Knjige.Club.

Books
 Knjige.Club

Naslov izvornika: DEUTSCHES HAUS

ANNETTE HESS

Njemačka
kuća

S njemačkoga preveo
Dalibor Joler

Zagreb, 2019.

2
Knjige.Club

I. dio

3
 Knjige.Club

Noćas je opet gorjelo. Izašavši bez kaputa u mirno nedjeljno jutro na ulicu
prekrivenu tankim slojem snijega, osjetila je miris paljevine. Ovaj put zacijelo je
gorjelo u blizini kuće. Oštar vonj paljevine itekako se razlikovao od
uobičajene zimske izmaglice: pougljenjena guma, spaljena tkanina, rastaljeni
metal, ali i opržena životinjska koža i dlaka. Naime, neke su majke svoju
novorođenčad ovčjim krznima štitile od hladnoće. Nije bilo prvi put da je Eva
razmišljala tko bi mogao učiniti takvo što, tko se to u posljednje vrijeme kroz
stražnja dvorišta noću uvlači u zgrade i u hodnicima pali dječja kolica. Neki
luđak ili fakini, mislili su mnogi. Na sreću, vatra još nikada nije zahvatila drugu
kuću. Do sada nitko nije nastradao. Osim, dakako, financijski. Nova dječja kolica
kod Hertieja stoje 120 DM. Za mlade obitelji to nije mačji kašalj.

„Mlade obitelji“, odjekivalo je Evi u glavi. Pločnikom je nervozno hodala gore-

dolje. Bilo je ledeno. Pa ipak, premda je na sebi imala samo novu svijetloplavu
Svilenu haljinu, nije se smrzavala, nego se znojila od uzbuđenja. Naime, nije
očekivala ništa manje negoli „ljubav svoga života“, kako je to podrugljivo zvala
njezina sestra. Eva je čekala svojega supruga in spe koji se danas, treće nedjelje
adventa, prvi put trebao predstaviti njezinoj obitelji. Pozvali su ga na ručak. Eva
je pogledala na sat. Trinaest sati i tri minute. Jürgen je kasnio.

S vremena na vrijeme pokraj nje bi mileći prošao automobil. Nedjeljni vozači.

Paduckalo je. Evin otac izmislio je tu riječ upravo za ovakvo vrijeme: iz oblaka
je sipilo ledeno iverje. Kao da netko tamo gore struže golemu ledenu
gromadu. Netko tko odlučuje o svemu. Eva podigne pogled prema sivome nebu
iznad bjeličastih oblaka. Tada primijeti da je netko promatra: na prozoru prvoga
kata iznad natpisa Njemačka kuća, poviše slova „uć“, stajao je svijetlosmeđi lik i
gledao Evu. Njezina majka. Djelovala je nepomično, no Eva je imala dojam da se
majka od nje oprašta. Eva joj brzo okrene leđa. Progutala je knedlu. Samo joj još
to treba. Da se sada rasplače.

Vrata gostionice otvorila su se i pojavio se otac. Onako krupan u bijeloj jakni

ulijevao je povjerenje. Nije obraćao pozornost na Evu, nego je otvorio stakleni

4
 Knjige.Club

ormarić desno od vrata kako bi u njega tobože stavio novi jelovnik. No Eva je
znala da se jelovnik mijenja tek na poklade. Otac je zapravo bio vrlo zabrinut.
Bio je vezan uz nju pa je ljubomorno čekao toga neznanca koji samo što nije
stigao. Eva ga je čula kako pjevuši pretvarajući se da je sve kao inače. Pjevao je
jednu od onih narodnih pjesama koje je s užitkom masakrirao. Naime, Ludwig
Bruhns na svoju žalost uopće nije imao sluha: „Zapjevajmo složno, nek se srca
žare. Ispod liii-pe stare.“
Na prozora se uz Evinu majku pojavila mlađa žena svijetlo-plave natapirane
kose. Mahala je Evi pretjerano ushićeno, no Eva je čak i s te udaljenosti na njoj
vidjela da je deprimirana. Eva si ipak nije imala što predbacivati. Dugo je čekala
stariju sestru da se uda prije nje. Ali kada je Annegret navršila dvadeset i osmu
i samo se još više udebljala, Eva je nakon potajnoga dogovora s roditeljima
odlučila zanemariti to nepisano pravilo. Uostalom, i sama je gotovo već
bila usidjelica. Nije imala mnogo prosaca. Njezina obitelj to nikako nije mogla
shvatiti jer je Eva bila zdrava i ženstvena: punih usana, tankoga nosa i duge
prirodno plave kose koju je sama šišala, frizirala i vješto svijala u zgodnu punđu.
No pogled joj je često odavao uznemirenost kao da svakoga časa očekuje
nekakvu katastrofu pa je sumnjala da to plaši muškarce.

Trinaest sati i pet minuta. Jürgenu ni traga. U tom trenutku otvorila su se ulazna
vrata pokraj gostionice. Eva je vidjela mlađega brata kako izlazi iz kuće. Stefan
nije obukao jaknu pa je to izazvalo majčino zabrinuto kucanje u prozor
i mahanje rukama. Ali Stefan je samo prkosno gledao ispred sebe - ta ipak je na
glavu natukao narančastu vunenu kapu i odgovarajuće rukavice. Za sobom je
vukao saonice. Oko njega je trčkarao Purzel, obiteljski crni jazavčar,
podmukao pas kojega su unatoč tome svi veoma voljeli.

„Ovdje smrdi!“ rekao je Stefan. Eva je duboko uzdahnula: „Sad još i vas dvojica!
Ova je obitelj prava napast!“ Stefan je vukao saonice kroz plitak snijeg na
pločniku. Purzel je onjušio uličnu svjetiljku, zatim se nekoliko puta
uzbuđeno okrenuo oko svoje osi i olakšao u plitki snijeg. Hrpica se pušila.
Saonice su strugale po asfaltu. Tomu se pridružio zvuk struganja lopate kojom
je otac s naporom razgrtao snijeg ispred ulaznih vrata. Vidjela ga je kako se
hvata za leđa i stišće oči. Opet ga je boljelo, ali - to nikada ne bi priznao. Jednoga
listopadskog jutra ponovno ga je nakon dužeg vremena, kako reče, „vraški
zašarafilo“ u križima i više nije mogao ustati. Eva je pozvala hitnu. U
gradskoj bolnici poslali su ga na rendgen i dijagnosticirali mu herniju diska.
Operiran je, a liječnik mu je savjetovao da se okani vođenja gostionice. Ludwig

5
 Knjige.Club

Bruhns rekao je da mora uzdržavati obitelj, a kako će to sa skromnom

mirovinom. Nagovarali su ga da zaposli kuhara pa više neće morati sam stajati
u kuhinji. No Ludwigu se nije svidjela ideja da pripusti stranca u svoje carstvo.
Rješenje su vidjeli u tome da ukinu ručak. Od jeseni gostionica se otvarala tek
navečer. Promet im se otad gotovo prepolovio, ali su se Ludwigova leđa
oporavljala. Pa ipak, Eva je znala da otac ni za čim ne žudi toliko koliko za tim
da se na proljeće u njihovoj ponudi ponovno nađe ručak. Ludwig Bruhns volio
je svoj posao, volio je kada se gosti druže, kada im je jelo ukusno pa se kući
vraćaju zadovoljni, siti i podnapiti. „Ja ljudima krijepim dušu i tijelo“, volio je
reći. Evina bi se majka na to našalila: „Tko nije uličar, taj je gostioničar.“ Ali
bez trunke zluradosti. Eva je sada ipak počela zepsti. Prekrižila je ruke ježeći se.
Intimno se nadala da će se Jürgen prema njezinim roditeljima odnositi s
poštovanjem. Već je više puta doživjela da je prema konobarima ili
službenicima neugodno ohol.

„Policija!“ viknuo je Stefan. Prema njima je išlo crno-bijelo vozilo sa sirenom na

krovu. U vozilu su bila dva muškarca u tamnoplavoj uniformi. Stefan se ukipio
od strahopoštovanja. Eva je pomislila da policajci vjerojatno idu uzeti tragove sa
spaljenih dječjih kolica i ispitati sustanare jesu li noću primijetili nešto
sumnjivo. Automobil je proklizio pokraj njih gotovo bešumno. Dva policajca
kimnula su najprije Ludwigu pa Evi. U toj su se četvrti svi znali. Policijsko vozilo
potom je skrenulo u Kraljevsku ulicu. „Da. Vjerojatno je negdje u naselju gorjelo.
Ona nova ružičasta zgrada. U njoj stanuje nekoliko obitelji. Mladih obitelji.“

Trinaest sati i dvanaest minuta. Ipak neće doći. Predomislio se. Sutra će me
nazvati i reći da nismo jedno za drugo. Draga Eva, jednostavno ne možemo
premostiti društvene razlike između svojih obitelji. Tup! Stefan ju je
pogodio grudom snijega i to ravno u prsa, a mrzli snijeg skliznuo joj je u dekolte.
Zgrabila ga je za pulover i privukla. „Jesi li poludio?! Ovo mi je nova novcata
haljina!“ Stefan se iskesio, to je izraz lica kojim je priznavao da je svjestan
krivnje. Htjela ga je nastaviti grditi, ali u tom se trenutku na kraju ulice pojavio
Jürgenov zlatnožuti automobil. Srce joj je poskočilo kao uplašena srna. Eva je
mrzila svoje slabe živce zbog kojih je već bila i kod liječnika. Mirno disati. Nije
to znala. Dok se Jürgenov automobil približavao, odjednom joj je postalo jasno
da nema toga što bi uvjerilo njezine roditelje da bi upravo on mogao usrećiti
njihovu kćer. Čak ni svojim novcem. Iza vjetrobranskoga stakla ugledala
je Jürgenovo lice. Djelovao je umorno. I ozbiljno. Nije ju ni pogledao. Eva u

6
 Knjige.Club

trenutku užasa pomisli da će Jürgen dati gas i produžiti. Ali, zakočio je. Stefan
odjednom blebne: “Gle, ima crnu kosu! Ko Cigić!“
Jürgen se parkirao preblizu uz pločnik. Gume su cviljele stružući o rubnik.
Stefan se primio Evi za ruku. Osjećala je kako joj se u dekolteu topi snijeg. Jürgen
je ugasio motor i ostao sjediti u automobilu. On taj prizor nikada neće
zaboraviti: dvije žene, jedna pretila druga niska, gore na prozoru, iznad riječi
„kuća“, uvjerene da su nevidljive, dječak sa saonicama koji pilji u njega,
korpulentni otac s lopatom za snijeg koji stoji na vratima gostionice
pripravan na sve. Gledali su ga kao optuženika koji prvi put ulazi u sudnicu i
sjeda na mjesto. Svi osim Eve. Njezin pogled bio je pun plahe ljubavi.

Jürgen je progutao knedlu, stavio šešir i sa suvozačkog sjedala uzeo buket

cvijeća umotan u svileni papir. Izašao je iz automobila i prišao Evi. Htio se
osmjehnuti, ali ga odjednom odostraga nešto kratko ali bolno uštipne za
list. Jazavčar. „Purzel! Makni se! Makni se!“ vikala je Eva. “Stefane, odvedi ga u
kuću! U spavaću sobu!“ Gunđajući, Stefan podigne psa i koprcavu zvijer odnese
u kuću. Eva i Jürgen zbunjeno su se gledali. Nisu čestito ni znali kako bi se
pozdravili pod znatiželjnim pogledima Evine obitelji. Rukovali su se govoreći
uglas. „Žao mi je, strašno su znatiželjni.“
„Kakav odbor za doček! Cime sam zaslužio ovu čast?“ Nakon što je Jürgen
pustio Evinu ruku, otac, majka i sestra povukli su se sa svojih promatračnica
kao zečevi u jazbine. Eva i Jürgen ostali su sami. Ulicom je brijao ledeni vjetar.
Eva je upitala: „Jede li ti se guska?“
„Već danima ne razmišljam ni o čemu drugome.“
„Samo trebaš naći zajednički jezik s mojim mlađim bratom i sve ćeš ih
osvojiti.“
Nasmijali su se ne znajući zapravo čemu. Jürgen je krenuo prema vratima
gostionice, ali ga je Eva skrenula ulijevo, prema ulaznim vratima kuće. Nije ga
htjela voditi kroz polumračnu salu za goste koja je vonjala na proliveno pivo i
vlažan pepeo, nego su se ulaštenim stubištem s crnom ogradom popeli u stan
koji se nalazio iznad gostionice. Ta je dvokatnica poslije rata ponovno
sagrađena nakon što je u bombardiranju bila gotovo sravnjena sa zemljom.
Nakon one paklene noći ujutro je pod vedrim nebom stajao još samo dugački
šank.

Gore na katu na vratima ih je čekala Evina majka namjestivši osmijeh koji je

inače bio rezerviran samo za stalne goste restorana. Bilo je to njezino „šećerno

7
 Knjige.Club

lice“, kako ga je zvao Stefan. Edith Bruhns oko vrata je imala dvoredni granatni
lančić, uz to pozlaćene naušnice na kojima je visjelo umjetno uzgojeno biserje te
broš od čistoga zlata u obliku djeteline. Edith Bruhns pokazala se u punom
sjaju svojega nakita, što Eva još nije doživjela. Na pamet joj je pala bajka o
božićnom drvcu koju je čitala Stefanu. Nakon Božića bor su stavili na tavan da
bi ga u proljeće zapalili u dvorištu. Među suhim granama još su visjeli
zaboravljeni ostaci Badnje večeri.
U skladu je s trećom nedjeljom adventa, pomislila je Eva.
„Gospodine Schorrmann, kakvo nam to vrijeme donosite? Ruže u prosincu?
Gdje ste ih samo našli, gospodine Schorrmann?“
„Mama, on je Schoormann, s dva o!“
„Dajte mi svoj šešir, gospodine Schooormann.“
U dnevnom boravku, koji je nedjeljom služio i kao blagovaonica, Ludwig
Bruhns prišao je Jürgenu držeći u ruci vilicu za meso i škare za perad. Pozdravio
ga je pruživši mu zglob desne ruke. Jürgen se ispričao zbog kašnjenja. Snijeg je.
„Ne brinite se. Još je sve u okvirima. Ovo je velika guska, osam kila. Treba joj
vremena.“ Annegret se iz pozadine progurala do Jürgena. Vjeđe je iscrtala za
nijansu previše crno i stavila malo prejak narančasti ruž. Pružila je Jürgenu ruku
zavjerenički se osmjehujući: „Čestitam. S njom dobivate nešto konkretno.“
Jürgen se pitao misli li na gusku ili na Evu.

Ubrzo su svi sjedili za ručkom i gledali u gusku iz koje se pušilo. Pokraj nje su,
kao grobni prilog, u kristalnoj vazi stajale žute ruže koje je donio Jürgen. Na
radiju je tiho svirala neprepoznatljiva nedjeljna glazba. Na kredencu se vrtjela
božićna piramida koju su pokretale upaljene svijeće. Četvrta je još bila
netaknuta. U sredini piramide ispred štalice stajali su Marija, Josip i jaslice s
novorođenčetom. Oko obitelji su u beskonačnome krugu kružile ovce, pastiri i
sveta tri kralja s devama. Nikada neće stići do Svete obitelji i malenome Božiću
nikada neće moći donijeti darove. Dok je bila dijete, Evi je to bilo tužno. Na
koncu je maurskome kralju istrgnula dar iz ruku i stavila ga pod jaslice. Taj
crveni paketić od drveta sljedećega je Božića netragom nestao, a maurski je kralj
otada kružio praznih ruku. Njegov dar nikada se više nije pojavio. Svake godine
u predbožićno doba kada bi s tavana donijela piramidu Evina je majka pričala
tu priču. Evi je tada bilo pet godina, ali nije se sjećala toga.
Evin je otac škarama za perad rezao gusku duž prsa. „Je li ova guska ikada
bila živa?“ upitao je Stefan pogledavši oca. Otac namigne Jürgenu. „Ne, ovo je
umjetna guska. Ona je samo za jelo.“

8
 Knjige.Club

„Onda ću prsa!“ Stefan doda ocu tanjur. „Čekaj, mulac! Gost ima prednost.“
Evina majka uzme Jürgenov tanjur i pruži ga suprugu. Eva je primijetila kako se
Jürgen neprimjetno osvrće. Gledao je uležani kauč i na njemu žuti karirani
prekrivač kojim je majka zabašurila izlizano mjesto. Majka je naheklala maleni
tabletić i za lijevi naslon za ruku. Ondje je nakon ponoći sjedio otac kada bi
došao iz kuhinje i po savjetu liječnika noge podigao na tapeciranu stoličicu. Na
stoliću ispred kauča stajao je tjednik Kućni prijatelj otvoren na stranici s napola
riješenom križaljkom. Treći heklani tabletić štitio je dragocjeni televizor. Jürgen
je udahnuo kroz nos i ljubazno zahvalio na punom tanjuru koji je Evina majka
stavila pred njega. Okrenula ga je tako da je izgledao vrlo ukusno i
privlačno. Pritom su joj se naušnice njihale. Evin otac, koji je bijelu kuharsku
jaknu zamijenio svečanim nedjeljnim haljetkom, sjeo je pokraj Eve. Na obrazuje
imao nekakav sitni zeleni listić. Vjerojatno peršin. Eva mu brže-bolje prijeđe
rukom preko mekog lica. Otac joj zadrži ruku i kratko je stisne ni ne pogledavši
je. Eva proguta knedlu. Bila je bijesna na Jürgena i njegov prezrivi pogled. Dobro,
naviknuo je na nešto drugo. Ali valjda mora primjećivati koliko joj se roditelji
trude, koliko su čestiti i dragi.

Isprva su svi jeli šuteći. Annegret je, kao i uvijek u društvu, bila suzdržana i
tobože bez teka vilicom brljala po jelu. Poslije će u kuhinji slistiti ostatke s
tanjura, a noću se u smočnici obrušiti na hladnu gusku. Dodala je Jürgenu bočice
sa začinima namignuvši mu.
„Trebate li papra, gospodine Schoooormann? Soli?“
Jürgen se samo zahvalio, a Evin je otac to primio na znanje ne podignuvši
pogled.
„Kod mene još nitko nije morao dosoljavati ili papriti.“
„Eva mi je pričala da radite kao medicinska sestra? U gradskoj bolnici?“
obratio se Jürgen Annegret koja mu je bila zagonetna. Annegret je slegnula
ramenima kao da to nije vrijedno spomena.
„Na kojem odjelu?“
„Novorođenčad.“
Nastala je kratka šutnja i odjednom su svi razabrali glas spikera na radiju:
„Na treću nedjelju došašća baka Hildegard iz Gere šalje pozdrave obitelji u
Wiesbadenu, a posebno svojem osmogodišnjem unuku Heineru.“ Zasvirala je
glazba.
Edith se osmjehnula Jürgenu.
„A što ste vi po zanimanju, gospodine Schoooormann?“

9
 Knjige.Club

„Studirao sam teologiju. Sada radim u tvrtki svojega oca. U upravi.“

„Kataloška prodaja? Zar ne? Vaša obitelj ima katalošku prodaju?“ upitao je
sada otac.
Eva ga je trknula rukom. „Tata! Nemojte se praviti naivniji nego što jeste!“
Na trenutak je nastao muk, a onda su se svi nasmijali, čak i Stefan iako nije
znao zašto. Eva se opustila. Pogledala se s Jürgenom: „Bit će nešto!“ Evina je
majka rekla: “Dakako, i mi imamo Schoormannov katalog.“
Stefan je u falsetu zapjevao reklamni slogan: „Schoormann ima,
Schoormann donosi. Ding-dong! Dong-ding!“
Jürgen upita tobože strogim glasom: „A jeste nešto i naručili? To je pravo
pitanje.“
Na to će Edith smjerno: „Naravno. Fen i kišnu kabanicu. Bili smo vrlo
zadovoljni. Ali trebali biste nuditi i perilice. Za tako veliku nabavku ne volim ići
Hertieju. Oni te tamo uvijek nešto nagovaraju. A kada imaš katalog, tada kod
kuće možeš promisliti na miru.“
Jürgen ljubazno kimne: „Da, imate pravo, gospođo Bruhns. Ionako sam u
firmi planirao neke promjene.“
Eva je pogledala Jürgena bodreći ga, a on se nakašljao. „Otac mi je bolestan.
Neće moći još dugo voditi tvrtku.“
„O, kako je to tužno čuti“, rekla je majka.
„A što mu je?“ Otac je Jürgenu dodao zdjelicu s umakom. Jürgen nije želio
dati precizniji odgovor. Zalijevao je meso umakom.
„Zaista je vrlo ukusno.“
„Drago mi je.“
Eva je znala da Jürgenov otac boluje od progresivne amnezije. Jürgen joj je
o tome pripovijedao samo jednom, o tome da otac ima dobrih i loših dana, ali da
je sve češće nepredvidljiva ponašanja. Eva još nije upoznala Jürgenova oca i
njegovu drugu suprugu. Uostalom, prvo mladoženja ide u posjet mladenkinim
roditeljima. Eva se nedavno prepirala s Jürgenom treba li je zaprositi već pri
prvom upoznavanju. Jürgen se tomu protivio tvrdeći da bi ga njezini
roditelji smatrali neozbiljnim kada bi tako brzo izašao s time. Ili, još gore, mislili
bi da je nešto na putu. Ta prepirka nije dala rezultata. Eva je Jürgenu pokušavala
pročitati s lica kani li danas upitati njezina oca. Ali Jürgenov pogled nije odavao
ništa. Promatrala je njegove ruke koje su nož i vilicu držale nešto grčevitije nego
inače. Eva s njim još nije imala „intimne odnose“, kako je to nazivao doktor Gorf.
Bila je spremna na to, pogotovo jer je nevinost izgubila još prije dvije godine. Ali
Eugenovi stavovi bili su jasni: nema spolnih odnosa prije braka. Bio je
10
 Knjige.Club

konzervativan. Žena se mora pokoravati volji svojega muža. Već pri prvom
susretu Jürgen ju je gledao kao da joj čita najskrivenije misli, kao da bolje od nje
same zna što je za nju dobro. A kako Eva prečesto ni sama nije znala što želi, nije
imala ništa protiv toga da je on vodi. Kako u plesu tako i u životu. Osim toga, tom
udajom Eva će se popeti na društvenoj ljestvici. Od gostioničarove kćeri do
supruge uglednoga poduzetnika. Pri pomisli na to zavrtjelo joj se u glavi. Bila je
to radosna vrtoglavica.

Eva i majka nakon ručka su u prostranoj kuhinji odmah pristavile kavu.

Annegret se pozdravila i otišla. Morala je u gradskoj bolnici raditi noćnu smjenu,
hraniti novorođenčad. A ionako nije voljela kolače s kremom od maslaca.
Eva je frankfurtski vijenac1 rezala na debele kriške dok je majka u
električnome mlincu mljela kavu. Edith Bruhns zurila je u bučni stroj. Nakon što
je buka utihnula, ona reče: „Evice, on uopće nije tvoj broj. Kada se samo
sjetim Petera Krausa kojega si obožavala...“
„Samo zato što Jürgen nema plavu kosu?“
Eva se uplašila jer je bilo očigledno da se Jürgen majci nije svidio. Eva je
veoma cijenila majčinu sposobnost da procijeni čovjeka. Kao gostioničarka
Edith Bruhns sretala se s bezbrojnim ljudima. Znala je na prvi pogled
razlikovati poštenoga čovjeka od nepoštenog.
„Te njegove crne oči...“
„Mama, oči su mu tamnozelene! Morala bi ga samo dobro pogledati.“
„Mislim da to trebaš znati. Njegovoj se obitelji nema što zamjeriti. Ali, ja sam
iskrena, ne mogu si pomoći, dijete moje. Taj te neće usrećiti.“
„Za početak ga prvo upoznaj.“
Evina je majka nalijevala vruću vodu u filtar s kavom. Mirisalo je na skupu
vrstu.
„Previše je povučen. Eva, nekako mi je neugodan.“
„Zamišljen je. Jürgen je zapravo htio postati svećenik...“
„Sačuvaj Bože.“
„Odslušao je osam semestara teologije, ali je onda upoznao mene. I postalo
mu je jasno da nikada ne bi podnio celibat.“
Eva se nasmijala, ali je majka ostala ozbiljna. „Studij je vjerojatno prekinuo
zbog oca? Jer mora preuzeti upravljanje tvrtkom.“

1
Vrsta kolača (kuglofa) nadjevenoga kremom, (nap. prev.)

11
 Knjige.Club

„Da.“ Eva je uzdahnula, majka nije bila raspoložena za šalu. Obje su gledale
u kavu koja je klokoćući kapala kroz filtar.

U dnevnome boravku sjedili su neugodni Jürgen i Evin otac te pijuckali konjak.

Radio je neumorno svirao. Jürgen je pušio cigaru promatrajući veliko ulje na
platnu iznad kredenca. Slika je prikazivala močvarni krajolik koji se u suton
rumeni iza nekog nasipa. Nekoliko krava paslo je na bujnoj livadi. Pokraj kolibe
žena je prostirala rublje. Malo podalje, uz desni rub slike, stajala je još jedna
osoba. Bila je naslikana mutno, kao da je naknadno skicirana. Nije se moglo
razaznati je li to pastir, njezin suprug ili stranac.
Stefan je klečao na sagu i postrojavao plastične vojnike za bitku. Purzel je
sada smio izaći iz spavaće sobe pa je ležao na trbuhu i trepćući gledao vojnike
ravno ispred njuške. Stefan je sastavljao duge redove vojnika. Imao je i
limeni tenk na navijanje koji je još netaknut čekao u kutiji.

Evin otac svojemu je zetu in spe u međuvremenu u grubim crtama ispričao

povijest svoje obitelji: „Da, ja sam iz Istočne Frizije, s Juista, čuje mi se u govoru.
Roditelji su ondje imali trgovinu. Opskrbljivali su cijeli otok kavom, šećerom i
prozorskim staklom. Kod nas je bilo svega. Dakle, otprilike kao kod vas,
gospodine Schooormann. Majka mi je rano umrla. Otac to nikada nije prebolio.
A sada već petnaest godina više nema ni njega. Svoju suprugu Edith upoznao
sam u Hotelijerskoj školi u Hamburgu. To je bilo 1934. O, kako smo tada bili
zeleni! Moja supruga potječe iz umjetničke obitelji, ne bi čovjek rekao. Roditelji
su joj bili glazbenici, u filharmoniji. Otac prva, a majka druga violina. U braku je
bilo upravo obrnuto. Moja punica još je živa i stanuje u Hamburgu. Supruga je
također trebala svirati violinu, ali je imala prekratke prste. Onda je htjela
postati glumica, ali su joj to najstrože zabranili. Zatim je poželjela barem vidjeti
svijeta pa su je poslali u hotelijersku školu.“
„A što je vas dovelo ovamo?“ upitao je Jürgen ljubazno zainteresirano.
Pečena guska bila mu je ukusna. Sviđao mu se Ludwig Bruhns koji mu je tako
revno polagao račune o svojoj obitelji. Eva je od oca naslijedila senzualna usta.
„Ova Njemačka kuća pripadala je bratiću moje supruge, a on ju je htio
prodati. To nam je došlo kao kec na deset. Ugrabili smo tu priliku i ’49. ponovno
otvorili gostionicu.
I nikada se nismo pokajali.“
„Da, Ulica Berger se isplati...“
„Ona poštena trećina, to svakako treba naglasiti, gospodine Schoormann!“

12
 Knjige.Club

Jürgen se osmjehnuo smirujući ga.

„Ali, otkako mi se dogodio peh s leđima, liječnik mi je rekao da zatvorim
gostionicu! Ja sam mu tada izračunao svoju mirovinu. Sada otvaramo tek u pet.
Ali od proljeća nema više zabušavanja!“
Šutjeli su. Jürgen je primijetio da Ludwiga tišti još nešto. Čekao je. Ludwig je
kašljucao ne gledajući Jürgena.
„Da, to s leđima, to mi je još od rata.“
„Ozljeda?“ upitao je Jürgen pristojno.
„Radio sam u vojničkoj kantini. Na Zapadnom bojištu. Samo da znate.“ Evin
otac iskapio je ostatak konjaka. Jürgen se malo začudio. Nije primijetio da je
Ludwig Bruhns upravo slagao.

Bum-bum-bum! Stefan je poslao tenk u bitku. Uz zaglušnu tutnjavu tenk se

preko saga probijao kao da se probija kroz močvare na istoku. Kosio je vojnike
jednog za drugim.
„Dečko, radi to u hodniku!“
Ali Stefan je samo gledao Jürgena. On se plašio dječje izravnosti, ali sjetio se
Evinih riječi da mora osvojiti Stefanovo srce.
„Stefane, hoćeš li mi pokazati tenk?“
Stefan je ustao i Jürgenu pružio limenu igračku.
„Gotovo je dvaput veći od onoga koji ima Thomas Preisgau.“
„Thomas je njegov najbolji prijatelj“, objasnio je Ludwig i dotočio konjaka.
Jürgen se prikladno divio tenku. Stefan je s poda podignuo figuru vojnika.
„Vidi, ovoga sam obojio. To je Amer. Crnjo!“
Jürgen je gledao plastičnu figuricu obojena lica koju mu je pružio Stefan. Lice
je bilo krvavo crveno. Jürgen je zažmirio, ali slika nije odmah nestala.
„A od Djeda Božićnjaka dobit ću zračnu pušku!“
„Zračnu pušku“, ponovio je Jürgen odsutno. Iz čaše je otpio dobar gutljaj.
Sjećanje će ubrzo iščeznuti.
Ludwig privuče Stefana k sebi. „Ti to još ne znaš, mišiću.“ Ali Stefan se
izvukao iz očeva zagrljaja.
„Uvijek dobijem sve što poželim.“
Ludwig je pogledao Stefana ispričavajući se. „To je nažalost istina. Malac je
potpuno razmažen. Žena i ja uopće nismo mislili da bi nam se nakon dviju kćeri
moglo zalomiti još nešto.“

13
 Knjige.Club

U tom trenutku u hodniku je zazvonio telefon. Stefan je prvi dignuo slušalicu

recitirajući: „Ovdje Stefan Bruhns iz obitelji Bruhns. Tko zove, molim?“ Slušao
je. Zatim vikne: „Eva, gospodin Körting! Za tebe!“ Eva je došla iz kuhinje brišući
ruke o pregaču i uzela slušalicu. „Gospodine Körting? A kada? Sada odmah? Ali,
ovdje smo...“
Sugovornik ju je prekinuo. Slušala je i kroz otvorena vrata gledala dvojicu
muškaraca kako sjede za stolom. Činilo joj se da su se već prilično zbližili. Zatim
je rekla u slušalicu: “Dobro, u redu, doći ću.“ Spustila je slušalicu.
„Jako mi je žao, Jürgene. To je bio moj šef. Moram na posao!“
Majka je došla iz kuhinje noseći na pladnju kavu.
„U nedjelju došašća?“
„Očigledno je hitno. Sljedeći tjedan je ročište.“
„Eh, dužnost je dužnost, uvijek sam govorio.“ Ludwig je ustao od stola.
Jürgen također.
„Ali vi ostanite! Morate probati frankfurtski vijenac!“
„S pravim putrom. Čak pola kile!“ dodala je Edith.
„A još nisi ni vidio moju sobu!“

Jürgen je izašao za Evom na hodnik. Presvukla se i odjenula jednostavan uredski

kostim. Dok joj je pridržavao svijetli karirani vuneni kaput, Jürgen reče gotovo
očajavajući: “Ovo si ti režirala, neku vrstu testa, zar ne? Ostavljaš me samoga sa
svojima da vidiš kako ću se snaći?“
„Neće te pojesti.“
„Otac ti već ima krvave oči.“
„To mu je od tableta protiv bolova. Vraćam se za jedan sat. Sigurno je riječ o
onoj tužbi za naknadu štete. Neispravni rezervni dijelovi za strojeve iz Poljske.“
„Hoćeš li da te odvezem?“
„Netko će sada doći po mene.“
„Ipak idem s tobom. Još će te poslije netko kompromitirati.“
Eva je navukla rukavice od jelenje kože koje je od Jürgena dobila na dar za
Nikolinje.
„Jedini klijent koji me je ikada kompromitirao bio si ti.“ Pogledali su se.
Jürgen ju je htio poljubiti. Povukla ga je u kut hodnika pokraj garderobe gdje ih
roditelji nisu mogli vidjeti. Zagrlili su se, osmjehnuli, poljubili. Osjetila je

14
 Knjige.Club

Jürgenovu uzbuđenost, u očima mu je vidjela da je želi. I voli? Oslobodila se

zagrljaja. „Molim te, pitaj ga danas, vrijedi?“
Nije joj odgovorio.
Eva je izašla iz stana, a Jürgen se okrenuo prema dnevnom boravku u
kojemu su Evini roditelji sjedili za kavom kao glumci na pozornici koji čekaju da
upadnu sa svojom replikom.
„Mi smo potpuno bezopasni, gospodine Schoormann.“
„Posve bezazleni, gospodine Schoormann.“
„Jedino Purzel katkada gricne“, doviknuo je Stefan klečeći na sagu.
„Dobro, onda ću probati kolač.“
Jürgen se vratio u toplinu dnevnoga boravka Bruhnsovih.

Eva je izašla pred kuću. Vani je već padao mrak. Snježni pokrivač svjetlucao je
plavičasto. Ispod uličnih svjetiljaka razlijevali su se žućkastonarančasti krugovi.
Nasred ulice stajala je limuzina s upaljenim motorom. Vozač, mlad muškarac,
rukom je nestrpljivo mahao Evi da priđe. Sjela je na suvozačko sjedalo. U
automobilu je mirisalo na cigaretni dim i pepermint. Mladić je žvakao žvakaću
gumu. Na glavi nije imao šešir i nije Evi pružio ruku. Samo je kimnuo: “David
Miller.“ Zatim je dao gas. Nije bio dobar vozač, vozio je prebrzo, a brzine
mijenjao prekasno ili prerano. Eva nije imala vozačku dozvolu, ali je primijetila
da se on ne snalazi u tom automobilu. Općenito je loše vozio. Automobil se više
puta zanio. Eva je krajičkom oka promatrala mladića. Imao je gustu crvenkastu
kosu, na zatiljku malo predugu, pjegavo lice, tanke svijetle obrve i nježne
ruke koje su djelovale neobično nevino.
Gospodinu Milleru očigledno nije bilo do razgovora. Šutke su se vozili prema
središtu grada, svjetleće reklame postajale su blještavije i šarenije, a ponajviše
kričavo crvene.
U donjem dijelu Ulice Berger bilo je nekoliko takvih lokala. Kod Susi i Mokka
bar. Eva je pomislila na Jürgena koji se sada vraća za stol, sjeda i jede
frankfurtski vijenac koji je ona ispekla, ali vjerojatno ne osjeća okus. Jer
zasigurno nervozno razmišlja o tome može li u društvenom pogledu njezinu
obitelj natovariti na vrat svojoj obitelji te želi li ostatak života provesti s njom.

Odvjetnička pisarnica bila je smještena u poslovnoj višekatnici u jednoj od

glavnih gradskih ulica. David Miller ušao je s Evom u maleno dizalo. Vrata su se
automatski zatvorila, dvaput. Dvostruka vrata. David je pritisnuo osmi kat,
zatim je pogledao u strop kabine kao da nešto očekuje. Eva je također pogledala
15
 Knjige.Club

u poklopac kabine pričvršćen vijcima i izbušen bezbrojnim rupicama. Otvori za

ventilaciju. Eva odjednom osjeti tjeskobu. Srce joj je lupalo brže, usta su joj se
osušila. David je pogledao Evu. Iako nije bio mnogo viši od nje, s te visine činio
joj se neugodno blizu. Oči su mu izgledale čudno. „Kako se vi ono zovete?“
„Eva Bruhns.“ Dizalo se streslo i zaustavilo, a Eva se na trenutak uplašila da
su se zaglavili. No vrata su se otvorila. Izašli su, skrenuli ulijevo i pozvonili na
teškim staklenim vratima. Gospođica odjevena u zeleno dogegala se s druge
strane vrata i otvorila im. Eva i gospođica kratko su se odmjerile. Ista dob, sličan
stas. Gospođica je imala tamnu kosu, loš ten, ali bistre sive oči.
Eva i David slijedili su gospođicu dugačkim hodnikom. Eva je promatrala
njezin pripijeni kostim i nabore koji su se pri svakom koraku stvarali na
stražnjici. Crne salonke imale su izazovno visoke potpetice. Vjerojatno su se
takve mogle nabaviti kod Hertieja u glavnoj ulici. Iz jedne od soba na kraju
hodnika dopirao je zvuk sličan jecanju. Ali, što su se više približavali sobi, zvuk
je bivao tiši. Kada su napokon stali ispred vrata, sve je utihnulo. Možda se
Evi samo učinilo da čuje plač.

Gospođica je pokucala pa otvorila vrata iznenađujuće skučenoga ureda. U njemu

su čekala tri muškarca obavijena cigaretnim dimom i mnoštvom fascikala
naslaganih po stolovima, policama i podu.
Jedan od njih, stariji muškarac nižega rasta, sjedio je uspravan kao svijeća
na stolici u sredini prostorije kao da je cijela soba, kao da je cijela kuća
sagrađena upravo oko njega. Možda čak i cijeli grad. Mlađi muškarac
svijetloplave kose i s naočalama tankih zlatnih okvira sjedio je za radnim stolom
zakrčenim spisima. Razgrnuvši stvari, oslobodio je djelić prostora na kojemu je
sada pisao. Pušio je cigaretu i zaboravljao otresati pepeo. Upravo kada je Eva
pogledala prema njemu, dugačak stup pepela padne mu na bilješke, a on ga
mehanički stepe na pod. Nijedan od njih dvojice nije ustao. Evi se to učinilo malo
nepristojnim.
Treći muškarac, kvrgave građe, Evi je čak okrenuo leđa. Stajao je na prozoru
i gledao van u mrak. Eva se sjetila filma o Napoleonu koji je gledala s Jürgenom.
Vojskovođa je u toj pozi stajao na prozoru dvorca. Dvojeći o planiranoj vojni,
zagledao se u zemlju. Ali na ekranu se vidjelo da je krajolik ispred prozora
naslikan na komadu kartona.

Plavokosi muškarac koji je sjedio za pisaćim stolom kimnuo je Evi. Pokazao je

na muškarca na stolici. „To je gospodin Josef Gabor iz Varšave. Danas je zajedno

16
 Knjige.Club

s njim trebao doći i poljski prevoditelj. Ali je imao problema s izlaskom iz zemlje.
Zadržan je u zračnoj luci. Izvolite.“
Budući da nitko od njih nije pokazivao namjeru pomoći Evi, sama je skinula
kaput i objesila ga na vješalicu iza vrata. Plavokosi je pokazao na stol do zida. Na
njemu su stajale upotrijebljene šalice kave i tanjur s nekoliko keksa. Eva je
voljela speculaas, ali se pokušavala suzdržati. Zadnjih tjedana udebljala se dva
kilograma. Sjela je za stol tako da je gospodinu Gaboru mogla vidjeti lice. Zatim
je iz torbice izvadila dva rječnika. Opći rječnik i rječnik ekonomskog nazivlja.
Tanjur s keksima pomaknula je ustranu i na to mjesto stavila rječnike. Zatim je
izvadila rokovnik i olovku. Gospođica u zelenom sjela je s druge strane
stola gdje je stajao stenografski stroj. Uz štektanje stroja uvlačila je papirnatu
vrpcu ne skidajući pogleda s Plavokosoga. Zanimala se za njega, ali ne i on za
nju, što je Eva brzo primijetila. David Miller također je skinuo kaput i kao da ga
se to ne tiče, sjeo na stolicu preko puta prebacivši kaput preko koljena.
Sada su svi čekali znak za početak utrke. Eva je zirkala prema keksima.
Kvrgavi muškarac kraj prozora okrenuo se. Obratio se muškarcu na stolici.
„Gospodine Gabore, molim vas, detaljno nam ispričajte što se dogodilo 23.
rujna 1941.“
Eva je prevela pitanje čudeći se spomenutoj godini. To je bilo prije više od
dvadeset godina. Dakle, vjerojatno je riječ o nekom kaznenom djelu (ali ono je
već moralo otići u zastaru?), a ne o kupoprodajnom ugovoru. Muškarac
na stolici pogledao je Evu ravno u oči, očigledno osjećajući olakšanje što je u
ovoj zemlji napokon naišao na nekoga tko ga razumije. Počeo je govoriti. Glas
mu je bio u suprotnosti s njegovom uspravnom pojavom. Zvučalo je kao da
čita izblijedjelo pismo pa ne može odmah razabrati sve riječi. Osim toga, govorio
je seoskim dijalektom s kojim se Eva malo mučila. Prevodila je zastajkujući.

„Toga dana, bilo je toplo, gotovo sparno, i trebali smo okititi sve prozore. Sve
prozore konačišta okititi brojem jedanaest. Okitili smo ih vrećama pijeska i sve
rupe zatrpali slamom i zemljom. Silno smo se trudili jer nismo smjeh pogriješiti.
S poslom smo bih gotovi predvečer. Zatim su oni 850 sovjetskih gostiju odveli u
podrum konačišta. Čekali su da padne mrak da bi se svjetlost bolje vidjela,
pretpostavljam. Zatim su svjetlo bacili u podrum, kroz ventilacijske otvore, i
zatvorili vrata. Sljedećega jutra otvorili su vrata. Mi smo prvi morali ući. Većina
gostiju bila je osvijetljena.“
Muškarci u sobi pogledali su Evu. Ona je osjetila laganu mučninu. Tu nešto
ne valja. Doduše, gospođica stenografkinja i dalje je bezbrižno kuckala po
svome stroju. Plavokosi je upitao Evu: „Jeste li sigurni da ste ovo dobro
17
 Knjige.Club

razumjeli?“ Eva je listala rječnik strukovnoga nazivlja. „Oprostite. Inače

prevodim ugovore, dakle, kada su posrijedi ekonomska pitanja i pregovori o
naknadi štete...“
Muškarci su se pogledali. Plavokosi je nestrpljivo vrtio glavom, ali mu je
Kvrgavi kraj prozora kimnuo umirujući ga. S drugoga kraja prostorije David
Miller prezrivo je pogledavao prema Evi.
Eva je uzela rječnik općih pojmova težak kao kamen. Otvorila ga je i otkrila
da ono nisu gosti nego logoraši. I nije konačište nego blok. I nije svjetlo. Nije
osvjetljavanje. Pogledala je muškarca na stolici. On joj uzvrati pogled kao da je
posve klonuo duhom.
Eva je rekla: „Žao mi je, pogrešno sam prevela. Prijevod glasi: većinu
logoraša pronašli smo ugušene plinom.“
U prostoriji je zavladao muk. David Miller pokušavao je zapaliti cigaretu.
Upaljač mu već odavno nije valjao. Khhk-khhk-khhk. Plavokosi se nakašljao i
pogledao kvrgavoga muškarca: „Možemo biti sretni što smo uopće našli
zamjenu. U tako kratkom roku. Bolje išta nego ništa.“
Kvrgavi odgovori: „Pokušajmo nastaviti. Što nam drugo preostaje?“
Plavokosi se obrati Evi. „Ako niste sigurni, odmah provjerite u rječniku.“
Eva je kimnula. Prevodila je polagano. Gospođica je jednako tako, kao na
kapaljku, kvrckala po svome stroju. “Kada smo otvorili vrata, dio logoraša još je
bio živ. Otprilike trećina. Nije bilo dovoljno plina. Postupak su ponovili s
dvostrukom količinom. Ovaj put čekali smo dva dana prije nego što smo otvorili
vrata. Taj put bilo je uspješno.“
Plavokosi je ustao iza pisaćeg stola:
„Tko je izdao zapovijed?“ Šalice s kavom odgurnuo je ustranu i na stolu
poslagao 21 fotografiju, jednu do druge. Eva je sa strane gledala lica. Muškarci
ispred bijelo okrečenih zidova s brojevima ispod brade. Ali i neki u
osunčanim vrtovima u igri s velikim psima. Jedan muškarac imao je
lice čimpanze. Josef Gabor ustao je i prišao stolu. Dugo je gledao fotografije, a
onda je tako iznenada upro prstom u jednu od njih da se Eva lecnula. Na slici je
mlađi muškarac držao kunića za šiju i pokazivao ga prema fotoaparatu
ponosno se smješkajući. Muškarci u sobi zadovoljno su se pogledali kimajući.
Njezin otac također je uzgajao kuniće, pomislila je Eva, u vrtu izvan grada u
kojemu je uzgajao i povrće za kuhinju. U skučenim kavezima čučale su životinje
i bez prestanka žvakale. Ali kada je jednoga dana Stefan shvatio da te paperjaste
prijatelje ne samo da miluje i hrani maslačkom, nego ih i jede, dobio je užasan
napadaj vrištanja. Nakon toga otac više nije uzgajao kuniće.

18
 Knjige.Club

Eva je poslije morala potpisati prijevod iskaza svjedoka. Ime joj je izgledalo
drugačije nego inače. Kao da ga je napisalo dijete, nespretno i oblo. Plavokosi joj
je odsutno kimnuo. „Hvala. Hoćemo li vam obračun poslati preko vaše
agencije?“ David Miller ustao je sa stolice pokraj zida i otresito rekao:
„Sačekajte vani. Dvije minute.“
Eva je obukla kaput i izašla na hodnik dok je David u nešto uvjeravao
Plavokosoga. Eva je razumjela „Nije za ovo. Uopće nije za ovo!“ Plavokosi je
kimnuo, uzeo telefon i nazvao neki broj. Glavni državni odvjetnik strovalio se na
stolicu.

Eva je stajala u hodniku ispred visokog prozora i gledala u mračno stražnje

dvorište. Počelo je sniježiti: krupne, teške pahulje. S druge strane dvorišta iz
nebodera su u nju nijemo zurila bezbrojna crna prozorska okna bez ljudi. Tu
nitko ne stanuje. Sve sami uredi, pomislila je. Na radijatoru ispod prozora sušile
su se tri tamne vunene rukavice. Pitala se čije su to rukavice. A čija je ova jedna?
Josef Gabor zaustavio se pokraj nje. Lagano se naklonio i ljubazno joj
zahvalio. Eva mu je uzvratila kimnuvši. Zbunjenost. Kroz otvorena uredska
vrata vidjela je kako je kvrgavi muškarac promatra sa stolice pokraj prozora.
David Miller izašao je na hodnik oblačeći kaput. „Odvest ću vas.“ To mu
očigledno nije bilo po volji.
U automobilu su ponovno šutjeli. Brisači su usplahireno mahali tjerajući s
vjetrobranskog stakla bezbrojne pahulje. David je bio uzrujan. Eva je mogla
osjetiti njegov bijes.
„Žao mi je, ali samo sam uskočila. Inače radim samo na ugovorima... Strašno
je što je sve onaj čovjek...“
Automobil se zanio i proklizao tik uz uličnu svjetiljku. David je tiho opsovao.
„O čemu je govorio? O nečemu iz rata?“
David nije gledao Evu. „Svi ste vi velike neznalice.“
„Molim?“
„Vi mislite da su 1933. mali zeleni doletjeli svemirskim brodom i spustili se
u Njemačku, je li? A ’45. su nestali nakon što su vama jadnim Nijemcima
nametnuli fašizam.“ Tek kada je dulje govorio, Eva je primijetila da nije Nijemac.
Čuo mu se jedva primjetan naglasak, možda američki. Pomno je birao riječi. Kao
da je prethodno proučio sve o čemu je govorio.
„Molim vas, htjela bih izaći.“

19
 Knjige.Club

„Vi ste jedna od milijuna onih glupavih gospođica! To sam vidio čim ste sjeli
u auto. Neupućena i neznalica! Znate li što ste vi Nijemci učinili? Znate li što ste
učinili?!!“
„Odmah zaustavite automobil!“
David je zakočio. Eva je prtljala po kvaki, uspjela otvoriti vrata i izašla. „Da,
tako je, samo bježite. Nadam se da ćete se u toj svojoj njemačkoj udobnosti jed...“
Eva je zalupila vrata. Hodala je, a pahulje su i dalje sipile. Odjednom je
utihnulo, bijes je minuo. Teški automobil bešumno je otplovio. Ovaj vozač, ili što
god bio, nije pri zdravoj pameti, pomislila je Eva.
Ispred Njemačke kuće više nije bilo Jürgenova automobila. Mjesto na
kojemu je stajao prije toga prekrio je snijeg kao da Jürgen nikada nije ni došao.
Iza prozora gostionice nazirala se topla svjetlost. Do ulice je dopirao žamor
gostiju. Božićni domjenci. To je svake godine donosilo dobar promet. Eva
je gledala kako se iza stakala kreću mutne sjene. Prepoznala je majku kako
natovarena tanjurima prilazi stolu poslužujući brzo i spretno. Kotlet. Odrezak,
guska s crvenim kupusom i bezbrojnim okruglicama koje je otac čarobnjački
vješto oblikovao svojim spretnim, mekim rukama i stavljao u kipuću slanu vodu.
Eva je poželjela ući, ali je oklijevala. To joj je mjesto na trenutak izgledalo
kao grotlo koje bi je moglo progutati. Pribrala se. Gospodin Gabor preživio je
strahote, ali ovoga trenutka glavno je pitanje: je li ju Jürgen zaprosio?
Kada je ušla u salu za goste i zaronila u ljudsku toplinu, u pare guščje masti,
u prostoriju ispunjenu tijelima u kojoj su svi bili pripiti i veseli, majka joj je
prišla balansirajući punim tanjurima. Edith Bruhns na sebi je sada imala radno
odijelo: crnu suknju i bijelu bluzu, preko toga bijelu pregaču, a na nogama
udobne bež cipele. Zabrinuto je prošaptala: „Što se dogodilo? Jesi li pala?“ Eva je
zlovoljno odmahnula glavom. „Je li pitao?“
„Razgovaraj s ocem!“ Edith se okrenula i nastavila posluživati goste.
Eva je otišla u kuhinju. Otac je padao s nogu od posla zajedno s dva
pomagača. Na sebi je imao bijelu jaknu, tamne hlače, na glavi kuharsku kapu,
trbuha uvijek lagano ispupčenoga, zbog čega je djelovao pomalo smiješno. Eva
je šapnula: „Je li pitao?“ Otac otvori pećnicu, a iz nje sukne oblak pare. Kao da to
nije ni primijetio, iz pećnice izvuče velik pleh s dvjema cijelim pečenim
guskama. Evu nije gledao. „Drag mladić. Zaista.“
Eva je razočarano uzdahnula. Morala se suzdržati da ne brizne u plač. Tada
joj priđe otac: „Pitat će on već, Evice. Ali, ne bude li te usrećio, neka me se čuva!“

20
 Knjige.Club

Eva je te noći ležala u krevetu i netremice zurila u strop. Ulična svjetiljka ispred
kuće bacala je u sobu sjenu koja je podsjećala na konjanika. Štrkljav muškarac s
kopljem. Svojevrsni Don Quijote. Eva ga je svake večeri gledala kako lebdi iznad
nje i pitala se: protiv čega se uzaludno borim? Mislila je na Jürgena i proklinjala
svoj strah da bi je on na samome kraju mogao ostaviti. Možda ga žene uopće ne
zanimaju? Pa tko dobrovoljno želi u svećenike? Uspravila se u krevetu, na
noćnom ormariću upalila svjetiljku, otvorila ladicu i iz nje izvadila pismo. Jedino
Jürgenovo pismo u kojemu joj je napisao „volim te“. Doduše, tomu je prethodila
rečenica: “Ako bih se morao odlučiti za neki osjećaj, tada bih svakako mogao
reći...“ Dakle, ipak. Kada je u pitanju ljubav, to je na Jürgenov komplicirani način
bila besprijekorna izjava ljubavi! Eva je uzdahnula, vratila pismo u noćni
ormarić i ugasila svjetlo. Sklopila je oči. Vidjela je kovitlanje pahulja i tamnu
fasadu s crnim prozorskim oknima. Počela je brojki prozore. Nakon nekog je
vremena usnula. Nije sanjala Jürgena nego nekakvo konačište daleko na istoku.
Konačište je bilo cvijećem i travom zgodno zaštićeno protiv vjetra i hladnoće i
tamo je pozivala brojne goste. Dok je zajedno s roditeljima posluživala goste, oni
su razuzdano slavili do zore. Sve dok nisu prestali disati svi do jednoga.
Ponedjeljak. Grad se probudio prekriven gustim snježnim pokrovom.
Voditelji zimske službe doručkovali su s nogu, obavljali prve telefonske
razgovore o osjetljivoj situaciji u prometu da bi ih potom cijeloga dana u
njihovim pregrijanim uredima zasipale pritužbe na neočišćene ceste i vijesti o
prometnim nezgodama.
U gostionici Njemačka kuća ponedjeljak je bio dan odmora. Ludwig Bruhns
do devet je sati spavao svoj tjedni beauty sleep. Nije se pojavljivala ni Annegret
koja se tek pred zoru vratila iz noćne smjene. Ostali članovi obitelji doručkovali
su u prostranoj, svijetloj kuhinji koja je gledala na stražnje dvorište. Visoku jelu
u dvorištu zabijelio je snijeg, na granama je sjedilo nekoliko ukipljenih vrana
koje kao da nisu mogle shvatiti taj snijeg. Stefan je ostao kod kuće jer je navodno
imao „stravičnu“ grlobolju. Edith Bruhns rekla je naizgled ravnodušno: „Pa, tko
bez jakne ide na snijeg...“ No onda mu je u malena dječja prsa utrljala
eukaliptusovu mast od koje je sada lagano mirisala cijela kuhinja. Oko vrata mu
je omotala šal i već mu je treću krišku kruha mazala medom jer je dobar za
grlobolju. Usput je tješila Evu koja je vidno nesretna listala novine.
„To su suviše različiti svjetovi. Shvaćam ja draž toga, dijete drago. Ali, ondje
ćeš uvenuti. Samo kada pomislim na ono imanje. Znam ja njih s onog brijega,
tamo su imanja velika kao deset nogometnih igrališta...“
„Hoću li tamo moći igrati nogomet?!“ upitao je Stefan žvačući punim ustima.

21
 Knjige.Club

„Nakon što prođe prva zaljubljenost“, nastavila je Edith, „morat ćeš se baviti
protokolarnim dužnostima. Stalno ćeš se morati smješkati i biti jaka. I nemoj
misliti da ćeš imati bogzna što od svojeg muža. Njegov je položaj toliko važan da
ga uopće nećeš viđati. Bit ćeš sama. A to nije život za tebe. Od toga ćeš se
razboljeti. Živci su ti oduvijek bili tanki.“
Tanki živci. Te su je riječi oduvijek iritirale. Oni su, znači, kao tanke niti
nekakvoga tkanja? A njezino je tkanje ispalo odveć tanko. Evi na pamet padne
Brommerova posudionica odjeće na kolodvoru. Ta radnja, koliko god je bila
zagušljiva, toliko je bila čarobna, mračna, pogibeljna i neprohodna kao prašuma.
Još kao djevojčica u nju je s užitkom navraćala svake godine u vrijeme poklada.
Zamišljala je kako na jednoj od brojnih prečki, negdje između čipkastih oprava
za princeze, visi tkanje od čvrstih vlakana, nekakav kaput ispleten i sašiven od
debelih niti boje mesa. Neprobojan, nepoderiv, zaštita od svake boli. „Mama,
ali to se može naučiti! Pogledaj samo Grace Kelly. Prvo je bila glumica, a sada je
princeza...“
„Za to moraš biti stvoren.“
„A za što sam onda ja stvorena?“
„Ti si obična, mlada žena koja treba običnoga muškarca. Možda obrtnika.
Krovopokrivači dobro zarađuju.“ Eva ljutito frkne u namjeri da izrazi svoj
prijezir prema svakoj vrsti obrtnika, no pogled joj zapne za malenu crno-
bijelu fotografiju u novinama. Na njoj su bila ona dvojica s kojima je jučer
provela jedan sat u zadimljenoj prostoriji: mlađi muškarac svijetloplave kose i
stariji sa smiješno raščupanom frizurom. Razgovarali su o nečem vrlo
ozbiljnom. Ispod slike je pisalo: „Pokrajinski državni odvjetnik i glavni državni
odvjetnik u pripremnom razgovoru.“ Eva je počela čitati članak dužine jednoga
novinskog stupca. Očigledno je još ovoga tjedna u gradu trebalo početi suđenje
bivšim pripadnicima SS-a.
„Eva? Slušaš li me? S tobom razgovaram! Što je s Peterom Rangkötterom?
On ti se veoma dugo udvarao. Keramičari nikada nisu bez posla.“
„Mama, zar zaista misliš da bih se ikada htjela zvati gospođa Rangkötter?“
Stefan se hihotao veselo ponavljajući: “Gospođa Rangkötter! Gospođa
Rangkötter!“ dok mu se s brade cijedio med. Ne obraćajući pozornost na
brata, Eva upita majku pokazujući na članak: „Jesi li što čula o ovom suđenju?“
Edith je uzela novine, pogledala fotografiju i preletjela preko članka. „Sve je to
loše, to što je bilo. U ratu. Ali ljudi za to više ne žele znati. I zašto to mora biti baš
u našem gradu?“ Edith Bruhns presavila je novine. Eva je iznenađeno pogledala
majku. Zvučala je kao da je se to na neki način tiče. „A zašto ne?“ Majka nije
odgovorila, nego je ustala i počela pospremati prljavo suđe. Pritom je namjestila

22
 Knjige.Club

svoj nepristupačni izraz lica, svoje „kiselo lice“, kako ga je Stefan zvao. Uključila
je bojler iznad sudopera kako bi ugrijala vodu.
„Eva, možeš li danas pomagati dolje ili moraš na posao?“
„Mogu. Pred Božić je zatišje, a šef uvijek prvo zove Karin Melzer. Jer ona
stalno nosi šiljate grudnjake.“
„Psst“, reče Edith pogledavši prema Stefanu, ali on se samo nacerio.
„Ko da ja ne znam što je grudnjak.“
„Kao da ne znam“, ispravi ga Edith. Voda u bojleru počela je grgoljiti. Edith
je u sudoperu slagala posuđe.
Eva ponovno otvori novine i pročita članak do kraja: optužen je 21
muškarac. Svi su služili u logoru u Poljskoj. Početak suđenja odgađan je nekoliko
puta. Prvooptuženi, posljednji zapovjednik logora, u međuvremenu je
umro. Umjesto njega sada je optužen njegov pobočnik, hamburški trgovac
besprijekorna ugleda. Tijekom postupka trebalo je saslušati 274 svjedoka.
Navodno su stotine tisuća ljudi u logoru... „Buuu!“ Stefan odjednom odozdo
udari u novine, što je bila jedna od njegovih omiljenih šala. Eva se kao i uvijek
strahovito uplaši, baci novine ustranu i poskoči. “Čuvaj me se!“ Stefan izleti iz
kuhinje, a Eva pojuri za njim. Naganjala ga je po stanu, na koncu ga sustigla
u dnevnom boravku pa ga ščepala prijeteći mu da će ga ne trepnuvši okom
zgnječiti kao dosadnu uš. Stefan je pritom toliko cičao i vriskao od užitka da su
se u kredencu tresle kristalne čaše.
Edith je još uvijek stajala u kuhinji za sudoperom i gledala u bojler. U njemu
je voda sada već vrila, glasno i uznemirujuće. Prljavo suđe čekalo je u sudoperu,
ali ona kao da se ukipila. Netremice je zurila u velike, vrele mjehuriće koji su
skakutali iza stakla.

U isto vrijeme u uredima Državnoga odvjetništva vladalo je ozračje kao u

kazalištu uoči premijere. Ulazeći u hodnik, David Miller nastojao je djelovati
opušteno i profesionalno. No odmah ga je zapljusnuo val grozničave
užurbanosti: vrata svih ureda bila su otvorena, telefoni su zvonili, gospođice u
pastelnim bojama prenosile su hrpe spisa ili su po linoleumu gurale škriputava
kolica na kotačiće pretrpana dokumentima. Uzduž cijeloga hodnika bili su
naslagani registratori, tamnocrveni i crni, i izgledali kao prevrnute domino-
kockice. Iz uredskih prostorija sukljali su oblaci dima i podsjećali Davida na
hrtove koji kao u usporenoj snimci lebde iznad živčanoga kaosa da bi se
rasplinuli prije negoli stignu uloviti pogrešnoga zeca. David se zamalo nasmijao.
Bilo mu je neugodno, smatrao je to ciničnim – ali se radovao. On je dio ovoga.

23
 Knjige.Club

Od 49 kandidata za vježbenički staž odabrano ih je samo osam. Među njima i on

iako je tek prošle godine u Bostonu položio državni ispit. David pokuca na
otvorena vrata ureda pokrajinskoga državnog odvjetnika koji je sa slušalicom u
ruci i upaljenom cigaretom među prstima stajao za pisaćim stolom i telefonirao.
U dvorištu su se kroz zamagljene prozore nazirali obrisi visoke
građevinske dizalice. Plavokosi mu je kimnuo i, kao uvijek, izgledao poput
nekoga tko se jedva može sjetiti tko je zapravo on. David uđe u prostoriju.
„O predsjedavajućem sucu ovisi duljina suđenja“, rekao je Plavokosi u
slušalicu. „A njega ne mogu procijeniti. Ako se povede za općim mišljenjem, tada
će se stvari zataškavati i relativizirati, u tom slučaju gotovi smo za četiri tjedna.
Ali, Državno odvjetništvo ustrajat će na temeljitom dokaznom postupku.
Osobno sam prije sklon pretpostavci da će trajati četiri mjeseca.“ - „Da, poslat
ću vam. Možete zapisati.“ Plavokosi je spustio slušalicu i na opušku zapalio
sljedeću cigaretu. Pritom su mu ruke bile posve mirne. David nije trošio vrijeme
na pozdravljanje:
„Je li se javio?“
„Tko?“
„Zvijer?“
„Ne. Bilo bi mi draže, gospodine Miller, kada biste bili suzdržaniji u davanju
takvih kvalifikacija. To ćemo prepustiti publici.“
No David samo odmahne rukom otklanjajući prigovor. Nije mu išlo u glavu
da državni odvjetnik može biti tako opušten. Jedan od glavnih optuženika prije
tri mjeseca je zbog zdravstvenih razloga pušten iz istražnoga pritvora.
Sada ga već pet dana ne mogu naći na navedenoj adresi stanovanja, a u petak
ujutro počinje rasprava.
„U tom slučaju sada treba uključiti policiju! Oni moraju raspisati tjeralicu!“
„Nažalost, nemamo za to pravnu osnovu. Suđenje još nije započelo.“
„Čovječe, pa taj će zbrisati! Kao i hrpa drugih, u Argentinu i...“
„Trebamo onu gospođicu. Onu od jučer. Kako se ono zvala?“ prekinuo ga je
Plavokosi. David je mrzovoljno slegnuo ramenima iako je znao na koga misli.
Plavokosi nije čekao odgovor.
„Dombreitzkome neće dopustiti izlazak iz zemlje.“
„Dommitzkome.“
„Da, njemu. Doduše, vode se pregovori, ali on i dalje sjedi u poljskom
zatvoru. Dok se ne postigne dogovor, mogli pri proći mjeseci.“

24
 Knjige.Club

„Mislim da nije najprikladnije za ovako odgovoran posao angažirati upravo

Njemicu. Gospodine državni odvjetniče“, bio je uporan David, „potpuno smo
ovisni o prevoditeljima. Inače nam mogu bogzna što ispričati...“
„Položit će prisegu. A na to možemo gledati i ovako: žena bi na svjedoke
mogla djelovati umirujuće. Upravo nam je to potrebno: svjedoci koji se osjećaju
sigurno! Od njih želimo saznati sve, oni nam moraju sve ispripovijedati i moraju
to psihički izdržati! Dakle, otiđite tamo odmah. Sjećate se adrese?“ David je
nevoljko kimnuo i polako izašao.
Plavokosi je ponovno sjeo. Taj je Miller previše žustar, pretjerano zagrižen.
Priča se da mu je brat poginuo u logoru. Ako je to točno, onda to nije dobro. U
tom slučaju morali bi ga zamijeniti zbog pristranosti. S druge pak strane,
potrebni su im angažirani mladi ljudi poput njega koji danonoćno iščitavaju
tisuće dokumenata, sravnjuju datume, imena i događaje i koji pomažu da se u
tom moru glasova stvori neki red. Plavokosi duboko udahne dim cigarete, na
trenutak zadrži dah i okrene se prema prozoru. Obrisi dizalice u dvorištu vrtjeli
su se u krug.

U polumračnoj, visokoj sali za goste Njemačke kuće Eva je prala pod. Otac, koji
je u međuvremenu ustao nakon beauty sleepa, ribao je kuhinju u kojoj je svirao
radio. Do Eve je dopiralo škrebetanje šlagera uz koji je nekoć plesala s
Jürgenom. Peter Alexander je pjevao: „Pođi sa mnom u Italiju!“ Jürgen je dobro
plesao. I lijepo je mirisao, na smolu i morski zrak. U plesu ju je čvrsto držao.
Uvijek je znao što je ispravno, a što pogrešno. Eva proguta knedlu u grlu. U
mislima ga je odgurnula od sebe, bijesna i razočarana. Jürgen, koji ju je već pola
godine svakoga jutra u jedanaest zvao telefonom s posla, danas se prvi put nije
javio. Eva mokru krpu za pranje pljesne na pod. Odlučila je, ako joj se Jürgen ne
javi danas do dva, više ga neće viđati. Osim toga, vratit će mu njegova pisma,
narukvicu od bijeloga zlata, rukavice od jelenje kože, donje rublje od angore
(u studenome je imala upalu pluća i Jürgen se bio veoma zabrinuo), zbirku
Hesseovih pjesama i... Bum-bum-bum! Netko je kucao na zaključana ulazna
vrata. Eva se okrenula: muškarac, mlađi muškarac. Sigurno je Jürgen kojega su -
suprotno njegovim navikama - preplavili osjećaji pa je napustio radno mjesto
kako bi je zaprosio ovdje i sada. Na koljenima. Eva odloži četku za ribanje, na
brzinu svuče pregaču i priđe vratima. Sve je u redu. Ali u tom trenutku kroz
staklo prepozna nabusitog muškarca od jučer. Davida Millera. Nervozno otvori
vrata. „Danas je dan odmora!“

25
 Knjige.Club

David slegne ramenima ravnodušno je gledajući. „Dolazim po nalogu...“ Eva

je začuđeno primijetila da David u svježem snijegu za sobom nije ostavio
tragove, kao da je preletio do vrata. Neobično.
„Šalje me pokrajinski državni odvjetnik.“
Eva mu neodlučno pokaže rukom da uđe. David pođe za njom. Zastali su
ispred šanka. U kuhinji je talijanski tenor pjevao kao slavuj. Evi je došlo da
zacvrkuće zajedno s njim. „Sedam dana u tjednu s tobom želim biti.“
„Prevoditelj ne može ući u Njemačku, barem ne za sada. Ocijenjen je kao
politički nepouzdan i mora pojasniti svoje stavove. A nama je potrebna zamjena
za njega. U petak počinje rasprava.“ Eva je ostala zatečena: „Hoćete reći da bih
trebala prevoditi?“
„Ja ne. Mene su samo poslali ovamo.“
„Dobro... A koliko će to trajati? Tjedan dana?“
David sućutno pogleda Evu. Imao je svijetloplave oči, lijeva mu je zjenica bila
veća od desne. Možda zbog kuta pod kojim je padala svjetlost, možda zbog
urođene mane. To mu je davalo nemiran izraz lica koje kao da se traži. A nikada
se neće naći, nehotice je pomislila Eva ne nalazeći u toj misli nikakva smisla.
„Jeste li već razgovarali s mojom agencijom? S mojim šefom, gospodinom
Körtingom?“
David kao da nije čuo pitanje. Ustuknuo je kao da ga je Eva udarila i naslonio
se na šank.
„Nije vam dobro?“
„Zaboravio sam doručkovati. Proći će me brzo.“
David je duboko udahnuo i izdahnuo. Eva je zašla iza šanka i iz slavine
natočila čašu vode. Pružila mu je čašu, a on je otpio gutljaj. Pritom mu je pogled
pao na zid preko puta načičkan crno-bijelim portretima s autogramima. Bili su
to muškarci i žene, većinom slavne osobe iz ovoga kraja, pretpostavio je, glumci,
nogometaši, političari koji su posjetili Njemačku kuću. Smješkali su se Davidu
pokazujući mu svoje najbolje lice. David nije poznavao nikoga od njih. Uspravio
se i napola praznu čašu spustio na šank.
„Javite se ovdje“, David pruži Evi posjetnicu s imenom glavnoga državnog
odvjetnika te adresom i telefonskim brojem. „Ako pristanete, stići ćete naučiti
potreban vokabular.“
„Kako to mislite? Vojnu terminologiju?“
„Sve moguće nazive za to kako se može ubiti čovjeka.“ David se naglo
okrenuo i izašao iz gostionice. Eva je polako zatvorila vrata za njim.

26
 Knjige.Club

Otac je u međuvremenu došao iz kuhinje, u bijeloj jakni, tamnim hlačama, s

kuharskom kapom na glavi. Preko ramena je prebacio crvenu kariranu
kuhinjsku krpu. Izgleda kao klaun kojemu će svaki čas iz topa ispaliti u lice
porciju špageta s umakom od rajčice, pomislila je Eva.
„Tko je to bio? Što je htio? Možda još jedan prosac, draga kćeri?“ Ludwig joj
namigne, klekne ispred šanka pa kuhinjskom krpom stane polirati lim koji je
štitio drvene dijelove šanka od udaraca nogom. Eva nestrpljivo
odmahne glavom: „Tata, vama zaista ništa drugo nije na pameti! Riječ je o poslu
sudskoga tumača.“
„Zvuči kao nešto važno.“
„Riječ je o suđenju časnicima SS-a koji su radili u onom logoru.“
„Kojem logoru?“
„Auschwitzu.“
Otac je nastavio polirati lim kao da je nije čuo. Eva se na trenutak zagledala
u njegov potiljak na kojemu se kosa prorijedila. Svakih osam tjedana u kuhinji
je šišala oca. Nije mogao dugo ostati miran, nego se koprcao kao dijete. To
je svaki put bilo natezanje, ali Ludwig nije htio ići frizeru. I Eva je gajila iskrenu
odbojnost prema frizerskim salonima. Poput djeteta se bojala da bi je šišanje
ondje moglo boljeti. “Živčana munjenost“, tako je Annegret nazivala Evin
strah. Eva ponovno uzme četku za ribanje i krpu, umoči je u kantu i rukama
iscijedi. Voda je još bila mlaka.

Kasnije te večeri roditelji su sjedili u dnevnoj sobi. Ludwig lijevo u svojem

pohabanom kutu kauča, Edith u svojem malenom žutom naslonjaču čiji se samt
nekoć presijavao zlatnim sjajem. Purzel se sklupčao u svojoj košari. Povremeno
bi tiho zalajao u snu. Na televiziji je trajao Dnevnik, spiker je čitao vijesti
popraćene slikama. Ludwig je po običaju komentirao svaki prilog. Edith je
izvadila ručni rad. Krpala je rupu u Stefanovoj narančastoj rukavici, navodno ju
je Purzel ponovno izgrizao. Spiker je izvještavao o velikom projektu izgradnje
nasipa u Saveznoj Republici Njemačkoj. Nakon samo četiri mjeseca izgradnje
zatvoren je i posljednji otvor u tri kilometra dugom zaštitnom nasipu u
obalnome pojasu Rüstersiela. Fotografija je prikazivala brda pijeska.
„Rüstersiel“, rekao je Ludwig s blagom sjetom u glasu. „Sjećaš li se kako smo
ondje jeli list?“
„Mmh“, reče Edith ne podignuvši pogled.
„U požaru u galeriji u Detroitu vatra je progutala 35 slika španjolskoga
slikara Pabla Picassa. Šteta preračunato iznosi dva milijuna njemačkih maraka“,

27
 Knjige.Club

čitao je spiker. Iza njega je osvanula kubistička slika koja na malenome crno--
bijelom televizoru nije ostavljala nikakav dojam.
„To je gotovo 60.000 maraka po slici! Zašto su te slike tako skupe, sam će ga
dragi Bog znati.“
Edith uzvrati: „Ti se u to ne razumiješ, Ludwig.“
„Ne, i bolje što je tako.“
„Po nalogu saveznoga ministra unutarnjih poslova Hermanna Hocherla
bivši satnik SS-a Erich Wenger premješta se iz Saveznoga ureda za zaštitu
ustavnoga poretka u Upravni ured u Kolnu.“ Zid iza spikera ostao je siv.
Gledatelji nisu saznali kako izgleda Erich Wenger. Roditelji su šutjeli. Disali su
istim ritmom. Slijedila je vremenska prognoza sa zemljovidom Njemačke punim
bijelih kristala i najavom da će snijeg nastaviti padati.
„Bit će joj najbolje da se što prije uda za tog Schoormanna“, rekao je Ludwig
jakim sjevernjačkim naglaskom. Edith je prvo oklijevala, a zatim reče: „Da.
Vjerojatno je tako najbolje.“

U vili Schoormannovih Jürgen je sjedio za večerom zajedno s ocem i njegovom

drugom suprugom. Kao i svakoga dana, večerali su tek u pola devet, a za to je
bio kriv njihov posao kataloške prodaje. Jürgen je sve do večeri zajedno sa
suradnicima pripremao novi katalog. Gledao je oca koji mu je sjedio sučelice i
sumnjičavo secirao sendvič sa sirom. Otac je vidno kopnio; on, koji je uvijek bio
kao od brda odvaljen, sparušio se na veličinu čovječuljka. Kao grožđe koje se na
suncu pretvara u grožđice, pomislio je Jürgen. Brigitte, koja je sjedila uz njegova
oca, pogladila ga je po obrazu pa krišku sira vratila na kruh: „To je švicarski
sir, Walli, njega voliš.“
„Švicarska je barem neutralna.“ Walther
Schoormann oprezno je odgrizao komad kruha i žvakao. Ponekad bi
zaboravio progutati. Tada bi Brigitte kimnula hrabreći ga. Ona je dar s neba,
pomislio je Jürgen. Bio je siguran da bi se i njegova majka slagala s njom.
Prva gospođa Schoormann, čije je nježno lice razlivenih obrisa prikazivala
fotografija na komodi, poginula je 1944. u zračnome napadu na grad. Jürgena,
kojemu je tada bilo deset godina, poslali su na seosko imanje u Allgauu.
Seljakov sin tada mu je rekao da mu je majka izgorjela, da je poput baklje trčala
ulicom. Vrišteći. Jürgen je znao da ga dječak želi mučiti, ali taj prizor ipak nije
mogao zaboraviti. Počeo je mrziti sve odreda. Čak i dragoga Boga. I to ga je
gotovo upropastilo. Otac je u to vrijeme robijao nakon što ga je u ljeto 1941.
Gestapo uhitio kao člana Komunističke partije. Dva mjeseca nakon završetka

28
 Knjige.Club

rata, došavši po sina, stajao je u cik zore nasred seoskoga imanja u Allgauu.
Jürgen je izletio iz kuće, zagrlio oca i više ga nije puštao plačući i jecajući toliko
da se čak i seljakov sin naposljetku sažalio. Walther Schoormann u to vrijeme ni
o čemu nije govorio, a ni danas nije pripovijedao o vremenu provedenom u
zatvoru. No otkako se razbolio, često je satima sjedio na stoličici u malenoj
vrtnoj ostavi i zurio u prozor s rešetkama kao da je zatvorenik kojemu nema
nade. Kada bi ga u takvim trenucima Brigitte ili Jürgen htjeli uzeti za ruku i
izvesti iz ostave, opirao se. Jürgenu je to bilo neobjašnjivo, ali Brigitte je kazala
da otac možda na taj način želi preboljeti nešto što je proživio. Walther
Schoormann progutao je zalogaj pa zamišljeno odgrizao još jedan. Sendvič sa
sirom bio mu je ukusan. Kao bivši komunist i poslije velik poduzetnik bio
je unikat kojemu su se divili. Doduše, uvijek je naglašavao da je poslije rata imao
uspjeha upravo zbog svojega socijalnog stava. Htio je povoljnom cijenom robe
pomoći ljudima koji su sve izgubili. Povoljnom zato što je zaobilazio
posrednike, štedio na distribuciji, najmu, zaposlenicima, i što je
robu isporučivao izravno u domove. Distribucija Schoormann za deset je godina
izrasla u poduzeće sa 650 zaposlenika prema kojima se dobro postupalo i o čijoj
se socijalnoj sigurnosti Walther Schoormann uvijek brinuo. Sredinom
pedesetih na obroncima Taunusa sagradio je kuću koja je ispala malo prevelika.
Brojne prostorije nisu imale nikakvu svrhu; bazen oblijepljen plavim pločicama
samo je prve godine napunjen vodom, a potom je stajao neiskorišten i
prazan. No nakon što se Walther Schoormann prije pet godina po drugi put
oženio, i to jednom od manekenki koje su u Schoormannovu katalogu
reklamirale donje rublje, trideset godina mlađom, bistrom i uvijek pouzdanom,
u kući je postojala barem jedna osoba koja je uživala u luksuzu. Bazen je
ponovno napunjen vodom i Brigitte je svakoga dana u njemu plivala svoju
dionicu. Kućom se ponovno lagano širio miris klora. Eva bi također ovdje
stanovala i možda plivala, pomislio je Jürgen. Eva. Znao je da čeka njegov poziv.
Ali, sprječavalo ga je nešto što nije mogao ili htio shvatiti. Još od malih nogu
Jürgen je htio postati svećenik. Fascinirali su ga jednostavni rituali, opojni miris
tamjana, raskošne halje i brodovi crkava koji kao da su sezali unedogled. A
Bog je nesumnjivo postojao. Njegova pobožna majka poticala je njegovu
sklonost i već kada mu je bilo pet godina s njime se igrala svete mise. Sašila mu
je talar boje ljiljana, a dok bi on stajao za dječjim stolićem i recitirao
„Jaganjče Božji...“, ona je predstavljala njihovu cijelu župu i
skrušeno odgovarala: „Hosana.“ Jedino nije smio koristiti upaljene svijeće i
mirisne štapiće. Otac, uvjereni ateist, smješkao se l im predstavama. No kada je
Jürgen uoči mature izrazio želju da studira teologiju, između oca i sina zaredale
su svađe. Naposljetku se Walther Schoormann pokorio želji pokojne supruge.

29
 Knjige.Club

Jürgen je smio početi studirati. Zadnje dvije godine sve se promijenilo. Oca više
nisu smjeli ostavljati samoga, zbog nekih novih direktora tvrtka je osjetno
trpjela, a Jürgen je odustao od svojih životnih planova podredivši ih očevome
životnom djelu. No ako će biti iskren, predodžba o životu u celibatu u njemu
je izazivala sve veće dvojbe. Eva. U njegovu poduzeću do sada je nekoliko puta
prevodila korespondenciju s poljskim dobavljačima. Prvo mu je za oko zapela
njezina kosa koju je suprotno modnim trendovima vezala u punđu. I inače mu se
činila gotovo dirljivo staromodnom i naivnom. Bit će njome lako upravljati jer
će se pokoravati suprugu. Htio je s njom imati djecu. Jedno nije znao što će se
dogoditi kada ocu prizna da Evina obitelj ima gostionicu nigdje drugdje nego u
Ulici Berger. Činjenica da su Bruhnsovi evangelici bila je plus. Ali gostionica u
„veselom selu“? Ma koliko Eva bila nevina, ma koliko Jürgen isticao da se
gostionica nalazi u čestitome dijelu ulice. Svejedno, na početku ili na kraju ulice
- to je mogao biti samo kupleraj! Walther Schoormann nije bio samo
socijalistički poduzetnik nego i jedan od rijetkih primjeraka odveć čednoga
komunista.
„Jürgene, što je tako smiješno? Mogu li se i ja smijati?“ Otac ga je pogledao,
prisebno i izravno, kao da mu se odjednom u mozgu upalila lampica. Jürgen je
odložio nož i vilicu.
„Znaš li što je Schurick htio uvrstiti u katalog? Električni bušač jaja. Navodno
posljednji krik mode iz Amerike.“
Otac se osmjehnuo, Brigitte je slegnula ramenima. „Ja bih ga kupila.“
„Zato što ti sve kupuješ.“
Walther Schoormann uzeo je Brigitte za ruku i poljubio je kratko, ali s
mnogo ljubavi. Nastavio ju je držati tako. Jürgen je preko njihovih glava gledao
u snijegom pokriveni vrt nalik na perivoj. Vanjske svjetiljke imale su
snježne kapuljače. Grmlje je bilo nepomično. Mora nazvati Evu.

Eva je sjedila za svojim pisaćim stolom, vrlo upotrebljivim komadom

namještaja, i pokušavala Jürgenu napisati pismo. Smišljala je kako izraziti bijes,
razočaranje i ucjenu, a istodobno nastojala rasplamsati ljubav i požudu za
svojim tijelom i djevičanstvom (za koje on nije znao da ga zapravo više nema).
Uzalud. Zgužvala je još jedan list papira, neko vrijeme bespomoćno sjedila, a
zatim iz džepa suknje izvadila posjetnicu koju joj je dao David. Neodlučno ju je
vrtjela u ruci. U tom trenutku začuje kucanje na vratima i u sobu uđe Annegret.
Na sebi je imala svijetloružičasti kućni ogrtač, bila je nenašminkana i bez.
frizure. Eva joj je bila zahvalna što ju je prekinula. Spustila je posjetnicu na stol.
„Zar ne moraš na posao?“
30
 Knjige.Club

„Danas sam slobodna. Jučer sam odradila dvostruku smjenu.“ Annegret

sjedne svom težinom na Evin krevet i leđima se nasloni na stup kreveta. Sa
sobom je donijela vrećicu slanih štapića koje je pronašla u smočnici. Uzimala ih
je u snopovima i grickala.
„Imamo novorođenče, dječaka staroga dva tjedna, gotovo je umro od
dehidracije.“
„Zar opet?“
„Da, to već postaje zabrinjavajuće. Sigurno netko sa sobom donosi klice.
Liječnici se ne brinu za higijenu, ali si ništa ne daju reći. Osam sati prosjedila
sam uz tog anđela i neprekidno mu davala šećernu vodu. Na kapaljku. Na kraju
se mališan sasvim dobro oporavio.“
Annegretin pogled padne na zgužvane listove papira.
„Zar se još uvijek nije javio?“
Eva je šutjela. Annegret je najprije oklijevala, zatim iz džepa kućnog ogrtača
izvadi snop igraćih karata i počne njime izazovno mahati. Eva sjedne na krevet
nasuprot sestri. Debelim ali gipkim prstima Annegret je brzo i vješto miješala
karte. Lagano je dahtala. Zatim je snop karata spustila na prekrivač između sebe
i sestre. „Postavi pitanje i odigni kartu.“
„Hoće li me Jürgen oženiti?“
Eva usredotočeno podigne kartu. Annegret uzme snop karata i poslaže ih na
krevetu prema određenom uzorku. Vidjelo se da zna što radi. Eva je primijetila
da joj sestra lagano vonja na znoj. Annegret je bila iznimno čista. Iako su
roditelji smatrali da je to rasipanje vode, ona se svakodnevno prala. Unatoč
tome nije mogla isprati taj lagani vonj variva od graška zaboravljenog na suncu.
Eva ju je s mnogo nježnosti promatrala kako ozbiljna lica slaže za nju karte.
Draga si mi, htjela joj je reći. Ali, one si takvo što nisu govorile. A i zvučalo bi kao
sažaljenje, kao omalovažavanje. Zato je odšutjela. Annegret je iz vrećice izvadila
i zagrizla još jedan snop hruskavih slanih štapića. Žvačući, promatrala je sliku
složenu od karata:
„Dama herc gore lijevo. Bit ćeš kraljica, supruga milijunaša. Ako nešto ne
zabrljaš. Ovdje je pik sedmica. To znači da još možeš zeznuti stvar.“
„To mi, Gretice, sada strahovito pomaže. Gdje je Jürgen, o čemu razmišlja?
Voli li me?“
Annegret je ponovno skupila karte. „Sada ti promiješaj. Zatim složi karte.
Dvanaesta je Jürgen.“

31
 Knjige.Club

Eva je miješala kartajući se vlastitim životom. Nekoliko joj je karata

odletjelo. Nasmijala se. Annegret je ostala ozbiljna. Zatim je Eva slagala karte
tiho brojeći do dvanaest. “Zašto brojiš na poljskom?“
„Zar to ne vrijedi?“
„Vrijedi, ali mi je smiješno.“
Eva je malo oklijevala prije negoli je okrenula dvanaestu kartu. Pogledala je
Annegret.
„Znaš li što je zapravo smiješno?“
„Cijeli život u totalu?“
„Otkad znam za sebe, znala sam brojiti na poljskom. Dakle, prije nego što
sam krenula u školu za prevoditelje. Možda sam u nekom bivšem životu bila
Poljakinja?“
„Koga briga za tvoj bivši život, Evice? Pokaži mi svoga Jürgena. Hajde, samo
hrabro!“
Eva je okrenula kartu. Herc osmica. Zbunjeno je pogledala kartu. Annegret
se nacerila.
„Dakle, lijepa moja sestrice, ma koliko se ti ponašala luckasto, tvoj muškarac
od tebe se nikada više neće odvajati!“
„A zašto...?!“
„Boja je herc, osmica je simbol beskonačnosti.“
„To bi mogle biti i lisičine“, rekla je Eva. Annegret je kimnula: „Bilo kako bilo,
dani su ti odbrojeni.“
Annegret je skupljala karte oborivši pogled. Odjednom je izgledala žalosno.
Eva ju je pogladila po obrazu. „Daš i meni jedan štapić?“ Annegret podigne
pogled i kiselo se osmjehne.
Poslije su sestre ležale u polumraku jedna pokraj druge, grickale preostale
štapiće i na stropu promatrale drhtavoga Don Quijotea.
„Sjećaš li se kad smo u kinu gledale film?“ upitala je Eva. „Kako onaj starac s
kopljem u ruci juriša na vjetrenjaču. Pa se zaplete u krilo vjetrenjače, ono ga
povuče u zrak i vrti u krug, a on vrišti. Meni je to bilo toliko strašno da mi je
pozlilo.“
„Djeci je uvijek strašno kada odrasli izgube kontrolu.“
„Annegret, trebam li prihvatiti onaj posao? Ono prevođenje na suđenju? To
je...“
„Znam. Ja to ne bih radila. Ili želiš pomagati u širenju jezivih bajki?“
„Zašto jezivih bajki? Što hoćeš reći?“
32
 Knjige.Club

Postavši odjednom nepristupačna i šutljiva, Annegret ustane i bez pozdrava

izađe iz sobe. Eva je poznavala to njezino stanje. Sestra će sada otići u kuhinju i
dobro se najesti.

U hodniku je zazvonio telefon. Eva je pogledala na sat. Pola jedanaest. Srce joj je
počelo tući. Izjurila je iz sobe i prije majke stigla do telefona. Na telefonu je zaista
bio Jürgen.
„Dobra večer, Eva.“
Eva se trudila zvučati suzdržano i poluzainteresirano. „Dobra večer. Malo je
kasno za ovakav poziv.“ Glas joj je odjednom zvučao promuklo.
„Jesi li dobro, Eva?“
Šutjela je.
„Oprosti. Žao mi je. Ali, to je za cijeli život.“
„To i ja znam.“
Šutjeli su sve dok Jürgen nije upitao: „Hoćeš li sutra navečer sa mnom u
kino?“
„Nemam vremena. Moram se pripremiti za novi posao.“
„Kakav posao? Nekakav zadatak?“
„Nešto duži angažman. Moram se pobrinuti za sebe. Ne mogu vječno biti
roditeljima na grbači. Moram zaraditi novac.“
„Eva, sutra u sedam dolazim po tebe!“
To je zvučalo strogo. Eva je spustila slušalicu. Annegret je žvačući došla iz
kuhinje sa svježom tamnom mrljom na svijetlom kućnom ogrtaču i upitno
pogledala Evu. Eva je pomalo zdvojno slegnula ramenima, ali se
smješkala. Annegret je rekla:
„Vidiš, karte ne lažu.“

David Miller sljedećega se jutra bez naloga Državnog odvjetništva i bez ikakva
službenog dopuštenja unajmljenim automobilom, za koji je dao pola mjesečne
plaće, zaputio na jug. Odredište: Hemmingen kod Stuttgarta. Prema podacima
mjesnih vlasti ondje je imao prijavljen boravak jedan od glavnih optuženika,
voditelj političkoga odjela u logoru, Zvijer. David je pročitao i za potrebe
optužnice obradio sve zapisnike razgovora i optužbe na račun optuženika broj
četiri. Ako je bio točan samo dio optužbi, tada taj trgovački namještenik nije bio
sposoban imati ljudske osjećaje. Državno odvjetništvo već je danima
pokušavalo telefonski stupiti s njime u kontakt. Uzalud. I to uoči samog početka

33
 Knjige.Club

suđenja. Dok se vozio zimskim krajolikom južne Njemačke, David je osjećao da

je s pravom povjerovao svojoj sumnji da je optuženik pobjegao. Vozio je
pretjecajnim trakom i to prebrzo. Krajolik, obronci, šume i osamljena imanja s
lijeve i desne strane autoceste promicala su pokraj njega i izgledala kao krajolik
dječjih igračaka u usporedbi s odraslom Kanadom. Kada je morao naglo
zakočiti, Davidu se automobil zanio. Prisilno je smanjio brzinu. Ako sada
poginem na Hitlerovoj autocesti, bila bi to svojevrsna ironija, pomislio je i
nacerio se.
Htio je zaobići Heidelberg, ali dospio je u samo središte grada zaplevši se u
mreži ulica. Triput je prešao preko istoga mosta i kao u noćnoj mori, kad god bi
pomislio da je na pravome putu, pred njim bi ponovno izronio isti
velebni dvorac. Opsovao je ne našavši u autoatlasu plan grada pa je već pomislio
da će se u tom njemačkom gradu morati predati. U istom trenutku ispred sebe
na semaforu ugleda automobil francuskih oznaka. Vozio je za njim u nadi da će
ga strani automobil izvesti iz grada. Plan mu je upalio: nakon jednoga sata
besmislena lutanja po gradu ponovno su ga okruživala polja i šume.
U uspavanom gradiću Hemmingenu kroz prozor automobila upita čovjeka
koji je oprezno tapkao po snijegu kojim putom da nastavi. Ubrzo je parkirao
automobil u Ulici jela ispred kućnoga broja 12. Kuća je bila održavana, tipična
obiteljska kuća u radničkome naselju, sagrađena još prije rata, kako je
pretpostavio. Poput ostalih zdanja u susjedstvu bila je bijelo ožbukana,
jednostavna, a cijelom dužinom pročelja protezao se balkon tamne boje s
praznim žardinijerama. Ispred garaže nije bilo automobila. David je izašao iz
vozila, prošao kroz prednji vrt prekriven snijegom i pozvonio na ulaznim
vratima na kojima nigdje nije vidio pločicu s imenom. Čekao je. Iza malenog
prozorčića s rešetkom ugrađenoga u vrata ništa se nije micalo. Ponovno je
pozvonio, dvaput, osvrnuo se. U malenom prednjem vrtu vidio je ogoljelo
žbunje. Nekoliko ruža pokrivenih starim vrećama podsjećalo je na koščate
prikaze pod maskama. Kao da samo čekaju da nasrnu na njega ako mu samo
na trenutak popusti pozornost. David je čuo kako su se u kući zalupila vrata.
Ponovno je pozvonio, ovaj put malo dulje. Vrata su se odškrinuta za pedalj.
Iznutra su bila zabravljena sigurnosnim lancem. „Suprug nije kod kuće.“ David
je ugledao otmjeno lice tamnokose žene u dobi od šezdesetak godina koja ga je
gledala bademastim i lagano mutnim očima. Uvenula ljepota, pomislio je. „A gdje
je?“
„Tko ste vi?“ Žena je sumnjičavo pogledala Davida. „Riječ je o sudskom
postupku. Ne možemo stupiti u kontakt s vašim suprugom...“
„Jeste li vi stranac?“

34
 Knjige.Club

David se na trenutak zbunio. „Zovem se David Miller. Radim kao vježbenik

u Državnom odvjetništvu.“
„Onda mi je jasno u čije diple pušete. Slušajte vi mene, gospodine Davide!“
žestila se gospođa kroz odškrinuta vrata. „Ono što radite krajnje je neumjesno!
Te grozne laži koje plasirate o mome mužu. Kada biste samo znali kako se moj
suprug uvijek trudio, kakav je on čovjek. On je najbolji otac i najbolji suprug
kojega čovjek može poželjeti. Kad biste ga samo upoznali...“
Dok je ona nabrajala sve suprugove vrline, David je mislio na iskaz
svjedokinje o kojemu je za potrebe optužbe sastavljen zapisnik. U logoru je za
tog optuženika morala raditi kao tajnica. Iskaz je opisivao mladoga logoraša
kojega je optuženik broj četiri satima saslušavao u svojem uredu u političkom
odjelu. „Na kraju, kada je s njim bio gotov, to više nije bio čovjek nego još samo
vreća. Krvava vreća.“
„Ako mi ne kažete gdje se nalazi, morat ću obavijestiti policiju. Valjda ne
želite da po njega dođe policija? Kao po zločinca - što on nije, kao što kažete.“
„On ništa nije skrivio!“
„Gdje je?“
Žena je oklijevala, zatim ljutito reče: „U lovu.“

Dva muškarca kasom jašu klancem. Sunce bliješti, slapovi se strmoglavljuju s

litica, orlovi se penju u nebo i klikću. Jedan od njih dvojice na sebi ima odijelo od
brušene kože s resama, drugi indijansku odjeću. To je Old Shatterhand sa svojim
pobratimom Winnetouom. Jašu šutke, oprezno, osvrćući se svuda oko sebe. Jer
ondje gore, negdje između stijena, vrebaju njihovi neprijatelji i samo čekaju da
ih ubiju preciznim hicem iz puške.

Eva i Jürgen sjedili su u drugome redu Kinematografa Gloria zabačenih glava.

Bolje mjesto nisu dobili. Kino je bilo dupkom puno. „Apaški poglavica
Winnetou“ tek je stigao u kina. Ralf Wolter je nakon projekcije trebao
dijeliti autograme. On je glumio Sama Hawkensa i bio je miljenik publike. Na
Evinu i Jürgenovu licu odražavale su se šarene sjene s filmskoga platna.
Ponovno kliktanje orla. Ili supa? Eva se nije razumjela u ptice grabljivice.
Iznenada odjekne prvi pucanj. Eva se lecne i s užitkom pomisli: Pucnjevi nigdje
ne praskaju tako divno kao u Winnetouu.
Glazba je hučala, a borba se zahuktavala...

35
 Knjige.Club

Naposljetku je pobijedilo dobro. Eva i Jürgen šetali su blještavim božićnim

sajmom, nebo je bilo crno, zrak leden. Dok su govorili, ispred lica im se stvarala
para. Osjećali su se silno daleko od vrele jugoslavenske2 prerije. Eva je odustala
od autograma Ralfa Woltera, a Jürgenu bi ionako bilo draže da su gledali novi
Hitchcockov film. „Ptice“. Eva se uhvatila Jürgenu ispod ruke. Pričala mu je o
svojem prvom odlasku u kino. „Don Quijote“. I kako je starac visio na krilu
vjetrenjače i vrištao. Bojala se. Otac ju je tiho tješio: takvi su luđaci vrlo rijetki.
Eva je rekla da je otac uvijek zna umiriti. Jürgen je nije pozorno slušao. Na
štandu je plaćao dvije čaše kuhanog vina. Dok su stajali jedno nasuprot
drugome, zanimalo ga je o kakvom je zadatku riječ. Eva mu je ispričala. Doduše,
slagala je tvrdeći da ga je već prihvatila. Jürgen je čitao o tom suđenju. „Eva, to
se suđenje može otegnuti unedogled.“ „Tim bolje. Plaćaju me po tjednu.“ Od pola
čaše kuhanog vina već se podnapila. Jürgen je i dalje bio ozbiljan. „Ali ja ne želim
da moja žena radi. Naša je obitelj poznata u gradu i krenule bi glasine...“ Eva
izazovno pogleda Jürgena.
„O kojoj ti to ženi govoriš? Mislila sam da je prošle nedjelje taj plan skinut s
dnevnog reda.“
„Ne bi više trebala piti kuhano vino, Eva.“
„Moja obitelj za tebe nije dovoljno otmjena! Priznaj!“
„Molim te, Eva, ne počinji opet. Tvoji su mi roditelji simpatični. Pitat ću
tvojeg oca.“
„A i nisam sigurna da bih voljela ne raditi. Ja sam moderna žena!“
Jürgen je nastavio govoriti. „Uz jedan uvjet: da otkažeš u svojoj pisarnici.“
Jürgen je gledao Evu svojim tamnim očima koje je silno voljela. Pogled mu je bio
smiren i samouvjeren. Smješkao se. Primila ga je za ruku, ali nije osjetila njegovu
toplinu jer su oboje nosili rukavice.
U blizini je zasvirao maleni puhački orkestar: „Došlo je naše vrijeme.“
Posjetitelji božićnoga sajma zastali su i svečano slušali. No vremešna su
gospoda puhala u svoje trube tako škrebetavo i loše da su se Eva i Jürgen
morali nasmijati. Pokušali su suspregnuti smijeh, ali se više nisu mogli
zaustaviti. Kod svakog krivog tona jedno od njih iznova bi prasnulo u smijeh i
zarazilo drugoga. Na kraju su im oči bile pune suza iako je upravo svirala Evina
omiljena božićna pjesma.
Poslije, dok su se pješke vračali kući, Eva je Jürgenu pjevušila: „Došlo je naše
vrijeme i sreću nam veliku nosi. Blistavo snježnim hodimo poljem, prostranim

2
Filmovi o Winnetouu, nastali šezdesetih godina prošloga stoljeća, većinom su snimani na području Plitvičkih jezera
i Nacionalnog parka Krka. (nap. prev.)

36
 Knjige.Club

krajem hodimo bijelim. Pod ledom spavaju potoci, jezera, šume snivaju dubok
san. Kročimo snijegom što tiho sipi, prostranim krajem hodimo bijelim. S
nebeskih visina svijetla tišina blaženstvom srca ispunja naša. Pod zvijezdama
osutim kročimo svodom, prostranim krajem hodimo bijelim.“
Jürgen je uživao u tome kako se Eva pripila uza nj i čvrsto stisnula. Pomislio
je, ako bi sada morao opisati osjećaj koji gaji prema njoj, mogao bi reći: „Volim
je.“

Davidov automobil poskakivao je šumskom cestom, kotači su proklizavali,

stražnji kotač upao je u rupu. Ford više nije mogao ni naprijed ni natrag. David
je ugasio motor i izašao. Nije bilo vjetra ni na nebu zvijezda, samo je puni Mjesec
svijetlio hladnim sjajem. David se osvrnuo i u daljini ugledao slabašnu svjetlost.
Zadignuo je ovratnik kaputa i krenuo prema izvoru svjetlosti. Snijeg mu je
upadao u plitke cipele i topio se. Ubrzo su mu noge bile mokre do kože. Nije
odustao. Stigao je do jednostavne kolibe. Prozori su bili zatvoreni žaluzinama
kroz koje je prodiralo malo svjetla. Ništa se nije čulo, tek šum u krošnjama
drveća. Malo je oklijevao, a zatim otvorio vrata ne pokucavši. Tri muškarca u
zelenim lovačkim odorama stajala su oko obješene lešine. Sva trojica pogledala
su prema vratima. Nijedan nije djelovao uplašeno. Dvojica su pila pivo iz boce.
Treći, mršavi, s licem stare čimpanze, u ruci je držao dugačak nož. David je u
njemu prepoznao optuženika broj četiri. Upravo se spremao rasporiti srnu ili
što god bilo to što je sa stropa visjelo na kuki. Mogao je biti i čovjek. U
svakom slučaju, izgledalo je kao krvava vreća.
Optuženik upitno ali ljubazno pogleda Davida. „Izvolite?“
„Zovem se David Miller. Radim za Glavno državno odvjetništvo.“
Muškarac je kimnuo kao da je takvo što očekivao. Jedan od njegovih kolega,
crven u licu, već pripit, prijeteći priđe Davidu, ali ga Čimpanza zaustavi. „Što
hoćete ovdje u ovo doba? Rasprava počinje tek u petak.“
„Danima vas pokušavamo naći.“
„Briši odavde, mladiću!“ reče sada onaj drugi.
David je netremice gledao optuženika. „Htio bih da odmah pođete sa mnom,
da me otpratite u grad.“
„Ovo izlazi iz okvira vaših ovlasti! Ili možda imate nalog?!“
David nije znao što bi mu odgovorio. Optuženik spusti nož sa strane i obriše
ruke u ofucani ručnik koji je visio na kuki na zidu. Zatim polako priđe Davidu
koji je nehotice ustuknuo: „Znam i nemam se čega bojati. Doći ću na vrijeme.

37
 Knjige.Club

Dajem vam časnu riječ.“ Muškarac pruži Davidu desnu ruku. David je samo
pogleda. Ljudska ruka kao i svaka druga.

Malo poslije David je kao izbačen stajao ispred kolibe u šumi obasjanoj
mjesečinom. Noge su mu bile promrzle i mokre. Nije se sjećao gdje je ostavio
automobil. Krenuo je, posrtao u snijegu, a zatim stao. Automobila nije bilo, a više
nije bilo ni kolibe. David je stajao ispod gustih jela u nekom njemačkom
bespuću. U krošnjama je zapuhao vjetar, tihi šum vjetra. Pogleda uvis u krošnje
iznad glave. Tu i tamo s grana je padao snijeg. Na Davida kao da se odjednom
sručila sva sila zločina koji će za tri dana doći pred sud. Na trenutak je zamislio
brojne ljude kojima su se morali posvetiti. Toliko mnoštvo kao kada bi
sakupio sve iglice iz krošnji iznad glave. Svaka iglica predstavljala je jednu od
progonjenih, mučenih, ubijenih duša. Davidu su noge postale mlohave,
zaklecale i on pade na koljena, sklopi ruke pa dignuvši ih visoko iznad glave
zavapi: „Bože, Ti nam sada sudi!“
Pola sata poslije pronašao je automobil. Jedva ga je iščupao iz rupe na cesti.
Sa šumskoga puta izvezao se na glavnu cestu koja je sada bila čak očišćena. Dao
je gas. Bilo ga je sram zbog onoga pada na koljena. Na sreću, nitko ga nije vidio.

Novi dan sa sobom je donio i novu rekordnu hladnoću i modro nebo. Naspavana
i zaljubljena Eva hodala je ulicom prema kiosku. Otac je trebao svoj omiljeni
gurmanski časopis Sladokusac. Vremešna gospođica Drawitz nestala je u dubini
kioska: svakoga je tjedna iznova tražila taj časopis jednako iznenađena. U
međuvremenu je Evi pogled zapeo za izložene novine. Danas su sve novine na
naslovnici izvještavale o predstojećem suđenju. Osobito se crnio naslov: “70
posto Nijemaca ne želi ovo suđenje!“ Evu je pekla savjest jer se više uopće nije
javila u svoju pisarnicu. Kupila je novine. I još nekoliko drugih.

Kod kuće je Eva bila sama u stanu. Otac je kao svakoga četvrtka prijepodne bio
na veletržnici, majka je u gradu obavljala predbožićnu kupovinu, Stefan se
preznojavao u školi, a Annegret je u bolnici njegovala novorođenčad. Eva je sjela
za kuhinjski stol, raširila novine i čitala kako je prije svega potrebno napokon
svesti račune. Dvadeset i jedan optuženik, pisalo je, čestiti su obiteljski ljudi,
očevi, djedovi i vrijedni građani koji su već svi prošli postupak denacifikacije i
ni na koji način nisu upali u oči. Novac poreznih obveznika trebalo bi
svrsishodnije ulagati u budućnost. Čak su i sile pobjednice zatvorile to poglavlje.
„Ako je preko nečega prerastao korov, uvijek će nabasati neka blesava deva i to
obrstiti.“ U ovom slučaju deva je imala naočale i frizuru glavnoga državnog
38
 Knjige.Club

odvjetnika. Iz nekih hamburških novina Eva je doznala da je mladi odvjetnik

kanadskoga podrijetla David Miller pred sam početak suđenja uspio doći do
poljskoga svjedoka Josefa Gabora kako bi svjedočio o prvoj uporabi ciklona B.
To je plin kojim je u logoru navodno ubijeno više od milijun ljudi. Gledajući tu
brojku, Eva je bila sigurna da je riječ o tiskarskoj pogrešci. Preko cijele zadnje
stranice bile su otisnute portretne fotografije optuženika. Neke od fotografija
Eva je već vidjela u uredu pisarnice. No sada je te muškarce mogla dobro
promotriti. Iz kutije sa šivaćim priborom uzela je majčino povećalo i stala
proučavati lica. Jedno je bilo debelo, drugo usko, glatko ili naborano. Jedan
muškarac cerio se kao stara sijeda čimpanza u zoološkom vrtu. Gotovo svi su
nosili naočale, nekoliko optuženika imalo je zaliske. Jedan je bio zdepast, s
ušima šišmiša i spljoštenim nosom, drugi je imao otmjene crte lica. Nije bilo
nikakvih podudarnosti i nikakvih razlika. Što ih je Eva više htjela razlikovati, što
se više udubljivala u slike, to su se njihova lica sve više razlijevala u crne, sive i
bijele kvadrate.
U tom trenutku zalupila su se vrata stana. Majka je ušla u kuhinju zajedno
sa Stefanom kojega je povela iz škole. Kmečao je jer je na ulici pao i natukao
koljeno. Majka je spustila košaru grdeći ga: „Jesam li ti rekla da se ne kližeš!“
Stefan se sklonio Evi u krilo, a ona mu je pogledala koljeno. Karirane hlače bile
su poderane, a koža ispod njih malo ogrebena. Eva je puhnula u bezopasnu ranu.
Stefanu je pogled pao na slike optuženika. „Tko je ovo? Neka momčad?“ Majka
je također prišla stolu i na trenutak se iznenađeno zagledala u hrpu papira.
Shvativši što Evu zanima, Edith jednim pokretom ruke skupi sve novine.
Otvorila je vratašca peći pokraj štednjaka i utrpala snop papira. „Mama! Što to
radiš?!“ Lica su se zapalila, pocrnjela, u sobi se uskovitlao pepeo. Edith je
zatvorila peć. Dlanom je poklopila usta i odjurila u kupaonicu . Eva je ustala i
pošla za njom. Majka je klečala ispred zahoda i povraćala. Eva ju je mrzovoljno
gledala. Stefan se stvorio pokraj nje na vratima kupaonice. „Mama, što ti je?“
Majka je ustala i na umivaoniku isprala usta. Eva je rekla Stefanu: “Znaš da mami
ponekad pozli od mirisa paljevine.“ Ali, to još uvijek nije objašnjavalo zašto je
Edith spalila novine. Eva ju je pogledala. Edith je ručnikom obrisala lice i
rekla: “Prepusti prošlost prošlosti, Eva. Tako je najbolje, vjeruj mi.“ Edith se sa
Stefanom vratila u kuhinju. Eva je ostala u kupaonici. U zrcalu iznad umivaonika
promatrala je svoje zbunjeno lice.

Toga poslijepodneva Eva i Annegret bile su u gradu. Otac im je uz zagonetne

aluzije i nerazumljive znakove rukama dao kuvertu s 500 njemačkih maraka
iako majka uopće nije bila u sobi i iako su se još prije nekoliko tjedana
dogovorili da će sestre po očevu nalogu majci kupiti perilicu rublja - božićni dar
39
 Knjige.Club

koji je odavno željela. Kod Hertieja im je prodavač predstavio jedan noviji

model: automatsku perilicu s bubnjem i gornjim punjenjem te s pretpranjem i
glavnim pranjem. Prodavač je podignuo poklopac pa ga spustio, zatvorio je
pretinac za prašak i ponovno ga otvorio. Ozbiljna lica objašnjavao je koliko se
rublja može prati odjednom (5,5 kilograma), koliko to traje (dva sata) i koliko
rublje bude čisto (kao novo). Annegret i Eva pogledavale su se i smijuljile: bilo
im je smiješno koliko se taj muškarac razumio u pranje rublja. Pa ipak, najnoviji
model perilice naručile su kod gospodina Hagenkampa, kako ga je
predstavljala pločica s njegovim imenom, i od njega dobile obećanje da će
perilicu isporučiti i instalirati prije Badnjaka. Na izlazu iz robne kuće Eva je
rekla kako majka isprva uopće neće prati jer je božićno doba. Annegret je
odgovorila da to vrijedi samo za bijelo rublje jer duhovi kradu plahte da bi ih
tijekom godine vraćali kao mrtvačke pokrove. Šetale su božićnim sajmom.
Spuštala se večer. Annegret je poželjela pojesti pečenu kobasicu. Eva je također
ogladnjela. Otišle su na štand kobasičara Shippera iako im je otac zabranio da
ondje kupuju: „Schipper u kobasice stavlja piljevinu, pogotovo na božićnom
sajmu, u to sam siguran! Kako bi si inače mogao priuštiti kuću na obroncima
Taunusa?“ No sestrama su najdraže bile Schipperove pečene kobasice. Možda
ih je upravo ta zabrana činila tako slasnima. Eva i Annegret stajale su jedna
nasuprot drugoj i mljackale ukusne kobasice. Annegret je spomenula da bi još
trebala kupiti dar za Stefana: knjigu Astrid Lindgren koju je obožavala. Smatrala
je da je Stefan u međuvremenu prerastao naivne bajke koje mu je Eva čitala.
Pričala je o detektivu o kojemu govori knjiga - o dječaku jedva nešto starijem od
Stefana i o tome da se dogodio pravi zločin. I da je njihov brat sada zreo za to.
Ali Eva je nije slušala. Za oko joj je zapeo stariji, bradati muškarac koji je
nesigurna koraka oprezno tapkao po božićnom sajmu kao da se boji da se ne
posklizne na snijegu. Na sebi je imao tanak kaput i zagasito crn, visok šešir s
uskim obodom. U ruci je nosio kovčežić. Prišao je štandu s južnim voćem na
čijem je stražnjem zidu visjelo veliko platno s naslikanim izlazećim
Suncem. Muškarac je nešto rekao prodavačici, ali ga ona očigledno nije
razumjela. Tada on iz džepa izvadi papir i pokaže ga ženi za pultom. Ona je i
dalje samo slijegala ramenima. Muškarac je ustrajao pokazujući na papir pa na
štand. Nato će prodavačica glasno: „Ne razumijem vas! Zar to do vas ne dopire?
Ne kapiram! Ne kužim!!“ Žena zamahne rukom kao da ga tjera, ali se muškarac
nije dao. Sada se vlasnik štanda pridružio svojoj ženi. „Gubi se, Izraele! Briši!“
Eva nije bila sigurna je li dobro razumjela „Izraele“. Prišla je štandu ostavivši iza
sebe Annegret koja nije vidjela što se dogodilo pa je sada začuđeno gledala za
njom.

40
 Knjige.Club

Eva je stala pokraj čovjeka sa šeširom. „Mogu li vam pomoći? Can I help
you?“ Zatim je isto pitanje ponovila na poljskome. Muškarac ju je mrzovoljno
pogledao. Ona baci pogled na papir u njegovoj ruci. Bila je to brošura
nekog pansiona. K Suncu. Eva je vidjela da je amblem pansiona izlazeće Sunce.
Obratila se vlasniku štanda: „Gospodin traži pansion K Suncu, a kako vi imate
takvo sunce, vjerojatno je mislio...“
No njih dvoje nije zanimalo što je taj muškarac mislio. Vlasnik štanda reče
osorno: „Hoće li što kupiti? Ako neće, neka se više ne smuca ovdje. I neka se vrati
u Izrael.“ Eva mu je htjela nešto odvratiti, ali je samo odmahnula glavom i
obratila se postarijem muškarcu. „Dođite, znam gdje je taj pansion.“
Muškarac je odgovorio na mađarskome, toliko je Eva uspjela razaznati. Ali
je malošto razumjela. Samo to da je upravo stigao vlakom i da traži taj pansion.
Na trenutak ga je ostavila i otišla do Annegret. „Odvest ću gospodina u njegov
pansion.“
„Zašto? Kakve ti imaš veze s njim?“
„Gretice, posve je bespomoćan.“ Annegret na trenutak pogleda muškarca pa
se okrene od njega. „No dobro, samo ti spašavaj kojekakve klošare. Ja idem u
potragu za knjigom.“
Eva se vratila bradatome muškarcu koji ju je čekao nepomično i gotovo ne
dišući. Htjela je od njega uzeti kovčeg, ali ga nije ispuštao. Uzela ga je pod ruku i
povela prema pansionu. Hodao je polagano kao da svladava neki unutarnji
otpor. Eva je primijetila da muškarac blago miriše na zagoreno mlijeko. Kaput
mu je bio prljav, na nogama je imao trošne, tanke cipele, svako malo bi se
poskliznuo na snijegu pa ga je morala pridržavati.

Pansion se nalazio u sporednoj ulici. Na malenoj recepciji Eva je razgovarala s

vlasnikom, s debeljuškastim muškarcem koji je očigledno netom večerao pa je
bez ustručavanja čačkalicom trijebio ostatke hrane. Da, reče, rezervirali su sobu
za izvjesnoga Otta Cohna iz Budimpešte. Vlasnik pansiona odbojno je
odmjeravao bradatog muškarca. Stariji muškarac uzeo je novčanik iz kojega je
virilo nekoliko posve novih novčanica od sto maraka i iz njega izvadio osobnu
iskaznicu. Vlasnik pansiona odložio je čačkalicu i zatražio da se soba plati tjedan
dana unaprijed. Bradati muškarac stavio je novčanicu na pult, a zauzvrat
dobio teški ključ sobe broj 8.
Zatim je krenuo u smjeru koji mu je pokazao vlasnik. Činilo se da je
zaboravio na Evu. Gledala ga je kako stoji ispred dizala vrteći glavom. Bleji u njih
kao tele u šarena vrata, pomislila je. Nestrpljivo je otpuhnula, prišla
bespomoćnom čovjeku, ponovno ga primila ispod ruke i povela uza stube.
41
 Knjige.Club

Otključala je vrata na kojima je stajao broj 8. Ušli su u sobicu s jednostavnim

krevetom, običnim ormarom od hrastova furnira i narančastim zavjesama koje
su se žarile kao vatra. Eva je neodlučno zastala. Muškarac je spustio kovčeg na
krevet i otvorio ga kao da nje više nema u sobi. Na vrhu je stajala crno-bijela
fotografija velika kao pola dopisnice. Eva je vidjela razlivene obrise nekoliko
osoba. Nakašljala se.
„Onda, svako dobro.“
Muškarac sa šeširom nije joj odgovorio.
„Možda bi hvala lijepa bilo uljudno.“
Već je htjela poći kada se muškarac okrenu prema njoj i reče na lošem
njemačkome: „Molim vas, oprostite. Ne mogu vam reći hvala lijepa.“ Pogledali
su se. U njegovim svijetlim očima pročitala je toliku bol kakvu nikada do
tada nije vidjela. Odjednom se posramila i kimnula. Zatim je oprezno izašla iz
sobe.
Otto Cohn ponovno se posvetio svome kovčegu. Uzeo je fotografiju i gledao
je. Zatim reče na mađarskome: „Evo me ovdje. Kao što sam vam obećao.“

Eva je u petak morala rano ujutro pomagati ocu u kuhinji. Očekivao je da će

četvrtoga vikenda adventa u gostionici poslužiti triput više obroka nego inače.
Osim toga, već je za doručkom popio dvije tablete protiv bolova jer ga je
„šarafilo“ u križima. Hladnoća mu se uvlačila u kosti i osjećao je da nije u
najboljoj formi. Jutros čak nije upalio ni radio. Bio je blijed dok je iz gusaka vadio
iznutrice stavljajući sve osim jetre u lonac za umak. Gospođa Lenze,
starija pomoćnica u kuhinji, čiji je suprug bio ratni invalid pa je morala dodatno
zarađivati, šutke je čistila zelen za juhu. Eva je ribala glavice kupusa sve dok je
nije zaboljela desna ruka. Otac je crveni kupus s klinčićima i mašću slagao u
golemi crni emajlirani lonac koji nitko osim njega nije smio dizati. Štednjak je
bio upaljen. Kuhinjom su se širile pare od kuhanja. Eva je odvajala žumanjke i
tukla pjenu od bjelanjaka. Umutila je dvije vrste smjese za puding: čokoladnu i
od vanilije. Uz to će imati kompot; rabarbaru koju je majka ukuhala prošloga
ljeta. Njih troje se znojilo, zrak je postajao neprobojno gust. Sjeckajući luk,
gospođa Lenze odjednom si duboko zareže prst. Problijedjela je. Krv je kapala
na pločice na podu. Voda iz slavine kojom je ispirala prst bojila se u crveno.
Krvarenje je napokon prestalo pa joj je Eva stavila flaster. Pritom je
pogledala na njezin ručni sat. Za tričetvrt sata počinjalo je suđenje. Eva je od
gospođe Lenze preuzela brigu za luk, a ona je žalosteći se skinula pregaču.
Ludwig joj je kimnuo: „Bit će vam plaćeno do tri sata.“ Gospođa Lenze otišla je
kući s osjećajem olakšanja i pulsirajućim kažiprstom.
42
 Knjige.Club

Velika dvorana Općinskoga doma ostavljala je neodređen dojam višenamjenske

dvorane. Svijetli furnir prekrivao je zidove, pod je bio od otpornoga bež
linoleuma. U vanjski lijevi zid umjesto uobičajenih prozora bile su ugrađene
staklene cigle koje su sezale do stropa. Drveće koje je raslo u dvorištu stvaralo
je lelujave mrlje i sjene pa bi čovjek mogao pomisliti da je pijan. U dvorani su se
obično održavale karnevalske sjednice, sportski balovi ili gostujuće kazališne
predstave. Još prošloga tjedna tu je nastupila Komičarska trupa Braunschweiga
s komedijom Generalove hlače. U predstavi je bilo riječi o sudskom postupku
koji se bavio nekim izrazito osjetljivim događajem. Publika se zahvalno smijala
svim dvosmislenim aluzijama i glumce nagradila iskrenim pljeskom. Ali, pravo
suđenje u toj se dvorani još nikada nije održalo. Budući da gradska sudnica nije
mogla primiti mnogobrojne sudionike suđenja, odluka je pala na ovo korisno
mjesto. Stoga su ovdje već danima radnici kucali čekićima, pritezali vijke i
gradili kako bi priprostu dvoranu pretvorili u koliko-toliko pristojnu sudnicu.
Tribina za publiku ogradom je odvojena od ostatka dvorane da bi se jasno dalo
do znanja da svrha suđenja nije zabava. Pravu pozornicu zastrli su debelim
blijedoplavim zavjesama. Ispred nje se sada uzdizao dugačak i masivan sudački
stol. S desne strane dvorane sjedit će Državno odvjetništvo, a njemu preko puta,
ispred staklenoga zida, u tri reda postavljeni su zasebni stolovi sa stolicama -
mjesta za optuženike. Na slobodnome prostoru između tužitelja i optuženika
stajao je, pomalo izgubljen, usamljen stol. Tu će sjediti svjedoci i prevoditelji te
govoriti. Svako mjesto bilo je opremljeno malenim crnim mikrofonom.
Međutim, pola sata prije početka suđenja još nisu funkcionirale sve veze.
Tehničari su užurbano radili na priključcima i spajali posljednje kabele.
Zaposlenici Državnoga odvjetništva gurali su kolica s dragocjenim spisima i
slagali ih na stolu Državnoga odvjetništva i na sudačkom stolu. Dva sudska
poslužitelja unijela su nekoliko metara dugačko i u balu zamotano platno i
počeli ga pričvršćivati na stalak za zemljovide smješten iza sudačkoga stola.
Mladić crvenkaste kose na stolove optuženika stavljao je kartice s
brojevima. Bio je to David Miller. Dok je to radio, djelovao je zadubljeno i
usredotočeno kao da obavlja vjerski ritual. S papirića je čitao raspored mjesta.
Redoslijed sjedenja bio je plod poduže rasprave. Naprijed su trebali sjediti
glavni počinitelji s najtežim optužbama, a iza njih bezazleniji slučajevi. Ako se
uopće može govoriti o nečemu bezazlenome. Je li onaj koji ubije deset ljudi
bezazleniji od onoga koji ubije pedeset? mislio je David. Pogledao je na sat. Pet
do deset. U tom trenutku iz istražnoga zatvora kretao je kombi s osam
optuženika. Trinaest optuženika bilo je na slobodi, neki su bili pušteni uz
jamčevinu, poput imućnoga prvooptuženoga, nekadašnjega pomoćnika
43
 Knjige.Club

zapovjednika logora. Ili su iz pritvora pušteni zbog zdravstvenih razloga poput

broja četiri koji je Davidu dao riječ da će se pojaviti. U međuvremenu su
poslužitelji podignuli stalak za karte i razmotali platno. Dvoranom se proširio
miris svježe uljane boje.

„Gospon stražar, dajte nas već jednom pustite unutra!“

„Tu čekamo još od osam!“ Pred vratima su se tiskali gledatelji polako
postajući nestrpljivi jer su htjeli uhvatiti mjesto u prvim redovima. Pravosudni
policajci u tamnoplavim odorama sprječavali su ih da uđu u dvoranu. Već
sada je bilo očigledno da na tribini za gledatelje neće biti dovoljno mjesta za
sjedenje. Sudski poslužitelji donosili su još kromiranih stolica naslaganih jedna
na drugu, po tri odjednom. Dva muškarca u crnim sudačkim togama ušla su u
dvoranu na sporedna vrata. Jedan od njih bio je onaj svijetloplavi. Izgledao je
kao da kreće u bitku, sako ispod toge nije zakopčao pa je izgledao kao da
nosi oklop. Drugi muškarac bio je stariji i pretio, a široka
odjeća neprepoznatljiva oblika plesala je oko njega. Bio je proćelav, uočljivo
obla i bljedunjava lica na kojemu su se isticale crne koštane naočale. Spotaknuo
se na kabel, ali je uspio zadržati ravnotežu. To je bio predsjedavajući sudac,
čovjek koji će voditi suđenje. Čovjek koji će izreći presudu. Njih su dvojica
razgovarala u pola glasa. Plavokosi je objašnjavao da još uvijek čekaju poljskoga
prevoditelja, ali da imaju obećanje da će on sljedećega tjedna dobiti dopuštenje
za izlazak iz zemlje. Do tada će češki prevoditelj pomagati prevesti pitanja, ali
on ne želi i ne može prevoditi iskaze svjedoka. Zato su, nastavio je Plavokosi,
iskaze poljskih svjedokinja i svjedoka odgodili za kasnije termine. David je u
međuvremenu na stolovima poslagao sve kartice s brojevima. Prišao je
predsjedavajućem sucu u namjeri da mu se predstavi. Već je podignuo ruku, ali
kada je prišao, Plavokosi mu je okrenuo leđa, kao da ga ni ovaj put nije
prepoznao, i prepriječio mu put. David je spustio ruku. Plavokosi je zaustavio
sudskoga poslužitelja i dao mu nekakvu uputu, nakon čega je poslužitelj stol za
svjedoke još malo odmaknuo od optuženičkih klupa, ali se pritom kabel
mikrofona opasno napeo. Pritrčao je tehničar ljuteći se: „Čovječe, pa ne možeš
to samo tako otrgnuti! Znaš li koliko sam se namučio s time?!“ Tehničar je
uključio mikrofon i kažiprstom kucnuo po njemu. Iz zvučnika je zatreštalo
zaglušno: kuc-kuc-kuc!!! Na trenutak svi su se ukočili, prestrašeno se pogledali,
a netko je viknuo: „Odmah smo se svi razbudili!“ Razglas je funkcionirao, u to
više nije bilo sumnje. Na kraju su se svi nasmijali.
U tom trenutku na vratima dvorane između posjetitelja koji su se gurali
pojavio se mršav muškarac u besprijekornome tamnoplavom odijelu.

44
 Knjige.Club

Pravosudnom policajcu pokazao je svoju propusnicu i službeni dopis. Policajac

se odjednom ukipio lupnuvši petama. David je pogledao prema vratima i
prepoznao ga. Cijelim tijelom prožeo ga je osjećaj trijumfalne mržnje - ako takva
kombinacija uopće postoji. Publika nije prepoznala toga muškarca pa je on ne
skrećući na sebe pozornost ušao u dvoranu tražeći svoje mjesto. Prišao je
optuženičkoj klupi i sjeo na stolicu. Bio je to optuženik broj četiri. Zvijer. Nakon
što je iz aktovke izvadio nekoliko fascikala i bilježaka i uredno ih ispred sebe
složio na stolu, podignuo je pogled. Primijetio je da ga David promatra. Kimnuo
mu je. David se brzo okrenuo na drugu stranu, ali je ulovio pogled Plavokosoga
koji je primijetio pozdrav. Odmah je prišao Davidu i tiho upitao: „Vi se znate?“
David je malo oklijevao, a onda priznao da je nekidan bio u Hemmingenu. „Ništa
ne smijemo prepustiti slučaju!“ „Kasnije ćemo o tome!“ Plavokosi se
ljutito okrenuo i prišao mršavome muškarcu. On je uljudno ustao, a Plavokosi
mu je objasnio da će se optuženici u posebnoj prostoriji susresti sa svojim
braniteljima i potom zajedno ući u sudnicu. Optuženik broj četiri kratko mu je
odgovorio: “Ne trebam branitelja.“ No ipak je skupio svoje spise i slijedeći
Plavokosoga izašao na sporedna vrata. David je na trenutak stajao sam na
sredini dvorane. Pogledao je prema platnu. Na njemu je po nalogu Državnoga
odvjetništva neki slikar naslikao topografsku kartu. Umjetnik je na
temelju nacrta i fotografija naslikao točnu sliku koja je stvarala dojam
prostornosti. Čak je i natpis iznad glavnoga ulaza u logor bio vjerno naslikan.
Slovo „b“ iz riječi Arbeit3 bilo je okrenuto naglavce. Neki svjedok ispričao im je
da je to bio tihi protest majstora umjetničke bravarije koji je po nalogu SS-a
morao izraditi taj natpis.

U prostranome, svijetlom predvorju koje je izgledalo kao da je tek pušteno u

uporabu i na čijemu su svijetlom kamenom podu škripale gumene čizme,
okupljalo se sve više gledatelja tiskajući se u smjeru ulaznih vrata dvorane. Čuo
se žamor na engleskome, mađarskome i poljskome. Na šanku su se prodavali
sendviči i piće. U zraku se osjećao blag miris kave i safalade. Oko kvrgave figure
glavnoga državnog odvjetnika rojili su se novinari. Neki su prema njemu pružali
štapove s mikrofonima, drugi su piskarali u svojim notesima. Neki ga je mladić
upitao: „Nakon četiri godine priprema...“
„Slobodno možemo reći nakon deset godina.“

3
Misli se na zloglasni natpis na ulazu u Auschwitz, Arbeit macht frei (Rad oslobađa, na kojemu je širi luk slova B
umjesto u donjem dijelu slova bio smješten gore, kao da je slovo okrenuto naglavce, (nap. prev.)

45
 Knjige.Club

„Nakon deset godina priprema uspjeli ste pokrenuti ovo suđenje bez obzira
na interes javnosti. Gospodine glavni državni odvjetničke, je li ovo vaša osobna
pobjeda?“
„Ako se osvrnete oko sebe, dragi gospodine, vidjet ćete da interesa ne
manjka.“
Neki reporter, okrenut leđima prema skupini, u kameru je govorio za
Dnevnik: „Dvadeset i jedan optuženik, tri suca, šest porotnika, dva dopunska
suca i tri zamjenska porotnika sudjeluju u ovom suđenju, osim njih četiri
državna odvjetnika, tri zastupnika sporedne optužbe, devetnaest branitelja.
Porezni obveznik upitat će se: ‘Što opravdava ovoliki trošak?’“

U zagušljivoj kuhinji Njemačke kuće Eva je ponovno pogledala na sat. Deset sati
i deset minuta. Ako potrči koliko je noge nose, ako ulovi tramvaj, još bi mogla
stići na vrijeme. S ruku je sprala miris luka.
„Tata, sada je obavljeno ono glavno.“
Ludwig Bruhns krep-papirom je iznutra sušio posljednju gusku.
„Preostao je još nadjev za guske... netko bi trebao očistiti kestenje, Eva.“
„Ali moram još otići... u grad. Sada.“
Ludwig Bruhns okrenuo se prema Evi.
„A što je tako hitno?“
„Ne mogu to odgađati“, uzvrati Eva izbjegavši izravan odgovor. Ludwig
upitno pogleda kćer, no ona je odšutjela.
„Darovi, zar ne? Zašto uopće pitam takve gluposti, je li tako?“
„Točno, tata, uskoro će Božić.“
„Onda te molim, ostavi svoga jadnoga, staroga, bolesnoga oca na cjedilu. Ti
bešćutno dijete!“
Eva na brzinu poljubi oca u znojni obraz i izjuri iz kuhinje. Ludwig je ostao
sam. Crveni kupus tiho je grgoljio. U želucu je osjetio laganu mučninu. Strah. Nije
znao zašto. Pod rukama je gledao mrtvu pticu koja je sada bila suha i čista. To je
sigurno od onih vražjih tableta. Vjerojatno su mu teško padale na želudac.

Ubrzo nakon toga Eva je šmugnula kroz ulazna vrata gostionice, u trku preko
ramena prebacila karirani kaput, poskliznula se na snijegu, uspravila, nastavila
trčati. Nije znala što je goni. Ali, morala je biti ondje dok se bude čitala optužnica.
To je bila dužna! Ali komu? Nitko joj nije padao na pamet.

46
 Knjige.Club

U širokom predvorju nije bilo gotovo nikoga osim nekoliko poslužitelja. Eva je
ušla s naherenom punđom i zadihana. Boljelo ju je u prsima. Električni gong
oglasio se triput zaredom. Eva je vidjela da se u tom trenutku zatvaraju
vrata dvorane. Nekoliko ljudi nije uspjelo ući pa su se nastavili naguravati na
vratima. Dva pravosudna policajca odgurivala su ih unatrag. „Molim vas,
urazumite se! Nema više mjesta! Maknite se s vrata!“ Eva se približila, progurala
se između preostalih posjetitelja i nastavila probijati prema naprijed iako to nije
bilo u njezinu stilu. „Molim vas, htjela bih... mogu li još ući?“ Službenik je sa
žaljenjem odmahnuo glavom. „Žao mi je, gospođice, sve je popunjeno.“
„Ali, važno je. Ja moram ući!“
„Da, i mnogi drugi tako misle...“
„Slušajte, mlada damo! Mi ovdje stojimo već duže vrijeme!“ Optužbe su
pljuštale oko Evine glave. Sada je stajala ravno ispred vrata, ali je policajac
polako zatvarao oba krila. U tom trenutku Eva ugleda glavnoga državnog
odvjetnika kako pokraj vrata razgovara s dvojicom muškaraca. Mahne mu:
„Dobar dan! Gospodine glavni državni odvjetniče... Halo, poznajete me...“ Ali
kvrgavi je muškarac nije čuo. “Odmaknite se da vas ne ukliještim vratima!“
Službenik ju je uhvatio za rame i gurnuo unatrag, no Eva se tada hitro sagne i
ispod njegove ruke šmugne u dvoranu. Prišla je glavnome državnom
odvjetniku: „Oprostite, voljela bih čuti početak suđenja. U nedjelju sam bila u
vašem uredu, radi prevođenja...“ Glavni državni odvjetnik ju je pogledao. Činilo
se da je se sjeća. Policajcu na vratima dao je znak: “U redu je.“ Ljudi koji su čekali
ispred vrata ljutito su vikali: „A zašto ona?“
„Zato što je plavuša?“
„Ja sam samo zbog ovoga doputovao iz Hamburga!!“
„A mi iz Zapadnog Berlina!“
Vrata su se zatvorila. Eva je zahvalila glavnome državnom odvjetniku koji
kao da ju je već zaboravio. Sudski poslužitelj pokazao joj je mjesto na rubu
tribine za gledatelje i s njega sklonio papirić s natpisom „rezervirano za
novinare“. Sjela je sva zadihana pa se stala osvrtati po dvorani. Poznavala je tu
dvoranu. Ovdje je zajedno s majkom već bila na nekoliko kazališnih predstava,
zadnji put na Generalovim hlačama, jeftinoj kazališnoj predstavi koja ju je
usprkos tomu uspjela nasmijati. Edith Bruhns ponovno je kritizirala glumu
ženskih likova kao neuvjerljivu i ukočenu. Eva je znala koliko bi majka voljela
nastupiti na pozornici. Eva nije bila ljubitelj kazališta. Smatrala je da glumci
govore i ponašaju se izvještačeno. Kao da joj nasilu nešto žele reći. Pokušala se
orijentirati. Gdje sjedi sudac? Gdje optuženici? Vidjela je samo sive glave, sijede,
ćelave, crne, crno-plava ili tamnoplava odijela, kravate zagasitih boja. Ljudi su
47
 Knjige.Club

šaptali, kašljucali i puhali nos. Već sada se činilo da je zrak zagušljiv. Lagano je
vonjalo na vlažne kapute, mokru kožu i gumu, hladan dim cigareta, svježe
obrijanu gospodu, na kolonjsku vodu i jeftin sapun. S isparavanjima se miješao
blag miris terpentina ili svježe boje. Eva pogledom odmjeri gospođu pokraj sebe
kojoj je moglo biti jedva šezdeset godina: iznad šiljatoga lica imala je pusten
šeširić i djelovala napeto. Dok je rukama gnječila torbicu, pale su joj obje
rukavice. Eva se sagnula i podignula ih. Gospođa joj je zahvalila
kimnuvši ozbiljna izraza lica, otvorila torbicu i spremila rukavice. Torbicu je
zatvorila škljocnuvši kopčom. U tom trenutku poslužitelj je najavio dolazak
suda. Šuškajući odjećom, svi su ustali sa svojih mjesta i promatrali trojicu
muškaraca u togama, predsjedavajućega suca i njegova prisjednika koji su
svečano poput svećenika sa svojim ministrantima na sporedna vrata ulazili u
dvoranu. Samo im još nedostaje tamjan, pomislila je Eva. Predsjedavajući sudac,
lica još bljeđega i oblijega, s crnim naočalama još oštrijih obrisa nego prije,
prišao je svojemu mjestu na sredini sudačkoga stola i oglasio se preko razglasa.
Glas mu je zvučao nježnije i tiše nego što bi se očekivalo od muškarca njegova
stasa. Rekao je: „Ovime otvaram raspravu u kaznenome postupku protiv Mulke
i drugih.“
Sjeo je. Nazočni u dvorani posjedali su na svoja mjesta stvarajući buku.
Potrajalo je dok se svi nisu smirili, dok pomicanje stolica, šuškanje i šaputanje
napokon nije utihnulo. Predsjedavajući je čekao. Eva je sada prepoznala
Plavokosoga između dvojice drugih muškaraca u crnim togama za stolom na
desnoj strani dvorane. Glavni državni odvjetnik nije sjedio s njima. Eva je
pogledom tražila Davida Millera. Činilo joj se da je prepoznala njegov profil za
stolom iza državnih odvjetnika. Predsjedavajući je najavio: „Slijedi čitanje
odluke suda o pokretanju kaznenoga postupka.“ Prisjednik, koji je dotad sjedio
pokraj predsjedavajućega suca, ustao je. Bio je mlad, vrlo vitak ispod toge, i
doimao se nervozno. U ruci je držao nekoliko stranica dok su ostali papiri ležali
ispred njega na stolu. Složio je listove, dobro se nakašljao, otpio gutljaj vode. Eva
je dobro poznavala taj neugodni osjećaj kada netko namjerava održati govor
pa premeće po papirima: odmah se uplašiš da ćeš umrijeti od dosade. No sada
se bojala nečega drugoga. Sjetila se bajke u kojoj se mlađi brat želi napiti na
začaranom izvoru. „Tko iz mene pije, pretvorit će se u divlju životinju.“ Mladi
sudac kao da se izgubio u slaganju papira. S lijeva se čuo kratak podrugljiv
smijeh. Je li ondje optuženička klupa? Jesu li to optuženici? Ti muškarci, tako
uredno obrijani, tako čisti i civilizirani, na prvi pogled nisu izgledali drugačije
od ostale gospode na tribini za gledatelje. Neki od njih nosili su zatamnjene
naočale, kao na skijanju, a na stolovima ispred njih stajale su pločice s jasno
čitljivim brojevima. U tom trenutku Eva prepozna i proćelavoga muškarca koji

48
 Knjige.Club

je na fotografiji držao kunića. Na njegovoj pločici stajao je broj četrnaest.

Počeškao se po debelom zatiljku pa kimnuo prema sitnome muškarcu s tamnim
naočalama u svojem redu. Broj sedamnaest mu je odzdravio. Mladi sudac
progovorio je tako nenadano da su se Eva i ostali gledatelji lecnuli. Čitao je s
papira razgovijetno i koncentrirano. Glas mu se prenosio putem malenoga
crnog mikrofona postavljenoga na stolu ispred njega i odzvanjao sa svih strana
dvorane. Eva je bez poteškoća mogla razumjeti svaku njegovu riječ. Slušala
je. Pokušavala je shvatiti što to mladi sudac čita. Dakle, ondje naprijed lijevo
sjedili su trgovac koji se bavi izvozom, glavni blagajnik regionalne štedionice,
dva trgovačka namještenika, diplomirani inženjer, trgovac, poljoprivrednik,
upravitelj zgrade, ložač, bolničar, radnik, umirovljenik, ginekolog, dva
stomatologa, ljekarnik, stolar, mesar, dostavljač novca, tkalac i graditelj pianina.
Ti muškarci navodno su odgovorni za smrt stotina tisuća nevinih ljudi.

Eva je sklopila ruke kao u crkvi, ali ih je odmah razdvojila. Spustila ih je na bedra
jednu pokraj druge i oborila pogled. Odjednom joj se učinilo kao da je i sama
optužena. Pogledala je u strop s kojega su visjele kuglaste plinske svjetiljke. Ali,
pomislila je, ovako možda djeluje nezainteresirano. Pogled joj je lutao po
dvorani. Gospođa mišjega lica pokraj nje sjedila je vrlo uspravno držeći torbicu
na koljenima. Neprestano je vrtjela zlatni vjenčani prsten koji se stanjio od
mnogo rada. Muškarac u redu ispred Eve imao je širok zatiljak osut crvenim
prištićima. Žena pokraj njega bila je klonula kao da je iz nje ishlapio sav život.
Mladi policajac koji je nadzirao vrata disao je na usta, možda je prehlađen. Ili
ima polipe kao Stefan. Eva je gledala ravno u zemljovid koji je visio iza
sudačkoga stola, a ispred njega sjajilo se lice predsjedavajućega suca kao
izlazeći Mjesec. Zemljovid je podsjećao na groblje gledano iz ptičje perspektive:
na nježno zelenoj travi stajale su pravilno raspoređene sivo-crvene nadgrobne
kamene ploče. S te udaljenosti Eva nije mogla pročitati natpise. Pogled joj je
nastavio kliziti nalijevo prema zidu od staklenih cigli. Crna silueta njihala se
ispred zgrade kao pijani div da bi se iznenada rasplinula kao dim dok je glas
mladoga suca odjekivao dvoranom. Eva se uhvatila za zapešće. Za nešto se
morala primiti. Ma ovo ne može biti istina! Htjela je ustati i proturječiti, glasno
prosvjedovati. Ili otići, još bolje otrčati. No ostala je sjediti kao i drugi i slušati.
Mladi je sudac potanko čitao optužnicu protiv optuženika broj četiri.
Optužbama kao da nije bilo kraja. Trgovački namještenik navodno je selektirao,
batinao, zlostavljao, mučio, nasmrt prebijao, strijeljao, umlaćivao letvom,
premlaćivao štapom, ubijao kundakom, razmrskavao glave, gazio do smrti,
udarao nogama, gnječio i gušio plinom. U barakama, na logorskoj cesti, na
zbornim mjestima, ispred stratišta, takozvanoga crnog zida, u svojem uredu, u
49
 Knjige.Club

bolesničkome traktu. U praonici logorskog bloka 11 navodno je dvama hicima

iz pištolja ubio zatočenicu Lilly Toffler koja je radila kao tajnica. Prije toga ju je
nekoliko dana uzastopno odvodio na inscenirano strijeljanje sve dok ga petoga
dana na koljenima nije preklinjala da je napokon ubije. Eva je pogledom tražila
optuženika broj četiri. Sjećala se gospodina Wodtkea, stalnoga gosta u
Njemačkoj kući, koji je nedjeljom s obitelji dolazio na ručak i osobito se brinuo
o tome da supruga i djeca budu zadovoljni onim što su naručili. Svojoj dobro
odgojenoj djeci svaki put bi za desert priuštio sladoled i uvijek je ostavljao
pristojnu, katkada čak i preveliku napojnicu. Eva nije mogla povjerovati da je taj
suhonjavi muškarac s licem stare čimpanze navodno učinio sve to. Slušao je
optužbe protiv sebe bez vidljive reakcije, ukočeno, podignutih usana.
Slično prethodnome optuženiku ostavljao je dojam da mora slušati
beskrajna raspredanja o nekoj dozlaboga nezanimljivoj temi. S izrazom dosade,
nestrpljenja, razdražljivosti, ali odveć dobro odgojen da bi jednostavno otišao.
Eva je promatrala kako se sve optužbe odbijaju od optuženičke klupe, a da ih
nitko nije čuo. Tek bi povremeno neki od tih muškaraca prekrižio ruke, zavalio
se u stolici, šaptom se obratio svome branitelju ili nešto zabilježio u spisima.
Bolničar, broj deset, osobito je revno zapisivao u malenoj debeloj bilježnici. Prije
svake bilješke vrškom jezika ovlažio bi olovku.
Dva i pol sata poslije mladi je sudac stigao do posljednjeg arka papira. Iznad
crne toge lice mu je bilo blijedo kao kreč. „Optuženici su u dovoljnoj mjeri
osumnjičeni za navedene zločine. Na zahtjev Državnoga odvjetništva zbog toga
se protiv njih otvara glavni postupak pred porotničkim sudom.“
Mladi je sudac sjeo. Iznenadan prekid čitanja za sobom je ostavio apsolutnu
tišinu. Nitko više nije kašljucao, nitko se nije nakašljavao. Svi su sjedili kao da
ovdje i sada sav život može prestati. Samo bi još netko morao ugasiti glavno
svjetlo. Eva je osjetila kako joj niz leđa curi kaplja znoja i klizi ravno u urez
stražnjice. Mislila je da više nikada neće moći govoriti, nikada više disati. Ali
trenutak je trajao kratko. Odjednom sa svih strana započe šaputanje.
Predsjedavajući sudac nagnuo se prema svojem prisjedniku i s njime
tiho razgovarao. Državni odvjetnici međusobno su razgovarali u pola glasa.
Branitelji su tiho odgovarali na pitanja svojih branjenika. Radijatori su zviždali
i pjevušili. U jednom od prednjih redova neki je muškarac plakao, nečujno, ali
su mu se ramena jedva primjetno tresla. Odostraga je izgledao kao bradati
Mađar. Ali kada je iz džepa hlača izvadio rupčić i na trenutak se iz profila
okrenuo prema Evi, vidjela je da je to netko drugi.
Predsjedavajući sudac rekao je u mikrofon: „Optuženi, saslušali ste optužbe.
Molim vas da se o njima očitujete.“ Svi su se gledatelji malo nagnuli naprijed.

50
 Knjige.Club

Neki su okretali glave ustranu, drugi otvarali usta da bi pozorno slušali. David
Miller gledao je kako prvooptuženi polako ustaje - optuženik broj jedan, ugledni
hamburški trgovac u tamnosivome odijelu s elegantnom kravatom, koji je
nakon zapovjednika bio najvažnija osoba u logoru. David je znao da je taj čovjek
s licem ptice grabljivice odsjeo u hotelu Steigenberger. U apartmanu u kojem si
je toga jutra zacijelo priuštio vruću pjenušavu kupku. Taj optuženik
čistunac pogledao je predsjedavajućega i rekao: „Nisam kriv.“ Istodobno se u
prostoru za gledatelje pokraj Eve začulo tiho šaputanje koje je samo ona mogla
čuti: „Nisam kriv!“ Eva se brzo okrenula prema ženi pokraj sebe. Lice gospođe
sa šeširićem sada se osulo crvenim mrljama. Prestala je vrtjeti prsten. Lagano je
vonjala na znoj i jedva zamjetno mirisala na ruže. Znam tu ženu, odjednom
pomisli Eva. Ali to je nemoguće. Eva je zacijelo histerična. Nije ni čudo
nakon ovih strahota. Nakon onoga što je upravo čula. Nakon onoga za što je
navodno kriv ovaj dvadeset i jedan muškarac, koji sjede tu naprijed lijevo i
djeluju nezainteresirano. Iako su ustajali i izjavljivali: „Nisam kriv.“ Jedan za
drugim. Optuženik broj deset, bolničar, jedini koji je - kako se Evi činilo -
izgledao kao ubojica, spljoštena nosa i usko položenih očiju, ustao je i glasno
viknuo u smjeru publike: “Omiljen sam među svojim pacijentima! Zovu me
‘tata’. Pitajte bilo koga! Ove optužbe utemeljene su na zamjenama osoba i
lažima!“ Sjeo je. Nekoliko suoptuženika zapljeskalo mu je kvrcajući zglobovima
šake po stolu. Predsjedavajući sudac strogim je glasom zatražio mir u sudnici, a
zatim sudskome poslužitelju dao znak. Poslužitelj je prišao zidu od staklenih
cigli. Neki dijelovi prozora mogli su se posebnim mehanizmom otvoriti na kip.
Poslužitelj je pomaknuo ručicu mehanizma i hladan zrak prostrujao je
prostorijom dok su ostali optuženici ustajali jedan za drugim.
„Nisam kriv!“
„Nisam kriv!“
„Nisam kriv u smislu optužnice!“
I najmlađi među njima, koji je prema nalazima istrage Državnoga
odvjetništva nekoliko ljudi zadavio golim rukama, ustvrdio je da je nevin. Ali se
pritom zacrvenio. Kada je htio ponovno sjesti, nagnuo se naprijed kao da će
progutati mikrofon ispred sebe na stolu, a zatim je tiho izgovorio kratku
rečenicu koja se, zašuškavši iz svih zvučnika, jedva mogla razumjeti. „Stidim se
sebe.“ Nekoliko suoptuženika prijezirno je zavrtjelo glavom. Sljedeći,
predzadnji koji je ustao, još je odlučnije zagrmio: “Ništa nisam skrivio!“ U tom
trenutku na tribini za gledatelje zajecala je jedna žena. Ustala je, progurala
se između gledatelja koji su sjedili i zaglavinjala prema izlazu iz dvorane. Eva je
čula sve glasniji žamor. Bio je to poljski jezik: „Klamiecie! Wszyscy klamiecie!“

51
 Knjige.Club

Lažete. Svi lažete. “Tchórze!“ Kukavice. „Oprawca!“ Ubojice. Predsjedavajući je

kucao po stolu vičući „Mir!! Mir u sudnici ili ću dati isprazniti tribinu za
gledatelje!“ I zaista, svi su zašutjeli. Posljednji optuženik, ljekarnik, ustao je i
okrenuo se prema sudu. Prije negoli je u nastaloj tišini išta uspio izjaviti, začuje
se prodoran, oštar i otegnut zvuk zvona. Zvonjava je dopirala izvana. Sada se
začuše uzbuđeni piskutavi glasovi, povici, cika i vriska. Eva se sjetila da se iza
Općinskoga doma nalazi osnovna škola. Pogledala je na sat: ondje je sada
vjerojatno drugi veliki odmor. To se čuju djeca koja se igraju.
„Nisam kriv“, rekao je i ljekarnik u skupome odijelu i sjeo.

U sestrinskoj sobi gradske bolnice Annegret je po drugi put bila na pauzi u

jutarnjoj smjeni. Sjedila je za bijelim stolom od ultrapasa i pila kavu listajući
modni časopis koji je bio pohaban jer je već dulje od godine dana sestrama
služio kao razbibriga u vrijeme pauze. Ova moda već je izašla iz mode, pomislila
je Annegret. Na njoj bi te strukirane haljine i sakoi ionako izgledali smiješno. U
slobodno vrijeme nosila je samo elastične hlače i dugačke mlohave pulovere. U
službi bi preko bokova prebacila plavo-bijelu pregaču medicinskih sestara, a na
njezinoj velikoj okrugloj glavi bijela je kapica djelovala sićušno. Sve u svemu,
izgledala je uredno. Dok je srkala kavu koja joj je kao i uvijek bila gorka i
neukusna, na limenom ormaru u kojemu su stajale platnene pelene škrebetao
je tranzistor donoseći u prostoriju najnovije vijesti. Neki muškarac govorio je o
važnome danu za Nijemce. O suđenju stoljeća. O prekretnici. Annegret
je prestala slušati. Okrenula je stranicu i počela čitati ljubavni roman za lipanj
iako je tu priču već znala napamet. Ružna tajnica s nezgrapnim naočalama i u
vrećastoj odjeći zaljubila se u svojega šefa, naočitog neženju. U gradu se sastala
s bivšom školskom prijateljicom koja je oduvijek imala stila pa s njom otišla u
kupovinu, potom frizeru te naposljetku optičaru. Od nekoć ružnoga pačeta
tajnica se pretvorila u lijepoga labuda. Poanta priče bila je da je sljedećega
dana šef nije prepoznao, ali ju je prepoznao kurir koji je svakoga dana donosio
službenu poštu. Taj dobrodušni mladić tješio ju je dok je sjedila u kutu hodnika
i ridala. Annegret nije znala koga bi u toj priči trebala najviše prezirati.
Glupavu tajnicu koja se nije znala sama odjenuti, oholu školsku prijateljicu sa
savršenom frizurom, naočitoga šefa koji ništa nije primjećivao ili priglupoga
kurira koji se ženama usuđivao obratiti tek kada bi plakale. Annegret je
razmišljala o svojoj sestri i onom besramno bogatom fićfiriću. Bila je sigurna da
njih dvoje još nisu imali odnos. Mislila je da im je to pogreška. U spolnom činu
čovjek sazna sve o onom drugom. Annegret je istini za volju punašna i jaka, ali
je već imala nekoliko seksualnih iskustava. Svi muškarci bili su oženjeni. Na
vratima se pojavila sestra Heide, suzdržana starija kolegica koja je drečavu
52
 Knjige.Club

novorođenčad katkada ostavljala u spremištu za metle dok ne bi pozaspala

od iscrpljenosti.
„To je ona. Naša sestra Annegret.“
U sestrinsku je sobu pokraj sestre Heide ušla mlađa žena u zimskome
kaputu. Ozareno se smiješeći, krupnim je korakom zakoračila prema Annegret.
Na hodniku su stajala tamnoplava dječja kolica i lagano se njihala, a iz njih je
dopiralo zadovoljno gugutanje.
„Htjela sam vam zahvaliti!“
Annegret je sada shvatila i ustala.
„Danas vodite Christiana kući?“
Mlada majka sretno je kimnula i pružila Annegret plosnati paketić umotan
u crvenkasti svileni papir.
„Znam da je ovo ništa naspram onoga što ste učinili.“
Vjerojatno praline. Ili griote. Katkada bi dobila paketić kave ili sušenu
kobasicu kao zahvalu za dobru njegu. Annegret je od svih sestara dobivala
kudikamo najviše darova. Ali ona i jest bila ta koja se, kada bi nastupili problemi,
istinski žrtvovala i bez obzira na svoju smjenu ne bi spavala sve dok se dijete ne
bi počelo oporavljati. Tijekom pet godina, koliko je radila na odjelu za
novorođenčad, umrlo joj je samo četvero djece. U tim slučajevima to i nije bilo
loše, smatrala je, jer bi inače ti pacijenti nakon privremenog ozdravljenja morali
živjeti jadnim životom kao bogalji ili kao idioti, ili i jedno i drugo.
Annegret pruži ruku mladoj majci. Zatim izađe na hodnik, priđe dječjim
kolicima i pogleda sada ponovno jedro i zdravo dječje lišće. „Svako dobro,
Christiane.“ Annegret mu na rastanku položi ruku na malena prsa. Christian se
koprcao i oko sebe pijuckao od sreće.
„Čula sam da ste uz njega probdjeli dvije noći. To vam moj muž i ja nikada
nećemo zaboraviti.“ Annegret se osmjehnula usiljeno ali sretno. „Samo sam
obavljala svoju dužnost.“
Annegret je gledala za mladom majkom kako hodnikom i kroz vrata s
mliječnim staklom gura nova novcata dječja kolica. Prišao joj je doktor Küssner,
staložen muškarac, visok, glatka lica, prerano proćelav i s blistavim
vjenčanim prstenom. Djelovao je iskreno zabrinut: moraju staviti pod kontrolu
slučajeve zaraze Escherichiom coli! Annegret ga je uvjeravala da ona uvijek jako
pazi na higijenu. Doktor Küssner odmahnuo je rukom: „Uopće ne mislim na
vas. Ali, mlađi liječnici, ti odu na zahod i poslije ne operu ruke, a pregledavaju
novorođenčad. Sutra ću to napomenuti prije vizite.“ Annegret je otišla u prvu
prostoriju u kojoj je u ograđenim krevetićima ležalo četrnaest beba. Svakoj je

53
 Knjige.Club

provjerila temperaturu dotaknuvši joj rukom obraz. Većinom su spavale. Jedna

je djevojčica bila budna i neutješno kmečala. Annegret ju je uzela na ruke i
nježno njihala pjevušeći joj pjesmu koju je sama smislila. Od oca je naslijedila
nemuzikalnost.

Dva sata poslije Eva je bila na putu kući. Nije ni pomišljala sjesti u tramvaj, nego
je pješačila. Gacala je po bljuzgavici toliko brzo i ljutito kao da se više nikada ne
želi zaustaviti. Kristali soli i kamenčići škripali su joj pod petama ili su prštali u
zrak. Zadihala se. Nakon što je predsjedavajući sudac raspravu odgodio do
sljedećeg utorka, Eva je s nevjericom gledala kako većina optuženika nesmetano
izlazi iz sudnice na glavna vrata kao da se to podrazumijeva. Žena sa šeširićem
koja je u sudnici sjedila pokraj nje, u predvorju se uhvatila pod ruku
prvooptuženome, on joj je okrenuo svoje orlovsko lice pa je njih dvoje izašlo na
ulicu kao sasvim običan, pristojan bračni par. Eva tada u jednome od hodnika
ugleda Plavokosoga pa mu pritrči pomalo smušeno. Neuljudno zanemarivši
činjenicu da on upravo s nekim razgovara, uzrujana kao dijete zbog pretrpljene
nepravde, upitala ga je: „Kako se to oni ovdje slobodno prešetavaju?!“ Ali
Plavokosi je nije prepoznao pa se okrenuo od nje ne odgovorivši. David Miller
također je prošao pokraj nje ne udostojivši je pogleda. Gospoda su nekamo
otišla obavljati važne razgovore, a ona je kao pokisla ostala iza njih na hodniku,
sama, s previše pitanja o kojima je slutila da su većinom naivna. Hodajući ulicom
okružena bukom prometa, kloparanjem i brujanjem bezbrojnih
automobila, kamiona i motocikala, gušeći se u oblaku benzinskih para, kajala se
što je uopće slušala početak suđenja. Kakve ona ima veze s tim suđenjem, s tim
prošlim svijetom? Ondje je bila suvišna. Onaj Miller i onaj drugi to su joj vrlo
jasno dali do znanja! Ali ni oni nisu bili u stanju pobrinuti se da ti zločinci ovdje
slobodno ne šeću po gradu! „Ovdje među nama!“ rekla je ljutito. Nije se mogla
sjetiti da ju je ikada u životu išta ovoliko razbjesnilo. Čak ni Annegret koja ju je
svojom podrugljivom tvrdoglavošću znala razbjesniti više od svih. Eva je
raskopčala vuneni kaput, a kada je neki nesmotren vozač na nju gotovo naletio
automobilom, glasno je za njim viknula: „Budalo!“ Takvo što još nikada nije
učinila. Vikati po ulici, to rade samo prostitutke. Da je Jürgen ovo čuo, samo bi
se obistinile njegove najgore slutnje: Ulica Berger, gostioničarova kći, sumnjiva
obitelj. Nešto je u njoj vrilo kao pokvaren obrok koji samo moraš Povratiti i
odmah će ti biti bolje. Iz želuca joj se dignula kiselina, ali ju je s grčem progutala.
Nije mogla dopustiti da je ovakvu vide u javnosti. Krenula je prečacem. Put ju je
vodio kroz perivoj ljupko prekriven snijegom. Kada je bolje pogledala, vidjela je
da je snijeg posut česticama čađi. Drveće je bilo golo i bespomoćno. Eva je
usporila hod dišući duboko. Neki muškarac u uniformi stajao je na postolju, a na
54
 Knjige.Club

glavi mu se kao kapa naherio debeli sloj snijega. Gledao je Evu kao da je
sažalijeva. Pokraj nje je šmugnula vjeverica skakućući stazom u cik-caku kao
da je veselo poziva da je slijedi. Lilly Toffler, odjednom joj Padne na pamet. Ime
joj zvuči tako bezbrižno. Kao da mi je bila draga. Vjeverica se zapanjujućom
brzinom uzvere na visoko stablo. S te visine životinja kao da joj se rugala što
hoda tom stazom tako teška i troma i nespretna kao svi ljudi. Eva je zastala.
Mislila je na muškarca čiji je pogled osjetila ostavši sama samcata na hodniku
ispred sudnice. Bio je to onaj Mađar iz pansiona K Suncu, gospodin Cohn, koji je
ipak bio među gledateljima. Pogledao ju je ispod oboda svojega crnog šešira i
gotovo neprimjetno kimnuo. Ili je to ona samo poželjela? Da je prepozna i
pozdravi? Da. Odjednom je znala što će učiniti. Pohitala je van iz malenoga
perivoja, ali nije pošla kući. Ušla je u tramvaj broj 4 i odvezla se do zgrade s
uredima u koju je ove nedjelje kročila prvi put u životu.

Toga dana Jürgen je iz ureda u Schoormannovoj zgradi izašao pola sata ranije
kako bi kupio zaručnički prsten.
Automobilom se odvezao u središte grada, ili bolje rečeno, teškom se
mukom probijao prema gradu vozeći u beskonačnoj limenoj zmiji koja je
ispuštala oblake dima. Allgemeine Zeitung nedavno je taj fenomen
nazvao “prometom poslije pet“, koji je dosad bio poznat samo kao rush hour iz
američkih gradova. Frankfurt je bio zapadnonjemački grad s najviše vozila, to je
bilo očito. Jürgen je volio svoj Lloyd, ali mu je ipak bilo smiješno kako se sva ta
gospoda sa šeširima na glavama i skvrčena iza upravljača svojih automobila
voze kući „mamama“. Na vikend. Kada muž i žena počnu jedno drugo zvati
„mama“ i „tata“? U trenutku kada prestane erotski odnos? Kada će prestati
erotski odnos s Evom? Jürgen je vrtio glavom čudeći se sam sebi. Kakvo je to
pitanje. Njihov odnos još nije ni započeo. Dok je stajao na semaforu na
crvenome, pogled mu padne na Djeda Božićnjaka zavaljenoga u
duboki naslonjač u izlogu. Bila je to lutka u naravnoj veličini s motoriziranom
mehanikom. Djed Božićnjak dobroćudno je i neumorno kimao okružen hrpom
paketa s darovima različitih veličina. Ispred izloga tiskala su se djeca, oni manji
pogleda punog strahopoštovanja, a oni veći cereći se: „To je samo lutka!“ Jürgen
se nije mogao sjetiti je li ikada vjerovao u Djeda Božićnjaka. Majka mu je
uvijek govorila samo o malome Isusu. Kada bi se zimi pred zalazak Sunca nebo
obojilo ružičasto, majka bi rekla: „Pogledaj, Jürgene, mali Isus peče kolačiće!“
Otac je odbijao Božić kao folklor iako je na njemu svake godine silno
zarađivao. Kao i uvijek za blagdane, on i Brigitte otići će u svoju kuću na
najsjevernijem otoku Sjevernoga mora. Jürgen će Božić slaviti sam. Bila je to
misao koja mu nije smetala. Naprotiv, volio je u samoći otkrivati otajstvo Božića.
55
 Knjige.Club

Otići će na polnoćku i prepustiti se slavlju. Premda se to na njemu nije vidjelo,

znao se prepustiti radosti o kojoj se posvuda pjevalo. Ponajviše se nadao da će
ovo biti posljednji Božić koji dočekuje sam. Sljedeće godine bit će oženjen. Eva
će vjerojatno biti trudna. Zamišljao ju je s velikim trbuhom. Grudi će joj također
narasti. Bit će dobra majka. Na semaforu se upalilo zeleno, ali Jürgen je papučicu
gasa pritisnuo tek kada su iza njega vozači počeli nestrpljivo trubiti. Nakon
semafora skrenuo je udesno i parkirao nasred kolnika ispred zlatarnice
Krohmer. Vozači koji su ga morali zaobilaziti prstom su se lupkali po čelu
pokazujući mu da nije pri zdravoj pameti.

Kada je Eva kasno poslijepodne ušla u stan iznad Njemačke kuće, bila je
nervozna jer je dolje na ulici vidjela Jürgenov automobil. U hodniku je objesila
kaput i naćulila uši. Iz dnevne sobe dopirali su živahni glasovi, smijeh i
pokoja psovka. Stala je na vrata sobe. Jürgen i njezin otac stenjući su i šaleći se
postavljali bor. Nabijali su stablo u stalak od lijevana željeza koji je nekoć
pripadao Ludwigovim roditeljima. Pridružio im se Stefan. Navukao je
kožne rukavice koje su mu plesale oko ruku. To su bile Jürgenove rukavice, ali
mu ih je on posudio jer su ga iglice bora “stravično“ bockale. Ludwig je kleknuo
i stezao sigurnosni vijak. Bor se polako naginjao ulijevo. Edith je stajala
sa strane zadirkujući muža da je u kuhinji vrlo spretan, ali da u svakom drugom
poslu ima dvije lijeve ruke. „Ruke samo s palcima!“ ciktao je Stefan. Jürgen je
rekao: „Morate ponovno odvrnuti vijak, gospodine Bruhns, ne, na
drugu stranu...“ Ludwig je okretao vijak na drugu stranu i psovao. Edith ga je
prekorila: „Kako da dečko bude pristojan ako od tebe čuje takve izraze.“
„Ah, za mene više nema nade“, šalio se Jürgen. „Mama misli na mene. Ali ja
znam i mnogo gore prostote. Hoćete li čuti?“
„Ne!“ zavapili su uglas Edith i Ludwig i svi prasnuše u smijeh.
Nitko nije primjećivao Evu koja je stajala na vratima. Pogled joj je pao na
pladanj na stolu na kojemu su stajale četiri čaše i neotvorena boca pjenušca iz
Rüdesheima. Zavrtjelo joj se u glavi. Znala je što to znači. Rekla je: „Dobar dan.“
Svi su pogledali prema njoj, a Jürgen se čak i lagano zacrvenio. Čvrsto je držao
bor smješkajući se.
„Napokon si stigla. Imamo što slaviti!“ rekla je majka ozbiljna lica. „Ludwig,
bor je sada dobro uglavljen!“
Ludwig je ustao stenjući, na trenutak je napravio grimasu dok je ispravljao
leđa. Zatim je prišao stolu, uzeo bocu pjenušavog vina i vješto je otvorio
govoreći: „Sada se i to dogodilo. Zaprosio te.“ Eva je imala dojam da je otac na
rubu suza. Jürgen je primio Evinu ruku i u nju spustio kutijicu. Ludwig je natočio
56
 Knjige.Club

vino, Stefan je gunđao jer nije dobio ništa pa se uvrijeđeno zavukao pod stol
solidarizirajući se s Purzelom koji također nije smio sudjelovati u
slavlju. Ludwig je podignuo čašu kao da je silno iscrpljen. „Dakle, ja sam
Ludwig.“ „Edith.“
„Jürgen.“ Čaše su kucnule jedna o drugu. Ispod stola začuo se Stefan: „Bljak.
Ionako je odvratnog okusa.“ Eva je otpila dobar gutljaj, pjenušavo vino u ustima
je slatkasto peckalo. Majka ju je pogledala i lagano kimnula kao da želi reći:
„Zaboravi da sam isprva bila skeptična. Bit će to dobro!“ Na kredencu je
maleni sat s klatnom odbio jedanput. Dong. Pola pet. Ludwig je spustio čašu.
„Sada nažalost moramo prekinuti, ali ćemo zaruke naknadno proslaviti.“ Edith
je također spustila čašu na pladanj, pogladila Evu po obrazu i nasmiješila se.
„Ali vi još možete uživati.“ Roditelji su se spremali poći, sići u gostionicu da
bi je otvorili. Bili su dobro raspoloženi iako su ih čekali sati naporna rada. Eva
je progutala knedlu pa se osmjehnula bez ikakva povoda. Rekla je: „Znate,
ponovno sam bila u Državnom odvjetništvu.“ Roditelji su zastali na vratima.
Jürgen, koji je upravo htio otpiti gutljaj, ukočio se. „Prihvatit ću to. To jest, rekla
sam im da ću prevoditi. Na suđenju.“ Jürgen je otpio dobar gutljaj pjenušavog
vina, progutao ga pa stisnuo usnice. S Edithina i Ludwigova lica iščeznula je
svaka radost. Svi su šutjeli čekajući da Eva kaže još nešto, da pruži nekakvo
objašnjenje. No ona je šutjela jer nije mogla objasniti. Mislila je na lice Davida
Millera koji ju je gledao isto tako: „Kako sada odjednom ipak želite?“ No on ju je
ionako smatrao glupom.
U tom trenutku Stefan drekne ispod stola: „Prevrnut će se!“ 1 doista, bor se
opasno nagnuo. Jürgen skoči i zadrži ga, ali pritom izbode prste.

Malo poslije Eva i Jürgen sjedili su u dnevnom boravku za stolom jedno nasuprot
drugomu. Bili su sami. Čak je i Purzel podvio rep i otišao. Na pomolu je bila
oluja. Jürgen je zaista izgledao mračno. Šutio je. Na čipkastome stolnjaku
kutijica iz Krohmerove zlatarnice stajala je između zaručnika neotvorena.
„Nismo se tako dogovorili, Eva.“
„Rekao si samo da to ne želiš.“
„I očekujem da poštuješ moje mišljenje.“
Jürgen je govorio hladno i gledajući ustranu.
Eva je osjećala sve veću tjeskobu. „Jürgene, kada se budemo ženili, suđenje
će već odavno biti završeno.“
„Nije riječ o tome, nego o principu. Hoću reći, ako je već početak ovakav,
onda...“

57
 Knjige.Club

„Onda? Što onda?“

Jürgen je ustao. „Nikada pred tobom nisam skrivao svoje stavove o tome
kako brak treba funkcionirati. Želim da u ponedjeljak otkažeš svoj angažman.“
Izašao je. Bio je uzrujan, bijesan i razočaran. Bračna odluka za njega je bila
velik korak. Prevladao je svoj otpor prema tome i sve stavio na kocku. A ona ga
je ovako iznevjerila! On mora imati povjerenja u svoju buduću suprugu. A ona
mora učiniti što joj on kaže.

Eva je ostala sjediti za stolom. U ruci je držala kutijicu sa zaručničkim prstenom

i vrtjela je. Odjednom je ustala i za Jürgenom istrčala na ulicu. Stajao je pokraj
automobila i s vjetrobranskoga stakla golom rukom skidao snijeg koji je u
međuvremenu napadao. Eva mu je prišla i provokativno pružila kutijicu.
„Nisi li nešto zaboravio!“
Jürgen bez oklijevanja uzme kutijicu i stavi je u džep kaputa. Evi se stisnuo
želudac. Obuzeo ju je nepodnošljiv strah da bi mogla izgubiti Jürgena. Ili ga je
već izgubila? Uhvatila ga je za ruku i čvrsto stisnula.
„Kako da ti to objasnim? Moram to učiniti. Pa nije to zauvijek!“
„Rekao bih da jest.“
„Kako to misliš?“
Pokušala je iščitati odgovor iz njegovih zelenih očiju koje kao da su bile
odsutne i izbjegavale njezin pogled.
„Moraš se upitati, Eva: koliko ti je važan taj zadatak? A koliko sam ti ja
važan?“
Oslobodio je ruku iz Evina stiska, sjeo u automobil, upalio motor i odvezao
se bez pozdrava.
Edith Bruhns stajala je u gostionici pokraj prozora. U ruci je držala pladanj
s praznim pivskim čašama i gledala na ulicu. Prema Evinu držanju i tome kako
je stajala ispod ulične svjetiljke Edith je mogla zaključiti da njezina kći plače.

Nakon ponoći Ludwig Bruhns otvorio je prozor spavaće sobe. Gledao je u mirno
unutarnje dvorište, promatrao sjenu visoke, nepomične jele. Te večeri u
razmaku od dva sata popio je još tri tablete protiv bolova. Pekao ga je želudac.
Morat će zamoliti doktora Gorfa da mu prepiše neki drugi lijek. Edith su stopala
također boljela više nego inače pa ih je sada mazala kremom. Blag miris kamfora
i svjež noćni zrak donekle su odagnali miris kuhinje koji je uvijek obavijao
Ludwiga iako je svake večeri sapunom prao gornji dio tijela. Edith ga je

58
 Knjige.Club

promatrala kako kroz prozor gleda u zvijezde. Na sebi je imao već pomalo
pohabanu pidžamu, svijetloplavu sa sitnim tamnoplavim rombičnim
uzorkom koju je veoma volio. Nije se od nje mogao odvojiti iako ju je Edith već
nekoliko puta morala iznova porubljivati. Zbog toga su rukavi i nogavice bili
prekratki pa su mu iz njih virili zglobovi. Ali izlizanu tkaninu na
laktovima, koljenima i stražnjici Edith nije mogla popraviti. Tkanje će ondje
ubrzo popucati. Ludwig joj je doista predložio da ondje našije zakrpe. Edith je
tada prasnula u smijeh. Pidžama sa zakrpama? Toga nije bilo ni u doba rata.
„Prije ili poslije ona će samo spasti s tebe i sasuti se u prah. A onda ćeš se čudom
čuditi“, govorila mu je. Ludwig je zatvorio prozor i uvukao se u postelju. Edith
je stala ispred toaletnog ormarića, obrisala ruke u maleni ručnik, otvorila
kutijicu sa žućkastom kremom i njome debelo namazala lice. Već je imala
nekoliko bora oko usta i očiju kojih se pokušavala riješiti različitim kremama.
Kada je legla u krevet pokraj Ludwiga, on joj reče: „Ako takva izađeš na ulicu,
odmah će te uhapsiti.“
„Da, i tebe s tvojom pidžamom“, uzvratila je Edith kao i inače. Istodobno su
ugasili svjetlo. Zatim su oboje zurili u mrak dok im se oči nisu priviknule da
na stropu mogu gledati razlivenu sjenu prozorskoga križa. Ona ih je uvijek
smirivala, no danas je križ djelovao prijeteće. Edith je ustala i navukla zastor.

„Veselje ti navješćujem.“ Iznad Eve su grmjele orgulje crkve sv. Ivana. Orguljaš,
gospodin Schweinepeter4 - „koji nije kriv zbog svojega prezimena“, kako je
govorio otac - očigledno je danas bio trijezan pa je svojski orguljao.
Pastor Schrader, koji je uvijek djelovao pomalo zapušteno, uživao je kao i svake
godine na taj dan u navještanju radosne vijesti. Crkva je bila popunjena do
posljednjeg mjesta iako udio evangelika u toj četvrti nije bio osobito velik.
Obitelj Bruhns malo je zakasnila jer su Stefana morali kostimirati za božićni
igrokaz zbog čega su se i porječkali. Zato više nisu našli klupu u koju bi svi stali,
nego su sjedili raspršeni po cijeloj crkvi. Annegret sasvim naprijed, Eva nekoliko
redova iza roditelja stisnuta između nepoznatih ljudi. Ispred sebe je vidjela
majku i zamišljala njezin napregnut izraz lica. Naime, uvijek kada bi čula glazbu
orgulja, Edith bi na oči navrle suze. No stidjela se plakati u javnosti pa se poput
djevojčice koja želi biti velika i jaka uzaludno borila protiv suza. Evu je to uvijek
ganulo. Inače bi dopustila da je to zarazi poput tuđega zijevanja, ali sada je
smatrala da je posljednjih dana prolila dovoljno suza. Morala je slušati
prigovore: majčine, iako je upravo ona u početku bila protiv Jürgena, i
sestrine, jer ona nije mogla shvatiti kako Eva može staviti na kocku vlastitu

4
Schwein (njem.) svinja, (nap. prev.)

59
 Knjige.Club

„karijeru poduzetnikove supruge“. Zbog nekakvog prevoditeljskog posla! Ali i

očeve prigovore - on kao da joj je neobično zabrinutim pogledima poručivao:
Eva, dijete drago, griješiš. Eva sebe nije smatrala osobito odlučnom
i samouvjerenom, no upravo je žestina njihovih reakcija u njoj izazivala
neslućen otpor. Nije se javila Jürgenu. Nije u Državnom odvjetništvu otkazala
angažman. Sada je ovdje prkosno sjedila i gledala božićni igrokaz pred oltarom
koji je pastor Schrader uvježbao s učenicima iz njihove općine. Kao i svakoga
Badnjaka, nije razumjela nijednu riječ koju su izgovarali Josip i Marija. Jedino se
razgovijetno čuo gostioničar koji svetom paru nije dopuštao da uđe.
„Ne, nemamo mjesta za vas! Otiđite drugdje!“ Stefan je glumio gostioničara.
Edith ga je naučila kako da mu glas bude zvonkiji. Iako nikada nije smjela
pohađati glumačku školu, intuitivno je znala kako to postići. Odjenula mu je
sivu kutu i pronašla stari šešir bež boje. Budući da se razumio u gostioničarske
poslove, Ludwig se umiješao i Stefanu na glavu natukao kuharsku kapu. Edith je
smatrala da je to pogrešno: „Kuhar nije nužno i gostioničar! To će samo zbuniti
gledatelje. A u Bibliji se ne spominje nikakav kuhar!“ No Stefan je dao ocu za
pravo pa je sada njegova visoka kapa svojom bjelinom odskakala od drugih
glumaca i njihovih kostima zemljane boje. Druge majke svojoj su djeci sašile
plašteve od starih zavjesa, a odbačene košulje njihovih očeva stegnule
pojasevima i nabrale. Marija je izgledala kao da je umotana u požutjelu majčinu
vjenčanicu koja se stisnula u pranju. Neka djeca nosila su prevelike šešire koji su
im neprestano padali preko očiju, druga su vjerojatno trebala predstavljati ovce
pa su preko ramena navukla krzno. Ali, zar to ne nose i pastiri? Tradicionalno,
pomislila je Eva. Nikada joj božićna priča nije bila tako zbunjujuća, duga
i neuzbudljiva kao u ovom božićnom igrokazu, a ipak su se na kraju sve niti
spojile pred oltarom. Kostimirana djeca okupila su se u krug oko sklepanih
jaslica, kleknula na hladni pod crkve i duboko se naklonila. Ondje na slami ležao
je maleni Isus. Istinsko čudo.

Zadržali su se još malo ispred crkve iako je Stefan cendrao da hoće kući. No
gostioničarska obitelj Bruhns u toj je četvrti bila cijenjena i omiljena. S
prijateljima i poznanicima razmjenjivali su dobre želje uz zvonjavu crkvenih
zvona koja su se razlijegala iz lukovičaste kupole bijeloga tornja. Zatim se obitelj
pješke zaputila kući. Snijeg je još uvijek ležao na ulicama i u kutovima ulaznih
vrata, ali je bilo zatoplilo pa pod potplatima cipela više nije škripalo nego je
šljapkalo. Držali su se ispod ruke da se nitko ne bi poskliznuo sam, “nego da
odmah odletimo svi skupa!“ govorio je Ludwig kroza smijeh. Osim Stefana, koji
je bio prepun dojmova i prepričavao nezgode koje su im se događale iza kulisa
u sakristiji, nitko nije govorio.
60
 Knjige.Club

Stefanu za ljubav darovi su se dijelili prije večere. Dnevna soba bila je obasjana
zlatnim sjajem bezbrojnih svijeća, božićno drvce mirisalo je na smolu i tamnu
šumu, lamete su svjetlucale, na božićnoj piramidi5 gorjele su sve četiri svijeće, a
pastiri i tri kralja žurili su kao nikada prije. Kao i uvijek, Sveta obitelj uzalud je
čekala. No zato su Stefana obasipali darovima: usta punih čokolade od oca je
primio zračnu pušku, od Annegret knjigu o švedskome dječaku detektivu, a od
majke tamnoplavi mornarski pulover. „Sada izgledaš kao djed Bruhns. Kao djed
Morski Vuk.“ Eva je Stefanu kupila konstrukcijski set kojim je sljedećega
dana nakanio izraditi kopiju Schoormannove kuće čim u dvorištu svojom
novom puškom ulovi nekoliko vrabaca. Na samome kraju Stefan je otvorio i
duguljast paketić koji mu je poslala baka iz Hamburga. U njemu je bila malena
uniformirana lutka s naprtnjačom na leđima u kojoj se nalazio padobran. Bio je
to padobranac kojega je Stefan sada neumorno bacao sa svake stolice, a Purzel
ga lovio. Annegret se obradovala elegantnome tamnocrvenome kožnom
novčaniku. Eva je odmotala nježan svileni rubac, plav sa žutim točkicama. Nosit
će ga u proljeće. Kada sunce ogrije i kada jedne nedjelje krene u šetnju
procvjetalim gradom. Bez Jürgena. Eva je ustala jer je tu pomisao teško
podnosila. Počela je skupljati papir za zamatanje i brižljivo ga slagati komad po
komad. Ludwig je iskoristio priliku i ispričao se Edith što nova perilica nije
isporučena na vrijeme, ali zato stroj ima trinaest programa i može se birati
temperatura pranja. Edith je odgovorila da se to sigurno ne bi dogodilo da su je
naručili kod Schoormanna. „Ali oni uopće ne prodaju perilice!“ rekla je Eva,
ostavila papire na komodi i otišla u svoju sobu.
Eva je upalila svjetiljku na noćnome ormariću i sjela na krevet. Bilo je kao i
uvijek: rituali, ustaljeni vremenski slijed koji se tek gdjekad pomakne za
nekoliko minuta kao maloprije kada su zakasnili u crkvu. I Purzel se
već ispovraćao jer je iskoristio trenutak njihove nepažnje i obrstio šarene
tanjure ispod bora. Sve je bilo kao inače. Eva je legla na krevet i zažmirila. Na
pamet joj je pao san koji joj se neprestano vraćao, a koji već dulje vrijeme
nije usnula. Ulazi u visoku, dugačku prostoriju s plavim podom i zidovima
obloženima svijetloplavim pločicama. Uzduž zidova stoje okretne stolice
tapecirane sjajnom tamnoplavom presvlakom, a uz svaku stolicu na zidu visi
okruglo zrcalo. Na kraćoj strani prostorije nalaze se dva umivaonika. U jednome
kutu čekaju tri čudna bića neobično velikih, šupljih glava koje kao da kimaju

5
Ukras na božićnom drvcu na kojemu topli zrak zapaljenih svjećica pokreće mehanizam koji u krug vrti božićni ukras
piramidalnoga oblika, (nap. prev.)

61
 Knjige.Club

prema Evi. Eva sjedne na jednu od stolica i okrene se prema zrcalu. Ali u zrcalu
nema nikoga, a ona odjednom u glavi osjeti oštar bol i vrisne.
Otvara oči. U tome snu bilo je posebno to što Eva na tom dijelu glave iznad
lijevoga uha ima ožiljak, golu kožu glave u dužini tri centimetra. Majka joj je
objasnila da je pala dok je bila dijete. Eva je čula kako netko doziva njezino ime.
Bila je to majka. Na stolu su bile poslužene hrenovke s krumpirovom salatom.

U Schoormannovoj vili Jürgen je sjedio u naslonjaču sam u dnevnom boravku.

Kućna pomoćnica, gospođa Treuthardt, od podneva je bila slobodna. Ništa nije
jeo ni pio, pogasio je sva svjetla i kroz prozor gledao u treperavu noć. Samo
je sjedio i piljio u nepomičnu sliku koja se nije promijenila već više od jednoga
sata. Izgledao je kao netko tko je provalio u kuću pa se zavalio u naslonjač
osupnut ljepotom vrta.
No Jürgenove su oči bile slijepe za čaroliju prizora koji mu se pružao.
Razmišljao je kako bi se trebao postaviti prema Evinu neposluhu. Upoznao ju je
posve drugačiju, popustljivu, poslušnu i spremnu prihvatiti da muškarac
u braku ima zadnju riječ. Ona mu je sada pokazala neko drugo lice, poput
čangrizavih žena koje ratuju sa svojim muževima. Eva mu se više nije javljala i
bilo je očigledno da je odlučila ne popustiti. Ali, njemu je to bilo isto tako teško.
Ne može već prije braka izgubiti obraz. Dok su mu misli kružile oko
tradicionalnoga odnosa snaga u braku, u pozadini svega osjetio je pravi strah:
bojao se suđenja koje će Eva pratiti. Zaljubio se u Evinu nevinost i čistoću jer on
sam nije bio nevin. U što će doticaj sa zlom pretvoriti Evu? A u što njega?

Stojeći sat u hodniku odbio je jedanaest puta. Išao je četvrt sata unaprijed pa je
Jürgen pomislio da odmah mora krenuti kani li dobiti mjesto na polnoćki u crkvi
sv. Marije. No nije se pomaknuo s mjesta.

Annegret je u ponoć ušla u sobu broj jedan koja je bila u polumraku. Te je noći
bila dežurna pa je nakon krumpirove salate i hrenovki morala napustiti
obiteljsku svečanost. Vani je zavijala sirena, možda se negdje zapalilo božićno
drvce. Annegret je voljela taj zvuk. On je značio da stiže pomoć! Obišla je dječje
krevetiće promatrajući malena lica. Većina novorođenčadi spavala je mirno.
Kod jednoga krevetića Annegret je zastala. Na pločici na uznožju kreveta
stajalo je ime: Henning Bartels. Gospođa Bartels ležala je na ginekološkom
odjelu u porodiljnoj groznici. Premda je bio star tek nekoliko dana, Henning je
očigledno bio zdrava i jedra beba. Annegret tobože slučajno zatrese krevetić.
Henning pospano otvori oči, zamaše ručicama i zijevne bezubim ustašcima.
62
 Knjige.Club

Annegret ga nježno pogladi po obrazu: “Hej, mišiću mali.“ Tada iz džepa kute
nešto izvadi: staklenu špricu bez igle. Cilindar zapremine deset mililitara bio
je napunjen smećkastom tekućinom. Annegret stane bočno uz krevetić, zavuče
ruku ispod Henningove glavice i lagano je pridigne. Zatim u dječakova usta stavi
špricu, gurne je još malo ukoso ispod jezika pa sadržaj polako istisne
u Henningova usta. Dječakove oči malo su se raširile i on počne mljackati. „Fino
je, fino slatko, zar ne?“ Henning je još malo mljackao, a zatim progutao. Nešto
tekućine iscurilo mu je iz usta. Annegret iz džepa izvadi rupčić i oprezno mu
obriše maleno lice. „Tako, sada si opet dobro.“

U stanu iznad Njemačke kuće Edith i Ludwig sjedili su u dnevnoj sobi. Svijeće su
dogorjele, samo je još stajaća svjetiljka umorno treperila. Evini roditelji su se
napili, što su si dopuštali samo u rijetkim prigodama. Radio je
prenosio polnoćku iz crkve sv. Marije. „Rodilo nam se djetešce, darovan nam je
sin! Njegovo kraljevstvo već počiva na njegovim ramenima, a njegovo će ime
ljudi zazivati.“ Edith Bruhns slušala je glazbu orgulja i svećenikove riječi
pune nade, slušala je „Gloriju“ i napokon je mogla bez srama slobodno plakati. I
Ludwig bi povremeno uzdahnuo iako nije slušao. Mislio je na dječji Božić na
svojem rodnom otoku i kako se Djed Božićnjak po mraku saonicama vozi
preko zamrznutoga Vadenskog mora. Sprijeda na kočiji gorjele su baklje, a Djed
Božićnjak sa saonica je vješto bacio vreću s darovima za Bruhnsove. Jedne
godine Ludwig je iznenada odostraga naskočio na skije saonica, čvrsto se
uhvatio i povezao do sljedećeg sela. Djed Božićnjak ondje ga je na koncu otkrio
i izgrdio na pasja kola. Ludwig je prepoznao glas Olea Arndta, sluge sa
susjednoga imanja, a zatim i njegov plavkasti nos ispod bijele brade od vate.
Otada je Ludwig sebe smatrao odraslim. No već iduće godine izbio je Prvi
svjetski rat. Njegova oba starija brata nisu se vratila iz Francuske, a majka je
umrla od tuge. Kada je naposljetku i otac izgubio volju za životom i zatvorio
njihovu trgovinu živežnim namirnicama, Ludwig je s četrnaest godina
počeo kuhati, za mlađu sestru i oca. Tada je zaista odrastao. Na vratima se
oglasilo zvono. Edith je ispuhnula nos i mutnih očiju upitno pogledala Ludwiga
koji je stenjući pokušavao ustati - kao kukac koji se izvrnuo na leđa. Još
donedavno bio je mlad čovjek, a sada je osjećao bol u križima. „Zar je pola
jedan?“

Eva je bila zaspala kod Stefana. Prije jedan sat odnijela je brata u krevet. Stefan
je u jednoj ruci držao padobranca, a u drugoj zračnu pušku. Eva mu je počela
čitati priču o švedskom dječaku koji je htio biti detektiv, ali je Stefanu bilo draže

63
 Knjige.Club

da mu nešto otpjeva. Njegovu omiljenu božićnu pjesmu, „Oj, pastiri“. Volio je tu

pjesmu „jer glazba tako lijepo skakuće“. Nije morala dugo pjevati pa se ubrzo
pripila uz to maleno tijelo koje je pružalo utjehu.
Prenulo ju je zvono na vratima. Purzel je lajao kao divlji. Doista je netko bio
na vratima. Eva je ustala i u čarapama izašla na hodnik. Punđa joj se raspustila
pa joj je duga raščupana kosa padala niz leđa. Pritisnula je gumb kojim su se u
prizemlju otključavala ulazna vrata i odškrinula vrata prema stubištu. Purzel je
šmugnuo van i sjurio se niza stube. U međuvremenu se i Ludwig pojavio na
hodniku. Na sebi je imao košulju i malo je teturao. „Tko još stiže u ovo doba? To
može biti samo Djed Božićnjak.“ Eva je čula kako se dolje otvaraju vrata i netko
krupnim koracima grabi uza stube umirujući Purzela. „Ali mi smo se već
upoznali!“ Prepoznala je glas i na brzinu pokušala ispred zrcala popraviti kosu.
Uzalud. Jürgen se pojavio na vratima stana, bez šešira, raskopčanoga kaputa,
zadihan kao da je trčeći prevalio cijeli put od obronaka Taunusa dovde. Ludwig
se na trenutak zagledao u njega, rezignirano i istodobno s osjećajem olakšanja,
zatim je nešto promrmljao o sretnim blagdanima, rekao „Purzel, dođi!“ i zajedno
sa psom nestao u dnevnoj sobi. Eva i Jürgen sučelice su stajali na vratima i šutke
se gledali. Eva se trudila ne izgledati sretno. Naposljetku se usiljeno osmjehnula.
Jürgen joj dotakne raspuštenu kosu pa joj ozbiljnim glasom zaželi sretan Božić.
Eva ga zgrabi za ovratnik kaputa i uvuče u stan. „Sretan Božić.“ Zatim su se u
kutu, pokraj garderobe u hodniku, ljubili dugo i nimalo svečano.

64
Knjige.Club

II. dio

65
 Knjige.Club

„Posežem, tako mi Boga Svevišnjega i sveznajućega.“

Bio je 23. dan suđenja i trebalo je započeti saslušavanje svjedoka koji govore
poljski. Eva više nije sjedila sasvim odostraga uz rub tribine za gledatelje, nego
je sada stajala za stolom za svjedoke usred velike dvorane Općinskoga doma.
Pokraj nje stajala su dva starija gospodina u tamnim odijelima, prevoditelj za
češki i prevoditelj za engleski. Lijevu ruku, na kojoj je odnedavno nosila prsten
s plavim kamenom, Eva je položila na tešku crnu knjigu s malenim ugraviranim
zlatnim križem, a desnu je podignula visoko u zrak. Obraćala se
predsjedavajućem sucu, koji se ljubazno okrenuo prema njoj, i njegovim dvama
prisjednicima. Prsti su joj lagano drhtali u zraku. Srce joj je tuklo brzo i tako jako
da ga je osjećala u grlu.
„Molim vas, gospođice Bruhns, govorite malo glasnije.“
Eva je kimnula, duboko udahnula i krenula ispočetka. Rekla je da će vjerno
i savjesno prevoditi sve dokumente i izjave napisane na poljskom jeziku o
kojima će se raspravljati na suđenju. Ništa neće dodavati ili izostavljati. Dok je
govorila, učinilo joj se da je krajičkom oka uhvatila pokret Davida Millera koji
kao da se iz protesta okrenuo na drugu stranu dok je Plavokosi mirno slušao
njezino polaganje prisege. Eva je osjećala poglede i s lijeve strane.
S optuženičke klupe. Neki muškarci i njihovi branitelji promatrali su je
dobronamjerno jer je bila mlada, zdrava gospođica zdrave plave kose, jer je
izgledala pristojno i čestito u tamnoplavom kostimu zatvorenome do grla
i ravnim cipelama.
„Prisežem, tako mi Boga Svevišnjega i sveznajućega“, završila je Eva.
Predsjedavajući je sudac kimnuo. Zatim su druga dva prevoditelja položila
prisegu jedan za drugim. Evina nervoza malo je popustila. Pogled joj je pao na
veliki zemljovid iza sudačkoga stola. Sada je iz blizine mogla pročitati natpise.
Blok 11. Glavni logor. Krematorij. Plinska komora. Sasvim pri dnu pisalo je Rad
oslobađa. Jedan od dvojice prevoditelja bazdio je na alkohol. Sigurno onaj
Čeh. Neka me Bog sačuva moje predrasude, pomislila je Eva. Zasigurno je i
njezin dah vonjao neugodno i kiselkasto jer jutros gotovo ništa nije stavila u
usta. Jutros - činilo se tako davno. A prošla su tek dva sata. U pola osam Eva je s
Annegret i Stefanom sjedila za stolom u kuhinji i žličicom nervozno zveckala u

66
 Knjige.Club

šalici kave. Majka je došla iz podruma noseći u ruci staklenku džema s

naljepnicom kupine ’63. Pružila je staklenku Annegret koja je s
lakoćom odvrnula poklopac ne dižući pogleda s novina koje je čitala. Ispod
poklopca je zašištalo, a Stefan je nakon toga nekoliko minuta pokušavao
oponašati taj zvuk. Pššššššššt je bilo najbliže što je pogodio. Sloj zelenkasto-
bijele plijesni Edith je nožem sastrugala u koš. Pridružila im se za stolom i
Stefanu namazala komad kruha s džemom. Zatim su se sjećali kako se Edith
koncem prošloga ljeta biciklom odvezla do obližnjega brda objesivši s lijeve i
desne strane upravljača dvije limene kante, a treću, najveću, uglavivši na
prtljažniku. Gore na brijegu Edith je nabrala tri pune kante sočnih, zagasito
crnih kupina. Kada se s izleta vratila kući, dvije sestre, koje su dotad sjedile u
dnevnoj sobi i gledale televizijsku emisiju U nedjelju te častim, skočile su
na noge od straha. „Mama! Što se dogodilo? Jesi li pala?!“ Eva je potrčala prema
telefonu u namjeri da pozove liječnika, Annegret se spremala opipati joj puls,
jedino Edith nije shvaćala čemu tolika strka sve dok na hodniku u zrcalu nije
ugledala svoje lice: izgledala je zastrašujuće. Po ustima i bradi bio je razmazan
crno-crveni sok kupina, a svijetla bluza bila joj je puna tamnih mrlja. Berući
kupine, Edith ih nije prestajala jesti, a ljepljivi sok cijedio joj se niz
bradu. Brisanje rupčićem samo je pogoršalo stvar. Izgledala je kao da je pala na
lice, a iz usta joj liptala krv. Toga ljeta sve tri s olakšanjem su prasnule u smijeh,
ali se jutros za doručkom nitko nije smijao. Uz Evin tanjur kao otrovano pismo
stajao je tamnosivi kartonski fascikl. U njemu se nalazio iskaz koji je svjedok Jan
Kral prije dvije godine dao sucu istrage i koji će Eva danas prevoditi na sudu.
Navečer je dvaput pročitala taj spis. Ako je točno ono što je gospodin Kral tvrdio
da je doživio i vidio, tada je pravo čudo što je još živ. Srknuvši kavu, pitala se
kako li izgleda taj gospodin. Pogrbljen i pun tuge. U isto vrijeme Stefan je
cendrao zbog načina na koji mu je majka slagala sendvič. „Ne volim salamu.
Odvratna je!“
„A kobasicu?“
„To je još odvratnije! Fuj! Od toga mi pozli!“
„Ali nešto ti moram staviti u sendvič. Ili ćeš samo s putrom?“
„Bljak, putar je odvratan.“
Eva uzme fascikl pa Stefana lupne po zatiljku. „Ne ponašaj se kao beba!“
Stefan iznenađeno pogleda sestru. No ona je samo ustala i izašla iz sobe. „Eva,
zar nećeš ponijeti sendvič?“
„Mogu jesti u Općinskom domu, mama, tamo imaju kantinu.“
U hodniku je Eva obukla vuneni kaput i pogledala se u zrcalo. Bila je blijeda,
gotovo bijela u licu, osjećala je da su joj koljena mlohava poput pudinga, a
67
 Knjige.Club

želudac kao da joj proždire neka dlakava životinja. Dok je osluškivala tišinu koja
je dopirala iz kuhinje, majčinu i sestrinu šutnju, priznala je samoj sebi da je
osjećaj koji već danima raste u njoj zapravo strah. Pokušavala je otkriti čega se
najviše boji: situacije u kojoj mora govoriti pred mnogo ljudi, odgovornosti da
nađe točan prijevod? Ili je to bio strah da neće razumjeti svjedoke? Ili upravo to
što će razumjeti svjedoke? Spremila je fascikl u kožnu aktovku koju je prije tri
godine sama sebi darovala kao nagradu za položen ispit za ovlaštenoga sudskog
tumača. Stavila je na glavu šešir, u smjeru kuhinje doviknula doviđenja i samo
od Stefana dobila odgovor. „Bokić!“

Bio je to jedan od onih tmurnih dana bez izlaska i zalaska Sunca, od jutra do
mraka siv, ni topao ni hladan. Snijega je bilo samo još u sjećanju. Cijeli put do
Općinskoga doma Eva je propješačila, a sa svakim korakom hrabrost ju je poput
otopljenoga snijega sve više napuštala cureći u kanalizacijske otvore da bi, kada
je napokon stigla do Općinskoga doma, gotovo posve nestala. No kročivši
u prepuno predvorje i ugledavši brojne novinare, dvojicu s teškim kamerama,
prepoznavši nekoliko optuženika koji su se rukovali i vidjevši policajce kako
salutiraju ispred sijedoga prvooptuženoga, primijetivši nonšalantnost kojom su
se ti muškarci ondje kretali, slušajući njihov razmetljiv govor i gledajući, za
razliku od njih, pojedince ili manje skupine napetih žena i muškaraca kako
ondje tiho stoje ispunjeni strepnjom, pomislila je da je ipak na pravome mjestu.

Dvorana ni u podne nije bila svijetla, lagano zamagljene staklene cigle bacale su
zagasitosivi sjaj. Sudski poslužitelj upalio je stropnu rasvjetu. Okrugle svjetiljke
lebdjele su iznad glava kao veliki, svjetleći mjehuri. Zrak je bio ustajao iako je
nekoliko prozora na zidu od staklenih cigli bilo otvoreno na kip. Vonjalo je na
vlažnu vunu, kožu i pokislu pseću dlaku. Nakon što su prisegnuli, prevoditelji su
zauzeli mjesto na strani Državnoga odvjetništva. Eva je sjela na stolicu odmah
iza Davida Millera. Iz aktovke je izvadila tamni fascikl i stavila ga ispred sebe na
stol. Gledala je u Davidov crvenkasti zatiljak i malo predugu kosu na vratu. Sleđa
je izgledao kao dječak. Kao Stefan kada bi se katkada duboko zamislio u svome
djetinjem bijesu. David je pročitao neke papire pa ih nakon kratke
provjere proslijedio Plavokosome. Na suprotnoj strani dvorane ustao je neki
visok muškarac. Iz nabora svoje toge iščeprkao je srebrni džepni sat na lancu pa
ga otklopio kvrcnuvši prstom i pomalo rastreseno pogledao koliko je sati.
Svojim mekim, duguljastim crtama lica i bijelom kravatom podsjećao je Evu na
zeca iz Alise u Zemlji čudesa. Ona i Stefan nisu voljeli tu knjigu jer su Zemlju
čudesa nastanjivali isključivo neljubazni likovi. To je bio branitelj sedmorice

68
 Knjige.Club

optuženih. Iznio je zahtjev da se u dokaznome postupku u svojstvu

svjedoka saslušaju supruge optuženoga broj četiri i prvooptuženoga. Eva je
pogledala prema tribini za gledatelje tražeći pogledom ženu sa šeširićem koja je
blago mirisala na ruže, ali je u mnoštvu nije mogla razaznati. Plavokosi je ustao
i rekao da Državno odvjetništvo ne prihvaća taj zahtjev. Od toga se ne može
očekivati nikakva korist jer su supruge pristrane. Usto, one mogu uskratiti iskaz
ako bi njime teretile optuženike. Branitelj i pokrajinski državni odvjetnik
sukobili su se oko broja svjedoka obrane. Eva je znala da će prvi svjedok kojega
će toga dana pozvati biti Jan Kral. Listala je fascikl i razmišljala kako se suprugu
Jana Krala ionako više ne može saslušati. Posljednji put vidio ju je 1. studenoga
1942.
Predsjedavajući sudac odlučio je udovoljiti zahtjevu branitelja koji je nato
zadovoljno škljocnuo zaklopivši svoj džepni sat. Plavokosi je sjeo, otpio gutljaj
vode iako nije bio žedan i prekrižio ruke. Njegovi kolege su se pogledali. David
Miller nagnuo se prema njemu i nešto mu šapnuo, a Plavokosi je otresito
odmahnuo glavom.
Predsjedavajući je objavio: „Sud počinje s dokaznim postupkom. Uvedite
svjedoka Jana Krala!“ Plavokosi se okrenuo prema Evi kako bi joj dao znak, no
ona je već ustala i prišla stolu za svjedoke. Policajac je u dvoranu uveo stasita
starijeg muškarca. Odjeven u tamnoplavo odijelo, Jan Kral izgledao je otmjeno
kao da je i sam odvjetnik ili možda čak američka filmska zvijezda. Eva je iz spisa
znala da radi u Krakovu kao arhitekt. Jan Kral držao se naglašeno uspravno. Eva
ga je pogledala nastojeći uhvatiti njegov pogled. Ali Kral je kroz svoje četvrtaste
naočale ukočeno gledao pokraj nje ravno prema sudačkome stolu. Nije pogledao
ni lijevo prema stolovima optuženika. Kada se zaustavio točno pokraj Eve,
mislila je da će se s njom rukovati, ali nije obraćao pozornost na nju, nego se
usredotočio na predsjedavajućega suca koji ga je zamolio da sjedne. Jan Kral
zauzeo je svoje mjesto na uzdužnoj strani stola okrenut licem prema sudu.
Eva nije sjela pokraj njega nego bočno na kraću stranu stola kako joj je bilo
rečeno. Na stolu su stajala dva mikrofona, bokal s vodom i dvije čaše. Sud je
počeo s utvrđivanjem osobnih podataka svjedoka: ime, datum rođenja,
mjesto stanovanja, zanimanje. Jan Kral natucao je njemački pa je na jednostavna
pitanja odgovarao sam, kratko i glasno. Eva još nije imala posla. Ispred sebe je
namještala bilježnicu i olovku sve dok nisu bile uredno složene. Sa strane
je promatrala svjedoka, njegov profil s markantnim naočalama. Jan Kral bio je
lagano preplanuo i svježe obrijan, a na snažnoj čeljusti imao je manju
brazgotinu. Ispod desnoga uha Eva je primijetila ostatak pjene za brijanje, što je
Kral previdio. Pokušavajući duboko udahnuti, Eva je osjetila miris sapuna.

69
 Knjige.Club

David Miller sa svojega je mjesta promatrao Evu. Gledao ju je s leđa u

poluprofilu, njezina ženstvena ramena, njezinu čvrstu punđu koja je zacijelo bila
prava. Nije bila učvršćena onim smiješnim okruglim jastučićem kakav najčešće
nose starije gospođe. Pogled na nju ponovno ga je na neki neodređen način
razbjesnio. Namrštio se. Mučila ga je glavobolja jer je prethodne noći zaružio s
nekoliko kolega iz Državnog odvjetništva. Nisu im se pridružili jedino šef
i Plavokosi. U Ulici Berger, u veseloj gradskoj četvrti, prvo su pili u Mokka baru
gledajući neke žene kako se polagano svlače uz taktove glazbe. Zatim je David
nastavio sam i ušao u gostionicu Kod Susi iz koje su odzvanjali šlageri. Ondje su
za šankom sjedile polugole dame, a dvadeset minuta poslije David je s onom
koja ga je najmanje podsjećala na njegovu majku otišao u jednu od pokrajnjih
soba. Prostorija s brojem šest bila je prejako namirisana i nije imala prozore, a
zidovi su bili obloženi tapiserijama. Žena po imenu Sissi brzo se razodjenula i
otkopčala mu hlače. David je već više puta odlazio prostitutkama. Nije mu bilo
do zabave. Spolni odnos uvijek je bio mehanički i otužan. Te žene nikada nisu
mirisale onako kako je priželjkivao. Ali poslije je mogao sam sebi reći da je
ništarija. Majka bi mu propala u zemlju od stida. Ta ga je pomisao zadovoljavala
na neobičan način. Francuski krevet imao je toliko mekan madrac da je pomislio
kako će potonuti i odjednom izroniti u Australiji. Ili što se već nalazi nasuprot
tom njemačkom gradu? Na pamet mu je pao globus u njegovoj dječjoj sobi i kako
ga je kao dječak probadao dugom pletaćom iglom kako bi saznao što se točno
nalazi suprotno od Bostona. Gdje ću izaći ako iskopam tunel? To mu je ponovno
palo na pamet dok je lijegao na Sissi: utopio bi se u Indijskome oceanu. Sissi
je pomalo pljesnivo i slatkasto mirisala na grožđice koje on nije volio i koje je
još kao dijete trijebio iz svakog kolača. Kada je prodro u nju, pomislio je da je
rodila najmanje jedno dijete. U dvorani je u međuvremenu završilo
uzimanje osobnih podataka. David se usredotočio na raspravu.

„Gospodine svjedoče, kada ste točno stigli u logor?“ Jan Kral sada je odgovarao
na poljskome. Govorio je brzo i gotovo u jednom dahu. Na svu sreću, pomislila
je Eva, ne govori dijalektom. Pisala je bilješke. Geto, vagon, kanta, slama, djeca,
tri dana, sin... Kral je govorio sve brže. Muškarci. Časnici. Kamion. Koja je ono
bila zadnja riječ? Crveni križ? To je rekao na njemačkome, zar ne? Eva ga više
nije mogla pratiti. Tiho je na poljskom rekla Janu Kralu: “Molim vas, gospodine
Kral. Oprostite, govorite prebrzo. Molim vas, morate praviti stanke.“ Jan Kral je
zašutio i okrenuo glavu ustranu. Nervozno je pogledao Evu kao da ne razumije
tko je ona. Eva je tiho ponovila molbu, a predsjedavajući sudac nagnuo se prema
mikrofonu: „Je li u nečemu problem?“ Eva je odmahnula glavom iako se toliko
70
 Knjige.Club

zacrvenjela da se to sigurno vidjelo čak i s tribine za gledatelje. Neki od

optuženika koji su mogli vidjeti Evino lice cerili su se i glasno otpuhivali. Među
njima je bilo i neobrazovanih, ložač i bolničar. Jan Kral sada je shvatio koja je
Evina zadaća pa je kimnuo. Počeo je još jedanput ispočetka i govorio sporije. Eva
je napeto gledala u njegove usne koje su joj se rasplinjavale pred očima. Ruke su
joj bile hladne. U ušima joj je krv toliko šumjela da Jana Krala više nije dobro
razumjela. Ne mogu više. Moram izaći odavde! Ustat ću i otići. Moram trčati...
trčim. U tom trenutku Eva je primijetila kako se Janu Kralu čelo orosilo
sitnim kapljicama znoja, kap po kap. Brada mu se počela trzati. Samo je Eva to
mogla vidjeti. Postidjela se. Što je njezina nervoza u usporedbi s njegovom
patnjom? Smirila se. Jan Kral prestao je govoriti i pogledao svoje ruke spuštene
na stol. Kapljica znoja skliznula mu je niz desnu sljepoočnicu. Eva je gledala u
svoje bilješke i prevodila što je Jan Kral rekao. Primijetila je da pokušava
oponašati njegov ton.
„Dvadeset i osmoga listopada ’42. deportiran sam iz krakovskoga geta
zajedno sa suprugom i sinom. Tri dana putovali smo u teretnom vlaku. U
zatvorenom vagonu. Nije bilo sanitarija. U kutu samo jedna kanta na
osamdeset osoba. Nismo imali hrane i vode. Ljudi su na putu umirali, njih
najmanje deset. Osobito starci. Kada smo stigli, bio je prvi studenoga, na rampi
su nas izveli iz vagona. Zatim su razdvojili preživjele: žene, djeca i starci lijevo,
muškarci desno. Dva časnika SS-a sporila su se oko toga treba li moj sin, kojemu
je tada bilo jedanaest godina, ali je već bio krupan, ići lijevo ili desno. Mislio sam
da će one koji idu lijevo smjestiti u takozvani poštedni logor. Nisam htio da ga
sile na rad. Zato sam se umiješao. Jednome od njih rekao sam da je moj sin još
premlad i da ne može raditi. Taj je kimnuo glavom i sina zajedno s mojom
suprugom poslao u kamion. Bio je to kamion Crvenoga križa i to me
umirilo. Odvezli su se u kamionu.“ Eva je zašutjela. Predsjedavajući sudac
nagnuo se naprijed da bi postavio pitanje, ali je Jan Kral već nastavio. Izgovorio
je još samo nekoliko rečenica, brzo, a pretkraj su mu se riječi preklapale. Zatim
je ušutio kao da je gotov. Eva ga je pogledala sa strane, njegovu Adamovu
jabučicu iznad uštirkanoga bijelog ovratnika košulje. Vidjela je da guta slinu,
guta i guta. Polako je rekla na poljskome: „Molim vas, ponovite zadnju rečenicu.“
Svi su čekali, netko je prstima nestrpljivo lupkao po stolu. Ali Jan Kral jedva je
primjetno odmahnuo glavom i pogledao prema Evi. Oči su mu iza naočala bile
crvene. Brada mu se tresla. Eva je vidjela da on ne može više govoriti. Otvorila je
rječnik i u njemu potražila dvije riječi. Słup i dym. Stup i dim. Zatim se nagnula
prema mikrofonu i rekla ono što je mislila da je na kraju razumjela: „Poslije mi
je te večeri u logoru neki logoraš pokazao stup dima na obzoru. Rekao je:
‘Gledaj. Tvoja žena i tvoj sin putuju u nebo.’“

71
 Knjige.Club

Jan Kral skinuo je naočale i iz džepa hlača izvadio karirani rupčić koji je bio
svježe izglačan i složen. Eva je pomislila: „To je kupio za suđenje.“ Jan Kral
rupčićem obriše znoj s čela, a zatim u njemu sakrije lice.

U dvorani isprva nitko nije govorio. Na optuženičkoj klupi također je vladala

tišina. Neki od optuženika žmirili su kao da drijemaju. Plavokosi je nešto zapisao
i zatim upitao: „Gospodine Kral, zašto ste mislili da će vaša obitelj otići
u poštedni logor?“ Eva je prevela pitanje. Jan Kral je obrisao nos, ponovno
progutao slinu i počeo govoriti, a Eva je prevodila: „To mi je obećao jedan od SS-
ovaca na rampi.“
„Tko?“ zanimalo je Plavokosoga. Jan Kral se nije pomaknuo. „Je li to bio jedan
od optuženika? Prepoznajete li ga?“ Jan Kral ponovno je stavio naočale i
okrenuo se prema stolu s optuženicima. Pogled mu se na trenutak zaustavio
na suhonjavu licu optuženika broj četiri. Zatim je pokazao na broj sedamnaest,
na ljekarnika s tamnim naočalama. On je otpuhnuo kao da ga to zabavlja, kao da
je u nekoj društvenoj igri na njega pao izbor da izvede nepodopštinu. Ležerno
je ustao i izjavio, a Eva je prevodila Janu Kralu: “To je laž. Svjedok me sigurno s
nekim zamijenio.“ Zatim je sjeo. Njegov branitelj, Bijeli Zec, ustao je.
„Gospodine svjedoče, navodite da ste 1. studenoga ‘42. stigli u logor? Toga dana
optuženik uopće nije bio ondje jer je od 1. do 5. studenoga boravio u Münchenu
gdje je bio operiran. Za to postoje dokazi.“ Eva je prevela. Jan Kral je
odgovorio. “Možda je bio i 31. listopada kada smo stigli. Kada ste zatvoreni u
onakvom vagonu, izgubite osjećaj za vrijeme.“
Predsjedavajući sudac okrenuo se svojim prisjednicima: „Postoje li
smrtovnice obitelji Kral?“ Odmahivanje glavom. Branitelj je rekao: „Možda i
cijela ta priča nije istinita. Izražavam sumnju u svjedokovu vjerodostojnost“, a
Eva je to prevela Janu Kralu. On je pogleda i problijedi. Plavokosi je u
međuvremenu oštro uzvratio branitelju: „Mnoge žrtve uopće nisu poimence
popisane. To bi i vama moralo biti poznato, gospodine branitelju! Gospodine
predsjedavajući, imamo dokaz da je svjedok bio registriran u logoru.“ David
Miller u međuvremenu je otvorio odgovarajući dokument, a Plavokosi je iz
njega citirao: „Svjedok je 1. studenoga ’42. evidentiran u glavnome logoru kao
logoraš broj 20117. Nije bila rijetkost da su novi logoraši registrirani tek
sljedećega dana. Dakle, sasvim je moguće da je dolazak bio 31. listopada.“
Eva je prevela Janu Kralu. Predsjedavajući sudac je upitao: „Gospodine
svjedoče, sjećate li se kada ste točno registrirani po dolasku u logor? Istoga dana
ili poslije?“

72
 Knjige.Club

„Toga se više ne sjećam.“ Zatim nastavi: „Za mene je 1. studenoga dan

smrti moje supruge i mojeg sina.“ Branitelj je rekao: „Ponovit ću još jedanput: u
tom slučaju, gospodine svjedoče, optuženoga niste mogli vidjeti na rampi.“
Optuženik broj sedamnaest skinuo je sunčane naočale i gotovo prijateljski
kimnuo prema svjedoku: „Dragi gospodine, žao mi je, ali ja nikada nisam bio na
takozvanoj rampi.“ Iz prostora za gledatelje začuo se bijesan povik, zatim
žamor. Predsjedavajući sudac zatražio je tišinu u sudnici, a zatim pozvao
svjedoka da još jedanput, korak po korak, opiše svoj dolazak u logor kako bi ga
mogli bolje vremenski odrediti. Eva mu je prevela. Jan Kral pogledao ju je
upitno, a ona je ponovila sučevu molbu: „Sve još jedanput.“ Kral se počeo tresti
kao da ga je nevidljiva a nadljudski velika ruka zgrabila i iz sve snage tresla. Eva
se okrenula prema Državnome odvjetništvu tražeći pomoć. Plavokosi je vidio
da je svjedoku potreban predah pa je dao znak predsjedavajućem sucu.

Niska prostorija bez prozora iza dvorane, koja se inače koristila kao garderoba
za umjetnike, sada je služila kao prostor za boravak svjedoka. Ovdje je
pokrajinski državni odvjetnik uz potporu Davida Millera nagovarao Jana Krala
da ipak sjedne na stolicu. Nesiguran na nogama i blijed u licu stajao je leđima
okrenut prema jednome od osvijetljenih zrcala. Činilo se kao da mu je odijelo
postalo preveliko, ovratnik preširok. Nije više bilo ni traga njegovu
stasitu izgledu. Eva je prevodila: „Vaš iskaz je važan, morate se sjetiti.“ No Kral
im je tumačio da se više ne želi izlagati toj situaciji i da je shvatio da njegovu
ženu i sina ovo neće vratiti u život. David je energičnije ustrajao na
Kralovoj odgovornosti. Naspram drugih žrtava. Uhvatio je Krala za rame, ali ga
je Plavokosi povukao unatrag. Jan Kral je rekao: „Ne možete me prisiliti.“
Plavokosi je iz džepa izvadio kutiju cigareta i ponudio svjedoka. Kral je
uzeo cigaretu. On i Plavokosi su pušili. Sve četvero je šutjelo. Ispred zrcala stajao
je pladanj s nekoliko sendviča preostalih od prethodnoga dana. Naresci salame
valovito su se izvijali i znojili. Zrcalo je kao i sva druga na sebi imalo vijenac od
žarulja koje su bacale bijelu svjetlost. Jedna žarulja očigledno je gubila kontakt
pa je alarmantno žmirkala. Eva je vidjela da David samo što nije puknuo od
nestrpljenja i razdražljivosti. Imao je tamne podočnjake kao da uopće nije
spavao. Rekao je jedva se suzdržavajući: „Gospodine Kral, vi ste važan svjedok
ne samo u vezi s ljekarnikom, nego prije svega u vezi s optuženikom broj četiri.
Zvijeri...“
„Gospodine Miller, već sam vam rekao da...“ prekinuo ga je Plavokosi. David
je samo odmahnuo rukom. „Da, da. Gospodine Kral, vi ste jedan od rijetkih koji
su preživjeli mučenja u bloku 11. Morate dati iskaz!“ Zatim se obrecne na Evu:
„Prevodite to!“ Upravo kada je htjela progovoriti, Kral se u koljenima slomi kao
73
 Knjige.Club

marioneta kojoj je netko prerezao konce. Eva i David u posljednji trenutak

uspiju ga uhvatiti i posjesti na stolicu. Eva mu iz ruke uzme napola popušenu
cigaretu i ugasi je u pepeljari. Plavokosi se pogledao s Davidom i tiho rekao: „Još
tijekom saslušanja imali smo određene sumnje. Mislim da ne bismo
trebali inzistirati. Ako on već sada nije u stanju. Samo gubimo vrijeme.“ Zatim se
obratio Evi: „Ovo sada nemojte prevesti, gospođice Bruhns!“ David je htio nešto
odgovoriti, ali je Plavokosi pogledao na sat, kimnuo prema Janu Kralu i izašao.
David je mrzovoljno pošao za njim ne obrativši se ni Janu Kralu ni Evi. Za sobom
je ostavio otvorena vrata. Eva je bila bijesna. Kako njih dvojica mogu mrtvi
hladni ovoga čovjeka ostaviti ovdje kao da je pokvareni uređaj? Obratila se
Kralu koji je potišteno sjedio na stolici. „Biste li nešto popili, gospodine Kral?
Čašu vode?“ Samo je odmahnuo rukom. „Hvala.“ Eva ga je neodlučno
promatrala. Činilo se da ni on ne zna što će dalje biti s njim. Eva je izgledala kao
da čeka daljnje upute. Zatim spusti ruku na njegovu podlakticu, što je i nju samu
iznenadilo: „Ne biste li možda ipak još jedanput razmislili?“ Kral je nije ni
pogledao. “Koliko vam je godina?“ Nije sačekao njezin odgovor. “Tako mlada
osoba ne bi se trebala baviti mrtvima, nego bi trebala živjeti.“ Zatim s naporom
ustane sa stolice, promrsi nekakav pozdrav i izađe iz prostorije. Eva je
pogledala žmirkavu žarulju pitajući se koga Jan Kral krivi za smrt svojega sina:
one muškarce ili samoga sebe.

Na odjelu za novorođenčad na kojemu je električna rasvjeta danas kao na sudu

gorjela cijeloga dana, Annegret je pripremala djecu za drugo dojenje. Malene
zamotuljke koji su drečali od gladi stavljala je u kolica na kotačiće i zajedno sa
sestrom Heide vozila na ginekološki odjel. Ondje je mlada majka, gospođa
Bartels, već sjedila u krevetu svoje jednokrevetne sobe - gospodin Bartels bio je
imućan - i čekala malenoga Henninga. Nakon što je dva tjedna odležala u
porodiljnoj groznici, gospođa Bartels ponovno je djelovala vrlo svježe. Uskoro
bi ona i njezin sinčić trebali izaći iz bolnice. Annegret iz kolica podigne Henninga
koji je drečao i položi ga majci na obnaženu dojku. Henningov plač istoga trena
prestane i on počne pohlepno sisati. Annegret pogleda taj maleni potiljak koji se
lagano gibao i nasmiješi se. Gospođa Bartels preko svojeg djeteta pogleda
Annegret i pomisli kako joj je ta sestra simpatična unatoč tomu što je malo
predebela i prejako našminkana. Isto bi mislila i da njezinu sinu nije spasila
život. Kako je nedugo nakon poroda gospođa Bartels dobila visoku
temperaturu, o dojenju nije moglo biti ni govora pa su primalje malenoga
Henninga morale hraniti na kapaljku zamjenskim mlijekom. Ali na sam Božić
Henning se odjednom strahovito ispovraćao i dobio proljev. Iz dana u dan
dramatično je gubio na težini sve dok mu se ručice nisu stanjile i postale krhke
74
 Knjige.Club

kao trska. Annegret mu je svakih pola sata u usta stavljala žličicu zaslađene
vode koja bi mu istoga trena iscurila iz usta. Ali, nije odustajala. Nakon tri dana,
Henning koji je s 1500 grama tjelesne mase bio više mrtav nego živ, prvi je put
slatku otopinu duže zadržao u ustima. Nakon toga je malo-pomalo krenulo
nabolje. Sada je težio gotovo jednako kao i pri porodu. Gospođa Bartels bila je
beskrajno zahvalna Annegret, a to joj je danas ponovila. Kada je Annegret
htjela izaći, gospođa Bartels je uhvati za ruku i šapne: „Sestro, moram vam reći
još nešto. Moj muž je sumnjičav i misli da je Henning ovdje možda dobio
pokvarenu hranu. Poslao je bolnici pritužbu. Ne bih voljela da još vi zbog toga
imate problema. Bilo bi mi veoma žao jer ste prema Henningu bili jako dobri.“
Gospođa Bartels pogleda Annegret s izrazom žaljenja. Annegret se osmjehne
umirujući je. „U redu je. Na mjestu vašega supruga učinila bih isto. Za pola
sata doći ću po Henninga.“ Annegret je izašla. Našavši se na hodniku, smiješak
joj je nestao s lica. I pomislila je, ne prvi put: moram prestati s time.

Tijekom podnevne stanke većina sudionika suđenja svratila je u kantinu

Općinskoga doma. Zaposlenici Državnoga odvjetništva, promatrači suđenja,
svjedoci i rodbina naručivali su mesne okruglice u bijelom umaku ili gulaš, a
zatim ručali za dugačkim stolovima u bezličnoj, ali praktičnoj prostoriji.
Nekoliko branitelja, među njima i Bijeli Zec, također su tražili mjesto noseći u
rukama pladnjeve. Za stolom uz rub kantine sjedilo je nekoliko optuženika
ručajući kao i svi drugi. Ljudi ili uopće nisu razgovarali ili su u pola glasa govorili
o vremenskoj prognozi, katastrofalnom prometu, mesu koje se svima činilo
suhim ili čak žilavim. Noseći u ruci pladanj, Eva je prišla stolu za kojim su sjedile
gospođice tajnice i stenografkinje. Neka rumena mlada žena u svijetlome
kostimu, koju je Eva već vidjela u uredu Državnoga odvjetništva, osmjehnula joj
se pozivajući je da im se pridruži. Eva je sjela preko puta nje i počela jesti mesne
okruglice koje iz kuhinje njezina oca nikada ne bi izašle tako mlačne. Osim toga,
nije bila osobito gladna. Do podnevne stanke iskaz su dala još dva svjedoka, oba
iz Poljske. No oni su dovoljno dobro govorili njemački da su iskaz mogli dati bez
Evine pomoći. Eva je ipak sjedila pokraj njih da bi po potrebi uskočila. No morala
je prevesti samo jedan pojam. Stapovi za šetnju. Naime, časnici SS-a na rampi su
umjesto palica u rukama držali štapove za šetnju da bi tek pristigli logoraši, dok
su izlazili iz vagona, mislili kako im ne prijeti nikakva opasnost. No ako bi netko
progovorio, nešto upitao ili bio neposlušan, ako bi djeca zaplakala - štapove su
upotrebljavali kao palice sve dok ne bi ponovno zavladao mir. Oba svjedoka
vidjela su optuženika broj sedamnaest na rampi. Jedan od svjedoka pokazao je
i na prvooptuženoga koji je isto kao i ljekarnik odlučno zanijekao da je ikada bio
na tome mjestu, a kamoli da je obavljao takozvanu selekciju. Eva je pogledala
75
 Knjige.Club

prema stolu na rubu kantine koji je bio obavijen dimom cigareta. Pomislila je
kako su svi optuženici zvučali kao da govore istinu. Djelovali su iznenađeno. U
nevjerici i gotovo bijesni što im se pripisuje da su ljudima zavirivali u usta i
opipavali bicepse, da su radno sposobne odvajali od rodbine i obitelji i trajno ih
razdvajali. Uvjerljivo su osporavali da su ljude koji su po njihovu mišljenju bili
beskorisni odmah slali u plinske komore. Eva je odložila pribor za jelo.
Ponekad i 10.000 ljudi dnevno. To je rekao svjedok Pavel Pirko koji je radio na
rampi u jedinici za raščišćavanje. Eva je u kantini pogledom tražila malenoga,
lukavog muškarca koji je sve to iznosio tako vedro kao da priča o
zabavnoj vožnji brodom na Rajni. Ali, nije ga vidjela. Vidjela je samo Davida
Millera na drugome kraju prostorije kako u žurbi nezainteresirano trpa hranu
u sebe, a zatim još punih usta nešto objašnjava kolegi. Eva je pokušavala
zamisliti: 10.000 žena, djece, muškaraca. Deset tisuća iscrpljenih ljudi koji se
jedan za drugim penju u kamione i odlaze. No jedino što je mogla zamisliti bila
je njihova nada da ih ondje čeka topao tuš i kriška kruha.

U Ulici Berger Evina je majka natovarena prljavim rubljem sišla u podrum

Njemačke kuće u kojemu se nalazila praonica. U plavoj kariranoj haljini bez
rukava stajala je ispred nove perilice i promatrala prvo pranje. Zatvorena bijela
kutija pumpala je i udarala kao da u njoj tuče veliko srce. Edith se toga nije
mogla dovoljno nagledati iako je u kuhinji imala posla preko glave. Slutila je da
je započelo novo doba. Ili bolje rečeno zabubnjalo, pomislila je gledajući u
neman koju su tri nosača morala tegliti u podrum. Sve do danas svakoga je
utorka u velikom kablu iskuhavala pregače, stolnjake, kuhinjske krpe i ubruse,
tukla ih dugačkim drvenim mlatom i miješala pa na kraju natopljene
komade rublja vadila iz lužnate otopine od koje su joj oči suzile. Sada je stajala
ovdje gotovo besposlena. Osjetila se beskorisnom pa uzdahne. Kosa joj se
stanjila, izbile su joj prve sjedine, tijelo joj je gubilo oblik, razlijevalo se,
postajalo mekše i podatnije. Ponekad navečer, prije nego što bi lice
namazala kremom, sjedila je ispred zrcala i kožu lica zatezala unatrag sve dok
ne bi bila bez bora kao nekada. Katkada danima nije večerala da bi mogla
ponovno ući u samtenu suknju. Ali onda bi joj na obrazima ponovno nastale
bore. „U određenoj dobi žena mora znati hoće li prihvatiti svoje godine ili će
učiniti sve da izgleda mladoliko.“ To je Edith svojedobno pročitala u nekom
ženskom časopisu. Njezina se majka nedvosmisleno odlučila za ovo drugo. Edith
se nije mogla odlučiti. Na pozornici bi mogla biti jedno i drugo. I više od toga:
ljubavnica, kći, majka, baka. Sa šminkom i vlasuljom mogla bi glumiti lady
Macbeth, Juliju, Schillerovu Ivanu Orleansku... U razmišljanju je prekine zvuk
otvaranja podrumskih vrata. U prostoriju je ušao Ludwig u bijeloj jakni.
76
 Knjige.Club

„A gdje si ti, mama?“

Edith nije odgovorila, ali je Ludwig vidio da u njoj nešto kuha. Kao u novoj
perilici.
„Smisao ovoga stroja upravo je to da vrijeme možeš iskoristiti za nešto
drugo.“
„Oduvijek sam voljela prati, voljela sam miješati u kablima, prati na rifljači,
voljela sam cijediti i tući rublje. Ne znam hoću li se moći naviknuti na ovo.“
„Ne brini se, hoćeš. Hajde, idemo, ostavila si me da se gore sam gnjavim s
krumpirovom salatom.“ Ludwig je namjeravao poći kada Edith odjednom reče:
„Ne bismo li trebali razgovarati s njom?“ Ludwig je pogleda i odmahne glavom.
„Ne.“
Edith je neko vrijeme šutjela dok se u perilici bubanj sve brže okretao oko
svoje osi. Zumn-zum-zum. „On sada živi u Hamburgu. Trgovac je i ima zaista
veliku trgovinu.“ Ludwig je odmah znao na koga Edith misli. „Otkuda ti to?“
„Piše u novinama. A njegova žena također je u gradu.“ Perilica je glasno
zašištala i klokoćući počela izbacivati vodu. Njih dvoje gledali su u stroj i šutjeli.

Nakon što je saslušana još jedna svjedokinja koja je kao trinaestogodišnja

djevojčica svoju majku i baku posljednji put vidjela na rampi, predsjedavajući
sudac objavio je završetak raspravnoga dana. Eva je otišla u ženski zahod gdje
je morala čekati da se oslobodi kabina. Kao nakon kazališne predstave žene su
čekale u redu. Samo što danas nisu živahno razgovarale o tome tko je kako
glumio. Bile su suzdržane, ljubazno bijedna drugoj pridržale vrata,
dodale ručnik, kimnule. Eva kao da je bila omamljena. Kada se oslobodila
kabina, zaključala se unutra i trebalo joj je malo vremena da se sjeti što zapravo
hoće. Zatim je otvorila aktovku i iz nje izvadila uredno složenu haljinu
svijetloga uzorka. Skinula je tamnu suknju i sako. Malena kabina bila je tijesna
pa je Eva stalno udarala u stijenke. Dok je haljinu provlačila preko glave, zamalo
je pala. Tiho je opsovala i sva se iskrivila loveći patentni zatvarač između
lopatica dok ga napokon nije uspjela potegnuti. Zahodi su se u međuvremenu
ispraznili i ispred vrata je bilo tiho. Eva je složila poslovni kostim i pokušala ga
nagurati u aktovku, ali kopču nije mogla zatvoriti pa je torbu ostavila
otvorenu. Upravo kada je htjela izaći iz kabine, začuje kako se otvaraju vrata
zahoda. Netko je ušao šmrcajući, možda plačući. Zatim se čulo puhanje nosa.
Blago je zamirisalo na ruže. Netko je otvorio slavinu i čuo se šum vode. S
aktovkom ispod ruke Eva je čekala iza vrata zaustavivši dah. Minute su
prolazile, a voda je i dalje tekla. Eva otključa vrata kabine i izađe.

77
 Knjige.Club

Supruga prvooptuženoga stajala je za umivaonikom i prala ruke. Na glavi je

opet imala pusteni šeširić, a tamnosmeđa torbica stajala je na prozoru. Vlažnim
je prstima dodirivala lice osuto crvenilom. Eva stane do nje uz drugi umivaonik.
Žena nije podignula pogled, nego se ukipila. Eva joj je očigledno sada bila
neprijatelj. Jedna pokraj druge prale su ruke sapunom koji se nije pjenio. Eva je
krajičkom oka gledala ženine naborane prste i tanki, istrošeni vjenčani prsten.
Ova mi je žena poznata. Ošamarila me. Tom rukom, pomislila je Eva uplašivši se
te apsurdne misli. Brzo ju je odagnala i zavrnula slavinu u namjeri da pođe. Žena
joj iznenada prepriječi put dok je u pozadini voda i dalje šumjela.
„Ne smijete vjerovati u sve što ovdje govore. Poznajem svoga muža, a svi oni
hoće odštetu, hoće novac. Koliko je strasnije to što pričaju, toliko će dobiti više
novca.“
Prije negoli je Eva uspjela zaustiti, žena s prozora uzme torbicu i izađe iz
zahoda. Vrata su se zalupila. Eva pogleda u slavinu iz koje je voda i dalje tekla i
zatvori je. Pogledala je u zrcalo i rukom dotaknula obraz kao da ga
opipava nakon šamara koji je dobila prije mnogo godina.

Nakon što je u gotovo pustome predvorju iz garderobe uzela kaput, šešir i

rukavice, Eva je izašla na ulicu ispred Općinskoga doma. Bilo je malo prije pet.
Sivilo dana prelilo se u modro sivilo sumraka. Automobili su prolazili, a njihova
su svjetla u večernjoj izmaglici crtala duge svjetleće tragove. Općinski dom
nalazio se u vrlo prometnoj ulici. “Danas ste ovo obavili vrlo pristojno,
gospođice Bruhns.“ Eva se okrenula. Iza nje je stajao David Miller, gologlav kao
i uvijek, i pušio. Eva se iznenađeno osmjehnula čuvši pohvalu iz njegovih usta.
Ali David je odmah nastavio. “To vam poručuje pokrajinski državni odvjetnik.“
David se okrenuo na drugu stranu i pridružio dvojici kolega iz Državnog
odvjetništva koji su izašli iz zgrade. Eva je ostala pomalo uvrijeđena. Zašto je taj
Miller prema njoj baš toliko neuljudan? Zato što je Njemica? Ali, s drugima
očigledno nema problema. Barem ne sa svojim kolegama. Kao ni
s daktilografkinjama. Iz razmišljanja je prene automobilska truba. U drugome
redu stajao je Jürgenov žuti automobil. Jürgen je ostavio motor upaljen, hitro
izašao iz automobila i pridržao joj suvozačka vrata. Eva je sjela u
automobil. Kratko i sramežljivo poljubili su se u usta. Ta ipak su zaručeni.
Jürgen se uključio u promet. Eva, koja je inače u vožnji uvijek kao dijete živahno
i nepovezano komentirala što je vidjela s lijeve strane ceste, a što s desne, ovaj
put bila je šutljiva. Činilo se da ne primjećuje ljude koji su se u to vrijeme vraćali
kući natovareni kupljenom robom, za ruku vukući dječicu koja su zastajkivala
ispred osvijetljenih izloga. Jürgen ju je pogledavao kao da na njoj traži kakvu

78
 Knjige.Club

vidljivu promjenu, nekakav znak koji je minuli dan ostavio na njoj. Ali izgled joj
je bio nepromijenjen. Zatim je upitao: „I, jesi li nervozna?“ Eva se okrenula
prema njemu i osmjehnula. Kimnula je. „Jesam.“ Naime, nakanili su učiniti nešto
što im se činilo gotovo zabranjenim.

Dvadeset minuta poslije Evi se učinilo kao da je automobil uronio u neki drugi
svijet. Prošli su kroz visoka bijela ulazna vrata imanja koja je nevidljiva ruka
otvorila i za njima zatvorila, zatim su skrenuli na prilazni put koji se doimao
beskrajno dugim i bio je s obiju strana osvijetljen poluvisokim svjetiljkama. Eva
je zurila u mrak dok su prolazili pokraj još uvijek gologa drveća i grmlja iza
kojega su se naziralo prostrane travnate površine. Pomislila je kako bi Stefan
ovdje mogao igrati nogomet. Pomislila je i na dva lonca za cvijeće koje je otac
svakoga proljeća donosio iz podruma da bi majka u njih posadila crvene
geranije i njima ukrasila ulaz u gostionicu. Odjednom pred njima kao iz zemlje
izroni kuća. Bila je dugačka, moderna i obojena u bijelo. Djelovala je neosobno
kao kakva garaža, što je Evu na neobičan način umirivalo. Jürgen je zaustavio
automobil ispred kuće i primio Evu za ruku.
„Spremna?“
„Spremna.“
Izašli su iz automobila. Jürgen joj je htio pokazati kuću koja će uskoro biti i
njezina. Jürgenov otac i Brigitte još uvijek su bili na svojem otoku u Sjevernome
moru. Dok su se ondje u redovitoj šetnji uz more prije večere borili s naletima
olujnoga vjetra, nisu ni slutili da u to isto vrijeme njihov sin vodi svoju zaručnicu
kroz sve prostorije njihove kuće. Jürgen je Evi čak pokazao i vrlo jednostavno,
ali ukusno namještenu očevu spavaću sobu. Eva je bila zapanjena brojem soba,
prostranošću, otmjenošću boja. Gledala je u visoke stropove koji su ocu bih
važni, objašnjavao je Jürgen, jer mu je trebalo zraka iznad glave da bi mogao
razmišljati. Evine su potpetice čas lupkale po glatkim mramornim podovima čas
propadale u debele vunene sagove krem boje. Slike na zidovima ostavljale su
na Evu posve drugačiji dojam nego njezin frizijski pejzaž kod kuće. Promatrala
je kuću nacrtanu oštrim, crno uokvirenim oblicima uz neobično uzdignuto
jezero koje je namjerno bilo pogrešno naslikano. Eva je to prepoznala. Na
pamet su joj pale njezine krave kod kuće. Kada joj je bilo šest ili sedam godina,
svim je kravama dala imena. Sada ih se pokušavala sjetiti pa je Jürgenu
nabrajala: „Gertrud, Fani, Veronika...“
„Dobra večer, gospodine Schoormann. Gospođice...“ U sobu je ušla jedra
žena srednjih godina u bež haljini bez rukava. Nosila je pladanj i na njemu dvije
pune čaše na stalku. Jürgen je s pladnja uzeo čaše i jednu dodao Evi.

79
 Knjige.Club

„Gospođo Treuthardt, ovo je Eva Bruhns.“ Pomalo buljooka gospođa

Treuthardt otvoreno je piljila u Evu.
„Dobro došli, gospođice Bruhns.“
Jürgen stavi prst na usta pa se okrene prema njoj: „Pssst, ovo neka ostane
tajna. Ovo je prvi, neslužbeni posjet.“
Gospođa Treuthardt zavjerenički je stisnula oči, što je valjda trebalo biti
namigivanje, i pritom pokazala niz sitnih, zdravih zuba. „Bože sačuvaj! Od mene
nitko ništa neće saznati. Idem pripremiti večeru ako vam odgovara.“ Jürgen je
kimnuo, a gospođa Treuthardt posla u kuhinju.
„Mogu li vam možda pomoći u kuhinji, gospođo Treuthardt?“ upitala je Eva
pristojno.
„Samo bi nam još to trebalo, da gosti moraju sami kuhati!“ Gospođa
Treuthardt je izašla. Jürgen je rekao Evi smješkajući se: „Malo je neotesana, ali
vrlo korektno obavlja svoj posao.“
Nazdravili su i otpili gutljaj. Hladni pjenušac bio je opor, a Evi se činilo da
ima okus kvasca. Jürgen je rekao: „Ovo je šampanjac. Želiš li sada vidjeti vrhunac
dekadencije? Ponesi čašu.“ Eva je znatiželjno pošla za Jürgenom.
Hodnikom popločenim keramičkim pločicama prešli su u „zapadno krilo“, kako
ga je Jürgen ironično nazvao. Uznemirujući miris koji je Eva sve vrijeme osjećala
misleći da joj se pričinja, sada je postao intenzivan. Jürgen je otvorio
vrata, upalio stropnu rasvjetu i Eva je stupila u prostranu prostoriju obloženu
nebeskoplavim pločicama. Bazen. Uzduž desne strane bazena protezala se
staklena stijena s pogledom na vrt zagasito zelene boje. Nekoliko vanjskih
svjetiljaka stvaralo je mutne svjetlosne krugove. Izgleda kao loše
održavan akvarij, pomislila je Eva gledajući vrt, u kojemu već dugo nije zaplivala
riba. Nasuprot tomu voda u bazenu djelovala je svježe. Njezina površina ravna
kao staklo stajala je utaknuta.
„Hoćeš li zaplivati?“
„Ne, hvala.“
Eva se sada nije htjela skidati i močiti. Jürgen se doimao razočarano.
„Jürgene, nemam sa sobom ni kupaći kostim.“ Jürgen tada otvori zidni ormar u
kojemu je na vješalicama visjelo barem pet različitih kostima.“
„To ne bi trebalo biti problem. Ostavit ću te samu.“ Eva je ponovno
htjela odbiti, ali Jürgen je nastavio: „Iskreno govoreći, Eva, moram obaviti još
jedan telefonski razgovor. A to bi moglo potrajati. Kupaće kape naći ćeš u tuš-
kabini.“ Jürgen s vješalice skine kupaći kostim, pruži ga Evi i ode. Ostala je sama
i gledala kako se s dna bazena dižu mjehurići. Kao u njezinoj čaši pjenušca koju

80
 Knjige.Club

je još uvijek držala u ruci. Ali ne, ovo je čaša šampanjca. Eva otpije još jedan
gutljaj i lagano se strese.

Deset minuta kasnije Eva se u pomalo tijesnom svijetlo-crvenom kupaćem

kostimu metalnim ljestvama spuštala u bazen. Gustu kosu jedva je uspjela
ugurati ispod bijele gumene kape i sada je prečku po prečku poslušno silazila u
bazen. Stvorila je malene valove, a voda ju je obgrlila toplije negoli je očekivala.
Kada joj je došla do grudi, Eva pusti ljestve i zapliva. Okrenula se na leđa. Nadala
se da kapa neće propuštati vodu. Ako joj se kosa smoči, trebat će joj pola sata da
je osuši fenom. Raširila je ruke i noge, ispružila se na vodi i gledala neonske
cijevi koje su ispod stropa tiho zujale. Kako je neobično plivati u tuđoj kući. Sa
skupim šampanjcem u želucu. U kupaćem kostimu koji nije njezin. Nikada joj
kao sada nije bilo toliko nezamislivo napustiti svoj dosadašnji život da bi ovdje
živjela s Jürgenom. Ali, stvari su se tako razvijale. Eva se sjetila Jana Krala koji je
sada već možda na putu kući. Možda upravo sada leti zrakoplovom visoko iznad
ove kuće s bazenom, na putu prema Poljskoj. Preko Beča. Eva je prije dvije
godine tako putovala na gospodarski kongres u Varšavu. Ondje je izgubila
nevinost. Okrenula se na trbuh i zaronila do dna bazena osjećajući kako joj voda
polako prodire ispod kape. Unatoč tomu ostala je pod vodom sve dok više
nije mogla izdržati.
U svojoj dnevno-radnoj sobi Jürgen je nečujno hodao gore-dolje po debelom
sagu. Nije telefonirao, slagao je Evi. Nije imao dogovoren razgovor. Htio je
provjeriti kakav je osjećaj kada je Eva ovdje, u blizini, negdje, u drugoj prostoriji,
a da je on ne može vidjeti. Kakav bi bio osjećaj kada bi ona ovdje živjela s njim?
Morao je priznati: lijepo je znati da je Eva u kući. Kao neki novi maleni organ
koji u staro tijelo unosi svježinu.

Poslije su Eva i Jürgen sjedili za dugim blagovaonskim stolom okrenuti bočno

jedno prema drugomu. „Ne, ne nasuprot meni, Eva, nećemo biti tako uštogljeni“,
našalio se Jürgen. Kosa joj je, još uvijek mokra, bila raspuštena i padala preko
leđa. Kosa joj je izazovna, pomislio je Jürgen promatrajući Evu krajičkom oka,
pomalo razuzdana. No odmah je zatomio želju da je poljubi. Ne u kući
svojega oca prije negoli bude znao za Evu. Večerali su srneći gulaš koji je
spravila gospođa Treuthardt. Jürgen je nadugačko i naširoko pripovijedao o
uglednome arhitektu koji je prije osam godina projektirao ovu kuću „kao
refleksiju na nekadašnjega Miesa van der Rohea“. Eva je pomislila na heklane
tabletiće u svojoj kući i pokušala toga arhitekta zamisliti u svojoj sobi.
Naposljetku je upitala Jürgena što bi taj arhitekt rekao kada bi došao ovamo, a

81
 Knjige.Club

po namještaju bi posvuda bili rasprostrti heklani tabletići. Jürgen je pogleda ne

shvaćajući. „Upozoravam te, to je moj miraz. Pedeset i šest heklanih tabletića za
svaku priliku.“ Jürgen sada shvati pa odgovori ozbiljnim glasom: „Heklani
tabletići također slijede arhitektonsko načelo simetrije.“ Zatim prasne u smijeh
kao dijete koje je izvelo nepodopštinu. Eva se smijala zajedno s njim, a bilo joj je
još smješnije kada je čula da se arhitekt zove Egon Eiermann.6
Kako bi se gospodin Eiermann samo zgranuo kada bi ovdje u svojoj kući
odjednom iznad kamina ugledao frizijski pejzaž s jarko crvenim zalaskom
sunca? A tek kada bi vidio krave? Dok se hihotala i gušila od smijeha, Eva ispred
sebe ugleda oca kako kod kuće s vremena na vrijeme pogleda onu sliku
i uzdahne. U trenucima nostalgije za zavičajem. Vidjela je majku kako plaho
briše prašinu s okvira slike koja je bila odveć skupa da bi samo visjela na zidu.
Eva se uozbiljila, gotovo rastužila.
„Imam osjećaj da sam iznevjerila roditelje.“
Ni Jürgen se više nije smijao, nego ju je primio za ruku. „Ne moraš se stidjeti
svojih roditelja.“
Nakon večere prešli su u Jürgenovu dnevno-radnu sobu. Jürgen je na
gramofonu pustio ploču i sjeo pokraj Eve na široki sivi kauč. Evi ovo nije bilo
prvi put da ne zna što bi mislila o džezu. Nije znala kada pjesma počinje, a
kada završava, a ni između toga nije se snalazila. Voljela je glazbu u kojoj bi
sljedeći ton čula i prije negoli bi odjeknuo. U džezu to nije bilo tako. Eva zamoli
Jürgena još malo vina od kojega joj se u glavi ugodno vrtjelo pa je u prostoriji
sve izgledalo još ljepše: topla svjetlost, visoka polica s knjigama, simpatično
neuredan pisaći stol ispred visokih prozora. Eva je pospano zatreptala očima i
zažmirila. Pred njom izroni slika ljudi s kovčezima. Vladala je gužva, muškarci u
vojničkim odorama siktali su zapovijedi. Starica sa žutom zvijezdom na kaputu
izvadila je nešto iz džepa kaputa i mlađoj ženi stavila u ruku govoreći: „Drži do
svojeg dostojanstva!“ Zatim su staricu grubo odvojili, a mlada je žena pogledala
u dlan. Eva je otvorila oči i uspravila se na kauču. Nije se htjela prisjećati onoga
što je svjedokinja danas ispripovijedala, o jedinom predmetu koji joj je ostao od
bake i koji su joj u logoru ukrali.
„I koja će soba onda biti moja?“ Jürgen, koji je glavu zabacio na naslon kauča,
slušao glazbu i pušio, odgovori odsutno: „Praonica... Želiš li vidjeti i nju? I
kuhinju? Ona je osobito velika...“
„Nisam na to mislila. A trebam i pisaći stol!“
„Možeš se koristiti mojim stolom ako ponekad moraš napisati pismo.“

6
Jajar, prodavač jaja. (nap. prev.)

82
 Knjige.Club

Jürgen je ustao i okrenuo ploču. Eva je primijetila da ju je zabolio želudac.

Nije podnosila divljač. Osim toga, gospođa Treuthardt je prepekla srnetinu.
Ionako tamni komadi mesa bili su gotovo crni. Osjećala ili je u želucu kao da je
pojela ugljen. Ili kao vuk kamenje umjesto praščića u bajci koju još uvijek mora
čitati Stefanu iako je već velik. Jürgen ponovno sjedne pokraj nje i spusti joj u
krilo debeli fotoalbum.
„Htio bih ti pokazati majku.“
Pokušavala je ne misliti na bolove u želucu i listala je album. Jürgenova
majka bila je nježna žena crne kose, a gotovo na svim slikama bila je mutna. Na
jednoj fotografiji vidjeli su se nasmijani roditelji kako malenoga Jürgena
drže između sebe. Stajali su ispred vrtne terase pivnice. Eva je prepoznala
Jürgena po ozbiljnome pogledu. A prepoznala je i mjesto.
„To je tamo na onom brdu. Ispred pivnice.“
„Da, to je bilo u ljeto ’41., dva dana nakon toga uhitili su oca.“
„Zašto?“
„Jer je bio komunist. Ponovno sam ga vidio tek nakon četiri godine.“
Jürgen je zašutio i u teškoj staklenoj pepeljari ugasio cigaretu. O tome
očigledno nije želio reći ništa više. Evi se učinilo da se pokajao što joj je uopće
pokazao album.
„Majka ti je na fotografijama zgodna. I simpatična. Voljela bih da sam je
upoznala.“
Okrenula je list, ali na njemu više nije bilo zalijepljenih fotografija. Iz albuma
ispadne nezalijepljena fotografija. Eva je uzme. Bila je to razglednica koja je
prikazivala planinski kraj. Eva okrene razglednicu na kojoj je poleđina bila
gusto ispisana dječjim rukopisom. „Draga mama...“ Prije negoli je uspjela
pročitati nastavak, Jürgen joj razglednicu istrgne iz ruke.
„U to vrijeme poslali su me na selo, u Allgau“, rekao je Jürgen i ponovno sjeo
pokraj nje: „Otada ne podnosim miris krava i kravljeg mlijeka.“
„Što ti je ondje bilo toliko loše?“ zanimalo je Evu. Jürgen vrati razglednicu u
album, zatvori ga i spusti na stakleni stol.
„Htio sam ostati uz majku jer sam imao osjećaj da je moram zaštititi. Kakvi
već jesu dječaci. Ali tada je poginula.“
Eva pomiluje Jürgena po obrazu. Jürgen je pogleda, a njoj nehotice pobjegne
malen, ali dovoljno čujan vjetar. Taj prokleti srneći gulaš. Eva se zažarila u licu.
Kakva neugodnost. Jürgen se diskretno osmjehne, a zatim je ipak poljubi.
Skliznuli su na kauč, dah im se ubrzao, gledali su se, zbunjeno se osmjehivali,
ponovno se ljubili. Jürgen je klizio dlanom po Evinoj goloj ruci, oprezno zavukao
83
 Knjige.Club

prste u njezinu već gotovo suhu kosu koja je blago mirisala na klor. Eva je
Jürgenu izvukla košulju iz hlača i obje ruke zavukla u hlače. Ali Jürgen odjednom
ustukne.
„Namjeravaš li me zavesti?“
„Ili ti mene?“ Eva se nasmijala. Tada će Jürgen ljutito: „Rekao sam ti svoje
mišljenje! Dok nismo u braku...“
„Ali, nije li to pomalo staromodno?“ Eva je ponovno htjela zagrliti Jürgena.
Ne zato što je bila puna žudnje, nego je jednostavno htjela konačno obaviti
spolni čin, sklopiti i taj posljednji savez, neku vrstu obvezujuće izjave, kako
je mislila. No Jürgen je čvrsto uhvati za ruku, a Eva se uplaši njegova odlučnog
pogleda. Na trenutak je pomislila da će je udariti. Uspravila se na kauču i šutjela.
Glazba je završavala otegnutim tonom koji je postajao sve tiši. Ploča je došla
do kraja. Eva je rekla: „Ne razumijem te.“
„Odvest ću te kući.“

Dok su se Eva i Jürgen njegovim automobilom kasno navečer vozili kroz grad, a
Eva pokušavala potisnuti vjetrove koji su je sve jače napuhivali, u uredima
Državnoga odvjetništva još uvijek je gorjelo svjetlo. U konferencijskoj
dvorani David Miller i drugi pripravnici pripremali su pitanja i dokumente za
sljedeći dan dokaznoga postupka. Plavokosi je pušio sjedeći u svojem uredu
zajedno s glavnim državnim odvjetnikom obasjan mutnim snopom svjetlosti
stolne svjetiljke i tiho govorio o glasinama da su stare SS-ovske veze sadašnjih
optuženika prijetile sucima i prisjednicima. U gradskoj bolnici Annegret je
završila svoju smjenu. Hodala je bolničkim krugom, a ledeni vjetar šibao joj je
lice. Hoće li opet biti mraza? To pitanje zaokupljalo je Annegretine kolegice za
vrijeme pauze. Njoj je bilo svejedno kakvo će biti vrijeme jer joj gotovo nikada
nije bilo hladno, pa tako ni danas nije zakopčala svoj tamnoplavi kaput nalik na
šatorsko krilo. Htjela je skrenuti lijevo na tramvajsku stanicu, ali joj se učinilo
da je netko čeka: doktor Küssner stajao je naslonjen na svoj tamni automobil pa
se odmaknuo ugledavši je kako dolazi. Annegret se isprva pravila da ga ne vidi,
ali on joj je mahnuo, a zatim je čak i tiho zazvao: “Sestro Annegret?“
Annegret je prišla i šutke stajala dok joj je vjetar tresao raskopčani kaput.
Küssner je zbunjeno nešto promrsio o tome da je „sasvim slučajno saznao“ da
idu u istom smjeru i da bi je „vrlo rado povezao“. Annegret ga je pustila
da govori. Znala je da je došlo vrijeme da se upusti u novu vezu. Već duže
vrijeme mogla je to iščitati iz njegovih pogleda i naznaka poput „moja žena
nikada nema vremena za mene“. Osim toga, zadnjih dana karte su joj se

84
 Knjige.Club

otvarale govoreći nedvosmislenim jezikom i na odgovarajućem mjestu

pokazujući karo kralja. Uvijek isto.
Annegret je sjela u automobil doktora Küssnera. „Želite li odmah kući? Ili
možda još imate vremena za kratko piće?“ Nije sačekao odgovor, nego je krenuo
i nastavio nervozno govoriti. „Moram ponovno spomenuti da vam je ono s
malenim Bartelsom jako dobro uspjelo. Usprkos tomu otac je pisao upravi
bolnice. Oni su nagazili mene, a mi ne možemo učiniti ništa više nego paziti i
paziti i paziti na higijenu... Ili smo nešto previdjeli?“ Umjesto da odgovori nešto
jednostavno, Annegret se dogodilo nešto neobično: počela je jecati. Zvučala je
kao bolesna mačka zaglavljena u oluku. Njezino oblo lice dobilo je ružičastu
boju, a ona je krkljala i tulila. I nije izgledala osobito privlačno. Doktor Küssner
usporio je vožnju neprestano pogledavajući prema njoj. Naposljetku je
zaustavio automobil uz rub ceste i, ne znajući što bi, uključio sva četiri žmigavca.
Drugačije je ovo zamišljao. Ali Annegret nikako da prestane. Još nikada
nije toliko intenzivno osjećala da joj je život promašen. Završen i prije nego što
je počeo. Doktor Küssner naposljetku joj pruži neupotrijebljen rupčić koji mu je
izglačala supruga i reče: „Kočimo ovdje promet.“
Annegret se osmjehnula i umirila. „U redu. Sada bih rado nešto pojela. U
onom malom vinskom podrumu.“

Jürgen je u međuvremenu odvezao Evu kući. Na rastanku su dogovorili susret

za vikend jer su htjeli otići na izlet u nepoznato, otputovati u Taunus i ondje
malo prošetati. “Ako nas vrijeme posluži“, rekli su gotovo uglas. Zatim su se
oprostili. Oboje otriježnjeni i skeptični. Ušavši u mračan hodnik stana, Eva je
vidjela da ispod vrata dnevnoga boravka dopire slabašno svjetlo. Iza vrata je
vladala neobična tišina. Lagano pokuca na vrata, ali joj nitko ne odgovori.
Zatim uđe u sobu i zaprepasti se: otac je na leđima ležao na podu, stopala i
listova podignutih na majčin naslonjač. Žmirio je.
„Tata? Što se dogodilo?“
„Ova će me leđa dokrajčiti. Nisam rekao mami jer je već zaspala,“
Eva tiho zatvori vrata za sobom i priđe ocu. „Zar nemaš više tableta?“
Ludwig je otvorio oči. Bile su crvene i napaćene. „Teško mi padaju na želudac.“
Eva je u kaputu sjela na kauč i sažalno gledala oca. Gotovo da je i sama u leđima
osjećala bolove.
„Ovo mi je preporučila Lenzeova, njezina muža također često muče leđa.
Leći na pod i podignuti noge... valjda se tako rasterećuju prokleti kralješci...“
Stenjao je. Nije gledao

85
 Knjige.Club

Evu i nije ju kao inače pitao kako je prošao dan: „I? Je li danas bilo nešto
važno?“
Eva pomisli na dva oca koja je danas upoznala pa odmah odgovori: „Danas
su bila dva muškarca i oba su izgubila obitelj.“
Ludwig je neko vrijeme ležao šutke. Zatim je spustio noge s naslonjača, s
mnogo muke prevrnuo se na bok, pa se okrenuo na sve četiri i potom se
uspravio na koljenima. Opsovao je. Još uvijek nije pogledao Evu. Rekao je: „U
ratu su mnogi izgubili obitelji, kćeri, a prije svega sinove.“
„Ali, ovo je nešto sasvim drugo. Te su ljude tamo razvrstavali...“ Ludwig je
učinio zadnji trzaj, osovio se na noge i sasvim uspravio. „Da, sretan sam što
nikada nisam morao ići na istok. A sad mi, kćeri moja, ispričaj koliko soba
imaju Schoormannovi?“ upitao je Ludwig odjednom vedrim tonom. Eva
nervozno pogleda oca koji je ugasio stajaću svjetiljku dvaput potegnuvši uzicu.
Po jedanput za svaku žarulju. Klik. Klak. Sobu je obavio mrak. S ulice je
dopirao tračak svjetlosti, a otac je izgledao kao veliki crni duh.
„Tata, u tom su logoru u jednome danu ubijene tisuće ljudi.“ Eva s čuđenjem
primijeti da joj glas zvuči gotovo prijekorno.
„Tko to kaže?“
„Svjedoci.“
„Nakon toliko godina sjećanje zna prevariti.“
„Zar misliš da ti ljudi lažu?“ Eva se zaprepastila jer je rijetko vidjela oca tako
odbojnoga.
„Rekao sam ti što mislim o tvom angažmanu u tome.“ Ludwig otvori vrata u
namjeri da izađe. Eva ustane, pođe za njim i reče prigušenim glasom: „Ali to
mora izaći na vidjelo. A zločinci se moraju kazniti. Ne mogu i dalje slobodno
šetati!“ Eva se potpuno zbunila kada joj je Ludwig odgovorio: „Da. To je točno.“
Zatim ju je ostavio u mraku dnevnoga boravka. Pomislila je da joj otac još nikada
nije bio ovako stran i da je to užasan osjećaj koji će, nadala se, brzo proći. Tada
iza sebe začuje šum, nekakvo ritmično metenje. Zatim cvilež. Bio je to Purzel koji
je sjedio na sagu i mahao repom. „Purzel... moraš li još jednom van? Hajde,
idemo.“

Eva je ispred kuće čekala da Purzel obavi nuždu. Trbuh je više nije bolio. Duboko
je disala i očima slijedila oblak pare iz usta. Još jedanput duboko je izdahnula
stvarajući još veći oblak. Purzel je uokolo njuškao, onjušio je i svoju uličnu
svjetiljku, ali nije se olakšao. Eva je pomislila: s njim nešto nije u redu. Jače je
stegnula kaput oko struka. Noćas će biti još hladnije. Na parkiranim

86
 Knjige.Club

automobilima već se hvatao mraz. Kao sloj šećera u prahu. Samo je na

jednom automobilu tamna karoserija bila čista. U automobilu su sjedile dvije
osobe kojima su se glave neprestano spajale u jednu. Prepoznala je svoju sestru
Annegret kako se ljubi s nekim muškarcem. Eva se okrenula na drugu stranu
i Purzela neobavljena posla potegnula za ogrlicu natrag u kuću. Sigurno još
jedan oženjeni.

Bila su prošla već dva sata iza ponoći. Eva se pokrila još jednom dekom, ali nije
se mogla utopliti. Pred očima su joj još uvijek plesale slike. Otac ispružen na
leđa, Jürgen koji je odguruje od sebe, svjedok koji sjedi u garderobi nagnut
naprijed poput ptice koja se zabila u staklo pa u sebi osluškuje hoće li umrijeti
ili će preživjeti, mlada žena na rampi koja otvara dlan nakon što joj je baka
nestala, a u ruci je komadić sapuna, supruga prvooptuženoga u zahodu koja stoji
pokraj nje i pere ruke. Eva je pokušavala dovesti osjećaje u red, osjećaj ljubavi,
uplašenosti, nevjerice, neobične povezanosti. Kao i njezini roditelji i sestra,
Eva je još dugo ležala budna. Samo je Stefan spokojno spavao poprijeko opružen
preko kreveta, a ispred njega na podu cijele vojske poginulih vojnika i mrvice
kolača. Kada je oko četiri sata napokon zaspala, sanjala je gospođu
Treuthardt kako u nadnaravno velikoj kuhinji u golemome loncu kuha srneći
gulaš. Pokraj lonca se uzdizala nekakva hrpa visoka gotovo kao gospođa
Treuthardt. Bili su to naslagani komadi mesa. Eva reče gospođi Treuthardt: „To
je previše za dvije osobe.“ Gospođa Treuthardt nestrpljivo je pogleda: „Ali ja ću
vam pokazati. Samo gledajte.“ Gospođa Treuthardt uzela je s hrpe komad mesa
i ubacila ga u veliki lonac, zatim još jedan pa još jedan.

Više nije bilo ozbiljnoga mraza iako su ga svi očekivali. Zima se neopazice
iskrala, „otišla bez pozdrava“, kako je otac volio reći. Ljudi su sada čekali
početak pravoga proljeća. Eva je od utorka do četvrtka radila u
Općinskome domu, a ponedjeljkom je u uredu Državnoga
odvjetništva prevodila pisane dokumente. Suprotno svojoj navici, često je
sanjala. Noću je susretala ljude s kojima je danju sjedila za stolom za svjedoke.
Najčešće su je u nešto uvjeravali ne ostavljajući joj vremena za razmišljanje.
Logor joj je na neobičan način polako postajao prisan: blokovi, odjeli, rutina.
Kod kuće nije imala nikoga s kime bi o tome mogla razgovarati. Roditelji ili
Annegret za suđenje nisu htjeli ni čuti. Čak su i u novinama preskakali
članke koji su o tome objavljivani gotovo svakodnevno. Eva je počela svake
večeri u plavoj školskoj bilježnici zapisivati što je čula toga dana. Nestao je
njezin prvotni osjećaj da je s logorom nešto povezuje, da prepoznaje ljude,

87
 Knjige.Club

ženu prvooptuženoga. Eva je upoznala i druge gospođice koje su radile kao

tajnice u Državnome odvjetništvu ili kao daktilografkinje na sudu. Tijekom
podnevnih stanki ručale su za istim stolom i razgovarale o modi i plesnjacima. O
onome što je rečeno u sudnici, šutjele su.
Navečer je Eva telefonirala s Jürgenom ako toga dana nije došao po nju i
izveo je u grad. Njegov otac i maćeha u međuvremenu su se vratili sa svojega
otoka i u kući nisu primijetili nikakav trag Evine nedavne nazočnosti.
Gospođa Treuthardt šutjela je kao zalivena, ali je često namigivala Jürgenu -
prepričavao je Jürgen Evi - i očigledno uživala u toj zajedničkoj uroti.
Zdravstveno stanje njegova oca nije se pogoršalo. Naprotiv, morski mu je zrak
„propuhao mozak“, tvrdio je uporno u razgovoru s Jürgenom. Na Jürgenovu
sreću i nesreću umiješao se u izradu novoga kataloga. Jürgen je davao prednost
naslovnici s gospođom u bundi od nerca. „Tata, moramo se već jednom
odmaknuti od te tvoje komunističke jeftinoće!“ Ali Walther
Schoormann odlučio je da na naslovnici trebaju biti djeca koja se igraju u
snijegu. „Djeca su naša budućnost. Ali ti to, Jürgene, očito ne razumiješ!“ Bio je
to razgovor pun zajedljivosti. Eva je danima čekala da je Jürgen predstavi ocu i
njegovoj supruzi. Ali, poziv nije stizao, a Eva se nije usuđivala pitati. Odlazili su
na ples ili u kino, ljubili se kada ih nitko ne bi vidio. Katkada bi joj Jürgen spustio
ruku na bok ili na grudi. No Evi je to izgledalo kao da njih dvoje ne
planiraju daljnju budućnost kao par. Jedne večeri gledali su nekakav švedski
film o kojemu su svi šaputali razrogačenih očiju i u pola glasa, daktilografkinje i
tajnice na sudu, medicinske sestre oko Annegret u sestrinskoj sobi. Film je bio
za starije od osamnaest godina. Eva ga je obavezno htjela pogledati pa je sada
sve uzbuđenija gledala ženu koja se u spolnome pogledu nimalo nije sustezala.
Kada su se na filmskome platnu širokome tri metra po drugi put pojavile gole
ženske grudi, Jürgen je ustao i izašao iz kina. Eva je ljutito krenula za njim i
sustigla ga u neosvijetljenom ulazu trgovine oružjem Will. „Progovara li to još
uvijek svećenik u tebi? Sramežljiv si, Jürgene, sputan!“ Jürgen joj ljutito odvrati
da seks u tom filmu nema nikakve veze s bliskošću i ispunjenjem kakvo on
zamišlja. I nikakve veze s ljubavlju. Eva će nato: „Mislim, tebi za to treba brak?!
A sada odjednom i ljubav? 1 onda ćemo moći? Možda ti zapravo uopće
nisam privlačna?! Bila bih ti zahvalna kada bi mi rekao istinu!“ Jürgen joj odvrati
da je „prepožudna“. I premda ta riječ u njezinu rječniku uopće ne postoji, Eva se
razljutila. Ni sama nije mogla shvatiti da muškarca mora preklinjati da s
njom spava. „Da me možeš tako ponižavati!“
„Sama si to radiš!“
Vrativši se te večeri nakon kina kući, Eva je pokucala na vrata sestrine sobe.
Annegret je na temelju vlastitih iskustava naposljetku izrazila mišljenje da je
88
 Knjige.Club

Jürgen homić i da Eva mora razmisliti može li s time živjeti. Tu je noć

Eva proplakala, ali je sljedećega jutra Jürgen stajao na vratima s cvijećem u ruci
i tako tužnoga lica da mu je sve oprostila. Pogledala ga je u oči i bila uvjerena da
je on voli i želi. Sigurno je postojalo nešto što ga sputava. No Eva je potisnula
pomisao da bi moglo biti riječi o nekakvoj posebnosti.

U još sumračnom gradu jednog je ranog jutra sa zapada zapuhao prvi proljetni
povjetarac. Mađar Otto Cohn u pansionu K Suncu već je duže ležao budan.
Svakih nekoliko minuta s noćnoga bi ormarića uzeo džepni sat, otklopio ga i
pogledao brojčanik. Gospoda iz Državnoga odvjetništva neprestano su
izmišljala isprike jer je, nažalost, sve potrajalo dulje od predviđenoga. I zato što
se u slijedu saslušanja nešto moralo prerasporediti. Mnogo dana strpljivo je
čekao, ali je danas kucnuo taj čas. Iza narančastih zavjesa polako je svitalo i
zacvrkutala je prva ptica. Ozbiljno i ustrajno ptica je ponavljala tri ista tona. Fa
fu fi. Fa fu fi. Kada su kazaljke na satu pokazale sedam, Mađar je ustao. Kao i
svake noći, spavao je odjeven. Na glavu je kao i svakoga jutra stavio zagasito crni
šešir s uskim obodom i iz kovčega izvadio tamnoplavu plišanu torbicu s
izvezenim hebrejskim slovima. Pogledao se u zrcalo i zadovoljno ustanovio da
mu je brada već prerasla ovratnik košulje. Kada je nedugo nakon toga u kaputu
hodao predvorjem pansiona i u prolasku bez pozdrava na pult spustio teški
ključ, vlasnik pansiona nije ga zaustavljao i pozivao na zajutrak u malenoj
prostoriji iza recepcije. To je činio samo prvih dana: „Doručak je uračunat u
cijenu.“ Svaki put uzalud. Nakon što je Cohn i jutros izašao iz pansiona bez
doručka, vlasnik reče svojoj ženi, koja je došla iz kuhinje sa svježe natočenim
vrčem kave, da se taj glupi Židov sigurno opet ide moliti. Žena ga je umirivala
govoreći da su ti ljudi dovoljno propatili i da ih se ne mora sada još i napadati. I
da je u novinama pročitala kako su te ljude odmah pri dolasku „sektirali ili kako
se to već kaže“. Jedne za umiranje, a druge za rad od kojega bi također ubrzo
umrli. I da takvo što ipak nisu zaslužili. Njezin muž samo je slegnuo ramenima.
On toga Židova ne dira, rekao je. Čak mu pruža i konačište. I to već
tjednima! Iako će nakon njega sigurno morati raskuživati sobu. „Ti si, Horste,
negdje duboko u duši ipak dobar čovjek“, rekla je žena i nestala u prostoriji za
doručak. Vlasnik pansiona nije bio siguran ruga li mu se njegova žena. Ali to
mu nije bilo dovoljno važno da bi o tome razmišljao. Morao je proučiti ponudu
instalatera koji je u četirima sobama trebao ugraditi umivaonike. A instalater je
dao besramno visoku cijenu. Iako su bili prijatelji.
U međuvremenu je Mađar stigao do sinagoge Westend. Kimnuvši, pozdravio
je čuvara na vratima i stupio u visoku obijeljenu prostoriju za molitvu. U njoj je

89
 Knjige.Club

bilo okupljeno barem desetak starijih muškaraca. Hazan7, omanji energični

muškarac s crnim šeširom, pred okupljenima je molio:

„Hvaljen nek je živi B-g! Nije omeđen ni prostorom ni vremenom. On je jedini

kojemu ništa nije nalik u njegovoj uzvišenoj neponovljivosti. On nije oblik, nije
lik, svetac je jedino sebi sličan. Prapočetak, prije sveg bitka: početak koji je i sam
bez početka. I tako vlada kao gospodar svijeta o čijoj moći govori svemir.“
Među vjernicima koji su se molili bio je mlađi muškarac s vezenom kipom
na crvenoj kosi koja mu je padala preko zatiljka. Mađar ga je prepoznao.
Bio je to zaposlenik Državnog odvjetništva. Crvenokosi se neprestano
osvrtao promatrajući ponašanje drugih vjernika. Mađar iz svoje plišane torbice
izvadi molitveni šal, stavi ga oko vrata izgovarajući prikladan stih. Mrmljao je
ritmički se njišući gornjim dijelom tijela. Ali danas nije molio s
drugim vjernicima. Molio je Boga da mu oprosti zbog onoga što je nakanio
učiniti. Što je morao učiniti.
David Miller nije primjećivao Mađara. Ni on nije pratio hazana koji je sada
izgovarao: „Nisu li svi junaci pred Tobom ništa i ljudi velikih imena kao da nisu
postojali i mudraci kao da nemaju spoznaju i razboriti kao da su bez razbora?

7
Bazan, predmolitelj u sinagogi, (nap. prev.)

90
 Knjige.Club

jer njihova su djela većinom zbrkana, a dani njihova života pred Tobom su
isprazni i čovjek nije u prednosti pred životinjom jer je sve isprazno.“
David Miller također nije molio zajedno s drugima. Molio je od Boga okrutnu
osvetu koja je trebala sustići optužene. A osobito onoga suhonjavoga s licem
čimpanze, optuženika broj četiri. Zvijer.

Iako su Evu naručili tek poslijepodne, ona je već pola sata prije početka rasprave
sjedila na svojemu mjestu u redu iza stola Državnog odvjetništva. Uživala je u
gotovo pobožnome ozračju koje je vladalo u polupraznoj dvorani. Oni rijetki koji
su pripremali raspravni dan na stolovima suda slagali su dokumente i spise
krećući se oprezno i tiho i tek katkad šapćući. I svjetlo je djelovalo prigušeno
kao u crkvi. Nisu još bili upaljeni ni reflektori koji su - po jedan u svakome kutu
dvorane - ugrađeni posljednjih dana kako bi pojačali dnevno svjetlo i stropnu
rasvjetu te pomogli sucu da u mimici optuženika uočava nijanse. Eva je bila
odjenula svijetlosivi kostim od lagane tkanine koji je stajao gotovo 100
njemačkih maraka. No sada je zarađivala 150 maraka tjedno. U onome
tamnoplavom kostimu jako se znojila. Dvorana je najčešće bila pregrijana, a to
mnoštvo ljudi, gotovo uvijek 200 osoba, tijelima je dodatno zagrijavalo zrak i
trošilo kisik. Od podneva je u dvorani bilo strašno zagušljivo unatoč visokome
stropu, prozorima stalno otvorenima na kip i tome što su sudski poslužitelji
gasili grijanje. Neke su se žene u prostoru za gledatelje već bile onesvijestile. Ali
to je možda bilo i zbog mučnih opisa svjedoka, mislila je Eva vadeći iz
aktovke oba rječnika. Nije razumjela zašto svi ti gledatelji prate raspravu.
Reporteri, najčešće mladi nepočešljani muškarci u prašnjavim odijelima, bili su
prepoznatljivi po blokovima za bilješke, po neobično neuživljenim licima, a Evi
su u međuvremenu bile poznate i supruge prvooptuženoga, optuženika broj
četiri i broj jedanaest koje nisu propuštale nijedan raspravni dan. Ostali
gledatelji zacijelo su bili rodbina poginulih. Ili prijatelji. Opise zločina slušali
su razrogačenih očiju, prestravljenih pogleda, vrteći glavom, plačući, pa čak i
bijesno dovikujući optuženicima kada bi ovi po tko zna koji put ponovili: „Ništa
nisam znao! Ništa nisam vidio! Ništa nisam učinio! O tome ne znam ništa!“
Bilo je ondje i muškaraca koji su sve pratili ne uzbuđujući se, ali čije su
simpatije nedvosmisleno bile na strani optuženih, muškaraca koji su u
stankama stajali zajedno i koji su, kada bi prvooptuženi prolazio pokraj njih,
automatski lupili petama. Ali bio je ondje i izvjestan broj gledatelja koje Eva
nikamo nije mogla svrstati. Neki od njih dolazili su svakodnevno i pozorno
pratili svaku riječ. Eva je jednom prilikom pozvala Jürgena da posluša raspravu,
ali on joj je objasnio da je odveć zauzet izradom kataloga za jesen/zimu. Znala

91
 Knjige.Club

je da je to samo izgovor, ali ga je mogla razumjeti. Uostalom, mogla je razumjeti

i svoju obitelj. Zašto bi se čovjek dobrovoljno suočavao s tom prošlosti? A zašto
sam ja ovdje, pitala se. Nije znala odgovor. Zašto je htjela čuti iskaz Mađara
kojega je onoga dana otpratila do pansiona? Zašto je htjela saznati, zašto je
morala saznati što mu se dogodilo? Od prvoga dana suđenja sve češće ga je
viđala u predvorju sudnice s njegovim zagasito crnim visokim šeširom iznad
bradatoga lica. Kao svjedok nije smio pratiti raspravu, ali je tijekom rasprave
često sjedio u predvorju pokraj vrata dvorane, na stolici koju je onamo
dovukao sam, kao da čuva stražu. On i Eva u stankama bi se katkada pogledali,
ali on nije pokazivao da je se sjeća.

Sudski poslužitelj zajedno je s tehničarom dogurao stol na kotačiće. Na njemu je

stajao četvrtast uređaj iz kojega je s prednje strane virila kratka cijev s lećom.
Izgledao je kao maleni tenk bez gusjenica. Epidijaskop. Takvu napravu Eva je
poznavala još iz djevojačke realne škole kada je na satu zemljopisa profesor na
zid projicirao fotografije nepoznatih krajeva svijeta. Najčešće gole divljake
ispred koliba nad kojima se izvijao dim. „Je li ova rasa više majmun ili više
čovjek? Gospođice Bruhns?“ Takva pitanja bila su slabost profesora Brautlechta.
Katkada, dok su ga čekale, Eva i prijateljice iz razreda uključile bi uređaj
pa projicirale iz novina izrezane slike svojih idola. Mlade muškarce nepristojno
izvijenih tijela u šiljatim cipelama. U usporedbi s njima oslikani Pigmeji
profesora Brautlechta bili su mačji kašalj. Sjetivši se toga, Eva se osmjehnula
gledajući kako tehničar namješta stolić ispred velikoga bijelog platna obješenog
pokraj plana logora. S kabelom u ruci između stolova optuženika tražio je
utičnicu. Vjerojatno su tim uređajem htjeli uštedjeti na vremenu. Do sada su
fotografije i dokazni materijal slali od ruke do ruke pa bi ih suci, branitelji i
Državno odvjetništvo gledali jedni za drugima, a to je bilo nepraktično. Tehničar
je uključio uređaj. Na platnu je zatitrao svjetlosni kvadrat. Sudski poslužitelj
po tehničarovoj je uputi na staklo projektora stavio list papira i spustio
poklopac. Na platnu se pojavilo nekoliko zamućenih riječi. Tehničar zakrene
leću na drugu stranu, ali su slova sada bila još mutnija.
„Zar vas ne trebamo tek danas poslijepodne?“ David Miller prolazio je
pokraj Eve krećući se prema svojemu stolu u drugom redu. „Dobro jutro,
gospodine Miller“, odgovorila je.
Htjela mu je uzvratiti nešto britko, ali joj ništa nije padalo na pamet. David
iz aktovke izvadi nekoliko raznobojnih fascikala i složi ih na stolu. Pritom mu
ispadne okrugao komad tkanine s vezom. Malena kapa koju David
odmah spremi u aktovku. „Što vi zapravo imate protiv mene?“ David se nije

92
 Knjige.Club

okrenuo prema Evi, nego je nastavio slagati papire. „Otkuda vam to da imam
nešto protiv vas?“
„Čak mi ne kažete ni dobar dan.“ David se još uvijek nije udostojio ni
pogledati Evu. „Nisam znao da vam je to važno. Dobar dan, gospođice Bruhns.“

Tehničar je u međuvremenu uspio izoštriti sliku: „Molimo ne bacajte uloške u

zahod! Postoji opasnost od začepljenja!“ Ti natpisi visjeli su u Općinskome
domu iznad školjke u svakom ženskom zahodu. Poslužitelj i tehničar cerili su se.
Pokrajinski državni odvjetnik, već odjeven u crnu togu, prišao je i kratko
pozdravio Evu ljubazno kimnuvši. Njegova svijetla kosa nježna kao u dojenčeta
- „anđeoska kosa“, kako je to nazivala Annegret - sjajila se kao da je mokra. Je li
počelo kišiti? Kroz staklene cigle nije se vidjelo kakvo je vrijeme. David je
Plavokosome pružio fascikl.
„Ako danas ne pritisnemo ljekarnika... Ovdje je uhidbeni nalog. Taj nam
danas odavde neće ponovno odšetati! A ako naše Mjesečevo lice ne popusti, tad
ćemo...“
Plavokosi je odmahnuo rukom. „Tad ćemo? Tad ćemo ga osobno uhititi, je
li? Već sam vas više puta molio da budete razboriti, gospodine Miller. A vi se još
uvijek ponašate kao junak iz vesterna.“
Plavokosi je ostavio Davida i krenuo dvoranom prema predsjedavajućem
sucu koji je zajedno s mladim prisjednikom ulazio na sporedna vrata. Lice mu je
doista više nego ikada bilo nalik na puni Mjesec. Eva je pomislila da je
„naše mjesečevo lice“ vrlo prikladan opis. Nasmiješila se. David je pogleda
preko ramena. „Zašto me tako gledate?“
Očigledno mu je smetalo što je svjedočila prijekoru koji je dobio.
„Uopće vas ne gledam.“
„Pa nisam slijep.“
„Mislim da bolujete od hipertrofirane mašte, gospodine
Miller!“ Eva je svojedobno pročitala članak o psihičkim bolestima u kojem
se spominjao taj pojam. David bijesno otvori neki spis. Na vratima dvorane
pojavila se daktilografkinja, gospođica Schenke. I ona je odjenula novi kostim,
bio je uskoga kroja i presijavao se zagasito ružičasto. Sjedajući na svoje mjesto,
osmjehnula se Evi. Eva joj uzvrati osmijehom. Gospođica Schenke nije joj
bila osobito simpatična jer je u pogledu imala nešto podmuklo - „nešto
katoličko“, kako bi rekao njezin otac. Ali joj je David Miller bio simpatičan,
shvatila je toga trenutka i iznenadila se. Gledala mu je u zatiljak dok se naginjao

93
 Knjige.Club

nad fasciklom. Bilo joj je žao zbog one primjedbe pa je osjećala potrebu staviti
mu ruku na rame. Prijateljski.

Malo poslije mjesta su po ustaljenom redu zauzeli najprije gledatelji, zatim

Državno odvjetništvo, a nakon njega optuženici i njihovi branitelji u pratnji
osam policajaca. Na kraju se pojavio i sud, a pri njegovu ulasku svi nazočni u
dvorani ustali su. Poredavši se iza optuženičke klupe, policajci su izgledali kao
počasna straža. Kao i svakoga raspravnoga dana na tribini za gledatelje nije bilo
slobodne stolice. Otto Cohn stajao je visoko uspravljen za stolom za svjedoke
oslanjajući se na njega trima prstima desne ruke. Njegov zagasito crni visoki
šešir s uskim obodom činio ga je višim negoli je uistinu bio. Odbio je skinuti
šešir. Na nogama je imao tanke kožne cipele, ali bez čarapa - koliko je Eva mogla
vidjeti - i trošan kaput. Cohnova brada Evu je podsjetila na božićno drvce koje
su njezin otac i Stefan dan nakon Sveta tri kralja odnijeli na tavan da bi ga u
proljeće spalili u dvorištu. Pomislila je, ovaj izgleda kao da se nijednom nije
oprao otkako sam mu se onoga dana obratila na božićnom sajmu. Zašto se
barem nije obrijao? Eva se gotovo stidjela zbog zapuštenog izgleda toga
muškarca iako ga uopće nije poznavala. Nije mogla ni slutiti da je Otto Cohn htio
da ga se ne samo čuje i vidi, ne, htio je da ga krivci na optuženičkoj klupi mogu i
omirisati. Cohn je tihim glasom govorio na njemačkom. Doduše, s jakim
naglaskom, ali sasvim razumljivo. Na tome je inzistirao. „Da me oni tamo čuju!“
I govorio je brzo. Gospođica Schenke i druge dvije gospođice jedva su ga pratile
tipkajući na malenim, škljocavim stenografskim strojevima. Poput planinskoga
potoka koji žubori preko stijena pripovijedao je da je u rujnu ’44. kao Židov
zajedno sa svojom suprugom i njihovim trima malenim kćerima bio deportiran
iz rumunjskoga Hermannstadta8, koji je u ono vrijeme pripadao Mađarskoj.
„Kada smo stigli na rampu i izašli, struja ljudi kretala se naprijed. Bio sam
sa svojom suprugom i troje djece, trima kćerima, i rekao sam im: ‘Najvažnije je
da smo nas petero zajedno. Sve će biti u redu.’ Tek što sam to rekao, između nas
se ispriječio vojnik: ‘Muškarci desno, žene lijevo!’ Razdvojili su nas. Nisam imao
vremena ni zagrliti ženu. Doviknula mi je: ‘Dođi nas poljubiti.’ Možda je nekim
ženskim instinktom slutila kakva nam prijeti opasnost. Pritrčao sam,
poljubio ženu i troje djece, i već su me odgurnuli na drugu stranu. Nastavili smo
hodati, paralelno, ali razdvojeni. Između dvaju kolosijeka. Između dvaju
vlakova. Odjednom sam čuo: ‘Liječnici i ljekarnici skupljaju se ovdje.’ Stoga
sam se svrstao u tu skupinu. Iz Hermannstadta nas je bilo 38 liječnika i nekoliko
ljekarnika. Odjednom su se dva njemačka časnika okrenula prema nama. Jedan

8
Danas rumunjski grad Sibiu. (nap. prev.)

94
 Knjige.Club

od njih, visok, naočit, mladolik muškarac ljubazno nas je upitao: ‘Gdje su

gospoda studirala? Na primjer vi, a vi?’ Rekao sam ‘u Beču’, drugi ‘u Vroclavu’ i
tako dalje. Onoga drugog časnika odmah smo prepoznali i jedni drugima
došaptavali: ‘Pa to je ljekarnik.’ Cesto je nama liječnicima dolazio kao zastupnik.
Rekao sam mu: ‘Gospodine ljekarniče, imam blizance, njima je potrebna veća
pošteda. Dopustite mi, radit ću što god poželite, samo mi dopustite da
ostanem zajedno s obitelji.’ Nato me on upita: ‘Blizanci?’ ‘Da.’ ‘A gdje su?’
Pokazao sam: ‘Tamo hodaju.’ ‘Pozovite ih da se vrate’, rekao mi je. Tada sam
ženu i djecu glasno zazvao njihovim imenima. Okrenuli su se i vratili, a
ljekarnik ih je uzeo za ruku, moje dvije kćeri, i odveo nas nekom liječniku. Njemu
iza leđa rekao mi je: ‘No, recite mu.’ Rekao sam: ‘Gospodine kapetane, imam
blizance.’ Htio sam nastaviti govoriti, ali on reče: ‘Poslije, sada nemam vremena.’
Otpravio me odmahnuvši rukom. Ljekarnik je rekao: ‘Dakle, morate se vratiti u
svoj red.’ Moja supruga i troje djece otišli su svojim putom. Počeo sam jecati, a
on mi je rekao na mađarskome: ‘Ne sírjon, ne plačite. Samo se idu okupati. Za
jedan sat vidjet ćete ih opet.’ Vratio sam se svojoj skupini. Više ih nikada nisam
vidio. Taj ljekarnik bio je ovaj ovdje optuženik broj sedamnaest. Ovaj s crnim
naočalama. U toj sekundi čak sam u duši bio zahvalan ljekarniku. Mislio sam da
mi hoće učiniti nešto dobro, ali sam poslije saznao što je značilo blizance dati u
ruke onom liječniku za njegove pokuse. Našao sam i objašnjenje zašto
toga liječnika nisu zanimale moje djevojčice. Moje su blizanke bile dvojajčane i
nisu si sličile. Bile su posve različite. Jedna je bila vrlo nježna.“ Predsjedavajući
sudac prekinuo ga je čegrtavim glasom: „Gospodine svjedoče, jeste li sigurni da
u optuženiku broj sedamnaest prepoznajete ljekarnika s kojim ste razgovarali
na rampi?“ Umjesto odgovora Otto Cohn zavukao je ruku u džep kaputa, malo
čeprkao po njemu, a zatim nešto izvukao. Bile su to dvije fotografije. Prišao je
sudačkome stolu i spustio ih. Predsjedavajući sudac dao je znak poslužitelju koji
je bio obučen za rukovanje epidijaskopom. On priđe stolu i uzme fotografije.
Upalio je epidijaskop i prvu fotografiju svečano spustio na ploču. Malo je
zakrenuo prsten na objektivu i slika nadnaravne veličine na bijelome platnu
postala je svima u dvorani jasno vidljiva. Eva je tu fotografiju već jednom vidjela
na brzinu, u otvorenom kovčegu u sobici pansiona. Sada ju je mogla pogledati
na miru. Fotografija je prikazivala obitelj u vrtu, jednoga neodređenoga dana.
Izvana se začulo školsko zvono. Prozori na staklenoj stijeni bili su otvoreni na
kip, ali sa školskoga dvorišta iza Općinskoga doma nisu dopirali glasovi. Eva je
znala da su učenici na praznicima. Stefana su još jučer stavili na vlak i poslali
baki u Hamburg opskrbivši ga kojekakvim upozorenjima i zamotuljkom hrane
koja bi dostajala za pet putovanja.

95
 Knjige.Club

Otto Cohn gledao je sliku prisjećajući se kako se njegova najstarija kći

Miriam nije htjela fotografirati. Žena i on nagovarali su je, a zatim podmitili
čokoladom s lješnjacima. Na fotografiji se vidi da su joj usta još puna
čokolade. Stisnula je usnice i uspjela se samo usiljeno osmjehnuti. Cohn je mislio
da je ono što je nakanio ispravno.
Predsjedavajući sudac okrenuo se prema optuženičkoj klupi. „Optuženi,
poznajete li ovu obitelj?“
„Ne.“
Ljekarnik je otvorio dnevne novine i počeo čitati kao da ga se to uopće ne
tiče. Poslužitelj je u uređaj stavio i drugu fotografiju. Dok je još nije izoštrio, u
onom istom vrtu moglo se prepoznati optuženika broj sedamnaest. Nakon što je
poslužitelj izoštrio sliku, na njoj su se vidjeli Otto Cohn i ljekarnik obasjani,
vjerojatno, zalaskom sunca. Nakon dobro sklopljenoga posla uz dobru kapljicu
vina. Rame uz rame.
„Optuženi, prepoznajete li fotografiju? Priznajete li da poznajete gospodina
svjedoka? Skinite sunčane naočale!“ Ljekarnik je nevoljko skinuo naočale i
ravnodušno slegnuo ramenima. Nagnuo se prema svojem branitelju.
Došaptavali su se. Eva je vidjela da je Bijeli Zec zbunjen. Ustao je. “Moj se
branjenik o ovome ne želi očitovati.“
Tada Plavokosi ustane i pročita pripremljeni uhidbeni nalog.
„Iskazi svjedoka nedvojbeni su. Dokazano je sudjelovanje optuženoga u
selekciji na rampi...“
Eva je vidjela da mu se listovi u ruci tresu. David je to također primijetio i na
trenutak se okrenuo prema Evi. Pogledali su se. Oboje su bili jednako napeti.
„Gospodine predsjedavajući, više nije u skladu s našim zakonima da
optuženik i dalje bude na slobodi“, nastavio je Plavokosi. „Tražimo njegovo
privođenje u istražni zatvor!“ Tajac.

Predsjedavajući se sudac zajedno s prisjednicima povukao na vijećanje. Tijekom

stanke od petnaestak minuta gotovo nitko nije iskoristio priliku da ode na
zahod ili u predvorju popije osvježavajuće piće. Eva je također ostala na mjestu.
Ispred nje je David u bilježnicu črčkao dugačke nizove slova. Na tribini za
gledatelje ljudi su sjedili čekajući u tišini ili razgovarajući šaptom. Plavokosi je
stajao na otvorenim vratima dvorane i razgovarao s glavnim državnim
odvjetnikom koji se na ovome suđenju, barem se Evi tako činilo, kao čovječuljak
na barometru čas pojavljivao, čas nestajao i danima nije izlazio iz kućice.
Obojica su gledala prema Ottu Cohnu koji je sjedio. Stolicu je bio tako privukao

96
 Knjige.Club

stolu za svjedoke da je mogao gledati ravno u optuženike. Oni su stanku

iskoristili kako bi malo odrijemali ili proučavali dokumente. Ljekarnik nije
gledao Cohna. Okrenuo se unatrag protegnuvši ruku preko naslona susjedne
stolice. Nešto je govorio muškarcu s licem ptice grabljivice, prvooptuženome,
koji je kao i uvijek tijekom kratkih stanki sjedio nepomično i uspravno pozorno
promatrajući ljude u dvorani. Kimnuo je prema ljekarniku nešto mu
odgovarajući. Obojica su djelovala opušteno. Eva nije mogla skinuti pogleda s
ljekarnika. Izgledao je kao žaba, tusta zadovoljna žaba koja krekeće prema
svome nekadašnjem zapovjedniku. Zurila je u njega sve dok se on iznenada nije
okrenuo naprijed i pogledao je ravno u oči. Sada je i prvooptuženi usmjerio
pozornost na Evu. Obojica su je promatrali preko dvorane. Eva je prestala disati
kao da ju je zapahnuo zadah. Ljekarnik se ironično naklonio u njezinu smjeru.
Eva brže-bolje uzme svoj Opći rječnik i počne ga užurbano listati. Pročitala
je kako se na poljskom kaže „križanje sa semaforom“.

Nakon što je sud ponovno zauzeo svoje mjesto i dvorana utihnula,

predsjedavajući je objavio da se prihvaća zahtjev Državnoga odvjetništva i
nalaže da se po završetku raspravnoga dana optuženik broj sedamnaest uhiti
zbog dostatnih dokaza u točki optužnice „pomaganje u ubojstvu“ i da se preveze
u istražni zatvor. Ljekarnik je ponovno stavio sunčane naočale i prekrižio ruke
preko skupoga odijela. Šutio je. Nekoliko je suoptuženika negodovalo, a među
njima i prvooptuženi: „Za ovo ne postoji nikakva osnova!“ Plavokosi se nije ni
pomaknuo, ali je Eva vidjela da je na trenutak ispod stola stisnuo desnu šaku.
Na tribini za gledatelje pojedinci su zapljeskali. David Miller impulzivno se
okrenuo prema Evi i šapnuo: „Ovo je tek početak!“ Eva je kimnula. I ona se
radovala ovoj pobjedi. Predsjedavajući sudac zamolio je Otta Cohna, koji je
sve to pratio bezizražajna lica, da prepriča svoj dolazak u logor i mjesece nakon
toga. Cohn je ustao, ponovno se trima prstima oslonio na stol i stao pripovijedati
o svemu što je proživio. Govorio je dulje od sata i samo su ga rijetko prekidali
kratkim potpitanjima. Pripovijedao je da je često viđao prvooptuženoga,
pomoćnika zapovjednika logora, kako se na biciklu vozi logorskim stazama, od
jednoga logorskoga bloka do drugoga, i da je čuo za optuženika broj četiri,
kojega su se svi bojali i zvali ga Zvijer. I da je vidio kako je bolničar, optuženik
broj deset, logorašu koji je ležao na tlu stavio štap preko vrata, a zatim nogama
stao na dva kraja štapa i zadavio ga. „Ovo je gnjusna laž!“ doviknuo je muškarac
kojega su njegovi pacijenti od milja zvali „tata“ kada im je dolazio u bolesničke
sobe i donosio doručak ili im mijenjao zavoje. Eva je osjetila mučninu. Cohn je
u međuvremenu nezaustavljivo pričao o tome čega u logoru nije bilo: kruha,
topline, zaštite, mira, sna i prijateljstva. I čega je, naprotiv, bilo u izobilju:
97
 Knjige.Club

prljavštine, urlanja, boli, straha i smrti. Cohn se počeo znojiti pa je skinuo

šešir ispod kojega se pojavila proćelava glava zbog čega mu je brada djelovala
još kuštravije. „Na dan oslobođenja bio sam gol, težio sam 34 kilograma, po
cijelome tijelu imao sam crno-sivi osip i iskašljavao sam gnoj. Kada bih se
pogledao, činilo mi se da vidim vlastitu rendgensku snimku. Bio sam još samo
kostur. Ali sam se zakleo da ću to preživjeti jer moram ispričati što se dogodilo.“
Cohn je spustio šešir na stol i rukavom tankoga kaputa obrisao graške znoja s
čela. David je pomislio da taj čovjek i sada djeluje kao da je na samrti iako više
nije bio suhonjav. Cohn je pogledao prema optuženicima kao da očekuje
odgovor, no oni su šutjeli. Jedino je bolničar ustao i bijesno zagrmio osvrćući se
po dvorani: „Ovo moram najenergičnije opovrgnuti! Nikada nisam učinio takvo
što! Uopće nisam sposoban učiniti takvo što! Pitajte moje pacijente koji me zovu
‘tata’ jer sam prema njima dobar! Pitajte ih!“ Među gledateljima je nastalo
glasno negodovanje pa je predsjedavajući energično zatražio mir u sudnici. Eva
se i dalje borila s mučninom, gutala je slinu, ali usta su joj bila suha, a srce
ubrzano tuklo. Branitelj je ustao i upitao Cohna tko je bio logoraš kojega je
njegov branjenik, navodno, ubio štapom? I kada se to, navodno, dogodilo? Cohn
nije mogao navesti ime, a ni datuma se više nije sjećao, ali je to vidio, rekao je.
Branitelj je zadovoljno sjeo, iz nabora ogrtača izvadio džepni sat i pogledao na
nj. “Nemam više pitanja.“ Budući da ni Državno odvjetništvo više nije imalo
pitanja, predsjedavajući je svjedoku rekao da je slobodan. Evi je laknulo što će
sudac ubrzo dati stanku pa je duboko disala na usta i gutala slinu. No Otto
Cohn tada digne ruku u zrak.
„Posljednji put moram ponoviti. Znam da sva gospoda ovdje govore da nisu
znali što se događalo, u logoru. Ja sam već drugoga dana boravka ondje sve znao.
I ne samo ja. Bio je ondje i onaj mladić, tada mu je bilo šesnaest godina. Zvao se
Andreas Rapaport. Bio je smješten u baraci broj jedanaest. Na zidu je krvlju
napisao na mađarskome:
Andreas Rapaport, živio 16 godina. Nakon dva dana došli su po njega.
Doviknuo mi je: ‘Striko, znam da moram umrijeti. Reci mojoj mami da sam do
zadnjeg trenutka mislio na nju.’ Ali nisam joj to uspio reći. Majka je
također ubijena. Taj mladić, čak i on je znao što se ondje događa!“ Cohn učini
nekoliko koraka prema optuženima mašući šakama. „Čak je i taj mladić znao. A
vi ne znate?! Vi ne znate?!“
Cohn je Evi izgledao kao neki biblijski lik. Kao gnjevni Bog. Kada bi ona bila
jedna od optuženih, bojala bi ga se. Ali oni muškarci u odijelima i decentnim
kravatama samo su prezirno gledali Cohna, jedni kao da ih to zabavlja, drugi
ravnodušno. Optuženik broj četiri, zvijer s licem stare čimpanze, čak je rukom
zaklonio nos kao da želi odagnati smrad.
98
 Knjige.Club

„Hvala, gospodine svjedoče, ispitivanje je završeno. Gospodine Cohn, više

niste potrebni.“ Predsjedavajući se nagnuo prema mikrofonu. Cohn se okrenuo
gledajući zbunjeno kao da odjednom više ne zna gdje se nalazi.
„Slobodni ste.“
Tada on kimne, okrene se i uputi prema izlazu iz dvorane. Eva je odmah
vidjela da je Cohn ostavio šešir na stolu. Ona bez razmišljanja ustane i krene
naprijed dok je sudac prisjednik objavljivao podnevnu stanku. Uzela je šešir
i pošla za Cohnom u predvorje.

Nekoliko novinara već je stajalo u redu ispred triju malenih telefonskih kabina
postavljenih za potrebe suđenja. U kabinama su ljudi telefonirali, jedna je
iznutra bila toliko bijela od cigaretnog dima da se u njoj nije vidio muškarac koji
je pušio. Eva ga je u prolazu čula kako govori: „Da, baš to ti objašnjavam:
ljekarnik je upravo uhićen... On je selektirao!“ Iz kantine je dopirao
zagušljiv miris hrane. Mirisalo je na krumpir i sarmu koji su
gotovo svakodnevno bili na jelovniku. Evi je još uvijek bilo mučno, ali je na
trenutak to zaboravila. „Gospodine Cohn! Čekajte, zaboravili ste šešir...“ Ali
Cohn kao da je nije čuo. Došao je do izlaza s dvostrukim staklenim vratima, s
lakoćom ih otvorio i izašao. Eva je kroz prozor vidjela Cohna kako hoda ravno,
korak po korak, ne zastajući. Žurno otvorivši dvoja teška vrata, našla se na trgu
ispred Općinskoga doma i s užasom shvatila da Cohn, ne gledajući ni lijevo ni
desno, hoda ravno prema širokoj prometnoj ulici. „Gospodine Cohn!! Stanite!
Stoj!“ Cohn nije reagirao, nego je nastavio hodati poput Stefanova šarenoga
limenog čovječuljka na navijanje. Kao harlekin. Eva je htjela potrčati brže, ali joj
je nova suknja bila toliko uska da nije mogla pružiti korak. Bauljala je naprijed.
Cohn se našao između parkiranih automobila. Gotovo ga je sustigla, ali je
Cohn zakoraknuo na kolnik, ravno u prometnu vrevu, kao da ulazi u nabujalu
rijeku, sekundu prije negoli ga je Eva mogla uhvatiti za rukav kaputa. Čula je
udarac. Bijeli automobil prednjim je poklopcem naletio na Cohna koji je od
udarca zateturao unatraške, okrenuo se oko osi i srušio naprijed kao vreća. Evi
se na trenutak zacrnjelo pred očima kao da će pasti zajedno s njim, zatim je
kleknula pokraj njega i drhtavim ga rukama okrenula na leđa. Uza škripu
kočnica vozilo se u međuvremenu zaustavilo nekoliko metara dalje, drugi su
automobili trubili, neki su vozači otvarali prozore i psovali jer su ih morali
zaobilaziti. Pritom uopće nisu primjećivali muškarca koji je ležao uz rub ceste.
Cohn je bio blijed, oči su mu bile zatvorene, a Eva ga je gladila po čelu.
„Gospodine Cohn, čujete li me...? Halo, otvorite oči... Čujete li me?“ Primila ga je
za ruku pokušavajući mu opipati bilo, ali je čula samo kucanje vlastita srca.

99
 Knjige.Club

Netko je na asfaltu čučnuo pokraj nje. David. „Što se dogodilo?“ David Cohnu
pridigne glavu. U međuvremenu je izašao i vozač bijeloga automobila, vrlo mlad
muškarac, početnik. Prišao je i užasnuto zurio u bradatoga muškarca koji
je ležao u nesvijesti. „Je li mrtav? O, Bože, kakav udarac! Ja uopće nisam kriv!“ U
tom trenutku iz kuta Cohnovih usana tanak mlaz krvi slije se u njegovu čupavu,
neurednu bradu. Eva ustane, odmakne se nekoliko koraka ustranu, desnom se
rukom osloni na stražnji dio parkiranoga automobila, a lijevom, u kojoj je još
uvijek držala šešir, uhvati se za trbuh. Izgledala je kao da se nakon predstave
želi nakloniti, ali se u nekoliko manjih mlazova ispovraćala na asfalt. David joj je
prišao i ponudio rupčić. Papirnate maramice! Tipični Amer, pomislila je Eva
zbrkano. Ma ne, on je Kanađanin! U tom trenutku David ju je prvi put gledao
ljubazno.

Dvadeset minuta poslije bolničko vozilo s rotirajućim plavim svjetlom i uz

tuljenje sirene probijalo se prema Općinskome domu kroz podnevnu prometnu
gužvu. Oko čovjeka se na ulici stvorio manji krug ljudi. Neki su šaptali da
grozno smrdi i da je to neki klošar! Usto vjerojatno i pijan! Policajac sa smiješno
sićušnim blokom za pisanje razgovarao je s mladim vozačem koji je neprestano
vrtio glavom. Novinare, koji su se gladni vijesti sjatili iz Općinskoga doma, drugi
je policajac molio da ne fotografiraju. Eva je ponovno kleknula pokraj Cohna i
držala ga za ruku koja je bila mlohava i hladna. Nije primijetila da prvooptuženi
stoji ravno iza nje i licem ptice grabljivice strogo zuri u Cohna. „Ova je ulica
toliko prometna da je ovdje potrebna zebra!“ govorio je svojoj ženi čiji je nos
ispod šeširića djelovao još šiljatije nego inače. Pokraj njih se zaustavilo bolničko
vozilo, sirena je utihnula, a Eva je bespomoćno promatrala kako
liječnik pregledava Otta Cohna da bi ga potom dva bolničara vješto dignula na
nosila i stavila u bolničko vozilo. „Koliko su teške ozljede?“ upitala je liječnika.
„Vidjet ćemo.“ „Mogu li s vama?“ Liječnik pogleda Evu. „Tko ste mu vi? Kći?“
„Ne, ja mu... ja mu nisam u rodu.“
„Onda ne možete, žao mi je.“
„A kamo ga vozite?“
„U gradsku bolnicu.“
Jedan od bolničara zalupio je vrata, bolničko je vozilo krenulo i ubrzo
nestalo u prometnoj vrevi. Samo se zavijanje sirene čulo još dugo. Okupljeni su
se razišli. David je policajcu s malenim blokom izdiktirao Cohnovo ime i adresu
prebivališta, a zatim se policajac obratio Evi: „Vi ste očevidac nesreće?“ Zapisao
je Evino ime, a ona je izjavila da je Cohn sam skrivio nesreću. U tom trenutku
pokraj njih je protutnjao kamion. Policajac je nije razumio pa je morala ponoviti
100
 Knjige.Club

rečenicu. „Sam je skrivio nesreću.“ Policajac joj je zahvalio i otišao do kolege.

Eva je primijetila da još uvijek u rukama drži šešir.

Nakon podnevne stanke tijekom koje, kao prešutnim dogovorom, nitko nije
govorio o toj nesreći, Eva je prevodila iskaz nekoga Poljaka koji je kao logoraš
nadzornik radio u skladištu dragocjenosti. Starac je pripovijedao kako
je ljudima dovedenima u logor odmah sve oduzimano. Svjedok je nabrajao
iznose deviza, nakita, bundi i vrijednosnih papira koji su se tijekom pet godina
nakupili u logoru. Precizno se sjećao većine brojki. Iako je Eva na poljskome
jeziku prvo naučila brojeve, morala se koncentrirati da ne bi pogriješila.
Privremeno bi zaboravila Cohna. No vrativši se navečer malo prije šest u
svoj stan u Ulici Berger, crni je šešir odložila u garderobi u holu i još u kaputu,
ne paleći svjetlo u hodniku, otišla do telefona. U polumraku je nazvala gradsku
bolnicu. Držeći slušalicu na uhu i čekajući da se uspostavi poziv, primijetila je
na pločicama ispred vrata dnevnoga boravka malenu, svjetlucavu lokvu. Purzel
se nije pojavljivao i nije ju dočekao kao inače. S druge strane žice javio se ugodan
ženski glas: „Gradska bolnica, prijamni odjel?“
Eva se raspitivala o starijem muškarcu, Ottu Cohnu iz Mađarske, koji je u
podne dovezen u bolnicu. Opisivala je da je čovjek u blizini Općinskoga doma
doživio nesreću. Zanimalo ju je u kakvom je stanju. No ljubazna gospođa s druge
strane žice nije joj htjela dati nikakvu informaciju. Eva je tada zamolila da je
spoji s odjelom za novorođenčad, s njezinom sestrom.

U polumračnoj ordinaciji odjela za novorođenčad doktor Küssner i Annegret bili

su usred svađe. Upalili su samo svjetiljku iznad stola za pregled koja je inače
osvjetljavala malene pacijente. Prazan stol ispod svjetiljke djelovao je tužno i
pusto. Oboje su bili uzrujani, ali su šaptali kako na hodniku nitko ne bi čuo
njihovu svađu.
„Ne razumijem te, Annegret. Ovo je toliko rijetka prilika!“ Küssnerova
supruga s njihovo dvoje djece preko noći je odlučila na dva dana otputovati u
posjet rodbini, a Annegret unatoč tomu nije pristajala te večeri naći se s njim.
„Nemam volje.“
„To ne mora biti kod mene doma. Iako ne bi bilo ništa sumnjivo da me
medicinska sestra potraži radi konzultacija.“
Annegret se naslonila na ormar na kojemu je stajala golema vaga koja je sa
svojim neumoljivim brojčanikom i hladnom metalnom zdjelicom bila

101
 Knjige.Club

najnepotkupljiviji instrument za njegu novorođenčadi. Annegret je

svoje snažne ruke prekrižila preko kute.
„Hartmute, jednostavno nemam volje organizirati svoj život prema vašem
životu. Imamo dogovor sljedeći četvrtak. Prije toga nisam na raspolaganju.“
„Užasno si tvrdoglava.“
Doktor Küssner priđe Annegret i nespretno je pogladi po kosi koja je bila
netom obojena u plavo i djelovala gotovo kao da je bijela.
„Zar ne shvaćaš da bih ovo malo vremena htio uživati. S tobom.“
„Rastani se pa ćeš biti zauvijek slobodan.“ Annegret nije mislila ozbiljno, ali
je htjela čuti kako se Küssner koprca služeći se istim frazama kojih se već
naslušala od oženjenih muškaraca.
„Rekao sam ti da mi treba još malo vremena.“ Da, to je jedna od omiljenih
rečenica, pomislila je Annegret zadovoljno.
Osmjehnula se. Küssner zadigne Annegretinu kutu pa joj zavuče ruku među
noge i ondje ju zadrži. Bio je iskusan ljubavnik. Annegret mu odgurne ruku i
odmakne se. Küssner sjedne na metalnu stolicu. Odjednom je
djelovao iscrpljeno.
„Zamišljao sam to jednostavnije.“
„Imati ljubavnicu? Za to ti treba samo malo vježbe. Svaki je čovjek stroj.
Svatko može uključivati i isključivati osjećaje. Čovjek samo mora znati koje
prekidače treba pritisnuti.“
Küssner je pogledao Annegret.
„Brinem se zbog tebe.“
Annegret se htjela veselo naceriti, ali je zaprepašteno shvatila da je Küssner
zaista zabrinut zbog nje. Krenula je prema vratima.
„Od tebe, Hartmute, očekujem da preuzimaš obveze, a ne da mi samo
iskazuješ osjećaje.“
Küssner je ustao mahnuvši rukom kao da priznaje poraz. „Dobro, onda kao
i obično u četvrtak.“
„I samo se još nemoj zaljubiti u mene!“ rekla je Annegret ozbiljnim glasom.
Küssner se nasmijao pomalo zatečen, nešto je zaustio, ali su se u tom trenutku
vrata naglo otvorila. Annegret i doktor Küssner stajali su na
pristojnoj udaljenosti jedno od drugoga i zbog toga im je odmah laknulo. Sestra
Heide zavirila je u prostoriju i u svome stilu mrzovoljno promrsila: „Tamo vam
je sestra na telefonu.“ Küssner se obratio Annegret naglašeno službenim
tonom: “Sestro, onda smo, molim lijepo, sve dogovorili.“

102
 Knjige.Club

Annegret je prošla hodnikom, noćno svjetlo već je gorjelo, i došla do prijamnog

šaltera. Na pultu je ležala slušalica. Uzela ju je osjećajući napetost jer nije bilo
uobičajeno da je Eva zove u bolnicu. „Je li se tati nešto dogodilo?“
„Ne, Anne, ne brini, samo trebam tvoju pomoć.“ Annegret se naslonila na
pult za koji je sjela sestra Heide dok je označavala bolničke kartone i nastojala
djelovati zaposleno. Annegret je silno začuđena razumjela da je Eva moli da se u
traumatologiji raspita o nekome. „Uopće ne razumijem o kome govoriš, Eva. Tko
je imao nesreću? Otto kako? Tko je to?“
„Svjedok. Na suđenju.“
Annegret je zašutjela. Zagledala se u zid iza sestre Heide.
Ondje je visio plan dežurstava za sljedeći tjedan. Dani su bili pregledno
označeni šarenim poljima. Njezina dežurstva bila su obilježena svijetloplavom
bojom poput narukvica malenih dječaka koje je veoma voljela. Već dva dana u
sobi 1 ponovno je ležala neka vrlo draga i krupna beba. Michael. Pri rođenju je
težio gotovo pet kilograma.
„Pogledat ću“, rekla je Annegret u slušalicu.
„Hvala, i molim te, nazovi me čim nešto saznaš.“
Annegret je spustila slušalicu. Kiselo lice sestre Heide upitno ju je gledalo,
ali pogledi nisu dopirali do Annegret. Prešla je preko hodnika i zastala na pragu
dvorane 1. Još nijedno dijete koje je ležalo ovdje u mraku nije zaplakalo. Do
hranjenja djece Annegret je preostalo još pola sata. Prišla je Michaelovom
krevetiću i pomilovala ga po glavici. Bio je budan, crnim okicama zurio je mimo
nje lamatajući ručicama.

U stanu Bruhnsovih Eva je iz ostave iza kuhinje uzela kantu s krpom za pranje.
Brisala je lokvu koju je Purzel napravio u hodniku. Njegova vremena za šetnju
nisu se promijenila, ali je u zadnje vrijeme često piškio po stanu. Bilo mu je
već jedanaest godina i to je vjerojatno posljedica starosti. Eva je potisnula
pomisao na scene koje bi im priredio Stefan kada bi psa morali uspavati. Oprala
je i iscijedila krpu iznad sudopera i pogledala na sat. Prošlo je pola sata otkako
je nazvala Annegret. Ne treba joj valjda toliko vremena da se raspita u bolnici?
U tom trenutku zazvonio je telefon. Eva pohita u hodnik i podigne slušalicu. „Eva
Bruhns?!“ Ali to je bio Jürgen, zvao ju je iz Zapadnog Berlina. Otišao je tamo
poslovno na nekoliko dana da bi u Istočnom Berlinu razgledao tvornicu
posteljine. Jürgen se doimao dobro raspoloženim. Pripovijedao je da ga je
pozitivno iznenadila kakvoća istočnonjemačke robe. Nadao se da će posteljinu

103
 Knjige.Club

moći kupovati po povoljnoj cijeni. Govorio joj je da Berlinski zid stvara sve veću
nelagodu. I da je večerao Tafelspitz9.
Odsjeo je u nekom hotelu na Ku’dammu10, koji je gledao ravno na razrušenu
Spomen-crkvu cara Wilhelma. Mislio je da je pogrešno što crkva nije
obnovljena. „Ovakvi spomenici ratu nisu potrebni, njih ljudi već nose u sebi. U
duši.“ Ali Eva nije imala strpljenja slušati Jürgenovo filozofiranje. „Jürgene,
oprosti, ali očekujem telefonski poziv.“
„Od koga?“
„Ispričat ću ti na miru kada se vratiš. Vrijedi?“ Jürgen je šutio, a Eva je pred
sobom doslovno mogla vidjeti njegovo sumnjičavo lice i kako su mu se
oči zatamnjele, ali je istodobno bio odveć ponosan da bi joj postavljao
potpitanja. Jürgen je bio ljubomoran. Eva je to primijetila već nekoliko puta na
plesnjaku kada bi je drugi muškarci zamolili za ples. Njoj je to laskalo jer je
značilo da mu je stalo do nje. „Dobro, onda prekinimo razgovor. Želim ti laku
noć.“ Bio je zaista povrijeđen. Eva je rekla: “Dobro, vidimo se sutra. Lijepo
spavaj.“ Čekala je da Jürgen prekine vezu, ali tada u slušalici zakrči njegov glas:
„Inače, moj otac i njegova žena žele te upoznati. Idemo u petak na večeru. U
Interconti. U redu?“ Eva je bila zatečena, ali je veselo kazala: „Da, naravno. A što
si im rekao?“
„Da te želim oženiti.“ Dok je to govorio, zvučao je neobično hladno, ali Evi to
nije smetalo. „Molim? I? Što su rekli?“
„Kao što sam već rekao: žele te upoznati.“ Jürgen je spustio slušalicu. Evi je
trebao trenutak da do kraja shvati kako je napokon učinjen onaj „odlučujući
korak“, kako je ona to intimno zvala. Najzad je odagnala strah da bi
Jürgen mogao odustati. Schoormannovi su znali da ona postoji i da je zaručnica
njihova sina. Eva je stala glasno dozivati Purzela jer u stanu nije bilo nikoga koga
bi mogla zagrliti od sreće. Ali on se nije pojavljivao. Otišla je u dnevnu sobu i
kleknula. Ondje je Purzel kao crna mrlja s dva sjajna oka ležao na svojemu
mjestu ispod kauča. Iako je katkada bio neobično podmukao i znao žestoko
uštipnuti kada se čovjek tomu ni najmanje nije nadao, imao je vrlo
izražen osjećaj krivnje. „Hajde, izađi, neću ti zavrnuti šiju.“ Purzel se nije micao,
ali mu je vidjela bjeloočnice. Pružila je ruku i polako ga za ogrlicu izvukla ispod
kauča. Zatim ga je uzela u naručje. Telefon je opet zazvonio. Eva je s
Purzelom otišla u hodnik i ponovno dignula slušalicu. Ovaj put na telefonu je
bila Annegret. Ispričala joj je da je razgovarala s glavnim liječnikom

9
Specijalitet bečke kuhinje, kuhana govedina narezana na tanke odreske, s umakom od vrhnja, hrena i jabuka, (nap.
prev.)
10
Kurfürstendamm, poznata berlinska avenija, u ono vrijeme žila kucavica Zapadnoga Berlina, (nap. prev.)

104
 Knjige.Club

traumatološkog odjela. „Onaj Cohn je u dobrom stanju.“ Eva je odahnula. „Drago

mi je jer je izgledalo gadno...“
„Imao je samo potres mozga.“
„Mogu li ga posjetiti? Kod sebe još imam njegov šešir...“
„Već su ga otpustili iz bolnice. Na njegov zahtjev.“
„Molim? Znači... Hvala, Anne, jako mi je drago... hvala ti...“ Škljoc! Annegret
je spustila slušalicu. Ili se veza prekinula. Eva je privila Purzela uza se, a on se
ljutito koprcao. „Što kažeš na ovo?! Danas je moj sretan dan!“ Vrtjela se s
Purzelom u hodniku ljubeći ga u oštru, kratku dlaku. „I nikome neću odati što si
učinio. Obećavam!“ U tom trenutku Purzel zubima škljocne prema Evinu licu, a
ona ga ispusti. „Bio si i ostao zvijer!“
U gradskoj bolnici sestra Heide i njezina kolegica u kolicima su vozile
novorođenčad majkama na ginekološki odjel. Annegret se brinula o Michaelu
čija majka zbog teškoga poroda nije imala mlijeko, a još je bila preslaba da bi
ga hranila na bočicu. Annegret je u sestrinskoj sobi u staklenu bočicu stavila
četiri žlice mlijeka u prahu i vruću vodu iz lonca. Zatim je iz džepa kute izvadila
staklenu špricu sa smećkastom tekućinom. Sadržaj šprice polako je istisnula u
bočicu, na nju stavila dudicu i dobro protresla. Zatim je ušla u dvoranu 1,
podignula Michaela iz krevetića i zajedno s njim sjela na udobnu stolicu pokraj
prozora. Michael je nemirno trzao glavicom i pritiskao usta na
Annegretinu kutu. Smješkala se jer je tražio majčinu sisu. Provjerila
je temperaturu umjetnoga mlijeka pritisnuvši bočicu na obraz. Zatim je gumenu
dudicu gurnula dječaku u usta. Odmah je počeo piti dudajući snažno i
ravnomjerno i tiho grgljajući. Annegret ga je gledala i osjećala to maleno toplo
tijelo koje joj je vjerovalo. Preplavio ju je osjećaj spokoja, a zlatni teški med toplo
joj je strujao cijelim tijelom. Zaboravila je sve, zaboravila je da je prije toga na
traumatološkom odjelu pitala glavnu sestru za Otta Cohna. Zaboravila je da ju
je starija sestra, koju je površno poznavala, hodnikom odvela u posebnu
prostoriju pripovijedajući joj kakva im je gnjavaža bio taj pacijent. Pričala joj je
da je bio vrlo zapušten i da je zaudarao. Annegret je zaboravila i to da je sestra
potom otvorila vrata prostorije bez prozora u kojoj je na zidu visio križ. Ondje
je na odru ležalo tijelo prekriveno bijelom plahtom. Sestra joj je objašnjavala da
je rebro probilo plućno krilo. Već se bio ugušio kada su ga kolege stavljale na
nosila. Annegret je promatrala Michaela koji je blaženo sisao i više nije
razmišljala o pitanju koje joj je postavila ta sestra: „Jesi li ga poznavala?“
Annegret je zaboravila da je prišla odru i pokraj prekrivenih pokojnikovih
stopala ugledala nekoliko stvari koje su pripadale tom čovjeku. Pohabani

105
 Knjige.Club

novčanik iz kojega je virilo nekoliko novih novčanica, smrskani džepni sat na

kojemu su se kazaljke zaustavile na deset do jedan te dvije stare fotografije.

David je kasno navečer - upravo u trenutku kada je kanio izaći iz ureda - od

pokrajinskoga državnoga odvjetnika saznao da je svjedok podlegao ozljedama
zadobivenima u nesreći. Dvojica muškaraca stajala su sučelice na vratima ureda
i šutke se gledala. Radost zbog uhićenja ljekarnika imala je pomalo opor okus.
Plavokosi je zamolio Davida da se pobrine za formalnosti. Cohn u Budimpešti
više nema nikoga tko bi platio prijevoz pokojnika u domovinu. Zato u
nadležnome uredu moraju zatražiti pogreb za siromahe. David je obećao da će
se, dakako, o tome pobrinuti. Plavokosi je gledao za njim dok je polako odlazio
prema kraju hodnika i ondje zamaknuo iza staklenih vrata. Nije se mogao oteti
dojmu da mu je taj mladi čovjek prirastao za srce.
David je izišao iz uredske zgrade i utonuo u vlažan večernji zrak. Osjećao je
da su mu noge neobično teške. Cohn je zacijelo umro još dok su on i gospođica
Bruhns klečali pokraj njega. Njegova duša provukla se između njih i uzašla na
nebo. Ili je iscurila u kanalizacijski otvor - već prema tome kako čovjek zamišlja
vječnost. David je bio umoran, ali se još nije htio vratiti u svoj pansion. Krenuo
je nalijevo kako bi svratio k Sissi. Znao je da njezina smjena Kod Susi započinje
tek u 22 sata, znači da su mogli još barem jedan sat provesti zajedno. Nakon
njihova prvog susreta David više nije navraćao u taj lokal, nego je iskušavao
druga slična mjesta i njihove dame. Ne tako davno u jednoj prohladnoj i
skučenoj voćarni kupovao je tri naranče jer je bio prehlađen, a iz glave mu nisu
ishlapile majčine prodike o vitaminima. Dok mu je debela prodavačica
u vunenim rukavicama, kojima su nedostajali vrhovi na prstima, u papirnatu
vrećicu oprezno spuštala naranče kao da su jaja, u voćarnu je ušla žena, vitka i
pomalo potištena. Polako je skinula rukavice pa stala provjeravati
krumpire okrećući ih jednog po jednog. Nokti su joj bili
nalakirani svijetlocrvenim lakom koji nije bio u skladu s njezinom inače
bezbojnom pojavom. „Ovi ovdje su se smrznuli.“ “Čujte gospa, ja držim samo
najbolju robu!“ Gospođa se Davidu učinila neobično poznatom. Zurio je u nju
plaćajući naranče i prebirao po sjećanju odakle mu je poznata. Iz Općinskoga
doma? Iz Državnog odvjetništva? Nije izgledala kao jedna od onih starijih
daktilografkinja. Ili je pospremala urede? Primijetivši njegov pogled, ona se
okrene prema njemu i ljubazno ga pozdravi: „Dobar dan.“ On tada osjeti njezin
blagi slatkasti miris. To je bila Sissi s kojom je ležao u istom krevetu. U kojoj je
bio i u kojoj je svršio. Zacrvenio se kao paprika. Sissi se osmjehnula, a na licu
joj se pojavilo mnoštvo sićušnih bora koje nije bio primijetio u mračnoj sobi
bordela. Odnio joj je krumpire kući kao učenik koji želi zaraditi sitniš i otada joj
106
 Knjige.Club

je češće navraćao. U njezinu stanu u stražnjem dvorištu, u kojemu je živjela s

četrnaestogodišnjim sinom - „nezgodom na poslu“, kako je to zvala - sjedili su
za kuhinjskim stolom, razgovarali i pušili. Katkada su gledali televiziju na
njezinu novom televizoru kojim se silno ponosila. Bili su kao dva pitoma psa koji
se vole i mirno leže jedan pokraj drugoga. Nije li ponovno spavao s njom.
Osjećao je da bi to bilo neprilično, sada nakon što ju je upoznao u stvarnome
životu. Sudski postupak nije ju zanimao. I ona je nastradala u ratu, govorila je. A
osobito nakon rata kada su Rusi stigli u Baulitz gdje je s mužem imala maleno
imanje. Na kraju sela.

Te je večeri Sissi primijetila da se David ne ponaša superiorno kao inače.

Djelovao je prestrašeno i već je s vrata počeo govoriti: o prometu, o vremenu, o
neobičnom mirisu u prednjoj kući. Dok je Sissi, okrenuvši mu leđa, u
tijesnoj kuhinji u sudoperu prala čarape, David je sjedio za stolom, uspravljen,
naslonjen na zid i pripovijedao - ne o Cohnu, nego svoju priču. Priču o sebi i
svome starijem bratu. Iz Berlina su ih zajedno deportirali u logor. Pričao je
kako mu je brat bio član pokreta otpora pa su ga smjestili u odjel za političke
zatočenike. Ondje su ga prilikom saslušavanja toliko mučili da je umro. A njega
su kao mlađega brata pozvali da ga iznese. Nije prepoznao vlastitoga
brata. Saslušanje je vodio načelnik političkog odjela. Optuženik broj četiri. Onaj
koji izgleda kao čimpanza. Kada je završio svoju priču, Sissi se okrenula prema
njemu i počela vješati iscijeđene ali još vlažne čarape na uže koje je razapela
preko kuhinje. David je čekao da Sissi nešto izrazi, suosjećanje ili zaprepaštenje.
No ona je samo upitala ne pogledavši ga: „Jesi li to već ispričao svome šefu?“
David je prvo šutio pomalo uvrijeđen, a zatim joj objasnio neprimjereno strogim
glasom: “Pa ti nemaš pojma. U tom slučaju odmah bi me izbacili!“ Objašnjavao
joj je kako bi zbog osobne umiješanosti bio izuzet iz sudjelovanja u suđenju. To
se zove pristranost! Morao je donijeti odluku. I odlučio je ne biti svjedok, nego
počinitelje goniti kao pravnik. Iz susjedne prostorije čula se glazba koja je
postajala sve dramatičnija. Sissin je sin u dnevno-spavaćoj sobi sjedio ispred
televizora i gledao krimić. David je zašutio. Čuli su se pucnji, netko je
kriknuo. Sissi je nastavila vješati čarape. David je pomislio da nije dobro
ispričao svoju priču. Nakašljao se pa dodao kako to još nikome nije rekao. Što
nije bila istina jer je dvaput izašao s gospođicom Schenke, privlačnom
daktilografkinjom. Na drugom susretu povjerio joj je svoju priču. Uz obvezu
da je drži u apsolutnoj tajnosti. Otad ga je gospođica Schenke tijekom rasprave
u dvorani neprestano sućutno pogledavala. I ne samo ona, nego su i druge
gospođice prema njemu iskazivale izvjesnu zbunjenost - osim gospođice
Bruhns. Do nje očigledno nije doprla njegova priča koju je prepričavala Schenke.
107
 Knjige.Club

Sissi je u međuvremenu povješala svojih četrnaest čarapa. S nekoliko vršaka

čarapa voda je kapala na kameni pod i na Davidovo bedro. Sissi je rekla da je
boli glava. I da nije dobro sjećati se loših stvari. „Znaš“, rekla je otvarajući mu
bocu piva, „ovdje unutra imam malu komoru.“ Pokazala je na svoj trbuh, ravno
ispod srca. „I u nju sam sve pospremila, ugasila svjetlo i zaključala vrata. Ta
me komora katkada tišti pa uzmem žličicu natrona. Znam da je ona ovdje, ali na
sreću više ne znam što je u njoj. Pet Rusa? Deset Rusa? Moj pokojni muž? I koliko
mrtve djece? Nemam pojma. Vrata su zatvorena i svjetlo je ugašeno.“

Sljedećega jutra odmah poslije doručka Eva je u veliku papirnatu vrećicu stavila
šešir s uskim obodom i zaputila se prema pansionu K Suncu. Ondje je zatekla
praznu recepciju. Iz prostorije lijevo iza recepcije dopirao je žamor i zveckanje
posuđa. Gosti su doručkovali, domaćica pansiona hodala je između stolova s
vrčem kave u ruci.
Vlasnik pansiona nije se pojavljivao. Eva se sjećala u kojoj je sobi stanovao
Cohn. Stubištem se popela na prvi kat i krenula mračnim hodnikom obloženim
sagom. Zastala je ispred vrata broj osam. Tiho je pokucala. „Gospodine Cohn?
Nešto vam nosim.“ Ne dobivši odgovor, ponovno je pokucala, pričekala i
naposljetku pritisnula kvaku. Soba je bila prazna, prozor je bio širom otvoren i
pružao pogled na visoki protupožarni zid, a svjetlucave zavjese lepršale su na
propuhu. Usprkos svježem zraku koji je dopirao izvana, u prostoriji se osjećao
oštar miris. Kao plin ili kloroform kojim se kod zubara ublažavaju bolovi,
pomislila je Eva i spontano rukom zaklonila nos i usta. Povukla se natrag
u hodnik. „Što tražite ovdje, gospođice?“ Prišao joj je vlasnik pansiona. „Trebala
sam gospodina Cohna.“ Odmjeravao ju je pomalo natečenim očima. „Niste li ga
vi dopratili ovamo? Jeste li s njim u rodu?“ Eva je odmahnula glavom. „Ne, samo
imam nešto njegovo...“ Da bi pojasnila, podignula je u zrak papirnatu vrećicu, ali
vlasnika pansiona to nije zanimalo. Ušao je u sobu. „Taj je nekoliko tjedana
živio ovdje“, ustanovio je i zatvorio prozor. „Ti jednostavno ne znaju za higijenu
i njegu tijela. Ja sada moram trijebiti uši iz svih pora, a to ne ide prijateljskim
uvjeravanjem nego samo zadimljavanjem.“
„Je li otputovao?“ Vlasnik pansiona okrenuo se prema Evi. „Ne, pregazio ga
je auto.“ Eva se zapiljila u muškarca u nevjerici vrteći glavom. „Ali... on je... to je
bio samo potres mozga.“
„Što ja znam. Ovdje je već bio nekakav državni odvjetnik ili što ti ja znam,
neki crvenokosi, rano jutros, i uzeo je njegov kovčeg. Plaćeno je. Jedino ću
sredstvo protiv uši, dakako, ponovno morati platiti sam. Ili ćete mi vi to
nadoknaditi?“ Eva se okrenula i ne odgovorivši krenula hodnikom s papirnatom

108
 Knjige.Club

vrećicom u ruci. Trima prstima desne ruke lagano se oslanjala na zid. Imala je
osjećaj da joj treba uporište.

Kada je pola sata kasnije ušla u hodnik stana Bruhnsovih, začudili su je zvukovi
koji su dopirali iz njezine sobe. Glasovi i smijeh. Majka i sestra stajale su ispred
širom otvorenih vrata garderobnog ormara i prebirale po njezinoj odjeći. Iz
ormara su već izvadile njezine dvije najbolje haljine pa ih objesile na vrata
ormara jednu do druge. Eva ih pogleda mrzovoljno. „Što to radite?“
„Želimo ti pomoći!“ objasnila je Annegret ne okrenuvši se. „Gledamo,
dijete, što bi ti večeras najbolje pristajalo. Pred Schoormannovima moraš
zablistati“, dodala je Edith. Eva se pobunila: „Ali ne možete samo tako ući u moju
sobu i kopati po...“ Njih dvije ignorirale su njezine prigovore. Annegret je
pokazala na tamnoplavu haljinu etui kroja koja je visjela na vratima. “Ja sam za
ovu ovdje jer te čini vitkom, a mama je za onu svijetlosmeđu. Znaš već mamin
dosadnjikavi ukus.“
Edith u šali dlanom priprijeti Annegret. „Čuvaj me se!“
„Pogledaj se samo u ovim starim prnjama.“ Annegret čupne Edith za plavu
kariranu bluzu koju je svakodnevno nosila izvan gostionice. „A ti s tom tvojom
kosom? Kao šećerna vata. To je protuprirodno...“
„Prestanite!“ rekla je Eva toliko ozbiljno da su se Edith i Annegret istoga časa
prestale prepucavati. Eva spusti na krevet papirnatu vrećicu sa šeširom i klone
pokraj nje. Edith je zabrinuto pogleda i nadlanicom joj dotakne čelo. „Jesi
li bolesna?“ Annegret samo odmahne rukom. „Ma koješta, mama, to je zbog
živaca i strepnje hoće li biti primljena na dvoru. Hoćeš, Evice, hoćeš! Uskoro ćeš
pripadati krugu od deset tisuća najbogatijih!“ Annegret se nacerila
pomalo zlurado pa se ponovno posvetila sadržaju ormara. „Rekla si mi da je
Otto Cohn imao samo potres mozga.“ Annegret, koja je u tom trenutku bijeli
sako stavljala preko tamnoplave haljine provjeravajući usklađenost boja, kao da
se zamrznula u pokretu.
„Što sam rekla?“
„Tko je Cohn?“ upitala je Edith nervozno.
„Mrtav je“, rekla je Eva gledajući Annegret i ne obraćajući pozornost na
majku. Annegret je objesila bijeli sako u ormar. „Samo sam ti prenijela ono što
mi je rekao glavni liječnik.“
„Sigurno je bio teže ozlijeđen. Sigurno je umro negdje na ulici nakon što je
izašao iz vaše bolnice. Kako ste ga mogli pustiti?“

109
 Knjige.Club

„Otkuda bih ja to znala? Što se to mene tiče, Eva?!“ Annegret se u hipu okrene
i bijesno je pogleda. Pritom je toliko razrogačila oči da je bila pomalo razroka.
Eva se sjetila da je, kada su bile mlađe, Annegret ponekad tako izgledala. 1 to
uvijek kada bi je netko optužio da je slistila nešto iz smočnice. Eva se uplašila
shvativši da je Annegret lagala. „Možete li mi sada ipak objasniti o kome je
riječ?“ nestrpljivo je upitala Edith iščetkavajući vlakna sa svijetlosmeđega
kostima. „Mama, to je svjedok sa suđenja. On je jučer...“
„Aha“, naglo je prekine majka i podigne u zrak ruku u kojoj je držala četku
kao da se od nečega brani. Bilo je očigledno da o tome više ništa ne želi čuti.
Eva je promatrala te dvije žene koje su joj ponovno okrenule leđa i nastavile se
baviti njezinim haljinama kao da nje nema. Obuzeo ju je osjećaj kao da u vlastitoj
sobi više nije kod kuće. Ustala je. „Možete li, molim vas, izaći?“ Njih dvije su se
okrenule i zbunjeno zastale oklijevajući. Zatim Edith pruži Evi svijetlosmeđi
kostim. „Poslušaj ti mene i uzmi ovaj, on je diskretan i pristao i u njemu ćeš
ostaviti dobar dojam. I oprat ćeš kosu. Zar ne?“ Edith je izašla ne sačekavši
odgovor. Annegret se okrenula prema vratima sa žaljenjem sliježući ramenima.
„Samo smo ti htjele dati savjet. Ali, komu nije potreban, sam si je kriv.“ Zatim
i ona izađe iz sobe.
Ostavši sama, Eva je povješala haljine natrag u ormar i zatvorila vrata. Iz
papirnate vrećice izvadila je šešir i vrtjela ga u ruci. Zagasito crni samt na
nekoliko je mjesta bio pohaban, a ljubičasta unutarnja podstava se
odlijepila. Nekoć bijelo-plava unutarnja prugasta vrpca bila je sjajna od
masnoće i crnkasta od znoja i prljavštine. Na ušivenoj naljepnici od tkanine
vezenim je slovima pisalo: Šeširi Lindmann - Hermannstadt - telefon 553. Eva
se osvrnula po sobi. Zatim je na polici zgurala nekoliko knjiga i na oslobođeno
mjesto stavila šešir.

Navečer malo prije sedam Jürgenov se automobil zaustavio pod uličnom

svjetiljkom ispred kuće. Ispod vunenoga kaputa Eva nije odjenula ni
tamnoplavu haljinu ni svijetlosmeđi kostim, nego se odlučila za tamnocrvenu
svilenu haljinu s dubokim dekolteom jer joj se činila najelegantnijom. Na glavi
nije imala šešir. Punđu je dignula više nego inače. Otvarajući joj vrata
automobila, Jürgen je začuđeno ustanovio da je salonke čine još višom.
Primijetivši da uopće ne djeluje uzbuđeno, našalio se na račun toga, ali je Eva
samo šutjela. Još od prijepodneva bila je u neobičnom raspoloženju - kao lagano
omamljena, kao omotana debelim slojem vate. Za razliku od nje Jürgenu su živci
bili napeti pa je zapalio cigaretu i pušio u vožnji, što Eva s njim još nije doživjela.
Šutjeli su i u automobilu na radiju slušali vijesti. Spiker je izvještavao da su u

110
 Knjige.Club

Sjedinjenim Državama u nekoliko gradova izbile demonstracije za rasnu

jednakost, da je u San Franciscu u saveznoj državi Kaliforniji hotel Sheraton pod
opsadom jer kadrovski odjel diskriminira građane crne boje kože te da je
uhićeno više od 300 osoba. Nakon vremenske prognoze, koja je za vikend
najavljivala proljetne temperature više od dvanaest stupnjeva, slijedila
je glazbena emisija, Fonoteka petkom, koju je Eva slušala svakoga tjedna ako ne
bi izašla u grad. Mladi spiker prepuklim je glasom najavljivao da su Beatlesi
izdali novi singl i da će ga slušatelji sada ekskluzivno moći čuti! „Can’t buy me
lo-ove! Lo-ove! Can’t buy me lo-ove!“ strastveno su iz malenog zvučnika vikali
pjevači bez glazbenog uvoda. Kod četvrtoga love Jürgen je ugasio radio. Već su
se jednom posvađali oko Beatlesa. Eva je voljela njihove pjesme. Njihova glazba
njoj je bila zanosna, a četiri mlada Engleza drska i privlačna. Jürgen je izjavio da
je glazba tek nekontrolirana buka. Eva je uzvratila da je pun predrasuda kao
njezini roditelji. Večeras se nije htjela upuštati u novu svađu pa mu više ništa
nije odgovarala. U sebi je donijela odluku da će u ponedjeljak na glazbenome
odjelu u Hertieju kupiti novu singlicu. Bilo je dovoljno već onih nekoliko taktova
da joj poprave sumorno raspoloženje.

Ubrzo je pred njima osvanuo hotel Intercontinental poput nesavladivoga zida

koji se uzdiže ispred tamnocrvenoga večernjeg neba. „Jesi li već bila unutra?“
upitao je Jürgen. Eva je odmahnula glavom. „Sedamsto soba. A svaka
ima kupaonicu s WC-om i televizor.“ Jürgen je upravio automobil ravno prema
zgradi i Eva na trenutak pomisli da će se zabiti u pročelje hotela, no automobil
odjednom zaroni i oni se strminom nastave spuštati u podzemnu hotelsku
garažu. Eva još nikada nije automobilom silazila ispod zemlje. Činilo se kao da
se strop spušta, a dok su se vozili, svijetlilo je samo nekoliko slabašnih
svjetiljaka. Šareni znakovi i crte na betonskome podu Evi su se činili nečitljivi i
zagonetni. Čvrsto se držala za ručicu na automobilskim vratima. Jürgen je
sigurno vozio kroz labirint stupova i parkirao pokraj čeličnih vrata na kojima je
pisalo Izlaz prema hotelu. Pomogao je Evi pri izlasku iz automobila, na trenutak
ju je zaustavio rukom pa je pomislila da je želi poljubiti. No on je rekao: „Molim
te, nemoj govoriti o suđenju. To bi oca moglo uzrujati. Znaš da je i sam godinama
bio u zatvoru.“ Eva se zaprepastila. Otkako je odlazila u Općinski dom, Jürgen ni
jednom riječju nije spomenuo njezin posao, ali mu je to bilo na pameti više
negoli je mislila. Kimnula je. „Da, naravno, je li mu sada sasvim dobro?“ Jürgen
je kimnuo, ali je nije pogledao. Ušli su u dizalo koje je sa svih strana bilo
ostakljeno zrcalima. Na upravljačkoj ploči bakrene boje pokraj vrata svijetlila su
22 gumba. Jürgen je pritisnuo najgornji. Dok se dizalo kretalo u visinu, Eva je
fascinirano promatrala kako se njih dvoje sa svih strana neprestano odražavaju
111
 Knjige.Club

u velikim i sve manjim okvirima, blizu i sve dalje i dalje. Imala je dojam da
zajedno dobro izgledaju: crnokosi Jürgen u tamnoplavom vunenom kaputu, ona
plavokosa u svijetlom kariranom dezenu. Kao muž i žena. U jednome od odraza
uhvatila je Jürgenov pogled. Oboje su se osmjehnuli. Dizalo se nekoliko puta
zaustavljalo i punilo ljudima. Postajalo je tijesno. Naposljetku se začulo ping,
upalila se gornja žaruljica i otvorila su se vrata prema restoranu na vrhu hotela.
Eva, Jürgen i ostali gosti prvo su prišli panoramskome prozoru diveći se
pogledu. „Svjetla u kućama izgledaju kao zvijezde pale s neba“, šapnula je
Eva Jürgenu. On je pogladi po obrazu i reče: „Ne brini se, Eva. Mislim da moj
otac danas ima dobar dan.“ No njegove su riječi prije zvučale kao da umiruje
sebe, a ne nju. Stisnula mu je ruku. U predvorju garderobe dočekao ih
je zaposlenik hotela u tamnome odijelu i lagano se naklonio. “Gospodin direktor
i supruga već čekaju u Manhattan baru“, rekao je. Pomogao je Evi skinuti kaput.
Jürgenu pogled padne na njezin duboki dekolte. „Je li ovo bilo potrebno?“
šapnuo je. Eva se lecnula. Osjetila se kao da ju je upravo pljusnuo. Stavila je ruku
na dekolte. „Eh, to se više ne može promijeniti.“ Jürgen je ruku lagano savio u
laktu ponudivši joj da se primi. Učinila je to nevoljko. Skladno raspoloženje
odjednom je nestalo.
Walther Schoormann sjedio je na barskoj stolici uz zaobljeni kromirani dio
šanka dobro posjećenoga hotelskog bara. Brigitte je na sebi imala elegantnu
crnu haljinu visoko uz vrat. Stajala je ispred supruga pokušavajući mu ubrusom
i s malo vode obrisati mrlju s ovratnika sada već preširokoga sakoa. Muškarac
u smokingu na crnom je glasoviru svirao lepršavu glazbu. „Brigitte, pusti to
sada.“
„Ali, te mrlje kod kuće nije bilo! Kako ti se to opet dogodilo?“
Walther Schoormann u tom trenutku ugleda sina kako ulazi u bar vodeći ispod
ruke zgodnu mladu ženu koja možda nije bila osobito elegantna, ali je djelovala
pristojno. Haljina joj je bila jeftino dopadljiva, a dekolte je za tu prigodu bio
odveć dubok. Walther Schoormann s olakšanjem je primijetio da u njezinu
pogledu nema ničega proračunatoga. Ima čudesno jaku kosu, ali joj je frizura
užasno staromodna. No dekolte joj je prilično izazovan. Zanimljivo proturječje,
pomislila je Brigitte Schoormann. Eva je primijetila njihove oštre ispitivačke
poglede. Prilazeći im, i ona je stekla prvi dojam:
Schoormannovi su joj se sviđali. On je zasigurno hirovit i osoran, sudeći po
tome kako je od sebe odgurnuo suprugu. Ali doimao se duhovito, prisebno i
usredotočeno. Nimalo bolesno. Njegova supruga nije pokazivala nikakvu
reakciju, čak nije odmah izrazila ni mišljenje. Ali je Evi izgledala kao netko tko
se trudi biti pravedan. „Drago mi je što vas mogu upoznati, gospođice Bruhns.“

112
 Knjige.Club

Eva je znala da Brigitte to doista misli. Rukovali su se. Eva je tek sada
primijetila klavirsku glazbu. Pijanist je svirao „Moon River“ iz filma “Doručak
kod Tiffanyja“, koji je Eva prije godinu dana gledala u kinu zajedno s Annegret.
Posljednjih pola sata filma nisu prestale roniti suze.
Eva je nehotice uzdahnula. Popustila je napetost koja ju je držala. Konobar
za šankom u četiri je visoke čaše natočio šampanjac, što je ona rado prihvatila
pa su stojeći nazdravljali jedni drugima. Eva je iz čaše otpila dobar gutljaj. Da,
bio je to onaj isti opori okus koji je prvi put kriomice kušala u Jürgenovoj kući.
Pogledala je Jürgena koji je zurio u njezin dekolte. Rukom je prekrila golu kožu.
Zatim su otišli do svečano prostrtoga stola u separeu obloženom drvom. Evu je
odmah obuzela toplina ugođaja tog prostora, lagano narančasto svjetlo za koje
nije znala odakle dopire. Iza stakala su u daljini žmirkala svjetla grada. Brigitte
je objašnjavala da će se posluživati francuski meni od šest sljedova. Walther
Schoormann privukao je Evi stolicu. „Sjednite ovdje s moje lijeve strane. S te
strane bolje čujem. A ti, Jürgene, sjedni radije desno“, rekao je i nacerio se sinu.
Jürgen u šali iskesi zube i sjedne preko puta Eve.

Toga petka navečer u Njemačkoj kući bila su zauzeta gotovo sva mjesta. Ali,
hrana se posluživala za samo dva stola sa stalnim gostima, od kojih je jedan
pripadao karnevalskoj udruzi njihove gradske četvrti. Ludwig je kuhao, pirjao i
pekao uz pomoć gospođe Lenze, kojoj je rana na prstu nakon nekoliko tjedana
djelomično zacijelila, i mlade pomoćne radnice koja nije imala drugoga posla
nego da pere suđe i žvače žvakaću gumu. Edith je posluživala zajedno s
gospođom Wittkopp, vječno mrzovoljnom, ali dobrom konobaricom koja je s 48
godina još uvijek bila neudana i koja će to i ostati. Za šankom je piće točio njihov
dugogodišnji zaposlenik, gospodin Paten. Nije bilo predaha ni vremena za
trenutak nježnosti između bračnih drugova Bruhns iako su oboje za tim žudjeli
kao rijetko kada. Samo jedanput, kada je u kuhinju donijela nekoliko prljavih
tanjura, Edith je zatekla Ludwiga samoga. Peračica suđa žvakala je i pušila na
dvorištu, a gospođa Lenze nestala je u zahodu. Edith je zastala pokraj Ludwiga
koji je zapanjujućom brzinom pohao odreske i stavljao ih u veliku tavu u kojoj
je cvrljilo vrelo ulje. „Brzo će biti gotovi, za šest minuta. Za pet.“ Edith nije
odgovorila. Ludwig je pogleda i zatečen shvati da ona plače. Okrenuo se
prema njoj i brašnjavom je rukom pomalo šeprtljavo pomilovao po obrazu.
Zatim je uzeo kuhinjsku krpu pa joj s lica otro suze i brašno.
„Mama, što je?“
„Uskoro joj više nećemo biti dovoljno dobri.“
„Koješta! Našu kćer ne možeš tako lako fascinirati.“

113
 Knjige.Club

Gospođa Lenze vratila se u kuhinju. Tužila se da je boli prst i da nakon one

nezgode više nije kao prije. Edith je progutala preostale suze, uzela pet tanjura
s garniranom salatom od krastavaca i oprezno ih odnijela u salu za goste.
Ludwig je okretao odreske i psovao. Malo su se prepekli. „Ma, može proći.
Ipak nije za djevojčice!“ rekao je naglas.
U sali za goste Edith je posluživala salatu od krastavaca i uzimala narudžbe.
Elegantno odjeven gospodin i isto takva dama ulazili su kroz pusteni zastor na
ulazu gostionice. Edith je pogledala prema njima i odmah ih prepoznala.
Okrenula im je leđa i uhvatila za ruku gospođu Wittkopp koja je
s poslužavnikom upravo trebala proći pokraj njih. „Recite im da nema mjesta.“
„Ali stol broj dva upravo će se...“
„Taj je rezerviran od devet!“ Gospođa Wittkopp na trenutak je mrzovoljno
pogledala Edith, zatim prišla pristiglim gostima pokušavajući svojem ljutitom
licu dati izraz žaljenja: „Žao mi je, sve je zauzeto.“ Muškarac s licem ptice
grabljivice ljubazno je uzvratio: „Čuli smo za vaše izvrsne odreske. Prava šteta.“
Zatim je svoju pratnju poveo prema izlazu govoreći joj: „Doći ćemo drugi put,
mama.“ Nestali su iza zastora. Nitko od gostiju nije prepoznao toga muškarca
iako je njegova fotografija posljednjih mjeseci često objavljivana u novinama -
ipak je on bio prvooptuženi.

U hotelu Intercontinental posluživao se treći slijed. Coq au citron. Eva još nikada
nije jela pijetla u limunskom soku. Okus ju je podsjećao na sredstvo za pranje
suđa, ali je i dalje hrabro žvakala. Razgovor se isprva vrtio oko kataloga. Brigitte
je upozorila Walthera i Jürgena da bi mogli naći neku temu koja bi i damama
bila zanimljiva pa su razgovarali o sve gušćem prometu na ulicama. Brigitte je
upravo položila vozački ispit i probne vožnje doživljavala je kao „neviđeni
pakao“. Eva je rekla da ne zna je li joj uopće potrebna vozačka dozvola. Jürgen
je smatrao da nije. Tada se u njoj probudio prkos pa je htjela reći da će se možda
ipak prijaviti u autoškolu, no Walther Schoormann odjednom joj spusti ruku na
podlakticu. „Molim vas, draga gospođice, tko ste vi zapravo?“ Eva se ukočila, a
od glave do pete oblila ju je vrućina. Jürgen je zabrinuto spustio nož i vilicu,
jedino je Brigitte ostala smirena i rekla Waltheru: “To je gospođica Bruhns,
djevojka tvoga sina.“ Walther Schoormann djelovao je zbunjeno. „Zovem se Eva
Bruhns.“ Pogledao ju je, a oči kao da su mu bile slijepe. Ponovio je njezino ime.
„Imate li muža? Djecu? Zanimanje?“
„Ja sam prevoditeljica za poljski.“

114
 Knjige.Club

Jürgen je pogledao Evu i u znak upozorenja lagano odmahnuo glavom. No u

tom trenutku Walther Schoormann odjednom kinine. Privukao je stolicu i
nekoliko puta kažiprstom kucnuo po stolu dok je govorio: „Naravno. Raspitao
sam se o vama. Vi prevodite na onom suđenju u Općinskom domu.“ Eva je
bespomoćno pogledala Jürgena pa rekla: „Da.“
„Kakvo je to suđenje?“ zanimalo je Walthera Schoormanna. Eva ga je
pogledala u nevjerici. Zar on zaista ne zna o čemu je riječ? Ili je želi provjeriti?
Jürgen pogledom prostrijeli Evu. Na Brigittinu licu također zatitra
jedva primjetan molećiv smiješak. Eva je pokušala ležernim tonom: „Ah, to je
protiv onih nekoliko muškaraca, mislim, ratnih zločinaca koji su u onom... u
nekom... koji su dakle u Poljskoj počinili zločine. Davno je to bilo i...“ Zastala je
usred rečenice. Djelovalo je neiskreno tako bezazleno govoriti o suđenju. Na
sreću, taj sitni stari gospodin ponovno se posvetio pijetlu u limunskom soku.
Činilo se da je zaboravio što je maloprije pitao. Eva i Jürgen također su nastavili
polako jesti. Brigitte je rekla: „Da, rat je bio ružan. Ali, razgovarajmo ponovno o
lijepim stvarima. Jesi li možda kanio gospođicu Bruhns za Uskrs odvesti
na otok?“ Ljubazno se okrenula prema Evi. „Po meni to je najljepše doba godine
kada sve cvate i...“ Uto će Walther Schoormann iznenada: „Iz mene nećete ništa
izvući, ništa!“ Ustao je od stola. „Brigitte, moram na zahod.“ Gledajući Walthera
Schoormanna, Eva spusti pogled i primijeti kako se na sredini njegovih hlača širi
tamna mrlja. Brigitte je ustala. „Dođi, Walli, idemo, sve je u redu.“ Obišla je
oko stola i izvela supruga iz separea. Jürgen baci pogled na praznu stolicu, ali na
svilenoj presvlaci nije bilo tragova. Eva je sjedila ukočeno i bespomoćno.
Natkonobar se nečujno pojavio i lagano naklonio. „Možemo li odnijeti ovaj
slijed?“ Jürgen je mahnuo rukom: „Da, molim vas.“
„Hoćemo li s glavnim jelom pričekati još malo?“ Jürgen je
pogledao natkonobara. „Molim vas, donesite mi račun.“ Natkonobara to kao da
je iritiralo, ali ništa nije pitao. Kimnuo je i otišao. Eva je lovila Jürgenov pogled.
„Žao mi je, ali nisam mogla lagati...“
„Eva, ti apsolutno ništa nisi kriva.“

Krenuli su prema garderobi i ispred dizala naišli na Walthera i Brigitte. I oni su

nosili kapute. Svi zajedno ušli su u malenu zrcalima obloženu kabinu dizala kako
bi se spustili do izlaza. „Jeste li i vi u garaži?“ Brigitte je odgovorila: “Ne. Parkirali
smo ispred hotela.“ Jürgen je pritisnuo gumbe za prizemlje i za podrum. Dizalo
je trznulo, a zatim se nije osjećalo više ništa. Eva ovaj put nije gledala u
zrcalo nego u pod obložen tapisonom. Kako tužan kraj. U tom trenutku Walther

115
 Knjige.Club

Schoormann priđe Evi i reče: „Bolestan sam, gospođice. Zato mi se događaju

ovakve stvari.“
„Da, razumijem, gospodine Schoormann.“
„Možda bi bila bolja ideja da ste došli k nama. Ondje bih imao rezervne
hlače.“ Eva se nesigurno osmjehnula. “Da, istina.“ Kada su se u prizemlju otvorila
vrata, rukovali su se. Oproštaj je bio kratak, a Eva i Jürgen dizalom su se spustili
u podrum.

Ušli su u automobil i Jürgen je istoga časa upalio motor. Sjedio je nagnut nad
volanom i zurio u brzinomjer na kojemu se kazaljka nije pomicala. Počeo je
govoriti. O tome da mu je otac oduvijek bio neuračunljiv i da se s
njegovom bolešću zapravo ništa nije promijenilo osim što više ne
može kontrolirati tjelesne funkcije. Kada je bio dijete, pričao je, otac ga je
podupirao, hvalio, s njime satima pecao na jezeru, a zatim bi ga ničim izazvan
ponižavao i tukao. Mogao mu se u svakom trenutku obratiti s ma kako
nemogućim pitanjem. Ali katkada bi zaradio sočnu pljusku samo zato što bi
izjavio da mu se sviđaju uniforme postrojbi SA.11
Dok se u majčinu ljubav uvijek mogao pouzdati, otac ga je uvijek ostavljao
na cjedilu. Ali, otac je preživio rat. S njim mora živjeti. Jürgen se okrenuo prema
Evi. Oči su mu izgledale crne u hladnom sumraku podzemne garaže. Rekao joj
je kako je primijetio da se sviđa njegovu ocu i da je ta večer usprkos svemu
bila uspješna. Bit će posve iskren: ne bi je mogao oženiti da se ocu nije svidjela.
Primijetila je kako su mu se oči zasjajile. Uzdahnuo je i rukama prekrio lice.
Muškarci ne plaču. A kada se onako sramežljivo okrenuo od nje i pritom
osjetio veliko olakšanje, Eva je pomislila kako Jürgena ne razumije, ali ga voli.
Maknula mu je lijevu ruku s lica, mokru od suza, i pogladila je. Dakle, uskoro će
živjeti zajedno s Waltherom i Brigitte Schoormann u kući s mirisom klora.
Pokušavala je zamisliti kako zajedno sa Schoormannovima sjedi za doručkom,
ili kako s Brigitte razvrstava rublje, ili kako se s gospođom Treuthardt prepire
u kuhinji. To je bilo nemoguće. Ali i kada je pomislila na svoj sadašnji dom, na
najčešće neprozračeni stan iznad gostionice, na svoju obitelj, nije ju kao inače
obuzeo uspavani osjećaj sigurnosti. Držala je Jürgena za ruku i gledala u
betonski zid. Sjedila je ispod zemlje, ispod zgrade s dvadeset i jednim katom,
i sedamsto soba, i jednako toliko kupaonica, u automobilu koji se nije micao s
mjesta, a ipak je osjećala kao da je na nekom dalekom putovanju.

11
Sturmabteilung (SA), tridesetih godina prošloga stoljeća paravojne postrojbe unutar njemačke Nacionalsocijalističke
stranke, (nap. prev.)

116
 Knjige.Club

Usred noći Evu je probudila glad i istjerala iz kreveta. Cijeloga je dana gladovala
u iščekivanju večere u luksuznome restoranu, a ona oskudna predjela već je
odavno probavila. Bosih nogu odskakutala je u kuhinju, maslacem
namazala krišku kruha i natočila čašu mlijeka. U svojoj je sobi prišla prozoru i
jela obasjana samo sjajem ulične svjetiljke. S vremena na vrijeme otpila bi
gutljaj mlijeka. Iza nje na stropu sobe titrala je sjena ulične svjetiljke. Kao i svake
noći, Don Quijote je trzao svoje koplje. Na policije stajao šešir poput kućnog
ljubimca koji se navikava na novu okolinu. Na ulici je bilo mirno, automobili nisu
prolazili, samo je kroz dva prozora socijalnih stanova dopiralo svjetlo. Možda je
ondje netko bolestan. Njezina se majka uvijek zdušno brinula o njoj kada bi
imala i najmanju prehladu. Temperatura je kod Edith izazivala paniku, a
doktora Gorfa tjerali su da usred noći provjerava da im djeca nisu životno
ugrožena. Eva je u tome uvijek uživala jer je samo jednom u pet godina zbog
bolesti uistinu bila u životnoj opasnosti. Voljela je gledati majku tako zabrinutu
i izbezumljenu. A kada bi dijete ponovno htjelo jesti i ustati iz kreveta, Edithinoj
sreći nije bilo kraja. „To je prošlost“, reče Eva glasno. Progutala je zadnji zalogaj
i popila zadnji gutljaj mlijeka. Stopala su joj bila hladna. Htjela se vratiti u krevet
i zavući ispod dvaju pokrivača koji su joj odnedavno bili potrebni. Odmaknula se
od prozora, ali u tom trenutku krajičkom oka na drugoj strani ulice primijeti
novo svjetlo. U kući koso preko puta, u novoj trokatnici, netko je u hodniku
upalio svjetlo. Kroz mliječno staklo ulaznih vrata dopirala je narančasta
svjetlost, Evi do tada nepoznata. Pomislila je da zacijelo imaju novu svjetiljku.
Novu a već pokvarenu jer je svjetlo treperilo kao da svjetiljka gubi kontakt. Eva
je čekala da netko izađe iz kuće, ali nitko nije izlazio. Svjetlo je gorjelo sve žuće
i svjetlije. Kretalo se. Potrajalo je još nekoliko sekundi dok Eva nije shvatila što
znači to treperenje. Vatra. Gorjelo je u hodniku kuće preko puta. Eva se na
trenutak ukočila, zatim je izjurila iz sobe na hodnik i dotrčala do telefona. Vikala
je: „Tata!! Požar! Preko puta na broju 14!“ Nazvala je 112, dvaput je zadihano u
slušalicu diktirala adresu sve dok je s druge strane žice nisu razumjeli. Otvorila
su se vrata spavaće i Stefanove sobe, jedino su vrata Annegretine sobe ostala
zatvorena. Očigledno se još nije vratila iz noćne smjene. Ludwig je, posve
razbuđen, pitao: „Gdje gori?!“
„Preko puta kod Penschukovih!“
Ludwig je u svome stilu odmah izjurio iz stana. Stefan, kojemu se oko nogu
pleo Purzel i usplahireno kevtao, htio je potrčati za ocem, ali ga je Edith uhvatila
za ovratnik pidžame. „Ti ostaješ ovdje!“ Eva je u međuvremenu
spustila telefonsku slušalicu. „Stižu! Stižu vatrogasci!“ Edith je kimnula,
zagrnula kućni ogrtač, krenula prema vratima, nečega se sjetila pa se vratila, u
hodniku otvorila ormar, iz njega izvadila nekoliko složenih deka pa za
117
 Knjige.Club

suprugom izašla na ulicu. Purzel je također izjurio kroz vrata, a i Stefan je htio
za njim. „Mama! Hoću i ja s vama!“ Eva ga je svom silom morala zadržati. Urlao
je: „Pusti me!“ Eva ga je podignula u zrak, on se koprcao i žestoko je
tukao nogama po natkoljenici, a smirio se tek kada je s njime na rukama prišla
prozoru sobe. „Sada možeš sve vidjeti.“

Eva i Stefan s prozora su gledali kako otac juri ulicom u ofucanoj pidžami i
papučama koje je gotovo izgubio i viče: „Požar!! Požar!!“ Gledali su ga kako na
ulaznim vratima kuće pritišće sva zvona i šakom udara u vrata te ponovno
zvoni. U stanovima su se palila svjetla. Edith je hodala ulicom noseći deke. Na
ulaznim vratima razgovarala je s Ludwigom. Pokazivao je na nadsvođeni prolaz
koji je vodio u stražnje dvorište. Edith je utrčala u vrt ispred kuće i nestala u
stražnjem dvorištu. Treperava svjetlost iza ulaznih vrata u međuvremenu je
ispunila cijelu površinu stakla. Gore u kući otvarali su se prozori. Netko je
provirio kroz prozor. Ludwig je nešto viknuo prema prozoru, ali nisu razumjeli
što. Tada ta osoba nestane, opet se pojavi i kroz prozor baci nešto što je završilo
u vrtu. Ludwig se sagnuo i pogledao. Zatim je to podignuo i ponovno
prišao vratima. Očigledno ih je otključavao. „Što to tata radi?“ upitao je Stefan
uplašeno. Eva nije odgovorila, nego je u nevjerici gledala kako otac silom otvara
vrata kuće. Vatra je sada bila jasno vidljiva, bila je to bijela buktinja iznad koje
se uzdizao crni dim. Približavala se vratima. Eva je bespomoćno gledala kako
otac na trenutak oklijeva, zatim hitro ulazi u kuću i nestaje u dimu. „Bože moj,
što to radi?“ prošaptala je. Dolje na ulici iz mraka je izronio nekakav nezgrapan
lik. Annegret. Zaustavila se i gledala u otvorena vrata iz kojih je kuljao crni oblak
dima. Kroz nadsvođeni prolaz koji je vodio u stražnje dvorište na ulicu su
izašla tri stanara umotana u deke i stala pokraj Annegret. Svi su zurili u
otvorena vrata. Otac se više nije vidio.
„Sada će doći vatrogasci!“ Stefan je na Evinim rukama drhtao od straha. Eva
je osluškivala, ali ništa nije čula. Otvorila je prozor i osjetila miris dima. Miris
paleži. Izgorjelo ovčje krzno. Otac se i dalje nije pojavljivao iz gorućeg hodnika.
„Tata!“ vriskao je Stefan. „Tata!“

Pola sata poslije obitelj Bruhns, Annegret sa Stefanom u krilu, i stanari pet od
šest stanova one zgrade (stari bračni par Penschuk na sreću je bio kod kćeri u
Königsteinu) sjedili su u sali za goste Njemačke kuće. Ispod deka koje im je
donijela Evina majka svi su na sebi imali pidžame i spavaćice. Neko djetešce
kmečalo je u polusnu. „Izgledate kao da vas je pregazio vlak“, rekla je Edith.
Zagrnute u kućne ogrtače, ona i Eva odraslima su posluživale čaj, a djeci kakao.

118
 Knjige.Club

Ludwiga su slavili kao junaka. Prije negoli su stigli vatrogasci, on je „riskirajući

vlastiti život“ - taj se izraz neprekidno spominjao - iz kuće na ulicu izgurao
dječja kolica zahvaćena plamenom. Sada je sjedio za stolom. Eva je i njega
zagrnula dekom, a on je ruke umakao u zdjelu punu ledeno hladne vode. Ozljede
su ipak bile samo površinske. “Kao kuhar naviknuo sam na sasvim drugačije
temperature!“ ponavljao je Ludwig po tko zna koji put. Ali, po njegovu blijedom
nosu Eva je vidjela da ta intervencija nije bila nimalo bezazlena. Vatrogasci su
prispjeli neposredno nakon toga, jedan vatrogasac saskočio je s vatrogasnog
vozila dok se još kretalo i pjenom iz aparata za gašenje poprskao goruća dječja
kolica koja su se polako kotrljala prema gostionici Njemačka kuća. Kolica su se
zaustavila nasred ulice kao kakvo neobično, izobličeno vozilo na kojemu su se
klatile metalne prečke. Kolica su pripadala mladoj obitelji koju Eva još nije
upoznala, ali joj je tamnokosa mlada žena natucajući njemački zahvalila na čaju.
Beba joj je sada čvrsto spavala na rukama. Njezin suprug, neki blag čovjek,
zabrinuto je uzdahnuo. Vjerojatno je razmišljao kako kupiti nova kolica. Edith
je objasnila Evi da je to obitelj Giordano, talijanski radnici na privremenom
boravku u Njemačkoj, podrijetlom iz Napulja, i da su ovdje u gradu još
sasvim novi. „Izgovaram li vaše prezime pravilno?“ upitala je Edith, a gospođa
Giordano se nasmiješila. Netko je kroz pusteni zastor ušao u salu za goste. Bio
je to vatrogasni zapovjednik u tamnoplavoj službenoj odori. Stefan se
u Annegretinu krilu uspravio i zadivljeno zurio u njega. I ostali su prekinuli
razgovore koji su se ponajviše bavili time tko je mogao podmetnuti požar.
Dječurlija? Neki luđak? Vatrogasni zapovjednik kratko se nakašljao i s
prijekorom u glasu rekao da je vatra zahvatila zidne obloge u hodniku. Zidne
obloge, zgražao se zapovjednik, zaista su svinjarija jer su u suprotnosti sa svim
protupožarnim propisima! Svi su ga pogledali zatečeno. Nitko od njih nije
mogao utjecati na odluke vlasnika kuće preko puta. Vatrogasni
zapovjednik teatralno je zastao u govoru pa nastavio objašnjavati da je
opasnost sada otklonjena i da se mogu vratiti u kuću. Gospođa Giordano šaptom
je prevodila gospodinu Giordanu nakon čega je on uzdahnuo tako duboko da su
se svi morali nasmijati. Zatim se prolomio pljesak. Ludwig je izvadio ruke iz
ledene vode, zbacio s leđa deku i u svojoj omiljenoj pidžami otišao iza šanka i
stao velikodušno častiti rakijom da bi se oporavili od šoka. Žene su također
morale piti, a jedino je vatrogasni zapovjednik odbio. Edith je trgnula rakiju,
stresla se i tiho rekla: „O Bože, sretna sam što se nikome ništa nije dogodilo.“
Eva je vidjela koliko je i otac sretan što je sve sretno svršilo za njihove susjede
iz zgrade preko puta. Iako su se smjeli vratiti u kuću, Ludwig ih je počastio i
drugom rundom rakije. Napunivši čaše na stolu, ozaren je nazdravljao svima
spašenima. Eva je ustala i iznenađenog oca na trenutak zagrlila, a majku koja je

119
 Knjige.Club

to gledala sa smiješkom, dvaput je poljubila u obraz. Annegret se podrugljivo

nacerila, ali ju je Eva samo prkosno pogledala. Znala je da ovaj izljev nježnosti
dolazi od rakije natašte. Ali i od ljubavi.

Samo nekoliko dana poslije dogodilo se nešto što je Evu duboko potreslo. Bio je
četvrtak, sudbeni dan. Proljeće se već odavno spustilo na grad, a iza staklenih su
cigli sjene stabala svjetlucale zelenkastom bojom. Toga jutra u dvorani je
vladala izvjesna pospanost. Čak su i inače ratoborni optuženici djelovali
neobično povučeno. Mjesečevo lice predsjedavajućega suca bilo je obješeno.
David je glavu svom težinom oslonio na ruku i izgledao kao da spava. Čak su i
djeca u školskome dvorištu iza Općinskoga doma na velikom odmoru zvučala
prigušenije, a glasovi kao s usporene gramofonske ploče. Eva je prevodila iskaz
poljske Židovke Anne Masur, tamnokose žene koja je bila samo nekoliko godina
mlađa od Evine majke, ali je izgledala kao starica. Prišavši stolu za svjedoke,
ljubazno se osmjehnula Evi i otpočetka joj je za svaku rečenicu koju bi prevela
zahvalno kimala. Evi se svidjela ta žena upala lica i otupjela pogleda, djelovala
je skromno, inteligentno i uljudno. Predsjedavajući sudac pitao ju je kako se
zove, koliko joj je godina, što je po zanimanju. Zatim ga je zanimao njezin
logoraški broj koji nisu mogli pronaći u spisima. Eva je prevela pitanje.
Anna Masur tada umjesto odgovora zavrne rukav svoga preširokog sivog sakoa,
a zatim i bluze. Pritom je podlakticu okrenula prema Evi kako bi mogla pročitati
broj i prevesti. Još dok se ispod rukava brojku po brojku pojavljivao njezin
logoraški broj, Evu je obuzeo silovit osjećaj, iz dubine želuca: ovo sam već
jednom vidjela. Već jednom sam doživjela upravo ovaj trenutak. Još jedan déja
vu. Ali ovaj put osjećaj nije slabio. Naprotiv, postajao je sve jači. Počevši čitati
brojeve na njemačkome, Eva se smanjivala poput Alise nakon što zagrize
čarobnu gljivu u bajci koju ona i Stefan nisu odveć voljeli pa su je ubrzo prestali
čitati. Eva se pretvorila u malenu djevojčicu, a pokraj nje je stajao muškarac u
bijeloj kuti koji je zavrnuo rukav i na podlaktici pokazivao broj. Ljubazno se
obraćao malenoj Evi. Ona je sjedila na stolici koja se mogla okretati. Mirisalo je
na sapun i spaljenu kosu. Muškarac u kuti izgovarao je brojeve. 24981. Eva je
ispred sebe vidjela njegova usta, njegove smećkaste zube, bradicu i usne koje
oblikuju riječi. Na poljskome. Muškarac je jasno kao dan i nedvojbeno stajao
ispred Eve. Odjednom je iznad lijevoga uha probode tako oštra bol da je htjela
kriknuti, a istodobno je znala: to se dogodilo. „Draga djevojko, jeste li dobro?“
pitao je netko tihim glasom. Eva se sabrala tek kada joj je Anna Masur lagano
dotaknula podlakticu. Eva je tražila njezin upitni pogled pun tužne ljubaznosti.
Tada je sudac upita: „Gospođice Bruhns, trebate li predah?“ Eva pogleda prema
Davidu koji se pridignuo, zabrinut i nestrpljiv kao da očekuje da će se ona
120
 Knjige.Club

svakoga trenutka onesvijestiti. No pribrala se i rekla u mikrofon: „Hvala. Sve je

u redu.“ Počela je prevoditi iskaz Anne Masur koja je u glavnome uredu logora
radila kao logorašica pisarica. Prvooptuženi je bio njezin nadređeni. Morala je
pisati smrtovnice, katkada i stotinu njih na dan. No to su bili samo oni koji su
poginuli u logoru. Imena onih koji su išli u plinske komore nisu se bilježila. Kao
uzrok smrti morali su navoditi „kljenut srca“ ili „tifus“ iako su ljudi bili
strijeljani, ili zatučeni, ili mučeni do smrti. „Samo sam se jednom usprotivila i za
jednu ženu kao uzrok smrti nisam htjela napisati ‘kljenut srca’. Sa šefom sam se
oko toga prepirala. S njime koji ondje sjedi.“
„Zašto baš za tu ženu?“ zanimalo je predsjedavajućega. Eva je prevela
svjedokinjin odgovor: “Zato što je to bila moja sestra, a od žene koja je zajedno
s njom bila u ženskom bolesničkom traktu saznala sam kako je umrla.“ Eva je
slušala kako Anna pripovijeda o sestrinim patnjama, a zatim je to prevodila što
je smirenije mogla dok je Anna nakon svake rečenice zahvalno kimala.
„Liječnike je zanimalo kako se žene mogu jeftino sterilizirati.“

Na kraju raspravnoga dana Eva je ostala sjediti na mjestu dok se dvorana oko
nje polagano praznila. Boljela ju je glava, iznad lijevoga uha pekao ju je maleni
duguljasti ožiljak, što se već godinama nije dogodilo. Sjedila je na stolici i
skupljala hrabrost, a da zapravo nije znala za što joj je potrebna. Kada su u
dvorani između redova stolica hodala još samo dva poslužitelja skupljajući
zaboravljene kišobrane ili rukavice, Eva je ustala i otišla sasvim naprijed gdje
je stajao prazan sudački stol. Ovdje je mirisalo drugačije, ozbiljnije, na kamen.
Ali to je možda bila i prašina s blijedoplavih debelih zastora koji su zaklanjali
kazališnu pozornicu iza sudačkoga stola. Eva se kao nikada prije približila
velikome planu logora koji ne bi mogla obuhvatiti ni kada bi raširila obje ruke.
Pročitala je poznati natpis iznad ulaza. Očima je pratila logorsku cestu i
promatrala jednu za drugom zgrade boje cigle, blokove, svaku baraku u krugu
logora, prošla je svakom stazom, uz stražarske tornjeve sve do plinske komore,
krematorija pa istim putom natrag kao da traži odgovor na pitanje koje ne
može izgovoriti. U lijevome gornjem kutu, izvan vanjske ograde logora, bilo je
ucrtano pet kuća natiskanih jedna do druge, dvokatnice, kockasta oblika, samo
skicirane i neobojene za razliku od ostatka plana. Eva je znala da je u najvećoj od
tih kuća živio prvooptuženi sa suprugom, muškarac s licem ptice grabljivice i
njegova žena sa šeširićem. Prije nekoliko tjedana tužitelji su tijekom rasprave
htjeli pratiti njegov svakodnevni put do logora koji je prema izjavama svjedoka
prelazio biciklom. Plavokosi državni odvjetnik htio je prvooptuženome
dokazati da je na tom putu morao proći pokraj krematorija. Dvaput dnevno. I da
nije moguće da nije znao za plinske komore. Prvooptuženi se pritom
121
 Knjige.Club

nije uzrujavao kao inače, nego je jednostavno ustvrdio da je plan pogrešno

nacrtan. Eva je zurila u manju kuću koja je stajala pokraj kuće prvooptuženoga.
Podsjećala ju je na nešto, ne sama zgrada, nego način na koji je nacrtana - šiljati
krov, ukošena vrata i odveć veliki prozori. Vidjela je djevojčicu od kojih osam
godina kako sjedi za stolom i debelom olovkom crta takvu sliku. Je li to bila
prijateljica? Njezina sestra? Ona sama? Kada djeca crtaju kuće, ne izgledaju li
sve jednako? Eva nije primijetila da se David Miller vratio. Tiho je
prošao dvoranom u svijetlom kaputu koji je bio zgužvan kao i sve što je nosio.
Nervozno je pogledao Evu i otišao do svojega mjesta. Podignuo je oba zakona
koja su ležala na stolu, na brzinu ih prelistao pa kleknuo zavirujući ispod stolica.
Budući da je prezirao novčanike, gotovinu i osobne isprave nosio je u
džepovima. Bio je krenuo k Sissi, usput je u malenoj voćarni htio kupiti prve
jagode, ali kada ih je htio platiti, više nije bilo novčanice od dvadeset
maraka koju je toga jutra sigurno imao u džepu. Njegov posljednji novac za taj
mjesec. David ni sada nije našao novčanicu. Uspravio se i pogledao prema Evi
koja je nepomično stajala ispred plana kao da očekuje da je plan usiše. Gledao
je njezinu plavu punđu, obla leđa, meke obline ispod svijetloga kostima. Ovu ne
bih ni golu pogledao. Smiješna ženska. Što tu uopće radi, pomislio je David.
Zatim reče glasno: “Eva, možete li mi možda posuditi 20 maraka?“

Eva je navečer morala pomagati u gostionici. Gospodin Paten četvrtkom navečer

u narodnom je sveučilištu pohađao tečaj španjolskoga. Kada ode u mirovinu,
htio je sa suprugom odseliti na Mallorcu. Ludwigu nije odgovaralo ni jedno
ni drugo: ni da gospodin Paten izostaje svakoga četvrtka, ni to što će za tri
godine morati tražiti novoga šankera. Ludwig i gospodin Paten tijekom svoje
petnaestogodišnje suradnje gotovo ni riječ nisu izmijenili o privatnim stvarima.
Sve ostale rečenice mogle bi se izbrojiti na prste jedne ruke („Svi sada traže
svijetlo plzenjsko pivo, gospodine Bruhns.“ “Pomodarstvo. Za početak ću
naručiti samo četiri bačve.“). Razumjeli su se šutke i gajili bezgranično
uzajamno povjerenje. Eva je na sebi imala tamnoplavu haljinu bez rukava na
kojoj nisu ostajali tragovi piva. Naizmjence je iza šanka točila plzenjsko pivo i
limunadu. Rutinski je baratala sjajnim pipama, ispirala čaše, prala suđe i brisala.
Osmjehivala se gostima, kratko bi s njima popričala o požaru u kući preko puta
koji je mogao stajati života četrnaest osoba, među njima petero djece. Kad
čovjek samo pomisli na to! Da Evin otac nije onako odlučno... i tako dalje. Eva je
slušala samo napola. Neprestano je pogledavala na sat, minute do kraja radnog
vremena rastezale su se kao smola. Htjela je biti sama, htjela je razmišljati. O
čovjeku u bijeloj kuti koji se okrenuo prema njoj. O dječjem crtežu. Htjela je u
plavu bilježnicu zapisati što je Anna Masur ispričala o svojoj sestri kako na to
122
 Knjige.Club

više ne bi mislila. Prišla je Edith, lice joj se žarilo kao i uvijek u to doba. Naušnice
su joj se njihale dok je okrugli poslužavnik žustro spuštala na Šank. Eva je
maknula upotrijebljene čaše i na poslužavnik naslagala netom natočene čaše.
Mislila je na bolove koje svaka četiri tjedna osjeća u donjem dijelu trbuha. I kako
se majka, prije negoli je prije godinu dana operirana, svakoga mjeseca na jedan
dan povlačila u zamračenu spavaću sobu. Kako je skvrčena ležala u krevetu s
termoforom na donjem dijelu trbuha te stenjala i povraćala u limenu kantu.
Unatoč tabletama protiv bolova, Edith je veoma patila. I to bez tekućine koju bi
kemičari zamutili, a liječnici joj ubrizgali u maternicu. Tekućinu koja se u njoj
polako skraćivala kao beton. Eva je stisnula usnice. Edith ju je promatrala
dok nije gledala. „Je li s tobom i Jürgenom sve u redu?“ Eva je samo kimnula.
„Pozvali su me da ih za Duhove posjetim na njihovom otoku. Na četiri dana.“
„I jeste li sada dogovorili datum vjenčanja?“ Eva je slegnula ramenima
gledajući oca kako izlazi iz kuhinje zajapuren u licu i lagano pogrbljen od bolova.
Prišao je stolu za kojim se okupilo veće veselo društvo. Stauchovi su bili njihovi
stalni gosti. Eva je vidjela kako se otac rukovao s kćeri Stauchovih, nešto rekao
a svi su se nasmijali. Mlada se žena zacrvenjela. Vjerojatno je obitelj slavila
njezin 21. rođendan. Edith je sa šanka uzela puni poslužavnik. „Ništa ne brini,
Evice, on ti sada više neće uteći. Njegov te otac voli.“ Odnijela je poslužavnik za
stol Stauchovih i poslužila piće. Pritom je nešto govorila, vjerojatno ironično
komentirajući ono što je njezin suprug maloprije ispričao. Zacijelo o tome kako
je naporno u kući imati odraslu kćer. Ponovno smijeh. Nazdravljanje. Eva
je prljave čaše uronila u sudoper. Na obrazu je osjetila struju hladnoga zraka.
Novi gosti otvarali su ulazna vrata i jedno za drugim ulazili kroz tamnocrveni
pusteni zastor. Bio je to prvooptuženi sa suprugom. Eva se ukočila, njih dvoje
na trenutak je zastalo pogledom tražeći slobodan stol. Danas doista nije bilo
krcato kao prošli put - „da ni igla ne može pasti“, kako je govorio Evin otac - nego
se stol mogao birati. Gospođa Wittkopp upravo je raspremala stol koji se
oslobodio. Podignula je pogled, ali ih nije prepoznala pa im je prišla noseći na
rukama prljave tanjure. „Dvoje ste? Izvolite, ovdje je slobodno. Odmah ću vam
donijeti jelovnik.“ Gospođa Wittkopp otišla je u kuhinju. Eva je sa svojega mjesta
za šankom bespomoćno promatrala kako prvooptuženi vodi suprugu prema
stolu. Pomogao joj je skinuti kaput, ona je sjela na stolicu koju joj je privukao,
a on je otišao do garderobe s lijeve strane šanka ne obazirući se na Evu. Gledala
je njegov oštar profil i kako uzima vješalicu te mirnim pokretima prvo vješa
ženin, a zatim i svoj kaput. Ovako iz blizine djelovao je starije, koža mu
je izgledala kao zgužvan pergament. Jedan od dvojice pijanaca za šankom
kucnuo je po drvetu tražeći pivo, ali Eva kao da je bila oduzeta. Prvooptuženi se
vratio do stola i smjestio se nasuprot supruzi. Sjedio je leđima okrenut prema

123
 Knjige.Club

prozoru pa je mogao pogledom obuhvatiti cijelu salu za goste. Evini roditelji još
uvijek su stajali za stolom Stauchovih. Nisu se mogli udaljiti jer je gospodin
Stauch o nečemu nadugačko raspredao. Nisu primijetili nove goste. Gospođa
Wittkopp vratila se iz kuhinje donoseći im dva tamnozelena jelovnika. Dok je
ravnodušno recitirala što imaju u dnevnoj ponudi - „Danas imamo svježe
svinjske bubrege.“ - prvooptuženi je iznenada podignuo pogled i zagledao se Evi
ravno u lice. Na isti način kako ju je već jednom na sudu pogledao preko cijele
dvorane. Evi je pozlilo. Htjela se okrenuti na drugu stranu, nestati - no tada
primijeti da je on uopće ne prepoznaje. U sasvim drugom okruženju to mu je lice
bilo nepoznato. Laknulo joj je pa je drhtavim rukama počela točiti pivo držeći
čaše ukoso i lagano ih okrećući da bi se stvorila uvijek pravilno visoka pjena.
Radila je to kao i obično, onako kako je naučila još u dobi od dvanaest godina i
znala bi to napraviti takoreći u snu. „Molim vas! Gospođice, imate li vinsku
kartu?“ Prvooptuženi je dozivao njezinu majku koja se upravo odmaknula,
od stola obitelji Stauch nakon što je najmlađemu Stauchu malo razbarušila
kosu. Edith je prišla stolu kraj prozora i namjestila ljubazno-odlučni izraz lica.
Eva je znala da će im sada objasniti kako su gosti dosad uvijek bili
zadovoljni njihovim izborom pet vrsta domaćeg vina. No Eva tada spazi kako je
majka na trenutak zastala pa nastavila hodati neobično ukočeno. Prvooptuženi
i supruga također su kao ukipljeni zurili u Edith Bruhns. Edith je zastala ispred
njih i automatski rekla: „Nemamo vinsku kartu. U jelovniku ćete naći našu...“
Muškarac s licem ptice grabljivice tada se, onako visok i prijetećega izgleda,
ustoboči pred njezinom majkom i Eva na trenutak pomisli da će se odlijepiti
od tla, raširiti krila i poletjeti u zrak. Ali on je učinio nešto drugo: napuhao je
obraze, napućio usne pa Edith Bruhns pljunuo pod noge. Njegova supruga
također je ustala kipteći od ljutnje ili bijesa i navukla rukavice. Eva ju je čula
kako sikće: „Idemo odavde, odmah! Roberte, odmah!“ Ludwig se u
međuvremenu uspio osloboditi Stauchovih i krenuo u kuhinju kada mu
pozornost privuče troje neobično ukipljenih ljudi. Poput pasa koji se
odmjeravaju: što su tiši i ukočeniji, to će napad biti okrutniji. Eva je vidjela da
je otac problijedio kao krpa. Nije bilo ni najmanje sumnje da je i on prepoznao
gosta i suprugu.

124
 Knjige.Club

III. dio

125
 Knjige.Club

Mladić u prevelikoj vojničkoj uniformi posrće po beskrajno velikom sagu. Nebo

narančaste boje spustilo se tako nisko da ga mladić gotovo može dotaknuti. Ali,
pogled mu je usmjeren prema dolje. Sag se nadimlje i plete oko njegovih nogu,
mladić se oslobađa i nastavlja posrtati, s puškom na gotovs. Nije sam. Pokraj
njega trče djeca, dahću, padaju, ustaju. Svi nose puške. Mladić osluhne. Iz daljine
se čuje brujanje i štektanje. Zastaje i zuri u daleku crtu obzora. Ispred užarenoga
neba pojavljuje se niz crnih silueta koje pužu i nezaustavljivo se približavaju. To
su tenkovi, moćni i bezlični, u beskonačnom nizu nadiru preko saga,
stotine, tisuće, u smjeru djece. Mladić viče: „Nazad!“ Ali djeca nastavljaju trčati
kao da su gluha i slijepa. U tom trenutku mladić ugleda kako prvi tenk gazi dvoje
djece. Bešumno ih guta. Mladić poviče još glasnije: „Vraćajte se! Vraćajte se!!“
Zaustavlja dječaka koji pokraj njega juriša na tenkove. Dječak na trenutak
okrene lice prema njemu. To je Thomas Preisgau, njegov najbolji prijatelj.
„Moramo se vratiti, Thomase!“ Ali Thomas se otrgne i nastavi trčati prema
tenku. Tenk ga proguta. Krhki mladić očajnički zajeca: „Ne! Ne!!“

„Mišiću, probudi se, Stefane...“ Stefan otvara oči i trepće. Netko se nadvio nad
njim i zabrinuto ga gleda. „Sanjao si.“
Stefan s olakšanjem prepozna očev glas. Osvrće se: leži u krevetu u svojoj
sobi. Kroz otvorena vrata dopire svjetlo. Purzel uspravno sjedi u podnožju
kreveta i dahće kao da je do maloprije sa Stefanom trčao kroz močvaru. Ludwig
ga lupne po njušci, Purzel zareži, ali ga Ludwig ne mareći za režanje rukom
potjera s kreveta. „Ti, zvijeri, nemaš ovdje što tražiti!“ Purzel nevoljko skoči na
pod. Ludwig pogladi Stefana po znojnoj glavi.
„Ružno si sanjao.“
„Tata, dozivao sam ih, ali me nisu htjeli slušati!“
„Ponekad sanjamo ružne stvari, ali sada je sve opet dobro. Kod kuće si i na
sigurnom.“
„Sanjaš li i ti nekada ružne stvari?“
Otac nije odgovorio. Podignuo je pokrivač koji je bio skliznuo s kreveta i u
njega ušuškao sina. „Ostavit ću vrata otvorena. Sada lijepo spavaj“, rekao je pa
izašao iz sobe preskačući preko još uvijek dahtavoga Purzela i po
126
 Knjige.Club

podu razbacanih igračaka. Stefan je čuo kako otac tiho ulazi u svoju spavaću
sobu. Svjetlo na hodniku ostavio je upaljeno. Na uskom traku svjetlosti koji je
padao preko saga vidjeli su se pali vojnici. Stefan je veći broj vojnika nabacao
na hrpu. Možda se igrao pa su to bili poginuli.

U susjednoj sobi Eva je u krevetu budna ležala na leđima, prekriženih ruku. Bila
je čula brata kako viče: „Vratite se!“ Već je htjela ustati kada su se otvorila vrata
spavaće sobe njihovih roditelja i netko je otišao u Stefanovu sobu. Kroza zid čula
je oca i Stefana kako razgovaraju. Bilo je malo prije četiri sata. Eva do tada još
nije zaspala. Kao u kakvom kratkometražnom grotesknom filmu u mislima joj se
stalno vrtjela scena od prethodne večeri. Nakon što je
Edith za gospođom Wittkopp i gospođom Lenze zatvorila vrata, Eva se, dok
je u gostionici brisala stolove, okrenula i roditeljima postavila pitanje. Iako joj je
srce bjesomučno tuklo, a odgovora se panično bojala, smogla je hrabrost koju je
odavno skupljala.
„Otkuda poznajete tog čovjeka?“
Otac je za šankom ispirao pipe i pogledao prema majci. Ona je Evi iz ruke
uzela krpu, okrenula se i u prolazu odgovorila da zaista ne znaju zašto se onaj
čovjek ponašao onako neobično te da njega i njegovu pratilju nikada nisu vidjeli.
Ludwig je kimnuo, obrisao sudoper i ugasio svjetlo. Jedno za drugim izašli su na
vrata koja su vodila prema stubištu. U gostionici su za sobom ostavili kćer. Eva
se počela znojiti pa je obje deke zbacila sa sebe. Nije se mogla sjetiti da su joj
roditelji ikada prije lagali. Zurila je u sjenu Don Quijotea čije je koplje prijeteći
podrhtavalo. Vrebao je čekajući pravi trenutak za napad. Prvi put bio je
protiv nje. Počela je cvokotati zubima pa se ponovno pokrila. Tek je u pola šest
utonula u lagan i grozničav polusan. On je mami pljunuo pod noge. On je ne voli.
To je ipak dobro. To je dobro. Jürgen bi rekao: to je dobar znak. Ali, zašto onda
lažu? Ponovno je otvorila oči. Vani je svitalo. Don Quijote je nestao sa stropa. Na
polici u polumraku stajao je šešir Otta Cohna.
„To nije moguće.“ Odjevena u bijelu kutu Annegret je u sestrinskoj sobi
prišla prozoru koji je gledao na unutarnje dvorište. Zelenom zavjesom
zaogrnula se kao dekom, kao da se želi u nju umotati, kao da želi u njoj nestati
poput djeteta koje se mora sakriti od svih. Doktor Küssner stao je pokraj nje
pokušavajući je ispetljati iz zavjese koja samo što se nije otkvačila iz karniše.
Govorio joj je umirujućim glasom. O tome da su katkada bespomoćni, da čine
sve što je u ljudskoj moći, ali da ne mogu činiti čuda. O tome da je ona učinila
sve. Nastavio je izgovarati takve rečenice sve dok se Annegret kao iznenada
otriježnjena nije odmotala iz zavjese i rekla mu da prestane „baljezgati“. Sjela je

127
 Knjige.Club

na stol od ultrapasa na sredini sobe. Na stolu je stajao tanjur s keksima koji su

se preko noći vjerojatno smekšali i osušili. Rekla je: „Sve što je u ljudskoj moći?
Kako to zvuči jadno.“ Poklopila je uši kao da više ne želi slušati. Küssner je
gledao Annegretin zatiljak, njezinu sestrinsku kapicu, a ispod nje svijetloplavu
kosu koja je izgledala kao vata za zavoje. „Ideš li?“ Nije odgovorila. Nježno joj je
maknuo ruke s ušiju. “Hoćeš li ponovno otići k njemu?“ Ne pogledavši
Küssnera, Annegret je tiho rekla: „Žao mi je, Hartmute, ali ne mogu to gledati.“
Malo je oklijevao, a zatim otišao djetetu koje je ležalo u sobi 5 i umiralo.
Annegret je počela jesti kekse.
Küssner je išao hodnikom. Taj je slučaj i njega potresao. Devetomjesečnoga
Martina Fassea prije dva tjedna je zbog urođenoga suženja jednjaka operirao
iskusan kirurg. Bio je to složen, ali vitalno važan zahvat koji je već
izrazito pothranjeni dječak podnio iznenađujuće dobro. Nakon toga dječak je
deset dana takoreći naočigled dobivao na težini. No prije četiri dana
neočekivano je dobio proljev s povraćanjem. Penicilin nije pomagao, antivirusni
lijekovi nisu pomagali, a sredstva za jačanje organizma nije podnosio. Martin je
gubio na težini, a čak je i Annegret koja je bila nenadmašna u hranjenju beba
djelovala neuobičajeno uplašeno. I proteklu je noć gotovo cijelu probdjela
uz dječaka naizmjence mu vlažeći mlijekom i vodom malena pomodrjela usta.
Naposljetku je to uplakano i sve više pothlađeno djetešce uzela na ruke i nosila
da bi ga ugrijala. Oko četiri sata ujutro Martin se posve umirio, a Küssner je na
njegovim upalim prsima dugo stetoskopom tražio bilo. Ulazeći sada u sobu u
kojoj su bila samo tri krevetića za osobito teške slučajeve, već s vrata je vidio da
je Martin izgubio bitku. Küssner mu je prišao i na tom malenom, već hladnom
tijelu obavio posljednji pregled. Pogledao je na sat i u bolesnički karton upisao
vrijeme smrti: pet sati i trideset minuta. Pritom je razmišljao kako će za
nekoliko sati ravnatelju morati podnijeti izvješće zbog još jednog slučaja
dojenačkog proljeva. Strože higijenske mjere poput dvostrukog iskuhavanja
bočica i dudica, svakodnevnog mijenjanja posteljine, pranja ruku prije i poslije
svakoga kontakta s pacijentom nisu davale rezultate. Küssner nije znao što
učiniti. Kada se ubrzo nakon toga vratio u sestrinsku sobu, tanjur s keksima bio
je prazan. Annegret je stajala pokraj ormara i pripremala jutarnji obrok za
djecu koju majke nisu mogle dojiti. U bočice je stavljala mlijeko u prahu. U loncu
je kuhala voda. „Hoćeš li ga vidjeti još jednom?“ Annegret je odmahnula glavom.
Küssner je prišao Annegret, okrenuo je prema sebi i zagrlio. Ukočila se, ali se
nije branila. Küssner je zatim rekao da će pričekati do sedam sati, a onda nazvati
roditelje. Zašto da ih sada budi? S takvom viješću. Annegret se odmaknula od
Küssnera, uspravila se, kratko ga i oštro pogladila po obrazu i rekla da je s
gospođom Fasse u dobrim odnosima i da će je nazvati. Ponovno je Küssnera

128
 Knjige.Club

okrenula leđa i točila vrelu vodu. Gledao je u njezina leđa i mislio: došao je taj
dan.

Nakon što se Küssner pred ravnateljem gradske bolnice tričetvrt sata trsio
ostaviti dojam kompetentnosti i samouvjerenosti, premda su ga zbivanja činila
bespomoćnim i žalosnim, iscrpljen se vratio u svoju novu obiteljsku kuću u
predgrađu. Zastao je u hodniku osluškujući zvukove. Djeca su bila u školi, samo
su njihove šarene šlape stajale ispod garderobnog ormara. Ingrid je na katu
nešto radila i slušala radio.
Svirao je šlager, a Ingrid je pjevušila refren. „Cijeli Pariz sanja o ljubavi.“
Küssner je pomislio na Annegret i njezin prijezir prema svakoj vrsti
sentimentalnosti i kako se podrugljivo nacerila kada joj je jednom
zgodom predložio zajedničko putovanje u upravo taj grad ljubavi. “Romantika
je prikrivena prijetvornost“, rekla je. Okrenuo se prema zrcalu i u njemu
ugledao umornoga muškarca koji je djelovao mnogo starije nego što je bio. Kosa
ga je već odavno napustila. Uskoro će se početi debljati, patiti od ateroskleroze,
u četrdeset i petoj doživjeti infarkt kao njegov otac koji nije bio sretan u braku
s njegovom majkom. Dok je ondje stajao, Ingrid se spustila stubama noseći
na rukama hrpu upotrijebljene posteljine s veselim cvjetnim uzorcima na bijeloj
podlozi. Kretala se poletno i energično. Osmjehnula se ugledavši supruga. Kao i
svaki put, Küssner je pomislio da je njezina ljepota posebna i neprolazna te da je
pravo čudo što je odabrala tako prosječnoga muškarca kakav je on. Nije se
osmjehnuo pa se i ona uozbiljila. „Je li se nešto dogodilo?“
„Ingrid, moram s tobom razgovarati.“ Ingrid je spustila posteljinu ispred
vrata podruma i okrenula se prema njemu pozorno slušajući. Čekala je.
„Hajdemo u dnevnu sobu.“
„Sad me već hvata strah. Što si opet smislio? Nije valjda da se ponovno
selimo! Volim ovdje živjeti! Djeca ovdje vole živjeti...“
„Da, znam.“
Doktor Hartmut Küssner pošao je u dnevnu sobu za suprugom koja ništa
nije slutila.

Eva je toga prijepodneva također učinila nešto neuobičajeno. Na sudu nije bila
potrebna pa je nenajavljeno došla u posjet Jürgenu u njegov ured u zgradi
Schoormannovih. Dotad ju je Jürgen samo jednom zgodom kasno navečer
proveo zbunjujućim hodnicima na katovima zgrade. Zavirivala je tada u
prostorije u kojima nije bilo ljudi, u kojima je zapakirana roba bila naslagana do

129
 Knjige.Club

stropa, u mračnu halu s beskrajno dugim stolovima i pokretnim trakama u

kojima je od četiri sata ujutro počinjala otprema robe. „Tada ovdje vrvi kao u
košnici“, rekao je Jürgen. Popeli su se stubištem sve do krova i ondje se ljubili
ispod neke strehe jer je počelo kišiti. U Jürgenovu uredu kišne su kapi
sve glasnije bubnjale po staklenoj stijeni dok se Eva vrtjela na Jürgenovoj
šefovskoj stolici i pritom kao slučajno zadizala suknju sve dok joj bedra i gaćice
nisu sasvim izvirili. Jürgen je iznenada kleknuo na sag ispred nje, pao joj među
koljena pa glavu tako žestoko pritisnuo u njezino međunožje da ju je zaboljelo.
Zadržala je dah i čekala. No već nakon nekoliko sekundi on je ustao i rekao da
idu. No, danas mu njezin posjet nije godio. To je odmah vidjela. Rastreseno ju je
pozdravio i pomogao joj da skine svoj lagani kaput, svijetlocrven i nov, i pritom
je rekao pomalo razdražljivo: “Večeras se vidimo?“ Eva je sjela na stolicu za
posjetitelje. Jürgen je nastavio ispitivati: „Što je tako hitno?“ Njegov osorni ton
posve ju je zbunio. „Jürgene, moram s nekim razgovarati...“ „Hoćeš li nešto
popiti? Možda kavu? Ja za pet minuta moram biti na sastanku.“ Gledala je
Jürgena kako sjeda za svoj crni sjajni pisaći stol kao iza kakvog bedema. Oči su
mu bile upale i tako prekriženih ruku djelovao je odsutno. U tom trenutku bio
joj je gotovo stran, gledala ga je očima svojih roditelja: taman, crnokos, bogat.
Jürgen je primijetio njezin skeptični pogled, ponovno je raširio ruke i uzdahnuo
smješkajući se. „Eva, hajde, pričaj kad si već došla ovamo.“
I Eva je malo-pomalo počela pričati, prvo o susretu u zahodu Općinskoga
doma prije nekoliko mjeseci, zatim o svojem osjećaju da suprugu
prvooptuženoga poznaje otprije. O tome da se jasno sjeća muškarca u bijeloj
kuti koji joj pokazuje tetovirani broj, o brojevima od jedan do deset koje je još
kao dijete znala izgovoriti na poljskome. O slutnjama koje su joj se neprestano
vraćale - da je na neki način povezana s logorom. Na kraju je pripovijedala o
incidentu u gostionici, o svojim roditeljima koji su joj lagali i kako joj toga jutra
za doručkom nisu mogli pogledati u oči... “Čekaj malo...“ Jürgen je dotad nije
prekidao, ali je sada dignuo ruku. „Zašto ne vjeruješ roditeljima?“
„Jürgene, koje bi moglo biti drugo objašnjenje za ponašanje tog čovjeka? Oni
se znaju otprije!“
Jürgen je ustao i prišao zidu na kojemu su na dugačkome nosaču bila
pričvršćena idejna rješenja stranica kataloga. “Dobro, znači da o tome ne žele
razgovarati.“
„A ja da se s time pomirim?“
Jürgen je skinuo sa zida list papira. Na njemu su se mogle razaznati bijele
kutije. Očigledno je na poticaj Evine majke u ponudu uvrstio i perilice rublja.

130
 Knjige.Club

„Možda su doživjeli nešto slično kao i moj otac. I ne žele da ih išta podsjeća
na njihovu bol.“
„Moji roditelji nisu bili komunisti...“
„Ali su možda pripadali pokretu otpora?“ Zamislivši to, Eva je gotovo
prasnula u smijeh. „Nemoguće, Jürgene!“
Jürgen vrati list papira na slobodno mjestu na nosaču. „Ako o tome ne žele
govoriti, kako ćeš saznati?“
„Njih dvoje uvijek govore: ‘Neka se politikom bave oni gore, a mi ćemo to
plaćati.’ Valjda poznajem svoje roditelje!“
Jürgen se vratio za pisaći stol. „Četvrta zapovijed glasi: ‘Poštuj oca i majku
da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji’“
„Zašto to sada govoriš?!“ Nije odgovorio. Sjeo je. Kada je kao dječak prvi put
čuo Deset Božjih zapovijedi koje mu je majka čitala iz Biblije, zamišljao je kako
poštuje svoje roditelje: kako ih kiti cvjetnim vijencima, kako pred njima kleči i
daruje im cijelu čokoladu koju je dobio od tete Anni. To mu se, doduše, činilo
malo pretjeranim, ali ako Bog tako kaže? Eva je u međuvremenu ustala i
prišla mu. Djelovala je ljutito, ali ju je mogao razumjeti.
„Kakve to ima veze s Deset Božjih zapovijedi? Želim znati što se dogodilo
između tog čovjeka i mojih roditelja! Zar ne shvaćaš?“
Ne sačekavši odgovor, nastavila je: „Ne. Kako i bi? Ionako nemaš pojma o
onome što ja znam, što sam čula, kakve su se nezamislive strahote dogodile.
Kakve su zločine počinili ti ljudi!“
„To mogu zamisliti.“ Jürgenovo lice sada je djelovalo strogo. Hladno je
pogledao Evu i okrenuo se na drugu stranu. Na trenutak je pomislila: ovako će
izgledati kada ostari. Prezirala ga je.
„To čovjek ne može ni zamisliti! Nijednom nisi došao, nijednom to nisi
poslušao. I nijednom me nisi pitao što su ti ljudi proživjeli. Misliš li da se oni žele
sjećati svojih patnja? A ipak dolaze! I pojavljuju se. U onoj dvorani koja je
uvijek pregrijana. Stanu ispod svjetala reflektora, a za leđima su im one svinje
koje u odijelima sjede raskrečenih nogu, smiju se, meškolje i govore: ‘Lažeš! To
nije istina! Ovo je obična kleveta!’ Ili još gore (Odlučno je ustala
oponašajući hladni ton prvooptuženoga.): ‘Toga se ne mogu sjetiti.’ A svjedoci,
oni stoje i ipak pričaju o tome kako su ih tretirali kao životinje, kao stoku za
klanje, kao zadnje smeće. Oni su pretrpjeli boli koje ne možeš ni zamisliti, ni ja
ih ne mogu zamisliti! Liječnici su na logorašima obavljali pokuse, medicinske
pokuse...“

131
 Knjige.Club

Jürgen je ustao. „Eva, mislim da je sada dosta! Nisam tako neobaviješten

kako misliš, ali ovdje nije mjesto za to, a imam i...“ No Eva se više nije mogla
zaustaviti. „Pazi sada, Jürgene! Iako su ih mučili! I nije bilo hrane! Iako je u
logoru sve bilo puno govana...“ Braneći se od Evine bujice riječi, Jürgen odmahne
rukom i pokuša nastaviti u zafrkantskom tonu. „Sada si već zaboravila i na svoj
dobar kućni odgoj. Bi li se ipak malo suzdržala...“ Pokazao je rukom prema
vratima iza kojih je sjedila njegova tajnica. Ali Eva je nastavila. „Iako su posvuda
bili leševi, smrad i govna: ti su ljudi unatoč tome htjeli živjeti!“ Eva
objema rukama prijeđe preko lica i ispusti nešto poput jecaja. Obuzeo ju je gnjev
kakav još nije doživjela. Stajala je nasred Jürgenova prostranog ureda na
svijetlome vunenom sagu i teško disala. Jürgen joj priđe jedan korak. „Znao sam
da te to previše pogađa. Živci su ti pretanki za takvo što.“ Eva ustukne. Pogledala
ga je pokušavajući govoriti smireno, ali nije mogla. Tanki živci. Kako blesave
riječi! „Prekjučer je ondje bila žena iz Krakova i pripovijedala kako se
trebao rasformirati ciganski logor. Logoraši su saznali za to pa su izradili oružje.
Od lima su napravili oštrice poput noža. Uzeli su štapove i daske. Time su se
branili kada su stigli SS-ovci. Žene, staro i mlado, muškarci i djeca, svim su
se silama očajnički borili za život. Jer su znali da će ih poslati u plinsku komoru.
Sve su ih pobili strojnicama.“

U predsoblju ispred tapeciranih vrata za pisaćim stolom sjedila je gospođica

Junghänel, sijeda, jednostavna žena kojoj se bližila dvadeseta obljetnica na tom
poslu i koja je još Jürgenovu ocu godinama vjerno služila. Tipkala je privatno
pismo. Pisala je svojem stanodavcu da je mladić koji odnedavno stanuje u
prizemlju njihove kuće nepodnošljiv. Smeće baca u dvorište i urinira u
prednjem vrtu. Kroz otvorene prozore do kasno u noć trešti glazba. I širi
se nesnosan smrad. Jednom je čak pokušao u stan namamiti dijete. Napomenula
je kako piše uime svih podstanara u toj kući te da želi ostati anonimna bojeći se
njegove osvete. Gospođica Junghänel izvukla je list papira iz pisaćeg stroja i još
jednom na njega bacila pogled. Osim što je iz stana u prizemlju dvaput čula
prigušenu glazbu, od svega što je napisala ništa nije bilo istina. Ali muškarac čiji
jezik nije razumjela ulijevao joj je strah. Svakoga dana morala je nekoliko puta
proći pokraj njegova stana. Nije ga htjela u svojoj kući. Dok je presavijala list
papira, odjednom joj se učini da je iz šefove sobe čula vrisak. Zastala je. Uz onako
debelu izolaciju vrata to je zapravo nemoguće. Ustala je i prišla vratima.
Osluškujući, lagano je otvorila usta. Ništa se nije čulo. Zacijelo se prevarila.
Ponovno je sjela za stol, stavila pismo u kuvertu koju je pisaćim strojem
već adresirala na svojega stanodavca. Zamalo je učinila pogrešku i adresu
ispisala rukom. Svojim rukopisom. Pismo je stavila u torbicu. Poštansku marku
132
 Knjige.Club

nalijepit će kod kuće sama jer svojem šefu nikada ne bi ukrala markicu. Zatim
će, kada padne mrak, pismo ubaciti u poštanski sandučić dvije ulice dalje.

U Jürgenovu uredu vladala je tišina. Eva se skutrila na stolici za posjetitelje. Od

plača je dobila grčeve pa ju je Jürgen dvaput pljusnuo po lijevom i desnom
obrazu. To je pomoglo. Jürgen je stao uz prozor. Šutjeli su. Zatim je Eva upitala
mirnim glasom: „Zašto nikada to ne slušaš?“
„Zato što je ondje zlo.“ Jürgen je to rekao trijeznim tonom, bez vidljive
emocije. Promatrao je grad jer mu se ured nalazio na desetom katu. Iza
nebodera daleko na obzoru vidjela se zelena crta gorja Taunus. Rupčićem koji
joj je Jürgen dodao Eva je obrisala lice, ispuhala nos i ustala. Uzela je
torbicu koju je na ulasku u prostoriju odložila na kožnome kauču pokraj vrata.
Kaput je prebacila preko ruke. Progutala je slinu, posljednje slane suze koje su
joj kroz nos tekle niz ždrijelo i pekle je duboko u grlu. Prišla je Jürgenu, koji je
stajao kraj prozora, i rekla: „To nije istina, Jürgene, to nije zlo. Ili nekakvi đavli.
To su jednostavno ljudi. A to je najgore.“ Okrenula se i izašla ne zatvorivši za
sobom vrata. U prolazu je kimnula gospođici Junghänel, koja ju je znatiželjno
pogledala, i izašla iz predsoblja. Jürgen je i dalje stajao uz prozor. Gledao je na
trg ispred zgrade po kojemu su ljudi šetali gore-dolje kao muhe. Čekao je
da ugleda Evu u njezinu svijetlocrvenom kaputu. Pojavila se na trgu i brzo
skrenula nalijevo prema tramvaju. Očekivao je da će izgledati mnogo sitnije, no
ona je ostavljala dojam da je visoka i uspravna. Gospođica Junghänel pojavila se
na vratima podsjećajući ga na sastanak s upravom modnoga odjela i da već kasni
pet minuta. Jürgen joj odvrati da im poruči kako uopće neće doći. Ništa ne
shvaćajući, zurila je u njegova leđa i čekala. Predomislio se: „Za
dvadeset minuta.“ Gospođica Junghänel zatvorila je vrata. Jürgen je prišao
pisaćem stolu i otvorio ladicu. Izvadio je tešku crnu knjigu na čijem je hrptu
zlatotiskom bilo napisano njegovo ime i datum prve pričesti. Jürgen je Bibliju
samo držao u ruci. Nije ju listao. Mislio je na Isusa u pustinji kako triput dolazi
u iskušenje i triput se odupire. Mislio je kako njemu to nije uspjelo i kako je bio
slab. I kako je neka nepoznata sila ovladala njime. Mogao je to na sebi
nanjušiti kada je stajao nasred polja i umirućemu gledao u oči: oštar miris paleži
i slatkasti sumpor. Ruke su mu se pretvorile u kandže. Jürgen se očajnički
nacerio. Dakako da je to bila djetinja predodžba đavla, ali zbog toga nije bila
ništa manje istinita. Taj doživljaj ipak je u njemu svojedobno probudio želju da
postane svećenik, da bude blizak Bogu i siguran.

133
 Knjige.Club

Toga prijepodneva Ludwig Bruhns je kao i svake godine u to vrijeme u uredu

pivovare Henninger pregovarao o cijenama bačvi za sljedeću sezonu. Nasuprot
njemu sjedio je Klaus Hicks12 na račun čijega se prezimena nitko nije usudio
šaliti. Znali su se godinama i uvijek bi se uspjeli dogovoriti, a tijekom ritualnoga
cjenkanja ispili bi nekoliko rakija. Nakon izvjesnog vremena gospodin Hicks
bi se snuždio jadajući se kako je grad prije mnogo godina zabranio konjske
zaprege. „To su bila vremena, a tek kakvi su to bili divni konji!“ No danas je
Ludwig odbio već prvu rakiju. Gospodin Hicks se iskreno uplašio: da Ludwig
možda nije ozbiljno bolestan? Što sada ne valja? Je li s obitelji sve u redu?
Ludwig je neodlučno kimnuo i sve svalio na svoj odnedavno osjetljiv želudac. U
isto vrijeme Edith je razjapljenih usta sjedila na stomatološkoj stolici kod
doktora Kaspera, muškarca asketskog izgleda i teško odredive dobi. Doktor
Kasper malenim je zrcalom pregledavao njezine zube zabadajući kukicu čas
ovdje čas ondje u zubno meso. Zatim je u Edithina usta stavio palac i kažiprst i
svaki zub posebno klimao i tresao. U prostoriji je vladala tišina. Čulo se samo
klokotanje u cjevčicama. Kada je završio s pregledom, na trenutak se naslonio
na svojoj stolici i rekao ozbiljnim glasom: „Gospođo Bruhns, imate
parodontozu.“
„Što to znači?“
„Upala zubnog mesa zbog koje dolazi do krvarenja prilikom pranja. A neki
kandidati za vađenje već se klimaju.“
„Kandidati?“
„Nažalost.“
Edith Bruhns uspravila se u stolici. „Koji je uzrok tomu? Redovito perem
zube. Zar imam manjak vitamina? Pa jedem voće.“
„To je zbog vaših godina. Klimakterij.“ Edith se zagledala u doktora Kaspera.
Tu riječ već je jednom upotrijebio njihov kućni liječnik doktor Gorf. Iz njegovih
usta to je zvučalo kao prolazna prehlada bez posljedica, a iz usta doktora
Kaspera - kao smrtna presuda.
„Zar se tu ništa ne može učiniti, gospodine doktore?“
„Ispirite antiseptičkom tekućinom za usta. Prije ili poslije morat će se
vaditi.“
Edith se ponovno zavalila u stolicu i gledala u strop. „Kandidati.“
„Da. Ali postoje sasvim dobri nadomjesci. To više nisu ona klepetava zubala
kao prije rata. Takve ćete danas naći još samo u kući straha... Gospođo Bruhns,
ovo nije razlog zbog kojega biste trebali očajavati.“
12
Prezime bi asocijativno odgovaralo hrvatskome obliku Štucalo. (nap. prev.)

134
 Knjige.Club

Ali nije si mogla pomoći. Doduše, stidjela se pa je lice zaklonila rukama i

gorko jecala.

U stanu iznad Njemačke kuće Eva je oprezno pokucala na vrata Annegretine

sobe i zavirila. Annegret je spavala pod slabim svjetlom koje je dopiralo kroz
žućkaste žaluzine, okrenuta kao uvijek na bok i sklupčana poput fetusa. U sobi je
mirisalo na pivo i krumpire. Evu uopće nije zanimao razlog tomu pa je lagano
zatvorila vrata. U pratnji Purzela koji je trčkarao oko nje otišla je u dnevnu sobu
i prišla teškom visokom kredencu. Kao dijete često se igrala da je ona princeza,
a kredenc njezin dvorac s mnogo prozora i tornjeva. Dok je, jednu za drugom,
otvarala ladice i vratašca, zapahnuo ju je dobro poznati miris suhih cigara,
slatkoga likera i prašine. Bili su joj poznati svi ti bijeli stolnjaci i platneni ubrusi,
napola dogorjele crvene božićne svijeće u kutiji, posrebreni pribor za jelo koji
su roditelji oholo smatrali raskošnim „kao u kraljeva“ i zato se nikada nije
koristio. Eva je kleknula. U jednome od donjih pretinaca roditelji su čuvali
dokumente i albume. Listala je registrator s računima i jamstvenim
listovima. Najstariji račun nosio je nadnevak 8. prosinca 1949., netom nakon što
su roditelji otvorili Njemačku kuću. Bio je to račun i jamstvo za
Stromschneiderov uređaj kupljen u Wiesbadenskoj ulici. Kupaonska grijalica:
Eva se sjećala da je grijalica visjela u kupaonici iznad kade. Svaki put kada bi
ušla u kupaonicu, potegnula bi uzicu i upalila grijalicu.
Dok je sjedila na zahodu i obavljala nuždu, zadivljeno je promatrala kako
debela siva žica u unutrašnjosti metalnoga kućišta polako poprima ružičastu
boju sve dok ne počne žariti tamnocrveno. Nakon nekog vremena grijalica više
nije visjela na zidu. Eva nije pitala zašto je više nema jer je bila uvjerena da ju je
pokvarila čestim paljenjem. U pretincu se nalazilo i pet fotoalbuma. Tri su
datirala iz posljednjih godina, bila su presvučena svijetlom tkaninom s
uzorkom, a druga dva bila su načinjena od crnog i tamnozelenog kartona. Eva je
uzela jedan od dvaju starijih albuma, onaj tamnozeleni. U njemu su bile
fotografije s nekog putovanja iz očeve mladosti. Helgoland 1925. godine. Otac je
na licu imao pjegice i smijao se širokim osmijehom. Prvi put bio je daleko od
kuće. Na jednoj slici stoji vani pokraj vatre i miješa u loncu obješenom iznad
ognjišta. Para iz lonca zastire mu lice, ali je prepoznatljiv po kratkim hlačama
i potkošulji koje je nosio i na ostalim slikama. Ludwig je pripovijedao kako je
deset dana kuhao za trideset mladića. Na kraju su mu dodijelili medalju koju su
napravili od srebrnog papira: „Helgolandski majstor kuhar“. Ta rozeta također
je stajala u albumu, u međuvremenu posve spljoštena i tupa, gotovo nečitljiva
natpisa. Eva je sjedila na sagu, Purzel je ležao pokraj nje. Listala je crni album.
Trudeći se pisati kitnjastim rukopisom, majka je na prvoj stranici bijelim
135
 Knjige.Club

slovima napisala na crnom kartonu: Ludwig i Edith, 24. travnja 1935. Na

sljedećoj stranici bila je zalijepljena slika s vjenčanja. Evini roditelji stajali su
ispred baršunastog zastora, pokraj njih nizak stup iz kojega kao da je
nicalo cvijeće. Majka se držala ocu ispod ruke, osmjehivali su se, Ludwig u
nevjerici, Edith s osjećajem olakšanja. Na sebi je imala bijelu haljinu široko
krojenu ispod grudi koja ipak nije posve mogla prikriti trbuščić. Annegret
je nekoć toliko često pokazivala to mjesto na fotografiji da se iznad Edithinog
trbuha fotopapir izlizao. „A ovdje sam ja!“ Eva je listala, mehanički češkala psa
pokraj sebe i gledala dobro poznate, nijeme slike. Svadba se održala u
nekoj hamburškoj gostionici. Edithina otmjena gradska obitelj jasno se
razlikovala od punokrvnih Bruhnsovih otočana. Edithini roditelji nisu bili
suglasi s kćerinim izborom. Usprkos tome, mladi se bračni par nakon vjenčanja
uselio u dvije sobe u njihovu stanu u Rahlstedtu. Ludwig se zaposlio kao
sezonski radnik ljeti radeći na moru, a zimi u brdima. Zarađivao je dobro, ali nije
uspijevao dobiti stalan posao. Par je mjesecima živio odvojeno i zbog toga nisu
bili sretni. Kratko vrijeme nakon što se u proljeće 1939. rodila Eva, i to u roku
od dvadeset minuta na najskupocjenijem bakinu i djedovu sagu, napokon su
dobili priliku da kod Cuxhavena zakupe gostionicu i ondje žive zajedno
kao obitelj. Ludwigu je tada bilo gotovo trideset godina, a Edith oko dvadeset i
pet. „No tada je izbio rat i sve se promijenilo.“ To je bila rečenica koju je Eva
često slušala od svojih roditelja. Ludwig je ubrzo nakon izbijanja
rata mobiliziran za rad u pokretnoj vojnoj kuhinji. Isprva je služio u Poljskoj,
zatim u Francuskoj. Imao je sreće jer ipak nije morao ići u prve redove. Katkada
su mu lonci letjeli oko glave, ali nikada nije ozbiljno ranjen. Edith je
s djevojčicama isprva ostala kod svojih roditelja u Hamburgu. Tada su bili
dobrostojeći i imali dovoljno hrane. Ali kada su Englezi započeli bombardiranje,
Edith je svoje kćeri u dobi od osam i četiri godine poslala rođacima u Juist,
teti Ellen i djedu Morskom Vuku. Tako ga je navodno zvala malena Eva. Ona se
toga nije sjećala. Djeda s brkovima kao u morža Eva je poznavala samo s
fotografija s vjenčanja. Na svakoj slici izgledao je kao da plače. Listajući, Eva
je stigla gotovo do kraja albuma. Na posljednjim fotografijama Edith je plesala s
Ludwigom. Majka je umjesto koprene nosila kapicu za spavanje, a otac rogatu
kapu jer je takav bio običaj, objasnila je majka: u ponoć su mladenki
skinuli koprenu, mladencima na glavu stavili kape za spavanje i pročitali
pjesmicu. Na presavijenome listu papira u albumu je stajala pjesma:

136
 Knjige.Club

Zvona ječe iz daljine

Vjenčani nek dan sad mine,
Ali novi danak sviće:
Žena i muž sretni bit će.
Mladenko, ti počuj riječi
Što poželjeli tebi reći:
Lijepi veo sada skini
Što te danas sretnom čini
I kapicu ovu stavi.
Pod uresom tim na glavi
Radost vas i sreća čeka
Od danas pa dovijeka.
Mladoženjo, ja ni tebi
Praznih ruku došo ne bih.
Kapu ovu tebi pružam
Kao znamen dobrog muža:
Vjeran budi svojoj ženi,
Uvijek rano kući kreni.
Odsad kušnje ti se kloni
I pod kapu glavu skloni.

Gosti su stajali u krugu oko para i pljeskali rukama zamućenima na slici. Lica su
se sjajila bijelo, a neki su pogledi bili blaženo razliveni. Jedino su Evini roditelji
djelovali savršeno oštri i prisebni, čvrsto zagrljeni i zagledani jedno drugom u
oči.
„Ostario je.“
Annegret je stajala na vratima u kućnom ogrtaču držeći u ruci čašu mlijeka
i pokazujući na Purzela koji je isplazio jezik. „Sigurno mu je već srce slabo.“
„Glupost“, odgovorila je Eva iako je već dulje vrijeme mislila isto. Pomilovala
je Purzela po glavi, a on ju je pokušao gricnuti za ruku.
„Anne, možeš li se sjetiti vremena kada smo živjeli na Juistu13?“
„Da, ali ne sada...“

13
Otok u Sjevernome moru. (nap. prev.)

137
 Knjige.Club

„Kako to da imamo samo ovih nekoliko fotografija? A nema onih iz rata?“

„Tada su ljudi imali drugog posla, a ne fotografirati.“
„Jesmo li se kada kupale u moru?“ Eva nije htjela pustiti Annegret da ode, ali
se ona okrenula na vratima i rekla: “Imala sam zaista tešku noć.“ Otišla je. Eva
je zatvorila album i vratila ga u ormar. Naposljetku je izvadila žutu kartonsku
mapu koja je bila umetnuta desno pokraj albuma. U njoj su roditelji čuvali
njihove dječje crteže. Otvorila ju je. Gornji crtež prikazivao je omanju kuću
pokraj kuće prvooptuženoga. Imala je šiljat krov, ukošena vrata i odveć velike
prozore. Pokraj kuće su stajale dvije djevojčice, imale su pletenice odmaknute
od glave, jedna je djevojčica bila velika, druga malena i držale su se za ruke. Iza
kuće su bile nacrtane dvije žutocrvene pruge koje su se penjale u nebo.
Čovjek bi pomislio da su plod dječje mašte. No Eva je znala što one
predstavljaju. Leđima se naslonila na kredenc koji je nekoć bio njezin dvorac.

Kasno poslijepodne Eva je otišla u ured Državnoga odvjetništva. Nadala se da je

većina zaposlenika već otišla na vikend i da je nitko neće zateći u njezinoj
namjeri. Postojao je popis časnika koji su služili u logoru. Obuhvaćao je više
od osam tisuća imena i bio uložen u dva debela registratora koje je Eva često
viđala kada bi predsjedavajući sudac provjeravao neki podatak iz iskaza
svjedoka. Je li ovaj ili onaj časnik u vrijeme nekog događaja bio na službi u
logoru? Nerijetko se na temelju tog neumoljivog popisa ustanovilo da je
iskaz netočan. To je za svjedoke uvijek bio ponižavajući trenutak. Stajali su
ondje kao da su lažljivci samo zato što se više nisu mogli sjetiti mjeseca ili
godišnjeg doba svojih patnji. Eva se do sada plašila tih dvaju registratora, ali
nikada ne bi pomislila da bi joj vlastiti život mogao biti povezan s tim popisom.
Prošla je kroz pusti hodnik koji se činio beskrajno dugim. Na kraju hodnika bio
je ulaz u prostoriju u kojoj su se čuvali spisi. Zastala je sjetivši se svih
zabranjenih vrata u bajkama koje Stefan odnedavno više nije htio slušati. Ušla je
i za sobom zatvorila vrata. Orijentirala se u prostoriji bez prozora, hodala pokraj
zidnih polica i brže nego što je htjela pronašla dva siva registratora. Izvukla je
registrator s oznakom Osoblje SS/KL, A-N i oprezno ga, kao da bi joj se svakog
trenutka mogao rasprsnuti u rukama, odnijela na jedan od stolova naguranih u
sredini prostorije. Spustila ga je na stol. Na hodniku je još uvijek bilo tiho. Eva
pomisli ne bi li bilo bolje da registrator isto tako oprezno vrati na policu, izađe
iz prostorije, ode kući, okupa se i dotjera te s Jürgenom izađe u kino pogledati
„Blago u srebrnom jezeru“. U tom trenutku iza zida se začuje hihot. Ondje se
nalazila malena čajna kuhinja. Vjerojatno je gospođica Lehmkuhl, jedna od
tajnica, očijukala s Davidom Millerom ili nekim od pripravnika. Eva je naćulila

138
 Knjige.Club

uši. Ponovno se začuo smijeh. Bila je to gospođica Lehmkuhl, nehajna žena

jedrih ružičastih obraza, koja je već bila na lošem glasu. Kolegice su o njoj svašta
pričale... Eva je otvorila registrator. Kažiprstom je klizila po popisu prema
slovima B-Br. Otvorila je stranicu i počela čitati imena. Odozgora prema dolje.
Brose. Brossmann. Brosthaus. Brücke. Brucker. Brückner. Brückner.
Brüggemann. Brügger. Bruhns.
U tom trenutku vrata su se otvorila, a dvije su osobe banule unutra gurkajući
se i potežući i cmačući. David Miller nespretno je raskopčavao bluzu gospođice
Lehmkuhl, a ona se ponovno nasmijala, ovaj put glasno i jasno. David je prevali
preko stola - i u tom trenutku ugleda Evu. Stajala je s druge strane ispred
otvorenog registratora ukipljena i užasnutog izraza lica. David se polako
uspravio, podignuo gospođicu Lehmkuhl i zbunjeno se nacerio. „Oprostite, ali
čajna kuhinja prilično je tijesna.“
„Htjeli smo samo uzeti jedan spis...“ loše je slagala gospođica Lehmkuhl. Eva
je zatvorila registrator i tiho rekla: „Na odlasku sam.“ Vratila ga je na mjesto, a
David ju je pratio pogledom. Gospođica Lehmkuhl nervozno je rekla: „Ali, Eva,
ovo sada nećeš rastrubiti? Ovo je bila samo mala šala...“ Eva je izašla ne
odgovorivši i za sobom zatvorila vrata. Gospođica Lehmkuhl slegnula je
ramenima i pogledala Davida: „I - gdje smo ono stali?“ Ali David se okrenuo na
drugu stranu. Prišao je polici i izvadio registrator čiji je sadržaj onoliko potresao
Evu.
Ponedjeljak je bio dan odmora. Dan odmora u obitelji Bruhns značio je
zajedničku večeru. Annegret je također nastojala u gradskoj bolnici svoje
smjene dogovarati tako da ponedjeljkom navečer bude slobodna. Obitelj
Bruhns večerala je u pola sedam u kuhinji. Za objed su imali kruh s kobasicom i
sirom. Katkada riblju konzervu. Majka je za Stefana otvorila njegove omiljene
kisele krastavce, otac je pripremao zdjelu svoje slavne salate s jajima,
majonezom i kaparama koja se nalazila i na jelovniku Njemačke kuće. Ali
Ludwig je jedino za svoju obitelj koristio svježi kopar. “Što košta da košta.“ Te
večeri otvorili su prozor prema stražnjem dvorištu jer je za početak svibnja bilo
neobično toplo. Čuo se cvrkut usamljenoga kosa. Svi su već sjedili za stolom.
Jedino je Stefanovo mjesto bilo prazno. „Stefane! Večera!“ Annegret je u svoj
tanjur grabila salatu s jajima i pripovijedala ocu o liječniku u gradskoj bolnici,
nekom starijem kirurgu koji je godinama imao iste probleme kao i otac i kojega
je spasio steznik. Steznik je bio takoreći bezbolan. Otac se šalio na račun toga da
kao muškarac nije pretjerano sklon nošenju steznika, ali je sa
zahvalnošću saslušao informaciju. Možda bi takvom spravicom
mogao pobijediti bolove i u gostionici ponovno ponuditi ručak. Edith, koja je jela

139
 Knjige.Club

samo dvije kriške prepečenca jer se sve više debljala, sa smiješkom je izjavila da
joj ne bi bilo teško svakoga jutra ocu svezati steznik i navečer ga skinuti. To je
još kao djevojčica morala raditi svojoj baki. To sigurno još i danas zna. „Ono što
naučiš kao djevojčica, nikada ne zaboraviš. Nikada ne bih pomislila da ću
ponovno morati primijeniti tu vještinu.“ Svi su se nasmijali osim Eve koja je
šutke promatrala roditelje i sestru kako se zabavljaju zamišljajući oca u
stezniku. Otac danas ni jedan jedini put nije pogledao Evu. Majka bi je s vremena
na vrijeme pogledala kratko i zabrinuto. Sada ju je pogladila po glavi: “Ovo je
talijanska kobasica. Ona koju voliš.“ Eva je kao prkosno dijete okrenula glavu
ustranu ljutita sama na sebe. Što da im kaže? Što da ih pita? Sjedila je sa svojom
obitelji u kuhinji, najprisnijem mjestu na svijetu, i ništa joj nije padalo na pamet.
„Mama“, Stefan se pojavio na vratima. Izgledao je drugačije nego inače, lice mu
je bilo prošarano rumenilom, oči užasnuto iskolačene. Ponovio je:
„Mama.“ Zvučao je neizrecivo tužno. Svi četvero odmah su vidjeli da se dogodilo
nešto loše. Poustajali su jedno za drugim kao u usporenom filmu. Stefan je
rekao: „On se više ne diže.“

Nekoliko minuta poslije svi su stajali u Stefanovoj sobi između vojnika

razbacanih po sagu i mrtvoga psa ispred kreveta. Stefan je jecao i u suzama
pokušavao objasniti što se dogodilo: „Ovdje se strašno uneredio, i ja sam na
njega vikao, i malo sam ga i udario, i on se tada srušio i čudno se koprcao, i
onda... i onda...“ Ostatak rečenice ugušio se u gorkim suzama i više ga se nije
moglo razumjeti. Ludwig je privukao Stefana k sebi, a on je zabio lice u
očev trbuh tražeći utjehu. Plač mu je sada zvučao prigušeno, ali ništa manje
očajno. Edith je izašla iz sobe. Annegret je zastenjavši kleknula na sag pokraj
Purzela i pregledavala njegovo maleno crno dlakavo tijelo, onako kako je
naviknula. Disanje, bilo, refleksi. Zatim je ustala. „Sigurno ga je izdalo srce.“
Stefan je ponovno zajecao, Eva ga je pogladila po kosi. „Purzel je sada na psećem
nebu. Ondje postoji livada samo za pse...“ Otac je dodao: „I tamo se može cijeloga
dana igrati s drugim psima...“ Annegret je zakolutala očima, ali je šutjela. Edith
se vratila u sobu s komadom novinskoga papira kojim je sa saga
pokupila Purzelov zadnji brabonjak.

Nakon što su Purzela umotali u staru deku, smjestili su ga u veću kartonsku

kutiju koju je Ludwig donio i na kojoj je pisalo Pronto gustin, bez grudica. Obitelj
je u kutiju stavila svakojake „grobne priloge“: majka je donijela krišku talijanske
kobasice, Annegret je darovala šaku voćnih bombona, onih zelenih koje nije
voljela i koje je odvojila. Eva je ispod kauča u dnevnoj sobi izvukla

140
 Knjige.Club

Purzelovu omiljenu igračku, izglodanu tenisku lopticu. Stefan je dugo, još uvijek
štucajući i jecajući, razmišljao bi li u kutiju stavio svoj tenk na navijanje, ali se
ipak odlučio za svojih deset najboljih vojnika koji Purzela trebaju čuvati - za
slučaj da na psećem nebu ima i zločestih pasa. Stefan je zatim mogao izabrati
tko će te večeri spavati u njegovoj sobi. Rekao je: „Svi zajedno.“ Raspravljali su
o tome. Naposljetku je Eva legla uz Stefana zagrlivši njegovo tanko dječačko
tijelo dok je on plačući i šmrcajući polako tonuo u san. Ispred kreveta stajala je
zavezana kartonska kutija. Edith je na vrhu kutije tamnoplavim flomasterom
napisala: Purzel, 1953. - 1964. Eva je pritisnula nos uz Stefanovu kosu koja je
mirisala na travu. Sklopila je oči i vidjela popis imena, otvoreni registrator u
prostoriji bez prozora. Ispod imena Anton Brügger stajalo je sljedeće: Ludwig
Bruhns, dočasnik SS-a, kuhar, službovao u Auschwitzu od 14. 9. 1940. do 15. 1.
1945.
Edith je u kupaonici za umivaonikom prala zube. Žmirila je da u zrcalu ne bi
morala gledati svoje lice. Kada je ispljunula, pjena je bila krvava. Ludwig je u isto
vrijeme sjedio u dnevnoj sobi u svome kutu kauča ispred televizora.
Heklani tabletić bio je zadignut. Na programu je bila emisija Koja je vaša
zanimacija? Hobiji i talenti - za vas istražuje Petef Frankenfeld. Ali Ludwig nije
gledao dok je na ekranu muškarac pokazivao svoj podrum do stropa krcat
umjetnim sovama svake vrste. Razmišljao je o svojoj kćeri Evi koja je večeras
sjedila za stolom kao da je stranac.

Sljedećega jutra ranom zorom dok je spavao čak i onaj usamljeni kos, Purzela su
pokopali ispod jele u unutarnjem dvorištu. Ludwig je kopao rupu mučeći se s
korijenjem koje je sjekao snažnim udarcima motikom. Povremeno bi
zastao uhvativši se za leđa. Kada je došao trenutak pokopa, Stefan nije htio
pustiti kutiju, ali mu ju je Eva blago izvukla iz ruku. Otac je tiho zapjevao: „Uzmi
sada ovog psića koji bješe vjeran, drag.“ Ostali su mu se pridružili pjevušeći iako
nisu prepoznali melodiju koju je otac pratio. Kada su se vratili u kuću, Edith je
zagrlila Stefana govoreći mu da će dobiti novog psa. Stefan je ozbiljnim glasom
odgovorio da nikada više ne želi imati nijednog drugog psa osim Purzela. Eva je
bila malo zaostala za drugima i zadnja ušla u kuću. Nije htjela da itko od ukućana
primijeti koliko tuguje zbog smrti njihova psa koji je imao sasvim dobar život. I
kojemu je sve bilo oprošteno.

Posve prosječno lice. Sjedio je između Zvijeri i bolničara ali ni s kim nije
razgovarao. Izgledao je kao da je duboko uronio u svoje tamno odijelo:
optuženik broj Šest bio je najmanje uočljiv od svih muškaraca na optuženičkoj

141
 Knjige.Club

klupi. Sedamdeset i osmoga raspravnog dana, onoga dana kada je Purzel uginuo,
govorilo se o njegovoj ulozi u logoru.
S nosa je skinuo naočale koštanih okvira pa ih bez imalo žurbe čistio bijelim
rupčićem dok je Eva prevodila iskaz Poljaka Andrzeja Wilka, muškarca sivoga
lica na izmaku četrdesetih koji je bazdio na rakiju. Sjedili su za stolom za
svjedoke okrenuti bočno jedno prema drugome. Ispred njih stajale su dvije čaše
i vrč s vodom, a pokraj toga Evin rječnik i rokovnik. Wilk je pripovijedao kako
je optuženi u takozvanoj bolesničkoj zgradi ubijao logoraše. Uveli bi ih u
ordinaciju i ondje bi morali sjesti na nisku stolicu bez naslona. Zatim su morali
podignuti desnu ruku i dlanom pritisnuti usta da bi prigušili očekivani krik i
da bi optuženi svojoj žrtvi mogao u srce ubrizgati injekciju. Svjedok je rekao na
njemačkome: „Dobivali su ‘špricu’, tako smo to zvali.“ Zatim je nastavio na
poljskome, a Eva je prevodila. „Isprva sam radio kao bolničar, a poslije kao
nosač leševa. Moja je dužnost bila odnošenje ubijenih . Mrtve bismo iz prostorije
u kojoj su ubijeni hodnikom nosili u praonicu u podrumu. Navečer smo ih
tovarili u kolica i odvozili u krematorij.“ Predsjedavajući se nagnuo naprijed:
„Gospodine svjedoče, jeste li bili u istoj prostoriji u kojoj je optuženi davao te
injekcije?“
„Da, stajao sam na pola metra ili metar udaljenosti od njega.“
„Tko je osim vas i optuženoga još bio u toj prostoriji?“
„Dva nosača leševa.“
„Koliko je ljudi u vašoj nazočnosti ubijeno na taj način?“
„Nisam ih brojio, ali moglo ih je biti sedamsto do tisuću. Ponekad je to bilo
svakodnevno, od ponedjeljka do nedjelje, katkada triput, katkada dvaput
tjedno.“
„Odakle su bili ljudi koji su ondje ubijeni?“
„Iz logorskoga bloka 28. Jednom prilikom doveli su sedamdeset i petero
djece. Odnekuda iz Poljske. U dobi od osam do četrnaest godina.“
„I tko je ubijao djecu?“
„Ovaj ovdje optuženi. Zajedno s optuženikom broj osamnaest. Prije toga
djeca su dobila loptu kojom su se igrala u dvorištu između blokova 11 i 12.“
Zavladala je tišina, svi su nehotice osluškivali zvukove sa školskoga dvorišta
iza Općinskog doma. No djeca su u to vrijeme bila na nastavi. Iza staklenih se
cigli samo lagano njihala sjena drveta. Optuženi je na nos stavio čiste
naočale. Stakla su odražavala blještavo svjetlo reflektora. Andrzej Wilk sjedio je
smireno. Eva je čekala sljedeće pitanje suca koji je listao mapu. Mladi sudački
prisjednik pokazivao mu je neki dokument. Eva je primijetila da se počela

142
 Knjige.Club

znojiti. U dvorani je uvijek bilo zagušljivo, ali danas je imala osjećaj da je zrak
definitivno potrošen. Otpila je gutljaj vode iz čaše koja je stajala ispred nje na
stolu. Nakon toga joj se učinilo da su joj usta još suša. Predsjedavajući je
sada postavio sljedeće pitanje okrenuvši svoje blago mjesečevo lice prema Evi.
„Je li i vaš otac bio u logoru?“
Eva je pogledala suca i problijedjela kao krpa. Svjedok pokraj nje razumio je
pitanje i rekao na njemačkome: „Da. Bio je.“ Eva je otpila još jedan gutljaj vode
jedva ga progutavši. Lik predsjedavajućega suca polako joj se rasplinjavao pred
očima kao da nestaje iza staklenoga zida. Žmirkala je.
„I što je bilo s vašim ocem?“
Svjedok je odgovorio na poljskome. „Optuženi ga je ubio preda mnom. To je
bilo 29. rujna 1942. U to vrijeme svakodnevno su davali injekcije.“ Wilk je
nastavio govoriti, a Eva je zurila u njegova usta pokušavajući razumjeti riječi. Ali
i usta su gubila oblik, a riječi nekamo otjecale.
„Bio sam u ordinaciji... optuženoga, čekali smo... vrata... moj otac... Sjednite.
Dobit ćete injekciju... protiv tifusa...“ Eva je uhvatila Andrzeja Wilka za ruku kao
da se želi pridržati za njega. Tiho ga je zamolila: „Molim vas, ponovite još
jedanput što ste rekli...“ Svjedok je rekao nešto, ali to nije bio poljski. Eva nikada
nije čula taj jezik, okrenula se prema predsjedavajućem sucu koji se
posve rasplinuo. „Ne razumijem ga... gospodine predsjedavajući, ne razumijem
ga...“ Ustala je, oko nje se dvorana počela okretati, stotine lica kružile su, a
istodobno je vidjela kako joj se približava pod prekriven linoleumom. Tada joj
se pred očima zacrnjelo.

Kada je ponovno otvorila oči, ležala je na malenome kauču u prostoriji iza

dvorane, u sumračnoj umjetničkoj garderobi s osvijetljenim zrcalima. Netko je
na njezinoj bluzi otkopčao gornje gumbe. Gospođica Schenke stavila joj je na
čelo vlažan rupčić ne iscijedivši ga dovoljno pa joj se voda slijevala u oči.
Gospođica Lehmkuhl stajala je s mapom u ruci i njome mahala Evi ispred lica.
Rekla je: “Zrak je u dvorani jednostavno prestrašan.“ Na otvorenim vratima
stajao je David naslonivši se leđima na dovratak. Izgledao je iskreno zabrinut.
Eva se uspravila i rekla da joj je već bolje. David joj je rukom pokazao da ostane
sjediti: “Svjedok će nastaviti davati iskaz na njemačkom jeziku koji govori
sasvim dobro.“ Na vratima se pojavio sudski poslužitelj i rekao da je pauza
prošla. Gospođica Schenke i gospođica Lehmkuhl kimnule su Evi u znak
ohrabrenja i izjurile iz prostorije. Eva je htjela ustati i poći za njima, ali su joj
noge klecale kao da ima udove djeteta koji pokušavaju nositi tijelo odrasle
osobe. Duboko je udahnula. David je ušao u prostoriju i s jednoga od tanjura
143
 Knjige.Club

ispred zrcala uzeo zadnji sendvič sa šunkom. „Ludwig Bruhns, to vam je

otac? Zar ne?“ Eva je prvo pomislila da joj se učinilo, ali je David nastavio:
„Radio je kao kuhar u časničkoj kantini u logoru. Koliko vam je tada bilo
godina?“ upitao je. Eva je šutjela. Bila je razotkrivena. Tražila je pravi odgovor,
ali je odustala i izgovorila rečenicu koja se u dvorani najčešće koristila:
„Nisam to znala.“ Nastavila je. „Nisam se toga sjećala. Zar bih inače prihvatila
ovaj posao? Nisam čak ni znala da mi je otac bio u SS-u.“ David je ravnodušno
žvakao sendvič. Eva ga je pogledala i učinilo joj se da djeluje zadovoljno.
Uhvatio ju je bijes pa je ustala. „Mislite, gospodine Miller, da je to potvrda da ste
imali pravo, je li?! Oduvijek ste govorili da je svatko od nas, svatko u ovoj zemlji,
imao neke veze s tim. Osim možda vaših kolega iz Državnog odvjetništva...“
„Da, to je moje mišljenje“, prekinuo ju je David. „Taj takozvani Reich nikada
ne bi mogao funkcionirati onako sveobuhvatno da nije sudjelovala golema
većina.“
Eva se nasmijala iz očaja. „Ne znam što je radio moj otac. Osim što je pekao
jaja i kuhao juhu!“ Zatim je tiho dodala. „Ali, dat ću otkaz.“ David je na tanjur
vratio zagriženi sendvič i pogledao je u zrcalu: „Saberite se, gospođice Bruhns.
Trebamo vas.“
Okrenuo se i prišao joj. Dodao je: „Od mene nitko ništa neće saznati.“ Eva je
pogledala Davida, uočila je njegove zjenice različite veličine koje je iz ovakve
blizine do sada vidjela samo jednom, prije nekoliko mjeseci u sali za
goste Njemačke kuće. Tada joj je to izgledalo čudno, no danas je ta
neusklađenost na njegovu licu djelovala na nju neobično prisno. Eva
naposljetku nesigurno kimne. Zatim reče:
„Jutros mi je Andrzej Wilk rekao da mu je mučno kada mora govoriti
njemački. Nastavit ću prevoditi.“

Nekoliko dana poslije, u subotu ujutro prije Duhova, četvero je ljudi ispod
blijedoplavog neba trčalo po uzletištu. Pokraj njih su prošla kolica s prtljagom,
a vozač, stjuart u bijeloj odori, vozilo je zaustavio pokraj malenog
srebrnog zrakoplova, Cessne u vlasništvu Walthera Schoormanna. “Savršeno
vrijeme za let“, rekao je Jürgen Evi kojoj se šareni rubac počeo odmotavati iznad
punđe i lepršati na vjetru. Brigitte se primila Waltheru Schoormannu
ispod ruke, a on je znatiželjno pogledavao oko sebe smješkajući se kao ushićeno
dijete. Nije prepoznao Evu, ali ju je srdačno pozdravio riječima: „Sada nosim
pelene.“ Njih četvero se jedno za drugim popelo u zrakoplov, a stjuart je s
kolica pretovario kovčege u maleni tovarni prostor ispod putničke kabine. Na
pilotskome mjestu sjedio je muškarac kojemu se lice nije moglo raspoznati
144
 Knjige.Club

ispod reflektirajućih sunčanih naočala i velikih slušalica na glavi. Rukovao se s

Jürgenom i Waltherom Schoormannom i nastavio provjeravati instrumente,
ručice i sklopke. Eva je uznemireno sjela na svoje mjesto u kabini. Već je jednom
poslovno letjela u Varšavu. Nije joj bio problem s povjerenjem sjesti u
veliki trbušasti zrakoplov, no ovaj je aviončić izgledao kao igračka i nije ulijevao
osjećaj sigurnosti. Eva je rekla Jürgenu, koji je pokraj nje vezao pojas, da joj se
nimalo ne sviđa riječ “jednomotorac“. Što ako otkaže taj jedan jedini
motor? Jürgen joj je hladnokrvno odgovorio da je zrakoplov nedavno temeljito
servisiran. Vrata su se zatvorila, ali pilot nije polijetao. Walther Schoormann
upitao je odostraga zašto ne kreću? Jürgen je objasnio da još nemaju
dopuštenje za polijetanje. Pilot je Jürgenu pokazao tri prsta, a on je odgovorio
dizanjem palca. Eva je znala da će čekati još pola sata. Pola sata kada bi trebale
početi djelovati tablete za spavanje koje je Brigitte suprugu ujutro stavila u čaj.
Jürgen je jednom ispričao Evi kako je otac tijekom posljednjega leta s otoka
prema Frankfurtu htio izaći negdje iznad Hamburga. Pokušao je otvoriti vrata,
što baš i nije bilo bezopasno. Zato su Brigitte i Jürgen smislili taj plan. Dok je Evu
obuzimao sve veći strah, iza nje je Walther Schoormann tonuo u san. Kada mu
je glava konačno klonula, pilot je radiovezom zatražio dopuštenje za polijetanje
i upalio motor. Kretali su se prema pisti. Eva se objema rukama grčevito držala
za naslon sjedala dok je zrakoplov ubrzavao. A kada je motor počeo sve glasnije
zavijati, kada su oznake na pisti prolijetale ispod njih sve brže, došlo joj je da
vrisne. Jürgen joj tada makne ruku s naslona, kotači su se odlijepili od
asfalta, poletjeli su, letjeli su. Iza sebe su ostavljali kuće, promet, ljude u gradu,
sve više se uzdižući u blijedu modrinu neba.

Let nije trajao ni puna tri sata. Brujanje motora u kabini bilo je toliko glasno da
nisu ni pomišljali na razgovor. Walther Schoormann spavao je otvorenih usta,
Brigitte mu je rupčićem brisala slinu koja mu je curila iz kutova usana. Jürgen je
čitao dokumente, ponegdje bi olovkom nešto označio ili zapisao bilješku. Eva je
vidjela da je riječ o ugovorima na engleskom jeziku. Brigitte je iz torbice izvadila
Quick14 i počela čitati. Eva je kroz prozor promatrala zastrašujući ponor ispod
sebe, pratila je tamne crte koje su značile rijeke, brojila je zelene mrlje, šume, i
zamišljala kako malena i beznačajna hoda među drvećem i gleda uvis između
krošnji, a pogled joj dopire do srebrne točke koja bešumno plovi nebom.
Pomislila je kako ne bi bilo pogrešno sada umrijeti. Živjela sam na tome mjestu,
moja je sestra ondje živjela. Moj je otac svakodnevno išao na posao kroz onaj
ulaz. Majka je zatvarala naše prozore. Štitila je kuću od čađi iz dimnjaka. Samo

14
Nakon Drugoga svjetskog rata prvi ilustrirani časopis u Njemačkoj, (nap. prev.)

145
 Knjige.Club

je David Miller do sada znao za to. I supruga prvooptuženoga. Ona je u

Njemačkoj kući prepoznala Evu iza šanka. Kada su im se prije dva dana
u Općinskom domu pogledi ponovno susreli, pogledala je Evu s neskrivenim
prijezirom. Žena sa šeširićem tada je napravila pokret rukom kao da želi reći:
„Pazi se, djevojko, da ne dobiješ još jednu!“ I Eva se odjednom sjetila. Bila
je mala. Sve ju je svrbjelo. Komarči su je izboli po rukama i nogama, stajala je u
vrtu ograđenom zidom i češkala se do krvi. Zrak je slatkasto vonjao na palež. U
vrtu je bio ružičnjak, a grmovi ruža bili su u punom cvatu. Žute i bijele ruže.
Visoka djevojčica u prugastoj lanenoj haljinici stajala je usred ružičnjaka i
ružama otkidala glave. Bila je to Annegret. Smijala se, a Eva se smijala zajedno s
njom. 1 ona je počela trgati cvjetove. Isprva je to bilo teško, no onda je svladala
tehniku. Nabacivale su se otkinutim cvjetovima, a zatim su na red došli pupoljci.
Annegret se iznenada ukipila zureći u nešto iza Eve. Zatim poput zeca iskoči
iz ružičnjaka, stane trčati kroz vrt i nestane u grmlju. Eva se polako okrenula.
Prema njoj je išla žena lica kao u miša, bijesnoga miša. Ščepala je Evu za
nadlakticu i opalila joj sočnu pljusku. Zatim još jednu i još jednu. Eva je tek
tada ispod vonja paljevine osjetila miris svih potrganih ruža. Bile su joj tada
četiri godine.

U kući Schoormannovih, sagrađenoj od opeke i prekrivenoj trstikom, iznad

čijega je ulaza visio natpis od kovana željeza “1868.“, Brigitte je Evi pokazala
njezinu sobu u potkrovlju, sobicu pod krovnom kosinom, sa zastorima na
cvjetiće i točkastim tapetama te s krevetom za jednu osobu. Pritom se ironično
osmjehnula: „Ipak još niste vjenčani.“ A zatim je dodala u povjerenju: „Jürgen je
malo na svoju ruku, ali inače je u redu.“ Izašla je iz sobe kako bi se pobrinula za
supruga kojega su polusnenog zajedničkim snagama izveli iz zrakoplova, ali koji
se sada probudio i uplašeno dozivao suprugu. Ostavila je vrata otvorena. Kroz
prozor se pružao pogled na dine neobično škrte vegetacije i
obrasle crvenkastim korovom. Između njih je Eva ugledala djelić Sjevernoga
mora koje je na ovoj strani otoka bilo divlje i neumoljivo. Jürgen je unio maleni
Evin kovčeg i pridružio joj se pokraj prozora. Naslonila se na njega, a on ju
je zagrlio. Osjećala je kako mu tuče srce, čvrsto i snažno kao da je trčao.
„Jürgene, hoćemo li otići na plažu? Misliš li da se već može kupati?“
„Žao mi je, Eva, još nisam završio ugovore, a večeras ih moram vratiti
telefaksom.“
„U subotu?“
Prečuo je njezino pitanje i odmaknuo se. Rekao je: „Drago mi je što si ovdje.“
No pritom ju je gledao gotovo bijesno.

146
 Knjige.Club

„Jürgene, nije li to s odvojenim spavaćim sobama malo blesavo? Odrasli smo

ljudi. I zaručeni.“
„Ne želim s tobom više raspravljati o tome. Vidimo se poslije.“ Izašao je. Eva
se sjetila kako je prethodnoga dana došao po nju ispred Općinskoga doma i kako
je stajao pokraj svojeg automobila i mahao joj. I kako je polako spustio ruku
ugledavši Davida pokraj nje. David i ona nisu u tom trenutku razgovarali, nisu
se gledali, nisu se dodirivali, ali je Jürgen unatoč tomu zacijelo osjetio da ih
povezuje nešto u što on nije uključen. Eva je vidjela koliko ga to čini nesigurnim,
tužnim i ljubomornim. Ali, zašto je onda i dalje bio tako nepristupačan? Jürgen
joj je još uvijek bio zagonetan.

Eva je sama otišla do mora. Ponijela je platnenu torbu s cvjetnim uzorkom koju
joj je dala Brigitte i u nju stavila ručnik i donje rublje. Kupaći kostim odjenula je
ispod haljine. Vrijeme je bilo gotovo ljetno. Pojedini oblaci napuhnuli su se kao
bijele pahulje, a zasićena modrina neba pritiskala je zemlju. Mirisalo je na sitno
cvijeće, u travi su zujali kukci. Izašavši između visokih dina na široku plažu, Eva
je izula cipele. Na sebi nije imala hulahopke pa je po pijesku hodala bosa prema
moru. Još nikada nije bila na tako prostranoj plaži. Iako je mnogo ljudi sjedilo ili
ležalo na pijesku, a neki su se čak bacali u more, Eva se osjećala usamljeno.
Zastala je i promatrala kako valovi nastaju i nestaju, kako se more uzdiže,
približava, raste i na kraju lomi i svijetle boje zapljuskuje obalu da bi
svjetlucajući utonulo u pijesak. Njezin je otac odrastao vrlo blizu ovome moru.
Zapravo je uvijek pripovijedao samo o mrtvima, o utopljenicima, o žrtvama koje
je odnio Svijetli Hans15.
Pripovijedao je o očevima svojih školskih prijatelja koji su bili ribari i
jednoga se dana nisu vratili s ribarenja, i o dvoje djece iz susjedstva koji su
otplivali predaleko. Jedne godine, Evi je tada bilo petnaest godina, ljetovali su
na Juistu. Djed Morski Vuk u to vrijeme već nekoliko godina nije bio živ pa su
stanovali kod tete Ellen, očeve sestre. Nekoliko dana prije toga u iznenadnoj
oluji potonuo je izletnički brod. Osmero se ljudi utopilo i sve su leševe pronašli
osim šestogodišnjeg dječaka. Eva koja se uvijek voljela kupati, tada nije htjela u
more. Bojala se da bi u dubini mogla nešto dotaknuti, da bi joj se taj dječak
mogao zaplesti u noge, da bi njegovo napuhnuto lice moglo isplivati
ravno ispred nje. Tada joj je otac rekao da to i ne bi bilo tako loše jer bi jadni
roditelji napokon mogli pokopati dijete. Eva se postidjela jer je mislila samo na
sebe. Njezin otac bio je dobar čovjek.

15
Naziv za Sjeverno more tijekom olujnih plima. (nap. prev.)

147
 Knjige.Club

Eva je nastavila hodati sve dok joj prvi val nije zapljusnuo stopala. More je
bilo hladno kao led. Odlučila je da se neće kupati nego da će hodati. Još dugo je
šetala uz more, sunce joj je pržilo lice, zatim je skrenula prema dinama i
slijedila zečju stazu uživajući u pješačenju mjesečevim krajolikom. Odjednom se
lecne: samo nekoliko metara ispred nje između tamnoga korova dina ležalo je
nešto svijetlo - nepomično tijelo - a pokraj njega još jedno pa još jedno i još
jedno, kao leševi, ali su se ipak micali. To su bili ljudi koji su se ovdje goli
prepuštali uživanju u suncu. Eva se ukočila, zbunjeno okrenula na drugu stranu
i potrčala prema moru. Pritom je uletjela u zagrljaj muškarcu koji je trčao uz
dinu dok se s njega cijedila voda, a ud mu se veselo klatio na sve strane. Od
srama se zažarila u licu, rukom zaklonila oči i šmugnula pokraj njega.
Brigitte je u dnevnom boravku postavljala stol za večeru. Iza prostora za
blagovanje široka staklena stijena pružala je pogled prema dinama i moru.
Tamne grede nosile su nizak strop. U kaminu sazidanome od crvene cigle koji
je iznutra bio crn od čađi gorjela je vatra, ne da bi zagrijala prostoriju jer je tomu
služilo centralno grijanje, nego da bi stvorila ugođaj. Eva je ušla gotovo bez daha
i na trenutak se zagledala u Brigitte ne govoreći ništa. Brigitte je pogleda upitno.
„Što se dogodilo?“ Mucajući, Eva ispriča napola veselo, napola zbunjeno, da
ondje na plaži ima ljudi bez odjeće ili kupaćih kostima. Brigitte na to samo
odmahne rukom i nastavi postavljati tanjure. Aha, da. Pa to je sada nova moda.
Na sreću čovjek u tome ne mora sudjelovati ako ne želi. Eva valjda zna za Romy
Schneider, glumicu? Bila je ovdje samo jednom i nakon toga izjavila da je to
strašno jer se u svakom morskom valu brčka po jedna gola guzica. Pogledale su
se i prasnule u smijeh. Walther Schoormann došao je u potkošulji, prsa kao da
su mu upala. U ruci je držao košulju koju očigledno nije uspio obući pa je
prišao Brigitte. Tek iz blizine Eva je primijetila blijedocrvene crte kojima su mu
poput mreže bila prošarana ramena. Ožiljci. “Čemu se smijete?“ „Nudistima. Eva
je s njima imala bliski susret.“
„Žao mi je, gospođice“, rekao je Walther Schoormann. „Ti su aktivni već i u
svibnju. Brigitte, to mi je dovoljan razlog da prodam kuću.“ Dok mu je
pomagala da obuče košulju, Brigitte je rekla: „Walli, o tome ćemo još
razgovarati.“ Walther Schoormann ignorirao je njezinu primjedbu i okrenuo se
prema Evi. „Njihovo je obrazloženje kako nema ničega zazornoga u činjenici da
se pokazuju onakvima kakvima ih je stvorio Bog. Iako su većinom ateisti.“
Brigitte mu je zakopčala košulju. „Pa i ti si.“
Eva se nasmiješila, a Walther Schoormann iznenada ju je pogledao
sumnjičavo. „Nemate li vi neki lokal? U Ulici Berger?“ Eva je progutala knedlu.
„Da, moji roditelji, ali u gorenjem dijelu ulice, ne u blizini kolodvora.“ Starac
je stisnuo oči. Činilo se da ga to ne umiruje pa se Brigitte morala umiješati: „To
148
 Knjige.Club

je gostionica, Walli.“ Walther Schoormann na trenutak razmisli pa kimne: „A

čovjek mora jesti.“

Te je noći Eva ležala u uskome krevetu u sobici, osluškivala more i mislila na

gologa muškarca među dinama. Morala je priznati da ju je pogled na njega
uzbudio, bio je naočit, zdrav i opušten. Razmišljala je o tome kako bi sada
vrlo rado ležala uz Jürgena. Osjećala je kako joj iz rodnice - kako je intimno s
velikim poštovanjem nazivala svoj spolni organ - nadiru maleni, ugodni valovi.
Zavukla je ruku među noge i sklopila oči. Vidjela je kako se more
nježno mrmoreći valja prema njoj. Jürgen ju je grlio, voda je u njoj nadirala, bilo
je vrlo toplo... Odjednom osjeti da u sobi više nije sama. Otvorila je oči. Nasred
otvorenih vrata sobe stajao je taman lik: „Jürgene?“ upitala je tiho. „Iz mene
nećete ništa izvući!“ Bio je to prodorni glas Walthera Schoormanna. Ponovio je
rečenicu. Eva se u hipu uspravi u krevetu i stane tapkati rukom tražeći prekidač
noćne svjetiljke. U tom trenutku u hodniku se upali svjetlo, a na vratima se
pojavi Brigitte. „Walli, pogriješio si sobu.“ Polagano je izvela supruga iz sobe i
zatvorila vrata. Eva je u međuvremenu pronašla prekidač. Škljoc. Upalila
je svjetlo i neko vrijeme zurila u kosinu stropa. Okrenula se na bok i promatrala
sliku koja je visjela na suprotnome zidu. Djelić mora. Brod se probija kroz
čudovišno velike valove. Zrakom lete ribe. To neće izaći na dobro, to je jasno.
Eva je ponovno ugasila svjetlo. Nije mogla zaspati. Ožednjela je. Vjerojatno se
prejela Brigittine - kako ju je ona zvala - „jedinstvene salate od sleđa“. Osluhnula
je pa ustala iz kreveta. Odjenula je moderan kućni ogrtač koji je kupila posebno
za ovo putovanje, na prstima se stubama spustila do kuhinje i ondje zatekla
Brigitte koja je u prostoriji oblijepljenoj bijelo-plavim pločicama sjedila
za stolom na drvenoj klupi obasjana blagom svjetlošću lustera. Pred sobom je
imala napola ispijenu bocu piva, bila je nenašminkana i djelovala natečeno kao
da je plakala. Eva je htjela odmah otići, ali joj Brigitte mahne: „Sjednite. Jeste li i
vi za pivo? Jedino što u ovo doba noći više nema čistih čaša.“
„Naravno.“ Ubrzo su nazdravljale jedna drugoj. Brigitte je rekla da joj se
sviđa Evin kućni ogrtač, a zatim odjednom počela pripovijedati kako je
prilikom bombardiranja Dresdena izgubila cijelu obitelj, oca koji se ondje
zatekao na vojničkome dopustu, majku, brata. Bilo joj je dvanaest godina.
Walther joj je tada bio i otac i majka, brat, prijatelj, ljubavnik - sve u jednom. A
sada je često još samo dijete. Čini joj se kao da će ponovno izgubiti obitelj,
jednoga Člana za drugim. „No, njemu je još gore. Pokušavam to ne pokazivati, ali
on primjećuje koliko sam tužna. Otkako se poznajemo, želio je samo jedno:
usrećiti me. Sada me svakoga dana čini sve nesretnijom, a ne može ništa protiv
toga. Sav njegov usrani novac ništa mu ne vrijedi.“ Brigitte je ispila pivo i šutjela.
149
 Knjige.Club

Eva se nakašljala i upitala zašto Walther Schoormann neprestano ponavlja onu

rečenicu. Brigitte je odgovorila da gotovo ništa ne zna o vremenu koje je proveo
u zatvoru. Zna samo da su ga ondje mučili. Ustala je i prazne boce spremila u
malenu ostavu iza kuhinje. Kao dijete bila sam s roditeljima u logoru, htjela je
reći Eva. Rado bi ispričala Brigitte da je njezinoj majci, otkako zna za sebe, uvijek
bilo zlo od mirisa paljevine. Pričala bi joj i o incidentu u Njemačkoj kući, o
potrganim ružama i da one zasigurno nisu razlog zbog kojega je prvooptuženi
nakon toliko godina bio onako bijesan na njezinu majku da joj je pljunuo pred
noge. Eva bi rado upitala Brigitte što da učini - da govori ili da šuti. Ali nije rekla
ništa, nego je ustala od stola. Na hodniku su jedna drugoj zaželjele laku noć. Eva
se polako stubama popela na kat. Sa svakom je stubom sve više shvaćala da joj
savjet nije potreban. Već mjesecima sjedi u istoj dvorani s ljudima koji su živjeli
i radili u logoru. Već mjesecima sluša što se događalo u logoru, dan i noć. Iz usta
svjedoka nadirale su riječi, glasovi su prodirali kroz Evu i u njoj se oblikovali
kao zbor: bio je to pakao koji su stvorili i vodili ljudi. I već mjesecima sluša
optuženike kako govore da ništa nisu znali. Eva u to nije vjerovala. Nitko tko je
pri zdravoj pameti nije u to vjerovao. Evin strah da će njezini roditelji reći
upravo to - „ništa nismo znali“ - bio je golem. Jer tada bi morala raskrstiti i s
ocem i s majkom.

Eva se hodnikom na katu kretala prema svojoj sobi, a podne daske škripale su
joj pod bosim nogama. Prolazeći pokraj vrata iza kojih je spavao Jürgen, zastala
je. Više nije razmišljala, nego je tiho pokucala i ušla. Prepoznala je obrise
kreveta ispod otvorenog prozora. Iza prozora je svijetlilo tamnomodro nebo.
Sjela je na rub kreveta. Jürgen je spavao na trbuhu pa mu nije vidjela lice ispod
crne kose. “Jürgene?“ Pogladila ga je po zatiljku. Jürgen se probudio
pa otpuhnuvši pospano upitao: „Je li nešto s ocem?“ Okrenuo se na leđa. „Nije,
ali više ne želim biti sama.“ Muk. Zavjesa se lagano njihala na noćnom
povjetarcu, a Eva se gušila susprežući smijeh jer je takoreći mogla čuti kako
Jürgen razmišlja. Naposljetku je podignuo pokrivač. Legla je uz njega. Zagrlio ju
je. Mirisao je na smolu, sapun i znoj. Desnom rukom napipao je pletenicu koju
je plela svake večeri. Ovaj put još je jasnije osjetila lupanje njegova srca, gotovo
kao da tuče u njezinim grudima. Vani među dinama nešto je zakriještalo. Ptica?
„Je li to bila ptica?“ upitala je. Umjesto odgovora Jürgen se nadvio nad njom i
snažno je poljubio u usta. Legao je na nju, objema rukama rastvorio njezin kućni
ogrtač, zadignuo joj spavaćicu, skinuo joj gaćice, svukao svoju pidžamu, dublje
joj se zavukao među raširene noge, uhvatio se za ukrućeno udo i njime
tražio lijevo, desno, opsovao jer je nije našao, zatim ju je ipak našao i bijesno
prodro u nju. Eva je zaustavila dah. Nekoliko se puta u njoj pomaknuo, boljelo
150
 Knjige.Club

ju je, zatim je očajnički zastenjao, zajecao i klonuo na nju. Neko vrijeme ležao
je svom težinom na njoj i tiho plakao. Eva ga je milovala po zatiljku. Zatim je
sišao s nje i sjeo na rub kreveta. Rukama je protrljao lice. „Oprosti mi, Eva.“
Izgledao joj je kao dječak, istodobno brutalan i bespomoćan. Dok ga je milovala
po leđima, osjećala je kako njegova topla sperma curi iz nje. Kao da joj rodnica
plače.

David je nagovorio Sissi da ga otprati. Gotovo kao da su par, praznično pustim u

licama polagano su šetali prema sinagogi Westend dok je David docirao o smislu
Savuota. Sissi ga je držala ispod ruke, na sebi je imala pristojni kostim
hrđavo crvene boje i uz njega novi šeširić čija se ljubičasta boja nije sasvim
uklapala. David je kao i inače o svojoj židovskoj vjeri govorio kao da čita iz
knjige. Sissi ga nije slušala.
Računala je u glavi može li sinu platiti srednju školu. Želio se školovati još
dvije godine da bi izučio za trgovačkoga putnika. Sissi mu je odmah mogla naći
šegrtsko mjesto kod mesara. S plaćom od 80 maraka na mjesec. „Neću
biti mesar! Ni mrtav!“ vikao je uzrujano. Htio je sjediti u uredu, prodavati
putovanja u daleke zemlje, a ne nositi gumenu pregaču i prebirati po
životinjskim lešinama. Sissi je itekako mogla razumjeti svojega sina, ali to bi im
bilo financijski teško izvedivo jer se broj njezinih mušterija nije
povećavao. Doduše, svojim iskustvom ublažavala je posljedice starenja. Ali
koliko još dugo? David je upravo objašnjavao da se na Šavuot slavi dan kada je
na Sinaju židovski narod primio Toru. Čitanjem Deset Božjih zapovijedi
obnavlja se savez sa Svevišnjim. Novorođenčad, dječica, starije osobe, svatko
tko može, trebao bi sudjelovati u tom blagdanu. Tradicionalno se pije mlijeko i
jedu mliječni obroci i med. „Jer Tora je kao mlijeko, Sissi! Mlijeko koje narod
Izraelov žedno pije kao nevino dijete!“ Sissi je rekla: „Aha.“ U međuvremenu je
računajući došla do zaključka da će se usuditi riskirati. Čak i ako joj bude trebalo
100 maraka mjesečno više. Za nuždu će dodatno raditi na šanku Mokka bara.
Ionako joj ne treba mnogo sna.

U predvorju sinagoge vjernici su se tiskali da uđu na misu. Zidovi su bili ukrašeni

vrbinim granama i šarenim vrpcama. Muškarci su nosili svečane kipe, a žene
nedjeljnu odjeću i na glavi svilene rupce. Djeca se od silne uglađenosti nisu
usudila ni disati. Raspoloženje je bilo srdačno i vedro. Rabin Riesbaum, ozbiljan
muškarac otvorenih nazora, koji je posljednjih mjeseci Davidu pomagao
pronaći odgovore na sva njegova vjerska pitanja, srdačno je pozdravio Davida.

151
 Knjige.Club

Na trenutak je pogledom odmjerio Sissi pa joj kimnuo. David je na glavu

stavio svoju ljubičastu kipu, na što je Sissi sa smiješkom pokazala svoju kapu
zaključivši da izgledaju kao blizanci. Htjela je ući u molitveni prostor, ali joj
je David pokazao na bočno stubište. Žene moraju biti na empori. Sissi se popela
nekoliko stuba i zavirila u prostor iznad stubišta u kojemu su već sjedile žene,
djevojke i djeca. Zatim se vratila do Davida sikćući: „Da tamo gore piljim u zid?“
„Takva je tradicija.“
„To mi je preglupo. Idem.“ Okrenula se i pošla prema izlazu. David ju je
uhvatio za ruku i zaustavio. „Molim te, ostani, svidjet će ti se. A poslije će biti i
hrane. Palačinke s kravljim sirom. I kolač od sira.“ Zastala je. „Kolač od sira?“
David se smješkao. „Kolač od sira i Deset Božjih zapovijedi. Oko toga se sve vrti.“
Predomišljala se, zatim se okrenula i pomalo mrzovoljno krenula uza stube.
David je ušao u molitvenu prostoriju koja mu je u međuvremenu postala prisna.
Nekoliko muškaraca ljubazno mu je kimnulo. Unatoč tomu, osjećao se kao
prevarant.

Gore iza zida Sissi je zajedno s drugim ženama slušala molitve i pjesme i čitanje
iz Tore. Slušala je strani jezik. Hazan je na aramejskome pjevao:

Bog će pravednima pripremiti objed.

Vi pobožni
koji slušate ovaj hvalospjev,
budite pozvani na zajednički objed.
Budite dostojni
sjediti u ovoj svečanoj dvorani
jer ste poslušali onih deset riječi
koje odjekuju divotom.

Slušajući melodiju, Sissi pomisli na dijete koje se, utonulo u svoje misli, igra i
tiho pjevuši. Nije razumjela riječi, ali je dobro poznavala Deset Božjih zapovijedi
i svaku od njih smatrala je ispravnom. Sissi je imala nekompliciran odnos s
Bogom, on nije dirao nju ni ona njega. U životu se pridržavala gotovo svih
zapovijedi. Jedino roditelje nije mogla poštovati - jer oca i majku nikada nije
upoznala.

152
 Knjige.Club

„Želiš se rastati?!“ Annegret je beze-torta gotovo zapela u grlu. S doktorom

Küssnerom sjedila je u dupkom punom vrtu pivnice Hausberg-Schanke
smještene poviše grada. Gore su se dovezli Küssnerovim automobilom jer
Annegret nije ni pomišljala da bi u slobodno vrijeme učinila makar korak više
nego što je bilo prijeko potrebno. Ispred njih su na stolu stajale šalice s kavom i
dva tanjura s tortom iako doktor Küssner nije bio ljubitelj slatkoga. Za
susjednim stolovima sjedila su djeca i cendrala ili mljackala, parovi su gugutali,
a oznojeni planinari gasili žeđ. Oko njih je bučala nedjeljna živost, ali je Annegret
bila ukočena. Küssner ju je neko vrijeme promatrao, zatim reče: „Već sam u
nekoliko navrata razgovarao s Ingrid. Čini se da to polako počinje prihvaćati.
Ostat će s djecom u našoj kući. Znaš da nikada nisam volio ovaj ružni grad koji
je svakoga dana sve ružniji. Pruža mi se mogućnost da preuzmem ordinaciju u
Wiesbadenu. Predivna stara secesijska kuća s velikim vrtom. U lijepoj četvrti u
kojoj žive samo otmjeni ljudi. Pristojna djeca, ljubazni roditelji. Htio bih ondje
s tobom živjeti i zajedno raditi.“ Annegret je sažvakala i progutala zalogaj, zatim
je spustila malenu vilicu i ustala. “Ispričaj me na trenutak.“ Provlačila se između
stolova i stolica. Ušla je u polumračnu prostoriju u kojoj se nalazio šank. Ondje
je sjedilo samo nekoliko starijih muškaraca koji su se sklonili od sunca. Slijedila
je natpis WC prolazeći zagušljivim hodnikom, malenim dvorištem i
dugačkim stubištem koje je vodilo u podrum. Zahod je imao tri kabine od kojih
je jedna na sreću bila slobodna. Annegret je ušla, podignula poklopac zahodske
školjke i povratila napola sažvakani beze i šlag. Povukla je lančić
vodokotlića, voda je klokotala, ali je beze i dalje plivao na površini. Ponovno je
potegnula lančić, ali su bijeli komadići nastavili plivati na vodi kao sitne sante
leda. U međuvremenu je iz jedne od kabina izašla žena. „Mogu li vam pomoći?“
„Ne, hvala.“ Ispred umrljanog zrcala Annegret je rupčićem obrisala usta. Iz
torbice je izvadila kričavi narančasti ruž i popravila šminku. Počela je tapirati
kosu. Iglom češlja dugo je bockala po kosi. Naposljetku je spustila ruku.

Hartmut Küssner sjedio je u vrtu pivnice i ni za čim nije žalio. Prije ovoga
razgovora bilo ga je strah, gotovo više nego razgovora sa suprugom. Bojao se da
bi, kada izloži Annegret njihovu zajedničku budućnost, to moglo djelovati lažno.
Ali nije se tako dogodilo. Naprotiv. Kada se Annegret vratila, jarko našminkanih
usana, plave kose mekše nego ikada prije, debela i ratoborna u svojoj proljetnoj
haljini s krupnim cvjetovima, a istodobno tako plaha i ranjiva pogleda, znao je
da ju voli. I da se želi brinuti o njoj, da želi skrbiti za nju do kraja života. Annegret
je sjela nasuprot njemu i gotovo istoga časa nastavila jesti tortu. Govorila
je punim ustima: „Žao mi je. Pogriješio si, Hartmute. Neću s tobom nikamo poći.“

153
 Knjige.Club

„U Wiesbaden-Bierstadt.“
„Kamo god. Ni živjeti s tobom. To sam ti oduvijek jasno davala do znanja. Mi
smo samo ljubavnici.“
„Nikada nisi drugo ni govorila. Ali meni je to nebitno.“ Annegret je podignula
pogled. Nevoljko se morala osmjehnuti tom neuglednom muškarcu bez ijedne
bore, proćelavom, koji je odjednom pokazivao toliku snagu. Annegret je spustila
vilicu. „Već imam obitelj.“
„U kojoj ćeš ostati stara cura?“
„Pa da, stara cura.“ Annegret se ironično nacerila. Zatim je rekla: „Moj
odgovor je NE. I što ćete sada, gospodine doktore Küssneru? Oteti me i zatočiti
u podrumu te senzacionalne secesijske kuće u Wiesbaden-Bierstadtu?“ Doktor
Küssner iz gornjega džepa sakoa izvadi sunčane naočale, koje Annegret još nije
vidjela, i stavi ih na nos. “Možda.“
Annegret se nasmijala, ali to nije zvučalo iskreno.

Povratni let s otoka bio je, kako je Brigitte poslije konstatirala, „jedinstveno loš“.
Već na samome početku uletjeli su u tmaste oblake jer su se pilotu isprva činili
uzbudljivim izazovom, zatim su letjeli kroz jaku kišu koja se pretvorila u oluju.
Maleni se zrakoplov toliko tresao da se čak i Jürgen povremeno neprimjetno
hvatao za sjedalo. Da stvar bude gora, Waltheru Schoormannu nisu djelovale
jutarnje tablete za smirenje, što se ispostavilo tek u zraku. Bojao se za svoj život,
ali na sreću nije oko sebe mlatarao rukama, nego je bez prestanka govorio. Mogli
su se razumjeti tek dijelovi rečenice i pojedine riječi, ali je tema bila jasna:
komunizam kao jedini humanistički i opstojni društveni oblik. Eva je slušala
prepustivši se drmusanju zrakoplova. Bila je jedini putnik koji se nije bojao, kao
da su u njoj zamrli svi osjećaji.
Dok je poslije iznad Njemačke kuće otključavala vrata stana, Eva je spontano
očekivala da Purzel u hodniku skoči na nju. No iz kuhinje je izasla Edith, uzela
joj kaput mokar od kiše i dočekala je s pitanjem: „Kakvo nam to vrijeme
donosiš?“ Tom se floskulom inače koristila samo u razgovoru sa stranim
ljudima. Nije sačekala odgovor, nego je nastavila govoriti prepričavajući kako je
Stefan prethodnoga dana ponovno iskopao Purzela. Otac, koji je izašao iz
dnevnoga boravka i izgledao kao da se prenuo iz sna, objasnio je kako je Stefan
primijetio da mu nedostaju dva najbolja vojnika kako bi protiv svojega prijatelja
Thomasa Preisgaua mogao u pripravnosti imati „vojnu postrojbu spremnu za
akciju“. Nije se toga sjetio dok su pokapali Purzela. Stefan je sjedio za
kuhinjskim stolom i pisao zadaću. Zagrlio je Evu pa joj stao detaljno
pripovijedati o Purzelovom sadašnjem stanju, o očima kojih jednostavno više
154
 Knjige.Club

nema i o odvratnom smradu. Sjetivši se toga, uhvatio se za nos, a majka se

vratila za štednjak na kojemu je kuhala ručak. Spravljala je varivo od ostataka
povrća i mesa iz Ludwigove kuhinje. Iako je voljela to jelo - „veliki u malom
loncu“ kako je Ludwig to zvao - Eva je za stolom brljala po tanjuru bez imalo
teka. Pričala je o prostranoj plaži najsjevernijega otoka u Sjevernome moru, što
je Ludwig kao domoljub s Juista prokomentirao gunđajući. Tu plažu, rekao je,
stvorili su ljudi: „Kada turisti ne gledaju, ondje navoze kineski pijesak!“ Dok su
nakon ručka pili kavu, Eva je dijelila darove. Za Annegret je kupila
istočnofrizijski čaj i veliku vrećicu kandiranog šećera, ali ga je do večeri ostavila
sa strane. Roditelji su odmatali plavo-bijelu keramičku pločicu na kojoj je
tankim linijama bio nacrtan mladi par na klizanju. Tomu su se veoma
obradovali, a Eva je primijetila da oboje djeluju vrlo umorno.
Stefanu je Eva stavila na glavu plavu kapetansku kapu s rojtom. Sav ozaren
otrčao je u hodnik i salutirao ispred zrcala stupajući gore-dolje. „Lijeva-desna,
lijeva-desna-stoj!“ Eva je viknula: „Stefane, to je kapetanska kapa!“ Stefan se na
trenutak zamisli pa poviče: „Svi na palubu! Spuštaj jedra! Prodor vode na krmi!“
I dok je na hodniku prijetila opasnost od potonuća broda, Eva i roditelji šutke
su sjedili za kuhinjskim stolom, Edith i Ludwig ruku spuštenih ispred sebe na
plastični stolnjak. Kiša koju je Eva donijela s otoka bubnjala je po kuhinjskom
prozoru. Eva je otpila još jedan gutljaj kave koja se u međuvremenu ohladila
i postala bljutava. I ona je spustila ruke na stol. Ne govoriti. Ne micati se.
Zaustaviti dah dok ne prođe. I nikomu se ništa neće dogoditi.

David je bio nervozan. Te je noći loše spavao i izgledao je bolesno. Plavokosi je

to odmah primijetio kada su u dvorani jedan drugomu poželjeli dobro jutro.
Rado bi mu spustio ruku na rame, no umjesto toga samo je
podrugljivo primijetio da je danas Davidov veliki dan. Napokon će se baviti
optuženikom broj četiri. Davidova reakcija na to bila je toliko ozbiljna da je
Plavokosi požalio zbog svoje primjedbe. Sve do toga dana nije uspio shvatiti što
Davida povezuje s tim optuženikom, sa Zvijeri. Državno odvjetništvo bilo je
bijesno što je taj optuženik još uvijek na slobodi. Već triput se obnavljala
pošteda od pritvora zbog zdravstvenih razloga. U sljedećim danima pozvano je
petnaest bivših logoraša kako bi svjedočili o zbivanjima u bloku 11. Šestero ih
dolazi iz Poljske pa će njihove iskaze prevoditi gospođica Bruhns. Eva se toga
dana pojavila u Općinskome domu kao da se ništa nije dogodilo. Pozdravila je
gospođicu Schenke i gospođicu Lehmkuhl i s njima razgovarala o tome
kako odjeći za kišu nedostaje elegancija. Kiša je ostala vani ispred prozora, a val
hladnoće uzimao je sve više maha. Unutra u predvorju, iza zamagljenih stakala,
novinari su djelovali uzbuđeno. Opsjedali su glavnoga državnog
155
 Knjige.Club

odvjetnika, državne odvjetnike i branitelje. Uhodili su jedni druge, glasno se

svađali oko mjesta u telefonskim kabinama. Dvojica su se pokoškala pa ih je
sudski poslužitelj morao razdvajati. Novinari su se nadali novim užasima koji su
značili i dobru nakladu njihovih novina. Na tribini za gledatelje ljudi su
se također otimali za mjesta. Supruga optuženika broj četiri, ocvala ljepotica,
sjedila je na svojemu mjestu u prvome redu držeći se danas još uspravnije nego
inače. Odjenula je vrlo elegantan kostim, imala je urednu frizuru i
decentnu šminku. Eva je promatrala tu ženu preko cijele dvorane i mislila kako
je nalik na bivšu opernu pjevačicu koja je otpjevala sve dramske uloge, Ofeliju,
Leonoru, Kriemhildu, a da je nijedna od njih nikada nije dirnula u srce.
U dvorani je ponovno zavladao mir, suci su ušli i pozvana je prva
svjedokinja, Nadia Wasserstronr, koja je u logoru radila kao osobna tajnica
optuženika broj četiri. Čimpanzino lice nije se promijenilo kada je žena
polako na štakama prišla stolu za svjedoke. Eva joj je pomogla sjesti na stolicu,
zatim je prevodila čega se žena sjećala. Kada je svjedokinja počela govoriti na
tečnome poljskom ne oklijevajući, ne tražeći riječi i dok je Eva istim ritmom -
sada već bez ikakve pomoći rječnika - izgovarala rečenice nalazeći značenja i
praveći stanke, osjećala je da se nešto promijenilo u odnosu na prije. Pokušavala
je shvatiti što to jest dok je prevodila kako je optuženi, koji je u činu SS-
Oberscharführera vodio politički odjel logora, zapovijedao nasumična
strijeljanja ljudi pred crnim zidom i sam strijeljao muškarce, žene i djecu. Bio je
izmislio neku vrstu ljuljačke na kojoj su logoraši u pregibu koljena vješani
naglavačke. U tom bespomoćnom položaju optuženi ih je saslušavao i
tukao štapom i bičem, a mnoge od njih prebio je nasmrt. Optuženi broj četiri
tijekom tih opisa naginjao je glavu čas na lijevu, čas na desnu stranu. Jednom je
mahnuo svojoj supruzi koja se osmjehnula. Kada ga je predsjedavajući zbog
toga opomenuo i upitao što ima reći o tim optužbama, umjesto njega odgovorio
je njegov branitelj, Bijeli Zec, ustavši: „Moj branjenik najodlučnije odbacuje
optužbe. Samo je obavljao saslušanja, što je bilo u skladu sa zapovijedi.“

Tijekom podnevne stanke Eva je ostala sjediti u dvorani. Hoće li se razboljeti?

Znojila se i rupčićem brisala znoj s čela. Iz aktovke je uzela bočicu i odvila čep.
Ulje od metvice, koje je nosila sa sobom otkako se onesvijestila, već joj je
nekoliko puta pomoglo ublažiti mučninu. Pomirisala je bočicu očekujući oštar
miris, ali nije osjećala ništa. Zacijelo joj je nos začepljen. Možda je ipak hvata
gripa. David se također nije micao sa svojega mjesta. Zurio je u praznu
optuženičku klupu, u stolicu optuženoga koji je za to vrijeme u kantini s drugim
muškarcima ručao za stolom na rubu prostorije dok ga je policija čuvala od
gledatelja i novinara.
156
 Knjige.Club

Nakon stanke Nadia Wasserstrom nastavila je pripovijedati. Eva je prevodila:

„Optuženi je jednom prilikom zatukao vrlo mladog čovjeka, njemačkoga Zidova.
To je bilo 9. rujna 1944. Dobro se toga sjećam jer se prije saslušanja mladić
kod mene u predsoblju onesvijestio. Od gladi. Neka nadglednica bila mi je
poklonila komad kolača pa sam mu ga dala. Zatim ga je optuženi uveo u svoj
ured na saslušanje. Dva sata kasnije vrata su se ponovno otvorila. Mladić je
visio na ‘ljuljački’. Više nije izgledao kao čovjek. Na sebi nije imao odjeću.
Njegova stražnjica, njegov spolni organ, sve je bilo natečeno, krvavo, otvoreno,
bio je još samo vreća, krvava vreća. Zatim je došao drugi logoraš i odvukao
ga van, a ja sam morala oprati krv.“ Eva je ispred sebe vidjela sliku, stajala je u
predsoblju i prepoznavala svaki detalj, crte lica ubijenoga, otvorena vrata ureda,
crveni trag koji vodi do ljuljačke. Uočavala je svaki detalj, a ipak se osjećala
kao da je slijepa. Kao da nešto traži, gledala je po dvorani i pogled joj se susreo
s pogledom supruge optuženoga. Eva se uplašila jer joj se učinilo kao da gleda u
zrcalo. Sada je znala što je toga dana drugačije. Više nije osjećala ništa.
David je ustao i nagnuo se prema mikrofonu Plavokosoga. Govorio je u
mikrofon, što mu zapravo nije bilo dopušteno, i upitao: „Onaj koji ga je morao
iznijeti, bio je njegov brat. Njegov mlađi brat, zar ne?“ Eva je pogledala
Plavokosoga, a on je kimnuo. Obratila se Nadiji Wasserstrom. „Je li to bio njegov
brat?“
„Toga se više ne sjećam.“ David je podignuo u zrak list papira inzistirajući:
„Podsjećam vas na ovo, gospođo svjedokinjo! To ste izjavili pred
istražnim sucem 10. siječnja pretprošle godine prilikom davanja prvoga
iskaza!“ Eva je tiho razgovarala s Nadijom koja je odmahivala glavom. David je
bio izvan sebe: „Mora se toga sjetiti! Pitajte je još jednom!“
„Davide, sjednite!“ prosiktao je Plavokosi. Predsjedavajući sudac istodobno
je rekao u mikrofon: „Mislim da to nije bitno.“ Plavokosi je uhvatio Davida za
rame i gurnuo ga na stolicu. David je nevoljko sjeo, rukom prošao kroz kosu,
zatim iznenada ponovno ustao, potrčao kroz dvoranu, kroz redove gledatelja,
uza stube prema dvokrilnim vratima i izašao. Eva je gledala kako optuženik
također prati Davidov odlazak. Zatim je nešto kazao svojem branitelju, a on je
ustao i rekao da njegov branjenik želi dati izjavu. Predsjedavajući se
okrenuo prema Čimpanzi i dao znak rukom. „Izvolite.“ Optuženi je ustao i
blagim glasom izjavio: „Toga dana uopće nisam bio u uredu. Slavili smo
zapovjednikov rođendan. On je dvadesetak časnika pozvao na plovidbu rijekom
Soli. Poslije toga otišli smo na ručak u časničku kantinu. Možete pitati moju
suprugu jer je i ona bila nazočna. Ili ovoga pobočnika, on je sa suprugom također

157
 Knjige.Club

bio ondje.“ Predsjedavajući sudac okrenuo se prema svojim prisjednicima.

Kratko su se konzultirali. Zamolili su suprugu optuženoga da priđe. Predstavila
se i počela polako i podrobno opisivati sporni dan. Eva je zajedno s Nadijom
Wasserstrom sjedila na strani Državnoga odvjetništva. Tiho je prevodila
svjedokinji koja ju je pozorno slušala ne skidajući oči sa supruge
optuženoga. Ocvala ljepota sjećala se mnogih potankosti, a
ponajviše zajedničkoga objeda u oficirskoj kantini. Za ručak je bilo svinjsko
pečenje. S pireom i salatom od krastavaca. Na kraju je otvorila torbicu i iz nje
nešto izvadila. „Ova fotografija snimljena je za vrijeme deserta. Želite li je
vidjeti?“ U međuvremenu je Nadia Wasserstrom govorila Evi: „Onda se to
dogodilo nekog drugog dana. Nekog drugog datuma. Ali se dogodilo onako kako
sam rekla. Samo nekog drugog dana.“ Ali Eva je nije slušala iako joj je
svjedokinja govorila ravno na uho. Gledala je fotografiju u ruci supruge. Bila je
sigurna da je na toj fotografiji i njezin otac. Nasmijan između sitih časnika i
njihovih supruga. Ali, to joj više nije bilo važno.
Dok je Annegret toga poslijepodneva izlazila iz gradske bolnice žureći na
kiši prema stanici, presreo ju je doktor Küssner. Kao njihove prve zajedničke
večeri, odmaknuo se od svojega tamnog automobila i zapriječio joj put.
Kaput mu je bio mokar, očigledno ju je duže čekao. Zadnjih dana uspijevala ga
je izbjeći na stanici. Sada ju je uhvatio za ruku tako čvrsto i tako je odlučno
odveo do automobila da se nije opirala jer bi inače na sebe skrenuli
pozornost. Posjeo ju je na suvozačko mjesto, zalupio vrata i sjeo za volan.
Annegret ga je tobože podrugljivo upitala hoće li sada ozbiljno sprovesti u djelo
onu otmicu. Doktor Küssner prečuo je njezino pitanje i rekao da se odselio od
kuće. Annegret je ljutito odgovorila: „Što se to mene tiče?“ Uzvratio joj je da bi
konačno trebala odustati od nezdravoga stava da se nje ništa ne tiče. Pokraj
automobila prolazila je sestra Heide u nezgrapnoj kabanici. Čuvši njihov
glasan razgovor, pogledala je kroz zamagljena automobilska stakla i prepoznala
osobe koje su se svađale. Sada je znala da je opravdana sumnja koju već dugo
gaji pa je zadovoljna otišla kući. Još jednom se dokazalo koliko su ljudi loši!
U automobilu je doktor Küssner plakao, nevješto ali iskreno, a Annegret je
to jedva podnosila. „Čemu sada ovo? Zar misliš da ćeš tako na mene izvršiti
pritisak? Ili tuliš zato što se kaješ, odmah sam ti...“
„Kuš!“ zarežao je Küssner neobično nepristojno. Obrisao je suze s lica i
zurio u kišu koja se slijevala niz vjetrobransko staklo. „Žalostan sam jer sam
povrijedio svoju ženu. Žalostan sam jer više neću živjeti sa svojom djecom. Ali
usprkos tome učinio sam pravu stvar.“ Doktor Küssner se uspravio, okrenuo
ključ u bravi i upalio motor. Uključio je brisače koji su oslobodili pogled na
cestu, na pješake i na svjetla drugih automobila.
158
 Knjige.Club

„Idemo u Wiesbaden. Htio bih ti pokazati kuću.“ Annegret je posegnula za

kvakom. „Neću!“ Ali doktor Küssner dao je žmigavac da se uključuje u promet.
„Volim te.“ Bilo je to prvi put da joj je netko to rekao.
„Ne poznaješ me.“
„Kakve veze ima poznavanje s ljubavi?“ Küssner je dao gas. Annegret je u
tom času otvorila vrata. Iskočila je iz automobila koji se kretao. Küssner je
zakočio. „Jesi li luda?“ Annegret je uganula nogu i zaurlala na njega da je
sebična svinja kao i svi muškarci te zalupila vratima. Odšepesala je bijesna kao
ris. Doktor Küssner dvaput je glasno zatrubio i odvezao se. I on je bio bijesan, ali
se brzo smirio. Odvezao se do Wiesbadena, potpisao ugovor o zakupu
dobro uhodane liječničke ordinacije, ugovor o najmu secesijske vile sa
zapuštenim vrtom i nadao se zajedničkoj budućnosti s Annegret.

Annegret je ušla u stan iznad Njemačke kuće. Zglob je gotovo više nije bolio. Bila
je čvrstoga kova. „Ima li koga?“ Nitko nije odgovorio. Annegret je objesila mokru
kabanicu na vješalicu i otišla ravno u Evinu sobu. Ondje je prišla pisaćem stolu,
izvukla drugu ladicu odozgora i izvadila jednu od plavih bilježnica. Legla je na
Evin krevet, iz džepa svojih hlača mrkvastoga kroja izvadila voćni bombon,
strpala ga u usta i počela čitati: „Žene i djecu prve su odvodili u ‘prostoriju za
tuširanje’, a nakon njih muškarce. Da bi zavarali žrtve i spriječili paniku,
postavili su natpise: Prema kupaonici, Prema dezinfekciji. Petsto do sedamsto
odraslih i djece iz jednoga transporta natiskano je na otprilike stotinu četvornih
metara. Kroz otvor na krovu, u mehanizam koji se sastojao od žičane mreže,
nasuli su ciklon B, a zatim ga ispustili u stup od žičane mreže. Vani ispred
plinskih komora prvo su se čuli krici, koji su potom prelazili u višeglasno
zujanje, kao u košnici, koje se sve više stišavalo. Smrt je nastupala u roku od pet
do petnaest minuta. Nakon trideset do četrdeset minuta prozračivanja
specijalni odred morao je ukloniti leševe iz plinske komore. Morali su
skupiti nakit, mrtvima odrezati kosu i izvaditi zlatne zube, a bebe odvojiti od
majki...“ Annegret je zažmirila. Mislila je na malenoga Martina Fassea. Otkako je
umro, Annegret se naučila kontrolirati. Na poslu čak više nije nosila špricu. Onu
špricu sa smećkastom tekućinom od koje su djeca postajala slaba, nemoćna i
umorna. Annegret je zaspala, a napola pocuclani bombon iz usta joj je ispao na
jastuk. Otvorena bilježnica skliznula joj je na trbuh. Vrativši se kući, Eva ju je
tako zatekla. Zurila je u sestru koja je spavala, uzela joj bilježnicu iz ruke i
protresla je za rame. „Što radiš ovdje?!“ Annegret je zatreptala, probudila se i
uspravila u krevetu. Eva je nastavila uzrujano govoriti: „Kako ti pada na pamet
njuškati po mojim stvarima...?!“

159
 Knjige.Club

„Ne njuškam, nego čitam.“

„Annegret, čemu sada ovo? Zašto to radiš?“ Annegret je odmahnula rukom i
ustala iz kreveta. Madrac je zastenjao pod njom. Stala je ispred Evina
garderobnog ormara na kojemu su srednja vrata imala zrcalo. Cupkajući palcem
i kažiprstom kosu, popravila je frizuru pa odgovorila: „Jer me zabavlja.“
Eva je pogledala sestru u zrcalu. Mislila je da je krivo čula. Annegret je
nastavila: „Znaš, to je kao u bolnici. Pacijenti se uvijek natječu tko će ispričati
strašniju priču.“
„Ali to nisu priče! To se dogodilo.“ Eva je bila zgrožena.
„Svatko uvijek tvrdi da je bio najbliže smrti. Među roditeljima su najugledniji
oni čije je dijete najbolesnije. A ako im umre, okrune ih zlatnom krunom.“
„O čemu ti to?!“ Evi se zavrtjelo u glavi, osjećala se kao u ružnom snu u kojem
poznate osobe čine užasne stvari. Annegret se okrenula prema njoj i prišla joj.
Dah joj je mirisao na ljepljive bombone od maline. „Eva, želim reći da ni ti nisi
glupa. Zdrav razum nam govori da ljudi ovdje toliko lažu da to pas s maslom ne
bi pojeo. To je bio radni logor...“
„Ondje su sustavno ubijane stotine tisuća ljudi.“ Eva je pogledala svoju
sestru koju je poznavala cijeli život.
Annegret je nastavila ne mareći za Evine primjedbe: „To su bili kriminalci, a
s njima se ne postupa u rukavicama. A ti brojevi kojima se tamo licitira, to su
besmislice. Ugrubo sam to preračunala. Ponešto se razumijem u kemiju. Znaš
li ti koliko bi tamo trebali ciklona B da bi pobili tolike ljude? Trebala bi svakoga
dana doći četiri kamiona natovarena samo tim...“
Eva je izašla iz sobe usred Annegretine rečenice. Annegret ju je slijedila u
stopu nastavljajući naglas računati da taj navodni masovni genocid logistički
uopće nije bio moguć. Eva je ušla u dnevnu sobu i otvorila kredenc, izvadila
mapu od žutoga kartona i otvorila je. Pružila je Annegret list koji je bio na vrhu.
„Ovo si ti nacrtala.“ Annegret je zašutjela ugledavši šiljati krov, kosa vrata i
prevelike prozore, dvije djevojčice s pletenicama i dva vatrena stupa na
obzoru. Slegnula je ramenima, ali je Eva jasno vidjela da su sestri na čelu izbile
sitne kapi znoja i da je problijedjela. Eva je rekla: „Ove ovdje dvije, to smo mi.
Annegret, mi smo tamo bile. Oko nas su umirali svi oni ljudi. Bile smo tamo i ti
to znaš.“ Pogledale su se u oči. Eva je počela plakati i jecati.
Annegret je sve više djelovala smeteno kao da ju je netko probudio iz dugoga
komatoznog sna. Zakoračila je prema Evi kao da je želi zagrliti. U tom trenutku
čule su kako se otključavaju ulazna vrata i oca koji govori: „Čovječe, vani li je kao
iz kabla!“

160
 Knjige.Club

Annegret uzme Evi iz ruke crtež i počne ga derati. Na vratima su se pojavili

Ludwig i Edith. Ludwig se držao uspravnije nego inače. Upitao je dobro
raspoložen: „Primjećujete li što na meni?“
Edith je odmah primijetila da nešto nije u redu. Pogledala je Annegret koja
je derala papir na komadiće, zatim Evu koja je brisala lice. Bilo je crveno i osuto,
a punđa joj se rasplela. Tada u sobu utrči Stefan.
„Tata sada ima krozet!“
„Kaže se korzet, mišiću. I dobro priliježe. Čini mi se da mi već sada pomaže!“
Tada Edith reče: „Ludwig, pusti sada to, a ti, srce, idi u svoju sobu.“
„Zašto?! Eva, jesi li plakala?“
„Da, zbog Purzela.“ Eva je progutala suze i pribrala se. Edith je pogurala
Stefana prema vratima. „Idi vježbati diktat. Hajde, kreni, inače poslije nema
pudinga.“ Stefan je napuhao obraze pa izašao iz sobe vukući noge. Njih
četvero stajali su kao ukopani. Sada je i Ludwiga obuzeo strah. „Što je tako
važno? Za pola sata moram biti u kuhinji.“ Ne mogu više ništa izgubiti, pomislila
je Eva pa rekla: „Tata, kakav je bio osjećaj hraniti ubojice?“ Annegret
demonstrativno baci papiriće na pod i izađe iz sobe.
Ludwig je sjeo za kuhinjski stol. U sobi je zavladao muk. Samo se s vremena
na vrijeme čulo tiho lupkanje po prozoru kada bi vjetar nanio kišne kapi. Edith
je kleknula na sag i skupljala papiriće. Eva je gledala u sliku na
zidu pokušavajući se sjetiti imena krava.
„Što te zanima, Eva?“ upitao je Ludwig.

„Posjet zoološkom vrtu je nešto za cijelu obitelj. Gledat ćemo životinje, a rešetka
će nas štititi od opasni zvjeri.“ U susjednoj sobi Annegret je sa Stefanom vježbala
diktat. Stajala je pokraj njega i pretjerano izražajno čitala tekst za vježbu. Stefan
je nabio nos u vježbenicu, pisao polako i s mnogo pogrešaka. „Zoološkom vrtu,
zlato. S dva o. Sljedeća rečenica: ‘Koze i konje možemo vidjeti bilo gdje, ali
gdje drugdje vidjeti dojmljivu lavlju grivu ili šareno tigrovo krzno?’ Upitnik.“

„To je bilo sretno vrijeme“, rekao je otac. Dok je stajala u tramvaju i desnom se
rukom držala za rukohvat, ta je rečenica Evi odzvanjala u glavi kao jeka. Išla je
u ured Državnoga odvjetništva. Dok su otac i majka pripovijedali o
vremenu provedenom u logoru, zazvonio je telefon. Na vezi je bila gospođica
Schenke. Eva je morala žurno prevesti teleks iz Poljske. Iako je već bilo kasno,
tramvaj je bio krcat. Eva je stajala ukliještena između dvaju tijela koja su disala

161
 Knjige.Club

i nije osjećala dodire. Ispred sebe je vidjela oca kako za stolom sjedi uspravnije
nego inače. I majku koja je stajala naslonjena na kredenc s rukama iza leđa. „To
je bilo sretno vrijeme“, rekao je otac. Jer taj je posao bio prvo radno mjesto na
koje je mogao povesti ženu i kćeri. Tada su prvi put, govorio je, živjeli zajedno
kao obitelj, u prostranoj kući, opskrbljeni i zaštićeni. Tek su nakon nekog
vremena shvatili kakav je to logor. Gosti u kantini bili su čestiti oficiri, dakako
ne svi, jer bilo je i onih koji su previše pili. Načelnik političkoga odjela? Onaj s
majmunskim licem? Uljudan i neprimjetan. Katkada je pitao ima li ostataka
hrane. Za logoraše koji su radili u njegovu odjelu. Ne, nisu znali što se
događalo tijekom njegove službe. Ne, SS-ovci za vrijeme ručka nisu govorili o
poslu. Evina je majka rekla da ona uopće nije bila u logoru, nego se bavila
kućanskim poslovima. Prala je i kuhala. Brinula se za kćeri. Da, također je
morala zatvarati prozore. Kada bi zapuhao istočnjak, donosio bi
neugodne mirise. Da, tada su već znali da se ondje spaljuju leševi. Ali tek su
poslije saznali da su ljudi ubijani u plinskim komorama. Tek nakon rata. Zašto
nije tražio premještaj? Dvaput ga je tražio. Uzalud. Da, dobro, zaista se učlanio
u SS, još prije rata. Ali samo zato što se osjećao usamljeno jer je vrlo često bio
odvojen od obitelji. Ne iz uvjerenja. Eva je pitala zašto je prvooptuženi pljunuo
majci pred noge? “I zašto je njegova žena bila onako narogušena? Što oni imaju
protiv vas?“ Edith je odgovorila da ne znaju. A otac je ponovio rečenicu: „Ne
znamo.“ U hodniku je zazvonio telefon. Kada se Eva nakon kraćeg razgovora
vratila u dnevni boravak i rekla da mora u ured, otac ju je pogledao i rekao kao
da stavlja točku na razgovor: „Dijete drago, nismo imali izbora.“

Eva je izašla na stanici u blizini ureda. Nije se mogla sjetiti je li ikada u životu
bila toliko umorna. Morala se suzdržati da ne sjedne na klupu u parku jer više
nikada ne bi ustala. Dizalom se popela na osmi kat i pozvonila na
staklenim vratima. S druge strane vrata došla je gospođica Schenke i otvorila ih.
„I, hoćeš li poslije s nama u Boogies?“ Eva je odmahnula glavom. „Ići će i naša
Lehmkuhl, Miller i onaj drugi pripravnik... Kako se zove onaj tip s nevjerojatno
dugim trepavicama?“ Eva joj je odgovorila: „Gospodin Wettke.“
„Tako je.“ U tom trenutku na hodnik je izašao Plavokosi i žurno krenuo
prema Evi vidno napetoga izraza lica. Pružio joj je tanak list papira s malo
razmazanim slovima. Teleks. Eva je bacila pogled na tekst i prevela sadržaj.
„Putovanje je odobreno s najvišega mjesta. Svim navedenim osobama izdat će
se vize.“ Plavokosi je na trenutak izgledao kao da će zagrliti Evu, ali je ipak
samo kimnuo i pružio joj ruku neobično srdačno. „Hvala.“
„To je sve?“

162
 Knjige.Club

„Da, to je sve. Ali je bilo važno. Riječ je o ročištu na licu mjesta. Idemo u
Poljsku.“ Eva je shvatila. Već nakon prvih opravdavanja optuženih u dvorani da
ovo ili ono uopće nisu mogli vidjeti ili za to znati jer im je ured navodno bio
smješten na sasvim drugome mjestu, nakon ponovljenih tvrdnji da je plan
logora pogrešno nacrtan, tužiteljstvo je na čelu s Plavokosim podnijelo zahtjev
za očevid na licu mjesta. Obrana se tomu protivila tvrdnjom da između
Njemačke i Poljske ne postoje dovoljno dobri diplomatski odnosi te da bi
organizacija takvoga putovanja iza željezne zavjese bila preskupa. No Plavokosi
je bio uporan pa se naposljetku obratio najvišim političkim instancama u Bonnu
i Poljskoj. Ovaj teleks bio je dosad njegov najveći uspjeh tijekom suđenja.
Djelovao je zadovoljno. Eva je tiho upitala: „Hoću li ja ići s vama? Ili postoji netko
tko ondje može prevoditi?“ Plavokosi ju je pogledao kao da ju je tek sada
prepoznao. „Mogu li s vama nakratko porazgovarati, gospođice Bruhns?“ Evu je
iznenadio njegov osobni ton. Hodnikom je za njim pošla u ured. Pokazao je na
stolicu, a on je stajao uz prozor okrenut leđima prema dvorištu u kojemu je još
jedan neboder ovoga grada stršao u noćno nebo. „Obratio mi se vaš zaručnik.“
Eva je sjela.
Nakon povratka s otoka Jürgen se sljedećega jutra pojavio u uredu
Državnoga odvjetništva. David Miller otvorio mu je vrata. Na trenutak su jedan
drugoga odmjerili pogledom jer je odbojnost bila obostrana. „Gospođica Bruhns
danas nije ovdje“, rekao je David. „Znam, htio bih razgovarati s pokrajinskim
državnim odvjetnikom.“ David je oklijevao, a zatim pretjerano uslužno pokazao
rukom. „Izvolite, gospodine, pođite sa mnom.“ David je išao hodnikom, a Jürgen
ga je slijedio. Promatrao je Davidovu kosu, na zatiljku predugu, njegov zgužvani
sako, neodgovarajuće cipele koje su izgledale kao tenisice. Kakav
šlampavac, pomislio je. U isti mah morao je sam sebi priznati da zacijelo ima
mnogo žena kojima David imponira. Primjerice Evi. David je pokucao na
otvorena vrata ureda i Jürgenu pokazao da uđe. Na podu ispred zida klečao je
Plavokosi. Na sebi je imao samo košulju, sunce je pržilo kroz prozore pa je
skinuo sako. Razvrstavao je dokumente u različitim mapama: narudžbenice i
dostavnice za ciklon B. „Svi koji su ovo potpisivali već su mrtvi. Nedostaju nam
one glupe propusnice!“ rekao je Plavokosi Davidu kada je ušao u prostoriju.
„Imate posjet“, odgovorio je David i otišao. Plavokosi je ponudio Jürgenu da
sjedne i znatiželjno čekao da čuje o čemu je riječ. Jürgen je skinuo šešir i
objasnio: „Ja sam zaručnik gospođice Bruhns.“
„A, tako.“ Plavokosi je na pisaćem stolu ispod snopa papira tražio cigarete.
Ponudio je Jürgena. „O čemu je riječ, gospodine Schoormann?“ Jürgen se osjećao
loše, ali je sada bilo prekasno.

163
 Knjige.Club

Eva je sjedila nasuprot Plavokosome i slušala ga kako govori: „On smatra da će

vas ovaj posao psihički previše opteretiti jer, kako je rekao, imate tanke živce.
Tražio je da vas razriješimo dužnosti.“ Eva je imala osjećaj da će propasti u
nekakvu rupu. Bila je zgranuta. „O tome nije razgovarao sa mnom. I neću
odustati! Pa ja sam dio ovoga suđenja! Ja sam glas ovih ljudi.“ Plavokosi joj je
rukom dao znak da se smiri. „Nažalost je tako da on u ovom slučaju ima
pravo odlučivanja. Kao državno tijelo bili bismo u prekršaju kada bismo vas i
dalje držali u radnom odnosu suprotno volji vašega budućeg supruga. Žao mi
je.“
Eva je pogledala Plavokosoga kao da želi nešto odgovoriti, ali je samo nijemo
odmahnula glavom. Bilo joj je zlo. Ustala je i bez riječi izašla iz ureda. Žurila je
hodnikom kojemu kao da nije bilo kraja i ušla u kupaonicu. Ondje su gospođica
Schenke i gospođica Lehmkuhl stajale ispred zrcala i dotjerivale se za Boogie
bar. Pogledale su Evu koja je djelovala jadno. „Što se dogodilo?“ Eva je iz torbice
izvadila bočicu s uljem metvice i odčepila je. Ovaj put reski joj je miris udario u
čelo, oči su joj zasuzile, počela je kašljati. “Ona svinja!“ rekla je. „Koji od svih onih
tipova?“ upitala je gospođica Schenke i zagladila obrve. „Tvoj
zaručnik? Schoormann?“ zanimalo je gospođicu Lehmkuhl. „Ako ga više ne želiš,
samo mi reci.“ Eva je prišla mladim ženama i u zrcalu se zagledala u svoj odraz,
svoje ljupko lice ispod uredne frizure. Tada objema rukama zgrabi svoju
punđu, povadi iz nje sve ukosnice, razveže vrpcu i rastrese kosu. Pritom je
ispustila očajnički bijesan krik koji je zvučao kao ratnički poklič nekoga tko još
vježba. Gospođice su se začuđeno pogledale, a gospođica Lehmkuhl reče
smješkajući se: „Znači ideš s nama?“

Tri sata poslije Eva je plesala na sredini goleme limene kante u kojoj je netko
snažno i neprekidno miješao velikom metalnom žlicom. Netko tko prema
uvjerenju pastora Schradera sve određuje. Bilo je tako bučno da Eva nije mogla
misliti. Bilo je tako krcato da više nije znala gdje završava njezino, a počinje tuđe
tijelo. „She loves you, yeah, yeah, yeah! She loves you, yeah, yeah, yeah! She loves
you, yeah, yeah, yeah! She loves you, yeah, yeah, yeah, with a love like that you
know you should be glad! Yeah, yeah, yeah. Yeah, yeah, yeah ye-ah.“ Eva je bila
pijana i osjećala se fantastično dok ju je gospodin Wettke držao za ruku i vrtio u
tom kotlu šarenih; crnih i bijelih ljudi. S vremena na vrijeme uspjela bi baciti
pogled na Davida Millera koji je sjedio na povišenoj klupi uz rub limene kante i
ljubakao se s gospođicom Lehmkuhl. Zatim je Eva sjedila s Davidom na klupi ne
znajući više kako je i kada tamo dospjela. I kamo je nestala gospođica Lehmkuhl.
„A gdje je gospođica Lehmkuhl?“ vikala je Davidu na uho. David je
slegnuo ramenima, i on je bio pijan. Uostalom, slavio je svoj veliki dan. Danas su
164
 Knjige.Club

uhitili Zvijer! Sud je napokon ukinuo „odgodu pritvora zbog zdravstvenih

razloga“. Nažalost, nije vidio Čimpanzino lice. Nakon što je takoreći pobjegao iz
sudnice, otrčao je do sinagoge. Sjeo je u molitveni prostor u kojemu u to vrijeme
nije bilo nikoga. Čekao je rabina Riesbauma. Možda će njemu moći u povjerenju
reći istinu. Istinu o sebi i o svome bratu. O svojoj obitelji. Ali nakon nekog
vremena došao je do daha, smirio se i izašao iz sinagoge. David je gledao
rasplesane ljude, američke vojnike, civile, i zaurlao u tu buku: „Onaj kojega je
Zvijer zatukla bio je moj brat! A ja sam ga morao iznijeti! Moje su roditelje
odmah nakon dolaska poslali u plinsku komoru!“ Tada je primijetio da je Evina
glava klonula na njegovo rame. Zaspala je. Ili se onesvijestila. Uzdahnuo je i
podignuo Evu s klupe.
Na ljetnome noćnom zraku ispred Boogie bara Eva se razbudila. David je
nosio njezinu kabanicu preko lijeve ruke podupirući nju desnom. „Pozvat ću
vam taksi.“ David ju je odveo do ruba ceste i gledao automobile koji su
prolazili tražeći na njihovu krovu žuti svijetleći natpis. „Hvala“, rekla je Eva
slabim glasom. Tada joj nešto padne na pamet. „Što ste ono maloprije rekli o
svome bratu?“ Podignula je glavu pokušavajući vidjeti Davidov izraz lica, ali se
ono vrtjelo u krug i nije ga mogla zaustaviti. David je dignuo ruku i mahnuo:
„Taksi!“ Automobil se zaustavio uz rub ceste, a David je smjestio Evu na stražnje
sjedalo. Stavio joj je torbicu u krilo, bacio pokraj nje kabanicu i rekao
vozaču: “Ulica Berger 318.“ Zalupio je vrata prije negoli mu je Eva stigla još
jednom zahvaliti. Gledao je u stražnja svjetla taksija i razmišljao kako je Eva
danas izgledala drugačije nego inače. Ali nije dokučio što bi mogao biti uzrok
tomu. Podignuo je ovratnik svojega sakoa i pošao. K Sissi.

U taksiju je vozač, stariji čovjek, htio s Evom zapodjenuti razgovor. U retrovizoru

je lovio njezin pogled: „Idete u Njemačku kuću? Ali, oni uskoro zatvaraju.
Kuhinja im ionako više ne radi.“ Eva je pogledala na ručni sat, ali nije mogla
razabrati vrijeme. Taksist je nastavio: „Vrijedi li išta taj Boogie bar? Tamo je
užasno puno crnčuga. Trebali biste se čuvati.“ Eva se nagnula naprijed rekavši
da želi otići na drugo mjesto i dala vozaču adresu. Vozač je mrzovoljno ponovio
za njom, okrenuo automobil i više nije postavljao pitanja. Otmjena adresa
začepila mu je usta.

U kući je bio liječnik jer je Walther Schoormann imao napadaj grčeva. Za

večerom su on i Jürgen još raspravljali o novom asortimanu, osobito o
perilicama rublja. Bi li ih trebali prodavati s montažom ili bez? Bi li se isplatilo
da sami kontaktiraju s vodoinstalaterima i traže proviziju?

165
 Knjige.Club

Walther Schoormann nije bio sklon tomu da zarađuje na obrtnicima. Izjasnio se

protiv prijedloga. Ali se nisu svađali, naprotiv, Jürgen se suglasio s ocem. Tada
se Walther Schoormann iznenada prevrnuo sa stolice kao svijeća ispala iz
svijećnjaka. Ležao je na sagu i grčeći se mlatio nogama. Izgledao je kao
opsjednut zloduhom. Jürgen je morao izaći iz sobe jer to nije mogao gledati.
Brigitte je zajedno s iznenađujuće smirenom gospođom Treuthardt uklonila sve
na što bi se njezin suprug mogao ozlijediti i čekala da napadaj prođe. Liječnik ju
je pripremio na takvo što. Nakon tri minute sve je bilo gotovo. Walther
Schoormann iscrpljenje ležao u prostranome krevetu u spavaćoj sobi. Djelovao
je uplašeno, ali prisebno i s liječnikom je razgovarao o tome treba li preko noći
otići u bolnicu. Naposljetku su se suglasili da će liječnik još neko vrijeme ostati
uz njega. „Ali pazite, gospodine Schoormann: zaračunavam po minuti.“
Nasmijali su se. Tada se na ulaznim vratima začuje zvono. Svi su se pogledali.
Tko bi to mogao biti u ovo doba? Jürgen je otišao otvoriti.

Odmah je vidio da je Eva pila pa ju je brzo proveo kroz hodnik doviknuvši u

smjeru spavaće sobe: „To je Eva. Baš je... ovuda prolazila.“ Jürgen je za njima
zatvorio vrata svoje sobe i s mješavinom gađenja i žudnje gledao Evu koja je
raspuštene kose, razmazane šminke i staklastih očiju stajala ispred njega i
lelujala. „Sjedni. Hoćeš li nešto popiti?“
„Imaš li džina?“ „Mislim da ti je toga dosta.“
Eva je klonula na široki kauč. „Da, imaš pravo, dosta mi je. Jürgene, rastat ću
se od tebe.“
Jürgenu je u trenu pozlilo, ali se trudio to ne pokazati. „Znači, tako. A što je
uzrok tomu?“
„Ti! Ti si uzrok tomu! Kako si mogao meni iza leđa otići u ured? Ne
dopuštam da itko odlučuje umjesto mene. Sama ću odlučiti kada ću, kako i gdje
raditi. Odlučit ću o sebi i o sebi samoj!“
Nisu sve riječi Evi lako silazile s usana, zamuckivala je i malo petljala
jezikom. Ali je mislila ozbiljno. Jürgen je shvatio. „Zaljubila si se u onog
Kanađanina.“ Pogledala je Jürgena i nerazgovijetno opsovala. Zatim je rekla: „Je
li to jedini razlog koji bi ti shvatio? Kako si samo ograničen!“ Frfljala je
izgovarajući riječ „ograničen“, što je na kraju zvučalo kao „orančen“. Ali, bila je
bijesna, žalosna i odlučna. “Znaš, Jürgene, potreban mi je momak, a primijetila
sam da ti to nisi.“
„Ja sam ti budući muž.“

166
 Knjige.Club

„A to znači što? Moj gospodar? Vlasnik kućnog ljubimca? Kada mi pokažeš

štap, ja moram skakati preko njega?“
„Kada smo se upoznali, rekla si mi da voliš kada te netko vodi.“
„Pitanje je samo tko. To bi morao biti netko zreo tko pozna samoga sebe. A
ne dječak kao ti!“
„Eva, zašto si drska?“
Nije odgovorila, nego je uz nešto napora skinula zaručnički prsten. Spustila
ga je na stolić ispred kauča glasno kvrcnuvši njime o staklo. „Ionako ne bih
mogla živjeti u kući u kojoj smrdi na klor!“
Jürgen se sada uplašio. Prišao joj je i htio je uzeti za ruku. Izmaknula se. „To
je zbog one noći nedavno?“ Eva se umalo nasmijala, a zatim reče zlobno:
„Preživjela sam i gore stvari.“ Ostao je toliko zatečen da se gotovo sažalila, ali
nije povukla izgovoreno. „Samo sam te htio zaštititi. Vidim kako te to suđenje
mijenja.“ Bio je to Jürgenov posljednji i prilično jadan pokušaj.
„Da, na sreću.“
Eva je s kauča uzela torbicu, s naslonjača kabanicu i izašla iz sobe lagano se
njišući. Jürgen ju je otpratio do ulaznih vrata. Šutio je, a onda je iznenada
požurio i stao ispred nje leđima okrenut vratima. „Ne ideš nikamo!“ Eva je
pogledala Jürgena u oči koje su tamnozelene i duboke sijevale u
očnim šupljinama, gledala je njegovu crnu kosu koja je u ovo doba noći donekle
izgubila oblik pa su mu se napravili rogovi. Jednom prilikom zamalo ju je udario,
no danas je samo osjećao očajnički strah da će ga ostaviti. Došlo joj je da zaplače,
ali je samo rekla: „Želim tvome ocu svako dobro.
I prenesi Brigitte moje najljepše pozdrave.“ Pružila je ruku pokraj Jürgena i
dohvatila kvaku. Gledajući u pod, on se maknuo ustranu i propustio je. Vrata su
se zalupila. Brigitte se pojavila na hodniku znatiželjno gledajući Jürgena. „Što je
htjela?“ Otišao je u svoju sobu ne odgovorivši.

Jednoga dana na izmaku ljeta dok su iza zatvorenih prozora zujale tuste muhe,
djevojčica i njezina starija sestra prvi put su s majkom smjele ići frizeru. Ali
starija sestra nije htjela poći. Udarala je nogom u pod, a kada ju je majka
htjela nasilu izvući iz kuće, objema se rukama uhvatila za okvir vrata. Urlala je
kao malo dijete iako joj je bilo već gotovo devet godina. Na kraju je majku ugrizla
za ruku. Majka ju je pljusnula, ali više nije ustrajala na tome da i ona
pođe. Malena djevojčica na vratima se okrenula prema starijoj sestri i prstom
joj pokazala da je luda. Nikako nije shvaćala njezino ponašanje. Uostalom, kod
frizera su trebale dobiti uvojke pa bi mirisale na cvijeće kao otmjene gospođe.

167
 Knjige.Club

Držeći majku za ruku, djevojčica je uzbuđeno hodala prašnjavom ulicom. Na

voćkama su se rumenjele prve jabuke, ali još uvijek su izazivale trbuhobolju.
Ususret im je išla skupina muškaraca u prugastim odijelima. Pratila su ih tri
vojnika. Jedan od njih pozdravio je majku dignuvši štap u zrak. Muškarci u
odijelima bili su mršavi, oči su im bile krupne, a kosa ispod kapa smiješno
ošišana. I oni bi morali otići frizeru, pomislila je djevojčica. „Ne gledaj tamo“,
rekla je majka. Djevojčica se uplašila tih muškaraca koji je nisu gledali i koji su
se kretali kao da su duhovi. Djevojčica je s majkom stigla do crveno-bijele
rampe. Majka je morala pokazati komad papira na kojemu je bila nalijepljena
njezina sličica i nešto je morala potpisati. Djevojčica se istegnula i vidjela
beskrajno dugu ogradu. Začudila se što na žici nema nijedne ptice. Prošle su
ispod rampe i krenule prema nadsvođenom ulazu na kojemu je stajao nekakav
natpis. Djevojčica je već znala čitati A i E jer su ta slova bila u njezinom imenu.
„A-e-a-e“, slovkala je. Prošle su kroz nadsvođen ulaz.
Svijetloplava prostorija mirisala je na sapun. Muškarac u bijeloj kuti
podignuo je djevojčicu na stolicu i zavrtio je nekoliko puta. Kao na karuselu.
Poput čarobnjaka odjednom je u ruci držao škare i češalj. „Htjela bih imati
uvojke“, rekla je djevojčica. Muškarac je nešto odgovorio na nepoznatom jeziku
i pokazao prema umivaoniku. Djevojčica se uplašila jer je pranje kose peklo oči.
Ali muškarac ju je odveo prema umivaoniku. Odvrnuo je slavinu i pustio da
topla vode teče preko njezine kose, ispirao je i sapunao pa opet ispirao. Bio je
oprezan. Ni kap vode nije pala na lice djevojčice koja je cijelo vrijeme oči držala
čvrsto stisnute.
Jaschinsky mu je bilo ime. Eva se sada toga ponovno sjetila. Stajala je u
nekadašnjoj frizerskoj radnji u logoru pokraj razbijenoga umivaonika i sjećala
se toga čovjeka. Znala je da je bio logoraš jer je prilikom jednog posjeta, kada
mu se na bijeloj kuti zadignuo rukav, primijetila tetoviran broj. Prstom je
pokazala na taj broj, a on joj ga je pročitao na poljskom. Sljedeći put htjela je
gospodinu Jaschinskome pokazati da je zapamtila brojeve. Ali tada više nije
bio ljubazan kao prije. Inače je uvijek imao dvije pomoćnice, dvije mlade žene
koje su mele ošišanu kosu i motale viklere. Jedna od njih imala je smiješno lice,
nos koji je stršao u zrak. Ali, toga dana ondje je više nije bilo. Dok je
gospodin Jaschinsky Evi prao kosu, sapun joj je ušao u lijevo oko, ali on to nije
primijetio. Eva bi inače zbog toga zaplakala, no sada je zbog nečega šutjela. Kada
joj je poslije kovrčalom za kosu htio napraviti uvojke, užareni metal pritisnuo
joj je na glavu. Koža je na glavi zacvrčala i zamirisala na paljevinu, na spaljenu
kosu i kožu. Eva je vrištala, majka je glasno negodovala, a gospodin Jaschinsky
se ispričavao. Sa suzama u očima. Nakon toga majka više nikada nije vodila
Evu sa sobom.
168
 Knjige.Club

Eva vrškom prstiju nehotice dotakne mjesto iznad uha na kojemu se nalazio
duguljast ožiljak. Stidjela se svojega dječjeg urlanja. Što je taj kratki bol značio
naspram onoga što su ti ljudi morali trpjeti. Ovdje. Na vratima frizerske radnje
pojavio se neki lik. „A gdje ste vi? Vani vas trebamo.
Mi smo ispred bloka 11.“ Eva je za Davidom Millerom izašla na logorsku
cestu.

Prethodnoga dana Eva je kao jedina žena među 24 muškarca doputovala ovamo
preko Varšave. Među njima je bilo šest zastupnika obrane, predsjedavajući
sudac i njegova dva prisjednika, pokrajinski državni odvjetnik, još pet
državnih odvjetnika, David Miller i dva novinara. Putnici su se od zračne luke
sedam sati autobusom drmusali lošim cestama. Kada su prispjeli u gradić po
kojemu je logor dobio ime, već je padao mrak. Odsjeli su u jednostavnom
pansionu u predgrađu. Nisu mnogo razgovarali. Svi su bili istodobno i umorni i
usredotočeni na posao. Eva je otišla u svoju sobicu opremljenu samo
najnužnijim stvarima. Na uskome krevetu stajao je složen ručnik, pohaban,
neodređene svijetle boje i gotovo proziran. Eva je pomislila kako je ručnik
sigurno već bio korišten, kao što je i logor još u pogonu. Legla je na krevet,
ugasila svjetlo i pokušavala shvatiti gdje se nalazi. Na licu mjesta. Slušala je
energično kucanje putne budilice i pretpostavila da neće moći sklopiti oka.
Ubrzo je zaspala, ali te noći nije sanjala. Ujutro ju je prije budilice probudilo
kukurijekanje pijetla. Prišla je prozoru i pogledala u vrt iza pansiona u kojemu
je pijetao jurcao za kokoškama. Iza ograde se prostirala močvarna livada, a crtu
obzora činili su redovi stabala - topole čije se lišće žuto ljeskalo na jutarnjem
suncu. Za doručkom u blagovaonici koja je svojom hladno okrečenom
bjelinom prije podsjećala na novosagrađeni zadružni dom negoli na pansion,
gospoda iz obrane sjedila su za istim stolom. Bijeli Zec još je češće nego inače
otvarao i zatvarao svoj džepni sat. Na drugoj strani prostorije zastupnici
Državnoga odvjetništva posjedali su oko Plavokosoga. David je sjedio među
njima zamišljen. Hranu nije ni taknuo. Predsjedavajući sudac sjedio je sam za
stolom, jeo sendvič i listao spise. Bez svojih sudačkih toga izgledaju ljudski. Kao
očevi i sinovi, muževi i prijatelji i ljubavnici, mislila je Eva pijući tanku kavu.
Nakon doručka pješke su se zaputili prema ulazu u glavni logor hodajući pokraj
obiteljskih kuća iz kojih su, zaputivši se u školu, izlazila djeca sa školskim
torbama na leđima i prolazila pokraj radionica u kojima su ljudi radili. Isprva
živahan razgovor postajao je sve tiši da bi naposljetku posve zamro. Ispred
ulaza u logor susreli su se s trima Poljacima, starijom gospodom u tamnim

169
 Knjige.Club

kaputima. Jedan od njih bio je predstavnik poljske vlade, a druga

dvojica zaposlenici memorijalnoga centra koji će im biti vodiči. Eva je prevodila
ono što joj je govorio predsjedavajući sudac čije lice iz blizine više nije
nalikovalo na mjesečevo lice nego je izgledalo obično: „Htjeli bismo steći
cjelovitu sliku o prilikama koje su vladale u koncentracijskom
i eksterminacijskom logoru Auschwitz-Birkenau.“ Dvojica zaposlenika
pogledala su ih gotovo sažalno. Zajedno s delegacijom Eva je ušla u logor
prošavši ispod natpisa na nadsvođenom ulazu. Dvojica novinara, ali i jedan
od državnih odvjetnika, snimali su bezbroj fotografija. Bijeli Zec razvlačio je
metar i zajedno s kolegom prolazio stazama između pojedinih blokova. Bilježio
je udaljenosti i kutove gledanja. Htio je dokazati da je plan logora koji se
koristi na suđenju neupotrebljiv. Eva je prevodila tumačenja dvojice
zaposlenika i osvrtala se po logoru, ali ništa nije mogla prepoznati. Sve dok nisu
ušli u jednu od ciglenih dvokatnica na logorskoj cesti. „U ovim prostorijama
bio je smješten matični ured logora. A ovdje je bila frizerska radnja. Ovdje su SS-
ovce i njihove žene logoraši frizeri besplatno šišali.“ Gospoda su samo usput
zavirila u prostoriju obloženu svijetloplavim pločicama. Kada su otišli, Eva
je ondje ostala sama i promatrala razbijena zrcala i prašnjave okretne stolice
sjećajući se gospodina Jaschinskoga.

Eva je hodala za Davidom prema bloku 11. On je gotovo trčao pa ga je jedva

sustizala. Skupina je zašla za ugao kuće, a njih dvoje na trenutak su se zatekli
sami na logorskoj cesti. „Davide, čekajte me...“ Eva ga je sustigla i uhvatila mu se
ispod ruke. Lecnuo se ugledavši je. „Zar mislite, Eva, da ovdje možemo ovako
šetati? Kao slobodni ljudi?“ Nije sačekao njezin odgovor. „Cime smo baš mi to
zaslužili? Ovo mi se čini opscenim.“ Odmaknuo se na drugu stranu, udario
nadesno i nestao između dviju ciglenih zgrada. Eva ga je slijedila. Ondje su
gospoda iz delegacije stajala ispred visokoga zida od cigle. Djelovali su zbunjeno
i posramljeno. Eva se približila, a Plavokosi joj se obratio. Zamolio ju je da
njihovim vodičima objasni da se, nažalost, nisu sjetili ponijeti vijenac. Eva je
vidjela da ispred zida stoji cvijeće i gori nekoliko grobnih svijeća i da su
položena dva vijenca, jedan s Davidovom zvijezdom na vrpci. Eva je prevela,
a jedan od vodiča neodređeno je mahnuo rukom. Zatim je predsjedavajući rekao
da će održati minutu šutnje. Eva je vidjela da branitelj kratko raspravlja sa
svojim kolegama. Naposljetku su i oni stali prekriženih ili sklopljenih ruku
razmišljajući o tome što su posljednjih mjeseci čuli od svjedoka, o tome što su ti
svjedoci vidjeli vlastitim očima. Šutjeli su i razmišljali o ljudima koji su morali
stati ovdje, ispred ovoga zida, čija su gola tijela prije toga bila označena velikim

170
 Knjige.Club

brojem da bi se poslije u krematoriju olakšala identifikacija ubijenih. Šutjeli su i

mislili na 20.000 bezrazložno strijeljanih muškaraca, žena i djece.

Prolazeći kroz blok 11, kroz sobu u kojoj je Zvijer obavljala saslušanja, kroz
bolesnički blok u kojemu su izvođeni medicinski pokusi, preko zbornoga mjesta
na kojemu su ljudi padali u nesvijest, na kojemu su strijeljani i batinani do smrti,
prema barakama u kojima su ljudi natiskani umirali od bolesti i gladi, posjetitelji
su nastavili razgovarati, ali su u sebi šutjeli. Nitko više nije bio ravnodušan.
Nebo je bilo toliko vedro bez ijednog oblačka kao da je htjelo da im ništa ne
ostane skriveno. „Vrijeme kao stvoreno za kupanje“, rekao je jedan od novinara
i fotografirao. Jedan od vodiča poveo ih je u drvenu baraku. Polako su hodali
središnjim prolazom, s lijeve i desne strane stajale su drvene konstrukcije na tri
kata na kojima su ljudi svojedobno pokušavali spavati, naći malo mira,
skupiti snagu, naizmjenično, natiskani jedni uz druge, jedni preko drugih. Kod
jednoga od ležajeva u dubini barake jedan od vodiča čučnuo je i prstom pokazao
na nišu ispod donje daske za spavanje. Sagnuli su se i pogledali preko
njegova ramena. Eva prvo nije razumjela što im pokazuje osim grube drvene'
stijenke kroz koju je zimi prodirala ledena hladnoća. No prateći smjer u kojem
je vodič upirao prstom, Eva je na drvetu ugledala izblijedjela slova. Netko je
na zidu na mađarskome napisao: Andreas Rapaport, živio je 16 godina. Vodič je
naglas pročitao natpis, a posjetitelji okupljeni u grozdu oko ležaja na kat tiho su
ponovili to ime sjećajući se kako je svjedok pripovijedao o Andreasu Rapaportu
koji je svojom krvlju na zidu ispisao svoje ime i koji je živio samo šesnaest
godina.
Eva je izašla iz barake plačući i više nije mogla prestati. Vodič joj je prišao i
rekao: „Ovo sam već mnogo puta doživio. Čovjek može znati sve o Auschwitzu,
ali doći ovamo, to je nešto sasvim drugo.“
U baraci je ostao samo David. Stajao je ispred drvenoga ležaja na kojemu je
nekoć ležao Andreas Rapaport. Zatim je kleknuo na pod i rukom dotaknuo drvo.

Poslijepodne, nakon podnevne stanke koje se Eva poslije nije sjećala, posjetili
su logor smrti udaljen dva kilometra od glavnoga logora. Eva je ponijela plavu
bilježnicu da bi navečer u pansionu zapisala svoje dojmove i tako ih
možda izbacila iz glave. Ali nakon što su ona i ostali nekoliko sati hodali po
logoru i prošli pokraj dugačke zgrade s uočljivim tornjem na sredini ispod
kojega su vodile tračnice, nakon što su od rampe krenuli posljednjim putom
kojim su se ljudi kretali, nakon što su u brezovoj šumi stajali pokraj stabala
ispod kojih su ljudi provodili posljednje trenutke svojega života, nakon što su

171
 Knjige.Club

poput njih slušali cvrkut ptica u krošnjama, pod vedrim nebom, nakon što su
vidjeli ulaz u plinsku komoru i spoznali neumitnost, nakon što je Eva vidjela
kako David i Plavokosi nepomično stoje jedan pokraj drugoga te kako branitelj,
Bijeli Zec, poput svih njih ispunjen još samo poniznošću, pomaže
predsjedavajućem sucu da se popne na panj, nakon što je vidjela da
muškarci plaču, znala je da to riječima neće moći opisati.

172
Knjige.Club

IV. dio

173
 Knjige.Club

U sumrak, dok su se muškarci okupljali u blagovaonici, Eva je izašla iz pansiona.

Htjela je potražiti kuću u kojoj je zajedno s roditeljima proživjela četiri godine.
Nije bilo uličnih svjetiljaka pa je posrtala dok se vani sve više mračilo. Stigla je
do vanjskoga ruba logora i slijedila ga u smjeru zapada. Na svakih pedeset
metara na ogradi je visjela ploča s mrtvačkom glavom. „Visoki napon. Opasno
po život.“ Iako je znala da žica više nije pod naponom, čula je zujanje. Put nije
bio asfaltiran pa je uganula nogu. Ograda je prelazila u betonski zid. Upravo
kada je pomislila da ide u pogrešnom smjeru, ispred nje su se pojavila svjetla.
Približivši se, prepoznala je niz pojedinačnih kuća. Jedna od manjih imala je
uočljivo šiljat krov. Eva je zastala kraj niske živice kojom je bio ograđen vrt
ispred kuće. Kroz velik prozor gledala je u osvijetljenu sobu. Ondje su za stolom
sjedile tri osobe i večerale. Muškarac, žena i dijete. Obitelj. Eva je produžila do
susjedne kuće u kojoj je nekoć stanovao prvooptuženi sa suprugom. Kuća je bila
u mraku. Pokraj kuće, ondje gdje je nekoć bio ružičnjak, na betoniranoj površini
stajao je automobil. „Halo, gospođo? Tražite li nekoga?“ povikao je netko na
poljskome. Eva se okrenula i vidjela da je muškarac koji je do maloprije sjedio
za stolom izašao na vrata. Zvučao je sumnjičavo. Eva se nekoliko koraka vratila
prema njemu i objasnila da dolazi iz Njemačke i da je ovdje s delegacijom...
Htjela mu je reći još i više, ali ju je muškarac prekinuo. Da. Znaju o tom posjetu
iz Zapadne Njemačke. Glas mu je sada zvučao znatiželjno. U međuvremenu se
na vratima pojavila i njegova žena. Eva je vidjela da je trudna. Žena upita
Evu hoće li ući u kuću. Eva je prvo odbila, ali je njih dvoje bilo uporno iskazujući
poslovično poljsko gostoprimstvo. Naposljetku je preko praga ušla u kuću i na
podu najprije ugledala godinu uklesanu u kamen. 1937. Sjetila se kako je kao
dijete prstom prelazila preko tih brojki i kako je ispod koljena pod bio hladan.
Čak i ljeti. Bila je to ta kuća.

Na vratima se pojavilo dijete držeći u ruci komad kruha i znatiželjno gledajući

Evu. Imalo je poludugu kosu pa Eva nije znala je li djevojčica ili dječak. Eva
prijateljski kimne djetetu, a domaćini je uvedu u dnevni boravak. Stavili su pred
nju tanjur i ponudili joj obilnu porciju variva. Jela je iz pristojnosti. Krumpire sa
slaninom i kupusom. Dijete je iz kutije ispod prozora vadilo igračke: drvene
kockice za slaganje, šarenu krpenu lutku, drvene perle koje su se kotrljale po
174
 Knjige.Club

podu. Muškarac je pripovijedao da ovdje već pola godine radi kao restaurator i
da je njegova zadaća konzervacija aservata. To nije jednostavan posao, rekao je,
jer ostatke kose nagrizaju grinje, hrđa nagriza okvire naočala, plijesan ili soli
tipične za ljudski znoj rastaču cipele. Žena u šali zamahne rukom prema mužu
govoreći mu da za večerom prestane s tom temom. Muž se ispričao. Eva
se osvrtala, ali više ništa nije prepoznala. „Jeste li renovirali kuću?“ Muškarac je
kimnuo izjavivši s loše prikrivenim ponosom da više ništa nije kao prije. Porušio
je zidove, stavio nove podove i nove prozore, tapecirao, obojio. Žena je kolutala
očima sjećajući se toga kaosa. Molila je Evu da joj pripovijeda o Zapadnoj
Njemačkoj, teče li ondje zaista med i mlijeko i jesu li svi silno bogati. Muškarac
ju je ispitivao o suđenju. Zanimalo ga je hoće li SS-ovci dobiti smrtnu kaznu. Eva
je odgovorila da u Njemačkoj više nema smrtne kazne. Žena je rekla: „Šteta.“
Zatim je počela raspremati stol. U hodniku Eva više nije bila sigurna je li to
zaista prava kuća. Sigurno ih ima još s istom godinom gradnje, s istim brojem.
Rukovala se sa supružnicima, zaželjela im svako dobro i zahvalila na
gostoprimstvu. U tom trenutku dijete je dotrčalo držeći nešto u šaci i pružajući
to Evi. Eva je malo oklijevala, ali je onda stavila dlan ispod djetetove šake. Dijete
je otvorilo ruku i nešto joj spustilo u dlan. Nešto maleno crveno. Muškarac je
gledao u to. „Što je to?“ Žena je slijegala ramenima. „Ne znam odakle je to. Mislim
da bi to trebao biti poklon za vas.“ Osmjehnula se. Eva je progutala i rekla
djetetu: „Hvala lijepa.“
U ruci je držala dio božićne piramide koji je nedostajao, dar maurskoga
kralja, crveni paketić od drveta.

Cigaretni dim bojio je blagovaonicu u bijelo, iz nevidljivoga radija odzvanjao je

glas koji nitko nije slušao. Mirisalo je na pivo, rakiju i muški znoj. Državni
odvjetnici sjedili su za stolom zajedno s braniteljima, jedino je Bijeli
Zec nedostajao. Predsjedavajući sudac također je već otišao na počinak. Pričali
su viceve i zabavne priče, prkoseći onome mjestu vani ispred zamagljenih
prozorskih okana. Plavokosi je negdje pročitao da je Arapska liga proglasila
bojkot proizvoda londonske tvrtke Burberry koja je proizvodila kišne ogrtače -
jer je jedan od članova uprave Židov. Tvrtka je na to priopćila da u arapskim
zemljama ionako rijetko pada kiša i da su do sada tamo ionako izvozili
zanemarivo malo kabanica pa će preživjeti bojkot. Svi su se glasno nasmijali.
David je sjedio zajedno s njima, ali nije slušao. Netremice je gledao sliku koja je
visjela na zidu. Prikazivala je četveropreg kako po zaleđenoj ravnici vuče
saonice. Kočijaš je zamahivao bičem, konji su se propinjali, a iz njihovih golemih
nozdrva dramatično se pušilo. Morali su stići na odredište. David je sklopio oči
čeznući za Sissinim zagrljajem, za njezinim koščatim prsima, njezinim
175
 Knjige.Club

pljesnivo-slatkastim mirisom na grožđice koje kao dijete uopće nije volio.

Plavokosi ga je promatrao, zatim je čašom piva kucnuo u Davidovu čašu. David
je otvorio oči i otpio gutljaj. Eva se pojavila na vratima. Zastala je, htjela je poći
u svoju sobu, ali ju je ugledao jedan od mladih novinara i domahnuo joj.
„Gospođice Bruhns! Pridružite nam se!“ Ušla je u blagovaonicu, u njezine dobro
poznate mirise. Pogledala je nadesno prema šanku i na trenutak vidjela majku
kako stoji ondje: nasmiješena, sa svojim „šećernim licem“, kako je Stefan to
zvao, umornih očiju ali puna čežnje. Otac je zajapurena lica provirio iz kuhinje
promatrajući goste. Jesu li svi zadovoljni?
Eva se pridružila muškarcima za stolom koji su joj spremno oslobodili
mjesto. Sjela je i našla se nasuprot Davidu. Pogledali su se. U graji koja ih je
okruživala i koja je trebala odagnati razmišljanja o tome danu, prepoznali su se
u bespomoćnosti onoga drugoga. Istodobno su se osmjehnuli. Bili su sretni što
više nisu sami.
Tada u prostoriju uđe branitelj i priđe im. Bijeli Zec izgledao je pokislo kao
da je objesio svoje duge zečje uši, pomislila je Eva. Znatiželjno su ga pogledali, a
on je izjavio da mu je nestao džepni sat. U zajedničkoj kupaonici ostavio ga je na
rubu umivaonika i ondje zaboravio. Kada je nakon pola sata to primijetio, sata
više nije bilo. Bijeli Zec gledao je sve za stolom: je li netko od gospode ili dama
uzeo sat? Svi su složno odmahivali glavom. Onda se obratio Evi: bi li ona
razgovarala sa zaposlenicima u pansionu i pitala ih znaju li išta o satu? Ustala je
i prišla šanku, ali su vlasnik pansiona i njegova supruga samo slegnuli
ramenima rekavši da o satu ne znaju ništa. „Svaka čast onome tko u to
povjeruje!“ rekao je branitelj i sjeo na stolicu pokraj Eve. Jedan od novinara
ispričao je vic o Poljacima koji su navodno poznati po tome da kradu kao svrake.
Nastavili su pričati viceve. Branitelj se nije smijao, nego se neprestano u
nevjerici pipkao po džepu sakoa. Obratio se Evi koja je sjedila do njega: taj je sat
dobio na dar od majke za položeni ispit. Bila je jednostavna žena koja je zbog
toga prodala nakit. Govorila je da njezin sin treba imati sat zbog kojega se na
sudu neće sramotiti. Eva je vidjela da su Bijelome Zecu na oči navrle suze.
Plavokosi je naručio još jednu rundu piva. Uz to i votku. Ponovno je nazdravio
Davidu. Eva je prvo pijuckala, a zatim iskapila votku. Dva starija muškarca u
tamnim puloverima ušla su u gostionicu. Sjeli su za šank, ali kada su čuli da se
za Evinim stolom govori njemački, jedan im je prišao. Bio je glavat i unatoč
svojim godinama djelovao snažno. Upitao ih je što ovdje traže. Eva je prevela.
Ponudili su mu da sjedne pokraj Eve. Sjeo je dok je drugi stajao naslonjen na
šank. Poljak je rekao kako ne vjeruje da upravo Nijemci mogu provoditi
pravdu. Eva je prevodila: „To je samo montirani proces kojim si želite umiriti
savjest.“ Muškarci za stolom ostali su zatečeni. Osjetili su se povrijeđenima pa
176
 Knjige.Club

su sada svi govorili uglas. Eva nije znala čiji bi odgovor najprije prevela. Poljak
je nastavio govoriti: on je i sam bio logoraš. Patnja se ne može okajati, rekao je.
Tada David reče neprimjereno glasno: „Ja sam Židov!“ Poljak koji ga je razumio
i bez Evina prijevoda slegnuo je ramenima i upitao ga na lošem njemačkome:
„Jesi li bio u logoru?“ David je problijedio. Plavokosi se uspravio i zainteresirano
ga pogledao, no David je šutio. Poljak je nastavio: „Nisi? Jesi li izgubio obitelj?“
David se počeo znojiti. Plavokosi je htio nešto dometnuti, ali je Poljak rekao: “Ni
to nisi? Onda nemaš pojma!“ Tada David iznenada ustane i dlanom udari Poljaka
u prsa, a on se zanjiše zajedno sa stolicom, ali se uspije zadržati. Nekoliko
muškaraca za stolom zabrinuto je ustalo, Eva također. Muškarac koji je stajao
za šankom polako je prišao zasukavši rukave. Poljak se prijeteći nadvio nad
Davidom: „Što hoćeš? Okršaj? Imat ćeš ga!“ Plavokosi je rukom dotaknuo
Poljaka. „Oprostite. Ispričavam se zbog kolege. Smirite se. Žao nam je!“ Eva je
prevela i dodala na poljskome: „Imate pravo, ništa ne možemo popraviti.“ Poljak
je pogledao Evu oklijevajući. David je u međuvremenu zauzeo borbeni stav: „No,
što je sada? Udarite već jednom!“ Plavokosi ga je uhvatio za ruku. “Davide,
prestanite! Ispričajte se gospodinu!“ Ali David se otrgnuo, okrenuo i izjurio. Eva
se pogledala s Plavokosim koji je u prvom trenutku htio potrčati za Davidom.
Ipak se suzdržao i ostao, a Evi je rekao: „Idite.“

Blijedi puni Mjesec obasjavao je ulicu ispred pansiona. Eva je pogledom tražila
Davida. Kao da je u zemlju propao. Tada u tišini noći začuje tup udarac i jauk.
Zašla je iza pansiona odakle su dopirali zvuci. David je stajao ispred zida, a kada
se Eva približila, ponovno je čelom udario u kamen. Zastenjao je. „Davide! Što to
radite?!“ Uhvatila ga je za ramena, za glavu, i htjela ga zadržati, ali ju je laktovima
odgurnuo, zabacio glavu i treći put udario njome u zid. Stenjao je od bolova. Eva
je htjela stati između njega i zida, ali je zagalamio na nju da ga pusti na miru, a
zatim je ošamario tako snažno da je pala koliko je duga. Na trenutak je ostala
ležati na hladnome tlu, obraz joj se žario, ali joj je odjednom sve postalo nebitno.
Ustala je, otresla suknju i vidjela kako David još jednom iz sve snage
udara glavom u kamen i kao vreća pada ustranu. Kleknula je pokraj njega i
okrenula ga na leđa. Lice mu je bilo tamno od krvi. „Davide? Reci nešto? Čuješ li
me?!“ David je zatreptao. „Boli me glava.“ Eva je iz džepa suknje izvadila rupčić,
spustila Davidovu glavu u krilo i s lica mu brisala krv koliko je bolje mogla. David
je vidio crne obrise njezine glave, a u pozadini, iza njezina ramena, puni Mjesec
koji ga je odozgora gledao kao predsjedavajući sudac. David proguta slinu,
zatim reče: „Uopće nemam brata. Imam dvije starije sestre. Žive u Kanadi. Isto
kao moji roditelji i ostatak obitelji.“ Eva je slušala dok je David
pripovijedao kako su Müllerovi 1937. godine iselili u Kanadu, bez ikakvih
177
 Knjige.Club

problema, čak su uspjeli sačuvati i imovinu. Čak ni njihovi rođaci nisu bili žrtve
masovnog uništenja. David se uspravio i leđima naslonio na zid. Eva je klečala
pokraj njega govoreći da je prava sreća što su on i njegova obitelj spasili živu
glavu. No David je odgovorio da ona nikada neće shvatiti koliko se čovjek u srži
osjeća loše. On je Židov, rekao je, zato što su mu roditelji Židovi i tek je u
Njemačkoj pokušao živjeti u vjeri. Ali taj ga je Bog ignorirao. „A znam i zašto. Ne
pripadam tamo.“
Dok je svitalo, a pijetao izlazio iz kokošinjca pripremajući se za jutarnje
kukurijekanje, Eva je pomagala Davidu da dođe do sobe koja je bila jednako
skučena kao i njezina. Polegla ga je na krevet i uzela njegov pohabani ručnik
koji je u kupaonici natopila vodom i njime mu hladila natečeno lice. Sjedila je na
rubu kreveta razmišljajući o onome što joj je ispričao: da čak i oni koji su bili
pošteđeni, čak njihova djeca i unuci moraju bolno suosjećati s ovim
mjestom. Primila je Davida za ruku i milovala je. Privukao ju je k sebi na uzak
krevet. A onda su učinili jedino što se možda može suprotstaviti svemu tome:
voljeli su se.

Na kiši koja je rominjala, delegacija je stajala ispred pansiona spremna za

povratak. Kada se Eva sa svojim kovčegom pojavila na ulaznim vratima,
neispavana, ali s urednom frizurom i novom bluzom, prišao joj je Plavokosi:
„Gdje je David?“ Eva se začudila. Kada su je ujutro probudili užurbani koraci
ispred vrata sobe, David više nije ležao pokraj nje. Pretpostavljala je da će ga
sresti ispred pansiona. Plavokosi je pogledavao na sat. Autobus stiže za
dvadeset minuta. Vrijeme je prolazilo, a David se nije pojavljivao. Eva je još
jednom otišla u njegovu sobu. Ondje je sobarica s kreveta skidala posteljinu.
Ravnodušno je pogledala Evu. Eva više nije bila gost prema kojemu je morala
biti ljubazna. Eva se osvrnula oko sebe i otvorila nakrivljeni ormar. U njemu nije
bilo ni kovčega ni odjeće. Upitala je sobaricu je li u sobi nešto našla. Mlada žena
samo je slegnula ramenima. Ispred pansiona već je čekao autobus s upaljenim
motorom. Vozač je u prtljažnik slagao kovčege. Muškarci su posjedali na svoja
mjesta. Plavokosi je stajao pokraj autobusa i gledao prema Evi. Zbunjeno je
vrtjela glavom. „Nestao je. I on i njegove stvari.“ Branitelj koji je posljednji žureći
se izašao iz pansiona, u prolazu je čuo Evine riječi i ironično dobacio: “I njega su
Poljaci ukrali.“ Dao je vozaču svoj kovčeg i ušao u autobus. Plavokosi je ušao za
njim, a Eva je vidjela kako u autobusu razgovara s predsjedavajućim sucem
koji je pogledao na sat i nešto rekao. Plavokosi je ponovno izašao, prišao Evi i
rekao da mogu pričekati još najviše pola sata. Moraju stići na avion jer im istječe
viza. Glas mu je zvučao zabrinuto. Ponudio je Evi cigaretu, ali je nije prihvatila,
nego je zapalila svoju cigaretu i pušila. Vozač je ugasio motor. Bilo je mirno.
178
 Knjige.Club

Okružen kokoškama pijetao se šepurio po ulici da bi zajedno s njima nestao u

grmlju na drugoj strane ulice. Eva je podignula glavu prema nebu. Kišica kao da
joj je milovala lice. Čekali su.

Tijekom leta Eva je utonula u drijemež. Znala je gdje je David: u kanuu na nekom
velikom jezeru u Kanadi u kojemu se zrcali cijelo nebo. Razbudila se i kroz
prozor gledala oblake. Sjetila se Tokera, prvoga jazavčara kojeg je obitelj
nabavila. Bilo joj je tada jedanaest godina i kretala je u srednju školu. Ondje joj
je bilo teško steći prijateljice. Jednoga dana povela je Tokera u školu da bi tako
probila led. Upalilo je. Ali na putu od škole prema kući Tokera je pregazio
automobil. Nije bio navršio ni prvu godinu života. Na nastavi za pripremu
prvopričesnika Eva je upitala pastora Schradera: „Kako dragi Bog može
dopustiti tako nešto?“ Pastor ju je pogledao i rekao: „Za patnju u svijetu
nije odgovoran Bog nego čovjek. Kako si ti to mogla dopustiti?“ Od toga trenutka
Eva više nije voljela pastora. Iza leđa mu je oponašala njegov nahereni hod i
govorila da se pastor ne pere. Povjerovali su joj jer je pastor uvijek izgledao
malo zapušteno. Eva se okrenula od prozora s mišlju kako će mu se već
sljedećega tjedna ispričati. A onda je shvatila zašto nitko od optuženih nije htio
priznati krivnju. Zato što su uvijek priznavali samo pojedina djela - ili čak ni
njih. Kako bi ljudsko biće moglo podnijeti da je odgovorno za smrt tisuća ljudi?

U zračnoj luci Sissi je stajala iza rampe i čekala. Nije mogla dočekati da Davidu
ispriča kako je njezin sin u srednjoj školi iz prve školske zadaće iz njemačkoga
dobio trojku. Oduvijek je znala da je pametan. Sissi je toga dana odjenula svoj
pristojni kostim ispod novog ogrtača papagajskih boja. Ogrtač joj je bio malo
prevelik, dala joj ga je kolegica kojoj više nije trebao, ali Sissi se u njemu osjećala
lijepo. Lijepo i mondeno. Baš je prikladan za aerodrom, mislila je. Prvi putnici
izlazili su kroz električna klizna vrata, gotovo isključivo gospoda u tamnim
kišnim ogrtačima. Situirani. Zatim je izašla mlada žena sa
staromodnom punđom, zacijelo iz pristojne obitelji, zamišljena izraza
lica. Možda i ona u sebi ima neku zaključanu komoru. Prošla je pokraj Sissi ne
pogledavši je. Kroz vrata je izašlo još samo nekoliko osoba. Dvorana za putnike
se ispraznila. Putnici, ponovno okupljene obitelji, prijatelji i parovi hodali su
prema parkiralištu držeći se ispod ruke. Sissi je zurila u vrata koja se više nisu
otvarala.

Ispred zračne luke čekao je žuti automobil. Jürgen, pomislila je Eva i primijetila
da se obradovala, no tada na stražnjem sjedalu automobila prepozna kvrgavi lik

179
 Knjige.Club

glavnoga državnog odvjetnika. Za volanom je sjedio službeni vozač. Plavokosi je

prišao Evi ponudivši joj da je povezu do grada. Propustio ju je na suvozačko
mjesto, a on je sjeo odostraga da bi šefu podnio izvješće. Automobil je krenuo.
Plavokosi je pripovijedao da se neki iskazi svjedoka mogu opovrgnuti kada je
riječ o udaljenostima ili kutovima iz kojih se što vidi. Ali, iskazi su se većinom
pokazali točnima. Osim toga, od poljskih vlasti dobili su nove dokumente koji
terete optuženike. Propusnice koje je potpisivao prvooptuženi. Glavni državni
odvjetnik pregledavao je mapu koju mu je dao Plavokosi. Kroz vjetrobransko
staklo Eva je promatrala sve gušći promet svojega rodnoga grada. Bojala se
ponovnoga susreta s roditeljima i bila je zahvalna svakom crvenom svjetlu na
semaforu. Kada su skrenuli u Ulicu Berger, Plavokosi je upoznao glavnoga
državnog odvjetnika i s jednim nepredviđenim događajem: izgubili su jednog
suputnika. Glavni državni odvjetnik odmah je znao o kome je riječ. Onaj
kanadski Židov. „Što mu je sada palo na pamet?“ Plavokosi je rekao da su prije
polijetanja u Varšavi obavijestili poljsku službu sigurnosti. Policija je ondje
pokrenula potragu za njim.

Ispred Njemačke kuće Eva je izašla iz automobila i začudila se. Kroz prozore
gostionice ugledala je ljude, goste koji su sjedili za stolovima. Pogledala je na sat.
Bilo je malo prije dva. Podnevno vrijeme. Iza stakla je ugledala majku. Noseći na
rukama nekoliko tanjura, Edith je zastala i kroz prozor pogledala prema Evi.
Djelovala je plaho kao da se boji da je Eva neće pozdraviti. Eva lagano podigne
ruku. Zatim odluči što prije obaviti taj ponovni susret pa uđe u gostionicu s
kovčegom u ruci. Edith je posluživala goste. Eva je zastala na vratima. Na šanku
je stajala ružičasta porculanska svinja, to je bilo novo. Eva je prišla. „Dobar dan,
mama.“ Edith ju je htjela zagrliti, ali je Eva samo pružila desnu ruku. Rukovale
su se. Edith je zatim uzela kovčeg i odnijela ga do stubišta. Eva je išla za njom.
U prolasku je vidjela da je na kašici prasici zalijepljen papirić: Obitelj Giordano.
Edith je rekla okrenuvši se prema Evi: “Da, tvoj je otac tako učinio. Odgovarala
sam ga od toga, ali znaš kako je tvrdoglav.“ Zastale su ispred vrata. Edith je
prišla Evi i šapnula: „Pogledaj oko sebe. Ljudi su to dobro prihvatili. U blizini se
sada nalazi osiguravajuće društvo. To su ona tamo tri stola. O šanku se
brinem sama.“ Eva je još uvijek šutjela. „Jesi li već ručala? Imamo punjene svitke.
Meso je za...“ Majka je sastavila palac i kažiprst i poljubila vrške prstiju. Pritom
su joj se zanjihale naušnice. Eva je rekla: „Idem ga prvo pozdraviti.“ Zatim je
otišla u kuhinju, a majka ju je pratila u stopu kao da se boji da bi se Eva mogla
predomisliti i pobjeći. Otac je stajao uz štednjak uspravnije nego inače i tresao
veliki lonac u kojemu je pržio svitke. Povremeno je u ovalnoj posudi promiješao
umak koji se kuhao na laganoj vatri. Iz lonaca se dizala gusta para i obavijala
180
 Knjige.Club

oca. Gospođa Lenze žlicom je grabila pire-krumpir na šest tanjura poredanih

na stoliću jedan do drugoga. Zatim je u zdjelice stavljala salatu. “Dobar dan,
gospođo Lenze, dobar dan, tata.“ Gospođa Lenze je podignula pogled. „Ah,
djevojko! Je li bilo lijepo? Jesi li se dobro odmorila na suncu?“ Eva ju je
mrzovoljno pogledala. Edith je požurila pojasniti: „Gospođa Lenze je htjela reći
- na moru.“ Otac je skinuo lonac s vatre i prišao im. Izgledao je loše, oči su mu
imale krvave podljeve, lice mu je bilo modro-crveno. Unatoč tome pokušavao
je zračiti ponosom. „Usudio sam se! Ovaj steznik zlata vrijedi. Jesi li vidjela kako
smo posjećeni? Osamnaest svitaka već je posluženo.“ Eva je samo gledala oca.
Nije znala što bi rekla. „Ali imam još jedan i za tebe! Sjedni tamo pa ćeš dobiti
najljepši komad! Lijepo smeđe pečen, baš kako treba.“ Ponovno se posvetio
svome štednjaku.
U sali za goste Eva je sjela za stol na kraju prostorije. Majka je kuhinjskom
krpom prebrisala tamnu drvenu ploču stola. „Donijet ću ti vrč bijeloga vina.“ To
je bila konstatacija, a ne pitanje. Eva nije rekla ništa. Majka je otišla do šanka
primajući usput nove narudžbe. Eva je promatrala dobro raspoložene goste
koje je njezin otac nahranio. Palo joj je na pamet kako su za vrijeme podnevne
stanke u logoru ručali u časničkoj kantini. David ju je na izlasku iz kantine bez
prizvuka u glasu upitao želi li zaviriti u kuhinju. Eva je odmahnula glavom i
pobjegla van, ali je ondje shvatila da je njezina tjeskoba samo još veća. Majka joj
je donijela vino i tanjur. „Tata poručuje da je u pireu jako puno putra“, rekla je
Edith. Eva je pogledala u tanjur u kojemu je stajao mesni svitak u gustome
umaku, a pokraj njega brdo svijetložutog pirea. Otac se pojavio na kuhinjskim
vratima i promatrao Evu. Majka je stajala iza šanka, točila piće i
pogledavala prema Evi. Eva je u lijevu ruku uzela vilicu, a nož u desnu. Gurnula
je vilicu u pire. Krakovi vilice uronili su u pire na kojemu se ljeskala mast.
Izvukla je vilicu. Odrezala je krišku svitka koji se iz unutrašnjosti počeo pušiti
kao živo tijelo. Vilicom je nabola zalogaj i prinijela ga ustima. Miris mesa uvlačio
joj se do sinusa. Iz želuca joj se nešto polagano dizalo do ždrijela. Odložila je
vilicu i nož i otpila gutljaj vina koje je imalo okus octa. Gutala je i
gutala. Krajičkom oka vidjela je oca na vratima. Pokušavao je uhvatiti njezin
pogled. Zanimalo ga je kako joj jelo prija. Majka se također polako približila. Eva
je imala dojam da su gosti za stolovima prestali razgovarati i jesti i da također s
iščekivanjem gledaju prema njoj. Došlo joj je da poviče: “Žao mi je!“ Ali usta su
joj se napunila slinom koju više nije mogla progutati. U tom trenutku na vratima
je netko razgrnuo pusteni zastor. Stefan je uletio u prostoriju. Na leđima je nosio
školsku torbu, osvrnuo se, ugledao Evu i zatrčao se prema njezinu stolu vičući:
„Ponovno nudimo ruuuučaaaaak!“ kao da je obitelj dobila na lotu. Edith ga
je zaustavila i stavila prst na usta. „Psst.“ Zatim ga je odvela do Evina stola i

181
 Knjige.Club

skinula mu torbu. „Jeste li konačno dobili ispravljene diktate?“ No Stefan je

prečuo pitanje, iskesio zube i objesio se Evi o rame. „Kako je bilo na
godišnjem? Jesi li mi nešto donijela?“ Eva je odmahnula glavom. „Ovaj put
nisam.“ Edith je pogledala u Evin tanjur. Kada bi gosti ostavili mnogo u tanjuru,
obično bi se uplašila. „Zar nešto nije valjalo?“ Sada je samo bespomoćno šutjela.
„Idem leći.“ Uzela je kovčeg i izašla iz sale za goste. Stefan se obratio majci:
„Jutros si rekla da ću u podne dobiti puding ako budem brz.“ Edith nije
odgovorila. Uzela je Evin tanjur i otišla u kuhinju. Ondje je iza vrata čekao
Ludwig. On je također primijetio da Eva ništa nije pojela. Edith je
nožem sastrugala ostatke jela u veliku limenu kantu. Gospođa Lenze začuđeno
ju je pogledala, ali ništa nije pitala. Šuteći, Ludwig se okrenuo i prišao štednjaku.
Micao je lonce, miješao i užurbano prevrtao. No Edith je vidjela da mu se ramena
tresu i da plače.
Edith je poslije pokucala na vrata Evine sobe. Ušla je i sjela na rub kreveta.
Nastojala je ne gledati šešir na polici. Eva je ležala na prekrivenom krevetu i nije
spavala. Nije pogledala Edith. Ona joj spusti ruku na rame. „Ne možeš to činiti
ocu.“ Eva je šutjela. Edith je nastavila govoriti. „Otada je prošlo dvadeset godina.
Kada smo shvatili što se ondje događa, bilo je prekasno. A mi nismo junaci, Eva,
bojali smo se, imali smo malu djecu. Prije se ljudi nisu bunili, to se ne može
uspoređivati s današnjim vremenom.“ Eva je i dalje nepomično ležala. Edith je
skinula ruku s njezina ramena i rekla: „Nikome nismo naudili.“ Zvučalo je kao
pitanje. Eva je krajičkom oka promatrala majku. Tu na rubu kreveta djelovala je
sitno. Mirisala je na brašno i skupocjeni pariški parfem koji joj je otac svake
godine darovao za obljetnicu vjenčanja. Eva je iznad njezine gornje usne uočila
bore kojih prije nije bilo. Pomislila je na majčinu ulogu iz snova: Schillerova
Ivana Orleanska. Borbena, a ipak bez vlastite volje. Edith se pokušala
osmjehnuti: „Tvoj Jürgen dvaput je zvao. Što se to zbiva s vama?“ Eva bi inače
majci ispričala o Davidu, svome neobičnom prijatelju koji je samo nestao. I o
Jürgenu s kojim ne želi živjeti, ali kojega vjerojatno voli. Uvijek se povjeravala
majci. Majka je bila osoba s kojom je bila srasla. Eva je gledala Edithine ruke,
prste prekratke za violinu, izlizani bračni prsten. Primijetila je da Edithine ruke
podrhtavaju. Znala je da majka želi da je kao nekoć, kada bi se posvađale, uzme
za ruku i kaže: „Mama, sve je u redu.“ Ali Eva se nije micala.

U gradskoj bolnici Annegret je ponovno poprimila svoju, kako ju je zvala,

„neuljudnu naviku“. Borila se s vlastitom savješću. Doktor Küssner koji je u
međuvremenu dao otkaz proganjao ju je, a proganjala ju je i njezina sestra sa
svojim lažima. Annegret je sama shvatila: potrebna joj je ta sirota cmizdrava
novorođenčad koja ozdravljuje zahvaljujući njezinoj njezi. Morala je spašavati
182
 Knjige.Club

živote i za to primati zahvale. Jedino joj je to pružalo duboki duševni mir koji joj
je davao snagu da izdrži sve drugo. Annegret je sada sa sobom opet nosila
staklenu špricu za višekratnu uporabu, a u njoj smećkastu tekućinu zaraženu
Escherichijom coli. Tekućinu je miješala u mlijeko ili je davala izravno.
Tu otopinu Annegret je dobivala na poseban način koji se čak i njoj gadio, ali je
bio najjednostavniji. Annegret je obilazila dječje krevetiće i promatrala malena
bića. Zastala je pokraj krevetića gledajući dječaka koji se u njemu koprcao
prisno je gledajući. Annegret je osluhnula zvukove iz hodnika. Kolege su otišle
u kantinu na ručak. Kroz prozor je prodirala zraka sunca i poput reflektora
bijelom svjetlošću obasjavala Annegret. Annegret je izvukla špricu iz džepa
kute, prišla uzglavlju te kažiprstom lijeve ruke otvorila dječakova
malena ružičasta usta da bi desnom rukom ubrizgala tekućinu. „Za tri tjedna
riješit ćeš me se. Upravo sam bio kod šefa.“ Doktor Küssner ušao je u prostoriju
prilazeći joj. Isprva znatiželjno, a zatim zabrinuto gledao je Annegretinu ruku u
ustima novorođenčeta. Izvukla je špricu i htjela je vratiti u džep, ali ju je doktor
Küssner uhvatio za zglob i zaustavio. „Što je ovo? Što to radiš?“

Suđenje se nastavilo. Dani su se ponavljali. Na školskome dvorištu iza sudnice

prijepodne su se igrala djeca. Iza staklenih cigli njihalo se jesenski smeđe
drveće. Optuženici nisu dopuštali da ih išta potrese, a publika je žudjela
za novim senzacijama. Svjedoci su i dalje bili ti koji su morali smoći najviše
hrabrosti da bi ušli u sudnicu. Kao da se ništa nije promijenilo. Ali kao što su u
sudnici nakon izvjesnoga vremena postavljeni reflektori da bi se bolje vidjela
lica optuženika, tako je posjet onome mjestu u izvjesnost pretvorio nešto što se
dotad samo zamišljalo.
Auschwitz je bio stvarnost. Stolica koso ispred Evina mjesta ostala je prazna.
Gospođica Lehmkuhl i gospođica Schenke razrogačile su oči saznavši od Eve da
je David nestao i da ga poljska policija do sada nije pronašla. Gospođica
Lehmkuhl potreseno je rekla: „Sigurno je negdje zalutao.“ Plavokosi je također
pogledavao na prazno mjesto. Još netko je primijetio da nema Davida. U jednoj
od stanki branitelj je prišao Evi rekavši joj da bi optuženik broj četiri htio
razgovarati s njom. Oklijevajući, pošla je za njim na drugu stranu sudnice. Sada
je iz neposredne blizine gledala Čimpanzino naborano lice. Pitao ju je o
mladome crvenokosom muškarcu. Zar je nestao? Kada je viđen posljednji put?
Gdje? Koji su napori poduzeti da ga se pronađe? Eva je lako mogla zamisliti
kako je optuženik vodio saslušanja. Ljutito ga je pogledala i rekla: “To se vas ne
tiče!“ Htjela je otići, ali ju je Zvijer uhvatio za ruku i rekao: „Mladić vrele krvi.
Takav sam i ja bio. Brinem se za njega.“ Eva bi mu najradije pljunula u lice, ali je
samo procijedila: „Ne vjerujem da bi se Davidu svidjelo kada biste se upravo vi
183
 Knjige.Club

brinuli za njega!“ Zatim se otrgnula i vratila na mjesto misleći: ovo je zločinac,

masovni ubojica. Njemu ne bi mogla oprostiti. A što su njezini roditelji? Što
njima mora oprostiti? Mora li oprostiti? Lebdjela je kao u mjehuru od sapunice
kroz koji je još samo maglovito vidjela svoje roditelje i čula njihove prigušene
glasove. Poželjela je da se mjehur rasprsne, ali nije znala kako to izvesti.

Na svršetku još jednoga sudbenog dana koji se otegnuo u zamornoj provjeri

papira i naloga, dok je većina ljudi u sudnici u mislima već bila za večerom,
Plavokosi je sudu podastro dokumente koje je dobio od poljskih vlasti -
propusnice za dopremu ciklona B koje je potpisivao prvooptuženi. Upute su
nosile naslov „Materijali za preseljenje Zidova“, što je bila samo krinka.
„Optuženi, kanite li i dalje tvrditi da o plinskim komorama ništa niste znali?!“
zakriještao je predsjedavajući sudac u mikrofon. Glava ptice grabljivice
okrenula se prema svojemu branitelju i s njime razmijenila nekoliko
riječi. Odjednom kao da su obojica pogledala prema Evi. Zacijelo joj se samo
učinilo. Zatim je Bijeli Zec ustao. Desnom rukom zadignuo je rukav svoje toge i
pogledao na novi sjajni ručni sat. Izjavio je da je njegov branjenik uvijek bio
protivnik onoga što se događalo u logoru. Htio je odande otići i prijavio se za
bojište - ali uzalud. Plavokosi je podrugljivo dobacio: „Nećete ga valjda još
prikazati kao borca pokreta otpora?“ Branitelj se nije dao smesti, nego je
nastavio rekavši da želi pozvati nekoga tko bi potvrdio stavove njegova
branjenika.
„Tražim da se sasluša svjedokinja Prieß...“
„Prieß? Ovdje u vašem zahtjevu stoji neko drugo prezime“, rekao je
predsjedavajući sudac.
„Samo trenutak...“ Bijeli Zečje u dokumentu potražio prezime.
„Da, Prieß joj je djevojačko prezime.“
Djevojačko prezime Prieß. Evi kao da je netko izmaknuo stolicu, izvukao tlo
ispod nogu, cijeli svijet. Braniteljev glas ječao je preko zvučnika: „Tražim da se
sasluša svjedokinja Edith Bruhns.“
Eva je ustala držeći se za rub stola. Oko nje se sve okretalo. Plavokosi se
okrenuo prema njoj i znatiželjno je pogledao. Eva je u panici razmišljala: David
je zasigurno progovorio! I izdao je! Ali zašto kao svjedokinja obrane? To ne
može biti istina! Eva je klonula na stolici i ulovila pogled iz publike. Supruga
prvooptuženoga gledala ju je vireći ispod šeširića kao miš, kao slavodobitni miš.
U međuvremenu je predsjedavajući sudac objavio: „Prihvaća se zahtjev obrane.“

184
 Knjige.Club

Plavokosi se nagnuo prema Evi. „Bruhns? Je li vam ona u rodu?“ Ali Eva je samo
tupo zurila u dvokrilna vrata koja je sudski poslužitelj upravo otvarao.

„Zovem se Edith Bruhns, rođena Prieß. Stanujem u Ulici Berger 318. Po

zanimanju sam ugostitelj.“
„Gospođo Bruhns, kada ste stigli u logor?“
„U rujnu 1940.“
„U kojem svojstvu?“
„U pratnji svoga supruga koji je u časničkoj kantini radio kao kuhar.“
„Što ste znali o logoru?“
„Samo da su ondje smješteni ratni zarobljenici.“
„Što ste poslije saznali na licu mjesta?“ Edith je šutjela. Iz prostora za
gledatelje netko je nešto doviknuo. Eva je razumjela „nacistička drolja“. Ali
možda je već histerična. Ondje, za stolom za svjedoke, na jedva tri metra od
nje, sjedila je njezina majka. Na sebi nije imala nakit. Odjenula je svoj crni kostim
koji je nosila samo na pogrebe. Bila je ozbiljna i blijeda. Bila je na pozornici, ali
Eva je vidjela da ne glumi, nego da se trudi biti iskrena. Ispred sebe je spustila
torbicu po kojoj je Eva kao dijete često kopala i točno znala što je u njoj. Češalj,
rupčić, bomboni od eukaliptusa, krema za ruke i novčanik s najnovijim
fotografijama njezine djece.
Evi je srce divlje tuklo. Sudnicom je odzvanjao majčin glas: „Saznala sam da
su ondje zatočeni i normalni ljudi. Hoću reći, oni koji nisu kriminalci.“
„Niste li htjeli odande otići? Imali ste dvije malene kćeri.“
„Jesam“, odgovorila je Edith. „Rekla sam mužu da zatraži premještaj. Ali bi
to značilo da bi ga mobilizirali. U to vrijeme trebali su vojnike. On je strahovao
za svoj život, a ja ga nisam nastavila nagovarati.“ Jednom prilikom, nastavila je
Edith, vidjela je kako je ustrijeljena žena jer se to dogodilo točno iza njihova vrta.
Žena je vjerojatno htjela pobjeći.
Eva je pred sobom vidjela vrt, ružičnjak njihovih susjeda, ogradu, ženu koja
se srušila. Pogledala je prema majci u sudnici i pomislila na njihov posljednji
zajednički odlazak u Općinski dom. Kazališna predstava Generalove hlače
sastojala se samo od lascivnosti, ali su se ipak morale tomu smijati i neprestano
su jedna drugu nasmijavale. To je bilo u nekom drugom životu. Edith je sada
pripovijedala da je za plinske komore saznala tek od supruge prvooptuženoga
jer su bili susjedi. Ona ju je, sjećala se Edith, upozorila na onaj
miris. Predsjedavajući sudac je upitao: „Znači da ste poznavali
i prvooptuženoga?“
185
 Knjige.Club

„Da. Susretali smo se. Katkada ispred kuće ili na društvenim događanjima.“
Sada je ustao branitelj. U naborima svoje toge potražio je džepni sat koji više
nije imao. Zatim je bacio pogled na ručni sat.
„Gospođo svjedokinjo, jeste li se susreli na božićnom časničkom domjenku
u logoru?“
„Da.“
„Možete li se sjetiti određenoga događaja?“ Eva je vidjela kako je majka
uvukla glavu u ramena i skupila se kao dijete koje ne želi da ga vide, ali koje zna:
prepoznali su me.
„Ne znam na što mislite.“ Edith je napravila grimasu. Izgledala je kao Stefan
kada laže.
„Je li istina da ste dan nakon toga domjenka Glavnome uredu za sigurnost
Reicha u Berlinu podnijeli prijavu protiv prvooptuženoga?“
„Ne sjećam se.“
Edith je zurila ispred sebe, Evu još nijednom nije pogledala. U dvorani su
ljudi šaputali. Kazaljke na velikome zidnom satu nastavile su glasno kucati. Pet
sati. Predsjedavajući sudac obično bi u to doba objavio da se rasprava prekida
do sljedećega dana. No umjesto toga upitao je s nevjericom u glasu: „Gospođo
Bruhns, ne sjećate se? Valjda znate što je u ono vrijeme značila prijava?“
Plavokosi se nagnuo prema Evi i upitao je šapćući: „Jeste li u rodu sa
svjedokinjom?“ Pogledao ju je prodornim pogledom. Eva je problijedjela i
nekoliko puta odmahnula glavom. Predsjedavajući sudac, Mjesečevo lice, upitao
je glasno: “Zbog čega ste prijavili prvooptuženoga, gospođo Bruhns?“
Edith Bruhns tada okrene glavu prema kćeri kao da se oprašta.

Eva je hodala pločnikom, večernji promet strujao je pokraj nje kao prljava
limena rijeka. Svi koji su se zatekli u sudnici sada su znali da je njezina majka u
prosincu 1944. prijavila prvooptuženoga zato što je s omalovažavanjem
komentirao govor ministra propagande pred berlinskim Volkssturmom.16
Prvooptuženi je tada, između ostaloga, rekao: „Taj će huškač pridonijeti
tomu da Njemačka propadne.“ Njezina je majka tu rečenicu citirala na sudu.
Pismo je sastavila zajedno sa suprugom i poslala ga iako je to tada za
prvooptuženoga moglo značiti smrtnu kaznu. Nakon prijave je uslijedila istraga,
a optuženik s licem ptice grabljivice prvo je bio degradiran, a zatim je nastupio
mir. Mir! Eva je odletjela unatrag. Htjela je prijeći cestu, a našla se ravno
16
Njemačke vojne postrojbe koje je koncem 1944. godine osnovala Nacionalsocijalistička stranka, a u koje su novačeni
muškarci u dobi od 16 do 60 godina, (nap. prev.)

186
 Knjige.Club

ispred automobila koji je na nju naletio. Pogledala se. Činilo se da nije

ozlijeđena. Vidjela je kako iza vjetrobranskoga stakla vozač bijesno gestikulira.
Jednom rukom lupao se po čelu pokazujući joj da je luda, a drugom je trubio.
Zatim je izjurio iz automobila i opasno mašući rukama obišao oko automobila.
„Prijavit ću vas! Prijavit ću vas ako je nastala i najmanja ogrebotina!“ Eva ga je
gledala kako mahnito pregledava besprijekornu karoseriju svoga limenog
ljubimca, kako iz svih mogućih kutova pilji u lak i gladi ga rukom. Na glavi je
imao odveć tijesan karirani šešir. Eva se oporavila od šoka i prasnula u smijeh.
„Ne znam što je tu smiješno, gospođice. Tek je izašao iz tvornice!“ Eva se nije
mogla prestati smijati. U hodu se nastavila smijati držeći ruku ispred usta. Suze
su joj grunule na oči, gušila se od smijeha. Smirila se tek kada je stigla do
Njemačke kuće. Zastala je. Na drugoj strani ulice tamnokosa žena pločnikom je
gurala dječja kolica i s njima ušla u kuću preko puta. Prije nego što je zatvorila
vrata, iz daljine je prepoznala Evu i ljubazno joj mahnula. To je bila gospođa
Giordano. Obitelj je od novca prikupljenog u Njemačkoj kući očigledno
uspjela kupiti nova kolica. Eva je zakoračila na stubište.

U stanu je otišla u svoju sobu i s ormara skinula veliki putni kovčeg. Iz kupaonice
je donijela neseser, spakirala odjeću, rječnike, nekoliko omiljenih romana, mapu
s iskaznicama i fotografiju koju je skinula sa zida iznad pisaćeg stola. Slika je
prikazivala Stefana kako iznad glave drži Purzela. Purzel je izgledao nesretno.
Kucanje na vratima. U sobu je ušao Ludwig odjeven u svoju bijelu jaknu. Bio je
zadihan kao da je dotrčao iz kuhinje. Primijetio je kovčeg. „Rekao sam majci da
ti to treba prije reći, no ona je smatrala da uopće nije izvjesno da će je sud
pozvati i da bi samo nepotrebno dizala paniku.“ Eva je vidjela da mu se za obraz
zalijepio komadić nečega zelenkastoga. Vjerojatno peršin. Okrenula mu je leđa
ne odgovorivši. U kovčeg je stavila šešir i plave bilježnice i zatvorila ga. „Kamo
si krenula?“ Eva je bez riječi prošla pokraj oca. Kada je izašla na hodnik,
otvorila su se vrata stana i ušla je majka. Bila je u jadnom stanju, očigledno je
plakala. Pogled joj padne na kovčeg u Evinoj ruci. „Eva, možemo li razgovarati?“
Eva je odmahnula glavom i krenula prema vratima. Tada će otac: „Molim te.“
Eva je spustila kovčeg. „Ne želim više živjeti s vama.“ Edith je prišla Evi i u
bespomoćnom očaju rekla: „Zato što sam dala izjavu, za prvo optuženoga? Ali,
upravo su ga uhitili! Moj iskaz uopće mu nije pomogao, a ja sam se morala
odazvati pozivu.“ Eva je u nevjerici gledala majku koja se pravila naivna i ništa
nije htjela shvatiti. „Dijete! Tako si...“ zaustio je Ludwig. „Ponašaš se kao da
smo ubojice“, promucao je. Eva pogleda oca u njegovoj bijeloj jakni i njegovo
rumeno, meko lice. „Tata, zašto ništa nisi učinio? Morao si potrovati sve one
oficire!“ Edith je htjela uhvatiti Evu za ruku, ali je Eva ustuknula. „Eva, tada bi
187
 Knjige.Club

ga strijeljali. I mene. I tebe i Annegret.“ Otac je rekao: „A to bi, dijete moje, bilo
besmisleno. Jer bi nakon njih ionako došli neki drugi. Ne bi vjerovala koliko ih
je bilo. Bili su posvuda.“ Eva je eksplodirala: „Oni? Tko su to oni? A vi, što ste vi
bili? Bili ste dio toga. I vi ste bili oni! Vi ste to omogućili. Niste ubijali, ali ste to
dopuštali. Ne znam što je od toga gore. Recite mi što je gore!“
Očekujući odgovor, gledala je roditelje koji su kao pokisli stajali ispred nje.
Edith tada odmahne glavom, okrene se i ode u kuhinju. Ludwig je tražio riječi,
ali ih nije nalazio. Eva je uzela kovčeg, s lakoćom odgurnula oca ustranu
i otvorila vrata. Izlazila je iz stana posrćući niz ulaštene stube, prošla kroz
hodnik i izašla na ulicu. Na pločniku su joj ususret išla dva dječaka, Stefan i
njegov najbolji prijatelj Thomas Preisgau. Stefan ju je upitao: „Eva, kamo
ideš?“ Eva ga privuče k sebi. „Idem na put.“
„Koliko te neće biti?“ Nije odgovorila. Uzela je kovčeg i otišla najbrže što je
mogla. Stefan je uplašeno gledao za njom.

Annegret je ležala u svojoj sobi na krevetu. Na trbuhu je držala vrećicu slanih

štapića, žvakala i sve slušala. Kada su se u prizemlju zalupila vrata, ustala je -
gotovo prazna vrećica skliznula je na pod - i prišla prozoru. Gledala je Evu kako
odlazi. Svoju lijepu, malu sestru. Zaplakala je, ali onda odjednom ljutito udari
dlanom u prozorsko staklo. „Gubi se!“ Pritisnuvši čelo o hladno staklo, šmrcala
je i mislila: dobro je što ide ona od koje nema mira, koja iskapa prošlost i glumi
moralnu vertikalu, a očigledno nema pojma o nesavršenosti ljudske prirode!
Annegret više nije vidjela Evu pa se okrenula od prozora i podignula vrećicu. U
otvoreni dlan istresla je preostale mrvice. Polako ih je lizala iz ruke misleći na
razgovor s Hartmutom Küssnerom koji ju je uhvatio na djelu. Nakon toga otišli
su u jednu od ordinacija, a Annegret mu je priznala da je u posljednjih pet godina
na različite načine Escherichijom coli zarazila devetnaest muških beba da bi ih
mogla njegovati i liječiti. Doktor Küssner bio je blijed od užasa i gađenja. Ubila
je dijete! Ali Annegret se klela da nije kriva za smrt Martina Fassea jer
njemu ništa nije davala. Birala je samo onu novorođenčad za koju je znala da je
dovoljno stabilna. Uvjeravala ga je da joj mora vjerovati. Preklinjala ga je, čupala
kosu, a na kraju se grčevito uhvatila za njega kada je htio otići i prijaviti
je direktoru. Mucala je da će poći s njim. U Wiesbaden ili kamo god. Da će živjeti
s njim i podariti mu djecu, ali da joj ne smije uništiti život. Doktor Küssner
odgurnuo ju je od sebe i izašao, ali nalijevo niz hodnik, a ne desno prema upravi
bolnice. Otada Annegret živi u strahu, ali dosad je nitko nije pozvao na razgovor.
Znala je da Hartmut itekako želi vjerovati da ona nema na savjesti nijedno dijete.

188
 Knjige.Club

Plavokosi je zajedno s kolegama sjedio u svojem uredu. Bavili su se prijedlozima

kazni. Upotrijebljene šalice kave stajale su na hrpama registratora, tanjurići su
bili zatrpani opušcima. Iza prozora se nazirao divovski kostur nove zgrade.
Cerade su lepršale na vjetru. Gradilište je djelovalo napušteno kao da je
građevinskom poduzetniku iznenada ponestalo novca. Plavokosi je promatrao
jednoga od mlađih odvjetnika koji je marljivo listao neki zakon. Mislio je na
Davida Millera koji je početkom suđenja energično izjavljivao da se za svakog
optuženika može tražiti jedino “doživotna kazna“. Jer da je svaki od njih ubijao!
No mlađi državni odvjetnik sada je objašnjavao da se sa sigurnošću može
dokazati samo jedno pomaganje u ubojstvu, a da se prema njemačkim zakonima
glavnim počiniteljima smatraju najviši zapovjednici Reicha. Osim toga, svi će se
optuženici pozivati na to da su bili prisiljeni izvršavati zapovijedi, a to se teško
može opovrgnuti. Neke su kolege kimale, a Plavokosi je rekao: „Da, zahtjev za
doživotnom zatvorskom kaznom nije moguć u svim slučajevima.“ Čekao je, ali
mu nitko nije proturječio. David je iza sebe ostavio prazninu. U tom trenutku
začuje se kucanje i na vratima se pojavi Eva. “Ne bih vam htjela smetati.“
Plavokosi je ustao i rukom joj pokazao da priđe. „Dođite, gospođice Bruhns, za
danas smo gotovi.“ Kolege su ustale i izašle, a svaki je ljubazno pozdravio Evu.
Plavokosi joj je pokazao na stolicu. Eva je sjela i rekla da joj je žao, ali da više ne
može ovdje raditi. “Ponovno vaš zaručnik?“
„Ne, razlog su moji roditelji.“ Zatim je potvrdila sumnju Plavokosoga koja
mu se javila tijekom iskaza Edith Bruhns. Objasnila mu je da na sudu više
nikomu ne može pogledati u oči i da u sebi nosi krivnju svojih roditelja.
Plavokosi je rekao da je s pravnoga gledišta to besmislica. Ne može se cijeli
narod strpati u zatvor zbog rodbinskih grijeha. A osim toga, bit će teško naći joj
zamjenu. No Eva je bila nepopustljiva. Ustala je, a Plavokosi više nije ustrajao. U
tom slučaju, rekao je, može joj samo od sveg srca zahvaliti na dobro obavljenu
poslu. Eva je rekla da ima još jednu molbu. Može li on nešto saznati o jednom
logorašu? Ime mu je Jaschinsky. Broj mu je bio 24981. Plavokosi je zapisao i
rekao da će joj se javiti.

Eva se dizalom spustila u prizemlje. Dok je prolazila predvorjem zgrade, vani

ispred staklenih vrata vidjela je mršavu ženu u uočljivo šarenom kaputu kako
kažiprstom prelazi preko pločica pokraj zvona. Tu ženu Eva je već jednom
zamijetila ispred Općinskoga doma. Stajala je ondje po završetku sudbenoga
dana i očigledno nekoga čekala. Eva je izašla ispred zgrade i upitala ženu može
li joj pomoći. Sissi je podignula pogled. „Gdje je ured Državnoga odvjetništva?“

189
 Knjige.Club

„A koga tražite?“ No Eva je već znala odgovor vidjevši u Sissinu pogledu

zabrinutost.

Njih dvije šetale su parkom zaklonjenim od ulica. Po njima je s drveća padalo

prvo žuto lišće. Eva je pričala o putovanju. Da je te noći bila zajedno s Davidom,
da je bio očajan i da je ostala uz njega. Nije spomenula da je s njim spavala, ali je
pogledala sa strane Sissi i shvatila da tu ženu ne može zavaravati. Sissi je rekla:
„Mi nismo par. Ali mi je drag, i ja sam njemu draga, a mome sinu on ne smeta. To
mi mnogo znači.“ Nakon kraće šutnje dodala je: „Mislite li da si je tamo negdje
oduzeo život? Ili će se vratiti?“ Eva je šutjela i mislila na teleks koji je prije
dva tjedna stigao od poljske mjesne policije i koji je prevela: u močvari nedaleko
od logora pronađen je leš muške osobe. Tijelo je, doduše, bilo u takvom stanju
da se pokojnika nije moglo identificirati. Jedan od policijskih službenika čak je
tvrdio da je leš ondje već godinama. Eva nije htjela povjerovati da je to bio David.
Plavokosi je također sumnjao u to. Eva je rekla Sissi da se David izgubio u tom
mjestu, ali da će se prije ili poslije vratiti.
Kada su ponovno stigle na ulaz u park, Eva se osmjehnula. „Znate, mora se
vratiti! Ostao mi je dužan 20 maraka.“ Ali Sissi je bila vrlo ozbiljna, otvorila je
torbicu, izvadila novčanik i rekla: „To mogu ja riješiti.“ Eva je odmahnula rukom.
„Ne, hvala, nisam tako mislila.“ Na rastanku su se rukovale. Eva je pogledom
pratila Sissi dok je odlazila niz ulicu. Dugo je trajalo dok šareni kaput napokon
nije nestao iz vidokruga. Poput buketa cvijeća u moru dugo je plutao sve dok ga
val nije poklopio.
Stigla je jesen. Eva je unajmila sobu u pansionu koji su vodile dvije starije
dame. Jednu od njih, gospođu Demuth, Eva nije viđala, ali je zato drugu, gospođu
Armbrecht, tim više zanimalo tko je ta neudana gospođica. Soba je bila sklepana
zbrda-zdola, a kroz prozor se vidio samo bijelo obojeni protupožarni zid. Evi to
nije smetalo. Ponovno je počela raditi u agenciji gospodina Körtinga. Od
gospođica koje su lani ondje još bile zaposlene, ostala je samo Christel Adomat
koja je imala iskrivljen nos i zaudarala. Sve druge kolegice u međuvremenu su
se poudavale. Eva je prevodila na sjednicama i poslovnim sastancima, a u svojoj
je sobi za uskim pisaćim stolom pisala ugovore i upute za uporabu. Jednom su
je pozvali u kuću Schoormannovih, ali je zamolila Christel da preuzme posao.
Pokušavala je više ne misliti na Jürgena. Pratila je nastavak suđenja,
kupovala novine i tako saznala da je dokazni postupak završen. Nakon svojih
završnih riječi Državno je odvjetništvo u četrnaest slučajeva zatražilo
„doživotnu kaznu“. Također za Zvijer, za takozvanoga cjepitelja, za bolničara, za
ljekarnika i prvooptuženoga. Obrana je, naprotiv, tražila oslobađajuću presudu,

190
 Knjige.Club

osobito za one koji su sudjelovali u selektiranju. Eva je taj dio teksta morala
pročitati nekoliko puta da bi shvatila što je navodno rekao Bijeli Zec - da su oni
postupali suprotno zapovijedi o ubijanju i selekcijom spasili velik broj ljudskih
života. Osim toga, pozivali su se na obvezu izvršenja zapovijedi jer su optuženici
bili vojnici i postupali prema tada važećim zakonima. U društvenoj
prostoriji pansiona zakrčenoj namještajem Eva je na televizoru gledala intervju
s glavnim državnim odvjetnikom. Rekao je: „Već mjesecima državni odvjetnici,
svjedoci, gledatelji čekaju da od optuženika čuju ljudsku riječ. Zrak bi se
pročistio kada bi se napokon čula jedna ljudska riječ - ali do sada se nije čula niti
neće.“

Na dan objave presude Eva je stajala u svojoj sobi ispred zrcala i polako
zakopčavala sako kostima. Iza nje je gospođa Armbrecht živčano mahala svojom
omiljenom peruškom skidajući prašinu s namještaja i upitala je: „I, što mislite?
Koliko će dobiti? Za to je moguća valjda još jedino doživotna?! Zauvijek u zatvor!
Zar ne?“ Gospođa Armbrecht zastala je i zabrinuto pogledala Evu u
zrcalu. Netom nakon što je uselila u sobu upitala ju je o crnom šeširu koji je Eva
stavila na policu na zidu. „Je li pripadao vašem ocu?“ Eva joj je tada
ispripovijedala o Ottu Cohnu i o drugima. Sada se okrenula prema gospođi
Armbrecht i odgovorila da se i ona nada kako će presuda biti pravedna.

Malo podalje od Općinskoga doma, u koji danas kao da se slio cijeli grad, cijeli
svijet, Eva je šetala po nogostupu. Nikoga nije htjela sresti. Pogledala je na sat:
devet i pedeset. Još deset minuta, a onda će predsjedavajući sudac
otvoriti posljednji dan suđenja. Eva je poznavala mnoge od onih koji su ulazili u
zgradu: suprugu prvooptuženoga, suprugu Zvijeri, svjedoka Andrzeja Wilka koji
je bio prisiljen gledati ubojstvo vlastita oca. Minutu prije deset krenula je
prema ulazu. U predvorju su stajali novinari i gledatelji koji nisu dobili mjesto
na tribini za gledatelje. Dvostruka vrata dvorane već su se zatvorila. Izricanje
presude prenosit će se preko razglasa. Iz sive kutije obješene pokraj vrata
čulo se krckanje. Eva je stajala u niši pokraj staklenoga ulaza. Jedan od sudskih
poslužitelja prepoznao ju je i mahnuo joj da priđe vratima koja je odškrinuo. Ali
Eva je to otklonila mahnuvši rukom. Sudski poslužitelj mrzovoljno ju je
pogledao, a zatim joj pokazao na stolicu pokraj vrata. To je bilo mjesto na
kojemu je često sjedio Otto Cohn kao da nadzire zbivanja u sudnici. Eva je
oklijevala, zatim je prišla i sjela. U zvučniku iznad njezine glave zakrčalo je. Čuo
se glas koji najavljuje: „Visoki sud.“ Zatim je iz zvučnika odjeknulo nekakvo
struganje praćeno šumovima. Posljednji put ljudi su u dvorani ustali, optuženici,

191
 Knjige.Club

branitelji, državni odvjetnici, sporedni tužitelji i gledatelji. I Eva je nehotice još

jednom ustala. Glas je rekao: „Izvolite sjesti.“ Ponovno struganje stolicama i
žamor. Zatim je u predvorju zavladala napeta tišina. Samo je zvučnik pucketao.
Vani ispred velikih prozora skupina djece trčala je preko trga. Eva je pomislila
da su praznici i da je Stefan sigurno otišao baki u Hamburg. Tada se prolomi
kreštavi glas predsjedavajućega suca: „Tijekom mnogih mjeseci koliko je trajalo
suđenje, ovaj je sud duševno proživio sve patnje i muke koje su ljudi ondje
propatili i koje će zauvijek biti povezane s imenom Auschwitza. Vjerojatno će
među nama biti i onih koji još dugo neće moći pogledati u vesele i nevine dječje
oči...“ - taj glas koji je svih ovih mjeseci uvijek bio čvrst, sada je zadrhtao - „a da
mu se u mislima ne ukažu upale, zbunjene i uplašene oči djece koja su u
Auschwitzu otišla na svoje posljednje putovanje.“ Glas mu je puknuo. U
predvorju su neki pognuli glave ili prekrili lice rukama. Eva je zamišljala to
poznato mjesečevo lice, koje je također samo čovjek. Sin. Suprug. Otac obitelji.
Kakvu je tešku zadaću preuzeo. Nakon kraće šutnje predsjedavajući je nastavio
sabranim glasom: „Kažnjivost zločina u vrijeme nacionalsocijalizma ovisi o tada
važećim zakonima.“ Novinar koji je stajao pokraj Eve citirao je: „Ono što je tada
bila pravda, ne može danas biti nepravda.“ Glas je nastavio: „Sudionicima
u Holokaustu sudi se prema tim načelima. Jedino posebno okrutni počinitelji
koji su djelovali suprotno zapovijedima ili ubijali iz osobnih poriva mogu se
osuditi na doživotnu zatvorsku kaznu. Onaj tko je samo izvršavao
zapovijedi smatra se pomagačem. Prelazim na objavu presuda.“

Eva je već napustila svoje mjesto pokraj vrata kada su se u dvorani pogasila
svjetla reflektora. Sudski poslužitelji smatali su plan logora, tehničari su
demontirali mikrofone. Plavokosi je kao zadnji skupljao spise i još neko
vrijeme stajao u sudnici. Pušio je, što je bilo zabranjeno, ali danas ga zbog toga
nitko neće opomenuti.
Eva je hodala ulicama. Nije joj se žurilo natrag u pansion pa je pošla dužim
putom. Odjednom joj se učinilo da David hoda pokraj nje. Bio je izvan sebe od
bijesa pa se obrecavao na nju: „U slučaju dvojbe - u korist optuženoga?! Ne mogu
vjerovati! Na primjer ljekarnik, njegovo sudjelovanje u selekciji na rampi i briga
o otrovnom plinu dokazana je iskazima desetaka svjedoka! A on je kriv samo
zbog pomaganja u ubojstvu?! Optuženi broj osamnaest i bolničar vlastitim su
rukama ubijali svoje žrtve hicima u potiljak, ili pak oni koji su puštali plin u
plinsku komoru: to su bili samo pomagači?!“
Evi se učinilo da Davida mora čvrsto uhvatiti za glavu, pogledati mu u oči i
reći: ali je barem optuženi broj četiri dobio četiri doživotne. No David kao da se

192
 Knjige.Club

nije mogao smiriti. „Strijeljanje ili gušenje plinom tisuća bespomoćnih žrtava
kažnjava se s četiri ili pet godina zatvora?!“
Eva je kimnula. „Imaš pravo, Davide, morat ćete uložiti žalbu!“ Ali Davida
više nije bilo. Nastavila je hodati sama. I ona se osjećala razočarano i prazno.

Navečer je Walther Schoormann sjedio u dnevnoj sobi svoje vile utonuvši u

naslonjač. Zurio je u televizor. U večernjim vijestima prikazivao se prilog o
izrečenoj presudi. Gospođa Treuthardt u susjednoj je prostoriji poslije
večere raspremala stol i zviždukala šlager. „Nisi sama“. Spiker je čitao presude:
šest puta doživotna kazna zatvora, između ostaloga i za Zvijer, po kojem je
nazvana sprava za mučenje. Formalno prvooptuženi, pomoćnik zapovjednika,
osuđen je na četrnaest godina. Zbog pomaganja u ubojstvu. Trojica optuženih
oslobođeni su krivnje u nedostatku dokaza. Presuda je, izvještavao je spiker,
izazvala opće nezadovoljstvo. Jürgen je došao izvana. Gospođa Treuthardt izašla
je na hodnik i uzela mu kaput i aktovku. Što bi htio večerati? Jürgen je samo
odmahnuo rukom rekavši da je jeo u kantini. Prišao je ocu i spustio mu u krilo
katalog. Na naslovnici je bila žena koja žustro presvlači krevet. Ispred kreveta
se dijete igralo lutkom. „Naš specijalni katalog Rublje. Upravo izašao iz tiska. I s
djetetom na naslovnici.“ Walther Schoormann mehanički je listao stranice ne
gledajući. Jürgen je prišao televizoru i ugasio ga dodavši: „Sada imamo izdanje
u sto tisuća primjeraka.“ Otac je odgovorio: „Danas me sve boli.“ Rukama je
trljao prsa i ramena s bolnim izrazom lica. Zatim je iz kataloga počeo trgati
stranice, gužvati ih i njima brisati gornji dio tijela kao da želi ukloniti prljavštinu.
Ili krv. Jürgen je prišao i iz ruke mu uzeo katalog. „Žao mi je. Hoćeš li tabletu
protiv bolova?“
Walther Schoormann je pogledao sina: „Zašto ona djevojka više ne dolazi?“
„To me pitaš stoput na dan“, odgovorio je Jürgen razdražljivo.
„Zašto više ne dolazi?“
„Raskinula je zaruke, tata!“
„Zašto?“
„Zato što u ovoj kući smrdi na klor!“
„To je istina.“
Jürgen je izašao. Na vratima se susreo s Brigitte koja je na sebi imala novi
moderni kućni ogrtač, a ručnik na glavi savila je u turban. Očigledno je bila na
plivanju. Walther Schoormann je rekao: „Moja žena također smrdi na
klor.“ Brigitte je prišla suprugu i pogladila ga po glavi.
„Je li danas opet onaj dan kada si šarmantan?“

193
 Knjige.Club

„Htio bih tabletu.“

Brigitte ga je odmjerila pogledom. „Odmah ću ti je donijeti.“

Te je večeri doktor Hartmut Küssner pokazivao Annegret njihov novi zajednički

dom. Hodali su praznim sobama secesijske vile. Sa stropova su svijetlile gole
žarulje. Koraci su im odjekivali, vrt ispod prozora stajao je u mraku. Annegret je
rekla da uopće nemaju namještaja i pitala se čime će popuniti prostorije?
Predložila je da gornji kat ostave prazan. Küssner se suglasio. Pedijatrijska
ordinacija u prednjem dijelu kuće bila je namještena bijelim čeličnim
namještajem. Osjećao je jak miris kamfora i gume. Annegret je rekla da joj
prostorije djeluju odveć bolnički i da bi zidove ipak trebali oličiti različitim
bojama. „Kako god želiš“, ponovio je doktor Küssner. Bio je sretan. Prije
nekoliko dana ušao je u sestrinsku sobu da bi se oprostio. Otada više nije
ispuštao Annegretinu ruku, a pred sestrom Heide pitao ju je hoće li poći s njime.
„Annegretine promašaje“, kako ih je potajno zvao, više nikada nije spomenuo.
Oboje su znali: o tome više nikada neće progovoriti. Sljedeće će se godine
vjenčati. Annegret će i dalje biti debela. Hartmut će je postojano voljeti. Ona će
zatrudnjeti i u svojim ranim tridesetima u okolnostima opasnima po život roditi
dječaka. Dječaka će roditelji naizmjence maziti i zanemarivati, a kada uđe
u pubertet, kosu će obojiti u zeleno. Teniski klub u kojemu je otac bio aktivan, a
majka pasivan član jedne će noći razoriti zajedno s prijateljima tako što će
pijucima raskopati teren, izrezati ogradu i zapaliti mreže. Protiv
malograđanštine!

„Draga Eva, htio bih da nešto saznaš o meni jer ne znaš tko sam zapravo...“ Dalje
od toga nije dospio. Jürgen nije znao koliko je puta započeo to pismo. Nije mu
polazilo za rukom napisati išta više od tih nekoliko početnih rečenica. Zgužvao
je papir i bacio ga u koš. Bližila se ponoć. Sjedio je u svojoj sobi za pisaćim
stolom. Vraćajući se kući, i on je na radiju čuo presudu. Mogao je zamisliti kako
se Eva osjećala. Htio joj je pisati. Uzeo je novi list papira. „Draga Eva, čuo sam na
radiju presudu i...“ Kucanje na vratima. U sobu je ušla Brigitte. „Jürgene, ne mogu
ga staviti u krevet.“ Jürgen je ustao i pošao za Brigitte u polumračni dnevni
boravak u kojemu je Walther Schoormann još uvijek ukočeno sjedio u
naslonjaču ispred televizora. Izgledao je kao islužena lutka. „Idemo, tata, kasno
je.“ Jürgen je htio pomoći ocu da ustane, ali se on objema rukama čvrsto primio
za rukohvate naslonjača. Brigitte mu je pokušala otvoriti prste, a Jürgen je
odostraga uhvatio oca ispod ruku da bi ga izvukao iz naslonjača. „Na tri“, rekao
je tiho i brojio. Tada je Brigitte povukla Walthera Schoormanna za ruke, a Jürgen

194
 Knjige.Club

ga dignuo. No starac je zajaukao kao da trpi užasne bolove. Pustili su ga, a on je

ponovno klonuo u naslonjač. „Što je to s njim?“ upitao je Jürgen Brigitte
iznad očeve glave. Brigitte je bespomoćno odmahnula glavom. “Tata, boli li te
nešto?“ Walther Schoormann je rekao: „Iz mene nećete ništa izvući!“ Brigitte je
pogledala Jürgena. “Dala sam mu već dvije tablete. Ne znam. Jednostavno, ne
znam“, ponavljala je. Zatim je rukama prekrila lice i zavapila iz dubine duše:
„Jürgene, ja više ne mogu.“
„Idi spavati. Ja ću ostati s njim.“ Brigitte se sabrala, kimnula, vratila na lice
svoj gotovo poslovični izraz samopouzdanja i izašla. Jürgen je pogledao oca koji
je netremice zurio u televizor.
Zatim je prišao širokome panoramskom prozoru i pogledao van. U vrtu su
neke grmove napale gljivice pa su ih morali posjeći. Jürgen je pomislio: „Ovaj vrt
kao da ima karijes.“ Otac je upitao: „Zašto ona djevojka više ne dolazi?“ Jürgen u
očaju odmahne glavom. Zatim upita: “Znaš li tko sam ja?“
„Ovdje je jako mračno. Jesi li ti moj brat?“ Jürgen se primaknuo prozoru. Dok
je govorio, dah mu se preslikavao na staklo. „Ubio sam čovjeka. To je bilo tjedan
dana nakon što sam saznao da je majka umrla. Bio sam pobjegao sa seoskoga
imanja. Htio sam se probiti do tebe i osloboditi te. Padao je mrak. Zatekao sam
se na polju kada su Ameri u brišućem letu počeli nadlijetati Kempten. Oglasile
su se sirene, na obzoru sam vidio vatru protuavionskih topova. Tada se jedan
avion okrenuo i počeo gorjeti u zraku. Vidio sam kako je iz aviona iskočio
čovjek. Padobran se otvorio, a Amer mi je pao ravno pod noge. Ležao je ispred
mene i nije mogao ustati: ‘Help me, boy.’ Iz usta mu je tekla krv. Udarao sam ga
nogom, prvo u noge, zatim u trbuh. Na kraju u lice. Pritom sam vikao glasom koji
do tada nisam poznao. Gazio sam ga iz sve snage i to me zabavljalo, vraški me
zabavljalo. Doživio sam ejakulaciju. Prvu u životu. Muškarac je odjednom bio
mrtav. Pobjegao sam i negdje se sakrio. Sljedećega dana vratio sam se
tamo. Uvijek sam mislio da to nisam bio ja nego neko zlo.“ Jürgen je osluškivao
očevu šutnju. Zatim je nastavio: „Ali to je bila moja nemoć, moja osveta i mržnja.
To nije bio nitko drugi nego ja.“ Zašutio je. Iza njega je neko vrijeme bilo posve
tiho, a zatim glas reče: „Sine moj.“ Jürgen se okrenuo. Walther Schoormann
ustao je iz naslonjača pružajući ruku prema Jürgenu. „Pomozi mi.“ Jürgen je
prišao ocu i zagrlio ga. Polako ga je poveo prema vratima. Walther
Schoormann odjednom zastane. „Zato si htio postati svećenik.“ „Mislim da je
zato.“
Na vratima spavaće sobe Walther Schoormann pogledao je Jürgena. „Teško
je biti čovjek.“ Zatim je otvorio vrata i ušao u sobu.

195
 Knjige.Club

Koncem studenoga Eva je u novinama ugledala oglas veličine poštanske

dopisnice: „Vrijeme Božića vrijeme je za pečenu gusku! Gostionica Njemačka
kuća. Pravo mjesto za obitelj i poslovne prijatelje. Nudimo i ručkove.
Rezervacija poželjna. Vlasnici: Edith i Ludwig Bruhns. Ulica Berger 318. Tel.
0611-4702.“
Eva je izrezala oglas, ali nije znala što bi s tim komadom papira. Stavila ga je
na uski stol koji je kao radni stol smjestila ispod prozora. Nakon nekoliko dana
izreska iz novina više nije bilo. Gospođa Armbrecht možda ga je odnijela ili ga je
propuh otpuhao kroz prozor. Bližila se prva adventska nedjelja, a Eva je
razmišljala hoće li sobu okititi u božićnom ugođaju. Naposljetku je
gospođa Armbrecht riješila njezinu dvojbu stavivši joj na stol maleni božićni
aranžman sa žutom svijećom. Sada je, dok je prevodila upute za uporabu („Neka
stroj radi samo uz nadzor stručnjaka!“ „Neka glavna sklopka uvijek
bude dostupna!“), gorjela svijeća i širila blagi miris pčelinjega voska. Katkada je
morala ugasiti svijeću jer je bila odveć tužna. Tada bi proklinjala taj božićni
aranžman, gospođu Armbrecht i cijeli Božić. Jednoga poslijepodneva netko
je pokucao na vrata. Gospođa Armbrecht je provirila u sobu i pjevuckajući
najavila „muški posjet“. Eva se na trenutak ponadala da je riječ o Jürgenu, ali se
na vratima pojavilo maleno biće s narančastom kapom na glavi. Eva je
raširila ruke, a Stefan se zaletio u njezin zagrljaj. Pritisnula ga je uza se udišući
njegov djetinji miris. Čak je i zimi mirisao na travu. „Ovo je moj brat“, pojasnila
je Eva znatiželjnoj gospođi Armbrecht. Ona je mahnula rukom i otišla. Stefan je
hodao po sobi i osvrtao se, ali mu osim fotografije na kojoj su bili on i Purzel
ništa drugo nije bilo zanimljivo. “Od njega su sada ostale još samo kosti, zar ne?“
Eva mu je skinula jaknu i objesila je na kuku iza vrata. Stefan je sjeo na jedini
naslonjač u sobi i ispružio noge. Pogledao je Evu.
„Mršava si“, rekao je.
„Da, trenutačno nisam gladna.“
„Misliš li da će uskoro snijeg?“
„Sigurno“, nasmiješila se Eva. Pitala ga je znaju li roditelji da joj je otišao u
posjet. Stefan je slegnuo ramenima: oni misle da je on kod Thomasa Preisgaua.
Ali on više uopće nije njegov najbolji prijatelj. Eva je upitala: „A zašto?“
„Rekao mi je da njegovi roditelji više ne žele da se igra sa mnom. Gospodin
Paten također nam je otkazao.“ Eva je zamišljeno ponovila: „Gospodin Paten...“
Ali ništa više nije pitala. U međuvremenu je Stefan već promijenio temu.
„Mama me istukla.“ Eva ga začuđeno pogleda: to se još nikada nije dogodilo.
„Zašto?“ Stefan je malo okolišao, a onda reče: „Jer sam joj rekao da je krezuba

196
 Knjige.Club

baba. Sada mora vaditi zube.“ Stefan je ustao i pošao na krevet. Eva ga je
zaustavila. „Stefane, to ne smiješ govoriti jer mamu to boli.“
„Da, sada znam!“ odgovorio je nestrpljivo. Zatim je skočio na krevet. „Nije
tako strašno.“
Stefan se njihao. „Za Božić ću dobiti bicikl. A od Annegret psa. Sve već znam.
Annegret će doći sa svojim novim mužem. Ona sada ima muža, a ti nemaš. Zar
to nije smiješno?“
„ Da. Voliš li kekse?“ Stefan je pomalo bezvoljno trznuo kutom usana, a zatim
kirnnuo. Eva je s police uzela kutiju u kojoj je držala kekse. Kupila ih je prije
nekoliko tjedana kada su joj gospođica Adomat i nova kolegica dolazile na kavu.
Dogovarale su se što će svojemu šefu gospodinu Körtingu kupiti za obljetnicu
(na kraju su se suglasile oko pletene stolice ljuljačke). Budući da su obje bile na
dijeti, ostalo je mnogo keksa. Stefan je bezvoljno žvakao suhi keks, ali je ipak
uzeo još jedan. Iz pristojnosti. Eva je gledala brata i iznenađeno shvatila da je
postao zreliji.
„Kako si, Stefane?“ upitala je.
„Tata ove godine uopće ne pjeva božićne pjesme“, odgovorio je.
„Ionako ih je uvijek pogrešno pjevao.“ Eva je zapjevala: „Oj, pastiri, čuu-do
no-ovo.“ Tada joj zapne knedla u grlu. Progutala je. Ni Stefan se nije nasmijao.
Stajao je nasred nimalo lijepoga saga i gledao Evu ravno u oči: „Što su to učinili
mama i tata?“
Eva odgovori: „Ništa.“
Kako bratu objasniti koliko je samo istine u tom odgovoru?

Kada je otpratila Stefana do vrata stana i ondje mu narančastu kapu natukla

preko ušiju, on joj reče: „Ne želim ni bicikl ni psa. Ne želim nikakve poklone,
želim samo da za Božić dođeš kući.“
Eva zagrli Stefana i brzo otvori vrata prema stubištu. Izašao je i odskakutao
niza stube. Eva je gledala kako narančasta kapica polako nestaje.

Nekoliko dana prije Božića Eva je dobila službeno pismo: odobrena joj je viza za
četverodnevni posjet glavnome gradu Poljske. Otišla je do turističkoga ureda u
kojemu je starija gospođa neprestano vrtjela glavom listajući tablice i
telefonirajući za pisaćim stolom na kojemu je također u božićnome aranžmanu
gorjela svijeća od pčelinjeg voska. To je nemoguće, rekla je. Rok je prekratak.
Preko Beča pogotovo nije moguće. Letovi u tom smjeru rasprodani su tjednima
unaprijed. Zar ne zna da je božićno doba? Na to glupo pitanje Eva je odšutjela.
197
 Knjige.Club

Gospođa joj je naposljetku ipak složila putovanje koje je bilo komplicirano, ali
se činilo izvedivim. Eva je spakirala kovčeg, što je također bio svojevrstan
izazov. Više joj ništa nije pristajalo. Suknje su joj padale s bokova, sakoi su joj
bili preširoki i gužvali se. U svojem svijetlom kariranom vunenom kaputu
izgledala je kao da je navukla šatorsko krilo. Ali Evi se sviđalo njezino polagano
nestajanje. Voljela se taknuti rukom po leđima i pod prstima osjetiti svako
rebro. Mislila je da je to ispravno.
Zrakoplovom popunjenim do posljednjega mjesta Eva je odletjela u Berlin-
Tempelhof. U pansionu Auguste u ulici koja je izlazila na Kurfürstendamm
vlasnica ju je strogo odmjeravala pogledom: dame koje putuju same bile su
joj sumnjive. No Eva je stoički podnijela njezin pogled. U sobi je legla na krevet
i iz susjedne sobe jasno čula glasove („Ako mi ne želiš kupiti stolu, to je tvoja
stvar. Ali, ako ja jednom nešto zaista poželim!“ govorio je ženski glas). Eva je
ustala i izašla iz pansiona. Ne razmišljajući, hodala je za ljudima i svjetlima i
došla do božićnoga sajma u sjeni ruševine Spomen-crkve. „O du Fröhliche“.17
Posvuda se osjećao miris hrane. Pečene kobasice, prženi bademi,
pečena piletina. Mast. Eva se prisilila na štandu pojesti kobasicu. Sjetila se
Schipperovih kobasica na božićnome sajmu svoga rodnoga grada koje je svake
godine jela zajedno s Annegret. I onoga divnog osjećaja da čine nešto zabranjeno
jer je otac smatrao da je mesar Schipper žmukler. Preko puta Eve stajalo je dvoje
ljudi koji su jedva dosezali do visokoga stola, ali se to na njima nije vidjelo. Nisu
razgovarali, nego su predano hrdali kobasicu sinkronizirano odgrizajući i
žvačući zalogaje. Nakon što je žena pojela sav svoj senf, muškarac joj je pružio
svoj papirnati tanjur na kojemu je još bilo senfa. Eva je pomislila: ovo je učinio
već stotinu puta. Nedaleko od njih zasvirala je limena glazba: „Došlo je naše
vrijeme“. Žena je rekla: „To je najljepša božićna pjesma.“ Muškarac ju je
pogledao i nasmiješio se: „Ma nemoj mi reći.“ Orkestar je dobro svirao, nije
griješio kao onaj kojemu su se Eva i Jürgen jednom zgodnom od srca smijali.
Tada žena zapjeva tihim, slabašnim glasom. „Došlo je naše vrijeme i sreću
nam veliku nosi. Blistavo snježnim hodimo poljem, prostranim krajem hodimo
bijelim. Pod ledom spavaju potoci, jezera, šume snivaju dubok san. Kročimo
snijegom što tiho sipi, prostranim krajem hodimo bijelim. S nebeskih visina
svijetla tišina blaženstvom srca ispunja naša. Pod zvijezdama osutim kročimo
svodom, prostranim krajem hodimo bijelim.“ Pjevala je, a suprug ju je gledao i
slušao.

17
“O, ti sretno (vrijeme Božića)“ jedna od omiljenijih njemačkih božićnih pjesama, (nap. prev.)

198
 Knjige.Club

Eva je odjednom znala što će učiniti. Maloprije je prošla pokraj telefonske

govornice. Vratila se do nje, ušla, podignula slušalicu, u otvor ubacila kovanice i
okrenula broj koji je znala napamet. Pucketalo je i tulilo. Čekala je. Tuuut-tuuut-
tuuut. Napokon: „Ovdje obitelj Schoormann.“ Bio je to samosvjesni glas gospođe
Treuthardt. „Dobra večer. Ovdje Eva Bruhns...“
„Izvolite.“
„Htjela bih razgovarati s Jürgenom.“
„Gospodin Schoormann je na poslovnom putu. Vraća se tek sutra. Želite li
razgovarati s gospođom Schoormann?“
„Ne, hvala. A gdje je Jürgen? Mogu li nekako doći do njega?“ Nastala je duža
stanka. “Ja sam... ja sam mu bila zaručnica.“
„U Beču je. U hotelu Ambassador.“ Zvučala je uvrijeđeno. „Hvala lijepa i...“ Ali
gospođa Treuthardt već je spustila slušalicu. Eva se leđima naslonila na
staklenu stijenku govornice u kojoj je zaudaralo na urin i vlažan pepeo.
Prebrojila je kovanice. Zatim je preko centrale zatražila da je spoje s
hotelom Ambassador. Na recepciji su rekli da moraju provjeriti je li gospodin
Schoormann u svojoj sobi. Ponovno je pucketalo i tulilo. Kovanice su propadale.
Upravo kada je htjela spustiti slušalicu, začuje Jürgenov glas: „Halo, tko je to?
Brigitte?“ Eva ponovno prinese slušalicu uhu. Srce joj je uzbuđeno tuklo. „Ovdje
Eva.“ Jürgen nije odgovorio. „U Berlinu sam na putu za Varšavu i upravo sam
bila na božićnom sajmu pa sam jednostavno poželjela razgovarati s tobom“,
rekla je u jednom dahu. Aparat je progutao i zadnju kovanicu. Eva je ubacila još
jednu marku. „Što tražiš u Varšavi?“
„Želim potražiti nekoga, jednog logoraša. Pokrajinski državni odvjetnik
našao ga je i nazvao me.“
„Zašto? Zbog čega...?“ Veza je pucketala, a zatim je u slušalici nastala jeka.
„Zbog čega? Čega?“ Eva je šutjela i ubacila još jednu kovanicu. „Nemam više
dovoljno kovanica.“
„Mogu li te tamo nazvati?“ Eva je na kućištu telefonskog aparata tražila i pri
dnu našla metalnu pločicu s ugraviranim brojem. „To je sigurno to.“ Izdiktirala
je Jürgenu broj. Zatim su šutjeli. Eva je rekla: „Možemo još razgovarati. To sam
platila.“ Ali oboje su čekali osluškujući kucanje u slušalici. Zatim je u
aparat upala i zadnja kovanica. Eva je brzo rekla: „Hoćeš li doći u Varšavu?“ Klik.
Tuuut. Spustila je slušalicu i čekala. Kroz sluzavo staklo telefonske govornice
promatrala je svjetla automobila u prolazu. Svjetla su se pretvarala u zvijezde
i izgarala. Napokon se telefon oglasio neobičnim krčanjem. Eva je dignula
slušalicu. „Da?“ Jürgenov je glas rekao: „Bit će problem s vizom.“ Eva je šutjela.
Vani je počelo sniježiti.
199
 Knjige.Club

Sljedećega jutra Eva je ustala već u pet. Gospođa u turističkome uredu rekla joj
je da će formalnosti na granici potrajati najmanje dva sata. Vlak za Varšavu
polazio je u deset i trideset i pet s Istočnoga kolodvora. Eva je na
postaji Friedrichstraße izašla iz podzemne željeznice. Naoružani granični
policajci patrolirali su i svakoga strogo odmjeravali. U nekoj kabini Eva je kroz
uzak otvor morala pružiti dokumente. Mladi uniformirani vojnik iza stakla
pretjerano je dugo gledao njezinu putovnicu, vizu, fotografiju, da bi naposljetku
nestrpljivo mahnuo rukom da prođe. Eva je hodala beskrajno dugim hodnicima
oblijepljenim pločicama. Mirisalo je kao u zoološkome vrtu njezina rodnoga
grada. Kao u paviljonu s nilskim konjima u kojemu nilski konji iznenada onako
masivni izrone iz svoje „kaka-kaše“ - kako je Stefan to nazivao - pa polako
razjape divovska ždrijela kao da će progutati cijelu obitelj Bruhns.

Eva je na istočnoj strani izronila iz katakombi i na oštrome zimskom zraku

žmirkala kao da je tjednima bila ispod zemlje. Još nikada nije bila u Istočnoj
Njemačkoj. Čudila se tamošnjem životu i njihovoj ozbiljnoj zaposlenosti. I tu je
vladao ritam svakodnevice. DDR je građanima bio nešto normalno. Eva se sjetila
dvojice odvjetnika s Istoka koji su na suđenju nastupili kao sporedni tužitelji.
Tada joj se činilo da u njihovim postupcima osjeća sputanost, kao da se moraju
posebno dokazivati. Uvijek su govorili malo glasnije nego drugi odvjetnici,
uvijek malo naglašenije. Jedan sat poslije vlak je kloparajući napuštao Istočni
Berlin. Eva je gledala kroz prozor i pokušavala ne misliti na druge vlakove. Na
obzoru su se kranovi okretali kao da se vjetar oprezno poigrava njima.

Nakon što su prešli poljsku granicu, snijegom prekrivena polja postala su šira, a
šume beskonačne. Eva je poslije u vagon-restoranu popila pivo koje bi njezin
otac konobaru pljusnuo u lice koliko je bilo bljutavo, gorko i mlako. No konobar
je bio iznimno ljubazan, naklonio se Evi mašući svojim bijelim ubrusom. Kada je
čuo da Eva govori poljski, raspametio se od sreće, a kada je vlak ulazio u
kolodvor glavnoga grada, Eva je već znala njegovu životnu priču, napose životnu
priču njegova brata kojega su u životu pratile same nevolje. Žene su mu donosile
nesreću.

Hotel je bio moderan neboder. Eva je ovdje već odsjela prije dvije godine kada
je kao prevoditeljica pratila predsjednika neke strojarske tvrtke. Ona i glavna
tajnica bile su jedine žene. Glavna tajnica upozorila je Evu na direktora: taj će se
svakoj nabacivati. I doista, te je večeri u baru sjeo pokraj Eve i pričao viceve. Bio
200
 Knjige.Club

je smiješan i znao je pripovijedati tako zabavno da se Eva morala smijati.

Odjednom je u ustima osjetila njegov jezik. Bila je pijana i dobro
raspoložena. Htjela je napokon znati kako to ide pa je direktora povela u svoju
sobu. To joj je bio prvi muškarac.

Te noći Eva nije mogla zaspati jer joj se soba nalazila na drugome katu točno
iznad hotelskoga predvorja. Iz susjednoga bara čula je prigušeno tutnjanje
plesne glazbe. Mislila je na gospodina Jaschinskoga i kako je izgubio
kćer, djevojčicu sa smiješnim nosom. Zvijer ju je bio pozvao na saslušanje jer je
navodno odavala tajne. Nakon tri dana strijeljali su je ispred crnog zida. Eva je
piljila u strop mračan od noći, nedostajao joj je njezin Don Quijote. Ako će
biti sasvim iskrena, zapravo ne zna što traži u ovom gradu. Što se više
približavala cilju, sve je manje razumjela koja je svrha njezina posjeta i zašto se
ovamo zaputila.

Hodala je živopisnom ulicom punom malenih trgovina nanizanih kao na ogrlici:

cipele, krumpiri, ugljen, mlijeko. Bilo je hladno, zrak je bio zagušljivo siv, ljudi
su lica zamatali u šalove i sakrivali ih ispod šubara. Paducka, pomislila je prateći
brojeve na ulaznim vratima. Ali je znala da to nisu pahulje nego čestice čađi koje
su bezbrojni dimnjaci izbacivali iznad krovova. Frizerski salon nalazio se na
broju 73. Eva ga je ugledala na suprotnoj strani ulice i zastala. Srce joj je tuklo.
Nije ništa doručkovala pa joj se želudac stisnuo. Salon Jaschinsky, pisalo je
plavim slovima iznad vrata. Bila je to malena radnja. U staklenom izlogu
visjele su dvije fotografije pastelnih boja i prikazivale gospođu i gospodina s
frizurama kao izlivenim od metala. Kao kacige. U salonu su se kretale dvije
osobe: jedna je bila mlađa žena visoko natapirane kose i bavila se mušterijom.
Druga osoba bio je stariji sijedi muškarac koji je meo. Gospodin Jaschinsky. Eva
je prešla preko ceste.

Iznad vrata zazvonilo je zvonce. Kada je Eva ušla u salon, mlada žena koja je
mušteriji britvom brijala zatiljak nije ni podignula pogled. Gospodin Jaschinsky
rutinski je Evi uzeo kaput i šešir i odveo je do stolice. Radnja je
omamljujuće mirisala na sapun i losion za kosu i bila primjetno čista. Eva je sjela
i u zrcalu vidjela malenu djevojčicu kako uzbuđeno poskakuje na stolici, a
gospodin Jaschinsky je gleda smješkajući se. Okrenula se prema njemu.
Umorno ju je gledao kroz naočale koje su mu jako povećavale oči. “Izvolite?“ Eva
je zamuckujući počela govoriti da dolazi iz Njemačke. Gospodin Jaschinsky na

201
 Knjige.Club

trenutak je zastao, a zatim raspleo Evinu punđu. Rutinski joj je počeo

četkati kosu. „Pranje kose i podrezivanje vrhova?“
Eva se osjećala kao da je gola, ali je odlučno nastavila: „Mi se poznajemo. Bila
sam dijete i majka me povela sa sobom. U frizersku radnju. U logoru.“ Gospodin
Jaschinsky nastavio je polako četkati. Odjednom je zaustavio ruku i zagledao se
u duguljasti ožiljak iznad Evina uha, ondje gdje nije rasla kosa. Spustio je četku,
u licu je problijedio kao krpa, a Eva se na trenutak uplašila da će se on
onesvijestiti. Mlada žena je pogledala prema njima. Eva je podignula pogled
prema gospodinu Jaschinskome i tiho rekla: „Molim vas da nam oprostite. Za
sve što smo vam učinili. Vama i vašoj kćeri.“
Gospodin Jaschinsky spustio je pogled prema Evi, ali ona nije mogla znati
kakve mu se misli roje u glavi. Zatim se sabrao i odmahnuo glavom. Nastavio je
četkati, žustrije nego prije, a zatim je rekao: „S nekim ste me zamijenili. Nisam
bio ni u kakvom logoru. Dakle, što želite?“ Eva mu odgovori: „Htjela bih da mi
odrežete svu kosu i obrijete glavu. Molim vas.“ Lice gospodina Jaschinskoga
postalo je hladno. Odložio je četku sa strane. Mlada žena čija je mušterija u
međuvremenu izašla iz radnje prišla je i upitala nešto što Eva nije razumjela.
Gospodin Jaschinsky otpravio ju je mahnuvši rukom. Zatim je rekao Evi:
„Neću to učiniti jer vam ne stoji.“ Otišao je do vješalice i donio Evin kaput i šešir.
Stao je pokraj Eve koja je još uvijek sjedila na stolici i pružio joj odjeću. Gledao
ju je odlučnim pogledom. Kimnula je, zavila kosu i ustala. Iznad vrata zazvonilo
je zvonce.

U radnji je mlada žena prišla gospodinu Jaschinskome koji je stajao uz izlog i

gledao za Evom kako u svome svijetlom kariranom kaputu nestaje u izmaglici.
Izgledao je uzrujano, a na oči su mu navrle suze. Mlada žena još nikada
nije vidjela svojega šefa u ovakvu stanju. Pitala ga je nervozno kakva je to bila
žena. Nije odgovorio. „Što je htjela?“ Spustila mu je ruku na podlakticu. Gospodin
Jaschinsky malo se umirio. „Što je htjela od vas?“ Okrenuo se od prozora:
„Utjehu. Žele da ih tješimo.“

Eva je hodala ulicom, a oko nje se sve činilo bučnijim i blještavijim nego prije.
Grad joj je djelovao neprijateljski. Ubrzala je hod. Zadihala se, ali je nastavila
hodati. Noge su je boljele, ispod šešira joj se kosa rasplela. Dahtala je, srce joj
tuklo. Hodala je i hodala kao da od nečega bježi. Naposljetku ju je izdala snaga.
Pokušavajući doći do daha, stala je ispred spomenika koji je očigledno
prikazivao nekog poljskog narodnog junaka. Boljelo ju je u prsima, kašljala je,
tjeralo ju je na povraćanje, gutala je slinu. U očaju je počela jecati sileći samu
202
 Knjige.Club

sebe da prizna što joj je gospodin Jaschinsky doista rekao: „To vam ne pristaje.“
Teško dišući, gledala je kamenu figuru prekrivenu tankim slojem snijega nalik
na šećerni preljev. Oči kipa uzvraćale su joj hladan pogled. Shvatila je da ništa
ne zna o životu, ljubavi i boli drugih ljudi. Oni koji su bili s prave strane ograde
nikada neće shvatiti što je značilo biti zatočen u logoru. Eva se beskrajno
stidjela, htjela je plakati, ali nije mogla. Iz grla joj se otelo samo ružno krkljanje.
„Ne pristaje mi ni da plačem.“ Kada se nakon nekoliko sati vratila u hotel,
portir je imao poruku za nju.

Sljedećega prijepodneva Eva je u hali 2 zračne luke čekala let iz Beča koji je
kasnio. Šetala je ispred pregrade i nije znala bi li se trebala radovati. Je li bila
dobra ideja koju je izrekla onako spontano. „Dođi k meni.“ Ali kada je na displeju
najavljeno slijetanje zrakoplova, a prvi se putnici počeli pojavljivati iza
svijetloplavoga zida i kada je među njima ugledala Jürgena, njegovu tamnu,
visoku pojavu, odjednom joj je bio toliko blizak da se od olakšanja počela
smješkati. I Jürgena je ganuo njihov ponovni susret. Vidjela je to čim su im se
pogledi sreli preko pregrade. A kada se našao pred njom, u njegovim je očima
otkrila nešto novo. Iskrenost. Nije znala kako bi se trebali pozdraviti nakon tako
dugog vremena. Na kraju su se rukovali. Više nije onako dječje bucmasta,
pomislio je Jürgen. Upitao je: “Zar više ništa ne jedeš?“ Pokraj pokretne trake
zajedno su čekali njegov kovčeg. Kroz poklopac u zidu pojavljivali su se jedan za
drugim komadi prtljage i vrtjeli se u krug kao na pladnju za torte. Jürgenova
kovčega nije bilo pa su otišli do šaltera. Ondje su im rekli da odu na kavu i
ponovno upitaju za jedan sat.

Eva i Jürgen ušli su u futuristički uređen kafić od kroma i stakla iz kojega se

pružao pogled na uzletište. Sjeli su jedno pokraj drugoga na klupu tapeciranu
umjetnom kožom i gledali kroz prozor. Na obzoru su se razilazili svijetli oblaci, a
nebo iznad njih naviještalo je snijeg. Jürgen je rekao da je tijekom leta u
novinama pročitao da su uhvaćene osobe koje su u Evinu susjedstvu zapalile
dječja kolica. Bila je to skupina studenata, očigledno udružena
studentarija. Izjavili su da su na taj način htjeli upozoriti na opasnost koja prijeti
od stranaca, gostujućih radnika kao i na opasnost od miješanja rasa. Eva je
upitala: „I, jesu li ih uhitili?“ Jürgen je odgovorio da moraju platiti odštetu, ali da
se neće pokretati postupak. Ocijenjeno je da je riječ o mladalačkom nestašluku.
Eva je u nevjerici zurila u Jürgena. Rekao je da su pritom izvjesnu ulogu
vjerojatno imale i utjecajne obitelji tih studenata. Eva je otpila gutljaj kave koja
je obasjana svjetlima kafića izgledala plavičasto. „To nije dobro.“ Zatim je

203
 Knjige.Club

pripovijedala Jürgenu o svojem posjetu Jaschinskomu i što joj je on rekao, a što

je ona shvatila. Jürgen je rekao: „Ne budi tako nemilosrdna prema sebi, Eva.
Veoma si hrabra.“ Pogledala ga je i ponovno primijetila da se
promijenio. Djelovao je nezaštićeno kao da je skinuo težak oklop. Jürgen ju je
pomilovao po obrazu, zatim po kosi. „Inače, drago mi je što je gospodin
Jaschinsky tako reagirao.“ Eva je upitala: “Koliko ti dana vrijedi viza?“
„Sutra se vraćam. Ovo je možda posljednji Badnjak s ocem. On i Brigitte ove
godine prvi put nisu otputovali na otok.“
„Kako ti je otac?“
„Više ne može govoriti. Zapravo, još može reći dvije rečenice: ‘Molim vas,
pomozite mi.’ I: ‘Iz mene nećete ništa izvući.’ Kao u nekom krimiću.“ Nemoćno
se nasmijao. Eva je šutjela. Jürgen ju je gledao.
„A ti? Nećeš se vratiti svojoj obitelji?“
„Stefan me posjetio i rekao mi da će se odreći svih darova ako dođem. Kupila
sam povratnu kartu za petak.“
„Do tada će Božić već proći. Mogli bismo pitati imaju li sutra još jedno mjesto
u zrakoplovu? U tom slučaju zajedno bismo se vratili kući.“
Umjesto odgovora, Eva je zavukla ruku u džep kaputa, nešto izvukla i
spustila na sjajnu kromiranu površinu stola. Bio je to sićušni paketić od crveno
obojenog drveta.
„Što je to?“
„Dar maurskoga kralja.“
„Ljekovita mira“, rekao je Jürgen, uzeo crvenu kockicu i okretao je među
prstima. Eva je ispričala što joj ona znači. Pritom je pred sobom vidjela majku
kako na komodi u dnevnoj sobi postavlja božićnu piramidu i na nju stavlja četiri
crvene svijeće i kako ove godine šuti dok to radi i prvi put ne priča priču o
paketiću koji nedostaje. Eva je pred sobom vidjela oca kako u kuhinji za svoju
obitelj sprema najsočniju gusku znajući da njegova kći neće doći i neće je kušati.
Vidjela je svoju obitelj kako - na Badnjak izlazi iz crkve i kako se, držeći jedni
druge ispod ruke, skližu po zaleđenoj cesti. A ona je nedostajala. Te noći
roditelji će sjediti u dnevnoj sobi sve dok otac ne kaže: „Sljedeće godine sigurno
će doći.“ Majka će šutjeti i razmišljati o tome je li joj možda život već prošao.
Eva je pitala: „Čemu još služi ljekovita mira?“
„To je smola. Nekoć su je upotrebljavali za balzamiranje pokojnika. Ona je
također simbol ljudske prirode, onoga zemaljskoga. Gorka je i istodobno
ljekovita.“

204
 Knjige.Club

Eva je spremila paketić u džep. Čvrsto je primila Jürgena za ruke i rekla:

„Jedna stvar je ipak dobra - osjećaj ljubavi u meni je neuništiv.“

Bilo je vrijeme da odu ponovno upitati za izgubljeni kovčeg, no oni su još neko
vrijeme sjedili jedno kraj drugoga u futurističkom kafiću. Povremeno bi se
pogledali s mišlju da će im biti dobro dok su na uzletištu zrakoplovi slijetali, a
drugi se spokojno dizali u nebo teško od snijega.

205
 Knjige.Club

Završna napomena

Izražavam zahvalnost zaposlenicima Instituta Fritz Bauer. Njihov dojmljiv rad,

a prije svega opsežna arhiva materijala s prvoga suđenja za zločine počinjene u
Auschwitzu bili su mi prijeko potrebni tijekom istraživanja. Zapisnici i
magnetofonske snimke iskaza svjedoka postali su tijekom godina ishodištem i
izvorom smisla mojega umjetničkog rada. Fiktivne svjedokinje i svjedoke koji
se pojavljuju u romanu shvaćam kao oprimjerenje sudbine preživjelih. U
njihovu oblikovanju djelomice sam koristila izvatke iz originalnih citata. Na
drugim mjestima iskaze sam povezivala da bih takvim umjetničkim sažimanjem
dala što više prostora brojnim glasovima svjedoka. Izražavam duboko
poštovanje ljudima koji su se tijekom suđenja još jednom izložili traumatičnim
doživljajima i suočili s počiniteljima. Na taj način pružih su svijetu opsežno i
trajno svjedočanstvo o tome što je Auschwitz zaista bio.
Korišteni su doslovni citati sljedećih sudionica i sudionika suđenja:

Mauritius Berner
Josef Glück
Jan Weis
Hans FIofmeyer (predsjedavajući sudac)
Fritz Bauer (glavni državni odvjetnik)
Hildegard Bischoff (svjedokinja optužbe)

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

206