiš za ženu sultanovu kćer, koje se otac ne bi udostojao čak niti da
je vjenča s nekim princem iz kuće kakvoga kralja ili kakvoga sultana,
osim u slučaju da bi mu on bio
-
(
477
ravan po moći, rangu i Časti. Ako bi ovaj međutim stajao samo za
jedan stupanj niže, on mu tada svoju kćer ne bi dao.
'Ala ed-Din čekao, sve dok mati nije bila završila sa svojim govorom,
pa da joj je zatim rekao:
— Draga mati, sve, na što si ti pomislila, ja znam. Ja sam
također posve svjestan, da sam ja dijete siromašnih ljudi. Ali me
sve te tvoje riječi neće nikada odvratiti od moje odluke. I ja te usrd
no molim, ako sam ja inače tvoj sin i ako me ti voliš, učini mi tu
ljubav. U protivnome ćeš me slučaju izgubiti, i uskoro će me sustići
smrt, ako ja kod svoje najvećma ljubljene ne postignem cilj svojih
želja. Ja sam ipak također, draga mati, još uvijek tvoj sin!
Kada je njegova mati čula ove riječi iz njegovih usta, ona počne u
svojoj žalosti zbog njega plakati, i ona rekne:
- Moj sine, da, ja sam tvoja mati, i ja nemam nijedno drugo
dijete, nijednu krv svojega srca osim tebe. To je moja najviša želja,
da se ja tebi obrađujem i da te oženim. Pa ako ti hoćeš, ja ću ti
potražiti neku ženu medu nama ravnima i ljudima našega staleža.
Ali će oni odmah pitati, imaš li ti kakav zanat ili neko poljsko
dobro, neko imanje ili neki voćnjak, kako bi od toga živio. Što im
ja zatim trebam odgovoriti? Ako ja dakle ne mogu čak ni ljudima,
koji su isto tako siromašni kao i mi, dati na to nikakav odgovor,
kako bih se onda mogla usuditi, moj sine, prositi kćer kralja od
Kine, koji ni ispred ni iza sebe nema sebi ravnoga? Porazmisli o
svemu tome svojim razumom! I tko je treba prositi za ženu za
jednoga krojačkog sina? Sigurno znam, kada o tome govorim, da
će to našu nesreću samo još umnožiti, jer nas može strmoglaviti u
veliku opasnost od strane sultana. Da, možda će to meni i tebi
donijeti smrt. I ja sama, kako bih se ja mogla dati navesti na jedno
tako opasno i smiono djelo? Moj sine, na koji bih ja dakle način
trebala kod sultana za tebe prositi njegovu kćer? Kako bih ja
mogla zadobiti kod njega pristup? I što ja trebam odgovoriti, ako
me se bude pitalo? Možda će me držati za neku poludjelu. Pa ako
pretpostaviš ipak, da sam otišla onamo i zadobila pristup k sultanu,
kakav poklon da sa sobom ponesem za njegovu uzvišenost?
478
Pripovijest o iAld ed-Dinu i čarobnoj svjetiljci

'Ala ed-Dinova mati sa svojim riječima upućenima svojemu sinu
nastavila:
— Da, moje dijete, ja znam, da je sultan blag, da on nikoga ne
odbija, tko mu se približi i tko ga moli za pravednost ili milost ili tko
se predaje pod njegovu zaštitu ili ga moli za neki dar, jer on je
dobrostiv i milostiv prema bližnjemu i daljnjemu. Ali on ukazuje
svoju milost također samo onomu, tko je nje vrijedan, tko je pred njim
izveo neko junačko djelo u ratu ili tko je zaštitio njegovu zemlju. A ti
sada, moj sine, meni reci, kakvo si ti veliko djelo izveo pred sultanom
ili pred državnom upravom, da bi od njega zasluživao neki takav
dokaz milosti? I drugo, takva milost, za kojom ti težiš, nije tebi
primjerena, i to je nemoguće, da ti je kralj ukaže. Tko se kralju
približuje i od njega moli naklonost, taj mu mora donijeti neki poklon,
koji dolikuje njegovoj uzvišenosti, onako kao što sam ti već rekla.
Kako bi onda uopće moglo biti moguće, da se ti osmjeliš da dođeš
pred sultana i zatim staneš pred njega, kako bi od njega njegovu kćer
izmolio sebi za ženu, a da ne bi imao uza se neki poklon, koji bi bio
dostojan njegova ugleda?
— Draga mati — dadne 'Ala ed-Din kao odgovor — tvoje su riječi
ispravne, i tvoje misli pogađaju ono pravo. Ja bih trebao na sve to
misliti, na što si me ti podsjetila. Pa ipak mije, o mati, ljubav prema
sultanovoj kćeri, princezi Badr el-Buduri, duboko prodrla u srce, i ja
više neću naći nikakva počinka, ako je ne zadobijem. Ti si me
podsjetila na nešto, što sam ja bio zaboravio. Ali je upravo to ono, što
mi daje smionosti, da tvojim posredstvom zaprosim od njega njegovu
kćer. Ti me pitaš, mati, kakav poklon ja imam, da ga ponudim kralju u
skladu s običajima kakvi već vladaju kod ljudi. Sada jamačno, ja
imam jedan poklon, jedan dar, i vjerujem, da nijedan jedini kralj ne
posjeduje ništa, što bi njemu bilo ravno ili mu čak samo bilo slično.
'Ala ed-Din dalje rekao svojoj materi:
— Draga mati, ono, što sam ja držao za staklo i kristale, to su
sve sami dragulji. Ja vjerujem, da od svih kraljeva na svijetu čak
479
nijedan nema neki kamen, koji bi se mogao uspoređivati s najmanjim
od mojih dragulja. Ja sam zahvaljujući svom općenju s draguljarima
saznao, da su to skupocjeni dragulji, oni, koje sam donio sa sobom u
džepovima iz pećine s blagom. Ako hoćeš biti tako dobra, potrudi se i
donesi mi porculansku zdjelu, koju posjedujemo, da je napunim tim
draguljima i da je ti odneseš sultanu kao poklon. Ja sam siguran, da će
tebi time biti olakšana tvoja zadaća, kada budeš stajala pred sultanom i
molila ga za ono, što ja želim. Ako mi ti međutim ne budeš htjela biti
od pomoći, da ja postignem svoj cilj kod princeze Badr el-Budure,
znaj, mati, da ću ja morati umrijeti. Nemoj sebi poradi toga poklona
stvarati nikakve brige! Jer on se sastoji od najskupocjenijih dragulja.
Vjeruj mi, mati, ja sam puno puta odlazio na bazar draguljara, i tu sam
vidio, kako ti ljudi prodaju dragulje, koji po ljepoti nisu bili vrijedni ni
jednu četvrtinu naših, za tako visoke svote, da ih nije u stanju shvatiti
ljudski razum. Kada sam to vidio, tada sam sebi rekao, da su dragulji,
koje mi imamo, posve iznimno vrijedni. Stoga ustani, draga mati,
kako sam ti rekao, donesi mi porculansku zdjelu, o kojoj sam govorio,
kako bismo u nju stavili poneke od tih dragulja i vidjeli, kako se oni u
njoj izuzimaju.
Tada 'Ala ed-Dinova mati otiđe i donese porculansku zdjelu, tim što
je u sebi samoj govorila:
— Ja hoću ipak jednom vidjeti, je li to, što moj sin kazuje o tome
kamenju, istina ili ne!
Nakon što je zatim stavila pred njega zdjelu, 'Ala ed-Din počne
vaditi iz kesa dragulje i stavljati ih u nju. Bez prestanka je stavljao u
nju dragulje najrazličitije vrste, sve dok je nije napunio. Pa kada je ona
bila posve puna, dječakova mati pogleda zdjelu. Ali nije u nju mogla
dugo gledati, nego je morala štoviše treptati očima, jer su dragulji
zračili i sjali i snažno blještali. Njezina je pamet doduše bila njima
smetena, ali ona ipak još nije bila posve sigurna, je li vrijednost toga
kamenja stvarno bila tako visoka ili ne. Unatoč tomu je sebi kazivala,
da njezin sin možda ipak ima pravo, kada kazuje, da se tomu ravno ne
nalazi u posjedu kraljeva. Tada 'Ala ed-Din okrene prema njoj pogled i
rekne:
480

- Vidiš li ti, mati, da je ovo jedan velik poklon za sultana? Ja sam
siguran, da ćeš ti zahvaljujući ovomu biti kod njega visoko poštovana
i da će te on primiti sa svom pažnjom. Sada ti, draga mati, više nemaš
nikakva izgovora. Stoga budi tako dobra, uzmi ovu zdjelu i otiđi s
njome u dvor!
- Dakako, moj sine — odgovori ona - ovaj je poklon vrlo vrijedan i
skupocjen, i nitko ne posjeduje njemu ravna, onako kako si ti rekao.
Ali tko bi imao hrabrosti, da se približi sultanu i da od njega prosi
njegovu kćer Badr el-Buduru? Ja se neću moći osmjeliti, da mu
kažem: - Ja želim tvoju kćer - kada me on bude pitao, što želim. Ne,
ne, moj sine, moj bi se jezik tada zavezao. A ako pretpostavimo slučaj,
da bi mi Allah dao snage i da bih našla hrabrosti, da mu kažem: —
Želim se oroditi s tobom kroz vjenčanje tvoje kćeri, princeze Badr el-
Budure, s mojim sinom 'Ala ed--Dinom — tada bi me ipak držali za
poludjelu i otjerali me uz sramotu i porugu, a da ništa ne govorim o
tome, da bih ja dospjela u smrtnu opasnost, ne samo ja sama, nego
također ti. Ali unatoč svemu tomu, moj sine, ja tebi za ljubav moram
sebi osokoliti srce i otići. Ipak, moj sine, ako me kralj za volju
poklona primi s poštovanjem, tada ću mu jamačno iznijeti tvoju
molbu.
'Ala ed-Dinova mati svojemu sinu nadalje rekla:
- Ja ću sultanu zacijelo iznijeti tvoju molbu, naime vjenčanje s
njegovom kćerju, ali ako me on upita, koliko su veliki tvoj posjed i
tvoji prihodi, onako kako ljudi običavaju pitati, što da mu ja tada
odgovorim? Možda će, moj sine, on pitati prije o tome nego o tebi.
Ali 'Ala ed-Din odgovori:
- To je nemoguće, da sultan o tome pita, kada vidi dragulje i
njihovu raskoš. Zato se nemoj brinuti o stvarima, koje se neće
dogoditi, nego samo pođi, odnesi mu ove dragulje i isprosi od
njega za mene njegovu kćer! Nemoj naduže tu sjediti, tim što ćeš
si smišljati o toj stvari teške misli! Ti si već prije saznala o svjetilj
ki, koju imam, koja sada brine za naše životno uzdržavanje i koja
mi nabavlja sve, što od nje zatražim. Nadam se, da ću uz njezinu
481
pomoć također znati, kako trebam odgovoriti sultanu, ako me on upita
o tim stvarima.
Na taj su način 'Ala ed-Din i njegova mati jedno s drugim
razgovarali tijekom cijele noći. Kada je međutim nastalo jutro, mati
sebi osokoli srce, pogotovo jer joj je njezin sin bio objasnio još
ponešto o moćima i svojstvima svjetiljke, da će im naime ona
isposlovati sve, štogod oni samo budu zaželjeli. Dakako, kada je 'Ala
ed-Din uvidio, da njegova mati crpi hrabrost odatle, što joj on
obrazlaže o snagama te svjetiljke, on se poboji, da bi ona mogla o
tome govoriti ljudima, pa joj zato rekne:
— Mati, čuvaj se, da nikomu ništa ne kažeš o svjetiljci i njezinoj
čarobnoj moći. Jer ona je naše najveće blago. Budi pred tim na oprezu,
da bilo kojemu čovjeku ne bi o njoj nešto izbrbljala, kako je ne bismo
izgubili i kako se ne bismo morali odreći sretnog života, koji mi
vodimo i koji zahvaljujemo njoj!
Mati mu dadne kao odgovor: — Toga se ne trebaš bojati, moj sine
— uzme zdjelu s draguljima, nakon što ju je bila umotala u neki fini
rubac, i pođe još zarana, kako bi na vrijeme stigla u državnu dvoranu i
stupila u nju, prije nego što se ona ispuni ljudima.
Tako se ona dakle uputi sa zdjelom u dvor. Kada je došla onamo,
državni se sabor još nije bio okupio u punom broju, i ona je mogla
vidjeti, kako u vladarsku halu ulaze vezir i neki velikaši države. Ubrzo
se potom dvorana ipak napuni vezirima, velikašima i poglavarima
države, emirima i uglednicima. Zatim se nakon stanovitoga kratkog
vremena pojavi sultan, a dvorili su ga veziri i drugi poglavari i
velikaši. Vladar u državnoj dvorani sjedne na prijestolje, dok su svi
ondje prisutni stajali pred njime prekriženih ruku, sve dok im on nije
naredio, neka sjednu. Kada je to učinio, oni sjednu, svaki pojedini na
svoje mjesto. Zatim su iznosili pred sultana pravne slučajeve, i on je o
svakoj pojedinoj stvari odlučivao već prema njezinoj naravi, sve dok
sabor nije bio okončao. Tada se kralj podigne, opet se uputi natrag u
dvor, a svako pojedino biće otiđe svojim putem.
'Ala ed-Dinova mati mogla ući, jer je bila došla prije mnoštva.
482

Ali jer joj nitko nije rekao nijednu riječ, kako bije odveo pred sultana,
ona je ostala ondje stajati, sve dok sastanak državnog sabora nije bio
okončan, i dok se sultan nije podigao i uputio u svoj dvor, i dok se svi
ostali nisu uputili svojim putem. Kada je vidjela, da je sultan napustio
svoje prijestolje i otišao u harem, ona također pođe, vrati se svojim
putem natrag i uđe u svoju kuću. Čim ju je ugledao njezin sin Ala ed-
Din sa zdjelom u ruci, znao je, da joj se zacijelo nešto dogodilo. Ali je
on nije htio pitati, prije nego što je unutra u kući odložila zdjelu i sama
mu ispričala, što joj se dogodilo. Naposljetku mu ona rekne:
- Dragi sine, hvala neka je Allahu, da sam danas imala hrab
rosti i da sam si potražila mjesto u državnoj dvorani! I premda mi
još nije bilo moguće, da razgovaram sa sultanom, ipak ću, ako tako
ushtjedne Allah Uzvišeni, sutra s njime razgovarati. Danas su bili
također još mnogi drugi ljudi prisutni, koji kao ja nisu našli ni
kakvu priliku, da razgovaraju sa sultanom. Ali budi dobre volje moj
sine, sutra ću sigurno s njim razgovarati, tebi za ljubav, pa makar
došlo što hoće!
Kada je 'Ala ed-Din čuo riječi svoje matere, on bude silno
obradovan, iako je u prekomjernosti svoje ljubavi i svoje čežnje za
princezom Badr el-Budurom čekao na odluku iz sata u sat. Unatoč
tomu on se oboruža strpljivošću, i tako su oboje čekali sve do
sljedećeg jutra. Tada mati opet pođe i uputi se sa zdjelom prema
sultanovoj državnoj dvorani. Ondje vidi daje dvorana zatvorena, a
kada je o tome upitala ljude, oni joj reknu:
— Sultan uvijek samo triput u tjednu održava državni sabor.
Tako se ona toga dana morala opet vratiti kući. I sada je odlazila
onamo svaki dan. Kada bi vidjela da se održava sabor, tada bi se
postavila ispred državne dvorane, tako dugo dok sve ne bi bilo svršilo,
pa bi se vraćala doma. I drugoga bi dana nalazila dvoranu
zaključanom. Pri tome ona ostane cijeli jedan tjedan. Sultan ju je
međutim primjećivao kod svakog sabora. Pa kada je o posljednjem
danu opet došla i postavila se kao obično ispred državne dvorane, sve
dok sabor nije bio zaključen, a da nije našla hrabrosti, da priđe ili
rekne ma i jednu riječ, sultan se prilikom ulaska u harem obrati
velikom veziru, koji ga je pratio, s riječima:
483
Dvjestaikzdesetipetct noć
- Veziru, sve od prije šest do sedam dana vidim kod svakoga
državnog sabora onu staru kako dolazi ovamo, i vidim, da ona uvijek
nosi nešto pod svojim ogrtačem. Znaš li ti što o njoj, o veziru, ili o
njezinoj molbi?
- O naš gospodaru i sultane - odgovori vezir - žene imaju neznatne
razumske snage. Možda ta žena dolazi, da ti se potuži na svojega
muža ili na nekoga iz svoje obitelji.
Pa ipak sultan nije bio zadovoljan vezirovim odgovorom, nego mu
on zapovijedi, kada žena opet dođe u državnu dvoranu, da je on tada
treba dovesti pred njegovo prijestolje. Odmah vezir stavi svoju ruku
na svoju glavu i rekne:
- Slušam i pokoravam se, o naš gospodaru i sultane!
'Ala ed-Dinova mati - koja se već bila bila navikla na to, da svaki dan
odlazi do državne dvorane i da ondje stoji licem u lice prema sultanu,
iako je bila ožalošćena i vrlo umorna, ali koja je ipak svojemu sinu
'Ala ed-Dinu za ljubav svaki napor smatrala lakim - sada opet jednom
jednoga dana došla do vladarske hale, kao uvijek, i postavila se pred
sultanove oči. Kada ju je ovaj ugledao, on zapovjedi svojemu veziru:
- Tu je ona žena, o kojoj sam ti nedavno govorio. Dovedi je
sada pred mene, kako bih saznao njezinu molbu i odlučio o njezi
noj stvari!
Vezir smjesta pode i dovede 'Ala ed-Dinovu mati pred prijestolje.
Kada je stara žena stala pred vladara, ona se pred njim pokloni, zaželi
mu moć i dug život i vječnu sreću i poljubi pred njime tlo.
- Ti ženo — počne sultan — od prije koliko te već dana gledam
kako dolaziš u državnu dvoranu, a da ne kazuješ nijednu riječ!
Sada me izvijesti o tome, imaš li ti neku molbu, kako bih ti je ja
ispunio!
Ponovo 'Ala ed-Dinova mati poljubi tlo i zazove na kralja nebeski
blagoslov. Zatim počne:
484
——Pripovijest o }AIA ed-Dinu i čarobnoj svjetiljci

- Dabome, tako mi tvoje glave, o najveći kralju našega vre
mena, ja imam jednu molbu. Ali se prije svih stvari udostoji, da mi
obećaš sigurnost, kako bih mogla svoju molbu podastrijeti ušima
našega gospodara i sultana. Jer možda će tvoja visost naći da je
noja molba čudna.
Sultan je sada rado htio saznati, kakvu to molbu ona ima, a on je
također po naravi bio vrlo dobrostiv čovjek. Tako joj on dakle obeća
sigurnost, istovremeno zapovjedi, da svi prisutni trebaju otići, i ostane
ondje sam s velikim vezirom. Zatim je on nagovori ovim riječima:
- Izloži svoju stvar. Ti stojiš pod zaštitom Allaha Uzvišenoga!
- O najveći kralju našega vremena - odgovori ona - ja također tebe
molim za oproštenje.
- Neka ti Allah oprosti! - rekne on nato.
A ona nastavi:
- O naš gospodaru i sultane, ja imam jednoga sina, koji se
zove 'Ala ed-Din. On je čuo jednoga dana, kako je glasnik izviki
vao, da nitko ne smije otvarati svoj dućan ili se pokazati na grad
skim ulicama, jer će se princeza Badr el-Budur, kći našega gospo
dara i sultana, uputiti u hammam. Kada je moj sin to čuo, tako ju
je rado htio pogledati, i sakrio se na jednome mjestu, odakle ju je
mogao dobro vidjeti. To je bilo iza vrata te kupelji. Pa kada je ona
zatim došla, on ju je gledao i vidio ju je još bolje, nego što je to bio
htio. Ali otkada je on nju ugledao, o najveći kralju našega vreme
na, pa sve do ovoga trenutka, njemu život više nije nikakva radost,
i on je od mene zatražio, neka je ja isprosim od tvoje visosti, kako
bije ti s njim vjenčao. Meni nije bilo moguće, da mu tu misao pro
tjeram iz pameti. Jer ljubav je prema njoj do te mjere snažno zaro
bila njegovo srce, da mi je on čak rekao: 'Znaj, majčice, ako svoju
želju ne budem vidio ispunjenom, ja ću sigurno uskoro biti mrtav.'
Ja molim tvoju visost za blagost i oproštenje glede ovoga smionog
pothvata, u svoje i u njegovo ime. Nemoj nam to uzeti za zlo!
Kada je kralj bio saslušao njezine riječi, on se počne, jer je zbilja bio
dobrostiv gospodar, smiješiti i upita:
485
- Što je dakle to, što imaš kod sebe? Kakav je to zavežljaj?
Kada je Ala ed-Dinova mati vidjela, da sultan nije srdit, nego da se
osmjehuje, ona odmah otvori rubac i pruži mu zdjelu s draguljima.
Sultan pogleda dragulje, pa jer je sada s njih bio skinut rubac, učinilo
se kao da je čitava hala obasjana lusterima i svijećnjacima. On bude
zaslijepljen i zbunjen od sjaja tih dragulja i zaprepasti se nad njihovom
raskošju, njihovom veličinom i njihovom ljepotom.
sultan, kada je pogledao dragulje, zaprepašćen uzviknuo:
- Dosada ja još nikada nisam vidio ništa slično ovim dragulji
ma. Tako su lijepi, tako veliki i tako divni. Vjerujem, da se u mojim
riznicama ne nalazi nijedan jedini kao oni!
I okrenuvši se k svojemu veziru on nastavi:
- Sto ti misliš, veziru, jesi li ti u svom životu vidio nešto poput
ovih dragulja?
Vezir odgovori:
- Ja to nisam nikada vidio, o naš gospodaru i sultane, i također
ne vjerujem, da bi se u riznicama mojega gospodara i kralja našao
ma i jedan kamen, koji bi bio tako velik kao najmanji od ovih.
Nato kralj rekne:
- Zaista, tko mi poklanja takve dragulje, taj zaslužuje, da bude
suprug moje kćeri Badr el-Budure. Jer koliko ja vidim, nje nije
nijedan dostojniji nego on.
Ali kada je vezir čuo sultanove riječi, jezik mu bude kao zalijepljen
od nevolje. On bude obuzet dubokim jadom, jer mu je kralj bio
obećao, da će svoju kćer vjenčati s njegovim sinom. Poslije izvjesnoga
pak kratkog vremena on počne:
- O najveći kralju našega vremena, oprosti mi! Tvoja mi je
visost obećala, da princeza Badr el-Budur treba pasti u dio moje
mu sinu. Neka se dobrostivost tvoje presvijetle visosti udostoji
dopustiti rok od tri mjeseca! Ako tako ushtjedne Allah, poklon će
mojega sina biti još veći od ovoga!
486

Premda je kralj dobro znao, da to nije moguće niti veziru ni također
najmoćnijem kralju, on se ipak u svojoj dobrostivosti udostojao, da
dopusti odgodu od tri mjeseca, onako kako ga je bio zamolio ministar.
Nato se opet okrene k Ala ed-Dinovoj materi i rekne joj:
- Otiđi k svojemu sinu i reci mu, da mu ja dajem svoju riječ,
da je moja kći određena za njega. Ali je ja moram najprije opremi
ti i obaviti potrebne pripreme, zbog čega se on treba strpiti još tri
mjeseca.
Pošto je 'Ala ed-Dinova mati primila ovaj odgovor, ona se zahvali
sultanu, pomoli se za njegovo dobro i otiđe. Leteći od radosti ona
požuri odatle, sve dok nije došla kući, i ušla unutra. Kada je njezin sin
'Ala ed-Din vidio, da se njezino lice osmjehuje, on se obraduje, da će
mu ona donijeti dobru vijest, pogotovo što je ova-jput tako brzo bila
došla natrag i što nije tako dugo bila izostala kao inače uvijek i što
također zdjelu nije bila donijela natrag. Tako joj on dakle upravi
pitanja:
- Draga mati, donosiš li mi, neka tako ushtjedne Allah, dobru
vijest? Jesu li dragulji i njihova vrijednost isposlovali svoju stvar?
Jesi li dobro bila primljena kod sultana, je li se on pokazao mi
lostivim i prihvatio tvoju prosidbu?
Tada mu ona ispriča sve, kako ju je sultan primio i kako se divio
veličini i raskoši dragulja, isto tako kao vezir. I ona zaključi s riječima:
- On mi je obećao, da je njegova kći određena za tebe. Ali,
moj sine, vezir je još potajno s njime razgovarao, prije nego što mi
je on dao obećanje. I zatim, pošto je vezir bio s njime nasamo raz
govarao, on mi ju je obećao poslije tri mjeseca. Bojim se, da vezir
smišlja nesreću i da hoće promijeniti kraljevu namisao.
Dalje su mi pripovijedali, o sretni Kralju, da je 'Ala ed-Din, kada je
čuo od svoje matere, da mu sultan poslije tri mjeseca hoće dati svoju
kćer, bio u vedrom raspoloženju i vrlo radostan i da je rekao:
- Ako je sultan obećao da će je dati poslije tri mjeseca, to je
doduše dug rok. Ali je u svakom slučaju moja radost velika.
487
I on od srca zahvali svojoj materi za njezin trud, tim što joj rekne:
- Tako mi Allaha, draga mati, sada mi je, kao da sam bio
položen u grob i kao da si me ti iz njega izvukla gore. Ja slavim
Allaha Uzvišenoga. Jer sada sam siguran, da na cijelome svijetu
nema nikoga, tko bi bio bogatiji ili sretniji nego ja!
Zatim on počne čekati, sve dok nisu bila protekla dva od tri mjeseca.
Tada ode Ala ed-Dinova mati jednoga dana predvečer na bazar, da
kupi ulje. Ali ona nađe sve bazare zatvorene i cijeli grad okićen i
ugleda, kako su stanovnici bili stavili u svoje prozore svjetlo i cvijeće.
Zatim ugleda također vojnike i tjelesne straže i age visoko na konjima
u svečanoj povorci, uz zapaljene baklje i svjetla. Začuđena nad ovom
neobičnom okićenošću ona pođe ondje do dućana jednoga trgovca
uljem, koji je bio otvoren, i kupi od njega ulje. I ona zamoli trgovca
uljem:
- Tako ti tvojega života, striče, reci mi, što to ima danas u gradu, da
su ljudi postavili sav ovaj nakit, da su svi bazari i kuće okićeni i da
trupe idu u povorci?
- Ženo - odgovori trgovac uljem - ja vjerujem, ti si jamačno
strankinja i nisi iz ovoga grada!
- Ne — rekne ona - ja sam iz ovoga grada.
Tada on nastavi:
- Ti hoćeš biti iz ovoga grada a uopće ne znaš, da sin velikog
vezira večeras slavi svoju svadbu s Badr el-Budurom, sultanovom
kćerju? Sada je on upravo u hammamu a ovi su emiri i vojnici nje
gova počasna pratnja. Oni će stajati i čekati, sve dok on ne izađe iz
kupelji, zatim će ga odvesti u svečanoj povorci u dvorac k sulta
novoj kćeri.
Kada je 'Ala ed-Dinova mati čula od njega te riječi, ona bude
ožalošćena, i nije znala, kako bi to trebala učiniti, da svojemu sinu
priopći ovu tužnu vijest. Jer njezin je siroti sin iz sata u sat čekao na
kraj triju mjeseci. Ipak se ona smjesta vrati kući. Pa kada je stigla i
ušla k svojemu sinu, ona mu rekne:
488
Pripovijest o 'Ala ed-Dinu i čarobnoj svjetiljci —

- Moj sine, javit ću ti jednu vijest. Ali će me jad, koji će ti ona
prirediti, teško opteretiti.
- Reci, kakva je to vijest? - odgovori joj on.
Tada ona nastavi:
- Sultan je prekršio svoje obećanje, koje je dao tebi u pogledu
svoje kćeri Badr el-Budure. Večeras s njome slavi svadbu vezirov
sin. Ja sam od početka mislila, moj sine, da vezir hoće promijeniti
sultanovu namjeru, kao što sam ti također kazala, da je preda
mnom s njim potajno razgovarao.
Sada je 'Ala ed-Din upita:
- Kako si saznala to, da će večeras vezirov sin proslaviti svad
bu s princezom Badr el-Budurom?
Tada mu mati ispriča sve, što je bila vidjela, kako je grad bio okićen,
kada je ona otišla, da kupi ulje, kako su age i državni velikaši u
svečanom poretku čekali, da vezirov sin dođe iz hammama, i da je ovo
njegova svadbena noć. Kada je 'Ala ed-Din morao ovo saslušati,
spopadne ga od jada napadaj groznice. Ali odmah potom pomisli na
svjetiljku, i on radostan rekne svojoj materi:
- Tako mi tvojega života, draga mati, ja vjerujem, da joj se
vezirov sin neće tako obradovati, kao što ti misliš. Ali dopusti nam
da sada o tome šutimo! Stavi pred nas večeru, da jedemo. Potom,
kada ja malo odem u svoju sobu, već će sve biti dobro.
'Ala ed-Din poslije večere otišao u svoju sobu, za sobom zaključao
vrata, uzeo svjetiljku i protrljao je. Smjesta se pred njim pojavi duh i
rekne:
- Zahtijevaj, što želiš! Jer ja sam tvoj sluga, sluga onoga, koji
drži u ruci ovu svjetiljku, ja i sve sluge te svjetiljke.
Tada 'Ala ed-Din rekne:
- Slušaj, ja sam zamolio sultana, da mi svoju kćer dadne za
ženu, i on mi je obećao, da će to učiniti nakon tri mjeseca. On
međutim nije održao svoje obećanje, nego ju je dao vezirovu sinu,
489
i taj hoće ove noći s njome slaviti svadbu. Zapovijedam ti dakle, ako
si ti vjeran sluga ove svjetiljke, kada ove noći budeš vidio nevjestu i
mladoženju kako zajedno počivaju, donesi ih na njihovoj postelji na
ovo mjesto. To je, Što ja od tebe zahtijevam. Marid odgovori:
- Slušam i pokoravam se! I ako želiš još neku drugu uslugu
osim ove, tada mi zapovjedi sve, što želiš!
Ali 'Ala ed-Din rekne:
- Sada ne zahtijevam ništa drugo nego to, što sam ti rekao.
Tada duh iščezne, a 'Ala ed-Din se vrati natrag k svojoj materi, kako
bi ostatak večeri proveo s njome. Kada se zatim približilo vrijeme, u
kome je očekivao dolazak duha, on se podigne i ode u svoju sobu.
Jedva da je bio ondje, kadli je već i duh donio dvoje novovjenčanih na
njihovu krevetu. Kada ih je 'Ala ed-Din ugledao, on bude silno
obradovan, i rekne duhu:
- Odnesi odavde tog obješenjaka i spusti ga u zahod!
U tren oka odnese duh vezirova sina i spusti ga u zahod. Ali prije
nego što ga je napustio, on ga zapahne stanovitim dahom, kojim je
ovoga učinio ukočenim, i tako vezirov sin ostane ondje u bijednome
stanju. Nato se duh vrati natrag k 'Ala ed-Dinu i upita ga:
- Ako imaš još neku drugu želju, izvijesti me o njoj!
- Ujutro se vrati natrag, kako bi ih opet odnio na njihovo mjesto!
- Slušam i pokoravam se! - rekne duh i iščezne.
'Ala ed-Din je međutim jedva bio vjerovao, da će mu sve tako dobro
uspjeti. A kako je sada vidio princezu Badr el-Buduru u svojoj kući,
premda je već od prije dugo vremena bio raspaljen ljubavlju prema
njoj, on ipak sačuva prema njoj suzdržanost, i rekne joj:
490
Pripovijest o }AIPL ed-Dinu i čarobnoj svjetiljci

— O gospodarice ljepotica, nemoj vjerovati, da sam te ja doveo
ovamo, kako bih oskvrnuo tvoju čast. To neka je daleko! Ne, ja
samo nisam htio, da se tebi obraduje jedan drugi. Jer tebe je tvoj
otac, sultan, meni obećao. Zato dakle bezbrižno počivaj!
princeza Badr el-Budur, sultanova kći, kada je sebe ugledala u ovome
siromašnome i tamnom prostoru i čula Ala ed-Dinove riječi, bila
spopadnuta strahom i jezom. Da, ona je bila tako zbunjena, da 'Ala ed-
Dinu nije mogla dati nikakav odgovor. Nato 'Ala ed-Din svuče svoje
gornje haljine, stavi mač između sebe i nje i uzme počivati njoj o boku
na istoj postelji, a da ništa sramotno nije učinio. Ipak je brak vezirova
sina s njome on samo htio spriječiti. Dakako, princeza Badr el-Budur
je provela jednu vrlo lošu noć, i u cijelome svom životu ona nije bila
upoznala još nijednu goru od nje. Vezirov je međutim sin ležao u
zahodu i nije se u svome strahu, koji je osjećao pred duhom, mogao
maknuti. Ali kada je bilo jutro, stupi duh, a da 'Ala ed-Din nije
protrljao svjetiljku, pred njega i rekne mu:
— Moj gospodaru, ako ti što želiš, tada mi to zapovjedi, kako
bih ti ja to rado i s radošću isposlovao!
'Ala ed-Din mu dadne kao odgovor:
— Otiđi, ponesi opet nevjestu i mladoženju natrag na njihovo
mjesto!
Duh u tren oka izvede 'Ala ed-Dinovu zapovijed, položi vezirova
sina pokraj princeze Badr el-Budure, odnese ih i spusti ih na njihovo
mjesto u dvorcu tako, kako su bili prije toga, a da ih nitko nije vidio.
Ali su oni gotovo umrli od straha, kada su vidjeli, kako su bili nošeni
od mjesta do mjesta. Jedva pak da ih je duh bio spustio na njihovo
mjesto, kadli se također već pojavi sultan kod svoje kćeri, kako bi je
posjetio. Čim je vezirov sin čuo, da se otvaraju vrata, smjesta se
podigne s postelje, jer je znao, da nitko drugi nije smio ulaziti osim
samog sultana. Ali mu je to bilo vrlo neugodno. Jer on bi se rado još
grijao, zato što je tek malo prije toga bio napustio zahod. Ipak se
podigao i stavio na sebe svoje haljine.
491
Dvjestaisezdesetipeta noć
sultan ušao k svojoj kćeri, princezi Badr el-Buduri, poljubio je u čelo,
zaželio joj dobro jutro i upitao, je li zadovoljna sa svojim mladim
suprugom. Ipak mu ona ne dadne nikakav odgovor. Tada je on pogleda
okom gnjeva, pa pošto ju je još više puta bio nagovarao, dok je ona
uporno šutjela i nije odgovarala nijednu jedinu riječ, sultan otiđe
svojim putem i napusti je. Nato on uđe ka kraljici i ispriča joj, na što
se princeza Badr el-Budur bila drznula. Pa ipak mu kraljica, koja je
htjela spriječiti, da sultan princezu zamrzi, rekne:
- O najveći kralju našega vremena, to je tako kod većine
novovjenčanih. O danu poslije svadbene noći one se stide i poma
lo se gizdaju. Nemoj joj to uzimati za zlo. Nakon nekoliko će dana
ona već doći k sebi samoj i s ljudima će razgovarati! Ali sada, o
najveći kralju našega vremena, nju sram sprečava u tome, da raz
govara. Ipak ću ja otići k njoj i pogledati kako je s njome.
Nato kraljica obuče svoje haljine, uputi se k svojoj kćeri, princezi
Badr el-Buduri, priđe joj, zaželi joj dobro jutro i poljubi je u čelo. Ali
joj princeza ne odgovori nijednu jedinu riječ. Sada si kraljica rekne, da
joj se moralo dogoditi nešto neobično, što ju je tako zbunilo, i zato je
ona upita:
- Draga kćeri, što te potiče na jedno takvo držanje? Ispričaj
mi, što ti se dogodilo, da ti meni, koja sam ti sada došla i zaželjela
ti dobro jutro, ne daješ nikakav odgovor!
Tada princeza Badr el-Budur podigne svoju glavu i rekne:
- Ne budi na mene ljuta, draga mati! Ja bih te trebala sresti sa
svom pristojnošću i strahopoštovanjem, jer si me ti počastila svo
jom posjetom. Ipak te molim, saslušaj uzrok mojega držanja i
uvidi, kako je ova noć, koja sada leži iza mene, bila za mene naj
gora od svih noći! Jer tek što smo bili legli, draga mati, kadli je
jedan, čiji lik mi ne poznamo, podigao postelju i odnio nas u neki
tamni, prljavi i sirotinjski prostor.
I sada princeza Badr el-Budur ispriča svojoj materi, kraljici, sve,
stoje ona bila doživjela u toj noći, kako je njezin mladi suprug
492

bio odnesen, kako je ona ostala sama, kako je zatim odmah potom
došao jedan drugi mladić i uzeo počivati na mjestu njezina supruga,
nakon što je bio između nje i sebe postavio mač. I ona zaključi s
riječima:
- Ujutro se taj, koji nas je odnio, vratio natrag i opet nas donio
ovamo na naše mjesto. Tek što nas je međutim bio donio ovamo i
ostavio nas, kadli također već uđe moj otac, sultan, u istome
trenutku, u kome smo mi bili došli ovamo. Tada mi otkazu srce i
jezik, i ja ne mognem sa svojim ocem, sultanom, razgovarati, jer su
me bili spopali tako silan užas i groza. Možda se moj otac na mene
zbog toga ljuti. Zato te ja molim, draga mati, ispričaj mu razlog
mojega ponašanja, kako mi on to ne bi zamjerio, što mu nisam da
vala nikakav odgovor, i da me ne prekorava, nego da me ispriča!
kraljica, pošto je bila čula riječi svoje kćeri Badr el-Budure, njoj rekla:
- Draga kćeri, pazi na to, da ni pred kim o tome ne govoriš!
Inače bi se počelo govoriti, da je sultanova kći izgubila razum.
Ispravno si učinila, što svojemu ocu nisi ništa o tome rekla. Čuvaj
se, čuvaj se, moja kćeri, da mu o tome pričaš!
Ipak joj princeza Badr el-Budur dadne kao odgovor:
- Mati, ja sam s tobom govorila pri čistoj svijesti. Ja još nisam
izgubila razum. To sam ja stvarno doživjela. I ako mi ti to ne vjeruješ,
tada upitaj mojega supruga!
- Slušaj, kćeri — rekne nato kraljica — te ludosti odagnaj iz svoje
pameti. Obuci svoje haljine i promatraj svadbene svečanosti, koje se
poradi tebe održavaju u gradu i u kojima sudjeluje cijela zemlja!
Slušaj odjeke tulumbaza i pjevanje. Pogledaj, kako je sve lijepo
okićeno za tvoju svadbu, draga kćeri!
Tada kraljica dadne da smjesta dođu komorkinje, i one odjenu i okite
princezu Badr el-Buduru. Nato se kraljica uputi k sultanu i ispriča mu,
da je njihova kći imala u noći zbrkana snoviđenja, i ona ga zamoli, da
joj to ne zamjeri, što mu nije dala nikakav odgovor.
493
Nadalje dadne da potajno dođe vezirov sin i upita ga, što se dogodilo i
jesu li riječi princeze Badr el-Budure istinite ili ne. Vezirov se
međutim sin pobojao, da bi mladu ženu mogao izgubiti iz ruku, i tako
on odgovori:
— Visoka gospodarice, ja ništa ne znam o tome, što ti kazuješ.
Tada kraljica bude čvrsto uvjerena, daje njezina kći samo vidjela
zbrkana priviđenja u snu. Svadbene su svečanosti potrajale tijekom
cijeloga dana, * plesačice su plesale, pjevačice pjevale, * i odzvanjala
su sva glazbala, * dok su se kraljica i vezirov sin revno trudili, da
uvećaju radost svečanosti, kako bi princeza postala vesela i zaboravila
svoju tugu. Da, oni nisu toga dana ništa propuštali, što bi poticalo na
radost, kako bi ona odustala od svojih misli i razvedrila se. Ali sve to
nije ostavljalo na nju uopće nikakav dojam, nego je ona ustrajavala u
šutnji i uvijek je kao smetena pomišljala na ono, što joj se prošle noći
bilo dogodilo.Vezirov je dakako sin bio prošao još gore nego ona, jer
je on ležao u zahodu. Ali je on događaj bio zatajio i nije više mislio na
svoju muku, jer se bojao, da bi mogao izgubiti svoju suprugu i svoj
ugled, pogotovo zato što su mu svi ljudi zavidjeli na ovoj sreći, jer je
kroz to bio došao do visokih časti. I drugo, jer je princeza Badr el-
Budur bila djevojka tako velike ljupkosti i visoke ljepote. Također je
'Ala ed--Din izašao toga dana i promatrao svečanosti, koje su se
održavale u gradu i u dvorcu. Ipak se morao smiješiti, osobito kada je
slušao, kako ljudi govore o visokoj časti, koja je pala u dio vezirovu
sinu, i o njegovoj velikoj sreći, jer je postao sultanovim zetom, i o
velikoj raskoši, koja je bila razvijena pri proslavi njegove svadbe. U
sebi je naime samome 'Ala ed-Din govorio:
— Vi naravno ne znate, vi siroti vragovi, što se njemu noćas
dogodilo. Inače mu ne biste zavidjeli!
Kada je zatim bila nastala noć i kada se približilo vrijeme spavanja,
'Ala ed-Din otiđe u svoju sobu i protrlja svjetiljku. Tada je u istome
trenutku stao pred njega duh.
'Ala ed-Din, kada je duh stao pred njega, njemu izdao zapovi-
494

jed, da mora kao i prošle noći donijeti ovamo sultanovu kćer s
njezinim mladim suprugom, još prije nego što joj on oduzme djevi-
čanstvo. Duh nije oklijevao, nego smjesta iščezne i izostane samo
jedan kratak čas, dok nije došlo vrijeme. Tada se opet pojavi s
posteljom, na kojoj su počivali princeza Badr el-Budur i vezirov sin.
Zatim on učini s mladim čovjekom ono isto što i noć prije. Pograbi ga
i spusti ga u zahod i ondje ga ostavi da leži ukočen od prekomjerne
tjeskobe i straha. 'Ala ed-Din međutim položi mač između princeze
Badr el-Budure i sebe i dadne se na počinak. Kada je nastalo jutro,
duh dođe opet i oboje ih odnese natrag na njihovo mjesto. 'Ala ed-Din
je međutim bio ispunjen zluradošću prema vezirovu sinu. Kada se
dakle sultan podigao na uranak, on pomisli na to, da se uputi svojoj
kćeri, princezi Badr el-Buduri, da vidi, hoće li ona opet s njim učiniti
kao dan prije. Pošto se dakle bio probudio iz sna, on obuče svoje
haljine i pođe k dvoru svoje kćeri. Jedva da je on otvorio vrata, kadli
također već skoči na noge vezirov sin, napusti postelju i počne oblačiti
svoje haljine, iako su mu rebra čegrtala od hladnoće. Jer kada je došao
sultan, duh ih je bio upravo malo prije onamo dopremio. Sultan uđe i
približi se k svojoj kćeri, princezi Badr el-Buduri, koja je počivala na
svojoj postelji. On podigne zavjesu, zaželi joj dobro jutro, poljubi je u
čelo i upita je kako se osjeća. Ali kada je vidio, kako ona nabire čelo,
njemu ne daje nikakav odgovor, nego ga samo ljutito pogledava i
nalazi se u jednome nevoljnom stanju, on se na nju razbjesni, jer mu
nije ukazivala čast nijednom riječju, i posumnja, da s njome ne stoji
dobro. On trgne mač i dovikne joj:
- Sto se s tobom dogodilo? Ili ćeš mi sada reći, što se s tobom
zbilo, ili ću ti ja ovoga trenutka oduzeti život! Zar me ti tako cijeniš
i poštuješ, da mi ne odgovaraš nijednu riječ, kada ja tebi govorim?
Kada je dakle princeza Badr el-Budur vidjela, da se njezin otac
razbjesnio i da u ruci drži isukan mač, tada joj iščezne sav strah, ona
podigne glavu i rekne:
— Moj ljubljeni oče, nemoj se srditi i nemoj se prenagljivati u
svome bijesu. Jer ja nemam nikakve krivnje u bijedi, u kojoj me
sada vidiš! Slušaj dakle, što mi se dogodilo. I to je sigurno, kada ti
495
budeš saslušao moje izvješće o tome, što mi se u ove dvije noći
dogodilo, ti ćeš me tada osloboditi od krivnje, i tvoja će visost osjećati
sa mnom srdačnu sućut, kako ja to od tvoje ljubavi prema meni
očekujem.
Nato princeza Badr el-Budur ispriča svojemu ocu, sultanu, sve što
joj se bilo dogodilo, i ona zaključi s riječima:
- Moj oče, ako ti meni ne vjeruješ, tada upitaj mojega supru
ga. On će sve ispričati tvojoj visosti. Jer ja nisam slutila, što se s
njim činilo, kada ga se uzimalo s moje strane, da, ja uopće nisam
znala, kamo ga se odnosilo.
sultan, kada je bio čuo riječi svoje kćeri, bio ožalostio i, sa suzama u
očima, mač opet stavio u korice. On se nagne nad svoju kćer, poljubi
je i rekne joj:
- Draga kćeri, zašto mi ti to nisi rekla već jučer? Zatim bih ja
mogao tu nevolju i strah, koji su te snašli prošle noći, odvratiti od
tebe. Ali ne žalosti se! Odagnaj od sebe te misli! Večeras ću po
staviti za tebe stražare, koji te trebaju čuvati. Zatim ti se neće opet
dogoditi takva bijeda.
Sada se sultan uputi natrag u svoj dvor i smjesta dadne k sebi
pozvati vezira. Čim se on pojavio i stao pred prijestolje očekujući
zapovijed, sultan ga upita:
- Kako ti gledaš na te stvari? Možda te je tvoj sin izvijestio o onome,
što se dogodilo njemu i mojoj kćeri.
- O najveći kralju našega vremena — odgovori vezir — ja svojega
sina nisam vidio niti jučer ni danas.
Nato ga sultan izvijesti o svemu, što mu je bila ispričala njegova kći
Badr el-Budur, i on ktomu doda:
- Sada je to moja želja, da ti upitaš svojega sina o pravome
stanju stvari. Jer to je moguće, da moja kći od straha ne zna točno,
što se s njome dogodilo. Pa ipak ja vjerujem, da su sve njezine riječi
istinite.
496

Vezir se odmah stavi u pokret, otiđe i naredi da dođe njegov sin.
Zatim ga upita o svemu onome, što mu je bio ispričao sultan, je li to
istina ili ne. Tada mladić uzvikne:
— O veziru, moj oče, neka je to daleko, da bi princeza Badr el-
-Budur govorila neistinu. Ne, sve što je ona rekla, to je istina! Te
su dvije noći bile za nas najjadnije što ih ima, umjesto da bi nam
bile noći sreće i radosti. Ali što se meni dogodilo, to je bilo najgore.
Jer ja sam morao, umjesto da počivam na postelji kod svoje su
pruge, ležati u zahodu, jednome mračnome, strašnome, smrdlji
vome, prokletom mjestu, i moja su se rebra stisnula od hladnoće.
Ukratko, mladić je ispričao sve, što mu se bilo dogodilo, i
naposljetku je još ktomu dodao:
— Dragi oče, ja te zaklinjem, razgovaraj sa sultanom, da me on
oslobodi od toga braka! To je dakako za mene visoka čast, da
budem sultanov zet, pogotovo što je ljubav prema princezi Badr el-
-Buduri posve zarobila moje srce. Alija više nemam nikakve snage,
da podnesem još jednu jedinu noć kao posljednje dvije.
vezir, kada je bio čuo riječi svojega sina, vrlo ožalostio i rastužio. Jer
on je ipak htio svojega sina time, što bi ga učinio sultanovim zetom,
dovesti do časti i ugleda. Tako on utone u misli i zapadne u
nedoumicu, što sada u toj stvari treba učiniti. To mu je vrlo teško
padalo, da opet razvrgava brak, a on je već od radosti bio pozvao deset
svetaca, jer mu se bila dogodila jedna takva sreća. Tako on dakle rekne
svojemu sinu:
— Pričekaj, moj sine, vidjet ćemo, što će se dogoditi sljedeće
noći. Postavit ćemo za vas stražare, koji vas trebaju čuvati. Ipak si
nemoj dopustiti, da ti opet umakne ova visoka čast, koja je tebi
jedinomu pala u dio! Nato ga vezir napusti, vrati se natrag k sul
tanu i izvijesti ga, da je sve, što je bila rekla princeza Badr el-Bu-
dur, istina. Tada sultan rekne:
— Budući da stvar tako stoji, mi ne trebamo više nikakve
svadbe! v
I on zapovjedi, da se svečanosti odmah prekinu i da se brak proglasi
ništavnim. Sav se narod, svi su se stanovnici grada vrlo
497
Dvjestciišezdesetipeta noć
začudili s obzirom na neobičnu okolnost, pogotovo kada su vidjeli
kako iz palače dolaze vezir i njegov sin, koji su se od jada i
prekomjerne srdžbe nalazili u bijednom stanju. Naskoro su ljudi počeli
zapitkivati:
— Sto se zapravo dogodilo? Zbog čega je svadba učinjena ne
važećom i brak razvrgnut?
Nitko nije znao, što se bilo dogodilo, osim jedinoga začetnika cijele
stvari, 'Ala ed-Dina, koji se smijao ispod brka. Tako je dakle svadba
proglašena ništavnom. Sultan međutim nije više pomišljao niti se
podsjećao na ono obećanje, koje je bio dao 'Ala ed-Dinovoj materi.
Niti vezir to nije činio, i nijedan od dvojice nije znao, na što je izašao
neobičan doživljaj. 'Ala ed-Din je još čekao sve do isteka triju
mjeseci, nakon kojih je, kako mu je sultan bio obećao, trebalo biti
obavljeno njegovo vjenčanje s princezom Badr el-Budurom. Zatim
međutim on odmah pošalje svoju mater k sultanu, kako bi od njega
izmolila ispunjenje njegova obećanja. Tada stara žena otiđe u dvor, pa
kada je sultan ušao u državnu dvoranu i ugledao 'Ala ed-Dinovu mater
kako stoji pred njim, on se prisjeti onoga obećanja, koje joj je bio dao,
da će naime svoju kćer vjenčati s njezinim sinom. Tako se on okrene k
svojemu veziru s riječima:
— Veziru, tu je ona žena, koja mi je donijela dragulje i kojoj
smo mi dali svoju riječ, da ćemo nakon tri mjeseca...! Dovedi je
prije svega drugoga najprije k meni!
Vezir ode i dovede 'Ala ed-Dinovu mater k sultanu. Kada je zatim
stala pred prijestolje, ona se nakloni, zaželi mu moć, dug život i sreću.
Sultan je upita, ima li ona kakvu molbu, a ona mu dadne kao odgovor:
— O najveći kralju našega vremena, tri su mjeseca, koja si ti
kod svojega obećanja stavio kao rok, protekla. Sada je vrijeme, da
ti mojega sina 'Ala ed-Dina vjenčaš sa svojom kćerju, princezom
Badr el-Budurom!
Kralj zapadne u nedoumicu zbog ove opomene, pogotovo jer je
vidio, da 'Ala ed-Dinova mati izgleda siromašno i da pripada prostom
puku. Ali je poklon, koji mu je bila donijela, bio vrlo skupocjen i
neplativ. On dakle opet nagovori vezira s riječima:
498
— Pripovijest o iAld ed-Dinu i čarobnoj svjetiljci

- Sto mi ti savjetuješ da učinim? Ja sam u stvari dao svoju
riječ. Alije očito, da su oni siromašni ljudi i da ne pripadaju ugled
nicima.
vezir, koji je gotovo umro od zavisti i koji se zbog onoga, što se bilo
dogodilo njegovu sinu, posve osobito žalostio, u sebi samome rekao:
- Kako? Zar se treba jedan takav momak kao što je taj oženiti
sultanovom kćerju, dok će moj sin biti lišen te časti?
Sultanu međutim rekne:
- Visoki gospodaru, to je nešto posve lako, da se toga tuđinca
odvrati od nas. Jer tvojoj visosti ne dolikuje, da svoju kćer dadne
nekomu momku, o kome se ne zna, tko je on.
Tada sultan upita:
- Na koji dakle način mi možemo tog čovjeka odvratiti od nas, kada
sam mu ja ipak dao svoju riječ? Riječ kraljeva je jedna pisana isprava!
- Visoki gospodaru — odgovori vezir — moj savjet izlazi na to, da ti
od njega zatražiš četrdeset zdjela od čistoga ispranog zlata, koje
trebaju biti napunjene takvim draguljima, kakve je žena tajput
donijela, nadalje četrdeset robinja, koje će nositi zdjele, i četrdeset
robova.
Kralj odgovori:
- Tako mi Allaha, veziru, ispravno si rekao. To je nešto, što on
neće moći učiniti, i tako ga se možemo na dobar način osloboditi!
Nato sultan rekne Ala ed-Dinovoj materi:
- Otiđi, reci svojemu sinu, da ja ostajem pri obećanju, koje
sam mu dao, ali samo ako on može nabaviti nevjestinski dar za
moju kćer: tražim od njega četrdeset zdjela od čistoga zlata, koje
trebaju sve biti napunjene takvim draguljima, kakve si mi ti onda
bila donijela. Nadalje četrdeset robinja, koje će ih nositi, i četrde
set robova za njihovo posluživanje i pratnju! Ako tvoj sin to sve
uzmogne nabaviti, ja ću ga vjenčati sa svojom kćerju.
499
Tada se Ala ed-Dinova mati dadne na put kući, tim što je kimala
glavom i u sebi govorila:
- Odakle bi mojemu siromašnom sinu trebale pasti u dio
takve zdjele i dragulji? Pretpostavimo, da se on vrati natrag u
pećinu s blagom i uzme zdjele i otrgne s drveća dragulje, iako ja ne
vjerujem, da će mu to biti moguće - ali pretpostavimo, da ih on
stvarno donese, odakle on treba uzeti robinje i robove?
Na taj je način ona stalno govorila sama sa sobom, sve dok nije
stigla kući. 'Ala ed-Din je već na nju čekao. Ali kada je ušla, ona mu
rekne:
- Moj sine, zar ti ja nisam govorila, da ne trebaš pomišljati,
kako bi ti ikada mogao zadobiti princezu Badr el-Buduru? To je
nešto posve nemoguće za ljude kakvi smo mi!
— Reci, što je posrijedi? - upita on nato.
A ona nastavi:
— Moj sine, sultan me je primio sa svim poštovanjem, kao što
je to njegov običaj, i meni se čini, da je on dobronamjeran prema
nama. Ali tvoj je neprijatelj prokleti vezir. Jer kada sam ja u tvoje
ime tako bila rekla kralju, kako si ti meni kazao, naime, da je rok
za njegovo obećanje protekao, i nakon što sam mu bila kazala:
'Neka ushtjedne tvoja visost sada već izdati zapovijed, da se Badr
el-Budur vjenča s mojim sinom 'Ala ed-Dinom', tada se on okre
nuo k veziru i s njim razgovarao. I taj mu je odgovorio potajnim
šapatom. I naposljetku mi je sultan dao svoj odgovor.
Nato ona ispriča svojemu sinu, što sultan zahtijeva, i ktomu doda:
— Moj sine, on hoće odmah imati od tebe odgovor. Ali ja
vjerujem, mi za njega nemamo nikakav odgovor.
'Ala ed-Din, kada je čuo riječi svoje matere, počeo smijati i rekao joj:
- Draga mati, ti kažeš, da mi njemu ne možemo dati nikakav
odgovor, i ti vjeruješ, da je stvar vrlo teška! Budi tako dobra, otiđi
500

; donesi mi nešto za jelo. Poslije jela ćeš, ako tako ushtjedne
Milosrdni, vidjeti moj odgovor. Sultan misli isto tako kao ti, da on
zahtijeva nešto silno veliko, tako da me može odvratiti od princeze
Badr el-Budure. U stvarnosti je međutim on zatražio nešto mnogo
lakše, nego što sam ja bio mislio. Ipak sada otiđi, kupi nam nešto za
jelo, i ostavi mene samoga, kako bih mogao pripremiti odgovor!
Tada njegova mati pođe i otputi se, kako bi kupila na bazaru, što je
trebala za podnevni objed. 'Ala ed-Din međutim otiđe u svoju sobu,
izvadi svjetiljku i protrlja je. Istoga trenutka stane pred njega duh i
rekne:
— Moj gospodaru, zahtijevaj, što želiš!
Ala ed-Din odgovori:
— Ja sam zaprosio sultanovu kćer, kako bih se njome oženio. Sada
je međutim sultan od mene zatražio četrdeset zdjela od čistoga zlata.
Od njih treba svaka pojedina vagati deset funti i biti napunjena takvim
draguljima, kakvi su u vrtu pećine s blagom. Četrdeset robinja trebaju
nositi četrdeset zdjela, uza svaku robinju treba biti po jedan
uškopljenik, tako da bude u cijelosti također četrdeset uškopljenika.
Želim dakle od tebe, da mi sve to doneseš.
— Slušam i pokoravam se, moj gospodaru! - rekne džinn, pa pošto
je na neko vrijeme bio iščeznuo, on dovede četrdeset robinja, od kojih
je svaka bila praćena od po jednog uškopljenika i na glavi nosila po
jednu zdjelu od čistoga zlata, koja je bila napunjena najskupocjenijim
draguljima. On ih dovede pred 'Ala ed-Dina, tim što rekne:
— Ovdje je ono, što si ti zahtijevao. Reci mi, želiš li još neku stvar
ili neku drugu uslugu!
Tada mu 'Ala ed-Din dadne kao odgovor:
— Sada ne želim ništa. Ako mi međutim bude što potrebno,
tada ću te pozvati i reći ti.
Nato duh opet iščezne. Nakon stanovitoga se kratkog vremena vrati
natrag također 'Ala ed-Dinova mati i uđe u svoju kuću. Tu ugleda
robove i robinje, i začuđena uzvikne:
501
? To sve dolazi od svjetiljke. Zavazda je Allah sačuvao mojemu
sinu!
Ali još prije nego što je ona odložila svoj ogrtač, Ala ed-Din
uzvikne:
— Mati, sada je za tebe vrijeme, prije nego što sultan otiđe k svom
dvoru u harem! Stoga uzmi, što je on zatražio, i smjesta mu odnesi,
kako bi znao, da ja njegove zahtjeve mogu ispuniti, čak još i više od
toga. Također da je bio prevaren od svojega vezira, kada je s njim bio
mišljenja, da se oni mogu mene osloboditi nekom meni nemogućom
zadaćom.
'Ala ed-Din smjesta ode, širom otvori kućna vrata i dadne da robinje
i uškopljenici izlaze u parovima, uvijek po jedna robinja praćena od
jednoga uškopljenika, sve dok nisu ispunili gotovo cijelu ulicu. Pred
njima je koračala Ala ed-Dinova mati. Ljudi su u gradskoj četvrti
ostajali stajati, kada bi ugledali tu divnu, čudesnu predstavu, gledali su
je, zaprepašćivali se, promatrali su lijepe i dražesne likove robinja u
njihovima zlatom protkanima i draguljima opšivenim haljinama, od
kojih je najneznatnija bila vrijedna tisuće. Također su gledali zdjele i
vidjeli sjaj, koji je izlazio iz njih i zrakama nadmašivao Sunčevu
svjetlost, iako je svaka pojedina od njih bila pokrivena komadom
zlatnoga brokata, koji je jednako tako nosio opšav od skupocjenih
dragulja..."
502
Ali kada je počela

On° r-
ogo C
dvjestaišezdesetišesta
noc

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, daje 'Ala ed-Dinova mati, dok
su narod i ljudi te gradske četvrti ostajali stajati i zapanjeno gledali
ovu čudesnu predstavu, koračala naprijed, praćena od robinja i
uskopljenika u dobro uređenoj povorci. I uvijek su iznova ljudi
zastajkivali, kako bi promatrali ljepotu robinja, i slavili svemoćnoga
Stvoritelja, sve dok povorka nije stigla na cilj. Zatim 'Ala ed-Dinova
mati uđe s njima u dvor. Ali kada su ih ugledali age i komornici i
satnici vojnih trupa, oni budu obuzeti divljenjem, i bili su kao
zaslijepljeni prizorom, kojemu slična još nikada u svome životu nisu
bili vidjeli, osobito pak robinjama, od kojih bi svaka pojedina čak
jednomu svecu mogla ugrabiti razum. No premda su sultanovi
komornici i trupski satnici svi potjecali od uglednika i emira, ipak su
se najviše čudili nad skupocjenim haljinama, u koje su djevojke bile
odjevene, i nad zdjelama, koje su nosile na svojim glavama, i od kojih
su zbog njihovoga svijetlog bljeskanja i iskrenja jedva mogli otvarati
oči. Nato uđu vojnici, koji su bili na straži, i ispostave sultanu
izvješće, i vladar smjesta izda zapovijed, da pridošli trebaju biti
dovedeni pred njega u državnu dvoranu. Tada 'Ala ed-Dinova mati uđe
s njima unutra, pa kada su stale pred prijestolje, sve se one pred
sultanom poklone sa savršenom ugla-đenošću i iskazivanjem
poštovanja, zažele mu moć i sreću, uzmu
503
Dvjestaišezdesetiksta noć
zdjele sa svojih glava i spuste ih pred njega na pod. Zatim tu ostanu
prekriženih ruku, nakon što su bile sa zdjela skinule pokrivala. Sultan
je međutim bio u najvećoj mjeri zaprepašćen. Bio je zbunjen
neopisivom ljepotom i Ijupkošću djevojaka, i njegov je razum bio kao
zaslijepljen, kada je vidio pred sobom zlatne zdjele pune dragulja, koji
su opčinjavali pogled. Da, sultan je bio posve u nedoumici, tako da je
sličio nekomu mutavcu i u prekomjernosti svoje zapanjenosti nije
mogao izreći nijednu riječ. A njegova je pamet bila još više zbunjena
mišlju na to, da je sve ovo došlo u razmaku od jednoga sata. Nato on
izda zapovijed, da robinje trebaju sa svim što je bilo uz njih, također
sa zdjelama, otići u dvor princeze Badr el-Budure. Djevojke dakle
opet podignu zdjele i uđu onamo. Zatim stupi naprijed Ala ed-Dinova
mati i rekne sultanu:
- Visoki gospodaru, to nije ništa u poređenju s visokim polo
žajem časti princeze Badr el-Budure. Ona zaslužuje mnogostruko
više od toga.
Ali se sultan okrene k veziru s riječima:
- Sto kažeš sada, veziru? Zar nije on, koji je u kratkom vre
menu mogao pribaviti jedno takvo bogatstvo, vrijedan, da postane
sultanovim zetom i da dobije za ženu sultanovu kćer?
Vezir je doduše bio još više zapanjen nego vladar nad veličinom
ovoga bogatstva. Ali ga je izjedala smrtna zavist i postajala sve još
većom, kada je vidio, da je sultan zadovoljan s jutarnjim darom148 i
nevjestinskim poklonom. Sada međutim nije mogao proturiječiti istini
niti reći sultanu, da sve to nije nje dostojno. I tako počne razmišljati o
sredstvu, kojim bi mogao potaknuti sultana, da uskrati 'Ala ed-Dinu
svoju kćer Badr el-Buduru. Zato mu on rekne:
- Visoki gospodaru, sva blaga ovoga svijeta nisu toliko vrijed
na kao nokat na ruci tvoje kćeri. Tvoja visost precjenjuje ovo u po
ređenju s njome.
148 Jutarnjim se darom naziva mladoženjin poklon nevjesti prije
potpisivanja bračnog ugovora.
504
Pripovijest o 'Ala, ed-Dinu i čarobnoj svjetiljci

sultan, kada je bio čuo vezirove riječi, primijetio, kako ga na ovaj
njegov govor potiče samo njegova prekomjerna zavist. I tako se on
onda obrati 'Ala ed-Dinovoj materi s riječima:
—Ženo, otiđi k svojemu sinu, reci mu, da sam ja jutarnji dar od
njega primio, da ću ja održati svoje obećanje, da je moja kći sada već
njegova nevjesta i on moj zet! I reci mu nadalje, da on treba doći
ovamo, kako bih ga ja upoznao. On treba biti od mene primljen s
visokom počašću i poštovanjem, i večeras treba početi svadbena
svečanost. Ali, kako je rečeno, daj da on bez odlaganja dođe k meni!
Tada 'Ala ed-Dinova mati požuri tako brzo, da bi je jedva mogli stići
vjetrovi, natrag kući, kako bi svojemu sinu donijela veselu vijest. Da,
ona je letjela od radosti, kada je mislila na to, da njezin sin treba
postati sultanovim zetom. Sultan međutim, pošto je 'Ala ed-Dinova
mati bila otišla, izda zapovijed, da se okonča održavanje državnog
sabora, otiđe u dvor princeze Badr el-Budure i zapovjedi, neka se
robinje sa zdjelama dovedu k njemu i njegovoj kćeri, kako bi ih on
njoj mogao pokazati. Kada su dakle bili doveli djevojke, princeza
Badr el-Budur promotri dragulje, i puna ushićenja uzvikne:
- Ja vjerujem, da se ni u jednoj riznici na svijetu ne nalazi ni
jedan jedini dragulj od njihove vrste!
Nato ona pogleda robinje i vrlo joj se dopadnu njihova ljepota i
ljupkost. Kada je zatim saznala, da sve to dolazi od njezinoga novog
zaručnika i da je on to poslao njoj u čast, ona se tada obraduje, premda
je upravo bila još ražalošćena i tužna zbog svojega ranijeg supruga,
vezirova sina. Silna ju je radost obuzela, kada je vidjela te dragulje i te
lijepe djevojke, a jer je ona bila tako vesela, s njome se od srca
radovao njezin otac. Kada je dakle vidio, da su jad i tuga bili
ustuknuli, on joj uputi ove riječi:
- Draga kćeri, princezo Badr el-Budur, sviđa li se tebi ovo? Ja
vjerujem, tvoj će novi muž biti još ljepši od ministrova sina. Ako
tako ushtjedne Allah, ti ćeš u njemu doživjeti mnogo radosti.
505
Dvjestaišezdesetišesta noć
Tako daleko sultan. Okrenimo se sada opet k 'Ala ed-Dinu! Kada se
njegova mati bila vratila doma i ušla u njihovu kuću s licem koje je
zračilo od radosti, i kada ju je bio ugledao, tada je znao, da sve dobro
stoji, i tako on rekne:
- Allahu neka bude vječna slava! Sada je moja želja ispunjena!
- Vesela vijest, moje dijete, - rekne mati - budi dobro raspoložen i
radosna srca, jer si postigao svoj cilj! Sultan je primio tvoj dar kao
nevjestinski poklon i jutarnji dar za princezu Badr el--Buduru. Ona je
sada tvoja nevjesta. Još se večeras, moj sine, treba održati vaša
svadba, zatim ćeš ti ući k princezi. Sultan je, da bi potkrijepio svoju
riječ, obznanio pred cijelim svijetom, da ćeš ti biti njegov zet, i rekao
je, da ovo treba biti svadbena noć. Zatim je međutim on također
dodao: 'Daj da tvoj sin dođe k meni, kako bih ga ja upoznao. Ja ću ga
primiti s visokim počastima i odlikovanjima!' Sada je dakle, moj sine,
moj nalog izvršen. Ono, što još pre-ostaje, to je na tebi.
Tada 'Ala ed-Din poljubi svojoj materi ruku i zahvali joj. Zatim ode
u svoju sobu, uzme svjetiljku i protrlja je. Odmah stane pred njega duh
i rekne:
- Na službu! Zahtijevaj, što želiš!
- Ja želim - odgovori 'Ala ed-Din - da me ti odneseš u neku kupelj,
kojoj uopće nema ravne na svijetu, i da mi zatim nabaviš jednu tako
skupocjenu kraljevsku haljinu, kakvu inače nema nijedan kralj.
- Slušam i pokoravam se! - rekne marid, podigne ga i odnese ga u
kupelj, kakvu carevi i perzijski kraljevi još nikada nisu bili vidjeli: bila
je od mramora i karneola, čudesne su slikarije, koje očaravaju pogled,
u njoj bile nanesene, i u njoj se nalazila dvorana, koja je bila sva
ukrašena skupocjenim draguljima.
U toj se kupelji nije nalazio nijedan čovjek. Ali kada je ušao 'Ala ed-
Din, k njemu dođe neki džinn u ljudskom obličju, opere ga i dadne da
mu padne u dio svaka moguća kupeljska njega, koju je on samo
mogao poželjeti.
506

'Ala ed-Din, nakon što se bio okupao i naužio kupeljske njege, prešao
iz prostora za kupanje u vanjsku dvoranu. Ondje primijeti, da su
njegove vlastite haljine bile odnesene i da na njihovu mjestu leži od
svih najraskošnija kraljevska odjeća. Nato mu budu doneseni šerbeti i
kava s ambrom. Pošto se bio napio, dođe k njemu skupina robova i
obuku mu raskošne haljine. Pa čim se bio odjenuo, poškropio je po
sebi iznimno mirisave miomirise. 'Ala ed-Din je naravno bio, kao što
ti znaš, siroti krojački sin. Ali sada to nitko ne bi bio pomislio, nego bi
svatko rekao: 'Ovaj je iznad svih najot-mjeniji princ' -slava neka je
Njemu, koji mijenja i ostaje nepromjenjiv! Zatim se pred njim opet
pojavi duh, podigne ga i odnese ga natrag u njegovu kuću. Ondje mu
on rekne:
- Moj gospodaru, želiš li ti još nešto?
— Dabome — odgovori 'Ala ed-Din — želim, da mi dovedeš
četrdesetiosam mameluka149, od kojih dvadesetičetiri trebaju ići
preda mnom a dvadesetičetiri iza mene, ktomu također za njih
konje, opreme i oružje, a sve, što oni i njihovi konji nose, treba biti
od onoga najvrednijega i najskupocjenijega, kakvo se ne nalazi čak
ni u riznicama kraljeva. Nadalje mi dovedi jednog ždrijepca,
onakvoga kakve jašu perzijski kraljevi, čija je orma od zlata i cijela
optočena skupocjenim draguljima! Nabavi mi također četrdeset-
iosamtisuća dinara, za svakoga memeluka po tisuću! Ja se hoću
sada uputiti k sultanu. Zato nemoj oklijevati, jer bez svega ovoga,
što sam ti spomenuo, ja ne mogu doći pred vladara! Dovedi mi
međutim također još dvanaest robinja jedinstvene ljepote, koje će
biti odjevene u najraskošnije haljine, kako bi pratile moju mater u
sultanovu palaču. Svaka robinja treba nositi odjeću, kakva doliku
je za odijevanje žena kraljeva!
— Slušam i pokoravam se! — odgovori duh, iščezne na jedno
kratko vrijeme, ali već u tren oka donese sve, što mu je bilo na-loženo.
Mameluci (ili: mamluci) je naziv za bijele robove.
507
Dvjestaišezdesetiksta noć
Rukom je vodio jednoga ždrijepca, kakav se ne može naći među
konjima čiste arapske rase. Taj je nosio sedlenu opremu od naj-
skupocjenijih zlatom prošivenih tkanina. Tada 'Ala ed-Din odmah
dovede svoju mater, preda joj dvanaest robinja i dadne joj haljine, da
se odjene i uputi s robinjama k palači. Nato pošalje jednoga od
mameluka, koje mu je bio doveo džinn, k sultanu, kako bi saznao, je li
sultan napustio harem ili ne. Mameluk pođe na put brže nego munja i
opet se žurno vrati natrag s viješću:
— Moj gospodaru, sultan te očekuje!
Tada 'Ala ed-Din uzjaši. Također se mameluci ispred njega i iza
njega popnu na svoje konje, i njihov je izgled bio slava za Gospoda,
koji ih je bio stvorio u svoj toj ljepoti i ljupkosti, koja ih je resila. I oni
su među narod razasipali zlatnike pred svojim gospodarom 'Ala ed-
Dinom, koji ih je sve nadmašivao svojom ljepotom i ljupkošću, da se
posve šuti o kraljevskim sinovima - slava neka bude Darovatelju,
Vječnomu! I sve se to zbivalo zahvaljujući čudesnim snagama čarobne
svjetiljke, koja je svojemu posje-dovatelju poklanjala ljepotu i divotu,
bogatstvo i znanja. Narod je međutim bio zapanjen nad 'Ala ed-
Dinovom dareživljošću i posve neuobičajenom velikodušnošću, i svi
su bili ushićeni, kada su vidjeli njegovu divnu ljepotu i njegovo
uzvišeno dostojanstvo, i zahvaljivali su Milosrdnomu za ovaj
plemeniti lik. Svi su na njega prizivali nebeski blagoslov, premda su
ga poznavali kao sina toga i toga krojača. Nitko mu od njih nije
zavidio, nego je svaki pojedini uzvikivao:
- On to zaslužuje!
'Ala ed-Din, dok je narod bio ushićen nad njim i njegovom
velikodušnom darežljivošću, na svome putu prema sultanskoj palači
istresavao zlatnike, i da su svi, veliko i malo, na njega prizivali
nebeski blagoslov, sve dok nije došao do dvorca, praćen od mameluka,
koji su pred njim i iza njega također dijelili ljudima zlato. Sultan je
dakle kod sebe bio okupio uglednike države i njima priopćio, da je
dao svoju riječ, da će s 'Ala ed-Dinom vjenčati svoju
508

kćer. I on im zapovjedi, da ga trebaju čekati, sve dok ne dođe, i zatim
mu svi izaći u susret. Bio je okupio sve emire, vezire, ko-mornike,
namjesnike i satnike vojnih trupa i dao da se postave kod dvorskih
vrata, kako bi dočekali 'Ala ed-Dina. Kada je dakle ovaj stigao, on
htjedne na vratima sjahati. Ali mu jedan od emira, kojega je kralj bio
izabrao za taj nalog, rekne:
- Moj gospodaru, izdana je zapovijed, da ti uđeš na konju i da
sjašiš tek pred vratima državne dvorane! Svi pođu pred njime, dok
je on jahao, sve dok ga nisu doveli do vrata državne dvorane. Tada
jedni stupe pred njega i pridrže mu stremen, drugi ga podupru s
obje strane, još drugi ga prime za ruku i pomognu mu pri sjaha-
vanju. Iznova pođu pred njim emiri i državni velikaši pa ga uvedu
u državnu dvoranu, sve dok tako nije stao pred sultanovo pri
jestolje. Sultan odmah siđe sa svojega prijestolja, zagrli ga i odvrati
ga od toga, da poljubi čilim. Da, on sam poljubi svojega zeta i
dadne mu da sjedne njemu s desna. 'Ala ed-Din se međutim za-
kune na vjernost i izgovori želje za blagoslovom, kako to pred kra
ljevima priliči i dolikuje, i zatim nastavi:
— O naš gospodaru i sultane, milost se tvoje visosti udostojala,
da meni dopusti ženidbu tvojom kćerju, princezom Badr el-Bu-
durom, iako ja ne zaslužujem tu veliku naklonost, jer sam jedan od
najneznatnijih među tvojim slugama. Tako se ja molim Allahu, da
tebi pokloni dug život. I zaista, o kralju, moj jezik nije u stanju
izraziti zahvalnost prema tebi, tako je velika ova preko svake mjere
visoka milost, koju si mi se ti udostojao ukazati. Sada još molim
tvoju visost, da mi htjedne pokazati neko zemljište, prikladno za to,
da na njemu dadnem izgraditi jedan dvorac, koji će biti dostojan
princeze Badr el-Budure.
Sultan je bio posve iznenađen, kada je ugledao 'Ala ed-Dina u toj
kraljevskoj odjeći. On ga je gledao i upravio oči u njegovu dražesnu
ljepotu. Vidio je također mameluke, koji su tu stajali njemu na službu i
koji su bili tako divni za pogled. Njegova je međutim zaprepašćenost
bila još veća, kada je ušla 'Ala ed-Dinova mati, tako skupocjeno i
raskošno odjevena, kao da bi bila neka kraljica. I dalje je ugledao
dvanaest robinja, koje su prekriženih
509
DvjestaiŠezdesetihsta noć
ruku stajale pred njome njoj na službu, u držanju koje je pokazivalo
poštovanje i bilo puno pažnje. Zatim također pomisli na čist i fin Ala
ed-Dinov način govorenja, i zadivi se nad time jednako tako kao i svi
ostali, koji su bili kod njega nazočni u vladarskoj hali. Ali se u
vezirovu srcu rasplamsa vatra zavisti prema 'Ala ed-Dinu, tako da se
on gotovo htio rasprsnuti. Nakon što je sultan bio saslušao 'Ala ed-
Dinove želje za blagoslovom i pritom primijetio ponašanje koje je
pokazivalo poštovanje, jednako kao i njegovu rječitost, on ga tada
povuče na svoje grudi, poljubi ga i rekne mu:
- Žao mi je, moj sine, što nisam već prije bio usrećen tobom.
sultan bio, kada je vidio 'Ala ed-Dina, silno obradovan i da je smjesta
izdao zapovijed, da trebaju svirati glazbeni zborovi. Zatim se on s 'Ala
ed-Dinom uputi u dvor. Ondje bude pripremljena večera, a sluge
rasprostru stolove. Sultan sjedne i dadne da 'Ala ed-Din sjedne s
njegove desne strane. Nato također sjednu veziri i uglednici države i
visoki dostojanstvenici te zemlje, svaki pojedini prema svojemu
rangu. Sada su također svirali glazbeni zborovi, i u dvorcu se
proslavljala velika svečanost radosti. Sultan je počeo s 'Ala ed-Dinom
razgovarati i s njim naklapati, dok mu je ovaj odgovarao sa svom
uglađenošću i finoćom govora, kao da bi on bio odgojen u palačama
kraljeva ili da bi s njima vazda bio općio. Što je duže trajao taj
razgovor između njih, to je veću radost osjećao sultan, jer je čuo iz
njegovih usta tako lijepe odgovore i tako fino izabrane riječi. Nakon
što se bilo svršilo s jelom i pilom i stolovi bili odneseni, sultan izda
zapovijed, da se pozovu kadije i svjedoci. Ovi dođu i zaključe bračnu
vezu i napisu bračnu ispravu između 'Ala ed-Dina i princeze Badr el-
Budure. Nato se 'Ala ed-Din podigne i htjedne otići. Ipak ga sultan
zadrži i rekne mu:
- Kamo odavde, moj sine? * Radost je tu * a svadba je blizu; *
zaključen je sporazum * i napisan ugovor. *
- Moj gospodaru i kralju - odgovori 'Ala ed-Din - ja bih volio za
princezu Badr el-Buduru dati sagraditi jedan dvorac, koji će biti
primjeren njezinu rangu i položaju, i ja ne mogu ući k njoj.
510
Pripovijest o 'Alci ed-Dinu i čarobnoj svjetiljci

prije nego što se to zbude. Ako tako ushtjedne Allah, bit će gradnja
toga dvorca kroz najveću revnost tvojega sluge i zahvaljujući
blagoslovu tvojega pogleda u najkraćemu mogućem vremenu
završena. Da, to je istina, ja čeznem za tim, da se već sada obrađujem
princezi Badr el-Buduri. Alije to moja dužnost, da njoj služim, i ja se
moram smjesta dati na posao.
Sultan mu na to dadne kao odgovor:
- Izaberi si neko zemljište, moj sine, koje nađeš daje priklad
no za tvoj plan, i uzmi si ga! Sve ti stoji na raspolaganju! Ali mi se
čini da bi bilo najbolje, da ti dadneš graditi dvorac na širokom
mjestu, koje leži ovdje nasuprot mojoj palači, ukoliko se ono tebi
dopada.
S riječima: — To je također moja najveća želja, da budem blizu
tvojoj visosti - Ala ed-Din uzme oproštaj od sultana, izađe van i
odjaši, praćen od svojih mameluka, koji su jahali ispred i iza njega,
dok se sav svijet molio za njega i govorio:
- Tako nam Allaha, on to zaslužuje!
Kada je zatim došao do svoje kuće, on sjaši sa svojega konja, uđe u
svoju sobu i protrlja svjetiljku. Tada također već opet stane pred njega
duh i rekne mu:
- Zahtijevaj, što hoćeš, moj gospodaru!
- Želim, da mi učiniš jednu važnu uslugu. Ta je, da mi u svoj
zurnosti podigneš dvorac nasuprot sultanove palače. On treba biti
čudesne izgradnje, takve vrste, da ni sami kraljevi još nisu vidjeli
njemu ravan, i on mora biti savršeno namješten, opskrbljen golemima
kraljevskim ćilimima i svima drugima tomu pripadnim stvarima.
- Slušam i pokoravam se! - odgovori duh.
duh nato isčeznuo. Ali još prije nego što je svanula zora, on opet dođe
k 'Ala ed-Dinu i rekne mu:
511
Dvjestmšezdesetišesta noć
— Moj gospodaru, dvorac je gotov i tako savršen, kako se to samo
može poželjeti. Ako ga želiš pogledati, pođi i razgledaj ga!
Tada se Ala ed-Din podigne, a duh ga odnese u jednome trenutku do
dvorca. Kada ga je mladić ugledao, bio je iznenađen tom građevinom,
jer su se svi njegovi kamenovi sastojali od zelenog ahata, mramora,
purpura i mozaika. Zatim ga duh odvede u riznicu, ispunjenu svim
vrstama zlatnih i srebrenih stvari i draguljima u neizbrojivoj i
neizračunljivoj količini, koje nitko ne bi mogao platiti, nitko čak ni
samo procijeniti. I dalje ga odvede u jedan drugi prostor. Ondje 'Ala
ed-Din ugleda sav stolni pribor, zdjele i žlice, ibrike i plitice od zlata i
od srebra, ktomu također vrčeve i pehare. Zatim ga duh odvede u
kuhinju. Ondje ugleda kuhare opremljene svim mogućim kuharskim
priborom, koji se na isti način sav sastojao od zlata i srebra. I ponovo
ga on odvede u jedan drugi prostor. Njega 'Ala ed-Din nađe puna
sanduka, koji bijahu napunjeni kraljevskim haljinama, stvarima, koje
su otimale razum, zlatom protkanim tkaninama iz Indije i Kine i
brokatima. Tako ga je on odvodio u mnoge prostore, sve pune stvari,
koje nikakve riječi ne mogu opisati. I naposljetku ga odvede u
konjušnicu. Ondje 'Ala ed-Din ugleda konje, kakvima ravne nije
posjedovao nijedan kralj na cijelome ovom svijetu. I još mu dalje
unutra pokaže duh prostoriju za ormu. Ondje nađe 'Ala ed-Din ulare i
sedla, koji su svi bili optočeni biserima i dragocjenim kamenovima, i
druge slične stvari. Sve je to bilo djelo jedne jedine noći. 'Ala ed--Din
je bio kao zaslijepljen od zaprepašćenosti nad veličinom jednoga
takvog bogatstva, kakvo ni sam najmoćniji vladar ovoga svijeta nije
mogao nazivati vlastitim. No dvorac je također još bio pun
uškopljenika i robinja, koje bi svojom ljupkošću mogle zavesti i
jednoga pobožnosti odanog čovjeka. Najveće je međutim čudo od
svega, što je on vidio u dvorcu, bio u gornjemu katu građevine kiosk
sa dvadesetičetiri niše, koje su cijele bile izvedene smaragdima,
hijacintima i drugim draguljima. Jedna međutim niša nije bila
završena. To se bilo dogodilo po 'Ala ed-Dinovoj želji, kako bi se
sultan trebao pokazati nesposobnim, da je završi. Pošto je 'Ala ed--Din
pregledao cijeli dvorac, on bude prožet velikom radošću. Zatim se
okrene k duhu s riječima:
512
Pripovijest o }AM ed-Dinu i čarobnoj svjetiljci

V
- Želim od tebe jedno, što još nedostaje i što sam ti zaboravio
reći.
Duh odgovori:
- Zahtijevaj, što želiš, moj gospodaru!
Tada 'Ala. ed-Din nastavi:
- Ja želim od tebe jedan veliki čilim od brokata, koji će biti sav
protkan zlatom, i koji će se, kad bude raširen, pružati od mojega
dvorca sve do sultanove palače, tako da princeza Badr el-Budur,
kada bude dolazila ovamo, može po njemu koračati a da njezina
noga ne treba doticati zemaljsko tlo!
Duh na trenutak iščezne, vrati se natrag i rekne mu:
- Moj gospodaru, to, što ti želiš, je tu!
Zatim ga on odvede i pokaže mu čilim, koji je opčaravao osjetila,
ispružen od sultanove palače sve do 'Ala ed-Dinova dvorca. Konačno
duh odnese 'Ala ed-Dina natrag u njegovu kuću.
Dalje su mi pripovijedali, o najveći Kralju našega vremena, da je,
nakon što je duh bio pokazao mladiću čilim i odnio ga natrag u
njegovu kuću, osvanulo jutro. Tada se sultan probudi iz sna, ustane i
otvori prozor svoje raskošne odaje i pogleda van. Kada je ugledao
pred svojom palačom građevinu, on si počne trljati oči i zatim ih
širom otvarati, kako bi točno vidio. Sada je gledao velik dvorac, koji
je zasljepljivao pamet, i ugledao čilim, koji je ležao raširen od njegove
palače sve do onoga dvorca. Također su se vratari i svi ljudi, koji su
bili u dvorcu, tako silno zaprepastili, da su zbog toga gotovo gubili
razum. U međuvremenu dođe također vezir, pa upravo kada je htio
ući, ugleda novi dvorac i čilim. Tada također on bude posve začuđen.
Pošto je zatim bio ušao k sultanu, oni počnu razgovarati o tome čudu i
dadnu svojoj zaprepašćenosti da dođe do izražaja, jer su vidjeli nešto,
* što začarava pogled * i ushićuje srce. * I oni reknu:
- Stvarno, ovo je jedan dvorac, o kome mi vjerujemo, da ni
jedan kralj ne može izgraditi njemu ravna!
513
Sultan se međutim obrati veziru s riječima:
— Uviđaš li sada, da Ala ed-Din zaslužuje, da postane supru
gom moje kćeri, princeze Badr el-Budure? Jesi li točno pogledao
tu kraljevsku građevinu, to bogatstvo, koje ne može shvatiti razum
nijednoga čovjeka?
Ali u svojoj zavisti prema 'Ala ed-Dinu vezir odgovori:
- O najveći kralju našega vremena, znaj, ta građevina i taj dvo
rac i to bogatstvo, sve je to moglo nastati samo putem čarob
njaštva. Nijedan čovjek na cijelome svijetu, niti najmoćniji vladar
ni od sviju najbogatiji čovjek, ne može izvesti i podići ovu građe
vinu u jednoj jedinoj noći.
Nasuprot tomu kralj rekne:
— Ja se tebi čudim, zašto ti moraš uvijek misliti nešto loše o
'Ala ed-Dinu! Vjerujem, da to dolazi od toga, što si ti na njega
ljubomoran. Ti si ipak bio nazočan, dok sam mu ja poklanjao ovo
zemljište, kada me je zamolio za gradilište, kako bi na njemu sagra
dio dvorac za moju kćer. Ja sam mu sam ipak u tvojoj prisutnosti
dopustio, da izgradi palaču na ovome zemljištu. A tko mi je kao
jutarnji dar za moju kćer donio dragulje, od kojih jedan jedini ne
posjeduju čak ni sami kraljevi, zar taj ne bi trebao biti u stanju, da
sagradi jedan takav dvorac?
vezir, kada je saslušao te riječi iz kraljevih usta i odatle shvatio, da
ovaj 'Ala ed-Dina vrlo voli, postao na njega još ljubomornijim. Ali
budući da on ipak nije mogao učiniti ništa protiv njega, zašuti i ne
dadne nikakav odgovor. Kada je dakle također 'Ala ed-Din vidio da se
razdanilo i da je vrijeme, da otiđe u dvorac, jer je trebala započeti
svadbena svečanost i jer su se kod sultana okupili emiri i veziri i
državni uglednici, kako bi uzeli dijela u toj svečanosti, on se tada
podigne i protrlja svjetiljku. Duh se pojavi i rekne:
- Moj gospodaru, zahtijevaj, što želiš. Ja stojim pred tobom
tebi na službu!
Tada 'Ala ed-Din odgovori:
514

— Ja sada želim ići u sultanovu palaču. Jer danas je svadba. I
zato trebam desettisuća dinara. Želim, da mi ih ti doneseš.
Duh na trenutak iščezne i vrati se k njemu s desettisuća dinara.
Zatim 'Ala ed-Din' uzjaši konja, uzjaše također mameluci ispred njega
i iza njega, i on se otputi prema palači. Pritom je narodu dijelio zlato,
dok je jahao mimo, tako da su ljudi bili obuzeti ljubavlju prema njemu
i slavili njegovu darežljivost. Kada se zatim pojavio pred palačom i
kada su ga ugledali emiri i age i vojnici, koji su ga čekali, oni smjesta
požure k sultanu i donesu mu obavijest. Tada se sultan podigne, pođe
mu ususret, zagrli ga, poljubi ga i odvede ga za ruku u palaču. Ondje
on sjedne i dadne da Ala ed-Din sjedi njemu s desna. Cijeli je grad bio
okićen, u palači su odjekivali glazbeni instrumenti, i razlijegale su se
pjesme. Nato sultan izda zapovijed, da se iznese ručak. Sada se požure
sluge i mameluci i rasprostru stolove, stolove, kakve kraljevi nalaze
sebi pristalima. Zatim sjednu sultan i 'Ala ed-Din, uglednici države i
najviši dostojanstvenici zemlje, i jeli su i pili, sve dok se nisu zasitili.
Bila je to velika svečanost u dvorcu i u gradu, svi su uglednici države
bili obradovani, i svi su stanovnici zemlje bili zadovoljni. Također su
uglednici iz pokrajina i namjesnici zemalja dolazili iz dalekih krajeva,
kako bi sudoživjeli 'Ala ed-Dinovu svadbenu svečanost. Sultan se
međutim u mislima iščuđavao također nad 'Ala ed-Di-novom
materom, kako je ona prije običavala k njemu dolaziti u sirotinjskim
haljinama, dok je njezin sin ipak raspolagao tako golemim
bogatstvima. Gradski su stanovnici hrlili k sultanovoj palači, kako bi
promatrali 'Ala ed-Dinovu svadbu. Pa kada bi ondje ugledali novu
palaču i njezinu lijepu građevinu, obuzimalo bi ih veliko čuđenje, da
je jedan tako raskošan dvorac mogao biti podignut u jednoj jedinoj
noći. I svi su na 'Ala ed-Dina zazivali nebeski blagoslov, tim što su
uzvikivali:
- Neka mu Allah dadne radost! Tako nam Allaha, on to za
služuje! Neka Allah blagoslovi njegove dane!
'Ala ed-Din, nakon što je objed bio okončan, podigao i uzeo oproštaj
od sultana i sa svojim mamelucima odjahao do svojega
515
Dvjestmšezdesetiksta noć
dvorca, kako bi se ondje pripremio za prijem svoje supruge, princeze
Badr el-Budure. Svi su mu međutim ljudi dovikivali, dok je prolazio
mimo, kao iz jednih usta:
- Neka ti Allah dadne radost! Neka Allah umnoži tvoju slavu! Neka
ti Allah dadne dug život!
Tako je on imao jednu silno veliku svadbenu povorku od ljudi iz
naroda, koji su ga pratili sve do njegovoga dvorca, dok je on među
njih dijelio zlatnike. Kada je došao do svojega dvorca, sjahao je i ušao
unutra. Zatim je sjeo na divan, a mameluci su se postavili pred njega
prekriženih ruku. Nakon kratkoga vremena budu mu doneseni šerbeti.
Zatim on izda zapovijed svojim mamelucima, robinjama, slugama i
svima, koji su bili u njegovu dvorcu, neka se pripreme za prijem
princeze Badr el-Budure, njegove supruge. Kada je dakle došlo
vrijeme popodneva, zrak postao svježijim i Sunčeva žega popustila,
sultan zapovijedi vojnicima, emirima države i vezirima, neka izađu na
borilište. Tada svi pođu onamo, a s njima također odjaši sam sultan.
Isto se tako također 'Ala ed-Din stavi u pokret i jednako tako izjaši s
mamelucima na borilišno polje. Ondje on pokaže svoje viteško
umijeće i započne na polju turnir, tako da se pred njim nije nijedan
mogao održati. I pri tome je jahao ždrijepca, koji nije nalazio sebi
ravna među konjima čiste arapske rase. Njegova ga je supruga,
princeza Badr el-Budura, gledala s prozora svojega dvora. Pa kada je
ugledala na njemu takvu ljepotu i vitešku vrlinu, bude obuzeta
ljubavlju prema njemu, i bilo joj je, kao da će poletjeti od radosti.
Nakon što je dakle na borilištu bilo izvedeno više borbenih igara, u
kojima je svatko od njih pokazao, što posjeduje u viteškoj okretnosti, i
nakon što ih je 'Ala ed-Din sve bio pobijedio, sultan se uputi k svojoj
palači, a isto se tako 'Ala ed-Din vrati natrag k svojemu dvorcu. Ali
kada je nastala večer, pođu uglednici države i veziri s 'Ala ed-Dinom u
Sultanski hammam. On uđe unutra, okupa se i namaze se mio-
mirisnim esencijama. Zatim se iz kupeljskog prostora uputi u halu,
obuče na sebe odjeću, koja je bila još raskošnija nego ona prijašnja, i
opet uzjaši na konja. Vojnici su i emiri jahali ispred njega i pratili ga u
golemoj svadbenoj povorci, dok su četvorica od vezira uokolo
516

njega držali visoko podignute mačeve. Svi su stanovnici toga grada,
svi stranci i vojnici koračali ispred njega s bakljama, tulumbazima,
sviralama i drugima glazbenim instrumentima svakojake vrste, sve
dok ga nisu bili doveli do njegova dvorca. Ondje on sjaši i uđe unutra,
sjedne s vezirima i emirima, koji su ga bili dopratili, dođu mameluci
sa šerbetima i poslasticama i posluže sav taj puk, koji je zajedno bio
došao u povorci, bezbrojno mnoštvo. Nadalje 'Ala ed--Din izda
zapovijed svojim mamelucima, da stupe pred vrata dvorca i razdijele
ljudima zlatnike.
sultan, kada se bio vratio s turnirskog polja i opet došao u svoju
palaču, uskoro izdao zapovijed, da njegovu kćer, princezu Badr el--
Buduru, otprate u svadbenoj povorci do dvorca njezina supruga 'Ala
ed-Dina. Smjesta bojovnici i visoki dostojanstvenici države, koji su
bili pratili 'Ala ed-Dina, uzjaše konje, a robinje i sluge dođu van s
bakljama. I svi su pratili princezu Badr el-Buduru u raskošnoj
svadbenoj povorci, sve dok je nisu bili doveli u dvorac njezina
supruga 'Ala ed-Dina. Pritom joj je uz bok koračala 'Ala ed-Di-nova
mati, a ispred nje su išle žene vezira i emira, uglednika i visokih
dostojanstvenika. U njezinoj je pratnji bilo također onih
četrdesetiosam robinja, koje joj je bio darovao 'Ala ed-Din, a svaka je
pojedina od njih nosila po jednu veliku svijeću od kamfora i ambre u
zlatnome svijećnjaku, koji je bio optočen draguljima. Također su sve
žene i muškarci, koji su bili u palači, izašli s njome i svi su pred njome
koračali sve do dvorca njezinoga mladog supruga. Ondje su je žene
odvele u njezinu odaju u doksatu, oblačile su joj različite haljine i u
njima je izlagale na ogled. A nakon što je izlaganje na ogled bilo
okončano, one je odvedu u odaju njezina supruga 'Ala ed-Dina. Nato
on uđe k njoj, dok je njegova mati još bila kod nje. Kada joj je
međutim 'Ala ed-Din prišao i skinuo joj zar, mati počne promatrati
ljepotu i ljupkost mlade žene. Zatim se također ogleda po odaji, u
kojoj se nalazila. Ta je bila sva izrađena od zlata i dragulja, a u njoj je
visio zlatni luster, koji je bio sav optočen smaragdima i hijacintima.
Tada ona rekne u sebi samoj:
— Prije sam mislila, da je sultanova palača raskošna. Ali je već
sama ova soba takva, da vjerujem, da nijedan od velikih perzijskih
517
Dvjestaisezdesetiksta noć
kraljeva i od careva nije nikada posjedovao nešto slično, da, ja čak
vjerujem, da cijeli svijet ne može proizvesti sobu kao što je ova.
Također se princeza Badr el-Budur počne ogledavati oko sebe, i ona
se zaprepasti nad dvorcem i nad njegovom raskošju. Nato budu
rasprostrti stolovi, jeli su i pili i bili dobro raspoloženi. Naposljetku
dođe osamdeset robinja, od kojih je svaka nosila u ruci po jedan
glazbeni instrument od svakojake vrste. Sada djevojke počnu pokretati
svoje prste, posezati za strunama i izvoditi tugaljive napjeve, tako da
su razdirale srca slušatelja. Princeza se međutim Badr el-Budur sve
više divila, i ona rekne u sebi samoj:
- U cijelome svom životu ja još nikada nisam slušala ovakve
napjeve!
Da, ona je čak zaboravljala jesti, kako bi mogla bolje slušati. 'Ala
ed-Din ju je u međuvremenu posluživao vinom i pružao joj pehar
vlastitom rukom. I tako je kod njih vladalo zadovoljstvo i zanosna
radost, i to je bila jedna tako divna noć, kakvu ni sam el--Iskandar
Veliki150 u svoje vrijeme nikada nije bio doživio. Ali kada se bilo
svršilo s jelom i pićem i stolovi ispred njih bili odneseni, 'Ala ed-Din
se podigne i uđe k svojoj nevjesti. A kada je opet nastalo jutro, rizničar
mu donese jednu divnu skupocjenu haljinu, iznad svega najraskošniju
kraljevsku odjeću. 'Ala ed-Din je odjene i sjedne, dok mu je bila
ponuđena kava s ambrom. Pošto ju je bio ispio, zapovijedi, da se
dovedu konji. Ti budu osedlani, te tada on uzjaši zajedno sa svojim
mamelucima, koji su jahali ispred i iza njega, i uputi se prema
sultanovoj palači. Čim je stigao onamo i stupio na vrata, sluge
pohitaju unutra i jave sultanu, da je 'Ala ed-Din tu.
sultan, kada je čuo o 'Ala ed-Dinovu dolasku, njemu odmah pošao u
susret, zagrlio ga i poljubio, kao da bi bio njegov vlastiti sin, i da mu
je dao da sjedne njemu s desna. Veziri mu i emiri, visoki
dostojanstvenici države i uglednici zemlje izreknu svoje čestitke. I
sultan mu također poželi sreću i blagoslov. Zatim vladar zapovi-
150 Aleksandar Veliki.
518
Pripovijest o JAld ed-Dinu i čarobnoj svjetiljci

jedi, da se donese jutarnji objed. To se dogodi, i oni počnu zajedno
objedovati. Nakon što su se dakle bili dosita najeli i napili i pošto su
sluge odnijeli ispred njih stolove, 'Ala ed-Din se obrati sultanu s
riječima:
- Visoki gospodaru, bi li se tvoja visost udostojala, da me danas
počasti o podnevnom objedu kod princeze Badr el-Budure, i bi li tvoja
visost htjela doći sa svojom pratnjom, svim vezirima i uglednicima
države?
- Sa zadovoljstvom, moj sine! - odgovori sultan, koji se tomu
obradovao, i odmah izdao nalog vezirima i uglednicima države i
visokim dostojanstvenicima zemlje.
Zatim on uzjaši, njegova se pratnja također uspne na konje, i 'Ala
ed-Din odjaši s njima k svom dvorcu. Kada je sultan ušao u dvorac i
pomnije promotrio ovu čudesnu građevinu sa skupocjenim kamenjem,
koje se sastojalo samo od zelenog ahata i karneo-la, njegov duh bude
zaslijepljen i smeten zbog tolike krasote, tolikoga bogatstva i tolike
raskoši. Okrenut k veziru, on nato rekne:
V
- Sto ti sada kažeš, veziru? Jesi li ti ikada u svom životu vidio nešto
slično? Ima li čak kod najmoćnijeg kralja na svijetu tako mnogo
bogatstva, tako mnogo zlata i dragulja, koliko ih mi gledamo ovdje u
ovome dvorcu?
- Moj gospodaru i kralju - odgovori vezir - to je nešto, što ne stoji u
moći jednoga vladara među Adamovim sinovima. Sav narod na zemlji
zajedno ne bi mogao izgraditi jedan takav dvorac, da, ne bi se mogli
naći čak ni graditelji, koji bi bili u stanju izvršiti jedan takav posao.
Ne, to se moglo, kao što sam ja već rekao tvojoj visosti, dogoditi samo
posredstvom snage čarobnjaštva.
Alije sultan znao, daje vezir uvijek samo iz zavisti govorio protiv
'Ala ed-Dina i njega htio uvjeriti o tome, da ovo sve nije nastalo
zahvaljujući ljudskoj snazi, nego da je posrijedi očito čarobnjaštvo, i
tako on onda njemu rekne:
- Dosta, veziru, ti mi ne trebaš ništa više reći! Ja poznajem
posve dobro razlog, koji te potiče na to, da govoriš takve riječi.
519
Nato pođe 'Ala. ed-Din naprijed ispred sultana, sve dok ga nije bio
doveo do gornjega kioska. Ondje ugleda vladar nadsvođen strop,
prozore i rešetke, koje su sve bile izrađene od smaragda, hijacinta i
drugih skupocjenih dragulja. On se zaprepasti i počne netremice
gledati, njegova su osjetila bila zaslijepljena i njegove misli smetene.
Sada međutim počne sultan u kiosku koračati naokolo i razgledavati
sve te stvari, koje osvajaju oko. Tada on također ugleda prozor, koji je
'Ala ed-Din namjerno ostavio nedovršenim i nedorađenim. Čim ga je
sultan pogledao i vidio, da ovaj još nije do kraja izrađen, on uzvikne:
- Ah, kakva šteta za tebe, o prozore, da ti nisi savršen!
I tim što se okrenuo k veziru, on upita:
- Znaš li ti razlog, zbog kojega ovaj prozor sa svojom rešet
kom nije bio dovršen?
vezir sultanu odgovorio:
- Visoki gospodaru, ja vjerujem, da ovaj prozor zbog toga nije
bio završen, jer je tvoja visost tako brzo požurila s 'Ala ed-Dino-
vom svadbom, tako da on nije više imao vremena, da ga izvede do
kraja.
U međuvremenu je 'Ala ed-Din bio otišao k svojoj mladoj supruzi,
princezi Badr el-Buduri, kako bi joj javio dolazak njezina oca, sultana.
Čim se on dakle vratio, sultan ga upita:
- Moj sine 'Ala ed-Dine, što je razlog za to, da jedna rešetka
u ovome kiosku nije dovršena?
Mladić mu dadne kao odgovor:
- O najveći kralju našega vremena, budući da je svadba mo
rala biti brzo obavljena, majstori je više nisu mogli napraviti do
kraja.
- Ja ću je dovršiti - rekne sultan.
'Ala ed-Din pak nato rekne:
- Neka ti Allah dadne vječnu slavu, o Kralju! Tako će tvoja
uspomena u dvorcu tvoje kćeri biti ovjekovječena.
520
Odmah sultan zapovijedi, da se pozovu draguljari i zlatari, i izda
također naredbu, da se njima treba od njegovoga blaga dati sve, što bi
oni trebali, zlato, dragulje i plemenite kovine. Kada su se dakle
draguljari i zlatari pojavili, sultan im naloži, da izrade dio koji u
rešetki kioska nedostaje. Međutim je također princeza Badr el-Budur
bila izašla iz svojih odaja, kako bi pozdravila svojega kraljevskog oca.
Kada mu je ona prišla i on ugledao njezino lice koje je zračilo od
radosti, poljubi je i pođe s njome k njezinim odajama, i svi zajedno
uđu. Sada se međutim bilo približilo vrijeme podnevnog objeda, i već
su bili postavljeni stolovi, jedan za sultana, princezu Badr el-Buduru i
'Ala ed-Dina, i jedan drugi za vezira, velikaše države, visoke
dostojanstvenike zemlje, satnike vojnih trupa, komornike i
namjesnike. Sultan sjedne između svoje kćeri, princeze Badr el-
Budure, i svojega zeta 'Ala ed-Dina. Pa kada je on ispružio svoju ruku
prema objedu i odatle kušao, začudio se nad takvim jelima i nad tako
bogato začinjenima, skupocjenim sprav-ljanjima. Pred njima je stajalo
osamdeset robinja, od kojih bi svaka pojedina mogla reći Uštapu:
- Podigni se, da ja sjednem na tvoje mjesto!
A svaka je od njih držala u ruci po jedan glazbeni instrument. One
dakle ugode svoja glazbala, posegnu za strunama i zasviraju tako
zamamne napjeve, da bi zahvaljujući njima neko ožalošćeno srce
moglo zaboraviti svoj jad. Sultan je postao veseo i vedar, i on je
proživljavao takve lijepe trenutke, daje uzvikivao:
- Stvarno, tako nešto ne mogu imati carevi i kraljevi!
Počelo se jesti i piti, i kod njih je kružio pehar, sve dok se nisu bili
zasitili. Zatim budu posluženi slatkiši, voće i druga slatka jela, ali u
jednoj drugoj dvorani. Onamo su se uputili i uživali u poslasticama,
sve dok se nisu zasitili. Nato se međutim kralj podigne, kako bi
pogledao, je li djelo draguljara i zlatara ravno ostaloj izradbi u dvorcu.
On se dakle popne k njima i pogleda, kako su obavili svoj posao. Ali
uvidi, da su oni daleko udaljeni od toga, da bi napravili jedan takav
posao kao taj u 'Ala ed-Dinovu dvorcu.
sultan - nakon što je bio vidio djelo zlatara i draguljara i nakon
521
Dvjestdisezdesetiksta noć
što su mu ovi bili priopćili, da su oni donijeli sve dragulje, koje su bili
našli u njegovu blagu, i da to još nije dovoljno - sada već izdao
zapovijed, da se treba otvoriti velika riznica i zanatlijama dati sve, što
im bude potrebno. Pa ako još ni to ne bude dovoljno, da se tada treba
uzeti ono, što mu je bio darovao 'Ala ed-Din. Draguljari dakle uzmu
sve dragulje, na koje ih je bio uputio sultan, i počnu raditi s njima. Ali
otkriju, da također ni u tome nemaju dovoljno, da, oni s njima nisu
mogli dovršiti čak ni polovicu onoga komada, koji je nedostajao u
rešetki kioska. Nato sultan zapovjedi, da moraju ovamo biti uzeti svi
dragulji, koji se nalaze u posjedu vezira i uglednika države. Draguljari
ih sve uzmu i uporabe ih u svome poslu, ali to iznova nije bilo dosta.
O sljedećem se jutru Ala ed--Din popne gore, kako bi vidio djelo
draguljara. I on primijeti, da oni još nisu bili završili polovicu komada
koji je nedostajao u rešetki. On im smjesta zapovjedi, da opet razgrade
sve, što su bili izradili i da dragulje vrate natrag njihovim vlasnicima.
Oni izvedu njegovu zapovijed i sve pošalju natrag: što je bilo
sultanovo, k sultanu, a stoje pripadalo vezirima, k vezirima. Zatim
draguljari otiđu k sultanu i priopće mu, da im je to zapovjedio 'Ala ed-
Din. Ovaj ih upita:
- Sto vam je on rekao? Koji je razlog? Zašto dakle on nije
htio, da vi izradite rešetku do kraja? I zašto je on to, što ste vi
učinili, opet porušio?
— O naš gospodaru - odgovore oni - mi ne znamo o tome
uopće ništa, nego nam je on samo zapovjedio, da sve, što smo
učinili, porušimo.
Sultan smjesta izda zapovijed, da se dovedu konji, uzjaši i uputi se k
'Ala ed-Dinovu dvorcu. Taj je bio u međuvremenu, pošto je bio
otpustio zlatare i draguljare, otišao u svoju komoru i protrljao
svjetiljku. U istome se trenutku pred njim pojavi duh i rekne:
— Zahtijevaj, što želiš, tvoj sluga stoji pred tobom!
'Ala ed-Din međutim rekne:
- Ja želim, da završiš rešetku u kiosku, koju si ostavo neza
vršenom.
522

— Od srca rado! - odgovori duh.
Zatim on iščezne, pa kada se nakon stanovitoga kratkog vremena
vratio natrag, rekne:
— Moj gospodaru, što si mi ti zapovjedio, to sam ja izvršio.
Tada se 'Ala ed-Din popne u kiosk i ugleda, da su sve njegove
rešetke završene. Dok ih je on upravo promatrao, odjednom k njemu
uđe jedan uškopljenik i rekne:
— Visoki gospodaru, sultan dolazi k tebi, on je već kod dvor
skih vrata.
'Ala ed-Din smjesta siđe dolje i pozdravi ga.
sultan, čim je ugledao 'Ala ed-Dina, njemu rekao:
— Zašto si, moj sine, ti to učinio? Zašto nisi dopustio draguljarima,
da dovrše kiosk, kako nijedno mjesto u tvojemu dvorcu ne bi ostalo
nezavršeno?
— O najveći kralju našega vremena — odgovori 'Ala ed-Din — ja
sam njega bome namjerno ostavio nezavršenim, i ja također nisam bio
u nemogućnosti, da ga završim. Meni je također bilo nemoguće da
želim, da me tvoja visost počasti u jednome dvorcu, u kome još nešto
nedostaje. Neka tvoja visost ushtjedne sada vidjeti, da ja nisam
nesposoban, da sve napravim savršenim, i stoga se popeti gore i
pogledati rešetke kioska, da li još nešto na njima nedostaje!
Nato se kralj popne na doksat, uđe u kiosk i počne ondje gledati
nadesno i nalijevo, ali on ne mogne otkriti nikakav nedostatak na
njegovim rešetkama, ne, on ih nađe sve savršene izradbe. Kada je on
to vidio, zadivi se, zagrli 'Ala ed-Dina, poljubi ga i rekne mu:
— Dragi sine, kakvo je to čudo! U jednoj si jedinoj noći ti
obavio djelo, koje draguljari mjesecima ne bi mogli izvesti! Tako
mi Allaha, ti na cijelome svijetu nemaš sebi ravnoga!
'Ala ed-Din nato rekne:
— Neka ti Allah pokloni dug život i vječno trajanje! Tvoj sluga
nije dostojan te tvoje pohvale.
523
Dvjestdikzdesetiksta noć
— Tako mi Allaha, moj sine - uzvikne kralj — ti zaslužuješ svaku
pohvalu, jer ti si napravio nešto, za što nisu sposobni svi graditelji
cijeloga svijeta!
Nato sultan opet pođe dolje i uđe u odaje svoje kćeri, princeze Badr
el-Budure, kako bi kod nje otpočinuo. On opazi, da je ona vrlo vesela
zbog sve te divne raskoši, kojom je bila okružena. I nakon što je kod
nje jedno kratko vrijeme bio otpočinuo, on se vrati natrag u svoju
palaču. 'Ala ed-Din je međutim od sada pa nadalje svaki dan jahao
kroz grad, dok su njegovi mameluci iza njega i ispred njega nadesno i
nalijevo dijelili narodu zlatnike. I sav ga je narod volio, stranci i ljudi
iz zemlje, iz bliza i iz daleka, jer je bio preko svake mjere darežljiv i
velikodušan. On je umnažao prihode siromašnih i potrebitih, da, on im
je dijelio darove također vlastitom rukom. Takvim je djelima stekao
veliku slavu u cijeloj zemlji, također su većina uglednika države i
emira običavali objedovati za njegovim stolom, a ljudi su se zaklinjali
još samo njegovim dragocjenim životom. S vremena je na vrijeme
također običavao odlaziti u lov ili po turnirskom polju ganjati konja i
pred sultanom uzimati dijela u ratničkim igrama. Kadgod bi ga
princeza Badr el-Budur vidjela, kako si daje oduška na leđima konja,
njezina je ljubav prema njemu postajala samo još jačom, pa je u sebi
mislila, da joj je AUah ipak poklonio jednu vrlo veliku sreću, kada je
pustio da ona proživi onaj doživljaj s vezirovim sinom, kako bije
prištedio za njezinoga pravog supruga 'Ala ed-Dina.
Dalje su mi pripovijedali, o najveći Kralju našega vremena, da su
'Ala ed-Dinovi izvrstan glas i slava sa svakim danom rasli, da je
ljubav prema njemu bila sve usrdnija u srcima svih podanika, i da je
on u očima ljudi stajao visoko i uzvišeno. U tima su danima
neprijateljske konjaničke trupe povele rat protiv sultana. Tada on
opremi protiv neprijatelja vojsku i postavi Ala ed-Dina za vrhovnog
zapovjednika vojnih trupa. Ovaj dakle pođe naprijed s oružanim
snagama, sve dok nije bio blizu neprijatelja. Neprijateljske su
međutim trupe bile vrlo brojne. Tada 'Ala ed-Din isuče svoj mač i
pođe u juriš na neprijatelja. Rasplamsa se dakle bitka i okršaj, a bojna
gungula postane žestokom. Ali 'Ala ed-Din slomi njihovu moć i
natjera ih u bijeg. Većinu od njih pobije, a njihov
524

imetak i dobra zarobi kao plijen. Neizbrojiv i neizračunljivo bogat
plijen on donese doma. Vrati se natrag kao ponosan pobjednik i uđe u
grad, koji je njemu u čast blještao u u radosnom nakitu. Sam mu
sultan izjaši ususret, čestita mu i zagrli ga i poljubi ga. I u cijeloj je
zemlji bila proslavljana velika svečanost. Sultan međutim odjaši s 'Ala
ed-Dinom u njegov dvorac. Ondje mu radosno dirnuta izađe ususret
princeza Badr el-Budur, njegova mlada supruga, poljubi ga u čelo, i
odvede ga sa sobom u svoje odaje. Nakon stanovitoga kratkog
vremena dođe za njima sultan. Oni su sjedili i pili, pošto su im robinje
bile donijele šerbete. Zatim sultan izda zapovijed, da čitava zemlja
treba slaviti 'Ala ed-Dinovu pobjedu nad neprijateljima. I sada je za
građane i vojnike, za sve ljude postojao samo još Allah na nebu i 'Ala
ed-Din na zemlji. Jer on nije bio samo preko svake mjere darežljiv i
velikodušan, nego je bio također zaštitio zemlju i svojom hrabrošću
porazio neprijatelje.
Ostavimo mi sada 'Ala ed-Dina i pogledajmo jednom, što je u
međuvremenu bilo s maurskim čarobnjakom! On je, nakon što se bio
vratio natrag u svoju zemlju, tijekom cijeloga ovog vremena sjedio
tužan, jer je bio morao pretrpjeti toliko mnogo muke i truda, kako bi
stekao svjetiljku, a ipak se bio posve uzaludno namučio, jer mu je
zalogaj, koji je već bio primaknuo ustima, ipak još iz ruke bio odletio.
I kada bi tugujući o tome razmišljao, tada bi običavao proklinjati 'Ala
ed-Dina, jer se bio tako silno na njega rasrdio. Ponekad bi međutim
običavao reći:
- Da je to kopile krepalo pod zemljom, ja sam zbog toga ipak
stvarno sretan. Sada ipak još imam nadu, da mogu doći u posjed te
svjetiljke, jer je ona još dobro spremljena.
Jednoga međutim dana on baci pijesak za čaranje, tako da su se
pokazale figure. Njih je uredio u čvrste skupine, i obilježavao ih, kako
bi ih mogao točno promotriti i odatle sigurno utvrditi, da je 'Ala ed-
Din mrtav i da je svjetiljka još pod zemljom dobro sačuvana. Brižljivo
je gledao figure, matere i kćeri151, ali svjetiljku više nije vidio. Tada
ga spopadne bijes, i on baci još jednom pijesak, kako bi se uvjerio o
'Ala ed-Dinovoj smrti. Ali mladića u pećini s
151 Budući da se geomantičke figure sastoje od crta i zareza,
ovdje zacijelo pod materama treba pomišljati na crte, a pod kćerima na
zareze.
525
Dvjestaisezdesetiksta noć
blagom nije više vidio. Tada njegov bijes postane još veći, i on se
počne povećavati još sve više, kada je utvrdio, da 'Ala ed-Din još živi
na zemlji, i saznao, da je izašao iz zemlje van i da posjeduje svjetiljku,
poradi koje je on bio izdržao toliko mnogo muka i napora, koje čovjek
jedva može podnijeti. Sada on rekne u sebi samome:
- Ja sam podnio mnoge muke, natovario sam na sebe napore,
koje nitko osim mene ne bi mogao izdržati, samo zaradi te svjetilj
ke: i taj je prokletnik uzima bez naprezanja! Sigurno, ako poznaje
čarobnu snagu svjetiljke, on je sada najbogatiji čovjek na svijetu.
maurski čarobnjak, kada je sa sigurnošću saznao, da je 'Ala ed--Din
bio izašao van iz zemlje i našao radost u čarobnosti svjetiljke, u sebi
samome nastavio:
- Ja se moram potruditi oko toga, da ga pošaljem u smrt!
Nato on još jednom baci pijesak, istraži figure i sada već uvidi, da
'Ala ed-Din posjeduje golemo bogatstvo i da je vjenčan sa sultanovom
kčerju. Tada se u njemu od zavisti rasplamsa vatra srdžbe, i on se
istoga časa spremi na put prema zemlji Kini. Kada je došao do
sultanove prijestolnice, u kojoj je živio 'Ala ed-Din, on ujaši u nju i
odsjedne u jednome karavanseraju152. Ondje je slušao, kako ljudi
govore uvijek samo o raskoši 'Ala ed-Dinova dvorca. Nakon što je bio
otpočinuo od putovanja, on opet odjene svoje haljine i izađe, kako bi
obilazio po gradskim ulicama. Ali nije mogao proći ni uz kojega
čovjeka, a da se nije pripovijedalo o tome dvorcu i njegovoj raskoši ili
govorilo o 'Ala ed-Dinovoj zračećoj ljepoti, njegovoj širokogrudnoj
darežljivosti i izvrsnim svojstvima. Tada maurski čarobnjak pristupi k
jednomu od ljudi, koji su na taj način govorili o 'Ala ed-Dinu, i upita
ga:
- Dobri mladiću, tko je taj čovjek, kojega vi opisujete i
hvalite?
Ovaj mu odgovori:
152 Ili: karavansaraj, isto što i chan, svratiste za putnike.
526

— Čovječe, čini se da si ti stranac, i ti si zacijelo došao iz neke
daleke zemlje. Pretpostavimo, da si ti daleko odavde, zar ti dakle
nisi još ništa slušao o emiru 'Ala ed-Dinu, o njegovoj slavi, koja je,
kako sam mislio, ispunila cijeli svijet? Njegov je dvorac svjetsko
čudo, o njemu se pročulo daleko i blizu. Kako dolazi do toga, da ti
nisi nikada ništa slušao niti o tome ni o imenu 'Ala ed-Dina, koje
mu neka ushtjedne Gospod umnožiti njegovu slavu i podariti
radost?
Sada Maur nastavi:
— To je moja najveća želja, da si pogledam taj dvorac. Ako mi ti
hoćeš ukazati ljubaznost, odvedi me onamo. Jer ja sam stranac.
— Slušam i pokoravam se! - odgovori čovjek, pođe pred njim i
odvede ga do 'Ala ed-Dinova dvorca.
Maur počne promatrati dvorac i spozna, da je sve to djelo svjetiljke.
I on poviče:
— Ah! Ah! Ja moram tomu prokletniku, krojačkom sinu, koji
ranije nije imao dovoljno čak ni za to, da navečer jede, iskopati
grob. Ako mi sudbina podari snagu, pustit ću također njegovu
mater da opet prede na koloturu, kao što je to prije morala činiti.
Njemu ću pak samomu oduzeti život.
Nato se vrati natrag u chan, ožalošćen, ojađen i tužan, kakav je već
bio u svojoj zavisti prema 'Ala ed-Dinu.
maurski čarobnjak, kada je opet bio došao u chan, izvadio svoj
astrološki pribor i bacio pijesak, kako bi saznao, gdje je svjetiljka. Tu
je otkrio, da je ona u dvorcu, ali ipak ne kod samoga 'Ala ed--Dina.
Zbog toga se silno obraduje i rekne:
— Sada je to laka stvar, da tomu prokletniku oduzmem život, i
ja već vidim jedan put, da se domognem svjetiljke!
Zatim on otiđe k nekomu kovaču bakraru i rekne mu:
— Napravi mi par svjetiljki. Od mene ti trebaš dobiti više nego što
je to uobičajena cijena! Ja od tebe samo zahtijevam, da ih brzo
zgotoviš.
— Slušam i pokoravam se! — odgovori kovač, dadne se na posao i
zgotovi ih.
527
Dvjestdikzdesetiksta, noć
Kada su one dakle bile gotove, Maur mu plati toliko mnogo za njih,
koliko je on zatražio, uzme ih, otiđe i vrati se natrag u chan. Ondje ih
on stavi u jednu košaru i počne obilaziti po gradskim ulicama i
bazarima, tim što je izvikivao:
— O, tko mijenja stare svjetiljke za nove svjetiljke!
Kada su ga ljudi čuli gdje tako izvikuje, oni su ga ismijavali i
kazivali:
— Ovaj je čovjek ipak sigurno poludio, da on obilazi naokolo i
daje nove svjetiljke za stare!
Sada je također narod za njim trčao, a gradski su ga uličari slijedili
od mjesta do mjesta i ismijavali ga. On se međutim suzdržavao i nije
se zbog toga brinuo, nego je obilazio sve dalje po gradu, sve dok nije
došao do ispod 'Ala ed-Dinova dvorca. Ondje je uzvikivao, koliko je
samo glasnije mogao, dok su djeca kričala:
— Luđak! Luđak!
Dogodilo se dakle, da je princeza Badr el-Budur bila u kiosku i čula,
kako netko uzvikuje, dok dečki na njega kriče, ali nije razumijevala, o
čemu se to zapravo radi. Tada ona jednoj od svojih robinja izda
zapovijed:
— Otiđi i pogledaj, kakav je to čovjek, koji tu viče, i što on
izvikuje!
Robinja otiđe, pogleda, i ugleda nekog čovjeka, koji je izvikivao: —
O, tko mijenja stare svjetiljke za nove! - dok su ga iza njega dečki s
ulice ismijavali.
Zatim se robinja vrati natrag i izvijesti svoju gospodaricu, princezu
Badr el-Buduru, tim što rekne:
— Taj tu čovjek izvikuje: 'O, tko mijenja stare svjetiljke za
nove!' A djeca trče za njim i ismijavaju ga.
Tada se nasmije također princeza Badr el-Budur nad ovom
neobičnom pojavom. 'Ala ed-Din je međutim bio svjetiljku ostavio da
leži u njegovoj odaji..."
528
Ali kada je počela
dvjestaišezdesetisedma
noc

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Ala ed-Din bio ostavio
svjetiljku da leži u njegovoj odaji, a da je nije položio u svoju riznicu i
ondje zaključao. Jedna je od robinja bila to vidjela, i ta počne:
— Visoka gospodarice, ja mislim da sam vidjela jednu staru
svjetiljku u odaji svojega gospodara 'Ala ed-Dina. Daj daje mi kod
toga čovjeka zamijenimo za jednu novu, kako bismo vidjele, jesu li
njegove riječi istinite ili lažne!
princeza Badr el-Budur robinji rekla:
- Donesi tu staru svjetiljku, za koju kažeš, da si je bila vidjela
u odaji svojega gospodara!
Jer princeza nije znala ništa o svjetiljci, niti o njezinima čarobnim
snagama, niti je slutila, da je ona bila ta, koja je njezinu mužu 'Ala ed-
Dinu bila pribavila svu tu golemu raskoš. Sada je to bila njezina
najveća želja, da putem jednog pokusa ispita razum toga čovjeka, koji
je novo mijenjao za staro. Tako robinja otiđe, popne se u 'Ala ed-
Dinovu odaju i vrati se natrag k princezi Badr el--Buduri sa
svjetiljkom. Budući dakle da uopće nitko nije bio imao
529
Dvjestmšezdesetisedmct noć
nikakva pojma o lukavstvu i zloći maurskog čarobnjaka, tako princeza
zapovjedi naduškopljeniku, da on treba sići dolje i zamijeniti ovu
svjetiljku za jednu novu. Ovaj uzme svjetiljku, siđe dolje i dadne je
Mauru. Pa pošto je od njega bio dobio jednu novu svjetiljku,
naduškopljenik se vrati natrag k princezi i dadne joj svjetiljku, koju je
bio zamijenio. Ona je promotri i nađe, da je ta stvarno nova. Tada se
ona počne smješkati nad Maurovim razumom. Taj međutim svjetiljku,
pošto ju je bio primio i prepoznao kao svjetiljku iz pećine s blagom,
turne smjesta u svoje grudi, a sve ostale svjetiljke prepusti ljudima,
koji su se s njim htjeli mijenjati. On hitro otrči odatle, sve dok se nije
našao vani pred gradom. Zatim je hodao preko ravnih njiva, sve dok
se nije spustila nać. Pa budući da je sada vidio, da je u stepi sam, da
ondje nema nikoga osim njega, uzme svjetiljku iz svojih grudi i
protrlja je. Smjesta se pred njim pojavi marid i rekne mu:
- Na službu! Tvoj sluga stoji pred tobom! Zahtijevaj od mene.
što želiš!
Maur odgovori:
- Ja želim, da ti 'Ala ed-Dinov dvorac s njegovim stanovnicima i
svim, što je u njemu, podigneš s njegova mjesta i mene s njim u mojoj
zemlji, u zemlji Africi, staviš na tlo. Ti poznaješ moj grad. I želim, da
taj dvorac stoji u mome gradu između vrtova!
- Slušam i pokoravam se! — rekne uslužni marid. — Zatvori oči i
otvori oči, tako ćeš se opet naći u svojoj zemlji zajedno s dvorcem.
I smjesta se tako dogodi. U jednome je trenutku bio Maur zajedno s
'Ala ed-Dinovim dvorcem i svim, što je u njemu bilo, odnesen u
zemlju Afriku.
Tako daleko maurski čarobnjak. Vratimo se mi sada natrag k sultanu
i k 'Ala ed-Dinu! Sultan je običavao svakoga dana, kada bi ujutro
ustao, u svojoj vjernoj ljubavi prema svojoj kćeri, princezi Badr el-
Buduri, otvarati prozor i pogledati kroz njega. Tako je također onoga
dana po svom običaju otvorio prozor, kako bi pogledao kroz njega
preko prema svojoj kćeri.
530

Dalje su mi pripovijedali, o najveći Kralju našega vremena, da
sultan, kada je s prozora svoje odaje pogledao preko prema 'Ala ed-
Dinovu dvorcu, ondje nije ugledao ništa, nego je vidio samo jedno
golo mjesto, kakvo je ranije ondje bilo. Nije mogao vidjeti niti dvorac
ni inače neku građevinu. Tada ga spopadne bezgranična
zaprepašćenost, razum mu se smete, i on počne trljati svoje oči, jer su
možda one mogle biti pomućene ili zatamnjene. Zatim je opet
istraživao, ali se naposljetku uvjeri, da od dvorca nema više nikakva
traga. I on nije znao, što se s njime bilo zbilo, što se s njime dogodilo.
Tada on dospije u još veću smetenost, počne kršiti ruke, a suze mu se
počnu kotrljati na bradu, jer nije znao, što se to dogodilo s njegovom
kćerju. Smjesta pošalje slugu i dadne pozvati vezira. Taj dođe, pa kada
je ušao k vladaru i ugledao ga u tako žalosnom stanju, on rekne:
— Oprosti mi, o najveći kralju našega vremena, Allah neka
zadrži daleko od tebe svako zlo! Zašto si ojađen?
Sultan uzvikne:
— Zar ti onda još ništa ne znaš o mojoj nevolji?
—Zaista ne, visoki gospodaru — odgovori vezir — tako mi Allaha,
ja uopće nemam nikakvu obavijest!
Nato sultan:
— Ti dakle još nisi pogledao prema 'Ala ed-Dinovu dvorcu!
— To je istina, moj gospodaru — rekne vezir — sada je on jamačno
još zaključan.
Ali kralj nastavi:
— Budući da ti uopće nemaš nikakvu obavijest, hajde sada,
pogledaj kroz prozor i vidi, gdje je 'Ala ed-Dinov dvorac, o kojem
ti kažeš, da je još zaključan!
Tada vezir pogleda s prozora preko prema 'Ala ed-Dinovu dvorcu.
Ali ne nađe ništa, niti dvorac ni inače što. Posve smeten i zbunjen on
opet pogleda sultana, a ovaj nastavi:
— Znaš li sada razlog moje žalosti? Jesi li vidio 'Ala ed-Dinov
dvorac, o kome kažeš, da je zacijelo zaključan?
531
Dvjestaišezdesetisedma noć
— O najveći kralju našega vremena - rekne sada vezir — ja
sam se već ranije usudio reći tvojoj visosti, da su taj dvorac i sve te
stvari čarobnjaštvo.
Tada sultan bukne od gnjeva, i on poviče:
— Gdje je 'Ala ed-Din?
Kada je vezir odgovorio, da je on u lovu, vladar izda istoga trenutka
zapovijed, da neki od aga i vojnika trebaju odjahati i dovesti 'Ala ed-
Dina na polaganje računa okovanih ruku i nogu. Age i vojnici se upute
odatle, sve dok nisu naišli na 'Ala ed-Dina. A tu mu oni reknu:
— O ti naš gospodaru 'Ala ed-Dine, nemoj se na nas ljutiti, sul
tan nam je zapovjedio, da te trebamo dovesti k njemu okovanih
ruku i nogu. Mi te molimo, nemoj nam pripisivati nikakvu krivnju,
jer mi stojimo pod njegovom kraljevskom zapovijeđu, mi ne mo
žemo postupiti protiv nje!
Kada je 'Ala ed-Din čuo riječi aga i vojnika, on bude obuzet
zaprepašćenošću. Njegov je jezik bio kao zalijepljen, jer on dakako
nije znao uzrok svemu tomu. Zatim im se međutim obrati i rekne:
— Vi ljudi, zar vi ne znate razlog za ovu sultanovu zapovijed? Ja
znam da sam nedužan, ja nisam učinio nikakav zločin protiv sultana
niti protiv zemlje.
— Naš gospodaru - odgovore oni - mi nemamo uopće nikakvu
obavijest!
Tada 'Ala ed-Din skoči sa svojega konja i rekne im:
— Učinite sa mnom ono, što vam je sultan zapovjedio! Jer sul
tanovoj se zapovijedi mora voljko biti pokoran.
Dalje su mi pripovijedali, o najveći Kralju našega vremena, da su
age 'Ala ed-Dinu stavili pute na noge i lisičine na ruke, tako ga
odvukli odatle u željeznim lancima i s njim došli u grad. Kada su ga
ljudi ugledali sa željeznim okovima na rukama i nogama, tada su
znali, da mu sultan hoće dati odrubiti glavu. Jer je on međutim bio kod
njih obljubljen tako preko svake mjere, svi su se građani oku-
532
Pripovijest o tAlđ ed-Dinu i čarobnoj svjetiljci

pljali zajedno, svoje su oružje uzimali u ruke, napuštali svoje kuće i
slijedili vojnike, kako bi vidjeli, što će se dogoditi. Čim su zatim
vojnici sa zarobljenikom stigli do sultanove palače, oni sultanu
ispostave obavijest. I taj smjesta pošalje krvniku zapovijed, da treba
doći i ovomu odsjeći glavu. Ali kada su građani čuli tu sultanovu
zapovijed, oni zakrče vrata palače i dadnu reći sultanu:
— U tome ćemo trenutku srušiti palaču preko glava sviju, koji
se u njoj nalaze, i također preko tvoje glave, ako se 'Ala ed-Dinu
dogodi ma i najmanje zlo!
Vezir uđe k sultanu i javi mu:
— O najveći kralju našega vremena, mi ćemo nastradati! Zato
je to najbolje, ako ti 'Ala ed-Dinu oprostiš, kako nam se ne bi
dogodila neka nesreća. Jer ljudi 'Ala ed-Dina vole više nego nas!
Krvnik je međutim već bio raširio ćilim smrti153, na koji je postavio
'Ala ed-Dina i zavezao mu oči. I sada je triput obilazio oko njega, u
očekivanju posljednje sultanove zapovijedi. Ali sultan sada ugleda,
kako mnoštvo naroda juriša na palaču i već se penje gore da je razruši.
On odmah izda krvniku zapovijed, da odustane od 'Ala ed-Dina, i
zapovjedi izvikivaču, da izađe van pred narod i objavi, da je vladar
'Ala ed-Dinu oprostio i pomilovao ga. Čim se ovaj sada osjetio na
slobodi i ugledao sultana kako sjedi na prijestolju, on pristupi k njemu
i rekne:
— Visoki gospodaru, budući da se tvoja visost udostojala, da meni
pokloni život, tako neka se htjedne također udostojati, da meni
priopći, u čemu se sastoji moj zločin!
— Ha, izdajnice — poviče sultan - zar ti još ne znaš svoj zločin?
Zatim se obrati veziru s riječima:
— Uzmi ga i daj mu da vidi kroz prozor, gdje je njegov dvorac!
Kada ga je vezir onamo bio odveo, i kada je 'Ala ed-Din pogledao
kroz prozor preko prema svojemu dvorcu, on ugleda golo
Krvnički kožnati sag, na kome se obavljalo smaknuće.
533
Dvjestaikzdesetisedma noć
mjesto, onakvo kakvo je bilo prije nego što je ondje bio sagrađen
dvorac. Ali od dvorca nije više otkrio nijedan jedini trag. Tada se on
ukoči od zaprepašćenja i nije znao, što se bilo dogodilo. Ali kada je
stupio natrag, sultan mu dovikne:
- Dakle, što si vidio? Gdje je tvoj dvorac? Gdje je moja kći.
krv mojega srca, moje jedino dijete, osim kojega ja nemam više
nijedno?
— O najveći kralju našega vremena — odgovori 'Ala ed-Din -
ja o tome ništa ne znam. Ja ne znam, što se dogodilo!
Zatim sultan nastavi:
— Znaj, 'Ala ed-Dine, ja sam ti oprostio, da se ti staviš u pokre:
i tu stvar istražiš i tragaš za mojom kćerju. Ali daj se samo s njome
opet vidjeti. Ako mi je ti ne dovedeš, tada ću ti — tako mi mojega
života! — dati odrubiti glavu!
- Slušam i pokoravam se, o najveći kralju našega vremena! -
odgovori 'Ala ed-Din - ali mi dadni rok od četrnaest dana. Ako ti
je ja nakon isteka toga vremena ne dovedem, tada mi dadni odru
biti glavu i učini, što ti se mili!
sultan nato 'Ala ed-Dinu rekao:
— Ja ti odobravam željeni rok od četrnaest dana. Ali nemo;
vjerovati, da ćeš moći uteći od moje ruke. Jer ja ću te dopremiti na
polaganje računa, ne samo na zemlji, nego također, kada bi lebdic
iznad oblaka!
- O moj gospodaru i sultane - dadne 'Ala ed-Din kao odgo
vor - kao što sam rekao tvojoj visosti, ako ja nju tebi ne dovedem
u tome roku, tada ću doći pred tebe, da mi ti dadneš odrubiti glavu.
Kada su dakle građani i sav narod ugledali 'Ala ed-Dina, oni se silno
obraduju zbog pogleda na njega i počnu klicati, što je on bio na
slobodi. Ali su sramota ovoga doživljaja i stid i zluradost zavid-nika
pognuli 'Ala ed-Dinovu glavu. Tako je on dakle žurio dalje i besciljno
lutao naokolo po gradu i nije znao, kako je do svega toga došlo.
Tijekom je dva dana ostajao u gradu, u dubokoj patnji, a da
534

nije znao, što da učini, kako bi opet našao svoju mladu ženu, princezu
Badr el-Buduru, i svoj dvorac. A tih su dana neki od stanovnika
dolazili k njemu potajno s jelom i pićem. Potom međutim on napusti
grad i počne tumarati naokolo po slobodnoj ledini, a da nije pazio na
to, u kojemu se pravcu okreće. Dok je on tako odlazio sve dalje, ondje
dođe na svome putu u blizinu neke rijeke. Tada on u prekomjernosti
jada, koji je osjećala njegova duša, napusti svaku nadu i htjedne se
strmoglaviti u vodu. Ali jer je on bio pobožan musliman, koji je
priznavao samo vjeru u Allaha, tako se on pobo-ji Allaha u svome
srcu, i ostane stajati na obali rijeke, kako bi poduzeo abdest154. I dok
je sada rukama crpio vodu i trljao prste jedne o druge, dogodilo se,
daje također prsten pečatnjak bio pro-trljan. Tada se pred njim također
već pojavi marid i rekne:
— Tebi na službu! Tvoj sluga stoji pred tobom! Zahtijevaj, što
želiš!
Kada je 'Ala ed-Din ugledao duha, on se vrlo obraduje i rekne mu:
— Slugo, ja od tebe želim, da mi ovamo doneseš moj dvorac s
mojom suprugom, princezom Badr el-Budurom, u njemu zajedno
sa svim, što se u njemu nalazi.
Ali mu marid odgovori:
— Moj gospodaru, vrlo mi je žao, ti tražiš od mene nešto, nad
čime ja ne posjedujem moć. Jer to je nešto, što ovisi o slugama
svjetiljke. Ja se to ne mogu usuditi.
Tada 'Ala ed-Din nastavi:
— Budući daje to nešto, što nadilazi tvoje snage, onda me uzmi i
spusti pokraj mojega dvorca, ma u kojoj se on zemlji nalazio.
— Slušam i pokoravam se, moj gospodaru! — odgovori duh,
podigne ga uvis i u istome ga trenutku spusti pokraj njegova dvorca u
zemlji Africi, upravo pred odajom njegove supruge.
154 Obvezno pranje prije molitve.
535
HHH
DvjestaiŠezdesetisedma noć
To je bilo o vremenu, kada je počinjala noć. Ali on jednim pogledom
prepozna svoj dvorac, i tada uzmaknu od njega brige i jadi, i on se
pomoli Allahu, neka mu On ushtjedne, nakon što je već bio napustio
svaku nadu, dopustiti da još jednom ponovo vidi svoju suprugu. Zatim
on počne misliti o tajanstvenim putovima milosti Allaha, čija je
svemoć predivna, kako mu je prsten bio donio pomoć, da, kako bi on
sam bio izgubio svaku nadu, da mu Allah nije bio poslao duha ovoga
prstena. Tako on postane veseo. i sva njegova žalost bude od njega
uzeta. Ali budući da on već od prije četiri dana nije u prekomjernosti
svojega jada, svoje brige i svoje žalosti i svojih mučnih misli bio
spavao, tako on priđe k dvorcu i legne na zemlju pod jedno drvo na
spavanje. Jer dvorac se nalazio, kako je već bilo ispričano, u zemlji
Africi između vrtova izvan grada.
'Ala ed-Din u toj noći pokraj svojega dvorca pod jednim drve-tom
spavao u punom miru. Dakako, * tko bravlju glavu ima kod pečenjara,
* taj noću ne spava mirno.155 * Pa ipak gaje svladao san. jer je bio
tako umoran i jer od prije četiri dana nije bio spavao. I on je tako
spavao, sve dok o jutru nije bio probuđen cvrkutom ptica. Tada on
ustane i uputi se k jednoj rijeci, koja je tekla odande kroz grad. Opere
si svoje ruke i svoje lice, obavi abdest i izmoli jutarnju molitvu. Kada
je molitvu bio izgovorio do kraja, vrati se natrag i sjedne pod prozore
odaja princeze Badr el-Budure. Princeza je dakle u svojoj velikoj tuzi
zbog rastanka od svojega supruga i od svojega oca, sultana, kao i zbog
sve te nevolje, koju je na nju bio navalio maurski čarobnjak, običavala
ustajati svaki dan u najraniju zoru. I onda bi tu sjedila i plakala. Obnoć
nije više nikada spavala, i bila je odagnala od sebe jelo i pilo. Kada bi
bila izgovorila pozdravnu formulu o koncu jutarnje molitve, k njoj je
običavala ulaziti jedna robinja, kako bije odjenula. Toga se međutim
dana dogodilo, da je robinja otvorila prozor, kako bi svoju
gospodaricu obradovala i utješila pogledom na drveće i potoke. Kada
je dakle
155 Poslovičan izraz: na Istoku glave zaklanih životinja
povjeravaju čovjeku, koji te glave kuha i priprema. Pri tome su
ponekad u brizi za svoje vlasništvo.
536

pogledala s prozora, ugledala je svojega gospodara 'Ala ed-Dina, kako
sjedi pod prozorima doksata, i ona tada poviče princezi Badr el-
Buduri:
— O gospodarice, o gospodarice, tu sjedi moj gospodar 'Ala
ed-Din, pod zidovima dvorca!
Princeza brzo pritrči, pogleda s prozora van i također ga ugleda. 'Ala
ed-Din upravo podigne svoju glavu, i pogleda je. Tada ona njega
pozdravi, i on pozdravi nju, i oboje gotovo polete od radosti. Ona mu
dovikne:
— Ustani, dođi unutra k meni kroz tajna vrata, jer prokletnik
sada nije ovdje!
Zatim na njezinu zapovijed siđe robinja dolje i otvori mu tajna vrata.
'Ala ed-Din uđe kroz njih unutra, a njegova mu žena, princeza Badr el-
Budur, dođe ususret sve do onamo. Tu oni u silnoj radosti zagrle i
poljube jedno drugo, da, u prekomjernosti svoje sreće oni počnu
plakati. Zatim sjednu, i sada 'Ala ed-Din počne:
- Princezo Badr el-Buduro, prije svega drugoga bih te htio
nešto upitati. Ja sam bio u svojoj odaji na tome i tome mjestu
odložio jednu staru mjedenu svjetiljku...
Ali čim je princeza to čula, ona uzdahne i prekine ga:
- Ah, moj prijatelju, ona je upravo uzrok toga, da smo dospjeli u ovu
bijedu!
- Kako je do toga došlo? - upita 'Ala ed-Din.
A princeza mu Badr el-Budur ispriča sve svoje doživljaje od početka
do kraja, kako su one tu staru svjetiljku bile zamijenile za jednu novu,
i zatim ona zaključi s riječima:
— O danu smo se potom vidjele rano ujutro u ovoj zemlji, a taj
me je, koji nas je bio prevario i zamijenio svjetiljku, izvijestio o
tome, da je on putem snage svojega čarobnjaštva uz pomoć te
svjetiljke s nama ovo bio učinio, da je on jedan Maur iz Afrike i da
smo mi u njegovu gradu.
'Ala ed-Din, nakon što je princeza bila završila svoje riječi, njoj rekao:
537
— Reci mi, kakvu namjeru ima taj prokletnik s tobom? Kako
on razgovara s tobom? Sto ti kaže? Što hoće od tebe?
— Svakoga dana on dolazi k meni samo jedan jedini put, i želi
me navesti na to, da ga ljubim. On hoće, da ja njega uzmem za
muža umjesto tebe, da te zaboravim i da ne mislim više na tebe.
Rekao mi je također, da je moj otac, sultan, tebi dao odrubiti
glavu. I pritom je uvijek govorio o tebi, da si ti bio sin siromašnih
ljudi, a da je on bio uzročnikom tvojega bogatstva. Tako me on uvi
jek prijazno oslovljava, a od mene još nije postigao da čuje ma i
jedan slatki šapat.
Tada Ala ed-Din nastavi:
— Reci mi, kamo je on odložio svjetiljku, ako to znaš!
A ona mu odgovori:
— On je uvijek nosi uza se. Od nje se ne može odvojiti ni na
jedan trenutak. Tajput je, kada mi je pripovijedao sve to, što sam
ti ispričala, izvadio svjetiljku iz svojih grudi i pokazao mi je.
Čim je 'Ala ed-Din čuo ove riječi, on se vrlo obraduje, i rekne joj:
— Princezo, slušaj, ja ću sada otići. Ali ću se uskoro vratiti,
obučen u drugu odjeću. Nemoj se začuditi nada mnom. Naredi, da
na tajnim vratima uvijek stoji jedna robinja, kako bi mi ona, čim
me vidi da dolazim, odmah otvorila vrata! Ja ću promisliti o sred
stvu i putovima, kako da toga prokletnika pošaljem u smrt.
Nato Ala ed-Din izađe s vrata dvorca, i hodao je dalje, sve dok nije
na svom putu sreo nekog seljaka. Njemu on rekne:
— Ti čovječe, uzmi moje haljine i dadni meni svoje!
Seljak to ne htjedne učiniti. Ali ga 'Ala ed-Din na to prisili, oduzme
mu njegove haljine, navuče ih sam na sebe, a njemu dadne svoju
vlastitu skupocjenu odjeću. Zatim je išao dalje putem prema gradu,
sve dok nije ušao u njega, uputio se na bazar droga i kupio
538
kod trgovca mirodijama jake bunike156, koja trenutačno djeluje, dva
drama157 za dva dinara. Zatim je išao istim putem natrag, sve dok
nije opet stigao do dvorca. Kada gaje ugledala sluškinja, otvorila mu
je tajna vrata, i on uđe unutra k princezi Badr el-Buduri.
'Ala ed-Din, nakon što je bio ušao k svojoj supruzi, princezi Badr el-
Buduri, njoj rekao:
- Slušaj, ja želim, da se ti lijepo odjeneš i okitiš i odustaneš od
žalosti. Kada zatim dođe Maur, tada ga dočekaj s pozdravom
srdačne dobrodošlice, primi ga nasmiješena lica i pozovi ga, da s
tobom jede. Postupaj prema njemu tako, kao da si zaboravila svo
jega ljubljenog 'Ala ed-Dina i svojega oca, a da si njega naprotiv
vrlo zavoljela. Zatraži od njega crvenog vina, napravi se pred njime
potpuno zadovoljnom i sretnom i pij u njegovo zdravlje! Kada mu
međutim dadneš da ispije dva do tri pehara vina, tako da on po
stane nepažljivim, stavi mu u pehar ovaj prašak, i opet ga napuni
vinom! Čim on ispije taj pehar, u kome će biti prašak, kao mrtav će
pasti na leđa.
Kada je princeza Badr el-Budur bila čula te riječi iz 'Ala ed-Di-
novih usta, ona mu rekne:
— To je za mene zadaća, koju ja mogu samo vrlo teško ispuni
ti. Ali budući da bismo mi mogli biti oslobođeni od prostaštva
ovoga prokletnika, koji me je toliko izmučio rastankom od tebe i
od mojega oca, dopušteno je, da ubijemo nitkova.
Nato je 'Ala ed-Din sa svojom suprugom jeo i pio, ali samo toliko
mnogo, da je utišao glad i žeđ, ubrzo opet ustao i napustio dvorac.
Princeza međutim Badr el-Budur naredi da dođe njezina sobarica, i
ona je odjene i okiti. Obuče raskošne haljine i namaze se miomirisima.
A kada se to bilo dogodilo, također već dođe prokleti Maur. Čim ju je
ovaj ugledao u tome nakitu, on se vrlo
156 Bunika (Hyoscyamus) spada u rod biljaka iz porodice
pomoćnica,
Solanaceae. U medicini se danas rabi list i sjeme.
157 Jedan dram teži 3,2 grama.
539
obraduje. Još više međutim, kada gaje ona pozdravila nasmiješena
lica, posve protiv svojega običaja. Tada se u njemu još snažnije raspali
plamen ljubavi prema njoj, i on počne osjećati želju za njome. Zatim
ga ona povuče na svoju stranu, pozove ga, da sjedne, i rekne mu:
— Moj ljubljeni, ako hoćeš, dođi večeras k meni, da zajedno
blagujemo. Meni je dojadila tuga. Jer ako bih ja tu sjedila tužna
čak i tisuću godina, to ne bi ništa koristilo, Ala ed-Din se ipak ne
bi mogao vratiti iz groba. Ja se pouzdajem u to, što si mi ti nedavno
rekao, da ga je naime moj otac u prekomjernosti svoje boli zbog
rastanka od mene zacijelo dao ubiti. Nemoj se danas iščuđavati
nada mnom, što izgledam drugačije nego jučer! Razlog je taj, što
sam se dosjetila, da tebe učinim svojim ljubavnikom i sudrugom na
'Ala ed-Dinovu mjestu, jer ja nemam više nikoga osim tebe. Tako
se ja dakle nadam, da ćeš ti večeras doći, kako bismo zajedno jeli i
jedno s drugim popili malo vina. Ja bih voljela, da mi ti dadneš da
kušam od vina tvoje zemlje Afrike. Možda je ono bolje nego vino,
koje ja imam ovdje i koje potječe iz naše zemlje. Da, ja imam vruću
želju, da kušam vino vaše zemlje.
Maur — kada je vidio, kakvu ljubav posvjedočuje prema njemu
princeza Badr el-Budur, i kako je ona posve drugačija nego ranije, dok
je još bila ožalošćena - sada već pomislio, kako je ona odustala od
svoje nade u 'Ala ed-Dina, i da je silno obradovan uzviknuo:
— Moj živote, slušam i pokoravam se svemu, što ti želiš i meni
zapovijedaš! Ja imam u svojoj kući jedan krčag vina naše zemlje,
koji je već od prije osam godina čuvan pod zemljom. Ja ću sada
otići i iz njega napuniti toliko mnogo, koliko nam treba. Zatim ću
se brzo opet vratiti k tebi.
Princeza mu međutim, koja ga je htjela uljuljati u sve veću
sigurnost, odgovori:
— Ah, moj mili, ne odlazi od mene, pošalji jednoga od svojih
slugu, da nam on iz njega napuni, ti ostani sjediti kod mene, kako
bih se radovala tvojemu društvu!
540

- Moja gospodarice — rekne on nato — nitko ne poznaje
mjesto toga krčaga osim mene. Ja neću dugo izbivati od tebe.
Zatim Maur otiđe i poslije kratkog se vremena vrati natrag s toliko
mnogo vina, koliko im je bilo potrebno. Princeza Badr el-Budur mu
dovikne:
- Ti si sebi morao dati truda, i ja sam te opteretila, moj mili!
- To uopće nije ništa, zvijezdo mojega oka — dadne joj on kao
odgovor — ja se osjećam počašćenim, ako mogu tebi služiti.
Nato princeza Badr el-Budur sjedne s njim za stol, i oni počnu jesti.
Ubrzo međutim princeza poželi piti. Smjesta joj sluškinja napuni
pehar i zatim ga također ponudi Mauru. Princeza ispije za njegov život
i zdravlje, dok on ispije za njezino dobro. Tako ona s njime započne
veselo čašćenje, a jer je ona umjela čudesno lijepo i fino govoriti,
ubrzo ga je zaludila, tim što je s njim naklapala slatkima, značajnim
riječima, kako bi u njemu raspaljivala sve vrući ljubavni žar. On
međutim, Maur, pomisli, da to sve dolazi stvarno od srca, i ne nasluti,
da je ova naznaka njezine ljubavi prema njemu samo jedna zamka,
koja ga je trebala odvesti u smrt. Zato je njegova strast prema njoj
postajala sve jačom, i on htjedne svisnuti od ljubavi prema njoj, kada
je čuo, kakve mu ona nježne riječi upućuje. Bio je kao otsutan duhom,
njegova se glava počne okretati od milja, a cijeli svijet nije ništa više
vrijedio u njegovim očima. Kada je objed bio skoro završen i kada mu
se vino već bilo popelo u glavu, princeza mu Badr el-Budur, koja je to
bila opazila, rekne:
- Mi u našoj zemlji imamo jedan običaj, ali ne znam, običavate
li vi to također u vašoj zemlji ili ne.
- Kakav je to običaj? - upita Maur.
A ona mu odgovori:
- On se sastoji u tome, da o koncu objeda svatko uzima pehar
svojega prijatelja i ispija ga.
Nato ona odmah uzme njegov pehar i napuni ga za sebe vinom, a
zapovijedi robinji, da njemu pruži njezin pehar, u kome je vino bilo
pomiješano s bunikom, u skladu s uputom, koju je ona prije
541
DvjestMŠezdesetisedma noć
toga bila dala robinji. Sve su naime robinje i sluge u dvorcu željeli
njegovu smrt i bili u tome jednodušni s princezom Badr el-Bu-durom.
Robinja mu dakle pruži pehar. Ali kada je on čuo njezine riječi i vidio,
da ona pije iz njegova pehara i daje njemu da ispije njezin vlastiti
pehar, tada se on počne osjećati kao el-Islandar Veliki, jer je smio
vidjeti od nje takav jedan dokaz ljubavi. Ona mu međutim rekne, tim
što se njihala ovamo i onamo i svoju ruku položila u njegovu:
— Ah, moja dušo, tu je tvoj pehar kod mene i moj pehar kod
tebe! Tako piju zaljubljenici jedan iz pehara drugoga.
Zatim princeza Badr el-Budur prinese svoj pehar k ustima, ispije ga
i stavi dolje. Nato se nagne preko k Mauru i poljubi ga u obraz. Njemu
bude tako, kao da od radosti leti prema nebu, i kako bi sada učinio isto
što i ona, on podigne pehar k ustima i posve ga isprazni, a da nije
pazio na to, ima li u njemu nešto štetno. Odmah, istoga trena, padne
kao mrtav na leđa, a pehar mu ispadne iz ruke. Tomu se princeza Badr
el-Budur obraduje, a robinje kao za okladu potrče i svojemu
gospodaru 'Ala ed-Dinu otvore vrata dvorca. I on uđe.
'Ala ed-Din, nakon što je bio ušao u dvorac, pohitao gore k odaji svoje
supruge, princeze Badr el-Budure, i ondje vidio, kako ona sjedi za
stolom, a Maur pred njome leži kao mrtav. Tada joj on priđe, poljubi je
i zahvali joj za njezino djelo, ispunjen velikom radošću. Zatim joj se
obrati s riječima:
— Otiđi sada sa svojim robinjama unutra u svoju odaju, mene
sada ostavi samoga, da dovršim svoje djelo!
Princeza nije oklijevala, nego se uputila sa svojim sluškinjama u
nutarnju odaju. 'Ala ed-Din međutim zaključa za njima vrata, priđe k
Mauru, posegne rukom u njegove grudi i izvadi odatle svjetiljku,
zatim povuče svoj mač i odrubi Mauru glavu. Nato protrlja svjetiljku.
Smjesta se pred njim pojavi uslužni marid i rekne mu:
— Na službu, moj gospodaru! Sto želiš?
542

Tada 'Ala ed-Din odgovori:
— Ja želim, da ti ovaj dvorac uzmeš iz ove zemlje i odneseš u
zemlju Kinu i spustiš na isto ono mjesto, na kome je bio ranije,
nasuprot sultanovoj palači.
- Slušam i pokoravam se, moj gospodaru! - odgovori marid.
Sada 'Ala ed-Din uđe k svojoj supruzi, zagrli je i poljubi je, i ona
opet poljubi njega. I dok su oni sjedili jedno s drugim u prisnom
sjedinjenju, marid odnese s njima dvorac i spusti ga na njegovo
mjesto, nasuprot sultanovoj palači. 'Ala ed-Din je međutim robinjama
izdao zapovijed, i one rasprostru pred njim stol. Tada on sa svojom
suprugom, princezom Badr el-Budurom, sjedne k stolu, i oni počnu
jesti i piti, u čistoj radosti i veselju, sve dok se nisu bili zasitili. Nato
se upute u sobu za vesela čašćenja, sjednu, počnu piti i naklapati i
ljubiti jedno drugo u vrućoj žudnji. Oni također već od prije dugo
vremena nisu bili jedno s drugim veseli, i tako proborave pri tome
hvale vrijednu činjenju, sve dok u njihovim glavama nije zasjalo
Sunce vina. Zatim ih počne obuzimati san, i oni legnu u svoj
udobnosti u svoju postelju. Sljedećega se jutra 'Ala ed-Din podigne i
probudi svoju suprugu, princezu Badr el-Buduru. Tada također već
dođu robinje, odjenu je u njezine haljine, urese je i okite. Također Ala
ed-Din obuče svoju raskošnu haljinu. Pritom su oboje htjeli gotovo
svisnuti od radosti nad tim, da su sada nakon rastanka opet jedno s
drugim sjedinjeni. A princeza je bila posve osobito radosna, što je
trebala o tome danu opet vidjeti svojega oca.
Okrenimo se mi sada od 'Ala ed-Dina i princeze Badr el-Bu-dure
opet k sultanu! Taj je bio, nakon što je bio oslobodio 'Ala ed--Dina,
neprestano žalostan zbog gubitka svoje kćeri. U svakome je vremenu i
času on tu sjedio i za njome plakao poput žena, koje nariču, jer je ona
bila njegovo jedino dijete. I svakoga bi jutra, čim bi se probudio iz
sna, žurno odlazio k prozoru, otvarao ga i pogledavao prema mjestu,
na kome je bio stajao 'Ala ed-Dinov dvorac, i plakao, * sve dok
njegove oči nisu gotovo oslijepile * i njegovi se očni kapci upalili od
rana. * O tome se dakle danu on digne rano kao obično, otvori prozor i
pogleda van. Tada on ugleda pred
543
f
sobom neku građevinu, protrlja si oči, opet pozorno pogleda, i tada
postane sigurnim, da je to 'Ala ed-Dinov dvorac. Istoga trenutka
pozove za konjima. Oni budu osedlani, on pohita dolje, uzjaši i pojasi
prema dvorcu. Kada ga je 'Ala ed-Din vidio kako dolazi, on požuri
dolje i dođe mu na pola puta ususret. Uhvati ga za ruku i počne se s
njime penjati k odaji njegove kćeri, princeze Badr el--Budure. Ali je
ona također osjećala takvu žudnju za svojim ocem, da je požurila dolje
i pozdravila ga već na vratima stubišta nasuprot nutarnjoj dvorani.
Tada je otac uzme u zagrljaj i poljubi je i zaplače u suzama
radosnicama. I ona je činila isto. Zatim ih 'Ala ed-Din otprati oboje u
gornju odaju, i svi sjednu. Sada sultan počne svoju kćer salijetati
pitanjima, kako je i što joj se dogodilo.
nato princeza Badr el-Budur svojemu ocu, sultanu, ispričala sve, što je
ona bila doživjela, tim što je ovako počela:
— Dragi oče, tek sam jučer ponovo oživjela, kada sam ugledala
svojega supruga. On je taj, koji me je oslobodio iz zatvora maur
skog čovjeka, prokletog čarobnjaka. Vjerujem, da na cijeloj zemlji
nema bezočnijeg čovjeka od njega. Da nije bilo mojega ljubljenoga
'Ala ed-Dina, tada ja ne bi bila oslobođena iz njegovih ruku, ah,
tada me ti ne bi nikada u životu ponovo ugledao. Da, dragi oče,
obuzeli su me žalost i duboka tuga, ne samo zato što sam bila ras
tavljena od tebe, nego također jer sam morala biti daleko od svo
jega supruga. Njemu ću sve dane svojega života biti zahvalna za
dobrostivost, jer me je oslobodio od nasilja toga prokletog maga.
Nato princeza Badr el-Budur ispriča svojemu ocu sve, što je ona bila
doživjela. Pripovijedala mu je, kakav je Maur bio čovjek, i što joj je
bio učinio. Kako se bio preobukao u trgovca svjetiljkama, da bi nove
mijenjao za stare.
— Budući dakle da sam vjerovala — tako je ona kazivala — da
on to čini iz nerazboritosti, počela sam se smijati nad njime. Jer
nisam imala nikakva pojma o njegovu lukavom planu. Tako sam
dakle uzela jednu staru svjetiljku, koja se nalazila u odaji mojega
muža, poslala sam je dolje po jednom uškopljeniku, a taj je od
njega za nju zamijenio jednu novu svjetiljku. Ali smo se sljedećega
544

dana, dragi oče, našli rano ujutro zajedno s dvorcem i svim, što se u
njemu nalazilo, u zemlji Africi. Ja još uvijek nisam ništa znala o
čarobnim snagama svjetiljke svojega supruga, koju sam bila
zamijenila. Napokon je došao k nama sam 'Ala ed-Din i izmislio
protiv čarobnjaka jednu lukavštinu, kako bi nas oslobodio iz njegovih
ruku. A da moj muž nije stigao k nama u pravo vrijeme, prokletnik bi
bio proveo svoju volju i silovao bi me. Ali mi je 'Ala ed-Din dao neki
prah. Taj sam mu stavila u pehar vina da ga popije, on ga je popio i
pao kao mrtav na pod. Poslije toga je k nama došao moj suprug, i ja ne
znam što je on učinio, tako da nas je iz zemlje Afrike opet prenio
ovamo na ovo mjesto.
— Moj gospodaru — nastavi sada 'Ala ed-Din — kada sam se
popeo i vidio, da on leži ispružen poput nekoga ubijenoga, omam
ljen bunikom, tada sam rekao princezi Badr el-Buduri: 'Otiđi sa
svojim robinjama u unutrašnju odaju!' Ona se nato udalji sa
sluškinjama od jezivog prizora. Ja sam međutim prišao prokletom
Mauru, posegnuo sam svojom rukom u njegove grudi i izvadio sam
iz njih svjetiljku. Jer mi je princeza Badr el-Budur bila kazala, da je
on vazda nosi u svojim grudima. Nakon što sam je dakle ponovo
bio zadobio, isukao sam svoj mač i odsjekao prokletniku glavu.
Potom sam uporabio svjetiljku i zapovjedio duhovima, koji joj
služe, da dvorac sa svim, što je bilo unutra, odnesu i da nas spuste
ovdje na ovome mjestu. Ali ako tvoja visost gaji sumnju prema
mojim riječima, tada neka se udostoji da sa mnom pogleda toga
prokletog Maura!
Tada kralj pode, i 'Ala ed-Din ga odvede na doksat. Čim je sultan
ugledao Maura, on odmah izda zapovijed, neka se leš otpremi i spali, a
njegov pepeo raspe u vjetar. Zatim on zagrli 'Ala ed-Dina, poljubi ga i
rekne mu:
— Ne pripisuj mi nikakvu krivicu moj sine, što sam ti htio
oduzeti život, zbog bezočnosti onoga prokletog čarobnjaka, koji te
je strmoglavio u tu jamu! Dragi sine, meni se to, što sam tebi
učinio, može oprostiti. Jer vidio sam, da sam bio izgubio svoju kćer,
svoje jedino dijete, koje mi je milije nego moje kraljevstvo. A ti
ipak znaš, kako silno srce roditelja čezne za djecom. Pogotovo sam
545
pak to učinio, jer nisam bio imao nikoga osim princeze Badr el-Bu-
dure.
Tako je sultan molio 'Ala ed-Dina za oproštenje, a taj mu ga je dao.
'Ala ed-Din nato rekao sultanu:
- Ti protiv mene nisi učinio ništa, što bi bilo protiv svetoga
zakona. Ali ni ja nemam na sebi nikakve krivice. Sva je nesreća
došla od toga Maura, prostačkog čarobnjaka.
Zatim kralj zapovjedi, da se okiti grad. To se također dogodi, i sada
otpočnu svečanosti radosti. On nadalje zapovjedi glasniku, da po
gradu izvikuje:
— Ovaj je dan veliki blagdan, njime otpočinju svečanosti ra
dosti u cijeloj zemlji, i one trebaju trajati jedan mjesec, trideset
dana, jer se princeza Badr el-Budur sa svojim suprugom vratila
doma!
Sve je ovo 'Ala ed-Din bio doživio s Maurom. Pa ipak on nije trebao
i unatoč tomu još naći nikakva mira od prokletog Mag-hribinca, iako
je njegov leš bio spaljen i pepeo prosut u vjetar! Ovaj je naime nitkov
imao jednoga brata, koji je bio još prometniji nego onaj u
čarobnjaštvu, geomantiji i astrologiji, kako se to kaže u poslovici:
'Jedan barski bob, koji ima dvije polovice.'158 Svaki je pojedini od
njih dvojice stanovao u jednome drugom kraju svijeta, kako bi ga
punili svojim čarobnjaštvom, svojom prefriganošću i svojom
podmuklošću. Dogodi se dakle jednoga dana, daje Maurov brat htio
znati, kako ide njegovu bratu. Zato on baci pijesak, izvede figure,
točno ih promotri i istraži, i tada sazna da je njegov brat
158 Littmann navodi da u jednome drugom rukopisu ovdje još
stoji poslovica: "Pas je ostavio iza sebe jednoga mladog psa. Taj je bio
još gori nego njegov otac." Jedna druga arapska poslovica glasi:
"Zmija uvijek donosi na svijet samo mlade zmije." Na veliku međutim
drevnost istovjetne poslovice u mediteranskom bazenu ukazuje nam i
Petronijev Satirikon u pogl. 45, paragr. 9: "Zmija ne rađa uže."
546

umro i da je stanovnik kraljevstva mrtvih. Tada se on ražalosti i
postane siguran, da je njegov brat mrtav. Ali on još po drugi put baci
pješak, kako bi saznao, kako je njegov brat otišao u smrt, i gdje je bio
umro. Tada spozna, da je njegov brat bio umro u zemlji Kini i da je
našao iznad svega sramotnu smrt. Nadalje je spoznao, da je taj, od čije
je on ruke bio zaglavio, jedan mladić po imenu Ala ed-Din. On se
smjesta stavi u pokret, opremi se za putovanje i krene. Prolazio je
stepama i pustinjama i gorjima tijekom mnogih mjeseci, sve dok nije
došao u Kinu, i to u sultanov grad, u kome je živio 'Ala ed-Din. Ondje
se uputi u svratiste stranaca, iznajmi si jednu prostoriju i najprije u
njoj malo otpočine. Zatim počne obilaziti gradskim ulicama, kako bi
našao neki put, koji bi mu pružio mogućnost, da postigne svoj opaki
cilj. A taj je bio, da uzme na Ala ed-Dinu krvnu osvetu za svojega
brata. Tako on dakle uđe ondje u neku kavanu na tržnici, jednu veliku
zgradu, u kojoj se je okupljalo mnogo naroda zbog igre. Jedni su igrali
igru s kamenčićima, drugi damu, treći šah i tomu slično. On tu sjedne i
počne slušati, kako ljudi, koji su sjedili pokraj njega, govore o nekoj
staroj pobožnoj ženi po imenu Fatima, koja je uvijek boravila u svojoj
ćeliji pred gradom i služila Allahu, i samo je o dva dana u mjesecu
dolazila u samo mjesto. Također se pričalo, da ona čini mnoga čuda.
Kada je maurski čarobnjak to saslušao, on rekne u sebi samom:
- Sada sam našao, što tražim. Ako tako ushtjedne Allah
Uzvišeni, ja ću posredstvom te žene postići svoj cilj!
maurski čarobnjak prišao ljudima, koji su govorili o čudima ove
pobožne starice, i jednomu od njih rekao:
- Dragi striče, slušam, kako vi pričate o čudima jedne svetice, koja
se zove Fatima. Gdje je ona, i gdje se nalazi njezina nastamba?
- Čudnovato! - uzvikne čovjek. - Kako je to moguće, da ti boraviš u
ovome gradu a još nisi slušao o čudima svetice Fatime? Ti jadnice,
čini se da si ti stranac, tako da ti dosada još ništa nije došlo do ušiju o
postovima, odricanju od svijeta i čistoj bogobo-jaznosti te pobožne
žene.
547
- Dakako, dragi gospodaru - odgovori Maur - ja sam
stranac. Prekjučer sam navečer stigao u ovaj vaš grad. I ja te
molim, ispričaj mi o čudima te kreposne žene! Reci, gdje je njezi
na nastamba? Jer mene je pogodila nesreća, i ja hoću otići k njoj.
da je zamolim, da se ona za mene pomoli. Možda će me Allah,
Svesilni i Preslavni, posredstvom njezine molitve osloboditi od mo
je nesreće.
Tada mu čovjek ispriča o čudima, bogobojaznosti i neprestanom
bogoslužju pobožne Fatime, uzme ga za ruku, izvede ga iz grada i
ondje mu pokaže put k njezinu obitavalištu u stanovitoj pećini na vrhu
jednoga malog brda. Maur mu srdačno zahvali za njegovu dobrotu i
vrati se natrag u svoj stan u chanu. Dogodilo se dakle, daje Fatima
sljedećega dana sišla u grad. Maur rano ujutro napusti konačište i
ugleda, kako se ljudi natiskuju. Kada je prišao bliže, da vidi što se
zbiva, ugleda kako ondje stoji Fatima. Svaki pojedini, koji je imao
nekakvu patnju, dadne se od nje blagosloviti i zamoli je, da za njega
moli, a kada bi ga ona dotakla, tada je bivao smjesta izliječenim od
patnje, koja gaje bila obuzela. Maurski ju je čarobnjak slijedio, sve
dok se nije uputila natrag u svoju pećinu. Zatim je čekao večer, sve
dok se nije smračilo, ušao u dućan nekoga trgovca vinom, ispio jedan
pehar i uputio se iz grada k pećini pobožne Fatime. Kada je došao
onamo, uđe u ćeliju i vidi, kako svetica spava na leđima na jednoj
staroj hasuri. On skoči na nju, sjedne na njezin trbuh, izvuče bodež i
na nju krikne. Ona se probudi, a čim je otvorila oči, ugleda nekog
čovjeka, Maura, kako sjedi na njezinu trbuhu s trgnutim bodežom, u
namjeri, daje ubije. Bila je prestrašena na smrt. I tada on na nju
poviče:
- Slušaj, ako kažeš jednu riječ ili krikneš, ubit ću te istoga tre
nutka! Sada međutim čini sve, što ti kažem!
I on joj se zakune jednom zakletvom, da će je ostaviti na životu, ako
bude činila ono, što joj bude govorio. Zatim ustane s njezina trbuha i
nastavi:
- Daj mi svoje haljine i uzmi moje!
Tada mu ona dadne svoje haljine, svoje poveze za glavu, svoj zar i
svoj ogrtač. I dalje joj on rekne:
548

- Moraš mi također nešto utrljati, tako da moje lice poprimi
istu boju kao i tvoje!
Nato Fatima ode u unutarnji dio pećine i donese bočicu s mašću. Iz
nje ona uzme nešto u svoju ruku i namaze mu lice. Tako ono dobije
istu boju kao što je bila i njezina. Naposljetku mu također dadne svoj
štap, pokaže mu, kako treba hodati i što treba činiti, kada dođe u grad,
stavi mu oko vrata svoje čislo, i naposljetku mu pruži zrcalo s
riječima:
- Gledaj, sada nema nikakve razlike između tebe i mene!
Maur pogleda u njega i uvidi, da je on sam točna preslika Fati-me,
kojoj nije ništa nedostajalo i kojoj se ništa nije smjelo dodati. Ali on
prekrši svoju zakletvu, kada je bio postigao svoj cilj. Jer on zatraži od
nje jedno uže, pa pošto mu ga je ona bila donijela, on ga uzme i njime
je zadavi u njezinoj pećini. Čim je ona zatim bila mrtva, on izvuče leš
i baci ga u jamu, koja se nalazila vani pred pećinom.
Maur, nakon što je bio umorio Fatimu i bacio je u jamu, vratio natrag
u spilju i ondje spavao, sve dok nije svanuo dan. Zatim je ustao, sišao
u grad i došao sve do Ala ed-Dinova dvorca. Sada se oko njega počne
okupljati narod, jer su svi sa sigurnošću vjerovali, da je on sveta
Fatima. On također počne onako činiti, kako je ona običavala činiti,
polagao je svoju ruku na bolesnike, izgovarao za jednoga prvu suru,
za drugoga neku drugu suru iz Kur'ana, a za neke treće je molio.
Budući da se sada narod vrlo natiskivao i galamio, počne to
osluškivati princeza Badr el-Budur, i ona rekne sluškinjama:
- Pogledajte, što se to zbiva, i koji je uzrok te galame! Nato jedan
aga od uškopljenika siđe dolje, kako bi pogledao, što je posrijedi.
Zatim se vrati natrag s riječima:
- Visoka gospodarice, do te galame dolazi poradi svete Fa-time.
Ako mi se ti udostojiš zapovjediti, tada ću je ja dovesti k tebi, kako bi
također ti bila dionikom njezina blagoslova.
549
— Otiđi — dovikne princeza - i dovedi mi je! Jer ja sam već
uvijek slušala o njezinim čudima i krepostima, i imam želju za tim,
da je vidim, kako bi od nje bila blagoslovljena. Ljudi su mi mnogo
pripovijedali o njezinim vrlinama.
Uškopljenički aga otiđe i dovede maurskog čarobnjaka, koji je bio
odjeven točno kao Fatima. I taj stupi sada pred princezu Badr el-
Buduru. Čim ju je ugledao, on počne pred njome izricati izvjestan niz
molitava. I nijedan jedini čovjek nije sumnjao u to, da je on sveta
Fatima glavom. Princeza mu međutim priđe, pozdravi ga i dadne mu
da sjedi njoj uz bok. Zatim joj rekne:
— Sveta Fatima, ja bih voljela, da ti uvijek ostaneš kod mene,
kako bih ja kroz tebe bila blagoslovljena, od tebe naučila putove
pobožnosti i bogobojaznosti i s tobom se takmičila.
To je bila upravo želja ovoga prokletog čarobnjaka, i on sada odluči,
da još više dovrši svoju prevaru. Zato joj on rekne:
— Visoka gospodarice, ja sam siromašna žena, koja stanuje u
pustinji. Meni slične nije vrijedno, da se zadržava u kraljevskim
dvorcima.
— Ništa se nemoj brinuti, ti sveta Fatimo! — odgovori princeza. —
Ja ću ti pokazati odaju u svojoj kući, u kojoj ti možeš služiti Allahu, i
kamo tebi neće smjeti ulaziti nijedan jedini čovjek. Ondje ćeš moći
obavljati svoje bogoslužje bolje, nego ako bi bila u svojoj pećini.
Maur nato rekne:
— Slušam i pokoravam se, visoka gospodarice! Ja neću protu
rječiti tvojim riječima. Jer što djeca i kraljevi kazuju, ne smije se
prezirati, niti odbijati. Ali te molim, da mi htjedneš dopustiti da
sama jedem i pijem u svojoj sobi i sama sjedim. Nitko neka mi ne
smije ući. Ja isto tako ne trebam nikakva raskošna jela. Ne, učini
mi samo tu milost, da mi dadneš po jednoj svojoj robinji svaki dan
poslati u moju sobu po jedan komad kruha i jedan gutljaj vode, pa
ću ja onda, kada budem gladna, jesti sama u svojoj odaji.
To je prokletnik činio zato, jer se bojao, ako bi prilikom jedenja
podigao zar, da bi njegova tajna bila izdana, i da bi ga se po nje-
550

govoj bradi na podbratku i usnama prepoznalo kao muškarca. Princeza
mu dakle Badr el-Budur odgovori:
— Sveta Fatimo, budi dobre volje! Sve se treba dogoditi samo
prema tvojoj želji. Ali sada dođi sa mnom, kako bih ti pokazala
odaju, koju ću dati da se uredi za tvoj boravak kod nas!
princeza Badr el-Budur odvela maga, koji se izdavao za pobožnu
Fatimu, do prostorije, koju mu je bila odredila za mjesto boravka. I
ondje mu ona rekne:
— Sveta Fatimo, ti ovdje trebaš stanovati. Ova odaja sada pri
pada tebi. Ovdje trebaš obitavati u punom miru i spokojnoj odvo
jenosti od ostalog svijeta.
Maur joj zahvali za njezinu dobrostivost i zazove na nju nebeski
blagoslov. Zatim ga princeza odvede u kiosk, ondje mu pokaže
nadsvođeni strop i dragulje, koji su blještali zračeći na dvadeset-ičetiri
prozora, i upita ga:
— Što misliš, sveta Fatimo, o ovoj čudesnoj odaji?
Maur joj odgovori:
— Tako mi Allaha, ona je čudesna, da, još i više nego to! Ja
vjerujem, da se na čitavome svijetu ne može naći njoj ravna. Preko
svake je mjere raskošna. Ali šteta za jedno, što bi ipak moglo
uvećati njezinu ljepotu i divotu!
Tada princeza Badr el-Budur upita:
— Sveta Fatimo, što joj još nedostaje? Što je to, što bi je moglo još
više ukrasiti? Kaži mi to! Ja sam mislila da je ona posve savršena.
— Visoka gospodarice — dadne čarobnjak kao odgovor — što joj
još nedostaje, to je jaje ptice Ruh, koje bi moralo visjeti u njezinoj
kupoli. Kada bi ono visjelo u kupoli, tada ova odaja ne bi imala na
cijelome svijetu sebi ravne!
Sada princeza upita dalje:
— Kakva je to dakle ptica? Gdje bismo mi mogli naći njezino
jaje?
551
Dvjestaikzdesetisedma noć
- Visoka gospodarice - odgovori Maur - to je jedna silno
golema ptica, koja može svojim kandžama podići devu i slona i
odnijeti ih u letu, jer je tako golema i snažna. Ta se ptica po-
najčešće nalazi na planini Kaf160. A taj majstor, koji je sagradio
ovaj dvorac, on ti također može donijeti i jaje te ptice.
Zatim oni prestanu s tim razgovorom, a budući da je bilo vrijeme
podnevnom objedu, robinje prostru stol. Princeza Badr el--Budur
sjedne i zamoli prokletog maga, da s njome objeduje. On međutim
odbije i sustegne se i uputi se u svoju odaju, koju mu je bila odredila
princeza. I robinje mu odnesu onamo objed. Kada je dakle pala večer i
'Ala ed-Din se vratio doma iz lova, princeza mu Badr el-Budur dođe
ususret i pozdravi ga. On je zagrli i poljubi je, ali kada je pogledao
njezino lice, opazi, da je ona ponešto ožalošćena i da se ne osmjehuje,
kao što je to inače običavala činiti. Zato je on upita:
- Sto ti se dogodilo, mila moja? Reci mi, je li ti se nešto dogodilo,
što uznemiruje tvoje srce?
- Nije ništa osobito, mili moj! - odgovori ona. - Ali sam ja ipak bila
vjerovala, da u našem dvorcu uopće ništa ne nedostaje. A ipak, 'Ala
ed-Dine, ti zvijezdo mojega oka, tek kada bi u kupoli gornje odaje
visilo jaje ptice Ruh, tada na prostranom svijetu ne bi bilo više ništa,
što bi se moglo uspoređivati s našim dvorcem.
- Zar si ti zbog toga ožalošćena? To je za mene tako lako kako
samo nešto može biti! Budi dobre volje, samo mi reci sve, što želiš,
ja ću ti to pribaviti, makar također iz dubina svijeta, u najskorijem
vremenu, u najkraćem roku!
'Ala ed-Din, nakon što je bio umirio srce princeze Badr el-Bu-dure i
sve joj obećao, što je ona željela, smjesta otišao u svoju sobu i
protrljao svjetiljku. Istoga se trenutka pred njim pojavi marid i rekne:
160 Ta se planina prema bajkovitoj arapskoj kozmografiji nalazi
na kraju svijeta i iza nje nema više ničega.
552
Pripovijest o }Ala, ed-Dinu i čarobnoj svjetiljci

—Zahtijevaj, što želiš! 'Ala ed-Din odgovori:
- Ja od tebe želim, da mi ti doneseš jaje ptice Ruh i da ga obje
siš u kupoli gornje odaje!
Ali čim je marid iz 'Ala ed-Dinovih usta čuo te riječi, on namršti
čelo i gnjevno poviče silnim glasom:
- Ti nezahvalniče, zar ti nije dosta, da su ti na službu svi
duhovi ove svjetiljke? Sada također još tražiš, da ti donesem našu
gospodaricu, kako bi je ti za svoje zadovoljstvo objesio u kupoli
svojega doksata, zato da bi se ti sa svojom mladom ženom u tome
naslađivao? Tako mi Allaha, vas dvoje zaslužujete, da vas ja ovoga
trenutka spalim u pepeo i da vas prospem u vjetar. Ali budući da
vas dvoje ništa ne znate o tim stvarima i da ne možete razlikovati
nutarnji smisao od vanjskog privida, ja ću vam oprostiti. Krivnja
leži na prokletom momku, bratu maurskog čarobnjaka, koji se
ovdje zadržava i koji se izdaje za pobožnu Fatimu, koji je obukao
na sebe njezine haljine, a nju u njezinoj pećini umorio, koji je
poprimio njezin izgled i njezino činjenje i došao ovamo u namjeri,
da vas ubije, kako bi uzeo krvnu osvetu za svojega brata. On je taj,
koji je tvoju ženu poučio, da to od tebe zatraži.
Nato marid iščezne s 'Ala ed-Dinovih očiju. Ali kada je taj bio čuo
ove riječi, bio je gotovo kao izvan sebe, a njegovi su udovi drhtali, jer
je marid bio vikao takvim gromkim glasom. Pa ipak on opet prikupi
srčanost i smjesta izađe iz svoje sobe. Izađe k svojoj ženi i napravi se,
kao da ima glavobolju. Jer on je znao, da je Fatima bila poznata po
tome, da posjeduje tajnu snagu, da liječi sve bolove. Kada je dakle
princeza Badr el-Budur vidjela, da je on stavio svoju ruku na glavu i
čula, kako se tuži na svoje bolove, ona ga tada upita za razlog.
- Ja ne znam - dadne joj on kao odgovor - samo boli me
moja glava.
Ona smjesta dadne pozvati Fatimu, kako bi mu ova položila na
glavu svoju ruku.
553
— Tko je Fatima? — upita 'Ala ed-Din.
A princeza mu Badr el-Budur priopći, da ona ima pobožnu Fatimu
kod sebe u dvorcu na stanu. Robinje dakle otiđu i dovedu prokletog
Maura. Tada se 'Ala ed-Din pred njim napravi, kao da on ništa ne zna
o njegovoj pravoj osobi, on ga dapače pozdravi, kao da bi pozdravljao
stvarnu pobožnu Fatimu, poljubi skut njegova rukava i zaželi mu
dobrodošlicu. Zatim mu rekne:
— Sveta Fatimo, ja te molim, ukazi mi svoju dobrostivost!
Znam, da si ti navikla liječiti bolove, a ja imam sada žestoke bolove
u glavi!
Prokleti je Maur jedva povjerovao riječima, koje je čuo. Jer upravo
je to bilo ono, što je on htio.
maurski čarobnjak pristupio sada 'Ala ed-Dinu kao pobožna Fatima,
kako bi mu položio ruku na glavu i izliječio ga od njegovih bolova.
Ali čim je stao pokraj mladića, jednu je svoju ruku položio na njegovu
glavu, dok je drugom segnuo pod svoje haljine, kako bi izvukao
bodež, kojim je htio ubiti 'Ala ed-Dina. Ali je taj bio na oprezu. On
samo pričeka, dok ovaj nije posve izvukao bodež, pa ga iznenada
pograbi za ruku, otme mu bodež i probode mu srce. Kada je princeza
Badr el-Budur to vidjela, ona glasno krikne i uzvikne:
— Sto je učinila ova kreposna, pobožna žena, da si ti sada njezi
nom krvlju natovario na sebe jednu tako tešku krivnju? Zar se ne
bojiš Allahove kazne za jedan takav čin, da si mogao umoriti Fa
timu, pobožnu ženu, čija su čuda nadaleko slavna?
Ali joj 'Ala ed-Din dovikne natrag:
— Ja uopće nisam ubio Fatimu, ne, ja sam smaknuo Fatimina
ubojicu! Ovo je ipak brat prokletog Maura, čarobnjaka, koji te je
ugrabio i zajedno s tobom posredstvom snage svojega čarobnjaštva
odnio dvorac u Afriku. A ovaj je prokleti momak ovdje, njegov
brat, došao u ovu zemlju i izveo ovakva zlodjela: ubio je Fatimu,
obukao njezine haljine i došao ovamo, da na meni uzme krvnu
osvetu za svojega brata. On je također taj, koji te je poučio, da
zatražiš od mene jaje ptice Ruh, kako bih ja kroz to našao smrt.
554

Ako još sumnjaš u moje riječi, priđi i pogledaj, tko je taj, koga sam ja
ubio!
S tim riječima 'Ala ed-Din podigne Maurov veo. Princeza Badr el-
Budur pogleda i ugleda muškarca, čije je lice bilo pokriveno bradom.
Sada ona spozna istinu i rekne 'Ala ed-Dinu:
— Moj ljubljeni, ah, ja sam te dvaput strmoglavila u smrtnu
opasnosti
Ali njezin suprug odgovori:
-1- Ne daj da te to rastužuje! Princezo Badr el-Buduro, za ljubav
tvojih očiju sve sa čistom radošću uzimam na sebe, što dolazi od tebe!
Kada ga je princeza čula da tako govori, ona pritrči k njemu, uzme
ga u zagrljaj, poljubi ga i rekne:
— Ah, moj ljubljeni, sve se to dogodilo ipak samo zbog moje
ljubavi prema tebi. Ja o tome nisam ništa znala, i stvarno nisam
malo cijenila tvoju ljubav.
Tada je 'Ala ed-Din poljubi i pritisne je na grudi, i njihova ljubav
jednoga prema drugomu postane još usrdnijom. U isto vrijeme dođe
također sultan, i sada mu oni ispričaju sve, što se bilo dogodilo od
brata maurskog čarobnjaka, i također mu pokažu njegov leš. Tada
sultan zapovjedi, da ga se spali i njegov pepeo prospe u vjetar, kao što
se bilo učinilo s njegovim bratom. A od sada je 'Ala ed-Din živio sa
svojom suprugom, princezom Badr el-Bu-durom, u samoj radosti i
sreći, slobodan od svake opasnosti. Nakon stanovitoga međutim
vremena umre sultan. I tada se popne na kraljevsko prijestolje njegov
zet, počne donositi presude nad podanicima po pravdi i pravičnosti, i
sav ga je narod volio. I on je vodio sa svojom suprugom, princezom
Badr el-Budurom, život u zadovoljstvu i blaženosti, sve dok im nije
došao Onaj, koji radostima zapovijeda da šute i koji raskida
prijateljske veze..."
555
Ali kada je počela
dvjestaišezdesetiosma
noc
v
Sehrezad počne pripovijedati161
PRIPOVIJEST 0 'Ali BABI IČETBDESET RAZBOJNIKA.
"Pripovijeda se, o sretni Kralju - Allah je međutim sveznajući glede
svojih sakrivenih namjera i može nad njima najbolje upravljati! — u
pričama iz staroga vremena * i iz prošlosti pokoljenja i naroda, * koji
su odavno bili posvećeni propasti, * da su u ranijim danima, * koji se
protežu daleko u iščezlo vremensko razdoblje, * u jednome gradu od
Chorasana u Perziji živjela dva brata od istoga oca i iste matere, od
kojih se jedan zvao Kasim, drugi međutim 'Ali Baba. Njihov je otac
već bio umro, * a što je on njima bio za
161 Budući da u Kalkutskom izdanju tekst naredne pripovijesti
nedostaje, Littmann ga je umetnuo na temelju Macdonaldova izdanja
Oxfordskoga arapskog rukopisa. U Evropi je međutim pripovijest
postala općenito poznatom posredstvom Gallandova francuskog
prijevoda.
557
Dvjestmšezdesetiosma noć
sobom ostavio, * bilo je nasljedstvo od neznatne vrijednosti, * imetak,
koji nema baš neke težine. * Tada njih dvojica podijele ono, što im je
bio namakao njihov otac, premda je također to bilo samo malo, po
pravu i pravičnosti, bez prigovora i bez sporenja. Pošto su dakle bili
podijelili baštinu, Kasim se oženi stanovitom bogatom ženom. * Ta je
posjedovala zemljišta i vrtove u velikom broju, * ktomu vinograde i
dućane, * a ti su opet bili puni raskošnih stvari * i skupocjene robe,
koja je išla do u neizmjerno.* Tako se on dakle počne baviti
trgovinom, prodavati i kupovati. Dođe do blagostanja, udes mu
postane naklonjenim, i on stekne veliku slavu među trgovcima
nadaleko i naširoko jednako kao i među ljudima od bogatstva i
otmjenosti. Ali njegov brat 'Ali Baba uzme za ženu jednu siromašnu
djevojku, koja nije imala u vlasništvu nijedan dirhem, nijedan dinar,
nijednu kuću, nijedan komad zemlje. Zato on u kratkome vremenu
izda sve, što je bio naslijedio od svojega oca. * Tako se dogodilo, da je
na njega uskoro došla nužda sa svojim jadom * i siromaštvo sa svojim
teškim brigama. * On je bio u nedoumici, što da učini, nije više vidio
nikakva puta, kako da pribavlja sredstva za svoje prehranjivanje i
životno uzdržavanje. * A ipak je on bio čovjek od znanja i razuma, *
okretan u učenosti i finoj naobrazbi. * Sada se on u ovim stihovima
potuži na svoju patnju:
Oni mi dabome govore: 'Ti si u svijetu,
Zahvaljujući svojemu znanju, baš kao noć obasjana mjesečinom.'
Ja kažem: 'Pustite me na miru sa svojim pripovijestima! Znanje bez
moći ipak ništa ne znači!
Kada bi se založilo mene i sa mnom moje znanje, Ktomu svaka knjiga
i pribor za pisanje
558
Pripovijest o 'Ali Babi i četrdeset razbojnika

Za jednodnevni kruh — zalog bi se vratio, Bacilo bi ga se za papir, na
kome stoji odbijenica,
Siromašnomu — o vidite, udes siromaha,
V
Život siromaha, kako je ipak žalostan!
U ljetu, tada mu nedostaje svagdašnji kruh, U zimi se on grije još uz
lonac za ugalj.
Psi skitnice ustaju protiv njega,
I svaki prostak viče na njega, grdeći ga.
Ako se on kod koga potuži na svoj položaj, Tada ga svako stvorenje
izopćuje.
Ako se takva sudbina spušta na siromaha, Tada bi bilo najbolje, da leži
u grobu!'
Nakon što je bio izgovorio ove stihove, on počne premišljati o
svome položaju. Čemu bi trebao pribjeći? Sto bi trebao činiti, kako bi
zasluživao svoj kruh svagdašnji? Tako dakle on u sebi samome rekne:
- Ako ja sada s novcem, koji mi je još preostao, kupim sjekiru i par
magaraca i s njima odem u brda, ondje nasiječem drva, zatim opet
siđem dolje i prodam ih na gradskoj tržnici, tada će mi sigurno utržak
od toga donijeti toliko mnogo, da mine moja nužda i da mogu
uzdržavati svoju obitelj!
Taj je dakle plan držao ispravnim, i tako se požuri, da kupi magarce i
sjekiru. Jutrom dakle on krene u brda sa tri magarca, od
559
Dvjestaikzdesetiosma noć
kojih je svaki pojedini bio tako velik kao kakva mula. Zatim ostane
ondje tijekom dana, zaposlen time, da siječe drva i da ih zajedno
povezuje u svežnjeve. Kada je zatim nastala večer, natovari svoje
magarce i uputi se s njima dolje prema gradu, sve dok nije došao na
tržnicu. Ondje rasproda drva, a utrškom se od toga mogao pobrinuti
sam za sebe i pokriti izdatke za svoju obitelj. * Tako tuga od njega
ustukne * i on ne bude više stiješnjen brigama. * Tada on počne hvaliti
i slaviti Allaha i provede noć vesela srca, u radosnu raspoloženju i
smirene duše. Kada je zatim opet svanulo jutro, on se iznova stavi u
pokret, pođe u brda i počne činiti kao i o danu prije toga. To je sada
postala njegova navika: svako bi se jutro uputio u brda, a navečer bi se
vraćao natrag u grad, odlazio na tržnicu da rasproda svoja drva, i
utrškom bi pokrivao izdatke za svoju obitelj. Tako je on dakle gledao
u tom poslu svojevrstan blagoslov i stalno je ostajao pri tome, sve dok
nije jednoga dana, dok se nalazio u brdima i sjekao drva, iznenada
ugledao oblak prašine. * Taj se uzvitlao u vis * i položio pred svijet
svoj veo. * Ali kada se oblak podigao, pod njim se ukaže četa
vitezova, nalik prijetećim lavovima. Oni su se kočili u oružju, bili su
opskrbljeni oklopima, opasani mačevima, pod rukama su nosili koplja
a preko leđa lukove. 'Ali Baba ih se prestraši. Dršćući i tresući se on
požuri do jednoga visokog drveta, uzvere se na njega i sakrije se
između grana, kako bi pred vitezovima bio siguran, jer ih je držao za
razbojnike. Kada je dakle bio sakriven iza lisnate grane, upravi pogled
na te ljude.
Dalje mi je kazivao pripovjedač ove čudnovate pripovijesti i
zabavnoga, neobičnog izvješća, da se 'Ali Baba, nakon što se bio
popeo na drvo, i oštrim okom procjenjivao vitezove, uvjerio o tome,
da su oni kradljivci i drumski razbojnici. Zatim ih je izbrojao i našao,
da ih je bilo četrdeset ljudi, od kojih je svaki pojedini sjedio na
jednome plemenitom konju. Tada se on još više prestraši, i teško ga
pritisne tjeskoba. Njegovi su se udovi tresli, njegova se slina osušila, i
on više nije znao gdje je. Sada se vitezovi zaustave, sjašu sa svojih
konja i objese im oko vratova vreće za hranu napunjene ječmom. Nato
svaki od njih posegne za bisagama, koje su ležale preko leđa njegova
konja, uzme ih i objesi ih sebi preko
560

ramena. Sve se to zbivalo, dok ih je 'Ali Baba promatrao i gledao
prema njima odozgor s drveta. Razbojnički je satnik162 koračao
ispred ostalih, došao s njima do zida jedne stijene i zaustavio se pred
nekima malima čeličnim vratima na mjestu, koje je tako gusto bilo
obraslo grmljem, da se vrata nisu mogla vidjeti. Tako se mnogo
trnovitog raslinja ondje nalazilo. Također ih je 'Ali Baba dosada bio
previdio. Nikada ih nije niti gledao ni primijetio. Kada su dakle
razbojnici stali pred čelična vrata, njihov satnik poviče, koliko je
mogao glasnije:
— Sezame, otvori svoja vrata!163
I u istome se trenutku, u kome je on bio izrekao ove riječi, otvore
vrata. Satnik uđe unutra, a razbojnici su ga slijedili, natovareni
bisagama. Tada se 'Ali Baba začudi nad njihovim činjenjem, i on u
mislima zaključi, da svake bisage moraju biti pune kovanoga bijelog
srebra i crvenog zlata. Tomu je također stvarno bilo tako. Jer ovi su
lopovi običavali vrebati po putovima, udarati na sela i gradove i
zlostavljati stanovnike. I svakiput, kada bi opljačkali neku karavanu ili
izveli prepad na neko selo, oni su donosili svoj plijen na ovo zabačeno
skrovito mjesto, koje se nalazilo daleko od ljudskih pogleda. 'Ali Baba
je u međuvremenu ostajao u svome skrovištu na drvetu. Držao se
mirno i nije se micao, ali je netremice gledao prema razbojnicima i
promatrao njihovo činjenje, sve dok ih nije opet, predvođene od
satnika, vidio kako izlaze s praznim bisagama. Oni ponovo čvrsto
svezu bisage na konjska leđa, kako su bile prije, stave životinjama
žvale, uzjaše i krenu odatle u istom
162 Dok riječi "razbojnik" u ovoj pripovijesti odgovara u našoj
pripovjednoj
tradiciji već otprije ustaljena riječ "hajduk", riječi "satnik" (= kapetan)
isto tako
odgovara tradicionalna riječ "harambaša".
163 Kod nas se u prijevodima odavno uobičajila formula:
"Sezame, otvori
se!" Sezam se spominje već u babilonsko-asirskima zakletvenim
formulama,
koje trebaju služiti razrješenju neke čarolije. Kod Arapa još i danas
preše za
sezamovo ulje važe kao prebivališta duhova. U formuli: "Sezame,
otvori svoja
vrata!" je sezam (arapski: sumsum) zacijelo samo jedna magična ili
kabalistička
riječ. U skladu s tim "otvori svoja vrata" treba značiti: "otvori vrata, za
koja si ti
djelotvoran."
561
Dvjestdišezdesetiosma noć
pravcu, iz kojega su bili došli. Jahali su sve dalje, sve dok nisu daleko
u daljini iščezli s pogleda. Također se sve to događalo, dok je 'Ali
Baba tu tiho sjedio i dok se nije pomicao u svome strahu, da, nije se
čak usudio ni disati. Tek kad su razbojnici u daljini iščezli s njegova
pogleda, siđe on dolje s drveta.
I dalje mi je pripovijedao pripovjedač, da je 'Ali Baba, kada se bio
osjetio sigurnim od opasnosti od njih i kada se oporavio i primirio od
svoje jeze, sišao s drveta dolje i otišao do malih vrata. Ondje zastane, i
dok ih je promatrao, sam u sebi rekne:
- Bi li se ova vrata, kada bih ja poput razbojničkog satnika
povikao: 'Sezame, otvori svoja vrata!', otvorila ili ne?
Zatim on priđe tik pred njih, izrekne te riječi, i gledaj sada, vrata se
naglo otvore. Stvar je naime stajala ovako: to je mjesto bilo uređeno
od duhova, marida, začarano i vezano jednim snažnim talismanom.
Ali su riječi 'Sezame, otvori svoja vrata!' bile tajna formula, koja je
bila određena za to, da se talisman razrješuje i vrata otvaraju. Kako je
'Ali Baba dakle vidio vrata otvorenima, on prođe kroz njih. Ali je
jedva bio prekoračio prag, kad li se vrata iza njega zatvore. Zbog toga
se on tako silno prestraši, daje izgovorio riječi, koje nikoga, tko ih
izgovori, ne ostavljaju na cjedilu:
- Nema nikakve moći i nema nikakve visosti do u Allaha
Pa kada je zatim opet pomislio na riječi 'Sezame, otvori svoja vrata!',
slegnu se jeza i strah, koji su ga bili spopali. Jer on sebi rekne:
- To me se ništa ne tiče, ako se vrata zatvaraju, jer ja dakako
poznajem tajnu, kojom ih opet mogu otvoriti!
On dakle pođe malo dalje, i, budući da je mislio, da je pećina jedan
tamni prostor, dospije u najveće čuđenje, kada je ondje ugledao jednu
od mramora izgrađenu prostranu, svijetlu dvoranu, koja je bila
ukrašena visokim stupovima i izvedena na raskošan način, a u njoj je
bilo nagomilano sve, što je srce moglo poželjeti u jelima i pićima.
Odande uđe dalje u neku drugu dvoranu, koja je bila još veća i
prostranija nego prva. * U njoj ugleda dobra čudesne
562
Pripovijest o }AU Babi i četrdeset razbojnika

vrste * sparena s najneobičnijim dragocjenostima, * čiji je sjaj
očaravao oči * i čije opisivanje ne bi pošlo za rukom nijednomu
čovjeku. * Ondje je ležalo mnoštvo šipaka od zlata, pravoga i čistoga,
* i druge fine stvari od srebra, * nepregledivo mnogo kovanih dinara i
dirhema, * sve to u gomilama poput šljunka i pijeska, * pri čemu je
iščezavao svaki broj i račun. Pošto se neko vrijeme bio ogledavao po
toj čudnovatoj dvorani, pred njim se otvore još jedna druga vrata. On
uđe unutra i dođe u treću dvoranu, koja je bila još divnija i ljepša od
druge, a ona je bila ispunjena najfinijima odjevnim predmetima
krajeva i zemalja. * U njoj su se nalazile tkanine, proizvedene od
skupocjenoga finog pamuka, * i haljine od svile i najraskošnijeg
brokata na svijetu. * Da, nije bilo nijedne jedine vrste tkanina, koja se
ne bi bila našla u ovoj prostoriji: * one su potjecale sa sirijskih livada
* i iz afričkih krajina, * iz Kine i Industala, * iz Nubije i čak Stražnje
Indije. * I dalje je ušao u dvoranu plemenitoga kamenja, koja je bila
najveća i najčudesnija od svih. * Ona je sadržavala bisere i dragulje, *
koji se nisu mogli niti obuhvatiti okom ni izbrojati, * hijacinte i
smaragde, tirkize i topaze. * Ondje su ležala brda bisera, * a na istome
su se mjestu vidjeli ahati i koralji. * Naposljetku dođe u dvoranu
mirodija i tamjana i miomirisa, i to je bila posljednja od ovih dvorana.
* Ondje su se nalazile tako probrane od ovih stvari * i od svake
najfinije vrste. * Navirao je u njoj miris alojeva drveta i mošusa. *
Ambra su i cibet-ka zračile u svojoj punoj ljepoti. * Zrak je
ispunjavala čarolija ružine vode i nada164. * Od tamjana se i šafrana
podizao skupocjen miris. * Poput cjepanica za loženje ležala je ondje
uokolo san-dalovina. * Aromatični su korijenovi bili ondje odbačeni
kao pruće, * kao da ih se više ne treba. * 'Ali Baba je bio zaslijepljen
prizorom ovoga neizmjerivog blaga, njegova su osjetila bila
omamljena, a njegov je razum bio zbunjen. Stajao je tu neko vrijeme,
savršeno svladan i zanesen. Zatim je prilazio bliže, kako bi pomnije
razgledavao. * Jednom bi držao u ruci najskupocjeniji od bisera, *
drugiput bi među draguljima prepoznao najdragocjeniji kamen. * Čas
bi stavio nastranu komad brokata, * čas bi ga pri-
164 Nad (nadd) je parfem od ambre, mošusa i aloja.
563
Dvjestaišezdesetiosma noć
mamilo zlato u zračećem sjaju. * Jednom bi se uputio k tkaninama od
nježne i fine svile, * drugiput bi udisao mirise aloja i tamjana. * Nato
on sebi rekne u mislima, da ti razbojnici, čak i da su bili povazdan
ulagali duge dane i više godina u to, da skupljaju ova čudesna blaga,
ipak ne bi bili mogli nagomilati čak ni jedan mali dio od ovoga. Ovo
se blago moralo ovdje nalaziti već prije nego što su se razbojnici na
njega namjerili. I svakako ga oni nisu bili stekli na zakonit način i na
putu ispravnosti. Tako onda ne bi ni on, ako bi iskoristio ovu priliku i
malo od svih ovih bezbrojnih dobara odnio k sebi, počinio nikakvu
krivnju, i ne bi na sebe trebao navući nikakav prijekor. I dalje, budući
da su blaga bila tako mnogobrojna, da ih razbojnici nisu mogli
izbrojati i izračunati, tada oni ne bi primijetili, ako bi on sebi nešto od
toga uzeo, i ništa o tome ne bi saznali. Potom on napravi plan, da od
zlata, koje je ondje ležalo naokolo, uzme toliko mnogo, koliko je
mogao ponijeti, i tako dakle počne vući vreće sa zlatnicima iz
unutrašnjosti spilje s blagom van. I svakiput kada je htio ući ili izaći,
povikao bi:
— Sezame, otvori svoja vrata!
Zatim bi se vrata otvorila. Kada je međutim bio gotov s iznošenjem
blaga, on time natovari svoje magarce, tim što je vreće sa zlatom
sakrio pod tanak sloj drva za loženje. I sada potjera odatle svoje
teretne životinje, sve dok nije opet dospio do grada, pa se vedra i
zadovoljna srca otputio kući.
I dalje mije pripovijedao taj pripovjedač, daje 'Ali Baba, kada je
ušao u svoju sobu, zaključao kućna vrata, jer se bojao, da bi ga ljudi
mogli iznenaditi. Pošto je zatim bio u staji privezao svoje magarce i
stavio im oko vrata vreće s hranom, uzme jednu vreću sa zlatom,
odnese je gore k svojoj ženi i baci je pred nju. Zatim siđe opet dolje i
donese jednu novu, i tako sve dalje, vreću po vreću, sve dok ih sve
nije bio dopremio gore. Njegova je žena gledala njegovo činjenje s
rastućim zaprepašćenjem. Ali kada je dodirnula jednu od vreća i
osjetila debele zlatnike, njezini obrazi problijede, i njezin duh bude
posve zbunjen. Jer ona je povjerovala, daje njezin muž bio sav taj
golemi novac ukrao. Tako ona dakle uzvikne:
- Sto si to učinio, ti nesretni čovječe? Mi ne trebamo nikakva
nepravedno stečena dobra, a za imetkom drugih ljudi meni srce ne
564
Pripovijest o 'Ali Babi i četrdeset razbojniku

žudi. Ja se dajem zadovoljiti s onim, što mi je dodijelio Allah.
Zadovoljna sam sa svojim siromaštvom, i zahvaljujem se Allahu za
ono, što mi je odredio. Ja ne težim za onim, što posjeduju drugi ljudi,
ne želim imati nikakvo nepravedno dobro!
— Ženo — odgovori joj on — imaj povjerenja i nemoj sebe
mučiti! Neka je to daleko, da bi moja ruka dotakla nepravedno
dobro! Ovaj sam ovdje novac našao u jednoj pećini s blagom.
Ugrabio sam priliku, uzeo ga sebi i donio ovamo.
Zatim joj on ispriča, što je bio doživio s razbojnicima, od početka do
kraja — * ali sve još jednom pripovijedati, * to bi značilo samo mučiti
slušatelja. * Nakon što je bio završio svoje izvješće, on je opomene,
neka drži svoj jezik za zubima i ne odaje tajnu. Kada je ona to bila od
njega čula, vrlo se zaprepastila i nije se više bojala, a silna radost
ispuni njezine grudi. Kada je 'Ali Baba zatim nasred sobe bio
ispraznio vreće i kada je zlato ležalo na gomili, žena, koja je bila tako
iznenađena zbog toga mnoštva, počne brojiti dinare. Tada joj on rekne:
— Ti tu, ipak ti to ne možeš izbrojati, ne čak ni u dva dana! To
je beskoristan pothvat, to ne trebaš sada činiti. Ja držim za is
pravno, da mi sada iskopamo jednu jamu i da ih u nju sakrijemo,
kako ne bismo stvar odali i nikomu otkrili našu tajnu.
Ali ona odgovori:
— Ako ti nećeš, da oni budu izbrojani, tada ipak moraju biti
izmjereni, kako bismo znali otprilike, koliko ih je.
— Učini, kako ti se čini dobro! — rekne on nato. — Ali ja se bojim,
da ljudi ne saznaju, kako s nama stoji, da ne bude zatim s nas podignut
veo i da nam ne dođe kajanje, kada od kajanja ne bude više nikakve
koristi.
Ali se ona nije obazirala na njegove riječi i nije na njih obraćala
pažnju, nego je otišla, da posudi vagan165. Ona naime u kući nije
imala nikakvu spravu za mjerenje, jer je bila tako siromašna i
165 Mjerov, arapski kaila, u Siriji = tridesetišest litara.
565
potrebita. Tako se ona dakle uputi k svojoj jetrvi, Kasimovoj ženi, i
zamoli od nje jedan vagan. Ona joj ga vrlo rado obeća. Ali dok je
odlazila, da ga uzme, ona sebi rekne:
— 'Ali Babina je žena ipak tako siromašna, i ona inače nikada
ne običava nešto mjeriti. Kakvo bi žito danas mogla imati, da treba
vagan?
To je dakle ona htjela rado saznati i točno znati, zato na dno mjere
stavi malo voska, da nešto od mjerena žita ostane na njemu
pričvršćeno. Zatim je dadne svojoj jetrvi. Ova ga uzme, zahvali joj se
za ljubaznost, koju joj je iskazala, i u svoj se žurbi vrati natrag kući.
Čim je dakle opet bila ondje, sjedne na pod, kako bi mjerila zlato. I
ona nađe, da je to deset vagana. Silno obradovana ona to ispriča
svojemu mužu, koji je u međuvremenu iskopao jednu prostranu jamu.
On dakle u nju sakrije zlato i opet na to naspe zemlju. Njegova se
međutim žena požuri, da vagan odnese natrag svojoj jetrvi.
Ostavimo mi sada njih dvoje i okrenimo se ka Kasimovoj ženi! Čim
ju je 'Ali Babina žena bila ostavila, ona okrene vagan i otkrije u njemu
jedan dinar, koji je bio ostao prionuo uz vosak. Bila je zbog toga
zapanjena, jer je dabome znala, da je 'Ali Baba siromašan čovjek. I
ona ostane neko vrijeme sjediti u nedoumici. Zatim se još jednom
uvjeri, da je to, što je bilo mjereno, pravo zlato, i sada ona uzvikne:
- 'Ali Baba tvrdi, da je siromašan, a vaganima mjeri zlato!
Odakle on ima to bogatstvo? Kako je mogao doći do toga silnoga
zlata?
Tada zavist stekne vlast nad njezinim srcem, a u njezinoj se nutrini
rasplamsa vatra. Tako je dakle iščekivala svojega muža puna bolnoga
nestrpljenja. Kasim, njezin suprug, je običavao svaki dan rano ujutro
odlaziti u svoj dućan i ondje ostajati sve do večeri, tim što bi se
posvećivao prodavanju i kupovanju i drugima trgovačkim poslovima.
O tome je međutim danu njegova žena naj-željnije čekala njegov
dolazak, jer je tako jako bila razdirana tugom i zavišću. Kada je dakle
pala večer i već započela noć, zatvori
566

Kasim svoj dućan i uputi se kući. Čim je ušao onamo, ugleda svoju
ženu kako sjedi mračna pogleda i žalosna izraza lica. Njezine su oči
bile uplakane, a njezino je srce bilo puno nevolje. Budući da ju je vrlo
volio, on je odmah upita:
— Što ti se dogodilo, ti radosti mojih očiju, ti čedo mojega
srca? Zašto si ožalošćena? Zašto plačeš?
— Ti ipak možeš samo malo pribavljati, ti si siromašan snagom!
Kamo sreće da sam se udala za tvojega brata! Da, on, makar i hinio
siromaštvo i prema van pokazivao oskudicu i makar i tvrdio, da
nema nikakva imetka, taj ima toliko mnogo zlata, da samo Allah
poznaje njegovo mnoštvo i da se ono može mjeriti samo vaganima.
Ti međutim, koji tvrdiš, da si imućan i dobro stojeći, koji se busaš
u prsa s bogatstvom, ti si u stvarnosti samo jedan nesretnik, u us
poredbi sa svojim bratom. Ti svoje dinare brojiš pojedinačno. Ti si
se zadovoljio s malo, a njemu si prepustio mnogo.
Zatim mu ona ispriča, što je bila doživjela s 'Ali Babinom ženom,
kako je ta od nje bila posudila vagan, kako je ona sama bila unutra na
dno stavila nešto voska, i kako je na njemu bio ostao prionuo dinar.
Kada je Kasim bio čuo od svoje žene ove riječi i točno promotrio
dinar, koji je prionuo dolje u vaganu, on postane sigurnim, da njegov
brat mora biti vrlo bogat. Ali se on tomu nije obradovao. Ne, zavist je
ovladala njegovim srcem, i on protiv njega počne smišljati zlo. Jer on
je bio zavidan i nenaklonjen, prost i škrt. Tako on dakle provede tu
noć sa svojom ženom u bijednom raspoloženju, tako je bila teška
njihova patnja, tako gorka njihova ožalošćenost. Oni nisu zatvarali
očnih kapaka, jer ih je napustilo spavanje i san. Nemirno su i besano
ležali tijekom cijele noći, sve dok se Allahu nije svidjelo, da osvane
jutro i da svijet zasja u svojoj svjetlosti i sjaju. Nakon što je sada
Kasim bio izgovorio jutarnju molitvu, on ubrzo otiđe k svojemu bratu
i neočekivano mu uđe u kuću. Čim ga je 'Ali Baba ugledao, on mu
zaželi dobrodošlicu i primi ga sa svom prijaznošću. On mu posvjedoči
svoju srdačnu radost i zamoli ga, da sjedne na počasno mjesto. Pošto
je Kasim ondje bio sjeo, on rekne svojemu bratu:
567
— Dragi brate, zašto se ti praviš, kao da si siromašan i potrebit,
dok ti ipak posjeduješ bogatstva, koje čak ni plamenovi ne bi mogli
proždrijeti? Zbog kojega si razloga ti tako škrt i vodiš tako bijedan
život, dok ipak posjeduješ jedan velik imetak i mnogo bi više
mogao izdavati? Sto dakle koristi novac, ako ga čovjek ne upotre
bljava? Zar ti ne znaš, da škrtost pripada lošima i mrskim načinima
postupanja i da se ubraja u prosta i nečista svojstva?
Tada mu njegov brat odgovori:
- Ah, kada bi samo tako stajalo sa mnom, kao što ti kazuješ!
Ne, ja sam siromašan čovjek, ja ne posjedujem nikakva dobra osim
svojih magaraca i svoje sjekire. Sto si sada tu govorio, to mi izgle
da vrlo zapanjujuće, ne znam za to nikakav razlog, da, ja to ni naj
manje ne razumijem!
Ali Kasim nastavi:
— Tvoja ti laž i obmana sada više ništa ne koristi, ti me ne
možeš prevariti. Jer istina je o tebi došla na svjetlo dana, i to, što si
o sebi skrivao, sada je postalo očitim.
Zatim mu on pokaže zlatnik, koji je bio ostao prionuo u vosku, i
rekne mu:
- To je ono, što smo mi našli u vaganu, koji ste vi od nas bili
posudili. Kada ti ne bi imao vrlo mnogo novca, tada vam ta mjera
ne bi trebala i ne biste zlato mjerili vaganima!
Sada 'Ali Baba sazna, da je veo s njega skinut i da je njegova tajna
došla na svjetlo dana, jer je njegova žena bila toliko glupa, da je htjela
mjeriti zlato, i da je on bio učinio pogrešku, kada joj je u tome
popustio. Samo, * zar ima nekog trkača, koji nije jednom pao? * Koji
mač nije jednom promašio svoj cilj? * On dakle uvidi, da on svoju
grešku ne može opet popraviti nego putem žrtvovanja svoje tajne, i da
je sada to ispravno, da je više ne zadržava za sebe i da svojemu bratu
priopći svoj doživljaj. U svakom slučaju također, jer je zlata bilo tako
mnogo preko svih pojmova i očekivanja, njegova vlastita sreća neće
biti time umanjena, ako ga on podijeli sa svojim bratom i njemu od
toga dadne. Da, oni ga ne bi
568

mogli potrošiti, ako bi živjeli čak i sto godina i od njega pokrivali
svoje dnevne izdatke. Na temelju takva razmišljanja on svojemu bratu
izloži dogodovštinu s razbojnicima i ispriča mu, što je s njima bio
doživio. Kako je prodro u pećinu s blagom, i kako je otpremio
mnoštvo zlata, jednako kao i sve, što je poželio od dragulja i tkanina. I
on zaključi s riječima:
- Brate, sve što sam ja donio doma, treba meni i tebi zajednički
pripadati, mi ćemo to ravnomjerno podijeliti. Ako ti međutim budeš
htio imati još više od toga, ja ću ti to uzeti. Jer ja imam kod sebe ključ
za tu pećinu s blagom, koji mi osigurava ulazak i povratak, posve
kako ja hoću, a da me nitko ne može spriječiti ili zadržati.
- To je podjela, koja mi se ne sviđa — odgovori Kasim — ja želim,
da mi ti pokažeš put do pećine s blagom i da mi priopćiš tajnu, kako se
ona može otvoriti. Jer ti si u meni probudio želju za njome. Ja je želim
sam vidjeti, jednako kao što si i ti ušao unutra i iz nje uzeo toliko
mnogo, koliko si samo želio. Moja je želja, da odem onamo, da vidim,
što je u njoj, i da uzmem ono, što mi se dopadne. Ako ti meni ne
ispuniš moju želju, tada ću te tužiti kod namjesnika i njemu otkriti
tvoju tajnu. Tada će ti već pasti u dio nešto, što ti se neće militi.
Kada je 'Ali Baba bio čuo ove riječi iz njegovih usta, on mu rekne:
- Zašto mi prijetiš namjesnikom? Ja ti neću uopće ni u čemu
proturječiti. Rado ću te obavijestiti o tome, što ti želiš znati. A
samo sam zbog toga oklijevao, jer sam se plašio, da bi ti razbojnici
mogli učiniti neko zlo. Ako dakle ti želiš sam otići u pećinu s
blagom, to meni neće donijeti niti štete ni koristi. Uzmi sebi
odande sve, što ti se bude sviđalo! Ako ti odvučeš također još
toliko mnogo, ipak nećeš moći otpremiti sve, što ona sadrži. I ono
što ti moraš ostaviti iza sebe, to je uvijek još mnogo puta više nego
ono, što ćeš odnijeti.
Nato mu opiše put prema brdima i mjesto pećine i nauči ga riječi:
'Sezame, otvori svoja vrata!' Ktomu također još dometne:
569
— Zadrži ove riječi čvrsto u pameti! Čuvaj se, da ih ne zabo
raviš! Inače ću biti zabrinut za tebe zbog podmuklosti razbojnika i
zbog ishoda cijele te stvari.
Dalje mi je pričao pripovjedač, da je Kasim - pošto je saznao mjesto
pećine s blagom i put, kako može do nje stići, jednako kao što je
također čuo čarobne riječi - pun radosti napustio svojega brata, a da se
nije osvrtao na njegovu opomenu niti obraćao pažnju na njegov savjet.
Nato se on zračeća lica, iz kojega je sjala radost, vrati natrag kući i
ispripovjedi svojoj ženi, što je bio doživio s 'Ali Babom. On zaključi s
riječima:
— Sutra ću rano, ako tako ushtjedne Allah, otići u brda i vrati
ti se k tebi s mnogo više zlata, nego što je moj brat donio doma. Jer
tvoja su me predbacivanja namučila i uznemirila. A ja bih volio
učiniti nešto, što će mi donijeti tvoje odobravanje.
Nato on opremi deset mula i na svaku mulu natovari dva prazna
sanduka. Nato opskrbi svaku teretnu životinju s potrebnim priborom
za pakovanje u uzetima. Zatim provede noć u veselom očekivanju, da
će sljedećega dana otići do pećine s blagom i ondje zadobiti ono, što
ona sadrži u dobrima i blagu, a da to neće morati dijeliti sa svojim
bratom. Čim je svanulo jutro i počeo dan, opremi on svoje mule i
potjera ih pred sobom prema brdima, sve dok nije do njih stigao. Kada
je bio prispio onamo, on se usmjeri prema znakovima puta, koje mu je
bio opisao njegov brat, kako bi našao vrata. I sve je dalje za njima
tragao, sve dok se nisu našla pred njim na zidu stijene između grmlja i
šibljaka. Tek što ih je bio ugledao, on smjesta poviče:
I gledaj sada, vrata se pred njim otvore, i on pun zapre-pašćenosti u
velikoj žurbi pohlepno utrči u pećinu, da uzima blago. Nakon što je
međutim bio prekoračio prag, vrata se kao obično opet zatvore. Zatim
u prvoj dvorani Kasim pođe dalje, iz nje dospije u drugu i treću, i tako
se upućivao iz dvorane u dvoranu, sve dok nije bio prohodao svim
dvoranama. Bio je očaran čudima, koja je gledao, i ushićen
dragocjenostima, koje je nalazio. Bio je gotovo
570
Pripovijest o }Ali Babi i četrdeset razbojnika

izvan sebe od radosti, i bio bi najradije ponio sa sobom sve
dragocjenosti zajedno i pojedinačno. Kako je zatim bio išao nadesno i
nalijevo i neko vrijeme premišljao ovamo i onamo, što želi od zlata i
dragocjenosti, odluči se napokon za zlato, uzme jednu vreću punu
zlata, podigne je na ramena i odnese je k vratima. Sada htjedne
izgovoriti čarobne riječi za otvaranje vrata, to znači, htjedne reći:
'Sezame, otvori svoja vrata!' Ali mu one ne dođu na jezik, jer su mu
bile posve iščezle iz pamćenja. Sjedne dakle na pod, kako bi o njima
razmislio. Pa ipak mu nisu dolazile na pamet, niti ih je sebi u mislima
mogao predočiti, ne, bio ih je posve i u potpunosti zaboravio. On
poviče:
- Ječme, otvori svoja vrata!
Ali se vrata nisu otvarala. Zatim poviče:
- Pšenico, otvori svoja vrata!
Ali se vrata ne pomaknu. I dalje on uzvikne:
- Slanutče166, otvori svoja vrata!
Ali vrata ostanu zatvorenima, kao što su bila. Sve dalje je imenovao
jedan plod za drugim, sve dok nije bio imenovao sva imena zrnatih
plodova. Jedino se riječi: 'Sezame, otvori svoja vrata!' njegov duh nije
više mogao sjetiti. Kada je dakle sigurno znao, da to ništa više ne
koristi, da imenuje sva imena zrnatih plodova, on odbaci zlato sa
svojega ramena, opet sjedne i počne razmišljati o tome, kakvo bi to
zapravo moglo biti zrno, čije mu je ime bio naveo njegov brat. Ali mu
ono nije i nije dolazilo u sjećanje. Tako on ostane neko vrijeme u
najvećem nemiru i tjeskobi. I pri svemu si tome nije u svojim mislima
mogao predočiti to ime. Zatim počne osjećati tugu i bol i kajanje zbog
onoga, što je bio učinio, kada mu kajanje nije više ništa koristilo. I on
rekne:
- Kamo sreće da sam ipak bio zadovoljan s onim, što mi je
ponudio brat! Kamo sreće da sam ipak odustao od pohlepe, koja
će me sada strmoglaviti u propast!
166 Slanutak (Cicer arietinum) uspijeva u južnoj Europi i istočnoj
Indiji. Tvrde kuglaste sjemenke služe kao hrana.
571
Dvjestoišezdesetiosma noć
Pri tome se stalno udarao po licu, čupao si bradu, derao svoje
haljine, posipao prašinu po svojoj glavi i ronio suze u bujicama. Čas je
kričao i naricao, koliko je samo glasno mogao, čas je tiho plakao u
svojoj boli. Satovi su mu postali dugima, dok ih je tako provodio u
ovoj nuždi. Da, dok je vrijeme prolazilo, svaka mu je minuta, koja je
protjecala, izgledala kao neko dugo vremensko razdoblje. Što se duže
nalazio u pećini s blagom, to su više u njemu uzimali maha strah i
tjeskoba, sve dok naposljetku nije izgubio nadu u svoje spasenje. I
tada on rekne:
— Ja moram zaglaviti, o tome nema nikakve sumnje. Nema
nikakva puta k oslobođenju iz ovoga tijesnog zatvora!
Okrenimo se mi sada od njega k razbojnicima! Oni su se u
međuvremenu bili namjerili na neku karavanu, u kojoj su se nalazili
trgovci sa svojom robom. Nju oni opljačkaju, i tako ostvare velik
plijen. Nato se upute prema pećini s blagom, kako bi ondje sklonili
svoj plijen, kao što je bio njihov običaj. Ali kada su došli u njezinu
blizinu, ugledaju mule, koje su ondje stajale natovarene sanducima.
Budući da su dospjeli u sumnju i da im stvar nije izgledala sigurnom,
oni kao jedan čovjek pojure na njih. Mule uteknu i rasprše se po
brdima. Razbojnici se međutim nisu više obazirali na njih, nego
zaustave svoje konje, sjašu i isuču mačeve, kako bi bili na oprezu pred
vlasnicima mula, jer su nagađali, da bi ih moglo biti mnogo. Budući
dakle da vani pred pećinom s blagom nisu vidjeli nikoga, približili su
se vratima. Ali kada je Kasim čuo topot konja i glasove ljudi, on
počne osluškivati i uskoro postane sigurnim, da su to razbojnici. Tada
se on ponada, da će moći umaknuti, pa se u namjeri, da brzo odatle
potrči, sakrije tik iza vrata, spreman za bježanje. Zatim istupi naprijed
razbojnički satnik i rekne:
Kada su se vrata otvorila, Kasim iskoči van, * kako bi umakao
nesreći * i stekao spasenje. * Ali kako je iskočio van, sudari se sa
satnikom i obori ga na tlo. Hitro potrči naprijed između razbojnika.
Prođe također mimo prvoga, drugoga i trećega, ali je njih bilo dakako
četrdeset ljudi, i on ipak ne mogne umaći svima njima.
572

Jedan mu od njih krene ususret i protisne mu koplje kroz grudi, tako
da mu je vršak svjetlucajući se izašao na leđa. Tako je Kasim našao
smrt. To je nagrada za jednog čovjeka, kojega svladava pohlepa i koji
smišlja podmuklosti i izdaju protiv svojega brata! Kada su razbojnici
nato ušli u pećinu s blagom i vidjeli, što je odande bilo odneseno,
silno su se razbjesnili, a većina ih je vjerovala, da je ubijeni Kasim
njihov protivnik i da je on također uzeo sve ono, što je nedostajalo od
njihova posjeda. Ali nisu mogli shvatiti, kako je on bio mogao dospjeti
na to nepoznato, zabačeno i skrovito mjesto i na koji je način saznao
tajnu, kako se otvaraju vrata. Jer nitko osim Allaha, Slavljenoga i
Uzvišenoga, nije to znao izuzev njih. Kada su ga dakle vidjeli da leži
mrtav i nepokretan, obraduju se i opet se umire. Jer vjerovali su, da
sada nitko drugi osim njega neće više dolaziti i provaljivati u pećinu s
blagom. I oni reknu:
- Slava neka je Allahu, koji nam je pribavio mir od ovoga pro
kletog momka!
Kako bi sada druge opomenuli i prestrašili njegovom kaznom, oni
rasijeku njegovo tijelo na četiri dijela i objese ih iza vrata, kao primjer
i opomenu za svakoga, tko bi se usudio kročiti na ovo mjesto. Nato
opet izađu van, a vrata se zatvore, onako kako su bila prije. Zatim
uzjaše svoje konje i odjaše svojim putem.
Ostavimo mi njih da otiđu i okrenimo se sada ka Kasimovoj ženi! Ta
je cijeli dan sjedila i čekala ga, puna nade, da će postići svoj cilj, i
puna očekivanja, da će uskoro posjedovati svjetovna dobra, za kojima
je žudila, spremna da se maši dinara i ljubljenih zlatnika. Ali kada je
nastala večer, a on još uvijek izbivao, ona postane nemirna i ode do
Ali Babe. Njemu ispriča, da je njezin muž ujutro otišao u brda i da se
do toga časa još nije vratio doma, i da se zato ona boji, da je mogao
naići na neku zapreku ili da mu se mogla dogoditi neka nesreća. 'Ali
Baba je umiri, tim što rekne:
- Nemoj se brinuti! Ako je on izostao sve do ovoga sata, tada
on sigurno ima svoje razloge. Ja vjerujem, da on oklijeva, da se za
dana vraća u grad, jer se boji, da bi njegova tajna mogla postati
očitom. On hoće doći samo noću, kako bi svoju namjeru izveo u
skrovitosti. To će potrajati samo još jedno kratko vrijeme, zatim
573
ćeš ga vidjeti, kako se sa zlatom vraća k tebi. Kada mi je bio pričao,
da želi ići u brda, tada sam ja sebi zabranio, da se također penjem
onamo, kao što to inače običavam činiti, kako on ne bi bio ometen
mojom prisutnošću i kako ne bi mogao povjerovati, da ga ja želim
uhoditi. Neka mu Gospod učini lakim ono, što je teško, i neka privede
njegovu stvar k dobrom svršetku! Ti se međutim vrati u svoju kuću i
nemoj se ničega bojati! Ako tako ushtjedne Allah, sve će se okrenuti
na dobro. Zatim ćeš vidjeti, kako se on vraća k tebi * živ i zdrav * i
opterećen plijenom! *
Kasimova se dakle žena vrati u svoju kuću, ali je ona ipak bila još
nemirna. Ondje je sjedila ožalošćena, s tisuću uzdaha u srcu zbog
odsutnosti svojega muža. Počne si smišljati same mračne misli i gajiti
najgora očekivanja, sve dok nije zašlo Sunce i dok nije postalo tamno
i započela noć, a da ga nije vidjela kako se vraća doma. Tada nije
htjela leći na počinak i san je tjerala od svojih očiju, jer je samo njega
čekala. Kada su međutim bile prošle dvije trećine noći a njega još
uvijek nije vidjela da se vraća, ona odustane od nade u njegov dolazak
i počne plakati i naricati. Ipak se suzdržavala, da ne viče tako glasno,
kako to žene inače običavaju činiti. Jer bojala se, da bi o tome mogli
saznati susjedi i zatim je pitati o razlogu njezina plakanja. Tako ona
provede noć bdijući i jadikujući, u nemiru, žalosti i brigama, u strahu i
tuzi — jednu lošu noć! Ali kada je primijetila, da je počelo jutro, ona
odmah pohita k 'Ali Babi i obavijesti ga, da se njegov brat nije vratio.
Dok je govorila, suze su joj u njezinoj tuzi tekle u bujicama, a ona se
nalazila u neizrecivoj nevolji. Kada je 'Ali Baba bio čuo, što mu je
ispričala, on poviče:
- Nema nikakve moći i nema nikakve visosti osim u Allaha,
Uzvišenoga i Svemogućega! Sada sam ja u nedoumici, jer je on
izostao sve do ovoga vremena. Ali ću ja sam otići i istražiti, kako s
njim stoji. Zatim ću ti o njemu ispričati punu istinu. Neka Allah
ushtjedne biti zaštitnikom na dobro, a ne protivnikom na nevolju i
muku!
Nato on smjesta opremi svoje magarce, uzme svoju sjekiru i zaputi
se u brda, kako je to običavao činiti svakoga dana. Ali kada se
približio vratima pećine s blagom i ondje nije našao nikakve
574

mule, ali otkrio tragove krvi, tada se odrekne svake nade za svojega
brata i bude uvjeren o njegovoj smrti. On priđe k vratima. Ali je pri
tome bio pun tjeskobe i naslućivao, što se bilo dogodilo. Tek što je bio
povikao: — Sezame, otvori svoja vrata! — a već su se vrata
posredstvom tih riječi otvorila, i on otkrije Kasimov leš, koji je bio
raskomadan na četiri dijela i visio iza vrata. Pri tome prizoru jeza
prođe kroz njegovo tijelo, njegovi zubi zacvokoću, a njegove usne
zadršću. I gotovo da se onesvijestio od straha i groze. Bolna ga tuga
obuzme zbog njegova brata, i on poradi njega bude duboko ožalošćen.
Tada on rekne:
- Nema nikakve moći i nema nikakve visosti do u Allaha
Uzvišenoga i Svemogućega! Mi smo Allahova stvorenja, i k Njemu se
vraćamo. Nitko ne može izbjeći onomu, što mu stoji zapisano. A što je
nekom čovjeku u skrivenome određeno, to se na njemu mora ispuniti.
Ali on zatim uvidi, da sada ništa ne koristi niti pomaže plakati i
tugovati, i daje najbolje i najpotrebnije, da se prikupe snage razuma i
da se stvori ispravan plan i čvrsta odluka. I tako on najprije pomisli na
to, da mu to stoji kao jedna vjerska obveza islama, da svojega brata
umota u mrtvački pokrov i pokopa. On odmah uzme ta četiri dijela
raskomadana lesa, natovari ih na svoje magarce i pokrije ih nekima od
tkanina onoga blaga. Ktomu on doda još ponešto od ostaloga blaga,
što ne opterećuje, a ipak je velike vrijednosti. Naposljetku popuni
terete svojih magaraca drvetom za loženje. Zatim je cijelo vrijeme
čekao, sve dok nije počela noć. Kada se međutim spustila tama, on se
zaputi prema gradu i uđe u grad, dublje ožalošćen nego neka mati,
koja je izgubila svoje dijete, a da nije znao, što da učini s ljudima, da,
što uopće treba početi. Tako je on dakle, utonuo u more mučnih misli,
tjerao dalje svoje magarce, sve dok se nije zaustavio pred kućom
svojega brata. Pokuca na vrata, i otvori mu jedna smeđa robinja,
Etiopljanka, koja je ondje bila kao sluškinja. Ta je bila jedna od
najljepših robinja, ljupka izgleda, dražesna stasa, mlada po godinama,
lijepa lica, našminkanih trepavica i savršena u svakom pogledu. Ali
još više od toga, ona je imala jasan uvid, prodoran razum, veliku
tankoćutnost i hrabro srce za časove nužde, a u smišljanju je sred-
575
stava i putova ona nadmašivala najiskusnijega i najpametnijeg
muškarca. Kućni su poslovi bili prepušteni njoj, i njoj je bilo
povjereno nabavljanje onoga, stoje bilo potrebno. Kada je dakle 'Ali
Baba stupio u dvorište, on joj rekne:
— Sada je pravo vrijeme, da se pokažeš, Mardžana! Mi tre
bamo tvoju pomoć u jednoj važnoj stvari, koju ću ja tebi objasniti
pred tvojom gospodaricom. Dođi sa mnom unutra, da mogu s to
bom razgovarati.
Nato on ostavi magarce u dvorištu, pođe gore k ženi svojega brata,
dok ga je Mardžana slijedila, zbunjena i u nedoumici zbog onoga, što
je bila od njega čula. Kada ga je međutim ugledala Kasimova žena,
ona poviče:
— Sto donosiš, 'Ali Baba, dobro ili loše? Jesi li našao od njega
neki trag ili dobio o njemu neku vijest? Brzo, umiri me, rashladi
vatru mojega srca!
Ali kako je on oklijevao s odgovorom, ona već spozna, kako stoji
istina. I ona počne kričati i naricati. On joj međutim rekne:
— Suzdrži se sada od vikanja, ne podiži svoj glas, kako ljudi ne
bi ništa saznali o nama i kako nas ne bi sve odvela u propast!
Nato joj on ispriča, kako stoje stvari i što je on bio doživio. Kako je
on bio našao leš svojega brata, raskomadan na četiri dijela i obješen
unutra u pećini s blagom iza vrata. Zatim on nastavi:
— Misli na to i budi sigurna, da su naše dobro i naš život i naša
obitelj Allahovi darovi! Bivaju nam povjerenima sreća i nesreća.
Dolikuje nam da zahvaljujemo, ako On daje, i da ustrajavamo, ako
On iskušava. Tuga neće nijednog mrtvaca dozvati natrag u život i
neće odbiti od nas nikakvu nevolju. Zato ti je dužnost, da ustraješ.
Za ustrajnošću mora slijediti sreća i spas. Podvrgavati se Allaho-
vim odlukama, to je bolje nego jaukati i suprotstavljati im se. Sada
je međutim pravi i ispravan plan ovo: ja ću ti postati mužem i uzet
ću te kao suprugu. Oženit ću se tobom, a mojoj ženi to neće biti
žao, jer je ona razumna i čestita u razmišljanju i postupanju, ona je
pobožna i bogobojazna. Zatim ćemo mi svi zajedno biti jedna
576

obitelj, i — neka je Allahu hvala! - mi dakako imamo dovoljno novca
i dobara, da se ne trebamo naprezati i tlačiti i mučiti, kako bismo
zaradili svoje životno uzdržavanje. Zato moramo zahvaljivati
Darovatelju, koji nas je obdario, i Njega slaviti za ono, što nam je
milostivo udijelio!
Kada je Kasimova žena bila čula 'Ali Babine riječi, tuga i duboka
bol, koje je osjećala, budu malo umireni. Ona prestane plakati, osuši
svoje suze i rekne mu:
- Ja ću ti biti poslušna žena i pokorna sluškinja. Što god ti
uopće držao za ispravno, tomu ću se ja podrediti. Ali što se sada
treba dogoditi s ovim lešem?
- Stvar mrtvog tijela prepusti svojoj robinji Mardžani. Ti ipak
znaš, koliko je velik njezin razum, kako je izvrstan njezin uvid,
kako je ona u stanju ispravno planirati, kako je sposobna, da pro
nalazi sredstva i putove.
Zatim je on napusti i ode svojim putem.
Kada je robinja Mardžana bila čula te riječi i ugledala svojega
gospodara, koji je bio mrtav i raščetvoren, i kada je nadalje točno bila
shvatila razlog svega toga..."
577
Ali kada je počela
dvjestaišezdesetideveta
noc

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je robinja Mardžana -kada je
čula 'Ali Babine riječi i ugledala svojega gospodara, koji je bio mrtav i
raščetvoren, i kada je nadalje točno bila shvatila razlog svega toga —
umirila svoju gospodaricu, tim što je rekla:
— Nemoj se brinuti, budi mirna! Ja ću se njega prihvatiti. Tako
ću ti sve urediti, da ćemo naći počinka i da veo tajne neće biti s nas
skinut.
Nato ona ode i uputi se k jednomu trgovcu mirodijama, koji je
stanovao u toj istoj ulici. To je bio star čovjek, u poodmaklim
godinama, glasovit po svojim znanjima u svim vrstama liječničkog
umijeća i znanosti o lijekovima, o kome se znalo, da ima bogato
iskustvo u tome, kako se pripravljaju ljekarije, i da poznaje sve droge i
ljekovite biljke. Od njega ona zatraži stanovitu pastu, koja se propisuje
samo kod teških bolesti. Tada on upita:
— Komu je u vašem domaćinstvu potrebna ova pasta?
Ona odgovori:
— Moj je gospodar Kasim pogođen jednom teškom bolešću,
koja ga je potpuno oborila, tako da mu je sada zacijelo blizu kraj.
Drogar joj dakle pruži pastu s riječima:
579
Dvjestaikzdesetideveta noć
— Neka ushtjedne Allah putem ovoga pribaviti ozdravljenje!
Ona prihvati lijek iz njegove ruke, plati mu za njega nekoliko
dirhema i vrati se natrag kući. Sljedećega dana rano ujutro ona opet
ode k trgovcu mirodijama i zatraži od njega jedan lijek, koji se daje
samo onda, kada su nestale sve nade. Kada je on upitao: -Zar pasta od
jučer nije ništa koristila? - ona mu dadne kao odgovor:
— Ne, tako mi Allaha! Moj gospodar leži na samrti. On se bori
sa smrću. A moja je gospodarica već počela plakati i naricati.
On joj dadne lijek, pa pošto ga je bila primila i platila za njega
cijenu, ona ode. Ali se uputi 'Ali Babi i ispriča mu, kakvu je lu-
kavštinu bila primijenila, i preporuči mu, neka sada često dolazi ka
kući svojega brata i pri tome iznosi na vidjelo žalost i tugu. On počne
slijediti njezin savjet, pa kada su ga ljudi te gradske četvrti vidjeli,
kako on u kući svojega brata izlazi i ulazi sa znakovima tuge na licu,
oni ga upitaju, što je tomu razlog. On im ispriča o bolesti svojega
brata i da je njegova patnja vrlo teška. Vijest se uskoro raširi po gradu,
i ljudi počnu o tome govoriti. Sljedećega se međutim jutra uputila
Mardžana prije osvita zore, prolazila ulicama grada, sve dok nije došla
do jednoga postolara167, po imenu šeih Mustafa, starog čovjeka, koji
je imao krupnu glavurdu, kratko tijelo i na podbratku i usnama dugu
bradu. Taj je uvijek običavao rano otvarati svoj dućan, kao prvi na
bazaru. A ljudi su također znali, da on ima taj običaj. Robinja dakle
dođe k njemu. Ona ga pozdravi s probranom uljudnošću i položi mu u
ruku jedan zlatnik. Kada ga je šeih Mustafa vidio kako sja, on ga neko
vrijeme promotri u ruci i rekne:
— Ovo je jedan blagoslovljen početak!
Pa kada je vidio da ona ima na njega neku molbu, on joj rekne:
— Izvijesti me, kakvu želju imaš, ti gospodarice robinja, kako
bih ti je ispunio!
167 Ovdje je zapravo posrijedi neka vrsta čizmokrpe ili krpača, to
jest zanatlije, koji se bavi isključivo krpanjem stare obuće.
580
Pripovijest o 'Ak Babi i četrdeset razbojnika

— O šeihu — odgovori ona — uzmi konce i igle, operi svoje
ruke, obuj svoje sandale, i dopusti da ti zavežem oči! Zatim ustani
i pođi sa mnom, da učiniš jedno dobro djelo, koje ti namiguje
zemaljskom i nebeskom nagradom, a da ti ne donese ni najmanju
štetu!
On nastavi:
— Ako ti od mene tražiš nešto, što se dopada Allahu i Proroku, ja
ću ti to od srca rado učiniti i neću ti proturječiti. * Ako je to međutim
neki zločin ili kakav prijestup, * neki previd koji donosi krivnju ili
koji je grešan, * tada te ja u tome neću slijediti. Tada si traži nekoga
drugoga, da on to obavi!
— Ne, tako mi Allaha, šeihu Mustafa — rekne ona nato — to
pripada dopuštenima i dozvoljenim stvarima. Nemaj nikakve brige!
S ovim mu riječima ona utisne drugi zlatnik u ruku. Čim je on to
opazio, nije više mogao proturječiti niti se izvlačiti. On skoči na noge i
rekne joj:
— Ja ti stojim na službu. Sto god mi ti uopće samo zapovjediš,
ja ću to za tebe učiniti.
Nato on zaključa vrata svojega dućana i uzme, što mu je bilo
potrebno od konaca, igala i ostalog pribora za šivanje. Mardžana je
međutim držala u pripravnosti jednu vrpcu. Nju ona sada brzo izvadi i
njome mu poveže oči, kako je bilo dogovoreno, kako bi mu bilo
nemoguće, da prepozna mjesto, na koje je s njime htjela ići. Zatim ga
uzme za ruku i počne ga voditi, dok je on hodao za njome, kroz ulice i
uličice. A on je sličio nekomu slijepcu, koji ne zna, kamo ide, niti koji
je tomu cilj. Tako su oboje zajedno hodali, čas je ona udarala jednim
putem nadesno, čas je s njega skretala nalijevo, tim što je namjerno
birala zaobilazne putove, kako bi ga zbunila i kako mu ne bi dopustila
da zna, kamo ona s njim odlazi. Vodila ga je sve dalje na taj način, sve
dok se nije zaustavila kod kuće preminuloga Kasima. Ondje ona tiho
pokuca na vrata, i istoga joj trenutka bude otvoreno. Tada ona uvede
unutra šeiha Mustafu i dovede ga u prostoriju, u kojoj je ležao leš
njezina gos-
581
Dvjestciišezdesetidevetct noć
podara. Čim je on ondje stao, ona mu odveže povez oko očiju. Kada je
međutim šeih Mustafa otvorio oči i vidio sebe na jednome mjestu,
koje nije poznavao, a sada čak pred sobom ugledao leš jednoga
ubijenog čovjeka, on dospije u strah i njegovo tijelo zadršće. Ali mu
Mardžana rekne:
— Nemoj se bojati, djedice, tebi se neće dogoditi ništa nažao!
Od tebe se samo želi, da ti dijelove ovoga ubijenog čovjeka čvrsto
zašiješ jedan uz drugi i da zajedno sastaviš njegove udove, tako da
se njegovo tijelo opet sastoji od jednog komada.
S ovima mu riječima ona pruži treći zlatnik. Šeih Mustafa ga uzme,
položi ga u svoj džep na grudima i rekne u sebi samome:
— Sada je čas, da se čovjek pribere i stvori ispravnu odluku. Ja
sam na jednome mjestu, koje ne poznajem, i među ljudima, o koji
ma ne znam, što namjeravaju. Ako postupim protiv njihove volje,
tada će mi oni sigurno nanijeti neko zlo. I tako mi ništa drugo ne
preostaje, nego da pristanem na ono što oni zahtijevaju. U svakom
sam slučaju ja nedužan glede krvi ovoga ubijenog čovjeka, a
kažnjavanje njegova ubojice stoji kod Allaha, Slavljenoga i Uzviše
noga. I konačno, to ipak nije nikakav grijeh, da se sašije zajedno
jedan leš. Zbog toga na mene ne može pasti nikakva krivnja i ne
može me zadesiti nikakva kazna!
On dakle sjedne na pod i počne šivati dijelove ubijenoga, i zajedno
ih sastavljati, sve dok oni nisu opet postali cjelovitim tijelom. Kada je
on zatim bio gotov sa svojim poslom i ispunio svoju zadaću,
Mardžana mu opet stavi povez oko očiju, uzme ga za ruku i povede
dolje na ulicu. Zatim je išla s njim od ulice do ulice, skretala u jednu
uličicu za drugom, i dovela ga natrag sve do njegova dućana, još prije
nego što su ljudi počeli izlaziti iz svojih kuća, tako da ih nitko nije
mogao opaziti. Kada je zatim opet došla do dućana, ona mu skine
vrpcu s očiju i rekne mu:
— Čuvaj ovu tajnu! Pripazi se, da o ovome ne govoriš i da ne
pričaš o onome, što si vidio. Ne brbljaj puno o tome, što te se ništa
ne tiče, inače ti se može dogoditi, što ti neće biti ugodno!
Nato mu ona dadne četvrti zlatnik, napusti ga i ode. Kada je opet
stigla kući, ona uzme tople vode i sapun, sjedne i počne prati
582

leš svojega gospodara, sve dok ga nije bila očistila od krvi. Zatim mu
odjene njegove haljine i položi ga na njegovu sećiju. Čim je sa svim
tim bila gotova, pošalje po 'Ali Babu i njegovu ženu. Pa kada su oni
bili došli, ona im ispriča, što je učinila, i zaključi s riječima:
— Obznanite sada smrt mojega gospodara Kasima i obavijestite
ljude!
Istoga trenutka žene također počnu plakati i naricati, provale u
tužaljke i jaukanja i stanu se udarati po licu, sve dok to nisu čuli
susjedi. Sada dođu prijatelji, kako bi uzeli dijela u žalosti. Bilo je
mnogo plakanja, naricanje je uzimalo maha, jaukanje je postalo
općim, a nevolja je bila velika. Potom vijest o Kasimovoj smrti
postane poznatom u cijelom gradu. Prijatelji su izricali nad njim želje
za blagoslovom, ali su neprijatelji pokazivali svoju zluradost. Nakon
stanovitog vremena dođu perači leševa, da ga operu primjereno
vjerskom običaju. Ali Mardžana siđe k njima i rekne im, da je on već
opran, namazan i odjeven u mrtvački pokrov. I pritom im dadne kao
nagradu više, nego što se inače običavalo davati. Ljudi se opet upute
odatle veselo raspoloženi, pa iako nisu uviđali razlog, nisu pitali o
onome, što ih se ništa ne tiče. Nato ljudi donesu nosiljku, iznesu leš
dolje, polože ga na nju i ponesu ga prema groblju, dok su stanovnici
slijedili njegovu pogrebnu povorku; potom su međutim išle Mardžana
s ostalim ženama kao i narikače, sve dok se nije došlo do grobnice.
Ondje mu iskopaju grob i pokopaju ga - neka bude s njime Allahova
milosrdnost! Nato se ljudi opet okrenu, rasprše se i otiđu svojim
putovima. Na taj je način Kasimo-vo umorstvo ostalo nepoznatim,
nitko nije ništa saznao o pravom stanju stvari, i svi su ljudi mislili, da
je on umro prirodnom smrću.
Pošto je dakle protekao iddet168, 'Ali Baba se oženi ženom svojega
brata, dadne za nju napisati bračnu ispravu i obljubi je! Ljudi nađu da
je njegov postupak lijep, i oni to pripišu njegovoj velikoj ljubavi
prema svojemu bratu. Potom preseli svoje pokućstvo u njezinu kuću i
ondje se nastani s njome i svojom prvom ženom.
168 Zakonski rok: udovica prema islamskom zakonu, kada nakon
smrti njezina muža prođu četiri mjeseca i deset dana, smije ući u novi
brak.
583
Dvjestaikzdesetideveta noć
Također prenese novac, koji je bio uzeo sa sobom iz pećine s blagom.
Zatim počne razmišljati o tome, što treba biti od dućana njegovoga
pokojnog brata. Allah mu je bio poklonio jednoga sina, koji je sada
bio star dvanaest godina. Taj je ranije bio kod jednoga trgovca
pohodio nauk i od njega naučio trgovački posao, tako da se u njemu
dobro snalazio. Budući da je njegov otac sada trebao nekoga, tko će
voditi dućan, on ga uzme od tog trgovca i dadne mu da sjedi u dućanu,
kako bi prodavao i kupovao. Prepusti mu sva dobra i robu, koju je za
sobom bio ostavio stric, i također mu obeća, da će ga oženiti, ako u
svome poslu bude bio dobar i uspješan i ako bude išao putem pravde i
kreposti.
Ako se mi sada od ovih opet okrenemo k razbojnicima, tada ćemo
vidjeti, da su se oni nakon nekoga kratkog vremena vratili k pećini s
blagom. Kada se ušli i kada nisu više našli Kasimov leš, znali su, da
još neki od njihovih protivnika zna za njihovo činjenje, da je mrtvi
morao imati drugove, i da je sada njihova tajna među ljudima postala
poznatom. Ta ih misao počne tištati i oni osjete gorku tugu. Zatim
pregledaju, što je bilo odneseno iz pećine s blagom, i nađu, da se to
ipak popelo na jednu pozamašnu količinu. Zbog toga su bili vrlo
gnjevni, a satnik im sada rekne:
— * Vi ljudi od mača, * vi muževi smioni u borbi i bitci, * sada je
došlo vaše vrijeme, da uzmete krvnu osvetu! Mi smo vjerovali, da je
to bio samo jedan čovjek, koji je otvorio vrata, ali ih je ipak bilo više.
Samo mi ne znamo broj ljudi i ne znamo, gdje je njihovo boravište.
Zar se mi trebamo upuštati u opasnosti i svoje živote stavljati na
kocku, kako bismo skupljali blaga, i zar zatim trebaju od toga drugi
ljudi imati koristi, bez muke, bez napora? To je nešto odveć opako, što
mi ne možemo podnositi! Moramo dakle razmisliti o sredstvima i
putovima, kojima ćemo predusresti našeg neprijatelja, pa ćemo, kada
se s njim susretnemo, uzeti na njemu krvnu osvetu. Da, ja ću ga
pogubiti ovim mačem, pa makar to za mene trebalo značiti i propast.
Sada je došlo vrijeme, da se potrudimo, da se pokažemo muževnima,
hrabrima i valjanima! Raspršite se, pođite u sela i zaseoke, u velike
gradove i prostrane krajeve. Nastojte dobiti obavijesti, pitajte, je li
neki siromah postao boga-
584

tim ili je li neki ubijeni bio pokopan. Moguće je, da tako uđete u trag
našem neprijatelju i da vas Allah s njim dovede na isto mjesto. Posve
osobito mi sada trebamo jednoga lukavoga i okretnog čovjeka, koji
posjeduje istinsku mušku odvažnost, koji treba biti određen za to, da
pretraži ovaj grad. Jer naš je protivnik jedan od njegovih stanovnika,
to čvrsto stoji i posve je sigurno. Taj se čovjek mora preobući kao
trgovac, neupadljivo ući u grad i u njemu nastojati dobiti obavijesti.
Mora se raspitivati o tome, kako u njemu izgleda, kakvi su se događaji
u njemu zbili, tko je ondje u posljednje vrijeme umro ili bio ubijen,
kakve rođake ima, gdje se nalazi njegova kuća i kako mu je išlo.
Možda će nas to dovesti do cilja. Jer stvar ubijenoga ne može ostati
skrivenom. Vijest o tome mora biti već raširena po gradu, o njegovoj
će povijesti znati veliko i malo. Ako dakle izvidnik zadobije našeg
neprijatelja pod svoju vlast, ili obavijesti nas, gdje on boravi, tada
njemu treba pasti u dio visok položaj među nama, ja ću mu učiniti
višim njegov rang i dostojanstvo i učiniti ga svojim nasljednikom.
Ako on međutim ne ispuni svoj zadatak, ne održi svoje obećanje i
iznevjeri naša očekivanja, tada ćemo znati, da je on jedna glupa bena
slaba razuma, da pri pametnom pothvatu otkazuje i da ne može izvesti
tešku stvar. I zatim ćemo ga kazniti za njegovo loše činjenje i manjak
u revnosti. Da, mi ćemo ga pustiti da umre sramotnom smrću. Jer mi
ne trebamo nikoga, tko posjeduje malo srčanosti, i nema koristi od
toga, da se zadrži netko, tko nema nikakva uvida. * Dobar je razbojnik
samo onaj čovjek, koji ostale nadmašuje * i koji je iskusan u svim
umijećima i lukavštinama. * Sto mislite o tome, vi odvažnici? I tko će
od vas dobrovoljno istupiti, kako bi preuzeo ovaj težak, opasan nalog?
Kada su oni bili saslušali njegove riječi i njegov nagovor, bili su
sporazumni s njegovim planom. Oni prihvate uvjete, koje im je bio
predložio, zakunu se na njih i obećaju, da će ih se pridržavati. Nato
istupi jedan od njih, momak visoka rasta i razvijena tijela, da preuzme
na sebe taj težak i kamenit put. On također prihvati na sebe uvjete,
koji su već bili spomenuti i o kojima su se složili. Tada mu ostali
poljube noge, ukazu mu visoko poštovanje, počnu hvaliti njegovu
srčanost i hrabrost i slaviti njegovu izvrsnu odluku i
585
Dvjestaišezdesetideveta noć
odlučnost. Oni mu zahvale za odvažno srce u njegovima muževnim
grudima i zadive se njegovoj snažnoj pustolovnosti. Tada ga satnik
opomene, da bude miran i odlučan i da uporabi obmanu, pod-muklost
i tajne lukavštine. On ga pouči, kako treba otići u grad kao trgovac, i
ondje se po vanjskom izgledu baviti trgovinom, potajno međutim
uhoditi. Pošto mu je bio dao sve ove upute, pusti ga da ode, a
razbojnici se raziđu.
Ovaj međutim razbojnik, koji se bio dobrovoljno ponudio, da će
staviti na kocku svoj život za svoju braću, stavi na sebe trgovačke
haljine, tako se preobuče i provede noć u namjeri, da se uputi u grad.
Kada je dakle noć pošla kraju i zarumenila se zora, on pođe, uzdajući
se u blagoslov Allaha Uzvišenoga, ravno prema gradskim vratima, i
počne hodati ulicama i trgovima, prolaziti bazarima i uličicama, dok je
većina stanovnika još bila utonula u san. Tako je on išao sve dalje, sve
dok nije dospio do bazara, u kome je imao svoj dućan Hađđi169
Mustafa, postolar. On primijeti, da je ovaj već bio otvorio svoj dućan i
sjedio zaposlen krpanjem sandala. Jer on je, kako smo već ispričali,
običavao rano dolaziti na bazar i otvarati prije od ostalih ljudi iz te
četvrti. Izvidnik mu priđe i pozdravi ga lijepim riječima, tim što mu je
ukazivao preobilno poštovanje i rekao:
— Neka Allah blagoslovi tvoju marljivost i neka te okruni visokom
čašću! Ti si bome prvi od svih na bazaru, koji otvara svoj dućan!
— Moj sine - odgovori šeih Mustafa — revan je posao za stjecanje
životnog uzdržavanja bolji nego spavanje. Tako ja običavam činiti
svaki dan.
Razbojnik nastavi:
— Ali, djedice, ja se čudim, kako ti u ovo doba možeš tako
dobro šivati, prije nego što je Sunce izašlo, premda ti ipak sigurno
kod svoje visoke starosti i kod nedostatka danjeg svjetla ne možeš
dobro vidjeti.
169 To jest: Hodočasnik u Mekku.
586

Čim je šeih Mustafa čuo od njega te riječi, on ga srdito napadne, i
tim što je na njega bacio jedan bijesan pogled, on rekne:
— Ja vjerujem, da si ti stranac u ovome gradu. Jer kada bi bio
domaći, tada ne bi vodio ovakve razgovore. Ja sam kod bogatoga i
siromašnoga poznat zbog svojih oštrih očiju. Ja sam glasovit kod
velikoga i maloga zbog svoje iznimne okretnosti u umijeću šivanja.
Da, nedavno su me čak uzeli ljudi, kako bih im na stanovitome
tamnom mjestu sašio izvjesnog mrtvaca, i ja sam ga dobro sašio.
Kada ja ne bih mogao tako oštro vidjeti, to tada ne bih mogao
učiniti!
Tek što je razbojnik bio čuo ove riječi, on se obraduje, što je već
došao na cilj. Jer sada je znao, da ga je Allahova providnost tako
vodila, da je odmah nabasao na onoga, kojega je tražio. Tako mu on
dakle rekne, tim što se pravio začuđenim:
- Ti jamačno griješiš, djedice. Ja vjerujem, da si ti šivao samo
mrtvački pokrov, jer ja nisam još nikada čuo o tome, da bi neki
mrtvac bio šivan.
Stari nato odgovori:
- Ja sam ti rekao čistu istinu i samo sam ti ispričao ono, što se
dogodilo. Ali se meni čini, da ti imaš namjeru, uhoditi tajne ljudi.
Ako je to tvoja namjera, tada odlazi od mene i iskušavaj svoje
lukavštine kod nekoga drugoga! Možda ti čak nalaziš, da sam ja
brbljav i obilan na riječima. Ali se ja zovem Sutljivac170, ja nikada
ne odajem, što želim sačuvati u tajnosti, ja ti dakle neću ništa o to
me ispričati!
Time razbojnik bude osnažen u svome čvrstom uvjerenju, daje onaj
mrtvac morao biti čovjek, kojega su oni bili ubili kod pećine s blagom,
i on dalje rekne šeihu Mustafi:
— O šeihu, ja nemam nikakve želje za tvojim tajnama. Pa ako
ti o tome budeš šutio, to će biti bolje. Jer kaže se: 'Skrivati tajnu,
to pripada svojstvima pobožnih.' Ja od tebe samo želim, da me ti
170 Es-Samit.
587
Dvjestctišezdesetideveta noć
odvedeš do kuće toga mrtvaca. Možda je on neki od mojih rođaka ili
poznanika, a tada bi to ipak bila moja dužnost, da njegovoj rodbini
izrazim svoju žalost za njim. Ja sam već od prije dugo vremena bio
daleko od ovoga grada, i ne znam, što se u njemu dogodilo u vrijeme
mojega izbivanja.
Zatim on turne svoju ruku u svoj džep i izvadi jedan zlatnik. Njega
utisne u ruku šeihu Mustafi. Ali ga taj ne htjedne primiti, nego on
razbojniku rekne:
— Ti me pitaš o nečemu, što ti ja ne mogu odgovoriti. Jer tek
tada su me vodili do mrtvačeve kuće, nakon što su mi oko očiju bili
stavili jedan povez, pa zato ne poznajem put, koji onamo vodi.
Tada razbojnik opet počne:
— Zlatnik ti poklanjam, ispunio ti moju želju ili ne. Uzmi ga,
neka ti ga blagoslovi Allah! Ne trebam ga natrag. Ali je možda
moguće, da me ti, ako malo promisliš o tome, možeš dovesti na taj
put, kojim si išao, dok su tvoje oči bile zatvorene.
Šeih Mustafa odgovori:
— To mi je moguće samo, ako ti meni staviš vrpcu oko očiju,
kao što su oni sa mnom tajput učinili. Jer toga se još mogu sjetiti,
kako su me uzeli za ruku, i kako su me vodili i kako su sa mnom
skretali i kako su me zatim pustili da stanem. Tako ću ja onda ipak
možda biti doveden do toga mjesta, koje ti tražiš, i moći ću ti ga
pokazati.
Razbojnik se obraduje, kada je saslušao ove riječi, bude zadovoljan i
pruži šeihu Mustafi drugi zlatnik, tim što mu rekne:
— Mi ćemo učiniti tako, kako si ti kazao!
Nato obojica skoče na noge, šeih Mustafa zaključa svoj dućan,
razbojnik uzme jednu vrpcu i stavi je staromu oko očiju. Zatim ga
uhvati za ruku i pođe s njime dalje. Pri tom je upravljao šeih Mustafa
razbojnika čas nadesno, čas je s njime skretao nalijevo, i zatim opet
išao ravno, posve onako kako je tajput s njim bila išla robinja
Mardžana, sve dok naposljetku nije dospio u neki mali sokak, u kome
je išao par koraka naprijed i zatim stao. Sada on rekne razbojniku:
588
Pripovijest o 'Ali Babi i četrdeset razbojnika-

— Ja vjerujem, da sam tajput stao na ovome mjestu.
Tada mu razbojnik razriješi povez s njegovih očiju, i gledaj sada,
istraživanje je stvarno to bilo tako sklopilo, da je postolar sada stajao
nasuprot kući nesretnoga Kasima.
— Poznaješ li ti gospodara ove kuće? — upita ga razbojnik.
— Ne, tako mi Allaha - odgovori on — ova je ulica predaleko od
mojega dućana. Ja isto tako ne poznajem ni ljude ove gradske četvrti.
Nato mu razbojnik izrazi svoju zahvalnost i dadne mu treći zlatnik s
riječima:
— Otiđi i budi preporučen Allahu Uzvišenomu!
Seih Mustafa se dakle vrati u svoj dućan, radostan, što su mu
kapnula tri zlatnika. Razbojnik međutim ostane stajati, promotri kuću i
točno si je pogleda. Tada otkrije, da kućna vrata izgledaju točno tako,
kao vrata ostalih kuća u tom sokaku. Sada se on počne bojati, da je
neće moći poslije opet naći, i zato uzme kredu i napravi njome mali
bijeli znak na vratima, kako bi se kasnije time dao voditi. Nato se vrati
natrag u brda k svojim drugovima, veseo i u vedru raspoloženju i
uvjeren, da je nalog, zbog kojega je bio iza-slan, izveden i da se sada
mora još samo izvršiti osveta.
Ostavimo mi njega neko vrijeme ondje i okrenimo se k robinji
Mardžani! Kada se ona bila probudila iz sna i u skladu sa svojom
svagdašnjom navikom izgovorila jutarnju molitvu, dadne se na posao i
otiđe, da donese dnevne potrepštine u jelu i piću. Kada se zatim s
bazara vratila natrag, ugleda na vratima jedan bijeli znak. Ona ga
pažljivije pogleda, začudi se nad njim, i nešto uznemirena rekne u sebi
samoj:
— To je moguće, da ovo potječe od dječje igre ili da je neka
črčkarija, koju su naslikali ulični derani. Alije ipak najvjerojatnije,
da je ovaj znak učinio neki stari neprijatelj ili kakav zavidnik, koji
smišlja zlo, * jer on ima uza se neki zao plan * ili gaji neku opasnu
namjeru. * Tako ćemo mi donijeti odluku, da njega odvedemo u
bludnju i njegov neotesani plan onemogućimo.
589
Nato ona uzme kredu i naslika na vratima susjeda iste takve znakove
kao što je ovaj,'koji je bio nacrtao razbojnik. Tim je znakovima
opskrbila otprilike desetak vrata u sokaku. Nato uđe u kuću. Ali ništa
nije govorila o toj stvari.
Vidimo mi međutim, što se je zbivalo s razbojničkim momkom! Čim
je on u brdima susreo svoje drugove, veselo im priđe i donese im
dobru vijest, daje njihovo nadanje ispunjeno i da su oni postigli svoj
cilj, jer unutar kratkoga vremena mogu uzeti osvetu nad svojim
protivnikom. Zatim im ispriča, kako je slučajno prolazio uz jednog
postolara, koji je bio sašio leš, i kako gaje taj odveo do kuće i kako je
on sam na njoj napravio znak, kako oni ne bi zabludili i kako ne bi
previdjeli vrata. Satnik mu zahvali i pohvali njegov muževan čin. I
silno obradovan on se obrati razbojnicima:
— Razdijelite se u skupine! Odjenite haljine običnih ljudi,
sakrijte svoje oružje, pođite u grad i uđite u njega različitim putovi
ma i okupite se zatim u velikoj džamiji! Ja ću u međuvremenu s
ovim čovjekom, izvidnikom, potražiti kuću našeg protivnika, pa
kada je nađemo i sigurno prepoznamo, tada ćemo doći k vama u
džamiju. Ondje ćemo se zatim posavjetovati, što treba učiniti, i
sporazumjeti se o tome, što je najvažnije, bilo da se radi o tome, da
kuću napadnemo noću, bilo da to bude nešto drugo.
Nakon što su razbojnici bili poslušali njegov nagovor, oni se izjasne
o njegovim riječima kao dobrima i ispravnima i suglase se s njegovim
planom. Nato se razdijele, obuku haljine običnih ljudi, sakriju ispod
njih svoje mačeve, kako im je bio naredio satnik, i različitim se
putovima upute u grad, kako ne bi ljudima upadali u oči. Zatim se
sastanu u velikoj džamiji, sukladno svom dogovoru. Ali se satnik i
izvidnik zapute u potragu za ulicom, u kojoj je stanovao njihov
protivnik. I kada su stigli onamo, satnik otkrije jednu kuću s bijelim
znakom. On upita svog druga, je li to tražena kuća, a ovaj to potvrdi.
Ali njegov pogled slučajno padne na jednu drugu kuću, i tada također
na njezinim vratima ugleda bijeli znak. Sada on čovjeka upita:
- Koja je od ove dvije kuća, koju mi hoćemo imati, prva ili
druga?
590

Razbojnik bude zbunjen i ne mogne dati nikakav odgovor. Zatim
satnik pođe nekoliko koraka dalje, a kada je našao više od deset kuća s
tim znakom, on upita:
— Jesi li ti obilježio sve ove kuće ili samo jednu od njih? On mu
dadne kao odgovor:
— Ne, samo jednu! Tada satnik nastavi:
— Kako dakle dolazi do toga, da ih je sada deset i još više?
— Ja ne znam, zašto je tako — odgovori razbojnik. Dalje satnik upita:
— Možeš li ti između ovih kuća izdvojiti onu, koju si ti obilježio

vlastitom rukom?
— Ne - odgovori on - jer kuće sliče jedna drugoj i sve su istoga
načina gradnje, a znakovi su također svi istog oblika.
Kada je satnik čuo ove riječi, znao je, da mu neće više ništa koristiti,
da ondje još dulje čeka, i da ovajput nema nikakvu mogućnost, da
uzme osvetu, jer se njegovo očekivanje pokazalo kao varavo. Tako on
dakle ode s čovjekom do glavne džamije i naredi svojim drugovima,
da se vrate u brda, pošto ih je bio opomenuo, da se podijele po
ulicama, kako su to bili učinili pri svome dolasku. Kada su se zatim u
brdima opet okupili zajedno na svome uobičajenom mjestu, on im
ispriča, što je bio doživio s razbojnikom i da on nije bio u stanju
prepoznati kuću njihova neprijatelja. On zaključi s riječima:
— Sada nam je dužnost, da na njemu izvršimo kaznu, kako to
zahtijevaju dogovori, koje smo sklopili jedni s drugima.
Svi se s njime suglase. Budući dakle da je razbojnik, koji je bio
otišao u izvidništvo, bio jedan hrabar čovjek i posjedovao neustrašivo
srce, on nije uzmicao, kada je čuo ove riječi, i nije bio kukavica, nego
istupi s čvrstim značajem i bez oklijevanja pred njega i rekne:
591
— To je pravedno, ja zaslužujem smrtnu kaznu, jer se moj plan
izjalovio i jer je moja pamet bila nedostatna. Ja nisam bio u stanju
izvršiti svoj nalog, i zato ja nemam više nikakve želje, da ostajem
na životu. Smrt je bolja nego život u sramoti.
Istoga časa povuče satnik svoj mač, udari po njegovoj šiji i odvoji
mu glavu od trupa. Zatim on uzvikne:
- * Vi muževi, budite spremni * na borbu i okršaj! * Tko je
medu vama muškarac pun hrabrosti i junačke krvi, * odvažna srca
i nepokolebljive odvažnosti? * Tko će se ponuditi za ovu zadaću
punu velike teškoće, * za ovaj pothvat pun silne opasnosti? * Ali
neka ne istupa nijedan mekušac, neka k meni ne dolazi nikakav
slabić! * Ne, samo onaj neka se približi, koji je u stanju, da započne
čvrst plan, i koji je pun jake snage, kako bi smislio ono pravo i izveo
djelatne lukavštine!
Tada iz njegove momčadi istupi jedan, koji se zvao Ahmed el--
Ghadban171. * To je bio čovjek * dugačka tijela i debele lubanje na
njemu, * čovjek strašnoga lica * i glasa puna opakih priča, * tamne
boje i groznoga lika, * imao je brkove poput mačka, koji polazi u lov
na miševe, * a podbradak poput nekog jarca, koji stoji između koza i
janjadi. * On dakle uzvikne:
- Vi junački ljudi, za taj zadatak sam pogodan samo ja. Ja ću
vam, ako tako ushtjedne Allah, donijeti tu važnu obavijest i sigurno
vas dovesti do protivnikove kuće!
Satnik nato rekne:
— Tko preuzima ovaj zadatak, mora se također podvrgnuti
uvjetima, koje smo ranije odredili. Ako se ti vratiš neobavljena
posla, tada ti od nas neće pasti u dio ništa drugo, nego da ti bude
odrubljena glava. Ako se međutim vratiš okrunjen uspjehom, tada
ćemo te mi počastiti višim položajem i umnožiti ti ugled i čast. Tebi
će trebati pasti u dio svako dobro.
Nato Ahmed el-Ghadban odjene trgovačke haljine i uputi se prije
osvita zore u grad. A da se nije zadržavao, on pođe ravno
171 El-Ghadban znači: Jarosni.
592

prema ulici šeiha Mustafe, postolara, do kojega je našao put prema
ranijem opisivanju svojega druga. Zatekne staroga, kako sjedi u
svome dućanu, pozdravi ga, sjedne k njemu, uputi mu prijazne riječi i
upusti se s njim u razgovor. Konačno šeih dođe također na
pripovijedanje priče s mrtvacem i ispriča, kako ga je bio skrpao u
jedno. Tada ga Ahmed el-Ghadban zamoli, neka htjedne njega odvesti
do te kuće. Šeih Mustafa se sustezao, da to učini, i također nije više
želio o tome govoriti. Ali kada mu je razbojnik nagovijestio izgled na
zlato, on se ne mogne usprotiviti. Jer novac je strijela sigurna u
pogodak i zagovor, koji nitko ne odbija. Zato mu razbojnik opet stavi
jednu vrpcu oko očiju, a on učini s njim ono, što je bio učinio s
njegovim drugom, kao što smo već ispričali. Otiđe s njim, dok nije
dospio u uličicu pokojnoga Kasima, i stane pred njegovim vratima.
Pošto je razbojnik bio tako našao put do kuće, on mu skine vrpcu s
očiju, dadne mu nagradu, koju mu je bio obećao, i pusti ga da ode
svojim putem. Ahmed el-Ghadban međutim — koji je doduše bio
postigao svoj cilj, ali koji se pobojao, da bi mogao kasnije odavde
odlutati - kako bi izmakao takvoj opasnosti, napravi na kućnim
vratima jedan mali crveni znak na jednome skrivenom mjestu, u
uvjerenju, da ga ondje ne može nitko otkriti. Zatim se vrati k svojim
drugovima i ispriča im, što je bio učinio. Pri tome je bio u veselu
raspoloženju i više nije sumnjao u uspjeh, jer je čvrsto vjerovao, da
nitko neće otkriti taj mali i skriveni znak.
Tako daleko ta dvojica. Pogledajmo mi međutim, što je činila
robinja Mardžana! Ta je sljedećega jutra po svom običaju rano izašla,
kako bi otišla u kupovinu mesa, povrća, voća, slastica i drugih stvari,
koje su potrebne za kućanstvo. A kada je s bazara opet došla kući, ipak
joj ne umakne onaj crveni znak, nego njezin pogled padne na njega, i
ona ga pažljivo pogleda. Bila je uznemirena i zapanjena nad time, i
ona u svojoj oštroumnosti prepozna, da je to djelo nekog neprijatelja
iz daljine ili nekog zavidnika u blizini, koji u mislima nosi neko zlo
protiv ukućana. Kako bi ga zavela na krivi put, ona crvenom bojom
naslika na vratima susjeda znakove iste vrste kao taj, i njih nanese na
isto mjesto, koje je bio izabrao Ahmed el-Ghadban. Ali ona stvar
prešuti i ne rekne ništa o tome, kako se njezin gospodar ne bi zbog
toga uznemirivao ili plašio.
593
Dvjestmšezdesetideveta noć
Okrenimo se mi sada od nje natrag k razbojniku! Kada se taj ponovo
našao kod svojih drugova, on im ispriča, što je bio doživio s
postolarom. Kako je našao put do protivnikove kuće i kako je ondje
nanio jedan crveni znak, zato da bi prepoznao kuću, kada to vrijeme
bude zahtijevalo. Satnik im odmah naloži, da odjenu haljine običnog
naroda, da pod njih sakriju oružje i da odu u grad različitim putovima.
Zatim još doda:
— Okupite se kod te i te džamije i ondje čekajte, sve dok mi ne
dođemo k vama!
Nato on uzme sa sobom Ahmeda el-Ghadbana i otputi se s njim u
potragu za kućom, koju su htjeli naći, kako bi je ovoga puta sigurno
prepoznali. Ali kada su došli u poznatu ulicu, Ahmed el--Ghadban ne
mogne odrediti kuću, jer se isti znak nalazio na vrlo mnogim vratima.
Bio je posve poražen pri tome prizoru i nije rekao nijednu riječ. Kada
je međutim satnik vidio, da ovaj ne može prepoznati kuću, njemu
udovi zadršću, nabere čelo i dospije u silan gnjev. Pritiješnjen, on
moradne u taj čas sakriti svoj bijes, i tako se on uputi sa skromno
ušutjelim razbojnikom prema džamiji. Pošto se ondje bio susreo sa
svojim ljudima, smjesta im zapovjedi, da se vrate u brda. Oni se
raspodijele, upute se odvojenim putovima prema svojemu logorištu i
sjednu na vijećanje. Sada ih satnik izvijesti, što se bilo dogodilo, * i da
im udes nije dosudio, da izvrše osvetu * i speru sramotu, * jer je
Ahmed el-Ghadban loše obavio svoju stvar i nije mogao prepoznati
protivnikovu kuću. Nato on povuče svoj mač, udari krivca po šiji, *
tako da se odatle otkotrljala njegova lubanja * i otornjala se daleko od
tijela. * A Allah odmah pošalje njegovu dušu u pakleni oganj, *
mjesto, na kome je užasno.
* Satnik sada razmisli o cijeloj stvari i u sebi samome rekne:
— Moji ljudi dobro pristaju za borbu i za okršaj, za pljačkanje,
za prolijevanje krvi i za napad. Ali oni nemaju nikakva razumije
vanja za vrste lukavština i za stvari, u kojima se radi o laži i obmani.
Kada bih ja čak i jednoga za drugim od njih izašiljao, da obave tu
zadaću, * tada bi mi na taj način svi iščezli, * bez koristi i bez dobiti.
* Zato će biti najispravnije, ako se ja sam prihvatim ove teške
stvari!
594

On to razbojnicima stavi do znanja i rekne im, da će on sam otići u
grad. Tada mu oni dadnu kao odgovor:
— Ti možeš zapovijedati i zabranjivati. Učini, što ti se čini daje
dobro!
On se dakle preobuče i o sljedećem se jutru uputi u grad. Zatim
potraži Hađđi Mustafu, postolara, kako su to bila učinila oba njegova
izvidnika, o kojima smo pripovijedali ranije. Čim ga je bio našao,
priđe mu, pozdravi ga, ljubazno ga nagovori i započne s njim
razgovor. Naposljetku navede razgovor na priču s lešem ubijenog
čovjeka i tako je dugo navaljivao na njega, tim što mu je obećavao
zveketave kovanice, sve dok ga nije bio nagovorio i dok šeih Mustafa
nije postao suglasan s njegovim planom. Tako je satnik postigao od
njega ono, što je htio, i upoznao kuću svojega neprijatelja, i to baš na
isti način, kako smo prije opisali. Čim je stao pred tu kuću, on dadne
šeihu Mustafi njegovu nagradu, još više nego što mu je bio obećao, i
otpusti ga. Zatim pogleda kuću i točno je promotri. Ali on nije trebao
na njoj činiti nikakve znakove, nego je prebrojao kućna vrata te ulice
sve do vrata tražene kuće i upamtio si njihov broj. Nadalje također
izbroji kućne uglove i prozore i sva si ta obilježja tako točno usiječe u
pamćenje, da ju je sada sigurno poznavao. To je međutim činio, dok je
hodao ulicom ovamo i onamo, kako kod stanovnika ne bi mogao
pobuditi nikakvu sumnju protiv sebe, ako bi tako dugo ostajao stojeći
na mjestu. Nato se vrati k svojim ljudima i ispriča im, što je bio
učinio. I on doda:
- Sada ja poznajem kuću našeg protivnika. Sada je, ako tako
ushtjedne Allah, došlo vrijeme, da se izvrši krvna osveta. Ja sam
dakle o tome promislio, kojim putem možemo postići cilj, i kojim
sredstvom možemo prodrijeti k njemu i napasti ga. To ću vam
objasniti. Ako vi to budete smatrali prikladnim, tada ćemo se dati
na posao. Ali ako vi to ne budete držali za ispravno, tada neka
svaki, koji izmisli neko djelotvornije sredstvo od mojega, o tome
izvijesti i kaže, što mu se čini da je dobro.
Nato ih on uputi u svoj plan, kako ga je sebi bio zamislio. Oni ga
nazovu dobrim i dogovore se, da ga izvedu, i pritom se jedan drugomu
zakunu zakletvom, da nijedan od njih neće zaostajati iza
595
svojih drugova pri izvršenju osvete. Nato on pošalje neke od njih u
najbliži grad i zapovjedi im, da kupe četrdeset velikih mješina, druge
od svojih ljudi pošalje u okolna sela sa zapovijeđu, da kupe dvadeset
mula. Kada su ljudi to, što im je bio zapovjedio, nabavili, oni sve
donesu pred njega. Zatim naprave otvor svake pojedine mješine tako
velikim, da je u nju mogao upuzati jedan čovjek. I ondje svaki
pojedini od razbojnika, s bodežom u ruci, upuže u jednu široko
otvorenu mješinu. Čim su zatim svi bili unutra i sjeli u taj tijesan
zatvor, satnik opet zašije otvore tako usko, kao što su bili ranije. Zatim
namaze mješine uljem, tako da je svatko, tko bi ih pogledao, morao
vjerovati, da su napunjene uljem. Natovari dakle po dvije mješine na
po jednu mulu. Dvije međutim mješine, koje su bile ostale prazne,
stvarno napuni uljem i stavi ih na posljednju mulu. Tako dakle bude
natovareno dvadeset mula, devetnaest ljudima i jedna uljem. Jer broj
je razbojnika dabome iznosio još tridesetiosam, jer nije više bilo onih
dvaju, koje je satnik bio ubio. Nakon što je bio obavio sve svoje
pripreme, potjera on pred sobom mule i pode s njima u grad, kada je
Sunce već počelo zalaziti, započinjala večer i danje svijeto ustuknulo
pred tamom. Zatim on potraži 'Ali Babinu kuću, koju si je bio
zabilježio u sjećanje i točno poznavao. Kada je došao onamo, namjeri
se na samoga 'Ali Babu, kako sjedi vani pred vratima na klupi. Pod
sobom je imao kožnati pokrivač, i bio je naslonjen na lijep jastuk.
Satnik uvidi, da 'Ali Baba zadovoljno i veselo i u dobru raspoloženju
uživa u svome blagostanju i svojoj sreći. Kada je došao do njega, on
ga skromno pozdravi, s poniznom uljudnošću i pod-ložnošću koja je
iskazivala poštovanje. Zatim mu rekne:
— * Ja sam stranac iz daleke zemlje, * čija kolijevka stoji daleko
odavde. * Kupio sam veliku količinu ulja, u nadi, da bi ga u ovome
gradu mogao opet prodati uz dobitak i zaradu. Ali sam mogao ovamo
doći tek navečer, jer je putovanje bilo tako daleko i put tako naporan.
Tu sam dakle našao bazare zatvorene i tragao u nedoumici naokolo za
nekim boravištem ili chanom, u kome bih mogao proboraviti tijekom
noći sa svojim životinjama. Nisam međutim našao nikakvo svratiste,
sve dok sada nisam došao do tebe. Pa pošto sam ugledao tebe, izrekao
sam Allahu hvalu i slavu.
596
(
Pripovijest o Ali Babi i četrdeset razbojnika
jer imam veseo izgled, da vidim svoju želju ispunjenom i da
postignem svoj cilj. * Jer iz tvojega plemenitog lica sja velikodušnost,
* dok iz tvojega dobrostivog oka progovara muževna krepost. * Ti
sigurno pripadaš ljudima, koji su došli do sreće i blagostanja, *
bogobojaznima i pobožnima. * Bi li tebi bilo moguće, da me za ovu
noć primiš k sebi i da ugostiš moje mule? * Time ćeš mi učiniti veliko
dobročinstvo * i bit ćeš slavljen zbog svoje dobro-stivosti. * Zatim ćeš
poradi mene biti počašćen nagradom Sve-dobrostivoga Dobročinitelja,
* od Njega, koji poklanja dobro za dobro * i koji za nedjela dopušta
oproštenje. * Sutra ću ujutro, ako tako ushtjedne Allah, sići na tržnicu
i prodati svoje ulje. Zatim ću otići od tebe sa zahvalnošću prema tebi,
tim što ću te hvaliti poradi tvoje dobrote.
'Ali Baba se rado izjasni, da je s time sporazuman, tim što mu rekne:
— Srdačna dobrodošlica bratu, koji dolazi k nama u noćno doba! Ti
ćeš biti danas moj blagoslovljeni gost. Nas ćeš u ovoj sretnoj noći
obradovati svojim društvom.
'Ali Baba je bio plemenit čovjek i uzvišenih osjećaja, darežljiv,
dobra srca i izvrsnih svojstava. On je imao čisto srce i uvijek je o
ljudima mislio samo dobro. Tako on dakle nije slutio, da mu tobožnji
trgovac laže, i to mu uopće ne padne na pamet, da bi on bio
razbojnički satnik iz onih brda. On ga također nije mogao prepoznati,
jer ga je bio vidio samo jednom, još ktomu u posve drugom obličju.
Pozove dakle svojega roba 'Abdallaha i zapovjedi mu, da uvede mule
unutra. Rob izvede zapovijed, a satnik uđe za svojim životinjama,
kako bi skinuo tovare. On i 'Abdalah spuste mješine s mula i postave
ih uza zid u kućnom dvorištu. Zatim rob uzme mule, odvede ih u staju
i objesi im oko vrata vreće za hranu napunjene ječmom. Satnik
htjedne prenoćiti u dvorištu kod svojih mješina i zamoli, da ga se
ispriča, ako on neće doći u dvoranu, tim što je naveo kao izgovor, da
se boji da će ukućanima biti dosadan. Ali je u stvarnosti htio izvesti
svoj plan i dobiti priliku, kako bi izveo nitkovluk, koji je planirao. Ali
'Ali Baba to ne htjedne dopustiti, nego ga počne zaklinjati, da ipak
dođe unutra, i tako je du-
597
go na njega navaljivao, sve dok ga naposljetku nije htio uvući unutra
silom i protiv njegove volje. Tada mu ovaj nije više mogao proturječiti
i uđe s njime unutra. Sada se satnik našao u jednoj prostranoj, lijepoj
dvorani, čiji je pod bio popločen mramorom. Unaokolo su bile
razmještene počivaljke, jedna nasuprot drugoj, koje su bile obložene
raskošnima kožnatim pokrivačima i ćilimima, a na zidu je nasuprot
ulazu stajala počivaljka, veća od drugih, koja je bila presvučena
kneževskom svilom, imala srebrom pokrivene stube i bila okrunjena
jednim baldahinom. 'Ali Baba mu dadne da sjedne na tu postelju i
zapovjedi, da se zapale svijeće. Zatim naredi da dođe Mardžana,
priopći joj o dolasku svojega gosta i zapovjedi, da za večeru pripremi
fina jela, kakva za njega priliče. Nato on sjedne k njemu i počne
naklapati i razgovarati s njim, sve dok nije bilo vrijeme jelu. Tada
dakle bude prostrt stol, donesu jela u srebrenima i zlatnim zdjelama a
gornji kat stola stavi pred satnika. Taj je jeo s 'Ali Babom od svih vrsta
jela, sve dok se nisu bili zasitili. Zatim jela budu raspremljena i
donesu staro vino. Tada je dakle među njima kružio pehar. Kada su oni
zatim bili dosta pojeli i popili i s objedovanjem bili na kraju, opet
sjednu, kako bi naklapali i zabavljali se, sve dok nije bio protekao
jedan dio noći. I kako se približilo vrijeme počinka i spavanja, satnik
se podigne i siđe u dvorište, tim što je rekao, da prije odlaska na
spavanje želi pokriti životinje. U stvarnosti se međutim htio
sporazumjeti sa svojim ljudima o položaju. On zato priđe do prvoga i
prigušenim mu glasom rekne:
- Kada bacim na vas s prozora kamenčić, razrežite svojim bodežima
mješine i dođite k meni!
Zatim isto tako rekne drugomu i trećemu, sve dok nije došao do
posljednjega. Budući dakle da je 'Ali Baba imao namjeru, da o
sljedećem jutru otiđe u hammam, naložio je Mardžani, da pripremi
rupce, koji su mu trebali. Nadalje joj zapovjedi, da ih preda
Abdallahu, a za njega samoga da napravi mesnu juhu, koju je htio
popiti pri napuštanju kupelji. Nato joj još preporuči, da s gostom
postupa s poštovanjem, da mu postavi mnogo pokrivača, onako kako
dolikuje njegovu položaju, njega samoga da poslužuje i da se brine za
to, da na njemu budu ispunjene sve obveze gostoprimstva.
598

— Slušam i pokoravam se! - odgovori ona, a on se nato uputi
k svojoj postelji i legne na spavanje.
Pogledajmo mi sada, što je učinio satnik, tim što ćemo sebi kazati:
'Pomoć ipak stoji kod Allaha!' Kada se ovaj bio dogovorio sa svojim
drugovima i ortacima i s njima pripremio, što treba učiniti, on se
popne k Mardžani i upita je, gdje je njegovo mjesto za spavanje. Tada
ona uzme jednu svijeću i odvede ga u stanovitu sobu, koja je bila
opremljena najraskošnijim ćilimima i u kojoj se nalazilo sve, što je
bilo potrebno u spavaćim ćilimima, pokrivačima i drugim predmetima
za spavaonicu. Ona mu zaželi laku noć i ode opet u kuhinju, kako bi
izvršila zapovijed svojega gospodara. Ona pripravi rupce i što je inače
bilo potrebno za kupanje i sve to preda robu 'Abdallahu. Zatim
pripravi meso i pod kotlom zapali vatru. Kroz to je međutim vrijeme
svjetlo u svjetiljci bivalo sve manje i manje, jer je u njoj bilo malo
ulja, sve dok se konačno nije posve ugasilo. Tada si ona uzme vrč za
ulje, ali otkrije, da je prazan. Jer su sada također svijeće bile pri kraju,
nije znala, što da učini. Jer još joj je trebalo svjetlo, kako bi dogotovila
juhu. Kada je 'Abdallah primijetio njezinu zbunjenost, on joj rekne:
— Nemoj si ipak stvarati nikakve brige i nemoj biti tužna! Još
je bome u kući pri ruci ulja, i to u golemoj količini. Zar si dakle
zaboravila mješine stranoga trgovca, koje leže u kućnom dvorištu
napunjene uljem? Siđi dolje, uzmi odatle, koliko hoćeš. Sutra će
mo mu ujutro platiti cijenu ulja!
Kada je čula od njega ove riječi, ona pohvali dobar savjet, koji je iz
njih došao, zahvali mu se za izvrstan prijedlog, siđe s vrčem dolje i
pristupi k mješinama..."
koju je bila započela po Kraljevu odobrenju.
599
Ali kada je počela
dvjestaisedamdeseta noć
sgs c

"Pripovijedali su mi, o sretni Kralju, da je Mardžana, kada je čula
Abdallahove riječi, pohvalila njegov dobar savjet, zahvalila mu se za
izvrstan prijedlog, sišla s vrčem za ulje dolje i pristupila k mješinama.
Sada su međutim razbojnici već postali nestrpljivi, jer su bili tako
dugo sjedili u svome uskom zatvoru. Bili su umorni od iskrivljenog
položaja leđa, osjećali su se stiješnjenima, udovi su im bili kao
polomljeni, kosti su im bile kao satrte, nisu mogli više podnositi to
stanje i nisu bili više u stanju izdržati dugo zarobljeništvo. Kada su
čuli Mardžanu kako prilazi, pomislili su u svojoj neopreznosti, da je to
satnik. Jer bila ih je pogodila strijela udesa, i na njih je došla zapovijed
Allaha Gospoda. I tako jedan od razbojnika upita:
— Je li vrijeme za izlazak tu?
Dalje mi je kazivao pripovjedač ove čudnovate pripovijesti i
zabavnoga, neobičnog izvješća, da se Mardžana — kada je čula kako
iz unutrašnjosti mješine govori glas nekoga muškarca - silno
prestrašila. Ona zadršće od straha i dospije u veliku tjeskobu. Netko bi
se drugi na njezinu mjestu srušio od straha ili bi glasno kriknuo. Ali je
ona imala hrabro srce i brzu pamet, i tako je smjesta prozrela pravo
stanje stvari i u tren oka znala, da su to razbojni-
601
Dvjestaisedamdeseta noć
ci, koji su imali opake namjere. A da nije oklijevala, ona smjesta stvori
ispravnu odluku. Jer znala je, ako krikne ili ako se makne, da će tada
sigurno poginuti, a isto tako njezin gospodar i svi ukućani. Zato nije
povikala niti se pomakla, nego je smjesta počela izvoditi lukav plan,
koji je stvorila. Tihim glasom ona rekne prvomu:
— Ono će uskoro biti tu, preostaje još samo kratak rok!
Zatim priđe k drugoj mješini. I kada joj je razbojnik uputio isto
pitanje kao i prvi, ona mu dadne isti odgovor. Tako ona prođe mimo
sve mješine. Razbojnici su je pitali jedan za drugim, a ona im je
odgovarala, tim što ih je opominjala na strpljenje, sve dok nije došla
do mješina na kraju reda. Budući da su ove ostale tiho, ona primijeti
da u njima nema nikakvih ljudi. Ona ih strese, pa kada je sigurno
saznala, da su one napunjene uljem, otvori jednu od dvije, zagrabi
vrčem toliko, koliko je trebala, vrati se natrag u kuhinju i zapali
svjetiljku. Zatim uzme jedan veliki bakreni kotao, siđe s njim u
dvorište i napuni ga uljem. Nato opet ode gore, stavi ga na vatru,
natrpa pod njega mnogo drva, dok ulje nije zakipjelo. Pa kada je bilo
kipuće, siđe opet s kotlom dolje i nalije vrčem ulje u otvor svake
pojedine mješine. Kako je dakle kipuće ulje padalo na glave
razbojnika, ono ih je ubijalo, i oni svi do posljednjeg čovjeka nađu
smrt. Nato se ona, kada se bila uvjerila, da nijedan više nije preostao
na životu i da su svi mrtvi, vrati natrag u kuhinju i dogotovi mesnu
juhu, kako joj je to bio zapovjedio njezin gospodar. Nakon što je bila
završila svoj posao, ugasi vatru i svjetiljku i sjedne, kako bi pričekala i
vidjela, što će učiniti satnik. Taj je u međuvremenu, nakon što je bio
ušao u sobu, koja je bila za njega pripravljena, vrata zatvorio
zasunom, ugasio svijeću i legao u krevet, kao da će spavati. Alije bio
ostao budnim i čekao samo na to, da iskoristi vrijeme i priliku, kako bi
mogao izvesti zlodjelo, koje je planirao protiv ukućana. Kada su po
njegovu mišljenju sve oči spavale i kada se ništa više nije micalo, on
posve tiho ustane i oprezno pogleda oko sebe. Pa budući da nije vidio
nikakvo svjetlo niti čuo ikakav glas, on povjeruje, da sada svi ukućani
spavaju. Tada uzme kamičke šljunka i počne ih bacati u dvorište,
sukladno dogovoru sa svojim drugovima. Zatim jedan trenutak
prestane, u očekivanju, da će
602

njegovi ljudi izaći. Ali kada su oni ostajali tiho i kada od njih nije
dolazio nikakav glas niti ikakav pokret, on se zaprepasti i počne bacati
druge kamičke i točno gađati, tako da su padali na mješine. Ali ljudi
još uvijek ostanu tiho, i nijedan se od njih ne pomakne. To mu je već
postalo sumnjivo. Ali on još po trećiput baci kamenje i opet uzalud
pričeka, da razbojnici izađu van. Sada postane posve zdvojan i strah se
ušulja u njegovo srce. On siđe dolje, kako bi saznao, što se s njima
bilo zbilo i zašto se drže mirno. Već odmah kod prve mješine do
njegovog nosa dopre loš zadah i smrad zagorenog ulja. Zbog toga on
gotovo izgubi razum, a njegov strah i njegova jeza postanu još veći.
Zatim pođe uzduž njih i počne nagovarati jednoga za drugim. Ali su
oni ustrajali u svojoj željeznoj šutnji. Nato on prodrma i zatrese
mješine i pogleda u njih. Sada moradne uvidjeti, da su njegovi ljudi
mrtvi mrtvacati. Kada je zatim također još otkrio, da je ulje iz mješina
bilo uzeto, saznao je, na koji su način oni bili skončali sa životom i što
im je bilo donijelo smrt. Tada ga obuzme divlja bol, i on gorko zaplače
nad gubitkom svojih drugova. Ali se također prestraši, da bi i on sam
mogao biti pograbljen, te tako odluči, da se smjesta dadne u bijeg,
prije nego što mu budu zapriječeni izlazi. Stoga otvori vrtna vrata,
uzvere se preko zida, skoči na ulicu i pobjegne odatle. * Bijegom je
htio naći svoje spasenje * i nastojao je brzo iščeznuti, * ožalošćen i
mučen duševnim bolima * i sa tisuću uzdaha u srcu. * Mardžana ga je
međutim pri svemu tome promatrala iz svojega skrovišta, a kada je
bila sigurna, da je on bio napustio kuću i odatle otrčao, ona siđe dolje,
zatvori vrtna vrata, koja je razbojnik bio otvorio, i vrati se natrag na
svoje mjesto.
Okrenimo se mi sada od nje k 'Ali Babi. * Kada se na Allahovu
zapovijed probudilo jutro * i rasprostrlo svoju vatrenu svjetlost * i
Sunce najljepšemu od lijepih donijelo svoj pozdrav, * tada je s njega
uzmakla haljina spavanja * i pratnja slatkih snova. * On odjene svoje
haljine i izađe van, kako bi otišao u hammam. Slijedio gaje međutim
njegov rob 'Abdallah s priborom za kupanje i rupcima, koje je trebao.
Tako on uđe u prostoriju za kupanje, okupa se i otpočine, vedar i
dobro raspoložen, a da nije slutio, što se za vri-
603
Dvjestmsedamdeseta noć
jeme protekle noći događalo u njegovoj kući pred kakvom ga je
opasnošću bio zaštitio Allah. Kada je sa svim ovim bio gotov, on
obuče druge haljine i opet ode u svoj stan. Kada je prolazio kroz
dvorište, ugleda mješine još na njihovu mjestu. To ga je začudilo, i on
zato upita Mardžanu:
— Što je to s ovim stranim trgovcem, da on tako kasno odlazi na
bazar?
— Moj gospodaru - odgovori mu ona — Allah ti je predodredio dug
život i odmjerio veliku sreću. Jer ti si ove noći umakao jednoj velikoj
opasnosti, a Allah te je zaradi tvojega čistog srca zaštitio od propasti i
od sramotne smrti, tebe i tvoje. Onima je međutim, koji su tebi bili
iskopali jamu, Allah dao, da u nju padnu. On ih je kaznio za njihovu
zlu namjeru, jer bezočnost slijedi sramota i propast. Ja sam sve
ostavila, kako je bilo, kako bi ti vidio vlastitim očima, što je protiv
tebe bio pripremio lažni trgovac, kako bi ti spoznao njegovo
prostaštvo i valjanost svoje robinje Mar-džane. Priđi i pogledaj, što je
u unutrašnjosti ovih mješina!
Tada 'Ali Baba priđe bliže, pa kada je u mješini, koja mu je bila
najbliža, ugledao čovjeka s bodežom u ruci, njegovi obrazi probli-
jede, i njegova duša bude zatečena, i on prestrašeno ustukne. Ali mu
ona rekne:
— Nemoj se bojati. Jer taj je čovjek mrtav!
Nato mu ona pokaže ostale mješine, i on u svakoj pojedinoj mješini
nađe po jednoga mrtvog čovjeka, koji je u svojoj ruci držao bodež.
Pun straha on ostane cijelo neko vrijeme šutke stajati i pogledavao je
čas Mardžanu, čas mješine, zapanjen i prestravljen. Jer on nije znao,
što sve to znači. Zatim međutim uzvikne:
— Brzo, objasni mi to, što ja ondje vidim. Ali nemoj mnogo
okolišati! To, što sam ondje ugledao, ispunilo me je strahovitom
grozom.
— Pričekaj jedan trenutak i ne govori glasno, kako susjedi ne
bi doznali ono, što ne smije biti poznato. Primiri se, otiđi u svoju
604

sobu, sjedni na svoje sjedalo, kako bi mogao otpočinuti. Ja ću ti
donijeti mesnu juhu, koju sam za tebe skuhala, pa kada je popiješ, tada
će se slegnuti strah, koji te je spopao!
Nato ona ode u kuhinju, donese mu juhu i pruži mu je. On je ispije.
Zatim mu ona počne govoriti na sljedeći način:
- Jučer si mi zapovjedio, da sredim stvari za kupelj i da ti spremim
mesnu juhu. Dok sam ja, sukladno tvojoj zapovijedi, bila time
zaposlena, ugasi se moja svjetiljka, jer u njoj više nije bilo ulja. Tada
ja uzmem vrč za ulje. Ali sam otkrila, da je prazan. Sada nisam znala,
što trebam učiniti. Ali mi 'Abdallah rekne: 'Budi bez brige! Jer kod nas
još uvijek ima ulja u izobilju. Siđi samo dolje i uzmi toliko mnogo,
koliko trebaš, iz mješina ovoga trgovca, koji noćuje kod nas. Sutra
ćemo mu za to platiti cijenu.' Njegov sam savjet držala dobrim i sišla s
vrčem dolje. Ali kada sam došla u blizinu mješina, čula sam, kako
iznutra govori neki glas: 'Je li vrijeme za izlazak tu?' Tada sam znala,
da se tebi radi o glavi. I tako ja njemu, bez straha i tjeskobe, reknem:
'Ne. Ali nam ostaje samo još jedan kratak rok!' Zatim sam išla uzduž
drugih mješina, i otkrijem, da se u svakoj mješini nalazi po jedan
čovjek, koji mi je upućivao to isto pitanje ili mi se obraćao sličnim
riječima. Ja sam vazda davala isti odgovor, sve dok naposljetku nisam
došla do dvije mješine, koje su stvarno bile napunjene uljem. Tada ja
iz njih napunim svoj vrč, zapalim svoju svjetiljku, uzmem jedan veliki
kotao, koji napunim uljem, i stavim ga na vatru, sve dok ulje nije
proključalo. Zatim odatle izlijem u otvor svake pojedine mješine, sve
dok svi razbojnici nisu bili sfureni od kipućeg ulja, kao što si ih sada
vidio. Nakon što sam bila ugasila svjetiljku, čekala sam, kako bih
promatrala toga momka, obmanjivačkoga, prijetvornoga, lažnog
trgovca. Uskoro sam ga vidjela, kako s prozora baca kamičke šljunka,
kako bi potaknuo svoje ljude. To on učini više puta. Kada oni
međutim nisu izlazili i kada je odustao od nade, da će ih vidjeti, on
siđe dolje, kako bi vidio, zbog čega ne izlaze. Tada je dakle uvidio, da
su svi do posljednjeg čovjeka mrtvi. Sada se on prestraši, da bi i on
sam mogao biti pograbljen i ubijen. Zato se uzvere na vrtni zid, skoči
s njega na ulicu i žurno otrči odatle. Ja te međutim
605
nisam htjela buditi, jer sam se bojala, da bi među ukućanima mogla
nastati galama. Zato sam čekala tvoj povratak, da ti ispričam tu
povijest. Ovo je moje izvješće o mome doživljaju s tim izdajnicima -
ali Allah sve zna najbolje. Sada te međutim moram također izvijestiti
o još nečemu, što mi se dogodilo prije kratkog vremena, a što sam ja
pred tobom zatajila. To je sljedeće: Kada sam se jednom prije nekog
vremena vratila s bazara, ugledala sam na našima kućnim vratima
jedan bijeli znak. Kod toga sam se prizora zabe-zeknula i postala
sumnjičavom. Jer primijetila sam, da je to bilo učinjeno od stanovitog
neprijatelja, koji je snovao protiv nas neku opačinu. Kako bih ga
zavela u bludnju, posve sam isti znak naslikala na vratima susjeda.
Zatim sam nakon nekoliko dana primijetila, daje na naša kućna vrata
bio nacrtan neki crveni znak. Stoga sam napravila na vratima susjeda
isti takav znak crvenom bojom. Ali sam to od vas sakrila, kako vi
zbog toga ne biste bili uznemireni. Nema nikakve sumnje, da su ti
ljudi, koji su napravili one znakove, isti kao i ovi mrtvi ljudi ovdje, i
da su to razbojnici, koje si ti susreo u brdima. Budući da oni sada
poznaju put do našega stana, mi od njih nećemo imati nikakva
počinka, nikakve sigurnosti, dokle god se bude još jedan od njih
nalazio na zemlji. Zato se moramo držati na oprezu pred lukavstvima
čovjeka, koji je odavde pobjegao. Jer on će nam sigurno raditi o glavi.
Zato se moramo pripaziti. A ja ću ti prva u tome biti na ruku, da pazim
i da bdijem.
Dalje mi je pričao taj pripovjedač, da je 'Ali Baba, nakon što je bio
poslušao izvješće svoje robinje Mardžane, bio u najvećoj mjeri
zaprepašćen nad neobičnom zgodom, koja se bila dogodila njemu i
njoj. I on joj rekne:
— Moje je oslobođenje iz te nevolje i moje spasenje iz te opasnosti,
koja mije prijetila, došlo zahvaljujući Stvoritelj evoj svemoći, * koji je
dobrostiv, i koji nam svoje milosti i dobročinstva poklanja u svako
doba * i također zahvaljujući tvojemu ispravom razmišljanju * i
tvojemu izvrsnom procjenjivanju! *
Nato joj on zahvali, jer je tako izvrsno postupila, dokazala takvu
hrabrost, tako izvrsno razmišljala i tako ispravno planirala. I on ktomu
doda:
606

— Od sada si ti slobodna i nisi više robinja, pred Allahovim
licem! Tvoja dobročinstva prema nama ne smiju nikada biti zabo
ravljena, i ja ću te nagraditi iznimnim dobrom. Jest tako, kako si
rekla. Ovi su ljudi bez sumnje razbojnici iz šume. Neka je hvaljen
Allah, što smo od njih oslobođeni! Ali ih sada moramo pokopati i
zadržati u tajnosti to, što smo s njima doživjeli!
Zatim on pozove roba 'Abdallaha i zapovijedi mu, da donese dvije
motike. Jednu uzme on sam, drugu dadne robu. Zatim u vrtu iskopaju
jednu dugačku jamu, počnu odvlačiti onamo leševe razbojnika jedan
za drugim, bacati ih u nju i pokrivati ih zemljom, sve dok njihovi
tragovi nisu bili iščezli. Mule prodaju na bazaru u različitim
prigodama, a isto tako učine s mješinama.
To je dakle ono, što se dogodilo s razbojnicima. Pogledajmo mi
sada, što je učinio njihov satnik! Kada je taj bio pobjegao iz 'Ali
Babine kuće, došao u šumu i u bijednome stanju ušao u pećinu s
blagom, on zaplače, jer je sada bio tako sam i napušten. Sjedne na pod
i počne bolno tugovati, * što mu je samo razočaranje poklonjeno * i
što se njegovo činjenje okrenulo protiv njega. * Ceznuo je za svojim
ljudima i nije imao više nikakve želje za životom. Da, on je
priželjkivao smrt, tim što je uzvikivao:
— Jao za vama, * vi najveći junaci ovoga vremena, * vi muževi,
spremni za pljačku i borbu, * vi vitezovi, posvećeni okršaju na
bojnom polju! * O kamo sreće da je k vama ipak došla smrt u ratu i
borbi, * da vas je ipak snašao u okršaju i hrvanju blaženi kraj! * Ali
ah, vi ste umrli jednom sramotnom smrću. A ja bijednik, ja sam
razlogom, što ste poginuli vi, za koje bih ja trebao položiti svoj život.
* O kamo sreće da sam ipak ja iskapio kalež nesreće, * prije nego što
mi je darovan takav žalostan udes! * A ipak, Svemogući me je i
Preslavni Gospod ostavio na životu, kako bih ja izvršio osvetu i sprao
sramotu. Da, ja ću nad svojim neprijateljem izvršiti groznu osvetu.
Dat ću mu da okusi gorku patnju i silnu tugu. Kaznit ću ga za njegov
čin, makar ja i bio sam. Ono, što nisam postigao uz pomoć mnogih
ljudi, to ću sada, ako tako ushtjedne Allah, izvršiti sam!
— Tijekom je noći njegov duh bludio po moru mračnih misli, * a
njegovo mu je srce postalo tako teškim, * jer je stalno smišljalo
607
sredstva, pomoću kojih bi mogao dospjeti do svojega cilja, * i on se
plašio slatkog sna. * Ujutro on također odbije drago jelo i usmjeri
svoju pamet samo na to, * da pronađe neku lukavštinu, putem koje je
vjerovao, da bi mogao ostvariti svoju želju. * I naposljetku skuje jedan
plan, posredstvom kojega se nadao, da će postići svoj cilj i zaliječiti
svoje rane. Kada je zatim bio nastao svijetli dan, on se odjene u haljine
jednoga trgovca, uputi se u grad i iznajmi ondje sobu u jednome od
velikih chanova, jednako kao i dućan na bazaru trgovaca. Onamo on
dopremi, u različitim navratima, iz pećine s blagom * lijepu,
skupocjenu robu * i zlatom prošivene fine tkanine.
* Među njima su se nalazili primjerci iz Indije i rupci iz Sirije, *
odjevni predmeti od brokata i počasne haljine od atlasa, * odijela od
svile i lana i * dragulji od skupocjenog kamena. * Sve je to bilo
sakupljeno putem pljačkaških pohoda, * koje je on bio izvodio po
ovim krajevima, * od imetka i dobara ljudi * i pohranjeno u pećini s
blagom. * Zatim je sjedio u svome dućanu, prodavao i kupovao i
vodio trgovinu. * Pri tome je običavao jeftino prodavati * i snižavati
cijene, * nudio je ljudima ono, što su željeli, * i govorio im ono, što su
rado slušali. * Tako on postane posvuda poznatim, * njegovo se ime
spominjalo na daleko i široko, * glas se o njemu proširio po zemlji, * i
svatko je znao o njegovu položaju. * Veliki su dolazili k njemu u
velikom broju, * a mali su se počinjali oko njega natiskivati. * On je
primao ljude s velikom susretljivošću, * postupao je s njima s
prijaznom uljudnošću * i pokazivao im nasmiješeno lice i finu ćud. *
Vazda ih je dobrostivo oslovljavao * i zatim im davao prijazne
odgovore, * sve dok ga svaki čovjek nije zavolio. * I pri tome je sve to
bilo protivno njegovoj naravi. * Jer on je iznutra bio sirov i tvrd, *
grube i neotesane ćudi. * On je običavao misliti na ubojstvo i pljačku,
* prolijevati krv i stjecati plijen.
* Ali nužda ima svoje zakone, i oni su ga silili na takvo činjenje.
Ali je sada bio Svesilni i Preslavni, kako bi izveo jedan plan i jedan
splet događaja na čovjeku sproveo u djelo, to tako odredio, daje dućan
ovoga himbenog nitkova bio smješten nasuprot dućanu 'Ali Babinog
sina, koji se zvao Muhammed. Jer su međutim oni bili susjedi, pripala
su im također prava i obveze susjedstva, i stoga su jedan drugoga
upoznali i postali prisnima. Jedino što nijedan od
608

njih nije znao o drugome, tko je on i odakle potječe. Pa ipak su jedan
prema drugomu stekli veliku naklonost i ljubav, često sjedili jedan kod
drugoga, i nijedan od njih dvojice nije više mogao biti bez svojega
susjeda. Jednoga se međutim dana dogodilo, daje 'Ali Baba došao k
svojemu sinu Muhammedu, kako bi ga posjetio i ogledao se po
trgovačkom bazaru. Tu on dakle nađe stranog trgovca kako sjedi kod
njegova sina. Tek što ga je ugledao razbojnički satnik, točno ga je
prepoznao, i bio je siguran, da je ovaj njegov protivnik, kojega je
tražio. Zbog toga se on silno obraduje, i obuzme ga pobjedničko
veselje pri pomisli, da će uskoro vidjeti svoju želju ispunjenom,
postići svoj cilj i izvršiti svoju osvetu. Ali on sakrije ovu pomisao i ne
promijeni izraz lica. Kada je 'Ali Baba zatim opet bio otišao, on upita
o njemu njegova sina, tim što se pravio, da ga ne poznaje. Muhammed
mu odgovori:
— To je moj otac.
Čim je dakle razbojnik dobio ovu sigurnu obavijest, on je običavao
još češće sjediti kod Muhammeda. * Ukazivao mu je još više počasti *
i počeo umnažati znakove pažnje, * i iznosio je na vidjelo iskreno
prijateljstvo i srdačnu naklonost. * Sada ga je također pozivao k sebi
na jelo, * davao mu gozbe i čašćenja, * pozivao ga na večernja
naklapanja, * nikada ga nije zaboravljao o svečanim danima pri
razonodama i gošćenjima * i poklanjao mu je vrijedne darove i
skupocjene dragocjenosti. * To je sve on činio samo zato, kako bi
izveo plan, koji je bio imao na umu, i kako bi lopovsku bezočnost,
koju je snovao, sproveo u djelo. Kada je Muhammed opazio njegovu
veliku susretljivost i njegovo uljudno ponašanje jednako kao što je
vidio njegovo veliko prijateljstvo, tada također njegova naklonost i
ljubav prema njemu postanu neobično velikima, upravo zato što je u
njemu slutio samo najčišću namjeru i najiskreniju nastrojenost. Sada
se nijednoga jedinog trenutka nije mogao odricati njegovoga društva i
više se nije mogao od njega rastajati niti danju ni noću. Zato on
također ispriča svojemu ocu, kako je strani trgovac susretljiv prema
njemu i kakvo mu prisno prijateljstvo posvjedočuje, daje on također
bogat, plemenit i darežljiv čovjek i da pripada prvacima svojega
staleža. On ga je vrlo hvalio i pritom spominjao, da ga u svako doba
poziva na fine objede i da mu daje na poklon skupocjene vrednote.
Tada mu njegov otac rekne:
609
DvjestMsedtzmdeseta noć
— Tebi priliči, moj sine, da mu uzvratiš njegovo ljubazno či
njenje, da mu prirediš gozbu i da ga pozoveš. To treba biti u petak.
Kada vi zatim budete zajedno dolazili s bogoslužja petkom, oko
podneva, i prolazili mimo našu kuću, tada ga zamoli, neka uđe. Ja
ću zatim sve imati pripremljeno, što za toga poštovanog gosta pri
liči i dolikuje.
O sljedećem petku pođe razbojnički satnik oko podneva zajedno s
Muhammedom u džamiju. Nakon što su zatim bili obavili zajedničku
molitvu, pođu zajedno natrag, kako bi se u gradu razonodili. Kako su
dakle išli uokolo, došli su također u 'Ali Babinu ulicu. Pa kada su stali
pred kuću, zamoli Muhammed svojega druga, da ude unutra i ondje
objeduje, tim što rekne:
— Gledaj, ovo je naša kuća.
Ovaj međutim odbije i htjedne se ukloniti pozivu, tim što je iznio
kao izgovor kojekakve razloge. Ali Muhammed navali na njega i
počne ga uporno moliti i nije prije odustajao od njega, sve dok on nije
pristao, tim što je rekao:
— Ja ću se prilagoditi tvojoj želji i svratiti, za volju prijateljstva i
kako bi tebe zadovoljio. Ali će se to dogoditi samo pod tim uvjetom,
da ti narediš da u jela ne dođe nikakva sol. Jer ja imam veliku
odbojnost prema njoj i ne mogu je niti jesti ni samo pomirisati.
— To je vrlo jednostavno — odgovori Muhammed. — Ako tvoj
želudac ne može podnijeti sol, tada pred tebe trebaju biti iznesena jela
bez soli.
Kada je razbojnik čuo ove riječi, on se u svojoj nutrini vrlo
obraduje. Jer to je bila njegova najveća želja, da uđe u kuću, a sve su
lukavštine, koje je on dosada bio preo, trebale služiti samo tomu, da
on postigne taj cilj i ostvari tu namjeru. Sada je dakle bio siguran, da
će izvesti osvetu, i bio je uvjeren, da će izvršiti svoju kaznu. I on rekne
u sebi samome:
— Allah mi ih je sada dao u ruke, to je sigurno i bez sumnje!
Pošto je zatim bio prekoračio prag, ušao je u kuću. 'Ali Baba mu
zaželi dobrodošlicu i pozdravi ga s najvećom uljudnošću i pa-
610

žnjom. On mu dadne da sjedi u dvorani na počasnom mjestu, u
uvjerenju, da je ovaj ugledan trgovac. Jer on nije slutio, da je ovaj bio
čovjek s uljem u vlastitoj osobi, jer je bio promijenio svoju odjeću i
svoj izgled, i nije mu uopće dolazilo na pamet, da je on pustio vuka
među ovce i lava među stada, nego je sjeo, s njim naklapao i zabavljao
ga. Njegov sin Muhammed međutim ode k Mardžani i naloži joj, neka
u jela ne stavlja nikakvu sol, jer je njihov gost ne smije jesti. To nju
najprije razljuti, jer je jela već bila pripremila, i sada je trebala kuhati
druga bez soli. Ali zatim ona nađe to neobičnim, i stvar joj počne
izgledati sumnjivom, i tako ona poželi ipak još jednom vidjeti
čovjeka, koji ne želi i ne dotiče sol, posve drugačije nego svi ostali
ljudi, jer to je stvarno nešto, što se nikada nije moglo niti čuti ni
vidjeti. Kada je jelo bilo gotovo i kada je došlo vrijeme večernjeg
objeda, unese ona zajedno s 'Abdallahom stol i stavi ga pred
gospodare. Pritom njezin pogled padne na stranog trgovca. Ona ga
smjesta prepozna, jer je posjedovala oštro oko i pronicljiv razum. Bila
je sigurna, da je on razbojnički satnik. To je bilo nesumnjivo i
nepobitno. Zatim dopusti svom pogledu da još duže na njemu počiva,
i tada pod njegovim ogrtačem ugleda držak bodeža. Smjesta sebi
rekne:
— Sada također razumijem razlog, zbog čega se ovaj proklet-nik
susteže, da s mojim gospodarom jede sol! On hoće ubiti mojega
gospodara, ali mu to važi ipak kao vrlo prosto, da to učini, ako je jeo
sol172. Samo - uz pomoć Allaha Uzvišenoga - on ne smije postići svoj
cilj i izvršiti to djelo!
Zatim se ona dadne na svoj posao, dok ih je 'Abdallah dvorio. Jeli su
dakle od svih jela. Pritom je 'Ali Baba ukazivao svojemu gostu visoku
čast i stalno ga nudio jelom. Kada su se bili zasitili, jela budu
odnesena, i donesu vino i zakusku, poslastice, voće i šećerne slatkiše.
Oni počnu jesti od poslastica i od voća. Zatim je među njima kružio
pehar. Prokletnik je međutim neprestano obojici pružao vina, dok se
sam suzdržavao od pijenja. Time je htio
172 Dakako: zajedničko jedenje soli predstavlja svetinju, koja
dionike jedenja obvezuje na iskreno prijateljstvo.
611
postići, da se ova dvojica opiju, dok bi on sam ostao budan i trijezan i
pri jasnom razumu, kako bi izveo svoj plan. A taj se sastojao u tome,
da on, kada obojica budu svladani pijanstvom i kada zaspu, može
ugrabiti priliku, da prolije krv njih dvojice i da ih umori svojim
bodežom. Potom je kanio uteći odatle kroz vrtna vrata, kao što je to
već ranije bio učinio. Dok su dakle ta trojica veselo sjedili jedni s
drugima, odjednom uđu k njima Mardžana i Abdallah. Mardžana je
nosila jednu košulju od prošivenoga, alek-sandrijskog rada, ktomu
haljetak od kraljevskog brokata i druge raskošne haljine, a bila je
ukrašena zlatnim pojasom, koji je bio optočen svakojakim draguljima.
Njezin je struk bio tanak, a pod njim su se isticala njezina bedra. Na
njezinoj je glavi ležala mreža od bisera, a o vratu joj je visila ogrlica
od smaragda, hijacinta i koralja. I pod njom su se valovito bibale dvije
sise kao dva nara. Bila je urešena nakitom i lijepim opravama. Sličila
je nekomu proljetnom cvijetu, kada se on po prvi put probudi, i
Mjesecu u noći njegove punoće. Ali je također Abdallah nosio
raskošne haljine, i imao je u ruci def173, po kome je udarao, dok je
ona plesala poput plesačica visokoga umjetničkog dometa. Kada ju je
Ali Baba vidio, on se obraduje i osmjehujući joj se rekne:
— Dobrodošlica neka je prijaznoj curi, sluškinji punoj ljup
kosti! Ti si izvrsno postupila, jer smo mi upravo čeznuli za plesom.
* Tako biva usavršenom naša blaženost, * tako biva okrunjenom
naša vedra veselost. *
Nato on razbojničkom satniku rekne:
— Ova cura nema sebi ravne. Ona je iskusna u svim stvarima i
vjerna u službi, i ništa od svega, što pripada finoj naobrazbi, njoj
nije strano. Ona posjeduje ljepotu, izvrsna svojstva, jasan uvid i
brzu pamet, da, ona u stvari u današnje vrijeme nema sebi ravne.
Ona mi je također učinila jedno veliko dobročinstvo, i draža mi je
nego vlastita kći. Pogledaj ipak, plemeniti gospodaru, dražesnost
njezina lica, vitkost njezina tijela, ljepotu njezina plesa, kako se
krasno povija i ljupko giba!
173 Posrijedi su daire (tamburin), obruč s praporcima, na koji je
nategnuta koža.
612

Ovaj međutim nije obraćao pažnju na njegove riječi i nije slušao
njegovo govorenje, nego je bio izvan sebe od žestokoga gnjeva i
bijesa zbog nastupa ovih dviju osoba, koje su mu bile predusrele opak
plan, koji je skovao protiv stanovnika te kuće, i bezočnu izdaju, koju
je imao na umu. Zatim Mardžana opet otpleše jedan lijep ples baš kao
tomu umijeću vične plesačice, i ona se počne brže gibati, sve dok
naposljetku nije izvukla iz pojasa neki bodež, tim što je uvijala rukom,
kako to čine djevojke Beduinke. Pritom je oštricu polagala čas na
svoje vlastite grudi, čas na grudi 'Ali Babe, čas ju je približavala
grudima njegova sina Muhammeda, čas je njome doticala grudi
razbojničkog satnika. Nato uzme def iz 'Abdallahove ruke i pridrži ga
pred 'Ali Babom, tim što mu je dala znak, neka joj dadne neki poklon.
Tada joj on dobaci jedan din&r. Sada ona pode dalje k njegovu sinu
Muhammedu. Taj joj također dobaci jedan dinar. Naposljetku pristupi
k satniku, s bodežom u jednoj ruci, s defom u drugoj. On joj htjedne
nešto dati i stoga segne rukom u svoj džep. Ali tada, neočekivano, dok
je on bio zaposlen time, da izvadi novac, koji mu je bio pri ruci — ona
mu zabije bodež u grudi. On jednom silno zahropće, zatim ispusti
život. A Allah smjesta pošalje njegovu dušu u paklenu vatru, u kojoj je
užasno. Ali kada su 'Ali Baba i njegov sin vidjeli, što je ona bila
učinila, oni odmah skoče, ostanu zabezeknuto stajati i poviču na nju:
- Ti bezočna ženo, ti kopile, ti kurvo, ti čedo bez podrijetla,
što te je potaklo na ovu strahovitu izdaju? Sto te je natjeralo na ovo
gadno djelo? Ti si nas strovalila u nesreću, iz koje nema za nas
nikakva spasa, ti si uzrokom, da ćemo mi poginuti i izgubiti život.
Jedino što će kazna najprije pogoditi tebe, ti prokletnice, a ako čak
i umakneš rukama suca, ipak nećeš smjeti umaći našim rukama!
Ona im bez straha odvrati:
- Primirite se! Ublažite svoje uzbuđenje! Ako je to nagrada za
onu, koja ulaže za vas svoj život, tada se nitko više neće usuđivati,
da učini neko dobro djelo. Nemojte prebrzo o meni loše suditi,
kako se kasnije ne biste morali kajati! Radije prvo saslušajte moje
riječi, i onda o meni odlučujte, što hoćete! Ovaj čovjek nije nikakav
trgovac, kako se on predstavlja i kako vas dvojica mislite, ne, on je
613
dapače razbojnički satnik iz šume, koji se ranije predstavio, da je
trgovac uljem, i koji je u vašu kuću uveo mnoge ljude, skrivene u
mješinama, kako bi vas ubio i kako bi vas iskorijenio. Kada sam ja
tajput preduhitrila njegovu lukavštinu, tako da su ga iznevjerile
njegova nada i njegova želja, tada je on morao pobjeći i otići odavde.
Samo se on nije dao time opomenuti niti prestrašiti, nego je u njemu
porastao divlji bijes protiv mene i protiv vas, i on je u svojoj pogubnoj
namjeri ustrajao. Kako bi dakle ispunio svoju želju i utišao svoju
žudnju, otvorio je na bazaru trgovaca dućan i napunio ga raskošnom,
skupocjenom robom. Zatim je u dovoljnoj mjeri sprovodio potajnu laž
i skrivenu prevaru i paklenske varke, sve dok nije nadmudrio i
prevario mojega gospodara Muhamme-da, tim što mu je posvjedočio
lažnu ljubav i nečasno prijateljstvo. Tako ga je dugo salijetao svojim
obmanjivanjima, sve dok mu nije bilo postalo moguće, da se ugura u
vašu kuću i da s vama sjedne za isti stol. Tada je dakle čekao na to, da
iskoristi priliku, kako bi na vama izvršio izdaju, donio vam
najsramotniju smrt i izbrisao sa zemlje vaš trag. I pritom se uzdao u
oštrinu svojega oružja i u snagu svojih ruku. Nema nikakve moći i
nema nikakve visosti osim u Allaha Uzvišenoga i Svemogućega!
Slava neka je Allahu, koji mu je pripremio brz kraj i propast
posredstvom moje ruke! Pogledajte njegovo lice i točno ga promotrite.
Zatim će vam istinitost mojih riječi postati očiflbm!
Nato ona otkrije njegov ogrtač i pokaže njima dvojici bodež, koji je
bio sakriven pod njegovim haljinama. Kada su oni dakle bili čuli
njezin odgovor i kada im je došao do svijesti smisao njezinih riječi, i
kada su točno promotrili lice lažnoga, prijetvornog trgovca, tada ga
opet dobro prepoznaju i budu posve sigurnima, da je on bio trgovac
uljem glavom. A pogledom su na bodež jasno spoznali, da ih je Allah
bio sačuvao od velike opasnosti i od gorke smrti posredstvom njihove
sluškinje Mardžane. Oni uvide istinitost njezinih riječi, a odvažnost
njezina srca i njezina postupanja počne pred njima zračiti u divnom
sjaju. Tada joj zahvale za izvrsno djelo njezine ruke i pohvale je, jer je
sve ispravno planirala i spoznala. Zatim joj rekne 'Ali Baba:
- Kada sam ti ja tajput poklonio slobodu, obećao sam ti još više od
toga. I sada je pravo vrijeme, da ostvarim svoju riječ i da održim svoje
obećanje, i da ti kažem, što sam imao na umu, kako
614
Pripovijest o JAli Babi i četrdeset razbojnika

bih ti uzvratio tvoja dobročinstva prema nama i nagradio te za tvoje
dobro postupanje, a to je, da te želim vjenčati sa svojim sinom
Muhammedom. Što vas dvoje na to kažete?
Tada mu Muhammed dadne kao odgovor:
— * Ja slušam i tebi se pokoravam u svemu, što ti naređuješ i
određuješ, * i ne proturječim ti u onome, što mi ti daješ i uzimaš,
* pa makar to bila čak i neka stvar, koja bi me mogla plašiti i uzne
miriti. Ali što se tiče vjenčanja s Mardžanom, to je moja najveća
želja i cilj mojih težnji!
Tako on rekne, jer ju je ljubio već od prije dugo vremena. Da,
* njegova je strast prema njoj bila vruće raspaljena * i nije poz
navala niti zakona ni granice. * Jer cura je posjedovala ljepotu i
dražesnost * i zračeću savršenost, * u njoj su bili izvrstan um i svoj
stva lijepe naravi * sparena s plemenitim korijenom i otmjenim
podrijetlom. * Zatim se dadnu na t6, da pokopaju razbojničkog
satnika. Iskopaju za njega u vrtu jednu prostranu jamu i zatrpaju
ga u nju, * i tako je on ležao kod svojih drugova, ozloglašenih, *
bezvjeraca, prokletih. * I nijedno od Allahovih stvorenja nije saz
nalo ništa o ovima neobičnim događajima * i čudesnim zgodama. *
Pogledajmo mi sada, što se dogodilo s njegovim dućanom! Kada je
trgovac tako dugo vremena bio odande odsutan, * kada nikomu nije o
njemu stizala nikakva vijest * i kada se od njega nije pokazivalo
nikakva traga, * tada je državna riznica uzela pod svoje njegov posjed
u robi i drugim dobrima i ostavštinama.
* Kada su se zatim 'Ali Baba i njegovi našli u miru i spokoju * i
stajali učvršćeni u svom životu, * kada su se sve stvari objasnile, bila
im podarena radost * i zlo od njih odbijeno, * tada se Muhammed
oženi sluškinjom Mardžanom. On dadne da se za nju napiše bračna
isprava kod kadije pravovjernih, dadne joj prvi jutarnji dar i obveze se
za drugi174. * Počnu se okupljati svatovi,
174 Misli se dakako na drugi dio toga jutarnjeg dara: dvije trećine
ugovorene svote jutarnjeg dara isplaćuje mladoženja nevjesti prije
potpisivanja bračnog ugovora, a treću trećinu dobiva žena u slučaju
rastave braka, ili u slučaju mladoženjine smrti.
c
615
Dvjestaisedamdeseta noc
započne radosna svečanost, * i budu probdjevene vesele noći. * Bude
proslavljena poneka gozba, poneko čašćenje, * i uzmu ktomu igrače,
pjevačice i šaljivce. * Naposljetku bude nevjesti skinut zar, on ostane s
njome nasamo i uzme joj djevičanstvo. Tri je dana bila trajala svadba.
Nato, ali tek nakon stoje od ovih događaja bila protekla jedna čitava
godina, 'Ali Baba odluči, da opet ode do pećine s blagom. On to nije
više činio sve od smrti svojega brata, iz straha pred podmuklošću
razbojnika. Zatim, pošto je Allah bio dopustio da tridesetiosam ljudi
od njih umre posredstvom Mardžaninih ruku, i pošto je za njima u
smrti slijedio njihov satnik, 'Ali Baba je još uvijek vjerovao, da su od
njih preostala dva čovjeka. Jer on ih je tajput u brdima bio izbrojio i
utvrdio, da ih je četrdeset ljudi. Stoga se također za cijeloga ovoga
vremena plašio da opet odlazi onamo, iz straha pred njihovom
podmuklošću. * Kada mu međutim o njima nije dolazila nikakva
vijest * i kada se od njih također nije pokazivao nikakav trag, * on
postane uvjerenim, da su oni bili iščezli, i tako se*bdvaži, da se uputi
onamo. Uzme sa sobom svojega sina, kako bi mu pokazao pećinu s
blagom i očitovao mu tajnu, kako se do nje može dospjeti i u nju ući.
Kada su se dakle približili pećini s blagom, nađu, da je grmlje i
trnovito šipražje pred vratima postalo posve gusto i prepriječilo put.
Po tome spoznaju, da već od prije dugo vremena nije u to blago bila
više prodrla nijedna ljudska duša, nijedan glas, nijedna riječ. Tako su
dakle bili sigurni, da su dva posljednja razbojnika također morala
poginuti. Njihov strah iščezne, i oni se usude prići bliže i probiti se
dalje naprijed. Tada 'Ali Baba uzme jednu sjekiru, počne sjeći šiblje i
trnovito grmlje, sve dok nije prokrčio put i dok pristup k vratima nije
bio slobodan. Nato on rekne:
Smjesta se vrata otvore, on uđe unutra sa svojim sinom i pokaže mu
sva ta blaga i rijetkosti i čudesne dragocjenosti, koje je sadržavala.
Muhammed je bio pri pogledu na nju kao zaslijepljen i dospio je u
najveću zaprepašćenost. Nakon što su zatim bili prohodan' kroz pećinu
s blagom i posvuda obišli po njezinim dvoranama, i dosita se nagledali
dragulja i plemenitih kovina, odluče se
616

vratiti doma. Tada uzmu, što im se od dragocjenosti pećine s blagom
dopalo, što ne opterećuje, a ipak je velike vrijednosti, i vrate se natrag
kući puni veselosti i obradovani zbog dobitka tih blaga. A od sada su
stalno uzimali iz pećine s blagom sve, štogod su samo poželjeli. Tako
su oni vodili divan i sretan život, sve dok im nije došao Onaj, koji
radostima zapovijeda da šute i koji raskida veze prijateljstva, koji
razara dvorove i gradi grobove..."
617

Tisuću I Jedna Noć 04

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

You might also like

Tisuću I Jedna Noć 04

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Tisuću I Jedna Noć 04

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

TISUĆU I JEDNA NOĆ

Od sto sedamdesete do dvjesta četrdeset devete noći.

Pripovijest o Ni'mi ibn er-Rabi'ju i njegovoj robinji Nu'mi 266

Ali kada je počela

sto sedamdeseta noć

Šehrezad nastavi ovako: "Pripovijedali su mi, o sretni Kralju

Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu

— Dragi oče - odgovori on — znaj, ja ne nosim nikakve želje za

Šehrezad nastavi ovako:

4 Zvjezdicama rastavljeni dijelovi teksta označavaju rimovanu

Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu

Ali kada je počela

Šehrezad nastavi ovako:

Pripovijest o Kamar ez-Zamanu

Ali kada je počela

Šehrezad nastavi ovako:

Ali kada je počela

Šehrezad nastavi ovako:

Ali kada je počela

Šehrezad nastavi ovako:

Pripovijest o Kamar ez-Zamanu

Ali kada je počela

Šehrezad nastavi ovako:

.Ali kada je počela

Šehrezad nastavi ovako:

Pripovijest o Kamar ez-Zamanu

Ali kada je počela

Sehrezad nastavi ovako:

Pripovijest o Kamar ez-Zamanu

Šehrezad nastavi ovako:

Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu

Ali kada je počela

Šehrezad nastavi ovako:

Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu

Ali kada je počela

Šehrezad nastavi ovako:

Pripovijest o Kamar ez-Zamanu

Ali kada je počela

Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu

Ali kada je počela

Šehrezad nastavi ovako:

Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu

Ali kada je počela

Šehrezad nastavi ovako:

Pripovijest o Kamar ez-Zamanu

Ali kada je počela

Šehrezad nastavi ovako:

Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu

Ali kada je počela

Šehrezad nastavi ovako:

Pripovijest o Kamar ez-Zamdnu

Ali kada je počela

Šehrezad nastavi ovako:

Pripovijest o Kamar ez-Zamanu

Ali kada je počela

Pripovijest o Kamar ez-Zamanu

Ali kada je počela

Šehrezad nastavi ovako: