Professional Documents
Culture Documents
#MeToo Pokret Nije Napravio Ništa Pozitivno Po Žene - Jutarnji List
#MeToo Pokret Nije Napravio Ništa Pozitivno Po Žene - Jutarnji List
#MeToo Pokret Nije Napravio Ništa Pozitivno Po Žene - Jutarnji List
- Pa svakako da je norma - ljudi se šokiraju ako danas nekome povjeriš da nisi feminist,
naročito u novinarskim, televizijskim i javnim krugovima. No, statistike provedene
među, uvjetno rečeno, 'običnim ljudima', pokazuju da se žene uopće ne žele poistovjetiti s
#MeToo feminizmom koji dominira u praksi. Feminizam je danas, nažalost, samo bedž.
Feministice 60-ih, 70-ih pa i ranih 80-ih bile su opsjednute slobodom, emancipacijom u
punom smislu riječi, slobodom da se riskira, da se pogriješi, da se učini nažao, da se
sloboda osvoji radikalno. Ovo što sada vidimo: lamentacije o krhkosti žene, o njenoj
zaštiti, lamentacije o kvotama u tvrtkama, to je običan, bezveznjački način da se pokaže
da pripadaš tom krugu i apsolutno ništa drugo. #MeToo kultura je klika, klub za djevojke
iz srednje klase. Naročito, uzmeš li u obzir da klub funkcionira kao i svaka hermetična
organizacija - ne tolerira nikakvu kritiku, pluralizam mišljenja, itd. Tragično je to što je
svaki veliki građanski pokret u povijesti, od pokreta za žensko oslobođenje, pokreta za
građanska prava, itd., funkcionirao na principu da je prisvajao različite paradigme
unutar vlastitih redova i tako pomicao granice. Svaki od tih velikih pokreta bio je nova
pobjeda jer je osvajao nova polja slobode. Umjesto toga, ovo što radi #MeToo je regresija -
koje riječi možeš, koje ne možeš koristiti u javnom prostoru, kako smiješ pogledati, kako
ne smiješ pogledati, broj tabua je svakim danom sve veći.
Hoćete reći da autoritet države i institucije države više ne čine glavnog neprijatelja.
Umjesto toga, zakon i policija su partneri u 'emancipaciji'..?
- Da, što to uopće znači? Što određuje mizoginiju? Ako mi netko na ulici dobaci da sam
debela krava - znači li to da ga mogu dati uhititi?!
- Točno. Mislim, prije se vjerovalo da žene trebaju imati borbeni narativ, 'fighting talk',
rekli bi, da bi trebale imati sposobnost zahtijevati slobodu, zauzeti stav, pružiti
asertivnost u javnom prostoru, jednako kao što to čine i muškarci! No danas, nažalost,
prevladava diskurs da nismo sposobne stajati rame uz rame s muškarcima, da nismo
snažne kao muškarci i da shodno tome, trebamo policiju (dakle, većinom muškarce!) da
nas zaštite. To je naprosto žalosno. Da ponovno prisvajamo taj viktorijanski pogled na
ženu, da osporavamo sve dobivene bitke i opet oblačimo tu ustajalu uniformu krhkih,
jadnih, nemoćnih žena.
- Apsolutno - sloboda je teška, riskantna i čovjek u njoj može propasti. O tome je slavno
pisala Camille Paglia, kaže 'sloboda je, između ostalog, pravo da se izložim riziku da
budem silovana'. Ako živiš pod policijskim satom, imaš svog vozača i izlaziš samo za
danjeg svjetla, da, vjerojatno ćeš biti siguran. No, pitanje je - je li to sloboda? Slobodu,
među ostalim, prati i rizik susretanja s različitim svjetonazorima. Da, tamo negdje postoje
muškarci koji smatraju da žene ne bi trebale biti ravnopravne i da, tamo negdje postoje
ljudi koje će ti reći da si kuja, koji će se prema tebi ophoditi ružno i tretirati te kako ne
zaslužuješ - te se stvari neće prebrisati magičnim markerom ako živiš u svojem
ružičastom balončiću. Tako da, individualno, ja ovdje ne zagovaram da svaka žena mora
u svojoj torbici nositi ciglu - nego politički urgiram da žene trebaju zahtijevati slobodu,
bez 'ali' i 'ako', umjesto što ćemo za nju kolektivno prositi institucije.
- Da, svatko tko je ikad bio involviran u bilo kakav slučaj seksualnog zlostavljanja zna da
se takvi incidenti često svode na 'rekla-kazala'. Samo dvoje ljudi, najčešće, zna što se
dogodilo i teško je ustvrditi što je istina, a što laž. U svim drugim sferama zakona naša je
percepcija prema načelu 'nevin dok se ne dokaže krivnja' manje-više netaknuta. U
slučajevima seksualnog zlostavljanja to nije slučaj - politika traži da se štap bezrezervno
okrene u drugom smjeru, pa isključivo u ovoj sferi istražnog procesa imamo termine
poput - 'vjeruj žrtvi'. Možemo shvatiti razloge tome, ženama se prije naprosto nije
vjerovalo kad su ovakvi tipovi zločina u pitanju. No, problem je što ovo sigurno nije
način da se žene tretira pošteno. Jer pretpostavka je da su žene - poput djece. Da nisu
sposobne lagati, da su nevine, neiskvarene, a to je, kao što si spomenuo, nevjerojatno
snishodljivo i patronizirajuće. Mislim da se ne shvaća konfekcija takvog ponašanja. Ljudi
misle da su nježni i topli prema žrtvama, no ustvari pred zakonom diferenciraju žene i
muškarce, žene svode na nekakve zubić-vile koje nisu sposobne manipulirati i govoriti
neistinu.
Mislite li da većina žena, konačno, ignorira taj glupi narativ? Primjerice, nedavno je
bila aktualna uputa: 'Ajmo ne točiti alkohol na božićnim zabavama da ne riskiramo
silovanje...?'.
No, država se nema što uplitati u privatne odluke oko toga što već netko želi učiniti
sa svojim tijelom...
- Apsolutno. Ako si država dopusti da se umiješa u to što će netko raditi sa svojim tijelom
ili ne - zašto se onda ne bi umiješala i u pitanja abortusa? To je nedopustivo. Mora se
zauzeti principijelan stav - žena bi sa svojim tijelom trebala raditi što god hoće!
Za kraj ovog razgovora, Ella, želite li sve ovo uobličiti u jednu finalnu misao?
- Suvremeni feminizam nije napravio ništa za žensku emancipaciju, umjesto toga riječ je
običnom sitničavom, konzervativnom buržujskom hiru kojeg, ovakvog, treba spakirati u
prošlost. Ohrabrila bi sve žene da se odupru zabranama feminizma, da zauzmu stav da je
sloboda, a ne zaštita ono što želimo i da zahtijevamo da nam se svi - od zakonodavaca
političara, aktivista i celebrityja svih fela skinu s grbače i ostave nas na miru.