Professional Documents
Culture Documents
Aleksandar Loven Radost
Aleksandar Loven Radost
RAD0ST
PREDGOVOR
1. RADOST
Oslobođenje od krivice
Osećati život tela
2. PREDATI SE TELU
Predaja narcisoidnog ega
Uzemljenje i realnost
3. PLAKANJE - EMOCIJA KOJA OSLOBAĐA
4. OTPOR PLAKANJU
Neću se slomiti
Predaja volje: Očaj
5. LJUTNJA: EMOCIJA KOJA LEČI
6. LJUBAV: EMOCIJA KOJA ISPUNJAVA
Predaja ljubavi
Zrela ljubav
7. IZDAJA LJUBAVI
8. SEKSUALNO ZLOSTAVLJANJE
9. STRAH: EMOCIJA KOJA PARALIŠE
10. STRAH OD SMRTT
11. STRAST, SEKS I RADOST
12. STRAST I DUH
Predati se Bogu
Duh koji pleše
9
Predgovor
RADOST
Oslobođenje od krivice
PREDATI SE TELU
1
Videti A. Lowen, The Denial of True Self, radi dublje
analize narcističke ličnosti.
nedokučivi" je istinita.
28
Nije istina da su telo i um jednaki, kao što to neki
tvrde. Njihova naizgled jednakost je rezultat ograničene
percepcije svesnog uma, koji može videti samo
površinu stvari. Kao kod poslovičnog ledenog brega, mi
možemo videti samo malo više od deset posto njegove
mase. Deo koji je sakriven u tami, nesvesni deo našeg
tela, jeste ono što čini da naš život teče. Ne živimo
pokretani našom voljom. Volja nije u stanju da
kontroliše složene biohemijske i biofizičke procese
našeg tela. Nemoćna je da utiče na metabolizam tela,
od koga naš život zavisi. I dobro je što je tako, jer ako
bi bilo obrnuto, život bi se ugasio prvim neuspehom
volje.
Razmotrimo razvoj embriona u ljudsko biće, proces
koji i dalje zapanjuje ljudski um. Taj majušni
organizam, oplođeno jajašce, "zna" šta treba da uradi
kako bi ostvarilo svoju inherentnu mogućnost da
postane ljudsko biće. To je zapanjujuće. A ljudska bića
su i dalje dovoljno arogantna da misle da možemo znati
više od prirode. Ja svoju veru polažem u moć živog tela
da leči samo sebe. To ne znači da mi ne možemo
potpomoći proces izlečenja. Ali tu moć živog tela ne
možemo zameniti nečim drugim. Terapija je proces
prirodnog izlečenja u kome terapeut samo potpomaže
funkciju tela da se samo leči. Nije doktor taj koji kaže
telu kako da popravi slomljenu kost, i nije doktor taj
koji naredi koži da se regeneriše posle rane ili
posekotine. Puno puta do izlečenja će doći i bez
podrške medicinara.
Upitao sam se zašto se ovako nešto ne dešava i
kad je u pitanju emocionalna ili mentalna bolest. Ako
smo pali u depresiju, zašto se spontano iz nje i ne
izvučemo? Uistinu, neki ljudi sami spontano pređu
preko depresivne reakcije. Na žalost, u većini slučajeva
ona se ponovo javi jer ono što je uzrokuje i dalje
postoji. 2 Taj uzrok je inhibicija iskazivanja osećanja
straha, tuge ili besa. Potiskivanje tih osećanja i
napetost koja to prati smanjuju pokretljivost tela i
krajnji rezultat je stanje smanjene ili utučene
životnosti. Uz to ide i iluzija da ćemo biti voljeni ako
smo dobri, poslušni, uspešni i tako dalje. Ta iluzija služi
za održavanje duha osobe u njenoj borbi za dobijanje
ljubavi, ali pošto se prava ljubav ne može zaslužiti niti
29
dobiti bilo kakvom predstavom, iluzija se pre ili kasnije
sruši i osoba postane depresivna. Depresija može
nestati ako osoba može da oseti i izrazi osećanja. Ako
depresivni pacijent zaplače ili se naljuti to ga diže iz
depresije - makar na kratko. Izražavanje osećanja
oslobađa nas napetosti i dopušta telu da oporavi svoju
pokretljivost, a time povećava njegovu živost. To je
fizička strana terapeutskog procesa. Sa psihološke
strane, potrebno je da osoba razotkrije iluziju i da
razume njeno poreklo u detinjstvu i njenu ulogu u
mehanizmu preživljavanja.
Svaki pacijent ima neku iluziju, u manjem ili većem
stepenu. Neki misle da bogatstvo donosi sreću, ili da
slava osigurava ljubav, ili da ih pokornost štiti od
mogućeg nasilja. Te iluzije stvaramo rano u životu kao
načine da preživimo potresne situacije u detinjstvu i,
kao odrasli, plašimo se da odustanemo od njih. Možda
je najveća iluzija od svih ta da svesni um kontroliše telo
i da, ako promenimo način mišljenja, možemo
promeniti i to kako se osećamo. Nikada nisam video da
to deluje, mada iluzija svemoćnog uma može pri-
2
Videti A. Lowen, Depression and Body, New York,
Coward, McCann & Geoghegan, Inc, 1972; Arkana,
1993.
vremeno zauzdati nečiji duh. Ali se i ova iluzija, kao i
sve druge, sruši kada osobi ponestane energije i
rezultat toga je depresija.
Iluzije su načini na koje se ego brani od stvarnosti
i, mada nas mogu poštedeti boli od surove realnosti,
one od nas čine zatvorenike nerealnog. Emocionalno
zdravlje jeste sposobnost da prihvatimo realnost i ne
pobegnemo od nje. Naša osnovna stvarnost je naše
telo. Naša ličnost nije slika u umu, već stvaran, živ i
pulsirajući organizam. Kako bismo upoznali sebe,
moramo upoznati naše telo. Gubitak osećaja u bilo kom
delu tela predstavlja gubitak jednog dela sebe.
Samosvesnost, prvi korak terapeutskog procesa
samootkrića je osećanje tela - celog tela, od glave do
prstiju na nogama. Mnogi ljudi pod stresom izgube
osećanje tela. Odvoje se od tela kako bi pobegli od
realnosti, što je reakcija šizofrenog tipa i stvara ozbiljan
emocionalni poremećaj. Mada, skoro svi ljudi u našoj
kulturi su se odvojili od nekog dela svog tela. Neki
nemaju osećaj u leđima. To se posebno odnosi na one
koje zovemo beskičmenjacima. Neki nemaju osećaj u
stomaku. Oni će pokazati manjak hrabrosti. Svaki deo
tela doprinosi osećanju ličnosti ako smo u vezi sa njim.
A možemo biti u vezi sa njim jedino ako je taj deo živ i
pokretljiv. Kada je svaki deo tela pod naponom i
vibrira, osetićemo se vibrirajuće ži-
30
vo i radosno. A ako se to desi moramo se predati telu i
njegovim osećanjima.
Predaja telu znači dopuštanje telu da postane u
potpunosti živo i slobodno. To znači prihvatanje i
nekontrolisanje nevoljnih procesa tela, kao što su
disanje i potpuna sloboda delanja. Telo nije mašina
koju treba zaustaviti ili pokrenuti. Ono ima svoj "um" i
zna šta treba da radi. Ono što predajemo jeste iluzija o
moći uma.
Najbolje je početi sa disanjem. To je osnova
tehnike koju je Rajh primenjivao u radu sa mnom.
Disanje je možda najvažnija funkcija tela, pošto život u
velikoj meri zavisi od toga. Ono se označava kao
prirodna, nevoljna aktivnost, ali u isto vreme i ona koja
se može podvrgnuti voljnoj kontroli. U uobičajenim
okolnostima nismo svesni svog disanja. Međutim, kada
postoji teškoća u disanju, kao što se to dešava na
visinama, postajemo svesni borbe za dah. Ljudima koji
boluju od emfizema disanje je neprestana borba da
udahnu dovoljno vazduha.
Emocionalno stanje direktno utiće na disanje. Kada
smo jako ljuti, disanje postaje ubrzano kako bi nam
pomoglo da prikupimo više energije za agresivni
postupak. Strah ima suprotni efekat, on zadržava dah
zato što je postupak zaustavljen stanjem straha. Ako se
strah pretvori u paniku, kao kad osoba panično
pokušava da izbegne zastrašujuću situaciju, disanje
postaje ubrzano i plitko. Kada smo prestravljeni, skoro
da uopšte ne dišemo jer strava ima paralizirajući efekat
na telo. Kad smo zadovoljni, dišemo sporo i duboko.
Međutim, ako zadovoljstvo preraste u radost ili ekstazu,
kao u seksualnom orgazmu, disanje se veoma ubrzava
ali je u isto vreme i jako duboko, kao odgovor na
povišeno prijatno uzbuđenje seksualnog vrhunca.
Proučavanje načina na koji osoba diše omogućava
terapeutu da razume njeno emocionalno stanje.
Mada sam svoju terapiju kod Rajha opisao u
prethodnoj knjizi, ovde ću opet spomenuti neka od
iskustava koje sam imao, kako bih podrobnije opisao
koncept predaje. Ležao sam na krevetu, imajući na sebi
samo kratke pantalone, kako bi Rajh mogao da
posmatra moje disanje. On je sedeo okrenut ka
krevetu. Njegova jednostavna instrukcija je bila da
dišem, što sam ja radio kao što sam to i obično činio,
dok je on gledao moje telo. Nakon deset ili petnaest
minuta mi je rekao:"Lovene, ti ne dišeš". Odgovorio
sam da dišem. "Ali tvo-
31
je grudi se ne pomeraju". I nisu. Zamolio me je da
stavim ruku na svoje grudi kako bih osetio njihovo
kretanja. Osetio sam kako se dižu i spuštaju i odlučio
da pokrećem svoje grudi sa svakim udisajem. Radio
sam to neko vreme dišući kroz usta i osećao se prilično
opušteno. Tada me je Rajh zamolio da širom otvorim
oči, i dok sam to radio, oteo mi se glasan i dug vrisak.
Čuo sam sebe kako vrištim, ali ništa nisam osećao u
vezi sa tim. To je dolazilo iz mene, ali ja nisam imao
veze sa tim. Rajh me zamolio da prestanem da vrištim
pošto je prozor bio otvoren i gledao na ulicu. Nastavio
sam sa disanjem od ranije kao da se ništa nije desilo.
Vrisak me je iznenadio, ali me nije i emocionalno
dirnuo. Onda me je Rajh zamolio da ponovim postupak
otvaranja očiju širom i ponovo sam vrisnuo bez bilo
kakve emocije.
Dolazio sam kod njega tri puta nedeljno, ali se
ništa dramatično nije desilo u naredna dva ili tri
meseca. Rajh me je ohrabrivao da se prepustim, da
dišem slobodnije, što sam i pokušavao da radim.
Uprkos mojim naporima, govorio mi je da mi disanje
nije slobodno, da ga svesno vežbam i da ne puštam da
se prosto dešava. Ja jesam nesvesno kontrolisao svoje
disanje kako se ništa ne bi desilo ali to tada nisam
znao. Pokušao sam da se otrgnem kontroli, da se
prepustim telu i njegovim nevoljnim procesima, ali mi
je to bilo teško da postignem. Dublje disanje, mada
svesno, dovelo je do simptoma hiperventilacije. Jaki
peckavi oseti, znani kao parestezijaza, javili su mi se u
šakama i rukama. Jednog trenutka su mi se šake
zaledile u Parkinsonskom grču. Bile su hladne kao led,
kao kandže i paralizovane. Ali nisam se uplašio. Disao
sam malo mirnije i grčevi su polako popustili, a
parestezijaza nestala. Ruke su mi ponovo postale tople.
Nakon nekoliko seansi tokom kojih je dublje disanje
dovelo do sindroma hiperventilacije ta reakcija je
nestala. Telo mi se adaptiralo na duboko disanje i
postajalo je sve opuštenije.
Ubrzo nakon toga prekinuli smo terapiju zbog
Rajhovog letnjeg odmora. Kada smo u jesen nastavili,
vratili smo se na predavanje telu i spontano disanje. U
toku sledeće godine terapije desilo se nekoliko bitnih
stvari. Jednom sam ponovo preživeo događaj iz
detinjstva koji je objasnio krike sa prve seanse. Dok
sam ležao na krevetu I disao, imao sam osećaj da bi se
na plafonu mogao pojaviti neki lik. U sledećih nekoliko
seansi taj osećaj postajao je jači. A onda
32
se zaista lik pojavio. Video sam lice svoje majke.
Gledala je ljuto sa visine na mene. Video sam sebe kao
bebu staru devet meseci koja leži u kolicima ispred
kuće i plače za majkom. Mora da je bila usred nekog
jako bitnog posla, jer je, kada je izašla, pogledala me
tako besno da sam se zaledio od straha. Krici koje tada
nisam mogao da izbacim iz sebe eksplodirali su na
mojoj prvoj seansi, trideset i dve godine kasnije.
Drugom prilikom osetio sam se sasvim
nesvakidašnje, kao da sam pomican nekom
unutrašnjom silom. Telo je počelo da mi se pomera i, iz
svog ležećeg položaja, seo sam pa ustao. Okrenuvši se
ka krevetu, počeo sam da ga udaram obema rukama,
šaka skupljenih u pesnice. Dok sam to radio video sam
lice svoga oca i znao sam da njega udaram, jer je on
mene ošamario kad sam imao sedam ili osam godina.
Kada sam ga upitao za to kasnije, potvrdio mi je, a
objašnjenje je bilo da sam zakasnio i zabrinuo majku,
koja je zahtevala da budem kažnjen. Neverovatna stvar
u vezi sa ovim iskustvom bila je ta da moji pokreti nisu
bili svesno činjeni. Nisam ja odlučio da ustanem i
udaram krevet. Moje telo je reagovalo samo, isto kao i
onda kad sam vrištao.
Tokom druge godine rada s Rajhom moje disanje
postalo je mnogo slobodnije. Iako nisam mogao
potpuno da se predam telu, njegova pokretljivost se
povećala u razumnoj meri. Kad bih legao na krevet i
disao, pojavile bi se vibracije u mojim nogama dok sam
ih polako spajao i razdvajao. Te su vibracije ukazivale
na to da je kroz moje noge tekla energetska struja, što
je bilo jako prijatno osetiti. To sam osećao i u
kukovima, kako su postajali sve življi. Te vibracije su se
pojavile delom zbog oslobođenja napetosti u tim
mišićima, a delom zbog prirodnog fenomena života.
Živa tela su vibrirajući sistemi, mrtva tela se ne
pomeraju. Uprkos tome što sam se dva puta slomio i
rastućoj živahnosti mog tela, nisam bio sposoban da se
totalno predam i dođem do tačke na kojoj bi se pojavio
orgazmični refleks. Tad mi je Rajh predložio da
prekinemo sa terapijom, jer se činilo da je zapala u
ćorsokak.
Taj predlog je snažno uticao na mene. Slomio sam
se i počeo da jecam. Prekid terapije predstavljao je za
mene poraz mog sna o zadobijanju seksualnog
zdravlja. Rekao sam Rajhu za to i, isto tako, koliko sam
želeo njegovu pomoć. Bilo mi je teško čak i da tražim
33
pomoć. Verovao sam da to moram da uradim sam. Ali
predavanje telu i njegovim osećanjima bilo je nešto što
nisam bio u stanju da uradim. Rad je antonim
predavanju. Rad je funkcija ega, dok predavanje telu
zahteva napuštanje ega. Nisam sebe smatrao
egoističnom ili narcisoidnom osobom, ali od onda sam
shvatio da je to bio bitan aspekt moje ličnosti. Nisam
mogao, nisam imao pravo da se slomim i zaplačem
(osim ako nisam bio gurnut do krajnjih granica; to jest,
ako mi ne bi zapretio gubitak nečega što svim srcem
želim), jer sam, nesvesno, bio predodređen da uspem.
Rajh se složio da nastavimo sa terapijom, jer je
uvideo značaj mog sloma. Nakon te epizode mogao
sam da se predam u većoj meri, a disanje mi je
postajalo sve dublje i slobodnije. Kada je na leto Rajh
ponovo uzeo odmor, predložio mi je da godinu dana ne
dolazim na terapiju i da dođem naredne jeseni.
Prihvatio sam njegov predlog, jer je i meni bilo
potrebno da se odmorim od napora da ozdravim. Slom
koji je plakanje predstavljalo mi je omogućio da se
predam u većoj meri nego pre toga. Godinu dana ranije
sam se bio zaljubio u jednu devojku, ali odnos nam nije
bio zadovoljavajući. U trenutku kada je izgledalo da
ćemo raskinuti, ponovo sam se slomio i snažno sam
zaplakao, pokazujući joj koliko je volim. Nakon te
epizode doživeo sam najintenzivnije i najbolje
seksualno iskustvo ikada, za koje sam znao da je
posledica predaje mom najdubljem osećanju. Sledeće
godine sam se oženio tom devojkom i, samo da
naglasim, još sam s njom.
Kada sam nakon jednogodišnjeg prekida nastavio
sa terapijom, moja sposobnost da se predam voljnim
pokretima moga tela veoma se popravila i nije dugo
prošlo pre nego što se desio i orgazmični refleks. Bio
sam uzbuđen i radostan. Osetio sam da sam se
promenio, ali to nije dugo potrajalo. Takva iskustva
otkrivaju mogućnost radosti i zato su značajna i
dragocena, ali retko se desi da budu dovoljno duboka i
da potraju. Kako bi potrajala, osoba mora da radi na
konfliktima koji potiću iz prošlosti i koji su ukopani
duboko u flzičku i psihičku strukturu ličnosti. Previše
mojih problema je ostalo nerečeno tokom moje terapije
sa Rajhom i nisam mogao biti slobodan i širom otvoren
prema svojim osećanjima. Bilo kako bilo, ono što sam
prošao tokom terapije, ubedilo me je da mogu da
postignem radost jedino ako se predam svome telu.
34
Nakon nekoliko godina studija koje su dovele do
lekarske diplome, vratio sam se praksi, koristeći
tehniku koju sam naučio odl Rajha. Pacijent bi legao na
krevet, opustio bi se i disao, dok sam ga ja ohrabrivao
da se prepusti disanju i preda telu. Uz to smo pričali o
njegovom životu i problemima koje je imao. Ali ništa
značajno se nije desilo. Sedeći i posmatrajući ga, osetio
sam potrebu da se protegnem preko naslona svoje
stolice kako bih dublje udahnuo. Palo mi je na pamet da
bi to i pacijent trebalo da uradi. U kuhinji kancelarije
nalazila se jedna stolica bez naslona. Savio sam ćebe u
klupko i vezao ga za stolicu. Onda sam postavio
pacijenta tako da legne na leđa preko stolice, kao na
slici figura 1. Efekat je bio izrazito pozitivan.
Pacijentovo disanje značajno se produbilo zbog pregiba.
Mogao sam da pratim talas disanja i primetim kad je
blokiran.
FIGURA 1
FIGURA 2
3
Ove i druge vežbe u potpunosti su opisane u knjizi The
Way to Vibrant Health, A. Lowen I R. L. Lowen (New
York, Harper & Row, 1977; International Institute
Bioenergetic Amalysis, 1992).
na vežbe koje bi se mogle iskoristiti kao deo terapije.
Danas su gore opisane vežbe integralni deo
bioenergetskog programa koji pomaže ljudima da budu
više "na zemlji", bolje povezani sa svojim telom i
realnošću. Meni su pomogle da to postignem i nastavio
sam da ih praktikujem redovno, kako za sebe, tako i u
radu sa pacijentima.
Uzemljenje i realnost
4
Videti odličnu biografiju Rajha Bura na zemlji od
Majrona Šarafa, koja pokazuje njegova postignuća, ali
govori i o njegovim ličnim konfliktima i problemima.
vezi sa prihvatanjem, razumevanjem i podrškom. Ako
terapeut pokaže lični interes za pacijenta, potonji se
lako može vezati, postati zavisan i zaljubiti se u
terapeuta. Takva vezanost, pozitivna sa više aspekata,
slabi pacijentovu svest o potrebi za nezavisnošću i vodi
do toga da se njegovo biće "zakači" za terapeuta i vuče
u odzemljeno stanje. Isto tako je poznato da će
pacijent prebaciti na terapeuta i sva osećanja koja su
vezana za roditelja, bila ona pozitivna ili negativna.
Pozitivna osećanja ohrabruju potčinjenost i
dozvoljavaju pacijentu da se vrati u infantilniju ili više
dečju poziciju, što omogućava iskazivanje negiranih ili
potisnutih osećanja iz detinjstva - konkretno, osećanja
ljubavi. Iskazivanje ovih osećanja može voditi do
osećaja slobode i radosti ali se neće održati osim ako se
ne iskažu i negativna osećanja kao što su nepoverenje
ili gnev. Pozitivna osećanja postaju ugušena
negativnošću i očajem koji leže ispod njih, a nisu
razrešeni. Negativna osećanja, ako nisu bila potpuno
razrađena tokom terapije, guše početnu predaju i
pacijent postaje ogorčen i frustriran. Isto se dešava i u
vezama, gde neprijateljstva koja potiču iz detinjstva
guše radost početnog predavanja partneru. Kao što
ćemo videti u sledećim poglavljima, u njih spadaju
dubok očaj i ubilački gnev koji se moraju iskusiti i
proživeti u terapeutskoj situaciji, ako pacijent želi da
postane slobodan. Pacijentov strah od ovih osećanja
učvršćuje kičmu u nastojanju da se osoba ne preda
telu, sebi i životu.
Svaki analitički svestan terapeut je zahteva da ta
negativna osećanja dovede u domen svesnog kako bi
se moglo raditi na njima. Rajhu je bila praksa, dok sam
mu bio pacijent, da me na svakoj seansi pita da li sam
imao nekih negativnih misli ili osećanja u vezi
41
sa njim. Sećam se da sam poricao da sam ih imao, što i
jeste bila istina sve dok se pitao moj svesni oprez.
Pošto sam postao "sledbenik", odrekao sam se kritičkog
stava, omogućavajući svoju predaju njemu, i kroz
njega, svom telu. Tek kad sam se odvojio od Rajhovog
pokreta, jer mi nije pružao ono što mi je trebalo,
postao sam kritičan prema Rajhu. Ono što nije uspeo
da mi pruži bilo je dubinsko razumevanje mene kao
ličnosti. Rajhova greška mogla bi se objasniti
činjenicom da terapeutski rad na telu nije bio dubok i
kompletan kao što je trebalo da bude. Setimo se da se
moja terapija sa Rajhom odigravala pre pedeset godina,
kad razumevanje energetske dinamičnosti tela i ličnosti
nije bilo tako razvijeno kao što je danas u
bioenergetskoj analizi.
Ovaj razvoj započeo je promenom položaja
pacijenta od onog koji leži ili sedi u onog koji stoji. U
klasičnoj psihoanalizi pacijent leži na kauču i fokus je
na onome što on govori. Misli su glavni materijal
analitičkog procesa, dok ta tišina i pasivnost analitičke
situacije eliminiše ili smanjuje sve druge forme
samoizražavanja. U toku rada sa Rajhom i ja sam bio u
ležećem položaju koji mi je, jer sam bio pasivan,
pružao mogućnost da se vratim u stanja infantilnosti ili
detinjastosti, i tako omogućavao vraćanje ranih
sećanja. Ali reči nisu bile glavni način izražavanja.
Rajhova pažnja bila je fokusirana na to kako dišem i na
ono što se dešava na telesnom nivou. Video me je isto
toliko dobro kao što me je i slušao, što je veoma
povećalo domen u koji je kao terapeut mogao da zaviri.
Ležeći na krevetu, kolena su mi bila povijena tako da
sam mogao da osetim vezu svojih nogu i kreveta, ali to
je bio jedan od položaja bespomoćnosti. S druge
strane, kad pacijent stoji, on zauzima položaj odrasle
osobe i može se fokusirati na sadašnjost, u kojoj
njegovi problemi postoje. Terapeut tada može iz
pacijentovog ugla videti kakvo mu je držanje i kako se
predstavlja svetu.
Najuobičajeniji stav koji viđam jeste iskazivanje
pasivnosti. Osoba stoji, kolena su joj ukočena i težina
je prebačena na pete kao da čeka da mu neko kaže šta
da radi. Njegova pozicija je toliko nestabilna i
neuravnotežena da bi ga i blago guranje moglo srušiti.
Vidi se iz njegovog stava da su ga, kao malog, naučili
da bude dobar i poslušan. Ako malo povije kolena i
premesti težinu na sredinu stopala, to menja izraz
njegovog stava i on sada izgleda agresivnije,
42
to jest, pripravan da krene napred ili u akciju. Stojeći
položaj omogućava terapeutu da oceni koliko je dobro
ili loše pacijent uzemljen, fizički u odnosu na pod a
psihološki u odnosu na svoje telo.
U bioenergetskoj terapiji pacijent ne stoji uvek. Na
početku seanse, pacijent i terapeut sede licima okrenuti
jedan drugom tako da pacijent može da priča o onome
što mu se dešava u životu. Odatle pacijent može preći u
stojeći ili ležeći položaj kako bi radio na svojim
osećanjima. Tugu je, na primer, lakše izraziti kada se
leži, dok je iskazivanje besa teže u tom položaju. Mnogi
terapeuti koriste udaranje kreveta kako bi pacijent
osetio i izrazio bol, neretko bez potpunog razumevanja
jezika tela. Ja upućujem na praksu udaranja iz klečećeg
položaja. Klečeći položaj označava potčinjeni stav, što
je u suprotnosti sa namerom da se udari. Osoba može
da se naljuti dok sedi, ali u tom slučaju izražavanje
besa je ograničeno na reči i gestove. Gledajući kako
osoba koja stoji udara krevet, možemo videti koliko je
dobro ta akcija uzemljena u realnosti osećanja besa.
Pacijent čije je udaranje nefokusirano i gnevno, za
razliku od fokusiranog i besnog, nema osećanja u
nogama i stopalima koja ga vezuju za telo i zemlju na
kojoj stoji. Izražavanje gneva donekle pomaže
smanjenju napetosti koja pacijenta drži odvojenog od
stvarnosti.
Na početku svoje karijere radio sam sa psihologom
koji je bio u ozbiljnoj depresiji. Toliko se dobro oporavio
da mi se i njegova žena obratila sa svojim problemima.
Rekla je:"Vi ste jedini terapeut koji je bio sposoban da
mi muža povrati natrag na svoje noge". Odgovorio sam
joj da sam to i uradio postavljajući ga na njegova
stopala. To ne znači da će bukvalno postavljanje osobe
na noge pomoći toj osobi da prevaziđe depresiju, ali to
jeste korak u tom smeru. Za pacijenta koji samo priča
dok sedi u stolici ili leži na kauču mislim da predstavlja
smetnju za terapeutski proces.
Ako osećanje radosti treba da bude integralni deo
nečijeg života, ono ne sme biti zavisno od nekog
posebnog doživljaja. Sigurani sam da smo svi iskusili
neke trenutke radosti kao rezultat pojave neke snažne
emocije, što je dovelo do osećanja oslobođenja i
slobode. To je isto kao kad sunce za trenutak proviri
kroz sive oblake pa ga opet brzo prekriju. Naravno, ne
može stalno biti sunčano, ali mi bismo voleli da ono
tako bude bar većinu vremena. Previše ljudi ži-
43
vi pod mračnim senkama svoje prošlosti, nastalih iz
zastrašujućih predstava, a koje nisu jasno viđene. Ove
predstave progone nesvesni um, noću donose
uznemirujuće snove, a tokom dana razne anksioznosti.
Psihoanaliza se razvila kao tehnika izvlačenja tih
potisnutih sećanja na nivo svesnog, kako bi osećanja
koja su povezana s njima mogla biti izražena i kako
bismo ih se mogli osloboditi. Verujem da je to najbitnije
za svaku terapiju. Pre nego što se sunce nasmeši i
zagreje nas pojavljuje se svetlost zore. U analizi to
zovemo shvatanjem, do koga pacijent dolazi kad svetlo
svesti razotkrije tamu duše.
Kao analitička terapija, bioenergetička analiza
shvata značenje doktrine "Spoznaj samoga sebe". U
ovoj vrsti rada, ličnost se posmatra ne samo kao odraz
uma, već i kao telesna ličnost. Pošto je telesna ličnost
jasnija i objektivnija nego odraz u nečijem umu, koji je
subjektivan, nastojanje da se upozna ličnost je u tome
da se dođe u vezu sa telom. Mnogi ljudi nisu u dodiru
sa svojim telom, i najviše što osećaju su ograničeni
delovi. Oni nisu uzemljeni u stvarnost svojih tela.
Delovi tela sa kojima osoba nije u vezi sadrže
zastrašujuća osećanja koja su ista kao zastrašujuće
predstave u umu. Na primer, većina ljudi ne oseća
svoja leđa uprkos činjenici da leđa igraju značajnu
ulogu u osloncu osobe i pružaju joj podršku kada je pod
pritiskom. Ova funkcija leđa je povezana sa "imati
kičmu", nasuprot terminu "biti crv ili beskičmenjak".
Kičma može da obavlja tu funkciju jedino kad doživi
ličnost kao živu energetsku strukturu. Ako je kičma
preslaba ili presavitljiva osoba može izgubiti sposobnost
da se ispravi i drugi će je videti kao slabu. Ako je kičma
suviše ukočena, možda će se naći u imobilisanom stavu
odbijanja koji blokira kapacitet da odgovori na pozive
života i ljubavi. Pre nekoliko godina sreo sam čoveka
koji je patio od stanja poznatog kao ankylosing
spondylitis - reumatične bolesti u kojoj se kičma
"zamrzne", skoro kao čvrsta kost. Nije mogao da
okreće glavu više od par centimetara na jednu ili na
drugu stranu. Bolelo me je dok sam ga gledao, mada
nisam siguran da je on osećao bol. Ako i jeste, nikada
se nije žalio na to. Deo njegove prošlosti predstavljao
je veoma moćan i dominantan otac zbog koga se, kao
dečak, bukvalno smrzavao od straha. Ali kako se
njegova kičma uključila u ovu borbu? Da je on
ustuknuo pred očevom agresivnošću, bio bi
44
kukavica (beskičmenjak). Kao dečak se nije mogao
otvoreno suprotstaviti svom ocu. Jedino mu se unutra
mogao suprotstaviti očvršćivanjem svoje kičme. Ova
nesvesna akcija očuvala je njego interni integritet po
cenu pokretljivosti i radosti. To je bilo tužno ali on sam
nije bio tužan; postao je zamrznut i nije mogao da osetl
svoje telo.
Kada osoba leži preko bioenergetske stolice i diše,
može osetitl kvalitet svojih leđa. Može osetiti koliko su
napeta ili slaba. Hronična napetost je fizički ekvivalent
straha. Pošto strah koči osobu, nepokretljivost izazvana
hroničnom napetošću je isto što i strah. Ako osetimo
koliko je napetost rigidna, možemo sebi pomoći da
postanemo svesni straha, što oslobađa potisnuta
sećanja iz detinjstva. Mnogi pacijenti su, dok su ležali
preko stolice, izrazili strah da će im se kičma slomiti i
onda bi se setili kako su se kao dete plašili da će im
otac slomiti kičmu ako ga ne poslušaju. Svest o tome
im je pomogla da osete svoju ljutnju, koja je takođe
blokirala napetost leđnih mišića. Izražavanje te ljutnje
nakon toga, na primer udaranjem kreveta, oslobodilo ih
je napetosti vraćajući leđima fleksibilnost, kao i snagu.
Onoliko koliko je osoba izgubila dodir sa nekim
delom svoga tela, toliko gubi dodir i sa osećanjem koje
je povezano sa pokretljivošću tog dela tela. Stegnuta
vilica i stegnuto grlo odseći će osećanja tuge jer osoba
ne može da plače. Ako je telo uopšte kruto, osoba neće
imati osećanje nežnosti. Malo dublje kad pogledamo,
postojij dosta ljudi kojima nedostaje osećanje ljubavi
jer su im srca zaključana iza krutog grudnog koša, što
blokira kako svest o srcu, tako i izrazavanje osećanja
srca.
Cilj terapije je samootkriće, što znači ozdravljenje
duše pojedinca i oslobođenje njegovog duha. Tri koraka
vode do tog cilja. Prvi je samosvest, to jest, svest o
svakom delu tela i osećanjima koja mogu iznići odatle.
Iznenađujuće je koliko ljudi nisu svesni izraza svog lica
i svojih očiju mada se ogledaju svaki dan. Naravno,
razlog zašto ne vide svoj izraz jeste to što oni ne žele
da ga vide. Veruju da nisu u stanju da se sa tim suoče,
kao ni ostali. Zato i nose masku, namešteni osmeh koji
oglašava svetu da je sve u redu kada nije. Kada maska
padne, uglavnom su tu izrazi tuge, bola, depresije ili
straha. Sve dok nose masku ne mogu da osete svoje
lice, jer je za-
45
mrznuto u nameštenom osmehu. Osećanje tuge, bola ili
straha nije radosno ali ako se ove potisnute emocije ne
osete, ne možemo ih se osloboditi. Osobu zarobljava
fasada koja baca senku između njenog srca i sunca.
Kada iskorači iz svoje zagušljive ćelije, sunce može biti
zaslepljujuće, ali kada se navikne na njega, osoba
nikada više neće poželeti da živi u mraku.
Drugi korak ka samootkriću je samoizražavanje.
Ako osećanja nisu iskazana, ona bivaju potisnuta i
osoba izgubi vezu sa sobom. Kada se deci zabrani da
izraze određena osećanja ili budu kažnjena zbog toga
što su ih izrazila, na primer ljutnju, ona se sakriju i
postanu deo skrivenog podzemlja senki u ličnosti.
Mnogo ljudi se plaši ovih osećanja, za koja misle da su
opasna, zastrašujuća ili luda. Puno njih u sebi nosi
nesvesni ubilački bes za koji osećaju da mora biti
sahranjen jer se plaše potencijalne destrukcije. Kod
nekolicine njih bes je na nivou svesti. Takav bes je kao
tempirana bomba koju se ne usuđujemo pipnuti. Ali,
isto kao što možemo postaviti bombu da eksplodira na
sigurnom mestu i tako je učiniti bezopasnom, možemo
osloboditi ubilačka osećanja u bezbednom situaciji kod
terapeuta. Stalno pomažem pacijentima da to rade.
Jednom kad je oslobođen, bes koji je bio ispod postaje
podložan racionalnom upravljanju.
Treći korak ka oslobođenju je samoposedovanje.
Ovo znači da osoba zna šta oseća; u vezi je sa samom
sobom. Takođe ima i sposobnost da se adekvatno izrazi
u skladu sa svojim interesima. Sam je sebi vođa. Nema
više nesvesne kontrole, nastale iz straha da bude ono
što jeste. Nestali su krivica i sram u vezi toga ko je on i
šta oseća. Nestale su mišićne napetosti u telu koje su
blokirale njegovo samoiskazivanje i ograničavale
njegovu samosvest. Na njihovom mestu su sada
samoprihvatanje i sloboda da se bude.
U knjizi ću objasniti kako osoba kroz terapeutski
proces može oa dođe do ovakvog stanja. Deo procesa
je i analitičko istraživanje pacijentove prošlosti tako da i
on može razumeti zašto i kako je njegova ličnost bila
izgubljena ili oštećena. Pošto su iskustva iz detinjstva,
koja su stvorila probleme i poteškoće, registrovana i s
niktuirana u telu, čitanjem tela mogu se saznati
osnovne informacije iz prošlosti. Ovo znanje, plus ono
što dobije inerpretacijom ova, analizom ponašanja i
razgovorima sa terapeutom, pacijent
46
mora dovesti u vezu sa onim što oseća i osećanjima
svog tela. Samo tim putem um i telo postaju jedno, a
osoba kompletna.
Terapija je put ka samootkriću. Nije brz, nije lak, i
nije bez svojih strahova. Ponekad se desi da potraje
ceo život, ali nagrada je osećanje da život nije bio
protraćen. Smisao života se nalazi u dubokom osećanju
radosti.
47
POGLAVLJE 3
Otpor plakanju
Neću se slomiti
U prethodnom poglavlju sam ukazao na to da većina
ljudi ima potrebu da plače kako bi umanjila količinu boli
i tuge u svom životu. Plakanje nas, kao i jecanje,
oslobađa napetosti koja ta osećanja zatvara unutar
tela. To je prirodni odgovor na fizičku ili psihičku
povredu. Svaka trauma je šok za organizam, koji ga
tera da se zamrzne ili grči, da prestane da diše i da se
zatvori kao školjka. Plakanje je proces odmrzavanja,
odgrčavanja i otvaranja ka životu. Nakon grčeva,
disanje postaje opušteno i duboko. Čovek može ponovo
u potpunosti upotrebiti svoj glas. Plač osvežava dušu
kao što dobra kiša osveži i ponovo natopi zemlju. Ljudi
koji ne mogu da plačusu zamrznuti, tela su im ukočena
i disanje im je ozbiljno ograničeno. Nijedna osoba neće
ostvariti pun životni potencijal ako ne može da plače.
Da bi se ostvario taj potencijal, plakanje mora doći iz
dubine stomaka. To nije lako ljudima čije su plakanje ili
disanje ograničeni umerenim, čak ozbiljnim
napetostima u predelu dijafragme.
U ovom poglavlju ću razmotriti psihički otpor
plakanju, koji se javlja paralelno sa fizičkim blokadama.
Plakanje je, za većinu ljudil koji žive u ovoj kulturi,
znak slabosti. Čak i u situacijama kad je plač prirodan
odgovor, kao u slučaju smrti voljene osobe, ucveljenom
se savetuje da bude jak i da se ne prepušta tugi.
Prepuštanje osećanjima znači gubitak kontrole ega, ali
ako tad nije pravo vreme za predaju ega, kada jeste?
Na plakanje se gleda ne samo kao na znak slabosti, već
i nezrelosti - ono je detinjasto i infantilno. Deci
71
se uglavnom rugaju kad plaču: "Veliki dečaci ne plaču".
Naravno, istina je da je plakanje povezano sa
bespomoćnošću. U opasnoj situaciji, možda i jeste
neophodno da se ne prepustimo osećanju
bespomoćnosti i da ne zaplačemo, ali, što se terapije
tiče, pacijentu njegova bespomoćnost ne preti nigde
osim na nivou ega.
Puno muškaraca biva zavedeno idejom da nije
muški plakati. Džon je bio jedan od njih. Došao je kod
mene jer ga je mučila teška depresija. Rekao mi je da,
kad ne ide na posao, preleži u krevetu celi dan,
nesposoban da se pomeri. Džon je bio zgodan
muškarac u ranim tridesetim godinama, koji je želeo da
bude glumac. Na času glume je čuo za bioenergetsku
analizu i rad na telu kojim se pomaže ljudima da se
bolje povežu sami sa sobom i povećava njihova
sposobnost da izraže osećanja. Bio je na terapiji kod
psihologa, za koga je verovao da mu pomaže, i želeo je
da nastavi da ide na nju i dok radi sa mnom. Nisam
imao prigovora jer smo se, ionako, mogli viđati tek
svake druge nedelje po jedan sat.
Džon je izgledao "muški". Imao je jako, mišićavo
telo, koje je dugovao programu za povećanje težine
koji je pohađao kada je bio mlađi. Interesantna crta
njegove pojave predstavljalo je šepurenje u kaubojskim
čizmama. Bio je svestan toga da mu pojava ukazuje na
snažan narcisoidni element u ličnosti, ali je to smatrao
preimućstvom. Disanje mu je bilo jako šuplje, što sam
video kad je legao preko stolice. Ohrabrivao sam ga da
uporno radi vežbe koje sam opisao, kako bi produbio
disanje, time doveo do nekih vibracija i izrazio neka
osećanja. Radio je vežbe, ali bez osećanja. Nasmešio bi
mi se kao da kaže: "Ne verujem da će ovo uspeti".
Ipak, uvek se osećao bolje nakon seansi i nadao sam se
da će moći da uvidi njihovu vrednost. U to vreme je
živeo sa majkom, mada je neko vreme živeo sam. Imao
je mlađeg brata koji je bio oženjen i izgledalo je da mu
dobro ide. Otac mu je umro kad je bio mali, i time ga
postavio u ulogu malog muškarca u porodici.
Džonova depresija je poticala iz činjenice da ga je,
dok se očekivalo od njega da bude muškarac u porodici,
potkopala dominantna majka za koju je bio emotivno
vezan. Uvideo je da su između njih postojala seksualna
osećanja. Znao sam da će se depresija umanjiti ako
uspem da ga dovedem do toga da zaplače, ali do toga
nikad nismo stigli. Mada, setio se incidenta iz detinjstva
koji je objasnio
72
njegov otpor plaču. Rekao je da ga je, kad mu je bilo
šest godina, majka zaključala u kupatilo i tukla ceo dan.
Prestala je tek kada se slomio i jako zaplakao. Nikada
se nije slomio i zaplakao tokom kratkog perioda u kome
smo radili. I onda mi je, jednog dana, rekao: "Nećeš
dopreti do mene. Neću da plačem." Depresija se nije
smanjila i, uprkos savetu drugog psihologa, otišao je na
bolničko lečenje. Nakon toga ga više nisam video.
Siguran sam da je Džonu bilo fizički jako teško da
ne plače, ali u prilog tome, imao je jaku svest o tome
da neće plakati. Ta volja bila je deo mehanizma
odbrane njegovog ega. Kada je rekao: "Nećeš dopreti
do mene," pod tim je mislio i da ga neću slomiti.
Njegova majka je to jednom uradila, ali dok je ona
imala priliku da ga natera da plače, njegova
unutrašnjost se stvrdnjavala, sve dok joj nije mogao
pružiti otpor čeličnom snagom. Treba uzeti u obzir
činjenicu da mu je taj otpor spasio integritet. Da ga je
majka slomila, postao bi šizofrenik. Pošto mu je otpor
omogućio da preživi, nije želeo da ga se odrekne. Otpor
ga je, isto tako, zaledio u odbrambenora stavu koji mu
nije ostavio energije ni slobode za bilo koje
zadovoljstvo ili kreativnost. Nije ni čudo što je bio
depresivan. Iskustvo sa Džonom skrenulo mi je pažnju
na to koliko se neki ljudi snažm odupiru plaču.
Obično počinjem rad na telu tako što pacijent legne
preko bionergetičke stolice i diše. Tako mogu da
posmatram disanje i vidim kvalitet disajnog talasa.
Položaj je malo stresan, što u stvari tera pacijenta da
dublje diše. Disanje pacijenta skoro nikada nije onoliko
puno i slobodno koliko bi moglo biti. Kako bih ga
produbio, zamolim pacijenta da napravi glasan zvuk i
da ga održi koliko god može. Skoro svaki put taj zvuk
bude prekratak i monoton. O zadržavanju daha
govorimo kad se osoba uzdržava od predaje svom telu i
svojim osećanjima. To zadržavanje je nesvesno. Novi
pacijenti uglavnom veruje da, ako se potrudi, može
pustiti vazduh slobodnije i duže održati zvuk.
Ohrabrujem ga da nastavi sa pokušajima. Produžavanje
zvuka omogućava disajnom talasu da dosegne stomak,
gde se osećanja i nalaze. Ako zvuk potraje dovoljno
dugo,pacijent će obično čuti kako nota tuge dolazi u
zvuk. Ponekad će se, zvuk prelomiti i pojaviće se jecaji.
S vremena na vreme, pacijent će se slomiti u dubokim
jecajima. U prvom stadijumu terapije jecajil
73
nikad nisu dovoljno duboki kako bi oslobodili bol i
patnju, ali takvo iskustvo omogućava razgovor o stavu
koji pacijent ima prema iskazivanju tuge.
Zapanjujuće je koliko ljudi dolazi na terapiju sa
problemima koji ih iznuravaju i dalje poričući bilo kakvo
osećanje tuge. To se posebno može primeniti na
depresivne pacijente koji su, potisnuvši svoja osećanja,
postali emocionalno umrtvljeni. Da depresivni ljudi
mogu da plaču, depresije bi nestalo, jer bi se oni
ponovo osetili živima. Tuga, uostalom, nije jedino
osećanje koje je potisnuto. I bes se potiskuje u istoj
meri. Ljudi mogu da postanu iritirani, da pobesne, Čak
postanu i nasilni, ali osećanje i čisto iskazivanje emocija
kao što su ljutnja i tuga je vrlo teško. Iskazivanje
iritacije ili čak besa ne nosi u sebi nameru da
prouzrokuje bilo kakvu značajnu promenu situacije u
kojoj je osoba. To su manja oslobađanja u cilju
olakšavanja napetosti frustracije i više su nalik
"ispuštanju pare". Jednom kada je napetost
oslobođena, osoba se oseća bolje ali se situacija ne
menja. Ljutnja, s druge strane, ne nestaje dok se bolna
situacija ne razjasni. Isto se može primeniti i na tugu.
Ako se je čovek duboko tužan, napraviće izvesne
promene u svom životu. Spoznaja toga da smo tužni ili
ljuti pomaže, ali to nije dovoljno. Da bi osetila ljutnju ili
tugu, osoba mora biti sposobna da je izrazi. Bebe i
mala deca to lako urade kada su povređeni. Kako to da
takva prirodna reakcija biva blokirana?
Džoan je bila udata žena tridesetih godina. Tokom
nekoliko godina terapije, napredovala je vrlo malo u
smeru promene osećanja frustracije i depresije. Videvši
njeno telo, razumeo sam ta osećanja. Glava joj je bila
mala i držala ju je kruto nad telom. Lice zategnuto, sa
izrazom gorčine. Telo joj jeste bilo meko i harmonično,
ali dečačko i nezrelo u pogledu forme. Raskol između
njene glave i tela ukazivao je na nepoistovećenje ega
sa telom. Dečački izgled tela bio je odraz želje da
porekne svoju ženstvenost. Nesposobna da prihvati
svoju pravu prirodu i da je slobodno iskaže, postala je
frustrirana žena u agoniji. Nije iznenađujuće što je bila
depresivna. Nekoliko seansi smo radili na njenoj
nemogućnosti da iskaže bilo koje duboko osećanje.
Kroz obuku i disajne vežbe preko stolice, naterala je
noge da vibriraju dajući joj neki osećaj u telu, ali
nijedna emocija nije uspela da se probije. Deo njene
frustracije i
74
gorčine bio je iskazan šutiranjem, u toku koga je
vikala: "Ostavi me na miru!"
Na sledećoj seansi Džoan je opisala iskustvo koje
je imala nedelju dana pre toga na bioenergetskoj grupi
za učenje. Rekla je da su drugi ljudi iz grupe plakali.
Neki su rekli da su imali seksualna osećanja. Džoan je
dodala: "Moje telo je vibriralo i karlica mi se pomerala,
ali ja nisam ništa osetila. Ne verujem ljudima. Ne
predajem se. Ničemu se ne dam. Mislim da sama sebi
ne verujem." Ovo je bila vrlo jasna izjava o prirodi
njenog problema. Ona nije želela da se preda svom
telu. Na neki način, predaja telu je ugrožavala njen
opstanak. Morala je da odvoji svoju svest od svog tela,
što je napravilo razdor između to dvoje. Terapija je bila
tu da joj pomogne da razume šta se desilo i zašto.
Ležeći preko stolice i dišući, osetila je napetost u
leđima koja je predstavljala krutost, njenu
beskompromisnu osobinu. Nije želela da se savije i
slomi. Kad ju je zabolelo, rekla je: "Boli me alil neću
zaplakati. Samo seka-perse plaču. Mogu da izdržim." Tu
izjavu pratila je sledeća: "Nećeš me slomiti. Do đavola!
Nećeš me slomiti. Neću se predati. Pre ćeš polomiti
stolicu nego mene. To boli." Nešto kasnije je dodala:
"Pokušavaš da me nateraš da se predam ili da
odustanem ali ću pre otići u pakao nego to učiniti'.
Džoan je shvatila da to nije bilo nešto između nje i
mene; znala je da je to konflikt sa majkom. Rekla je:
"Postojala je borba za moć između nas dve. Morala sam
da imam neki deo sebe. Ona je posedovala većinu
mene. Radila sam ono što je ona želela. Dala sam joj
sve osim svojih osećanja. Ako bi joj i njih predala
postala bih njena stvar, njena igračka. Kad joj ne bih
dala ono što je htela to bi je izluđivalo."
Majkova priča bila je umnogome slična Džonovoj
(koju sam ranije opisao), osim što on nije patio od
depresije. Postigao je određeni položaj u poslovnoj
sferi, ali je osećao kao da mu je život bez smisla i
zadovoljstva. Telo mu je bilo ozbiljno podeljeno: gornja
polovina se uopšte nije slagala sa donjom. Imao je
široka, ravna ramena i razvijene grudi. Struk mu je bio
prav i veoma uzak, a donja polovina tela mala i
nerazvijena. Pokazujući na njegova široka ramena,
rekao sam: "Dobro si pripremljen da se nosiš sa teškim
odgovornostima". On se nasmešio i rekao: "Nosim ljude
ceo svoj život". Ono
75
što mu nisam rekao bilo je to da me je pogodila
njegova slomljenost. Kad je govorio, glas mu je bio slab
i bez osećanja.
Ispričao mi je da je on najstarije od troje dece
majke koju je opisao kao ludu i uplašenu životom.
Rekao je: "Tukla me je na sve moguće načine kako bi
me slomila. Nije mi bilo dozvoljeno da plačem. Morao
sam to da primim." Svog oca je opisao kao
nedostupnog. On je ili pio ili bio na poslu. Ali tamo gde
se kod Džona razvio jak otpor prema majci, Majk se
povinovao. Postao je mali muškarac i služio ju je kao
što njegov otac nije. Ovo potčinjavanje kod Majka
rezultovalo je gubitkom njegove muškosti i njega
samoga. Džonu je otpor omogućio da sačuva neki
osećaj muževnosti, koji je pokušavao da prikaže svojim
razmetanjem, kaubojskim čizmama i nastojanjima da
postane glumac. Majk se, sa druge strane, odrekao
otpora. To je bio njegov način da preživi. Druga bitna
razlika između njih dvojice bila je u tome što Džon nije
želeo da plače, a Majk nije mogao; nije imao glasa.
Disanje i vokalizacija na bioenergetskoj stolici
pomogJo je Majkovom glasu da postane malo jači, ali
ne i do tačke na kojoj bi mogao da zaplače. Za razliku
od Džona i Džoan, Majk je imao nesvesni otpor plaču.
Njegov ego se identifikovao sa mogućnošću da "primi" i
sa ulogom odgovornosti za druge koje je nosio na
ramenima. Plakanje bi bilo priznanje da nije uspeo i
prihvatanje, na emocionalnom nivou, praznine i tuge u
svom ličnom životu. Bilo kako bilo, njegov dolazak kod
mene po pomoć označavao je neku vrstu volje da se
suoči sa time.
Svim pacijentima je neophodno da protestuju
protiv načina na koji su bili tretirani kao deca. Bez
jakog protesta, osoba se ne može osloboditi strahota
prošlosti. Majk je ležao na krevetu i jako šutirao,
govoreći: "Ne mogu to više da podnesem". Uz moje
ohrabrivanje, on se opustio, počeo divlje da šutira i da
vrišti: "Ne mogu to više da podnesem". Onda je
dodao:" O, Bože! To je toliko tužno, toliko puno bola". I
onda je malo zaplakao.
Čovek ne zna kako da razume materinsko
ponašanje koje ima tako uništavajuće posledice po
dete. Šta je obuzelo Džonovu majku da ga tuče tako
bez milosti? Koja ju je nepoznata sila odvukla protiv
njenih najdubljih osećanja ne bi li slomila svoga sina,
uništila njegov duh? Zašto je Džoaninoj majci bilo
potrebno da poseduje
76
njeno telo i dušu? Psihičko, fizičko i seksualno
zlostavljanje dece danas je često i dobro poznato. Svi
moji pacijenti prošli su neku vrstu bolesnog tretmana
od jednog ili oba roditelja. Posebno je tužna okrutnost
koju su deci naneli roditelji koji su isto bili žrtve
okrutnosti. Neki od njih su bili u nacističkim
koncentracionim logorima. Takvo ponašanje izgleda da
pokazuje zakon ljudske prirode: radi drugima ono što
su tebi uradili. Roditelji će vaspitavati svoju decu onako
kako su njih vaspitavali. Puno pacijenata mi je reklo da
su ih roditelji tretirali isto onako strogo kako su i oni bili
tretirani. Siguran sam da je Džonovu majku tukao njen
otac i isto tako sam siguran da je ona opravdavala
svoje napade na sina. Potreban je prosvetljeni roditelj,
da zaustavi napredak ovako destruktivnih iživljavanja
na deci. O onome što je potrebno za ovakvo
prosvetljenje biće reči u sledećem poglavlju.
Opstanak uglavnom karakteriše snažna volja, koja
je osobi omogućila da preživi. U puno slučajeva ta volja
omogućava i da se bude dovoljno uspešan u svetu.
Radio sam sa izvesnim brojem ljudi koji su se uzdigli do
važnih pozicija u profesionalnom i poslovnom svetu,
koristeći strategije bazirane na volji da prežive. Jedna
od njih je i poricanje osećanja i oslanjanje na bridak,
proračunat intelekt. To može izgledati kao veliko
preimućstvo u svetu u kome su osećanja opterećenje,
gde su dominantne vrednosti moć, novac ili prestiž i
gde je prisutno intenzivno takmičenje za uspeh. U
takvim okolnostima čovek podređuje osećanja težnji da
bude uspešan. Ali, dok neki i postignu nekakav uspeh u
domenu novca, moći i prestiža, životi im postanu
emocionalno prazni; bez intimnosti, ispunjavajućeg
odnosa, bez pravog zadovoljstva u poslu, kao ni
radosti. Ovo poslednje može se videti u zatupljenosti
njihovih oćiju, u nedostatku visokog energetskog
naboja u njihovim pokretima. Mnogi pate od neke vrste
depresije i većina se žali na hronični umor i
zamorenost. Osnovnu silu u takvim pojedincima
predstavlja razdvojenost od tela. Jedna žena koja me
konsultovala rekla mi je sledeće: "Poistovetila sam se
sa svojim poslom. Radila sam kao menadžer u jednoj
velikoj firmi. Osećala sam se moćnom, a posao koji
sam radila bio je jako odgovoran, što je činilo da se
osećam vrednom, ali radila sam premarljivo, previše i
postala sam depresivna."
77
Druga žena je ispričala sličnu priču: "Posle koledža
krenula sam u poteru za karijerom. Marljivo sam radila
penjući se lestvici korporacije. Nakon što sam dosegla
izvršnu poziciju, imala sam puno koristi od rada sa
zvaničnicima širom sveta. Sve je bilo dobro dok mi se u
trideset i šestoj nije desilo da se jedina intimna veza
koju sam sebi dopustila okončalo tako što me on
napustio. Prvi put u životu, patila sam od depresije". To
je bio samo početak sloma njene narcističke "druge
prirode". Napustila je svoj posao kako bi započela novu
karijeru u ustanovama za pružanje pomoći, što je bio
pozitivan korak, ali, je šest meseci kasnije doživela
ozbiljnu saobraćajnu nesreću. Oporavila se, ali je
dospela u stanje ozbiljne anksioznosti, koja se
manifestovala u vidu crevnog poremećaja poznatog kao
iritantni crevni sindrom, čiji su simptomi bili stomačni
bolovi i dijareja. Ovaj sindrom proističe iz stanja
hronične napetosti u donjem delu stomaka, za koji
verujem da je povezan sa strahom.
Posledice poremećaja po njenu ličnost je ovako
opisala: "Uvek sam mogla da kontrolišem um; sada
sam bila prinuđena da priznam da sam bespomoćna da
kontrolišem svoje telo. To je bilo zastrašujuće iskustvo.
U tom periodu sam bukvalno svake noći ležala u
fetalnom položaju jer sam bila toliko preplašena onim
što mi se dešavalo u telu. Prvi put u životu nisam mogla
da poreknem ili zablokiram svoju ranjivost."
Svi koji se trude da opstanu ispoljavaju snažan
otpor prema predavanju telu, jer to izvlači na povrsinu
najbolnija i najstrašnija osećanja. Ako je reč o
ranjivosti, postavlja se pitanje kako se osoba usuđuje
da duboko plače, pošto je osećanje koje se vezuje uz to
osećanje bespomoćnosti. En je izgubila majku kada joj
je bilo pet godina i bila je bespomoćna i zavisna od
drugih. Nakon majčine smrti odgajale su je razne
surogat majke koje su je zlostavljale kako emocionalno,
tako i fizički. Na žalost, u tom periodu bola i gubitka,
straha i bespomoćnosti, otac se kritički odnosio prema
njoj. Prekorevao je da nije lepa kao njena majka,
pametna kao njena majka, slatka kao ona i tako dalje.
Njegov osnovni stav prema životu bio je da "samo jaki
opstaju". En je naučila da ne sme pokazivati
emocionalnu bol i radila je ono što svaki preživeli nauči
da radi - odvojila se od tela i povukla u glavu.
78
Osoba se ne oseća ranjivo kad je odsečena od tela.
Poistovećenjem sebe sa egom, zadobija i iluziju moći.
Posto je volja alat ega, pojedinac zaista veruje da "kada
postoji volja, postoji i način", ili "što se hoće, to se i
može". Ovo je istinito, sve dok telo ima dovoljno
energije da podrži naloge ega. Ali sva svetska snaga
volje nije od pomoći osobi koja troši energiju kako bi
ostvarila volju. Zdravi ljudi se ne povode za snagom
volje osim ako to nije baš neophodno. Normalni
postupci su motivisani pre osećanjima nego voljom. Ne
treba nam snaga volje kako bismo uradili ono što
želimo. Ne postoji potreba da se koristi volja ako
postoji snažna želja da se nešto uradi. Sama želja je
energetsko punjenje što aktivira impuls, koji vodi ka
postupcima koji su slobodni i uglavnom ispunjavajući.
Impuls je lebdeća snaga koja dolazi iz jezgra tela i ide
ka površini, gde motiviše mišiće na akciju. Volja je, s
druge strane, pokretačka sila koja potiče od ega - glave
- i koja navodi na postupanje koje je suprotno
prirodnim impulsima tela.
Tako, kada je neko uplašen, prirodan je impuls da
pobegne iz situacije. Mada to nije uvek i najbolji
postupak. Ne može se uvek izbeći opasnost tako što se
od nje pobegne. Suprotstavljanje pretnji može biti
mudriji način, ali to je teško uraditi kad je pojedinac
uplašen i postoji impuls da pobegne. U takvim
situacijama pokretanje volje kako bi se ona
suprotstavila strahu predstavlja pozitivan postupak.
Gore opisana situacija često se sreće kod dece čiji
su roditelji preteći i nasilni. Neka mala deca zaista
pokušaju da pobegnu iz takvih domova, ali su ti
pokušaji bega beznadežni. Dete mora prihvatiti
situaciju i pokoriti se roditelju, ali u isto vreme mora
naći i način da sačuva integritet. Njegovo potčinjavanje
ne treba da bude totalno, njegova volja ne sme biti
slomljena. Dete koči i ukrućuje telo kako se ne bi
slomilo, što je postupak koji kontroliše ego putem volje.
Dete namešta svoj izraz lica u izraz koji označava
odlučnost da se ne slomi, izgubi kontrolu ili bude
preplavijeno strahom.« Hronična napetost u vilici
nastaje direktno iz ove potrebe da se sve drži pod
kontrolom. Jednom kad je volja stavljena u pokret
hroničnom krutošću i napetošću u telu, ona postaje
pokretačka sila za moći i dovodi do načina života u
kome je borba za moć osnovna maksima. U takvoj
situaciji se plač vidi kao slom volje i predaja je
79
nemoguća. Život se živi kao da je telo u neprekidnom
stanju uzbune. Naravno, radost nije moguća.
FIGURA 3
FIGURA 4a
FIGURA4b
6
Loven, A, Narcisoizam, poricanje svog istinskog ja
zahtevima. Neuspeh deteta u izvršavanju onoga što je
roditelj rekao suočava roditelja sa njegovim sopstvenim
osećanjem impotencije, koje proizilazi iz činjenice da je
on bio primoran da se povinuje kada je sam bio dete i
da nije bio u mogućnosti da iskaže svoju ljutnju zbog
straha. Ta potisnuta ljutnja sada postaje bes, a taj bes
biva iživljen na detetu ili nekoj drugoj osobi koje se on
ne plaši. Mnogi moji pacijenti su bili prisiljeni da se
povinuju moći svojih roditelja kad su bili mali i često su
bili kažnjavani lupanjem po zadnjici, što je posebno
ponižavajuće jer podriva osećanje dostojanstva i
privatnosti deteta. Drugi kažu kako su bili primorani da
donesu predmete kojima su kažnjavani - kaiš, šibu od
drveta itd. - Što je povećavalo strah i dodatno
ponižavalo dete. Ako je dete bilo jako zlostavljano,
ljutnja koju bi ono osećalo u normalnim uslovima bila bi
sahranjena ispod planine straha i postajala destruktivni
bes kada bi bila oslobođena. Mada, bes mora biti
iskazan da bi osoba bila u stanju da oseti i izrazi
istinsku ljutnju.
Kada zamolim pacijente da udaraju krevet
pesnicama ili reketom, ono što obično izađe je bes, ne
ljutnja. U početku nerado ugrađuju bilo kakvo osećanje
u svoje postupke, što nagoveštava impotenciju. Ali
kada se jednom opuste, udaraju divlje i brzo kao da
žele da zgrome ili ubiju. Ovo je histeričan oblik
postupka koji nije integrisan sa egom i nema nikakvog
efekta. Kada ih pitam zbog čega ili na koga su ljuti,
obično kažu da ne znaju. Ovakvi udarci nisu mnogo
vredni za predstojeći terapeutski proces samootkrića,
mada su neophodni kako bi se pacijent oslobodio dela
svog suzdržanog besa. Takvi postupci su katarzični i
predstavljaju sigurnosni ventil putem kojeg oni
"ispuštaju paru". Kako terapija odmiče, i analitički i
fizički, pacijent će stupiti u vezu sa svojim razlozima za
gnev, udarci će mu postati fokusiraniji i osetiće svoju
ljutnju. Izgovaranje pravih reči dok udara čini tu
aktivnost uskladenu sa egom. To znači da su osećanje i
postupak u skladu sa čovekovim osećanjem sebe
samog i da ga unapređuju. Veoma često se nečija jaka
emocionalna reakcija vidi kao gubitak sebe, ili gubitak
kontrole nad sobom. Svaki pacijent sa kojim sam radio
bio je povređen i ponižavan do tačke na kojoj reči
"Mogao bih da te ubijem" imaju smisla. U isto vreme,
pacijent je potpuno svestan da je to osećanje koje on
nikada
101
neće otelotvoriti. To izražavanje samo pokazuje
intenzitet osećanja ljutnje.
Intenzivnija ljutnja od besa je gnev. "Gnevan sam"
označava ekstremno osećanje ljutnje koje se može
povezati sa uraganom ili tomadom, koji uništavaju sve
na svom putu. Jedna od mojih pacijentkinja jednom je
sanjala kako oseća vetar koji se stvara u njoj i podiže
je sa zemlje. Osetila je i kako joj vetar izlazi iz
naduvanih obraza. Dok je letela nad zemljom, mahala
je rukama i pretila nekim ljudima koji su bili zajedno sa
njom u sobi. Interpretirao sam taj san kao podizanje
vetra koji se nikada neće osloboditi i postati uragan. Ta
pacijentkinja, koju ću zvati Suzan, užasno se plašila
svog ubilačkog besa. Puno puta je u ljutnji udarila
krevet, ali se nikad nije osetila zadovoljnom. Jednom
prilikom, dok je udarala krevet govoreći reči "Mogla bih
da te ubijem", upućene njenom ocu, u trenutku se
zamrzla u katatoničnom stanju, nesposobna da pomeri
ijedan mišić. Nekoliko godina kasnije druga
pacijentkinja je izjavila da je i ona iskusila katatoničnu
reakciju, kada se približavala svome bratu sa nožem u
rukama, nameravajući da ga ubije. Rekla je da ju je
nešto zaustavilo i da se povukla u susednu sobu gde je
stajala gotovo pola sata, potpuno nepokretna. Shvatio
sam da je katatonična reakcija krajnja odbrana protiv
oživljavanja krajnjeg ubilačkog impulsa. Suzan mi je
rekla da je mnogo puta bila ispunjena mržnjom i puno
puta se osetila ogorčeno ljutom, ali da nikada to nije
mogla da izrazi. Njeno telo je umelo da se zamrzne, što
je ona doživljavala kao otupljenost.
Ta osobina zamrzavanja je fizički aspekt mržnje.
Duboko mrzimo samo one koje smo jednom duboko
voleli, a za koje osećamo da su nas izdali. Ali ta mržnja
se može projektovati i na druge sa kojima nikada nismo
imali ni intimni, niti bilo kakav lični odnos. Suzanin
odnos sa ocem bio je mešavina ljubavi i mržnje. U toku
terapije postala je svesna da je on na nju gledao
seksualno još od kad je bila dete. Mada se ona nije
sećala ničega što bi se moglo okarakterisati kao
seksualno zlostavljanje, znala je da ju je gledao kao
seksualni objekat još kao malu. Čak i kad je odrasla, on
je stalno pokušavao da pritisne svoje telo na njeno
kada bi posećivala porodicu. Shvatila je da ju je on
zavodio, da je bio opsednut seksom, a istovremeno je
omalovažavao bilo koju devojku ili ženu koja je
manifesto-
102
vala seksualna osećanja. Rezultat njegovog ponašanja i
Suzaninog katoličkog odgoja bio je da se ona stidela
svog tela i bila strašno posramljena bilo kakvim
seksualnim izrazom. Nije mogla da dozvoli nijednom
seksualnom osećanju da se razvije, kao ni da to bilo
kome pokaže. Bila je depresivna i nesposobna da se
pokrene bilo kojom aktivnošću koja donosi
zadovoljstvo. Vikendom je većinu vremena provodila u
krevetu. Nakon samo nekoliko godina terapije izjavila je
da ne može još dugo da izdrži u sadašnjem stanju i da
bi se mogla ubiti. Taj postupak predstavlja okretanje
ubilačkog besa ka sebi.
Zamrznuto stanje se može promeniti jedino kroz
vrelinu - konkretno, vrelinu ljutnje. Bes, koji je
suprotan ljutnji, jeste hladan. Neko može osetiti kako
mu se vrelina ljutnje rađa u glavi, kako se uzbuđenje
pomera napred. On tada postaje "usijana glava" zbog
povećanja količine krvi u njoj, što može dovesti i do
crvenila u licu. Ljutnja je životno pozitivna sila koja ima
snažne isceliteljske moći. Jednom prilikom, kada sam
iskusio takvu ljutnju, ona je izlečila išijas koji me je
mesecima mučio. Video sam da se to desilo i jednom od
mojih pacijenata. Na sličan način je i Suzanin san imao
pozitivan efekat na nju. Iako u njemu nije bilo očitog
seksualnog zlostavljanja, ona je bila mučena
neprestanim psihičkim zlostavljanjem njene
ženstvenosti, što je preživela tako što se umrtvila i
odstranila osećanja. Bilo koje jako osećanje moglo je
dotući njen ranjivi ego. Kada je pomenula san o vetru
koji se uzdigao iz nje, naznačila je da je mislila da je to
slom. Prvi put u njenom životu ljutnja ju je ponela i,
mada ju je podigla sa zemlje, ona nije bila uplašena. Na
seansi nakon tog sna rekla mi je koliko ceni moje
strpljenje i podršku u toku godina terapije, iako skoro
bez ikakvog napretka. Isto tako, bila je u stanju da mi
kaže i kakvo toplo osećanje je gajila u vezi sa mnom.
Pre toga, bila je prehladna i previše otupela da bi
dozvolila takvim osećanjima da se razviju, i previše
uplašena i preranjiva da ih izrazi.
Treba naglasiti da terapija teži tome da ponovo
uspostavi sposobnost osobe da oseti i izrazi ljutnju, što
je prirodni odgovor na situacije koje povređuju ili prete
integritetu ili slobodi te osobe. Sva deca imaju tu
prirodnu sposobnost zaštite svog integriteta i slobode.
Nažalost, moderni uslovi življenja često nateraju
roditeljeda osujete spontane impulse deteta, što navodi
dete na ljutnju. Ono
103
može da udari roditelja ali, bez obzira na činjenicu da
takvi udarci ne bole, ne postoji puno roditelja koji će
prihvatiti i tolerisati takvo ponašanje. Mnogi roditelji
dete zadrže silom, a mnogi će ga kazniti, jer je ono što
oni vide nedolično ponašanje. Pošto imaju moć nad
detetom, jer ono zavisi od njih, oni ga mogu naterati da
potisne svoju ljutnju. To je najnesrećnije rešenje, jer
dete koje se plaši da izrazi svoju Ijutnju na roditelja
postaje obogaljena odrasla osoba. Potisnuta ljutnja ne
nestaje. Deca će iživeti zabranjeni impuls na mlađoj
deci, promišljeno ih povređujući. Ili se može desiti da
se dete čiji je bes potisnut odraste i iživljava na svojoj
sopstvenoj deci, koja su bespomoćna.
Na kažnjavanje deteta zbog njegovog izražavanja
ljutnje može se gledati i kao na način učenja socijalnog
ponašanja, ali posledica toga je slamanje detetovog
duha i potčinjavanje autoritetu. Detetu je potrebno da
nauči kodeks socijalnog ponašanja, ali to mora da se
uradi na način koji neće oštetiti ličnost deteta. U Japanu
sam video kako trogodišnjak udara svoju majku, a ona
ne preduzima ništa da bi ga zaustavila. U tradicionalnoj
japanskoj kulturi dete se do šeste godine ne kontroliše,
pošto je njegovo ponašanje do tog uzrasta prihvaćeno
kao prirodno i nevino. Nakon toga, proces socijalizacije
teče više kroz posramljivanje nego putem fizičkog
kažnjavanja. Tokom podizanja malih Spartanaca ona
deca koja su bila trenirana da budu neustrašivi ratnici
nisu bila izlagana zastrašujućim situacijama ni kazni
sve do šeste godine, kako bi im se očuvao duh. Deca
čija sposobnost da izraze ljutnju nije pokopana ne
postaju besni odrasli ljudi. Iako su ćudljivi, trude se da
budu dobri ljudi sve dok ih neko ne vređa ili zlostavlja.
Njihova ljutnja je uglavnom primerena situaciji, jer ne
potiče iz nerazjašnjenih sukoba i rana iz prošlosti.
Ljudi koji su naprasne naravi sede na velikoj
količini potisnute ljutnje koja je blizu površine i može
biti lako pokrenuta. Ljutnja koja je izražena kroz
provokaciju skoro nimalo ne doprinosi razrešenju
skrivenog problema, a to je zapravo strah da se ispolje
ubilačka osećanja prema roditelju ili autoritetu koji je
povredio integritet deteta. Taj sukob je uzdržan i
zaključan u napetostima leđa i ramena i može se
razrešiti jedino ako je ljutnja uperena prema osobi koja
je odgovorna za traumu. Međutim, ljutnja se ne iživi na
toj
104
osobi jer je rana stara. Pogodno mesto za otpuštanje
takve ljutnje jeste terapeutska situacija.
Puno dece je vaspitavano u duhu ideje da je ljutnja
moralno pogrešna. Čovek bi trebalo da bude pun
razumevanja, da vidi šta druga osoba misli, da okrene i
drugi obraz, da oprašta i tako dalje. Postoji mnogo
stvari koje idu u prilog ovom načinu gledanja, ali samo
ako rezultat toga nije hendikepirana ili obogaljena
osoba.. U većini slučajeva, međutim, ponašanje kojim
uviđamo poziciju onog drugog dovodi do samonegacije,
koja potiče iz straha. Opraštanje je znak milosrđa, ali
izbor mora biti iskren. Osoba koja ne može da se naljuti
ne deluje putem izbora već putem straha. Video sam da
svi pacijenti poseduju tu nemogućnost slobodnog i
potpunog izražavanja ljutnje.
Vilijam je odrastao u religioznom domu gde se,
kako je on rekao, niko nikada nije ljutio. Majka ga je
vaspitala da bude savršeno dete, anđeosko i slatko.
Mada ponekad jeste izgledao anđeoski sa svojom
kovrdžavom kosicom, nije bio sladak. U njegovoj
ličnosti postojala je neizrečena gorčina. Često se žalio
na promašaje u svojoj karijeri ili u svom ljubavnom
životu. Bio je frustriran, jer nije mogao da postigne cilj
koji se svodio na to da bude izuzetna osoba, kakvom je
njegova majka želela da on bude. Kada je prihvatio
neuspeh te ambicije i dalje je bio frustriran jer nije
mogao da se oslobodi majke čiji je anđelak bio i dalje.
Vilijam nikada u životu nije osetio pravu radost.
Opterećen nemogućim snom, bio je lišen nevinosti i
slobode koje su uobičajeneu detinjstvu. Nikada mu nije
palo na pamet da ima pravo da bude ljut zbog te
uskraćenosti. Rezultat toga je bio da se on borio da
nađe malo radosti u svom poslu i svom seksualnom
životu, ali je to bilo nemoguće zbog nekompatibilnosti
borbe i radosti.
Vilijamu je ljutnja bila potrebna, jer je, bez
sposobnosti da se naljuti, on ostajao žrtva, preranjiv i
bespomoćan da se odrekne svoje borbe, da prihvati
svoju običnost i zbaci majku sa trona njenog
superiornog položaja. Trebalo mu je da oseti koliko je
ljut na majku, ali bi to onda bilo svetogrđe. Puno
pacijenata mi kaže da oseća krivim kad iskazuju svoju
ljutnju na roditelja, posebno na majku. Previše majki.
usadi osećanje krivice u svoju decu, u vezi sa svim
negativnim osećanjima koja bi ona mogla da imaju
prema njima.
105
Ali, krivica je bazirana na strahu i potisnutoj ljutnji7 .
Ako mu je dozvoljeno da iskreno iskaže svoja osećanja,
dete će ponovo osetiti nevinost. Vilijam je bio pokorno
dete i nikada nije ispoljio nijedno negativno osećanje na
majci. Postao je njen mali anđelak nakon što ga je ona
psihički kastrirala i načinila impotentnim. Ona je, uz sve
7
Pogledati Loven, Aleksandar, Zadovoljstvo, kreativni
pristup životu, (New York, Penguin, 1975; Arkana
1994) za analizu krivice i objašnjenje njenog porekla i
istrajnosti
to, i na sebe gledala kao na boginju. Vilijamu je bilo
potrebno nekoliko godina terapije pre nego što je bio
sposoban da oseti ikakvu ljutnju prema majci zbog
štete koju mu je načinila, uprkos činjenici da je shvatao
da je bio povređen. Mada njegovo telo nije bilo
zamrznuto kao Suzanino, bilo je ograničeno velikim
brojem napetosti, te je bilo jako malo spontanih
pokreta i, stoga, jako malo osećanja. Vilijam je velikim
delom funkcionisao putem svoje volje. Nekoliko
vibracija u njegovim nogama predstavljalo je prvi korak
u oslobađanju od mreže napetosti koja mu je sputavala
duh. Prošlo je puno vremena pre nego što je Vilijam
zaplakao. Srećom, on se držao vežbi, na seansama kao
i kod kuće, jer su one učinile da se oseća više živim.
Ono što ga je napokon nateralo da oseti ljutnju prema
majci bila je njegova predaja telu.
Jedna od vežbi koje preporučujem pacijentima da
rade kod kuće je udaranje kreveta. Sam sam radio tu
vežbu godinama kako bih se oslobodio napetosti u
ramenima i razvio slobodno pomeranje ruku, za šta
verujem da je esencijalno za lako izražavanje ljutnje. U
početku sam bio svestan toga da mi, mada sam osećao
snagu u svojoj desnoj ruci, leva izgleda slabo i nejako.
Nema onoga ko može biti dobar borac sa samo jednom
rukom. Udarao sam između 50 i 75 puta svakog jutra.
Vremenom se moje levo rame oslobodilo i udarci obeju
ruku su postali jednaki po svojoj snazi i ravnomernosti.
Ali udaranje kreveta nije samo terapeutska vežba za
oslobađanje ruku hroničnih napetosti. Ono služi i tome
da se oslobodimo napetosti koja dolazi iz svakodnevih
stresova. Ne možemo uvek kada smo ranjeni ili
uvređeni da izrazimo svoju ljutnju. Ponekad je i ne
osetimo, jer smo šokirani. Malo kasnije, kad šok
nestane, postajemo svesni koliko smo zaista ljuti zbog
onoga što se dogodilo. U nekim
106
slučajevima je prekasno ili čak nemoguće da izrazimo
svoju ljutnju na osobi koja je odgovorna za povredu, ali
možemo da otvorimo ventil ljutnje i oslobodimo se
napetosti udaranjem kreveta kod kuće i tako povratimo
integritet i dobro osećanje koje smo izgubili.
Ljutnja obično uzima maha kod roditelja čija deca
nastavljaju da rade šta hoće uprkos naredbi da
prestanu. Deca u našoj kulturi mogu izludeti roditelja
kad nisu kontrolisana. Ovakve stvari se dešavaju delom
zbog prejake stimulacije deteta preobiljem objekata u
supermarketima ili u kući. One delom dolaze i iz velikog
pritiska u roditeljima da održe neki red u kući i svojim
životima. Oni su takođe prestimulisani i preplavljeni
svojom realnošću. Roditelj se često oslobađa napetosti
koja nastaje u njemu tako što fizički kazni dete. Nakon
što se isprazni na detetu roditelju može biti žao ili se
može osetiti krivim, ali je šteta već počinjena. Rajh je
predložio da roditelj u takvim situacijama ode u
spavaću sobu i udari krevet, a na dete. Taj postupak
sam predložio svim svojim pacijentima. To će opustiti
roditelje i poštedeti decu.
Kada započnu terapiju kod mene, mnogi pacijenti
mi kažuda ne osećaju nikakvu ljutnju u toku vežbe sa
udaranjem. Svako od njih ima dobar razlog da bude ljut
zbog onoga što mu je učinjeno kad je bio dete. A, mada
oni mogu razumeti tu činjenicu, ljutnja ne može da
izađe zato što se nisu dovoljno oslobodili napetosti koja
je potiskuje. Kao rezultat toga, njihovi postupci su
podeljeni na previše delova i previše su mehanički.
Emocija je doživljena jedino kada je celo telo
stimulisano i učestvuje u akciji. To znači da pružanje
ruku iznad glave mora biti u tolikoj meri izraženo da
izvlači ruke iz njihovog spoja sa ramenima. To opisujem
pacijentima kao posezanje za munjom. Ali da bi celo
telo imalo ulogu u tom rastezanju ono mora da bude
uzemljeno. Kako bi se to postiglo osoba savija kolena,
malo podigne pete i naginje se napred i nazad iz
stopala. Kao rezultat, telo je zategnuto kao luk koji
počinje stopalima a završava se pesnicama.
Kada se dosegne ta pozicija udarac postaje
slobodni pokret. Ne postoji više napor u udaranju
kreveta, kao ni pri odapinjanju strele. Isto kao što
brzina strele zavisi od savinuća luka, tako i snaga
udarca zavisi od nategnutosti tela. Ovo je u skladu sa
fiziološkim zakonom koji kaže da je snaga mišićne
kontrakcije direktno pro-
107
porcionalna stepenu rastegljivosti. Dostizanje takve
gracioznosti udarca za većinu ljudi nije lako. Napetost u
mišićima ramena, između ramena i plećki i između
pleća i kičme u mnogo slučajeva je vrlo velika i
pokazuje koliko je jako blokirano izražavanje ljutnje.
Kada se ova vežba koristi terapeutski, neophodno je da
se napetost poveže sa osećanjem krivice. Ta veza se
može lakše uspostaviti kada je osoba već iskusila svoju
ljutnju. Džoan je, na primer, u toku terapije postala
svesna da su je muškarci mučili; seksualno su je
iskorišćavali. Ovaj odnos je mogla da prati do svog
odnosa sa ocem koji je pokušavao da je zavede i u isto
vreme je izlagao svojim prijateljima u pabu.
Povezivanje ovog saznanja sa svojim telom, prvo kroz
plač i disanje, a zatim kroz uzemljavanje i udaranje
dalo joj je snažan osećaj sebe koji je mogao da podrži
jako osećanje ljutnje. Dok je snažno udarala krevet,
izjavila je da može da oseti toplotu kako joj se pomera
uz leđa. Dodala je: "Dobro se osećam kad imam leđa, i
osećam svoju kičmu".
Nakon te vežbe je mogla da razume zašto je
potisnula svoj bes. "Kada bih se ja naljutila, moj otac bi
pobesneo a majka bi mene okrivljavala. Naučila sam da
krivim sebe kad god me neko iziritira ili se okrenem
protiv nekoga. Želela sam da budem 'dobra'. Biti dobar
bila je majčina ideja življenja. Kao mala bila sam jako
religiozna i biti dobra davalo je smisao mom životu. Ako
bih bila drska prema majci osetila bih se krivom i
ispovedila svoj greh. To je bio moj način da preživim,
ali on je napravio bogalja od mene. Kad udaram krevet,
osećam se moćno."
U radionicama gde grupa učestvuje u svim
aktivnostima, moguće je da neki članovi vrlo brzo
iskažu svoj bes. U takvim grupama sva osećanja su
pojačana uzbuđenjem koje prožme grupu kada članovi
jedan za drugim izražavaju snažne emocije. I tako, kad
jedan radi vežbu sa udaranjem kreveta, drugi su
motivisani da ga slede. Jedan za drugim svi uzimaju
udela u udaranju i ispražnjavanju besa na svoje
roditelje zbog trauma koje su im prouzrokovali kad su
bili mali. U skoro svim slučajevima to je ubilački bes, ali
on se brzo istroši i tada se oseća olakšanje.
To je katarzično olakšanje. Osoba oseti koliko je
ljuta, ali se ne oslobađa ljutnje. Ne može se osloboditi
ljutnje sve dok se ne oslobodi napetosti u mišićima
gornjeg dela leđa i ramenima, koja je poti-
108
skuje. Ali, naučiti da se udara krevet predstavlja bitan
korak u tom smeru.
Mora se razumeti da ljutnja, mada potiče iz
prošlosti, dolazi direktno iz postojanja hroničnih
mišićnih napetosti koje stežu organizam, ograničavajući
mu slobodu kretanja. Naravno, ako se ne oseća
napetost, ne oseća se ni ljutnja. Ograničenost pokreta i
gubitak slobode se prihvataju kao nešto normalno, isto
kao što i rob prihvata stanje ropstva bez ljutnje kad
jednom prihvati gubitak slobode. Kad jednom neko
oseti i razume napetost, on shvata koliko je ljut i isto
tako shvati da udaranje kreveta kako bi se ta ljutnja
izrazila nije vežba koja se jednom uradi. Mora se raditi
redovno, kako na terapeutskim seansama, tako i kod
kuće, ako je moguće sve dok ruke i ramena ne postanu
slobodni u pokretima i dok se sposobnost da se iskaže
ljutnja ponovo ne uspostavi.
Ljutnja se može izraziti i tonom glasa u rečima, kao
i pogledom. Ali ti načini izražavanja ljutnje su isto toliko
teški za većinu ljudi kao i udaranje. Puštanje ljutnje
napolje očima zahteva da osoba koja to radi oseti
ljutnju celim telom, što dozvoljava talasu uzbuđenosti
da dosegne do očiju. Nekim ljudima sevaju oči kada su
ljuti. Hladne, surove oči su pune neprijateljstva, ne
ljutnje, dok mračne, tamne oči pre izražavaju mržnju
nego ljutnju. I reči se mogu koristiti da se stavi do
znanja da je neko ljut, ali takve reči ne pokazuju ljutnju
osim ako se ne izreknu odgovarajućim tonom. Taj ton
može biti brz, oštar zvuk, glasano vikanje ili vrisak.
Kako bi se zaista izrazila ljutnja, zvuk mora biti
primeren situaciji. Vrištanje i vikanje, na primer, više
izražavaju frustraciju i bes nego ljutnju. Trebalo bi imati
na umu da se ljutnja ne koristi za kontrolu drugih, već
za očuvanje integriteta pojedinca i dobrih osećanja.
Kao odraslima, nama uglavnom nije neophodno da
vičemo, vrištimo ili udarimo nekoga kako bismo izrazili
ljutnju. Prethodna vežba, kao i ostale, osmišljena je da
pomogne pacijentima da osete svoju ljutnju, zadobiju
slobodu da je izraze, pa onda nauče kako da je zadrže i
kontrolišu. Svesna kontrola osećanja zavisi od svesnosti
o njima samima.
U toku rada sa Rajhom, bio sam svestan da je
moja sposobnost da izrazim ljutnju ograničena. Težio
sam izbegavanju sukoba i povlačenju iz tuče osim ako
ne bih bio priteran uza zid. Osetio sam da
109
u meni leži veliki strah koga sam se mogao osloboditi
jedino ako naučim da se borim. Prisustvo ovog straha
bilo je odgovorno za moju nesposobnost da održim
osećanje radosti koje sam doživeo u toku terapije sa
Rajhom. Kada sam bio student medicine na Ženevskom
univerzitetu, vežbao sam svako jutro udarajući krevet.
Ovu vežbu smatram odgovornom za veliko smanjenje
straha koji bi inače osećao u suočavanju sa studiranjem
i polaganjem ispita na stranom jeziku. Vežba je takođe
imala sveobuhvatni pozitivni efekat na moje zdravlje i
raspoloženje i učinila je moj život u Ženevi vrlo
prijatnim.
Kada sam se vratio u Sjedinjene Države i počeo sa
razvijanjem bioenergetske analize, nastavio sam da
udaram krevet svakog jutra. Kao dodatak vrsti
udaranja koju sam opisao, gde su obe ruke podignute
iznad glave i udarac se nanosi obema u isto vreme,
počeo sam da vežbam i tako što bih udarao jednom pa
drugom pesnicom, kao u boksu ili tučama. U toj vežbi
sam primetio: dok sam desnu ruku osećao kao sasvim
snažnu i sposobnu da zada dobar udarac, leva mi je
delovala čudno i slabašno za vreme pokreta. Mogao
sam da osetim napetost u mom levom ramenu, koje se
trebalo osloboditi. To se desilo postepeno. Čak sam
postavio vreću za boks u podrumu tako da sam zaista
mogao jako da udaram. Ali ta vežba mi nije mnogo
vredela. Nisam pokušavao nikoga da povredim. Nisam
se osećao ljutim. Pokušavao sam da oslobodim ruke i
zadobijem sposobnost da se borim. Sa takvom
sposobnošću ne bih imao problema da izrazim ljutnju
na pravi način.
Kasnije sam shvatio da je razlog što u to vreme
nisam osećao ljutnju bio taj što je ona tada bila
zaključana u gornjem delu mojih leđa, u delu tela koji
nisam dobro osećao. Postao sam svestan tog dela tela
kada sam gledao neke video kasete snimljene tokom
mog podučavanja i rada sa pacijentima. Video sam da
sam nagnut napred i da mi je gornji deo leđa povijen.
Uznemirilo me to što ne mogu da stojim uspravno, sa
podignutom glavom. Jednom sam opisao samog sebe
kao ljutog, ali sam opravdao tu ljutnju tako što sam je
povezao sa bezumnim uništavanjem prirode i životne
okoline, što me je zaista ljutilo. Bio sam isto tako ljut i
na slepilo ljudi u vezi sa istinom o njihovom stanju. Ali,
moja ljutnja je imala dublje korene, sa kojima sam se
ja nerado suočavao. Pokušavao sam da doka-
110
žem svetu da sam u pravu što tako vidim stvari, da
sam superioran i da me treba priznati za takvog. Ali
bivanje u pravu, osećanje superiornosti i postizanje
uspeha nije predstavljao put ka radosti, samo ka
neprekidnoj borbi. I bio sam ljut što sam bio nateran u
ovaj položaj kako bih preživeo. To nije bila zdrava
ljutnja i nije mi bilo potrebno da udaram bilo koga, da
ga zgromim ili da besnim. Trebalo mi je da prihvatim
neuspeh, da se odreknemsvoje ambicije, da prepoznam
i prihvatim sebe samog. Onda bih bio slobodan i ne bih
bio ljut. Ništa od toga nije se desilo preko noći. Stari
načini ponašanja i življenja menjali su se jako polako.
Ali spora promena može imati dramatičan aspekt.
Jedne večeri sam otišao na masažu, objasnio maseru
da sam ozbiljno napet u gornjem delu leđa što je
povezano sa činjenicom da sam bio jako ljut. Onda
sam, bez razmišljanja, rekao: "Ali meni ta ljutnja više
ne treba". Kako sam izgovorio te reči osetio sam da su
mi leđa bukvalno "propala" kao da se ogroman teret
svalio sa njih. To je bilo neverovatno iskustvo i tog
dana sam prvi put osetio kako se uspravljam.
Pošto više nisam bio ljut, osetio sam da sam
mnogo mekši, strpljiviji i lakši kao osoba. Ali, mada je
to izgledalo čudno, moja sposobnost da se naljutim, da
se borim, veoma se povećala. Ljuta osoba je napeta
osoba, što znači da je i napeta osoba ljuta. Ako je
napetost hronična, osoba nije svesna svoje ljutnje. Ona
ipak može izaći napolje, kao iritiranost u manjim,
odnosno bes u većim frustracijama. U situacijama kada
je potrebna, ljutnja ne biva izražena na pravi način.
Može se okrenuti protiv same sebe i postati
samodestruktivno ponašanje, ili biti poreknuta,
ostavljajući osobu u pasivnom i potčinjenom položaju.
Zdrava deca se brzo naljute i reaguju kada su
povređena ili frustrirana. Kako osoba odrasta, može
suzdržavati ljutnju kada je to potrebno, ili ne reagovati
istog trenutka. I, kao što sam već rekao, može je
izraziti pogledom ili rečima bez potrebe za fizičkom
akcijom. Sposobnost da se ljutnja zadrži isto je što i
efektivno izražavanje ljutnje. Svesna kontrola,
neophodna za to uzdržavanje, jeste ekvivalent
koordinaciji i fluidnosti postupaka kojima se ljutnja
izražava. Dakle, osoba ne može razviti sposobnost da
suzbije ljutnju ako ne razvije i sposobnost da je izrazi.
Vežba udaranja može se preinačiti tako da koristi
obema svrhama.
111
Uzdržavanje i kontrola se razvijaju dok osoba uči
da održi uzbuđenost na visokom nivou pre nego što je
se oslobodi, što je sposobnost odrasle osobe. Deca
nemaju snagu ega ili dovoljnu razvijenost mišića da
zadrže snažni, gotovo električni naboj. Kada je zdravo
dete povređeno, njegova ljutnja nastane brzo i istog
trenutka se pokaže. Odrasli bi trebalo da poseduju
sposobnost da zadrže svoj bes do pogodnog vremena i
mesta za njegovo izražavanje. Kako bi zadržao ljutnju u
toku vežbe sa udaranjem, pojedinac se održava u
poziciji napetog luka dok jednom ili dvaput ne udahne.
Vilica je isturena napred da bi se pokrenula agresivna
osećanja, a oči su otvorene. U takvoj poziciji pojedinac
udiše duboko kroz usta dok su laktovi i ruke gurnuti
nazad za udarac. Umesto da udari, pojedinac lako
izdahne, time se oslobađajući jednog dela napetosti u
rukama i ramenima. Sa drugim udisajem on se još
malo napregne i ponovo to oslobodi kroz izdisaj. Kada
udahne i treći put, maksimalno napregne ruke, zadrži
dah, istegne se još malo i onda lako udari. Nikakav
napor nije potreban da se udari jer je to oslobađajuća
pojava. Pokušaj da se jako udari dovodi do javljanja
napetosti i remeti tok i efikasnost postupka. Važno je
da se u toku istezanja laktovi drže što je moguće bliže
glavi, kako bi se uposlili i pomerali mišići oko ramena;
ako su laktovi rastavljeni, postupak se ograničava na
ruke i ne oslobađa napetosti u gornjem delu leđa. Skoro
svim pacijentima je potrebno dosta vežbe kako bi
koordinisali pokrete i došli do slobodnog i lakog zamaha
u kome je angažovano celo telo. Kada dosegnu tu
tačku, zaključe da je vežba udaranja prijatna i
zadovoljavajuća.
Ova vežba je, po mom mišljenju, jedan od
najefikasnijih načina za smanjivanje mišićne napetosti u
ramenima i gornjem delu leđa na koju se žali veliki broj
ljudi. Ja sam je uspešno koristio kada sam radio na
otupljenosti i peckanju u ruci i šaci koje je nastalo zbog
uklještenja nerva. Ovaj nerv prolazi kroz trougao u bazi
vrata i nastavlja se kroz ruku. Napetost u mišićima koji
se nalaze u predelu tog trougla - posebno u prednjem
skalenskom prostoru - odgovorna je za poremećaj koji
se zove scalenus anticus sindrom. Nije neophodno
osećati bes kada se radi ova vežba. Kao što
profesionalni bokseri vežbaju udaranje tokom treninga i
uživaju u tome, tako i mi možemo pronaći zadovoljstvo
dok naše telo koristi svoje prirodne funkcije.
112
Međutim, kada se ova vežba koristi u terapeutske
svrhe kako bi povratili sposobnost da osetimo i izrazimo
bes, treba joj dodati i reči besa. Te reči objektivizuju
osećanje i pomažu nam da se fokusiramo na postupak.
Izgovaranje fraze "Tako sam besan" kada udaramo o
krevet integriše um i telesnu akciju. I ovde ton glasa
ukazuje na kvalitet iskustva i determiniše ga. Snažno
udaranje, a slab glas, ukazuju na rascep ličnosti.
Korišćenje glasa odjekuje kroz centralnu šupljinu tela i
značajno povećava energetski naboj postupka.
Japancima je već dugo pozna taj fenomen i koriste jak
zvuk kako bi uticali na snažne postupke. Stoga, oni
mogu slomiti čvrsto parče drveta rukom ako izgovore
snažni "Ha" zvuk u trenutku udarca. Silina sa kojom
neko kaže "Besan sam" određuje koliko jako oseća da
je besan. Taj efekat ne određuje sama jačina zvuka,
već vibracija i intenzitet tona. Reči "Tako sam besan",
izgovorene tiho ali intenzivno, imaju veći emotivni
naboj nego glasan urlik.
Sledeća vežba koju koristim u grupnim situacijama
jeste da navedem učesnike da usmere svoj bes na
mene. U toj vežbi grupa sedi u krugu, dok ja stojim ili
čučim ispred svakoga ponaosob. Zamolim učesnika da
ispruži obe šake, isturi vilicu naped, široko otvori oči i,
dok mi preti šakama, kaže: "Mogao bih te ubiti".
Ova vežba je usmerena na to da se izazove pogled
pun besa, što je za većinu ljudi veoma teško. Ako mi
neko kaže da ne oseća bes prema meni odgovorim da
ja to ne shvatam lično. Kažem im da je to kao gluma -
a glumci bi trebalo da imaju sposobnost da ulože
stvarna osećanja u ono što rade. Pomoću mog
ohrabrivanja i podrške skoro svi učesnici mogu donekle
osetiti pravi bes. Niko me nikada nije napao ali ja se i
držim van domašaja, a činjenica da oni sede mi je još
veća zaštita. Kada sam radim ovu vežbu odmah osetim
kako mi se podižu dlake na vratu i glavi. Uši mi se
povlače unazad, usta mi se izvrnu u grimasu i osetim
kako bih lako mogao nekoga napasti. Kada promenim
izraz lica osećanja odmah nestanu. To za mene
predstavlja potvrdu da je osećanje neodvojivo od
aktiviranja odgovarajuće muskulature. Nemogućnost
nekih ljudi da pomeraju svoje mišiće je odgovorna za
nepostojanje osećanja besa. Isto tako, nemogućnost da
se aktiviraju mišići koji stvaraju zvuk plača čini da im je
veoma teško da osete tugu.
113
Oči igraju najbitniju ulogu u osećanju besa. Otkrio
sam da je ljudima čije su oči relativno beživotne - to
jest tupe i bez iskrica - veoma teško da osete bes.
Jedan od mojih pacijenata je imao taj problem. Bilo je
jako teško pobuditi bilo kakvo jako osećanje u njemu.
On je bio vrlo pametan i imao je ogromnu kontrolu nad
svim što je radio ili govorio. Ta osobina je dovela do
toga da bude uspešan u svojoj profesiji, ali i do
depresije. Često je imao glavobolje i bio iscrpljen. To je
bio rezultat ogromnog napora koji je bio potreban da bi
održao kontrolu. Jednom prilikom, kada je ležao, stavio
sam dva prsta moje desne ruke na njegov vrat tamo
gde se sastaje sa glavom, na mesto koje se nalazi
nasuprot optičkim centrima u mozgu. Levu ruku sam
mu stavio na čelo i držao mu glavu. Dok sam vršio
snažan pritisak sa dva prsta u bazu njegove lobanje
zamolio sam ga da širom otvori oči i zamisli lice svoje
majke. Dok je to radio oči su mu sevnule a gnev je
eksplodirao u njemu. Želeo je da je ubije. Kada smo
završili sa vežbom bio sam zapanjen promenom koja je
nastala na njemu. Izgledao je petnaest godina mlađe, a
na licu mu se mogla videti živost koju nikada ranije
nisam ugledao. Njegov umor je nestao a on se osetio
pun energije; rekao mi je da je, kada je zamislio svoju
majku, video pogled pun mržnje u njenim očima i to je
bio okidač koji je pokrenuo sav njegov bes. Nadao sam
se da smo postigli značajan napredak i da će ta
promena potrajati, ali nije. Kada je sledeće nedelje
došao na seansu bio je opet onaj stari. Umoran i
kontrolisan. Imao je viziju onoga što bi mogao biti kada
bi potpuno pokrenuo svoja osećenja, ali do ispunjenja
te vizije je trebalo da prođe još dosta vremena. I dalje
nije mogao slobodno da plače.
Svaki zgrčeni mišić, svaki zamrznuti deo tela drži u
sebi impulse besa koji su osnova agresije koja je
potrebna kako bi se povratilo jedinstvo i sloboda tela.
Ruke i šake su glavni agresivni elementi i vrlo rano u
životu dete nauči da ih koristi kako bi izrazilo bes. Ali
udaranje nije jedini način da se bes izrazi. Tu je i
grebanje, postoji puno dece koja to rade. Kod žena se
pre očekuje da izraze svoj bes grebanjem što bi mogao
biti jedan od razloga zbog kojih se one poistovećuju sa
mačkama. Često, kako bih pomogao pacijentu da
sakupi energiju i osećanja u očima, tražim od njega da
mi gleda u oči naginjući se nad njim, dok on leži u
krevetu. Mogu promeniti
114
izraz u očima kad hoću, od mekog pogleda do besnog,
od podsmešljivog do hladnog. Većina pacijenata
prikladno reaguje na ove poglede. Više puta mi se
desilo da, kada pogledam pacijentkinju zavodnički ili
rugajući se, ili veoma neprijateljski, ona stavi svoje
ruke ispred lica kao kandže i kaže "Iskopaću ti oči".
Nikada ne bi trebalo zanemariti moć pogleda da uplaši.
Treći način na koji dete može izraziiti bes jeste da
grize. Neka mala deca vole da grizu što u skoro svim
slučajevima dovodi do oštre i ozbiljne pridike roditelja.
Udaranje se može tolerisati, mada nije prihvatljivo, ali
ujedanje nikada. Ono budi veoma primitivan strah u
ljudima. Na dete koje ujeda se gleda kao na divlju
životinju koja mora biti zatvorena. Međutim, moramo
shvatiti da je to veoma prirodan impuls i da je najbolji
način da dete nauči da to kontroliše učenje, a ne kazna.
Neki roditelji idu toliko daleko da i oni ugrizu dete kako
bi ono shvatilo koliko to boli, ali oni to rade i kako bi ga
zaplašili i kako ono to više nikada ne bi uradilo. Strah
od ugriza se onda zakopava u ličnost u formi hronične
napetosti vilica. U trećem poglavlju smo videli da je ova
napetost u vezi sa inhibicijom plača. To je najučestaliji
vid hronične napetosti kod ljudi i odgovoran je za bol u
temporomandibularnom zglobu, škrgutanje zubima i,
po mom mišljenju, nedostatak muzičkog sluha. Kada je
napetost u viličnim mišićima ozbiljna, može uticati i na
vizuelnu i auditivnu ostrinu. Napetost u vilici ukazuje na
uzdržavanje. Njome možemo pokazati odlučni stav da
se ne pustimo, ne odustanemo, da se ne predamo. Kod
nekih pacijenata vilica ima ljutit izgled, kaoda se bore
za goli život.
Mada do izvesnog smanjenja u napetosti vilica
može doći kroz tehnike opuštanja, ohrabrivanje
pacijenta da grize predstavlja najdirektniji pristup
problemu. U tu svrhu oni grizu peškir. U nekim
slučajevima to može dovesti do jakog bola u stegnutim
viličnim mišićima, ali ta bol nestaje čim se prestane sa
vežbom.
Bol nije loš znak. Pacijent pokušava da pokrene
mišiće koji su jako ukočeni, što mora biti bolno. Ali ako
vežba kod kuće tako što grize i pomera donju vilicu
napred-nazad i levo-desno mišići se opuštaju a bol
nestaje. Noćno škrgutanje zubima polako jenjava, a
pacijenti otkriju da mogu otvoriti svoja usta više i
slobodnije nego pre.
115
Ponekad se sa pacijentom upustim u mali rat.
Oboje jako zagrizemo po jedan kraj peškira i, kao dva
psa, pokušavamo da odvučemo peškir svaki na svoju
stranu. Ova vežba nije opasna po zube ako grizemo
kutnjacima. Može se osetiti kako se napetost širi iz
temporomandibularnogzgloba u bazu lobanje. Ta
napetost koja kruži glavom i bazoni lobanje i nastavlja
se u viiični zglob predstavlja glavni otpor predaji. To je
glavni mehanizam putem koga osoba održava kontrolu.
Sprečava ga da se otrgne od svoje glave i, samim tim,
od kontrole ega. Ta kontrola može biti pozitivna ako
smo je svesni, ali je ona u gotovo svim slučajevima
nesvesna i pruža otpor strahu. Nažalost, i strah je
nesvestan što onemogućava verbalni pristup probiemu.
Jedan od stahova je taj da, ako izgubimo pamet u toku
borbe, možemo ugristi protivnika ili ga čak i ubiti. Nešto
više o tretmanu tog straha biće rečeno u kasnijim
poglavljima.
Često je potrebno da prođe malo više vremena u
terapeutskom procesu pre nego što pacijent dode u
vezu sa, ili oseti problem koji ima sa besom. Ljudi
veruju da se lako naljute jer što ih je lako provocirati
pa zato planu. Nakon godinu dana terapije Dejvid mi je
rekao: "Mislim da je moj bes meni nedostupan.
Potrebno je da budem.jako isprovociran ili priteran uza
zid pre nego što ga izrazim". Nakon ovoga mi se požalio
da oseća napetost u ramenima i vratu. Pošto je bio
aktivan mladić, bio je iznenađen. Rekao je: "Ni cepanje
drva nikada nije izazvalo ovakvu napetost". Kada neko
boluje od hroničnih mišićnih napetosti u nekom delu
tela, kreće se tako da ne oseti bol koji izvire iz te
napetosti. Kad stupi u vezu sa svojim telom kroz
bioenergetske vežbe, područje napetosti se prebacuje u
domen svesnog. Dejvid je rekao: "Ove nedelje sam se
osetio kao da mi neko gura vilicu unazad. Mišići vilice,
vrata i ramena su mi jako zategnuti." Onda je dodao:
"Prošle noći sam sanjao kako mi je noga odsećena.
Mislini da je to bio onaj' kastracioni san". To je uticalo
da misli na svog oca, i onda je rekao: "Moj otac nikad
nije iskazivao bes. Savetovao mi je da se nikad ne
svađam tokom igre." Dejvidova svest o blokadi u
izražavanju besa imala je i fizičku osnovu. To je osećao
u svom telu. "Osećam se kao da su mi glava i vrat
zašrafljeni za trup. Želim da ih izvučem. Potrebno mi je
da skinem taj teret sa ramena." Dok mi je to pričao
ležao je na krevetu. Rekao sam mu da izbaci donju
vilicu i napravi glasan zvuk, što je otvorilo njegovo gr-
116
lo. Onda je počeo gorko da plače. Kada je prestao,
rekao mi je: "Lakše mi je u očima. Telo mi je
elastičnije."
Na sledećoj seansi fokus se premestio na njegovu
majku. Dok je ležao na stolici i tiho plakao rekao je:
"Osećam napetost u zadnjem delu mojih leđa. Tako su
stegnuta, tako sabijena. Osaćam se kao da me mama
tesno zakopčava." Ovakav osećaj mogao bi ukazivati na
doživljaj prepovijanja, ali nisam želeo da počinjem sa
interpretacijom da mu ne bih prekinuo tok misli.
Govorio je o tome kako je čeznuo dabude fizički blizu
majci, a onda je napomenuo kako ona nikome nije
dozvoljavala da ostvari bliski kontakt sa njom. Opisao
ju je kao "druželjubivu ali nestalnu". Dodao je: "Za nju
nisam bitan ja već moja postignuća. Moram joj se
naći."
U toku vežbe koja je trebalo da ga dovede u bolju
vezu sa donjim delom tela primetio je: "Donji deo tela
mi je ukočen. Gornji deo je kao zatvoreni pupoljak
tulipana željan da procveta, ali nije spreman na to.
Osećam se kao da će mi majka napasti genitalije kako
bi me pretvorila u devojčicu. Želela je devojčicu. Nije
mi dopustila da postanem muškarac. Psihološki me
kastrirala. Zavodila me je, ali mi nije davala da joj se
približim. Osećao sam se kao pod fizičkom torturom."
Govorim o nekim detaljima ovog slučaja kako bih
prikazao vezu između besa i seksualnosti. Ne možemo
iskazati osećanja besa ako nam je blokirana seksualna
agresija. Onoliko koliko su žena ili muškarac seksualno
pasivni, toliko su pasivni i pri izražavanju besa. Njihova
agresivnost je umanjena u svim područjima života.
Veoma često kada je osoba u mogućnosti da izrazi svoj
bes na nekome ko je suprotnogpola (govorim o
iskrenom besu, a ne gnevu, preziru ili vulgarnom
ponižavanju) otkriva da su joj seksualna osećanja jača i
napadnija. Iako je bes koji se iskazuje udaranjem,
griženjem ili grebanjem funkcija gornjeg dela tela, za
njega su neophodni jaka samouverenost i sigurnost
kako bi se taj efektno izrazio. Osoba koja oseća da "ne
stoji na svojim nogama" teško da će se osećati ugodno
sa svojim jakim, besnim osećanjima. Napetost u
donjem delu leđa koja pravi krug oko tela i odseca
seksualno osećanje u karlici, sprečava i protok energije
do nogu i stopala.
U stvari, bioenergetski rad na nogama počinje
veoma rano u terapiji. Odmah iza upoznavanja
pacijenta sa vežbama disanja na
117
stolici sledi ono što zovemo vežbom uzemljenja gde se
on naginje napred kako bi dotakao zemlju vrhovima
prstiju. Ta vežba je opisana u drugom poglavlju. Ovde
joj se opet vraćam zbog njenog centralnog značaja za
održavanje pacijentove veze sa njegovom realnošću,
konkretno sa zemljom na kojoj stoji, njegovim telom i
situacijom u kojoj se nalazi. Bes je jako opojno
osećanje. Može preplaviti one ljude čiji ego ne može
integrisati jak napon. Sizofrenični pacijenti mogu da se
podvoje ako ih osećanje besa preplavi. Borderlajn
pacijenti postaju veoma uznemireni. To se može izbeći
ako stalno vodimo računa o pacijentovom uzemljenju.
Kada osetim da emocionalni naboj u vežbi postaje
prejak i da pacijent ima poteškoća u održavanju
kontakta sa realnošću, zaustavim vežbu i uzemljim
pacijenta. To smanjuje naboj u telu na isti način na koji
uzemljenje u strujnom kolu sprečava kratak spoj. Hteo
bih da naglasim da je u skoro svakoj seansi u kojoj
pacijent radi na svom telu vežba uzemljenja sastavni
deo procedure. Ona dovodi pacijenta u vezu sa nogama
jer pojačava osećanja u njima što dovodi do veće
sigurnosti i podrške za sve vežbe samoizražavanja.
Noge možemo koristiti i kako bismo izrazili bes,
šutiranjem, ali to nije način na koji odrasli obično
pokazuju da su besni. Deca u besu mogu šutirati svoje
roditelje ili prijatelje, ali odrasli to retko rade. Šutiranje
je deo borilačkih veština Orijenta, ali više kao
defanzivna nego ofanzivna akcija. Za početak, kada je
noga podignuta, ne može se promeniti položaj. Kada
odrasla osoba nekoga šutne to će pre biti prezir nego
bes. Time što ga šutira on ga tretira kao neželjeni
objekat koji mu je na putu i koji pokušava da pomeri.
Šutiranje, međutim, ima jednu značajniju funkciju
kao način da protestujemo. To sam objasnio u trećem
poglavlju. Pošto je to i način da se izrazi bes i jedna je
od osnovnih postavki bioenergetskog rada, reći ću malo
više o njegovoj primeni. Izraz "šutiranje"8 u vezi sa
nekom situacijom označava protest. Potoji puno stvari
koje su nam radili u životu protiv kojih možemo
protestovati. Jako je važno izraziti taj protest. U
bioenergetskoj terapiji šutiranje kao protest se izvodi
8
"to kick about sometliing" - "to kick" u engleskom
jeziku znači i šutirati i buniti se (prim. prev.)
tako što pacijent leži na krevetu ispruženih nogu i
118
ritmično udara krevet listom jedne pa druge noge.
Uglavnom zamolim pacijenta da da glas svom protestu
zajedno sa šutiranjem. Najjednostavniji vid protesta je
"zašto". Ova vežba može vrlo živo objasniti sposobnost
pacijenta da izrazi svoja osećanja. Za mnoge nove
pacijente je ova vežba teška, i neki mogu da je urade,
ali sa malo osećanja. Grupa o kojoj sam govorio se
sastojala od ljudi koji mogu dati emocionalni odgovor
jedino u situaciji kada su provocirani. Spontano
izražavanje osećanja njima je nepoznato. U ovoj
situaciji oni ne vide razlogda protestuju. Druga grupa
se boji da izrazi negativno ili agresivno osećanje.
Nesposobnost ovih pacijenata da pravilno urade vežbu
mora biti analizirana u domenu lične istorije svakoga od
njih. Pacijentu možemo ukazati na to da ta
nesposobnost ima svoje korene u detinjstvu, u kome
taj vid protesta nije bio dozvoljen. Ova vežba je osnova
bioenergetske terapije. Ako osoba ne može protestovati
protiv kršenja zasluženog prava samoizdržavanja,
postaje žrtva koja se orijentiše na opstanak, a ne na
radost. Onda kada pacijent prihvati da ima pravo da
protestuje sledi razvijanje sposobnosti da taj protest
bude jak i efikasan. Neki pacijenti imaju snažan glas, ali
su pokreti njihovih nogu slabi i bez efekta. Drugi dobro
šutiraju ali im je glas slab i neubedljiv. Teškoća
koordinacije glasa i pokreta ukazuje na razdor u ličnosti
između ega i tela, između funkcija gornjeg i donjeg dela
tela. Nijedna jednostavna vežba ne obraća se bolje tom
problema od šutiranja. Ono se redovno koristi u terapiji
kao pomoć pacijentu da razvije koordinaciju između
dve polovine tela i zadobije slobodu dajako izrazi bes.
Problem oslobađanja glasa bio je analiziran u
trećem poglavlju gde je fokus bio na sposobnosti da se
plače. Ali podjednako je bitno za osobu da bude
sposobna da vrišti. Kroz plač možemo mobilisati
osećanja iz dubine stomaka. Zvuk takvog plača
poseduje nisku duboku rezonanciju koja je u vezi sa
"prepuštanjem" ili predajom. S druge strane, vrisak je
intenzivni zvuk visokog tona, čija se rezonanca nalazi u
vazdušnim komorama glave. To je suprotno od predaje
i stoga pripada svetu besa.
Kad vrištimo, razbesnimo se. Energetski naboj koji
teče naviše i završava se vriskom preplavljuje i
prevladava ego. To je, na neki način, suprotnost onom
naboju koji teče naniže kao seksualno uz-
119
buđenje kako bi se ispoljilo orgazmom. U svakoj od
ovih akcija telo je oslobođeno kontrole ega, i stoga oba
fenomena predstavljaju predaju ega. Mala deca nemaju
velikih problema sa vrištanjem zato što njihov ego još
nema potpunu kontrolu nad njihovim reakcijama. Žene
vrište lakše od muškaraca iz istog razloga, ali i dalje se
mnoge plaše da se otrgnu kontroli ega. Vrisak je kao
sigurnosni ventil koji dovodi do pražnjenja uzbuđenja
koga se ne možemo racionalno osloboditi. Tako se on
može koristiti kako bismo se rešili stresa koji ne
možemo podneti. Ohrabrivao sam pacijente da vrište
kad god osete da su pod prevelikim pritiskom. Naravno,
najbolje mesto da se ovo uradi je automobil na
autoputu sa zatvorenim prozorima gde možete vrištati
do mile volje a da vas niko ne čuje.
Cilj terapije, međutim, nije samo da pacijent
oslobodi glas, već i da nauči da koordiniše slobodu
vokalnog izražavanja i istu tu slobodu u domenu
fizičkog, slobodu pokreta. Vežba protesta je idealna za
ovu svrhu. Pacijenta zamolim da uporno, ritmično i
snažno šutira dok izgovara "zasto", i održava glas što je
duže moguće. Kada mu ponestane vazduha, on
nastavlja da šutira, udahne dva ili tri puta pre nego što
će ponovo početi da izgovara "zašto". U tom drugom
izgovaranju "zašto", glas je veoma visok i intenzivan, a
i šutiranje je jače. Ponovo, kad mu ponestane daha,
nastavlja sa šutiranjem dok ponovo uzima vazduh.
Treći put kada ponavlja, "zašto" se pretvara u vrisak, a
šutiranje je najjače i najbrže moguće. Pacijent se
potpuno preda izražavanju protesta. Ako to postigne,
oslobođenje je potpuno i on oseća radost. Međutim, nije
lako doći do te tačke; previše ljudi se plaši potpune
predaje svom telu. U nekim drugim slučajevima, ego
biva prebrzo preplavljen, i kada pacijent dođe do
momenta vriska vežba se pretvara u dva odvojena
izraza -nalik histeričnoj reakciji koja dovede samo do
toga da pacijent bude još više uplašen. U tom slučaju
se može desiti da se pacijent privremeno povuče u sebe
i plače poput deteta, nakon čega se ponovo uspostavi
samokontrola. Takvo iskustvo nije obavezno negativno
pošto mu dopušta da uvidi da su regresija i povlačenje
samo privremeni i da mu je naprosto potrebno još rada
kako bi ojačao ego. Pacijenti koji su u detinjstvu bili
seksualno zlostavljani imaju tendenciju da se povuku ili
napuste telo kada ih osećanja preplave. Kada se ova
vežba radi redovno, dolazi do jačanja ega tako što on
120
postaje bolje povezan sa telom i na taj način se
umanjuje tendencija odvajanja od tela.
Ako šutiranje i vrisak postanu jedna akcija,
pacijent se neće odvojiti od tela. Ali kako bi slobodno i
efektivno šutirale, noge se moraju u nekoj meri
osloboditi napetosti. To nije uobičajeno, pošto većina
ljudi nema dovoljno osećanja u nogama i nisu dobro
uzemljeni. Energija im dolazi samo iz glave, a noge
koriste samo mehanički. Oni hodaju na svojim nogama,
umesto da hodaju svojim nogama. Noge su im ili
pretanke ili preteške. Šutiranje je jedan od i najboljih
načina da se u noge dovedu više energije i osećanja.
Svakog pacijenta zamolim da ovu vežbu radi i kod kuće
i kod mene ne terapiji. Kažem im da 200 puta ritmično
šutnu, a da pod jednim šutom podrazumevam akciju
jedne noge. Kolena su ispravljena, ali ne i kruta; tako
da se udara listom noge, a ne petom. Pre svakog šuta
bi trebalo podići nogu najviše što je moguće. Pošto je
ovo vežba za otvaranje karlice, nije potrebna nikakva
glasovna pratnja. Većina ljudi ne može uraditi 200
šuteva bez pauza, a neki jedva uradei 100. Disanje im
nije primereno ovoj vežbi, ali uz vežbu ono postaje
dublje i slobodnije, a i pokreti su lakši. Kao i trčanje, i
ova vežba potpomaže disanje i stoga je to aerobična
vežba. Ali, za razliku i trčanja, ovde se ne nosi nikakav
teret i nema stresa za kolena. Osim toga, može se
raditi i kod kuće. Ljudi koji redovno rade ovu vežbu
rekli su mi da primećuju veliku promenu u svome telu i
nogama. Problem težine nogu koji mnoge žene imaju
nestaje, a noge im postanu oblikovanije. I disanje
postaje sve bolje.
"Zašto" nije jedina reč koja se može koristiti tokom
vežbe. Izgovaranje reči "ne" na isti način na koji neko
izgovara "zašto" je odličan način samoiskazivanja.
Većini ljudi je teško da kažu "ne", što podriva njihov
osećaj sebe. Izgovaranje reči "ne" stvara odstupnicu
koja štiti lični prostor i integritet osobe. Postoji još
jedna dobra izjava samoizražavanja, a to je "Ostavi me
na miru". Ovaj izraz je odraz osećanja koji mnogi
pacijenti gaje prema svojim roditeljima - da im nisu
dopustili da se prirodno razvijaju. U dosta slučajeva su
roditelji zahtevali pokoravanje svojoj volji, a kada do
toga ne bi došlo, postajali bi neprijateljski i nasilnički
raspoloženi. Otpor svog deteta su videli kao otpor svom
autoritetu, i bili su odlučni u svojim nastojanjima da mu
slome volju. U drugim slučajevima, rodi-
121
telji su bili preokupirani detetom i smatrali su ga
produžetkom sebe samih. Pacijentima koji su imali
takva iskustva je potrebno da snažno oglase svoj
protest. Izjave poput "Ostavi me na miru" i "Šta želiš
od mene" - izgovorene sa jakom dozom pouzdanosti -
pomažu pacijentima da ponovo steknu svoje pravo da
budu slobodni, da budu svoji, da ispune svoje biće, a
ne biće svojih roditelja.
Bez tih prava, sposobnost osobe da voli je ozbiljno
umanjena. Prečesto je ljubav za koju pacijenti tvrde da
je osećaju prema roditeljima, pre rezultat krivice nego
zadovoljstva i radosti njihovog odnosa sa njima. Ne
možemo biti radosni u odnosu u kome ne možemo biti
iskreni prema sebi. Kada roditelji pruže tu slobodu
svojoj deci, za uzvrat dobiju iskrenu ljubav. Ali samo
roditelji koji nalaze radost u odnosu sa decom mogu toj
deci pružiti ljubav koja podržava potrebu deteta ka
ispunjenju njegovog bića.
Pacijentima savetujem da ne iskazuju ta negativna
osećanja pred roditeljima. Tako nešto nije ni pogodno,
niti pomaže. Traume koje su oni proživeli su u prošlosti
i ne mogu biti izbrisane onim što će uraditi danas.
Prošlost je nepromenljiva. Ali terapija može osloboditi
osobu od zabrana i ograničenja njenog bića koje su
posledica trauma iz prošlosti. Mada se razmera tih
ograničenja može znatno smanjiti putem oslobađanja i
otpuštanja impulsa koji su ugrađeni u njih, to bi trebalo
da se uradi u terapeutskom okruženju a ne u direktnom
kontaktu sa roditeljem ili nekim drugim. Onaj koga je
fizički i psihički obogaljilo prinudno potiskivanje
njegovih priodnih impulsa postaje slobodan i radostan
kako njegovo telo ponovo dobija svoju slobodu i
gracioznost. Takva osoba može iskreno voleti roditelje
koji je jesu zlostavljali, ali su joj takođe podarili i život.
122
P0GLAVLJE 6
Prepuštanje ljubavi
9
Lowen, A, Narcissism, The Denial of the True Self
ga je na to uporno nagovarala žena sa kojom je bio u
seksualnoj vezi. Žalila se kako on nikad ne pokazuje
nikakva osećanja. On je rekao
126
da ne zna šta je to ljubav i pitao me da li je ljubav ono
što neki ljudi osećaju prema svojim psima. Tvrdio je da
kao dete nije doživeo nikakvu ljubav, ali to je poricanje
bilo defanzivni manevar kojim bi opravdao svoje
zatvaranje i koji bi ga očuvao da se ne oseti povređeno.
Sahranio je svoje srce kada je bio dete, ali i dete i srce
su i dalje živeli u njegovom nesvesnom. Njihovo
oslobađanje iz ovog živog groba bi bio veliki poduhvat.
Gore opisani slučaj je ekstreman. Većina ljudi
oseća neku vrstu želje za ljubavlju i mogu je dosegnuti
u nekoj meri. To im dopušta da osete malo ljubavi, ali
pošto im je želja ograničena a taj kontakt privremen,
oni ne bivaju preplavljeni uzbuđenjem koje bi ih podiglo
do radosti. Previše su uplašeni da bi se potpuno predali,
madau puno slučajeva nisu u dodiru ni sa svojim
strahom ni sa ograničenjima. Nisu svesni napetosti u
telu koja ograničava njihovu sposobnost da vole. Ono
što oni osećaju jeste žudnja za ljubavlju, što nije isto
što i sposobnost da se voli. Kad sretnu nekoga ko
odgovori na ovu žudnju, oni se vezuju za tu osobu kao
zavisnik ili član kulta. Oni osećaju i veruju da on ili ona
poseduje ključ njihovog ispunjenja. I, bez obzira na bol
ili poniženje kroz koja mogu proći u takvoj vezi, vrlo im
je teško da se oslobode. Ovo je, verujem, normalni
obrazac ponašanja u našoj kulturi pošto su prosečne
ljubavne veze nesigurne i lako pucaju. A kako to ne
predstavlja obećanje radosti koje ljubav daje, na kraju
se obruši u razočaranjima i protivoptužbama.
Žudnja za ljubavlju predstavlja nevoljeno i
neispunjeno dete koje je sahranjeno i koje, kao
uspavana lepotica, čeka princa koje će ga probuditi u
život i u ljubav. Princ je "dobri" roditelj sa kojimje dete
najpre iskusilo radost ljubavi koja je kasnije izgubljena.
Doživotna potraga za ljubavlju nalik je potrazi za
Shangri-la u romanu Džejmsa Hiltona , Izgubljeni
horizont. Onaj koji traži uglavnom se vezuje za osobu
koja predstavlja "dobrog" roditelja u nekim aspektima
ali koja otelotvorava i puno "lošeg" roditelja koji je
odbijao i zlostavljao dete. Ispunjenje se ne može doseći
putem regresije, koja pomaže da se osoba poveže sa
prošlošću i detetom u sebi. Jednoro kad je probuđeno i
oslobođeno, dete se mora integrisati u život odrasle
osobe.
Za puno ljudi pitanje nije da li vole ili ne vole već
da li mogu voleti celim bićem. To bi možda bilo previše
za očekivati u kulturi ka-
127
kva je naša, koja smatra predaju telu znakom slabosti.
Ova predaja ljubavi sa samo pola srca ih porazi, ali
umesto da prepoznaju uzrok svog neuspeha, oni
okrivljuju svog ljubavnog partnera. Istina je i da je
partnerova ljubav bila sa pola srca - za šta će, isto
tako, on kriviti onog drugog. Nažalost, ne postoji način
da takve veze unesu radost za kojom traga svaka
osoba. Veza cveta jedino kada obe osobe donesu
osećanje radosti u nju. Pokušaji da se radost pronađe
negde drugde nikad ne uspevaju, uprkos svim
ljubavnim pesmama koje podržavaju taj san. Ljubav je
deljenje, ne davanje. Ljubavnik se u potpunosti deli sa
voljenom osobom. Ovo uključuje kako podelu radosti,
tako i tuge. Pošto je radost koja se deli udvostručena,
podela radosti pojačava to osećanje, što može dovesti
do ekstaze u seksualnom zagrljaju. Podela tuge deli i
bol na pola. Radost koju osoba deli dolazi iz predaje
telu, a ne iz predaje onom drugom.
Ljudi se nekada istinski zaljube i privremeno osete
radost predaje. Ona ne može da se održi zato što tu
postoji više potrebe nego ljubavi, ali ovo ne objašnjava
činjenicu da zaljubljena osoba to iskusi kao istinsko
osećanje. Moje je objašnjenje da zaljubljivanje sadrži
regresivnu komponentu koja potiče iz detinjstva osobe,
kada je takva ljubav bila potpuna privrženost. Osoba
ponovo iskusi ljubav koju je jednom osećala prema
majci ili ocu, ali pri tome se vrati delu svoje ličnosti koji
je i dalje dete. U tom aspektu ličnosti ona traži podršku
i ohrabrenje, što joj je u tom uzrastu bilo potrebno. I
tako, pošto je osećanje ljubavi istinsko, ono ne dolazi iz
predaje telu i sebi, već iz napuštanja pozicije odrasle
osobe - stajanja čvrsto na obema nogama uz
odgovornost za svoja dobra osećanja.
Ovaj problem je dobro opisan na slučaju Diane,
privlačne čedrdesetogodišnjakinje koja je uvek bila
spremna da se preda ljubavi i da se brine o muškarcu.
Za uzvrat je očekivala od njega da se brine o njoj. Nije
da je Diana bila slaba, bespomoćna ili nesposobna.
Imala je jako i dobro građeno telo, bila je inteligentna i
obrazovana i u prošlosti se sama izdržavala; ali nije bila
potpuno povezana sa svojim telom i sobom samom.
Prvi put je došla na terapiju, jer je bila udata za
čoveka koji ju je fizički zlostavljao i koga se plašila.
Kroz vežbe opisane u četvrtom poglavlju ona je razvila
bolji osećaj sebe sve do tačke kada se uspela usprotiviti
svome suprugu i na kraju ga ostaviti. Prva faza terapije
128
se time završila. Vratila se na terapiju oko četiri godine
kasnije pošto je ušla u vezu sa drugim čovekom koji ju
je, mada manje fizički nasilan nego njen bivši muž,
takođe loše tretirao. U intervalu između tih veza živela
je sama, imala nekoliko poslova - od kojih nijedan nije
bio sigumiji niti plaćen više od prosečnog- i imala je
nekoliko veza. Nedugo pošto je počela da živi sa tim
novim čovekom, on je otvorio firmu i ona je počela da
radi za njega. On je bio stariji, ženjen pre toga i imao je
dvoje odrasle dece. Diana je imala problema sa
njegovom kćerkom, koja je nije prihvatala - što se
moglo i očekivati jer ju je kćerka doživljavala kao
suparnicu. Ovo je bilo ponavljanje situacije iz njenog
detinjstva, kada je na nju kao na suparnicu gledala
njena majka. Ni u jednom od ovih slučajeva ona nije
imala podršku muškarca - oca ili ljubavnika. Ponovo se
osetila kao promašen slučaj, bez obzira na njenu ljubav
prema muškarcu i njen istinski napor da pomogne i
radi.
Nešto nije bilo u redu u Dianinoj ličnosti, nešto što
je osujećivalo njenu najdublju želju da pronađe
ispunjenje i radost u ljubavi. Nije se žalila na svoju
sudbinu, ali je izrazila tugu zbog toga što nije imala
dece. Tokom terapije je činila sve što je mogla kako bi
postala delotvornija osoba. Radila je vežbe disanja na
bioenergetskom stočiću, uzemljavanje i izražavanje
besa šutiranjem, a taj bes je izražavala prema svom
muškarcu zbog načina na koji se prema njoj ophodio.
Međutim, iako je sve ovo doprinosilo tome da se ona
oseti bolje jer je mogla bolje da se izrazi, to nije dovelo
do stvarne promene u njenoj ličnosti. Neprestano je
samo pokušavala da "uspe" (u terapiji, poslu, ljubavi,
životu), a ova inhibicija je bila glavni razlog njenih
neuspeha. Bilo joj je potrebno nešto upravo suprotnp.
Trebalo joj je da prihvati svoj neuspeh, da odustane, da
dosegne mesto gde više ne može da se trudi, i da
razume kako i zašto je postala nemoćna da se trudi.
Čovek ne može pokušavati da natera život ili ljubav da
uspeju. To je van sfere pokušavanja. Diani je bilo
potrebno da plače, da izrazi svoju tugu zbog neuspehau
životu i očajničke želje da nađe ispunjenje u ljubavi.
Njen trud je bio manevar kojim je porekla svoje
očajanje, a efekat je bio taj da je stalno bila sputana.
Takođe je morala da razume zašto i kako se ova
dinamika razvila u njenoj ličnosti. Shvatio sam da se ne
može očekivati od pacijenta da do ovog razumevanja
dođe sam. Karakte-
129
ristični stav kojeg se pacijent drži imao je nekoliko
veoma važnih funkcija u njegovom životu: predstavljao
je sredstvo za preživljavanje, kao što sam pomenuo
ranije; takođe je njegovom životu davao smisao i nadu.
Ove moćne sile potpaljuju njegovu odlučnost da sebe
"natera da uspe", da ostvari svoja nadanja. Pošto ne
želi da prihvati činjenicu da je njegova nada nerealna i
da je značaj koji je dodelio svom životu iluzoran, on će
nastaviti da gura napred uprkos neprestanim
razočaranjima koja, čini se, samo pojačavaju njegovu
rešenost. Verujem da je odgovornost terapeuta da
suoči pacijenta sa istinom o njegovom stavu. Naravno,
ovo se radi saosećajno kako bi mu se pomoglo da
shvati.
Dianino telo mi je govorilo da ona nije bila
uskraćeno dete. Bila je dobre konstitucije i snažna, što
je ukazivalo na to da je kao odojče bila dobro pažena i
hranjena. Njen problem je poticao iz kasnijeg doba -
negde kada je imala između tri i šest godina - kada je
postala svesna svoje seksualnosti i nezavisnosti. Kod
devojčica ta najranija seksualna osećanja su usmerena
ka ocu. Kod dečaka ona su fokusirana na majku.
Devojčice vole tate a dečaci mame svim srcem, punim
svojim mladim bićem. Iako ova ljubav ima seksualne
primese, ona je nevina, jer je pojam seksualnog akta
izvan detetovog poimanja. Kada se poptuno prepusti
uzbuđenju koje pruža ljubav ka roditelju suprotnog
pola, dete oseća radost koja njegovom životu daje
smisao.
Nažalost, ovo nevino stanje stvari nije trajno, a
radost biva izgubljena. Roditelji počinju da utiču na
osećanja deteta, ophodeći se prema njemu sa
obazrivošću odraslih prema seksualnosti koja nije
nevina. Generalno, roditelj suprotnog pola reaguje jako
pozitivno, dok roditelj istog pola reaguje jako
negativno. Otac na ljubav svoje kćerke reaguje ne
samo kao otac, već i kao muškarac. Njegovom egu
laska njeno obožavanje, a telo mu uzbuđuju njena
toplota i živahnost. Pošto se ista osećanja ne javljaju u
majci, ona postaje ljubomorna i malu devojčicu vidi kao
rivala. Ova ljubomora može biti toliko žestoka da dete
postane uplašeno za svoju egzistenciju. U samoodbrani
bi želelo da može da uništi majku, ali je bespomoćno.
Otac bi mogao biti njen zaštitnik, ali da li se on usuđuje
da se usprotivi majčinom besu, kada je svestan da je i
sam emocionalno umešan u ovaj trougao? Njegova
nesposobnost da za-
130
štiti svoju kćerku dovodi do toga da se ona oseti
bespomoćno i prevareno. Da bi preživela ona mora da
odstrani svoja seksualna osećanja, prekine odnos sa
svojim ocem i potčini se majci. Diana je sve
to i učinila.
Situacija sa dečakom nije mnogo drugačija. On je
uhvaćen u edipovski položaj i shvaćen kao rival od oca.
Ako se potpuno prepusti ljubavi majke, rizikuje da ga
ona prevlada i da postane mamin sin, što bi ga moglo
udaljiti od oca. Odbiti je znači provocirati majčino
neprijateljstvo i uskraćivanje njene ljubavi i podrške
koja mu je još neophodna. Kada sin postane rival svom
ocu, on postaje ranjiv za očevu ljubomoru i bes. Počinje
da se plaši oca, jer oseća da nadmetanje sa njim
izaziva njegovo neprijateljstvo; ako se ne nadmeće,
izgubiće majčinu ljubav. Njeno seksualno zanimanje za
njega godi njegovom egu i pobuđuje mu telo, i jako je
teško odupreti se tome. Ali predati se zavođenju i
prepustiti se uzbuđenju vodi ka seksualnom odnosu sa
majkom, što je i previše zastrašujuće i previše opasno.
To se desilo Edipu koji je, nesvestan svog pravog
identiteta, ubio svog oca a svojom majkom se oženio.
Njegova sudbinaje tragična. Kako bi izbegao ovu
opasnost, dečak se mora odreći seksualnih osećanja
koja gaji prema majci, što rezutuje time da on biva
psihološki kastriran.10 Dianino telo je odavalo posledice
edipovske situacije tokom njenog detinjstva. Mada je
njeno telo bilo jako i dobro oblikovano, njegov donji
deo, od kukova do stopala, nije imao dovoljno energije.
Dok su joj noge vibrirale kada se nalazila u položaju
uzemljenja, te vibracije se nisu prenosile na njenu
karlicu koja je bila veoma kruta i napeta. Talasi njenog
disanja nisu se prostirali dublje u stomak. Nisam
sumnjao da se plašila da se prepusti svojoj
seksualnosti. Ovaj strah se takođe ogledao u napetosti
njenih prsa, koja je ograničavala njeno disanje i
limitirala osećanja njenog srca. Njeno lice je ponekad
poprimalo mladalački, gotovo dečji izraz, koji se nije
uklapao sa njenom starošću. Diana se plašila da u
potpunosti bude žena.
131
U njenim naporima bilo je dosta elemenata
zadovoijavanja. Želela je da udovolji meni, kao što je
želela da udovolji obojici muškaraca sa kojima je bila u
vezi. Jer obojica su za nju bili zamena za oca, pošto su
bili barem 15 godina stariji od nje. Ova potreba da
udovolji održavala je ideju nje kao "tatine male
1915,
grandioznost, međutim, ne ukazuje na istinsku snagu
ega; pre će biti da je obrnuto. Ego i biva naduvan kako
bi se kompenzovala impotencija.12 Prava snaga ega se
vidi u pogledu koji je direktan, čvrst i jak. Takav pogled
dolazi iz visokog energetskog naboja u očima i
korespondira sa sličnim nabojem u karlici. Sjaj u očima
ukazuje na jak ego, koji je prizemljen sa telom i koji
potiče iz radosti i zadovoljstva koje osoba oseća. Uvek
možemo prepoznati zaljubljene po tome što im oči
sjaje.
Zrela ljubav
12
Lowen, A, Narcissm, the Denial of True Self
sama, i koja je u stanju da svoja osećanja iskaže
slobodno i potpuno. Takva ljubav nije sebična, jer sebe
u potpunosti delite sa nekim. Jeste orijentisana na vašu
ličnost, ali to i jeste ono što je čini uzbudljivom, pošto
je svako od nas individua sa jedinstvenom ličnošću koju
mogu podeliti sa partnerom. U takvoj vezi, ispunjenje u
ljubavi i seksu je obostrano, uz zadovoljstvo i
ushićenje.
Ovakav pogled na ljubav postoji uporedo sa
popularnom idejom da u ljubavi jedno treba biti tu za
drugo. Ali ovo čini vezu pre služenjem nego deljenjem.
Deljenje se odvija između jednakih, a kod služenja
uvek postoji superiorniji. Takve veze gube uzbuđenje
brzo i završavaju se tako što onaj partner koga služe
počne izvan braka da traga za uzbuđenjem i ljubavlju
koji u braku nedostaju. Kada se to desi, partner koji je
služio počinje još više da služi, kako bi popravio stvari,
kako bi bio ono što suprižnik želi. Još jedna od mojih
pacijentkinja, koju je ostavio suprug u jednom se
trenutku slomila, burno zaplakala i rekla: "Čitavog
života se trudim da popravim stvari ali to nikad ne
donosi rezuktate. Ne možeš popraviti stvari. Sve vreme
pokušavam da pomažem ljudima i sve što dobijem je
povređivanje. Umorna sam od toga."
Filip je bio advokat u kasnim pedesetim koji je
došao kod mene jer mu je nešto u životu nedostajalo.
Oženio se kao jako mlad ženom koju nije voleo i sa
njom dobio troje dece. Ostao je u braku skoro dvadeset
godina jer je osećao da je potreban supruzi. Kada
137
sam ga upoznao, već dvanaest godina je živeo sa Rut,
koja je bila dosta mlađa od njega. Njihov odnos je
počeo kao seksualna i ljubavna veza, ali su i ljubav i
seks polako nestajali tokom poslednjih osam godina.
Spavali su u istom krevetu, često goli, ali između njih
nije bilo nikakvih intimnosti. Filip mi je rekao da ga ona
često kritikuje zbog manjih grešaka ili slabosti ali, kako
je sam rekao, on je na to navodi. Osim toga, veza im je
bila u redu i izgledalo je da im dobro ide. Svako je imao
svoju karijeru i često su bili odsutni zbog posla.
Vrlo je lako razumeti zašto se Filip žalio da mu
nešto nedostaje u životu. Bio je i na frojdijanskoj i na
jungijanskoj analizi godinama, kako bi našao
ispunjenje, a ista potraga ga je dovela i do meditacije i
drugih spiritualnih aktivnosti. Dugo godina je bio član
grupe muškaraca čiji je cilj bio podizanje nivoa muške
svesti. Imao je široko, otvoreno lice, jako i dobro
građeno telo i dopadljivo ponašanje. Sviđao se ženama,
ali on je bio veran svojoj partnerki.
Kako bismo razumeli njegov problem moramo znati
šta stoji iza njega. Opisao je svoju majku kao
dominantnu ženu koja je imala histerične ispade, a oca
kao tihog, pasivnog muškarca. Njih dvoje su imali dvoje
dece - njega i sestru, dve godine stariju. Bio je svestan
da se majka prema njemu ponašala zavodnički. Učinila
je da se oseća posebnim, ali u isto vreme i odgovornim
za njenu sreću. Pošto je imao iskustva sa analitičkom
psihologijom, znao je za edipovski konilikt i shvatio je
da je bio primoran da se nadmeće sa ocem i da ga
nadmaši, što je i radio. Osećao se lagodno u svetu
muškaraca, gde je mogao biti agresivan a da ne bude
napadan. Na koledžu je igrao bejzbol. Njegov problem
se ticao odnosa sa ženama. Ali na tom problemu se
moglo raditi jedino ako bi Filip stupio u vezu sa svojim
osećanjima prema ženama, koja je on duboko potisnuo.
O svom problemu je govorio veoma racionalno i
otvoreno, ali sa malo emocija. Došao je da razgovara
sa mnom pošto je shvatio da su mu osećanja
zarobljena u fizičkoj napetosti, što je zahtevalo fizički
pristup.
Na bioenergetskoj stolici Filipovo disanje je bilo
prlično šuplje. Grudi su mu bile naduvane i čvrsto
stegnute. Moje ohrabrivanje da koristi glas jeste malo
pomoglo, ali nije probudilo tugu. Tokom vežbe
uzemljenja bilo mu je jako teško da natera noge da
vibriraju.
138
Uradio je vežbu šutiranja sa tračkom osećanja, ali nije
došlo do proboja u smislu emocionalnog oslobođenja.
Razvio je jaku kontrolu nad svojim osećanjima veoma
rano u životu tako da je u sadašnjosti bilo van
domašaja njegove svesti da odustane od nje. I pored
toga, osećao se mnogo bolje nakon ovih vežbi. Znao je
da se kreće u dobrom smeru i bio je odlučan da nastavi
njime i sa daljom analizom.
Jednom prilikom, kada je na stolici pravio
neprekidan zvuk, glas mu je došao do tačke na kojoj je
izgledalo da će se slomiti i zaplakati. Na moje
iznenađenje, čak je počeo i da se smeje, i nije mogao
da prestane. Video sam kako se to dešava nekim
drugim pacijentima, i skoro svaki put kad se smeh
nastavi, završi se jecajima. To je nesvesni napor da se
porekne tuga tako što ćemo je staviti u okrilje smeha.
Pridružio sam se smejanju kako bih mu pomogao da
oseti da je taj smeh iracionalan, ali sve što se desilo
bilo je da se on još jače smejao narednih petnaest
minuta i tek onda smo prekinuli sa pretvaranjem. Ali,
mada Filip tog dana nije zaplakao, uvideo je da pruža
snažan otpor predaji i puštanju da bilo ko dopre do
njega.
Uprkos njegovom muškobanjastom izgledu, bilo je
nečeg dečačkog u njemu, što je protivurečilo bilo
kakvoj ideji potpune zrelosti. U toku analize, postao je
svestan da se kao dečak osećao zarobljenim od majke i
da je bio uvređen mogućnošću da bude njen mali
muškarac, koju mu je ona pružala. Sada je, međutim,
bio zarobljen svojim narcisoidnim osećanjem da je
superioran i poseban, koje je dolazilo iz seksualne
privlačnosti koju je majka osećala prema njemu.
Narcisoidnost je čest problem kod muškaraca koji su
imali majke koje su ih zavodile i imale kontrolu nad
njima. Postoji falusna osobina njihove ličnosti, u vezi sa
erekcijskom potencijom, koja je osnova njihovog
osećanja da su seksualno privlačni ženama. Oni vide tu
potenciju kao mogućnost da ispune ženu seksualno i
emotivno. Ali za takvog muškarca predaja ljubavi je
jako teška: s jedne strane, tu je rizik da ga neka žena
posedujena isti način kao i majka, a s druge to znači
gubitak falusne pozicije, osećanja da je superioran i
poseban, pošto to vodi ka orgazmu koji će dovesti do
pražnjenja celokupnog uzbuđenja igre zavođenja. Filip
mi je rekao da može zadržati erekciju unutar žene dva
sata, dok ona doživljava višestruke orgazme. Ali
Filipova nemogućnost da se
139
preda dovela je do toga da se on oseti neispunjeno i
kao da mu nešto važno nedostaje.
Kao što sam već rekao, predaja nije nešto što bi se
moglo uraditi činom volje, pošto ona zahteva
odustajanje od volje. Volja je mehanizam
preživljavanja, a za Filipa je opstanak značilo ne
dopustiti da ga bilo koja žena poseduje. Preokret u
terapiji je nastupio ubrzo nakon smrti njegovog
devedesetdvogodišnjeg oca o kome se starao nekoliko
godina. Mislio sam da će taj događaj imati oslobađajući
efekat, pošto je Filipov odnos sa ocem bio odnos
pomešanih osećanja i uloga. On je bio sin, ali je
poslednjih godina očevog života bio i otac svome ocu.
Njegova edipovska upetljanost sa ocem, koja je dovela
do toga da se oseti superiornim, održavala ga je u ulozi
mlađeg. Sada je mogao sesti na tron carstva svoje
potpune zrelosti. Ušao je u vezu sa ženom koju je znao
od ranije, i ta veza je postala strastvena seksualna
afera, u svakom pogledu različita od onoga što je imao
sa Rut. Osetio je da je stvarno zaljubljen u Elizabet,
novu ženu. Ona je bila starija žena sa odraslom decom.
Ranije se zaljubio u mlađu ženu, a sada u stariju od
sebe.
Okolnosti njegove veze sa Elizabet su mu omogućili
da vodi dvostruki život, da provodi vikende sa svojom
ljubavnicom, a ostatak vremena sa Rut. Nova veza je
naizgled cvetala i bivala sve intenzivnija, dok je stara
nastavila svojim uobičajenim tokom. Bio je svestan da
to ne može tako da se nastavi. Nova ljubav ga je
pritiskala da obznani njihovu vezu svojoj partnerki, ali
on je oklevao, nesiguran u sebe. Ovako je to opisao.
"Znam da me ona duboko voli", (govoreći o novoj vezi).
"Kaže da nikada nije doživela takvo seksualno
ispunjenje kao sa mnom. Imamo puno zajedničkih
interesovanja i jako se dobro razumemo. Mogu biti jako
otvoren sa njom. Ona želi da bude sa mnom sve
vreme, ali osećam da postoji težnja za zavisnošću u
njenoj ličnosti. Sa Rut imam više slobode. Rut je
praktična žena koja zna kako da radi stvari, što Elizabet
nije. Ali ja volim Elizabet. Ona me uzbuđuje, što mi se
sa Rut ne dešava."
Filipova ličnost je bila takva da mu nije
dozvoljavala da vodi dvostruk život. Morao je da bude
otvoren i iskren sa obema partnerkama, ali je znao da
će Rut biti povređena ako joj kaže za Elizabet i nije se
mogao naterati da to uradi. Ležao je na stolici i disao
dok smo pričali o tome i najednom je počeo da plače.
Nešto malo
140
plača bivalo je i ranije tokom terapije što mu je,
verujem, pomoglo da se otvori prema novoj ljubavi.
Dok je plakao sada, rekao je da oseća bol u srcu što je
povezao sa idejom da će povređivanje Rut biti i njegov
bol. Njemu je srce bilo slomljeno onako kako je on'
mislio da će se i Rut slomiti srce jer je on odbacuje.
Počeo je dublje da plače dok je doživljavao tugu koju je
potiskivao od detinjstva, kada je majka odbila njegovo
seksualno osećanje prema njoj. Napetost u grudima
koja mu je ograničavala disanje i blokirala mogućnost
da se preda ljubavi bila je njegova odbrana od bola iz
detinjstva i od mogućnosti da bude ponovo povređen.
Ali za situaciju u kojoj se sada nalazio nije bilo
lakog rešenja. Nije mogao da ostavi Rut jer nije želeo
da je povredi i jer se plašio da bude sam. Rut je bila u
istoj situaciji. Pošto je osećala da postoji druga žena u
Filipovom životu, nije mogla da ode. Znajući da im je
seksualna strast presušila, nagovestila mu je da je
spremna da prihvati njegovu potrebu za privremenom
aferom. Njih dvoje nisu bili zajedno toliko godina zbog
ljubavi, nego iz potrebe. Njihova veza bila je odnos
međusobne zavisnosti. Jedno je bilo potrebno drugom.
Uhvaćen u stupicu svojim odnosom sa Rut, Filip je
uvideo da postoji mogućnost da biva zarobljavan i u
vezi sa Elizabet. Ona ga je pritiskala da napusti Rut i
pretila mu je da će im ona okončati vezu, kad već nije
on, ali ništa nije mogla da uradi kako bi Filip napustio
Rut. Postao je svestan toga da je Elizabet bila puna
potreba i da postoji mogućnost da će ga posedovati na
isti način kao i njegova majka. Shvatio je da se mora
odvojiti od Elizabet zbog istog razloga zbog koga mora
otići od Rut - nije bio slobodan.
Oslobođenje je sad postalo centralna tema Filipove
terapije. Shvatio je da ne može biti slobodna osoba - to
jest, osoba koja je iskrena prema sebi - sve dok od
nekog zavisi. Bio je zavisan i od svoje advokatske
karijere, oslanjao se na partnera za koga je verovao da
mu je potreban. Stoga je, uprkos činjenici da mu je bilo
skoro šezdeset godina, bio emotivno dečak a ne svoj
čovek koji stoji na svojim nogama. Emocionalna zrelost
je dimenzija koja je nedostajala Filipovom životu i to je
bila ta tragedija zbog koje je on bio ljut i tužan. U toku
sledeće godine mogla se videti promena Filipove
ličnosti, i u njegovom životu. Rut i on su se razišli,
mada su ostai prijatelji. I sa Elizabet se razišao, mada
su seksualna osećanja iz-
141
među nih ostala jaka. I zauzeo je vodeće mesto u
svojoj firmi. Ali šta sa ljubavlju?
Filip mi je rekao da voli Rut, mada ne oseća
seksualnu želju prema njoj. Uprošćeno govoreći, srce
mu je bilo otvoreno ka Rut, ali na drugi način otvoreno i
ka Elizabet, prema kojoj je i dalje osećao strast. Ta
ljubav je poticala iz dobrih osećanja za njih dve, a ne iz
potrebe za njima. Srce mu se otvorilo i da prihvati
svoju sestru, koja mu je godinama bila stranac. I onda,
postupak koji me iznenadio, u toku jedne seanse:
"Doktore Loven, želim da vam kažem koliko Vas volim".
Sanjao je san u kome je uzleteo u raj na belom oblaku.
Bio je neverovatno uzbuđen, jer je to video kao znak
ponovnog duhovnog rođenja. U isto vreme osetio je
dubok, unutrasnji mir u sebi što je takođe bilo radosno
osećanje. Uprkos mirnoći i jednostavnosti ovih
osećanja, ona su imala i element strasti. Bio je
strastveno zaljubljen u život i svet oko sebe. Nije
osećao potrebu da dalje traga. Našao je sebe, došao je
do jezgra svog bića, svog srca, i tamo je otkrio smisao
života u svojoj otvorenosti ka uzbudljivosti bitisanja.
Filip je i pre toga upoznao ljubav. Zaljubio se u Rut
kada su postali ljubavnici, isto kao i u svoju prvu ženu
kada se upoznao sa njom. U tim situacijama, ljubav je
bila iskrena ali nije bila dovoljno duboka i zato nije
trajala. Isto kao što se zaljubimo, možemo se i
odljubiti, i to se prečesto dešava jer se ne
zadovoljavamo činjenicom da nas druga osoba ne
ispunjava. Ne shvatamo da nas niko osim nas ne može
ispuniti i da ta ispunjenost proizilazi iz potpune
otvorenosti ka nama samima i ka životu. Kada nam
strela ljubavi probije oklop i dođe do srca, otvoreni smo
ka ljubavi i radosti, ali ne ostajemo takvi. Naš ego
polako prikupi svoju snagu, sumnjajući, ne verujući i
kontrolišući. Otvaranje stvara napuklinu u našoj
odbrani koji se mora zalečiti ili zatvoriti. Zaljubljivanje
nije rešenje, ali ljubav jeste - to jest, otvorenost. Prvo
treba da budemo otvoreni ka sebi, ka našim najdubljim
osećanjima, a za to bi trebalo da smo oslobođeni
straha, stida ili krivice.
Strah podriva mogućnost da se predamo ljubavi.
To nije racionalni strah, već onaj koji potiče iz našeg
detinjstva i jedino je tamo značajan. Međutim, on ima
moć nad nama sve dok se mi ponašamo kao da se
nalazimo u istoj poziciji u kojoj smo bili kao deca. Sve
142
dok Diana pokušava da dokaže kako je ona dobra
devojčica, tako što pomaže drugima i radi prave stvari,
plašiće se da bude ona sama, da prihvati svoju
seksualnost i da se preda ljubavi. Sve dok se Filip plaši
da ga neka žena poseduje, on će se boriti sa predajom
ljubavi. Baziraće to što je privlačan ženama na svojim
superiornim osobinama, a ne na činjenici da je on
čovek kome je potrebna žena da ispuni njegov život. Na
tom nivou, Filip je nastavio da bude dečak koji se igrao
sa ljubavlju i kome je i dalje potrebna majka da vodi
računa o njemu. Nikada nije zaista živeo sam. Nakon
što je napustio majčinu kuću da bi se oženio, on je
stalno bio sa nekom ženom. Uprkos tome što je voleo
Elizabet, znao je da će život sa njom odmah nakon što
ostavi Rut biti beg od suočavanja sa svojim strahom da
bude sam. Sve dok je osećao da zavisi od neke žene
nije bio slobodan; uvek bi se plašio njene moći da ga
poseduje. Nedostajalo bi mu zrelosti koja predaju
ljubavi čini najdubljim izrazom sebe. Nekoliko nedelja
nakon razgovora o tome, Filip mi je rekao da se
probudio jako radostan. Sanjao je da se više ne plaši da
bude sam i da više ne zavisi od žene. Svaki put kada se
pacijent oslobodi od straha, doživljaj koji ima je radost!
Zrelost je životni stadijum na kome čovek poznaje i
prihvata samog sebe. Poznaje svoje strahove, slabosti i
manevre izbegavanja i prihvata ih. Sumnjam da ikada
možemo doći do tačke na kojoj smo potpuno
oslobođeni svih efekata trauma iz prošlosti, ali više nas
ne kontrolišu. Prihvatanje nije isto što i bespomoćnost.
Pošto su problemi deo tela u vidu hroničnih napetosti,
možemo raditi na telu kako bismo ih se oslobodili.
Razne bioenergetske tehnike koje se koriste u terapiji
mogu se koristiti i kod kuće ako osoba zna kako da ih
koristi.
Prihvatanje znači i da se gubi sav sram koji
osećamo zbog svojih teškoća ili problema. Stid je nalik
krivici u ograničavanju naše slobode da budemo mi
sami i da se izrazimo.13 Dianu je majka naterala da se
stidi svojih seksualnih osećanja tako što je normalno
seksualno ponašanje deteta nazivala nedoličnim i
prljavim. Ali, pošto su ta osećanja bila povezana sa
prijatnim osećajem, devojčica
143
se našla u strašnom konfliktu koji je mogao da je izludi.
Pokušala je da potisne ta osećanja i, kao što smo videli,
Izdaja ljubavi
16
Videti Lowen, A., Pleasure, radi dublje analize odnosa
zamrznuta ljubav.
Tokom seanse sa detetom i roditeljem, imao sam
prilike da čujem devojčicu kako urla na svoje roditelje:
"Mrzim vas, mrzim vas!" Pošto je izrazilo svoju mržnju,
dete brizne u plač i potrči u zagrljaj roditeljima. Ako je
mržnja zamrznuta ljubav, ovo objašnjava lakoću
pretvaranja jednog osećanja u drugo. Ne možemo
mrzeti ako ne umemo voleti, i obratno.
Kada nas povredi neko koga volimo, naša prva
reakcija jeste plač. Kao što smo videli, ovo bi bila
reakcija malog deteta na bol ili nevolju. Starije dete bi
prirodnije odreagovalo ljutnjom, kako bi uklonilo uzrok
bola i povratilo pozitivno osećanje o svom telu. Cilj obe
ove reakcije jeste da povrati veze ljubavi sa važnim
ljudima u životu - roditeljima, drugim vaspitačima i
drugovima za igru. Ako se ta veza ne može ostvariti,
dete ostaje u stanju grča, nesposobno da se otvori i
posegne. Njegova ljubav je zamrznuta; pretvara se u
mržnju. Ako se mržnja može izraziti, onako kako ju je
mala devojčica izrazila prema svojoj majci, led je
razbijen i čitav tok pozitivnih osećanja je ponovo
uspostavljen. Međutim, mali broj roditelja
toleriše dečju ljutnju, a još manje njih prihvata dečje
ispoljavanje mržnje. Ako nije u stanju da izrazi mržnju,
dete se oseća loše, i opaža sebe kao loše, ne zlo, nego
prosto kao dete koje nije dobro. Roditelj koji je u
detetu prouzrokovao sav ovaj nemir je viđen kao
ispravan ili dobar, neko ko očekuje poslušnost i
pokornost. Ova pokornost postaje alternativna ljubav.
Dete će reći: "Volim svoju majku", ali na telesnom
nivou se može videti odsustvo bilo kakvog osećanja
ljubavi - nema topline, nema prijatnog uzbuđenja,
nema pružanja ruku. To je ljubav iz krivice, ne iz
radosti. Dete se oseća krivim zbog toga što mrzi svoju
majku.
155
U narednim seansama, Rejčel je izrazila
protivljenje ideji da vidi svoju majku, sa kojom je još
bila povezana. Osećala je da majka i dalje ima neku
moć nad njom i da još nije slobodna, da je više kao
lutka nego kao osoba. Ali nije mogla da pokrene nimalo
besa protiv nje; osećala se isuviše krivom, bila je
isuviše ukočena strahom da joj se usprotivi. Donekle je
doživljavala svoju majku kao vešticu. Naravno, majčino
ponašanje prema Rejčel bilo je nehumano. Siguran sam
da je osećala ljubav prema svom detetu, ali je prilikom
napada na devojčicu izgledala kao da je posednuta od
nekog zlog duha. U tim trenucima ona je mrzela svoju
kćerku i mogla je da je uništi. Bez sumnje je i sama bila
slično tretirana, a mržnja koju je osećala prema kćeri
bila je projekcija mržnje prema onima koji su nju
zlostavljali. Tokom distanciranja od mržnje prema
svojim roditeljima, ta mržnja se pretvorila u zlobnu silu
koja je postala zao duh u njoj.
Da li je Rejčel mrzela svoju majku? Moj odgovor je
- da, bez sumnje. Međutim i ona je, takođe, bila
ograđena od svoje mržnje, koja se onda ispoljavala kao
mržnja prema sebi samoj. Govorila je: "Mrzim sebe
zbog toga" (jer ne stoji na sopstvenim nogama). Ali
kako je i mogla da stoji na svojim nogama kada su joj
bile oduzete? A bez nogu na kojima bi stajala, kako je
mogla da ispolji ikakav jak bes prema majci? Bila je
nepokretna, ukočena strahom i svojom krivicom i
mržnjom.
Ne verujem da se osoba može u potpunosti
prepustiti ljubavi ukoliko nije u stanju i da prihvati i
iskaže svoju mržnju. Mržnja postaje zla sila samo kada
se poriče i projektuje na nedužne osobe. Pridikovati
protiv nje je, po mom mišljenju, uzaludno. To je kao
govoriti ledenom bregu da se topi. Moramo razumeti
sile koje stvaraju negativne emocije ako želimo da
pomognemo ljudima. da se od njih oslobode. A da
bismo to učinili, moramo najpre prihvatiti realnost ovih
osećanja i ne suditi o njima.
U svim mojim pacijentima postoji mržnja i ona
mora biti iskazana. Ali, najpre, ona mora da se oseti i
prepozna kao prirodni odgovor na izdaju ljubavi. Osoba
mora da oseti koliko je bila povređena, psihički i fizički,
da oseti da je ispoljavanje ovog osećanja opravdano.
Kada pacijenti duboko osećaju ovu bol, i kada su svesni
izdaje, dajem im peškir da ga uvrću dok leže na
krevetii. Predlažem
156
im da gledaju u peškir dok ga uvrću i da kažu: "Zaista
si me mrzeo/la, zar ne?" Jednom kada iskažu to
osećenje, više im nije toliko teško da kažu: "I ja tebe
mrzim". Mnogo puta do ovoga dođe spontano. Osećanje
takve mržnje, može pokrenuti jači bes u vežbi sa
udaranjem. Ali nijedan izraz sam po sebi ne može
promeniti ličnost. Prihvatanje čitavog spektra nečijih
osećanja, iskazivanje osećanja i sticanje vladanja
samim sobom su smernice duž puta kojim neko ide na
putovanju ka samospoznaji.
U ovakvom procesu samootkrivanja analiza
ponašanja i karaktera predstavlja kompas koji nas
usmerava. Moramo razumeti razloge za neko ponašanje
pre nego što ga možemo promeniti. Moramo uvek poći
od spoznaje i prihvatanja detetove nevinosti. Ono ne
poznaje kompleksne psihološke probleme ljudske
ličnosti. Ljubav deteta prema roditelju, koja je duplikat
ljubavi roditelja prema detetu, toliko je prirodno
ukorenjena da je detetu potrebna izvesna doza
prefinjenosti da bi se dovela u pitanje. Sve do tog
trenutka dete će smatrati da su zlostavljanje i
nedostatak ljubavi posledica neke njegove greške. Nije
teško doći do takvog zaključka. Na primer, sukobi
između roditelja obično bivaju projektovani na dete.
Kada jedan roditelj optuži drugog da je previše
popustljiv, dete shvata da ne može da udovolji oboma.
Dete često postane simbol i ispaštalac bračnih
problema, i u mnogim slučajevima, iako je u sredini,
biva primorano da se opredeli na čijoj će strani biti.
Znam za veoma malo ljudi koji su izronili iz detinjstva
bez jakog osećanja da nešto nije u redu sa njima, da
nisu onakvi kakvi bi trebalo da budu. Mogu jedino da
pretpostave da bi, da su više voleli, više se trudili i bili
pokorniji, sve bilo u redu. Ovakvi ljudi naviku da
udovoljavaju drugome prenose u svoje veze, i šokirani
su kada otkriju da to ne funkcioniše.
Zdrave veze odraslih su zasnovane na slobodi i
jednakosti. Sloboda označava pravo da se slobodno
iskažu nečije želje i potrebe; jednakost znači da je
svaka od osoba u toj vezi zbog sebe, a ne da bi služila
drugoj. Ako osoba ne može da govori u svoje ime, onda
nije slobodna; ako mora da služi drugoj osobi, nije
ravnopravna. Ali veliki broj ljudi ne misli da ima ovakva
prava. Kao deca, oni su bivali ukoreni jer su zahtevali
ispunjavanje svojih želja i potreba; bili su obeleženi kao
sebični i neuviđavni. I terani su da se osete krivim
157
zato što su stavljali svoje želje pre želja svojih roditelja
- na primer, pacijentkinji koja se kao dete žalila majci
kako je nesrećna, majka je rekla: "Nismo ovde da
bismo bili srećni, već da bismo radili ono što je
potrebno". Na kraju je postala majka svojoj majci.
Ovakva sudbina zadesi mnoge devojke, oduzimajući im
pravo na ispunjenje i radost. Ova izdaja ljubavi od
roditelja u detetu izaziva jak bes protiv roditelja, koji
ono ne može da izrazi. To čini da se dete oseća krivim i
prouzrokuje da ono postane pokorno. Sve dok se ova
osećanja besa i mržnje ne oslobode, osoba se ne može
osetiti slobodnom i ravnopravnom. Neoslobođena, ona
se prenose dalje u veze odraslih.
Gotovo sve veze počinju time što se pojedinci
međusobno privlače pozitivnim osećanjima i
zadovoljstvom. Nažalost, ove stvari retko nastave da se
razvijaju i produbljuju tokom godina. Zadovoljstvo
bledi, pozitivna osećanja postaju negativna, a
ozlojeđenost se nagomilava, jer se bez osećanja
slobode i jednakosti osoba oseća neispunjenom i
zatočenom. Potisnuti bes se ispoljava na ovaj ili onaj
način - bilo psihički ili fizički - a onda je veza u krizi. Na
ovom stupnju par može da raskine vezu, ili da krenu u
savetovalište u nadi da će povratiti dobra osećanja koja
su gajili jedno prema drugom. Nisam video mnogo
slučajeva gde je savetovanje imalo uspeha.
Savetovanje uglavnom teži tome da pomogne
pojedincima da se međusobno razumeju i da ulože više
truda da se slože, ali istovremeno ono podstiče
neurotično pokušavanje. Nikakav trud ne može učiniti
da neko više voli ili bude više voljen. Nikakav trud ne
stvara zadovoljstvo ili radost. Ljubav je svojstvo bića -
otvorenosti - a ne činjenja stvari. Neko može zaslužiti
nagradu za trud, ali ljubav nije nagrada. Uzbuđenje i
zadovoljstvo su ono što dvoje ljudi zajedno otkriju kada
se prepuste međusobnoj privlačnosti. Kako sve
ljubavne veze započinju predajom, njihov neuspeh da
nastave dalje proističe iz činjenice da je predaja bila
uslovna, a ne potpuna, i da je to bila predaja drugoj
osobi a ne sebi. Pogodba je da jedna osoba ispunjava
potrebe druge i ne predstavlja potpuno deljenje sebe.
Jedan deo sebe je uzdržan, skriven, zatvoren zbog
krivice, srama ili straha. Ovaj uzdržani deo je kao rak, i
polako razjeda vezu. Otklanjanje raka je terapeutski
zadatak.
Postojanje krivice, stida i straha u podsvesti je ono
što nagoni osobu da se dalje trudi. Diana je, na primer,
bila duboko postiđena
158
svojom seksualnošću, osećala se krivom zbog svog
besa prema ocu koga je volela, i strahovala je da će ga
bilo kakvo ispoljavanje tog besa oterati. Ona se nije
mogla slobodno i potpuno predati muškarcu jer nije u
potpunosti posedovala sebe. Bila je nepotpuna kao
ličnost, i donekle je osećala ovaj nedostatak koji je
pokušavala da nadoknadi time što se trudila da služi i
voli. To se završilo time što je bila zlostavljana.
Svakako da nije zasluživala zlostavljanje; ono nikada
nije zasluženo. To se dešava jedino osobama koje su u
zavisnom odnosu. One postaju laka meta na kojoj
druga osoba može da iskaljuje sopstveno
neprijateljstvo, bes i frustracije, koji potiču iz njenih
ranih iskustava sa svojim roditeljem. Pravilo je da
zlostavljani može lako postati onaj koji zlostavlja kada
je odgovarajući objekat dostupan, i kada se na njemu
potisnuti bes i mržnja mogu ispoljiti.
Ako se mi, kao odrasli, okrećemo drugoj osobi za
ispunjenje našeg bića - za sreću - mi time izdajemo
sebe same i mi ćemo biti iznevereni od te osobe. S
druge strane, ako u sebi potražimo dobra osećanja koja
su moguća kada smo u dodiru sa sobom i kada se
prepuštamo telu, ne možemo biti prevareni i nećemo
biti zlostavljani. Ne možemo biti prevareni, jer naša
dobra osećanja ne zavise od nekog drugog, a naše
samopoštovanje nam neće dopustiti da prihvatimo
zloupotrebu. Sa ovakvim stavom, sve naše veze su
pozitivne, jer ih, u slučaju da nisu, mi okončamo. Ljudi
koji poseduju visoko samoljublje i samopouzdanje nisu
usamljeni ili sami. Oni privlaće ljude sebi svojom
energijom i "dobrim vibracijama" koje zrače iz njih.
Kako imaju samopoštovanje, oni iziskuju poštovanje i
generalno bivaju tretirani sa poštovanjem. To ne znači
da ovakve osobe ne bivaju povređene u životu. Ne
može se izbeći bol ili da se ne bude povređen. Ali takvi
ljudi se ne zadržavaju u situacijama u kojima stalno
bivaju povređeni.
Shvatajući da je radost veoma poželjna a
samopoštovanje jako pozitivno, moramo takođe imati
na umu da se do toga ne dolazi lako. Prepuštanje sebi i
svome telu u početku je veoma bolan process, jer
dolazimo u dodir sa bolom koji se nalazi u samim našim
telima. Svaka hronična napetost u telu je oblast
potencijalnog bola koji ćemo osetiti ako pokušamo da je
se oslobodimo. Zbog tog bola osoba mora lagano da
sarađuje sa svojim telom. To je slično procesu od-
159
mrzavanja smrznutog prsta ruke ili noge. Previše
toplote odjednom dovešće talas krvi u smrznuti predeo
što će dovesti do pucanja zgrčenih ćelija tkiva i
rezultovati gangrenom. Širenje zgrčenog područja, koje
je ekvivalent prepuštanju, ne obavlja se u jednom
dahu. Ono se postiže malo, pomalo, vremenom, tako
da i tkivo i ličnost mogu da se prilagode višem stupnju
pobuđenosti i većoj slobodi kretanja i izražavanja. Ali
koliko god lagano to činili, bol je neizbežna, jer svaki
korak širenja ili rasta povlači za sobom početni nalet
bola koji potom nestaje, dok opuštanje ili širenje
postaje integrisani deo ličnosti.
Emocionalnu bol je generalno teže prihvatiti i
podneti nego fizičku bol. Ona je rasprostranjena, dok je
fizička bol lokalizovana. Emocionalnu bol osećamo u
celom telu, u našem biću. Ovakva bol je uvek gubitak
ljubavi. Neko može biti emocionalno povređen na
različite načine - odbačen, ponižen, negiran, verbalno ili
fizički napadnut. Ali svaka od ovih trauma deluje na
ličnost kao gubitak ljubavi. Biti fizički povređen od
strane nekoga sa kim ne postoji emotivna veza dovodi
samo do fizičkog bola. Neko može doživeti fizičke
povrede po celom telu, ali se ta bol ne oseća srcem kao
što se oseća emocionalna bol. Kada je ljubavna veza
prekinuta, mi bivamo odsečeni od izvora prijatnih
uzbuđenja i života. Čitav organizam se grči, uključujući
srce. Javlja se osećaj da je život ugrožen, što izaziva
osećanje straha. Ovakvu pretnju našem postojanju mi
preživljavamo jer nisu sve emotivne veze prekinute. A,
osim u slučaju beba, ljudi su uglavnom vezani za druga
stvorenja, za prirodu, za Boga. Ne verujem da ljudsko
biće može preživeti bez nekakve povezanosti.
Osobe koje su u detinjstvu pretrpele gubitak
ljubavi jako se puno plaše da raskinu vezu. Neki čak
smatraju da je loša veza bolja opcija nego ne biti u
vezi. Sama pomisao na to da će ostati sami veoma je
zastrašujuća za veliki broj ljudi. Ta pomisao budi
osećanje koje je osoba imala kao dete, kada je
preživljavanje bilo povezano sa time da se bude deo
porodice. Takođe je povezana sa činjenicom da samoća
tera osobu da živi intimno sa samim sobom. Za one koji
su slabi, nesigurni i nepostojani biti sam sa sobom nije
prijatno. Ali ta nesigurnost koja otežava samački život
takođe hendikepira osobu i u životu sa nekim drugim.
Potrebna je veza da umanji emo-
160
cionalna bol, ali se ta bol nikada ne može osloboditi
kroz drugu osobu. Ovakva osoba biva sve više zavisna.
To se završava fizičkim zlostavljanjem koje je za neke
ljude prihvatljivije nego emocionalna bol samoće.
Emocionalna bol se prazni plakanjem, koje stvara
stanje hroničnog grča u telu. Da bi bio efektan, plač
mora biti isto toliko dubok kao i bol, i mora biti povezan
sa ubeđenjem da je beznadežno tražiti od nekoga da
povrati blaženstvo detinjstva, nevinosti i slobode.
Istovremeno, mora se izgraditi jača ličnost time što će
se osnažiti telo i shvatiti bes. Izneverena osoba će
normalno osećati ubistven bes prema izdajniku. Kako
se nositi sa ovakvim besom kada je izdajnik roditelj?
Kada je iznevereno dete, čiji opstanak zavisi od
roditelja, bes mora biti potisnut. Ali potisnuti ovako
snažno osećanje uslovljava stvaranje enormne
napetosti u telu. Ta napetost podriva shvatanje sebe i
obogaljuje sposobnost osobe da bude agresivna u cilju
ispunjenja svojih potreba. Bez sposobnosti da se bori,
osoba postaje žrtva kojoj je cilj preživljavanje, a ne
uživanje.
Konsultovao me je čovek u kasnim četrdesetim koji
se žalio na napetosti u predelu struka i osećanja nemira
i nelagode u stomaku, koje je trpeo već mnogo godina.
Ovaj čovek, koga ću zvati Hari, tokom godina je prošao
nekoliko vrsta terapija, uključujući i tradicionalnu
psihoanalizu, ali ovaj problem nikada nije izlečio. Hari
je bio snažan, zgodan čovek koji je imao uspešnu
profesionalnu karijeru i, po njemu, srećan brak. Bio je
lekar, kao i njegov otac pre nego što je otišao u
penziju. Kao lekaru, Hariju je bila poznata literatura
koja se bavila problemima tela - uma. Smetalo mu je to
što se njegovo stanje nije poboljšalo tokom različitih
terapija. Bio je upoznat sa bioenergetskom analizom,
ali je nikada nije isprobao. Mene su mu preporučili kao
autoriteta u toj oblasti.
Kada sam pogledao njegovo telo, bio sam
iznenađen time koliko je malo emocija odavao čitav
donji deo. Mada naizgled normalne, noge su mu
odavale utisak slabosti i beživotnosti. Guzovi su mu bili
čvrsto zgrčeni, zbog čega su mu butine i stopala bili
okrenuti upolje. Opazio sam pojas napetosti na donjem
delu njegovih leđa, ali Hari nije osećao bolove u tom
predelu. Ova beživotnost donje polovine njegovog tela
bila je u jakom kontrastu sa očiglednom
161
vitalnošću gornje polovine, gde su mišići bili dobro
razvijeni. Kada sam mu na ovo ukazao, Hari se složio
sa tačnošću mojih posmatranja. Mada je sa drugim
terapeutima već radio na nivou tela, niko nije primetio
ovu nepravilnost, čije je značenje bilo prilično jasno.
Hari je bio osujećen jakim osećanjem strepnje od
kastracije, zbog koje je blokirao osećanja u donjem
delu tela.
Da bih potvrdio ovu pretpostavku, upitao sam
Harija za njegovu prošlost. Imao je dva starija brata, i
kao najmlađi u porodici, bio je obožavan od strane
svoje majke koja ga je preterano negovala. Ovo je
stvaralo ogroman problem, pošto je njegov otac bio
ljubomoran i besan zbog osećanja koje je majka
ulagala u dečaka. Taj bes je bio usmeren na Harija u
vidu batina kad god bi dečak učinio nešto pogrešno, na
primer, kada ne bi uradio ono što mu se kaže, kada bi
radio ono za šta mu je rečeno da ne čini, a ponekad
kada bi se samo usprotivio roditeljima. Ali mala deca
žele slobodu da istražuju svet, i opiraće se i buniti
protiv zabrana; Harijevo telo je svedočilo o opsegu ove
kazne. Roditeljima je lako da ovakvu kaznu opravdaju
time da je za dobro dečaka. On mora naučiti šta je
ispravno a šta pogrešno i mora preuzimati odgovornost
za svoje postupke. Hari je to naučio; bio je poslušno
dete i dobar u školi, i njegov se život kretao unapred
odobrenim putevima. Na površini, njegov život je bio
uspešan, ali duboko unutra mu je nešto smetalo i
izazivalo nelagodnost. On je to, međutim, doživljavao
samo kao mali fizički simptom i kao osećaj da nešto
nedostaje u njegovom životu.
Tokom diskusije o njegovom detinjstvu i njegovom
odnosu sa roditeljima, pokrenuo sam pitanje edipovog
konflikta koji mi se činio tako očigledan. Hari je rekao
da je upoznat sa Edipovim kompleksom i potvrdio da je
on bio relevantan za njegovu situaciju u detinjstvu, ali
nije video nikakvu povezanost između toga i njegovog
sadašnjeg problema. Pošto nije imao nikakvih
poteškoća da funkcioniše seksualno, nije imao ni
najblažu predstavu o tome da je psihološki bio ozbiljno
kastriran. Uživao je u seksualnim odnosima sa svojom
suprugom; ono što je nedostajalo je bila strast. Hari je
radio iz glave, ne iz utrobe, koja je bila blokirana
strahom od oca. Bez strasti ne može postojati uživanje.
Osećao je da nešto nije bilo u redu, ali nije bio
svestan stvarne prirode problema, koja se uvek može
utvrditi posmatranjem govo-
162
ra tela i studiranjem njegovog oblika i pokretljivosti.17
Problem čoveka je uvek manifestovan u njegovom telu
jer on i jeste to telo. U bioenergetskoj analizi, terapija
uvek počinja analizom nepravilnosti na telu koje se
onda dovode u vezu sa psihološkim problemima koje
osoba iznosi. Malo ljudi je svesno koliko njihova
osećanja i ponašanje zavise od dinamike energije u
telu. Prvi korak u bilo kojoj obuhvatnoj terapiji - to jest,
onoj koja uključuje i telo i um - jeste pomoći pacijentu
da oseti napetosti u svom telu i da razume njihovu
povezanost sa svojim psihološkim problemima. Hari je
došao žaleći se na fizički problem i nije bio svestan
njegovih psiholoških implikacija. Većina pacijenata
dolazi sa psihološkim problemom i malo ili nimalo njih
shvata njegovu vezu sa telom. Hari je prihvatio da
postoje psihološke implikacije njegovog telesnog
problema kada sam mu na njih ukazao jer je imao
ranijeg iskustva u terapijama. Ali znanje o postojanju
17
Lowen, A., The language of the Body
problema ili čak sticanje nekog uvida u njega,
generalno ne dovodi do značajnijih promena u ličnosti.
Strast koja je Hariju bila neophodna nije se mogla
osetiti naredbom njegovog uma; bila je blokirana
potiskivanjem osećanja i mogla bi se ponovo probuditi
samo kada bi to potiskivanje prestalo.
Hari nikada nije u potpunosti izrazio svoj bes
prema ocu zbog batina koje je dobijao. Te batine su mu
slomile duh i on je postao "dobar dečak", poštovao
svog oca i činio sve što se od njega očekivalo. Nije
osećao nepravdu ovakvog tretmana, mada je kao
odrastao bio veoma osetljiv na političku nepravdu. Nije
osećao nikakav bes prema svojoj majci zato što je
dopuštala te batine i nije ga štitila od besnog i
ljubomornog oca. Njegov bes se gomilao u vidu
napetosti na leđima koje nije mogao da se oslobodi jer
nije imao zemlju na kojoj bi stajao. On je povukao svu
energiju iz donjeg dela svoga tela pošto se osećao
krivim zbog seksualne upletenosti sa svojom majkom.
Nije bio svestan ove krivice jer nije bio u dodiru sa
svojim besom.
Hari je morao da oseti svoj gubitak pre nego što je
mogao da mobiliše bes potreban da oslobodi njegovo
telo. Počelo sam terapiju time što sam mu rekao da
radi neke bioenergetske vežbe sa svo-
163
jim nogama, da bi osetio nedostatak osećanja u njima.
Vežba uzemljavanja, opisana ranije, u kojoj osoba
dodiruje pod vrhovima prstiju, pokazala se korisnom.
Nakon ispravljanja kolena tako da su mu stopala
okrenuta blago unutra, a kolena u položaju iznad centra
njegovih stopala, osetio je vibracije u nogama. Onda,
kada sam mu rekao da stane sa težinom prebačenom
napred na prednje delove stopala i nogama u istom
položaju, osetio je jači kontakt sa svojim nogama, i
osetio više života u njima, što mu je pomoglo da
razume smer terapije - naime, da se i sam usmeri
nadole, ka donjem delu svoga tela. Kada je ležao na
bioenergetskoj stolici disanje mu je bilo plitko i
ograničeno samo na grudni koš koji je bio stegnut. Nije
mogao da načini nikakav trajan zvuk koji bi omogućio
respiratornom talasu da se spusti u trbuh, i nije mogao
da plače. Bio je svestan toga da zadržava svoja
osećanja unutra i da ne može da im se prepusti. I,
naravno, nije osećao nikakav bes. Međutim, uspeo sam
da ga nateram da radi vežbe šutiranja ležeći na krevetu
i da govori: "Ostavi me na miru". Za njega je imalo
smisla da radi ovu vežbu i osećao je nešto dok je radio.
Jedna od vežbi u vezi seksualnosti se pokazala izuzetno
teškom za njega, i mogao je da oseti bol i tenziju u
nogama tokom nje. Bol je nestao čim je prestao sa
vežbom, što je bila nesrećna okolnost u sledećem
smislu: Hari je morao da oseti mnogo jači bol da bi
prizvao svoj potisnuti bes. To je uopšteno pravilo u
terapiji. Pacijent će snažno reagovati samo onda kada
mu njegov problem zadaje dovoljno emocionalnog i
fizičkog bola da njegovo preživljavanje načini
besmislenim. Za Harija je preživeti značilo biti dobar
dečak i raditi ono što se od njega očekuje. Nadao se da
će mu ovakvo ponašanje doneti nagradu u vidu ljubavi,
koja opet obećava radost, ali posle mnogo truda Hari je
shvatio da se radost oseća samo kada je neko iskren
prema sebi samom.
Tući dete pod bilo kojim okolnostima predstavlja
fizičko zlostavljanje, i to se ne sme dopustiti. Ono daje
rezultate jer je dete prestrašeno, kao i svako dete koje
oseti svoju nemoć protiv destruktivne moći
nadređenog. Ako je taj nadređeni roditelj od koga dete
zavisi, taj strah postaje usađen u ličnost. Kada dete
odraste, postoje dve moguća scenarija: čovek može da
zauzme pasivan stav, nadajući se da će zaslužiti
priznanje i steći ljubav tako što će biti dobar, činiti
dobro drugima, imati malo zahteva i ne praviti
probleme.
164
Hari je pripadao ovoj kategoriji. Druga mogućnost je
ponašati se buntovnički i ispoljavati bes koji se oseća
unutra. Takve osobe postaju zlostavljači svoje dece i
supružnika.
Postoje slučajevi koji će se njihati između ova dva
modela, u zavisnosti od situacije. Ljudi sa neurotičnim
obrascima ponašanja se održavaju iluzijom da neko
može da im pruži ljubav koju tako očajnički traže. Ali
niko ne može iskreno voleti ovakve osobe jer su one
pune krivice i ne vole same sebe; bilo bi to kao sipati
vodu u rešeto. Teško je voleti nekoga ko ne uživa u
samom sebi i ko ne može odgovoriti na ljubav sa
radošću. Neuspeh u vezi teži da pasivne individue učini
još pasivnijim, a besne još agresivnijim. Poričući izdaju,
iako je to poricanje nesvesno, osoba izdaje samu sebe i
dovodi se u položaj da ponovi iskustvo iz detinjstva.
U nekim pogledima Harijev slučaj je bio sličan kao
Rejčelin. Ona je bila fizički zlostavljana od roditelja
istog pola, kao i Hari, ali dok je Rejčel mrzela sebe zbog
nesposobnosti da bude finansijski nezavisna, Hari je bio
veoma uspešan u svojoj profesiji i ponosio se svojim
položajem. Njegov odnos prema životu bio je veoma
pozitivan po tome što je on iskreno verovao da se uz
pomoć dobre volje mogu dostići svi željeni ciljevi. Stoga
on nije osećao neprijateljstvo prema roditeljima zbog
štete koju su mu naneli. Takođe je verovao da može da
prevaziđe to oštećenje dobrom voljom i naporom. Ali sa
takvim stavom bilo bi nemoguće dostići jačinu besa
koja bi mogla osloboditi njegovo telo od
preopterećujućih napetosti. Pre bi doživeo neuspeh u
svojim terapijskim naporima nego što bi osetio u kolikoj
mu je meri bila oduzeta muževnost.
Šta bi moglo da motiviše roditelja da tuče dete
toliko da mu slomi duh? U tome je ležalo značenje
dubokog pojasa napetosti oko tela na nivou struka koji
kao da je delio telo, odvajajući donji deo sa
seksualnošću od gornjeg dela sa njegovim ego
funkcijama. Međutim, Hari nije bio šizofreničan niti
dvostruka ličnost. Održavao je svoje duševno zdravlje i
otuđio se od svoje seksualne prirode. Mogao je da
funkcioniše seksualno, ali mehanički, bez ikakve strasti.
Nije bilo strasti ni u jednom aspektu njegovog života,
uključujući njegov posao. Da li je Harijev otac mrzeo
Harija? Da li je Hari mrzeo njega? Na oba ova pitanja
bih odgovorio sa da. Ali šta sa njegovim osećanjem
prema majci, koja ga je postavila u položaj da bude
165
rival ocu za njenu ljubav? I koja ga nije zaštitila od
gneva njegovog oca? Njegov odnos prema njoj je
kompleksan. Zavodeći ga, činila je da se on oseti
posebnim i superiornim, ali je to bilo na račun njegove
seksualnosti i predstavljalo je način da ga ona veže za
sebe. Njegova krivica u vezi sa seksualnim osećanjima
prema majci bila je isto toliko velika kao njegov
potisnuti bes i mržnja. Zbog ove krivice on nije mogao
da vidi oca kao hladnu sadističku osobu kakva je bio. I
zbog ove krivice se nije mogao prepustiti ljubavi.
Kontaktirala me je Luiz, terapeut, koja je pre
nekoliko godina bila mučena osećanjem krivice zbog
samoubistva jednog od njenih muških klijenata. Bilo joj
je jasno da ona nije bila odgovorna za njegovu smrt, ali
je osećala da je trebalo da posveti više pažnje njegovim
izrazima tuge, koji bi ukazali na samoubilačke pomisli.
Osećala je da bi onda možda bila u stanju da učini
nešto više da ublaži njegovu tugu i spreči samoubistvo.
Čak i znajući da je kompetentan trapeut i da se
ponašala odgovorno, nije mogla da se oslobodi
osećanja krivice.
Ona je sebe opisala kao blagu i neagresivnu.
Tokom ranijih terapija načinila je napredak u pogledu
sposobnosti da stane u svoju odbranu. Tokom ove
studije sam uporno naglašavao da je krivica direktno
povezana sa potiskivanjem besa. Potiskivanje podriva
dobra osećanja u telu. Umesto toga, oseća se
uznemirenost koja je neprijatna. Osećanje da je nešto
pogresno ili loše je osnova za osećanje krivice. Ne može
se osećati krivim onaj koji se oseća dobro sa samim
sobom. Na osećanje da nešto nije u redu se
nadograđuje sud o sebi, po kome treba raditi više,
truditi se više, biti odgovorniji prema drugima. Luiz je
bila odgajana sa ovim zapovestima.
Dok smo razgovarali o njenoj prošlosti, ispričala mi
je o šokantnom fizičkom zlostavljanju. Kada je bila
mala, otac je redovno tukao rukom ili kaišem, često po
goloj zadnjici. Bio je nasilan čovek i ona ga se užasno
plašila. Tokom prethodnih terapija je iskazala neka
besna osećanja prema njemu ali nikada sa intenzitetom
koji bi trebalo da oseća osoba posle takvog
zlostavjjanja. Upitao sam je da li je nekad poželela da
joj otac umre. Rekla je ne. Međutim, bio sam uveren da
se u njoj krije ogrorhan bes prema njenom ocu zbog
ovakvog surovog tretmana, bes koji je potisnula zbog
straha. Njeno osećanje krivice je proisticalo upravo iz
ovog potiskiva-
166
nja i bilo je preneto na njenog pacijenta, koga je
nesvesno pokušavala da spase od sopstvenog besa
prema muškarcima.
Uradio sam vežbu sa Luiz da bih joj pomogao da
oseti svoj bes. Ova vežba je već opisana u poglavlju 5
ali ću je ovde ponovo opisati, jer zaista pomaže da
pacijent oseti svoj bes. Rekao sam joj da sedne na
stolicu licem ka meni a ja sam seo na drugu, na metar
razdaljine od nje. Zamolio sam je da stegne šake u
pesnice, isturi donju vilicu, zavrti pesnicama ka meni i
kaže: "Ubila bih te". Trebalo joj je samo nekoliko
pokušaja da se prepusti vežbi. Kada je to učinila, lice
joj je poprimilo manijački izraz i mogla je da oseti
preplavljujuću jačinu svog besa. Uradio sam ovu vežbu
mnogo puta, sa individualnim pacijentima i u grupi, i
nikada niko nije bio stvarno napadnut. U ovoj vežbi se
ispoljava više ljutnja nego bes, jer osoba nikada ne
gubi kontrolu. Ali gotovo u svakom slučaju, daje joj
osećaj snage, i bolji doživljaj sebe.
Nakon vežbe Luiz je izgubila svoj blagi izgled. Lice
joj je bilo življe i izgledalo je snažnije. Razumela je
povezanost između svog besa i svoga oca i osećanja
krivice zbog samoubistva klijenta. I osetila je veliko
olakšanje.
Kada žena potisne bes prema ocu zbog izdaje
ljubavi, on bude prebačen na sve muškarce iako ne
biva svesno izražen. Iskazaće se na suptilne načine, i
uništiti vezu. Slično tome, muškarci koji su potisnuli bes
prema majci zbog toga što su dominirale njima ili nisu
uspele da ih zaštite od nasilnog oca taj će bes obavezno
projektovati na sve žene. Svaka žena za njih
predstavlja majku koja ih može zavesti ili čak i
kastrirati u isto vreme. Sve dok se taj bes ne izrazi,
čovek se ne oseća slobodnim da bude svoj, što
rezultuje hendikepom u vezi sa suprugom. Pri tome će
partner biti okrivljen za nedostatak ispunjenosti u vezi,
koja zapravo potiče iz osećanja neispunjenosti u
samom čoveku. Kriviti partnera znači izneveriti ljubav
koju on pruža. Da bi ljubavna veza funkcionisala, u nju
se mora uneti osećaj radosti; ovo iziskuje nepostojanje
krivice tako da se osećanja mogu izraziti direktno i
prikladno. A za tako nešto se mora poznavati sopstveno
biće, što i jeste cilj terapije.
167
POGLAVLJE 8
Seksuatno zlostavljanje
Amliza karaklera
tako što potisne sva osećanja povezana sa njim.
Potiskivanje uzrokuje umrtvljavanje dela tela. Kada se
osećanja ponovo pojave, i sećanje se budi. To ilustruje
sledeći slučaj:
Madelina je imala gotovo pedeset godina kada je
prvi put postala svesna da je bila zlostavljana u jako
ranom detinjstvu. Osećala je da postoji nešto
neispravno u njenom životu, jer su je oba bivša
supruga fizički zlostavljala. Međutim, nije povezala
nasilan tretman svojih supruga sa mogućnošću
seksualnog zlostavljanja u ranom životu. Oba roditelja
su joj bili alkoholičari i porodica je bila
169
disfunkcionalna, ali pošto je porodica čuvala svoje
tajne, a nju su držali dalje od ostale dece, ona je svoj
poremećeni porodični život doživljavala kao normalan.
Madelina je bila borac. Vodila je uspešan posao i
uspela da podigne četvoro dece. Takođe je smogla
hrabrosti da napusti dvojicu muškaraca koji su je
maltretirali, ali nije osećala nikakav stvaran bes prema
njima. Znala je jedino da mora da raskine te veze.
Jednog dana, najbolja prijateljica ju je ohrabrila da se
pridruži grupi za podršku onih koji su doživeli incest,
što je i učinila. Kada je čula druge žene kako pričaju o
tome da su kao deca bile seksualno zlostavljane od
roditelja, sinulo joj je da je i ona preživela slično
iskustvo. Nju je ta pomisao prestravila, ali je se nikako
nije mogla osloboditi. Počela je da oseća strah.u svom
telu, koji je onda mogla povezati sa činom
zlostavljanja.
Došla je kod mene nakon iskustva koje je imala sa
drugim terapeutom, koji je zagrlio na kraju seanse,
pritiskajući se svojom karlicom. Bila je i besna i
uplašena u isto vreme. Nakon opisivanja ovog incidenta
nastavila je da mi priča o svesti da ju je otac seksualno
iskoristio kada joj je bilo godinu dana, koju je razvila u
grupi za podršku. Ova informacija mi se učinila
neverovatnom, ali pošto nisam imao razloga da
dovodim u pitanje njena osećanja, prihvatio sam je kao
moguću. Tokom sledeće dve godine terapije postao
sam uveren da se to zaista dogodilo. Kako je rad na
njenom telu napredovao i kada su joj se pojavili osećaji
na dnu karlice i u rektumu, ona se uspaničila. Strah je
bio toliko veliki da bi je primoravao da odstrani sva
osećanja i povuče se iz tela. Taj strah je potvrđivao
njeno uverenje da je doživela penetraciju rekturna kao
jako mlado dete.
Fenomen povlačenja iz tela je disocijativni proces
tipičan za šizoidno stanje, u kome svest nije u vezi sa
telesnim doživljajima. "Ja" svesnog uma igra ulogu
pbsmatrača događaja u telu. Nedostaje subjektivno
osećanje osobe koja doživljava osećaje ili pokrete tela.
Veza između posmatrajućeg i delajućeg "Ja" je
prekinuta. Razlog tog prekida veze je to što je iskustvo
suviše zastrašujuće da bi ga integrisao ego, koji se štiti
tako što se od njega odvoji. U ekstremnim slučajevima,
kada strah naraste do užasa, javlja se potpuniji raskid
veza sa telom koji rezultuje stanjem depersonalizacije,
koju karakterišemo kao nervni slom koji može dovesti
do šizofrenije. Madeli-
170
na nikada nije postala šizofrenična. Međutim, veza
između njenog uma i tela je bila ranjiva i podložna
kidanju kad god bi njen strah počeo da dostiže razmere
užasa. To je dovelo do šizoidnog stanja.19 Kako je strah
napredovao, povlačila bi se iz tela, sve do tačke kada i
osećala nije da ima telo. Srećom, ovo stanje jake
24
A. Džanov, Primalni krik
tih ljudi, bola od povreda, koja je nastala u ranom
životu. "Primalna terapija" je Džanovljeva tehnika za
pražnjenje tog bola putem vrištanja koje, barem
privremeno, preobražava osobu u slobodnog pojedinca
- onog koji više nije sputan svojim neurotičnim
strahom. Džanov je uvideo da je jezgro neuroza
potiskivanje osećanja, i da je ovo potiskivanje u vezi sa
kočenjem disanja i stvaranjem mišićnih napetosti'.
Čitajući ovu knjigu, mnogi ljudi su osetili potrebu da
vrište da bi oslobodili svoj bol, i sa entuzijazmom su
prihvatili Janovljevo obećanje leka. Pacijenti koji su
"eksplodirali" u vrisak nakon što su duboko disali
saopštili su da se osećaju "nezagađeno'"! "čisto".
Doživeo sam slično iskustvo to-
200
kom svoje prve seanse sa Rajhom, i mada je to otvorilo
prozor u dubinu mene, nije predstavljalo lek. Sada sam
već pedeset godina na putu samootkrića i, iako sam
naučio mnogo o sebi, nisam pronašao nikakav lek. Pravi
napredak u terapiji je proces rasta, ne transformacije.
Pacijent postaje više otvorena i više zrela osoba, ali je
naglasak na "više".
Da ne bi došlo do nesporazuma, moram objasniti
da iskazivanje osećanja ne predstavlja celu terapiju.
Samootkrivanje zahteva zamašan analitički rad koji
uključuje pažljivu analizu sadašnjeg ponašanja,
situacije transfera, snova i svih ranijih iskustava.
Zajednički razgovor je bitan aspekt bioenergetske
analize. On predstavlja pripremu za razrešavanje
pacijentovih emocionalnih problema, ali ne uklanja ove
probleme iz korena. Iz iskustva sam otkrio da uviđanje
i razumevanje ne razrešavaju konflikte, mada egu
pacijenta nude način da se uspešnije nosi sa
problemima.
Nikakva priča ili razumevanje neće značajnije
opustiti žestoke mišićne napetosti koje obogaljuju
većinu ljudi. Takve napetosti blokiraju izraze osećanja,
a mogu biti otklonjene jedino potpunim izražavanjem
tih osećanja. Ali, potpuno izražavanje znači da u to
izražavanje mora biti umešan i ego. Zapravo, potpun
izraz osećanja ne samo da opušta napetost, već i
osnažuje ego i samostalnost. Čovek može vrištati kao
dete, ali kada to čini sa razumevanjem on se ne oseća
kao dete. Zreli ljudi su odrasli, što znači da su odrasla
deca koja imaju sve sposobnosti i osetljivosti deteta, ali
i zrelosti samostalnost da svoje postupke učine
efektnim.
Još jednu terapiju zasnovanu na vrisku razvio je
Danijel Kasriel, za rad sa grupama.25 On kaže: "Vrisci
nas mogu osloboditi emocija koje su potisnute još u
detinjstvu, a sloboda tog procesa može dovesti do
značajnih pozitivnih promena u ličnosti". Kao dodatak
vrištanju, postoji i razgovor o nečijem životu,
problemima, nadanjima, snovima. Ali, kao što je Kasriel
ustanovio, fundamentalni problem kod ljudi je
"anatemisanje bazičnih emocija i inkapsulacija osećanja
u odbrambenu ljušturu koju je izuzetno teško probiti u
tradicionalnim psihoterapeutskim situacijama".26 Prisu-
201
stvovao sam demonstraciji ove tehnike dr Kasriela u
radionici grupnih psihoterapeuta. Učesnici su sedeli u
krugu držeći se za ruke i jedan za drugim pokušavali da
vrište: "Besan sam". I sam Kasriel je učestvovao u ovoj
vežbi koja je, činilo se, u učesnicima budila neka
osećanja. Vrisak ima pročišćavajuću vrednost, kao u
ovim vežbama, ali sumnjam da ima neku terapijsku
vrednost jer ne dolazi do sučeljavanja sa osnovnim
25
Casriel, Daniel, A scream away from happiness (New
York, Grosset & 1972) str. 2
26
Ibid.
strahom od ludila. Takav izliv besa ne uključuje čitavo
telo i nije ni blizu intenzivnom besu koji postoji duboko
u ličnostima velikog broja ljudi.
Vežba koju primenjujem je šutiranje kreveta u
ležećem položaju, zajedno sa vrištanjem i rečima:
"Izluđuješ me". Ova vežba predstavlja integrisano,
telesno potpunije ispoljavanje osećanja. Ista vežba se
može raditi i sa drugim rečima, na primer "ostavi me na
miru" ili "želim da budem slobodan". Glas treba podići
do potpunog vriska. Ako se pacijent može potpuno
predati vežbi, glava će mu se pomerati gore-dole u
skladu sa pokretima nogu, a glas će biti snažan i jasan.
Kada se ovo dogodi, osoba će iskusiti osećaj slobode,
užitka i radosti zbog prepuštanja jakom osećanju. Bez
ozbiljnije vežbe, većina pacijenata nije sposobna za
takvo prepuštanje, ali svaki put kada urade vežbu
dobiju još malo snage ega. Neki pacijenti mogu postati
preplavljeni i mogu se uplašiti, ali to osećanje prolazi
kako se oni smiruju i pri tome osećaju moju podršku i
uveravanje. Tu vežbu ne treba raditi sam ili van
terapeutskog okruženja; njena vrednost zavisi od
razumevanja i hrabrosti terapeuta da se suoči i nosi sa
pacijentovim strahom od predaje kontrole. Nikada
nisam imao negativan rezultat.
Pre dosta godina sam imao prezentaciju u jednoj
od lokalnih mentalnih zdravstvenih ustanova na temu
bioenergetske analize. Zamolili su me da radim sa
jednim od njihovih pacijenata, u jednom delu
prezentacije. Kako bi demonstrirao kako radim sa
telom, dao sam ovom pacijentu peškir da ga uvrće dok
je ležao na dušeku i pri tome ga ohrabrivao da izrazi
bilo kakva ljutita osećanja koja je mogao da prizove.
Dok je radio ovu vežbu, ja sam stajao na podijumu i
objašnjavao prisutnim psihijatrima i ostaloj publici
prirodu
202
vežbe. Pacijent me je poslušao i uneo se u vežbu jakim
glasovnim izrazima besa, i jakim uvrtanjem peškira. Ali
kada je to uradio on je "odlepio"; zapravo, bio je van
kontrole. Posmatrao sam ga dok sam se obraćao publici
ali se nisam umešao; međutim, izrazi na licima mnogih
iz publike pokazivali su šokiranost onim što se
dešavalo. Dopustio sam pacijentu da prođe kroz celu
vežbu, što je potrajalo oko pet minuta. Kada je sve bilo
gotovo povratio je samo-kontrolu, i ja sam ga upitao da
li se oseća uplašeno. Rekao je "ne", kao i da je bio
svestan toga da sam ga ja posmatrao i da je znao šta
se događa. Ovo iskustvo je umanjilo strah pacijenta da
se "prepusti" svojim osećanjima, što je neophodan
element u tretmanu preplašenih i šizoidnih pacijenata.
Ali da bi mogao da radi na ovakav način, i sam terapeut
mora biti u stanju da se prepusti svom telu. Pacijent
pronalazi sigurnost u kompetenciji i samouverenosti
terapeuta.
Vežbu šutiranja koristim redovno zbog toga što
veliki broj mojih pacijenata, koji su prosecni ljudi u
normalnim životnim situacijama, strahuje da će
poludeti ako prepuste kontrolu i predaju se svojim
osećanjima. Vežba daje mogućnost pacijentu da istraži
predaju kontrole i da stekne snagu ega potrebnu da se
prepusti telu i njegovim osećanjima. Začudo, nikada se
nije desilo da neko od mojih pacijenata potpuno izgubi
kontrolu. Svi su bili svesni onoga što rade, i dopuštali
su sebi da odu samo onoliko daleko ka predaji koliko su
bili u stanju da podnesu. Ali, uz kontinuiranu vežbu,
ego jača do tačke gde predaja postaje sve lakša i lakša.
Ne verujem da bilo kakva racionalna diskusija
može značajnije pomoći da se osoba oslobodi straha od
ludila, pošto je strah struktuiran u hroničnim mišićnim
napetostima - a naročito u mišićima koji povezuju glavu
i vrat i kontrolišu pokrete glave. Napetost u ovim
mišićima može se prstima napipati i donekle se umanjiti
putem masaže i vođenja, ali se ono bitno oslobađanje,
koje bi uticalo na ponašanje, može postići tek kada se
osoba suoči sa svojim strahom i shvati da je taj strah
nema veze sa situacijom u kojoj se on trenutno nalazi.
Taj strah je važio u detinjstvu, kada ego nije bio
dovoljno snažan da se nosi sa opasnostima sa kojima
se dete suočavalo. Ali ta osoba sada nije dete, i ako je
njen ego slab, to je zbog toga što je nju strah zarobio u
borbu iz detinjstva, borbu koju pred-
203
stavlja napetost u dnu glave. U prethodno pomenutoj
vežbi, ta napetost biva umanjena time što se glava
zabacuje napred i nazad u skladu sa šutiranjem, kako
se osoba sve više unosi u vežbu i osećanja koja je
prate.
Lupanje glavom kod deteta ima sličnu svrhu. Deca
koja se nađu u trajnoj bolnoj situaciji koju ne mogu da
promene ili izbegnu, a koju ne mogu da podnesu,
lupaju glavom o krevet ili ponekad čak i o zid da bi
ublažila bolnu napetost koja im raste u vratu na mestu
spajanja sa glavom. Ona su premlada da razumeju
zašto to moraju da rade, a njihovi roditelji su često
previše neosetljivi da vide i shvate njihovu nepriliku. Ali
ja mogu da razumem snagu pritiska u detetu koji ga
može navesti na ovakav očigledno samodestruktivan
postupak. Ona najverovatnije osećaju da je to jedini
način da olakšaju pritisak koji ih izluđuje. Teram svoje
pacijente da rade istu vežbu ležeći na krevetu i koristeći
reči "izluđuješ me", Pošto to smanjuje napetost u bazi
lobanje, to umanjuje i strah od predavanja kontrole
ega.
Napetost u bazi lobanje je odgovorna i za
svakodnevne glavobolje od kojih pati veliki broj ljudi.
Ove glavobolje nastaju kada talas ekscitacije u vidu
impulsa besa krene uz leđa i bude blokiran pri dnu
lobanje, uzrokujući da se napetost u potiljku poveća i
proširi preko gornjeg dela glave, kao poklopac koji
sprečava da se impuls probije. Kako pritisak ispod
poklopca raste, kod čoveka se javlja glavobolja. Pošto
je impuls sprečen da se izrazi - odnosno, potisnut - on
nikada ne dopre do svesti. Osoba nije svesna da je
besna i da, potiskujući impuls besa, izaziva kod sebe
glavobolju. Glavobolje se ne javljaju kada je impuls
besa izrazito jak jer se takvi impulsi ne mogu lako
potisnuti. Do njih dolazi kada je moć potiskivanja jača
nego snaga impulsa. Glavobolja koja je nastala usled
napetosti često će trajati i nakon što se impuls slegne.
Mišići se opustaju veoma polako i nastaviće da bole
usled napetosti. Često mogu da zaustavim takvu
glavobolju blagom masažom i usmeravanjem ovih
mišića pokretom koji je nalik odvrtanju čvrsto
zatvorenog poklopca.
Međutim, pošto se čovekov strah od toga da se
razbesni nalazi u jezgru straha od prepuštanja,
neophodno je da se pacijent suoči sa ovim strahom
kako bi mogao da ga se oslobodi. U stvari, ja ću ga
ohrabriti da poludi, odnosno, da postane furiozno
besan. Viktor je
204
skoro izludeo zbog zavodljivog ponašanja svoje majke
koje ga je mučilo, ali strah od ludila koji je osećao kada
je odrastao je poticao iz njegovog straha od sopstvenog
ubilačkog besa zbog gubitka svoje muževnosti, koji je
bio usmeren ka njoj. Jedna od vežbi koje koristim da
umanjim strah pacijenta od njegovog besa je opisana u
poglavlju 5, a ja ću je ovde ponoviti u vezi sa strahom
od ludila. Pacijent sedi u stolici licem okrenutim prema
meni, a ja sedim na oko metar udaljenosti od njega.
Objasnio sam mu ranije da je ovo vežba koja treba da
pokrene bes. Nastojeći da to učini, on steže šake u
pesnice i podiže ih prema meni. Tada ga zamolim da
izbaci svoju donju vilicu, pokaže zube, i da istovremeno
širom otvori oči i gleda u mene. Kažem mu da trese
pesnicama ka meni, da lagano njiše glavom i da govori:
"Mogao bih da te ubijem". Najteži deo ove vežbe za
pacijenta je da zadrži oči širom otvorene. Ovako
otvorene oči često izazivaju osećanje straha i pacijent
ih zatvori. Ako oseća strah, on ne može osećati bes.
Širom otvorene oči imaju poseban efekat. One
umanjuju pažnju prema neposrednoj stvarnosti i
omogućavaju da se pojavi izgled ludila. Gotovo uvek
lice pacijenta poprimi demonski izraz, dopuštajući
osećanju snažnog besa da se izrazi u očima, besa koji
pacijent onda može da oseti i sa kojim može da se
identifikuje.
Čitava vežba ne traje duže od jednog ili dva
minuta. Kada pacijent oseti svoj bes zamolim ga da
spusti pesnice i da se opusti, ali da ne dozvoli da mu
bes iščili iz očiju. Ako zadrži bes u očima, on ugrađuje
ovo snažno osećanje u svoj ego i stiče svesnu kontrolu
nad njim. Pošto ima tu svesnu kontrolu, on se više ne
plaši da oseti jačinu svog besa. Svesna kontrola se
manifestuje kroz sposobnost osobe da namerno stvori
izraz besa u očima. Kao što je moguće izraziti strah u
očima tako što se usvoji uplašeni izgled lica - oči i usta
širom otvorena, tako je moguće iskazati bes tako što se
usvoji ljutiti izraz lica. Ljudi većinom nisu u stanju da
ovo voljno urade, jer nemaju potpunu kontrolu nad
mišićima lica, uključujući one koji okružuju oko. Oni su
izgubili ovu prirodnu sposobnost jer su se kao deca
plašili da pokažu besan izraz lica roditelju. Iako u ovoj
vežbi postoji mogućnost da pacijenta njegov bes
pregazi, to se može izbeći naglašavanjem svesnosti i
zadržavanja osećanja. Naglasak je na osećanju, ne na
postupku.
205
Jasan izraz besa u očima pokazuje da je snažan
energetski naboj prošao kroz telo i stigao do očiju. Tok
ekscitacije u emociji besa, kao što je opisano u ranijem
poglavlju, ide naviše kroz leđa, zatim preko krova glave
i onda ka očima. Kada snažno pokrenem taj izraz u
svojim očima, mogu da osetim kako mi dlake na
gornjem delu leđa i glavi stoje uspravno. Isti efekat se
može videti kod psa kada se nakostreši od besa.
Važnost ovog naboja za oči jeste u tome da ih naglo
usredsredi, poboljšavajući vid. Kao što smo videli,
suprotan efekat se javlja kod straha, kada se energija
povlači iz očiju. Uplašene individue su često zbunjene
zbog poteškoća pri usresređivanju. Ta poteškoća
nestaje upotrebom ove vežbe. Međutim, ne sme se
očekivati da će jednom ili nekoliko puta odrađena ova,
ili bilo koja druga bioenergetska vežba, izmeniti životni
šablon straha. Osećanje besa se mora ugraditi u ličnost,
tako da se može izraziti lako, prirodno i u skladu sa
situacijom. Njegov izraz će se onda pojaviti spontano,
onda kada se za tim javi potreba. Činjenica da je
ponašanje pod svesnom kontrolom ne negira njegovu
spontanost. Ne razmišljamo o tome kako da hodamo,
jedemo ili pišemo, a ipak smo svesni onoga što radimo i
možemo svesno kontrolisati naše postupke.
Čovek ne može imati svesnu kontrolu nad svojim
ponašanjem ako se plaši gubitka kontrole. Ovo možda
izgleda kontradiktorno, ali nije. Strah ima parališući
efekat koji, ometajući spontanost postupka, taj isti
postupak čini nezgrapnim. Konflikt između impulsa za
povlačenjem i impulsa za delanjem umanjuje čovekovu
svesnu kontrolu, što uvećava strah. Naravno, za strah
postoje razlozi iz prošlosti. Ako je neko, kao dete,
osetio ubilački bes, mogao bi opravdano verovati da bi
bilo kakvo izražavanje tog osećanja moglo rezultovati
žestokim batinama roditelja. U ovakvoj situaciji detetu
ne preostaje ništa drugo nego da spreči ovaj postupak i
potisne ovo osećanje. Ali ovo potiskivanje osećanja
postavlja osobu na nivo deteta. Prošlost postaje
zamrznuta unutar ličnosti ali je potencijalno aktivna.
Čak i u terapeutskim situacijama, u kojima je sva
opasnost uklonjena, pacijent se i dalje može plašiti
posledica koje bi mogle proizići iz izražavanja jakog
besa.
Postoji još jedan element ovog problema
prepuštanja, koji se takođe odnosi na iskustva iz
detinjstva osobe. Deca teže poistove-
206
ćivanju osećanja i postupka. Želje i osećanja su moćne
sile. Želju da neko umre dete može doživeti podjednako
jako kao da je nekoga ubilo. Osećanja se takođe
shvataju kao istrajna. Odrasli iz iskustva znaju da se
osećanja menjaju poput vremena pa čak i još brže. Bes
se može pretvoriti u pažnju, a ljubav u mržnju, u
skladu sa promenljivim okolnostima u životu. Deca,
koja u potpunosti žive u sadašnjosti, ne razmišljaju o
budućnosti i stoga ne razumeju ideju promene. Njima
se čini da će bol koji osećaju trajati večno. Zbog toga
deca često pitaju: "Kada će proći?" Ovakva vrsta
razmišljanja utiče i na osećanja. Dete misli: "Ako sam
besan na tebe, uvek ću biti besan na tebe. Ako te
mrzim, uvek ću te mrzeti". Sa ovim stanovištem je
povezano još jedno koje poistovećuje misli sa
postupcima: želja da se neko ubije je ekvivalentna činu
ubistva te osobe. Mlad dečji ego ne može lako uočiti
razliku između misli, osećanja i postupka. Ta distinkcija
postaje moguća tek kada dete postane samosvesno i
kada njegov ego shvati da ima svesnu kontrolu nad
ponašanjem.
Analitička terapija je nemoguća kod mladog deteta,
jer njemu nedostaje objektivnost koja je neophodna da
bi ovakav terapeutski proces uspeo. Međutim, i mnogi
odrasli ljudi ne poseduju objektivnost, zbog svojih
emocionalnih fiksacija na nivou deteta, koje podrivaju
ego i njegovu sposobnost da jasno vidi razlike između
misli, osećanja i postupaka. Odrastao čovek bi mogao
znati da, iako oseća bes dovoljno jak da ubije, on se
ipak neće povesti za njim jer je to neprikladno ili nije
mudro. Tendencija za ispoljavanjem potiče iz dečje
komponente ličnosti. Stoga mogućnost da se oseti i
ispolji osećanje ubilačkog besa a da se taj bes ne
sprovede u delo, da se na to čak i ne pomisli,
predstavlja znak zrelosti. Ranije opisana vežba, tokom
koje pacijent sedi u stolici naspram mene i preti mi
pesnicama ponavljajući reči: "Mogao bih te ubiti", daje
pacijentima mogućnost da iskuse i razviju svesnu
kontrolu koja bi im omogućila da postanu odrasli i da se
ponašaju kao odrasli, što zapravo i jesu.
Još jedan bitan aspekt ove vežbe je povezanost
očiju i glasa. Mnogi pojedinci će tokom ove vežbe
veoma glasno vikati: "Mogao bih te ubiti", ali im
nedostaje izgled besa u očima. Prenaglašavanje govora
umanjuje naboj u očima. Izražavenje besa postaje
ograničeno na glas, i to na račun očiju. Ovo je više
detinjasta reakcija jer je
207
kod beba i dece glas dominantan način izražavanja
besa. Stoga se besa odraslih ljudi najviše treba bojati
kada je glas prigušen a oči sevaju. To je zapravo
nadogradnja filozofije Teodora Ruzvelta, koji kaže:
"Govori tiho ali nosi veliki štap sa sobom".
Trebalo bi da naglasim da iako opisane vežbe kod
osobe umanjuju strah od prepuštanja telu, one moraju
biti upotpunjene drugim vežbama kojima se izražava
bes.
Senzibilitet terapeuta u vezi problema koji irna
pacijent omogućava pravi izbor vežbi. Na primer,
Viktor, čiji sam slučaj razmatrao ranije u ovom
poglavlju, rekao je kako je njegova ruka spontano
krenula ka vratu njegove majke, što je on prepoznao
kao nagon da je uguši. Mogu da razumem ovakav
nagon. Ton majčinog glasa kada se obraća detetu može
biti tako grub da to dete ne može da izdrži, ili dete
samo može osetiti hladnoću i neprijateljstvo u glasu,
što je nepodnošljivo. Međutim, ono što uglavnom
izluđuje dete jesu neprestane majčine pridike i napadi.
U takvoj situaciji, ukoliko dete ne može da pobegne,
prirodan impuls je da majku uguši, jer je to jedini način
da je ućutka. Naravno, dete ne može da se povede za
tim impulsom već mora da ga potisne. Oslobađanje
ovakvih impulsa na terapiji prilično je jednostavno. Kao
što sam ranije Već pomenuo, pacijentu dam peškir koji
on onda može da uvrće koliko god jako želi.
Istovremeno ih ohrabrujem da svoja osećanja izraze i
glasom. Reči "Zaveži, ne mogu da podnesem tvoj glas,
mogao bih te udaviti" su prikladne. Ova vežba pacijentu
pruža osećaj moći koji mu pomaže da prevaziđe osećaj
bespomoćnosti i iskorišćenosti.
Još jedno jako osećanje koje je povezano sa
strahom od ludila jeste seksualnost. Intenzivno
seksualno osećanje nas može poneti isto onoliko koliko
i snažan bes. Čovek može biti ludo zaljubljen ili lud od
besa, jer je njegova ljubav izneverena. Ali kod zdrave
osobe ova osećanja su u skladu sa egom, i doživljavaju
se kao sastavni deo ličnosti. Osećanja mogu biti
obuzdana, što čoveku omogućava da ih iskaže na
pozitivne i konstruktivne načine, ali obuzdavanje je
jedino moguće ako ih on u potpunosti prihvata kao
svoja. Ispoljavanje emocija, bilo seksualnih ili gnevnih,
potiče iz straha da će njihovo suzdržavanje biti
preteško. To se ne može izdržati. Mora se nešto učiniti
da bi se to uzbuđenje oslobodilo - eksplodirati, ili se
okrenuti seksualnosti, ili oboje. Takvo ponašanje nije
znak stra-
208
sti, već straha - straha od ludila. Taj strah je identičan
strahu od bliskosti. Prevelika bliskost plaši, jer kod
osobe izaziva priviđenje da je neko drugi poseduje, na
isti način kao i roditelj koji ju je zaveo. Ono što izluđuje
dete jeste dvostruka poruka: zavođenje i odbacivanje,
ljubav i mržnja.
Sposobnost da se obuzda jako osećanje znak je
strastvene prirode, bilo da je to osećanje ljubavi, besa,
tuge ili bola. Obuzdavanjeje nasuprot "trpljenju". Kada
neko trpi, on se sa bolnim ili uznemirujućim situacijama
nosi tako što potisne sva osećanja. Kod obuzdavanja,
ovo osećanje se prihvata i integriše u ličnost. To nije
lako postići osobi koja je svoju ličnost oblikovala u cilju
opstanka, jer opstanak zavisi od potiskivanja osećanja.
Kako da se neko ko je čitavog života bio "preživeli" da
nauči obuzdavanju? U ovom poglavlju sam opisao
nekoliko vežbi koje mogu pomoći pacijentu da se izbori
sa jakim osećanjem besa. Šta se može učiniti u vezi
seksualnih osećanja?
Odgovor može biti iznenađujući, sem ako se ne zna
da je lakše obuzdati snažna seksualna osećanja nego
ona slaba. Razlog je to što čovek sa jakim seksualnim
osećanjima ima bolje razvijenu svest o sebi i veću ego-
snagu pomoću koje će obuzdati ovo osećanje. Većina
pacijenata, međutim, ne spada u ovu kategoriju, što
znači da je potrebno mnogo terapeutskog rada kako bi
se seksualna osećanja pacijenata osnažila. Ovo se
postiže tako što se pacijent zamoli da diše iz dubine
trbuha, gde se nalaze seksualna osećanja. A duboko
plakanje je glavni mehanizam kojim se ovo postiže. To
se takođe može postići pomaganjem pacijentu da
postane uzemljeniji pomoću vežbi koje mobilišu osećaje
u nogama. Sve ranije opisane vežbe pomažu.27
Bioenergetičari imaju na raspolaganju posebnu
vežbu koja povećava naboj u karličnom predelu bez
uzbuđivanja genitalija. Ja je nazivam karlični luk.
(Videti sliku 5.) U ovoj vežbi karlica je između glave i
stopala. Da biste postigli pravi položaj, treba da legnete
na leđa, na dušek ili krevet. Savijte kolena dok su vam
stopala raz-
209
dvojena između 25-35 centimetara. Onda rukama
uhvatite članke i napravite luk tako što ćete rukama
vući stopala i pustiti glavu da se zabaci nazad. Samo
glava, laktovi i stopala treba da dodiruju podlogu.
Isturite kolena napred koliko god možete i pustite
karlicu da slobodno visi.
Ako je vaše disanje slobodno i duboko, karlica će
se napuniti nabojem i početi da vibrira gore-dole. Ovo
je veoma prirodna kretnja u kojoj pojedinci koji su
relativno oslobođeni napetosti u donjem delu leđa,
zadnjici i butinama veoma uživaju, jer osećaju prijatna i
uzbudljiva osećanja u karlici koja, iako seksualna, nisu i
genitalna. Ali mnogi postanu uznemireni kada im karlica
načini ovakav nevoljan pokret. Ako su osećanja jaka,
osoba može osetiti da nema kontrolu, što može da
uplaši. Vežba može biti i bolna, ukoliko su mišići
prednje strane butina (kvadricepsi) zgrčeni i napeti.
Kada se to dogodi, može se nastaviti sa vežbom ukoliko
FIGURA 5
210
Veoma je važno otkloniti pacijentov osećaj krivice
u vezi sa seksualnim osećanjima i to predstavlja srž
analitičkog procesa. Kada pacijentova seksualna
osećanja ojačaju, to će se videti u njegovira očima, jer
telo postaje življe i pobuđenije na oba kraja. Sjajne oči
su znak jakih seksualnih osećanja. Tada pacijent može
vežbati da zadrži taj sjaj u očima kada ostvaruju
kontakt pogledom sa terapeutom i drugim ljudima sa
kojima se sreće. Ovo nije jednostavno, jer se mnogi
ljudi stide i plaše da otkriju svoja seksualna osećanja.
To se posebno odnosi na one koji su bili seksualno
zlostavljani. Za terapeuta je najvažnije da prihvati
seksualna osećanja pacijenta a da ih ne iskorišćava, jer
je to narušavanje terapeutskog odnosa.
Sledeći korak je logičan. Pacijenta treba ohrabriti
da se ne upušta u seksualne odnose sem ukoliko ne
postoji snažno osećanje ljubavi između dve osobe.
Svesno uzdržavanje od seksualnih osećanja unapređuje
sposobnost obuzdavanja i povećava ego-snagu. Ako je
osećanje jako, masturbacija predstavlja adekvatni
ventil. Svesna kontrola jakog osećanja ukazuju na zrelu
individuu koja ima razvijeno samoposedovanje, ili ga je
stekla tokom terapije. Takva osoba se ne plaši da će
ispoljavanje jakih osećanja učiniti da se oseti ili izgleda
ludo.
Da bismo potpuno razumeli strah od ludila koji je
prisutan kod toliko ljudi moramo biti svesni uloge
kulture u ovom problemu. Živimo u hiperaktivnom
društvu koje preterano uzbuđuje i stimuliše svakoga ko
u njemu živi. Previše je pokreta, buke i zvuka, previše
stvari i previše prljavštine. Nedavna naslovna strana
New York Timesa pokazuje poremećenog čoveka kako
rukama prekriva uši i vrišti: "Buka me izluđuje!" Može
se preživeti a da se ne poludi, ali da bi se to postiglo
moraju se umrtviti čula tako da se ne čuje buka i ne
vidi prljavština i ne oseti konstantno kretanje. A slična
hiperaktivnost postoji u današnjim domovima sa TV
uređajima i svim kućnim aparatima. U ovoj kulturi ne
može se usporiti ili stišati. Hiperaktivnost pokreće isto
ono što pokreće nemirno dete- nemogućnost trajnog
kontakta sa dubokom, unutrasnjom srži bića, duhom ili
dušom, svejedno. Naša kultura je pogrešno usmerena
tako da mi smisao života pokušavamo da pronađemo u
senzacijama, a ne osećanjima; u činjenju stvari, a ne
postojanju; u posedovanju stvari, a ne sebe samih. To
jeste ludilo i izluđuje i nas, jer nas uda-
211
ljava od naših korena u prirodi, od zemlje na kojoj
stojimo, od stvarnosti.
Ali ja smatram da je najgori aspekt ove kulture
prenaglašenost i eksploatacija seksualnosti. Neprekidno
smo izloženi seksualnim sadržajima koji nas uzbuđuju
ali nas istovremeno i frustriraju jer ne postoji
mogućnost za pražnjenje u datom trenutku. Ova
preterana seksualna stimulisanost nas tera da
potisnemo seksualna osećanja, da ne bismo bili
preplavljeni njima i da ne bismo izgubili kontrolu. Ali
kako je osećanje pravi život tela, neurotična osoba čija
su seksualna osećanja bila potisnuta mora da ih nekako
ispolji u potrazi za uzbuđenjem i osećanjima. Ovo se
uglavnom dešava u slučajevima silovanja, zlostavljanja
dece ili pornografije. Ne možemo se boriti protiv ovog
problema moralnim pridikama ili predavanjima, jer on
potiče iz gubitka veze sa prirodnim i sa našom jedinom
pravom prirodom - životom tela.
212
POGLAVLJE 10
Strah od smrti
28
Videti Lowen, A. Ljubav, seks i vaše srce
strah je uvek
213
prisutan ispod površine, sprečavajući njihovo
prepuštanje životu i telu. To su preživeli, koji hodaju
uskom stazom između previše osećanja i straha od
ludila s jedne, i premalo osećanja i straha od smrti, s
druge strane. Primetio sam ovaj strah od smrti kod svih
pacijenata sa kojima radim, u obliku dubokog i
nesvesnog otpora ka dubokom disanju i prepuštanju.
Prvi put sam se susreo sa tim strahom kod jednog
od učesnika radionice za profesionalce zainteresovane
za bioenergetsku analizu. To je bio čovek star oko
trideset pet godina. Ležao je na bioenergetskoj stolici
na pauzi između seansi i ja sam, prolazeći pored njega,
video izraz smrti na licu za koji sam smesta pomislio da
može da potiče jedino iz nekog veoma ranog susreta sa
smrću. Kada smo nastavili sa radom, upitao sam ga da
li bi mogao pred grupom razgovarati sa mnom o mojoj
opservaciji. Složio se. Rekao je da je umalo umro kada
je imao oko godinu dana. Okolnosti, kako su mu
roditelji rekli, bile su te da je prestao da jede i da je
njegov gubitak težine postao toliko ozbiljan da je
odveden u bolnicu u kritičnom stanju. Ispitivanja su
pokazala da je bio dojen majčinim mlekom, što je
prestalo neposredno pre nego što se razboleo. Nije
imao nikakvu predstavu o povezanosti ova dva
događaja, ali ja sam bio čvrsto ubeđen da je za njega
nestanak dojke bio i nestanak njegovog sveta i da nije
hteo da prihvati zamenu. Ne prolazi svako dete koje je
odvojeno od dojke kroz reakciju toliko ozbiljnu da mu
ugrozi život, ali odvajanje može biti veoma
traumatično, što znaju i mnoge majke koje su dojile.
Mnogo zavisi od osetljivosti roditelja prema detetovoj
nevolji.
Tokom godina sam od mnogih pacijenata saznao
da su se kao deca plašili smrti, plašili da će umreti.
Strah bi se uglavnom javljao noću kada bi bili sami u
svojoj sobi ili krevetu. Sećam se da sam se kao
preadolescent bojao da zaspim jer sam se plašio da ću
umreti u snu. Svesnost mi je bila osiguranje da neću
umreti; to je bio moj način da održim kontrolu. Zašto bi
ma koje dete ovako razmišljalo? Odakle to potiče? Da li
sam ja ikada iskusio bolest ili stanje koje mi je
ugrožavalo život? Znao sam da sam preležao
uobičajene dečje bolesti, ali je većina mojih najranijih
godina bila zakopana i zaboravljena zahvaljujući
mehanizmima kojima svi uglavnom podležemo. Iako
sam imao neka radosna iskustva, u meni je posto-
214
jala tuga, koju sam otkrio u mojim najranijim
sećanjima. Nisam imao srećno detinjstvo. Verujem da
je ovo tačno za većinu ljudi.
Deci, a naročito odojčadi, potrebna je bezuslovna
ljubav kako bi se razvila u zdrave odrasle osobe. U
stvari, sam njihov opstanak zavisi od povezanosti sa
ljubavlju odraslog. Odojčadi u obdaništu, koja su
hranjena i čista, ali ih niko ne drži u naručju ili se igra
sa njima, može se desiti da obole od anaklitične
depresije i umru. Prijatan, fizički kontakt pobuđuje
dečje telo stimulišući sve funkcije, a naročito disanje.
Bez ovog kontakta osnovna protoplazmatska aktivnost
širenja i kontrakcija, kao kod disanja, lagano zamire,
što dovodi do smrti. Fetus ima taj kontakt u materici, i
ukoliko se on ponovo ne uspostavi nakon rođenja,
novorođeni organizam pada u šok. Naravno da niko ne
misli da novorođenče čoveka može preživeti bez
pažnje, ali ne shvatamo u kojoj je meri svako dete
zavisno od ljubavne povezanosti sa majčinskom
figurom. Svaki prekid te veze, ili makar nagoveštaj
prekida, dovodi do šoka za organizam. Šok ima
parališući efekat na osnovne telesne funkcije, što može
biti fatalno ako je stanje šoka duboko i prolongirano. Ali
svaka vrsta šoka je pretnja životnom procesu. Nagla i
jaka buka može momentalno dovesti bebu u stanje
šoka. Telo će joj se ukrutiti i ona će prestati da diše.
Ovaj fenomen je prisutan bezmalo odmah po rođenju.
Kako šok prolazi, beba počinje da plače, čime se vraća
normalno disanje. Naravno da sa rastom deteta i
organizam postaje jači, i ne može se šokirati tako lako
putem zvuka. Ipak, čak i odrasli mogu biti preplašeni
naglom bukom i pasti u trenutni šok.
Svaki put kada roditelj viče ili urla na dete on jako
negativno utiče na njegovo telo. Vidi se da dete
preživljava šok po tome što se ono najpre zgrči, a zatim
počne da jeca. Ako se na dete često viče ono neće
reagovati, jer se prilagodilo stresu. To čini time što
održava stanje krutosti ili napetosti. Više se ne može
šokirati jer je u stanju trajnog šoka, što znamo po tome
što mu disanje više nije slobodno i lako. U ovom slučaju
šok nije samo posledica zvuka već i pretnje za ljubavnu
vezu deteta i majke. Ljutiti ili neprijateljski stav, hladno
ophođenje ili izjava tipa "majka te više ne voli" mogu
imati isti ovakav efekat. Fizičko povređivanje deteta
šamarima, udarcima ili lupanjem po zadnjici izaziva
traumatične šokove u organizmu, jer ego malog deteta
nije razvijen u toj meri da ono može
215
da razume da ovakvo povređivanje od roditelja ne znači
i trajno lišavanje ljubavi. Ono na ovakav postupak
reaguje kao na pretnju njegovom životu. Broj takvih
iskustava koje prosečno dete u našem društvu pretrpi
je veliki, a u nekim slučajevima deca podležu
destruktivnom tretmanu od svojih roditelja.
Neki su roditelji puni mržnje, ali se većina kreće
između ljubavi i neprijateljstva. Besan ispad je uvek
praćen nekom vrstom ispoljavanja ljubavi što detetu
vraća sigurnost i nadu da je ljubavna veza sa roditeljem
stabilna. Kako dete postaje starije, ono će činiti šta god
je potrebno da ovu vezu održi, makar to iziskivalo i
predaju sebe samog. Ali veza zasnovana na
potčinjavanju nikada nije sigurna, jer će dete
pokušavati da se otrgne, a roditelj će i dalje održavati
istu pretnju. Nijedan roditelj ne veruje potpuno
potčinjenosti jer zna da potčinjenost prikriva mržnju. A
dete duboko u sebi zna da ga mrze. Opstanak deteta
zahteva odbacivanje ove realnosti - odbacivanje pretnje
životu, straha od smrti i osećanja ranjivosti. Opstanak
takođe zahteva od njega da održi vitalno značajnu vezu
sa roditeljem. To postaje velika borba koja će pratiti
dete ili odraslu osobu kroz čitav život, jer ovaj obrazac
ponašanja sada postaje struktuiran u ličnosti i u telu
kao uobičajen stav.
Ono što mi vidimo gledajući telo je stanje šoka
koje se manifestuje inhibicijom disanja. Posmatrajući
površinski, taj čovek ne izgleda kao da je u šoku. Većini
bi se učinilo da on normalno funkcioniše. Disanje mu
deluje skladno i bez teškoća. A tako je zbog toga što je
disanje kao i život, plitko i površinsko. Stanje šoka
postoji na dubljem nivou u potisnutom i nesvesnom, u
gubitku strasti, u strahu od predaje i u napetosti i
krutosti tela.
Da bismo se predali telu, potrebno je samo
dopustiti da se pojavi slobodna i potpuna respiracija.
Strah od predaje je povezan sa zadržavanjem daha.
Respiracija se može blokirati, ograničavanjem
inspirijumna ili ekspirijuma: u prvom slučaju čovek se
ustručava da udahne vazduh; u potonjem se ustručava
da ga u potpunosti izdahne. Oba vode tome da se
limitira količina kiseonika koju telo dobija, što usporava
metabolizam, umanjuje energiju i otupljuje osećanja.
Ustručavanje od inspirijuma se sreće kod šizofreničnih
"i šizoidnih osoba, kada je udruženo sa skrivenim
stravom i ima za cilj da paralizuje svaki pokret.
Nasuprot tome, neurotična osoba
216
ima poteškoća sa potpunim ispuštanjem vazduha. Strah
koji blokira ekspirijum jeste panika, koja se od strave
razlikuje po tome što uspaničena osoba nastoji da
pobegne od opasnosti, dok je preplašena osoba
nepokretna. Opasnost se u ova dva slučaja razlikuje.
Kod strave se opasnost doživljava kao beskompromisna
pretnja po život, a kod panike kao mogiića pretnja po
život. Kod male dece panika je najčešće posledica
gubitka veze sa majkom ili ocem. Stoga će malo dete
kada je odvojeno od majke, bilo u nekoj gužvi ili zato
što ga je majka ostavila sa nekim ko ga ne poznaje,
paničiti, vrištati ili glasno plakati nastojeći da ponovo
uspostavi svoju vezu sa sigurnošću. Kada se ova veza
ponovo uspostavi, ono će se grčevito držati za nju.
Takođe zadržava dah, odnosno drži grudi u položaju
udisaja. Ovaj položaj, koji dopušta samo plitko disanje,
potiskuje paniku i pruža lažan osećaj sigurnosti koji
potiče iz mogućnosti da se drži te bezbednosti koju je
ponovo pronašlo. Kod neurotične ličnosti, strah je
potisnut a osoba je uglavnom nesvesna jačine njegove
jačine. Kod šizoidne strukture, pokušaj da se strah
potisne je manje efikasan zbogslabosti ega, a individua
je često svesna svog straha. Međutim, u oba slučaja
ovo se manifestuje u telu - kod šizoidnog tela
spuštenim grudima u izdisaju, a kod neurotičnog
grudima naduvanim od udahnutog vazduha. Spuštene
grudi su meke, naduvane su tvrde.
Ova obeležja su važna za razumevanje strahova
koji sprečavaju predaju telu. Strava inhibira bilo koju
agresivnu akciju, a pošto je disanje agresivan čin kojim
organizam usisava vazduh, intenzitet ovog procesa je
dobar pokazatelj sposobnosti organizma za agresiju,
odnosno sposobnosti da posegne za onim što mu treba
i što želi. Izdisaj je, međutium, pasivan proces,
prepuštanje, opuštanje mišićnih kontrakcija koje
naduvavaju grudi. Zbog ovog straha od prepuštanja
neurotičar se drži ljudi kao odrastao isto kao što je to
činio kao dete. Sva mala deca se drže za majku,
njihovo telo ili odeću, jer je ona osnovna sigurnost. Dok
rastu, njihova želja da budu nezavisni i stoje na
sopstvenim nogama raste i postaje dominantna.
Sigurnost koju je pružala majka zamenjuje se
sigurnošću koja se nalazi u sebi i svom telu. Ali ova
sigurnost u samom sebi se razvija samo do tog stepena
gde se dete oseća sigurno, ali samo kada i dalje postoji
neka veza sa majkom. Svaki put kada ta veza bude
ugrože-
217
na, telo se grči a disanje pogoršava. Osećaj potrebe za
njom se ponovo aktivira a zavisnost od nje raste.
Panika se može javiti kad god je nečiji život
ugrožen. Tokom napada panike javlja se gubitak
kontrole nad postupcima, dok osoba jurca unaokolo
kako bi izbegla opasnost, dišući brzo i plitko. Neki ljudi
paniče više od drugih kada su suočeni sa pretnjom
opasnom po život, dok manji broj pojedinaca sa jakim
osećanjem unutrašnje sigurnosti može da zadrži ego
kontrolu u tim situacijama i da se ne uspaniči. S druge
strane, ima ljudi koji se uspaniče u situacijama koje
nisu opasne po život, recimo, prelazeći visoki most u
automobilu, ili kada se nađu same u gomili ljudi.
Panični poremećaji su opisani kao neurotična stanja i
odnose se, na primer, na osobe koje ne mogu same da
napuste svoju kuću a da ne iskuse intenzivnu paniku.
Ako želimo da razumemo zašto se osoba uspaniči kada
se nađe sama daleko od kuće, moramo shvatiti da ona
oseća kao da joj je život ugrožen. Pošto je ovo osećanje
iracionalno, moramo pretpostaviti da ta situacija budi
telesno pamćenje na situaciju iz detinjstva kada jeste
postojala životna opasnost. Možda najčešća ovakva
situacija je nereagovanje majke na dečji plač. Kada
dete plače, ono doziva svoju majku iz nužde. Njeno
neodazivanje, iz bilo kog razloga, dete doživljava kao
gubitak majke, što je opasno po život. U očajanju ono
će plakati sve jače, sve glasnije i sve duže gonjeno
potrebom. Takav plač iskorišćava energiju deteta i ono
se iznenada može naći u paničnom stanju, nemoćno da
lako diše i boreći se za vazduh. Da bi ostalo živo, telo
se uzdržava od plača zadržavajući dah kako bi povratilo
kontrolu. Dok to čini, strah od bliske smrti privremeno
nestaje. Dete zaspi, iscrpljeno, i sećanje na ovo
iskustvo će vremenom nestati, ali telo ne zaboravlja.
Jedno iskustvo ne može dovesti do neuroze.
Nažalost, istina je da mnoga deca u našoj kulturi pate
ne samo od nedostatka nege i podrške koje bi im
omogućile da se razviju u zrele i nezavisne ljude, već
im roditelji prete i kaznama za neke postupke koji su u
suštini nevini. Mnogi su roditelji i sami odrastali u
porodicama u kojima je bilo nasilnog ponašanja od
jednog ili oba roditelja. U nedostatku sosptvene
unutrašnje sigurnosti i stabilnosti, mnogi roditelji svoju
frustraciju i bes ispoljavaju na svojoj deci, koja žive pod
konstantnom pretnjom gubitka ljubavi i u stalnom
strahu. Ovaj strah se is-
218
poljava u mnogim emocionalnim ili fizičkim
poremećajima od kojih deca pate. Ne iznenađuje
činjenica da je borba za život sve što znaju.
Moglo bi se prigovoriti kako su slučajevi koje
iznosim neobični i nevažeći za prosečno detinjstvo. Ali
niko, sem onih koji žive u njima, ne zna kakav je
prosečan dom, a čak i oni koji žive u izrazito nesrećnim
porodicama mogu poricati stepen nesreće koju osećaju.
Ljudi koji kod mene dolaze kao pacijenti su prosečni
ljudi za koje niko ne bi pomislio da su ludi ili na drugi
način ozbiljno poremećeni. Oni, rade, mogu biti u
braku, imaju decu i relativno su stabilni finansijski. Ali
kada ih bolje upoznamo, postajemo svesni šokantne
borbe i nesreće kroz koju prolaze. U nastavku je
izložena priča o detinjstvu i životu jedne pacijentkinje.
Alis je imala trideset dve godine i bila udata već
deset godina. Rekla je: "Kao dete sam uvek bila
uplašena i nervozna. Osećala sam da me majka mrzi i
da su me oba roditelja odbacila. Majka me je
neprekidno kritikovala. Osećala sam se jako usamljeno,
bezvredno i depresivno. Bilo kakav izraz emocije ili
problema moja porodica je okretala protiv mene i
shvatala kao moju grešku, a zatim ignorisala. Osećala
sam da nisam dovoljno dobra i da nikad neću moći da
se poredim sa njima.
"Kao tinejdžerka pokušava sam da budem
savršena, ali sam patila od nesanica i stomačnih
problema. Postala sam uznemirena i depresivna.
Prepisan mi je halcion za probleme sa spavanjem i
lekovi protiv stomačnih tegoba. Prošla sam nekoliko
terapija tokom godina, individualnih i grupnih, i postigla
sam neki napredak, ali i dalje su mi neophodne pilule
za spavanje da bih se odmorila dovoljno da mogu
normalno da funkcionišem i nastavim sa svojim
životom. Još patim od zatvora i napetosti mišića
dijafragme i rastućeg osećaja usamljenosti i praznine
zbog čega se osećam izolovanom, i u svom braku i u
svom životu".
Može li se posumnjati na to da su iskustva iz
detinjstva bila uzrok njenih problema u odraslom dobu?
Alis nije u to sumnjala. Ali sa svim shvatanjem
problema koje je stelda tokom svoje terapije, i dalje je
osećala, u vreme kada sam je video, da nije sposobna
da poboljša sebe i oslobodi se prošlosti. Ovo je
nametnulo pitanje - koji ju je strah toliko jako vezao za
prošlost da ona, uprkos najvećim
219
naporima, nije bila u stanju da se oslobodi i živi u
sadašnjosti? Ali pre nego što odgovorimo na ovo
pitanje, moramo potpunije razumeti sadašnjost.
Kada je Alis došla kod mene, u njenom životu nije
bilo radosti i bilo je jako malo zadovoljstva. Patila je od
izrazite zabrinutosti da će doživeti neuspeh, što je
očigledno imalo veze sa činjenicom da je u proteklih
deset godina izgubila mnogo poslova zbog svoje
nesposobnosti da funkcioniše kako treba. Ali,
istovremeno je bilo jasno da je, s obzirom na stepen
njene uznemirenosti, za nju bilo gotovo nemoguće da
dobro funkcioniše. Bila je uhvaćena u zloćudni krug.
Uznemirenost joj je učinila skoro nemogućim da nađe
posao, što je, opet, tu istu uznemirenost samo
povećavalo. Uhvaćena u ovakvu zamku, Alisin život je
predstavljao očajničku borbu za opstanak.
Ključ za rešavanje njenog konflikta je ležao u
njenoj izjavi da se tokom adolescencije trudila da bude
savršena. U toj težnji nije uspela - što je bilo
neminovno, jer niko ne može biti savršen. Ali kada se
ne bi trudila, osećala bi se bezvredno i beznadežno. Bio
je to pakao, i ja sam razumeo njeno očajničko stanje da
se oslobodi. Ali kako? Pomoći joj da bude snažnija kako
bi se mogla još više potruditi u svojoj težnji za
savršenstvom samo bi ponovo dovelo do neuspeha i još
većeg očaja. Odustajanje od promene i prihvatanje
sebe za nju je bilo zastrašujuće, ali to je bio jedini put
ka nekoj normalnosti.
Ono što je Alis morala da prihvati u početku bila je
tuga koja se nije mogla poreći i njena potreba da plače.
Imala je mnogo razloga za plakanje. Kada sam joj na
ovo ukazao rekla je da jeste puno plakala. Ovo je
uobičajen odgovor koji je bez sumnje tačan, ali je
pitanje - koliko je to plakanje bilo duboko? Ako je plač
onoliko dubok koliko su to bol i tuga, on će u potpunosti
osloboditi osobu. Alisin bol je bio duboko u njenom
trbuhu, povezan sa njenim stomačnim poremećajima,
ali ga je osećala i u predelu dijafragme gde je bio
posledica grupe napetosti koje su sprečavale da njeno
disanje i njeno plakanje dosegnu do dubine trbuha. U
tom regionu su naša najdublja osećanja: naša najdublja
tuga, naš najveći strah, kao i najveća radost. Slatka
osećanja nalik na topljenje koja prate istinsku
seksualnu ljubav se osećaju duboko u stomaku kao sjaj
koji se može proširiti čitavim telom. Prijatna osećanja u
stomaku se javljaju kod dece na ljuljaškama i
klackalicama na kojima ona toliko uživa-
220
ju. Ali baš kao što je fokus radosti, trbuh je takođe
mesto u kome se osećaju tuga ili očaj onda kada nema
radosti.
Da bi dosegla ovu radost Alis je morala da se
otkrije svom očaju. Ako bi mogla da se isplače onda
kada bi bila u stanju tog očaja dodirnula bi radost koja
životu daje puni smisao. Iako moramo shvatiti da je
očaj zastrašujuće osećanje, takođe treba da znamo da
on izvire iz prošlosti, a ne iz sadašnjosti. Alis je
očajavala, jer nije mogla da bude savršena i da osvoji
odobravanje i ljubav svojih roditelja. Njeno očajanje se
produžilo u sadašnjost, jer se i dalje borila da prevaziđe
ono što je smatrala za svoje greške i slabosti, kako bi
dobila tu ljubav. U stvari, trudila se da "nadvlada" svoj
očaj, što nije mogla da učini, jer očaj jeste bio njeno
iskreno osećanje. Može se poreći očaj, i živeti u iluziji,
ali to će neizostavno propasti i uvesti individuu u
depresiju. 29 Mogla je pokušati da se uzdigne iznad
očaja, ali to podriva osećaj sigurnosti; ili je mogla
pokušati da očaj razume, što osobu oslobađa straha.
Prihvatiti očaj znači osećati ga i izražavati to
osećanje jecajima i rečima. Plač je izjava tela, reči
dolaze iz uma. Kada su udruženi na pravi način, oni
dovode do integracije uma i tela što oslobađa od krivice
i podstiče slobodu. Prave reči su važne. "Nema svrhe"
je ključna fraza. "Nema svrhe pokušavati; nikada neću
zadobiti vašu ljubav" je iskaz koji izražava shvatanje da
je očaj posledica iskustva iz prošlosti. Većina
pacijenata, međutim, projektuje svoj očaj u budućnost.
Kada ga prvi put osete često ga izražavaju kao: "Nikada
me niko neće voleti" ili: "Nikada neću naći pravu
osobu". Ne razumeju da se ljubav ne može naći koliko
god tražili, i da je, što je očaj veći, utoliko manja
verovatnoća da će druga osoba biti u stanju da
odgovori pozitivnim osećanjima. Prava ljubav je
uzbuđenje koje se oseća u iščekivanju zadovoljstva i
radosti koja nastaje u kontaktu sa drugom osobom.
Volimo ljude pored kojih se osećamo dobro:
izbegavamo one čije je prisustvo mučno.
Problem koji je Alis imala bio je taj da se ona
plašila svog očaja, jer je on na dubokom nivou bio
povezan sa smrću. Gotovo celog ži-
221
vota je živela na ivici očaja, previše uplašena da ga
uopste oseti. Bila je kao neko ko stoji na obali mora i u
njemu kvasi samo stopala zbog straha da će ga
30
Imati i zadržati: To have and to hold, reči koje se
izgovaraju prilikom bračnih zaveta (prim. prev.)
Kada je došla na jednu od seansi, Meri je rekla:
"Osećam se zaista srećno. Imam neka slatka osećanja
prema nekim muškarcima, ali se ne opterećujem time.
Uživam u tome. Mogu da budem sama i da se osećam
dobro u svojoj koži. Posedujem i osećanja i slobodu, što
je predivno".31
Tada je dodala: "Cenim tvoju pomoć i to što se nisi
upustio u vezu sa mnom. To mi dopušta da budem
slobodna i bez tebe".
Dok god su dvoje ljudi u vezi, oni nisu slobodni.
Zavisni su, jer im je nešto potrebno od onog drugog.
Zavisnost u vezi vraća obe osobe nazad u iskustva iz
detinjstva, kada su takođe bili zavisni i ranjivi. Kako bi
se oboje oslobodili ove zavisnosti i kako bi se razvili u
zrele, odrasle ljude, mora se shvatiti uloga koju
seksualna krivica igra u potčinjavanju osobe - odnosno,
tome da ona postoji radi drugih. Koncept po kome je
svaka od dve osobe tu zbog one druge predstavlja
poslovni dogovor u kome piše da ni jedno ni drugo nisu
tu zbog sebe. Način na koji seksualna krivica stvara
neurotični karakter obrađen je u narednom poglavlju.
health
240
POGLAVLJE 11
Strast i duh
Predati se Bogu
Izreka da čovek ne živi samo na hlebu je poznata, ali je
ova kultura, koja je prezauzeta materijalnim stvarima,
ne shvata ozbiljno. Da bismo razumeli tu prezauzetost
moramo shvatiti da ona dolazi iz identifikacije sa egom i
njegovim vrednostima. Za ego su značajni oni predmeti
i aktivnosti koji služe tome da poboljšaju sliku koju
drugi imaju o nekoj osobi. Ovoj svrsi služi sticanje
imovine, kao i novac, moć, uspeh, slava i položaj. Pošto
je ego integralni deo ljudske ličnosti, sve nas zanima
kakva je naša slika i status koji uživamo u očima
javnosti. Ozbiljan problem nastaje kada isticanje onoga
što ego smatra bitnim postaje dominantna aktivnost
jedne kulture. Ishod toga je da važnija i dublja
uverenja, koja nazivamo duhovnim, bivaju gurnuta u
stranu zbog toga što ne uviđamo značaj koji ona imaju
za svakodnevni život. Suprotnosti materijalizma i
spiritualizma ne mogu se pomiriti, jer su ti koncepti
potpuno različiti. Ako koristimo termin vrednosti ega za
označavanje težnje za materijalnim, onda je razvoj
duhovnih osećanja u domenu telesnih vrednosti.
Termini ego i telo samo ukazuju na dve različite strane
ljudske ličnosti. Obe su esencijalna za zdravo
funkcionisanje osobe.
Telesne vrednosti podržava svaki predmet ili
aktivnost koja unapređuje dobra osećanja tela i
uključuje ljubav, lepotu, istinu, slobodu i ponos. To su
unutrašnje vrednosti povezane sa načinom na koji
pojedinac doživljava sebe i one su suprotstavljene ego,
to jest, materijalnim vrednostima, iza kojih je odnos sa
spoljašnjim
257
svetom i sa spoljašnjim aspektima nečijeg postojanja.
Unutrašnje vrednosti su uistinu duhovne, jer su u vezi
sa aktivnostima duha i doprinose pojavi jakih osećanja
ili strasti. S druge strane, niko ne oseća istinsku strast
u vezi sa ego vrednostima, mada je puno ljudi vođeno
jakom ambicijom da ih dosegne. Potreba ili ambicija da
se postane slavan ili opsednutost bogatstvom ne mogu
pobuditi dobra telesna osećanja. Možemo reći da je
dobar osećaj biti bogat, ali to osećanje je u vezi s tim
što ego vidi bogatstvo kao nešto što donosi sigurnost i
moć. Kod primitivnog čoveka ideja bogatstva ne bi
pobudila jaka osećanja na način na koji bi to učinile
ideje dostojanstva, časti i poštovanja. Nedostatak
identifikacije sa takvim vrednostima ima koren u
socijalnim problemima koji zagađuju današnja društva.
Još jedna duhovna vrednost koja u velikoj meri
nedostaje našoj kulturi jeste osećanje jedinstva i
harmonije sa prirodom, neposrednim okruženjem i
članovima zajednice. Primitivni čovek je emotivno usko
povezan sa svojom okolinom, pošto mu opstanak u
potpunosti zavisi od nje. Moderan čovek, čiji opstanak u
istoj meri zavisi od prirodne sredine, otuđio se i ogradio
od nje putem identifikacije sa svojim egom. Mada je
uveren da je sigurniji nego primitivac koji koristi magiju
kako bi pojačao osećaj sigurnosti, današnji čovek je
duboko nesiguran na nivou tela zbog gubitka
povezanosti sa sobom, Zemljom i univerzumom. Sve
religijske aktivnosti su okrenute ka promovisanju tih
unutrašnjih duhovnih ili telesnih vrednosti. One
predstavljaju dobra osećanja koja potiču iz osećanja
harmonije i povezanosti sa silama prirode i
univerzumom. Ako zamenimo reč "Bog" tim silama,
možemo sagledati snagu religioznih osećanja. Kada su
ona jaka, stvaraju strast koja uzbuđuje duh i održava
ga na visokom energetskom nivou. Kada ta strast ili
bilo koji njen vid, kao što je to strast za lepotom,
postoji kod nekoga, uveren sam da je za njega
nemoguće da bude depresivan, anksiozan ili
kompulsivan.
Danas, kada se duhovne ili unutrašnje vrednosti
gube, kada religija gubi snagu da utiče na emocije i
ponašanje, depresija i emocionalni nesklad postaju
endemske. S druge strane, sumnjam da sistem
vrednosti, religiozni ili bilo koji drugi, može zameniti
osećanje strasti. Strast se javlja kada čovek preda
svoju kontrolu ega,
258
oslobodi telo stega volje i ego vrednosti. Ta predaja je
osnova religioznog izlečenja, gde je to predaja Bogu.
Problem sa nekim vidovima religioznog lečenja
jeste da to nije predaja Bogu nego Božjem zastupniku,
ili doktriniranom redu koji zahteva potčinjavanje
autoritetu, To je slično onome što se dešava u sektama,
gde postoji predaja ega vođi, sa posledičnim osećanjem
slobode i strasti. Potčinjavanje nije prava predaja i duh
će se pobuniti pre ili kasnije zbog gubitka slobode da se
bude iskren prema sebi. Verujem da pravo izlečenje
potiće iz pojedinca, a ne od spoljne sile. Bog ima ulogu
u samoizlečenju, pošto je sila koja leči u stvari Božji
duh unutar tela. Taj duh je, naravno, duh pojedinca-
životna sila koja održava njegov život, pokreće mu telo
i stvara osećaj radosti. Ali, kao što smo videli u
prethodnim poglavljima, predaja telu budi strah od
smrti, strah koji niko ne bi mogao da preživi ukoliko bi
se odrekao kontrole ega. Pacijent nema vere u to zato
što je vera u ljubav njegovih roditelja koju je imao kao
dete bila srušena i osećao se kao da će umreti. Ali,
mada je predaja zastrašujuća, to je jedini način da se
izleče rane iz detinjstva. Potrebna je vera kako bismo
se prepustili i predali telu, mraku nesvesnog,
podzemnom svetu našeg bića. Potreban je i vodič,
osoba kojoj verujemo, zato što je ona prokrstarila
nepoznatim u toku svog zalečenja i svoje potrage za
Bogom u sopstvenom biću. U istom trenutku kada se
povežemo sa Bogom iznutra, povežemo se i sa Bogom
izvana, sa kosmičkim procesima koji su dali život biću i
od kojih naši životi zavise. Mada mi, kao moderni ljudi,
imamo mnogo više znanja nego primitivan čovek, u
nama postoji ista potreba za harmonijom u odnosu sa
prirodom i svemirom.
Pre nego što smo izgubili našu nevinost i postali
samosvesni osećali smo tu harmoniju. Neki se sećaju
da bismo tu povezanost i harmoniju proživeli kada
bismo kao mala deca osetili radost. Kada mi je sin imao
oko pet godina pokušavao sam da ga nateram da ide u
nedeljnu školu. Moj argument je bio da će učiti o Bogu.
Rekao je: "Znam ja o Bogu". Kada sam ga pitao šta on
to zna, pokazao mi je cveće u bašti gde je stajao i
rekao: "On je tamo". Osetio sam da on ima osećanje
Boga koje je bilo mnogo važnije od toga što je mogao
da nauči u školi i odustao sam navaljivanja da ide u
nedeljnu školu. Bio sam siguran da je on, ako je
svestan da je Bog u cveću, svestan i
259
toga da je i u njegovom telu. Uverenje da sve što živi
poseduje deo božanskog predstavlja jedan od ključnih
koncepata hindu religije koja propoveda da deo Brahme
postoji u svim stvorenjima. Primitivni čovek je verovao
da postoji duh u svim stvarima, živim i neživim, i da se
taj duh mora poštovati. Reke, jezera, planine, šume i
sve u njima je pokretao duh, isto kao i čoveka.
Animizam, kako to nazivamo, bio je prvi religiozni
sistem. Znajući da mala deca misle kao primitivni ljudi,
ne iznenađuje to što je moj sin spontano došao do
zaključka da je Bog u svemu živom.
U praistoriji čovek je u potpunosti živeo u svetu
prirode, kao jedna životinja među mnogima. To je bilo
doba nevinosti i slobode. U mitologiji je to doba raja,
zato što su oči bile svetle a srca puna radosti. Postojali
su i bol i tuga, jer se ta osećanja ne mogu odvojiti od
zadovoljstva i radosti, ništa više no što se noć može
odvojiti od dana ili smrt od života. A život u kome
postoje zadovoljstvo i radost može olakšati podnošenje
bola i tuge. Takav život se veoma razlikuje od
modernog u kome postoji jako malo pravih
zadovoljstava i malo ili nimalo radosti. Morali bismo biti
slepi da ne vidimo ovu stvarnost na licima i telima ljudi
koje srećemo na ulici i drugim javnim mestima. Lica su
uglavnom stegnuta i iscrpljena, vilice stegnute a oči
prazne, uplašene ili hladne. To se vidi, uprkos maskama
koje ljudi nose kako bi sakrili svoj bol i tugu. Tela su
ukočena i iščašena, predebela ili premršava, kruta ili
potpuno mlitava. Postoji puno izuzetaka od ovog opisa,
ali je istina da prava lepota i istinska gracioznost skoro
ne postoje. To je tragično. Nasuprot tome, video sam
sliku devojčice u dokumentarcu o jednom od
najsiromašnijih plemena ljudi. To su bili nomadi koji
žive u Sahari. Devojčica je na leđima nosila naramak
drva koja je sakupljala za večernju vatru u logoru.
Pošto su noći u Sahari veoma hladne, taj naramak je
bio njen doprinos plemenu. To je bio način da ona
pokaže ljubav i na njenom telu se videla radost koju je
osećala. Oči su joj sijale, a lice blistalo. Nikad neću
zaboraviti taj prizor.
Nisam video takvo lice puno godina, ali se sećam
da sam ih, kao mali dečak u Njujorku, viđao kod mladih
devojaka. Bilo je to drugo vreme i, rekao bih, drugi
svet. Nije bilo ni automobila, ni frižidera. Led je donosio
ledadžija, a ugalj su dovozili u kolima koja su vukli
konji. To je bilo sporije i mirnije vreme. Ljudi su imali
vremena da
260
sede ispred svojih kuća i pričaju jedni sa drugima. Bilo
je to daleko od raja, i, mada nisam bio srećno dete,
sećam se radosnih perioda kada sam se sa drugom
decom igrao naših igara na ulici. Poređenje Njujorka
danas, gde i dalje imam ordinaciju, sa tim vremenom
deluje nestvarno i skoro košmarno.
Stariji ljudi uglavnom kažu da je prošlost bila puno
bolja. Tako je bilo čak i kada sam ja bio mlad. To je
verovatno povezano sa činjenicom da ljudi svoju
prošlost vide očima mladosti, sa mnogo više uzbuđenja
i nade. Iako je to tačno, u istoj meri je istinito da je
kvalitet života veoma opao u toku mog životnog veka.
Mada sada osećam više radosti nego ikada ranije,
verujem da se u svakom velikom gradu desio znatan
pad onih kvaliteta koji donose radost životu i da je to
direktno proporcionalno povećanju bogatstva i moći.
Postali smo materijalistička kultura kojom dominira
ekonomska aktivnost čiji je jedini cilj više moći i
povećanje proizvodnje raznih predmeta. To fokusiranje
na moć i predmete koji su deo spoljašnjeg svet podriva
vrednosti unutrašnjeg sveta - kao što su ponos, lepota i
gracioznost.
Verujem da je gubitak morala i duhovnih vrednosti
u direktnoj vezi sa povećanjem bogatstva. Kaže se da
će pre kamila proći kroz iglene uši, nego bogataš ući u
carstvo nebesko. Ali to kraljevstvo je kraljevstvo Boga
na zemlji, gde je radost moguća. Nažalost, čovek je
izbačen iz tog kraljevstva - rajskog vrta - jer nije
poštovao Božju zapovest da ne jede zabranjeno voće sa
drveta znanja. Nakon što je zadobio znanje postao je
homo sapiens, što ga je iz životinjskog stupnja prenelo
na ljudski. Za taj prelaz, prvi mali korakka čoveku kao
civilizovanom stvorenju, bilo je potrebno mnogo
vremena. Naredni koraci su se odigravali mnogo brže.
Prelaz iz kamenog u bronzano doba trajao je četiri ili
pet hiljada godina; iz bronzanog do gvozdenog doba
manje od dve hiljade. Tempo civilizacije se ubrzavao,
kako je rastao nivo čovekovog znanja. A uporedo sa tim
znanjem razvijala se i koncepcija božanstva. Ideja
svemogućeg muškog Boga, Boga oca, razvila se
relativno nedavno i postoji samo u religijama zapadne
civilizacije. U najstarijoj religiji, animizniu, obožavani su
svi duhovi prirode. U politeizmu se obožavaju bogovi i
boginje i svako od njih je povezan sa posebnim
domenom ljudskog života. Razvoj do nadmoći jednog
jedinog muškog Boga je povezan
261
sa moći koju je imao muškarac, vladar, svemogući kralj
na koga se gledalo kao na potomka ili zastupnika Boga.
Bog ili bogovi nisu više živeli na zemlji. Prvo su se
preselili na vrh planine - Olimpa, gde su živeli grčki
bogovi - a onda je vrhovni Bog premešten na neko
daleko mesto u raju do koga smrtnik ne može dopreti.
Proces odvajanja božanskog od svetovnog predstavljao
je demistifikaciju prirode i tela koja je brzo
napredovala. Zemlja je postala materija na kojoj, kada
je sunce zagreje, niću biljke. Čovek je onda naučio kako
da kontroliše ovaj prirodni fenomen putem agrikulture,
koja mu je omogućila izvor hrane na koji se mogao
osloniti, Sa pronalaskom mašina i hemijskih fertilizatora
moć čoveka da to iskorišćava činila se neograničenom.
Svi znamo tu priču. Ali, isto tako, postali smo svesni i
toga da taj proces može biti opasan. Uvideli smo da
mešanje u prirodne procese sa sobom nosi veliki rizik.
A uradili smo istu stvar i sa svojim telom, svodeći ga na
biohemijske procese, i time mu oduzeli njegovu
božansku prirodu. Moderan čovek zapadne civilizacije
izgubio je dušu, kao što je to Jung rekao.33
Neko bi se mogao usprotiviti time što bi rekao da
je razvoj civilizacije čovekovo najveće postignuće.
Složio bih se, ali i ne bih se složio. Civilizacija se
poistovećuje sa životom u gradovima, ali ako su veliki
gradovi današnjice slava ljudskog roda, onda su i
njegova sramota. U malo njih nisu prisutni zagađen
vazduh, hiperaktivnost, gust saobraćaj, buku, nasilje i
prljavština. Naravno, uvek postoji nekoliko tihih oaza
lepote, ali one bivaju pregažena ružnoćom modernog
reklamiranja koje je opsednuto materijalnim dobrima i
seksom.
Demistifikacija prebacuje predmet ili proces iz
sveta svetog u svet vulgarnog. Sveti predmet postaje
stvar, sveti proces mehanička operacija. Takva je
postala sudbina ljudskog tela i njegove seksualnosti u
dvadesetom veku. Seksualni čin, prisna veza dve osobe
koje zajedno plešu sveti ples života, za mnoge ljude je
postao ili čista delatnost ili ego trip. Ponekad je
potrebno, radi određene svrhe, gledati objektivno na
telesne funkcije, kao na mehaničke i biohemijske
procese, ali ne smemo izgubiti iz vida da postoji dublje
262
značenje u svim životnim procesima. Ljubav ne
možemo objasniti biohemijski ili mehanički ništa bolje
nego što moć reči "Volim te" da pobude osećanje može
biti objašnjena zvučnim talasima koji se prostiru kroz
vazduh. Ljubav je stanje intenzivnog pozitivnog
uzbuđenja u telu, ali to nam samo malo više govori o
tome da je život sam po sebi stanje uzbuđenja. Za
mene je ljubav konačan izraz života zato što je, kao sila
koja stoji iza reproduktivne funkcije, ono što stvara
36
Videti Lowen, A. Ljubav, seks i vaše srce
kontinuirano stanje pozitivne pobudenosti tela, što se
iskazuje kao želja za životom. Tu pobuđenost stvara
pulsirajuća aktivnost tela koja je Bogom dana.
275
Jednog jutra sam se probudio sa osećanjem u telu
koje je bilo najslađe na svetu. Kao da mi je čitavo telo
bilo šećer ili med. Dok sam bio u tom stanju pomislio
sam: "Ako si iskren prema sebi ne plašiš se smrti". To
osećanje je bilo tako divno i neobično da sam se upitao
šta ga je prouzrokovalo. Nisam se sećao šta sam sanjao
te noći. Razmišljao sam o događajima prethodne večeri
i setio se da sam gledao film "Vod". To je priča o grupi
američkih vojnika u Vijetnamskom ratu. Neki od vojnika
iz tog voda su bez milosti pobili neke vijetnamske civile.
Nekoliko drugih ne odobrava takvo ponašanje i dolazi
do sukoba između vojnika. Sukob se završava tako što
dva vojnika ubiju pripadnici istog tog voda. Dok sam
razmišljao o filmu zaključio sam da je strah bio uzrok
besmislenog nasilja između vojnika - ne strah sam po
sebi, nego porocanje straha. Bili su smrtno uplašeni ali,
umesto da priznaju taj strah, oni su ga porekli i ubili
druge.
Strah je prirodna emocija svojstvena svim
stvorenjima. Poricanje straha je isto što i poricanje
ljudskosti. Kada smo uplašeni to ne znači da smo
kukavice. Možemo biti hrabri kada smo suočeni sa
strahom, što je istinska hrabrost. Kada poreknemo
strah postavljamo sebe iznad prirode. Pošto
potiskujemo osećanja time što umrtvljujemo telo,
potiskivanje straha dovodi do potiskivanja besa, tuge,
čak i ljubavi. Gubimo Božju milost i postajemo
čudovišta - to jest, nestvami. Kada bi neko uperio
pištolj u mene uplašio bih se da bi me mogao ubiti. Ali,
strah od toga da me neko ne ubije nije isto što i strah
od smrti. Pošto smrt ne možemo rastaviti od života to
je deo zakona prirode. Kada do smrti dođe kao do dela
zakona prirode, možemo je prihvatiti staloženo. Kada
se neko plaši smrti, to je zato što je on smrtno uplašen.
Stoga, kada je neko iskren prema sebi on je oslobođen
straha, uključujući i strah od smrti. U skladu sa tim,
ako se ne plašimo smrti možemo biti iskreni prema
sebi.
Iskrenost prema sebi znači da osoba poseduje
unutrašnju slobodu da oseti i prihvati svoja osećanja i
da je sposobna da ih izrazi. To takođe znači da se ne
oseća krivom zbog svojih osećanja. Kada postoji
krivica, ne možemo izraziti osećanja otvoreno i
direktno. Postoji cenzor u glavi koji prati celokupno
izražavanje. To ne znači da neko glumi sve što oseća.
Nismo bebe bez ega. Znamo koje je ponašanje
socijalno prihvatljivo, a koje ne. Imamo, ili bi trebalo da
276
imamo, osećaj samoposedovanja koji nam omogućava
da se izrazimo ili ponašamo u skladu sa osećanjem, na
način koji je pogodan i efektivan za naše potrebe.
Takva svesna kontrola nije bazirana na strahu. Strah
parališe i naši postupci postaju čudni i nedelotvorni.
Gubimo divnu spontanost, koja obavija naše postupke
vrlinom i gracioznošću. Samoposedovanje je odlika
osobe čije izjave i postupci dolaze iz osetljivosti, koja je
snažno usmerena ka životu i drugim ljudima.
Radost je doživljaj te divne spontanosti koja je
odlika ponašanja dece čija nevinost nije bila uništena i
čija sloboda nije izgubljena. Kao što smo videli, deca
gube nevinost i slobodu prilično rano usled pritiska
teške realnosti modernog porodičnog života. Opstanak,
a ne radost, postaje centralna tačka njihovih života.
Opstanak zahteva sofistikaciju, prevaru, manipulaciju i
konstantnu uznemirenost baziranu na strahu. Ali
opstanak je i samoobmanjujući, a zahteva i odustajanje
od samosvesnosti, samoizražavanja i
samoposedovanja. Život postaje borba i čak i kada
situacija u kojoj se kao odrasli nalazimo ne sadrži
smrtnu pretnju, prosečna osoba nastavlja da se bori,
kao da ta pretnja postoji. Iznova i iznova pacijenti mi
kažu:"Ne mogu vam reći šta mislim ili osećam. Plašim
se da ćete me odbaciti." Jedan pacijent mi je rekao:"Ne
mogu Vam reći da vas volim. Odbacićete me". Drugi je
izjavio:"Ne smem pokazati da sam ljut na Vas; reći ćete
mi da odem". Čak i reći ovo je korak ka slobodi. Biti
otvoren sa terapeutom koji podržava slobodan izraz
zahteva izvesnu hrabrost. Ta hrabrost polako, ali
sigurno raste u pacijentima kroz bioenergetski proces;
kroz povećanje pacijentove energije, pospešivanje
samoizražavanja i pomaganje pacijentu da razume
problem.
Cilj terapije nije da pacijente nauči
samopouzdanju. Takve procedure ohrabruju
pseudoagresiju što je voljna a ne spontana akcija.
Pacijenti mi kažu: "Znate li šta mi se juče desilo? Moj
šef je pričao sa mnom snishodljivo i bez razmišljanja
sam mu rekla: 'Ne razgovarajte tako sa mnom', i onda
mi se on izvinio." Pacijenkinja koja mi je ovo rekla bila
je više iznenađena svojom otvorenošću nego njen šef.
Nakon što je jednom probijena barijera straha, postaje
lakše ponovo otvoriti vrata slobode. Početni proboj je
radosni doživljaj koji dolazi iz talasa života koji struji
telom. To možemo doži-
277
veti i bez odlazaka na terapiju. Osoba kojoj je rečeno
da joj je potrebna biopsija - da bi se utvrdilo da li je
izvesno tkivo ili lezija zahvaćeno kancerom - osetiće
istu radost, isti osećaj oslobođenja od straha kada
rezultati biopsije budu negativni. I u ovom slučaju
radost izvire iz struje života. Razlika između ove dve
situacije jeste u tome što terapeutsko iskustvo nije
slučajno. To je logični ishod procesa samootkrića.
Osoba postaje sve radosnija dok otkriva jedan po jedan
deo sebe. Tokom nedavne radionice učesnica se
uzbuđeno okrenula prema meni govoreći: "Sada sam
prvi put osetila kako mi telo to radi". Ono što je telo
radilo bilo je pulsiranje. Telo joj je oživelo kao
nezavisna sila, dovoljno jaka da prevaziđe njen osećaj
da je to objekat koji njen um kontroliše. To se desilo jer
smo puno radili na produbljivanju disanja, koristeći glas
i iskazujući osećanja. Te vežbe su bile kao pokretanje
pumpe kako bi mogla sama da radi.
Kada se telo pomera samo, na potpuni,
organizmični način, to je pokretačko iskustvo. To je ono
što se dešava kada dete skače od radosti. Ono ne skače
svesno; telo se podiže od zemlje i iskustvo se
doživljava kao radost. Pre nekoliko godina šetao sam
putem veoma opušteno. Sećam se koraka koji je doveo
do neočekivanog osećaja. Kad mi je stopalo dodirnulo
zemlju osetio sam strujanje kroz telo, koje je dolazilo iz
tla. Imao sam utisak da sam deset centimetara viši.
Osetio sam kako mi se telo ispravlja i glava podiže. Bilo
je divno. Ne znam šta je to prouzrokovalo, ali je bilo
povezano sa talsom slobode i radosti.
Sloboda je osnova radosti. To nije samo sloboda od
spoljašnjih stega, mada je to esencijalno. Još bitnije, to
je sloboda od unutrašnjih stega. One izviru iz straha i
mogu se videti u hroničnoj mišićnoj napetosti koja
inhibira spontanost, ograničava disanje i blokira
samoizražavanje. Bukvalno smo sputani tim stegama.
Svaki prodor putem talasa osećanja je istovremeno i
izlazak na slobodu. Takvi prodori i izlazi se dešavaju
povremeno u toku terapije kada se stvori dovoljno jak
naboj iza impulsa da se prodre napolje, da se osoba
otvori, da se izrazi osećanje. Sećam se seanse sa
Rajhom koja je imala oslobađajući efekat za mene.
Čitalac će se možda setiti da je Rajhova terapija
uključivala i "prepuštanje" svom disanju kako bi ono
postalo dublje, slobodnije i punije. Dok sam ležao na
kreve-
278
tu, predajući se svom telu, osetio sam kako se polako
podižem u sedeći položaj. Sila u meni koja je dovela do
te akcije preokrenula me je i ustao sam. Bez znanja o
onome šta sam nameravao da uradim okrenuo sam se
ka krevetu i počeo da ga udaram pesnicama. Dok sam
ovo radio video sam lice svdg oca ne krevetu i setio se
da me je istukao jedne večeri kada sam zakasnio kući i
time uznemirio majku. Imao sam devet ili deset godina.
Bio sam napolju i igrao se sa prijateljima. Potpuno sam
zaboravio na taj incident sve dok se nije pojavio dok
sam udarao krevet. Mada to nije bio prvi put da sam
doživeo spontano pokretačko iskustvo u toku terapije
kod Rajha bio sam zapanjen tim iskustvom i u isto
vreme ushićen. Kao da se skriveni kutak u mojoj
ličnosti otvorio i dozvolio mi da zakoračim u dublju
dimenziju mog bića.
Predaja Bogu je predaja životnom procesu u telu,
predaja osećanju i seksualnosti. Struja ekscitacije u
telu stvara seksualna osećanja kada teče nadole i
spiritualna osećanja kada teče nagore. Ta aktivnost je
pulsirajuća i ne može biti jača u jednom smeru nego u
drugom. U prethodnoj knjizi sam naglasio da osoba ne
može biti više seksualna nego spiritualna, i obrnuto.
Seksualnost ne označava seksualni odnos ništa više
nego što duhovnost označava odlazak u crkvu ili
pripadanje određenoj religiji. Ona se odnosi na
osećanje uzbuđenosti u odnosu na osobu suprotnog
pola. Duhovnost se odnosi na osećanja ili uzbuđenje u
odnosu na prirodu, život ili univerzum. Najveća predaja
Bogu se dešava u seksualnom činu, ako je klimaks
dovoljno intenzivan da pošalje osobu u orbitu, među
zvezde. U potpunom orgazmu duh prevazilazi biće kako
bi postao jedno sa pulsirajućim univerzumom.
Jedna od mojih bivših pacijentkinja opisala mi je
iskustvo predaje koje ilustruje proces uzbuđenja.
Opisala je veče koje je provela sa prijateljem. Bili su na
večeri kod njega i razgovarali o njegovim problemima.
On je prošao kroz težak period nekoliko meseci ranije i
ona je primetila da se nije u potpunosti oporavio.
Izgledao je kao zombi. Rekla je: "Zabrinuli su me
njegov konstantno tužan izgled i sporost u pokretima.
Nije izgledao zdravo. Nije bio onaj stari. Nije puno
pričao. Rekli smo jedno drugom laku noć i on je otišao
u svoju sobu".
"Ujutru je došao u moju sobu, što nije ličilo na
njega, i pitao može li da se mazi sa mnom. U kući je
bilo jako hladno i oboje smo
279
imali oko šest slojeva odeće na sebi, tako da sam rekla:
'U redu'. Legao je okrenut leđima ka meni a ja sam ga
zagrlila. Rekao je: 'Kada bi imala prijatelja koji je
mrtav, šta bi mu rekla da radi?' Odgovorila sam mu:
'Pa, ako je mrtav onda mu ništa ne bih mogla reći. Ali
ako bi se samo osećao kao da je mrtav rekla bih mu da
radi svoj posao, da traži pomoć i da se brine o sebi kao
što tebi sad kažem.' Rekao je da zna da je u nevolji
zato što su mu se ruke i noge smrzavale. Rekao je da
ga je to skorašnje iskustvo potpuno uništilo. Rekao je
da je i ranije govorio otvoreno o toj nepravednoj
situaciji, ali da mu je to jako teško išlo pošto je bio u
sukobu sam sa sobom. Dok je bio mali zlostavljali su ga
kada bi govorio otvoreno. Rekao je: 'Da bar nisam bio
tako zlostavljan'. Onda se slomio i briznuo u plač.
Pomazila sam ga i rekla mu da treba da potraži
profesionalnu pomoć. Rekao mi je da već išao kod
nekoliko terapeuta, ali da bi se oni uplašili kada bi on
osetio bes. Puno toga je podelio sa mnom. Na kraju se
okrenuo ka meni i zagrlio me. Osetila sam jak napon
kako mi se kreće kroz telo. Telo mi je vibriralo. Rekao
mi je da se oseća kao da ima veliku mačku koja prede
u rukama. Napon je bivao sve jači, a onda je i on počeo
da ga oseća. Naša tela su prosto uzletela sama od sebe,
vibrirajući, pulsirajući i pokrećući se. U jednom trenutku
rekao je: 'Ja
SLIKA 6
Shematski prikaz spiralne nebule
280
ovo ne radim. Ovo se jednostavno događa' I - O, Bože!
Doživeli smo taj neverovatni orgazam celim telima a
oboje smo bili potpuno obučeni. Bila sam potpuno u
toku s tim. Nisam odlepila. Bila sam potpuno prisutna.
Moje telo je uradilo tu neverovatnu stvar. Bilo je
potpuno neočekivano. Još osećam prijatno zujanje kad
se setim toga. Sad razumem šta ste mislili kada ste
govorili o prepuštanju svom telu. Bilo je to veoma
oživljavajuće iskustvo".
"Pa, ne znam kako će sve ovo ispasti na duže
staze. Ja samo pokušavam da živim svoj život najbolje
što mogu i da uživam koliko mogu. To je bio jedan od
najintresantnijih vikenda koje sam imala."
Ova pacijentkinja je dugo godina dolazila na
terapiju i radila na sebi. Njena profesija je takođe
savetodavna, tako da je raspolagala iskustvom da
razume šta se dešava i da se tome prepusti. Razvila je
veru u život i svoje telo što se proširilo i na Boga.
Seksualno uzbuđenje tera telo u kovitlac. Taj vrtlog
najočiglednije doživljavamo kada se nekontrolisano
izgubimo u grčevitim pokretima orgazma koji dovode
do osećanja ekstaze. Ali od intenzivnog seksualnog
uzbuđenja može nam se i zavrteti u glavi. To može biti
radosno osećanje, ako ga se ne uplašimo. Čak i
osećanje ljubavi može dovesti do toga da kružimo oko
voljene osobe.
Rajh ima brilijantnu koncepciju da energetski
proces u seksualnom odnosu odražava kosmički proces
koji je on nazvao superimposition. Njegova teorija kaže
da dva sistema energije kada su privučena jedan
drugom, počinju da se okreću jedan oko drugog i time
se sve više privlače. Taj proces kosmičke
superimposition može se videti na fotografijama
galaksija, na kojima su ovekovečeni spiralni ili vrtložni
pokreti zvezda dok se okreću u svemiru. Taj pokret je
prikazan na fotografiji spiralne nebule, znane kao G-10
koja se pojavljuje u Rajhovoj knjizi Cosmic
Superimposition. Rajh je video dva kraka nebule kao
energetske talase ili struje koji privlače zvezde nebule
bliže jedne drugima dok se okreću jedna oko druge.
(Videti sliku 6). Aktivna sila koja privlači ove zvezde
bliže jednu drugoj jeste sila gravitacije. Kada objekti u
svemiru dođu dovoljno blizu jedan drugom oni se
privlače. U životinjskom svetu tu silu, koja dve jedinke
međusobno privlači, zovemo ljubavlju ili seksualnošću.
Kod sisara, gde se mužjak penje na ženku u toku
seksualnog čina,
281
SLIKA 7