Odsjek za komparativnu književnost

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Analiza pjesme: Jacques Prévert, Barbara

Kolegij: Analiza lirske pjesme

Nositelj kolegija: dr. sc. Slaven Jurić

Studentica: Anja Opačić

U Slavonskome Brodu 21. siječnja 2021.

Jacques Prévert jedan je od najpoznatijih francuskih pjesnika 20. stoljeća. Prozvan
„pjesnikom Pariza“, Prévert svoju karijeru započinje pišući pjesme svojim prijateljima, a
„Barbara“ je jedna od njegovih prvih i najpopularnijih pjesama koja je prvi put ugledala
svjetlo dana u zbirci “Riječi” (“Paroles”) koja je objavljena 1946.

Na samome početku pjesme, u prvome stihu, lirski se subjekt u apostrofi obraća

nepoznatoj ženi imena Barbara. On je zaziva u svome sjećanju, no ujedno i moli: “Sjeti se
Barbara“ te nastavlja dalje, opisujući uspomenu jednog običnog kišnog dana koji je na njemu
ostavio dubok utjecaj. U pet stihova koje niže nakon početnog obraćanja Barbari, lirski
subjekt otvara uspomenu koja ga vraća u nedefiniranu prošlost, u kišan dan u francuskom
gradu Brest i trenutak kada ju je ugledao: “A ti si hodala nasmijana/ Prokisla radosna
očarana”. Kada je u svome sjećanju prizvao sliku Barbare, on je ponovno zaziva, moli je da
se sjeti - možda u želji da ga čuje te da se i ona zajedno s njim prisjeti tog običnog, no
lijepog kišnog dana, a možda mu je obraćanje njoj, dozivanje njezinog imena, pomoć za
odmotavanje toga sjećanja. Nastavlja dalje, dajući informaciju čitatelju tko je ona – samo
prolaznica koju je: “sreo u Ulici Sijama”. Od jedanaestog do trinaestog stiha on opisuje svoj
odnos s njom: oboje su se smiješili te se oboje nisu poznavali – dva stranca koje je djelić
sreće na trenutak spojio. U četrnaestome i petnaestome stihu po treći ( i četvrti) put u pjesmi
u imperativu moli, zapovijeda: “Sjeti se/ Sjeti se toga dana/ Ne zaboravi”. Ovoga puta
izostavlja njezino ime, što dodatno naglašava značenje tih riječi, pojačava želju da može
uspostaviti kontakt s Barbarom, no ne samo s Barbarom, već i sa čitateljem, pobuđujući u
njemu neka davno zaboravljena sjećanja. U svojoj molbi, lirski subjekt kao da pokušava
prijeći granice svog uma i doprijeti do Barbare, a kao potpuno jezična figura, kao da
pokušava prijeći granice papira i doprijeti do čitatelja, moleći, preklinjući da se ne dogodi
zaborav.

Od šesnaestog do dvadeset i drugog stiha lirski subjekt opisuje kako je saznao za

njezino ime: “Neki je čovjek stajao u trijemu/ I viknuo tvoje ime/ Barbara/ I ti si po kiši k
njemu potrčala/ Radosna prokisla očarana/ U njegov zagrljaj pala”. To je za lirski subjekt bila
kulminacija samoga sjećanja – ljubav između dvoje ljudi. U iduća četiri stiha, lirski se subjekt
ponovno obraća Barbari: „Sjeti se toga Barbara”, ovoga puta dodajući i objekt – neka se sjeti
svega navedenog što je dosad rekao. Njegovo konstantno obraćanje njoj ujedno služi i kao
provjeravanje „veze“ između sebe i Barbare u njegovom sjećanju, između sadašnjosti u kojoj
se on nalazi i prošlosti kojoj pripada Barbara koju on zna. Kao da je zaboravio da joj se treba
obraćati s „Vi“, on daje ispriku za svoju neformalnost u obraćanju ženi koju ne poznaje
osobno. Pojašnjava svoju slobodu u biranju zamjenice “ti” umjesto “Vi” jer on sebe smatra
prijateljem svih onih koji se vole; ovime je naglašena važnost ljubavi koja djeluje kao
poveznica među ljudima, i onih koji se znaju i onih koji se ne znaju. Koliko je utjecala na
lirskog subjekta sreća na Barbarinom licu opisana u početnim stihovima i ljubav između nje i
muškarca na trijemu pokazuje činjenica da se on, nakon svih tih godina, i dalje sjeća nje,
Barbare, te nepoznate žene koju je na ulici ugledao i zavolio. On kaže: “Sjeti se toga Barbara/
I ne ljuti se što ti govorim ti/ Ja kažem ti svima koje volim/ Čak i onima koje sam jednom
vidio/ Ja kažem ti onima koji se vole/ Čak i onima koje nisam upoznao”.

Od dvadeset i devetog do trideset i sedmog stiha lirski subjekt utvrđuje sve što je
dosad rekao te po posljednji put u pjesmi moli Barbaru da se sjeti i da ne zaboravi taj dan, a
posebice kišu koja je padala. Lirski subjekt svoje sjećanje ovdje završava postupnim
udaljavanjem iz ptičje perspektive od mjesta susreta, nižući motive: Barbarino lice, grad,
more, arsenal i brod iz Ouessanta. Tim postupkom gotovo filmski želi dočarati trenutak u
kojem se sjećanje gasi i nestaje, kako se fokus sve više udaljava započevši s Barbarinim
licem, a završivši s pogledom na brod koji plovi morem. Lirski subjekt je ovdje poput
transcendentalnog bića koje ima mogućnost da obuhvati točke gledišta različitih opsega, on je
jezična tvorevina koja, kao i sveznajući pripovjedač, to može napraviti – što se više odaljuje
od Barbare, to se sve više odaljuje od tog dana. Motiv kiše je onaj koji povezuje sve ove
prethodno nabrojane motive, te je, uz ljubav, jedan od glavnih motiva prvog dijela pjesme.
Na prvi pogled, scena koju lirski subjekt opisuje kao da je građena na opreci – kišni dan i
susret dvoje ljudi koje on promatra. No, u ovome dijelu pjesme motiv kiše ne prati
melankoličan ton, naprotiv, on daje tome susretu romantičan ton, a on sam je metafora za
sreću, prirodna pojava koja čisti prljavštinu s ulica i nakon koje se lakše diše. Stoga, lirski
subjekt, opraštajući se od tog sjećanja, napominje Barbari da, ako se ne bude sjećala ičega
drugoga, da se barem sjeti te kiše koja je padala po njezinom licu i gradu kojim je hodala; da,
ako išta, sačuva uspomenu na osjećaj koji je kiša prouzročila.

U drugome dijelu pjesme ugođaj se mijenja iz romantično-nostalgičnog u tužan,

ozlojeđen i razočaran. Sama se promjena tona osjeća i u obraćanju lirskog subjekta Barbari:
“O Barbara”, te je vidljiv kontrast između početka pjesme gdje je moli da se sjeti i sada, kada
samo zaziva njezino ime, shrvan tugom i boli, sa željom da Barbara pamti kišu kao nešto
sretno, a ne da je povezuje s ratom i njegovim posljedicama. Više od nje ne traži da se sjeti i
zapamti, sada joj se žali, sada zapomaže. Prévert nije slučajno izabrao ime Barbara: sveta
Barbara je pored ostalog i zaštitnica dobre i blažene smrti, a topnici u ratu bi je zazivali da im
pomogne. Lirski subjekt se ponovno vraća u prošlost, no sada nešto bližu u kojoj bjesni rat,
on se pita što se događa s Barbarom u tome trenutku, kaže: „I što je s tobom sada/ Pod kišom
kanonada”. Također, pita se i što je s njezinim dragim, je li on živ ili mrtav te koristi
nestajanje kao eufemizam za smrt: “A onaj koji te grlio/ Zaljubljeno/ Je li mirno nestao ili još
uvijek živi”. Stih “Rat je svinjarija velika” odražava nezadovoljstvo lirskog subjekta, njegovo
protivljenje prema tome činu, apsurdnost koju rat nosi sa sobom. Pjesnik ovdje ponovno
uvodi motiv kiše, no sada kiša nije više metafora za sreću, simbol tog kišnog susreta na ulici,
ona je sada simbol razaranja i smrti: “Pod kišom kanonada/ Ognja krvi i čelika”.

U četrdeset i šestome stihu lirski se subjekt posljednji put obraća u pjesmi Barbari,
završavajući svoju lamentaciju o ratu, svoju poruku njoj. Sada se vraća u sadašnjost i
obavještava Barbaru o poslijeratnom Brestu. Kiša je i dalje glavni motiv, no ona sada nije
simbol za rafalnu paljbu ili simbol uništenja, već je ona sad sve što je preostalo od nekoć u
kiši okupanog, srećom ispunjenog Bresta: “Bez prestanka kiši nad Brestom/ Jednako kao i
tada/ Ali to nije isto i sve je srušeno/ To su korotne kiše/ Strašne i neutješne”. Metaforom
korotnih kiša on opisuje ogromnu tugu i bol koja vlada među onima koji su preživjeli i što
oplakuju svoje najmilije, također, može i ukazivati na nebo koje plače zajedno s njima.
Pjesma završava s uvođenjem novog motiva, oluje “ognja, krvi i čelika”, tom metaforom
pjesnik naglašava bješnjenje i jačinu rata koji je prohujao kroz Brest i nije ostavio ništa za
sobom, poput razorne oluje iza koje ostane sama šteta. Taj motiv pjesnik na kraju uspostavlja
s motivom oblaka; od te oluje nije došlo sunce, već oblaci što predstavljaju nemirno,
nesigurno i neizvjesno, štoviše, depresivno stanje u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Oni
nisu opisani kao znakovi sreće ili mira, oni su oblaci, kaže: “Što kao pseta crkavaju/ Kao
pseta što nestaju”, sami, ostavljeni, što donesu kišu koja više nije ni sretna ni užasna već kišu
koja kiši ni za koga. Nema više prolaznika koji bi trčali jedan drugome u zagrljaj ili
prolaznika koji bi to promatrali; to je kiša za one koji tuguju i za one kojih više nema:
“Daleko daleko od Bresta/ Od koga ništa ne osta”.

Tematski, ova bi se pjesma mogla usporediti sa sonetom još jednog velikog

francuskog pjesnika Charlesa Baudelairea - „Jednoj prolaznici“ („Les Fleurs du mal“, 1857.).
Lirski se subjekt također nalazi kao prolaznik-promatrač na ulici čiju pažnju zaokuplja jedna
žena. Za razliku od lirskog subjekta i Barbare, ovdje su lirski subjekt i neimenovana
prolaznica razmijenili pogled koji je na njega ostavio utisak iste jačine kao i osmijeh na
lirskog subjekta iz „Barbare“. Sudbina ove žene ostala je nerazriješena, poput Barbarine – sve
što lirski subjekt zna o njoj nalazi se u tom trenutku susreta na ulici, a njezina prošlost i
budućnost ostaju, i njemu i čitateljima, tajna. Baudelaierov sonet prati mističan, mračan ton
pun oksimorona: „zaglušna vrištala...“ , „veličanstvo bola”, „zanosnu blagost”, „smrtonosnu
slast” i motiva kao što su vitka crna žena, olujno nebo, noć, prelest i vječnost. Motiv
prolaznika i povezivanja dvaju stranaca skoro sto godina poslije ponovio se u Prévertovoj
pjesmi, zasigurno nadahnutoj Baudelaireovim sonetom. Prolaznica i trenutak kodificiraju se;
čitatelj koji je upoznat s ovim motivima nakon samo nekoliko početnih stihova „Barbare“,
zahvaljujući metajezičnoj funkciji pjesme, moći će očekivati o kojoj se temi radi i kakav će
biti odnos lirskog subjekta i te prolaznice. Stoga, kako Kravar nalaže u Lirska pjesma, u:
Uvod u književnost (1986:398), temu pjesme treba „uvijek razumijevati u dvjema relacijama:
u referencijalnoj relaciji, koja je povezuje s njezinim predmetom, i u relaciji koja je povezuje
s drugim lirskim temama.“ Ovi znakovi, također, indiciraju Prévertovu vezu s tradicijom – on
slijedi tradiciju modernizma koju je sam Baudelaire utemeljio uvodeći te znakove u
poslijeratno vrijeme.

Prévert piše ovu stihičnu pjesmu u obliku monologa lirskog subjekta upućenog
Barbari. Utjecaj nadrealizma na njegovu poeziju je vidljiv u nizanju slika poput procesa
dohvaćanja sjećanja i izostavljanju interpunkcije osim jedne jedine točke na kraju zadnjeg
stiha; čitatelj ima dojam da se pred njim nalazi komadić nečije svijesti, nečijega sjećanja.
Gotovo kao da prisluškuje nečiji tok misli – sjećanje lirskog subjekta konstantno je
isprekidano skokovima iz starije prošlosti u sadašnjost pa raniju prošlost da bi se ponovno
vratio u sadašnjost: malo se fokusira na sjećanje, malo na obraćanje Barbari, malo na rat,
malo na ono što je ostalo poslije svega.
Obilatom upotrebom imperativa i vokativa te slobodnog stiha, izmjenom dugih i kratkih
stihova, izbjegavanjem podjele u strofe i kidanjem sintakse pjesnik stvara šarolik ritam, ritam
koji imitira ritam govora ili misli nekog čovjeka. Ova pjesma od šezdeset stihova kao da je
zapis struje svijesti – šezdeset stihova predstavlja jedan tren, sekundu ili minutu – koliko je
potrebno da navru uspomene; koliko je potrebno da se sreća pretvori u tugu. Iako izostaje
stihovna izometrija, Prévert gradi ritam pažljivim naglašavanjem riječi, kao što je ranije
rečeno, kidanjem sintakse. Desnu vertikalu dodatno učvršćuje završavajući stih s
autosemantičkom riječju, a kadence prevladavaju kao najčešće sintaktičke granice. Ritam se,
također, gradi ponavljanjem određenih stihova, koje ostavi potpuno jednakima ili ih donekle
varira te ponavljanjem određenih riječi kroz čitavu pjesmu, primjerice: „Ja kažem ti svima
koje volim/ Čak i onima koje sam jednom vidio/ Ja kažem ti onima koji se vole/ Čak i onima
koje nisam upoznao”. Stih koji se najviše ponavlja u pjesmi i koji svaki puta varira je “Sjeti
se Barbara”. On služi poput svojevrsnog refrena, mijenjajući se zajedno s pjesmom kako je
već prethodno opisano, pridonoseći ritmu i naglašavajući važnosti sjećanja.
Ova pjesma prvo je ljubavna pa onda anti-ratna. Tome pridonosi nekoliko stvari: 1. Kada bi
se dijelila, mogla bi biti podijeljena na dva dijela: prvi dio koji bi zasigurno bio ljubavni i koji
započinje sa “Sjeti se Barbara” – sjećanje na kišni dan u Brestu i drugi dio koji bi zasigurno
bio anti-ratni koji započinje s “O Barbara” – lamentacija o ratu i ratnim razaranjima. Ta su
dva dijela tonski i tematski u kontrastu – ljubav i rat; povezivanje i razaranje, a dva motiva
koja ih povezuju su Barbara i kiša. 2. Prvi dio zauzima puno veći prostor pjesme od drugog
dijela. 3. U anti-ratnom dijelu pjesme, lirski se subjekt i dalje obraća Barbari, pita se o
njezinom životu i životu njezinog dragog, brine se za njih. Rat kao da je stavljen u drugi plan,
dok su žaljenje za Brestom i briga za Barbaru ono što se ističe – ljubav lirskog subjekta
prema Barbari i Brestu nije nestala.
Osim prethodno navedenog značenja imena Barbara, glasovi koji čine to ime (sada
rastavljeno na slogove), bar-ba-ra, b, praskavac i r, zvonačnik, snažni su suglasnici koji daju
prizvuk rafalne paljbe, strojeva i motora. Također, asociraju na nešto vatreno i strastveno,
poput razmjenjivanja nježnosti na kiši. Prévert pjesmu završava s jednom jedinom točkom: tu
je kraj obraćanja lirskog subjekta Barbari, tu je kraj ovoj pjesmi.

“Barbara” je jedna od najpoznatijih i često uglazbljivanih pjesama dvadesetog

stoljeća. Prévert je uspio u samo šezdeset stihova od stranaca napraviti prijatelje te preko
lirskog subjekta izraziti svoje nezadovoljstvo prema ratu i to sve ogrnuti motivom kiše,
stvarajući od nje nešto više od same prirodne pojave. On je uokvirio sasvim svakodnevan,
moglo bi se reći čak i običan trenutak na ulici i opisao ga s velikom dozom osjećajnosti: kako
je samo jedan trenutak dovoljan da dvoje stranaca stvori duboku povezanost. Biranjem
običnih riječi i stvaranjem govornog ritma približava ovu pjesmu čitateljima – svatko se
može poistovjetiti s ovom pjesmom, vidjeli čitatelji sebe u Barbari ili u lirskom subjektu.
Zahvaljujući Prévertu, ime Barbara obojano je strahom od zaborava, ono postaje simbol za
mladost i ljubav, ono je ključ za otključavanje riznice sjećanja.

LITERATURA

T. Bogdan, Lirski subjekt u: Lica ljubavi, Zagreb 2003.

J. Užarević, Kompozicija lirske pjesme, Zagreb, 1991.
S. Petrović, Stih u: Uvod u književnost, Zagreb, 1986.
Z. Kravar, Lirska pjesma, u: Uvod u književnost, Zagreb, 1986.
M. Solar, Modernizam, u: Povijest svjetske književnosti, Zagreb, 2003.