HEGEL

"Religija mora biti za sve ljude: za one koji su svoje mišljenje toliko pročistili da ono što jest
znaju u čistom elementu mišljenja, koji su došli do spekulativne spoznaje onoga što bog jest,
kao i za one koji nisu dospjeli dalje od osjećaja i predodžbe." (Predavanja o filozofiji religije,
II, 397)

Za Hegela niti (1) unutarnji osjećaj vlastite nadmoćnosti, u navodno bezuvjetnoj predanosti
Bogu niti (2) apstraktna predodžba (apstraktno razumsko domišljanje koje vodi ne dalje od
prihvaćanja da jednostvano mora postojati neko najviše biće, dakle neki "mrtvi apstraktum",
kako ga shvaća prosvjetiteljstvo, čemu se onda u teološkoj školskoj dogmatici pridaju sva
moguća najuzvišenija svojstva, čineći ga neuptinim kanonom apstraktne pobožnosti, vođene i
upravljane pukom navikom, koja se opire svakom zahtjevu za pravim i istinskim mišljenjem)
nisu istinska religioznost, već zapravo duboko ukorijenjeno samoljublje. Oni su svoju punu
prevlast, smatra Hegel, zadobila u Kantovoj filozofiji. Jer – nakon što je u novom vijeku
cijelo područje spoznaje zauzela znanost, i to prvenstveno ona po svojoj biti puko mehanička,
moralo je doći do toga da je religija kao "svijest o nužnosti konačnosti, […] postala lišenom
spoznaje, te se sažela i tako reći smežurala u jednostavan osjećaj, u sadržaj lišeno uzdizanje
onog duhovnog prema vječnom, ali (tako da) o tom vječnom ne može ništa izreći, jer bi sve,
što bi bila spoznaja, bilo spuštanje toga vječnog u sferu i sklop konačnosti" (Vorlesungen
über die Philosophie der Religion I, 24; usp. Barbarić, Beskonačna bol i pomirenje, 17) Hegel
se odupire odricanju mogućnosti potpune i zbiljske spoznaje Boga. On je već u jednom ranom
spisu ustvrdio da je "u sadašnjem trenutku najpreći interes filozofije Boga ponovno staviti
ispred svega na vrh filozofije, kao jedini temelj svega, kao jedini pincipium essendi i
cognoscendi, nakon što ga se dovoljno dugo stavljalo pored drugih konačnosti, ili sasvim na
kraj, kao postulat koji polazi od neke aposlutne konačnosti" (Erste Druckschriften, 149).
Stoga Hegel subjektivnom osjećaju i pukoj apstraktnoj razumskoj misli suprotstavlja pravu,
konkretnu, živu misao, takvu koja u sebi uključuje cjelinu našeg unutarnjeg sebstva – prije
svega unutrašnji osjećaj i srce, ali povrh svega pojmljenu bit same stvari. Ta bit pak biva u
poimajućem umnom mišljenju tako prisno sjedinjena s onim tko misli da mu prestaje biti
nečim izvanjskim i tuđim, onim što je od njega drugo i njegov puki predmet. Takvu misao
naziva "pojmom" i pod tim misli ne tek spoznajno sredstvo mislećeg subjekta, već unutranju
pokretnu silu same stvari koja se poima. Očito – riječ je o onome "ja" kao umu koji poima, a
ne "ja" kao razumu koji reflektira i analizira (princip razuma je apstraktni identitet sa sobom).
U biti onoga što se čovjeku čini poznatim kao njegovo "ja", javstvo, Hegel nalazi slobodu kao
negativnu moć, koja je u stanju apstrahirati od svega, pa i same sebe. Čovjekovo "ja" je stoga
"sebe u sebi reflektirajuća unutarnja, beskonačna negativnost". Čovjekovo sebstvo nošeno
takvom slobodom pokazuje se Hegelu kao jedini prikladni organ istinskog mišljenja i
spoznavanja i neiscrpan izvor filozofije – što nalazi u korijenu istinske religije, ponaprije
kršćanstva. Ono jedino "počinje od samoga apsolutnog udvajanja i počinje od boli, time što
kida prirodno jedinstvo duha i razara prirodni mir" (I, 25)

Bog je duh, a čovjek je, budući da je to da bude duhom njegovo najviše određenje, s Bogom
unutarnje srodan i bitno sjedinjen. Duh je pak "samo ono što kao slobodno u sebi jest samim
sobom, ono što postavlja samo sebe" (I, 423). Njegova bit je sloboda, čista i beskonačna
negativnost, mogućnost potpunog odrješenja od svega što je neposredno tu. Sloboda duha,
njegova posvemašnja odvojenost od početne neposredne prirodnosti, a s tim i jednako tako
potpuna unutranja udvojenost, rascjepljenost i raskidanost, a naposljetku i jedino na toj osnovi
dostiživo potpuno i beskonačno ukidanje te udvojenosti, dakle konačno pomirenje sa svojom
duhovnom naravi i s onim sposlutnim – cjelina svih tih bitnih momenata ono je što prema
Hegelu čini bit kršćanstva.

Za Hegela je religija "proizvod božanskog duh – i nije tek čovjekov pronalazak, već učinak
božanskog djelovanja i proizvođenja u čovjeku" (Vorlesungen über die Philosophie der
Religion I, 40). Od početka svojeg mišljenja duboko je uvjeren u to da je religija način na koji
je ono božansko ljudima blisko i djelatno prisutno u zbilji njihova života te da je božanskost
same ljudske naravi najdublja pretpostavka sve religije: "Vjera u ono božansko moguća je
samo time da u samom onom tko vjeruje jest ono božansko, koje u onomu u što vjeruje
ponovno nalazi samo sebe, svoju vlasitu narav, premda nema svijest o tomu da bi to što je
našlo bila njegova vlastita narav […] Dakle, vjera u ono božansko potječe iz božanskosti
vlastite naravi; samo modifikacija božanstva može to božanstvo spoznati." (De Gesit des
Christentum und sein Schicksal, 382) Prema tome, religija je nužno stvar čovjekove
cjelokupne duševnosti, to znači jednako osjećaja kao i uobrazilje, žudnje, volje i uma.

Teologija je pak prije svega stvar misli, mišljenja i pojma: "Samo čovjek ima religiju, a
religija svoje sjedište, svoje tlo, ima u mišljenju. Srce, osjećaj nije srce, osjećaj neke životinje,
nego srce mislećeg čovjeka, misleće srce, misleći osjećaj, i ono religije što postoji u tom srcu,
osjećaju, jest u mišljenju toga srca, osjećaja. Ukoliko se počne zaključivati, rezonirati,
navoditi razloge, napredovati putem misaonih odredbi, to se uvijek zbiva tako da se misli"
(Vorlesungen über die Philosophie der Religion II, 198). "Kao uzdizanje prema onom
istinitom, religija je izlaženje iz osjetilnih, konačnih predmeta. Ako je to tek napredovanje
prema nečem drugom, onda je to loš progres u beskonačno i naklapanje koje se ne miče s
mjesta. Ali, mišljenje je uzdizanje od ograničenog prema onom jednostavno općenitom, a
religija jest samo mišljenjem i u mišljenju. Bog nije najviši osjećaj, nego najviša misao; pa i
ako je unižen do predodžbe, sadžaj te predodžbe ipak pripada oblasti misli" (Vorlesungen
über die Philosophie der Religion I, 67). Dakle, religija nije puka pobožnost, subjektivni i
intimni osjećaj, već djelatno dioništvo u zbilji konkretnog života, svagda pokrenuto i vođeno
znanjem i htijenjem onog božanskog.

Bog nije "prazan, mrtav Bog" (I, 188), nije nepokretno biće, već "gibanje u samom sebi, te je
samo i jedino time živi Bog" (I, 192). Bog, dakle, nije apstraktni pojam najvišeg bića,
nepomične, dovršene i u sebi mirujuće supstancije", nego "živi proces" (II, 205). Kao takav je
strahovita i čovjeku jedva zamisliva borba neprekidnog izlaženja iz sebe, postavljanja drugog
(svijeta konačnosti) i nalaženje sebe u tom drugom, a time u povratka i ostajanja u sebi.

Teologija je za Hegela "znanstvena religija" ili znanost "svjedočanstva duha" (II, 152 –
hrvatsko izdanje)1 o religijskim istinama, feomenologija transcendentnog iskustva svijesti.
Filozofija religije ima funkciju empirijskih ljestvi kojima se treba popeti na razinu apsolutnog,
spekulativnog znanja, i to u onaj dio tog znanja koji se bavi prvim principima. Religija je,

1
Za vjeru se kao jedino apsolutno valjana potvrda Pisma ne navodi čudo, vjerodostojni izvješatj i
slično, nego "svjedočanstvo duha". Svjedočanstvo je mislećeg duha, ukoliko on nije samo po sebi
nego je za sebe misleći, metafizičko dokazivanje. U drugim predmetima je stoga moguće predavati se
autoritetu, dok je za uvjerenje kao što je religijska vjera, gdje je riječ o onom najunutarnjijem duha,
presudno "vlastito svjedočanstvo" (II, 292 – hrvatsko izdanje). Duh je onaj koji misli. U tom čistom
mišljenju odnos je neposredan, i nema razlike koja bi ih odvajala; između njih nema ničega. Mišljenje
je čisto jedinstvo sa smim sobom. To se mišljenje može nazvati i čistim zorom, kao ta jednostavna
djelatnost mišljenja, tako da između subjekta i objekat nema ničega, da njih zapravo još ni nema. To
mišljenje nema ograničenja, ono je ta općenita djelatnost; sadržaj je samo ono općenito samo; ono je
čisto pulsiranje u samom sebi. (II, 167). To da čovjek zna za boga prema bitnom je zajedništvu neko
zajedničko znanje – tj. čovjek zna za boga samo ukoliko bog u čovjeku zna sam za sebe; to je znanje
samosvijest boga, ali jednako tako i neko njegovo zanje o čovjeku, i to znanje boga o čovjeku je
znanje čovjeka o bogu. Duh čovjeka, da zna za boga, samo je duh samog boga (II, 357).

Misao – koja mora biti znana kao nužna misao, svijest sebe i povezanost svojeg razvoja – ono je
najunutarnjije same vjere: da je ona znana kao bitna i istinska. Otud i zaključak da ukoliko vjera stupa
u sferu znanja, utoliko više ne stoji u onome po-sebi, nije prostodušna (II, 284)
dakle, neki skup iskustvenih religijskih predodžaba, a filozofija religije njezin "znanstveni
oblik", odnosno pojmovno uređen genetski prikaz toga skupa i prikaza povijesti likova u
kojima se govorilo i govori o onom apsolutnom. Točka u kojoj filozofija religije dolazi do
zaključka trojedini je bog kao ono posljednje u iskustvu odnošenja spram apsolutnog – to je
točka prijelaza u sam filozofski sistem. Religija je stoga ujedno i nijansa istine i posljednja
klopka neposrednosti. Filozofija religije je uvod u sistem, posljednja instanca koju treba
napustiti (Miladinov, Predavanja o filozofiji religije I, 11–12).

Predmet filozofije religije je "bog, um uopće, jer bog je bitno uman, umnost, koja je duh po
sebi i za sebe" (I, 58 – hrv. izd.) Filozofirati o umu znači istraživati spoznavanje – i to tako da
se to ne kani utvrditi prethodno, izvan predmeta, nego je spoznavanje uma upravo predmet do
kojega je stalo. Duh je samo to da se jest duh; time je tada postavljen konačni duh, a odnos
konačnog duha, konačnog uma spram božanskog proizvodi se unutar same filozofije religije i
o njemu se u njoj mora raspravljati i to na nužnom mjestu gdje se on tek proizvodi. Time se
znanost razlikuje od mijenja o nekoj znanosti… Duh koji sebe čini predmetom bitno si daje
oblik pojavljivanja, kao nečega što na viši način pridolazi konačnom duhu; u tome je tada
sadržano da duh dolazi do neke pozitivne religije. Duh postaje za sebe u obliku predodžbe, u
obliku onog drugog; a za ono drugo, za koje on jest, proizvodi se ono pozitivno religije. (isto).

Pokušaji, u kojima se princip prethodnih stupnjeva, bit, teži skupiti u beskonačnu

unutrašnjost, bili su židovska, grčka i rimska religija. Židovski je bog jedincatost koja sama
još ostaje apstraktno jedinstvo, još nije u sebi konkretna. Taj je bog doduše bog u duhu, ali još
ne kao duh – nešto neosjetilno, apstraktum misli koji u sebi još nema ispunjenje koje ga čini
duhom. Sloboda, u koju se pojam pokušava razviti u grčkoj religiji, još živi pod žezlom
nužnosti biti, a pojam, kako se pojavljuje i želi steći svoju samostalnost u rimskoj religiji, još
je ograničen jer se odnosi spram neke nasuprotne izvanjskosti u kojoj treba biti samo
objektivan te je tako izvanjska svrsihodnost. U kršćanskoj religiji duh, koji je po sebi i za
sebe, više nema pred sobom pojedinačne forme, svoje odredbe, više ne zna o sebi kao duhu u
bilo kakvoj određenosti, ograničenosti, nego je prevladao ograničenja, konačnost i za sebe je
onako kako je po sebi. To znanje duha za sebe kako jest po sebi je bitak-po-sebi-i-za-sebe
znajućeg duha – to je dovršena, apsolutna religija u kojoj je bjelodano što duh, bog jest. (I,
77–78, hrv. izd.) To je dovršena religija u kojoj je sam pojam sebi predmet. U tom smilsu
religija je samosvijest boga; samosvjest kao svijest ima neki predmet i u njemu je svjesna
sebe. Taj predmet je također svijest, ali svijest kao predmet, stoga konačna svijest, neka
svijest različita od boga, od onog apsolutnog; u nju pada određenost i time konačnost. Bog je
samovijest, on sebe zna u nekoj od njega različitoj svijesti koja je po sebi svijest boga, ali i za
sebe, jer zna za svoj identite s bogom, identitet koji je posredovan negacijom konačnosti. Taj
pojam tvori sadržaj religije. Bog je to: sebe razlikovati od samoga sebe, sebi biti predmet, ali
u toj razlici biti naprosto identičan sa sobom – duh (II, 143 – hrv. izd.). Stoga se istinski
sadržaj kršćanske vjere treba opravdati filozofijom, ne poviješću (II, 239). U filozofiji pak
koja je teologija radi se jedino i samo o tome da se pokaže um religije (II, 255) (filozofija je
teologija ukoliko prikazuje pomirenje boga sa smim sobom i prirodom, da je priroda,
drugobitak, po sebi božanska i da je konačni duh dijelom po samom sebi to da se uzdiže do
pomirenja, a dijelom do tog pomirenja dolazi u svjetskoj povijesti, II, 256)

Hod religije, njezin razvoj, istinska je teodiceja, on pokazuje sve proizvode duha, svaki lik
njegove samospoznaje kao nužan, jer duh je živ, djelatan, on je nagon da se kroz niz svoji
pojava probije do svijesti samog sebe kao sve istine (I, 79 – hrv. izd.)

"… religija je upravo istinski sadržaj, samo u formi predodžbe, i filozofija ne treba tek davati
supstancijalnu istinu niti je čovječanstvo prvo moralo čekati na filozofiju da bi mu bila dana
svijest istine." (I, 127 – hrv. izd.)

Da bi se našlo tlo religije, smatra Hegel, mora se odustati od odnosa promatranja, od

empirijskog stajališta i vinuti se prema beskonačnom promatranju i spekulativnom pojmu.
(usp. I, 161– hrv. izd.) Um je jedino tlo gdje religija može biti na svome (isto, 162). Religija
je donos duha spram apsolutnog duha. Samo je tako duh kao znajući ono znano. To nije samo
neki stav duha spram apsolutnog duha nego je sam apsolutni duh ono što se odnosi spram
onoga što smo kao razliku postavili na drugu stranu, i na višoj je razini tako religija ideja duha
koji se odnosi spram samoga sebe – samosvjest aposlutnog duha. Stoga religija nije
čovjekova stvar, već je bitno najviša odredba same aposlutne ideje. To je spekulativni pojam
religije. (isto. 162–163).

ESKURS: Hegel o tijelu (Predavanja o filozofiji religije, hrv. izd., sv. I, str. 180)