MOJI IZUMI, INOVACIJE, IDEJE,

TEHNIČKA UNAPREĐENJA
I
TEHNIČKO TEHNOLOŠKE ANALIZE

AUTOR: TIHOMIR ČULJAK

1
2
MOJI IZUMI, INOVACIJE, IDEJE, TEHNIČKA
UNAPREĐENJA I TEHNIČKO TEHNOLOŠKE ANALIZE

Uvod
U današnjoj globalnoj konkurenciji opstati može samo onaj tko je po kvaliteti i cijeni "svjetski
prvak" u onom što radi. Na konkurentnost utječe više faktora koje možemo podijeliti na probleme
unutar samih poduzeća, te na probleme u poslovnom, socijalnom, obrazovnom i političkom
okruženju.

Tehnološke inovacije
Za tehnološke inovacije imamo dovoljno inovatora i znanstvenika, ali ne znamo pretvoriti ideje u
proizvod. Naši inovatori rado odlaze na svjetske izložbe inovacija gdje ih već prvog dana obiđu
razni industrijski agenti koji sve snime. Nakon toga dolaze organizatori sa vrećom medalja kojima
"šakom i kapom" nagrađuju sve što tehnološki može funkcionirati. Kad se naši inovatori, veseli
zbog dobivenih medalja vrate kući uslikaju ih mediji koji ih vide kao sportaše koji su pobijedili u
nekoj sportskoj disciplini. I to je kraj.
U ozbiljnim državama to je tek početak, bitno je ideju pretvoriti u proizvod.
Kako bi se inovacije mogle pretvoriti u industrijske proizvode potrebno je udružiti inovatore,
znanstvenike i poduzetnike, osnovati razvojne timove i institute u kojima bi se ideje razvijale, te
stvoriti rizične fondove iz kojih bi se to sve financiralo. Vjerojatnost udruživanja ideja i kapitala
kroz povijest je veličina gradova u kojima ljudi žive, te motivaciji za udruživanje. Vlasnici kapitala
kojima konkurencija smanjuje tržište i koji se suočavaju sa mogućnošću propasti najbolji su
kandidati za prihvaćanje novih ideja. Internetske mreže su znatno povećale mogućnost za plasiranje
ideja, te je veličina gradova u kojima inovatora živi prestala biti osnovni faktor vjerojatnosti
udruživanja ideja i kapitala.

Problemi u domaćem okruženju

Hrvatsko društvo je 30 godina nakon pada komunizma još uvijek opterećeno shvaćanjima iz bivšeg
sustava, po kojem državni službenici na poduzetnike gledaju kao na krave koje treba dobro "musti",
dok obični ljudi, zavedeni ljevičarskim medijima, na njih gledaju kao na one što su su sve
opljačkali. Istina je kako jedino poduzetnici mogu zaposliti nezaposlene, a da bi to mogli treba im
sa leđa skinuti mnoge utege. Kod osnivanja novih poduzeća potrebno je osigurati jeftiniji najam
prostora. U vlasništvu propalih poduzeća i banaka nalazi se vrlo velika količina nekretnina izvan
upotrebe. Nova proizvodnja poduzeća bi u prve tri godine morala imati razne porezne olakšice.
Osim toga, u usporedbi s velikim poduzećima i osobito multinacionalnim kompanijama, nova mala
poduzeća imaju vrlo težak pristup kreditima, sigurnim dobavljačima, robnim lancima i kupcima.
Veliki problem je i korupcija. Poreznici najčešće dolaze kod malih poduzetnika kojima dobro ide,
zato što tamo mogu nešto naplatiti, a ponekad zato da nešto zarade u "fušu". Korupcija je stvar
prilike. Cilj poreznika ne smije biti: "uzmi gdje ima", već cilj treba biti uklanjanje nesposobnih iz
tržišne konkurencije.

3
Problem je i to što veliki ulagači vrlo lako varaju male dioničare. Kada se udruže poduzetnici sa
inovatorima obično je inovator onaj koji ima puno manji udio u vlasništvu pa ga većinski vlasnik
vrlo lako može prevariti. To rađa nepovjerenje i strah od otkrivanja svih detalja inovacije, a bez toga
nije moguća uspješna suradnja na razvoju inovacije. Kako bi se to spriječilo potrebna je i puno jača
zaštita sitnih dioničara od prebacivanja dobiti na druga povezana poduzeća u vlasništvu većinskog
dioničara (dobavljačima preko viših cijena i kupcima preko nižih cijena). Zaštitu sitnih dioničara bi
trebala po službenoj dužnosti kontrolirati posebna policija koja bi također kontrolirala, ulazne
račune i provjeru zloupotrebe povlaštenih informacija. Kod svih blokiranih poduzeća trebali bi
provjeravati ulazne i izlazne račune i provjeriti eventualno izvlačenje novca. Ako postoje
zloupotrebe potrebno je blokirati svu privatnu imovinu odgovornih osoba i bliske rodbine.
Poduzećima bi trebalo omogućiti udruživanje u veći broj dobrovoljnih gospodarskih komora, dok
obavezno članstvo u sadašnjim komorama treba ukinuti za sve koji uđu u neku drugu komoru. I
komore bi trebale međusobno konkurirati, a na nivou države bi trebala postojati samo labava
koordinacija svih komora. Stručne komore su često organizacije za zaštitu stručnog monopola
postojećeg članstva u odnosu na mlade stručnjake, te je na tom području potrebno donijeti jasna
pravila za stručno usavršavanje i stjecanje licenci.
Veliki trošak proizvodnim poduzećima su monopolska javna i komunalna poduzeća kojima se
moraju vrlo skupo plaćati njihove proizvode i usluge. Kako bi se povećala konkurentnost
proizvodnih poduzeća na svjetskom tržištu i ovakve ulazne troškove je potrebno što više smanjiti, a
to je moguće potpunom demonopolizacijom tamo gdje je to moguće, a tamo gdje nije moguće
monopolska poduzeća je potrebno natjerati na racionalnije poslovanje. Kako bi se monopole
natjeralo na tržišno ponašanje potrebno im je zakonom zabraniti bavljenje bilo kakvim drugim
poslom osim njihove osnovne djelatnosti u kojoj imaju monopol, kako ne bi mogli rušiti cijene na
sporednim djelatnostima, zahvaljujući zaradi ostvarenoj u monopolskoj djelatnosti.
Također bi ih trebalo zakonski natjerati na izdvajanje sporednih poslova u samostalna poduzeća, ili
prepuštanje tih poslova privatnim poduzećima za održavanje, informatiku, čišćenje, zaštitu i td. Na
taj način bi se iz bilanci izdvojenih poduzeća vidjelo gdje se ostvaruje dobit, a gdje gubitak, te bi
prebacivanje troškova s jednog poduzeća na drugo poduzeće bilo znatno teže.
Kako bi što bolje iskoristili ono što imamo i kako bi proizvođači bili konkurentni na svjetskom
tržištu koncesije za korištenje raznih dobara ne bi smjele biti veće nego u susjednim zemljama.
Zaštita dobara mora biti usmjerena zaštiti od "kvarenja" a ne zaštiti od korištenja.
I fiskalnoj i monetarnoj politici osnovni cilj bi morao biti puna zaposlenost.
U razvijenim državama uspješne kompanije odvajaju znatan dio profita u razvojne fondove. Osim
toga mnoge države i novčano, do određenog postotka ulaganja pomažu Start-ap poduzeća koja nude
konkretna rješenja za neke definirane probleme, osobito za potrebe vojske, infrastrukture, ili
znanstvenih istraživanja. Sve državne institucije koje traže rješenja za nekakve probleme koji se ne
mogu riješiti kupnjom gotovih proizvoda morala bi rješenja tražiti na javnom natječaju za
inovativne projekte, koji bi trebali biti slični postupku za odabir umjetničkih ili arhitektonskih
rješenja. Prijavljeni inovativni projekti bi se trebali stručno procijeniti i naručitelj bi morao
sufinancirati izradu pilot projekta ili prototipa. Nakon testiranja nekoliko najboljih prijedloga
naručitelj bi morao odabrati najbolje, te bi morao sufinancirati nultu seriju, ili izgradnju projekta.
Privatna izdvajanja za inovacije u razvijenim državama tretiraju se kao porezne olakšice, te bi i
nerazvijene države to trebale slijediti ako se žele razvijati. Kako bi poduzetnici nešto izdvojili za
razvoj trebalo bi im dozvolili da jedan dio poreza na dobit, alternativno uplate u rizične fondove za
razvoj pojedinih znanstvenih istraživanja, ili za razvoj konkretnih ideja.

4
 Inovacije i industrijski agenti

Osnovni faktor ekonomskog razvoja svake države je industrijska proizvodnja, a temelj industrijskog
razvoja su ideje, inovacije i izumi. Za razvoj novih ideja, inovacija i izuma potrebno je puno
kapitala i ulagači moraju imati pravo na monopol u iskorištavanju novih proizvoda jedno vrijeme
kako bi otplatili sredstva uložena u razvoj. Hrvatska kao država ima zakone o zaštiti intelektualnog
vlasništva, ali nema sustav potreban za razvoj novih proizvoda od ideje do gotovog proizvoda.
Razvoj inovacija je rizik u kojem samo oko 2 posto ideja ima mogućnost doći do faze industrijskog
proizvoda. Kopiranje postojećih proizvoda koji se već nalaze na tržištu obično je neisplativo zato
što se u razvojnim odjelima konkurenata već nalaze novi proizvodi u razvoju.
Velike svjetske korporacije konstantno rade i jedno i drugo, to jest razvijaju svoje inovacije, ali i
kradu tuđe ideje koje nisu dovoljno kvalitetno zaštićene. U krađi tuđih ideja najčešće imaju pomoć
svojih državnih obavještajnih službi, a mnoge velike korporacije imaju posebne odjele za
industrijsku špijunažu uz pomoć kojih pribavljaju informacije o tome što radi konkurencija. SAD, u
okviru ministarstva gospodarstva ima posebnu obavještajnu službu, nacionalnu agenciju za usluge
tehničkih informacija (NTIS national tehnical Information Service). NTIS osigurava tvrtkama,
sveučilištima i javnosti pravovremeni pristup preko 3 milijuna publikacija koje pokrivaju više od
350 tematskih područja. Informacije o svim novim inovacijama i otkrićima besplatno dostavljaju na
adrese preko 500 tvrtki kojima bi pojedina informacija mogla biti zanimljiva.
Na svjetskom nivou svi su međusobno suprotstavljeni u borbi za iste kupce. U tržišnom ratu protiv
konkurencije dobavljači su saveznici, konkurenti su neprijatelji, a kupci su bojno polje za koje se
konkurenti bore. Kako bi pobijedili u tom ratu poduzeća moraju biti sposobna kreirati svoje
strateške planove opstanka, a za to je neophodno posjedovanje informacije (bilance i probleme) o
protivnicima i njihovim saveznicima, o kupcima (tržištu) i o vlastitim saveznicima (dobavljačima).
Svuda u svijetu postoji barem jedan inovator na 10.000 ljudi, i barem jedan na milijun ljudi koji
može smisliti nešto novo na svjetskom nivou. Kako bi se smanjio broj inovatora koji smišljaju nešto
što je već izmišljeno potrebno je imati jako tehnološko obrazovanje. Naši inovatori rado odlaze na
svjetske izložbe inovacija gdje ih već prvog dana obiđu razni industrijski agenti koji sve snime.
Nakon toga neku konkretnu poslovnu ponudu mogu očekivati samo oni koji imaju gotovi novi
proizvod spreman za distribuciju preko raznih komercijalnih posrednika.
Od odlazaka na međunarodne izložbe najveću korist imaju industrijski agenti koji stječu mogućnost
lagane krađe dobrih ideja i njihovu prodaju svojim komitentima. Kupcima takvih ideja, ako im se
nešto svidi, dovoljno je pričekati da inovator prestane plaćati troškove za održavanje patentne
zaštite. Agenti koji se bave industrijskom špijunažom najčešće se predstavljaju kao vrhunski
znanstvenici ili inženjeri, a posao im je obilaziti tehnološke i znanstvene kongrese i sajmove
inovacija gdje se upoznaju sa ljudima koji imaju nove ideje, te pokušavaju od njih doznati čime se
bave. Ovi agenti često rade za privatne korporacije kojima pribavljaju informacije o novim
otkrićima i inovacijama, proučavaju jesu li te inovacije dovoljno patentno zaštićene, te svoje
komitente savjetuju kako iskoristiti dobivene informacije. Ako primijete kako je neka inovacija
pravno nezaštićena komitentu savjetuju daljnji razvoj uz manje izmjene u svojim razvojnim
odjelima. Kompanije nastoje ideju pretvoriti u model, ili manji pilot projekt koji se tehnički ispituje.
Na osnovu tehničke provjere pravi se mikroekonomska analiza koja daje podatke o troškovima
proizvodnje u serijskoj proizvodnji, te se na osnovu toga dobivaju informacije o isplativosti novog
proizvoda ili tehnologije. Ako kompanija procijeni kako bi taj proizvod bio konkurencija njihovim
postojećih proizvoda izvedbene planove za proizvodnju najčešće stavlja u ladicu, a tek ako
primijete kako bi sam inovator, ili neki drugi konkurent mogao staviti proizvod na tržište kreću u
proizvodnju novog proizvoda. Bankarski i burzovni makroekonomski analitičari, kada dobiju
podatke o tehnološkoj i mikroekonomskoj analizi neke inovacije koja se nalazi pred početkom
5
proizvodnje mogu izračunati kako će dionice nekih poduzeća pasti zbog novog boljeg proizvoda.
Na osnovu takve makroekonomske analize mogu donijeti odluku o prodaji dionica onih poduzeća
koji proizvode ekonomski zastarjele proizvode, te zbog toga burzovni indeksi na burzama mogu
pasti prije prezentacije važnih inovativnih novih proizvoda. Nakon što se novi proizvodi pojave na
tržištu i nakon što se vidi kako su ih kupci prihvatili dolazi do naglog rasta kompanija koje imaju
takve inovativne proizvode, te do oporavka indeksa na burzama.

Zaštita inovacija
Kako bi se zaštitili od obavještajnog napada konkurentskih korporacija, ili država, svaki inovator i
poduzetnik mora štititi svoje podatke, fizički i pravno.
Patentna zaštita je pravna zaštita, i ona je u početku jeftina, ali kasnije kad patentna prijava postane
provjerena i priznata zaštita postaje vrlo skupa.
Fizička zaštita se osigurava osnivanjem posebnih odjela za razvoj u koji se stavljaju samo
najpovjerljivi i najsposobniji dugogodišnji suradnici koji su dobro nagrađeni. Svi nacrti i dokumenti
se moraju praviti na kompjuterima koji nisu priključeni na internet, a djelatnici koji rade na
najtajnijim projektima ne bi sa sobom smjeli na poslu imati mobitele, ili druge elektroničke naprave
koje se mogu koristiti za snimanje ili lociranje. Prototipove, ili pilot projekte je potrebno u što većoj
mjeri razvijati u zatvorenim prostorima, a lokacije tih prostora je potrebno povremeno mijenjati.
Zbog nedostatka kapitala mali inovatori i poduzetnici nešto mogu napraviti samo ako naprave neku
malu tehničku racionalizaciju i inovaciju koja ima malo dijelova i koju je lako pretvoriti u novi
proizvod. Proizvodnja potpuno novog proizvoda za kojim na tržištu ne postoji potražnja za male
poduzetnike je put u propast. Za razvoj inovacije osim zaštite potrebno je naći i ulagače. Kako bi ih
se pronašlo treba ih uvjeriti u isplativost investicije, te im treba otkriti detalje o inovacije, što je u
suprotnosti sa potrebama zaštite. Autor inovacije koja se nalazi u obliku ideje ili modela, koji nađe
poduzetnika spremnog za ulaganje ne bi smio tražiti više od 5 % dobiti, a tek ako je ideju već
donekle razvio na viši stupanj prototipa ili pilot projekta može tražiti veći udjel.
U tehnološki razvijenim državama većinu kapitala za razvoj inovacija u prvoj fazi se nabavlja
izdavanjem osnivačkim dokapitalizacijskih dionica koje se prodaju rodbini, prijateljima i ostalima
kojima se ideja sviđa. Prikupljeni kapital je startni kapital i sa njime se zapošljavaju prvi zaposlenici
koji razvijaju proizvodnju. Rizik je osobni, a ulagači su osobe koje su spremne izgubiti dio svoga
kapitala.

Početak mog bavljenja inovacijama

Kada sam se u djetinjstvu počeo baviti inovacijama o problemima nisam znao ništa.
Vremenom sam naučio kako ideje treba patentirati, ali sam nakon puno vremena shvatio kako ni
patentna zaštita ništa ne vrijedi bez kapitala za organiziranje serijske proizvodnje. Patente troškove
se isplati plaćati dok se patent ne objavi u službenom glasilu, kako netko drugi ne bi mogao istu
ideju prijaviti na svoje ime. Nakon toga svi daljnji troškovi, koji postaju sve veći su bacanje novca,
ako ne postoje zainteresirani ulagači u proizvodnju.
U proteklih skoro 50 godina imao sam mnogo ideja od kojih sam mnoge i zaboravio, a neke
ideje se danas kao proizvodi mogu naći u robnim kućama. Tisuće ljudi širom svijeta se bavi
inovacijama, ali rijetki imaju mogućnost te ideje pretvoriti u gotove proizvode. U ovoj knjizi
prikazat ću samo neke od tih ideja. Podijelio sam ih po temama.

6
 INFORMATIKA

Podatci, informacije i spoznaje

Podatak je svaka poruka koja se može iskoristiti. Svojstva svih objekata i njihovih međusobnih
odnosa u prostoru i vremenu izražavamo podacima. Podatci su činjenice predočene u obliku riječi,
slika, zvukova, brojeva. Podatak predstavlja prikaz činjenica, pojmova i instrukcija koji se može
koristiti za razmjenu, interpretaciju i obradu uz pomoć ljudi ili strojeva. Ako je poruka sastavljena
od niza podataka jednoznačna i točna ona je neosporiva činjenica i tada predstavlja informaciju. Niz
informacija koje korisniku daju neka nova znanja mogli bi se nazvati i spoznaje.
Svaki podatak ima značenje kojim opisujemo svojstva podatka. Značenje može biti slikovno,
zvučno, osjetilno, emocionalno ili apstraktno, a isti podatak može istovremeno imati različita
značenja koja se mogu razlikovati po intenzitetu i prioritetu, ovisno o vremenu i kontekstu.
Isti podatak u jednom kontekstu ili vremenu može imati jedno značenje, a udrugom drugo. Za
razumijevanje značenja podatka potrebno je poznavati veze između različitih značenja, te odnose o
kojima ovisi intenzitet i prioritet pojedinih značenja. Ljudima je to vrlo jednostavno razumjeti dok
kod umjetne inteligencije razumijevanje značenja podataka je najčešće jednoznačno. Umjetna
inteligencija nepogrešivo povezuje podatke iz različitih baza podataka, ali ne razumije njihovo
značenje u nekom dugom kontekstu ili vremenu.
Podatci kao informatičko sredstvo i resurs moraju se prilagoditi načinu prijenosa i unosu u baze
podataka. Za to je potrebno dizajnirati baze podataka u koje se smještaju podaci gdje ih je potrebno
zaštititi, te osigurati obnovu u slučaju kvara ili gubitka. Zbog toga uvije moraju postojati sustavi za
oporavak podataka i sigurnosne kopije koje su rezerva većeg dijela podataka. U slučaju gubitaka
podataka potrebno je otkriti greške zbog kojih su se podatci izgubili. Ako dođe do gubitka podataka
informatička forenzika istražuje zašto je došlo do gubitka podataka, a arheologija podataka
pronalazi način na koje su nastali kriptirani podaci kako bi ih se moglo obnoviti sa medija koji se
više ne koriste.

Prijenos podataka
Podatci su se već od prvog čovjeka slali zvučnim, optičkim ili mehaničkim načinima.
Podatci se danas mogu prenositi na više načina. Komunikacijski mediji preko kojih se mogu
prenositi informatički podatci su bakrene žice, optička vlakna, bežični komunikacijski mediji ili
medijima za pohranjivanje podataka kao CD – Rom ili stick. Mogu se prenositi i u obliku elektro-
magnetskog signala kao što su radijski, mikrovalni, ili infracrveni signal, a mogu i
visokofrekventnim zvukom.
Prijenos podataka može biti analogni ili digitalni. Analogni signal prvi put je poslan pojavom
telefona, a podrazumijeva niz međusobno različitih signala, dok se kod digitalnog prijenosa radi o
nizu međusobno različitih poruka. Digitalni prijenos se više koristi kod prijenosa sa izvora podataka
kao što je miš ili tipkovnica, dok se analogni signal više koristi kod telefonskih razgovora, ili video
poziva. Zbog ekonomičnosti digitalni prijenos se sve više koristi i kod prijenosa razgovora i video
sadržaja, zato što se istom linijom može istovremeno prenositi više sadržaja.
Fizički prenošeni signal može biti prenesen preko osnovnog pojasa (baseband) ili propusno
pojasnog pojasa (passband). Osnovni pojas je niz električnih ili svjetlosnih impulsa koji su
proizvedeni i linijski kodirani, i koji prenose podatke preko osnovnog pojasa serijskim slijedom.
Propusni pojas koji se prenosi digitalnim signalom preko analognog je modulirani sinusni val koji

7
prenosi digitalni tok bitova, a signal se stvara modulacijom i demodulacijom koju obavlja
modemska oprema. Tehnologija koja prenosi podatke preko propusnog pojasa je kabelska televizija,
telefonska mreža i bežična komunikacijska oprema.
Danas se prijenos podataka najviše koristi kod računala, računalnih mreža, telefona i mobitela.
Prijenos podataka računalima najvećim dijelom se odvija preko računalnih sabirnica i najčešće služi
za komunikaciju računala sa perifernim uređajima putem paralelnih i serijskih priključaka preko
Firewirw, USB-a ili Bluetutha. Podatci se mogu prenositi i preko medija za pohranjivanje podatka
kako bi se odmah uočile i ispravile greške. Prijenos podataka računalnim mrežama preko uređaja
kao što su modemi, lokalnih adapteri, repetitori, razdjelnici, mikrovalne veze, bežične pristupne
točke, itd., koji služe za komunikaciju između dva ili više računala, te između računala sa
printerima, skenerima, tipkovnicama, miševima ili mobitelima.
Kod prijenosa podataka preko telefonske mreže može se istovremeno vršiti velik broja telefonskih
poziva preko iste bakrene ili optičke žice. Prijenos podataka se odvija pomoću PCM-a (pulse code
modulation) u kombinaciji s TDM-om (time division multiplexing). To je tehnologija koja signale u
obliku kratkih paketa šalje na različite lokacije tako da svi paketi dolaze do svog odredišta gdje se
spajaju u poruku. Osim telefonskog kabla podaci se prijenose i posebnim kablovima poput ADSL
kabelskih modema, FTTB, FTTH koji su rašireni u malim uredima i domova, te sve više preko
najbržih optičkih kabela.
Prijenos podataka digitalnom telekomunikacijom omogućio je pojavu aplikacija kod kojih se
primjenjuje princip prijenosa podataka za potrebe telefonskih razgovora, video konferencija,
digitalne radio i televizije, telemetrije, SMS poruka, Skajpa, Vibera i sličnih aplikacija za
komuniciranje mobitelima.
Podatci se mogu prenositi serijski i paralelno
Serijski prijenos podataka je sekvencijski prijenos sastavnih dijelova signala neke grupe koja
predstavlja neku jedinicu nekog podatka.
Paralelni prijenos podataka je istovremeni prijenos sastavnih dijelova signala neke grupe koja
predstavlja neku jedinicu nekog podatka. Paralelni način je brži od serijskog, ali se koristi na male
udaljenosti, jer na veće udaljenosti dolazi do kvarenja poruke.
Postoji više tipova komunikacijskih kanala kao što su simplex, duplex, od točke do točke, linijske
mreže, prstenaste mreže, zvjezdaste mreže, mješovite mreže, bežične mreže.
Prijenos podataka također može biti raznovremeni i istovremeni prijenos. Raznovremeni
(asinkroni) prijenos podataka koristi početni (start) i završni (stop) bit kako bi označio da neki znak
stiže. Istovremeni (sinkroni) prijenos podataka se ne koristi početnim i završnim bitovima, već
sinkronizira brzinu prijenosa na početku i kraju prijenosa putem satnih signala koji su ugrađeni u
svaku komponentu. Istovremeni prijenos je brži, ali može doći do gubitka bitova ukoliko satovi nisu
dobro sinkronizirani.

Kako se podaci mogu neovlašteno presresti?

Elektronički podaci koji se prenose putem radio valova najlakše je presresti i dekodirati. Oni koji se
prenose internet vezama mogu se presresti na kompjutoru koji šalje podatke, na bakrenim
kablovima, snimanjem radio prijenosa, na čvorištima, na serverima, ili na prijemnom kompjutoru.
Čak i opremu koja nije fizički spojena na internet, ili na druga računala moguće je prisluškivati. Sva
elektronička oprema pri svome radu generira i neželjeno elektromagnetsko zračenje koje može
otkrivati informacije o procesuiranim podacima. To je zračenje nazvano Tempest (Oluja) prema

8
kodnom imenu tajnog američkog istraživačkog programa (Transient Electro-Magnetic Pulse
Emanation STandard) u kojem su se proučavali učinci elektromagnetskog odašiljanja podataka.
Tempest standard se u USA odnosi na količinu elektromagnetskog zračenja koju naprava može
emitirati, a da ne ugrozi sigurnost procesiranih informacija. Tempest je defenzivni standard, a njemu
sukladni uređaji su oni koji zadovoljavaju njime zadane uvjete naziva se Tempest potvrđena
(certificirana). Kako USA taji podatke o napravama koje se rabe za presretanje elektromagnetskih
informacija iz Tempest necertificiranih naprava, tehnologija koja se za to rabi naziva se također
Tempest, ali ovoga puta radi se o akronimu izraza Transient Electro-Magnetic Pulse Surveillance
Technology.
Američka vlada cenzurira informacije o Tempest-u. Čak su i USA standardi NACSIM 5100A
(National Communications Security Information Memorandum) za izradbu i provedbu testova za
provjeravanje opreme zaštićene od Tempest zračenja i njihovi NATO ekvivalenti AMSG 720B
povjerljivi dokumenti. Tako je National Security Agency (NSA) uspjela spriječiti kompaniju Wang
Laboratories u prezentaciji Tempest certificirane opreme sudskom prijetnjom zbog izdavanje tajnih
podataka. Slična je politika i u drugim državama, primjerice u Njemačkoj se taje i sama imena
vladinih standarda za Tempest zračenje. Iz opisa nekih publiciranih patenata može se samo nagađati
kako je oprema za ispitivanje Tempest zračenja za red veličine osjetljivija od opreme kojom se
ispituje elektromagnetska sukladnost propisana normama EU. Elektromagnetska sukladnost već se
niz godina rutinski ispituje za kućanske aparate i elektroniku, kako ne bi došlo do smetnji kada su
istovremeno uključena dva aparata, npr. sušilo za kosu i TV prijemnik. Nakon ispitivanja maleni CE
znak garantira određenu kakvoću tj. da ispitani aparat neće interferirati s nekim drugim strojem.
Tempest sustav je naziv koji se odnosi na metode proučavanja i analize nenamjernih zračenja. Svi
uređaji koje koristimo zrače elektromagnetsku energiju a da mi toga nismo ni svjesni. On
predstavlja i skup sigurnosnih mjera koji povezuje instaliranu opremu, prostor u kojem se nalazi
oprema i instalacijske zahtjeve. Tempest oprema je jako raznovrsna i u praksi se koristi za
rekonstruiranje korištenja stolnih računala, prijenosnih računala te mobilnih telefona.
Kada se presretne određeno elektromagnetsko zračenje potrebno ga je rekonstruirati u originalne
podatke. Rekonstrukcija podataka korištenjem elektromagnetskog zračenja vrlo je učinkovita kod
digitalne opreme. Digitalni sustav je vezan uz razvoj računarske tehnologije, a računala zbog
prirode elektroničkih komponenti rade samo s dva broja ("1" - kada teče struja i "0"- kada struja ne
teče). Stoga digitalna oprema odašilje pulseve elektromagnetskog zračenja koji se mnogo lakše
mogu rekonstruirati na većim udaljenostima nego li elektromagnetsko zračenje analognih naprava.
Još je lakše rekonstruirati podatke s video terminala (video display unit – VDU) zbog velikog
intenziteta elektromagnetskog zračenja kojeg oni proizvode. Slika na zaslonu ekrana se sastoji od
elemenata (pikseli) linijski poredanih uzduž ekrana. Pikseli su načinjeni od materijala koji emitira
svjetlost kada mu se dovodi energija. Tu energiju pikselima predaje elektronski sklop koji periodički
prolazi ekranom. Ekran emitira elektromagnetsko zračenje koje se može koristiti za rekonstrukciju
sadržaja ekrana. To zračenje koriste Tempest naprave na osnovu kojeg se podaci rekonstruiraju.
Nakon uspostavljene sinkronizacije, svaki put kada se na ekranu kompjutora, ili mobitela pojavi
neka slika ona se pojavi i na ekranu Tempest naprave.
Proizvođači često korištenog softvera ponekad imaju podprograme koji naređuje osobnim
računalima slanje podataka internetom, ili da zračenjem emitiraju šifre svih programa koji se na
kompjutoru izvršavaju. To se snima na specijalno opremljenih kombija parkiranih u blizini kako bi
se otkrilo da li dotična kompanija ima odgovarajući broj kupljenih licenci. Pošto sve ovo mogu
raditi i hakeri, a obavještajne službe na isti način nadziru važne pojedince, kompanije i hakere.
Velike društvene mreže skupljaju o svojim korisnicima podatke koje oni daju prilikom registracije,
ali i podatke o tome što korisnici rade na društvenim mrežama i koje stranice posjećuju. Na osnovu
tih podataka posebni algoritmi izrađuju profil korisnika, pa te podatke prodaju drugim najčešće

9
reklamnim agencijama. Kako bi se spriječila zloupotreba prikupljenih osobnih podataka EU je
donijela Opću uredba o zaštiti podataka (GDPR) kojom se regulira zaštita podataka i privatnost
osoba unutar Europske unije, a donosi i propise vezane za iznošenje podataka u treće zemlje. Glavni
su ciljevi GDPR-a vratiti građanima nadzor nad njihovim osobnim podacima i pojednostaviti
regulatorno okruženje za međunarodne korporacije ujednačavanjem propisa u cijeloj Uniji. Osnovni
razlog za donošenje ovih propisa su prakse velikih društvenih mreža koje prikupljaju podatke o
svojim korisnicima i njihovim navikama pretraživanja i djelovanja na mrežama, pa te podatke
prodaju velikim reklamnim agencijama.

Podjela elektromagnetskog zračenja:

Gama zračenje - nalazi se na vrhu spektra kojeg čovjek može reproducirati.
Rendgensko zračenje- dijeli se na tvrdo i meko rendgensko zračenje. Zbog svoje male valne
duljine prodire u sve pa se koristi u medicini.
Ultraljubičasto zračenje- dijeli se na blisko, vakuumsko i ekstremno. Imaju veliku energiju i
sposobni su razbiti kemijske veze te time uzrokovati promjenu ponašanja molekula.
Vidljivi ili optički spektar - zračenje vidljivo ljudskom oku, zauzima vrlo mali dio spektra.
Najznačajnija funkcija je ljudski vid, a osim toga se koristi kao RGB (crveno,zeleno, plavo) kod
televizijskih ekrana ili monitora.
Infracrveno zračenje - valovi se nalaze ispod vidljivog spektra. Dijeli se na daleko, srednje i
blisko. Koristi se za pasivni nadzor prostora, otkrivanje požara i u medicini.
Tera hertz zračenje se koristi za prijenos podataka do 10 m dvadeset puta većim brzinama od Wi-Fi
standarda, za snimanje kroz nevodljive materijale do dubine od više milimetara, za sigurnosne
provjere prtljage i ljudi bez opasnosti za zdravlje, pregled zapakirane robe. Nalazi se između
infracrvenog zračenja i mikrovalova, a počinje se primjenjivati i u komunikacijama. T-zraci, i THz,
pokrivaju spektralno područje između 300 gigaherca (3x1011 Hz) do 3 teraherca (3x1012 Hz), što
odgovara valnim dužinama od submilimetarskih (<1 milimetar) do 100 mikronskih (kraj dalekog
infracrvenog opsega). Kao i mikrovalnom zračenju, teraherc zračenje može prodrijeti kroz razne
nevodljive materijale. Teraherc zračenje može proći kroz odjeću, papir, karton, drvo, zidove,
plastike i keramike, te se može koristiti u nadzoru, kao što su sigurnosne provjere, ili otkriti
skriveno oružje na osobama, na daljinu. Za razliku od X-zraka, teraherc zračenje nije ionizirajućeg
zračenja i njegova niska fotonska energija ne oštećuju tkiva i DNK. Neke frekvencije teraherc
zračenje mogu prodrijeti više milimetara u tkiva s niskim sadržajem vode kao što je masno tkivo i
reflektiraju se natrag. Dubina prodiranja je obično manja od mikrovalnog zračenja. Teraherc
zračenje ima ograničen prodor kroz maglu i oblake i ne mogu prodrijeti kroz tekuću vodu ili metal.

Zemljina atmosfera jako upija teraherc zračenja, što ovisi o sadržaju vlage u zraku, pa je raspon
teraherc zračenja ograničen kod upotrebe u komunikaciji na većim udaljenostima. Međutim, na
udaljenosti do 10 metara može imati mnoge korisne primjene u snimanju i izgradnji visoke
propusnost bežičnih mrežnih sustava, posebno zatvorenih sustava.
Postoje i fotoaparati za snimanje teraherc slika, a koristi se za otkrivanje oružja i eksploziva
skrivenog ispod odjeće. Zato što prodire kroz odjeću mnogi traže zabranu ovakvog snimanja zbog
zaštite privatnosti.

Osim nabrojanog, postoje i solid-state izvori milimetarskih i submillimeter valova od 8 GHz do

1000 GHz koji se dobiju preko ultrabrzog lasera.

10
Mikrovalno zračenje ima raspon zračenja iznad 300 MHz, a danas se gornja granica uzima od 1
GHz do 300 GHz. Koristi se na radarima, mikrovalnim pećnicama i bežičnim komunikacijama.
Većina ovih zračenja se može koristiti za prijenos podataka, a njih je potrebno zaštititi i prilikom
prijenosa i prilikom čuvanja. Većina podataka danas se nalaze na velikim serverima u vlasništvu
velikih kompanija koje iznajmljuju svoje usluge čuvanja i prijenosa. Te velike banke podataka
čuvaju podatke većine društvenih mreža, a i ono što obični ljudi snimaju i drže u "oblacima". A ti
oblaci su u stvari veliki serveri.

Zaštita podataka
Zaštita može biti zaštita od kvarenja, ili zaštita od neželjenog pogleda i krađe podataka.
Enkripcija podatka je tehnologija za zaštitu podataka koja šifrira podatke na tvrdom disku.
Enkripcija diska se može vršiti softverski ili hardverski.
Sigurnosne kopije (backup) se rade kako bi se korisnici osigurali od gubitka podataka, koje
kasnije ne bi mogli vratiti.
Maskiranje strukturiranih podataka je proces prikrivanja (maskiranja) određenih podataka u
tablici baze podataka kako bi podatci bili osigurani i korisnikove informacije osjetljivog sadržaja ne
bi mogle «procuriti» iz autorizirane okoline.
Brisanje podataka je metoda kojom se u potpunosti uništavaju svi elektronski podatci na disku ili
nekom drugom digitalnom mediju kako bi se osigurali da podatci ili informacije ne procure nakon
što se uređaj prestane koristiti.
Kako bi se podaci zaštitili od krađe koriste se posebni uređaji ili programi za kriptiranje. U
obavještajnom radu stroge mjere predostrožnosti su dio rutine stoga što se "prisluškivanjem"
monitora, disk-jedinica, i kablova mogu rekonstruirati podaci na računalu. Za neovlašteno snimanje
podataka mogu se koristiti i jednostavni kratkovalni radio aparat s dipolnom antenom, neki snimač i
jednostavni softver.
Podatke se može neprimjetno prenositi i zvučnim valovima visoke frekvencije koje čovjek ne čuje.
Za to je potrebno u napadnuti kompjuter ubaciti virus disketom, stikom, E-meilom, ili posjetom
neke internet stranice, nakon čega ubačeni virus podatke šalje na određenu adresu. Virus koji je
ubačen u kompjuter koji nikako nije spojen sa drugim kompjutorima može podatke pretvarati u
visokofrekventni zvuk, a taj zvuk se može snimiti na nekoliko desetaka metara. Virus može biti i
unaprijed skriven u računalu, te se aktivira nakon određenog vremena ili nakon određenog signala.
Otkriveno je i kako se podaci mogu dohvatiti s računala koja nisu povezana putem zvučnika čak i
kada prijemni kompjuter nema mikrofona. Ova vrsta napada, nazvana MOSQUITO, moguća je
zbog činjenice kako i zvučnici mogu primati zvuk ako ih se na ispravan način podesi. Korištenjem
tehnike nazvane “jack retasking” moguća je promjena audio izlaza u audio ulaz što omogućava
prijenos podataka zvukom čak i u slučajevima kada računala nemaju mogućnost primanja zvuka. To
se radi tako da se zvučnici okrenu jedan prema drugom, a prijemni zvučnik može raditi kao
mikrofon. Pri tome se mogu ostvariti brzine prijenosa od 1200 bits/s do 1800 bits/s između
zvučnika.

Potencijalni ciljevi krađe podataka

Najvjerojatniji ciljevi napada Tempset prisluškivača su, uz obavještajne podatke, dokumenti koji
sadržavaju lozinke (npr. u bankovnim računalima), te drugi ključni materijali. Zanimljivi se podaci
mogu izabrati pretražujući zapise na tvrdom disku napadnutog računala uz pomoć prethodno
ubačenog softvera. Osim bankara i obavještajaca najzanimljiviji su industrijski i financijski

11
obavještajci, aktivisti, disidenti, poslodavci i drugi. Sve više se kradu i podaci sa mobitela što se
može raditi na više načina. "Kloniranjem" broja mobitela moguće je prisluškivati sve što stiže ili
odlazi sa mobitela. Sve podatke je moguće skinuti sa nezaštićenih mobitela uređajima koji se mogu
priključiti na mobitel preko WiFi-ja, blututha, ili elektro-zračenja na kojima radi mobitel, Mobitele
je moguće prisluškivati i preko mreže koju mobitel koristi za svoj rad, pri čemu se mobitel može
pretvoriti u prislušni uređaj koji šalje sve zvukove do 15 metara udaljenosti. Pri tome je nevažno jeli
mobitel uključen, a jedini način sigurnog isključenja je vađenje baterije, ili stavljanje u dobro
uzemljenu metalnu kutiju.
Hrvatska policija može od telefonskih kompanija u Hrvatskoj i bez sudskog naloga doznati s kojim
brojem telefona ili mobitela je netko komunicirao u zadnjih godinu dana kao i brojeve mobitela koji
su u određenom trenutku bili na nekoj lokaciji, a sa sudskim nalogom mogu dobiti i sadržaj poruka,
ili razgovora. Američka NSA sve to može skinuti bez znanja drugih obavještajnih službi, te sve
razgovore i poruke pretraživati po ključnim riječima, po boji glasa, ili mnogim drugim kriterijima.

Autentičnost i integritet podataka

Digitalni potpis
Pojedini asimetrični kriptosistemi mogu se upotrijebiti za generiranje digitalnog potpisa koji ima
svrhu potvrditi autentičnost sadržaja poruke (dokaz da poruka nije promijenjena na putu od
pošiljatelja do primatelja), kao i da osigura garantiranje identiteta pošiljatelja poruke. Osnovu
digitalnog potpisa čini sadržaj same poruke. Pošiljatelj primjenom određenih kriptografskih
algoritama od svoje poruke proizvoljne dužine stvara zapis fiksne dužine koji u potpunosti oslikava
sadržaj poruke. Dobiven zapis se dalje šifrira svojim tajnim ključem i tako se formira digitalni
potpis koji se šalje zajedno sa porukom. Kada primatelj dobije poruku s digitalnim potpisom,
pomoću javnog ključa pošiljatelja dešifrira potpis u skraćeni zapis poruke. Taj zapis upoređuje sa
zapisom koji osobno izračuna na osnovu dobivene poruke, a time utvrđuje autentičnost poruke. S
obzirom na to da se za šifriranje komprimiranog (skraćenog) zapisa poruke koristi tajni ključ, nitko
drugi ne može generirati digitalni potpis osim osobe koja šalje poruku. Na taj način, primatelj,
znajući javni ključ pošiljatelja, zna da je upravo od njega dobio poruku, jer će se skraćeni zapisi
poklapati jedino ako javni ključ pošiljatelja odgovara njegovom tajnom ključu. Godine 1991.
usvojen je i prvi standard digitalnog potpisa i bazirao se na RSA asimetričnom algoritmu. Kasnije
su stvoreni drugi standardi poput ElGamal-ov kriptosistem, DSA (Digital Signature Algorithm),
ECDSA (Elliptic Curve Digital Signature Algorithm) i drugi, sve napredniji i sigurniji sa sve dužim
ključevima.

Digitalni certifikat
Kod korištenja šifriranja javnim ključem korisnik mora dobiti javni ključ od onog kome želi poslati
poruku. Kako bi bio siguran da je to zaista njegov ključ mora dobiti digitalni certifikat. To je neka
vrste digitalne osobne iskaznice koja predstavlja sredstvo kojim se dokazuje identitet na Internetu.
Tu osobnu iskaznicu izdaju certifikacijska tijela (CA – Cerificate Authority) čija je uloga da
provjere i utvrde nečiji identitet i nakon toga mu izdaju digitalni certifikat. Digitalni certifikat sadrži
određene podatke o njegovom vlasniku kao što su: ime vlasnika certifikata, vlasnikov javni ključ,
datum do kada važi javni ključ, ime CA koji je izdao certifikat, jedinstveni serijski broj i dodatne
podatke za identifikaciju.

12
Kada se formira neki digitalni certifikat, CA ga na kraju digitalno potpiše svojim tajnim ključem,
tako da se njegov sadržaj može pročitati korištenjem CA javnog ključa, ali se ne može neovlašteno
mijenjati.

Sigurne sobe
Za zaštitu povjerljivih sustava koristi se sofisticirana i skupa metalna zaštita koja funkcionira kao
faradeyev kavez i koja može biti izgrađena kao naprava, soba ili čitava zgrada. U SAD-u je
zabranjeno graditi ovakve kaveze stoga što u USA nije nezakonito prisluškivati Tempest
tehnologijom, ali je nezakonito poduzimati mjere obrane protiv eventualnog Tempest prisluškivanja.
Ovakve sobe u SAD-u smiju graditi samo vojne i obavještajne organizacije, te privatna poduzeća
koja rade kao dobavljači za vojsku i obavještajne službe po posebnom odobrenju. Ovakve sobe
mogu graditi samo poduzeća sa posebnim certifikatom, a koja poduzeća imaju certifikat je tajni
podatak. Kompjutori u sigurnoj sobi ne smiju biti povezani sa drugim kompjutorima, a sigurna soba
mora imati i zvučnu zaštitu kako se signali ne bi mogli slati ni visokofrekventnim zvukom. Otvori
za energiju, vodu, zrak i odvod također moraju biti zaštićeni od prolaska svih elektromagnetskih
zračenja što se postiže ugradnjom višestrukih metalnih cijevnih koljena.
Istraživanja Tempesta u USA je otežana, a anti-Tempest zaštita je i zakonom zabranjena. Zbog toga
mnoge američke multinacionalne kompanije svoje servere često drže izvan SAD-a pod
opravdanjem štednje energije.

Serverske sobe
To su prostorije u kojima se smještaju serveri, a svrha im je osigurati siguran i konstantan rad
servera.
Ovisno o arhitekturi izvedbe, serverske sobe dijele se u 4 skupine
Nivo 1 je najjednostavnije, lako ih je dizajnirati, jeftine su, a za izgradnju je potrebno oko 3
mjeseca. To je najjednostavniji podatkovni centar. Osigurava dostupnost u 99,6% vremena, ali nema
redundantnih komponenti, nema dodatni generator te je zbog toga nepouzdan.
Nivo 2 je malo složeniji i manje je podložan prekidima. Sadrži redundantne komponente i dodatni
generator pa je zbog toga i pouzdaniji.
Nivo 3 je podatkovni centar koji ispunjava sve zahtjeve, ali uvodi i dodatne mehanizme koje ga čine
pouzdanim u 99,9% vremena. Ima dvostruko napajanje i neprekidno hlađenje. Za izgradnju
ovakvog centra potrebno je 15-20 mjeseci.
Nivo 4 je najkompleksnija struktura od svih centara. Sve komponente i hlađenje imaju višestruke
izvore napajanja i podliježe vrlo strogim zahtjevima za sigurnost. Sustav je moguće nadograđivati.
Zbog višestrukih izvora napajanja, otporniji je na prekide uzrokovane prirodnim nepogodama, pa i
potresima.

Zaštita serverskih soba

U zaštiti računala ili serverskih soba postoje dva sustava. Prvi je sustav za detekciju neovlaštenog
pristupa (IDS), a drugi je sustav za sprečavanje neovlaštenih aktivnosti (IPS).
IDS sustav za detekciju neovlaštenih aktivnosti sadrži uređaje koji se koriste za detekciju pokušaja
napada na sustav. IDS sustav također ima svojih mana, pa se tako mogu izdvojiti dvije greške. Prva
situacija je u kojoj sustav IDS nepotrebno mrežni promet prijavljuje kao napad na sustav, a druga
greška je obrnuta od prve, gdje sustav ne detektira neovlaštenu aktivnost i tako sustav dovodi u
opasnost. IDS sustavi se mogu razlikovati i prema načinu rada.

13
IPS Sustavi za sprečavanje neovlaštenih aktivnosti – IPS (Intrusion Prevention Systems) sposobni
su prepoznati poznate, ali i određene nepoznate napade te onemogućiti iste prije nego dođu do
računala prema kojima su bili usmjereni.
Standardi u serverskoj sobi
Kod razvoja serverskih soba utvrđeni su standardi kojih se treba pridržavati. Standarde donosi TIA
(eng. Telecommunications Industry Association) koja je specificirala zahtjeve u dizajnu.
Nekompatibilnosti. TIA-942 je američki nacionalni standard koji određuje minimalne zahtjeve u
infrastrukturi serverskih soba. TIA-942 definira važne elemente za svaki podatkovni centar kao što
su; dimenzije i raspored računala, organizacija kablova, klasifikacija, utjecaj okoliša.
Sve ove gore nabrojane spoznaje znaju oni koji održavaju velike baze podataka, ali mala poduzeća
koja imaju svoje servere to često i ne znaju. A oni koji svoje podatke čuvaju na tuđim serverima o
tome najčešće ne znaju ništa. To često koriste reklamne agencije koje analiziraju naše podatke i na
osnovu toga nam šalju promidžbene poruke, ali i obavještajne službe koje to često koriste na štetu
običnih ljudi.

Tehničko tehnološke mogućnosti suvremenih obavještajnih službi

Za razliku od javnih sigurnosnih službi kojima je zadatak štititi zakon i opsluživati pravosudna
tijela, obavještajno sigurnosne službe štite državu te nisu dužni pomagati rad sudskih vlasti, osim
kad je to u interesu države. Ove službe u većini razvijenih demokratskih država za praćenje, nadzor
i prisluškivanje ne moraju tražiti dozvolu od sudskih vlasti, već je to regulirano posebnim
zakonima, te također, kad doznaju za kaznena djela ne moraju o tom izvijestiti tužiteljstva i sudove,
osim kad je to u interesu njihovog posla, tj zaštiti države. Izvještaje o svojem radu podnose najčešće
samo najvišoj izvršnoj vlasti, te ponekad zakonodavnim nadzornim tijelima koji kontroliraju
eventualne zloupotrebe službi u svrhe koje nisu povezane sa zaštitom nacionalnih interesa.
Suvremene obavještajno sigurnosne službe uhođenje protivnika nastoje paralelno izvoditi tehničkim
sredstvima, analizom legalno prikupljenih informacija iz sredstava masovnog priopćavanja, te
širenjem mreže informatora u protivničke: vojne, političke, privredne strukture, patentne urede,
znanstvene institucije, humanitarne organizacije, vjerske sekte, te pokrete za zaštitu ljudskih prava.
U velikim, razvijenim državama obavještajno sigurnosne službe su podijeljene na: obavještajne
(prikupljanje podataka), sigurnosne (zaštita vlastitih podataka i interesa), službe za vođenje
specijalnog rata, te vojne obavještajne službe. Američke obavještajno sigurnosne službe su tehnički
najbolje opremljene, dok britanske imaju najjače analitičke prateće institute, te najjače provokatore
u protivničkim redovima.
Analitika kao najvažnija komponenta obavještajnog rada bavi se u prvom redu analizom
interesa protivničkih i prijateljskih država, te svih bitnih organizacija koje bi mogle postati
protivnici, ili značajni suradnici.
Za sve njih prikupljaju se:
a) podaci o glavnim financijerima, njihovim osobnim interesima i sposobnostima, te sredstvima i
metodama za ostvarenje osobnih interesa,
b) podaci o glavnim kadrovima, njihovim osobnim interesima, vezama, te sposobnostima,
sredstvima i metodama kojima mogu ostvariti te interese.
Svaki prikupljeni podatak ima određena značenja kojim se opisuje svojstva podatka. Značenje može
biti slikovno, zvučno, osjetilno, emocionalno, ili apstraktno, a isti podatak može istovremeno imati

14
različita značenja koja se mogu razlikovati po intenzitetu i prioritetu, ovisno o vremenu i kontekstu.
Isti podatak u jednom kontekstu ili vremenu može imati jedno značenje, a udrugom drugo. Za
razumijevanje značenja podatka potrebno je poznavati veze između različitih značenja, te odnose o
kojima ovisi intenzitet i prioritet pojedinih značenja. Ljudima je to vrlo jednostavno razumjeti dok
kod umjetne inteligencije razumijevanje značenja podataka je najčešće jednoznačno.
Kvaliteta obavještajnih službi najviše ovisi o znanju, inteligenciji, motivaciji i iskustvu analitičara.
Ni najbolji podaci ne vrijede puno ako analitičari ne znaju prepoznati vrijednost podataka, a
najkvalitetniji analitičari ponekad i analizom novinskih natpisa i ostalih javnih podataka mogu
zaključiti više nego loši analitičari uz pomoć najbolje tehnike. Suvremene obavještajne službe
najviše sliče na znanstveno istraživačke institute, a razlika je u tom što službe smiju kršiti sve
zakone kad je to neophodno za izvršenje zadatka, s tim što moraju ukloniti tragove kršenja zakona.
Mnoge službe 90% informacija najčešće i skupljaju na legalni način preko znanstveno istraživačkih
instituta, medija, Interneta, stručnih kongresa, sajmova i sl. a samo manji dio informacija
prikupljaju upotrebom tajnih tehničkih sredstava, uz pomoć doušnika, ucjenama i sl.

Kako se podaci mogu neovlašteno presresti?

Elektronički podaci koji se prenose putem radio valova najlakše je presresti i dekodirati. Oni koji se
prenose bakrenim ili optičkim kablovima mogu se presresti na kompjutoru koji šalje podatke, na
bakrenim kablovima, na čvorištima, na serverima, ili na prijemnom kompjutoru.
Čak i opremu koja nije fizički spojena na internet, ili na druga računala moguće je prisluškivati. Sva
elektronička oprema pri svome radu generira i neželjeno elektromagnetsko zračenje koje može
otkrivati informacije o procesuiranim podacima. To je zračenje nazvano Tempest.
Tempest oprema je jako raznovrsna i u praksi se koristi za rekonstruiranje korištenja stolnih
računala, prijenosnih računala te mobilnih telefona.
Kada se presretne određeno elektromagnetsko zračenje potrebno ga je rekonstruirati u originalne
podatke. Rekonstrukcija podataka korištenjem elektromagnetskog zračenja vrlo je učinkovita kod
digitalne opreme. Digitalna oprema odašilje pulseve elektromagnetskog zračenja koji se mnogo
lakše mogu rekonstruirati na većim udaljenostima nego li elektromagnetsko zračenje analognih
naprava. Još je lakše rekonstruirati podatke s video terminala (video display unit – VDU) zbog
velikog intenziteta elektromagnetskog zračenja kojeg oni proizvode. Ekran emitira
elektromagnetsko zračenje koje se može koristiti za rekonstrukciju sadržaja ekrana. To zračenje
koriste Tempest naprave na osnovu kojeg se podaci rekonstruiraju. Nakon uspostavljene
sinkronizacije, svaki put kada se na ekranu kompjutora, ili mobitela pojavi neka slika ona se pojavi i
na ekranu Tempest naprave.
Za neovlašteno snimanje podataka mogu se koristiti i jednostavni kratkovalni radio aparat s
dipolnom antenom, neki snimač i jednostavni softver.
Podatke se može neprimjetno prenositi i zvučnim valovima visoke frekvencije koje čovjek ne čuje.
Za to je potrebno u napadnuti kompjuter ubaciti virus disketom, stikom, E-meilom, ili posjetom
neke internet stranice, nakon čega ubačeni virus podatke šalje na određenu adresu. Virus koji je
ubačen u kompjuter koji nikako nije spojen sa drugim kompjutorima može podatke pretvarati u
visokofrekventni zvuk, a taj zvuk se može snimiti na nekoliko desetaka metara. Virus može biti i
unaprijed skriven u računalu, te se aktivira nakon određenog vremena ili nakon određenog signala.
Otkriveno je i kako se podaci mogu dohvatiti s računala koja nisu povezana putem zvučnika čak i
kada prijemni kompjuter nema mikrofona. Ova vrsta napada, nazvana MOSQUITO, moguća je
zbog činjenice kako i zvučnici mogu primati zvuk ako ih se na ispravan način podesi. Korištenjem
tehnike nazvane “jack retasking” moguća je promjena audio izlaza u audio ulaz što omogućava
prijenos podataka zvukom čak i u slučajevima kada računala nemaju mogućnost primanja zvuka. To
se radi tako da se zvučnici okrenu jedan prema drugom, a prijemni zvučnik može raditi kao
15
mikrofon. Pri tome se mogu ostvariti brzine prijenosa između 1200 bits/s i 1800 bits/s između
zvučnika.

Telefonija
Najveće države koje raspolažu špijunskim satelitima mogu snimati sve telefonske komunikacije
(razgovori, fax, e-mail, Internet) bilo gdje na svijetu. Kabel koji spaja telefonsku slušalicu i aparat
zrači dovoljno da razgovor snime sateliti. Takvi razgovori kasnije se kompjutorski sortiraju i
analiziraju po pozivnom i dozivnom telefonskom broju, po lokaciji pozivnog i dozivnog telefona,
po vremenu razgovora, po jeziku, po ključnim riječima i po boji glasa govornika. Sortirani i
analizirani razgovori idu analitičkim programima ili anlitičarima na provjeru. Zaštita od ovakvog
prisluškivanja moguća je tek ako se i pozivni i dozivni aparat nalaze u prostoriji koja je izgrađena
kao Faradejev kavez, i ako su svi električni kablovi i spojevi kroz koje putuje signal smješteni
duboko pod zemljom.
Ako obavještajna služba ima “prijateljske veze” s lokalnom telefonskom kompanijom ni ovakva
zaštita nije sigurna.

Mobiteli, tableti i prijenosna računala

Mobiteli rade na mikrovalnim zračenjima iznad 300 MHz, a najčešća granica je od 1 GHz do 300
Ghz koje se također koriste za radare i u mikrovalnim pećnicama. Podaci se prenose repetitorima.
Jedan repetitor ima mogućnost rada istovremeno sa pedesetak mobitela, a susjednih 6 repetitora ima
druge frekvencije. Već slijedeći red repetitora može raditi na istoj frekvenciji kao i nama najbliži, te
tako istovremeno jedna mreža može povezivati milijune mobitela sa samo nekoliko stotina
zakupljenih frekvencija. Podaci se sa mobitela mogu krasti na više načina. Sve podatke je moguće
skinuti sa nezaštićenih mobitela uređajima koji se mogu priključiti na mobitel preko WiFi-ja,
blututha, ili elektrozračenja na kojima radi mobitel, Mobitele je "kloniranjem" moguće prisluškivati
i preko mreže koju mobitel koristi za svoj rad, pri čemu se mobitel može pretvoriti u prislušni
uređaj koji snima sve zvukove do 15 metara udaljenosti i šalje ih.
Mobilne telefone mogu prisluškivati, te prostorno locirati i najslabije opremljene obavještajne
službe.
Mobiteli operatorima redovito šalju podatke o svojoj lokaciji preko baznih stanica, a oni koji imaju
ugrađene GPS satelitski lokacijski softver mogu slati i ovakve podatke. Te podatke operatori čuvaju
određeno vrijeme, te obavještajne službe na osnovu toga mogu znati koji brojevi mobitela, laptopa i
prijenosnih računala sa ugrađenom SIM karticom su u određeno vrijeme bili na određenom mjestu.
Korisnici ovo mogu izbjeći tako da isključe SIM karticu, te se na Internet spajaju samo preko WiFi-
a, ali tada ih se može pronaći prema adresi WiFi-a koju su koristili.
Mobiteli mogu slati ne samo razgovore i snimljene slike već i lokaciju, te podatke šalju i kada su
isključeni, a zlonamjerni kradljivci mogu uključiti mikrofon i bez njihovog znanja. Stoga ih je
najbolje ostaviti u susjednoj prostoriji kada se vode ozbiljni razgovori, ili izvaditi baterije kod
modela koji to omogućuju. Također je moguće i staviti ih u metalnu kutiju, ili u torbicu izrađenu od
sitno pletene čelične vrlo tanke žice koja je estetski presvučena kožom. Od ovakve vrlo sitno
pletene metalne mreže mogla bi se izraditi i vanjska odjeća koja bi na taj način skrivala elektroničke
komponente u unutrašnjim džepovima. Ovakve kabanice štititi i od udara struje i groma, pa se
koriste i za rad na dalekovodima pod naponom.
Ako netko želi sakriti gdje je bio i sa kime se sastajao najbolje je mobitel ostaviti na drugoj lokaciji.

16
Računala
Proizvođači često korištenog softvera ponekad imaju podprograme koji naređuje osobnim
računalima slanje podataka internetom, ili zračenjem o šiframa svih programa koji se na kompjutoru
izvršavaju. To se snima na specijalno opremljenih kombija parkiranih u blizini kako bi se otkrilo da
li dotična kompanija ima odgovarajući broj kupljenih licenci. Pošto sve ovo mogu raditi i hakeri, te
obavještajne službe koje na isti način osim važnih pojedinaca i kompanija nadziru i hakere. Sve
softverske korporacije u SAD-u imaju obvezu izvorni kod svojih programa dostaviti FBI-ju, te tako
ova obavještajna služba ima mogućnost nadzora svih koji koriste američki softver. A dali to koriste
u svom interesu li ne korisnik im može samo vjerovati na riječ.
Kompjutorske podatke koji prelaze preko ekrana kompjutora moguće je Tempest uređajima snimiti
na udaljenosti od više desetaka metara. Obavještajne službe koje imaju “prijateljske veze” s
proizvođačima kompjutorskih operativnih sustava mogu skidati podataka sa svakog kompjutora
priključenog na Internet, koji radi pod operativnim sustavom te kompanije. Pomoću posebnih
programa moguće je zaobići sve zaštitne šifre u kompjuteru.
Hakerski napadi preko interneta na kompjutere udaljenih korisnika imaju za cilj ukrasti osobne
podatke korisnika, podatke o tome što radi korisnik, važne podatke koje su u posjedu korisnika, a
neki zlonamjerni napadi imaju za cilj preuzeti nadzor nad računalom kako bi za njih obavljao
određene zadatke.
Podatci se mogu krasti preuzimanjem kontrole nad računalom, ili presretanjem podataka koje
računalo emitira preko interneta, WF-a, ekrana, CD-ova, stickova, ili prijenosnih diskova.
Preko interneta podaci se mogu krasti ubacivanjem zlonamjernog softvera koji napadaču omogućuje
da preuzme djelomičnu kontrolu nad računalom, pregledava datoteke i uzima one koje ga zanimaju.
Ovu vrstu napada je najlakše otkriti analizirajući rad računala i pregledom onoga što računalo šalje
u trenucima kada korisnik ništa ne radi. Novi operativni sustavi imaju opciju stalnog ažuriranja čak
i bez odobrenja korisnika, a sve u javnom cilju poboljšanja rada softvera i ugradnje novih
mogućnosti zaštite od novog zlonamjernog softvera. Međutim, ovime je omogućen ulazak u
kompjuter kompanijama koje proizvode softver, te nadzor nad računalima korisnika, i neprimjetne
krađe podataka. To je osobito lako kod onih korisnika koji svoje podatke drže u "oblacima" na
nekim nepoznatim adresama. Zbog ove mogućnosti korisnici koji vode računa o zaštiti najvažnijih
podataka koji bi mogli biti interesantni tržišnoj konkurenciji, ili stranim vojnim i obavještajnim
službama nikada takve podatke ne stavljaju na računala, loptape, tablete, ili mobitele koji imaju
vezu sa Internetom.
Prijenosna računala, tablete, mobitele, pa čak i elektroničke ključeva za automobil zlonamjerni
softver može preuzeti i na daljinu do nekoliko desetaka metara, snimanjem kodova i podataka sa tih
uređaja. Na taj način se mobiteli mogu "klonirati" i koristiti kao da ih koristi sam korisnik, čime se
omogućuje elektronička krađa identiteta.
Druga vrsta ubačenog zlonamjernog softvera snima naše podatke i šalje na određene unaprijed
zadane Internet adrese o onom što radi korisnik, ili šalje određene vrste datoteka sa diska. I ova
vrsta krađe se može otkriti prateći što računalo šalje u trenucima kada korisnik ništa ne šalje. Kada
se primijeti kako podatci odlaze bez naše privole prekid ovakvog prijenosa podataka najbrže se
može prekinuti fizičkim prekidom internetske veze ili isključivanjem energetskoga kabla, kako bi
računalo odmah prestalo raditi. Međutim, na računalima koje imaju odobrenje za samostalno
ažuriranje softvera i spremanje podataka u oblacima korisnik ne zna jeli prijenos podataka legalan
ili zlonamjeran.
Treća vrsta špijunskog softvera sprema određenu vrstu podataka u svoju datoteku, te je povremeno
šalje na unaprijed određenu internet adresu. Ovakvu krađu je teže primijetiti, osobito ako se za

17
krađu umjesto softvera koriste špijunske bube za prisluškivanje koje su većinu vremena neaktivne, a
koje mogu biti ubačene u računalo, ili na druga mjesta u prostoru.
Također je moguće da zlonamjerni softver prati sve što korisnik šalje na internet, te se istim
podacima doda još jednu adresu na koju podatci odlaze. Na taj način svi podaci istovremeno odlaze
na dvije adrese, jedna je ona koju je odabrao korisnik, a druga je ona koju je dodao zlonamjerni
softver.
Sve nabrojano može se izvesti preko zlonamjernog softvera, ali i preko ugrađenog hardvera.
Amerikanci za to najčešće koriste softver, dok sudeći prema američkim napadima na kineske
proizvođače čipova i mobitela, Kinezi više koriste hardverske komponente za špijuniranje.
Stoga što se sa razvojem novih operativnih sustava razvijaju i zlonamjerni softveri u budućnosti će
se vjerojatno i kućna računala morati proizvoditi kao male intranet mreže sa više mikro računala, od
kojih će svako imati drugi operativni sustav, raditi će druge zadatke i imati će različitu razinu zaštite
od zlonamjernog softvera.

Video snimanje
Američka služba za zračno motrenje i izviđanje opskrbljena je i kamerama vrlo visoke rezolucije i
širokog spektra koje snimaju određena područja brzinom od 16 snimaka u sekundi. Kompjutorskom
analizom ovih snimaka moguće je vidjeti što se na određenim koordinatama, u određenom trenutku
nalazi. Moguće je razlikovati vozila i ljude, a vrtnjom filma unatrag, ili unaprijed, moguće je otkriti
odakle su vozila ili ljudi došli i kuda su otišli. Filmske snimke koje prikupljaju bespilotne letjelice i
sateliti kompjutorski se obrađuju tako da se izdvoji snimka ciljanoga terena u određenom trenutku.
Na snimci se obilježi vozilo ili čovjek čije se kretanje želi pratiti, a nakon toga kompjuter, vrtnjom
filmova naprijed ili natrag, analizira put kretanja označenoga objekta, gdje je stajao i koliko dugo,
odakle je došao i kuda je otišao. Ovakva tehnologija mogla bi vrlo korisno poslužiti u otkrivanju
ubojstava, silovanja, krađa i pljački koje se događaju u velikim gradovima, ali obavještajne službe
te mogućnosti za sada čuvaju samo za sebe.
Policija već danas ima na raspolaganju dronove koji šalju snimke iz zraka, a kad operator obilježi
neko vozilo dron ga sam prati, te ubrzava, usporava i mijenja smjer letenja ovisno o kretanju vozila
ili osobe koju prati. Zaštita od ovakvog nadzora je moguća ako vozilo povremeno stane ispod nekog
drveta, nadstrešnice, podzemne garaže, ili tunela. Video kamere postavljene u semafore, na križanja,
na ulaze i silaze sa autocesta, te na javne i privatne garaže sve više su priključene na internet, te je
preko njih također moguće pratiti kretanje vozila i ljudi. Zaštita od ovakvog nadzora je moguća
izbjegavanje mjesta gdje se nalaze kamere, promjenom brzine kretanja, te dužim zadržavanjem na
mjestima gdje nema kamera.
Svi nabrojani sustavi su u razvoju i pokrivaju sve veću površinu zemlje.
Sustavi koji se temelje na Stratosferskim balonima na sunčevu energiju koji ostaju uvijek na jednom
mjestu sve brže se razvijaju. Ovakvi stacionarni baloni će moći raditi sve ono za što se danas koriste
vojni sateliti, a moći će se koristiti i za video nadzor određenog prostora. Ovakvi baloni sa IC
kamerama iznad gradova mogu u realnom vremenu snimati prostor iznad grada, danju i noću.
Pregledavanje snimki od određenog mjesta i pregledom prema naprijed i natrag moguće je točno
odrediti odakle je netko došao na određeno mjesto, odnosno kuda je otišao sa tog mjesta. Time bi
policija mogla otkrivati odakle su došli oni koji su opljačkali neki objekt i kuda su otišli, a i privatne
zaštitarske kompanije bi mogle štititi određene prostore najmom takvih snimka u realnom vremenu
za određeni definirani prostor. Mogu se koristiti za realne vremenski kontinuirane vizualne podatke;
za praćenje usjeva ili stada za poljoprivrednike, za praćenje kamiona trgovaca robama, za
proučavanje uzoraka gradskog prometa i slično. Također se njima može u realnom vremenu pratiti
vrijeme na određenom prostoru, kao i za otkrivanje požara u samom začetku. Veliki broj ovakvih

18
balona može potpuno pokriti prostor za upotrebu mobitela na rijetko naseljenim prostorima, ili
iznad mora.
Američka vojna znanstvena agencija DARPA već testira stratosferske špijunske balone koji se
nikada ne trebaju spuštati na tlo. U njihovom projektu ALTA (Adaptable Lighter-Than-Air) balona
razvijena je mogućnost da ti baloni služe za praćenje uragana, osiguravanje komunikacije na
područjima pogođenim prirodnim katastrofama, za nadzor granica na kopnu i moru, te špijuniranje.
Prednost "stratosferskih prostornih balona" snažno će utjecati na trenutnu satelitsku industriju sa
niskom cijenom, brzom raspoređivanjem i "neprekidnom" geoprostornom pokrivenošću. Balon po
narudžbi DARPA-e razvija tvrtka iz Arizone, World View. Prema njihovom mišljenju baloni će
koristiti samo dio satelitskog troška, a moći će nositi do 100 kg tereta. Teret mogu biti kamere, ili
repetitori za mobitele i druge, civilne ili vojne radio uređaje koji se napajaju iz foto ćelija.
Drugi sustavi su “avioni na sunčev pogon”, dronovi koji mogu mjesecima ostati na jednom
mjestu. Oni mogu raditi sve što i stratosferski baloni. Razvojem sve jačih baterija i sve lakših i
efikasnijih fotonaponskih panela autonomnost ovakvih dronova postaje sve veća, kao i koristan
posao koji mogu obaviti. Osim SAD-a na ovakvim dronovima radi i Rusija, a vjerojatno i druge
velike sile.
Google je u projektu Loon razradio mogućnost za dovođenje interneta u zabačene krajeve svijeta.
Već su u svemir postavljen i sateliti koji bi trebali snimati i pratiti sve avione koji lete zrakom kako
se avioni u letu više ne bi morali oslanjati samo na radarske sustave koji postoje samo na kopnu.
Ovaj sustav će uskoro, nakon testiranja biti pušten u komercijalnu upotrebu za kontrolu zračnog
prostora iznad čitavoga svijeta, uključujući oceane.
Sve nabrojene tehničke mogućnosti prisluškivanja koriste sve velike obavještajne službe, a analizu
raznih podataka vrše posebna aplikacije. Najnovije aplikacije vrlo efikasno analiziraju razne meta
podatke, a najvažniji su podaci koji utvrđuju društvene mreže među pojedincima širom svijeta. Ove
aplikacije ne gledaju sadržaj razgovora već koji je broj nazvao neki drugi broj i koji je avatar
(nadimak) na mrežama u kontaktu sa drugim avatarom. Analizom boje glasa aplikacije mogu otkriti
tko je kome nadređen, tko je kome podređen, tko je kome ravan u odnosima, te tko je sa kime u
emotivnoj vezi. Na osnovu ovoga moguće je otkriti čitavu društvenu mrežu raznih poduzeća,
organizacija, ili neformalnih grupa. Na osnovu toga moguće je otkriti i identitete koji se kriju iza
pojedinih tajnih telefonskih brojeva ili avatara na društvenim mrežama. Svi ti podatci se čuvaju
duže vremena i ako aplikacija otkrije sumnjive aktivnosti jedne osobe tada može preslušati sve stare
razgovore svih osoba koje su sa sumnjivim osobama bile u kontaktu.

Kvaliteta pretraživanja interneta i društvenih mreža za obične

korisnike.

Na internetu postoje razni pretraživači koji pretražuju cijeli internet, ili samo pojedine baze
podataka.
Pretraživači koji pretražuju cijeli internet temelje se na pretrazi po ključnim riječima. Ova pretraga
se temelji na stalnoj automatiziranoj pretrazi svih stranica na koje se može ući bez lozinke, te
brojanju riječi koje se pojavljuju na toj stranici. Ti podaci se upisuju u veliku indeksiranu bazu
podataka u kojoj se nalaze sve riječi koje je netko negdje upisao, te linkove na stranice gdje se ta
riječ pojavljuje. Pri tome se uz svaki link bilježi i koliko se puta ta riječ na toj stranici pojavljuje, te
koliki broj posjetitelja ima pojedina stranica. Iz toga se izračunava relevantnost pojedine stranice.

19
Pretraživači mogu tu relevantnost povećati onim stranicama koje plaćaju reklamu, onima koje se
nalaze na određenom teritoriju, ili po nekim drugim specifičnim kriterijima. Ovi pretraživači
također mogu prepoznati vrstu podataka kao što su tekstovi, slike, filmovi, mape, vijesti, knjige,
datume, jezik i slično.
Pojedine društvene mreže imaju svoje filtere pretraživače koji pretražuju samo svoje baze podataka.
I ovi pretraživači se temelje na ključnim riječima, ali imaju i druge dodatne kriterije po kojima se
njihova baza podataka može pretraživati.
Ti kriteriji su na primjer; vrijeme kada je neki tekst, slika ili filma stavljen na društvenu mrežu,
vrsta podataka koji se stavljen na mrežu (tekst, slika, kratki film, dugački film, direktni prijenos,
emisije, popisi za reprodukciju i slično), vrijeme trajanja, tehničke karakteristike podataka, a mogu
se i sortirati najčešće po relevantnosti, broju lajkova, ocjeni, broju pregleda, ili datumu stavljanja na
mrežu. Na ovaj način se svi rezultati slažu najčešće po relevantnosti, lajkovima i ocjeni drugih
gledatelja.
Kvaliteta pretrage pri ovakvom načinu pretrage i sortiranja najviše ovisi o relevantnosti, ocjenama i
broju pregleda, a najvažniji kriterij kvalitete su lajkovi, te broj pregleda i komentara.
Najčešći posjetitelji društvenih mreža su djeca koja najčešće ocjenjuju sadržaj, daju lajkove i dijele
sadržaj čime se broj pregleda povećava. Na taj način najpopularniji sadržaju su šaljivi sadržaji ili
šokantni sadržaji. Osim toga, pojedini autori sadržaja plaćaju i reklamiranje svojih sadržaja, lajkove
i dijeljenja kako bi što više ljudi vidjelo njihove sadržaje.
Velika većina autora informacija to radi iz zabave, ili dosade, a kvaliteta njihovih dijela na
društvenim mrežama je najčešće nikakva. Reklamne agencije na osnovi lajkova i druge aktivnosti
grade profil korisnika te mu na osnovu toga šalju reklamne sadržaje.
Kvalitetni sadržaji su skriveni u ogromnoj količini bezvrijednih ili reklamnih podataka.
Zahvaljujući tome vjerojatnost da će gledatelji doznati najkvalitetnije informacije o onom što ih
zanima je vrlo mala.
Pojedine društvene mreže su pokušavale relevantnost pretrage poboljšati tako da sami autori
sadržaja definiraju svoje sadržaje po različitim tematskim kriterijima. Međutim, velika većina
autora to ne radi, zbog neznanja, ili zato što pojedini sadržaji mogu biti istovremeno razvrstani u
više raznih tema, pa ne znaju gdje bi ih svrstali.
Relevantnost pretrage bi se mogla poboljšati kada bi se kvaliteta sadržaja procjenjivala na osnovu
podataka o onima koji su neki sadržaj pozitivno lajkali, ili podijelili. Na taj način bi se na osnovu
lakova mogli izraditi i profili sadržaja, a ne gledatelja. Nije isto ako neki tekst o nekom stroju
ocijeni neko dijete ili odrasli čovjek, neki pjesnik, ili neki inženjer.
Za ovakvu procjenu relevantnosti sadržaja svatko tko želi nekome dati lajk, ili podijeliti sadržaj
morao bi se registrirati, pri čemu bi trebao upisati svoj datum rođenja, spol, te svoju stručnu
kvalifikaciju i struku kojom se bavi. Na osnovu ovakve registracije kod pretrage bi se moglo
pretraživati po broju lajkova koje je neki sadržaj dobio od pripadnika određene struke, ili određenog
godišta, a ne od svih kojima se neki sadržaj sviđa.
Mladi bi mogli tražiti ono što su pozitivno ocijenili mladi, dok bi stručnjaci tražili samo ono što su
pozitivno ocijenili pripadnici njihove struke. Pri ovakvoj pretrazi filter pretraživač bi mogao i sam
nuditi pojedincima sadržaje koji su u struci korisnika, ali bi korisnik kriterije pretrage mogao i sam
promijeniti tražeći samo rezultate koji su najbolje ocijenjeni od nekih godišta, struka, ili spola.

20
 Kako se suprotstaviti sve većoj cenzuri na internetu?

U početku nastanka interneta to je bila mreža namijenjena između ostaloga i onemogućavanju

cenzure koju je tada najviše provodilo sovjetsko carstvo. Služio je razmjeni podataka koji su trebale
nesmetano teći čak i u slučaju atomskog rata. Nagli razvoj internet je doživio sa razvojem WEB
alata koji su omogućili razmjenu ne samo teksta već i slika, filmova, te video prijenosa uživo.
Odmah su se pojavili razni portali za prijenos vijesti, te forumi na kojima su se odvijale vrlo
kvalitetne rasprave o raznim temama. Ti forumi su počeli smetati onima koji ne vole otvorene
rasprave o temama koje su štetne raznim interesnim skupinama, takozvanim lobijima koji najbolje
zarađuju na prodavanju magle.
"Prodavačima magle" ne odgovaraju previše pametni kupci i tome je prilagođen čitav današnji
obrazovni sustav. To je sustav koji nastoji proizvesti pojedince koji su usko-specijalizirani za jedan
posao, dok o svemu ostalome ne trebaju puno znati kako bi se sa njima kao potrošačima moglo
lakše manipulirati. Njih treba zatrpati gomilom nebitnih informacija kako ne bi imali vremena
razmišljati o bitnom.
Problem "prodavačima magle" su riješili portali sa novom mogućnošću komentiranja novinskih
tekstova od strane običnih čitatelja. Popularnost foruma je tada naglo opala pošto su forumaši naglo
počeli pratiti portale. A na portalima tekstovi brzo odlaze sa naslovne stranice pa nema dugotrajnih
rasprava. Ove nadogradnje su odgovarale raznim lobijima, te su prihodi portala od reklama naglo
porasli, ali samo kod onih koji pišu onako kako to odgovara onima koji plaćaju reklamiranje.
Međutim, novi problemi za lobije su se pojavili pojavom društvenih mreža poput Youtubea,
Feysbuka, Twitera, Instagrama i sličnih. Ove mreže su privukle vrlo veliki broj pretplatnika koji su
većim dijelom pratili što se dijeli na ovim mrežama, a mnogi su i sami stavljali svoj sadržaj. Za
vlasnike mreža su najzanimljiviji oni koji sami stavljaju svoj sadržaj na njihove mreže, te što veći
broj onih koji ih prate kako bi što više zaradili na reklamama. A i sami davatelji sadržaja, ako žele
povećati gledanost njihovih sadržaja moraju ili plaćati promociju, ili nastojati privući što više svojih
pratitelja, ili ući u što više grupa preko kojih dijele svoje tekstove, slike ili video klipove. A sve to
mogu ako svoj sadržaj stave na mrežu koja ima najviše korisnika.
Zahvaljujući sve većoj popularnosti društvenih mreža čitanost portala je počela sve više padati, pa
su i oni počeli otvarati svoje korisničke račune na društvenim mrežama kako bi tamo ostavljali
poveznice na svoje tekstove, a ponekad čak plaćaju i reklamu mrežama kako bi vidljivost njihovih
tekstova bila što veća. Kako je zarada od reklama vlasnicima mreža sve više rasla vlasnici portala su
počeli zahtijevati podjelu zarade sa mrežama pa čak i sa pretraživačima, vjerujući kako će tako
povećati svoje prihode.
Međutim, vlasnici mreža su se tu pokazali prilično tvrdi. Lakše im je isključiti sa mreža i iz
pretraživanja pojedine novinske portale nego sa njima dijeliti zaradu. A sa isključivanjem vidljivosti
prihodi novinskih portala još više padaju, pa se mnogi počinju gasiti. Kako bi opstali mnogi od njih
prihvaćaju ponude za promoviranjem bilo koga, te tako postaju "reketaši" koji napadaju svakog tko
nije spreman plaćati reklamiranje prikriveno kroz autorske tekstove. Uveli su čak i plaćanje
"bustanja" to jest promoviranja i dijeljena tekstova preko što više drugih mreža i pretraživača. Ova
metoda se pokazala najuspješnija u političkim kampanjama. Nekadašnje davanje novca za velike
reklamne panoe sa slikama političara preselilo se za plaćanje "bustanja" preko portala i mreža.
Odlično za vlasnike društvenih mreža.
Problem vlasnicima društvenih mreža su postale funkcije samih njihovih mreža koje su omogućile
korisnicima da sami svojim tekstovima privlače pratitelje i povećavaju svoju popularnost, a za to ne
moraju ništa platiti. To je od političara prvi iskoristio Donald Trumph 2016. koji je sa vrlo malo
novca za reklamu pobijedio na izborima. Kako se to ne bi ponovilo razne konkurentske interesne
21
skupine su povećale svoja ulaganja u reklamu namijenjenu portalima i mrežama. Cilj im nije bio
povećati svoju vidljivost, već smanjiti vidljivost konkurencije. Najprije su ograničili broj članova na
pojedinim grupama. A nakon toga su počeli gasiti korisničke račune političarima koji im smetaju i
račune svih onih koji dijele njihove objave. Počelo je brisanje svih poruka koje su govorile o
prijevarama na izborima, koje su ukazivale na pozitivne podatke Trumpove vladavine, a na kraju je
došlo čak i do gašenja računa samog Predsjednika najmoćnije države na svijetu.
Kako bi ga potpuno blokirali počeli su pritisci na sve one mreže koje se nisu dale kupiti, te su
nastavile podržavati Trumpa.
Onima koji su tvrdili kako je to cenzura odgovoreno je kako se Prvi amandman na ustav SAD-a ne
odnosi na privatne kompanije, te kako oni koji žele dijeliti svoje poruke trebaju napraviti vlastite
platforme. A kako bi takvima onemogućili rad počeo je djelovati "udruženi zločinački poduhvat" u
cilju uvođenja sveobuhvatne internet cenzure. Za to su počeli provoditi mnoge postupke koje
pripadaju u područje monopolskog udruživanja, što je svuda u demokratskom svijetu protuzakonito.
Mreže bi morale imati pravo brisati one koji vrijeđaju i kleveću pod lažnim imenima, ili se
besplatno komercijalno reklamiraju, ali oni koji pišu pod svojim imenom i prezimenom morali bi
imati pravo govoriti ono što misle, a ako pri tome lažu, kleveću ili vrijeđaju trebao bi ih progoniti
pravosudni sustav njihove države.
Prva na redu za gašenje je bila mreža Parler čija popularnost je naglo porasla čim je Trumph
uklonjen sa Twitwra, Feysa, Instagrama, Youtuba i drugih mreža. Sve ove mreže su uklonile
poveznice sa Perlom, pa su uklonili prodaju ove aplikacije preko aplikacija za prodaju aplikacija, a
zatim su skinuti sa interneta tako što im je Amazon Web Usluge (AWS) uskratio pristup "oblaku", to
jest serveru. Vlasnici Perla su ovo mogli spriječili da su na vrijeme razvili svoj snažan serverski
centar koji može istovremeno komunicirati sa milijunima korisnika, te da su na vrijeme razvili
mogućnost skidanja svoje aplikacije sa vlastite stranice, a ne preko drugih stranica koje se bave
prodajama ili dijeljenjem aplikacija. Zahvaljujući ovakvoj nespremnosti Perleru je trebalo skoro dva
mjeseca za povratak na Internet. Osposobiti vlastiti jaki serverski centar je skupo pa za to treba naći
puno oglašivača, a oni idu na mreže gdje ima najviše korisnika. Stoga je malim mrežama teško
zaraditi dovoljno za potpunu samostalnost, a bez toga nema ni sigurnosti, ni velikog broja korisnika.
Nakon Parlera na red su došli Gab, Minds i Telegram jer navodno imaju „krajnje desne“ korisnike i
dozvoljavaju „govor mržnje“, iako nitko nije uspio definirati što je to govor mržnje. Od svih tih
mreža zahtijevali su uvođenje politike moderiranja koje bi oni odobrili kako bi izbjegli uklanjanje
sa njihovih servera i stranica za skidanje aplikacija, preko koje su korisnici skidali ovu platformu.
U napadu na platformu Minds ona je dobila „24-satno upozorenje“ od Google Play prodavaonice.
Oni su privremeno pristali na ucjenu, te su uklonili funkciju pretraživanja, otkrivanja i komentara,
ali su odmah počeli sa radom na prilagodbi svoje platforme kako bi je stavili na vlastiti server i
kako bi je korisnici mogli skinuti preko same stranice, a ne preko drugih stranica. Minds je
platforma koja ne prodaje korisničke podatke, te potiče slobodu govora i velika je smetnja
cenzorima. Oni su i ranije nastojali nagovoriti korisnike na preuzimanje platforme direktno sa
aplikacije iz Mindsa, ali je problem što to nije moguće na uređajima koji rade pod Appleovim
operativnim sustavom. Zato korisnici ovo mogu napraviti samo ako nabave uređaje koji nisu pod
kontrolom Applea.
Zbog potpuno otvorene cenzure milijuni korisnika su počeli napuštati Twirer, Feysbuk i Instagram,
te su dionice ovih kompanija počele padati. Hoće li se taj trend nastaviti ovisi o tehnološkim
inovacijama koje razvijaju njihovi konkurenti.
Osim američkih društvenih mreža postoje i mnoge druge širom svijeta, ali im je popularnost
puno manja.
Čak i Rusi imaju više svojih društvenih mreža.

22
VKontakte (VK.com) ima ogromnu kolekciju filmova i televizijskih emisija, kao i glazbe koja se
može slušati preko sučelja, a ima i "Klipove" nalik na TikTok, te sustav plaćanja VK Pay.
Odnoklassniki (ok.ru) mreža između ostalog nudi prijenos uživo uz mogućnost donacija, glazbene
usluge, transfer novca iz drugih zemalja i platformu za kolumne.
Telegram (telegram.org) aplikacija koristi kanale, grupe, i tajne (enkriptirane) razgovore, što
korisnicima omogućava razmjenjivanje poruka s postavljenim vremenskim ograničenjem prije nego
što one nestanu, kao što su dokumenti, privatne fotografije, ili kritika političkih suparnika.

Zbog dijeljenja podataka o korisnicima i cenzure oni sve više napuštaju takve društvene
mreže, te se sve više okreću aplikacijama za direktno dijeljenje poruka zaštićenih od
neovlaštenog čitanja.
Ovakve aplikacije poput Vibera, WhatsAppa, Telegrama, Skaypa, Signala i sličnih su preuzeli
znatan dio telefonskih razgovora, ali puno jeftinije pošto se sve prenosi preko interneta. A ako se na
internet spoje preko WiFi veza tada je razgovor besplatan.
Viber je aplikacija koja radi na više platformi, a dizajnirana je za besplatne elektroničke poruke,
chat, te video telefonske razgovore. Omogućuje stvaranju grupa čime se jedna poruka šalje svim
članovima grupe. Dijeli razgovore sa uređajima koji rade na iPhoneu, Androidu, Blackberryju,
Windows Phoneu, Symbianu ili Badomu, te svi mogu razgovarati i obavljati besplatne pozive jedni
s drugima. U jednoj aplikaciji okupljen je voip telefon, uslugu izravnih poruka i razmjena
multimedije.
WhatsApp je sličan Viberu i navodno sigurniji, ali nakon što je vlasnih Feysbuk najavio promjenu
uvjeta za korisnike mnogi su ga počeli izbjegavati. Od toga je najviše profitirala aplikacija Signal
koja je izbila na prvo mjesto po broju pretraživanja i preuzimanja. Signal smatraju za najsigurniju
aplikaciju za dopisivanje što se tiče enkripcije i očuvanja privatnosti korisnika. Ima otvoreni kod pa
nema ničega prikrivenog, a ima mogućnost slanja poruka koje će se samouništiti nakon čitanja, te
omogućuje grupne razgovore. Također može poslužiti i kao primarna aplikacija za slanje i primanje
SMS i MMS poruka.
Najpopularnija aplikacija za videokonferencije postala je aplikacija Zoom, kod koje je zaštita
privatnosti nešto slabija. Aplikacija Telegram ima vrlo dobru sigurnost, te korisnicima omogućava
pravljenje vlastitih naljepnica, tajne razgovore i samouništavajuće poruke. Skype razmjenjuje
poruke na Androidu, te osigurava jednostavne video ili audio pozive, a može i dijeliti fotografije i
tekstove. Osim ovih postoji još puno aplikacija za razmjenu poruka kao što su Kik, Snapchat,
GoSMS Pro, Im+ , WeChat, BBM, Linija, Google Hangouts, Slack i drugi.
Zahvaljujući uvođenju cenzure na najpopularnijim društvenim mrežama navedene aplikacije
za razmjenu poruka dobile su priliku za znatan porast broja svojih korisnika. To će im u
budućnosti olakšati i sve brži internet, te sve veće memorije na mobilnim uređajima. U tom cilju
morale bi preuzeti neke mogućnosti koje postoje samo na društvenim mrežama, a to su kreiranje
velikih društvenih grupa za razgovore i dijeljenje podataka, te praćenje rasprava na tim grupama.
Većina ovih aplikacija ima mogućnost kreiranja manjih grupa prema telefonskom broju korisnika
koji se preuzimaju iz imenika na mobitelu. Za preuzimanje mogućnosti društvenih mreža ove
aplikacije bi trebale omogućiti stvaranje tri vrste velikih grupa koje bi se mogle pronaći
pretraživanjem po nazivu takvih grupa.
Kako bi se zloupotreba osobnih podataka smanjila komunikacija bi se trebalo što manje vršiti
preko društvenih mreža, a što više preko zaštićenih aplikacija gdje se podatci drže samo na
uređajima onih koji razmjenjuju podatke.

23
 Kako unaprijediti komunikacijske aplikacije poput Vibera,
WhatsAppa i sličnih?

Pojavom komunikacijskih alata za mobitele stvorila se mogućnost sigurnijeg, bržeg i jeftinijeg

prijenosa poruka, nego što je to govorom preko mobilnih operatera, razmjenom SMS poruka, ili
slanjem E-meil poruka. Većina novih komunikacijskih alata se prenosi preko interneta putem
bežične WIFI veze te su razmjene poruka samim time besplatne. Prenose se pisane poruke, slike,
kratki filmovi ili linkovi na razne web adrese. Većina ovih novih alata imaju i zaštitu od
prisluškivanja kriptiranjem podataka kako poruke ne bi mogao skidati netko kome one nisu
namijenjene. Korisnici su u početku ove alate počeli koristiti kao medij za sigurno slanje
povjerljivih informacija, ali su ih vrlo brzo počeli upotrebljavati i u druge svrhe. Kreiranjem grupa
za grupne razgovore stvoren je moćan alat za brzu i trenutnu razmjenu mišljenja unutar raznih
timova, prijateljskih, poslovnih, političkih, ili društvenih. Neke grupe su se vrlo brzo pretvorile u
medij za plasiranje ideja, mišljenja i stavova, te promoviranje nečega što su korisnici vidjeli, ili
sami napisali na nekim drugim društvenim mrežama.
Ovi komunikacijski alati bi mogli preuzeli dio tržišta od samih društvenih mreža, uz male
nadogradnje postojećih aplikacija. Za to bi bilo potrebno korisnicima omogućiti kreiranje dva tipa
grupa.
Prvi tip bi bile zatvorene grupe kod kojih bi ostala pravila kao kod sadašnjih grupa, to jest
zaštićene i kriptirane poruke bi se slale svim članovima grupe i nitko drugi u njih ne može imati
pristup.
Drugi tip bi bile otvorene grupe u kojima bi poruke mogli razmjenjivati članovi grupe, dok
bi drugi korisnici mogli pratiti razmjenu poruka u pojedinim ovakvim grupama. Kod ove vrste
grupa svaki član grupe bi morao imati mogućnost pojedinim svojim kontaktima iz imenika dozvoliti
ulaz u vlastiti mobitel gdje bi ti kontakti mogli čitati i gledati sve poruke koje su razmjenjuju u toj
grupi. Korisnik bi mogao nekim svojim kontaktima omogućiti pogled u samo neke grupe, dok bi
drugima mogao omogućiti pogled u neke druge grupe. Kako bi se ova dodjela ovlasti olakšala u
imeniku kontakata bi trebala postojati podjela kontakata prema vrstama kao što su; članovi obitelji,
prijatelji, osobna poznanstva, poslovni partneri, društveni kontakti, korisni kontakti, ili druge
proizvoljne vrste kontakata. Na taj način korisnik bi mogao čitavu vrstu kontakata ovlastiti za
ulazak u njegov mobitel, te pogled u poruke razmjenjene kroz pojedine grupe. Kada korisnik neke
otvorene grupe nekom svom kontaktu dozvoli pogled u ovakvu otvorenu grupu taj korisnik bi o
tome dobio poruku u aplikaciju, te bi se naziv te grupe trebao automatski ažurirati u posebnom
imeniku grupa. U ovom imeniku nalazili bi se nazivi svih grupa sa imenom onoga tko ih je stavio u
grupu. Po boji bi se mogli razlikovati tipovi grupa.
Prvi tip grupe bi bile zatvorene grupe u kojima vlasnik mobitele može sudjelovati u
raspravama i razmjeni poruka.
Drugom bojom bi bile označene otvorene grupe u kojima je vlasnik član grupe sa pravom
sudjelovanja.
Trećom bojom bi bile označene grupe u kojima vlasnik mobitele može samo pratiti rasprave
i izmjenu poruka preko onoga tko mu je dozvolio pogled u grupu.
Kontakti, to jest vanjski članovi grupe koji imaju samo pravo pogleda na neku grupu ne bi dobivali
zvučne ili svjetlosne signale kada je u neku grupu stigla nova poruka, već bi sami odlučivali hoće li
pogledati poruke i rasprave koje se odvijaju u pojedinim otvorenim grupama koje imaju na popisu i
koje mogu pogledati kada to požele. Ovo ne bi mogli učiniti samo kada je vlasnik mobitela koji im
je dozvolio pogled u grupu isključio svoj mobitel, ili mu je baterija blizu minimuma, ili nije

24
priključen na WiFi. Na ovaj način korisnici pojedinih mobilnih aplikacija za razmjenu poruka bi
dobili puno širu publiku za ono što rade i pišu u svojim otvorenim grupama.
Interes korisnika za ovo je dvojak.
S jedne strane im je interes što više proširiti poruke koje žele podijeliti, a sa druge strane im je
interes što više ograničiti broj onih koji mogu uzeti grupne poruke sa njihovih mobitela, stoga što se
time smanjuje trajanje baterija.
Korisnik sam mora odlučiti koji interes mu je važniji.
Kod dozvole pogleda svojim kontaktima svaki korisnik može pravo pogleda u neku grupu
dodjeljivati pojedinačno pojedinim svojim kontaktima, ili grupno svim kontaktima koje je grupirao
u različite vrste kontakata. Na ovaj način svaki vlasnik mobitela bi mogao pratiti aktivnosti svih
svojih kontakata koji su mu odobrili praćenje, baš kao što se to radi na društvenim grupama. Time
bi aplikacije na mobilnim telefonima za razmjenu poruka manjoj grupi poznanika postali alati za
puno širu promociju vlastitih ideja, mišljenja ili stavova, te bi oduzeli znatan dio tržišta Feysbuku,
Twiteru, TikToku, Instagramu i drugim društvenim mrežama, čime bi se znatno smanjio i njihov
monopolski utjecaj na društvene stavove ljudi širom svijeta.

Kako repetitore za mobitele, te video nadzorne kamere smjestiti

visoko u atmosferu?

Danas većina mobilnih komunikacijskih uređaja podatke prenosi preko mnogobrojnih repetitora
smještenih na višim zgradama i stupovima. Nova mobilna 5G mreža morati će imati repetitore na
svakih nekoliko stotina metara zato što zahtijeva optičku vidljivost između repetitora i mobitela.
Za video nadzor otvorenog prostora koriste se sve kvalitetnije kamere koje se postavljaju na
zgrade, u semafore, ili na rasvjetne stupove. Ovakve kamere vrlo su korisne za nadzor prometa, za
preventivno sprječavanje kriminala, za zaštitu od požara i slično. Da bi sustav videonadzora bio
učinkovit potrebne su tisuće kamera postavljene gusto po gradovima. Taj problem bi se mogao
riješiti postavljanjem vrlo kvalitetnih kamera visoko u zrak odakle bi se mogle vidjeti svako
neobično ponašanje. Mogli bi se uočiti automobili koji se kreću brže od dozvoljene brzine, mogli bi
se vidjeti veći nepredviđeni skupovi ljudi, a u slučaju nekog kriminalog djela moglo bi se vidjeti
kuda je neki čovjek ili automobil otišao, ili odakle je došao. Time bi se znatno olakšala borba protiv
kriminala. Ugradnjom spektrodetektora na ovakve leteće nosače mogla bi se otkriti i polja droge po
svjetlosnom spektru koji droga emitira.
A osnovni problem je kako te repetitore i videonadzor smjestiti visoko u atmosferu?
Velike sile imaju satelite na kojima se nalaze kamere i odašiljače za satelitske mobitele. Problem je
što su sateliti vrlo skupi, ali su i previše visoko. Zbog toga sateliti snimaju fotografije područja nad
kojim prolaze, ali ne mogu stalno snimati određeni prostor. Satelitski mobiteli također imaju
ograničeni broj frekvencija pa je korištenje satelitskih veza vrlo skupo.
Problem postavljanja repetitora i video nadzora može se riješiti stratosferskim balonima ili
avionima, dronovima na sunčani pogon koji bez slijetanja stalno lete iznad određene lokacije.
Stratosferski baloni na sunčevu energiju koji ostaju uvijek na jednom mjestu već postoje, ali
imaju na raspolaganju malo energije, ali i nakon nekog vremena se moraju spustiti. Vjetrovi na
različitim visinama pušu u različitim smjerovima balon promjenom visine mijenja svoj smjer
kretanja, te tako uvijek ostaje na jednom mjestu. Ovi balovi nose fotoćelije koje proizvode energiju
za manju količinu elektronike, ali nemaju dovoljan kapacitet za veće potrošače električne energije. I
fotoćelije imaju svoju težinu pa balon ne može nositi puno korisnog tereta.
25
Drugo riješenje su “avioni bez posade na sunčev pogon” koji mogu mjesecima ostati na jednom
mjestu. Amerikanci su napravili ovakav avion koji može neograničeno dugo letjeti, ali on nema
dovoljno energije za pokretanje dodatne opreme kao što je video nadzor, ili repetitora za mobitele.
Fotoćelije koje su smještene na njegovim krilima proizvode dovoljno energije za pokretanje motora,
te za punjenje baterija kojima leti noću, ali ne mogu proizvesti dovoljno energije za dodatne
potrebe. Površina fotoćelija je ograničena površinom krila, a i same fotoćelije imaju svoju težinu
koju avion mora nositi.
Kako bi se riješio problem energije potrebno je proizvesti efikasnije fotoćelije koje proizvode više
energije, ali
potrebno ih je i
postaviti u položaj
prema suncu pri
kojem mogu
proizvesti više
energije.
Na tržištu se
pojavile savitljive
fotoćelije koje imaju
faktor efikasnosti
iznad 30%.
A njihov kapacitet
u proizvodnji
energije se može
povećati njihovom ugradnjom u dugački uski balon koji je prikazan na gornjoj slici.
Balon (1) izgleda kao dugačka cijev. Ispod balona (1) na užadi (3) visi teretna cijev (2) u kojoj se
nalaze baterije, elektromotori i sva ostala oprema. Ova dugačka i uska teretna cijev (2) na svom
vrhu ima elisu (4) koja pokreće balon u potrebnom smjeru. Na ovaj način balon (1) svoju lokaciju
ne bi morao vršiti promjenom visine kako bi uhvatio vjetar potrebnog smjera već bi ga elisa (4)
pokretana elektromotora.
Gornja stjenka balona (5) izrađena je od prozirnog materijala koji propušta sunčanu svijetlost.
Donja stjenka balona (6) je izrađena od reflektirajućeg materijala kao što je aluminijska folija.
Na dnu donje stjenke balona (6) nalazi se uža fotoćelija (7) koja se proteže čitavom dužinom balona
(1).
Kako bi ova fotoćelija (7) proizvela maksimalnu količinu energije potrebno ju je u svakom trenutku
postaviti u optimalan položaj u odnosu na sunce. To se postiže uz pomoć užadi (3) koje spajaju
balon (1) sa teretnom cijevi (2). U ovoj teretnoj cijevi (2) nalaze se mali elektromotori koji mogu
užad (3) uvlačiti sa jedne strane i popuštati ih sa druge strane. Na taj način se balon (1) može
zakretati za 180 stupnjeva u odnosu na svoju os. Tim zakretanjem balona (1) fotoćelija (7) se
postavlja u optimalni položaj u odnosu na sunce. Time se količina proizvedene električne energije
može povećati za nekoliko puta. Osim ovog, donja stjenka balona (6) reflektira sunčanu svjetlost
prema fotoćeliji (7) čime se proizvodnja električne energije fotoćelija (7) može povećati za još
nekoliko puta.
Zahvaljujući ovakvoj višestruko povećanoj efikasnosti fotoćelija (7) u proizvodnji električne
energije dobivena količina energije je puno veća nego što je potrebno za samo upravljanje balona
(1) i njegovo pozicioniranje iznad određenog mjesta.
Ta energija se može iskoristiti za pogon kvalitetnih videokamera, te za repetitore koji se nalaze sa
donje strane teretne cijevi (2).
26
Ovakav balon bi se mogao smjestiti iznad svih velikih gradova, ali i iznad nenaseljenih dijelova
zemlje. Oni smješteni iznad gradova morali bi imati puno fokusiranije kamere, te repetitore sa puno
većim brojem frekvencija. Baloni smješteni iznad nenaseljenih područja ili iznad oceana bi morali
imati kamere sa puno šire podešenim objektivom, a repetitori bi mogli biti sa manje frekvencija, ali
sa većim dometom.
Ovakvi stacionarni baloni mogli bi raditi sve ono za što se danas koriste vojni sateliti.
Osim za video nadzor i mobilnu komunikaciju moći će se koristiti i za realne vremenske
kontinuirane vizualne podatke, za praćenje usjeva ili stada, za praćenje kamiona trgovaca robama,
za proučavanje uzoraka gradskog prometa, za otkrivanje požara u samom začetku i slično.
Prednost "stratosferskih prostornih balona" sa "neprekidnom" geoprostornom pokrivenošću je i
cijena mobilnih usluga. Ta cijena će biti desetke puta manja od cijene satelitskih telefona. A ta
cijena će omogućiti i postupno ukidanje zemaljskih repetitora pošto nove 5G i 6G mreže zahtijevaju
optičku vidljivost između repetitora i mobitela, a to je najlakše ostvariti upravo sa repetitorima koji
se nalaze visoko iznad nas.

Štetnost zračenja mobitela i baznih stanica

Po našim gradovima i selima građani i seljaci sve češće se bune zbog postavljanja novih baznih
stanica za mobitele koje razni teleoperateri postavljaju bez pitanja lokalne zajednice. Postavljaju ih
po privatnim kućama, stambenim zgradama, ili drugim mjestima koja su često preblizu ljudi koji
strahuju od zračenja.
Državna ministarstva i gradske službe se u taj problem ne žele miješati zato što štetnost nije
„definitivno znanstveno utvrđena“.
Znanost na osnovu dosadašnjih ispitivanja i iskustava zna kako štetnost elektromagnetskog zračenja
ovisi o frekvenciji zračenja i o snazi toga zračenja.
Najštetnije je ionizirajuće zračenje i tu u znanosti nema prijepora. Ionizirajuće zračenje vrlo visokih
frekvencija izbacuje elektrone iz atoma i vrlo je štetno, ali ne uvijek. Kada se koristi u medicinske
svrhe korist može biti puno veća nego šteta, u određenim strogo kontroliranim dozama. A slično je
sa skoro svim lijekovima koji u prevelikoj dozi mogu postati otrov.
Neionizirajuće zračenje zagrijava objekte u koje prodire, pa i ono može biti štetno kada je prejako.
Infracrveno zračenje koje emitira svaki vrući predmet izaziva ugodan osjećaj kada nam je hladno,
ali i ono može biti štetno kada se previše približimo vatri, pa se možemo opeći.
Ultravioletno zračenje je štetno i u manjim dozama, zato što prodire u kožu i može izazvati rak
kože.
Čak i vidljiva svjetlost je štetna kada je prejaka, ali nju zaustavlja obična odjeća.
Unatoč tome što se boje baznih stanica ljudi se ne boje svojih mobitela, iako ih oni zrače snažnije,
pošto su bliže tijelu. To se događa zbog toga što ljudi uspoređuju rizik sa korisnošću pa odlučuju
riskirati, a i vjeruju državi koja bi morala otkloniti opasnost za njih.
Korisnost mobitela i način prijenosa signala
Većina korisnika mobitele osim za razgovore koriste i za razne druge svrhe. Mobiteli čuvaju kontakt
informacije, podsjetnike, bilješke, imaju kalendar sa mogućnošću alarmiranja o nekom sastanku,

27
imaju kalkulator, primaju i šalju elektronsku poštu, skupljaju razne informacije sa interneta,
omogućuju igrice, slušanje glazbe, gledanje filmova, rasprave na društvenim mrežama i slično.
Svi ti signali se prenose preko određenih elektromagnetskih radio frekvencija.
Pošto raspoloživih frekvencija ima malo, a mobilnih aparata puno razvijen je sustav po kojem se
signali prenose preko puno malih baznih stanica koje pokrivaju određeno područje. Jedna bazna
stanica može imati nekoliko desetaka frekvencija na kojima radi, dok susjedne rade na drugim
bliskom frekvencijama kako im se signali ne bi preklapali. Kod kretanja mobilni telefoni rade
unutar područja jedne bazne stanice, te se prebacuju na drugu baznu stanicu kada se njima približe
prilikom kretanja. Na taj način teleoperateri mogu sav mobilni promet provoditi preko nekoliko
stotina frekvencija.
Što u nekom gradu jedan operator ima više baznih stanica to je njihova potrebna snaga manja, pa je
i opasnost za okolinu manja. Time se dobiva i mogućnost vođenja većeg broja razgovora u isto
vrijeme, a i potrošnja energije mobitela se smanjuje.
Svaki teleoperter u jednom gradu ima jednu centralnu (Mobile Telephone Switching Office), preko
koje upravlja svim telefonskim konekcijama do fiksne telefonije i kontrolira sve bazne stanice na
svom području.
Svi mobilni telefoni imaju poseban kod koji se koristi za identifikaciju telefona, vlasnika telefona i
obavljene telefonske usluge. On se provjerava preko posebnog kontrolnog kanala koji se uključuje
svaki puta kada se telefon upali. Kontrolni kanal je specijalna frekvencija preko koje telefon i bazna
stanica komuniciraju o kodu mobitela, o lokaciji mobitela, o vrsti poziva, o promjeni kanala i o
jačini signala.
Kada se mobitel udalji od jedne bazne stanice i približi drugoj baznoj stanici one po jačini signala
znaju kako signal mobitela slabi, te to javljaju kontrolnoj stanici koja mijenja frekvenciju razgovora,
čime se razgovor prebacuje na novu baznu stanicu.
Mobiteli rade na istim frekvencijama kao bazne stanice, ali i kao WiFi repetitori koje većina ljudi
ima u kući. Ti kućni WiFi repetitori su bežićni pojačivači snage koji primaju signal preko fiksne
telefonske linije, pojačavaju ga i šalju dalje. Mobiteli, bazne stanice i kućni WiFi repetitori zrače
elektromagnetske signale koji djelomično prodiru do određene dubine kroz materijale pri čemu ih
mogu vrlo malo zagrijati. A svako zagrijavanje u većoj količini ili dužem trajanju može biti i štetno.

Opasnost od zračenja
Previše dugi razgovori mogu biti štetni ako mobitel držimo pokraj uha. Mobitel najjače zrači kada
uspostavlja vezu sa baznom stanicom. Ako mobitel držimo pokraj uključenog televizora možemo
povremeno primijetiti smetnje na ekranu što je znak kako mobitel javlja svoju lokaciju svom
teleoperateru. Ako ga držimo pokraj uključenog radija povremeno možemo čuti kratkotrajni šum,
čak i kada je mobitel ugašen. Tek potpunim pražnjenjem baterije, ili njenim vađenjem iz mobitela
ovo se neće događati.

Mobitel pokraj glave čovjeka zrači puno snažnije nego nego bazna stanica udaljena stotinjak
metara.
Kako bi se količina zračenja malo smanjila preporučljivo je ne držati mobitel previše blizu glave
dok spavate, a i kućne WiFi uređaje je bolje držati što dalje od fotelje ili kreveta.
Bazne stanice zrače puno snažnije nego kućni WiFi uređaji i mobiteli, ali snaga zračenja repetitora
se smanjuje sa kvadratom udaljenosti. Osim toga bazne stanice (repetitori) obično zrače u jednom
smjeru, dok je zračenje u drugim smjerovima puno slabije. Repetitori su okomito postavljene

28
pravokutne plohe koje su fiksirane na osovinu i najsnažnije zrače u smjeru prema kojem su
okrenute. Zbog toga bazne stanice postavljene pokraj autocesta obično imaju dva repetitora
okrenuta prema automobilima koji iz jednog smjera dolaze i na prema drugom smjeru kuda odlaze.
Bazne stanice na padinama brda ponekad imaju samo jedan repetitor koji je okrenut prema
obližnjem naselju ispod brda. U gradovima bazne stanice imaju više repetitora postavljenih u krug
kako bi jednakom snagom primale i slale signale iz svih smjerova.
Teleoperateri se nastoje ne sukobljavati sa lokalnim stanovnicima te često bazne stanice pokušavaju
sakriti. Skrivaju ih čak i u dimnjake kako ih ljudi ispod zgrada ne bi mogli vidjeti. Repetitori puno
snažnije zrače u smjeru prema kojem su okrenute, te zračenje može biti jače na sto metara od njih
nego u stanu iznad kojeg se nalaze, osobito ako se iznad stana nalazi armirano betonska ploča koja
zaustavlja najveći dio zračenja. Ako na jednoj baznoj stanici ima više repetitora tada je zračenje
jednako u svim smjerovima.
Neupućeni građani na baznim stanicama često vide i razne druge antene, tanjure i kutije koji ih
plaše i o kojima ne znaju ništa. Signali do baznih stanica obično dolaze svjetolovodnim kabelima
gdje se pretvaraju u zračenje, te prenose do mobitela. Ponekad se signali do nekih baznih stanica
prenose bežično, vrlo usko usmjerenim antenama ili "tanjurima". Kada je takav "tanjur" okrenut
prema gore to je znak kako se preko njega signali primaju sa satelita, ili se šalju prema satelitu.
Frekvencije zračenja na kojima rade ove radio antene ili "tanjuri" su druge radio frekvencije kojima
se prenose radio ili TV signali, te pokraj njih obično postoji i kutija u kojoj je smještena elektronika
koji radio signale pretvara u signale za mobilne uređaje.

Satelitski mobiteli
Osim mobitela koji rade preko zemaljske mreže baznih stanica postoje i satelitski mobiteli koji
signal dobivaju preko satelita. Zračenje ovakvih mobitela mora biti snažno, dok je zračenje koje
dolazi sa satelita vrlo slabo i nema štetnih utjecaja. Satelitski mobiteli se koriste uglavnom tamo
gdje nema mobilnog signala preko baznih stanica za obične mobitele. Ovi mobiteli imaju puno veću
antenu nego obični mobiteli, ali i oni mogu raditi samo na području prema kojem su usmjerene
antene satelita. Satelitski mobiteli su puno skuplji, a i prijenos razgovora i podataka preko njih je
puno skuplji. Koriste ih uglavnom vojska, obavještajne službo, brodovi na oceanima i avioni za
važne razgovore i internet komunikaciju.
Za komunikaciju preko satelita potrebna je dobra vidljivost prema satelitima. Siglal putuje do 3
satelita zbog triangulacije koja omogućava otkrivanje točne lokacije mobitela. Signal od satelita ide
natrag na zemlju, u regiju gdje se nalazi drugi sugovornik, te se dalje prenosi preko lokalnog
operatora.
Na vrlo slabo naseljenom području satelitski signali se mogu primati i slati tek pomoću posebnih
repetitora koji imaju usmjerenu satelitsku antenu koja je usmjerena prema točno određenom satelitu.
Postoje više satelitskih mreža kao što su Inmarsat, koji je počeo kao vojna mreža satelita Amerike.
Drugi je Iridium, “operator” koji pruža glasovnu komunikaciju širom sveta. Treći servis je
australijski i istočno pacifički Thuraya.
U razvoju su i sustavi prijenosa mobilnih signala preko balona ili aviona koji se stalno nalaze na
određenoj lokaciji, a energijom se opskrbljuju fotoćelijama. Ove autonomne letjelice bez posade
osim prijenosa mobilnih signala koristiti će se i za videonadzor određenog područja. Razvijaju ih
razne države za vojne svrhe, ali i privatna poduzeća za komercijalne svrhe.

29
 Mogućnosti umjetne inteligencije
Posljednjih godina puno se govori o umjetnoj inteligenciji, iako je vrlo upitno radi li se uopće o
stvarnoj inteligenciji. Prvi kompjutorski programi su radili samo ono što su programeri predvidjeli
da rade. Povezivanje programa sa bazama podataka programi su obrađivali podatke i korisnicima
nudili rezultate svojih obrada.
Daljnjim razvojem programskih aplikacija stvorena je mogućnost promjene rada programa ovisno o
novim podacima koje program vremenom ubacuje u baze podataka.
Dodavanjem različitih senzora na osnovu koji program puni baze podataka stvorena je mogućnost
promjene ponašanja aplikacije u različitim uvjetima koji vladaju u okolini. Različiti potezi
uvjetovani podacima iz senzora mogu dati određene podatke o rezultatima pojedinih poteza, te na
osnovu rezultata koji se unose u baze podataka stvorena je mogućnost stjecanja iskustva pojedinih
aplikacija. Na taj način aplikacija uči na greškama, te ne ponavlja poteze koji daju loše rezultate. To
je omogućilo pojedinim aplikacijama naučiti nove koncepte, donijeti zaključke, razumjeti prirodni
jezik, raspoznavati prizore i slično. Glavna područja primjene su računalne igre i simulacije procesa,
razumijevanje govora, prevođenje, rješavanje problema, pretraživanje podataka, automatsko
programiranje, inteligentni agenti, računalni vid.
Rješavanjem ovakvih zadataka stvorene su aplikacije koje mogu učiti i koje su vezane za termin
"Umjetna inteligencija" UI. Međutim, sve to je i dalje samo automatsko povezivanje niza znakova
jednih sa drugima. Unatoč tome, mnoge nove aplikacije se nazivaju Inteligentnim sustavima stoga
što se mogu uz intervenciju korisnika ili senzora prilagoditi, učiti na temelju iskustva, koristi velike
količine znanja, ostavljati dojam svjesnosti, komunicirati s čovjekom prirodnim jezikom i govorom,
a sve više dopustiti i nejasnoće u komunikaciji. Ali to su i dalje samo kompjuterski programi
povezan sa bazama podataka koje se mijenjaju i tako mogu promijeniti i rad programa.
Razvijeni su oblici umjetne inteligencije za planiranje različitih zadataka koji povezuju vrijeme,
zadatke i osobe, sustavi za pretraživanje prema veće broju različitih kriterija koji se mogu
međusobno kombinirati, ekspertni sustavi koji rješavaju probleme određenih uskih stručnih poslova,
sustavi zasnovani na znanju pohranjenom u velikim bazama podataka o određenim činjenicama, te
neuronske mreže. Sve te "inteligentne" aplikacije za razne poslova međusobno su posve
nepovezane. Iza svih tih nepovezanih aplikacija ne postoji nikakva svijest, niti te aplikacije išta
razumiju. Sve su one specijalizirane za pojedinu poslove, te na mogu istodobno pokazivati različite
inteligentne odlike i obavljati različite funkcije. Međusobno povezivanje različitih aplikacija za
različite poslove bit će vrlo težak posao usklađivanja koje treba rezultirati "razgovorom" između
različitih aplikacija.
Najčešće vrste aplikacija
Aplikacije za planiranje različitih zadataka koji povezuju vrijeme, zadatke i osobe vrše poslove
tajnika, te vlasnike u određeno vrijeme upozoravaju na posao koji trebaju obaviti.
Digitalni asistenti prate što korisnik radi na svome računalu i sve više prepoznaju navike korisnika,
te mu na prva mjesta na ekranu nude ono što bi mu moglo biti najzanimljivije i što on najčešće
koristi.
Sustavi za pretraživanje prema veće broju različitih kriterija koji se mogu međusobno
kombinirati, omogućuju korisnicima pronalazak informacija iz čitavog svijeta pomoću pretrage po
ključnim riječima, kombinirano sa teritorijalnim, vremenskim, jezičnim i drugim kriterijima.
Ekspertni sustavi koji rješavaju probleme određenih uskih stručnih poslova za koje je potrebno
određeno specifično znanja iz jednog ili više određenih područja znanosti. Najčešće se radi o
području knjigovodstva i financija, medicine, proizvodnje, projektiranja, kontrole procesa određenih

30
aktivnosti i sl. Ovakvi programi su vrlo korisni dok se koriste za ono što su napravljeni, ali mogu i
griješiti kada se koriste za nešto što autori nisu predvidjeli.
Sustavi zasnovani na znanju pohranjenom u velikim bazama podataka o određenim temama i
činjenicama. To su računalni programi koji se služe znanjem eksperta iz nekoga specijaliziranog
područja u svrhu boljeg odlučivanju. Najpoznatija baza znanja je Wikipedija koju svatko može
koristiti, ali i dopunjavati bazu podataka.
Umjetne neuronske mreže su zbir umjetnih "neurona" koji su međusobno povezani i interaktivni
kroz operacije obrade signala. Mreža može imati niz ili jedan ulaz ulaza i uvijek jedan izlaz, između
kojih se nalazi jedan ili više slojeva "neurona" koji su međusobno spojeni vezama kroz koje idu
signali. Veze među njima se aktiviraju ako je zadovoljen unaprijed zadan uvjet. Te mreže mogu
„učiti”, kroz niz ponavljajućih postupaka analize. Veći dio podataka koristi se za učenje, a manji za
predviđanje poznatih vrijednosti. Sa većim brojem pokušaja moguće je smanjiti vjerojatnost
pogreške u predviđanju rezultata. Primjer umjetnih neuronskih mreža su umrežavanje više tisuća
računalnih procesora koji rade na istom zadatkom raspodjelom resursa.
Inteligentni agenti su programi koji mogu fleksibilno, samostalno i bez intervencije korisnika
izvršavati postavljeni zadatak, te korisnika izvijestiti o završetku zadatka, ili pojavi događaja koji se
očekuje. Sam agent je u interakciji s okolinom kako bi na što precizniji način izvršio postavljeni
zadatak. Inteligentni agenti su programske komponente i služe kao posrednici između korisnika i
računala. Oni rade za korisnika i sa njegovom dozvolom i specijalizirani su za neko područje.
Inteligentni agenti su poznati kao softverski agenti, vodiči , roboti znanja i softverski roboti. Oni
mogu pomagati u donošenju odluka, procesuiraju podatke sa senzora, rješavaju probleme, povezuju
računalo i korisnika sa realnim svijetom i slično.
Robotika je spoj inženjerske znanost, tehnologije robota, softvera za upravljanje robotima, te
njihov dizajn, proizvodnju i primjenu.
Umjetni život pokušava emitirati biološke fenomene u pokušaju stvaranja programa koji imaju
osobine živog bića.
Raspoređena umjetna inteligencija služi za rješavanje složenijih problema njihovim rastavljanjem
i na više dijelova, te svaki dio rješavaju različiti ekspertni sustavi. To zahtijeva ekspertne sustave
koji će moći surađivati da bi riješili ukupni problem.
Genetsko programiranje je automatsko pisanje programa prema modelu evolucije. Računalo može
napisati program koji rješava zadani problem na način da nasumično napisane programe poboljšava
križanjima sa drugim programima.
Inteligencija roja je sposobnost skupine u pronalaženja boljih rješenja za rješavanje problema
pojedinih članova i problema u skupini. Ova vrsta umjetne inteligencije pokušava problema riješiti
na način koji to zajednički rade mravi, pčele, jata ptica, jata riba, životinjska krda, razmnožavanje
bakterija i slično. Ovaj pojam je najviše vezan za internet koji je najkorisniji u podijeli znanja i
informacija.
Aplikacije za prepoznavanja riječi mogu napisani tekst pretvoriti u niz riječi ili fraza koje su
samo niz znakova, a taj niz znakova mogu povezati sa zvukom, ili slikom. Iako takve aplikacije ne
razumiju značenje riječi one mogu po riječima pretraživati ogromne baze podataka, ili čitav
internet. Mogu tiskane riječi pretvarati u zvuk kao izgovorenu riječ, ili obrnuto. Ali ako se neka
riječ, ili fraza ne nalazi u bazi podataka ne mogu znati njezino značenje čak i kada je ta riječ
složenica od drugih riječi. Ovime se bavi računalna lingvistika koja pomaže jezikoslovnim
stručnjacima u obradi jezičnih podataka, ponajprije za potrebe informatičkih, leksikografskih,
novinskih, dokumentarističkih, arhivskih, knjižničnih ustanova i sličnim jezikoslovnim obradama
teksta. Pojedine jezične aplikacije omogućuju samim korisnicima unos novih riječi u bazu podataka
te se tako povećava preciznost aplikacije koja piše izgovorene riječi, ili izgovara napisani tekst. One

31
mogu riječi ili fraze povezivati sa istim riječima istog značenja u drugom jeziku. Pošto riječi mogu
imati više različitih značenja u različitom kontekstu aplikacije za prevođenje znaju pogriješiti u
izborima pojedinih riječi drugih jezika. Još teže je prepoznati značenje nekih odlomaka, misli i
ideja. Zahvaljujući tome kada se tekst iz jednog jezika prevede na drugi jezik, te natrag na prvi
jezik, nakon 6-7 takvih prevođenja istog teksta može se dobit tekst koji ništa ne znači. Većina
prevoditelja omogućuje korisnicima da unesu nove riječi koje prevoditelj nema u svojoj bazi
podataka, te se tako kvaliteta prevoditelja poboljšava. Time se može poboljšati bolji izbor
prioritetnog značenja pojedinih riječi, ali još uvijek prevoditelj ne zna značenje onog što prevodi.
Zbog toga ne može ni odrediti koje je značenje riječi bitnije, a koje je manje bitno.
Aplikacije za prepoznavanje riječi su temelj za pretraživanje interneta.
Internetski pretraživači ili tražilice su posebne Web stranice koje imaju funkciju pomoći u
pronalaženju informacija koje se nalaze na nekim drugim Web mjestima. Informacije mogu biti
Web stranice, slike, filmovi, datoteke, baza podataka, društvene mreže, otvoreni imenici i slično.
Internetski pretraživači djeluju po nekom matematičkom algoritmu koji može biti kombiniran sa
ljudskim intervencijama. Pretraživanje se najčešće vrši po ključnim riječima koje su povezane sa
operatorom I (AND), mogu se povezati i sa operatorom ILI (OR), a ponekad i sa operatorom NE
(NO). Google je razvio alat PageRank koji raspoređuje Web stranice temeljem broja i PageRankova
ostalih Web mjesta i stranica koje se na njih spajaju, s pretpostavkom da se na češće korištene
stranice spajaju također bolje stranice. Osim toga, što je neka stranica više posjećena to se ona
nalazila više pri vrhu kada korisnik želi naći pojam koji se nalazi na toj stranici. Internetski
pretraživači skupljaju različite podatke o internetskim stranicama, uključuju ih u svoju bazu, te nude
svakom korisniku koji traži određeni pojam, uslugu, proizvod, ili nešto drugo. Internetski
pretraživač se sastoji od programa za prikupljanje podataka sa drugih Web stranica, index koji
sadrži pojmove koje je program za sakupljanje sakupio tijekom pretrage neke Web stranice, te
pretraživač indeksa. Korisnost pretraživača ovisi o relevantnosti rezultata koje on daje. Iako mogu
postojati milijuni Web stranica koje uključuju određenu riječ ili izraz, neke stranice mogu biti
relevantnije, popularnije, ili pouzdanije od drugih. Većina pretraživača primjenjuje metode nizanja
rezultata sa ciljem pribavljanja „najboljih“ rezultata, pri čemu se razlikuju pojedini pretraživači.
Web društvene mreže služe za plasiranje masovnih sadržaja određene vrste spremljenih u svojim
bazama podataka. Najpoznatija takva web adresa je Youtube koja prikuplja filmove od korisnika, te
omogućuje pretragu i po drugim kriterijima, a ne samo po ključnim riječima. Osim traženja po
ključnim riječima (tagovima) algoritmi mjere intenzitet i prioritet stranica na kojima pronalaze
ključne riječi. Tu su moguće manipulacije rezultatima koje mogu biti algoritamski ugrađene, ili
organizirane od strane konkurencije koja želi sakriti određene sadržaje tržišnih protivnika.
Pretraživači društvenih mreža na osnovu onoga što korisnici pretražuju, ili tamo stavljaju, sve bolje
prepoznaju interes pojedinih korisnika, te na osnovu toga određuju koja bi reklama mogla biti
zanimljiva baš tom korisniku. Algoritamski se može nekim sadržajima i stranicama dati veći
prioritet tako da se te stranice nalaze pri vrhu rezultata pretrage. Veći prioritet se obično daje onima
koji plaćaju reklamu i onima stranicama koje se češće otvaraju, osobito u bliskoj prošlosti.
Aplikacije za prepoznavanja govora mogu zvuk ili sliku povezati sa riječima ili frazama koje su
samo niz znakova, ili niz znakova povezati sa zvukom ili slikom. Na taj način one izgovorene riječi
pretvaraju u pisani tekst, ili obrnuto. Iako takve aplikacije ne razumiju značenje riječi one mogu po
riječima pretraživati ogromne baze podataka, ili čitav internet.
Najsloženije su aplikacije koje simuliraju vid. Za ovo program mora iz slike izdvojiti uzorak ili
predmet u više nivoa, analizirati scenu, te trodimenzionalno razlučiti fiksnu scenu od objekata koji
se kreću kroz scenu. Ovakvi programi sve bolje prepoznaju tekst iz slike, iz oblika lica mogu
prepoznati osobe iz baze podataka, a mogu prepoznati i pojedine emocije sa lica ili iz pokreta.

32
Razvijaju se i sustavi samovozećih automobila koji na osnovu niza senzora i kamera moraju
predvidjeti poteze drugih objekata (vozila, ljudi i životinja) koji se kreću kroz prostor, ali i navike
osoba koje se voze u takvom vozilu.
Pametni samorazvijajući softveri već pomalo sami sebi postavljaju “dijagnozu” pokretanjem u
pozadini programa za analizu rada računala koje sada koriste sistemski administratori.

Problemi kod autonomnih vozila koja voze bez vozača

Već dvadesetak godina mnoge velike automobilske kompanije rade na stvaranju automobila
koji će moći voziti bez vozača. Već tada su obećavali kako će za razvoj te tehnologije trebati
desetak godina, a uspjeli su razviti aplikacije za vozila koja voze u strogo kontroliranim uvjetima
kao što su skladišta, parkirališta i slično. Pojedina vozila mogu voziti i na otvorenoj cesti, ali pod
uvjetom da vozač drži ruke na upravljaču kako bi mogao reagirati u slučaju problema.
Najveći problem kod ovakvih aplikacija je kako prepoznati prostor i probleme koje dolaze iz
prostora.
Automobilska aplikacija prostor snima sa više kamera, te senzora kretanja, a mogao bi se
koristiti i trodimenzionalni rotirajući laserski lidar koji vrlo precizno mjeri udaljenosti u realnom
vremenu. Također bi se mogao koristiti i ultrazvučni sonar u uvjetima slabe vidljivosti uskovitlane
prašine kada ni IC kamere ništa ne vide. Sve te podatke u prostoru je potrebno spojiti u jedinstveni
prostor unutar kojeg je smješten i sam automobil u pokretu.
Prostor je potrebno je podijeliti na više nivoa;
1. tlo i predmeti koji su čvrsto vezani za tlo,
2. predmeti koji se djelomično mogu kretati u odnosu na tlo, a to su drveće, trava i slično,
3. objekti koji se slobodni kreću po tlu kao što su drugi automobili, ljudi, životinje,
4. objekti koji se slobodno kreću neovisno o tlu, kao što su ptice, helikopteri, avioni, dronovi,
5. vodene površine.
Sve ovakve objekte aplikacija treba prepoznati i smjestiti na odgovarajući nivo.
Na svakom nivou sve predmete je potrebno promatrati u četiri dimenzije; dužina, širina, visina i
vrijeme kako bi se trodimenzionalni predmet mogao pratiti u kretanju kroz vrijeme. Pri ovome je
potrebno odrediti veličinu objekta, udaljenost objekta, pravac kretanja pomičnih objekta, brzina
kretanja objekta, mogućnost promjene kretanja objekta u brzini i pravcu.
Današnji programi za autonomna vozila najviše pažnje poklanjaju drugim automobilima, te
pri tome pretpostavljaju kako ta druga vozila poštuju prometna pravila. Zbog toga ovi programi
zahtijevaju vrlo brzu internetsku vezu kako bi imali stalne podatke o pravilima poput brzine i drugih
ograničenja na pojedinim dijelovima ceste.
Problem nastaje kada netko prekrši pravila.
A prekršiti pravila se može zbog raznih razloga kao što su kvar, nepažnja, neznanje, ili
namjera.
Pješaci i životinje mogu cestu prijeći na mnogim mjestima gdje to nije dozvoljeno, te je njihovo
kretanje potrebno stalno pratiti. Takve objekte koji ne poštuju pravila program mora prepoznati u
pokretu, te na osnovu svih podataka odrediti sa kojom maksimalnom brzina koju neki čovjek, dijete
ili životinja može izaći na cestu i doći pred vozilo.
Ovo je umjetnoj inteligenciji veliki problem zato što se ona temelji na sličnim događajima
zabilježenim u velikim bazama podataka, a svaki puta kada se dogodi nešto što ne postoji u bazi
podataka aplikacija ne zna donijeti odluku.
Osim za samostalnu vožnju ovakve aplikacije bi se mogle koristiti i za zaštitu putnika u
automobilu.
Kamere bi mogle prepoznati biometrijske podatke svih ljudi koji se pojavi u blizini automobila. Na
osnovi izgled lica, zjenica, usana, govora ili načina hodanja automobil bi mogao prepoznati osobe

33
koje imaju pravo samostalno ući u njega. Također bi mogao lica koja snimi u blizini usporediti sa
opasnim osobama koje ima u bazi podataka, te ako se netko takav pojavi o tome upozoriti vlasnika
vozila. Aplikacija bi također mogla u okolini prilikom vožnje uočiti i sve ljude u snajperskom
položaju, one na kojima uoči oružje, ili one koji nešto ostave ispod ili pored automobila, te o tome
u realnom vremenu upozoriti putnike.
Mogućnosti razvoja i korištenja ovakvih automobila su velike, ali će za sve to trebati puno
rada i vremena, te je mnogo veća vjerojatnost kako će se ovakve aplikacije prije početi koristiti u
željezničkom prometu nego na cestama, ili u terenskim vozilima izvan cesta. A kada se aplikacije
počnu koristiti u željezničkom prometu tada će se svaki vagon pokretan akumulatorom moći na
ranžirnim kolodvorima samostalno prestrojiti u kompozicije za određeni pravac. Prestrojavanje će
tada biti puno brže pa će i transport željeznicom postati puno brži i jeftiniji.
A do automobila koji će se potpuno samostalno kretati po cestama ćemo pričekati.
Do onih koji će voziti samostalno i izvan cesta ćemo pričekati još i više stoga što će oni
morati procjenjivati i sam teren, to jest tvrdoću terena i nagib, te koliko je savitljivo raslinje na
terenu kojim automobil mora proći.

On-line obrazovanje

Corona kriza je djecu širom svijeta prisilila na učenje kod kuće putem interneta. Čitav postupak
prilagodbe se pokazao kao potpuno nepripremljen. Nastava preko interneta je postala obična kopija
nastave u školi. Kamera snima učitelja koji nešto govori i pokazuje, a učenici to gledaju i slušaju.
On-line nastava ima budućnost, ali se mora prilagoditi učeniku pojedincu. Ta nastava mora biti
razvijena kao posebna aplikacija koja će pojedine predmete puštati korisnicima kao igrice u kojem
će prelazak sa jedne lekcije na drugu prikazivati kao prelazak na viši nivo igrice. Svaki predmet
igrica bi morao biti podijeljen na puno lekcija - nivoa. U svakom nivou aplikacija bi prikazivala
kratki film u trajanju od 3 do 5 minuta u kojem bi bila iznijeta neka činjenica ili tvrdnja. Nakon toga
učenik bi morao položiti test kako bi se utvrdilo jeli shvatio lekciju. Ako položi prelazio bi na novi
nivo, novu lekciju. Ako ne položi test lekcija bi se ponovila. Ako ponovno ne položi test učenik bi
trebao pasti na jednu nižu stepenicu. Jedan predmet bi se mogao predavati kao niz lekcija, nivoa u
trajanju od najviše sat vremena. Nakon toga bi aplikacija trebala pustiti neku pjesmicu ili nešto
slično u trajanju od 5 minuta kako bi se učenik odmorio. Nakon toga bi trebalo prijeći na drugi
predmet u trajanju od najviše jedan sat. U svakom obaveznom predmetu učenik bi mogao
napredovati do određenog nivoa koji ovisi o tome do kojeg nivoa je došao u drugim predmetima.
Ne bi mogao prijeći na nivo sedmog razreda u nekom predmetu ako nije položio sve obavezne
predmete petog razreda. Nastava obaveznih predmeta bi mogla trajati najviše 8. sati dnevno. Nakon
sat odmora učenik bi mogao imati mogućnost učenja i neobaveznih predmeta ali najviše u trajanju
od 2 sata. U tim neobaveznim predmetima bi mogao ići do najvišeg nivoa, bez obzira do kojeg
nivoa je došao u obveznim predmetima.

Na internetskim društvenim video mrežama postoji obilje materijala koji bi se mogao

koristiti u izradi ovakvih obrazovnih aplikacija. Kratki video isječci od 3 do 5 minuta bi se mogli
kopirati, nakon čega bi kreatori aplikacija ubacivali kratka test pitanja. Ako se neki sadržaj ne može
pronaći na internetu tada bi ih kreatori aplikacija mogli i sami snimiti. Kreatori takvih obrazovnih
aplikacija ne bi ih smjeli prodavati već bi ih morali dati na slobodno korištenje. Trošak rada
kreatora ovakvih obrazovnih aplikacija bi trebale snositi države i dobrotvorne fondacije.

34
 Budućnost umjetne inteligencije
Unatoč svih navedenih oblika umjetne inteligencije aplikacije još uvijek nemaju nikakvu
osobinu života ili svijesti. Za život nije dovoljno znati obrađivat podatke (misliti) i imati osjetila
(senzore). Potrebno je imati emocije koje određuju ciljeve i potrebe. Na osnovu emocija, ciljeva,
znanja i iskustva određuju se intenzitet i prioritet različitih potreba. Obična bakterija ima potrebu
hranjenja i razmnožavanja, ima i osjetila "senzore" kojima prati uvjete okoline, ali ima i emociju
straha koja joj omogućuje odlučiti treba li se trenutno hraniti, ili bježati.
Aplikacije nemaju ni emocije, a ni svoje potrebe. Oni se brinu za potrebe korisnika, te nemaju
nikakve osobine živih bića. Tek pojedini roboti poput samostalnih usisavača i kosilica imaju svoje
potrebe poput potrebe prekidanja osnovnog posla kako bi otišle napuniti akumulator. Budući
samovozeći automobili namijenjeni za vožnju izvan cesta morati će osim potrebe za odlazak na
punionicu imati i emociju straha kako bi izbjegavali blato, velike kiše, snijeg ili požar.
Kako bi se sve vrste umjetne inteligencije povezale potrebno je napraviti programe koji će povezati
parcijalna rješenja problema u jedinstveni program. U tome je najvažnije omogućiti programsko
razumijevanje riječi. Riječi treba povezati sa zvučnim, vidnim osjetilnim, emocionalnim i
apstraktnim značenjima.
Vidna značenja pojedinih riječi se mogu definirati slikama, ili kratkim filmovima pokreta. Slušna
značenja pojedinih riječi se mogu definirati kao izgovor riječi, ili kao zvuk prirodnih procesa. Kada
se riječ čita onda ta riječ može asocirati na druga slušna, vidna i ostala značenja, a kada riječ čujemo
iz nje možemo doznati i informacije o tome da li ju je izgovorio neko poznat ili nepoznat, odrastao
čovjek, žena dijete i slično. Na isti način i iz drugih vrsta značenja riječi moguće je izvući više
različitih informacija.
Značenja pojedinih riječi se razlikuju po prioritetu, intenzitetu i vremenskom redoslijedu. Od više
različitih značenja riječi u rečenici neko značenje je važnije od drugog. U nekoj drugoj rečenici
neko peto značenje može imati najviši prioritet, što ovisi o kontekstu riječi u rečenici, ili nekom
odlomku teksta.
Po intenzitetu značenja riječi može se mijenjati važnost neke riječi u rečenici, ili rečenice u širem
tekstu, iz čega se mogu dobiti i informacije o važnosti riječi u konkretnom kontekstu. Riječi u nizu
mogu označavati i različiti vremenski tijek događanja, kojim se slika, zvuk, ili drugo značenje
mijenja kroz vrijeme.
Da bi umjetni prevoditelji mogli ispravno prevoditi baze podataka koje služe za prevođenje
morali bi osim samih riječi na različitim jezicima za svaki jezik imati tabelarni prikaz svih
mogućih značenja za svaku pojedinu riječ. Uz svako samostalno slovo, riječ, frazu ili izraz
morala bi biti slika te riječi ili izraza u nekoliko varijanti, kratki film, zvuk, oznaka mirisa, okusa
opipa, te svih emocija i svih ostalih značenja koja slovo, riječ, fraza ili izraz može imati. Tek tada bi
umjetna inteligencija mogla niz riječi prevoditi u neki "smisleni prostorno vremenski
četverodimenzionalni film" (tri prostorne plus jedna vremenska dimenzija) koji bi ponovno
prevodila u riječi i rečenice drugog jezika. Unatoč vrlo optimističnim predviđanjima u razvoju
umjetne inteligencije napredak je postignut samo u preuzimanju jednostavnih lako shvatljivih
rutinskih postupaka u kojima umjetna inteligencija može postići rezultate puno bolje od ljudi.
Problem je što umjetna inteligencija ništa ne razumije, već samo upoređuje i mjeri zapise iz velike
količine pokusa i pogrešaka zapisanih u velikim bazama podataka. A ništa ne razumije zato što
umjetna inteligencija ne razumije ni značenje običnih riječi. U rječnicima za prevođenje sa jednog
na drugi upisane su sve riječi u različitim oblicima s obzirom na padež, množinu i spol, te sinonimi
pojedinih riječi, ali još uvijek strojni jezici ne razumiju ni gramatiku, a kamoli značenje onoga što
prevode. Stoga, ako se neki tekst prevede na neki jezik, pa onda natrag na početni jezik, i nakon
nekoliko uzastopnih ovakvih prijevoda sa jednog jezika i natrag dobije se tekst bez ikakvoga smisla.

35
Svaka riječ može imati više različitih značenja, i različitih poveznica sa iskustvima, osjetilima,
emocijama i potrebama. Da bi AI razumjela jednu riječ, složenicu, ili frazu morala bi imati veliku
SQL relacijsku bazu podataka sa puno tabela.
Osnovna tabela bi trebala sadržavati rječnik svih riječi nekog jezika. U toj tabeli bi uz riječ trebao
biti i podatak kako se ta riječ piše, te šifarske poveznice sa drugim tabelama. Svaka riječ bi mogla
biti povezana sa jednom ili više drugih tabela pomoću šifre riječi. U tim drugim tabelama svaki upis
bi morao imati svoju šifru u kojoj bi prvi znak označavao tabelu, a drugi znak bi mogao označavati
podgrupu unutar tabele, dok bi ostali znakovi u šifri označavali pojedine podatke unutar tabela.
U drugoj tabeli bi trebao biti zvučni izgovor pojedine riječi, te drugi zvukovi koji su povezani sa
pojedinom riječi. Drugi znak u šifri ove tabele bi trebao označavati različite vrste zvukova. Broj 1 bi
mogao označavati prirodne zvukove, broj 2 zvukove koje proizvode živa bića, broj 3 zvukovi koje
proizvode strojevi, broj 4 glasovi pojedinih ljudi.
U trećoj tabeli bi trebale biti slike koja asociraju na pojedinu riječ. (Slike trebaju biti u 2D i 3D
formatu. Za sada ne postoji program koji može dvodimenzionalnu sliku pretvoriti u
trodimenzionalni objekt.) U šifarniku ove tabele drugi znak bi trebao označavati podskupove
podataka iz ove tabele. Broj 1 bi bile slike nepomične prirode, broj 2 slike pomičnih prirodnih
elemenata, broj 3 slike živih bića, broj 4 slike pojedinih ljudi, broj 5 slike lica pojedinih ljudi.
U četvrtoj tabeli bi trebali biti kratki filmski pokreti koji asociraju na pojedinu riječ. (Filmski isječci
bi morali biti u 3D i 4 D formatu. Za sada ne postoje programi koji mogu pokretne
dvodimenzionalne slike pretvoriti trodimenzionalne kretnje.) Kao i u prethodnoj tabeli i u šifarniku
ove tabele drugi znak bi trebao označavati podskupove podataka iz ove tabele. Broj 1 bi bile kratke
panoramske snimke nepomične prirode, broj 2 snimke pomičnih prirodnih elemenata u pokretu,
broj 3 snimke živih bića u kretanju i micanju, broj 4 snimke pojedinih ljudi u kretanju, broj 5
snimke lica ljudi sa pokretima kod govora i mimike.
U petoj tabeli bi trebali bit mirisi koji asociraju na pojedinu riječ. U šifarniku i ove tabele drugi znak
bi trebao označavati podskupove podataka u ovoj tabeli. Broj 1 bi bile oznake ugodnih mirisa, broj
2 oznake neugodnih mirisa, dok bi broj 3 označavao neutralne mirise. U šestoj tabeli bi trebali biti
osjeti kojima ljudi ustima doživljavaju okolinu kao što su slatko, slano, ljuto, kiselo, gorko, masno
ukusno, bljutavo. Svaka riječ bi se mogla povezati sa jednim, ili više ovih osjeta. U sedmoj tabeli bi
se nalazili osjeti koji čovjeka štite od okoline kao što su; meko, tvrdo, oštro, vruće, toplo, hladno,
vlažno.
U osmoj tabeli bi trebali biti osjeti potreba kao što su; nedostatak zraka, žeđ, glad, sitost, potreba za
pražnjenjem crijeva, te pražnjenjem mokraće. Kod umjetne inteligencije u ovoj tabeli bi se mogle
nalaziti i potrebe strojeva, ili robota kojima bi umjetna inteligencija trebala upravljati. Te strojne
potrebe su potreba za energijom, uljem, materijalom, čišćenjem, pražnjenjem, popravkom i slično,
za što bi se dobivali podatci od raznih senzora. U šifarniku ove tabele drugi znak bi trebao
označavati podskupove podataka iz ove tabele. Broj 1 bi bile potrebe ljudi, a broj 2 potrebe strojeva.
U devetoj tabeli bi trebale biti emocije koje se pojavljuju u ljudskim mislima kada čuju neku riječ.
Svaka riječ bi mogla asocirati na jednu ili više emocija kao što su; veselje, tuga, duševna bol,
tjeskoba, ugoda, odbojnost, strah, prkos, ljubomora, ružnoća, iznenađenje, prijezir, gađenje, sram,
ljutnja, bijes, istina, laž, agresija, pristojnost, bezobrazluk, zabava, dosada, agonija, kajanje,
odlučnost.
U desetoj tabeli bi trebali biti šifre svih sinonima koji imaju isto značenje kao pojedina riječ. Uz to
trebao bi biti i opis kada je bolje koristiti pojedine sinonime. U jedanaestoj tabeli bi trebale biti šifre
svih antonima koji imaju značenje suprotno od značenja pojedine riječi. Uz to mogao bi biti i opis
kada se koriste pojedini antonimi. U dvanaestoj maloj tabeli bi se trebale nalaziti sve gramatičke
vrste riječi koje bi kao šifre trebale biti navedene u osnovnoj tabeli riječi, s tim da jedna riječ može

36
ponekad imati različitu gramatičku vrstu. Uz to bi uz svaku vrstu riječi mogla biti navedena i
definicija pojedine vrste riječi sa iznimkama. U trinaestoj tabeli bi se trebali nalaziti razni apstraktni
pojmovi koji se mogu povezati sa pojedinim riječima, ili rečenicama. U šifarniku ove tabele drugi
znak bi trebao označavati podskupove podataka iz ove tabele. Ti apstraktni pojmovi bi se morali
podijeliti na podskupove, a svaki podskup bi morao imati svoj broj kao drugi znak u šifarniku ovih
pojmova.
Tek sa ovakvim rječnikom namijenjenim umjetnoj inteligenciji softwer bi mogao povezati riječi sa
onim što pojedina riječ predstavlja u svijetu zvukova, slika, mirisa, osjetila, emocija i potreba
čovjeka, a na osnovu toga bi mogao proračunati i značenje pojedinih rečenica, ili čitavih odlomaka
nekog teksta. Popunjavanje tabela riječima i značenjima, te međusobno povezivanje tabela bi morali
napraviti programeri, s tim što bi kasnije sama umjetna inteligencija morala imati mogućnost na
osnovu iskustava, pokusa i pogreški dodatno povezivati pojedine riječi sa pojedinim značenjima iz
drugih tabela. I nakon svega toga umjetna inteligencija još uvijek ne bi imala svijest, zato što ni
čovjek na zna što je to svijest.
A za realizaciju svih navedenih poslova, te izrade programa i baza podataka proći će još puno
vremena.

Budućnost interneta
Nakon pojave Web portala Bill Gates je bio skeptičan. Međutim, vrlo brzo je shvatio značenje ove
tehnološke novine, te je 1994. najavio prijenos interneta na satelite. To se nije svidjelo
komunikacijskim kompanijama koje koje su milijarde dolara uložili u optičke kablove, a ni
bankama koje su odobrile kredite za postavljanje optičkih kablova. Uskoro su uslijedile sudske
tužbe protiv Billa za monopolizaciju. Nakon velike medijske kampanje protiv monopolizacije Bill
je odustao od postavljanja satelita za prijenos interneta, te je priča o monopolizaciji zaboravljena.
Petnaestak godina kasnije, nakon što su ulaganja u optičke kablove velikim dijelom otplaćena
ponovno su razne druge kompanije i organizacije počele razmišljati o postavljanje interneta iznad
zemlje. Razvili su se razni koncepti razvoja rješenja koji su ekonomičniji čak i od satelita, a osim za
prijenos internet prometa mogu poslužiti i za mnoge druge svrhe.
Jedno riješenje su Stratosferski baloni na sunčevu energiju koji ostaju uvijek na jednom mjestu.
Drugo riješenje je “avion na sunčev pogon” koji može mjesecima ostat na jednom mjestu.
Ovakvi stacionarni baloni i avioni će moći raditi sve ono za što se danas koriste vojni sateliti, a
moći će se koristiti i za video nadzor određenog prostora. Ovakvi baloni sa IC kamerama iznad
gradova mogu u realnom vremenu snimati prostor iznad grada, danju i noću. Pregledavanje snimki
od određenog mjesta i pregledom prema naprijed i natrag moguće je točno odrediti odakle je netko
došao na određeno mjesto, odnosno kuda je otišao sa tog mjesta. Mogu se koristiti za realne
vremenske kontinuirane vizualne podatke; za praćenje usjeva ili stada za poljoprivrednike, za
praćenje kamiona trgovaca robama, za proučavanje uzoraka gradskog prometa i slično. Također se
njima može u realnom vremenu pratiti vrijeme na određenom prostoru, kao i za otkrivanje požara u
samom začetku. Veliki broj ovakvih balona može potpuno pokriti prostor za upotrebu mobitela na
rijetko naseljenim prostorima, ili iznad mora.
Prednost "stratosferskih prostornih balona" snažno će utjecati na trenutnu satelitsku industriju sa
niskom cijenom, brzom raspoređivanjem i "neprekidnom" geoprostornom pokrivenošću. Razvojem
sve jačih baterija i sve lakših i efikasnijih fotonaponskih panela autonomnost ovakvih dronova
postaje sve veća, kao i koristan posao koji mogu obaviti.

37
 Budućnost kompjutorskog programiranja

Prvi računalni programi su se pisali na bušenim karticama. Jeli program ispravno napisan moglo se
doznati tek kada bi se kartice stavile u čitač i kada bi se vidjelo radi li. Ako program ne radi trebalo
je naći grešku analizom naredbi i ponovnim testiranjem. Ako je izvorni program ispravan trebalo ga
je compilerima prevesti na strojni kod, te je tek tada spreman za upotrebu.
Nakon nekog vremena razvijeni su programi za čitanje izvornih programa koji su signalizirali koje
su naredbe neispravne, pa je popravak izvornog programa postao puno lakši i brži.
Daljnjim razvojem programskih jezika pojavili su se editori za pisanje programa koji grešku u
izvornom kodu signaliziraju čim se naredba napiše na ekranu računala. Ovako rade svi današnji
editori izvornog koda za sve programske jezike.
Slijedeći razvojni korak u pisanju programa je mogućnost da editor nakon svake naredbe koju
napiše programer na padajućem izborniku ponudi slijedeću naredbu koja bi se logički mogla
napisati.
Nakon toga u razvoju editora mogao bi se pojaviti grafički editor u kojem bi programer nacrtao blok
dijagram nekog programa, a editor bi sam napisao izvorni kod. Na tako napisani kod programer bi
mogao intervenirati upisivanjem novih logičkih kontrola i brisanjem viška koda. Kada editori nauče
i sami skraćivati kod birajući opcije koda sa najmanjim brojem naredbi bit će moguće i stare
programe automatski popravljati radi skraćivanja i bržeg rada programa. Za taj postupak će biti
potrebno napraviti bolje decompilere koji rade obrnuti posao od compilera. Compileri izvorni kod
pretvaraju u strojni kod, dok decompileri strojni kod pokušavaju pretvoriti u izvorni kod. Iz
dekompiliranih programa moći će se napraviti blok dijagram pojedinog programa, a na osnovu toga
moći će se napraviti novi program u Assembleru koji radi brže od svih viših programskih jezika.
Današnji decompileri mogu znatno rekonstruirati izvorni kod, ali još uvijek ne mogu sve
rekonstruirati. Kada decompileri na osnovu rekonstruiranog izvornog koda budu znali nacrtati blok
dijagram programa moći će prepoznati i za što je program namijenjen.
Za sva ova usavršavanja programiranja bit će potrebno znatno pojačati brzinu i snagu čipova, kako
bi se sve odvijalo puno brže. To će postići tek uvođenjem u serijsku proizvodnu čipova
tehnologijom UV lasera. Takvi čipovi imati će na istoj površini stotinjak puta više osnovnih
logičkih registara, bit će puno brži i trošit će puno manje energije. Tehnologija je u laboratorijima
već razvijena, ali je treba uvesti u industrijsku primjenu. U labaratorijima već postoje i puno
snažnije staklene memorije koje mogu trajno čuvati milijune puta veće količine podataka.
Nakon što ovakva tisuću puta jača računala postanu kućni predmeti najvažniji zadatak u
programiranju biti će višestruka puno kvalitetnija zaštita računala od hakera i od krađe podataka.
Taj zadatak će se moći uspješno obaviti radeći i na hardveru i na softveru.
Osobna računala će se morati konfigurirati ne kao jedan kompjuter, već kao mala intranet mreža u
kojoj je integrirano 5-10 malih virtualnih samostalnih računala od kojih svako radi na drugom
operativnom sustavu. Svi zlonamjerni programi napadaju računala koja rade na određenom
operativnom sustavu, a ako u mreži imamo računala koja imaju različiti operativni sustav ni jedan
virus ne može istovremeno preuzeti čitavu mrežu.
U osobnim računalima organiziranima kao mala intranet mreža bit će potrebno jasna podjela
zadataka, te će svi imati različiti stupanj zaštite od hakera i virusa.
Ona virtualna računala koja upravljaju priključenim lokalnim hardverom morati će imati najjaču
zaštitu od zlonamjernog koda.
Jedno od virtualnih računala trebati će imati ulogu testiranja svih novih izvršnih datoteka i

38
aplikacija kako bi se vidjelo što ta datoteka ili aplikacija radi. Ako otkrije kako aplikacija može
nešto brisati ili negdje slati podatke potrebno je napraviti decompilaciju te datoteke i na osnovu toga
nacrtati blok dijagram te aplikacije. Ovo virtualno računalo bi moralo imati barijere preko kojih se
aplikacija ne može prebaciti na druga virtualna računala, već im samo može poslati podatak o tome
što ta aplikacija radi. Na osnovu toga vlasnik ili administarator bi bio upozoren na ono što ta
datoteka ili aplikacija može raditi, te bi mogao odlučiti hoće li instalirati tu aplikaciju, ili otvoriti tu
datoteku.
Slijedeći korak u zaštiti osobnih računala bit će automatizirana prilagodba korisniku.
Kada se računalo instalira ono bi moralo nekoliko prvih dana pratiti biometrijske podatke svoga
vlasnika, ili nekolicine korisnika. Snimanjem lica, dlanova, otisaka prstiju, zjenica, usana, glasa,
otkucaja srca, te načina tipkanja teksta moguće je prepoznati osobu. Na osnovu snimanja ovih
podataka u prvih nekoliko dana računalo bi moglo stalno, radeći u pozadini provjeravajući ove
podatke, prepoznati tko ga koristi, te na osnovu toga kontrolirati što koji korisnik može raditi.
Na osnovu malih promjena u nekim biometrijskim podacima računalo može prepoznati i neke
bolesti ili opasna stanja, te na osnovu toga računalo može upozoriti vlasnika i savjetovati ga što
treba raditi.
Oni korisnici koje računalo prepozna kao svoje vlasnike mogli bi raditi sve što žele, dok bi
nepoznati korisnici mogli raditi samo minimalne poslove i vidjeti samo aplikacije i datoteke koje je
vlasnik označio kao javne.
U slučaju kada vlasnik proda računalo on bi morao uključiti opciju za promjenu vlasništva, pri
čemu bi računalo automatski izbrisalo sve osobne podatke bivšeg vlasnika, te njegove zaštićene
podatke i aplikacije. Tek nakon toga bi računalo trebalo početi snimati biometrijske podatke novog
vlasnika.
Ako netko ukrade računalo mogao bi ga upaliti i vidjeti samo ograničen nivo podataka, a ako ga
lopov koristi duže vrijeme računalo bi samo moglo obavijestiti vlasnika o koordinatama gdje se
nalazi, te biometrijske podatke osoba koje ga trenutno koriste.
Osim zaštite računala od zlonamjernika potrebno ga je zaštititi i od samih vlasnika koji se ne
razumiju u računala. U tom cilju biti će potrebno razviti programe koji u pozadini rade sve ono što
rade stručni administratori i serviseri. Svi ti programi bi morali automatski optimizirati upotrebu
radne i trajne memorije.
Servisni programi će također morati naučiti raditi sve ono što živa bića rade u snu, a to je
pretvaranje dnevne memorije u trajnu memoriju. Čovjek ima kratkotrajno pamćenje koje traje 5
minuta, a nakon toga se nevažni podatci djelomično zaboravljaju. Važnije podatke čovjek pamti
preko dana, a u toku sna ti podatci se uspoređuju sa ranijima, te se dio njih pretvara u trajno
pamćenje.
Isto to bi trebali raditi servisni programi u računalu.
Svi novi podaci bi se nakon nekog vremena trebali u trenucima dok korisnik ništa ne radi
provjeravati i uspoređivati sa ranijim podacima, sažimati, te upisivati u trajnu memoriju. Ako
usporedba pokaže kako je neki podatak (tekst, slika, film) već ranije upisan u potpuno istom obliku
ne treba ga ponovno upisivati u trajnu memoriju, već je dovoljno staviti samo poveznicu na taj
raniji zapis. U slučaju brisanja nekih trajnih podataka računalo treba automatski poslati korisniku
podatak o svim kasnijim poveznicama na taj podatak, te tek nakon takvog upozorenja i odobrenja
vlasnika obrisati neki podatak.
Servisni programi bi također trebali automatski brinuti o čuvanju rezervne kopije nekih najvažnijih
podataka na drugom računalu (serveru) ili negdje u "oblacima", na određeno vrijeme, ili trajno.
Razvojem sve većeg broja aplikacija one troše sve više energije i resursa, te će servisni programi

39
morati preuzeti ulogu reguliranja i njihovog rada. Potrošnja energije od strane raznih aplikacija je
vrlo velika, pogotovo kod prijenosnih uređaja, te će programeri morati tome posvetiti puno više
pažnje. Kako bi se smanjila potrošnja energije servisne programe će trebati naučiti kako staviti u
mirovanje aplikacije koje određeno vrijeme nisu korištene. Ukoliko korisnik odluči upotrijebiti
neku staru aplikaciju servisni programi moraju biti u stanju na brzinu tu aplikaciju ponovno
aktivirati. Na ovaj način bi se mogla znatno produžiti trajnost baterija u prijenosnim uređajima, te
ubrzati njihov rad.
Sa svim ovim poboljšanjima računala, osobito ona prijenosna poput tableta i mobitela postati će
najvažniji osobni pomoćnik svakog korisnika koji će svog vlasnika informirati o svemu što ga
zanima, prateći biometrijske podatke štititi ga od bolesti i ozljeda, čuvati ga od svakakvih
društvenih i drugih opasnosti, te zvati pomoć u slučaju potrebe. A najveći problem će biti kako
različite aplikacije naučiti da međusobno razgovaraju i razmjenjuju podatke iz svojih zatvorenih
baza podataka. Ovaj problem će morati riješiti kreatori operativnih sustava kako bi operativni sustav
upravljao svim bazama podataka, uključujući i one koje su kreirali kreatori pojedinih aplikacija.

40
 IZUMI I IDEJE za vojnu upotrebu
Kako rudarski bager pretvoriti u stoj za kopanje vojnih obrambenih
rovova?
U posljednjih sto godina
sve vojske snažno razvijaju
ofenzivna oružja i oruđa, ali
malo ulažu u obrambenu
opremu. Nakon što vojnici
zaposjednu neki teren
najvažnije je na brzinu
iskopati obrambene rovove,
tranšeje i zemunice kako bi
dio vojnika mogao uspješno
braniti osvojeno, dok drugi
dio vojnika ide dalje.

Brzo kopanje rovova nije lako, osobito ako rovove treba kopati pod neprijateljskom vatrom. Zbog
toga se rovovi koji su na puškomet obično kopaju ručno, i to noću, dok se rovovi i zemunice za
dalekometno topništvo kopaju bagerima. Na kamenitim terenima ručno kopanje rovova često nije
moguće, pa se ponekad kopaju noću čak i eksplozivom.
Kako bi se i rovovi na prvim linijama mogli iskopati brzo vojnicima bi trebalo osigurati bagere koji
mogu kopati rov tako da se kreće po dnu rova, te zemlju i drugi materijal razbacivati ispred i sa
strane.
Ovakav bager bi se mogao napraviti vrlo lako.
Za tu potrebu bi se mogli upotrijebiti niski, uski bageri koji se koriste u rudarskim jamama. Sa
takvog bagera bi trebalo skinuti prednju kašiku i umjesto nje ugraditi rotirajući alat koji može kidati
zemlju ili kamenje ispred sebe, te odlomljene sitne komade razbacivati sa prednje strane prema
gore. Razbacana zemlja se slaže pokraj rovova, te predstavlja dodatnu sitnozrnatu bočnu zaštitu.
Sa ovakvim rovokopačima dodijeljenim pojedinim satnijama velike postrojbe bi mogle izvršiti vrlo
brzo ukopavanje, te bi uz puno manje žrtava mogli spriječiti neprijateljske protu-udare. Vojnici bi se
mogli slobodno kretati kroz rov bez opasnosti od neprijateljske streljačke, ili topničke vatre. Jedina
opasnost bi im prijetila od minobacačke i haubičke vatre. Kako bi se rovokopači zaštitili i od
minobacačke vatre trebalo bi ih sa gornje strane dodatno zaštititi čeličnom pločom iznad vozača i
motora. U slučaju kopanja kanala kroz minsko polje može doći do aktiviranja granata. U tom
slučaju bi se rotirajući alat mogao brzo promijeniti, a kako se ne bi oštetio sam bager ili vozač
dovoljno je i prednju stranu bagera ojačati čeličnom pločom.

Osim vojne upotrebe ovakvi bageri bi se mogli koristiti i za brzo i lako pročišćavanja
zatrpanih potoka i odvodnih kanala za vrijeme niskog vodostaja. Radnici pri tome ne bi morali
čistiti obale potoka i kanala od drveća i grmlja. Na taj način se ne bi ugrožavale sitne ptice i
životinje koje obično žive na takvim mjestima i koje su vrlo važne za održavanje ekološke
ravnoteže okoliša.

41
 Kako napraviti oklopnu snajpersku pušku; Snajper - škorpion?

Snajperi su puške
sa optičkim
nišanom
namijenjene za
uništavanje
neprijatelja na
velikoj
udaljenosti, a
mogu se koristiti i
za lov.
Snajpere koriste
posebno obučeni
vojnici, snajperisti
koji su obučeni za prikriveno promatranje protivničkih položaja, te prikriveno djelovanje na
protivničku živu silu.
Najveća opasnost za snajperiste su protivnički snajperisti.
Kako bi se smanjila opasnost za snajperiste ovo oružje bi se moglo staviti na oklopna vozila, kako
bi vojnici na protivnike mogli djelovati zaštićeni u vozilu. Snajperska puška, ili više njih, sa
pripadnom opremom, mogle bi se pričvrstiti na svaku vrstu oklopljenog vozila, ili samohodnih
topova i haubica.
Postavljanje bi moglo biti vrlo jednostavno.
Na stražnji kraj oklopnog vozila čvrsto bi se postavio jedan prvi okretni zglob sa servo-motorom.
Na taj zglob bi se postavila cijev dužine do desetak metara usmjerena prema naprijed preko cijele
dužine vozila. Servo - motor bi cijev dizao gore ili dolje.
Na vrhu ove cijevi bi se trebalo staviti još jedan drugi okretni zglob sa servo - motorom koji služi
za usmjeravanje snajpera gore dolje.
Sa prednje strane ovog zgloba nalazila bi se kratka cijev koja na svom prednjem dijelu ima treći
okretni zglob sa servo motorom koji zakreće snajper lijevo - desno. Na drugom dijelu ovog
okretnog zgloba nalazi se kratka cijev okrenuta prema gore koja na vrhu ima oklopnu elipsoidnu
kupolu unutar koje se nalazi jedan ili više snajperskih pušaka.
Unutar elipsoidne kupole najoptimalnije je ugraditi jednu automatsku malokalibarsku pušku za
borbu protiv bliske pješadije skrivene iza zaklona poput zidova, niskih zgrada, grmlja. ili drveća. Uz
ovu pušku potrebno je staviti jaku pušku kalibra od 7,2 do 12 mm. Treće oružje bi trebala biti puška
kalibra većeg od 20 mm koja bi služila za probijanje protivničkih oklopnih vozila, zidova ili
bunkera.
Sve tri puške bi trebale biti spregnute sa jakim optičkim nišanom i dnevno noćnom kamerom kako
bi nišandžija unutar vozila mogao djelovati i po danu i po noći. Svako oružje bi također trebalo
imati dva mala servo – motora za precizno nišanjenje.
Upravljanje svim servo - motorima i kamerama bi se vršilo kablovima koji prolaze kroz
navedene cijevi i okretne zglobove. Na taj načini kablovi bi bili zaštićeni od neprijateljske vatre. U
slučaju kvara prvi okretni zglob bi morao imati mogućnost mehaničkoga spuštanja, kako bi se kvar
mogao otkloniti.

42
Oklopno vozilo opremljeno sa ovakvim snajperskim dodatkom moglo bi djelovati neovisno o zaštiti
okolnih pješaka. Posada bi se, bez izlaska iz zaklona mogla braniti od protivnika koji se skrivaju iza
obližnji objekata. U trenucima mirovanja snajperski dodatak bi se mogao postaviti visoko u zrak, te
bi posada mogla kontrolirati okolinu bez izlaska iz vozila i bez podrške drugih vojnika. U borbi
neprijateljski vojnici koji se skrivaju u zgradama, ili iza njih ne bi više bili zaštićeni. Kada oklopno
vozilo naiđe na zid snajperska kupola se postavlja preko zida, te slobodno djeluje po skrivenom
protivniku.
Oklopna vozila sa ovakvim snajperskim dodatkom najkorisnija bi bila za borbu u urbanim
lokacijama, za borbu na vrlo neravnom terenu, te u šikarama i šumama gdje protivnik ima
puno prirodnih zaklona za skrivanje i prikriveno djelovanje.
Ovakvi snajperski dodaci postavljeni na samohodne topove, ili haubica služili bi uglavnom za
zaštitu samohodnih vozila od napada prikrivenih protivničkih diverzanata, ili sabotera.

Kako oklopna vozila dodatno zaštititi od granata i samoubilačkih

vozača?

Postoje različita oklopna

vozila. Ona namijenjena za
civilnu upotrebu najčešće
štite samo od pištolja i
automatskih pušaka. Oklop
ih ne može zaštititi od
granata, osobito onih sa
kumulativnim punjenjem.
Vojna borbena vozila imaju
znatno viši stupanj zaštite,
ali ni najjače oklopljeni
tenkovi ne mogu zaštititi
od direktnog pogotka protivoklopnom raketom. Kako bi se dodatno zaštitili na tenkove se postavlja
dodatna zaštita u obliku eksplozivnih ploča, ali ni to ih ne može uvijek zaštititi.
Na ratištima i sami vojnici često na svoja oklopna vozila postavljaju dodatne oklopne ploče.
Problem je što su takve ploče teške pa usporavaju vozilo, a mogu i ometati vidljivost.
Borbena vozila bi se mogla dodatno zaštititi upotrebom građevinskih armaturnih mreža sa
čeličnim šipkama od 10 ili 12 milimetara, te veličinom otvora od 100x100 milimetara.
Ovakve mreže bi se mogle postaviti odozgo iznad oklopa, a ispod nivoa spregnutog oružja. Mogle
bi se postaviti i na civilna oklopna vozila kada se nalaze u borbenoj zoni, na transportna vojna
vozila, a i na tenkove.
Ova mreža bi se trebala postaviti na posebne nosače zavarene za gornji dio vozila.
Na rubu ovih gornjih mreža moguće je objesiti dodatne mreže bočno, te sa prednje i stražnje strane,
na udaljenosti od najmanje 1 metar od stjenki vozila. Kroz ovakav oklopni kavez vojnici mogu
normalno vidjeti sve oko sebe, a težina armaturnih mreža nije velika. Donji dio mreže bi trebao biti
najmanje pola metra od tla kako bi se vozilo moglo normalno kretati.

43
U slučaju zabijanja samoubojice u oklopno vozilo eksplozija bi se dogodila metar od stjenke
vozila te bi šteta na vozilu bila puno manja.
U slučaju udara granate mala je vjerojatnost prolaska granate kroz mrežu. To se može dogoditi tek
ako granata leti pod 90 stupnjeva u odnosu na vozilo.
U slučaju udarca pod kutom velika je vjerojatnost aktiviranja granate na mreži.
Ispaljene granate se u trenutku udara nalaze u silazno putanji i uvijek udaraju pod nekim padajućim
kutom u odnosu na vozilo. Ako se granata ne aktivira na samoj mreži velika je vjerojatnost
njezinoga skretanja sa puta i rotacija, pa i ako udari u oklop postoji velika vjerojatnost
usmjeravanja kumulativnog mlaza u pogrešnom smjeru.
Zbog svega navedenog vjerojatnost probijanja oklopa je puno manja, a samim time i borbena
vrijednost oklopnog vozila je puno veća.
Ovakve armaturne mreže se u slučaju oštećenja mogu lako zamijeniti, ili skinuti sa nosača kada se
vozilo nalazi izvan borbene zone.

Prednja zaštitna prikolica za vojna vozila

Kod vojnih vozila

na ratnom području
problem su mine
ukopane u cesti.
Kada vozilo naiđe
na ukopane mine
najčešće mine
eksplodiraju ispred
prednjih kotača
iznad kojih se
nalaze vozač ili
suvozač.
Kako bi se
smanjila opasnost
za posadu moguće
je ispred vozila postaviti manju prikolicu koja ima više funkcija.
Prva funkcija je u slučaju nailaska na minu da ona eksplodira ispod prikolice, a ne ispod vozila sa
posadom.
Druga funkcija je da se u prikolici prevozi manje važna oprema koja neće biti znatnije oštećena u
slučaju eksplozije.
Treća funkcija prikolice je ta da može poslužiti kao čamac u slučaju nailaska na rijeku.
Četvrta funkcija je ta da može poslužiti kao krov zaklona, tako da se iskopa zaklon, a prikolica se
okrene naopako i postavi iznad iskopanog zaklona.
Ova prednja prikolica (3) se postavlja ispred borbenoga, ili teretnoga vozila. Na prednji dio vozila
(1) se postavlja spojni element (2) koji je čvrsto povezan sa vozilom (1). Ovaj spojni element (2) na
prednjem vrhu ima cijev (4) koja se natakne na osovinu prikolice (5). Time je vozilo (1) povezano
sa prednjom prikolicom (3). Osovina prikolice se može rotirati unutar cijevi (4) na koju je

44
postavljena. Time se kod promjene smjera kretanja vozila (1) mijenja i smjer kretanja prednje
prikolice (3).
Na taj način prednja prikolica (3) se stalno kreće ispred vozila (1), te u slučaju nailaska na
eksplozivne minu ona će eksplodirati ispod prednje prikolice (3), a ne ispod vozila (1).
Na taj način posada vozila (1) je zaštićena od eksplozije, te je vjerojatnost stradanja ljudi znatno
manja.

Kružne kumulativne bombe za bočno rezanje eksplozivom

Kumulativni naboji su vrste

eksplozija kod kojih oblik
punjenja eksplozivni mlaz
usmijerava u određenom
smjeru.
Kumulativni naboji se dijele s
obzirom na oblik, način
usmjeravanja energije
detonacije i funkciju.
Dijelimo ih na konusne
kumulativne naboje i linijske
kumulativne naboje ili rezače.
Konusni naboji namijenjeni su za probijanje mete. Kod konusnih naboja kumulativni prostor je
konusnog oblika, a energija detonacije se usmijerava u jednu točku. Sposobnost djelovanja
konusnog kumulativnog naboja definirana je dubinom perforacije u materijal.
Linijski kumulativni rezači namijenjeni su za rezanje. Njihova obloga je izdužena u pravcu duže
osi, a energija detonacije je usmjerena u pravac. Sposobnost djelovanja linijskog kumulativnog
naboja mjeri se sa maksimalnom debljinom materijala koji rezač može presjeći.
Konusni naboji razvijeni su u vojne svrhe, za probijanje oklopa tenkova i drugih oklopnih
vozila.
Linijski kumulativni rezači razvili su se iz konusnih kumulativnih perforatora. Najviše se koriste za
civilne svrhe. Razvijaju se od 1950. godine. Detonacijom eksplozivnog punjenja dolazi do
usmjeravanja energije detonacije prema kumulativnom prostoru, udarni val nailazi na oblogu, te je
deformira i ubrzava. Obloga je izvor teških molekula koje povećavaju kinetičku energiju procesa.
Učinkovitost rezanja ovisi o masi obloge i masi eksplozivnog punjenja. Eksplozija se oblikom
eksploziva usmijerava u jedan pravac. Nailaskom mlaza na metu, tlak djelovanja mlaza na materijal
je znatno veći od tlačne čvrstoće materijala. Materijal mete se bočno razmiče, a mlaz prodire u
materijal i oblikuje rez u materijalu. Materijal mete se pri tome deformira. Kada se kinetička
energija mlaza u procesu prodiranja smanji, dolazi do zaustavljanja daljnjeg prodora. Zbog tlačnih
valova nastaju pukotine u materijalu mete nakon djelovanja prodora. Zbroj djelovanja ovih sila daje
ukupnu debljinu materijala koju linijski kumulativni rezač može prerezati.
Linijski kumulativni rezači koriste se u različitim granama industrije. Primjenjuju se u sklopu
pojedinih tehnologija za rezanje metala i drugih materijala. Primjena linijskih kumulativni rezača je
najčešća u rudarstvu, naftnom rudarstvu, građevinarstvu, svemirskoj industriji, vatrogastvu. Također
se koristi za razminiranje i za vojne namjene.
45
Moguće je napraviti i treću vrstu kumulativnog mlaza, a to je kružni kumulativni mlaz.
Ovakav kružni kumulativni mlaz bi izazvalo eksplozivno punjenje u bombi koje ima bočni prazan
prostor, koji se širi od centa bombe prema bokovima. Ovakva eksplozija bi prouzročila rezanje svih
prepreka koje se nalaze okolo bombe. Ovakva eksplozija mogla bi prouzročiti rezanje drveća,
šikare, visoke trave, zidova i stupova u puno većem prostoru nego obična eksplozija.
Avionska bomba od 100 kg koja bi eksplodirala na vrhovima drveća mogla bi prerezati grane drveća
u promjeru do 50 metara. Eksplozija pri samom tlu mogla bi srušiti drveća u promjeru do 20-30
metara.
Male minobacačke granate sa kružnim kumulativnim punjenjem mogle bi se koristiti za čišćenje
prostora od raslinja ispred borbenih položaja. Time bi se olakšala obrana od iznenadnih napada.

Čišćenje minskih polja kumulativnim aerosolnim eksplozijama (Fuel-

Air-Explosive)
Aerosolne bombe
su oružje koje se
desetljećima koristi
u ratu.
To su bombe koje
izbacuju
eksplozivni plin
koji se nakon
miješanja sa
zrakom pali i
izaziva snažnu
eksploziju.
U usporedbi s
klasičnom
fugasnom bombom aerosolna bomba ima puno veći radijus uništenja, a od njezina djelovanja ne
štite rovovi ni zakloni. Izgaranjem kisika u oblaku, naknadno se stvara podtlak koji povećava
smrtonosni učinak bombe.
Osim za uništavanja žive sile, bunkera i oruđa ove eksplozije se koriste i za uništavanje minskih
polja.
Ovakve bombe sa plinskim smjesama najčešće se koriste za brzo čišćenje minskih polja u
borbi. Osobito su korisne za uništavanje rasutih mina koje se bacaju iz zraka i koje su jedan od
najtežih problema s kojima se suočavaju kopnene snage danas u napadnim operacijama.
Istraživanje ovakvih aerosolnih eksplozija počelo je još 1960., a kasnije su nazvane FAE eksploziv
(Fuel-Air-Explosive).
Aerosolne bombe kao eksploziv mogu koristiti detonacije s acetilenom, aluminijem, butanom,
dekanom, propanom, etanom, etilenom, etilenoksidom, heptanom, korozinom, metanom,
propilenom i propilenoksidom.
Kanadski sustav FALCON (tvrtkeThomson-CSF Systems) otvara prolaz kroz minsko polje koristeći
FAE eksplozive (Fuel-Air Explosives). Postavlja se raketom s četiri 70 mm CRV- 7 raketna motora
koji vuku 300 m crijeva preko minskog polja. Crijeva su složena unutar velikog kontejnera i

46
kabelom spojena za raketu. Poslije lansiranja, punjena crijeva s propilen oksidom stvaraju
eksploziju gorivo-zrak, proizvedenu detonacijom unutar crijeva. Nakon raspršenja crijeva smjesa
gorivo-zrak se pali svakih 15 - 24 m duž crijeva.
Eksplozivni udar stvara pritisak na tlo koji može aktivirati sve PP i PT mine i otvoriti prolaz
200 m x 10 m.
Slična oruđa za čišćenje mina imaju i Amerikanci i Rusi, a vjerojatno i druge vojske.
Isti efekt kao ispaljena crijeva sa aerosolnim eksplozivom mogao bi se napraviti puno jednostavnije
i učinkovitije. Na prednji dio oklopnog vozila(1) se može staviti dugačka čelična ruka(2) na kojoj se
nalazi produžetak ruke(39 u obliku slova V.
Ispod produžetka ruke(3) u obliku slova V obješeno je gumeno perforirano crijevo(4) kroz koje se
pod kratkotrajnim pritiskom izbacuje eksplozivni plin. Plin se iz oklopnog vozila(1) tankim
gumenim crijevom(5) dovodi do perforiranog crijeva(4). Ovo crijevo ima male rupe okrenute prema
dolje kroz koje plin pod pritiskom izlazi prema tlu i stvara mali aerosolni oblak. Ovaj oblak ima
oblik slova V okrenut prema naprijed, gledajući odozgo.
Nakon izbacivanja male količine plina električnim upaljačem plin se pali, te dolazi do male
eksplozije koja je kumulativno usmjerena prema naprijed. Zbog male količine plina eksplozija ima
slab učinak prema natrag ili prema gore, ali se prema naprijed pritisak višestruko povećava zbog
kumulativnog efekta.
Ruka(2) na kojoj visi ovo perforirano gumeno crijevo(3) može se pomicati lijevo - desno kako bi se
eksplozije mogle usmjeravati na više strana. Time se može čistiti širi put kroz minsko polje.
Eksplozija ima vrlo mali udar prema vozilu, pošto oblik aerosolnog oblaka usmjerava eksploziju
prema naprijed. Zahvaljujući tome oprema koja stvara eksploziju može izdržati puno eksplozija
svakih nekoliko minuta. Radi sigurnosti posade vozilom se može upravljati i daljinski.
Nakon svake eksplozije vozilo se pomakne nekoliko metara naprijed, te se postupak ponavlja.

Kako napraviti široke automobilske lance kao ljestve za prijelaz

preko blata?

Lance za automobile
koji služe za vožnju
po snijegu moguće je
nabaviti u trgovinama.
Malo teže je nabaviti
pomoćne alate za
vožnju preko dubokog
blata, što se često
događa kada terenski
automobili voze kroz
šumu, šikaru ili
močvaru. Kada dno
automobila dotakne teren tada lanci više ne pomažu.
Ovaj problem se može lako riješiti uz pomoć dva najmanje 5 metara dugačka lanca, stotinjak
čavala srednje veličine, te malo rada.

47
Najvažnije je da u blizini postoji šikara sa ravnim granjem debljine 5-10 centimetara, te dužine 3- 4
metra.
Za izradu drvene podloge koje se polažu na tlo, na mjestu gdje je duboko blato potrebno je posjeći
potreban broj debljeg ravnog granja, ili tanjih debala. Ova tanka debla se poslažu na tlo, jedna
pokraj drugih, te se sa obje strane debala položi po jedan lanac, što se vidi gore na Sl. 1. Razmak
između pojedinih debala ovisi o promjeru kotača automobila. Kod manjih kotača debla trebaju biti
tanja, a međusobna udaljenost između njih manja. Kod većih kotača debla trebaju biti deblja, a
razmak između njih može biti veći. Zatim se čavlima lanci pričvrste za debla sa obje strane. Tako se
dobiju ljestve položene na tlu koje je potrebno postaviti ispred automobila na mjestu gdje je
potrebno prijeći preko blata. Kada automobil prijeđe preko ovakvih ljestava njih je moguće smotati
u kljupko Sl. 2. te ih staviti na automobil kako bi se ljestve mogle upotrijebiti kod novog mjesta sa
dubokim blatom.
Ako vozač prije polaska na put kroz šumu, šikaru ili močvaru očekuje veći broj mjesta sa dubokim
blatom može prije polaska na put unaprijed napraviti ovakve ljestve od čvrstih drvenih debljih
dasaka koje kao klupko može staviti na automobil, ili u prikolicu. Ovakve daske bi se mogle
umjesto lancima povezati i sa čvrstim tekstilom čitavom dužinom i širinom kako blato ne bi moglo
između dasaka prodirati prema gore i taložiti se na dno i bokove automobila.
U profesionalnoj proizvodnji ovakve ljestve za blato bi se mogle napraviti od čvrstih, elastičnih,
tankih metalnih cijevi ili šipki povezanih čvrstim tekstilom otpornim na habanje. Nekoliko ovakvih
ljestvi sa tankim cijevima bi se mogle zamotati kao tepih i trajno držati na krovu terenskih vozila.
Kamioni koji ponekad moraju prolaziti preko dubokog blata ili snijega ovakav zamotani "tepih" sa
ugrađenim cijevima ili šipkama bi mogli držati ispod prikolice kod pribora za alat.

Borbena kolica, taličke za pješadiju

Kolica sa jednim kotačem, takozvane taličke su mala inovacija koja je značajno olakšala radove u
građevinarstvu, ali i u poljoprivredi. Ova kolica su omogućila jednom čovjeku lagan prijenos tereta
veći od vlastite težine na male udaljenosti. U početku su taličke imale drveni kotač, pa željezni, a
kada su se pojavile zračnice taličke su postale masovni proizvod široko upotrebljiv u domaćinstvu,
vrtu, na gradilištima, te manjim proizvodnim pogonima. Osobito su pogodne na terenima gdje nema
putova, a za kretanje im je dovoljna ravna čvrsta površina širine 10-20 centimetara.
Vojnici, osobito pješadija često također moraju prenositi veće terete na razne udaljenosti po raznim
terenima. Vojnici puške nose na sebi, a streljivo, hranu, bombe i drugo obično nose u ruksacima.
Pripadnici specijalnih postrojbi često kod odlaska na duže zadatke moraju nositi teret i do 70
kilograma. Kada bi za taj posao počeli koristiti posebno prilagođena kolica sa jednim kotačem to bi
im bilo veliko olakšanje.
Takva kolica bi se osim za prijenos tereta mogla koristiti i za druge potrebe.
Na močvarnim terenima bi mogla služiti i kao ležaj.
U šumama i šikarama njima bi se moglo probijati žbunje i nisko raslinje.
Po kiši bi mogla služiti kao šator.

48
A u slučaju neočekivanog susreta sa protivnicima mogla bi poslužiti i kao priručni zaklon.

Ovakve višefunkcionalne taličke ne bi bilo teško napraviti.

Najvažniji element je veliki kotač(1) izrađen od željeza obložen punom gumom koja se ne može
ispuhati u slučaju proboja. Što je veći to je lakše kretanje talički preko manjih prepreka. Na
kotaču(1) je smještena noseća ploča(2) izražena od debelog čeličnog lima, na koju je sa gornje
strane postavljena gornja ploča(3), također načinjena od debelog čeličnog lima, te dvije noseće
šipke(4) koje su smještena na bočnim rubovima noseće ploče(2). Gornja ploča(3) je sa šarkama
spojena na noseću ploču(2) svojom stražnjom stranom, tako da se može zakretati oko stražnje strane
noseće ploče(2). Dvije noseće šipke(4) su preko male osovine učvršćene na stražnji dio noseće
ploče(2). U voznom stanju ove noseće šipke(4) su svojom dužinom postavljene bočno na noseću
ploču i služe kao ručke koje drži vojnik i gura kolica što je prikazana na Sl. 1., Sl. 2., i Sl. 3. Vojnik
držeći stražnji dio nosećih šipki(4) koje služe kao ručke gura kolica na kojima se nalazi koristan
teret, pri čemu gornja ploča(3) koja sa prednje strane ima oblik trokuta svojim oblikom razmiče
visoku travu i sitno grmlje.
Kada vojnik odmara taličke se mogu postaviti u borbeni položaj prikazan na Sl. 4. ili položaj
za odmor prikazan na Sl. 5.
U borbeni položaj prikazan na Sl. 4. taličke se postavljaju tako da se noseća ploča(2) prednjim
dijelom postavi na tlo, a noseće šipke(4) se prednji dijelom odvoje od noseće ploče(2) i postave se
svojim prednjim dijelom na tlo pod 90 stupnjeva u odnosu na noseću ploču(2). Na ovaj način dobije
se trokut postavljen na tlo koji čine noseća ploča(2) i gornja ploča(3) sa prednje strane, te noseće
šipke(4) sa stražnje strane. U ovome položaju vojnik se može smjestiti iza ove dvije koso
postavljene čelične ploče koje služe kao zaklon otporan na neprijateljske metke i gelere granata.
Kada se ove taličke žele postaviti u položaj za odmaranje prikazan na Sl. 5. potrebno ih je najprije
postaviti u položaj prikazan na Sl. 4., te tada gornju ploču(3) prebaciti preko noseće ploče(2). Ova
gornja ploča(3) sa strane ima dvije cijevi za podupiranje(5) koje se malom osovinom spojene blizu
prednje strane gornje ploče(3). Kod postavljanja ovih talička u položaj na Sl. 5. ove cijevi za
podupiranje(5) se svojom slobodnom stranom postave na tlo te tako gornju ploču(3) drže u
vodoravnom položaju, pri čemu ova gornja ploča(3) sa jedne strane stoji na nosećoj ploči(2), a sa
druge strane na cijevima za podupiranje(5). Kada je gornja ploča(3) postavljena u u ovaj položaj za
odmaranje prikazan na SL. 5. vojnik se može odmarati i na njoj, ali i ispod nje. Ako se nalazi u
49
močvarnom i vlažnom prostoru popet će se na gornju ploču(3) i ležati na njoj. Ako pada kiša, ili
snijeg tada vojnik može leći ispod gornje ploče(3), a ove taličke tada služe i kao šator koji
istovremeno štiti od iznenadnih metaka i gelera koji dolaze od naprijed i odozgo. Kada više vojnika
svoje taličke postave jedna kraj drugih, prema 4 strane svijeta tada sve taličke zajedno djeluju kao
mala utvrda.
A kada se vojnici odmore vrlo brzo ove taličke se mogu sklopiti u vozni položaj, vratiti teret na njih
te nastaviti sa kretanjem.

Pomorski, obrambeni spasilački dronovi

Dronovi su najčešće poznati kao bespilotne letjelice. Pojavili su se prije pedesetak godina kao
igračke, a prije tridesetak godina su se počeli koristiti i za potrebe zračnog izviđanja. Zadnjih
desetak godina sve se više koriste i kao borbeni sustavi. Takvi borbeni sustavi su u zadnjem ratu
između Azerbejđana i Armenije odigrali presudnu vojnu ulogu.
Postoje i podvodni dronovi, a to su najčešće male besposadne podmornice koje služe za snimanje
morskog dna, vodenog života, ili za vađenje vrijednih predmeta sa dna. Međutim, pomorski dronovi
bi se mogli koristiti i za zaštitu brodova sa posadom, bilo od gusara, bilo od terorističkih napada,
bilo od vojnih napada sa protivničkih brodova, podmornica ili aviona. Vojne borbene brodove, ili
brodove za vojnu logistiku se najčešće napada bočno sa podmornica torpedima, ili iz aviona
raketama koje lete vrlo nisko iznad vode. Od ovakvih napada se veliki brodovi najčešće štite
ploveći u grupi. Pri tome manje skupi brodovi plove bočno od najvrednijih brodova i tako ih štite od
bočnih napada.
Na isti način brodovi bi se mogli štititi i pomorskim dronovima.
Jedna najjednostavnija mogućnost je prikazana na ovoj slici.
Ova bezposadna plovila bi u
svojoj suštini bile dugačke
cijevi(1) koje bi sa samostalnim
pogonom samostalno plovila
lijevo i desno od broda koji
štite. Dužina ovog plovila bi
trebala biti jednaka matičnom
brodu koji se štiti, ili malo duža
od njega. Na taj bi način na sebe
preuzimali udare protivničkih
torpeda ili niskoletećih raketa.
Kako pri tome ne bi bile
potopljene ove ploveće cijevi bi
trebale biti podijeljene u veći
broj odjeljaka. Ako se jedan odjeljak napuni vodom ostali će i dalje plovilo držati iznad vode.
Pogon bi se sastojao od nekoliko dizel agregata koji proizvode električnu energiju i koji su
postavljeni u nekoliko udaljenih odjeljaka. Na taj bi način plovilo imalo energiju čak i kada se neki
odjeljak sa dizel agregatom potopi vodom. Električna energija bi pokretala elektromotore sa
elisom(4). Ovakav pogon bi se mogao nalaziti na kraju cijevi, a moglo bi ih se nekoliko postaviti i
cijelom dužinom kako bi lakše manevrirali i držali potrebnu udaljenost od matičnih brodova koje
štite.

50
Ova dugačka cijev(1) sa donje strane trebala imati pričvršćenu dugačku čeličnu ploču(2) koja bi
izgledala kao donja peraja kod riba. Ova dugačka čelična ploča(2) bi se u dubinu trebala protezati
jednako kao što je i gaz matičnoga broda. Sa gornje strane ova dugačka cijev(1) trebala imati
postavljenu čeličnu mrežu(3) koja bi sprječavala niskoleteće rakete da udare u matični brod. Otvori
na ovoj čeličnoj mreži(3) bi trebali biti manji nego što je promjer najmanjih raketa koje mogu
oštetiti matični brod. Na ovaj način ovaj ploveći dugački pomorski dron bi štitio brodove od
udara torpeda i niskoletećih raketa, ali bi on mogao imati i druge mogućnosti.
Na gornju stranu ove dugačke cijevi(3) bi se mogli postaviti protuavionski mitraljezi kojima bi se
upravljalo daljinski sa matičnog broda, a služili bi kao dodatna vatrena podrška matičnom brodu.
Ovaj ploveći dron bi također mogao služiti i za spašavanje posade u slučaju kada matični brod ipak
bude pogođen. Na svakom odjeljku ove dugačke cijevi(1) bi se mogao nalaziti otvor koji se može
otvarati iznutra i izvana. U slučaju potonuća matičnog broda posada bi mogla kroz te otvore ući u
ovu dugačku cijev(1) i tako se spasiti. Zbog toga bi u svakom odjeljku ovog pomorskog drona
morala postojati mala zaliha vode i hrane kao kod spasilačkih čamaca. Posada bi se mogla spasiti
čak i ako bi nekoliko odjeljaka bilo potopljeno, ulaskom u preostale odjeljke. Kako bi se u tom
slučaju povećala nosivost ove ploveće dugačke cijevi(1) posada bi morala imati mogućnost da od
dugačke cijevi(1) odvoji čeličnu mrežu(3) sa gornje strane i dugačku čeličnu ploču(2) sa donje
strane. Na taj način bi se povećala nosivost i brzina kretanja ovih plovećih dronova koji bi se
ulaskom posade u njih pretvorili u dugačke spasilačke čamce.

Kako desantni čamac pretvoriti u mobilni zaklon?

Desantni čamci su ploveća vojna vozila koja služe za prebacivanje vojnika na neprijateljski teritorij.
Iskrcavanje se vrši na obale mora ili rijeka, i to na mjestima koja nisu predviđena za pristajanje
brodova. Najpovoljnija mjesta za desant su plaže gdje vojnici mogu lako izaći iz čamaca i brzo se
kretati prema naprijed. Manje grupe vojnika se mogu iskrcati neprimjetno, na tajnoj lokaciji, ali
veće grupe se brzo otkrivaju. Pri tome se moraju boriti čim se iskrcaju na obalu. Najviše ih pogine
prilikom samog iskrcavanja, te na prostoru od nekoliko stotina metara dok ne zauzmu prve zaklone.
Desantni čamci su obično izrađeni od čeličnih ploča koje štite vojnike dok su u vodi. Pri
iskrcavanju na obalu desantni
čamci se napuštaju i više ničemu
ne služe. Ti čamci bi mogli i na
obali služiti kao zaštita od
neprijateljske paljbe uz vrlo male
dodatke. Na svaki čamac bi se
mogla postaviti 4 točka koji
stoje iznad ruba čamca.
Čim čamac udari u obalu, a
vojnici iskoče iz njega, čamac
treba prevrnuti tako da se postavi
na kotače. Guranjem čamca prema
naprijed on postaje mobilni
zaklon. Vojnici uđu unutar njega i
guraju ga iznutra. Čamac ih štiti od puščanih zrna i od minobacačkih gelera. Jedan dio vojnika može
gurati čamac, a drugi dio vojnika može otvarati vatru na neprijatelje. Ranjeni vojnici se mogu poleći
na sjedala unutar čamca.
Sa ovakvim dodatcima desantni čamci mogu postati kopneno borbeno vozilo, zaklon od
neprijatelja, te privremeni smještaj za vojnike i ranjenike.

51
 Mobilni bunker kao samostalni borbeni punkt
Bunkeri su vojni objekti koji
štite od protivničke vatre,
granata i eksplozija. Svrha im
je zaštititi ljude i opremu koji
se nalaze u bunkeru.
U II svjetskom ratu Nijemci
su imali male mobilne
bunkere u kojem je 1 osoba
mogla stajati i pucati.
Danas mnoge vojske koriste
ojačane kontejnere kao
mobilne zemunice za boravak
vojnika u njima. Ali ti
kontejneri ne služe kao borbena sredstva, već za odmor. Današnja oklopna vozila su dovoljno jaka
da mogu izdržati pješačku vatru, ali ona nisu namijenjena za ukopavanje. Bunkeri se najčešće
izrađuju na mjestu izgradnje. Zemlja, pijesak, ili kamenje im je dodatna zaštita. Sam bunker mora
biti dovoljno čvrst da izdrži eksploziju u neposrednoj blizini.
Bunkeri se ne mogu uvijek izgraditi dovoljno brzo te bi svaka vojska trebala imati određeni
broj mobilnih bunkera koji se mogu brzo dovesti do mjesta ukopavanja.
Kako bi bunker bio jeftin poželjno je za izgradnju upotrijebiti armirani beton umjesto čelika. Kako
bi bio dovoljno čvrst u beton se trebaju staviti staklena vlakna, čime se dobiva fiber beton. Kako bi
bio dovoljno lagan bunker ne mora imati dno i donji dio stranica. Dovoljno je da ima krov, gornji
dio stranica, te metalna vrata. Spoj sa kotačima treba biti pomičan kako bi se bunker mogao dići kod
transporta, a spustiti na borbenom položaju. Veličina bunkera bi trebala biti dovoljno velika da 2
čovjeka unutra leže, a jedan promatra okolinu.
Time je bunker spodoban djelovati kao samostalan borbeni punkt.

Elektromagnetski pištolj
Za vrijeme srednje
elektrotehničke škole, oko
1976. smislio sam kako
jednostavno i pouzdano
ubrzati feromagnetske
(željezne) objekte. Takvi
akceleratori su postojali kod
običnih električnih zvonaca na
kućnim ulazima, ali oni nisu
ispaljivali objekte izvan
elektromagnetske zavojnice.
Kako bi objekt napustio
zavojnicu potrebno je u pravom trenutku, kada objekt ima najveću brzinu prekinuti strujni krug, te
on tada tom brzinom napušta zavojnicu. Problem je ako se strujni krug kasno prekine, pa se tada
predmet može vratiti natrag i uništiti ono što se nalazi iza njega. U prijašnjim rješenjima strujni
krug se prekidao senzorima koji su pratili položaj objekta koji se ispaljuje, a novo sigurnije riješenje
52
je u tome da sam objekt bude dio strujnog kruga, te kada dođe u položaj najveće brzine sam prekida
strujni krug. Napravio sam više eksperimentalnih malih modela, te je utvrdio kako se izlazna brzina
može kontrolirati promjenom napona. To sam i prijavio državnom patentnom uredu, a tek 4.
studenog 2007. sam film o tome stavio na Joutube, stoga što to prije nije bilo moguće. Najveći
problem je osigurati dovoljno jaki izvor energije koji može u kratkom periodu dati struju velike
amperaže. Baterijski akumulatori imaju previše veliki unutrašnji otpor pa je za tu upotrebu najbolje
upotrijebiti vrlo snažne kondenzatore.
Koncem 1980-ih američka vojska je razvijala program pod nazivom "Rat zvijezda" te je u okviru
toga objavljeno kako razvijaju i "magnetski top" što je isto kao gore opisano. Tek 1997. pojavili su
se u medijima nacrti tog magnetskog topa u kojem je prikazano kako radi na principu
elektromagnetske sile guranja, a ne privlačenja. Na shemi koja prikazuje princip rad prikazano je
kako je objekt koji se izbacuje četvrtastog profila, a na fotografiji se vidi kako je otvor cijevi
okruglog karaktera, te sam zaključio kako objavljeni princip rada predstavlja obavještajnu
dezinformaciju i kako je pravi princip rad prikazan na ovom filmu. Vrlo brzo nakon prikaza filma
na Joutubeu pojavilo se više sličnih rješenja izrađenih u malim garažama, ili ozbiljnim institutima.

Periskop za automobile

Ponekad je potrebno snimiti nešto što se nalazi iza neke više prepreke ili iz različitih kutova,
ponekad čak i u vožnji. U takvim prilikama se obično koriste montažni industrijski kranovi.
Za istu svrhu napravio sam periskopski nosač kamere koja se može lako montirati na vozilo, te
kameru dizati direktno u vis daljinskim upravljanjem. Vrlo brzo nakon što sam film o tome stavio
na youtube na tržištu su se pojavili slični modeli za montažu na reporterska vozila i dizanje kamera,
ali malo pojednostavljeni. Umjesto daljinskog dizanja primijenjeno sam jednostavnije i jeftinije
ručno dizanje jednog po jednog nastavka periskopa. Pojavom dronova upotreba ovakvih periskopa
za vozila se počela smanjivati, ali ovakav periskop je našao primjenu za brzo vertikalno dizanje
drugih objekata kao što su vjetrenjače za potrebe terenskih istraživanja, ili vojske na mjestima gdje
nema električnih mreža. Ovakav periskopski dizač je vrlo koristan i za druge primjene kao što su
rasvjetni tornjevi kao ovi iz 2013. iz 2015. iz 2016. gdje se rasvjeta treba brzo dići na veću visinu.

53
 Budućnost dronova kao letećih robota

Već desetak godina dronovi se razvijaju kao leteći strojevi vrlo korisni u poljoprivredi, vojsci,
policiji, ili na održavanju mostova ili zgrada. Koriste se kod sportova na vodi. Mogu čistiti, bojati ili
popravljati vjetrenjače. Koriste se i kod zaštita i održavanje dalekovoda. Napravljeni su i veći
dronovi za prijevoz putnika. Mogu gasiti i manje požare. Postoje i podvodni dronovi. Vrlo korisnu
ulogu dronovi imaju u zaštiti bilja. Uz pomoć senzora mogu prepoznati koje biljke su zaražene
bolestima ili kukcima, te pesticide ili herbicide primjenjivati samo na tome mjestu. Mogu
prepoznati i područja na njivama gdje nedostaje gnojiva pa gnojiti samo te dijelove njive. Pojedini
inovatori razvijaju leteće strojeve, poput letećeg krila, velikih kvadrokoptera, ili rojeva sićušnih
koordiniranih mikro dronova.
Koristi ih i policija za praćenje automobila tako što oni lete visoko iznad tla te dojavljuju kretanje
praćenog vozila. Vojske veće dronove kao predatore koriste i za praćenje ciljeva, ali i za napade na
označene mete. Koriste se i za dostavu manjih paketa. Mogu letjeti prema unaprijed zadanim
koordinata, ili upravljani od stane čovjeka na tlu. Ako lete prema uputama sa tla zlonamjerni hakeri
ih mogu preuzeti i upravljati njima, dok one koji lete prema unaprijed zadanim koordinatama nije
moguće preuzeti. Moguć je i kombiniran način upravljanja na način da dron ima definirano
nekoliko različitih zadataka, a onaj tko daljinski upravlja njima može promijeniti zadatak. Tada ih
neki hakeri ne mogu potpuno preuzeti i upravljati njima, ali im mogu promijeniti zadatak. Pri letu
prema unaprijed zadanim koordinatama najveći nedostatak im je bio što ne znaju izbjeći prepreke
poput zgrada ili žice dalekovoda. Radi toga su morali poletjeti visoko u zrak te se spustiti na zadane
koordinate. Manje dronove najčešće pokreću električne baterije i njihov domet je ograničen pošto u
zraku mogu provesti oko pola sata. Veće dronove pokreću benzinski motori koji mogu u zraku ostati
više sati, te im je i domet puno veći.
Ali, zadnjih godina došlo je do velikog tehnološkog skoka.
Razvijene su nove aplikacije koje uz pomoć novih senzora mogu prepoznati trodimenzionalne
predmete u realnom vremenu. Zahvaljujući tome novi dronovi mogu letjeti u jatu bez straha od
sudara, mogu zaobilaziti prepreke, letjeti kroz cijevi, pratiti objekte i mnogo toga drugoga. Ove
nove sposobnosti dronova prvo su predstavljene na utrkama samih dronova. Jedna takva utrka
održana je 21. ožujka 2020. - World Drone Prix u Dubaiju. Ovi novi dronivi mogu letjeti kroz
cijevi, kroz šumu, između raznih stupova, te obavljati razne autonomne zadatke. Time su postali
pravi samostalni leteći roboti.
Budućnost im donosi mnogobrojne zadatke.
U poljoprivredi moći će potpuno samostalno, bez opasnosti od udara u žice dalekovoda zaprašivati
biljke na mjestima gdje je to potrebno, ili gnojiti samo tamo gdje je to potrebno. U požarima moći
će sami ulaziti u zgrade i gasiti požare bez upravljanja sa tla. U dostavi paketa biti će puno
učinkovitiji. Moći će slijetati u dvorišta ispod drveća, na balkone, ili ulaziti u sobe kroz otvorena
vrata ili prozore. Ovakvi veći dronovi sa benzinskim motorima mogli bi postati glavni dostavljači
naručenih roba na udaljene farme. Na farmama bi ovakvi leteći roboti mogli služiti i kao psi čuvari
koji bi vrlo lako iz zraka mogli prepoznati izgubljenu stoku te ju usmjeriti prema određenom cilju.
Razna poduzeća bi ih mogla koristiti za nadziranje većih plinskih ili kanalizacijskih cijevi.
Kao pomoćnici policije moći će pratiti osobe, ili automobile niskim letom pri čemu će moći koristiti
programe za prepoznavanje lica, te pratiti osobe, ili automobile u tunelima ili garažama, ako u njima
prepoznaju neku osobu koja je tražena, ili je trenutno prekršila neki propis. U zaštitarstvu bi leteći
roboti zaštitari mogli prepoznati osobe koje su ušle tamo gdje ne smiju, te ih upozoriti na to i
zatražiti udaljavanje iz štićenog prostora. Vojska bi ovakve manje dronove naoružane
malokalibarskim oružjem mogla koristiti kao vrlo precizne snajpere za lov na protivnika. Ovakav
lovac na neprijatelje bi mogao pucati u nekoga upravljan na daljinu, ili bi mogao djelovati na
54
određene osobe uz pomoć programa za prepoznavanje lica, bez kolateralnih žrtava. Obavještajne
službe bi mogli vrlo male prozirne autonomne dronove koristiti kao prislušne uređaje koje se mogu
približiti nadziranim osobama, prepoznati ih, te prisluškivati razgovore. Do ciljeva bi se osim
zrakom mogli približiti i kroz kanalizacijske cijevi. A nažalost i kriminalne organizacije će ih
vjerojatno puno koristiti za dostavu droge, niskim letom kroz šume preko granica, prema unaprijed
zadanim koordinatama.

Modularni ploveći aerodrom kao sklopivi nosač aviona

Ploveće aerodrome, takozvane nosače aviona imaju samo najveće svjetske sile. Razlog tome je vrlo
visoka cijena tih nosača zrakoplova na koje slijeću samo vojni avioni. Civilni nosači zrakoplova ne
postoje pa stoga mali civilni avioni mogu, tamo gdje nema aerodroma slijetati samo na vodu
(hidroavioni) ili na male livade. Kada bi postojali montažni ploveći aerodromi koji se na brzinu
mogu postaviti na nekoj lokaciji, blizu nekog otoka bez ravnih površina, tada bi postojala
mogućnost najma takvih brodova na određeno potrebno vrijeme. Cijena takvog najma bila bi puno
manja nego izgradnja novog aerodroma na najbližem kopnu.

Ovakav aerodrom bi se sastojao od više lako i brzo sklopivih dijelova koji se po potrebi mogu
sastaviti i rastaviti. Pojedini dijelovi bi se mogli ekonomski koristiti i u dijelovima, a i kada su
sklopljeni u jedinstvenu cjelinu. Najvažniji dijelovi ovakvog aerodroma su brodovi nosači(1) koji bi
se proizvodili serijski, te bi stoga bili vrlo jeftini. Na dva ovakva broda nosača(1) bi se postavljala
platforma(2) čime bi se dobio veliki katamaran na koji bi mogli slijetati helikopteri. Sama platforma
bi se mogla sastojati od više sklopivih dijelova kako bi se lakše postavljala na brodove nosače(1).
Platforma(2) bi se sa brodovima nosačima povezala preko velikih snažnih opruga(5) koje bi
smanjivale udare velikih valova u brodove nosače(1) kako se ti udari ne bi prenosili na
platformu(2). Veći broj ovakvih velikih plovećih katamarana bi dolazio na mjesto postavljanja
plovećega aerodroma, te bi se tu slagali u jedinstvenu cjelinu. Pri tome bi se jedan katamaran
pramcem postavljao na krmu drugog katamarana, pri čemu bi se platforme morale međusobno
spojiti. U trenutku spajanja more bi moralo biti bez velikih valova, a visinsko poravnanje bi se
vršilo povećanjem ili smanjenjem vodenog balasta u brodovima nosačima(1). Platforme(2) bi se
čvrsto povezivale na dva mjesta, na mjestu gornje palube(3) i na mjestu donje palube(4) kako bi
spojene gornje palube činili jednu ravnu cjelinu bez velikog svijanja pod djelovanjem valova.
Na gornju palubu(3) bi slijetali avioni, a donja paluba(4) bi služila za skladištenje manjih aviona ili
tereta. Kako ne bi došlo do pucanja ovih veza između pojedinih platformi pri jakim valovima
amortiziranje udaraca bi vršile opruge(5) na kojima stoje pojedine ploveće platforme(2). Na
55
spojevima između pojedinih platformi dovoljna bi bila tek manja elastična gumena brtva koja bi
dozvoljavala tek sitne pomake radi sprječavanja zvukova kod trenja, te radi omogućavanja malog
svijanja ove višedijelne aerodromske piste. Svi brodovi nosači(1) bi morali imati mogućnost
daljinskog upravljanja motorima i drugim sustavima kako bi se svima njima upravljalo sa jednog
mjesta kada su spojeni, a kada su rastavljeni svaki brod bi imao svoju upravljačku kabinu.
Na ovakav aerodrodrom bi mogli slijetati i veliki avioni, što ovisi o tome koliko je katamarana
spojeno u jednu cjelinu. U slučaju potrebe ovakav ploveći aerodrom bi mogao služiti i kao
privremeni brodski dok postavljen uz neku obalu gdje na brzinu treba biti istovarena, ili ukrcana
velika količina tereta. Najveću upotrebu ovakvi montažno modularni aerodromi, ili ploveći dokovi
bi imali na mjestima u morima i oceanima gdje na brzinu treba obaviti velike logističke poslove,
nakon čega bi se premještali na drugu lokaciju. A njihova veličina bi ovisila o potrebama. Tamo gdje
se sve može prebaciti velikim helikopterima dovoljan bi bio jedan ovakav katamaran, a tamo gdje je
potrebno slijetanje velikih aviona bilo bi potrebno spajanje više desetaka brodova sa platformama.

Katamaran za močvare
Katamarani su čamci ili brodovi koji se sastoje od dva trupa spojena platformom. Katamarani su
puno stabilniji i brži od
jednotrupaca, nemaju
balast, te pružaju puno
manji otpor pri prolasku
kroz vodu. Prednost im je
puno veća brzina i puno
veća stabilnost.
Katamarani bi se mogli
graditi i kao posebna
plovila za plovidbu kroz
trsku, šaš i drugo nisko
močvarno raslinje. Zbog
malog profila dva trupa bi
mogla lako prelaziti preko raslinja u plitkoj vodi dok bi se platforma sa prostorom za posadu
nalazila iznad nivoa raslinja. Za razliku od običnih katamarana gdje je platforma malo iznad
površine vode, kod močvarnog katamarana dno platforme bi moralo biti iznad prosječne visine
raslinja preko kojeg treba ploviti.
Platformu(1) u zraku drže bočni nosači(3) koji su svojim donjim dijelom spojeni na dva
trupa(2).
Katamaran bi se kroz vodu mogao kretati pomoću velikih zračnih propelera koji kao kod močvarnih
čamaca guraju čamac prema naprijed. Mogao bi se kretati i pomoću dvije elise koje se nalaze iza
oba trupa, a te elise bi morale biti ljevastom čvrstom mrežom zaštićene od kontakta sa visokom
travom sa prednje strane i bočno.
Ovakav katamaran mogao bi služiti za brzi prijenos većeg tereta preko močvara, ili kao izletnički
brod za razgledavanje močvarnih krajolika. Zbog platforme izdignute iznad raslinja putnici bi mogli
vidjeti puno dalje nego iz čamaca.

56
 Obnovljiva energija
Ekonomičnost obnovljivih izvora energije
Kako bi obnovljivi izvori energije mogli znatnije zamijeniti fosilna goriva najvažnije je povećati
njihovu efikasnost i ekonomičnost u proizvodnji i upotrebi. Efikasnost se mjeri fizički, to jest
količinski u kwh. Do povećavanja ekonomičnosti može doći ako raste količina učinaka uz jednak
trošak, ili ako se za proizvodnju jednake količine energije utroši manje novca. Za investitore je puno
važnije ekonomska ekonomičnost koja se mjeri odnosom proizvodne energije izražene u
financijskim prihodima i troškova proizvodnje izraženih kao rashodi. Kad su prihodi veći od
rashoda tada se ostvaruje pozitivan financijski rezultat ili ekonomičnost poslovanja.
Kod financijskog iskazivanja ekonomičnosti mijenjanje koeficijenta ekonomičnosti može biti
posljedica ili varijacija u količinama ili varijacija u cijenama. Primjerice, količinski ili fizički
mjerena ekonomičnost može se povećati, ali ako prodajne cijene padaju, financijski izražena
ekonomičnost je u padu. Isto tako, mogu se ostvariti i određene količinske uštede u proizvodnji, ali
to ne znači da će se obavezno i financijski mjerena ekonomičnost povećati. Količinske uštede mogu
se posve neutralizirati zbog povećanih nabavnih cijena čimbenika proizvodnje ili usluga. Razvojem
tehnike i tehnologije u području obnovljivih izvora energije troškovi proizvodnje stalno padaju u
zadnjih pedesetak godina, što najviše ovisi o ulaganjima u razvoj. Najveća ulaganja su bila u
periodima kada je cijena nafte naglo rasla. Kada je cijena nafte na svjetskom tržištu padala padao je
i interes za obnovljive izvore energije.
Interes naftne industrije, industrije ugljena, pa i nuklearne industrije je što više usporiti rast ulaganja
u obnovljive izvore te se oni trude financirati ona znanstvena istraživanja koja dokazuju kako su
obnovljivi izvori energije neekonomični. Upravo zbog toga najveći donatori fondova za razvoj
obnovljive energije je naftna industrija. Svoje donacije oni javno objašnjavaju kao svoju brigu za
okoliš, dok je pravi razlog kontrola razvoja obnovljivih izvora. Preko takvih donacija donatori
odlučuju u koje projekte će se donacije upotrijebiti i kakvi rezultati će se priopćiti javnosti. Najviše
vole ulagati u projekte koji su po svojoj ekonomičnosti ispod ekonomičnosti fosilne energije, te
propagiraju davanje državnih subvencija takvim projektima. Pri tome nastoje sakriti podatke o tome
kako puno više subvencija, olakšica i beskamatnih kredita dobivaju proizvođači i prerađivači
ugljena, nafte i plina. Projekte koji pokazuju kako bi mogli biti ekonomski isplativi nastoje prikazati
kao neperspektivne, te spriječiti njihov daljnji razvoj na sve moguće načine. To uključuje lažna
znanstvena ispitivanja, marginalizaciju inovatora i znanstvenika koji rade na takvim projektima,
isključivanje iz bilo kakvog sustava poticaja, otežavajući pristup kreditima, a ponekad i zakonsko
onemogućavanje investicija u projekte zahtjevima za razne posebne uvjete i certifikate koji
poskupljuju projekte.
U kontrolu razvoja obnovljivih izvora uključile su se i velike energetske mreže koje energiju kupuju
od proizvođača, te je distribuiraju do krajnjih potrošača. Njihov interes je razvijati velike izvore
obnovljive energije, dok im je u interesu što više smanjiti ulaganja u mala neovisna postrojenja koja
opskrbljuju potrošače koji nisu prikopčani na električne mreže. U ovome im se interesi podudaraju
sa interesima države koja ne zna kako naplatiti porez na energiju od nekoga tko je proizvodi samo
za vlastitu upotrebu.
Rezultat zajedničkog rada svih nabrojanih interesnih skupina je usporen rast obnovljivih izvora
energije, osobito malih izvora energije namijenjenih obiteljskim kućama, farmama ili malim
proizvodnim pogonima, čak i kada se radi o pogonima za pumpanje vode na lokacijama gdje je
voda neophodna za život ili proizvodnju hrane. Kako bi se što više otežao razvoj malih izvora
obnovljive energije proizvođači fosilne energije preko lobista uspjeli su u mnoge države progurati
zakone koji otežavaju krajnjim korisnicima izgradnju postrojenja za proizvodnju energije za vlastite

57
potrebe, te stimulacije za takva postrojenja. Stimulacije se najčešće dobivaju za energiju isporučenu
u električne mreže.
Na ekonomičnost znatno utječu i sustavi za pohranu energije. Lobisti fosilnih proizvođača rado
ističu kako su baterije za skladištenje energije skupe i neefikasne iako je to samo jedan način za
skladištenje energije. Proizvođači velikih vjetroturbina su uspjeli ove prigovore otkloniti uvjerivši
političare kako vjetar uvijek negdje puše, pa kada ne rade na jednom mjestu rade na drugom. Na taj
način je smanjena potreba za izgradnjom dodatnih kapaciteta koji se uključuju kada vjetar prestane
puhat. Najekonomičnije skladištenje energije su reverzibilne hidrocentrale, ali se one na rijetkim
mjestima mogu koristiti. Po svojoj ekonomičnosti mogu se mjeriti i sustavi za skladištenje energije
komprimiranjem zraka, ali se ovo vrlo rijetko koristi. Kod manjih sustava skladištenja električne
energije sve više se koriste sustavi baterija koje je razvila industrija mobilnih telefona i koji su sve
ekonomičnije.
Kod sunčane energije, osim proizvodnje električne energije znatna mogućnost je i u proizvodnji
toplinske energije za grijanje prostora. Danas se ovakvi sustavi grijanja vode za tuširanje u hotelima
mogu isplatiti u jednoj sezoni, a na sunčanim lokacijama mogu potpuno isključiti potrebu za
dodatnim zagrijavanjem prostora zimi. Ovakvi projekti su snažno propagirani dok su bili
neekonomični, a čim su po svojoj ekonomskoj učinkovitosti postali isplativi obustavljeni su svi
poticaji za izgradnju i korištenje ovakvih izvora energije, te njihovo propagiranje. U zadnje vrijeme
politički i ekološki zagovornici koncepta proizvodnje velikih količina energije na jednom mjestu te
transporta te energije u velike gradove koje je promovirao Nikola Tesla danas nastoje produžiti taj
koncept nastojanjima da se energija iz velikih vjetroparkova pretvara u vodik, elektrolizom vode, te
da se kroz postojeće plinovodne mreže dostavlja velikim potrošačima i gradovima. Ovaj koncept je
ekonomičan zahvaljujući postojanju već amortizirane mreže plinovoda za zemni plin. Međutim, za
manje potrošače osobito obiteljska domaćinstva i potrošače koji nemaju priključak na mrežu
jednostavnije je energiju vjetra pretvarati u komprimirani zrak koji se može lako pretvoriti u
električnu energiju kada je to potrebno.
Na ekonomičnost snažno djeluju i troškovi održavanja i servisiranja. Kod sunčanih kolektora
površinu je potrebno redovito čistiti od prašine, lišća, snijega ili leda, a to se može smanjiti
pokretnim panelima koji se zakreću prema suncu, a noću se mogu okrenuti okomito kako bi sve
skliznulo sa njih. Kod velikih vjetroturbina ponekad se mora zamijeniti generator, a to je skupo
zbog upotrebe velikih dizalica koje mogu doseći do vrha velikih vjetroturbina.
Kako povećati ekonomičnost obnovljivih izvora energije?
Vrijednost svakog upotrebnog dobra ovisi o njegovoj funkcionalnosti i o potrebama korisnika ili
kupaca. Funkcionalnost može biti jedno-funkcionalna ili više-funkcionalna. Što neki proizvod ima
više funkcija on je i vredniji. Vrijednost velikih vjetrenjača bi se mogla povećati kada bi se noseći
stupovi koristili ne samo za postavljanje generatora i elisa, već kada bi se koristili i kao skladišta za
lokalne poljoprivredne proizvode. To bi se moglo postići vrlo jednostavno na načina da se beton
utiskan u temelje iskoristi za izgradnju široke stožaste kupole na čiji se vrh postavlja stup za elisu.
Ta kupola bi nosila vjetrenjaču i davala joj stabilnost, a u nju bi se mogli skladištiti proizvodi sa
okolnih njiva uz odgovarajući najam. Vrijednost fotoćelija bi se mogla povećati kada bi se umjesto
na velike farme fotoćelija postavljale u gradovima iznad parkirališta, tržnica i pješačkih staza. Na
tim lokacijama fotoćelije ne bi samo proizvodile energiju već bi prolaznicima služili kao zaštita od
kiše i sunca. U razvoju se nalaze tehnologije višeslojnih fotoćelija kod kojih svaki sloj iskorištava
određenu frekvenciju svjetlosti, te se kod ovakvih fotoćelija iskoristivost u korištenju energije sunca
povećava blizu 50 posto. U razvoju se također nalaze i savitljive fotoćelije koje će se moći
postavljati na zidove kuća. Spajanjem ovih tehnologija vrijednost fotoćelija bit će puno veća pa će i
njihova upotreba u domaćinstvima biti veća.

58
Vrijednost bioplinskih postrojenja bi se mogla povećati kada bi se umjesto izgrađenih građevinskih
objekata ovakva postrojenja proizvodila i prodavala u obliku mobilnih kontejnera koji se mogu
postaviti i na manjih farmama gdje postoji manji broj stoke i gdje postoje plastenici koji mogu
iskoristiti otpadnu toplinsku energiju.
Vrijednost ovisi o potrebama krajnjih korisnika, te bi države,
znanstveni instituti i poduzetnici trebali više raditi na
postrojenjima namijenjenim malim korisnicima koji nemaju
priključak na električne mreže.
Male vjetrenjače za proizvodnju električne energije, ili za
pumpanje vode najčešće se koriste na obiteljskim
gospodarstvima, a ima ih više vrsta. Turbine sa horizontalnim
rotorom, te Darijusov rotor, kao i slične varijacije rade
korištenjem sile uzgona. Optimalno rade kada se otporne
površine kroz zrak kreću 6 puta brže od brzine zraka. Zbog
toga, poput velikih vjetroturbina stvaraju buku i mogu ubiti
ptice koje im se približe. Velike trokrake vjetroturbine
vrhovima svojih krakova kod jakog vjetra mogu čak i probiti
zvučni zid.
Savonijusom rotor je turbina sa vertikalnim rotorom
koji radi koristeći silu guranja. Kod ovog rotor
pozitivna sila nastaje kao posljedica oblika rotora
koji sa jedne strane pruža veći otpor zraku dok sa
druge strane rotora pruža manji otpor zraku, a
pozitivna sila kojom se zakreće rotor je jednak
razlici između tih sila. Zbog toga se ova turbina
okreće sporije od vjetra, ne stvara jaču buku i nije
opasna za ptice, ali ima malu iskoristivost energije.
Vjetrenjača sa rotirajućim jedrima u radu koristi silu
guranja jednim dijelom kruga pri okretanju jedara oko
osovine, a drugim dijelom koriste silu uzgona.
Zahvaljujući ovome ova turbina je oko 3 puta efikasnije
od Savonijus rotora. Okreće se kao i Savonijus rotor
sporije od vjetra, i ne stvara buku. Kod velikih
vjetroturbina opasnost je i led kod niskih temperatura
koji se skuplja na krilima, što kod
ove turbine nije moguće. Kod nje
pri svakom okretu jedara oko
osovine druga strana jedra je
okrenuta prema vjetru, te tako sam
vjetar skida led i snijeg.
Kod manjih potrošača ovakve male
turbine sa jedrima bi mogle
zadovoljiti sve potrebe za
energijom. Mogle bi se prodavati kao paket koji je lagano instalirati za točno
određenu upotrebu. Za skladištenje energije mogu se koristiti ne samo električne baterije već i
komprimirani zrak koji se može skladištiti u sami nosivi stup. Komprimirani zrak bi osim toga
mogao služiti i za izvlačenje vlage iz zraka, stoga što se iz ohlađenog zraka može izdvojiti
kondenzirana vlaga.

59
Mala mobilna vjetrenjača za brzo postavljanje može se vidjeti ovdje. Iako je vrlo ekonomična naftni
lobi ovakva rješenja nastoji omalovažiti usporedbom cijene ove vjetrenjače zajedno sa kontejnerom
i baterijama, što je isto kao kad bi se u cijenu energije iz mreže uračunali troškovi priključka na
električnu mrežu, i troškovi instalacija, ili izgradnju pristupnih puteva. "Stručnjaci" na platnoj listi
naftnog lobija uporno za ovu vjetrenjaču iznose tehničke karakteristike o efikasnosti koji vrijede za
Savonijus rotor, iako je stvarna efikasnost ove vjetrenjače u iskorištenju vjetra je oko 3 puta veća od
Savonijus rotora. Ovu vjetroturbinu sa jedrima je njemački inovator Carl Wenzel prijavio
njemačkom uredu za patente 6. 8.1882. godine, te je iduće godine dobio i patent. U proteklih 138
godina i desetak drugih inovatora je prijavljivalo patente za principijelno istu vjetroturbinu, ali nitko
od njih nije uspio ući u serijsku proizvodnju. I sva stručna literatura u kojoj je opisana ne može se
nabaviti ni u knjižnicama ni u knjižarama. Sve takve knjige bi vrlo brzo nestale, tako da u današnjoj
stručnoj literaturi ova vjetroturbina ne postoji.
Generator se može postaviti na tlu pa je stoga njegovo servisiranje vrlo lako i jeftino. I samo
podizanje je jeftino i jednostavno, a i skidanje u slučaju potrebe za servisiranjem.
Može raditi pri najmanjim vjetrovima, ali ako se u jedra ugrade mehanizmi za skupljanje jedara tada
radi i pri najjačem vjetru, te stoga može ostvariti puno više radnih sati, čime se štedi na veličini
akumulatora. Zahvaljujući tome može se postaviti i na mikrolokacijama gdje se velike vjetrenjače
nikako ne isplati postavljati, čak ni uz poticaje. Može se postaviti na krovove ili u voćnjake i
vrtove. Ovakva vjetroturbina sa jedrima površine 3-4 metra kvadratnih po jedru može proizvesti
dovoljno energije za vikendicu. Sa jedrima površine oko 10 metara kvadratnih po jedru može bit
dovoljna za obiteljsku kuću na lokacijama umjerene vjetrovitosti. U pustinjama ovakva
vjetroturbina sa jedrima od oko 20 metara kvadratnim po jedru mogla bi zadovoljiti sve potrebe za
energijom, te za proizvodnju vode kondenzacijom iz zraka.
Kod vjetrenjače sa rotirajućim jedrima jedro oko 300 stupnjeva kruga iskorištava energiju vjetra dok
samo kod 60 stupnjeva koči rotaciju vrlo malom silom. Ova vjetrenjača također ima mogućnost
smanjivanja površine jedara za 95 % pri jakom vjetru, a počinje raditi kod vjetra od 2 m/s, čime se
njena efikasnost diže daleko iznad svi drugih vjetrenjača koje rade u užim režimima brzine vjetra.
Kako bi domaćinstvo imalo energiju kada nema vjetra potrebno je imati i akumulator energije, a
najefikasniji akumulator je komprimirani zrak. Gustoća energije kod komprimiranom zraku gledano
po volumenu je 6 puta manja nego kod nafte, ali kao rezervoar može poslužiti i visokotlačna cijev
postavljena okomito na tlo koja istovremeno služi i kao postolje za vjetrenjaču. Godine 2006.
napravio sam jedan veći model kod kojeg su se skupljala jedra, te sam film o tome stavio na portal
Youtube, a uskoro su se pojavile kopije od kojih je najuspješniji prototip na ovom filmu.
Usprkos suprotstavljenim interesima i naručenim lažnim znanstvenim testiranjima koji su imali za
ulogu u stručnu javnost progurati dezinformacije o efikasnosti i cijeni ovakvih vjetrenjača, stvarne
informacije se sve više šire i njen razvoj se više ni može zaustaviti. To će dovest do njene masovne
upotrebe na krovovima kuća, osobito tamo gdje nisu izgrađene električne mreže. Za potrebe
vikendica mogu je izgraditi i manje metalske radionice od jednostavnih elemenata i dijelova.
Da bi ova vjetrenjača optimalno iskorištavala energiju vjetra mora biti postavljena tako da vjetar sa
svih strana puše direktno na jedra. Svi objekti viši od dna jedara stvaraju vrtloge koji ometaju njen
rad. Vjetrenjača također mora biti udaljena od susjednih vjetrenjača najmanje deset promjera veće
vjetrenjače, što znači kako vjetrenjača koja ima rotor širine 3 metra mora biti udaljena najmanje 30
metara od susjedne vjetrenjače. Ako su obje vjetrenjače postavljene na krovove kuća znači kako i
kuće moraju biti međusobno udaljene dvadesetak metara. Zbog toga vjetrenjaču ne mogu koristiti
stanovnici stanova u zgradama, a stanovnici kuća u nizu mogu koristiti samo vrlo uske i visoke
vjetrenjače sa promjerom rotora manjeg od metra, čime je ograničena i njihova snaga. Optimalnu
iskoristivost mogu postići samo slobodno stojeće kuće udaljene od susjednih kuća 20-ak metara što
će kod masovne upotrebe dovest do veće izgradnje upravo takvih kuća. To će kao posljedicu imati i

60
veću proizvodnju hrane za vlastite potrebe, te povratak na selo i obnovu većih obitelji kakve su bile
uobičajene prije masovne izgradnje električnih mreža. Slična rješenja postoje i za pumpanje vode,
ali ne postoje nikakve stimulacije ni za proizvodnju takvih rješenja, a niti stimulacije za njihovu
primjenu. Umjesto proizvodnje obnovljive energije države, uz poticaj naftne industrije, sve više
propagiraju stimuliranje električnih automobila kao rješenje za smanjenje zagađenja. Međutim
ovdje se radi samo o smanjenju zagađenje na cestama i gradovima, ali energiju koju koriste takvi
automobili potrebno je negdje proizvesti. Kada bi svi počeli koristiti električne automobile
potrošnja električne energije u svijetu bi se višestruko povećala, te bi bilo potrebno sagraditi puno
više termocentrala. Stimulacija upotrebe električnih automobila bila bi korisna tek kada bi se elektro
punionice opskrbljivale obnovljivom energijom.

Kako pojeftiniti skladištenje energije vjetra?

Kod obnovljivih izvora energije, a osobito kod energije vjetra najveći problem je u tome što se
energija proizvodi u jednom trenutku, a troši se u drugom trenutku kada potrošačima najviše treba.
Zbog toga u mreži moraju postojati rezervni kapaciteti koji se moraju brzo uključiti kada vjetra
nema. Ovaj problem se djelomično može riješiti povezivanjem obnovljivih izvora energije iz
različitih zemalja u jedinstvenu mrežu kako bi se energija proizvedena u jednoj državi mogla trošiti
u drugoj državi. Što je veće mreža veća je i vjerojatnost da uvijek negdje puše vjetar.
Drugo riješenje je napraviti velika skladišta za akumuliranje energije.
Najekonomičnija skladišta energije su reverzibilne hidrocentrale koje imaju najveću tehničku i
ekonomsku efikasnost. One viškom električne energije u dnevnim periodima kada je energija
najjeftinija pumpaju vodu u visoka planinska jezera, te u periodima velike potrošnje tu pohranjenu
energiju ponovo pretvaraju u električnu energiju. Trajnost ovakvih hidrocentrala je najmanje 100
godina, a samo manji mehanički pokretni dijelovi traju kraće. Iskoristivost energije je 70 do 85
posto. Problem je nedostatak lokacija za izgradnju ovakvih hidrocentrala.
Sličnu ekonomičnost i trajnost imaju velika podzemna skladišta komprimiranog zraka.
Skladištenjem komprimiranim zrakom energija se sprema u jednom vremenskom periodu kada je
ima viška, a koristi u drugom kada je potrebna potrošačima. Za ovakvo skladištenje energije koriste
se najčešće rudnici, podzemne pećine, ili velike plastične vreće postavljene duboko na dnu mora ili
jezera. Skladištenje energije komprimiranim zrakom bilo je vrlo razvijeno prije masovne upotrebe
električne energije, od 1870. godine pa do pojave izmjenične električne energije koja je omogućila
lako transportiranje energije na daljinu. Energija stlačenog zraka se može spremati i u čelične
posude za komprimirani zrak koje su vrlo jeftine i mogu trajati kao i reverzibilne hidrocentrale.
Osnovni problem kod komprimiranog zraka je mala gustoća energije.
Gustoća energije komprimiranog zraka je 2-5 Kwh po metru kubičnom, a od uložene energije može
se vratiti 50 do 65 posto. Uz reverzibilne hidrocentrale, spremnici energije s komprimiranim zrakom
su osnovni način masivnog i komercijalnog skladištenja energije. Podzemni spremnici su
najekonomičniji, a njihov kapacitet doseže 400 MW, a vrijeme pražnjenja im je 8 do 26 sati. Veliki
problem kod komprimiranog zraka je to što pritisak jako varira za vrijeme rada, a to loše djeluje na
tehničku iskoristivost energije.
Kako bi se dodatno povećala ekonomičnost sustava stlačenog zraka potrebno je smanjenje
troškova. A troškovi skladištenja kod energije vjetra bi se najbolje mogli smanjiti tako da se za
skladištenje energije iskoriste postojeći elementi koji imaju drugu funkciju. Najskuplji dio velikih
vjetroturbina su stupovi koji drže gondolu, generator i elise. Ti stupovi su šuplji i mogli bi se

61
koristiti i kao velike uspravne boce za komprimiranje zraka. Na taj način stupovi bi imali dvostruku
funkciju. Kako bi im se povećala sigurnost, i kako bi im se povećao kapacitet trebale bi biti 10 do
20 posto šire, a cijena bi im bila 20 do 30 posto veća. Trebale bi biti izrađene od čelika ili ugljičnih
vlakana kako bi mogle izdržati velike tlakove. Cijena stupa iznosi oko 15 do 20% tvorničke cijene
cijele vjetroturbine, a stup je također odlučujući faktor i u cijeni transporta i montaže. Servisne
ljestve za penjanje do generatora bi trebale biti sa vanjske strane kao kod velikih industrijskih
dimnjaka.
Jedan čelični okrugli stup visine 50 m i promjera 4 m ima volumen od 620 kubičnih metara
stlačenog zraka. To znači kako bi se u jedan ovakav stup moglo akumulirati 1200 do 3000 Kwh
energije, ovisno o tlaku na koje se zrak tlači. Prosječna potrošnja jednog domaćinstva je oko 10
Kwh po danu što znači kako bi se u jednom ovakvom stupu moglo akumulirati energije dovoljno za
dnevnu potrošnju 100 do 300 domaćinstava.
Za ovakvo skladištenje energije na stup visine 50 metara bi se trebao staviti zračni kompresor snage
500 KW što znači kako bi se stup mogao napuniti komprimiranim zrakom za 2,5 do 6 sati rada pri
maksimalnoj snazi. Vjetrenjače oko 50 posto vremena ne rade, a i kada rade vjetar je najčešće
slabiji od maksimalno iskoristivoga pa bi punjene stupa moglo trajati nekoliko dana. Zahvaljujući
ovakvom velikom skladišnom kapacitetu stupova oni bi se punili zrakom kada vjetar puše, a
praznili bi se kada je energija najpotrebnija i najskuplja.
Od vjetroturbine stlačeni zrak bi se cijevima vodio do zračnih turbina i generatora. Zahvaljujući
tome električna energija se ne bi proizvodila na samim vjetroturbinama, već u obližnjim mjestima
do kojih bi se dovele cijevi za dovod komprimiranog zraka. Tu bi komprimirani zrak pokretao
zračne turbine koje pokreću električne generatore. Pri tome bi se stvarale velike količine hladnog
zraka koji bi se mogao koristiti za hlađenje susjednih objekata, pri čemu bi se mogle dobiti i znatne
količine vode kondenzacijom iz okolnog zraka, osobito ljeti. Ta voda bi se mogla iskoristiti u
okolini za navodnjavanje, što bi dodatno povećalo ekonomičnost ovakvog načina skladištenja
energije vjetra.

Turbina na komprimirani zrak sa ugrađenim grijačima

Komprimirani zrak je atmosferski zrak stlačen na viši tlak, a koji se koristi kao sredstvo za prijenos
i skladištenje energije. Prilikom tlačenja zraka podiže se njegova temperatura. Ta temperatura se
mora odvesti kako bi se u posudu moglo smjestiti više stlačenoga zraka. Ta temperatura bi se mogla
iskoristiti za grijanje kuća ili plastenika zimi. Prilikom ekspanzije zrak se hladi. Zbog ovoga grijanja
kod tlačenja i hlađenja kod ekspanzije nastaju gubitci energije koji se mogu otkloniti skladištenjem
ili iskorištavanjem energije kod tlačenja, te zagrijavanjem iz okoline kod ekspanzije.
Sustavi za skladištenje energije komprimiranim zrakom su vrlo jeftini i dugotrajni.
Kod ekspanzije, od komprimiranog zraka energija se ponovno može dobiti upotrebom pneumatskih
motora, klipnih motora, lamelnih motora, ili turbina.
Pneumatski motori najbolju iskoristivost imaju kod stalnog tlaka protoka. Kod promjenjivost tlaka
efikasnost motora se smanjuje. Efikasnost iskorištenja energije se također smanjuje zbog hlađenja
zraka kod ekspanzije.

62
Kako bi se gubitci energije smanjili moguće je ekspanziju vršiti kroz niz redova lopatica rotora
zračne turbine između kojih se ohlađeni zrak zagrijava okolnim atmosferskim zrakom. Zračna
turbina se pokreće strujom komprimiranoga zraka koji ulazi sa prednje strane. Komprimirani zrak
prolazi kroz više nizova lopatica rotora i lopatica statora. Između lopatica rotora nalaze se lopatice
statora. Lopatice statora su puno duže i deblje od lopatica rotora. Kroz njih prolazi zrak iz okoline.
U svakoj lopatici statora ugrađena je cjevčica kroz koju sa prednje strane zrak ulazi, a sa stražnje
izlazi. To se najbolje vidi na slici 3 u uzdužnom presjeku lopatice. To se također vidi i na slici 2 u
okomitom presjeku lopatica.
Pri radu turbine komprimirani zrak kinetičku energiju zraka prenosi na lopatice rotora. Rotor se
okreće i preko osovine pokreće neki drugi radni stroj, ili električni generator. Širenjem zraka
njegova temperatura se smanjuje. Time se smanjuje i energija koju komprimirani zrak može predati
na lopatice rotora.
Lopatice statora imaju dvije funkcije.
Prva funkcija je usmjeriti zračni mlaz na lopatice rotora.
Druga funkcija je zagrijati ohlađeni zrak kako bi se povećala iskoristiva energija.
Čitava zračna turbina se nalazi u široj cijevi kroz koju struji okolni atmosferski zrak. To se vidi u
presjeku na slici 1. Iz ove široke cijevi atmosferski zrak ulazi u lopatice statora koje zagrijava, te se
vraća u široku cijev. Ova cijev u kojoj je smještena zračna turbina na svom kraju je sužena u oblik
Venturijeve cijevi. Komprimirani zrak nakon prolaska kroz zračnu turbinu prolazi kroz ovu
Venturijevu cijev gdje se stvara podtlak. Podtlak povlači atmosferski zrak kroz široku cijev unutar
koje je smještena zračna turbina. Time se osigurava strujanje zraka kroz cjevčice koje su smještene
u lopaticama statora. Ovakvim zagrijavanjem komprimiranoga zraka kod ekspanzije unutar same
zračne turbine postiže se puno veći koeficijent iskorištenja energije komprimiranog zraka. Sa većim
iskorištavanjem energije komprimiranoga zraka povećava se i ekonomičnost zračnih turbina.
Sa većim koeficijentom iskorištenja energije komprimiranog zraka povećava se ekonomičnost
skladištenja energije u obliku komprimiranoga zraka.
Također se povećava i efikasnost vozila na komprimirani zrak. Kod ovakvih vozila problem je
veliki volumen posuda sa komprimiranim zrakom. Sa većim koeficijentom iskorištenje energije
moguće je povećati domet vozila na komprimirani zrak.

63
 Kako povećati domet električnih automobila upotrebom foto ćelija?

Mnogi inovatori su pokušavali napraviti automobil pokretan fotoćelijama zaljepljenima na krov

automobila. Problem je mala snaga, a samim time i mala brzina. Da bi ovakav auto bio upotrebljiv
fotoćelije najprije moraju napuniti baterije na parkiranju, te tek onda krenuti na put.
Zadnjih godina na više mjesta razvijaju se novi električni automobili pokretani velikim baterijama
koje se pune prije vožnje. Kod njih je problem mali domet vožnje zbog ograničenog kapaciteta
baterija.
Toyota testira novu vrstu solarnih ćelija koje su razvili zajedno s partnerima Sharp i japanskom
nacionalnom istraživačkom organizacijom NEDO. Ove nove fotoćelije imaju efikasnost od 34% (za
razliku od dosadašnjih 22%) , a postavili su ih na automobil koji pokreću ove fotoćelije. Fotoćelije
pune akumulator i u tijeku vožnje i dok stoje na prakiralištu. Time je domet i brzina ovakvog
automobila znatno povećana.
Na sličnom projektu radi i Nizozemski startap Lightyear One, koji do 2021. namjerava izaći na
tržište sa svojim modelom.
Ova nova generacije tanjih i efikasnijih fotoćelija mogle bi u budućnosti imati puno veću ulogu u
pokretanju automobila. Razvojem višeslojnih fotoćelija koje koriste različite frekvenicije svjetlosti
efikasnost fotoćelija će se još i povećavati.
Vlasnici električnih
automobila mogli bi
znatno povećati domet
svojih vozila ugradnjom
ovakvih fotoćelija. A
dodatno povećanje
efikasnosti moguće je i
mehaničkim inovacijama.
Umjesto lijepljenja
fotoćelija na krov, haubu i
stražnje staklo nosač
fotoćelija bi se mogao
staviti na krovni nosač
automobila. Ovakav nosač
može se postaviti na svaki automobil. Na nosač se treba postaviti dva trokutasta povišenja na čiji
vrh se postavi osovina. Na toj osovini koja se proteže od prednjeg kraja automobila do zadnjeg
kraja, nalaze se fotoćelije. Osovina se može zakretati malim servomotorom, kako bi se fotoćelije
postavile u najpovoljniji položaj u odnosu na sunce. U jutro i ne večer, te kada automobil vozi
pravcem istok zapad fotoćelije bi trebale biti postavljene okomito na krov automobila: Sl. 2.
Kada se sunce nalazi na najvišem položaju, ili kada automobil vozi prema suncu, ili od sunca
fotoćelije bi trebale biti postavljene vodoravno iznad krova, Sl. 1. U ovom položaju fotoćelije bi
imale i dodatnu funkciju, a to je zaštita vozača od sunca koje udara u oči. U ovom položaju
fotoćelije bi također štitile prednje staklo od padanja kiše ili snijega u vožnji, kada se auto kreće
isključivo na baterije. Kada se sunce nalazi u kosom položaju fotoćelija bi se također trebala ukositi
prema suncu, Sl.3. Upravljanje položajem fotoćelija vršilo bi se sa malim servomotorom kojim
upravlja mali kompjuter. U slučaju potrebe kontrolu bi morao imati i vozač, kako bi na primjer pri
ulasku u garažu mogao fotoćelije postaviti u položaj na Sl. 1. Fotoćelije bi pružale vrlo mali otpor
prolazeći kroz zrak zato što je osovina postavljena u pravcu kretanja. Tek jaki bočni vjetar bi mogao

64
loše djelovati na stabilnost vozila dok se fotoćelije nalaze u položaju Sl. 2 i Sl. 4. zbog toga bi u
slučaju jakog bočnog vjetra fotoćelije trebale biti postavljene u položaj na Sl. 1.
Prednost ovakvog rješenja postavljanja fotoćelija na krovni nosač električnog automobila su
višestruke. Krovni nosač se može postaviti ili skinuti, te se tako postavljaju ili skidaju i fotoćelije.
Širina fotoćelija može biti desetak posto šira od samog vozila, a i dužina može biti desetak posto
duža od samog vozila. Zahvaljujući tome ukupna površina fotoćelija može biti puno veća nego kada
se fotoćelije lijepe na karoseriju vozila. Postavljanje fotoćelija u položaj okomit na sunce može se
dobiti nekoliko puta više energije, i u toku vožnje, a i za vrijeme dok je vozilo parkirano.
Zahvaljujući ovim poboljšanjima električni automobil bi imao puno veći domet, a mogao bi se
koristiti i tamo gdje ne postoje punionice za električne automobile.

Kako napraviti automobil na komprimirani zrak za veliki domet

vožnje

Prva vozila na komprimirani zrak koristila su se u 19. stoljeću, najčešće u rudnicima.

Komprimiranim zrakom pogonili su se i tramvaji, te lokomotive. I danas komprimirani zrak pokreće
razne pneumatske alate. Komprimirani zrak akumulira energiju proizvedenu u jednom trenutku, te
se ona koristi u drugom trenutku. Kompresija se može vršiti pomoću električno pogonjenog
turbokompresora, a ekspanzija pomoću turboekspandera, ili pomoću motora na stlačeni zrak koji
pogoni generator električne energije. Sustavi stlačenoga zraka su vrlo jeftin i dugotrajan način
akumuliranja energije. Po ekonomičnosti se mogu mjeriti sa reverzibilnim hidrocentralama.
Dugotrajni su i nakon upotrebe nema štetnog otpada.
Najveći problem vozila na
komprimirani zrak je gustoća energije.
Jedna litra nafte ima iskoristive energije
kao 6 litara komprimiranoga zraka. Zbog
toga bi običan automobil morao imati
rezervoar od 300 do 400 litara. Takav
rezervoar bi zauzeo čitav prtljažni prostor,
a to je nepraktično. Neki proizvođači
vozila kao što je Tata u Indiji, pokušali su
riješiti taj problem, ali neuspješno.
Međutim, taj problem je vrlo jednostavno riješiti.
Kao skladište kompromiranog zraka moguće je upotrijebiti samu konstrukciju vozila. Nosivu
konstrukciju vozila je moguće napraviti od cijevi promjera 25 do 30 centimetara. Ovakva
konstrukcija bi mogla skladištiti 300 do 400 litara komprimiranog zraka. Ovakav komprimirani zrak
je manje opasan za pohranu od prirodnih plinova, ili hidrogena. Punjenje vozila bi se moglo vršiti
noću kada je električna energija jeftinija. To bi se moglo raditi i kod kuće pomoću električno
pogonjenog turbokompresora. Pri tome se oslobađa dosta toplinske energije. Ona bi se zimi mogla
koristiti za zagrijavanje kuće. Kod vožnje električna energija bi se dobivala pomoću
turboekspandera, ili pomoću motora na stlačeni zrak koji pogoni generator električne energije.
Električna energija bi pokretala elektromotore koji se nalaze na svakom kotaču vozila. I svi ostali
sustavi na vozilu bi se pokretali električnom energijom. Zrak koji izlazi iz sustava ima temperaturu
od oko -15 stupnjeva i on bi se ljeti mogao koristiti za hlađenje prostora u automobilu.

65
 Zaštita okoline
Današnja ljudska okolina je snažno zagađena pesticidima, herbicidima, štetnim plinovima i
nerazgradivim plastičnim proizvodima.
Za zdravlje je najopasnije zagađenje hrane herbecidima i pesticidima. O ovome mediji malo
govore zato što bi se bez tih kemijskih sredstava smanjila količina hrane i povećala glad u svijetu.
Puno više se govori o zagađenju ugljičnim plinovima koji zagrijavaju zemlju, ali tim se samo skreće
pažnja sa kemijskih zagađenja i političari time pokušavaju dokazati svoju brigu za prirodu. Najviše
ugljičnih plinova ljeti ispuštaju ovce i krave dok zimi najviše ovih plinova proizvode listopadne
šume čije lišće trune na tlu. Ovo je posljedica toga što industrija rado siječe zimzeleno drveće, dok
kod sadnje šumari najviše vole saditi brzorastuće listopadno drveće. Kako bi se to promijenilo
države bi trebale donijeti zakone o obaveznoj sadnji zimzelenog drveća i grmlja uz sve ceste,
autoceste, poljske putove, odvodne kanale, potoke, rijeke i jezera.
Obični ljudi najviše primjećuju zagađenje plastičnim otpadom i kućnim komunalnim otpadom čije
zbrinjavanje ih sve više košta.

Biološka obrada komunalnog otpada

Zadnjih godina Hrvatska, pod pritiskom Europske unije znatna sredstva ulaže u razvrstavanje
otpada i razvoj takozvane kružne ekonomije. Prikupljanjem metalnog otpada u Hrvatskoj se bave
privatna poduzeća koja često vrlo dobro posluju. Poljoprivredni otpad je sve važnija sirovina za
proizvodnju bioplina. Sve više se iskorištava i otpadna plastika. U Europi se veliki dio komunalnog
otpada spaljuje u energanama, ili tvornicama cementa. U Indiji se smrvljena plastika dodaje u asfalt
za poboljšanje elastičnosti asfaltnih cesta. Zagrijavanjem uz dodatak katalizatora plastika se može
pretvoriti u sintetički dizel, a razvijene su i flotacijske tehnike kojima se plastika može razdvojiti na
čak 8 različitih vrsta koje se dalje mogu koristiti kao plastične sirovine.
Razvrstavanje otpada je postupak koji moraju obaviti proizvođači otpada, a to su najčešće
domaćinstva. Za razvrstavanje otpada potrebno je uskladiti niz postupaka. Prvi korak je dostaviti
domaćinstvima više kanti za prikupljanje otpada. Nakon toga se otpad odvojeno odvozi po vrstama
otpada na različita mjesta gdje se odlaže. Na tim mjestima se otpad treba dodatno obraditi i
pretvoriti u sirovinu za različite industrije. Ovaj postupak ima više mana. Kao prvo postupak je
skup, kante za prikupljanje su skupe, a ako samo 1 % korisnika nepravilno razvrstava otpad rezultat
je neučinkovito odvajanje, što zahtjeva dodatno pročišćavanje. A najveći trošak u preradi i
zbrinjavanju otpada je investicija u pogone za preradu, te prijevoz do pogona i odlagališta. Za
smanjenje troškova bitno je izgraditi više manjih postrojenja za razdvajanje i preradu biološkog
otpada. Postrojenja bi trebala imati kapacitet za 20.000 do 30.000 stanovnika kako bi troškovi
prijevoza bili manji i kako bi svaka općina mogla imati svoje preradbene kapacitete gdje bi se
ispiranjem izdvajao biološki otpad, prašina, blato i metali, dok bi se preostali isprani inertni otpad
odvozio na usitnjavanje i daljnju preradu u veće pogone. Moguće je nabaviti i manje strojeve koji
usitnjavanje i razdvajanje mogu vršiti i u manjim pogonima.
Najveći udio otpada u komunalnom otpadu je biološki otpad, a to je i najveći problem kod
odlaganja otpada. Za preradu biološkog otpada postoji više načina, kompostiranjem, prešanjem pod
velikim pritiscima, spaljivanjem, a najjeftiniji način je prerada glistama. Biološki otpad koji nastaje
u domaćinstvu može se preraditi i u vrtu obiteljskih kuća, ili na terasi stanova. Prerada se može
vršiti kompostiranjem, pri čemu nastaje humus.

66
Biološki otpad biljnog porijekla najčešće je dobra hrana za uzgoj glista, dok je otpad životinjskog
porijekla najlakše prerađivati pomoću kukaca. Humus od glista je daleko kvalitetniji nego onaj
dobiven kompostiranjem bez prisustva zraka, a dobiju se i gliste koje mali uzgajivači često koriste
kao mamce za ribolov. Mala uzgajališta za gliste mogu biti industrijske posude koje propuštaju zrak
i vodu, a sprječavaju prodor životinja. Svaki manji komposter koji propušta zrak može se pretvoriti
u uzgajalište glista, ako se masa dovoljno često zalijeva vodom. U vrtu je uzgajalište moguće
napraviti i od priručnog materijala.
Dio biološkog otpada uvijek završi u komunalnom otpadu, te na odlagalištu gdje bez prisustva zraka
polako gnjije i stvara plin metan koji je eksplozivan i ima neugodan miris. Ako se ova masa
sastavljena od biološkog otpada i plastike zapali nastaju plinovi dioksini koji su vrlo otrovni. Metan
se može prikupiti tako da se kod slaganja otpada na odlagalištu na svaki metar postave plastične
cijevi koje prikupljaju taj plin idućih 30 godina.
Puno brži postupak prerade komunalnog otpada pomiješanog sa biološkim otpadom je njegova
prerada uz pomoć glista. Gliste za život trebaju trulo bilje, vodu i zrak. Na velikim hrpama otpada
koje se zalijevaju jedan do dva puta tjedno gliste mogu živjeti na dubini do desetak centimetara, dok
se u dubini odvija proces razgradnje biološkog otpada bez kisika. U takvim hrpama otpada gliste
mogu sve sitne
komade biljnog
otpada sa površine
hrpe preraditi u
nekoliko mjeseci
čime u otpadu ostaje
humus i inertni otpad
koji se može puno
lakše samljeti,
razvrstati i pretvoriti
u različite sirovine.
Od biološkog otpada
u njemu ostanu samo
krupniji komadi
granja i drveta.
Da bi gliste preradile
i otpad u dubini hrpe
potrebno je u veliku
hrpu otpada dovesti
zrak. Zrak se može dovesti na više načina. Jedan način je izgradnja objekata za vertikani uzgoj
glista (što je prikazanao i na ovoj slici) koji ima veći broj horizontalnih metalnih, ili betonskih
profila međusobno udaljenih jedan metar horizontalno i vertikalno. Biološki otpad se ubacuje
odozgo, te se slijeganjem ispod horizontalnih profila formira prazan prostor kroz koji cirkulira zrak
koji omogućuje život glista u dubini mase. Taloženjem otpad se kreće prema dolje, te se sa dna vadi
proizvedeni humus i inertni otpad. Mase se zalijeva svaki dan, te oticanjem sa sobom odnosi
dobiveni humus u taložnice, a preostali inertni otpad se ispire mlazom vode, te odvozi na daljnju
obradu.
Zrak se također može dovoditi utiskivanjem, ili prskanjem vodom. Utiskivanje je skuplje i teže dok
je dovođenje zraka vodom najjednostavniji i najjeftiniji način. Prskanjem otpada kapljice vode
prolaze kroz zrak i tako se obogaćuje kisikom. Voda taloženjem sa sobom donosi kisik glistama koji
bez dovođenja kisika mogu živjeti tek do 10 cm dubine u otpadu, koliko zrak može prirodnim
putem prodrijeti u otpad. Voda obogaćena kisikom prodire u dubinu i tako omogućuje život
glistama u dubini otpada. Taj kisik se brzo troši i nakon pola sata postupak je potrebno ponoviti.

67
Kako gliste ne bi uginule postupak mora biti automatiziran kako bi se svakih pola sata uključivale
prskalice na jednu minutu koliko je dovoljno da se glistama dostavi kisik. Prskanje se mora
obavljati 24 sata dnevno, ljeti i zimi, a mora postojati i neovisni izvor energije koji se automatski
uključuje ako dođe do kvara električne mreže.
Voda kojom se zalijeva otpad otapa humus i slijeva se u taložnike gdje se otopljeni humus taloži. Na
kraju taložnika vodena pumpa usisava vodu koja se šalje u prskalice, te se tako ista voda koristi u
kružnom postupku.
U deset tona otpada ima oko 6-7 tona biološkog otpada. Od toga se može dobiti 1 do 1,5 tona
humusa, plus 100 do 150 kilograma glista koje su odlična hrana za kokoši, ribe ili svinje. Preostali
interni otpad je potrebno isprati, pri čemu se odvaja preostali humus i gliste. Inertni otpad se zatim
može bezopasno odlagati ili se može samljeti, nakon čega se elektromagnetima odvaja metal, a
ostatak se može koristi kao podloga za ceste, ili se može uputiti na daljnju strojnu obradu
korištenjem tehnologija koje se koriste u rudarstvu.
Sve druge metode su puno skuplje i manje ekonomične.
Opisani postupak prerade komunalnog otpada glistama podložan je vrlo lakoj sabotaži, pošto je
dovoljno nekoliko sati isključiti energiju za automatsko uključivanje vodenih prskalica da bi sve
gliste uginule, te se pojavljuju neugodni mirisi koji izazivaju otpor obližnjeg stanovništva. Pošto je
obrada otpada najčešće u rukama lokalnih monopola, to je vrlo isplativa aktivnost kojom se lako
mogu izvlačiti novci iz proračuna lokalnih vlasti. Zbog toga se razni lobiji nastoje uključiti u posao
u cilju povećanja svoga interesa, a na štetu onih koji silom zakona moraju plaćati sve troškove.
Zbog toga korumpirani političari pod pritiskom proizvođača kanti za otpad i druge opreme,
preferiraju neisplative tehnologije odvojenoga prikupljanja, te dodatnog ručnog sortiranja
upotrebom jeftine radne snage imigrantskog porijekla, iako se sve može vršiti automatiziranim
biološkim postupkom uz naknadnu strojnu preradu.
Dio komunalnog otpada završava i u kanalizaciji, a taj dio otpada se također mora pretvoriti u
neškodljiv otpad. Otpadne vode u kanalizaciji sadrže krupni i sitni komunalni otpad, pijesak,
masnoće, organske tvari, te imaju visoku razinu fosfora i dušika. Prolaskom kroz kanalizacijske
cijevi otpad međusobno reagira, a ako je visoka razina masnoća može doći do začepljenja cijevi. U
sustavu se masti i ulja mijenjaju, uslijed kemijskih i bioloških reakcija u masne kiseline neugodnih
mirisa. Te kiseline izazivaju koroziju cijevi, te mogu onesposobiti uređaje za biološko
pročišćavanje.
Na izlasku iz kanalizacijskih cijevi otpad se prije puštanja u rijeke mora obraditi mehaničkim,
biološkim i kemijskim postupcima.
Mehanička obrada obuhvaća sakupljanje i odvajanje krupnih čestica, plivajućih masnoća, te pijeska.
Mehanička obrada obuhvaća taloženje, filtriranje i centrifugiranje.
Biološko pročišćavanje otpadnih voda vrši se u postrojenjima gdje se voda pročišćava aerobnim
postupcima u kojima se u vodu utiskuje zrak koji oksidira dio otpada i izaziva taloženje dijela
otpada. Anaerobnim postupkom bez prisustva kisika dio otpada se razgrađuje djelovanjem
anaerobnih bakterija.
Većina nabrojanih postupaka zahtijevaju izgradnju velikih i skupih postrojenja za obradu otpadne
vode.
Otpadne vode se mogu prerađivati prirodnim putem još dok je u kanalizacijskim cijevima. Za to je
potrebno u kanalizacijske cijevi postaviti jaku led rasvjetu koja omogućuje razvoj algi i vodenog
bilja koje na prirodan način pročišćavaju vodu onako kako se ona čisti u rijekama i močvarama.
Alge u otpadnoj vodi proizvode kisik koji uzrokuje oksidaciju dijela otpada, a kisik u vodi također
omogućuje život glista u vodi, te drugih malih životinja koje jedu biološki dio otpada kao što su
otpaci od hrane, gnojnicu, papir, ulja, masti i slično. Rasvjeta se u veće kanalizacijske cijevi može
68
postaviti na vrh cijevi, dok se u manje cijevi može postaviti puštanjem u samu vodu dugačkih
svjetlećih plastičnih cijevi sa ugrađenim malim svjetlećim led diodama. Troškovi ugradnje takve
rasvjete u kanalizaciju bili bi puno manji nego su troškovi izgradnje uređaja za pročišćavanje, a
troškovi održavanja bi bili višestruko manji nego su troškovi zaposlenih koji rade u postrojenjima
za pročišćavanje otpadne vode.
Otpadna voda na objektima sa vrlo malo raspoloživog prostora kao što su izdvojene pustinjske
postaje, svemirske stanice ili brodovi može se biološki obraditi i tiskanjem kroz prozirne plastične
cijevi. Cijevi se spiralno polože uz zidove prostorije koja je veći dio dana dobro osvijetljena. Time
ne zauzima dodatni prostor, a svijetlost iz prostorije potiče fotosintezu u cijevima ispunjenim
vodom i otpadnom biološkom suspenzijom. Pri tome se dobiva kisik, alge i čistija voda. Alge i voda
se mogu koristiti za prehranu životinja, a voda se dodatnom obradom može koristiti za piće.

Kosa peć za toplinsko separiranje otpada

Povećanjem količine otpada svih vrsta koje stvaraju industrija i stanovništvo sve više se nastoje
razviti tehnologije za preradu otpada u nove sirovine. Ta takozvana cirkularna ekonomija ima
mnogo zagovornika među ekolozima i pobornicima zelene politike, ali su rezultati najčešće
ekonomski neisplativi. Zarada se ostvaruje u području zbrinjavanja metala, osobito bakra i
aluminija, a ponegdje i zlato uspijevaju uspješno izvlačiti iz elektroničkog otpada.
Najveći problem je miješani komunalni otpad.
Da bi se komunalni otpad pretvorio u korisne sirovine najprije ga je potrebno razdvojiti na različite
vrate materijala.
U nekim državama razvrstavanje se vrši ručnim razdvajanjem uz pomoć ljudi koji stoje pokraj
pokretnih traka i odvajaju onu vrstu otpada za koju postoje kupci.
Pošto je u europi ljudska radna snaga skupa postoje pokušaji razvrstavanja uz pomoć robota koji
prepoznaju razne materijale, te oni razvrstavaju otpad. Međutim ovakvi pokušaju su za sada
ekonomski neuspješni.
U ponekim državama otpad se spaljuje, te dobivaju električnu energiju, ali ponekad se dogodi
curenje opasnih plinova.
Zbog toga ekološki lobisti sve više nastoje natjerati stanovništvo na odvojeno prikupljanje otpada,
plastika u jednu kantu, staklo u drugu, papir u treću, biološki otpad u četvrtu. Na ovaj način se
smanjuje količina miješanog otpada, ali se povećava cijena zbrinjavanja otpada.
Za odvojeno prikupljanje otpada potrebno je puno novih kanti za smeće od čega najviše interesa
ostvaruju proizvođači kanti koji snažno lobiraju upravo za ovakav način zbrinjavanja. Problem su
oni korisnici koji otpad ubace u pogrešne kante. Ako samo jedan posto korisnika pogriješi u izboru
kante postupak postaje ekonomski neisplativ. A problem je i to što u mnogim državama ne postoje
kupci koji su spremni otpadne sirovine platiti dovoljno da bi se pokrili dodatni troškovi odvojenoga
prikupljanja otpada. Zbog toga građani moraju plaćati sve veće iznose za zbrinjavanja otpada koji se
skuplja odvojeno, a kasnije sve zajedno završi na istom odlagalištu. To smanjuje standard građana i
konkurentnost industrije na međunarodnom tržištu.

69
Jedno od riješenje ovog velikog ekološkog, zdravstvenog i ekonomskog problema je i u
tehnologiji separiranja otpada uz pomoć topline.

Ova tehnologija je spoj tehnologije spaljivanja otpada, tehnologije radarskog separiranja različitih
materijala i tehnologije toplinskog razdvajanja materijala koji imaju različito talište.
Tehnološki postupak je vrlo jednostavan.
Otpad se ubacuje na vrh jedne koso postavljene cijevi u koju se ugurava pomoću spirale pokretane
motorom, te tako otpad postepeno kosinom klizi prema dolje. Na dnu ove cijevi otpad se zapali, a
topli plinovi se kreću prema vrhu kose cijevi. Pri tome otapaju dio otpada kroz koji prolaze.
Dio otopljenog otpada se kreće prema dolje gdje nailazi na niz malih otvora kroz koje rastaljeni
materijali izlaze iz kose cijevi i upadaju u posude koje se nalaze ispod. Uslijed visoke temperature
dio otpada se pretvara u plin te zajedno sa plinovima izgaranja dolaze do vrha kose cijevi gdje ulaze
u odvodnu cijev koja je postavljena pri vrhu kose cijevi. Pri ovome količina otpada u cijevi se
smanjuje. Ako se pri ovome debljina sloja otpada u kosoj cijevi previše smanji, to se može spriječiti
pojačanim guranjem otpada odozgo spiralom koja se od vrha može postaviti i unutar većeg dijela
same cijevi. Tek pri dnu cijevi gdje je temperatura previše velika ova spirala ne može gurati otpad.
Ako u plinovima postoji mala količina plinova koji mogu sagorijevati ti plinovi se mogu na
vrhu odvodne cijevi spaljivati u baklji.
Ako se prerađuje otpad koji sadrži puno na visokoj temperaturi hlapivih materijala tada se otpadni
plinovi mogu odvoditi do parnog kotla. Ispod parnog kotlu otpadni plinovi se spaljuju i stvara se
para koja pokreće turbinu koja pokreće generator električne energije.
Neke rastaljene frakcije otpada koje se pojavljuju na otvorima koji se nalaze na dnu kose cijevi su
vrlo vruće i mogu se zapaliti u doticaju sa kisikom. Kako se to ne bi dogodilo u posudama gdje
rastaljeni materijali upada potrebno je staviti vodu koja naglo hladi tekućinu i tako se dobivaju male
kuglice različitih materijala.
Temperatura je različita na različitim nivoima kose cijevi, te se na različitim nivoima kose
cijev dobivaju različiti materijali.
Pri samo vrhu dobivamo vodu koja se stvara kondenzacijom vodene pare koja se stvara kod
izgaranja na dnu kose peći. Malo niže pojavljuju se razna ulja, pa onda masti. Još niže iz kose peći
izlazi rastaljeni parafin, a nakon toga razne vrste plastike. Na još nižem nivo pojavljuju se rastaljeni

70
razni metali, olovo, kositar, cink, pa aluminij. Nakon aluminija može se pojaviti rastaljeno staklo, a
na samom dnu i tekuće željezo.
Na samom dnu kose peći događa se proces izgaranja koji ovisi o količini zraka koji se propušta u
kosu cijev.
Ostatak u obliku pepela i šljake se propušta u male vagone kojima se odvoze do odlagališta gdje se
šljaka može slagati na velike hrpe kemijski inertnog otpada. Ta šljaka se također može koristiti i kao
podloga za ceste.
Zbog visokih temperatura koje nastaju u kosoj cijevi ona mora biti većim dijelom izrađena od
šamotne opeke, a tek na vrhu može biti od čelika. Brzina izgaranja ovisi o sastavu otpada i o
količini zraka koja se propušta odozdo u kosu peć.
Ekonomska korist od ovakve separacije otpada ovisi od materijala koji su ubačeni u kosu peć.
Najveću korist bi mogli ostvariti oni koji prerađuju elektronički otpad, dok bi ekonomičnost prerade
komunalnog otpada bila najmanja. Najveća ušteda kod komunalnog otpada bi bila smanjenje
troškova odvojenog prikupljanja, te zbrinjavanja na velikim odlagalištima.

71
 DOM, PROIZVODNJA I GRADNJA

Kako bager pretvoriti u stroj za proizvodnju kamenih blokova?

Bageri su radni
strojevi koji
najčešće služe
za kopanje
kanala, temelja
zgrada i
ravnanje
terena. Postoji
sve više
radnih alata
koji se mogu
staviti na
ruku bagera,
te time bager
može
obavljati i
razne druge
poslove.
Stavljanjem
alata za pneumatsko bušenje bageri sve više kidaju ceste, ruše betonske zgrade i razbijaju velike
stijene.
Na ruku bagera može se staviti i velika ploča za rezanje kamena.
Time bager može prerezati veliki kamen na više dijelova.
Ovaj alat bi se mogao još i usavršiti.
Stavljanjem duže osovine na koju se stavlja ploča za rezanje, na tu osovinu bi se moglo staviti više
ploča za rezanje. Tako bi se bager mogao pretvoriti u stroj za proizvodnju kamenih blokova.
Osovina sa 6 ploča za rezanje mogla bi u jednom potezu kamenu stijenu pretvoriti u 5 kamenih
komada. Zakretanjem ruke bagera za 90 stupnjeva jednim potezom tih 5 kamenih komada bi se
mogao pretvoriti u 25 kamenih blokova. Blokove se može vrlo lako odvojiti od stijene udarcima
čekića u dno pojedinog bloka. Ljudi koji žive u planinama često imaju problema sa stijenama oko
kuće. Kako bi te stijene uklonili ljudi često bagerima vade kamenje i odvoze ga dalje gdje im ne
smeta. Uz pomoć navedenoga alata za rezanje stijena te stijene bi se mogle od otpada pretvoriti u
korisnu sirovinu. Proizvedeni kameni blokovi se mogu koristiti za izgradnju kuća, ili gospodarskih
zgrada. Veliki kameni blokovi bi se mogli koristiti i za izgradnju potpornih zidova kod ravnanja
terena, i kod pravljenja vrtova na kosim terenima.

72
 Rovokopač za kopanje i zračnu separaciju mineralnih sirovina

Kod eksploatacije rudnika metala i minerala sirovina se najčešće nalazi u obliku pijeska. Ti pijesci
sadrže vrijedne minerale koji su važni minerali u proizvodnji mnogih proizvoda širom svijeta. Te
naslage mineralnog pijeska mogu biti visokokvalitetne, ali male veličine, ili znatne veličine, ali
niske kvalitete i smještene u teško dostupnim područjima. Kod eksploatacije mnogih sirovina
koriste se velike količine vode za ispiranje od primjesa. Obično je do rudnika potrebno dovesti
velike količine vode i električne energije, a potrebni su i novi pristupni putovi. Voda iskorištena za
odvajanje korisne sirovine od otpadaka se odvodi u umjetna jezera, ili se ispušta u prirodne tokove,
a sve to stvara velike socijalne i ekološke probleme.
Kako bi se
smanjila
upotreba vode
najjednostavnije
je vodu
zamijeniti sa
zrakom. Zrak
pod velikim
pritiskom i
velikom
brzinom se
može koristiti
kao medij za
razdvajanje
čestica rude po
veličini i težini.
Rovokopači za kopanje i usitnjavanje rude bi u sebi morali imati snažne ventilatore koji bi iskopanu
i usitnjenu rudu razdvajali po veličini i težini.
Ovakav rovokopač sa zračnim separatorom bi najviše sličio na veliki kombajn za žito. Na prednjem
kraju ovog bagera nalazi se rotacijski valjak(1) sa puno malih noževa koji režu stijenu ispred sebe i
pretvaraju ju u sitne čestice. Ovaj rotacijski valjak(1) se nalazi na kašici rovokopača(2) koja
prihvaća sitne čestice odozdo i ravna tlo ispred sebe. Rotacijski valjak (1) iskopane sitne čestice
baca u gornji dio kašike rovokopača(2) gdje rotacijska drobilica(3) dodatno usitnjava iskopane
čestice u materijal približno jednake veličine. Usitnjeni materijal unutrašnja transportna traka(4)
prebacuje u gornji stražnji dio rovokopača. Ispod ove unutrašnje transportne trake(4) nalazi se
snažni ventilator(5) koji stvara jaku zračnu struju ispod gornjeg dijela unutrašnje transportne
trake(4). Sa ove unutrašnje transportne trake(4) padaju iskopane čestice materijala prema dolje
prema tri transportne trake koje prihvaćaju različite frakcije materijala. Na taj način se obavlja
zračna separacija materijala prema težini.
Najteže čestice materijala kroz struju zraka padaju prema dolje na donju transportnu traku(6).
Nešto lakše čestice padaju koso prema dolje na srednju transportnu traku(7).
Najlakše čestice padaju na gornju transportnu traku(8).
Previše sitne čestice rude u obliku prašine bi se također mogle naći među najlakšim česticama pa je
potrebno osigurati što manju razliku čestica po veličini. Radi toga je potrebno materijal razdrobiti u
što sitnije čestice kako bi razlike u veličini čestica bile što manje. To je najlakše postići tako da se
na rotacijskom valjku(1) nalazi što više što manjih noževa za rezanje koji stvaraju čestice jednake
veličine. Ako se ovim ne bi postigla dovoljna čistoća korisne sirovine zračna separacije bi se mogla

73
vršiti malo složenijim rovokopačem unutar kojeg bi se separacija odvijala u dvije faze. U prvoj fazi
bi se čestice sitima razdvajale po veličini, a nakon toga svaka veličina bi se zrakom razdvajala
prema težini.
Ona vrsta čestica koja ima korisnu rudu se kamionima odvozi na preradu.
One vrsta čestica koje nemaju korisnu rudu se odlažu na samom mjestu iskopa. Na ovaj način bi se
znatno smanjila količina materijala koju treba transportirati do tvornica za preradu rude. Osim toga,
čista i suha ruda znatno je lakša od vlažne pa su i zbog toga troškovi transporta lakši.
Troškovi bi se smanjili i stoga što se ne bi morale raditi brane za odvajanje i taloženje jalovine.
Izgled prostora bi bio manje izmijenjen.
Ne bi se zagađivali vodeni tokovi u koje otječe zagađena, blatna voda.
Time bi i otpor javnosti, te ekoloških udruga bio znatno manji, ulaganja u zaštitu okoliša bi se
znatno smanjila, pa bi se i time smanjili troškovi proizvodnje.

Kako premještati veliko kamenje na velike udaljenosti?

Arheologe muči pitanje kako su stari Egipčani stotinama kilometara prevozili kamenje bez
moderne tehnologije.
Neki vjeruju kako su ih vukli po pijesku. Neki tvrde kako su ih stavljali na drvene grede ispod kojih
su polijevali vodu kako bi lakše klizili. Neki vjeruju kako su pod kamenje postavljali okrugle
balvane preko kojih su ih kotrljali. Ima i onih koji iskreno vjeruju kako su na zemlju dolazili
svemirci kako bi gradili velike kamene objekte.
Nikom ne pada na
pamet kako je kamen
kocke najlakše gurati
tako da ih se pretvori u
valjak i kotura. A
valjak od kocke uopće
nije teško napraviti.
Dovoljno je napraviti
drvene dijelove koji se
postave na 4 strane
kocke. Na svaku
stranu po dva
paralelna dijela kruga
koji u sebi imaju po
dvije rupe. Te dijelove
kruga je lako spojiti tankim dugačkim ravnim drvenim granama koji se proguraju kroz otvore u
njima. Te drvene grane se međusobno čvrsto povežu užadima i kameni blok je pretvoren u valjak.
Valjak koji je lako gurati.
Dva čovjeka po ravnom terenu mogu gurati takav valjak težak nekoliko tona. Po uzbrdici mogu
koristiti poluge, ili se može uključiti više ljudi. Po nizbrdici je poželjno upotrijebiti klinove sa
prednje strane kako se valjak ne bi previše brzo koturao.

74
Najjednostavnije riješenje je uvijek najbolje, ali malo je ljudi koji znaju smisliti jednostavno. Kada
netko smisli jednostavno riješenje svi ga kopiraju i svi kažu "mogao sam i ja to smisliti".
Malo ih je koji doista mogu.
Prije izuma Gutembergovog tiskarskoga stroja knjige su se pisale ručno.
Pisale su samo o stvarima koje su svima bile zanimljive, a to su najčešće religiozne knjige.
Tehnički detalji nekog zanata se nisu zapisivali. To se prenosilo sa oca na sina. Ako sin pogine
znanje propada. Trideset godina rata bilo je dovoljno da jedan narod zaboravi sve o zanatima koji se
koriste u doba mira. Pedeset godina mira dovoljno je da se zaborave sve ratne vještine.
Tek masovnim tiskanjem knjiga o svemu i svačemu stvorena je mogućnost učenja stvari koji
čovjeku možda nikada neće trebati.
Tek masovnim tiskanjem knjiga stvorena je mogućnost da čovjek nauči raditi nešto što njegov otac,
ili djed nisu radili.
Tek masovnim tiskanjem knjiga stvorena je mogućnost da čovjek lako i brzo, bez istraživanja, nauči
raditi nešto što stotinama godinama nitko nije radio.

Kako su stari Egipćani dizali Obeliske na postolje?

Obelisk je veliki monoliti kameni blok s četiri stranice koji se sužava prema vrhu. Na vrhu se
nalazi mala piramida prekrivena elektrumom, koji je smjesa zlata i srebra.
Obelisci su se postavljali u paru ispred hramova. Bili su simbol Sunca i podsjećali su na kult
uspravljenog kamenja na kojem se "odmaralo" Sunce nakon zalaska. Postavljani su ispred hramova
boga sunca RA i predstavljali vezu RA sa faraonima. Pojedini Obelisci imali su između 200 i 500
tona, i nije ih bio lako postaviti u uspravan položaj. Rimski carevi su prenijeli u Rim 13 obeliska
kao trofeje pobjede Rima nad Egiptom.
Egiptolozi smatraju kako su u podizanju Obeliska u okomit položaj sudjelovale stotine ljudi. Po
njima najprije su ga
dovlačili na uzvišenje od
zemlje odakle su ga
spuštali na postolje, a
nakon toga su zemlju
oko postolja uklanjali.
Međutim, čitav taj posao
moguće je obaviti sa
puno manjim brojem
ljudi i sa puno manje
rada.
Stari majstori nisu
imali građevinske
fakultete, niti su imali moderne dizalice, ali su znali razmišljati.
Svo znanje su stjecali radom i samo su najbolji napredovali u svome zanatu. Vrlo dobro su znali
koristiti polugu, valjak, koloturu, užad i ostala osnovna mehanička pomagala.
Jedan od najvažnijih alata u radu bilo je drvo, osobito velika debla okomito postavljena u zrak koja
su kod raznih poslova postavljali u piramidalne strukture koje su im služile kao oslonac za dizanje i
prenošenje tereta.

75
Za dizanje Obeliska koji leži na zemlji najvažnije je silu usmjeriti prema gore, te je u zraku
potrebno pronaći oslonac.
To se može postići vrlo lako preko jednog, ili više okomito postavljenih drvenih greda. Užad se
jednom stranom veže za Obelisk, a drugom za drvene grede. Dok se drvene grede užadima sa
vitlom vuku prema dolje Obelisk se diže prema gore. Sa dobrom pripremom čitav posao može u
nekoliko dana obaviti nekoliko ljudi.

Kako su Asteci i Maje zidali zidove kamenim blokovima od više tona?

Mnogi turisti svakodnevno obilaze stare napuštene gradove po Latinskoj Americi. Ostanu zatečeni
kada vide zidove građene sa velikim kamenim blokovima. Tako su posloženi da se između njih ne
može staviti ni žilet.
Savršeno poklapanje.
Kako je to uspijevalo ljudima iz kamenoga doba?
Nisu poznavali metal, a zidali su bolje nego se danas zida.
Ni arheolozima nije
jasno kako su uspijevali
tako precizno klesati
kamen. A klesali su ga
tako da su tvrdim
kamenjem udarali po
mekšem kamenju.
Odgovor na te
nepoznanice je u suštini
vrlo jednostavan!
Kada nema metalnih
alata kamene blokove je
moguće uglačati jedino
trenjem kamena o
kamen. Trenje je jače i
brže što su veći blokovi koji se međusobno taru.
Pitanje je i kako kamene blokove teške više tona gurati naprijed nazad po donjem bloku?
I na to pitanje odgovor je vrlo jednostavan.
Dovoljno je sa obje strane zida postaviti po 4 visoka balvana u piramidu – u A oblik. Na tu piramidu
se objesi debelo deblo koje se može ljuljati naprijed nazad. Pri tome balvan udari u kameni blok i
pomakne ga malo prema naprijed. Tada isti takav balvan sa druge strane zida udari kamen sa druge
strane. I tako naizmjenično dok se kameni blokovi ne prilagode jedan drugom. Što je kameni blok
teži to je i trenje veće, pa je postupak brži.
Zanimljivo je kako se arheolozima nisu dosjetili ovakvog rješenja, iako i sami često koriste
piramidu od balvana u A obliku kada kopaju bunare, ili nešto vade iz dubokih rupa. Očito je kako
im teorija više leži od prakse. Teoretičari rado čitaju i smišljaju teorije, ali čak i nepismeni praktičari
često puno bolje rješavaju probleme koji se pojave kod rada.
I uvijek su najbolja najjednostavnija rješenja, za čiju provedbu nisu potrebne stotine ljudi. Za čitav
posao dovoljna su samo dva čovjeka.

76
 Kako spriječiti taloženje mulja u akumulacijskim jezerima?

Kod akumulacijskih jezera(1), osobito onih umjetnih veliki problem je taloženje sedimenata na dnu
akumulacijskog jezera, osobito u blizini brane(2). Ovakva jezera, osim što služe za proizvodnju
hidro energije, često služe i kao izvor pitke vode i za napajanje polja. A često se koriste i u
rekreativne svrhe.
Rijeke svojim protjecanjem prirodno nose sedimente poput šljunka, pijeska, mulja i gline. Kada
voda naiđe na branu tok vode se usporava, te se sedimenti talože na dnu. Vremenom, količina
sedimenata se može toliko podići da zatrpa veliki dio jezera, te tako smanji akumulacijski kapacitet
jezera. Kako bi se riješio ovaj problem potrebno je osigurati konstantno čišćenje mulja sa dna
jezera. To se najjednostavnije može postići sprječavanjem usporavanja vode pri dnu. Usporavanje
vode pri dnu jezera može se spriječiti uzimanjam vode sa dna. Za to je potrebno na dno rezervoara
postaviti široke usisne cijevi (3) (najbolje betonske ) sa perforiranim malim otvorima sa strane kroz
koje ulazi voda u usisnu cijev(3), te se koristi za različite potrebe. Brzina vode koja ulazi u ove
perforirane cijevi je oko malih otvora dovoljno velika za uvlačenje taloga sa sobom. Na taj način
talog ne bi ostajao na dnu jezera, već bi odlazio sa vodom. Širina samih usisnih cijevi (3) bi morala
biti veća kod brane (1), a dalje prema početku jezera (1) širina usisnih cijevi (3) bi se trebala
smanjivati kako bi čitavom dužinom usisnih cijevi (3) voda unutar njih imala otprilike jednaku
brzinu strujanja. Širina malih bočnih otvora na usisnim cijevima (3) ovisiti o namjeni vode.
Ako se voda koristi za piće na dugačkoj usisnoj cijevi (4) otvori bi morali biti vrlo mali.
I na cijevima koje bi služile za dovođenje vode u vodene turbine (4) otvori bi također morali biti
vrlo mali, kako krupniji pijesak ne bi oštetio lopatice turbina. Na cijevima koje bi služile za
navodnjavanje polja(5) preko otvorenih kanala otvori bi trebali biti veliki nekoliko centimetara kako
bi kroz njih prolazio mulj, pijesak pa čak i sitni šljunak. Na cijevima koje bi služile za
navodnjavanje kroz sistem cijevi (6) otvori bi morali biti manji kako u cijevi ne bi ulazio pijesak.
Na cijevima koje bi služile za pražnjenje akumulacijskih bazena (7) u slučajevima visokog
vodostaja i naglog pritjecanja velike količine vode otvori bi trebali biti dovoljno veliki za prolazak i
krupnijeg šljunka. Sve ove cijevi (3) bi trebale biti postavljene paralelno na dnu jezera (1), čitavom
dužinom jezera, sa međusobnim razmakom od više metara kako bi se dno oko njih držalo na stalno

77
istom nivou. Na nekoliko metara od cijevi talog bi se mogao dno malo dići, ali bi se veće naslage
stalno urušavale, te bi se na taj način spriječilo znatnije dizanje tla jezera.
Otvori na usisnim cijevima(3) bi se vremenom mogli začepiti pa bi ih povremeno trebalo očistiti
izvana snažnim vodenim mlazom. Ovaj posao čišćenja bi mogle obavljati male robotizirane
bespilotne podmornice sa daljinskim upravljanjem. Ovakvim sustavom obrane od taloga na dnu bi
se moglo znatnije taložiti jedino krupnije kamenje i šljunak, dok bi glina i mulj uglavnom odlazili
na polja za navodnjavanje. Time bi se istovremeno i čistilo jezero, a i gnojila polja. Krupnije
kamenje i šljunak koje bi se zadržavao na gornjem dijelu jezera, nakon što je ovim postupkom
očišćeno od mulja mogao bi se vaditi kao građevinski materijal.

Mobilni toalet sa ugrađenom reciklažom vode za ispiranje

Mobilni toaleti koji se brzo i lako stavljaju na mjestima gdje nema kanalizacije sve se češće koriste.
Najčešće se stavljaju na izletišta, velike koncerte, parkirališta i slična mjesta. Stavljaju se svugdje
gdje se pojavljuje veliki broj ljudi u kratkom vremenu.
Svi ti mobilni toaleti imaju ograničenu količinu vode za ispiranje, te se brzo napune. Zbog

toga ih treba često prazniti i dopunjavati vodu.

Ove loše strane mobilnih toaleta bi se mogle bitno smanjiti ugradnjom prese za biološki otpad. Ova
presa tekući otpad pretvara u brikete sa vrlo malo vlage, te ih odlaže u posudu za skupljanje
briketa(10). Ovu posudu je moguće češće prazniti. Ti briketi od otpada se mogu korisno
upotrijebiti za gnojenje, ili se nakon sušenja mogu koristiti kao gorivo za vatru.
Presa se pokreće težinom korisnika toaleta.
Kada korisnik stane na ploču prese (2) ona se kreće prema dolje. Pri tome klip prese (4) zakreće
zupčanik prese (6). Zupčanik prese okreće spiralnu presu (7) koja biološki otpad iz posude za izmet
(5) tlači i gura ga prema perforiranoj cijevi (9). Pri tome voda, zbog djelovanja tlaka, izlazi kroz
sitne otvore. Ta voda se taloži u posudi za prljavu vodu (8). Ova prljava voda se ponovno koristi za

78
ispiranje Wc školjke. Na taj način se ista voda može više puta koristiti za ispiranje toaleta. Ta
prljava voda se povremeno može ispustiti i zamijeniti sa čistom vodom kroz pipu za čistu vodu
(11).
Kada korisnik siđe sa ploče prese (2) ona se diže uz pomoć opruga. Kada sljedeći korisnik uđe presa
se na isti način ponovno pokreće.
Ovakav mobilni toalet bi se mogao koristiti puno duže vremena na odabranim lokacijama. Zbog
manje potrebe za vodom, te zbog manjeg broja pražnjenja bio bi puno ekonomičniji od postojećih
mobilnih toaleta.

Kako vatru i požare ugasiti zrakom?

Posljednjih godina, požari u prirodi širom svijeta su sve veći i sve češći.
Rezultat je to, ponajviše sve manjeg broja stoke na ispaši, sve manjeg broja divljih životinja koje
jedu travu, žbunje i nisko granje, te sve veće koncentracije stanovništva u gradovima. Broj ljudi u
ruralnim krajevima sve je manji, te se nema tko brinuti za čišćenje šuma.
Kada se zapali suha niska trava, šikara i šuma to je lako ugasiti ako nema vjetra i ako ima tko
gasiti požar.
Ako nema gasilaca vatra se širi dok ima što gorjeti.
Kako bi se vatra počela gasiti u samim počecima požara potrebna je promatračka služba koja će na
vrijeme uočiti požar.
Najefikasnija promatračka služba je kombinacija ljudi i tehnike.
Veliki napredak je upotreba dronova sa senzorima koji mogu uočiti vatru kod samog nastanka.
Ovakvi dronovi mogu letjeti u trenucima kada postoji velika opasnost od požara, dok u ostalim
dijelovima godine ne moraju letjeti. Najveća opasnost je kada postoji velika opasnost od požara, a
istovremeno puše i jak vjetar.
Ako puše vjetar požar je puno veći, puno opasniji i puno brže se širi.
Požar je najlakše ugasiti avionima poput kanadera, ali oni mogu raditi samo dok vjetar puše do
određene brzine. Kada je vjetar previše jak, ili po noći avioni ne mogu raditi.
Požar se može gasiti i sa zemlje upotrebom vozila cisterni koje gase vodom.
Manje požare pri vrlo slabom vjetru gasi se i ručno uz pomoć malih rezervi vode koje vatrogasci
nose na leđima, te upotrebom alata kao što su lopate, ili granje kojima se udara žar i tako gasi vatra.
Da bi se žar ugasila potrebno je žar ohladiti ispod točke paljenja, ili prekinuti dovod kisika do
žara.
Prekid dovođenja kisika do žara koristi se uglavnom u zatvorenim prostorima, ili automobilima gdje
se vatra gasi pjenom.
Na otvorenom prostoru, ili raznim radionicama gdje ima ulja ili električnih uređaja na vatru se često
baca pijesak ili zemlja kako bi se prekinuo dovod kisika.
Kod gašenja hlađenjem hladilo je voda, ali žar se može ohladiti i zrakom.
Struja zraka do određene brzine potiče požar pošto dovodi kisik do žara, ali kod vrlo brze struje
zraka zrak brže hladi žar nego što nastaje toplina. To se vidi kod paljenja logorske vatre. Ako lagano

79
pušemo u zapaljeno sitno granje raspiriti ćemo vatru, ali ako previše snažno pušemo ugasiti ćemo
ju.
Vatra i žar se može hladiti puhalicama za zrak koje se obično koriste za otpuhivanje lišća sa
pločnika i cesta.
Sa ovakvim puhalicama jedan vatrogasac može gasiti zrak satima, dok sa vodom iz
naprtnjače može gasiti nekoliko minuta dok ne potroši zalihe vode.
Kako bi se moglo prići vatri potrebno joj je prići sa strane od koje puše vjetar. Kada nema vjetra
moguće joj je prići sa svih strana. Ako vjetar puše prema vatrogascima vatru je moguće gasiti samo
tako da se upali nova vatra prema vatrenoj fronti, te tu novu vatru odmah ugasiti sa strane
vatrogasaca. Na taj način se stvara barijera izgorenog prostora preko koje vatrena fronta ne može
preskočiti. Kako bi vatrogasci mogli gasiti požar pri slabom vjetru i sa strane na koju puše vjetar
moguće je produžiti cijev na puhalici za zrak, kako bi vatrogasac bio nekoliko metara udaljen od
vatre.
Ovaj način gašenja vatre zrakom u zatvorenim prostorima je ograničen pošto bi došlo do snažnog
kruženja zraka unutar samog prostora. Puhalica bi počela uvlačiti sam vrući zrak iz prostora, te ne
bi bilo hlađenja žara.
U zatvorenom prostorima hlađenje zrakom moguće je samo ako se zrak uvlači izvan prostora, a
vatrogasac dugačku cijev vuče sa sobom u prostor, kao što vuče crijevo sa vodom. Razlika je u tome
što je crijevo sa zrakom puno lakše nego crijevo sa vodom.

Kako sagraditi čvrstu i trajnu kuću od zemlje?

U mnogim dijelovima svijeta ljudi su od davnina gradili kuće od zemlje. Debeli zemljani zidovi su
odlična toplinska izolacija, te je u njima ljeti ugodno, a zimi toplo. Potrošnja energije za grijanje u
ovakvim kućama je vrlo mala.
Najveći problem kuća od zemlje je to što su osjetljive na vodu. Ako na zidove padne kiša oni se
počinju rušiti. To se
najčešće događa zimi kada
se vlaga u vanjskim
dijelovima zidova zamrzne,
pa se zidovi počinju osipati.
Kako bi se spriječilo
rušenje zidova zbog vlage
potrebno je uz rubove
zidova postaviti čvrsti
materijal koji nije osjetljiv
na vlagu.
Najbolje riješenje ovog problema su čvrsti okviri unutar kojih se pri gradnji nasipa zemlja.
Ovakvi okviri se mogu vrlo lako i jeftino izgraditi od betona sa staklenih vlaknima koji se mogu
jednostavno lijevati. Ubačena staklena vlakna u betonu djeluju kao armatura. Ta staklena vlakna
betonu daju potrebnu trajnost i čvrstoću, a takav beton se zove fiber beton.
Zidovi se sa ovakvim okvirima grade isto kao i sa ciglom, ili blokovima. U gradnji se mogu
kombinirati ovakvi blokovi od fiber-betona sa običnom ciglom. Prilikom gradnje u praznine unutar
blokova se ubacuje zemlja. Zemlja se udarcima nabija kako bi se postigla potrebna čvrstoća.
Na lokacijama gdje nema zemlje unutar okvira se može ubacivati pijesak ili kamenje.

80
Za nadvoje iznad prozora i vrata izljeva se armirani beton kao i kod kuća od cigle, ili blokova. Na
nadvoje iznad prozora i vrata se ponovno može zidati okvirima od fiber betona.
Ovakva kuća od zemlje bi imala vrlo visoku energetsku učinkovitost, a štitila bi i od buke.
Energija potrebna za grijanje zimi i hlađenje ljeti bila bi vrlo mala.
Kiša i snijeg ne bi imali negativan učinak na trajnost kuće.
Također se ne bi svakog proljeća trebali popravljati dijelovi zidova koji su se zimi oštetili.
Cijena izgradnje ovakve kuće bila bi puno manja od izgradnje opekom, betonom, ili drvetom.

Energetski samoodrživo domaćinstvo

Prije masovne upotrebe ugljena većina domaćinstava je većinu energije proizvodila sama. Najčešće
se radilo o drvetu koje su sami sjekli u šumama, a malobrojno gradsko stanovništvo je drvo
kupovalo. Pojedinci su na potocima gradili vodenice za mljevenje žita, te su zahvaljujući tome
pripadali bogatijoj klasi. Zbog toga je zemljište na lokacijama pogodnim za izgradnju vodenica
imalo puno veću cijenu od okolnog zemljišta. Tamo gdje nije bilo potoka gradile su se mlinovi
pokretani vjetrenjačama.
Izumom parnog stroja kojim je pumpana voda iz rudnika ugljena cijena ugljena je naglo pala pa je
vrlo brzo porasla upotreba ugljena u transportu i zagrijavanju domaćinstava. Izumom strojeva
pokretanih na komprimirani zrak u velikim razvijenim gradovima izgrađene su mreže cijevi kojima
se energija proizvedena na jednom mjestu prenosila u domaćinstva gdje je korištena za pokretanje
različitih strojeva. Izumom motora sa unutrašnjim sagorijevanjem, to jest Dizel motora i Otto
motora naglo je porasla vrijednost zemnog ulja – nafte, koja se do tada koristila samo za
proizvodnju petroleja za ulične svjetiljke. Izumom istosmjerne električne energije prijenos energije
se počeo vršiti kroz bakrene žice na udaljenost od nekoliko stotina metara. Male hidrocentrale, ili
veliki parni strojevi su pokretali generatore koji su proizvodili električnu energiju dostupnu za
okolne potrošače.
Izumom izmjenične trofazne električne energije stvorena je mogućnost transformacije energije na
visoki napon kojim se bez velikih gubitaka električna energija može transportirati na velike
udaljenosti. Time je počelo razdoblje proizvodnje energije u velikim hidrocentralama, te njezino
prenošenje u udaljene gradove. Ovo je dovelo do koncentracije stanovanja i naglog rasta gradova
koji su zahvaljujući izumu električnih dizala počeli rasti u vis.
Sve ove faze sve većeg koncentriranja proizvodnje, prijenosa i upotrebe energije doveli su toga da
su i države sve veći dio poreza prikupljali od proizvođača i potrošača energije. Zbog sve veće
potrošnje energije i poskupljenja nafte 70-ih godina 20-og stoljeća počeli su se razvijati obnovljivi
oblici energije, od kojih su se neki nekada znatno više koristili. Došlo je do usavršavaja nekada
široko upotrebljavanih vjetrenjača, koje su se počele koristiti za proizvodnju električne energije,
umjesto za pokretanje mlinova kako se to davno radilo. Došlo je i do razvoja fotonaponskih ćelija
koji energiju sunčeve svjetlosti pretvaraju u električnu energiju. Također su se počeli razvijati
uređaji koji vrlo efikasno od bioloških otpadaka proizvode bioplin za grijanje i proizvodnju
električne energije. Razvijene su i tehnologije koje od bilja proizvode ulje za proizvodnju biodizela,
te tehnologije koje od škroba proizvode bioetanol. Pod političkim pritiskom javnosti došlo je do
usavršavanjem ovih tehnologija, ali čim su nove tehnologije postale konkurentne nafti naftna
industrija je, kako bi se održala, počela vući političke poteze koji su imali za cilj smanjiti upotrebu
obnovljivih energija, iako su javno podupirali razvoj takvih energenata. Većinu fondova za razvoj
obnovljivih energija financirala je naftna industrija, te su tako dolazili u mogućnost kontrolirati u

81
koje će se projekte ulagati novac. Najviše novca se ulagalo u plaće raznih ekologa i zelenih udruga,
te u projekte koji su u startu prepoznati kao neperspektivni. Projekti koji su se pokazali kao
cjenovno konkurentni kočeni su u razvoju najčešće naručenim "znanstvenim testiranjima" koja su
imala za cilj te projekte prikazati kao neperspektivne. Unatoč takvom djelovanju naftne industrije, a
također i industrije ugljena, te nuklearne industrije obnovljivi izvori energije su se zahvaljujući
najviše pojedinim malim poduzetnicima razvijale i kvalitetom i smanjenjem troškova proizvodnje.
U razvoju fotonaponskih ćelija ekonomičnost je dostigla visoku razinu osobito na lokacijama gdje
ima puno sunčanih dana i gdje ne postoji pristup električnoj mreži. U daljnjoj perspektivi razvijat će
se višeslojne fotoćelije koje imaju više slojeva od kojih svaki sloj koristi različitu frekvenciju
svjetlosti. Na ovaj način moći će se iskorištavati i infracrvena kao i ultraljubičasta svijetlost za
proizvodnju električne energije, te će se faktor efikasnosti iskorištenja energije sunca moći dići sa
nekih 20- ak posto na blizu 50 posto. Drugi pravac razvoja su savitljive fotoćelije koje će se moći
kao tepih raširiti preko zidova i krovova. Upotrebom jeftinijih materijala doći će i do smanjenja
cijene ovako proizvedene energije.
U razvoju obnovljivih energenata najviše se razvila tehnologija novih vrsta vjetroturbina. Velike
vjetroturbine sa horizontalnim rotorom koje imaju tri kraka danas se mogu vidjeti u raznim
državama. Ove vjetroturbine su ekonomski isplativije što su veće, te zbog toga sve više rastu u vis.
Njihova mana je to što vjetar ne puše stalno, a kada ga nema energetski sustavi moraju imati na
raspolaganju druge izvore energije koji se mogu brzo uključiti u rad. Na moru vjetrovitost je puno
stalnija te se velike vjetroturbine sve više gradu daleko od obale. Povezivanjem električnih mreža
raznih država smanjen je i problem nestabilnosti vjetra pošto vjetar ne prestaje puhat istovremeno
na udaljenim lokacijama, pa uvijek negdje puše.
Mnoga domaćinstva sve više pokušavaju nabaviti i svoje male kućne vjetroturbine, ali ih u tome
koče i energetske mreže kao i države. Države ne znaju kako naplatiti porez od nekog tko sam za
sebe proizvodi energiju, a prijenosne mreže se boje smanjenja količine energije koja bi se prenosila
mrežama ako bi veliki postotak potrošača sam za sebe proizvodio energiju. Zbog toga postoji
snažno kočenje u razvoju malih kućnih vjetroturbina. Unatoč tome povećava se broj ovakvih malih
vjetroturbin, a najviše izgleda ima nova Vjetrenjača sa rotirajućim jedrima. Ova vrsta vjetrenjače je
detaljnije objašnjena u ranijem poglavlju o obnovljivoj energiji.

Kako napraviti leteći automobil koji može uzletjeti iz

dvorišta i odletjeti na veće udaljenosti?
Posljednjih godina mnogi autorski timovi potaknuti velikim nagradama, ponajviše u SAD-u sa
napravili automobile koji mogu vertikalno poletjeti i odletjeti na manje udaljenosti.
Leteće strojeve možemo podijeliti na avione, helikoptere i rakete. Avionima treba pista za
polijetanje i slijetanje, dok helikopteri polijeću sa jednog mjesta, a mogu sletjeti svugdje gdje ima
dovoljno prostora.
Kod aviona motori vuku prema naprijed, a u zraku iz drži uzgon koji stvaraju krila.
Kod helikoptera motori sa velikim elisama dižu helikopter u zraku i drže ga u zraku čitavo vrijeme
leta. Radi toga helikopteri troše puno više energije tijekom leta.
Postoje avioni koji mogu uzletjeti kao helikopteri, a u zraku se elise sa motorom okreću prema
naprijed, te se tako pretvaraju u avione.
Mnogi mali dronovi su u svojoj suštini avioni ili helikopteri bez posade. Ovakvi dronovi najčešće
imaju veći broj motora sa elisama koje su smještene oko čitavog tijela letjelice. Ovakav raspored
motora sa elisama omogućuje lakše upravljanje vozilima i kretanje u svim smjerovima. Već su

82
napravljeni i ovakvi automobili koji mogu prevoziti putnike na kraće udaljenosti.
Ovakvi leteći strojevi se djelomično mogu u letu pretvoriti u avione zakretanjem bočnih elisa sa
motorom, ali je problem što se prednje i stražnje elise ne mogu lako zakrenuti pa ova vozila i dalje
lete kao helikopteri i troše puno energije.

Problem zakretanja motora i elisa se može lako riješiti na

način da se oni postave na uski a duboki noseći prsten(8)
koji se nalazi oko vozila prikazanog na ovim slikama.
Slika broj 1. prikazuje vozila na tlu gledano odozgo, u tri
izvedbe. Prva izvedba nosećeg prstena(8) je u obliku
kruga (Sl.1.a.), druga u obliku kvadrata (Sl.1.b.) i treća u
obliku osmerokuta (Sl.1.c). Na slici broj 2. prikazan je
bočni pogled na vozilo dok je na tlu, dok je na slici broj 3.
vozilo prikazano bočno u letu.
Noseći prsten(8) nosi trup(1) preko osovina(7) koje se nalaze na
vrhu malih krila(3). Kod dizanja i spuštanja vozila noseći prsten(8)
je postavljen vodoravno u odnosu na tlo, te se pokretanjem
motora(9) sa elisama(10) vozilo diže u zrak. U zraku čitav noseći
prsten(8) se na osovinama(7) okreće prema naprijed, te elise(10)
počinju vući čitavo vozilo naprijed. Pri tome se stvara uzgon na
malim krilima(3), ali i na samom prstenu(8) koji se svojim prednjim
i stražnjim dijelom pretvara u krilo koje stvara uzgon prema gore.
Na taj način ovo vozilo se diže kao helikopter uz pomoć snage motora, a leti kao avion uz pomoć
sile uzgona. U letu bočni položaj trupa(1) se održava pomoću zakrilaca(4) koja svojim zakretanjem
mogu vozilo nagnuti bočno lijevo i desno. Na stražnjem kraju trupa(1) nalazi se vertikalni
stabilizator(6) koji na sebi ima stražnja zakrilca(5) koja svojim zakretanjem mogu uzdužni položaj
trupa(1) nagnuti prema naprijed, ili natrag.
Ako vozilo treba skrenuti u lijevo tada desni motori trebaju pojačati svoj rad, a ako ga treba skrenuti
desno tada lijevi bočni motori trebaju pojačati svoj rad.
Kod slijetanja noseći prsten(8) se ponovno postavlja u vodoravni položaj, te se vozilo spušta na tlo.
Zahvaljujući letenju uz pomoć uzgona potrošnja ovakvog vozila bi bila manja nego kod postojećih
modela. Energiju za pokretanje mogle bi dati baterije smještene na sredini dna trupa(1). Ovakvim
rješenjem uz pomoć postojećih najboljih baterija vozilo bi moglo letjeti puno duže nego letje
postojeći slični modeli. Bolje riješenje bi bilo na dno trupa(1) smjestiti mali zrakom hlađeni motor
sa generatorom koji proizvodi električnu energiju. Umjesto motora generator bi se mogao pokretati i
malom plinskom turbinom. Tako proizvedene električna energija bi pokretala motore(9), a i sve
ostale sustave u vozilu. U baterijama bi trebalo biti dovoljno energije za pokretanje motora, ali i za
hitno spuštanje u slučaju kvara motora koji pokreće generator, ili kvara samog generatora.
Vozilo bi na tlu stajalo na nogicama(11) koji se nalaze na dnu prstena(8). Kod ulaska čovjeka u
vozilo čovjek bi se sa strane popeo na krilo(3), digao staklenu ili plastičnu kupolu(2), te ušao u
trup(1) vozila. Na isti način bi se i izlazilo iz vozila.

83
 Budućnost robota

Radni roboti su se pojavili koncem prošlog stoljeća, najčešće kao zamjena za radnike na
opasnim i teškim poslovima, osobito u automobilskoj industriji gdje vrlo brzo efikasno i jeftino
obavljaju jednostavne rutinske poslove. Razvojem senzora i računala roboti postaju sposobni
obavljati sve više rutinskih poslova, gdje zamjenjuju sve veći broj radnika. Jedno vrijeme sindikati
industrijskih radnika su pokušavali spriječiti razvoj robota, pa su industrijalci najprije krenuli sa
robotikom u sektorima gdje je prijetila najveće opasnost za radnike, i u državama u kojima su
radnici bili najslabije sindikalno organizirani. Zahvaljujući tome takve države su doživjele
natprosječno brz ekonomski rast.
Današnji roboti bi mogli obavljati mnoge poslove u poljoprivredi. Opremljeni sa dobrim senzorima
mogli bi sjeći korov zaobilazeći korisne biljke, ili rezati lišće zaraženo bolestima ili kukcima, ali
razvoj takvim robota ne odgovara industrija herbicida i pesticida. Zbog toga ove industrije pomažu
razvoj robota, osobito letećih robota, dronova koji puno bolje od radnika štite biljke, ali na isti način
kao i ljudi, to jest upotrebom pesticida i herbicida. Sve tehnologije koje bi isključili upotrebu
kemijskih sredstava kemijska industrija nastoji spriječiti na sve moguće načine.
Poljoprivredne robote možemo podijeliti na više načina, a jedan način je na one za profesionalne
poljoprivrednike i one za hobi uzgajivače i male vrtlare.
Poljoprivredni roboti namijenjeni za velike proizvođače se već uvelike koriste, a sniženjem njihove
cijene koristiti će se još i više. Veliki poljoprivredni proizvođači se za nabavku robota koriste tek
kada postanu jeftiniji od fizičkih radnika, i kada postignu dovoljne uštede u korištenju pesticida,
herbicida i vode.
Moderni traktori sve više postaju roboti za obradu zemlje, sijanje, za prskanje vode i sredstava za
zaštitu, te gnojenje.
Na tržištu su već dostupni Roboti koji mogu sijati, obrezivati lozu, letjeti iznad usjeva i provjeravati
zdravstveno stanje biljaka pomoću infracrvenih senzora, plijeviti travu između usjeva i prskati
insekticide. Postoje čak i roboti koji mogu raditi delikatne poslove poput branja jagoda i krastavaca
koji su se uvijek brali ručno.
Robotraktori, platforme za razne priključke, robotizirani berači naranči, jagoda i krastavaca, leteći
dronovi koji dijagnosticiraju bolesti na usjevima i slično su dio tržišne ponude robota koji obavljaju
poljoprivredne poslove.
Automatski sustavi upravljanja i prskanje znače manje prekomjernog prskanja i manje otpada i
manje ukupnoga kemijskog zagađenja polja, ali ne dovode do potpune zamjene kemijskih sredstava,
što bi se dogodilo kada bi roboti mehanički okopavali biljke i uništavali štetnike.
Mnogi automatizirani sustavi omogućuju povećanu učinkovitosti i smanjenje otpada.
Sustav „autoupravljanja“ za traktore i kombajne troškovno je isplativ za uzgajivače kukuruza na
velikim poljima. Razlika između troška radne snage i troška autoupravljanja u proizvodnji kukuruza
stalno postaje sve manji. Roboti za berbu jagoda postaju bliski cijeni radne snage i dodatno će
padati svugdje gdje nije dostupna jeftina migrantska radna snaga. Čak i migranti u usporedbi sa
robotima postaju spori i skupi.
Dronovi kao poljoprivredni roboti sa raznim senzorima postaju sve učinkovitiji pošto preciznije
štite i gnoje usjeve. Uz pomoć satelitskoh snimki i boljega software omogućuju uzgajivačima manje
korištenja pesticida, vode i gnojiva. Dronovi kao leteći roboti imaju senzore koji otkrivaju područje
na kojem se razvila neka bolest ili gdje su zaraženi nekim kukcima, te mogu kemijskim sredstvima
prskati samo zaraženo područje. Na taj način poljoprivrednici štede na količini kemijskih sredstava.

84
Na isti način dronovi mogu prepoznati površine gdje nedostaje gnojiva te samo ta područja gnojiti
sa određenom vrstom gnojiva čime se štedi na količini utrošenog gnojiva.
Pomoć profesionalnim poljoprivrednicima predstavljaju i sve bolje 15 dnevne vremenske prognoze
koje smanjuju upotrebu vode, i za to postoji i Internetska platforma u WeatherSentry kako bi
pomogao u prioritetnim aktivnostima u poljoprivrednoj industriji.
Roboti za salatu koristi video-kamere i softver za vizuelno prepoznavanje kako bi odredio koje
biljke treba odstraniti, a koje ostaviti. Kad odredi metu, salatobot na neželjene biljke prska gnojivo
koje ih ubija i ujedno obogaćujući zemljište.
U razvoju su roboti koji mogu orati, okopavati i brati plodove, a i senzori koji mogu prepoznati sve
više korisnih i štetnih biljaka. Druga vrsta robota su oni za sortiranje, pakiranje i transport ubranih
proizvoda. Razvijaju se i roboti koji štetnike uništavaju LED svjetlom umjesto pesticidima. Za
razvoj ovakvih robota potrebne su stotine milijuna dolara, te se time bave samo najveće svjetske
kompanije, ali zahvaljujući otporu kemijske industrije čak i velike kompanije teško napreduju u
razvoju ovakvih robota.
Za male vrtove je razvijen robot FarmBot kao dio cjelokupnog seta Genesis koji se postavlja u
dvorište oko vrta, u staklenike ili na vrhove drvenih gredica. Jednom kada je postavljen, Genesis
obavlja gotovo cijeli proces u vrtu, od sadnje do žetve. Tako se njime može obaviti precizna sadnja
sjemena, zalijevanje svake biljke, određivanja rasporeda radova, načina praćenja napretka bilja i
usitnjavanja, te čupanja korova. Ovaj sustav je za sada vrlo skup, ali cijena vremenom pada.
Robotske kosilice same šišaju travnjak prema zadanim koordinatama. Droplet precizno i redovito
zalijeva vrtne biljke, a jednostavno ga je kontrolirati pomoću računala ili mobilnog uređaja. Aku
kosilica za travu robot s Navigacijom može nauči tlocrt vrta, a višestruki senzori prepoznaju
zapreke i zaobilaze ih, te sami odlaze i u stanicu za punjenje.
Osim u poljoprivredi i druge industrije također koriste robote za poboljšanje učinkovitosti. Apple je
napravio Liama, robota za recikliranje, za kojeg tvrde kako može rastaviti 1,2 milijuna mobitela
godišnje, sortirajući sve korisne materijale kako bi mogli biti reciklirani.
U kućanstvu najkorisniji roboti su usisavači. Ovi roboti se brzo razvijaju pošto ne postoji dovoljno
jak sindikat kućnih spremačica kojima ovi roboti uzimaju posao. Usisavač Rumbot je vrlo praktičan
mini robot za usisavanje prašine i malih čestica otpada. Ima središnju četku, sustav za usisavanje i
malu bočnu četku koja se rotira za 360º kako bi dosegao najzahtjevnija područja. Ima senzore kako
bi izbjegao prepreke i promijenio smjer, te prostor za otpad koji se lako može otvoriti i očistiti.
Savršen je za usisavanje svih vrste ravnih površina poput parketa, keramike, mramora itd.
Iako razni lobiji, ponajviše oni iz kemijske industrije nastoje usporiti razvoj robota koji bi mogli
štetiti njihovim interesima novi roboti se stalno pojavljuju na tržištu. Roboti, dronovi i nove
tehnologije postaju sve više troškovno konkurentne radnicima, a tvrtke počinju shvaćati njihov
potencijal kao uštedu novca i materijala, te poboljšanje kvalitete proizvoda. Zbog toga čak i
pojedine kompanije iz kemijske industrije počinju ulagati u njihov razvoj svjesne kako se
tehnološki razvoj može kočiti neko vrijeme, ali ne predugo.
Također se razvijaju robiti koji hodaju, a osobito su zanimljivi oni u obliku četveronožnih životinja
koji mogu prelaziti razne prepreke. Imaju vrlo veliku stabilnost, te mogu poslužiti kao vojne mazge
za prenošenje tereta kroz šumu i šikaru, čak i na vrlo neravnim terenima.

85
 PREHRANA
Uzgoj zečeva, zamoraca, ili ukrasnih hrčaka bez neugodnih mirisa i
smrada

Zečevi se uzgajaju zbog mesa, ali i kao kućni ljubimci. Zamorci ili hrčci se uzgajaju kao kućni
ljubimci. Svi se razmnožavaju vrlo brzo. Najveći problem je smrad koji se širi kada se čisti njihov
izmet.
Ovaj problem se može riješiti dodavanjem glista u njihov izmet. Gliste jedu izmet, te prave sitne
kanale kroz koje zrak ulazi u izmet. Ulaskom zraka u izmet nestaju neugodni mirisi. Kako bi gliste
mogle živjeti u izmetu najbolje je izmet staviti na viseću mrežu koja se nalazi ispod zečeva. Tako u
izmet zrak ulazi sa svih strana. Gliste izmet prerađuju u humus koji kroz mrežu propada na tlo.
Zahvaljujući tome izmet više nije potrebno čistiti. Izmet treba biti vlažan kako bi ga gliste mogle
prerađivati. Stoga ga je ljeti potrebno zalijevati sa malo vode svakih nekoliko dana. Po zimi
zalijevanje može biti rijetko.
Od 1 metra kubičnog izmeta stvara se oko 0,25 metara kubičnih vrlo kvalitetnog humusa koji je
odličan za gnojenje cvijeća i bilja.
Ispod ovog uzgajališta mogu se držati kokoši koje vole jesti gliste.
Uzgajalište se može postaviti u dvorište, na balkon, terasu, ili na vrhove zgrada.
Pojedinci u gradovima sve više pokušavaju i sami proizvesti dio hrane za osobnu konzumaciju, ili
smanjiti količinu otpada koji nastaju u domaćinstvu. Svako takvo nastojanje smanjuje ekonomsku
ovisnost domaćinstva o vanjskoj okolini, ali obrazovni sustav najčešće ne uči djecu kako živjeti na
ekonomski održiv način. Pojedinci u najvećim gradovima na vrhovima zgrada uzgajaju povrće, a
neki uzgajaju i pčele.

86
Otpatke od hrane ljudi na selu koriste kao hranu za kokoši, zečeve, svinje i druge životinje, a to se
može raditi i u gradovima. Dovoljno je imati malu terasu, balkon, lođu ili mali travnjak gdje se
može staviti ovakvo uzgajalište za zečeve, a ispod se može držati i nekoliko kokoši.
Zečevi se mogu hraniti biljnim otpadom iz kuhinje, ili vrta.
Prednost ovog uzgajališta je u;
1.nema neugodnih mirisa,
2.osigurano ekološko zbrinjavanje biljnog otpada iz kuhinje ili vrta,
3.manje rada oko uzgoja zečeva,
4.humus kao dodatni proizvod,
5.gliste kao dodatni proizvod.
Upotrebom ovakvih kaveza moguć je uzgoj bez opasnosti od negodovanja susjeda kojima smetaju
neugodni mirisi. Oni neće ni primijetiti kako nešto u dvorištu uzgajate.
Veličina kaveza ovisi o veličini zečeva, zamoraca ili hrčaka. Za veće zečeve potrebni su i veći
kavezi. Za male ukrasne zečeve i zamorce potrebni su manji kavezi, a za hrčke mogu biti vrlo mali.
Mogu se napraviti od odbačenih dasaka i malo plastificirane žice po sustavu sam svoj majstor.

Kako u močvarama i jezerima napraviti ploveći vrt?

Mnogi ljudi u svijetu su povremeno pravili plovila na koja su postavljali svoje ploveće vrtove.
Ovakvi vrtovi su u pravilu vrlo skupi.
Pojedini primitivni narodi koji žive u močvarnim područjima također su pravili ploveće
vrtove na podlozi od trske, ili trave. Ovakvi vrtovi su jeftini, ali su i kratkotrajni. Obično traju
jednu sezonu dok podloga ne istrune.
Vrlo jednostavan i jeftin ploveći vrt moguće je napraviti od otpadnih automobilskih guma i praznih
plastičnih boca. Ovakav
ploveći vrt može trajati
godinama. Može ga se
proširivati slaganjem
pojedinih autoguma u
niz. Može ga se
premještati sa jednog
mjesta na drugo. Vrlo je
otporan na valove i
vjetar. Za tlo se
pričvršćuje sidrima od
kamenja ili od betonskim
blokova. Sadnja biljaka i
branje plodova se obavlja
čamcem. A biljke nikada
ne treba zalijevati.

87
Izrada ovakvog plovećega vrta je vrlo jednostavna.
U automobilsku gumu se stave prazne plastične boce.
Boce nose vrt na vodi, a autoguma vrt štiti od valova.
U unutrašnji krug gume također se stave manje plastične boce. Na te plastične boce se stave granje i
slama. Na slamu se stavi zemlja. U zemlju se sade biljke koje želimo uzgajati. Korijenje biljaka
kroz zemlju i slamu dolazi do vode ispod. Na taj način biljke imaju vode koliko im je potrebno, a
uzimaju i minerale iz vode.
Svaka automobilska guma je jedan mali vrt, a slaganjem više guma u red vrt se proširuje u dužinu
koliko nam odgovara. Gume se mogu međusobno povezati, te usidriti na mjestu koje nam odgovara.
Ako je potrebno, cijeli vrt se može dovući do obale kada nam to odgovara. Osim toga biljke su
zaštićene i od ovaca, svinja, krava i koza koje mogu ući u neograđene vrtove i napraviti štetu.
Ovakav vrt može močvare pretvoriti u površine za proizvodnju jeftine, zdrave, ekološke
hrane, pošto biljke ne treba ni zalijevati ni gnojiti.

Uzgoj pataka i gusaka na ribnjacima

Ekstenzivan uzgoj pataka i gusaka na ribnjacima zahtjeva mala ulaganja. Patke i guske se danju
drže na vodi, dok se noću zatvaraju u nadstrešnice. Nadstrešnice mogu biti na obali, ili na splavi.
Time se štite od predatora kao što su lisice i kune.
Na jednom hektaru ribnjaka moguće je uzgajati 300 – 500 pataka, ili stotinu gusaka. Patke i guske
se hrane biljem i žabama, a njihov izmet gnoji ribnjak, te ga i ribe jedu. Nadstrešnice i hranilice za
patke i guske mogu biti
stavljene na splav, ili pored
obale.
Na ovaj način prinos ribe na
ribnjaku se povećava do 30%.
Splav se gradi najčešće od
drveta koje trune pa ga treba
održavati. Osim toga, patke i
guske treba svako jutro puštati
na vodu, te svaku večer
zatvarati.

Čitav postupak bi se mogao znatno pojednostaviti.

Umjesto velikog slava moguće je napraviti puno malih splavi. A na svakoj splavi se stavi jedno
gnijezdo.
Malu splav je moguće napraviti od 5-10 praznih plastičnih boca povezanih u krug.
Na ovakav splav se stavi granje i slama debljine do 10 centimetara. Na splav se guske i patke mogu
lako popet. Tu mogu nesti jaja, te mogu izleći mlade patke ili guske. Male patke i guske također se
mogu lako popet na ovakvo ploveće gnijezdo. Pošto je gnijezdo na vodi do njega ne mogu doći
lisice, tvorovi i kune.
Osim toga, ploveća gnijezda prave hladovinu za ribe.

88
Ribe se ispod gnijezda mogu skrivati od ptica koje love ribu, kao što su kormorani.
Jedna pačja obitelj ima do 6 ženki i 1 mužjaka. Zbog toga je potrebno gnijezda rasporediti u grupe
do 6 komada.
Svako gnijezdo se vrlo lako usidri na jedno mjesto pomoću maloga sidra. Kao sidro mogu se
koristiti komadi željeza, cigle, veći komadi kamena, ili komadi betona. Kod lova ribe gnijezda je
lako premjestiti vađenjem sidara, te odvlačenjem gnijezda na obalu.

Mobilni kavez za perad i druge životinje

Perad je najjednostavnije uzgajati na ispaši kako bi same prikupljale hranu. Kod toga je problem
kako ih sačuvati od grabežljivaca, te kako spriječiti njihov bijeg. Zbog toga se perad stavlja u
kaveze gdje ih treba hraniti proizvedenom hranom, što poskupljuje uzgoj i traži više posla za ljude.
Kako bi se peradi
omogućila ispaša uz
istovremenu zaštitu
od zvijeri moguća
je izrada kaveza
koji peradi
omogućuju ispašu,
a istovremeno ih
štite od opasnosti.
Istovremeno se
uklanja potreba
čišćenja gnojiva
koji nastaje na
mjestu dužeg
boravka peradi.
Autor ove knjige je smislio jedan mali demonstracijski model takvog mobilnog kaveza za uzgoj
peradi, a uskoro su se pojavili slični modeli koji vlasnicima omogućuju brzo i lagano premještanje
kaveza. Neki autori su napravili veće modele prikladne čak i za uzgoj koza i sličnih životinja.

Proizvodnja celuloze od stajskog gnojiva

Celuloza je vrlo koristan biološki materijal koji se koristi za proizvodnju raznih proizvoda, papira,
maramica, kartona, ljepenke, vate i celuloznih vlakana za tekstilnu industriju. Od celuloze se mogu
proizvoditi i njezini derivati u proizvodnji lakova, eksploziva, ljepila, filmova, celuloida, sintetske
vate i tkanine i dr.
U gotovo čistom stanju možemo ju naći u pamuku(98%), dok je drveću ima 40-50%, a u slami oko
30%. Molekule celuloze građene su od povezanih molekula glukoze, a obradom kiselinama
celuloza se razgrađuje. Mnoge životinje probavljaju celulozu s pomoću enzima koje proizvode
crijevna flora i razne praživotinje. Preživači i konji mogu probaviti 30 do 75% celuloze.

89
Celuloza se proizvodi izolacijom iz crnogoričnoga i bjelogoričnoga drva, te drugih vlaknastih
sirovina kao što su pamuk,
lan, konoplja, juta, slama i
sličnih biljaka.
Industrijska proizvodnja se
vrši kuhanjem sitno
nasjeckanog drva bez kore u
kiselini ili lužini uz povišeni
tlak i temperaturu. U
proizvodnji najviše se koristi
sulfatni postupak i sulfitni
postupak. Celuloza se
daljnjom preradom uz pomoć
octene kiseline može
prerađivati u acetcelulozu
koja se upotrebljavaju za
proizvodnju plastike i
umjetnih vlakana (acetatne
svile).
Proizvodnja celuloze je moguća i uz pomoć amonijaka. Amonijaka ima prirodno u stajskom gnojivu
i zbog toga je stajsko gnojivo jedna od sirovina za proizvodnju celuloze u pojedinim dijelovima
svijeta. Balega od slonova je gotovo čista celuloza koja se ispiranjem i sušenjem može pretvoriti u
papir. Slično se može raditi i od balege svih preživača. Stajsko gnojivo se može koristiti i kao
sirovina za različite tehnološke procese, kao što su proizvodnja bioplina, ili za proizvodnju peleta u
hladnijim regijama gdje se kao nusproizvod dobiva i toplina, a u toplijom krajevima stajsko gnojivo
se češće koristi kao hrana za gliste.
Iako u svijetu raste potrošnja papira i kartona za ambalažu, ti se proizvodi rijetko proizvode od
stajskog gnojiva, prije svega zbog velike potrošnje vode potrebne za ispiranje stajskog gnojiva od
amonijaka, humusa, pektina i ostalih tvari. Zbog toga se u proizvodnji papira sve više se koristi
slama i kukuruzovina.
Kod proizvodnje papira od stajskog gnojiva moguće je smanjiti utrošak vode i tako povećati
ekonomičnost. Postupak se temelji na protustruji kretanja gnojiva i vode. Vrlo jeftina betonska
posuda u kojoj se stajsko gnojivo kreće u jednom smjeru, a voda u drugom prikazana ovdje
omogućuje jeftino odvajanje celuloze od ostataka koji se mogu koristiti kao tekuća gnojnica
pogodna za gnojenje polja utiskivanjem u zemlju.
Ulaganjem u postrojenja za proizvodnju celuloze od stajskog gnojiva znatno bi se povećali prihodi
seoskih domaćinstava, kao dodatni prihodi, čime bi se povećao standard života na selu i mogućnost
opstanka ruralnih krajeva.

90
 Mobilne lako sklopive, prenosive mreže za ograđivanje i zaštitu stoke
Krave, ovce, koze i druge domaće životinje na ispaši potrebno je sačuvati od bijega, a i od napada
zvijeri.
Za sprječavanje bijega na tuđe pašnjake najčešće se koriste električne ograde. Ovakve ograde
bijeg sprječavaju električnim impulsima koji su stoci neugodni, te ne dodiruju ogradu. Nedostatak
ovakvih ograda je što ne rade za vrijeme kiše. Također ih stoka može srušiti u slučaju panike.
Za zaštitu stoke od
zvijeri kao što su
vukovi, čagljevi,
lisice, ili medvjedi
koriste se čvrsti obori
koji zvijeri ne mogu
srušiti, ili preskočiti.
Ovakvi obori imaju
čvrste stupove
ukopane u zemlju.
Problem je što se takvi
obori ne mogu
premještati tamo gdje
je stoka.
Malom prepravkom građevinskih čeličnih armaturnih mreža moguće je riješiti probleme koje
postoje i kod električnih ograda i kod obora za stoku.
Građevinske mreže je moguće prepraviti tako da im se rubovi koji vire izvan mreže lagano zakrenu
za 90 stupnjeva, sve u istom smjeru. Na taj način se dvije mreže mogu vrlo lako spojiti zakrivljenim
rubovima koji su postavljeni u suprotnom smjeru. Spojeve se nakon umetanja može još i dodatno
spojiti žicom. Potrebno ih je povezati na nekoliko mjesta kako se ne bi mogle razdvojiti dizanjem.
Mreže se postave u cik – cak gledajući odozgo.
Na taj način mreže stoje uspravno na tlo bez upotrebe ukopanih stupova. Svaka mreža drži uspravno
dvije druge mreže za koje je spojena. Ako neka životinja počne gurati mrežu morala bi srušiti sve
mreže istovremeno. Kako se vukovi, ili medvjedi ne bi mogli popeti preko mreže potrebno je na vrh
postaviti bodljikavu žicu, ili žilet žicu.
Ovakvu ogradu od građevinskih armaturnih mreža je lako prenositi i postavljati. Kada se stoku treba
premjestiti na drugi teren lako ju je rastaviti i postaviti na drugom mjestu. Moguće ju je postavljati
na ravan teren, a također i na kosi teren. Nije osjetljiva na vremenske uvjete.
Ako je mreža od debljih čeličnih profila moguće je na nju postaviti i lagane drvene grede. Time se
može pretvoriti i u privremeni zaklon protiv kiše.

91
 Prijenosne montažne dizalice

Ponekad kada treba utovariti nešto teže od pedesetak kila na prikolicu traktora, ili manjih kamiona
problem je kada vozač nema nikoga da mu pomogne u utovaru. U takvim prilikama vrlo dobro dođe
prijenosna montažna dizalica koju se brzo može montirati na vozilo i upotrijebiti kao priručni alat.

Ovakvu priručnu
dizalicu napravio
sam kao probni
model početkom
2007. te je film o
tome stavio na
Joutube 8. listopada
2007. Sličan uradak
je stavljen na joutube
mjesec dana ranije
11. rujna 2007. od
strane drugog autora.
Ubrzo se pojavilo
više sličnih rješenja,
koje su stavljali razni
ljudi za potrebe
utovara i istovara u
šumi, u lovu, na
poljoprivredno
imanju, u garaži i
raznim sličnim
mjestima. Za
nekoliko godina su se pojavila i industrijska riješenje poput ovog.
Ovakve montažne dizalice se mogu nositi u prostoru za alat, a u slučaju potrebe se mogu vrlo brzo
montirati. Moguće ih je upotrijebiti u raznim prilikama za razne potrebe, osobito za povremene
poslove, hobije, te na malim imanjima gdje vozač ne može očekivati ničiju pomoć u poslu.

92
 Mobilni ležaj – krevet za pastire

Pastiri su ljudi koji moraju ići tamo gdje idu ovce, koze, goveda i druge životinje koje čuvaju. U
tom kretanju moraju danima boraviti izvan naseljenih mjesta, krećući se kroz šikare, šume i krš.
Pošto se kreću izvan cesta i staza rijetko mogu koristiti terenska vozila. Terenskim vozilima mogu
prevaliti dio puta, nakon čega vozila moraju ostaviti na lokacijama uz zemljane ili makadamske
ceste, te stoku dalje voditi pješke.
Jedina motorna vozila koje se
mogu kretati kroz šikare,
šume i krš su terenski
motorkotači, te poljoprivredni
motor kultivatori.
Motokultivatori su dovoljno
uski za probijanje između
drveća i grmlja, a iza sebe
mogu vući i prikolicu jednake
širine.
U takvu prikolicu može se
smjestiti alat potreban za
brigu o stoci, a mogu se
smjestiti i dvije automobilske
sjedalice, jednu iza druge. Širina ovakve prikolice bi bila dovoljna za smještaj automobilske
sjedalice, a dovoljno je uska za probijanje kroz grmlje. Ispod sjedalica se nalazi prostor za
spremanje alata i druge opreme potrebne za stoku. Kako bi se u prikolici moglo boraviti i tijelom
kiše ona mora imati čvrsti, ili preklopni krov. U tijeku vožnje sjedalice imaju podignut naslon i u
njoj mogu sjediti vozač i još jedan pastir odostraga. U tijeku mirovanja nasloni sjedala se
postavljaju u vodoravni položaj, te se na taj način pretvaraju u ležaj. Dok jedan pastir čuva stoku
drugi može spavati u prikolici.
Prikolica mora imati velike i uske kotače kako bi mogla prelaziti preko raznih prepreka. U slučaju
nailaska na srušeno deblo, jarak, ili veće kamenje dvije osobe mogu motokultivator, a i prikolicu
prenijeti preko takve prepreke. Na taj način pastiri se sa ovakvom prikolicom mogu probiti tamo
gdje ni sa jednim terenskim vozilom ne mogu doći, te danima boraviti na takvim terenima.
Upotrebom ovakvih prikolica najzabačenije planinske šikare koje se rijetko koriste za ispašu stoke
mogle bi postati dostupne za redovitu ispašu, te bi mogla porasti i ekonomska vrijednost takvih
terena.
Osim pastira ovakvu prikolicu bi mogli koristiti šumari, lovci i izletnici pri odlasku u zabačene
šikare i šume bez ikakvih putova koji na terenu planiraju ostati više dana.

93
 Traktorski i terenski " LANCI " za duboki snijeg i blato

Osobna vozila i kamioni koji zimi voze po snijegu obično u priručnoj opremi imaju lance za snijeg,
koje postave na kotače kada naiđu na led ili snijeg na cesti.
Terenska vozila i traktori
koji često voze izvan cesta
često mogu zapasti u blato i
po zimi, ali i po ljeti. Njima
obični lanci na kotače ne
mogu puno pomoći stoga
što se ispod snijega, leda ili
blata ne nalazi tvrda cesta.
Zbog toga ovakvim
vozilima treba oprema koja
tlo zahvaća puno većom
širinom nego što je širina
kotača.
Ovakvu opremu prikazanu na gornjoj slici moguće je napraviti vrlo jednostavno.
Između kotača (1) i tla postavljaju se noževi (2) koji imaju oblik T profila i koji su svojim plosnatim
dijelom prislanjaju na vanjsku gumu kotača. Ovi noževi (2) sa jedne strane imaju zakrivljenje pod
90 stupnjeva koje se postavlja na unutrašnji dio kotača kako ne bi mogli skliznuti sa kotača(1). Na
noževe (2) postavljeni su držači noža(3) koji na svojoj vanjskoj strani imaju kliznike koji su
postavljeni na noževe(2) i koji se mogu širiti prema van ili unutra, ovisno o širini kotača(1).
Kada se držači noža(2) postavi na širinu kotača oni se fiksiraju na tu širinu kotača, zavrtanjem
regulatora širine noža(5).
Držači noževa(3) su svojom unutrašnjom stranom postavljeni na nosivu ploču(4) pod kosim kutom,
kako bi ovaj alat imao elastičnost pri radu i kako ne bi puknuo kod udara u neki tvrdi predmet. Na
nosivu ploču(4) pričvršćeni su preko regulatora širine kotača(6) kroz koji prolaze držaći noža(3).
Regulatori širine kotača(6) imaju vijak koji se odvrću kada ovaj alat treba postaviti na kotač, te koji
se zavrće kada se ovaj alat postavi na kotač i kada ga treba fiksirati na kotaču.
Ovaj alat se može postavljati na kotače različite veličine koji moraju biti znatno manji od blatobrana
vozila. Noževi (2) su znatno širi od širine kotača, te se stoga ovaj alat ne može postavljati na vozila
kod kojih su blatobrani duboki, te obuhvaćaju kotače sa strane.
Kada traktor, ili terensko vozilo naiđe na mekani teren te se ne može pokrenuti ni naprijed ni natrag
ovaj alat se postavlja na pogonske kotače. Nakon zatezanja vijaka koji se nalaze na regulatorima
širine noža i regulatorima širine kotača vozilo se može pokrenuti. Okretanjem pogonskih kotača
noževi čitavom svojom dužinom ulaze u mekani teren, te ga zahvaćaju puno većom širinom. Čak i
ako ne uspiju pokrenuti vozilo pri okretanju izbacuju mekani materijal, te tako čiste teren pokraj
kotača. U taj očiščeni dio terena moguće je ubaciti tvrdi materijal, te ponovno pokrenuti vozilo.
Ovaj alat omogućuje vožnji i po dubokom snijegu pošto noževi znatno povećavaju površinu kotača,
te kotači puno pliće upadaju u snijeg.
Uz pomoć ovoga alata mogao bi se znatno olakšati rad traktora po mekanom zemljištu nakon kišnog
vremena, kao i terenskim ili transportnim vozilima koji voze po mekanom terenu, ili dubokom
snijegu, te bi ih ovakva vozila trebala imati u svojoj priručnoj opremi.

94
 PLOVIDBA

Kako smanjiti otpor vode kod plovidbe čamca

Kada se brod, ili čamac kreće kroz vodu on mora savladati određeni otpor vode.
Dio otpora nastaje na pramcu gdje se čamac probija kroz vodu.
Drugi dio otpora nastaje
na krmi gdje stup vode
stvara vrtlog i usporava
čamac. Kada čamac
ubrza i kada se vodeni
stup odvoji od stražnje
strane čamca, otpor se
smanjuje, te u tom
trenutku čamac počinje
glisirati.
Brzinu kod koje se
vodeni stup odvaja od
krme čamca moguće je
smanjiti. Dovoljno je na
krmu postaviti produžetak koji nema stražnju stranicu. Umjesto stražnje stranice može se postaviti
metalna mreža kroz koju voda može slobodno ulaziti i izlaziti.
Sa ovakvim produžetkom (n) već pri vrlo maloj brzini stup vode se odvaja od krme (1).
Zahvaljujući tome već kod malih brzina čamac počinje glisirati. Time se potrošnja goriva
smanjuje, a brzina povećava.
Osim uštede na potrošnji goriva produžetak (n) može poslužiti i za druge svrhe.
Kada čamac stoji na mjestu (2, 3), u njemu se mogu držati ulovljene veće ribe koje ne mogu
proći kroz metalnu mrežu.
U ovom nastavku može se držati i piće radi hlađenja.
U nastavak se može ostaviti i posuđe poslije jela.
U taj prostor se mogu bacati i ostaci hrane. Male ribe koje prolaze kroz metalnu mrežu mogu
slobodno jesti ostatke hrane, te ih se tu može lakše uloviti.
Cijena ugradnje ovakvog nastavka je minimalna. Dovoljno je za krmu pričvrstiti lim savijen u
obliku krme, te na kraj zavariti metalnu mrežu.

95
 Jedrenjak sa lako upravljivim jedrom kojim može upravljati jedna
osoba

Jedra na današnjim jedrenjacima najčešće imaju trokutasti oblik. Površina trokutastog jedra duplo je
manja od kvadratnog jedra iste visine i širine. Postavljanjem kvadratnih jedara na jedrenjake jarboli
bi mogli biti duplo manji.
Danas se jedra umjesto od drveta izgrađuju od vrlo čvrstih i laganih kompozitnih materijala.
Ovakva jedra se mogu učvrstiti na jedrenjak i bez užadi koji vrh jedra povezuju sa stranicama
broda. Zahvaljujući tome jedra se mogu slobodno kretati oko jarbola, pošto im ne smetaju užad koja
vrh jarbola povezuju sa stranicama. Time je omogućena izgradnja jedrenjaka sa kvadratnim jedrima
koja se mogu slobodno zakretati u svim smjerovima.
Nekad su postojali
veliki jedrenjaci sa
četvrtastim jedrima
koja su se ručno
dizali sa nosačima
jedara, ali je
manevriranje ovakvih
jedrima bilo vrlo
teško zbog
mnogobrojnih užadi
kojima se upravljalo
sa njima i držalo
jarbol u uspravnim
stanju.
Jedro prikazano na
gornjoj slici se može vrlo lagano okretati oko jarbola, a i površina mu se može lako mijenjati.
Jarbol(3) je smješten na postolje(1) koje na vrhu ima ležište(2) sa ležajevima. Zahvaljujući tome
jarbol se može slobodno okretati u svome ležištu(2).
Jarbol(3) se uzdiže iznad ležišta(2) i na sebi ima čvrsto pričvršćena dva nosača jedra(4), jedan pri
vrhu i jedan pri dnu. Između ovih nosača jedara(4) smješteno je samo jedro(7).
Na jarbolu se također nalazi namotač jedra(5). To je cijev koja je šira od jarbola(3) i koja je
nataknuta na jarbol(3), a nalazi se između gornjeg i donjeg nosača jedra(4). Na ovaj namotač
jedra(5) namotava se jedro(7) sa obje strane kada se površina jedra želi skupiti, odnosno jedro se sa
namotača odmotava na dvije strane kada se površina jedra želi povećati. Na stranicama jedra(7) se
nalaze bočni držači jedra(6) koji jedro(7) drže razapeto između ovih držača i središnjeg namotača
jedra(5).
Bočni držači jedra(6) na svom vrhu i dnu imaju omče koje su nataknute na gornji i donji nosač
jedra(4) i koji klize po ovim nosačima jedra(4). Na taj način jedro je spojeno u čvrstu cjelinu sa
jarbolom, te mu se površina može mijenjati od minimalne kada je namotano na namotač jedra(5),
odnosno do maksimalne kada se bočni držači jedra(6) razmaknu do krajnjih točaka nosača jedra(4).
Jedro se razmotava uz pomoć dva elastična užeta(9). Ova elastična užad(9) spajaju dvije strane
jedra(7) prolazeći preko dvije male koloture(8) koje se nalaze na samim krajevima nosača jedra(4).
Dvije koloture se nalaze na gornjem nosaču jedra, a dvije na donjem. Kada se jedro(7) skuplja
namotavanjem na namotač jedra(5) elastična užad(9) se širi i zateže preko kolotura(8), a kada se

96
namotač jedra(5) odpušta tada elastična užad(9) svojom elastičnom silom zatezanja odmotavaju
jedro(7) sa namotača jedra(5).
Na dnu namotača jedra(5) nalazi se kolotura namotača(10) na koju je namotano uže jedra(11) u
smjeru suprotnom od onoga kojim je na namotač jedra(5) namotano samo jedro(7). Kada se ovo uže
jedra (11) zateže kolotura namotača(10) se okreće čime se okreće i sami namotač jedra(5). Time se
na ovaj namotač jedra(5) namata jedro(7) sa obje svoje strane. Kada se uže jedra(11) otpušta tada
sila elastičnih užadi(9) širi jedra(7), čime se okreće i namotač jedra(5), kao i kolotura namotača(10),
te se time uže jedra(11) namotava na ovu koloturu namotača(10).
Uže jedra(11) se može povlačiti, ili otpuštati ručno sa palube broda, a može se povlačiti i iz kabine u
kojoj se nalazi posada. Može ga se povlačiti, ili otpuštati i uz pomoć elektromotora kojim upravlja
kapetan broda.
Na samom dnu jarbola(3) nalazi se pužni zupčanik(12) kojim se jarbol(3) može okretati lijevo
desno, ovisno o smjeru u kojem je jedro(7) potrebno postaviti u odnosu na vjetar. Ovaj pužni
zupčanik(12) se može okretati ručno preko ručnog reduktora, ili elektromotorom daljinski iz kabine
kapetana broda.
Na opisani način upravljanje jedrenjakom je puno jednostavnije nego pomoću velikog broja užadi.
Jedan čovjek može daljinski skupljati ili širiti jedro, a također ista ta jedna osoba može daljinski
jedro postavljati u optimalan položaj u odnosu na vjetar.
Time upravljanje jedrenjacima postaje puno jednostavnije, lakše i jeftinije.

Lako - spuštajući i lako podižući jarbol jedrenjaka

Jedrenjaci su plovila ( brodovi ili čamci ) koja se pokreću snagom vjetra. U prošlosti su bili najčešća
vrsta plovila, dok se danas koriste najviše na rekreativnim jahtama i sportskim plovilima, ali u
najnovije vrijeme sve više i na transportnim plovilima radi uštede goriva.
Ovakva plovila obično imaju na sebi ugrađene i motore koji ih pokreću kada nema vjetra.
Za vrijeme dok ih pokreće snaga vjetra ne moraju trošiti gorivo za motor, te su stoga vrlo
ekonomični. Mogu ploviti morima i dubljim rijekama, a jedino ograničenje su im mostovi ispod
kojih ne mogu proći,
te su stoga na većini
rijeka postali vrlo
rijetki.
Ispod većine
mostova ne mogu
proći zbog velike
visine jarbola na
kojem se nalaze
jedra. Da bi prošli
ispod mosta morali
bi jarbol postaviti u
vodoravni položaj, a
to je moguće samo
kod malih čamaca na
jedra na kojima
jedan čovjek može spustiti jarbol. Na većim jedrenjacima jarbol se postavlja u postolje jarbola

97
pomoću velikih dizalica, te se spuštanje i dizanje jarbola ne može vršiti tijekom plovidbe. Postolje
jarbola je postavljeno unutar same gornje palube koja mora biti dovoljno čvrsta kako bi izdržala sva
opterećenja koja djeluju na jedra i jarbol.
Problem brzine dizanja i spuštanja se može lako riješiti drugačijim postavljanjem postolja
jarbola na koje se postavlja jarbol, te drugačijom konstrukcijom dna jarbola.
Postolje jarbola (1) se nalazi iznad gornje palube, a na vrhu postolja se nalazi ležište (3), na koje se
postavlja jarbol (2) odnosno mala osovina ugrađena u sami jarbol pri njegovom dnu. Ova osovina
se rotira u ležištu (3) prilikom dizanja i spuštanja jarbola što se vidi bočno na sl. 1. i sl. 2. odnosno
odozgor na sl. 3.
Na samom dnu jarbola(2) se nalazi mala kolotura (4), a još dvije takve koloture se nalaze na samoj
palubi ispod jarbola. Ove tri koloture su spojene užetom (5) koje prolazi preko kolotura (4).
Povlačenjem ovog užeta (5) razmak između kolotura (4) se smanjuje, te se tako jarbol (2) diže u
okomit položaju u odnosu na plovilo.
Otpuštanjem užeta (5) jarbol (2) se spušta u vodoravni položaj. Prije spuštanja jarbola (2)
potrebno je otvoriti obujmicu (6) koja jarbol drži u okomitom položaju.
Zahvaljujući ovoj inovaciji u postavljanju jarbola moguće je brzo i lako jarbol tijekom vožnje
jedrenjaka spustiti u vodoravan položaj. Prije prolaska ispod mosta vožnja se prebaci na motornu, te
se jedan ili više jarbola spuste u vodoravni položaj Sl. 4.
Nakon prolaska ispod mosta jarboli se ponovno postave u okomit položaj, te se obujmica (6) na
svakom postolju jarbola ponovno sklopi i učvrsti kako bi jarboli bili čvrsto povezani sa postoljem
jarbola. Nakon toga jedrenjak ponovno može prijeći na vožnju uz pomoć vjetra.

Kako poboljšati vodena odijela za spašavanje?

Pomorci su odavno počeli koristiti pojaseve za spašavanje, koji su se davali posadi i putnicima u
slučaju havarije broda. U početku su to bili pojasevi od gume, da bi kasnije razvojem plastike
postali puno lakši i jeftiniji. Danas su takvi pojasevi punjeni zrakom, plinom, ili elastičnom
neoprenskom pjenom.
Razvojem sportskog jedriličarstva pojavili su se prsluci za spašavanje koje je posada jedrilica
nosila na sebi pri normalom radu, kako bi ih u slučaju pada u vodu držala na površini. Ovakvi
prsluci danas su široko prisutni i na ribarskim brodovima kao dio radne opreme, a i na putničkim
brodovima su na raspolaganju za posadu i putnike.
Pošto prsluci za spašavanje štite samo od potonuća počeli su se razvijati i posebna lagana odijela
od lakog neoprenskog materijala.
Prvi su ih počeli koristiti speolozi u hladnim pećinama, te rafteri na brzim rijekama.
Ovakva neoprenska odijela imaju više funkcija.
Prva funkcija je da čovjeka drži na površini vode i tako ga štiti od utapanja.
Druga funkcija je da djeluje kao toplinski izolator, te tako štiti čovjeka od pothlađivanja u hladnoj
vodi.
Tome bi se mogla dodati i treća funkcija, ako bi se vanjski sloj odijela načinio od čvrstog kelvera.
Takva ojačana vodena odijela za spašavanje bi mogla štititi i od napada morskih predatora.
Mana ovakvih odijela za vodu je u tome što donekle sputavaju kretanje, pa ih se rijetko
koristi pri radu na ribarskim brodovima, ili putničkim brodovima.
98
Osim što djelomično ograničavaju kretanje na toplijim lokacijama mogu uzrokovati i pretjerano
znojenje.
Kako bi se ove mane uklonile ovakva odijela bi se mogla izraditi sa bočnim rastvorima na
nogavicama i rukavima koji se mogu lako otvoriti i zatvoriti, kao što to postoji na skijaškim
odijelima.
Na taj način, otvaranjem ovih otvora naglo se povećava prozračnost, te ne dolazi do pregrijavanja
čovjeka koji nešto radi.
Kako rastvorene rukavice i nogavice ne bi ometale normalan rad one bi se mogle napraviti
tako da se lako djelomično uguraju u posebne džepove na prsnom ili leđnom dijelu odijela, te
bi se tako čitavo odijelo pretvorilo u radni prsluk.
Ovakav prsluk bi ribari i jedriličari mogli koristiti u svakodnevnom radu. Tek padom u vodu čovjek
bi iz džepova izvukao rukavice i nogavice u koje bi uvukao noge i ruke, te bi se njihovim
zatvaranjem zaštitio od pothlađivanja. Dodatnim ojačanjem vanjskog sloja kelverom odijelo bi
štitilo i od velikih riba, te bi nastradali ribari, ili putnici bili zaštićeni više sati čak i u najledenijim
morima.

Kako spriječiti potapanje brodova, jedrilica i čamaca?

Velika većina brodova će potonuti ako ih valovi prevrnu, ili ako na oplati broda nastane otvor kroz
koji naglo ulazi voda.
Poneke jedrilice imaju balast koji ih vraćaju u uspravan položaj, ako ih vjetar preokrene, ali i one će
potonuti ako nastanu veće rupe na oplati broda.
Problem potonuća mogao bi se spriječiti vrlo jednostavno, ugradnjom elemenata koji imaju
dovoljno veliki volumen kojim na površini vode mogu držati čitavu težinu broda zajedno sa
posadom i teretom. Ti elementi bi djelovali kao splav koja brod održava na površini.
Svaki brod,
jedrilica, ili veći
čamac sa strane
imaju ogradu koja
sprječava pad
posade preko
ruba broda u
vodu prilikom
ljuljanja broda.
Kod velikih
brodova i
ribarskih brodova
ova ograda je od čeličnih ploča. Kod jedrilica i manjih brodica ova ograda je napravljena od malih
stupova povezanih užetom ili čeličnim sajlama.
Ograda bi mogla poslužiti i kao zaštita od potapanja broda, što je prikazano na gornjoj slici.
Na mjesto ograda na brodu(1) mogli bi se postaviti posebni lagani elementi(2) koji imaju dvije
funkcije.
Prva funkcija bi bila da služe kao ograda od pada ljudi i tereta sa broda(1).

99
Druga funkcija bi bila da u slučaju prevrtanja broda(1) ili ulaska vode u brod(1) čitavu težinu drže
na površini vode. Kako bi ovo mogli lagani elementi(2) bi morali imati vrlo malu masu, a njihov
ukupni volumen bi morao biti malo veći od ukupne mase broda(1) sa posadom i teretom(2). Ovi
lagani elementi(2) bi mogli biti izrađeni od tankog lima, gume ili plastike, te iznutra ispunjeni
čvrstom epoksidnom pjenom koja se najviše koristi u građevinarstvu. Ti lagani elementi(2) bi se za
brod ili jedrilicu pričvršćivali vijcima, varenjem ili ljepljenjem. Kod velikih brodova bi ih najlakše
bilo zavariti dok bi kod manjih brodova mogli biti zaljepljeni, a ako ih je ponekad potrebno skinuti
moglo bi ih se za brod povezivati vijcima.
Na ovaj način brodovi bi uz mali dodatak na cijenu mogli postati nepotopivi. U slučaju prevrtanja
sami bi se vraćali u uspravan položaj, a u slučaju prodora vode bi ih se moglo drugim brodovima
odvući do najbliže remontne luke.

Kako bove, odbojnike, ili bokobrane za velike brodove pretvoriti u

spasilačke čamce?
Bove, odbojnici, ili
bokobrani su brodska
oprema koja štiti
bokove broda od
udaraca u dokove za
vrijeme boravka u
lukama.
Bove su najčešće
izrađuju od čvrste gume
i punjene su zrakom, a
mogu biti i punjene
pjenastom gumom.
Manji brodi imaju male
odbojnike, dok veći
brodovi imaju velike
odbojnike. Neki veliki odbojnici za velike brodove imaju i dodatno ojačanje izrađeno od
automobilskih guma.
Svi veći brodovi moraju imati bove, a moraju imati i spasilačke čamce.
Ove dvije obaveze bi se mogle pretvoriti u jednu obavezu.
Bove bi mogle biti izrađene tako da u slučaju havarije broda mogu biti pretvorene u
spasilačke čamce.
U velike bove za velike brodove mogla bi se ugraditi elastična čelična armatura, na način kako se
ugrađuje u kamionske autogume.
Čelična spirala u obliku jaja bi se postavljala u stjenku bove.
Svaka bova bi morala imati otvor koji je kod normalnog stanja čvrsto zatvoren, a u slučaju havarije
broda taj otvor bi se mogao otvoriti. Otvor bi morao biti dovoljno širok da kroz njega može ući
odrastao čovjek. U svakoj bovi bi morale postojati elastične sjedalice, a unutar sjedalica najnužnija
oprema, voda i trajna hrana za preživljavanje.

100
U slučaju havarije posada i putnici bi ulazili u bove koje bi plutale do odlaska spasitelja. Nakon
ulaska ljudi u bove one bi se mogle zatvoriti kako bi ljudi mogli preživjeti i najjače oluje, ili velike
valove koje se prelijevaju preko njih.
Svaka bova bi morala imati uređaj koji automatski šalje SOS poziv.

Kako serijski proizvoditi plutajuće tunele?

Na mnogim mjestima u svijetu planiraju graditi plutajuće tunele. To su tuneli postavljeni u vodu na
određenu dubinu ispod površine, ili na dno mora. Obično se ovakvim tunelima planiraju povezati
obale otoka sa kopnom, ili spojiti obale velikih zaljeva.
Najdalje u planiranju ovakvih tunela su otišli Norvežani koji planiraju projekt „E39 bez trajekta“
čime bi se vrijeme vožnje prepolovilo zahvaljujući novim mostovima i tunelima. Jedan od tunela
postavit će svjetski rekord, a nalazit će se ispod fjorda dubokog 400 metara, te će biti dugačak oko
28 kilometara. Postavljen između dvije strane fjorda na dubini od oko 30 metara ispod površine,
omogućit će slobodnu plovidbu najvećih brodova. Imati će dvije betonske cijevi tunela, po jedna za
promet u svakom smjeru, te će biti postavljen i pričvršćen za plutajuće pontone, razmaknute 250
metara kako bi se omogućilo prolaz velikim brodovima.
Kako bi ovakve velike cijevi stojale na jednom mjestu u vodi mora ih se usidriti za dno.
Ako je dno previše duboko tada ih je lakše držati na određenoj visini tako da ih se napravi težim od
vode, te ih na određenoj dubini drže veliki ploveći pontoni na svakih nekoliko stotina metara. Mana
ovog rješenja je u tome što se pontoni prilikom plime ili velikih valova dižu, a sa njima se dižu i
tunelske cijevi. Na taj način ove cijevi svaki dan nekoliko puta idu gore dolje, čime se mijenja
dužina njihovog spoja sa kopnenim dijelom tunela. Na spoju dolazi do velikih oscilacija, te je tu
potrebno napraviti vrlo trajne klizne površine.
Ako je more pliće tunelske cijevi je bolje napraviti lakše od vode kako bi ih uzgon držao na
određenoj dubini koja se određuje sidrenjem za dno. Na ovaj način je spoj sa kopnenim dijelom
tunela puno stabilniji pošto do promjene dužine tunela može doći samo u slučaju veće promjene
temperature mora, dok plima i oseka nema utjecaj na dužinu tunela. U plićem moru tunel bi samo
101
djelomično plutao na određenoj dubini, dok bi većim dijelom ležao na dnu mora, na lokacijama gdje
je more pliće od 30 - 40 metara.
Problem kod plutajućih tunela su potencijalne eksplozije u tunelu, te mogući udar
podmornica u tunel.
U tunelu postoji veliki pritisak vode izvana prema unutra, dok potencijalna eksplozija ima suprotan
pritisak. Zahvaljujući tome ove dvije sile se poništavaju te je stoga tunel vrlo otporan na unutrašnje
eksplozije. Puno veća opasnost bi se mogla dogoditi u slučaju implozije smjese plina i zraka kada i
vanjski pritisak i implozija djeluju u istom smjeru. Kako bi tunelske cijevi izdržale ovakvu opasnost
cijevi moraju biti dovoljno jake kako bi izdržale vanjski pritisak čak i u slučaju stvaranja potpunog
vakuma u cijevi.
Velika opasnost je i potencijalni udar podmornice u plutajući tunel.
Kako bi se smanjila opasnost od udara potrebno je tunel osvijetliti izvana, kako bi ga se vidjelo. Na
dijelovima tunela koji leži na dnu zaštita od udara je lakša pošto je dovoljno sa obje strane napraviti
kamene nasipe koji bi zaštitili tunel od udara.
Na plutajućem dijelu trase tunela zaštita je teža.
Prva i najvažnija zaštita je čvrsta betonska oplata tunela od armiranog betona u kojemu se nalaze i
dodatne staklene niti koji ojačavaju beton.
Drugi nivo zaštite je obloga cijevi debelim elastičnim materijalom poput spužvaste gume, ili
plastičnih cijevi omotanima oko betonskih cijevi.
Treći nivo zaštite bi mogla biti velika mreža postavljena oko tunela na udaljenosti od 20 do 30
metara sa svake strane tunela.
Ovakva zaštitna mreža je prikazana na gornjoj slici.
Mreža(5) je postavljena na plastične plutajuće cijevi(4) koje se protežu paralelno sa tunelskim
cijevima(1). Ove plastične plutajuće cijevi(4) su čvrstim čeličnim spiralnim odbojnicima(3) spojene
sa samim tunelskim cijevima(1).
U slučaju udara podmornice ona bi najprije udarila u zaštitnu mrežu(5) pri čemu bi izgubila dio
energije udara, a tunelske cijevi(1) bi se malo pomaknule u suprotnom smjeru. Ako to ne bi
zaustavilo podmornicu, ona bi smanjenom brzinom udarila u elastičnu oblogu koja se nalazi na
samim cijevima tunela, te bi se tunelske cijevi(1) još malo pomaknule u suprotnom smjeru. Tek
ostatkom sile podmornica bi djelovala na same armirano betonske tunelske cijevi(1) koje bi se od
siline udarca mogle još više pomaknuti u suprotnom smjeru. Zahvaljujući tome što tunelske cijevi
imaju mogućnost horizontalnog pomicanja opasnost od pucanja cijevi je puno manja, te bi i
sigurnost putnika kroz tunel bila veća.
Kako bi se ovakvi tuneli mogli brzo graditi moguće je primijeniti tehniku gradnje spajanjem
gotovih elemenata prethodno izgrađenih u brodogradilištima na suhim dokovima.
U suhim dokovima bi se mogle serijski i masovno izgrađivati okrugle armirano betonske cijevi
širine desetak metara i dugačke 200 – 300 metara. U ove cijevi bi se na ulaze postavljala čelična
višedjelna vrata koja bi spriječavala ulaz vode u cijevi. Na taj način tunelske cijevi(1) bi plovile na
vodi kao brodovi i mogle bi se vući površinom vode do mjesta postavljanja.
Zajedno sa tunelskim cijevima(1) u brodogradilištima bi se mogli izrađivati i spojne cijevi(2) koje
bi služila kao spojevi između tunelskih cijevi(1). Ove spojne cijevi(2) bi također na svojim
otvorima morale imati višedijelna montažna vrata koja sprječavaju ulaz vode tijekom transporta
površinom vode.

102
Na spojne cijevi(2) bi se spajale dvije tunelske cijevi(1) sa jedne strane i dvije sa druge strane. Ove
spojne cijevi(2) također imaju i jednu manju cijev koja poprečno spaja lijevu i desnu tunelsku
cijev(1).
Na taj način, nakon postavljanja plutajućih tunela kroz ove spojne cijevi(2) bi ljudi sa jedne
strane tunela mogli u slučaju potrebe, ili opasnost prijeći u drugu stranu tunela gdje se
promet odvija u drugom smjeru.
Nakon montaže tunelskih cijevi(1) sa spojnim cijevima(2) na lokaciji postavljanja, te nakon sidrenja
plutajućeg tunela za dno, tunelske cijevi(1) bi se težinom sidara spustile na potrebnu dubinu. Nakon
toga bi se iznutra vadila višedijelna vrata, redom jedna za drugima. Na taj način bi prolaz kroz
plutajući tunel postao otvoren, te bi se moglo prijeći na postavljanje kanalizacije, asfaltiranje ceste,
postavljanje klimatizacije i ostalih instalacija. Težina svih ugrađenih dijelova (zajedno sa kasnijim
vozilima) bi morala biti manja od uzgona koji ima tunelska cijev(1) svojim volumenom.
Zahvaljujući ovakvoj tehnologiji sastavljanja plutajućeg tunela od unaprijed izgrađenih elemenata
gradnja bi se mogla završiti za nekoliko mjeseci, a cijena izgradnje bi mogla biti višestruko manja
nego kada bi se cijevi izrađivale betoniranjem na obali i guranjem u more. Time bi se omogućilo
jeftino i brzo spajanje mnogobrojnih otoka na Jadranskom moru, bez ugrožavanja normalne
plovidbe između otoka.

Kako desantne čamce i brodove pretvoriti u kopnena vozila?

Brodovi su namijenjeni plovidbi, ali ponekad se moraju izvesti na suho. Manja plovila se izvače na
suho kako bi ih se popravilo ili prebojalo, dok se veći zbog istih razloga dovode u dokove iz kojih
se izvuče voda, te tako brod ostane na suhom.
Kada bi brodovi imali mogućnost ponekad izaći na obalu i prijeći kraće udaljenosti funkcionalnost

brodova bi se znatno povećala, a samim time bi se povećala i njihova vrijednost. Ovakvu dodatnu
funkcionalnost bi se manjim brodovima moglo lako dodati. Bilo bi dovoljno na bokove broda
postaviti nosače broda sa kotačima koji se mogu dići u vis kad brod plovi, te spustiti kada brod
treba izaći na obalu. Veći broj ovakvih nosača broda sa mehanizmom za dizanje i spuštanje bi se
mogli postaviti na bokove broda uz pomoć vijaka, ili bi se mogli zavariti. Na bokove broda (1) se

103
postavlja zglob nosača (2). Zglob nosača(2) u sebi ima električni servo motor koji spušta, ili diže
nosač kotača(3). Ovaj nosač kotača(3) je postavljen malo u koso kako kod dizanja i spuštanja ne bi
jedni drugima smetali. Nosač kotača(3) na svom kraju ima zglob zakretanja (4) koji u sebi ima
servo motor kojim se kotač(5) zakreće lijevo – desno, čime se određuje smjer kretanja broda(1). Na
ovom zglobu zakretanja je smještena osovina na kojoj se nalazi kotač. Kotač(5) se okreće uz
pomoću elektromotra koji se nalazi na samoj osovini kotača.
Kada brod treba izaći na obalu pokreću se servo motori unutar zglobova nosača(2) koji nosače
kotača(3) spuštaju prema dolje. Time se kotači(5) smještaju ispod nivoa dna samoga broda(1) te se
pomoću elektromotora kotači počinju okretati. Time brod(1) izlazi na obalu. Kada brod izađe na
obalu smjer kretanje se određuje zakretanjem zgloba zakretanja(4), što vrši električni servo motor
smješten unutar ovog zgloba.
Kada brod sa kopna treba ponovno ući u vodu on se spušta na kotačima(5), a nakon što uđe u
dovoljno duboku vodu kotači se ponovno dignu u vis, kako ne bi ometali kretanje broda kroz vodu.
Kako bi brod imao dovoljno električne energije unutar sebe mora imati dovoljno jak električni
agregat koji daje energiju za sve servo motore i za pokretanje kotača(5) u kretanju kopnom. Brodovi
sa ovakvim nosačima brodova bi mogli imati vrlo vrijednu primjenu na više vrsta brodova.
Najkorisniji bi bili na vojnim desantim čamcima i manjim brodovima za iskrcavanje vojnika i
oklopnih vozila na obalama mora i rijeka.
Također bi bili vrlo korisni na riječnim brodovima kako bi mogli prijeći preko plitkih dijelova
rijeke, ili kako bi mogli izaći na obalu.
Ovakvi manji riječni vojni brodovi bi izlaskom na obalu mogli služiti i kao zapovjedna mjesta
kopnenih snaga u napredovanju preko ravnih terena. Ovakva zapovjedna mjesta bi stalno mogla
mijenjati svoju lokaciju, te bi ih bilo teže otkriti.
Mogli bi također služiti i kao pokretne bolnice koje se kreću zajedno sa kopnenim trupama.
Veliku korisnost ovakvi brodovi bi mogli imati kod prijevoza velikih tereta koji su preveliki za
prijevoz cestama. Ovakvi tereti bi se mogli brodom prevesti morem i rijekom do točke koja je
najbliža mjestu postavljanja, ili isporuke. Nakon što stigne najbliže koliko je moguće brod izlazi na
obalu, te preko livada i oranica teret prijevozi do mjesta isporuke. Na ovaj način bi se znatno
olakšao transport velikih strojeva i opreme.

Kako napraviti splav od starih automobilskih guma i plastičnih

boca?
Mnogi ljudi su napravili splav od plastičnih boca. Prazne plastične boce se stave u najlonske vreće,
ili mreže, te na to stave daske.
Ovakva splav ima veliku
nosivost, ali je osjetljiva na
velike valove i na udarce u
kamenje. Oštri predmeti mogu
probiti plastične boce i
najlonske mreže, te se splav
može raspasti.
Ovaj problem trajnosti i
čvrstoće može se lako riješiti.
Plastične boce se mogu
staviti u stare automobilske gume. Takve gume su vrlo otporne na udarce, te mogu boce zaštititi

104
od udaraca. Gume se međusobno trebaju čvrsto povezati plastičnom užadi. Na takvu konstrukciju
od starih automobilskih guma se postave drvene grede koje se čvrsto, plastičnim užadima povežu sa
gumama. Na grede se postave drvena daske i splav je gotov.
Ovakva splav se može spuštati niz rijeke, a može izdržati i udarce velikih valova.
Na splav se mogu postaviti lagane drvene kuće, te tako dobijemo trajne, čvrste, ploveće drvene
kuće. Od ovakve splavi mogu se napraviti i ploveći dokovi za privezivanje čamaca u malim lukama.

Budućnost brodogradnje
Stotinama godina brodovi su pokretani snagom vjetra. Izumom parnog stroja, a kasnije i motora sa
unutrašnjim sagorijevanjem snaga vjetra je korištena samo za pokretanje sportskih i obiteljskih
jedrenjaka.
Danas sve ponovno vjetar sve više koristi kod sportskih jedrenjaka, a razvijeni su i jedrenjaci koji
mogu proizvoditi električnu energiju. Ovakvi električni jedrenjaci imaju velika automatski
upravljana jedra koja pokreću jedrenjak, a u vodi imaju elisu koja se pri kretanju jedrenjaka okreće i
pokreće generator koji proizvodi energiju. Ta električna energija se akumulira kako bi se njome brod
mogao kretati i kada nema vjetra. Ta električna energija se također koristi za upravljanje jedrima,
kao i za pokretanje svih sustava na jedrenjaku.
Mnogi su pokušavali stavljati i male vjetroturbine na jedrenjake, ali su ti pokušaju ograničenog
uspjeha. Kako bi se dobilo dovoljno energije vjetroturbina bi morala biti velika, te bi jači vjetar
mogao prevrnuti jedrenjak.
Razvojem nove vrste vjetrenjače sa rotirajućim jedrima stvorena je mogućnost da se brodovi
ponovno pokreću snagom vjetra. Ova vrsta vjetrenjače detaljnije je opisana u poglavlju o
obnovljivim izvorima energije. Na njena jedra se može ugraditi mehanizam za skupljanje i
razmotavanje jedara tako da jaki vjetar ne može prevrnuti jedrenjak. Ova vjetrenjača ima mogućnost
smanjivanja površine jedara za 95 % pri jakom vjetru, ili kada brod plovi direktno u vjetar, pa je
zbog toga ekonomski puno ekonomičnija od svih drugih vjetrenjača. Jedna ovakva vjetrenjača
smještena na pramac broda i druga na krmu broda mogu raditi kad je brod u pokretu, a i kada je
privezan na sidrištu pri čemu puni akumulator energije. Najjeftiniji akumulator energije je
komprimirani zrak. Gustoća energije kod komprimiranom zraku gledano po volumenu je 6 puta
manja nego kod nafte, ali to na brodu nije problem zato što kao rezervoar može poslužiti duga
visokotlačna cijev položena na dno broda, cijelom dužinom broda, te tako poslužiti i kao kobilica
broda. Vjetrenjače pokreću kompresore koji zrak utiskuju u rezervoar, a zrak iz rezervoara pokreće
zračnu turbinu koja pokreće električni generator.
Na taj način se sve na brodu pokreće električnom energijom dok god ima vjetra, ili
komprimiranog zraka u rezervoaru.
Vjetrenjača sa rotirajućim jedrima počinje raditi kod vjetra od 2 m/s, a normalno radi i kad najjačih
vjetrova tako što se površina jedara smanje za 95%. Na taj način može ostvariti višestruko veći broj
radnih sati u usporedbi s klasičnim vjetrenjačama i u usporedbi s drugim vertikalnim rotorima kao
što su Savonijusov i Darrijusov rotor. Kod oluja nije ju potrebno zakočiti, kao druge vjetrenjače, pa
ona radi i pri takvim vjetrovima. Dok većina vjetrenjača za pogon koristi silu uzgona pa se vrte 6
puta brže od vjetra, ova vjetrenjača koristi i silu guranja i silu uzgona, te se zbog tog vrti sporije od
vjetra. Zbog toga nije opasna za ptice, radi vrlo tiho, te zbog kretanja jedara u smjeru vjetra vrlo
malom silom djeluje na nosače.

105
 Mobilna ploveća kupola koja se sama može premještati
po dnu mora?
Na dnu mora se često izvode razni radovi koje obavljaju ronioci. Neki ovakvi radovi se mogu puno
lakše obaviti kada se na dno mora postavi kupola ispod koje su upuše zrak. Tada radnici ispod
kupole mogu raditi na suhom.

Problem je što je takve kupole teško prenositi na lokaciju gdje se trebaju obaviti radovi. Za to je
potrebno angažirati brodove koji prenose kupolu, spuštaju je na dno, te je nakon obavljenih radova
dižu sa dna. Zbog toga se ovakve kupole izrađuju u manjim dimenzijama.
Ovaj problem se može riješiti izradom kupola koje mogu same ploviti, te se same spuštati na dno i
dizati sa dna.
Kako bi kupola bila dovoljno čvrsta treba biti izrađena u obliku polovice kugle.
Ovakva kupola(1)
se može izraditi sa
širokom cijevi oko
sebe koja je kao
šuplji prsten(2)
smješten oko
kupole(1). Kada se
u ovaj šuplji
prsten(2) utiska
zrak tada kupola
plovi, a kada se u
šuplji prsten(2)
pusti voda
kupola(1) tone na dno. U kupoli je tlak jednak tlaku izvan nje. Dio uzgona kupola(1) dobiva i od
zraka koji je smješten ispod same kupole(1), ali taj uzgon nije dovoljan za držanje kupole(1) iznad
dna. Kako bi kupola(1) bila dovoljno snažna i teška njene stjenke moraju biti izrađene od čeličnih
ploča i debelog armiranog betona. Debljina stjenki kupole(1) mora biti dobro proračunata kako bi
kupola plivala tek kada se zrak nalazi ispod kupole i unutar šupljeg prstena(2), a tone kada se u
šuplji prsten(2) pusti voda.

Kako bi radnici mogli ulaziti u kupolu (1), te izlaziti van na boku kupole(1) potrebno je ugraditi
izlaz. Na izlazu se nalazi izlazna prostorija(3) sa dvije komore. Ako radnici ronioci izlaze u okolnu
vodu tada izlaze sa donje strane izlaza, a ako izlaze u nekakvu podmornicu tada se u komori tlak
mora izjednačiti sa tlakom u podmornici.

Kupola bi unutar sebe mogla imati i dodatne elemente kao što su baterije za pokretanje raznih
strojeva i pumpi za utiskivanje zraka. Energiju bi kupola(1) mogla dobivati i kabelima koji bi ju
spajali sa brodom koji plovi iznad nje.
Ovakva kupola bi se mogla raditi u vrlo velikim dimenzijama, stoga što se ne mora prenositi
brodovima. Ispod takve velike kupole radnici bi mogli raditi i odmarati se više dana bez izlaska na
površinu. Kada se obave radovi na određenom terenu kupola bi se sama digla sa dna, te bi se
premjestila na novu lokaciju.

106
 SVEMIR
Dizalica za iskrcaj tereta iz mjesečevih modula

NASU-u muči problem. Kako na mjesec dopremiti dizalicu koja bi trebala iskrcavati teret iz
teretnog prostora
mjesečevih modula
kojima bi se
snabdijevale buduće
mjesečeve kolonije?
Postojeće dizalice su
teške i imaju puno
dijelova. Čak su
raspisali i natječaj za
rješavanje ovoga
problema.
A problem se može
riješiti vrlo
jednostavno. Što je
jednostavnije
riješenje to je i bolje.
Na mjesecu je gravitacija 6 puta slabija nego na zemlji. Zahvaljujući tome dizalica koja bi dizala
teret iz modula, te ga spuštala na mjesečevo tlo može biti puno slabija nego na zemlji. Ovakva
dizalica bi se mogla napraviti na napuhavanje, umjesto spajanja dijelova.
Crijevo od čvrstog nepropusnog tekstila napuhano na tlak od 2-3 bara moglo bi poslužiti kao čvrsti
kran dizalice(5). Ovakva dizalica bi morala biti postavljena na mjesečev modul(1), na postolje
dizalice(3). Unutar mjesečevog modula(1) nalazio bi se teret(2) kojeg treba iskracati na mjesečevu
površinu. Na postolju dizalice(3) nalazi se rotirajuća ploča(4) na koju je čvrsto prišvršćen balon koji
služi kao kran dizalice(5). Kada je ispuhan ovaj kran dizalice(5) zauzima vrlo mali volumen što se
vidi na Sl. 1. , a kada se napuše na tlak od 2-3 bara balon se pretvara u zakrivljeni kran dizalice(5)
što se vidi na Sl. 2 i Sl. 3.
Na vrhu krana dizalice(5) nalazi se električna dizalica(6).
Kada se teret(2) treba uzeti iz mijesečevog modula(1) najprije se zrakom napuše kran dizalice(5).
Time se električna dizalica(6) postavlja iznad tereta(2). Tada električna dizalica(6) odmota sajlu
dizalice(7) koja se pričvrsti za teret(2). Nakon toga električna dizalica(6) namota sajlu dizalice(7)
čime je teret podignut na visinu iznad mjesečevog modula(1). Tada se kran dizalice(5) zakrene za
180 stupnjeva čime je teret(2) postavljen izvan prostora mjesečevog modula(1). Zakretanjem krana
dizalice(5) zakreće se i rotirajuća ploča(4) koja je ležajevima spojena za postolje dizalice(3). Ovo
zakretanje krana dizalice vrši se daljinski električnim motorom(8) koji je smješten na postolje
dizalice(3) i koji zakreće rotirajuću ploču(4.) Zakretanjem ove rotirajuće ploče(4) zakreće se i kran
dizalice(5) koji je čvrsto spojen na ovu rotirajuću ploču(4).
Na isti način bi se mogli napraviti i veliki mjesečevi roboti na kojima bi se zglobovi sa ležajevima i
elektromotorima napraviti od čvrstog metala, dok bi se "tijelo", "ruke" i "noge" mogle napraviti od
dugačkih uskih balona napuhanih zrakom.

107
 Svemirske stanica za trajni boravak ljudi

Do danas je izgrađeno nekoliko svemirskih stanica za stalni boravak ljudi. Izrađene su od čvrstog
materijala i u komadu odnesene u svemir na lokaciju gdje su postavljene na određenoj visini iznad
zemlje. Zbog toga izgledaju kao velike cijevi sa bočnim ulazom.
Osnovna mana im je ta što u njima nema gravitacije pa ljudi u njima mogu boraviti ograničeno
vrijeme. U slučaju dužeg boravka kod posade bi većina mišića mogla atrofirati.
Drugi nedostatak je vrlo mali volumen svemirske stanice, pa je samim time ograničen i broj ljudi
koji može boraviti u stanici.
Ovi problemi se mogu riješiti tako da se svemirska stanica na zemlji napravi od elastičnog tekstila
kao veliki balon (1) koji bi u svemiru rotirao oko svoje osi. Ovaj balon (1) bi gledano iz pravca osi
rotacije bio okrugao, a gledano okomito na os rotacije ima oblik elipse. Unutar ove svemirske
stanice bi se nalazile pregrade također izrađene od elastičnog materijala. Pregrade koje su
postavljene paralelno sa osi rotacije bi imale ulogu paluba (2) po kojima bi se ljudi mogli kretati
dok bi pregrade postavljene okomito na os rotacije imale ulogu pregradnih zidova(3). Pregradni
zidovi (3) i palube (2) bi na sebi trebale imati otvore u koje bi se naknadno u svemiru postavljala
klizna vrata raznih veličina koja bi morala biti izrađena od čvrstog materijala.
Svemirska stanica bi se u svemir slala u upakiranom obliku, te bi se tamo utiskivanjem zraka
proširila u oblik velikog balona. Nakon toga bi se na stanicu, bočno prilijepila pristaništa za
opskrbu(4). Ova pristaništa za opskrbu (4) izrađena u obliku široke cijevi bi bila izrađena od čvrstog
laganog metala, a nalazila bi se na samoj osi rotacije balona(1). Kroz njih bi se ulazilo i izlazilo u
balon(1), pri čemu bi se kod ulaska u njih izvana najprije stvarao vakum, a odvajanjem od letjelica
za opskrbu u njih bi se puštao zrak, te bi se tada iz ovih pristaništa za opskrbu (4) ulazilo u sam
balon(1).
Tlak u balonu (1) bi trebao biti 1 bar. Rotacija balona oko svoje osovine stvarala bi gravitaciju.
Gravitacija bi bila različita na pojedinim palubama(2). Na palubama bližim osi rotacije gravitacija
bi bila manja, dok bi na palubi koja je najviše udaljena od osi rotacije gravitacija trebala biti kao na
zemlji. Na toj najširoj palubi bi boravili ljudi, dok bi palube bliže osi rotacije služile kao skladište
opreme, materijala i hrane.

108
Ovakva velika svemirska stanica sa više paluba(2) bi imala dovoljno prostora i za uzgoj hrane, te za
preradu otpadne vode u pitku vodu. Kako bi povrće moglo rasti na nekoj od paluba(2) balon(1) bi sa
strane morao imali površine koje djelomično propuštaju svijetlost potrebnu za rast biljaka.
Na većinu vanjske površine balona(1) bi mogle biti prilijepljene elastične foto ćelije koje bi
proizvodile električnu energiju potrebnu za rad i održavanje svemirske postaje.

Energetika mjesečevih baznih stanica

NASA-a ima planove za ponovno slanje ljudi na mjesec, ali ovaj puta u misiju trajnijeg
boravka. Za taj projekt moraju riješiti puno problema. Najvažniji problemi su oko distribucije,
upravljanja i skladištenja električne i toplinske energije kako bi se održala trajna ljudska prisutnost i
početak industrijskih aktivnosti.
Najlogičniji izbor za dobivanje energije je solarna energija koje tamo ima vrlo mnogo, ali je
problem noć koja traje 350 sati. Za vrijeme noći temperature se spuste vrlo nisko, pa je temperaturu
prikupljenu tijekom dana potrebno sačuvati za korištenje tijekom noći.
Za akumulaciju toplinske energije najlogičnije riješenje je zagrijavanje zraka tijekom dana, te
prenošenje te energije u tlo. Korištenje vode kao fluida nije pogodno zato što se voda može lako
smrznuti. Za vrijeme noći ta akumulirana toplinska energija u stijenama bi se koristila za
zagrijavanje prostora u kojem borave ljudi, ili rastu biljke za prehranu. Za ovo bi bilo dovoljno
izbuštiti rupe u tlu u koje bi se postavile plastične, ili aluminijske cijevi kroz koje bi strujao zrak
koji na površini struji kroz solarne kolektore za zagrijavanje fluida.
Akumuliranje električne energije dobivene sunčanim foto panelima je puno teže. Baterije imaju
svoju težinu i teško ih je donijeti sa zemlje. Zato je za proizvodnju električne energije potrebno
drugo riješenje. Oko baznih stanica potrebno je, osim kolektora za zagrijavanje fluida postaviti i
fotopanele koji bi po danu davale dovoljno električne energije. Kako bi se i po noći od 350 sati
dobila električna energija potrebno je u pogodnu orbitu oko mjeseca postaviti male satelite sa
velikim raširenim aluminijskim folijama koje bi reflektirale sunčanu svijetlost prema baznoj stanici.
Nekoliko ovakvih satelita postavljenih oko mjeseca bi mogle prostor oko baznih stanica dovoljno
osvijetliti za normalan rad fotoćelija i po mraku. Usput bi ova reflektirana svijetlost i zagrijavala
prostor oko bazne stanice, te omogućavala rast biljaka kroz 350 sati noći u prostoru za uzgoj hrane.

109
 Kako najlakše napravit nastambe na mjesecu?

Razvojem svemirskih tehnologija sve je izglednije kako će se uskoro morati graditi nastambe za
duži ili kraći boravak ljudi na mjesecu. Ti kolonizatori morat će savladati niz problema.
Prvi problem je kako napraviti prostorije za rad i odmor?
Drugi problem je kako napraviti kupaonice, umivaonike i toalet za nuždu?
Treći problem je kako uzgajati svježu hranu?
Četvrti problem je kako otpadne vode i biološki otpad preraditi u čistu vodu i u gnoj za biljke?
Riješenje svih tih problema se mora temeljiti na činjenici kako je na mjesecu gravitacija 6 puta
manja nego na zemlji, dok je pritisak atmosfere jednak nuli, to jest atmosfera ne postoji.

Zahvaljujući tim spoznajama sve prostorije je moguće napraviti na zemlji u obliku balona koje se
mogu smotati.
Na mjesecu utiskivanjem zraka ti baloni se šire i pretvaraju u zatvorene prostore.
Baloni bi se mogli izrađivati u dva oblika.
Prvi oblik je kupola(1), a drugi oblik je tunel(2). I kupole(1) i tuneli(2) na dnu imaju proširenje koja
se sidrima(4) pričvršćuju za tlo. Prilikom montaže kupole(1) i tunele(2) bi trebalo staviti pod tlak od
0,05 bara. Ovaj pritisak bi kupole(1) i tunele(2) doveo u radni položaj, ali bi bili mekani i podložni
širenju. Tada bi se u ova proširenja kupola(1) i tunela(2) (koji se nalaze na razini poda) postavila
sidra(4) koja se zabijaju u tlo. Nakon toga tlak u kupolama(1) i tunelima(2) bi se mogao dići na
radni nivo od 1 bara, a na proširenja bi se mogla nabacati zemlja iz okoline i to do visine od 1,5 m
od razine poda kupola(1) i tunela(1). Tlo bi štitilo kupole(1) i tunele(2) od dizanja od tla, čime bi se
poboljšala funkcija sidara(4). Osim toga, zemlja oko kupola i tunela bi štitila od bočne radijacije iz
svemira. Kad se kupole(1) i tuneli(2) stave pod tlak od 1 bara tada bi njihova tvrdoća, to jest
otpornost na pritisak izvana bila otprilike jednaka kao što je tvrdoća automobilske gume napuhane
na 1 bar. Između kupola(1) i tunela(2) postavljala bi se klizna vrata(3) i ona bi bila jedini čvrsti
dijelovi nastambe. Sa jedne strane na ova klizna vrata(3) bile bi spojene kupole(1), a sa druge
tuneli(2). Klizna vrata(3) bi morala izdržati pritisak zraka od najmanje 2 bara kako bi u slučaju
proboja jedne kupole zadržala pritisak u svim drugim kupolama i tunelima. Klizna vrata(3) bi taj
pritisak morala izdržati bez obzira sa koje strane je došao gubitak tlaka zraka.
110
Materijal od kojeg bi se pravile kupole(1) i tuneli(2) trebali bi biti djelomično prozirni na vidljivu
svjetlost, ali i što više otporni na štetna zračenja. Kupole(1) i tuneli(2) bi trebali odbijati oko 90%
svjetlosti, dok bi preostalih 10% bilo dovoljno za održavanje temperature i svjetlosti u kupoli(1), ili
tunelu(2) za vrijeme dok ih obasjava sunce. Kada za vrijeme mjesečeve noći do kupola(1) ili
tunela(2) ne dopire svijetlost trebalo bi ih zagrijavati i osvjetljavati. Osim kupola(1) i tunela(2) za
boravak ljudi morale bi postojati i dodatne kupole ili tuneli za uzgoj hrane, te kupole i tuneli za
izdvajanje bio otpada, kupole i tuneli za dobivanje čiste vode iz biološkog otpada.
Voda od tuširanja, voda iz umivaonika i prljava voda iz toaleta bi se pritiskom iz radnog prostora
slala u posebne kupole(1) koje bi služile za preradu otpada. Pritiskom na neku polugu otvarali bi se
otvori na odvodima za vodu u tuševima, umivaonicima i toaletima. Pritisak u kupoli(1) za preradu
otpada bi trebao biti 0,9 bara što je dovoljna razlika koja bi otpadne vode iz stambenih kupola(1)
tiskala u kupolu(1) za preradu otpada. Kupola(1) za preradu otpada bi trebala biti izrađena od
prozirnog materijala kako bi se za vrijeme mjesečevog dana temperatura digla na temperaturu na
kojoj bi amonijak isparavao, a štetne bakterije u otpadu bi se uništavale. Ispareni amonijak bi se
zajedno sa drugim plinovima ispuštao u kupole(1) gdje se uzgajaju biljke i služio bi kao gnojivo za
biljke. Zbog toga bi tlak u kupolama(1) za uzgoj biljaka mogao biti oko 0,8 bara. To je dovoljna
razlika u tlakovima koja bi sve plinove iz kupole za preradu otpada potiskivale u kupole za uzgoj
bilja. Prokuhane prljave otpadne vode bi se iz kupole za otpad slale u kupole za proizvodnju pitke
vode. Tlak u ovoj kupoli bi trebao biti 0,7 bara kako bi pritisak tjerao otpadne vode iz kupole za
preradu otpadnih voda u kupolu za proizvodnju pitke vode. Ova kupola bi morala biti prozirna kako
bi se za vrijeme mjesečevog dana u njoj stvarala viša temperatura koja bi došlo do snažnog
isparavanje vode. Vruća vodena para bi se cijevima odvodila duboko u zemlju gdje bi se hladila, te
bi se ohlađena na temperaturu od oko 20 stupnjeva celzijusovih spremala u kupole koje bi služile
kao skladišta vode. Gusta smjesa preostale vode i otpada bi se iz kupole za proizvodnju pitke vode
prebacivala u posebnu kupolu u kojoj bi tlak mogao biti oko 0, 6 bara. Ova kupola bi služila kao
skladište tekućeg gnojiva za bilje, te bi se odavde povremeno slalo u kupole za proizvodnju svježeg
bilja. Za vrijeme mjesečeve noći sunce ne bi moglo zagrijavati kupole(1) i tunele(2) te bi ih trebalo
zagrijavati. Zagrijavanje bi se obavljalo pumpanjem vode ili zraka kroz cijevi koje su postavljene
duboko u tlo. Pri tome bi se koristila temperatura tla koje je tlo dobilo prethodnim hlađenjem vruće
vode ili zraka pri postupku hlađenja na temperaturu od oko 20 stupnjeva celzijusovih. Na taj način
tlo bi za vrijeme mjesečevog dana služilo kao hladnjak vodene pare, dok bi za vrijeme mjesečeve
noći služilo kao akumulator toplinske energije koja je potrebna za zagrijavanje svih prostora
tijekom noći.
Električna energija bi se mogla dobivati iz fotopanela koji bi bili postavljeni oko kupola, dok bi
akomulatori električne energije trebali biti postavljeni unutar određenih radnih kupola(1) ili
tunela(2) kako bi ih ljudi mogli lako nadgledati. Za sve ove uvjete platno od kojega bi bili izrađeni
ovi baloni u obliku kupola(1) i tunela(2) morali bi biti višeslojni.
Vanjsko platno bi trebalo biti otporno na kidanje pod udarcima, te na visoke temperature koje
vladaju za vrijeme mjesečevog dana, ali i na niske temperature koje vladaju za vrijeme mjesečeve
noći.
Drugu sloj u materijalu od kojih su izrađene kupole(1) i tuneli(2) morao bi biti od elastičnog
materijala koji bi svojim širenjem mogao začepiti eventualne mikrofrakture koje bi mogle nastati
udarom mikrometeora, ili sitnih čestica iz okoline.
Treći unutrašnji sloj platna bi morao biti ugodan za ljudski dodir, ali i dovoljno čvrst i otporan na
kidanje u slučaju nenamjernog pada noža, ili drugih oštrih predmeta.

111
 Od kakvog građevnog materijala bi se mogle graditi nastambe na
mjesecu?

Na zemlji se mnogi materijali koriste u građevinarstvu. Neki materijali poput drveta se

jednostavno uzimaju iz okoline, dok se neki materijali proizvode u velikim tvornicama cementa,
opeke, ili željeza.
Na mjesecu takve tvornice ne postoje. Donijeti materijal sa zemlje previše je skupo. Zbog toga će se
samo prve najnužnije nastambe moći donijeti sa zemlje, dok će se materijal za sve kasnije morati
pronaći u okolini.
Na mjesecu nema vode u većim količinama pa se ne može praviti beton. Nema ni drveta pa se ni
drvo ne može koristiti. Jedini dostupan materijal je prašina, pijesak i stijene sa mjesečeve površine.
Od toga je iskoristiv kamen, pijesak ili prašina od kvarca, sode i vapnenca, a mogu se
iskoristiti i neki drugi oksidi.
Ovi materijali bi se mogli iskoristiti za proizvodnju staklenih niti koje bi mogle poslužiti kao
osnovni građevinski materijal na mjesecu. Za ovakvu proizvodnju bilo bi potrebno na mjesec
dopremiti tri vrste robota, na lokaciju gdje ima dovoljno sirovina za proizvodnju stakla. Svaki robot
bi morao imati aplikacije koje mu omogućuju samostalan rad i proizvodnju onoga za što su
namijenjeni. A za samostalni rad potrebno ih je opskrbiti i sa mnogim senzorima od kojih svaki
mora imati i rezerve kako bi se moglo raditi i u slučaju kvara određenog postotka senzora.
Prva vrsta robota bi bili samostalna pokretna vozila sa velikom površinom fotoćelija koji bi
proizvodili električnu energiju za potrebe drugih robota.
Druga vrsta robota bi bili rudarski roboti koji bi uzimali potrebnu prašinu, pijesak i stijene sa tla,
te u svojoj unutrašnjosti električnom energijom taliti i proizvoditi tanke staklene niti. Ove niti bi se
namotavale na kolute koje bi uzimali roboti pauci, a energiju za rad bi dobivali od prve vrste robota
koji proizvode električnu energiju.
Treća vrsta robota su roboti pauci koji bi uzimali kolute sa staklenim nitima te ih koristili kao
materijal za izgradnju raznih nastambi i drugih objekata. To bi radili postavljanjem staklenih niti u
različitim smjerovima, te međusobnim varenjem pojedinih niti koje se dodiruju. Varenje bi se
obavljalo laserima, a energiju bi dobivali od prve vrste robota koji proizvode električnu energiju.
Međusobnim lijepljenjem staklenih niti mogli bi se stvarati zidovi određene debljine u ravnim, ili
zaobljenim oblicima. Kada se stvore određene prostorije u obliku okruglih iglua, hodnika unutrašnja
i vanjska površina zidova bi se morala zagladiti potpunim sljepljivanjem staklenih niti koje se
nalaze na površini. Nakon toga bi se u takve objekte mogao pustiti zrak, a zidovi bi morali biti
dovoljno debeli i jaki kako bi mogli izdržati pritisak zraka od 1 bara sa unutrašnje strane. Svi
objekti bi morali imati najmanje dvoja vrata sa komorom između njih iz kojih bi se usisavao zrak
kad se ulazi ili izlazi iz objekata. Sami zidovi bi djelomično propuštali svjetlost, te stoga ne bi bili
potrebni prozori.
Pošto bi ovakvo staklo izrađeno od staklenih niti bilo vrlo otporno na lomove od njega bi se mogli
izrađivati i razni drugi objekti kao što vrata, kvake, veće posude, veći alat i slično. Sa zemlje bi se
trebalo dovesti samo gumene ili plastične brtve za vrata, te alat koji mora imati puno veću čvrstoću.
A kako bi se na mjesecu mogla u ovakvim objektima proizvoditi i hrana trebalo bi nabaviti i četvrtu
vrstu robota koji bi imali svoje fotoćelije i koji odlazili na polove gdje bi iz stijena i kratera
uzimali led, te tu vodu dostavljali u ljudsku koloniju.

112
 Svemirski toalet za astronaute

Astronauti i u svemiru imaju tjelesne potrebe odlaska na toalet. Ponekad kad im je muka moraju i
povraćati. U svemiru sve to je problem zato što nema gravitacije pa tjelesne izlučevine slobodno
lebde u zraku unutar svemirskih stanica. Kako se to ne bi dogodilo astronauti sve moraju obavljati u
plastične vrećice koje se odmah pažljivo zatvaraju i odlažu.
Kako bi se
astronautima olakšao
boravak u
svemirskim
postajama potrebno
je napraviti toalet
koji sprječava
nekontrolirano
curenje tjelesnih
tekućina. Ovakav
toalet bi morao raditi
na istom principu na
kojem rade uređaji za
strojnu mužnju
krava. Ovakvi uređaji
imaju podtlak koji mlijeko usisavaju i spremaju u posude.
Takav svemirski toalet je prikazan na gornjem crtežu.
Čitav proces se temelji na malom ventilatoru koji stvara podtlak te tjelesne tekućine i izlučevine
uvlači u toaletnu školjku(1), te sve krute i tekuće sadržaje uvlači u rezervoar(6).
Školjka (1) ovog toaleta je u obliku kriške limuna koja tijelo obuhvaća odozdo sa tri strane, što se
vidi bočno na Pic. 1. Školjka(1) ima otvoreni i zatvoreni položaj. Otvoreni položaj školjke(1) se
vidi na Pic. 3. sa prednje strane, i na Pic. 5 odozgo. Zatvoreni položaj školjke(1) se vidi na Pic. 2. sa
prednje strne, i Pic. 4. odozgo. Školjka(1) se zatvara elastičnim poklopcem(2) koji se sastoji od dva
dijela koji su u zatvorenom položaju sastavljeni, dok su u otvorenom položaju razmaknuti.
Elastični poklopac(2) se otvara ručkom za otvaranje(3). Kada se ova ručka za otvaranje(3) stisne
elestični poklopac(2) se otvara, a kada pritisak na ručku za otvaranje(3) prestane elestični
poklopac(2) se automatski zatvara.
Kada se pritisne ručka za otvaranje(3) uključuje se i ventilator zraka(9), te centrifugalni
separator(4). Ventilator zraka(9) uvlači zrak iz školjke(1) prema sebi te time stvara podtlak. Podtlak
sa sobom povlači sadržaj iz školjke(1). Taj sadržaj prolazi kroz centrifugalni separator(4) koji krute
i tekuće čestice tiska u spojnu cijev(5) kroz koju sadržaj odlazi u rezervoar otpada(6). Spojna
cijev(5) u sebi ima zaliske(7) koji sprječavaju povrat sadržaja u obrnutom smjeru.
Zrak i plinovi prolaze kroz centrifugalni separator(4) i dolaze do filtera zraka(8) koji čisti zrak od
štetnih plinova i neugodnih mirisa. Na školjku(1) je priključeno i elestično crijevo(10) u koji se
prikuplja sadržaj povraćanja. Ovo elastično crijevo(10) na svom kraju ima poklopac za
povraćanje(11). Kada se ovaj poklopac za povraćanje(11) otvori automatski se uključuje i ventilator
zraka(9) , te centrifugalni separator(4), čime se sadržaj povraćanja također prikuplja u rezervoar
otpada(6). Čim se poklopac za povraćanje(11) zatvori ventilator zraka(9) i centrifugalni separator(4)
se odmah isključuju.

113
 MEDICINA I POMAGALA

Platforma za unošenje invalida, invalidskih kolica, ili skutera sa

fiksnim okvirom u automobil

U svijetu oko milijardu ljudi imaju neki oblik invaliditeta. To je oko 15% svjetske populacije.
Postoji i mnogo privremenih invalida, što je posljedica bolesti, ozljeda ili starosti. Invalidi imaju
znatno ograničene mogućnosti za normalan život, u prvom redu zbog smanjene pokretljivosti.
Pomoću invalidskih kolica se mogu kretati po kući, dvorištu, ili radnom mjestu. Uz pomoć skutera
mogu otići u obližnje trgovine, ali za odlazak u dalje trgovine, ambulante i slično često im treba
automobili. Pri tome je najveći problem ući u automobil i izaći iz njega. Sve to otežava i
poskupljuje život invalida. Zbog nemogućnosti samostalnog dužeg kretanja mnogi odlaze u staračke
domove, iako se još uvijek mogu sami brinuti o sebi u okviru stana ili kuće. Rješavanjem problema
samostalnog prijevoza invalida znatno bi se smanjili i troškovi brige za njih. Samo u smanjenju
troškova brige u staračkim domovima mogle bi se uštedjeti milijarde.

Rješavanjem problema ulaska u automobil većina ljudi s tjelesnim, senzornim, te kognitivnim

teškoćama dobili bi znatno povećanje kvalitete života i mogućnost samostalne brige za sebe. Teško
im je ući i izaći iz automobila, pošto svoja invalidska kolica moraju staviti u prtljažnik, te tek onda
ući u vozilo i sjesti na položaj vozača ili suvozača. Mnogi ovo mogu tek uz pomoć druge osobe koja
kolica stavlja u prtljažnik, te kod izlaska invalidska kolica vade iz prtljažnika. Ako invalid sam vozi
automobil on često mora na kratko izaći iz vozila da bi otvorio rampu, otišao u trgovinu i slično.
Ovaj problem sa ubacivanjem invalidskih kolica, ili malih skutera sa fiksnim okvirom na mjesto
vozača ili suvozača može se jednostavno riješiti ugradnjom male platforme za dizanje kolica, ili
skutera sa fiksnim okvirom.
Ova platforma ima više dijelova.
U automobil se pokraj srednjeg bočnog stupa automobila postavlja jaka osovina(1) koja se na
donjem dijelu pričvršćuje za dno automobila, a gornji dio se pričvršćuje za bočni stup automobila.
Na ovu osovinu postavljen je držač(2) koji se može 90 stupnjeva slobodno rotirati oko osovine(1), a
ovaj držač(2) svojim vanjskim dijelom drži vijak nosača(3). Ovo se najbolje vidi na Sl.4.

114
Ovaj vijak nosača(3) može se okretati lijevo desno, a okreće ga mali elektromotor(6). Na ovaj vijak
nosača(3) postavljena je jaka matica(5) koja je zavarena na bočnu stranu noseće ploče(4). Ova
noseća ploča(4) je izrađena u obliku slova L, i na nju se postavljaju invalidska kolica prilikom
ulaska u automobil, ili izlaska iz njega. Ovo se također najbolje vidi na Sl.4.
Kada vozač želi izaći iz automobila on se nalazi u položaju prikazanom na Sl. 1. Kako bi izašao iz
automobila najprije mora podići noseću ploču(4) sa dna automobila na nivo iznad bočnog praga
automobila. To se radi uključivanjem elektromotora(6) koji okreće vijak nosača(3). Okretanjem
ovog vijka nosača(3) matica(5) koja se nalazi na boku noseće ploče(4) se diže prema gore. Time se i
invalidska kolica koja se nalaze na nosećoj ploči(4) također dižu prema gore. Na taj način se i
invalid na kolicima diže prema gore. Kada se noseća ploča(4) digne na nivo bočnog praga
automobila invalid otvara vrata automobila i rukama se gura prema van. Na taj način se držač(2)
zakreća za 90 stupnjeva prema van. Time je i vijak nosača(3) zajedno sa nosećom pločom(4)
izbačen izvan automobila, što je prikazano na Sl.2. Daljnjim guranjem invalid zakreće noseću
ploču(4) oko vijka nosača(3) za slijedećih 90 stupnjeva. Time je noseća ploča(4) čitavom širinom
postavljena pokraj automobila, a invalid sa kolicima je okrenut prema stražnjoj strani automobila.
Invalid tada ponovno uključuje elektromotor(6) čime se vijak nosača(3) ponovno okreće, ali ovaj
puta u drugom smjeru, te se time matica(5) na nosećoj ploči(4) spušta prema dolje zajedno sa
invalidskim kolicima. Kada se noseća ploča(4) spusti do tla invalid pokreće svoja kolica ili skuter,
te silazi sa noseće ploče(4). Ovaj položaj se vidi na SL.3.
Kada invalid siđe sa noseće ploče(4) on ponovno uključuje elektromotor(6) čime noseću ploču(4)
diže do nivoa iznad bočnog praga automobila. Kada je digne tada je rukom ugura u automobil, te
zatvara vrata automobila.
Kada mora ući u automobil invalid sve radi na obrnuti način.
Najprije otvori vrata automobila, te rukom noseću ploču(4) izvuče prema van. Elektromotorom(6)
noseću ploču(4) spušta na tlo, te se leđnom stranom invalidskih kolica postavlja na noseću ploču(4).
Tada se uključivanjem elektromotora(6) diže iznad bočnog praga automobila, te se rukama uvlači u
automobil u vozeći položaj. Kada se postavi u vozački položaj elektromotorom noseću ploču(4)
zajedno sa invalidskim kolicima spušta na dno automobila.
I time je spreman za vožnju automobilom po svim cestama na neodređenu duljinu.
Ovakva platforma se može ugraditi u svaki automobil kod kojih su vrata dovoljno široka i visoka da
bi kroz njih mogla proći invalidska kolica bez zapinjanja za prednji stup na kojem se nalaze vrata
automobila.

Kako se riješiti pacova u velikim gradovima?

Da bi pacovi živjeti u gradovima moraju imati dvije stvari, dovoljno hrane i vode, te prostor gdje se
skrivaju.
Hrane u gradovima imaju u izobilju.
Oštećene kante za otpad idealna su im hranilišta. Pogotovo one velike u koje se baca svašta.
A sakrivaju se u kanalizaciji.
Iz kanalizacije izlaze noću, a kada ih je puno čak i po danu. Otvori na kanalizacijskim poklopcima
su napravljeni baš onako kako pacovima odgovara. Dovoljno su široki da se pacovi mogu provući
kroz njih, a i dovoljno mali kako mačke ne bi mogle slijediti pacove u podzemlje. Tamo gdje su
kanalizacijske cijevi oštećene, kroz ta mjesta pacovi mogu prokopati i zemlju, te kroz te rupe izaći
na površinu.
115
A riješenje problema je vrlo jednostavno.
Otvori na kanalizacijskim poklopcima su široki oko 4 centimetra. Širina i visina čeličnih profila
između kojih se nalaze otvori su otprilike jednakih dimenzija, 4 x 4 centimetra. Ovolike dimenzije
su potrebne kako bi kanalizacijski poklopci mogli nositi i najteže kamione koji pređu preko njih.
Iz dimenzija otvora očito je kako su konstruktori mislili samo na njihovu nosivost.
A to što dimenzije otvora odgovaraju baš pacovima nisu razmišljali !
To je druga stručna disciplina !
Istu nosivost imali bi i čelični profili dimenzija 1 cm širine i 4 cm dubine, sa otvorima oko 2
centimetra.
Kroz ovakve kanalizacijske otvore odrasli pacovi ne bi mogli proći.
Prolazili bi samo miševi, koje mačke puno lakše love.

Druga opcija je napraviti veće otvore u kanalizaciju, kako bi mačke i lasice mogle lakše ulaziti u
kanalizaciju i loviti pacove.

Roboti za lov na komarce

Kada navale komarci ljudi se

brane najčešće raznim
repelentima. Ali ako se
nalaze u blizini močvara, to
im puno ne pomaže. Za
uništavanje većeg broja
komaraca potrebno je
zaprašivanje šireg područja
oko kuća. Međutim, ni to ne
pomaže kada je brojnost
komaraca prevelika. U
takvim slučajevima pomaže
samo avio-zaprašivanje.
U uvjetima umjerenih klima komarci su najčešće neugodni, ali nisu previše opasni. U tropskim
krajevima opasnost je puno veća. Tamo su komarci osnovni prenositelji raznih vrlo opasnih bolesti
poput malarije. Jedini način na koji se tamošnja sirotinja može braniti od komaraca je uklanjati iz
okoline sve u čemu se komarci mogu izleći. To su razne odbačene čaše, flaše, konzerve, ili bilo
kakve udubine gdje se može zadržati kišnica. I to je sve što pojedinci mogu učiniti za sebe. Sve
iznad toga u rukama je političkih vlasti.
To bi se uskoro moglo promijeniti.
Pojavili su se roboti koji se postavljaju u uzgajališta riba gdje snimaju ribe koje prolaze pokraj njih,
te traže parazite koji žive na koži riba. Kada ih uoče odmah ih uništavaju laserima. U jednoj sekundi
mogu ubiti više vrlo malih štetočina.

116
Ista ova tehnologija bi se mogla koristiti i za lov na komarce, ali i za lov na muhe, obade, ili
stršljene. Jedini problem je veličina ovakvih robota. Oni su za sada vrlo veliki, ponajviše zbog
velikih akumulatora koji se nalaze u njima.
Da bi se ovakvi roboti koristili za zaštitu od komaraca njihova veličina bi se morala smanjiti na
veličinu žarulje, a dobro bi bilo i kada bi se mogle postaviti na lustere umjesto žarulja. Drugi
problem je cijena. Da bi postali jeftini i time prihvatljivi mnogima morali bi se proizvoditi
masovno.
Kad ova dva problema budu riješena i problem komaraca biti će vrlo kvalitetno riješen. Po jedan
ovakav robot u svakoj sobi, te na terasi, ili u vrtu potpuno će eliminirati komarce kao najveće
prenositelje opasnih bolesti. Pod uvjetom da farmaceutska industrija ne poduzme protumjere i
otkupi i zatvori sve one kompanije koji požele razvijati ovakve robote. Na lijekovima protiv
malarije odlično se zarađuje, kao i na raznim pesticidima.

Računalna tehnologija u medicini

Napredak tehnologije znatno je uticao i na medicinu. Telemedicina je postala posebna grana
medicine uz čiju pomoć se na daljinu mogu izvoditi pregledi pacijenata, ili vršiti operacije pomoću
robotskih ruku kojima se upravlja sa jednog mjesta, a operacija vrši na potpuno drugom mjestu.
Medicinske aplikacije za dijagnostiku već danas mogu mnogo bolje i brže uočiti male metastaze ili
razne izrasline na rengenskim ili CT snimkama organa. Aplikacije koje ispituju pacijentu, a on
odgovara mogu puno bolje i brže otkriti rijetke bolesti nego živi liječnici. Ovakve aplikacije
omogućuju iskusnim liječnicima položaj kontrolora koji samo potvrđuju dijagnostiku aplikacija.
Za dijagnostiku se sve više koriste i ručni uređaji koji služe kao sat, ali i kao uređaj za sportsku i
medicinsku dijagnostiku. Mogu pratiti srčani ritam, disanje, brojati prehodanu ili pretrčanu
kilometražu, upozoravati na preveliki zamor, i slično. Mogućnost ovakvih uređaja se sve više
povećava, te će uskoro moći iz znoja prepoznati mnoge bolesti. U razvoju su i senzori mirisa, a
kada se oni razviju ovakvi ručni uređaju će moći pomoću takvih senzora moći prepoznati veliki broj
bolesti i bolesnih stanja. Već danas se razvijaju mali potkožni uređaji koji mogu vršiti kemijske
analize krvi, a uz pomoć energije izvana mogli bi godinama pratiti kemiju tijela i sliti podatke
vanjskom uređaju poput sata, ili mobitela.
Mobiteli sve sve više koriste za različite potrebe. Osim komunikacije sa poznanicima i
pregledavanje interneta najviše se koriste za zabavu, ali i za medicinu. U Covid pandemiji pojavile
su se aplikacije poput Stop COVID-19 koje su trebale služiti upozoravanju građana da su se možda
našli u epidemiološki rizičnom kontaktu. Tu informaciju svatko tko je dobio poruku o tome može
iskoristiti kao signal na opasnost, te za pojačanu pažnju i izbjegavanje drugih kontakata koji bi
mogli bolest prenijeti dalje. Iako je aplikacija bila dobrovoljna, transparentna, privremena,
kibernetički sigurna i koristila je samo pseudoanonimne podatke njezino korištenje je bilo slabo.
Aplikacija je mogla uključiti i prekograničnu razmjenu podataka između aplikacija, ali ni to nije
puno pomoglo u korištenju aplikacije.

Aplikacija je radila pomoću Bluetootha kojim su uređaji sa aplikacijom međusobno razmjenjivali

svoje nasumične ključeve kada se približe jedan drugom. Pri tome se ne razmjenjuju podatci o
uređaju, vlasniku uređaja ili lokaciji.
U slučaju kada vlasnik nekog mobitela postane pozitivan on šalje poruku o tome koja odlazi svim
mobitelima sa kojima je razmijenio podatke. Tada korisnici tih mobitela dobivaju obavijest i uputu
kako postupiti.

117
Zahvaljujući korištenju privremenih ključeva ni korisnik koji šalje obavijest, ni onaj tko ju prima ne
mogu znati identitet drugih kontakata sa kojima su razmijenili poruke. Ti su se privremeni ključevi
dijelili samo sa poslužiteljem Ministarstva zdravstva, i brisali su se nakon određenog vremena.
Na osnovu iskustva sa ovom aplikacijom mogla bi se napraviti korisna aplikacija za neke buduće
epidemije. Kako bi bila doista korisna morala bi biti instalirana u operativni sustav svakog mobitela,
a ni sam korisnik ju ne bi mogao aktivirati svojom voljom. Uključivala bi se tek kada na nekom
području zdravstvene vlasti proglase epidemiju, ali samo na tom području. Čim se uključi svi
mobiteli na tom području bi bilježili koji mobiteli su im bili u blizini u određenoj dužini trajanja, i ti
podatci bi se na samom mobitelu čuvali određeno vrijeme, nakon čega bi se brisali. Te podatke ni
vlasnik mobitela ne bi smio vidjeti.

Kada netko dobije informaciju kako je bolestan, ili pozitivan na uzrok bolesti koja se širi zrakom
zdravstvene vlasti bi trebale imati mogućnost sa mobitela zaraženog poslati poruku o možebitnoj
zaraženosti svima onima koji su bili u bliskom kontaktu. Na ovaj način zdravstvene vlasti bi mogle
puno brže doći do kontakata koji su možda zaraženi i puno brže bi se epidemija mogla zaustaviti.

Kako se aplikacija ne bi mogla zloupotrijebiti ona bi se nakon nekoliko dana morala isključiti kada
korisnik mobitela napusti područje na kojem traje zaraza.

Kako pojedine države ne bi mogle zloupotrijebiti aplikaciju nju bi uključivale kompanije koje su joj
vlasnici, a na zahtjev zdravstvenih vlasti pojedinih država, i to samo za područje na kojem vlada
epidemija.

Na ovaj način zdravstvene vlasti bi puno brže i sigurnije mogle dobiti popise potencijalno zaraznih
osoba, te ih identificirati. Kroz ovakav filter otkrivanja potencijalno zaraženih mogli bi se provući
samo oni koji sa sobom ne nose mobitele, a takvih je vrlo malo; starci i mala djeca.
Epidemije bi se mogle vrlo lako usporavati i sa jednostavnim kvarcnim svjetiljkama (zrače
UV zrake koje ubijaju mikroorganizme u vrlo kratkom vremenu) postavljenim unutar kućišta raznih
klima uređaja ili zračnih filtera, osobito unutar bolnica gdje ima puno zaraženih, ili liftova gdje se
zagađeni zrak dugo zadržava u malom prostoru.

118
 SPORT
Tricikl za izletnike, lovce, ribolovce, pecaroše, ekologe, skitnice,
beskućnike i klošare
Tricikl je vozilo na nožni pogon koje ima tri točka. Zahvaljujući tome ne može pasti na stranu kao
bicikl, koji se pokreće na isti način, okrećući pedale fizičkom snagom vozača.
Tricikl se najčešće koristi za prijevoz jednog ili dvoje putnika na kraće udaljenosti, a ponegdje se
koristi i za prijevoz tereta. Za vožnju nije potrebno gorivo pa ga najčešće koristi sirotinja koja nema
novca za gorivo, ili izletnici koji ne žele stvarati buku korištenjem motornoga vozila.
Kako bi se zaštitili od padalina
tricikli često imaju platnenu
nadstrešnicu odozgo kako bi
zaštitili izletnike ili turiste -
putnike koje vozač prevozi.
Tricikl bi mogao biti znatno
korisniji kada bi vozaču
omogućio spavanje u triciklu, u
slučaju kada na putu nema gdje
prespavati.
Pretvaranje u putujući krevet
moglo bi biti vrlo jednostavno.
Na mjesto vozača potrebno je postaviti rasklopnu sjedalicu koja se može povlačiti naprijed natrag
kako vozaču odgovara. Iza bi trebala postojati isto takva preklopna sjedalica. U vožnji na prednjoj
sjedalici sjedi vozač koji pokreće pedale tricikla, dok na stražnjoj sjedalici sjedi jedan odrastao
putnik ili dvoje male djece. U slučaju umora, ili padanja noći vozač tricikl se može zaustaviti
pokraj puta, na livadi ili nekom drugom mjesto kako bi se odmorio. Za to je dovoljno prednje
sjedalo povući naprijed, te spustiti naslon sjedala u vodoravni položaj. Nakon toga i naslon
stražnjeg sjedala se treba spustiti u vodoravni položaj. Time se ova dva sjedala spajaju u jednu
površinu na kojoj je moguće ležati. Odjeću i obuću bi stavili u prostor ispod stražnje sjedalice koja
služi kao prtljažni prostor. Kako bi ležanje bilo ugodno sjedalice bi trebale biti napravljene od
mekanog materijala kao fotelje. Kako bi putnik bio zaštićen od okoline čitavo vozilo bi moralo
imati kabinu koja bi čovjeka štitila od kiše ili životinja odozgor, i sa strane. Na taj način tricikl bi
ličio na uski automobil dužine 2,5 metara, te bi se mogao parkirati na maloj površini. Ovakav tricikl
bi bio vrlo koristan izletnicima, te bi im omogućavao boravak u prirodi više dana. Oni bi upotrebom
ovakvog tricikla mogli ići u prirodu bez nošenja i razapinjanja šatora. Na isti način bi ga mogli
koristiti lovci, ribolovci, šumari i ostali ljudi koji se ponekad kreću prirodom više dana.
Danas postoji puno ljudi koji vole svijetom putovati biciklom. Oni negdje moraju spavati. Dok su
izvan gradova obično spavaju u šatoru, a kad dođu u gradove spavaju u hotelima. Ovakav tricikl bi
im omogućio puno ugodnije spavanje u prirodi, čak i kada su na podvodnom i močvarnom terenu.
Ovakvi stari odbačeni tricikli bi bili vrlo korisni i raznim beskućnicima i klošarima koji spavaju
ispod mostova, po napuštenim zgradama, a ponekad i u kanalizaciji. Nabavkom ovakvog
odbačenog, ili darovanog tricikla njihova egzistencija bi se mogla znatno olakšati. Tricikl bi im
omogućio brzi odlazak izvan gradova, u prirodu gdje mogu nabaviti prirodno jestivo, ili ljekovito
bilje. Nakon toga bi se mogli brzo vratiti u grad na mjesto gdje su navikli boraviti i za koje su
emotivno vezani. A po noći bi se sklanjali u svoje tricikle gdje bi bili puno sigurniji nego dok
spavaju u kartonskim kutijama, ili vrećama za spavanje.

119
 Skije, ili sanjke za terenski automobil

Skije su alati koje ljudi stavljaju na noge kako bi se lakše i brže kretali kroz snijeg.
Sanjke imaju istu funkciju, ali na njima netko može sjediti dok ih netko drugi vuče, ili gura.
Terenski automobili
služe za kretanje po
neravnom terenu, a
mogu se koristiti i po
tvrdom i plitkom
snijegu. Međutim, po
dubokom snijegu kada
se dno automobila
spusti na nivo snijega
terensko vozilo se više
ne može kretati.
Kada bi se automobil stavio na sanjke, ili veliku skiju tada bi se mogao kretati svojim kotačima koji
bi bili plitko u snijegu.
Ovakve skije za terensko vozilo ne bi bili teško napraviti.
Osnovni dio ovog alata je velika skija(3) koja leži na snijegu i skliže po njemu. Na skiji(3) se nalazi
nosač automobila(4) koji može biti položen iznad same skije(3), a može ga se dići nekoliko
desetaka centimetara iznad skije(3). Skija(3) i nosač automobila(4) su spojeni podizačima nosača(5)
koji su postavljeni koso u odnosu na skiju(3) i nosač automobila(5), a okomito na njih kada je nosač
automobila(4) podignut iznad skije(3). Podizanje nosača automobila se vrši Vijkom za podizanje
nosača(7), koji sa prednje strane povezuje skiju(3) i nosač automobila(4). Podizanje nosača
automobila(4) se vrši okretanjem Vijka za podizanje nosača(7) čine se udaljenost između prednjeg
dijela skije(3) i prednjeg dijela nosača automobila(4) smanjuje. Time se podizači nosača(5) iz
kosoga postavljaju u okomiti položaj, te tako nosač automobila(4) dižu prema gore. Time se i
automobil(1) diže prema gore i postavlja iznad nivoa snijega. Time se otpor trenja između snijega i
vozila smanjuje, te kotači(2) imaju dovoljno snage za pokretanje automobila(1). Kako se pri
kretanju skija(3) ne bi pomicala u odnosu na automobila(1) nosač automobila(4) mora biti čvrsto
spojen sa samim automobilom(1). Ovo se postiže tako da se hvataljke nosača(6) postave oko
pragova automobila, te zategnu u tom položaju. Pragovi automobila imaju različiti oblik kod svakog
tipa automobila, te hvataljke nosača(6) moraju biti prilagođene pragovima automobila, ili nekim
drugim dijelovima auta koji se nalaze na dnu automobila. Zbog toga bi se ove hvataljke nosača(6)
morale izrađivati posebno za svaki tip automobila.
Upotrebom ovakvih skija za terenske automobile vozilo bi se moglo kretati po dubokom snijegu bez
opasnosti od upadanja u duboki snijeg. Skije bi se u skupljenom položaju mogle prevoziti na
krovnom nosaču tereta, a kod dolaska vozila do dubokog snijega skije se skinu sa krovnog nosača,
postave pod automobil(1). Tada se zakretanjem vijka za podizanje nosača(7) nosač automobila(4)
digne zajedno sa automobilom(1). Nakon toga se nosač automobila(4) čvrsto spoji sa pragovima
automobila zatezanjem hvataljki nosača(6). I time se putnici u terenskom automobilu mogu
nastaviti sigurno kretati preko snježnih nanosa.

120
 Transportna torba - mobilni ležaj za izletnike i vojnike

Transportne torbe
služe za nošenje veće
količine opreme,
odjeće ili drugog
materijala. Koriste ih
putnici, izletnici,
planinari i vojnici.
Pripadnicu
specijalnih vojnih
postrojbi ponekad sa
sobom u
transportnim torbama nose i do 70 kilograma opreme. Transportne torbe se obično nose na leđima.
Putne torbe često na dnu imaju male kotače kako bi ih putnici lakše vukli po cesti.
Ovakve torbe sa malim kotačima ne mogu se koristiti izvan tvrdih ravnih površina. Ako ako se na
dno torbe stavi veliki kotač tada bi se ovakve torbe većih dimenzija mogle vući i po neravnom
terenu, pa i preko prepreka. Sa njima bi vojnici, izletnici, ili planinari mogli vući terete i do stotinu
kilograma, puno lakše nego nositi torbe od 50 kilograma.
Ovakva torba na jednom velikom kotaču dimenzija 200 x 50 x 30 cm mogla bi u sebi nositi i preko
100 kilograma opreme, a jedan čovjek bi je mogao lagano vući, ili gurati. Sa ručkama koje se mogu
postaviti na ramena nosač torbe, izletnik ili vojnik bi istovremeno rukama mogao raditi i druge
stvari.
Prilikom otvaranja torbe ona bi se raširila, pri čemu bi se pretvarala u ležaj. Rastvaranjem torbe
stvara se ravna površina dimenzija do 200 x 130 cm. Pri tome se ručke za nošenje postavljuju u
drugi položaj kako bi služile kao noge za ležaj.
Ovakav ležaj se može postaviti na neravan teren, na podvodni močvarni teren, ili na kameniti teren,
a da čovjek koji leži na ležaju to i ne osjeti. Na ležaju bi čovjek bio zaštićen i od većine malih
životinja koje pužu po tlu. Iznad ležaja bi se mogao postaviti šator, bez ravnanja terena ispod šatora,
a čak i u plitkim vodenim površinama. Time bi ležaj bio zaštićen i odozgo od padalina.
Korisnici ovakve transportne torbe bi imali dvije koristi; mogli bi prenositi puno više tereta, te bi
imali puno udobniji i sigurniji ležaj. To bi najviše koristio izletnicima koji putuju više dana po
neravnom terenu, a također i vojnicima na dužim akcijama kada moraju nositi puno opreme. Ako bi
se dno torbe izradilo od čelične ploče tada bi se torba bacanjem na bok mogla koristiti i kao zaklon
u slučaju iznenadnog napada protivnika.

121
 Kako postaviti viseću mrežu za ležanje na mjestima gdje nema
drveća

Viseće mreže za ležanje i spavanje

pojavile su se na brodovima
jedrenjacima. U njima čovjek može
ležati ili spavati. Danas ih često
koriste planinari, izletnici i vojnici
dok borave u šumi. Osobito su
korisne u močvarama gdje je tlo
vlažno, ili u pustinjama gdje ima
puno škorpiona i zmija.
Problem je to što viseća mreža mora
imati dvije točke između kojih će se
razapeti. Tamo gdje nema drveća
potrebno je napraviti oslonac na koji se mreža može objesiti.
Oslonac se može napraviti sa 4 mala sklopiva štapa koji se mogu lagano razvući. Ovi štapovi
izgledaju kao sklopivi štapovi za lov na ribe. Moraju biti dovoljno jaki da izdrže silu od najmanje
200 kilograma.
Montaža je vrlo jednostavna.
Tri razvučena štapa se postave okomito u oblik piramide.
Jedan štap se krajevima objesi na postavljenu piramidu.
Na krajeve tog vodoravnog štapa se poveže mreža za ležanje.
Na taj način do čovjeka u mreži ne mogu doći životinje.
Preko čitave konstrukcije se može postaviti i lagano platno za zaštitu od kiše.
Konstrukcija se može vrlo lako i brzo rastaviti, te spakirati u vreću.

122