Tijekom ranog djetinjstva djeca stvaraju snažne emocionalne veze s osobama koje brinuo o

njima što im pruža potreban osjećaj sigurnosti kako bi mogla istraživati svijet oko sebe.
Upravo vrtić predstavlja potpuno novu sredinu punu iznenađenja za dijete, a dijete se još k
tome tada i po prvi puta nalazi u situaciji da je duže vrijeme odvojeno od roditelja. Stoga je
razumljivo da odlazak djeteta u vrtić predstavlja veliku promjenu kako za dijete, tako i za
roditelja.
Strahovi roditelja

S obzirom na novu situaciju u kojoj se nalaze, roditelji si tijekom perioda prilagodbe

postavljaju brojna pitanja. Npr. „Hoće li tete prepoznati sve potrebe mog djeteta? Kako će
dijete bez mene tako dugo samo? Što ako se neće odvojiti od mene?“ i sl. Nova i nepoznata
situacija kod roditelja može izazivati pojavu neugodnih osjećaja, stoga je važno da roditelji
imaju na umu da dijete može osjetiti njihov strah, brigu ili anksioznost vezanu za odlazak u
vrtić. S obzirom na to, dijete može protumačiti strah roditelja na način da vrtić nije sigurno
mjesto za njega, što onda može izazvati dodatni otpor i teškoće prilagodbe. Važno da su
roditelji sigurni u odluke vezane uz vrtić i djetetu predstavljaju vrtić i prije nego krene u
njega, kao pozitivno i veselo mjesto gdje će se moći igrati s drugom djecom, izrađivati
igračke i razne druge stvari, upoznati nove prijatelje i slično.
Reakcije djeteta na prilagodbu

Djetetu je najčešće dovoljna prisutnost roditelja i eventualno poneki poticaj u istraživanju

kako bi se oslobodilo i istražilo novi prostor. Ako se pak dijete teško odvaja od roditelja,
važno je da roditelji usmjeravaju dijete na odgajatelje i/ili vršnjake. Primjerice, ako roditelj
primijeti da mu dijete želi pokazati neku igračku, važno je da ga usmjeri na druge osobe u
okolini tako da mu kaže: „Baš lijepo, pokaži teti Ani ili Marku?“

Prilagodba na vrtić je individualna i obično traje dva tjedna tijekom kojih roditelj ostaje
kraće vrijeme s djetetom u skupini. Vrlo je važno da za vrijeme zajedničkog boravka u
skupini roditelj djetetu dopusti da samo istraži prostor i upozna odgajatelje i vršnjake.

Svako dijete na prilagodbu reagira drugačije jer ona ovisi o nekoliko faktora – dobi
djeteta, povezanosti s roditeljima, djetetovom karakteru, prijašnjim iskustvima socijalizacije –
je li se do tada našlo u većoj skupini vršnjaka, poznaje li neko dijete u grupi od prije, ima li
brata ili sestru, jesu li brat ili sestra mlađi ili stariji, je li se ranije odvajao od roditelja i sl.

Osim toga, djetetove reakcije na prilagodbu mogu se očitovati i na nekoliko razina:

 emocionalnoj (dijete može biti tužno, potišteno, ljuto…),

 tjelesnoj (bolovi, povraćanje, privremeno vraćanje u nižu fazu razvoja, može početi
tepati, iako je razvilo govor ili početi puzati iako je naučilo hodati)
 ponašajnoj (udaranje, vrištanje, odbijanje kontakta, odbijanje hrane)

Ove reakcije mogu se javiti odmah po odlasku u vrtić, ali i nakon nekoliko dana ili tjedana
kada dijete shvati da je vrtić zapravo svakodnevica. Važno je napomenuti da su reakcije na
prilagodbu uobičajene i prirodne, no ako potraju duže od otprilike dva mjeseca dobro je
potražiti pomoć stručnog tima i odgajatelja u vrtiću.
Kako roditelji mogu olakšati proces prilagodbe?

Djeci zahtijevaju rutinu i predvidljivost. Na uspostavljanju rutine roditelji mogu raditi od

rođenja djeteta tako da stavljaju spavati dijete u isto vrijeme svaki dan, da postoje određene
radnje, kao što su pranje zubi, umivanje, obavljanje nužde, nakon što se probudi, da postoji
popodnevno spavanje prije ili poslije ručka i sl. Ako dijete ima uspostavljenu strukturu lakše
će mu se biti priviknuti na rutinu u vrtiću.