Eagleton - Postrukturalizam

De Saussureova tvrdnja da je značenje u jeziku tek stvar razlike. Njegovu tezu o

diferencijalnoj prirodi značenja možemo formulirati kao „ značenje je uvijek rezultat podjele
ili artikulacije znakova.“
Njegovo poimanje znaka kao urednog simetričnog jedinstva između jednog označitelja i
jednog označenog. Označeno je proizvod složene iterakcije označitelja , interakcije u kojoj je
granic nesaglediva. Značenje je rezultat potencijalno beskrajne igre označitelja, a ne pojam
privezan za rep pojedinog označitelja. Označitelj nam ne daje označeno izravnim putem.
Strukturalizam odjeljuje znak od referencije, poststrukturalizam je učinio korak dalje i
odijelio označitelja od označenog. Odnosno, značenje nije neposredno prisutno u znaku.
Značenje znaka je ono što znak nije, to je značenje na neki način uvijek ujedno i odsutno od
znaka. Značenje je razasuto ili raspršeno. Ono nikad nije posve prisutno u znaku, ono je neka
vrsta stalnog treperenja istodobne prisutnosti i odsutnost. Značenje nikad ne možemo posve
dohvatiti jer je ono šire od svojeg izvora.
Mogli bismo reći da značenje nikad nije identično sebi. Ono je rezultat procesa podjele ili
artikulacije. Posljedica činjenica da su uznakovi ono što jesu samo zato što nisu neki drugi
znak. Ono je i nešto što se uvijek odgađa, zadržava, nešto što će tek doći. Ponovljivost znaka i
dio njegova identitea i ono što mu cijepa identitet jer znak uvijek možemo reproducirati u
drugom kontekstu koji mu mijenja značenje.
jezik je mnogo postojaniji nego što su klasični strukturalisti mislili. Umjesto čvrsto određene,
jasno omeđene strukture što sadrži simetrične jedinice označitelja i označenih, jezik sada
počinje mnogo više nalikovati na beskrajnu razmotanu mrežu u kojoj se elemti neprestano
izmjenjuju i okreću u krug, gdje nijedan element nije apsolutno odrediv. Ništa nikad nije do
kraja pisutno u znaku.
Eagleton naglašava kako je značenje uvijek raspršeno unutar jezika i nikad posve jednako
sebi.
Filozofija Zapada je žudjela za time da postoji transcendentalni označitelj i uporišno značenje
prema kojem su upravljeni svi naši znakovi.
Prema teoriji jezika ne postoji pojam koji ne bi bio upleten u beskrajnu igru značenja.
Društvene ideologije izvlače pojedina značenja i daju im povlašteni položaj.
Teleologija je svojevrsno rangiranje i svrstavanje pojmova u hijerarhiju značenja, stvaranje
savršeno uređenih odnosa prema njima. Poststrukturalizam upravu takvu složenost određuje
riječju „tekst“.
J. Derrida naziva metafizičkim svaki sustav mišljenja koji zavisi o neosvojivom temelju,
odnosno nespoznatljivom počelu na kojem možemo graditi hijerarhiju značenja. Takva
potreba za gradnjom te hijerarhije je duboko usađena u našu povijest. Ispitivajući počela
možemo vidjeti kako su ona dio svojevrsnih binarnih suprotnosti. Dekonstrukcija je kritička
operacija kojom možemo djelomice potkopati takve suprotnosti, ili barem pokazati kako one
donekle potkapaju jedna drugu u provcesu tekstualnog značenja. Dakle, dekonstrukcija
shvaća binarne opreke kao svjetonazor strukturalizma i kao tipično ideološko mišljenje.
Ideologije vole povlačiti stroge granice između onoga što jest i što nijje prihvatljivo. Nije se
lako othrvati takvom mišljenju jer ne možemo iz sebe izbaciti binarne strukture. Međutim,
ako na određeni način pristupamo tekstu, možemo rasporiti vezu između takvih suprotnosti i
pokazati da je jedan pojam antiteze kriomice sadržan u drugom. Tipičan način na koji Derrida
čita tekst je da dohvati kakvu naoko perifernu pojedinost djela pa je onda razgrađuje, sve do
granice kada ona počne prijetiti potpunim razvajanjem suprotnosti što upravljaju cjelinom.
Dakle tekstovi potkapaju logiku sustava nad koji nad njima vladaju. Dekonsturkcija to čini
hvatajući se za simptomatična mjesta za aporije ili hijate značenja gdsje se ošivaju i proturječe
sami sebi.
U samom pisanju postoji nešto što uvijek izmiče svim sustavima i svakoj logici. To je ono
stalno svjetlucanje, treperenje i rasprišivanje značenja, ono što Derrida naziva „diseminacija“.
Ono nije lako obuhvatljivo, te kao i svaki jezični proces, tako i pisanje funkcionira na temelju
razlika. Pri tome razlika nije samo po sebi pojam, nije nešto što možemo misliti. Sav jezik,
pokazuje višak točnog značenja i uvijek prijeti da će prekoračiti i izmaknuti se onom smislu
koji ga nastoji sobom obuhvatiti. Književni diskurs mjesto je na kojemu je ovo najočiglednije,
ali isto vrijedi i za ostale vrste pisanja.
- prijelaz sa strukt. na postrukturalizam promatramo kroz Barthesova djela
- u svojim ranim radovima - okorjeli strukturalist (Mitologije, O Racineu, Elementi semiotike,
Sustav mode)
- istražuje značenjske sustave mode, striptiza, rasinovske tragedije...
- njegov je strukt.već i u najranijem razdoblju razblažen drugim teorijama
- fenomenologija (Michelet sobom samim)
- psihoanaliza (O Racineu)
- njegov osebujan stil pisanja prekoračenje je strogih normi strukturalističkog načina analize
- Sade, Fourier, Loyola - mješavina strukturalizma iz ranije i erotske razigranosti iz kasnije
faze
- znak za B. - onaj koji svraća pažnju na vlastitu arbitrarnost, onaj što se ne pokušava prodati
pod krinkom "prirodnog znaka", znak u času kad priopćuje značenje govori nešto i o
relativnosti i artificijelnosti vlastitog statusa
- u ranijim radovima smatra da su razlozi takve prirode znaka politički - znakovi koji se
prodaju pod krinkom prirodnih znakova i koji se nude kao jedini mogući način poimanja
svijeta (zato su autoritativni i ideološki)
- jedna od funkcija ideologija je da oprirodi društvenu zbilju, da je prikaže kao nevinu i
nepromjenjivu kakva je i sama Priroda; Ideologija nastoji pretvoriti kulturu u Prirodu, a
prirodni je znak jedno od njezinih oružja za postizanje toga cilja
- ideologija je svojevrsna suvremena mitologija, područje koje je odbacilo mnogoznčanost i
alternativnu mogućnost (npr. prihvaćanje misli da zapadna demokracija predstavlja istinsko
značenje riječi sloboda, to postaje spontana, prirodna reakcija)
- prema Barthesu postoji književna ideologija analogna ovom "prirodnom stavu" --> realizam
- realistička književnost obično prikriva društveno uvjetovanu ili konstruiranu prirodu jezika;
pothranjuje predrasudu da postoji "običan" jezik koji je na neki način prirodan
- prirodni jezik prikazuje zbilju onakvom kakva ona jest, ne izobličuje je u subjektivne oblike
poput romantizma ili simbolizma; predočuje svijet onakvim kakvim ga je mogao spoznati sam
Bog
- znak je sam po sebi potpuno neutralan i neobojen, jedini mu je zadatak da predoči nešto
drugo, da postane sredstvo značenja koje nastaje neovisno o sebi i da se što manje miješa u
ono što posreduje
- u ideologiji realizma, riječi doživljavamo kao pravilne i postojane korespondencije misli ili
predmeta; riječ postaje jedini pravilni način viđenja ovog predmeta ili izražavanja ove misli
- realistički ili imitativni znak za Barthesa je u biti nezdrav ; takav znak dokida vlastiti status
znaka kako bi pothranjivao iluziju da zbilju opažamo bez njegova posredovanja
- znak kao "odraz", "izraz" ili "predočavanje" niječe produktivnu prirodu jezika jer potiskuje
činjenicu da svijet posjedujemo samo zato što posjedujemo jezik kojim ga označujemo
- Barthesov "dvostruki znak" ukazuje na materijalno postojanje dok u isti mah priopćuje
značenje
- u ranom strukt. razdoblju Barthes vjeruje u mogućnost znanosti o književnosti (znanost o
oblicima, a ne sadržajima)
- studija Balzacove pripovijetke Sarrasine C/Z - prijelomna za B. djelo
- u njoj književnom djelu više ne prilazi kao postojanom predmetu, a jeziku
kritičara odriče svaku pretenziju na znanstvenu objektivnost
- najzanimljiviji tekstovi za kritiku nisu oni koje možemo čitati, nego oni koji
nas navode na pisanje
- čitatelj/kritičar --> proizvođač
- le texte scriptible (koji navodi na pisanje) - obično moderni tekst, nema određeno značenje
ni utvrđeno označeno, pluralan je i difuzan, galaksija označitelja
- svi knjiž tekstovi satkani su od drugih tekstova, svaka riječ, rečenica ili odlomak ponovno je
ispisivanje (a ne samo tragovi, utjecaji)
- piščeva biografija nije ništa drugo nego još jedan tekst
- B - prijelaz sa strukt. na postrukt. prijelaz je s "djela" na "tekst" - pomak od poimanja pjesme
ili romana kao zatvorene cjeline s točno određenim značenjima koja je kritičar dužan
dešifrirati
- otuda pojava različitih postupaka u samoj kritici - S/Z (1970) - B. dijeli Balzacovu
pripovijetku na niz manjih jedinica ili leksija, a na njih primijenjuje 5 kodova - narativni,
hermeneutski, kod kulture, semički, simbolički
- kodovi ističu raspršenost i rascjepkanost djela
- B. - tekst nije toliko struktura, on je beskrajni proces strukturiranja, a strukturiranje
obavlja kritika
- sam sadržaj pripovijetke povezan je s njegovom vlastitom analitičkom metodom; priča se
odnosi na krizu postupka književnog predočavanja, na veze među spolovima i ekonomsku
razmjenu
- književni pokret modernog doba omogućio je nastanak strukt. i postrukt. kritike. Za
postrukt. nema jasne granice između kritike i stvaranja, oba načina sadržana su u pisanju kao
takvom.
- strukt. se javlja u doba kad pitanje jezika počinje opsjedati intelektualne krugove (jezik
zapao u duboku krizu) - kako pisati u industrijskom društvu?
- zaokupljenost formalista, futurista i strukturalista očuđenjem i obnovom riječi
- Nulti stupanj pisanja (1953) - B. skicira povijesne uvjete koji su simboliste doveli do
poimanja pisanja kao neprijelaznog čina, pisanja bez osobitog cilja i određene teme, tj pisanja
kao cilja i strasti za sebe
- pisanje - osjeća krivnju zbog vlastite beskorisnosti u odnosu prema društvu, nastoji isprati
ljagu društvenog značenja - krivnja Književne Ustanove - ustanova koja svjedoči podjeli
jezika i podjeli klasa
- strukt. je najbolje gledati i kao simpotom i kao reakciju na krizu društva i jezika, on iz
povijesti bježi u jezik; nastoji povratiti osjećaj za neprirodnost znakova te izgraditi svijest o
povijesnoj promjenjivosti znakova --> tako se može vratiti istoj onoj povijesti koju je
napustio. Hoće li joj se vratiti ili ne ovisi o tome je li referencija zauvijek ili privremeno
suspendirana
- Zadovoljstvo teksta (1973) - Barthes - odgovor na sve je pisanje
- postrukturalizam - rezultat mješavine euforije i razočaranja nakon studentskih prosvjeda '68.
- postr. pronašao mogućnost da potkopa strukture jezika
- čitanje za Barthesa kasnije postaje erotska igra (a ne spoznavanje)
- nije bilo posve jasno kako se moglo znati da ne postoji sustav kao cjelina kad su opći
pojmovi postali tabu
- muškarci i žene Trećeg svijeta borili su se za oslobođenje svojih zemalja od političke i
ekonomske prevlasti Europe i SAD-a, rukovođeni jasnom predodžbom o logici imperijalizma
– borili su se u Vijetnamu, u doba studentskog pokreta u Europi
- u Europi takve teorije brzo zastarijevale
- nova politika fragmentiranja bila sklona dogmatskom mišljenju da je svaki globalniji
angažman opasna iluzija
- „totalna struktura“ povijesno specifična: naoružana, represivna država kasnog
monopolističkog kapitalizma i staljinizirana politika koja se u toj državi tobože
suprotstavljala, a zapravo itekako sudjelovala u njezinu načinu vladanja – protiv njih
SOCIJALISTI – oni su predvidjeli mogućnost da erotski drhtaji čitanja ili čak rad onih ljudi
koji su proglašavani luđacima i kriminalcima pruža adekvatno rješenje pa su dobili gerilce u
Guatemalli
- u jednoj fazi razvitka poststrukturalizam se pretvorio u način za izbjegavanje svih političkih
pitanja (Derrida – sumnja na klasični pojam istine, zbilje, značenja i spoznaje, ukazujući da se
svi ti pojmovi temelje na naivno imitativnoj teoriji jezika)
- značenje je prolazni proizvod riječi ili označitelja koji se neprestano mijenjaju i pomiču, koji
su dijelom prisutni, a dijelom odsutni – odraz u jeziku – jezik gradi zbilju, a kako spoznati
zbilju? Je li sav govor zapravo govor o našem jeziku? Koja je interpretacija zbilja bolja od
druge? – hermeneutika posvećena suosjećajnom pronicanju u značenje povijesti, no možemo
li upoznati kakvu drugu povijest?
- skepticizam postao moda u lijevo orijentiranim akademskih krugovima – služiti se riječima
kao što su „istina“, „sigurnost“, „stvaran“ u nekim krugovima odmah postaje etiketiran
„metafizičarom“
- ako kažemo da ništa nikad ne možemo spoznati – vidimo istinu „kakva ona jest“ – malo
takvih pobornika danas
- model znanosti koji poststrukturalizam često ismijava je pozitivistički model – verzija
racionalističkog vjerovanja 19. stoljeća u mogućnost transcendentalne spoznaje „činjenica“
oslobođene vrijednosnog suda – takav model neodrživ – „znanost“ se ne iscrpljuje
- dogma tvrdi da smo zatočenici jezika, ne možemo polagati pravo na prilično očigledne istine
jer su relativne u odnosu na naš jezik – prednost: mogućnost da bezobzirno gazimo po
vjerovanjima drugih ljudi, a da pritom ne sputavamo sebe neugodnom obavezom da sami
prihvaćamo bilo kakva vjerovanja – nepredvidiv položaj
- osjećaj da je istina nemoguća – povezanost s povijesnim razočaranjem nakon 1968. – taj
izrečen sud tek prolazni proizvod je označitelja pa ga ne smijemo smatrati „istinitim“ ili
„ozbiljnim“; a najozbiljnije izjave su puke zbrkane igre znakova
- dekonstrukcija u angloameričkom svijetu krenula uglavnom u tom smjeru – Yale škola (Paul
de Man, H. Hillis Miller, Geoffrey Harman, Harold Bloom – književni jezik neprestano
potkopava vlastita značenja) – Paul de Man otkriva novi način definiranja same „biti“
književnosti – sav je jezik neiskorjenjivo metaforičan, funkcionira pomoći tropa i figura –
pogrešno je vjerovati da je bilo koji jezik doslovno doslovan!
- filozofija, pravo i političke znanosti funkcioniraju pomoći metafora, baš kao i poezija, pa su
stoga jednako fikcionalni – metafore su bez „osnove“, tj. puki nadomjesci jednog niza
znakova za drugi, jezik je sklon razotkrivanju vlastite fikcionalne arbitrarne prirode na
mjestima gdje bi htio biti najsnažnije uvjerljiv
- književnost – najočiglednije područje nejasnoća – čitatelj ledbi između doslovnog i
figurativnog značenj
- De Man i Hillis Miller tvrde da književnost ne mora dekonstruirati kritičar: moguće je
pokazati da ona sama sebe dekonstruira i tu je njezina bit
- čitanje za Yale školu nije pitanje stapanja dvaju različitih, ali određenih značenja u jedno,
već je neprestano hvatanje čitatelja u letu između dvaju značenja koja ne možemo ni pomiriti
ni odbaciti – književna kritika ironična, neugodna, zbunjujući izlet u unutrašnju prazninu
teksta
- angloamerička dekonstrukcija nije ništa drugo nego povratak na stari formalizam nove
kritike; formalizam u pojačanom obliku – za novu kritiku je pjesma NEIZRAVNO govorila o
izvanpjesničkoj stvarnosti, za dekonstrukciju književnost svjedoči o nesposobnosti jezika da
čini išta drugo doli da priča o vlastitom neuspjehu
- nova kritika poimala je tekst kao sretni prekid s doktrinarnom vjerom u sve snažnije
ideologizirani svijet, dekonstrukcija smatra da je društvena zbilja slabo determinirana te da je
nalik na još nepostojaniji splet neutvrdivosti značenja
- književnost poseže za poviješću i kolonizira je, piše po uzoru na vlastitu sliku – književnost
može reproducirati novo-kritičko povlačenje u književni tekst, ali mu može i oduzeti značenje
– iskustvo je za dekonstrukciju jezik
- doktrinarna opsjednutost „neodređenošću“ – značenje postaje određeno, a riječima kao
„istina“, „stvarnost“, „spoznaja“ – vraćamo snagu kad jezik gledamo kao nešto što činimo,
kao ono što je nerazdvojno utkano u praktične oblike našeg života – jezik postaje još
proturječniji
- angloamerička dekonstrukcija – tekstovi zatvoreni jer su prazni, rastapanje značenja : ako je
vaš kritički prikaz nečijeg kritičkog prikaza pojedinog teksta ostavio i najsitnija zrnca
značenja nedirnutim, naići će netko treći koji će zauzvrat dekonstruirati vas –
dekonstrukcijska igra moći, slika i prilika
- angloamerička dekonstrukcija ukazuje na posljednji stupanj liberalističkog skepticizma – u
Europi drugačije – 60-e godine ustupale mjesto 70-ima, uspomene na karnevalsku '68.
blijedile, svjetski kapitalizam zapao u ekonomsku krizu, fr. poststrukturalisti povezani
avangardnim časopisom Tel Quel
- pojedini načini primjene dekonstrukcije u Americi doprinose institucionalnom zatvaranju
koje služi vladajućim političkim i ekonomskim interesima američkog društva (tako misli
Derrida) – za Derridu je dekonstrukcija politička praksa, tj. pokušaj razaranja logike pomoći
koje pojedini sustav mišljenja održava svoju moć → dekonstrukcija niječe postojanje svega
osim diskursa, ali potvrđuje postojanje čistih razlika u kojima se otapa svako značenje i
identitet
- 60-ih i 70-ih godina počeli su se javljati novi politički oblici pred kojima je tradicionalna
ljevica zastala – reagirala je dvojako: podcjenjivanjem ili apsorbiranjem političkih skupina
kao sporednih frakcija vlastitog programa
- nova politička skupina koja nije prihvatila ni jednu ni drugu taktiku bio je pokret za ženska
prava u Europi i SAD-u – pokret je odbacio ekonomski utemeljenja razmišljanja većine
klasičnim marksista koja nisu mogla protumačiti položaj žena kao potlačene društvene
skupine – potlačenost žena stvarna (majčinstvo, domaćinstvo, diskriminacija na poslu i manja
plaća) – to je zapravo pitanje IDEOLOGIJE SPOLOVA, načina na koji muškarci i žene vide
sebe i svoj uzajamni odnos u društvu s muškom prevlašću, pitanje gledanja i ponašanja koje je
ponekad surovo otvoreno ili nesvjesno
- izjednačavati osobno s političkim je neprimjereno: istina je da je osobno u isti mah i
političko, ali je osobno u stanovitom i važnom smislu ujedno osobno, a političko političko:
političku borbu ne možemo svesti na osobnu
- feministički pokret često isticao osobnost, spontanost i doživljajnost – odbacio je teoriju na
gotovo posve isti način kao vulgarni antiinelektualizam, a ponekad bio jednako ravnodušan
prema patnjama svih osim žena
- hijerarhijska suprotnost između muškarca i žene najžešća i najtrajnija – ideologija toga
antagonizma sadrži metafizičku iluziju – ako su tu iluziju podržavale materijalne i društvene
povlastice koje je ona nosila muškarcu, podržavala ju je i složena struktura straha, želje,
mazohizma i tjeskobe – pokret za ženska prava nije bio izdvojiva pojava već posebna
kampanja
- poruka pokreta: ne da bi žene morale biti ravnopravne muškarcima po moći i položaju u
društvu, već da bez feminizacije ljudske povijesti svijet zacijelo neće moći opstati
- socijalistčki oblik feminizma odbija da se na borbu za ženska prava gleda kao na element
općeg sustava koji bi ga mogao nadvladati
- radikalni feminizam – ističe pluralnost, suprotnost i razdvojenost spolova
- oslobađanje potlačenih društvenih skupina i klasa nije samo moralni i politički imperativ,
već uvjet za emancipaciju žena