1

12. TEORIJA PLASTIČNOSTI

12.1. Uvod u probleme plastičnosti

Područje mehanike kontinuuma koje se bavi izučavanjem naponsko-deformacijskih stanja

materijala s plastičnim ponašanjem naziva se «teorija plastičnosti». Osnovna pretpostavka
opće prihvaćena u teoriji plastičnosti jest da odgovor materijala na vanjsko opterećenje ne
ovisi o vremenu t, odnosno o brzini deformacije. Bolje rečeno, ako takva ovisnost i postoji
ona je malena i može se zanemariti. Teorija plastičnosti se razvijala na dva različita nivoa i to
matematički i fizikalni. Matematička teorija plastičnosti razmatra probleme na nivou
materijalnog kontinuuma, dok fizikalna teorija plastičnosti proučava plastično deformiranje
na mikrorazini tj na razini molekularne rešetke. U primjenjenoj inženjerskoj praksi mi se
bavimo matematičkom teorijom plastičnosti. Zadatak matematičke teorije plastičnosti jest da
eksperimentalne podatke o plastičnom ponašanju materijala formulira pomoću matematičkih
jednadžbi. Ova se dakle teorija zasniva na pretpostavkama i hipotezama koje se temelje na
rezultatima eksperimenata.
Razvoj teorije plastičnosti započinje u drugoj polovici devetnaestog stoljeća. Francusti
istraživač Tresca je na temelju eksperimenata definirao jedan od važnih kriterija prelaska
materijala iz elastičnog u plastično područje (1864). Nešto kasnije (1870) Saint Venant je dao
fizikalno tumačenje Trescina uvjeta plastičnog popuštanja materijala za slučaj ravninskog
stanja naprezanja, dok je Levy isto značenje proširio na stanje naprezanja u prostoru.
Početkom dvadesetog stoljeća publiciran je niz značajnih radova iz teorije plastičnosti. Meñu
njima su svakako najvažniji radovi: Von Misesa, Henckya, Prandtla i Reussa na osnovi kojih
je formulirana opća teorija plastičnosti idealno plastičnih materijala. Punu afirmaciju teorije
plastičnosti doživjela je pedesetih godina prošlog stoljeća kada je došlo do poopćavanja
pojedinih razmatranja i odgovarajuće matematičke formulacije zadaća plastičnosti. U tom
razvoju važnu ulogu imale su poznate škole Prandtla i Reussa u SAD-u, te Iljušina i Kačanova
u SSSR-u.

12.2. Eksperimenti o plastičnom deformiranju

Mehanička, elastična i plastična svojstva materijala odreñuju se uglavnom jednosmjernim

testovima na tlak ili vlak odnosno pritisak ili rastezanje. Pri tome se bilježi ovisnost izmeñu
sile koja djeluje na uzorak i ukupnog pomaka na uzorku. To je poznati (F-∆l) dijagram.
Djeljenjem sile F sa početnom površinom poprečnog presjeka uzorka Ao dobiva se
konvencionalno ili tehničko naprezanje σo, a djeljenjem pomaka ∆l početnom duljinom lo
dobiva se konvencionalna prosječna deformacija ε dakle imamo:

F ∆l
σo= i εo= (12.1)
Ao lo

Prema tome (σo-ε) dijagram jest ovisnost konvencionalnog naprezanja σo o prosječnoj

deformaciji εo. Za razliku od konvencionalnog naprezanja, stvarno naprezanje se dobiva
djeljenjem sile F s trenutnom površinom poprečnog presjeka uzorka A. Budući da je zbog
Poissonovog efekta kod rastezanja štapa A uvjke manji od Ao, to je u slučaju rastezanja uzorka
stvarno naprezanje uvjek veće od konvencionalnog (slika 1.12).
 2

stvarno naprezanje
L'

B B' konvencionalno
T M naprezanje

E
L

σL'
σT σM
σE P σL
σP

C
0 εp εe ε

Sl. 12.1. Dijagram rastezanja čelika

Gdje su:

- granica proporcionalnosti σp - naprezanje do kojeg je deformacija linearno

proporcionalna s naprezanjem.

- granica elastičnosti σE - naprezanje do kojeg se materijal ponaša elastično sa

zanemarivim trajnim plastičnim deformacijama.

- granica popuštanja (tečenja) σT - naprezanje kod kojeg materijal počinje popuštati

(teći), tako da deformacije rastu bez prirasta naprezanja.

- granice nosivosti ili čvrstoća σM - naprezanje pri kojemu je tangenta na konvncionalni

(σo-εo) dijagram horizontalna (ekstrem) što predstavlja maksimalno konvencionalno
naprezanje.

- granice loma σL - naprezanje prilikom sloma uzorka u konvencionalnom smislu FL/σo.

- granice loma σL' - naprezanje prilikom sloma uzorka ili stvarno naprezanje u trenutku
sloma σL'=FL/A.

Iz dijagrama (12.1.) se vidi da se uzorak u točki T deformira pri konstantnoj sili odnosno
naprezanju. Nakon točke T naprezanje ponovo raste zbog ojačanja odnosno očvršćenja
materijala (strain hardening). U točki M naprezanje postiže maksimum. Nakon točke M
konvencionalno naprezanje opada radi pojave plastičnog grla ili omekšanja (strain softening),
dok stvarno naprezanje raste sve brže, jer se kontrakcija presjeka brzo povećava.
Kod rastezanja čeličnog uzorka treba spomenuti da se svojstva plastičnosti smanjuju sa većem
postotkom ugljika u čeliku (slika 12.2.)
 3

visoki postotak C

srednji postotak C

mali postotak C

Sl. 12.2. Prikaz (σ-ε) dijagrama čelika s različitim udjelom ugljika

12.2.1. Ciklički testovi i Bauchingerov efekt

Čelik kao jedan od najplastičnijih materijala koji se koriste u graditeljstvu i industriji

pokazuje slične karakteristike u području rastezanja i pritiska. Slično se ponašaju i ostali
metali s izraženim plastičnim svojstvima. Na slici (12.3.) prikazani su dijagrami rastezanja i
pritiska čelika i drugih metala sa izraženim plastičnim svojstvima.

+σ
čelik

metali
σT

-ε +ε
σT

-σ
Sl. 12.3. Dijagram rastezanja i pritiska čelika i drugih metala
 4

Čelik kao i neki drugi metali pri uzastopnim cikličkim opterećenjima pokazuje posebno
svojstvo vezano uz granicu popuštanja i početak plastičnog tečenja što je prvi otkrio
Bauchinger i po njemu nazvano «Bauchingerov efekt». Ovo svojstvo se očituje u sljedećem.
Ako se čelični uzorak čiji dijagram vidimo na slici (12.4.) rasteretimo u točki koja je viša od
početne granice popuštanja σT+ i ponovo opteretimo u istom smjeru materijal će pokazati
novu veću granicu popuštanja σT1+. Dakle σT1+>σT+. Meñutim ako se materijal nakon
rasterećenja optereti u suprotnom smjeru, dakle pritisne popuštanje ili tečenje materijala σT-
započet će u točki koja ima manju vrijednost u odnosu na σT+. Dakle σT-<σT+. Opisano
svojstvo predstavlja Bauchingerov efekt. Zbog očvršćivanja materijala i zbog Bauchingerovoa
efekta stalno se mijenja granica popuštanja materijala. Ova pojava se dobro vidi na dijagramu
jednosmjernog cikličkog testa mekanog plastičnog čelika slika (12.4.).

+σ

+
σT3+ σT4
+
σT σ+T1

-ε 0 +ε
- σ-T1
σT3- σT2

ε- ε+

-σ
Sl. (12.4.) Ponašanje elastoplastičnog materijala pri cikličkom testu

12.3. Logaritamske i stvarne deformacije

Do granice popuštanja materijala, stvarni i konvencionalni dijagram rastezanja materijala se

gotovo ne razlikuju. Tek u području opterećenja za koje je naprezanje σ veće od naprezanja na
granici popuštanja nastaju značajnije razlike izmeñu tih naprezanja. U tom se slučaju ukupna
deformacija može prikazati kao suma elastičnog i plastičnog dijela

ε=εel+εpl (12.2)

U modeliranju konstrukcija radi veće sigrunosti se zahtjeva da plastične deformacije budu

male ili da ih uopće nema pa je:
εij=εijel (12.3)

U području plastičnog oblikovanja materijala, gdje se često zahtjeva da predmeti ili

konstrukcije budu trajno deformirane vrijedi:
 5

εij=εijpl εijpl>>εijel (12.4)

Uglavnom nakon prelaska granice popuštanja nastaju velike deformacije i velike promjene
početnih duljina, tako da računanje naprezanja i deformacija u odnosu na početne dužine i
poprečne presjeke ne daje sliku stvarnog ponašanja materijala. Stoga je potrebno deformacije
računati u odnosu na trenutne duljine uzorka:

dl
dε'= (12.5.)
l

što definira prirast deformacije u odnosu na prirast duljine uzorka dl i trenutne duljine uzorka
l. Ta veličina predstavlja prirast stvarne ili prirodne deformacije.

l
dl l  l + ∆l 
ε'= ∫ = ln =ln  o  = ln(1+ εo ) (12.6.)
l0
l lo  lo 

Prirodna deformacija ili stvarna deformacija se još naziva i logaritamska deformacija. Izraz
(12.6.) predstavlja vezu izmeñu konvencionalne deformacije εo i stvarne ε' preko prirodnog
logaritma. Na sličan način se stvarno naprezanje σ izražava preko konvencionalnog
naprezanja σo. Polazi se od činjenice da se pri plastičnom deformiranju ne mjenja volumen
uzorka pa vrijedi:

V=Ao lo=A l odnosno Ao/A=l/lo (12.7.)

Pomoću (12.1.) imamo:

F A l
σ= F = o
= σo (12.8.)
A Ao A lo

Budući da je l=lo+∆l što uvrstimo u (12.8.) daje:

 lo + ∆l 
σ=σo   = σo(1+εo) (12.9.)
 o l

Isto tako pri plastičnom deformiranju nema prirasta volumena pa vrijedi za V=A l

dV=A dl+l dA=0 (12.10.)

iz čega se dobije:

dA dl
= − = − dε ' (12.11.)
A l
Dalje koristimo činjenicu da je sila funkcija naprezanja i površine poprečnog presjeka F=σA.
Sila raste za vrijeme deformacija uzorka zbog ojačanja materijala, a nakon toga opada zbog
 6

postupnog smanjivanja poprečnog presjeka. U odreñenom momentu doseže maksimum pri

kojem je prirast sile jednak nuli dF=0.

dσ ' dA
dF=σ'dA+Adσ'=0 odnosno = (12.12.)
σ' A
Kombiniranjem izraza (12.11.) i (12.12.) dobivamo:

dσ'=σ'dε' (12.13.)

čime je uspostavljena veza izmeñu stvasrnih naprezanja i stvarnih deformacija pri rastezanju
elastoplastičnih uzraka. Analogno logaritamskoj duljinskoj deformaciji pri jednosmjernom
rastezanju možemo definirati i logaritamsku volumensku deformaciju u obliku:

dV
= dεV ' (12.14.)
V

odakle analogno (12.6.) slijedi:

V
εV'=ln (12.15.)
Vo

pri čemu je Vo-početni volumen, a V-trenutni volumen. Neka je Vo=lxo lyo lzo i V=lx ly lz tada
je prema (12.15.):

 lx l y lz  ,
εv'=ln   = ε x + ε y, + ε z, (12.16.)
l l l 
 xo yo zo 

Budući da u plastičnom području nema promjene volumena vrijedi:

pl
 dV 
  =0 (12.17.)
V 

Temeljem izraza (12.16.) imamo:

dεVpl =dεxpl+dεypl+dεzpl=0 (12.18.)

U slučaju jednosmjernog naprezanja vrijedi:

dεxpl=dεypl=-νpl dεzpl, što uvršteno u (12.18.) daje

dεVpl=(1-2νpl)dεzpl=0 (12.19.)

odakle slijedi Poissonov koeficijent u plastičnom području u iznosu:

νpl=0.5 (12.20.)

U elastičnom području poissonov koeficijent se kreće u iznosu od 0<νel<0.5.

 7

12.4. Idealizacija elastoplastičnog ponašanja

Stvarni (σ-ε) dijagrami ponašanja materijala su vrlo složeni da bi se mogli direktno primjeniti
u analitičkoj ili numeričkoj obradi problema plastičnosti. Da bismo olakšali analizu plastičnog
deformiranja materijala stvarni se dijagram zamjenjuje njegovom idealizacijom, pri čemu
idealizirani dijagram zadržava bitne značajke stvarnih dijagrama.

Dijagram na slici (12.5) predstavlja idealizaciju ponašanja «kruto-idealnoplastičnog»

materijala, dok dijagram na slici (12.6.) predstavlja idealizaciju ponašanja «elasto-
idealnoplastičnog» materijala.

m F
σT

0 ε

Sl. (12.5.) Idealni dijagram kruto-idealnoplastičnog materijala

m F
σT
E
1
0 ε

Sl. (12.6.) Idealni dijagram elasto-idealnoplastičnog materijala

Dijagram na slici (12.7.) predstavlja idealizaciju ponašanja “kruto-linearnoočvrščujućeg”

materijala, dok dijagram na slici (12.8.) predstavlja idealizaciju ponašanja “elasto-
linearnoočvrščujućeg” materijala.
 8

E
1
F
m
σT

0 ε
Sl. (12.7.) Idealni dijagram kruto-linearnoočvrščujućeg materijala

E2

1 E2 F

E1
m
σT
E1+E2

1
0 ε
Sl. (12.8.) Idealni dijagram elasto-linearnoočvrščujućeg materijala

Dijagram na slici (12.9.) predstavlja idealizaciju ponašanja elasto-linearnoočvrščujećeg

materijala pri cikličkom opterećenju sa izloženim Bauchingerovim efektom.

+σ

-ε 0 +ε

-σ
Sl. (12.9.) Idealni ciklički dijagram elastično-linearnoočvrščujućeg materijala
 9

12.5. Plastično deformiranje pri jednoosnom naprezanju

Temeljem prethodno izloženog kao i laboratorijskih testova provedenih na raznim

materijalima u elastičnom i plastičnom području mogu se postaviti sljedeće pretpostavke:

-ukupna deformacija se može rastaviti na električni (povratni dio) i plastični (nepovratni dio)
dakle:

εu=εp+εe (12.21.)

-za većinu materijala se može reći da posjeduje granicu popuštanja odnosno tečenja kao
razdjelnicu elastičnog i plastičnog ponašanja. Kad naprezanje dosegne granicu popuštanja
započinje plastično deformiranje tijela.

-materijal je idealnoplastičan ako pri konstantnom naprezanju σ=σT deformacija stalno raste.
Kažemo da u tom slučaju materijal popušta ili teče.

σ<σT (elastično stanje deformacija)

σ=σT (plastično stanje deformacija) (12.22.)

Prilikom rasterećenja materijal se ponaša linearno elastično.

Materijal je elastoplastičan s očvrščenjem ako nakon prelaska granice popuštanja deformacije

rastu samo pri porastu naprezanja. Pri tome radi plastičnog deformiranja raste i granica
popuštanja pa i ovdje vrijedi:
σ<σT (elastično područje)
σ=σT (plastično područje) (12.23.)

U ovom slučaju granica popuštanja nije konstanta nego ovisi o razini plastične deformacije,
dakle

σT=σT(εp) (12.24.)

Prilikom rasterećenja materijal se ponaša linearno, kao i pri ponovnom opterećenju do razine
σT koje odgovara novoj povećanoj granici popuštanja. Pri promjeni predznaka deformacije
kada se preñe iz rastezanja u pritisak ili tlak, neki materijali kao čelik pokazuju Bauchingerov
efekt koji je prethodno opisan. Pri plastičnom deformiranju ne mijenja se volumen tijela iz
čega slijedi da je Poissonov koeficijent ν=0.5.

12.6. Plastično deformiranje pri višesmjernom naprezanju

Općenito se postavlja pitanje ponašanja materijala u plastičnom području u uvjetima

višesmjernih stanja naprezanja. Zbog teškoća oko izvoñenja višesmjernih eksperimenata,
pokušalo se zaključke o deformiranju prenijeti iz jednosmjernog stanja naprezanja. Paralelnim
eksperimentalnim i teorijskim analizama se došlo do slijedećih postavki:
-dok je materijal u elastičnom području ne važe konstitutivne relacije i veze izmeñu
naprezanja i deformacije utemeljene u teoriji plastičnosti
 10

-prelaz iz elastičnog u plastično područje definira se kriterijima popuštanja odnosno

plohama popuštanja ili plohama tečenja

-unutar plastičnog područja definirana su odgovarajuće veze izmeñu naprezanja i

deformacija koje na najbolji način uvažavaju ponašanje materijala u uvjetima višesmjernog
plastičnog ponašanja materijala do sloma.

Ukupna se deformacija i kod višesmjernog stanja naprezanja može rastaviti na elastični i

plastični dio pa vrijedi
εij=εijel+εijpl (12.25.)

Prilikom plastičnog deformiranja nema promjene volumena kao kod elastičnog deformiranja,
pa je hidrostatički dio tenzora deformacije jednak nuli.

εkkp=0 (12.26.)

12.7. Ploha popuštanja

U slučaju jednosmjernog sloma materijala, kriterij popuštanja se lako definira pomoću

parametra kao što je granica popuštanja materijala σT. Meñutim u slučaju višesmjernog stanja
naprezanja postoji gotovo beskonačan broj različitih kombinacija opterećenja i uvjeta početka
plastičnog deformiranja, pa govorimo o kriterijima popuštanja i plohama popuštanja. Ulogu
koju pri jednosmjernom naprezanju ima granica popuštanja, pri višesmjernom naprezanju ima
skalarna funkcija ili funkcija popuštanja koja ovisi o naprezanju σij i parametru plastičnosti k
koji može biti i funkcija očvrščivanja materijala, dakle:

F=f(σij,k) ili F(σij,k)=0 (12.27.)

Opća jednadžba (12.27.) u prostoru naprezanja u kojem je definirano 6 komponenti

naprezanja predstavlja zatvorneu plohu koja se zove «ploha popuštanja». Stanje napreznaja u
čestici opterećenog tijela odreñeno je jednom točkom u prostoru naprezanja. Ako je točka
naprezanja unutar plohe tečenja F<0 materijal je u elastičnom području. U slučaju F=0
materijal popušta odnosno teče. F>0 nije realno moguće. U slučaju izotropnih materijala bez
karakteristika očvrščenja (idealni elastoplastični materijal bez očvršćenja) ploha popuštanja
ima oblik:

F(σij)=0 (12.28.)

Ona ovisi samo o tenzoru naprezanja i svi su smjerovi jednako vrijedni pa funkcija naprezanja
ne ovisi o smjerovima nego samo o veličinama glavnih naprezanja, pa se u prostoru glavnih
naprezanja ploha popuštanja može napisati u obliku:

F(σ1,σ2,σ3)=0 (12.29.)

Odnosno:

F(I1,I2,I3)=0 (12.30.)
 11

Gdje su: I1,I2,I3 - invarijente tenzora naprezanja. Eksperimentalna iskustva pokazuju da je

efekt hidrostatičkog dijela tenzora naprezanja na plastične deformacije zanemariv tako da se
može ispustiti, pa novi kriterij popuštanja ovisi samo o invarijantama devijatora neprezanja.

F(I2',I3')=0 (12.31.)

Gdje su: I2',I3' druga i treća invarijanta devijatora neprezanja.

1 1
I2'= Sij Sij i I3'= S ij S jk S kl (12.32.)
2 3

Ili u prostoru glavnih vrijednosti devijatora naprezanja:

1 2 2 2
I 2' = (S1 + S 2 + S 3 ) = (S1 S 2 + S 2 S 3 + S 3 S1 )
2

1 3 3 3
I 3 ' = (S1 + S 2 + S 3 ) = S1 S 2 S 3 (12.33.)
3
Druga i treća invarijanta devijatora naprezanja mogu se napisati i preko invarijanta tenzora
naprezanja u obliku
1 2
I 2' = (I 1 − 3I 2 )
3
1 3
I 3' = (2I 1 − 9I 1 I 2 + 27I 3 ) (12.34.)
27
ili preko glavnih naprezanja kao:

I 2' =
1
6
[
(σ 1 − σ 2 )2 + (σ 1 − σ 3 )2 + (σ 3 − σ 1 )
2
]
1
I 3' = σ 1 + σ 2 + σ 3 + (σ 1 + σ 2 + σ 3 ) ⋅
27
[2(σ 1σ 2 + σ 2 σ 3 + σ 3 σ 1 )2 − 9(σ 1σ 2 + σ 2 σ 3 + σ 3 σ 1 )]
(12.35.)

Funkcija popuštanja za izotropne materijale može se prikazati u trodimenzionalnom prostoru

glavnih naprezanja σ1, σ2 i σ3 kao što je prikazano na slici (12.10.)
 12

r
n
σ3 hidrostatička os
σ1= σ2=σ3
r A n i=
1
, 1 ,1
ρno 3 3 3
σ2
r
r σno
n3
r
n2
r
r e3
τ no e2
r r
n1
0 e1
π ravnina

σ1

Sl. 12.10. – prikaz vektora naprezanja u π ravnini (devijatorska ravnina)

Cilj je vektor totalnog naprezanja u trodimenzionalnom prostoru glavnih naprezanja prikazati

putem devijatorske π ravnine koja je definirana sa

σ1+σ2+σ3=0 (12.36.)

Devijatorska ravnina se još zove i oktaedarska ravnina jer s osima σ1, σ2 i σ3 zatvara jednake
kuteve
n1=n2=n3=cosα=cosβ=cosγ= 1 . Takoñer sve ravnine paralelne s π ravninom su
3
oktaedarske ili devijatorske ravnine. Ploha popuštanja F(σ1,σ2,σ3)=0 siječe ravninu π u krivulji
koja se zove krivulja popuštanja ili tečenja. Vektor naprezanja koji ide od ishodišta do točke A
možemo napisati u obliku

r r r r
ρ no= 1 (σ1 e 1+σ2 e 2+σ3 e 3) (12.37.)
3

gdje su glavna naprezanja komponente vektora ρno u prostoru glavnih naprezanja. Ako taj
r r
vektor proiciramo na hidrostatičku os i na ravninu π dobit ćemo vektore σ no i τ no , od kojih
r
r
je σ no projekcija na hidrostatičku os, a τ no projekcija na devijatorsku π ravninu. Sada se
r
vektor ukupnog naprezanja ρ no može napisati
r r
ρ no= σ no + τrno (12.38.)
 13

r r
Vektori σ no i τ no su meñusobno okomiti jer se hidrostatička os poklapa s normalom na π
ravninu.
Apsolutna vrijednost naprezanja σ no iznosi:
r r r r r r r r
σ no = ρ no n = 1 (σ1 e 1+σ2 e 2+σ3 e 3) 1 ( e 1+ e 2+ e 3)
3 3
= 1 (σ1+σ2+σ3)=σo= 1 I1
3 3
(12.39.)

Apsolutna vrijednost naprezanja τ no je:

τ no = ρ no 2 − σ no 2 (12.40.)

što na temelju izraza (12.37.) i (12.39.) iznosi:

τ no = [(σ 1 − σ 2 ) 2 + (σ 1 − σ 3 ) 2 + (σ 3 − σ 1 )2 ]= 2 I2'
1
(2.42.)
9 3

sada se vidi da projekcija vektora totalnog naprezanja na hidrostatički pravac odgovara

srednjem normalnom naprezanju odnosno hidrostatičkom dijelu tenzora naprezanja, a
projekcija vektora totalnog naprezanja na π ravninu odgovara devijatorskom dijelu tenzora
naprezanja.

12.8. Trescin kriterij popuštanja

Tijekom 1864 francuski istraživač Tresca postavio je kriterij popuštanja izotropnog

idealnoplastičnog materijala koji se temelji na maksimalnim posmičnim naprezanjima. Prema
tom kriteriju materijal počinje popuštati (teći) kod maksimalno posmično naprezanje dosegne
graničnu vrijednost. U slučaju triju glavnih naprezanja poredanih tako da je σ1>σ2>σ3,
maksimalno posmično naprezanje je

τmax=(σ1-σ3)/2 (12.43.)

budući materijal popušta kad je τmax=k=τT imamo za sve moguće smjerove maksimalnih
posmičnih naprezanja:

σ1-σ2=±2k , σ2-σ3=±2k , σ1-σ3=±2k (12.44.)

Šest jednadžbi oblika (12.44.) odreñuju šest ravnina koje oblikuju šesterostranu prizmu u
prostoru glavnih naprezanja. Ta prizma predstavlja plohu popuštanja čiji je presjek s π
ravninom pravilan šesterokut (sl. 12.12.), a os prizme se poklapa s hidrostatičkom osi u
prostoru glavnih naprezanja (sl. 12.11.)
 14

σ3

hidrostatièka os
σ1= σ2=σ3

σ2

presjek s π ravninom

σ1

Sl. 12.11. Ploha popuštanja prema Tresci

σ3
a) b)
σ2

+σT
-σT +σT σ1

-σT

σ1 σ2

Sl. 12.12. Prikaz uvjeta popuštanja a) u π ravnini i b) u σ1-σ2 ravnini

Vrijednost parametra k može se odrediti na temelju pokusa čistog posmika k=τT ili pokusom
jednosmjernog naprezanja. U ovom slučaju je

σmax=σT, τmax=σmax/2= σT/2= k=τT (12.45.)

Funkciju popuštanja materijala u ovom slučaju možemo napisati u obliku:

F=[(σ1-σ2)2-4k2][(σ2-σ3)2-4k2][(σ3-σ1)2-4k2]=0 (12.46.)

Jednadžba se tijekom rješavanja raspada u 6 jednadžbi tip (12.44.). Moguće je izraz (12.46.)
prikazati i preko invarijante devijatora naprezanja u obliku:

4I2'3-27I3'2-36k2I2'2+96k4I2'-64k6=0 (12.47.)
 15

12.9. Misesov kriterij popuštanja

Tijekom 1913 Von Mises je objavio kriterij popuštanja izotropnog idealnoplastičnog

materijala koji se bazira na potencionalnoj energiji promjene oblika. Gotovo u isto vrijeme su
to objavili Huber i Hencky, pa se nekad u nazivu koristi (Mises-Huber-Hencky) kriterij
popuštanja. Budući da je druga invarijanta devijatora naprezanja odlučujuća u promjeni oblika
tijela, Mises je svoj kriterij formulirao preko I2' u obliku:

F(σij)= I2'=k2 ili I2' - k2=0 (12.48.)

Što u razvijenoj formi izgleda

2
ij ij [ 1 2 1 3 3 1 ]
1 S S -k2= (σ −σ )2 +(σ −σ )2 +(σ −σ )2 −6k2 =0 (12.49.)

Gornji izraz predstavlja valjkastu plohu u σ1,σ2,σ3 prostoru naprezanja (Sl. 12.13). Kako izraz
(12.49) vrijedi općenito, vrijedi i u slučaju jednosmjernog naprezanja na vlak pa je:

σ1=σT, σ2=0, σ3=0 što daje

1 2
6
[ 2
σT + σT = k 2 ]
k=σT/3 (12.50.)

Sad se Misesov kriterij popuštanja može izraziti kao

I2'= σT2/3=k2 (12.51.)

Odnosno razvijeno:

(σ1 −σ2 )2 +(σ1 −σ3 )2 +(σ3 −σ1 ) = 6 k2

2
(12.52.)
ili
(σ1 −σ2 )2 +(σ1 −σ3 )2 +(σ3 −σ1) = 2σT
2 2
(12.53.)

kako se vidi iz prethodnog izraza vrijedi

6k2=2σT2 (12.54.)

odakle odredimo parametar plastičnosti k kao:

k2= σT2/3 k= σT ⁄ √3 (12.55.)

Ako se koristimo pokusom čistog smicanja za odreñivanja parametra plastičnosti k imamo:

1
6
[ 2 2 2
]
4τ T + τT + τT = k 2 , τT2=k2 , k=τT=σT/2 (12.56.)

Ovdje vidimo da ovisno o vrsti pokusa dobivamo različite vrijednosti za parametar

plastičnosti k. U slučaju pokusa na rastezanje Misesova kružnica je opisana Trescinim
šesterokutom, dok je u slučaju pokusa na čisto smicanje Misesova kružnica upisana Trescinim
šesterokutom (sl.12.14.).
 16

σ3

hidrostatička os
σ1= σ2=σ3

σ2

presjek s π ravninom

σ1

Sl. 12.13. Ploha popuštanja prema von Missesovu kriteriju

σ3
a) b)
σ2
Misses
Misses +σT
(jednosmjerni vlak)
Tresca
Tresca -σT +σT σ1
Misses (čisti pomak)
-σT

σ1 σ2

Sl. 12.14. Misesova i Trescina krivulja u π ravnini i σ1,σ2 ravnini

Nadai je 1937 godine postavio vezu izmeñu oktaedarskog posmičnog naprezanja i devijatora
naprezanja u obliku
2
τokt= I2 ' (12.57.)
3
odnosno
2 2
τokt2= 2 I 2 ' = 2 k 2 = σ T (12.58.)
3 3 9

iz čega je
2 σ
τ okt = k= T (12.59.)
3 3

tako da se Misesov kriterij plastičnosti može tumačiti na način da plastifikacija materijala

počinje kad oktaedarsko posmično naprezanje dosegne kritičnu veličinu.
 17

12.10. Mohr-Coulombov kriterij popuštanja

Ovaj kriterij postavio je Coulomb 1773 godine radeći pokuse na nemetalima, a posebno na
geološkim materijalima tlu i stijeni. Prema ovom kriteriju materijal popušta kad maksimalno
posmično naprezanje τ u bilo kojem preseku dosegne kritičnu vrijednost. U ovom slučaju
uspostavljena je ovisnost posmičnog naprezanja o normalnom naprezanju za razliku od
prethdna dva kriterija. Matematička formulacija ovog kriterija izražena je u obliku

τ = c - σ tgφ (12.60.)

Gdje su: σ - normalno tlačno naprezanja koje se uzima sa znakom plus, c - posmična
čvrstoća kad nema normalnog naprezanja ili kohezije materijala, a φ-kut unutarnjeg trenja
materijala. Izraz (12.60.) predsavlja pravac odnosno tangentu na najveću Mohrovu kružnicu
trosmjernog stanja prema slici 12.15.
τ

σ
φ
τ
-σ φ c σ
-σ1 cxctgφ
-σ2
-(σ1+σ3)/2
-σ3

Sl. (12.15.) Grafički prikaz Mohr-Coulombova kriterija popuštanja

Pomoću slike (12.15.) vodeći računa da je σ1>σ2>σ3 jednakost (12.60.) se može prikazati
preko glavnih naprezanja u obliku:

1  σ + σ σ −σ 
(σ1 − σ3 )cosϕ = c −  − 1 3 + 1 3 sinϕ tgϕ (12.61.)
2  2 2 

a daljnje sreñivanje daje:

(σ1 −σ3 ) −(σ1 + σ3 )sinϕ = 2 c cos ϕ (12.62.)

Na sličan način se može dobiti još 5 takvih jednadžbi koje zajedno sa (12.62.) glase:

σ1(1+ sinϕ) −σ2 (1−sinϕ) = ± 2 c cosϕ

σ2(1+sinϕ) −σ3(1−sinϕ) =±2 c cosϕ

σ3 (1+ sinϕ) −σ1(1− sinϕ) = ± 2 c cosϕ (12.63.)

 18

Gornjih šest jednadžbi predstavljaju šest ravnina koje se meñusobno sijeku tako da u prostoru
glavnih naprezanja tvore nepravilnu šesterostranu piramidu kojoj se os poklapa sa
hidrostatičkim pravcem (sl.12.16.). Mohr-Coulombova teorija popuštanja se dobro potvrñuje
kod krtih i geoloških materijala.

σ3

hidrostatička os
σ1= σ2=σ3

nepravilni šesterokut

σ2
gφ

presjek s π ravninom
cxct

σ1

Sl. (12.16.) Ploha popuštanja prema Mohr-Coulombovu kriteriju

Konusni oblik plohe popuštanja posljedica je uključivanja normalnih naprezanja u

matematičku formulaciju ovog kriterija. Ako stavimo σ1=σ2=σ3 u jednakost (12.62.), iz koje
neposredno slijedi

σ1=σn=c ctgφ, što znači da se vrh piramide popuštanja nalazi na hidrostatičkoj osi na
udaljenosti od π-ravnine za iznos c ctgφ.

12.11. Drucker-Pragerov kriterij popuštanja

Drucker i Prager su 1952 predložili jednu modifikaciju Misesova kriterija popuštanja i

prilagodili ga Mohr-Coulombovu kriteriju, unijevši u njega i hidrostatički dio tenzora
naprezanja. Time je napravljeno pojednostavljenje Morh-Coulombova kriterija u smislu
matematičke formulacije. Kriterij koji su predložili Drucker i Prager izgleda:

αI1+ I1 ' =β (12.64.)

Ovaj uvjet popuštanja predstavlja plohu u obliku kosog stošca čija se os u ravnini σ1,σ2,σ3
poklapa s hidrostatičkom osi i koji je opisan oko Mohr-Coulombove piramide sl. (12.17).
 19

-σ3

hidrostatička os
σ1= σ2=σ3

+σ1 -σ2

gφ
presjek s π ravninom

+σ2 cxct

+σ3 -σ1
Sl. (12.17.) Ploha popuštanja prema Drucker-Pragerovu kriteriju
U presjeku s π ravninom Drucker-Pregerov i Mohr-Coulombov kriterij izgledaju prema slici
(12.18).
-σ3

Drucker-Prager

Mohr-Coulomb

-σ1 -σ2

Sl. (12.18.) Prikaz Drucker-Preger i Mohr-Coulombova kriterija u π ravnini

Uvoñenjem odgovarajućih invarijanti naprezanja u Drucker-Prugerov kriterij (12.64.)

dobivamo izraz:

α(σ1 + σ2 + σ3 ) +
1
6
[(σ1 −σ2 )2 +[σ2 −σ3 ]2 +(σ3 −σ1 )2 = β ]
(12.65.)
gdje su α i β parametri koji ovise o c i φ iz Mohr-Coulombova kriterija i oni iznose:
2sinϕ 6ccosϕ
α= i β= (12.66.)
3(3 ± sinϕ ) 3(3 ± sinϕ)
Iz gornjih izraza se vidi dvoznak gdje se primjenjuje jedan ili drugi. Ako Drucker-Pragerov
stožac dodiruje Mohr-Coulombovu priznu izvan (opisan) onda se koristi minus (-). Ako je
meñutim Drucker-Pragerov stožac upisan Morh-Coulombovoj piramidi onda se koristi plus
(+). I ovaj kriterij se uspješno koristi kod krtih i geoloških materijala kao i Mohr-Coulombov.
I jedan i drugi kriterij pored devijatorskog uključuju i hidrostatički dio tenzora naprezanja.
 20

12.12. Zakonitost popuštanja materijala s očvršćenjem

U prethodne četiri točke promatrali smo kriterije popuštanja idealno elasto-plastičnih

materijala bez očvršćenja. Vidjeli smo da svaka napregnuta točka unutar plohe popuštanja
predstavlja elastično stanje, a svaka napregnuta točka na plohi popuštanja predstavlja početak
plastičnog toka, odnosno početak plastične deformacije bez ojačanja. Kod takovih materijala
naprezanje ne raste iznad nivoa neprazanja koji odgovara granici popuštanja odnosno
inicijalnoj plohi popuštanja. To znači da kod idealnih elastoplastičnih materijala naprezanje
ne ovisi o tijeku plastične deformacije.
Ovo nije realni materijal jer najveći broj grañevinksih materijala ponaša se tako da pokazuju
porast naprezanja tijekom plastičnog deformiranja. To povećanje naprezanja iznad nivoa
inicijalnih plastičnih deformacija naziva se očvršćenje ili ojačanje materijala.
Pri tome treba ralikovati dva modela očvršćenja: izotropni i kinematički. Izotropni model
očvršćenja materijala podrazumjeva širenje inicijalne plohe popuštanja jednoliko u svim
smjerovima odnosno koncentrično oko redišta inicijalne plohe. Ovaj model očvršćenja
odgovara materijalima kod kojih uvjet popuštanja ne ovisi o hidrostatičkom dijelu tenzora
naprezanja.
Kinematički model očvršćenja materijala podrazumijeva stalnu translaciju inicijalne plohe
popuštanja pri porastu opterećenja uz zadržavanje početnog oblika. Ovaj model očvršćenja
odgovara materijalima koji pokazuju Bauschingerov efekt. Modeli oba načina očvršćivanja
materijala u prostoru glavnih naprezanja prikazani su na sl. (12.19.).

σ3 σ3
a) b)
inicijalna krivulja

prirast opterećenja

prirast opterećenja
0
0

σ1 σ2 σ1 inicijalna krivulja
σ2

Sl. (12.19.) Modeli očvršćivanja: a) izotropni, b) kinematički

Ako je opća funkcija popuštanja za idealno plastični materijal data u obliku F(σij)=0, tada
funkcija popuštanja za materijal sa očvršćenjem izgleda

F(σij, εijp,k)=0 (12.67.)

Gdje su: σij - komponente tenzora naprezanja, εijp -komponente plastičnih deformacija, k - je
parametar očvršćenja. Razvoj plohe popuštanja s osobinama očvršćenja zavisi o naprezanju
na granici popuštanja koji je funkcija parametra očvršćenja.
 21

Za odeñivanje parametra očvršćenja razvila su se dva pravca i to: preko “plastičnog rada” i
preko “plastične deformacije”. Plastični rad se definira kao umnožak naprezanja i plastične
deformacije što u inkrementalnoj formi izgleda:

p p
dW p= dεij σij = dεij Sij (12.68.)

ukupni plastični rad se dobiva integriranjem inkrementalnog plastičnog rada dWp duž stvarne
deformacije počevši od inicijalnog stanja i on odgovara radu očvršćenja:

εp
p
W = ∫ Sijdεij
P
; (εiip = 0) (12.69.)
εi

U slučaju primjene hipoteze o plastičnom radu za odreñivanje parametra očvršćenja imamo

F(σij)= f (Wp) (12.70.)

A u slučaju primjene hipoteze o plastičnoj deformaciji za odreñivanje parametara očvršćenja

imamo:

F(σij ) = h(dε p )
2 1
dε =
3
p
[( )( )]
dεij' p dεij' p 2
(12.71.)

gdje je dε p ekvivalentna plastična deformacija. Za sada nema eksperimentalnih potvrda koje

zagovaraju neke prednosti izmeñu ovih hipoteza u odreñivanju parametara očvršćivanja.
Štoviše u slučaju Von Misesova kriterija popuštanja obje hipoteze daju iste rezultate.

12.13. Druckerovi postulati i stabilnost materijala

Očvršćenje materijala pri jednosmjernom stanju naprezanja tumači se prirastom naprezanja

tijekom prirasta plastične deformacije. Meñutim u slučaju trosmjernog stanja naprezanja,
očvršćenje materijala nije lako i jednostavno opisati. Drucker je 1951 godine to utemeljio
svojim poznatim postulatom pod nazivom «druckerov postulat» koji opisuje prirast plastičnog
rada. Druckerov postulat se sastoji od dvije tvrdnje:

a) za vrijeme porasta opterećenja pri pojavi plastične deformacije dodatna

naprezanja vrše pozitivan rad

b) za vrijeme kompletnog ciklusa opterećenja i rasterećenja dodatno naprezanje

vrši nenegativan rad, ako su prilikom opterećenja nastale plastične
deformacije

ove tvrdnje se mogu grafički ilustrirati kao na slici (12.20.).

 22

σ ij2
B C
σ1 ij
F2
A

σ ij0
0
F1

Sl. (12.20.) Ilustracije Druckerova postulata

Pretpostavimo napregnutu točku A unutar elastičnog područja σij0 gdje vrijedi F(σij0)<0.
Dodamo li ovom naprezanju dodatno naprezanje tako da doñemo do točke B koja leži na
inicijalnoj plohi popuštanja F1(σij)=0 u slijedećem koraku ćemo doseći točku C i vrijednost
naprezanja σij2 na novoj plohi popuštanja F2(σij)=0. Prema Druckerovoj tvrdnji b) rad po
zatvorenom ciklusu opterećenja i rasterećenja je nenegativan pa vrijedi

0
∫ (σ ij − σ ij )dεij ≥ 0 (12.72.)

Ovdje znak “=” odgovara ciklusu opterećenja i rasterećenja u elastičnom području dakle

0 e
∫ (σ ij − σ ij )dεij = 0 (12.73.)
Budući da se ukupna deformacija sastoji od elastičnog i plastičnog dijela, tada se jednakost
(12.72.) može pisati u obliku:

0 p
∫ (σ ij − σ ij )dεij ≥ 0 (12.74.)

Kako je izbor točke A proizvoljan neka se on poklopi sa točkom B na imaginarnoj plohi

popuštanja F1 i neka je razmak izmeñu F1 i F2 infinitezimalan tada (12.74.) postaje:

p
dσ ij ⋅ dεij ≥ 0 (12.75.)

što predstavlja osnovnu nejednolikost u području plastičnosti i definira tzv. stabilne materijale
(sl. 12.21.).
 23

σ σ σ

dσ>0 dσ<0
dε>0 dσ>0 dε>0

dε>0
dσdε<0
dσdε>0 dσdε>0

ε ε ε
a) stabilan materijal b) stabilan materijal c) nestabilan materijal

Sl. (12.21.) Ilustracije stabilnih materijala

U skladu sa slikom (12.21.) stabilan materijal ima pozitivan prirast plastičnog rada, a
nestabilan materijal ima negativan prirast plastičnog rada.

12.14. Pravila popuštanja i plastični potencijal

Na temelju Druckerova postulata moguće je izvesti tri značajna teorema i to: teorem o
koveksnosti plohe popuštanja, teorem o maksimumu rada plastičnog deformiranja i teorem o
gradijentu prirasta plastične deformacije.

12.14.1. Pravilo o konveksnosti plohe popuštanja

Ploha popuštanja je svugdje koveksna (ispupčena) ili u najmanju ruku ravna što slijedi iz
izraza (12.75.) koji pokazuje skalarni umnožak dvaju vektora dσij i dεijp koji mora biti
nenegativan što znači da kut izmeñu njih nesmije biti tup (φ<π/2). Ako je ploha popuštanja
koveksna sl. (12.22.) ovo je uvjek zadovoljeno uz dodatni uvjet okomitosti vektora dεijp na
plohu popuštanja. U slučaju konkavne plohe popuštanja Dreckerov postulat nije zadovoljen.
 24

φ dεijp
dσij

dεijp

dσij

a) koveksna ploha popuštanja b) konkavna ploha popuštanja

Sl (12.22) Ilustracija teorema o koveksnosti plohe popuštanja

12.14.2. Pravilo o maksimumu rada pri plastičnom deformiranju

Izraz (12.74.) možemo napisati u obliku:

p 0 p
∫σ dεij ≥ ∫ σ ij dεij p 0 p
ij ili σ ij dεi j ≥ σ ij dεij (12.76.)

iz čega se vidi da je prirast rada od stvarnog naprezanja na prirastu proizvoljne plastične

deformacije veći ili jednak prirastu rada bilo kojeg elastičnog naprezanja na istom prirastu
plastične deformacije.

12.14.3. Pravilo o gradijentu plastične deformacije

Već je spomenuto da Druckerov postulat o nenegativnom prirastu plastičnog rada može biti
zadovoljen jedino ako je ploha popuštanja konveksna i ako je kut izmeñu vektora prirasta
naprezanja i vktora prirasta plastične deformacije oštar odnosno φ<90. Ispunjenje tog uvjeta
može biti osigurano jedino ako je vektor dεijp okomit na plohu popuštanja. S druge strane
imamo funkciju više varijabli F=F(σij) čiji gradijent mora biti okomit na plohu koju ta
funkcija odreñuje što je poznato iz matematike. Iz tog zaključujemo da je dεijp okomit na
plohu popuštanja i paralelan s gradijentom ( ∂F/∂σ ij )

∂F
dεijp=dλ (12.77.)
∂σ ij

Izraz (12.77.) predstavlja opće pravilo popuštanja gdje je dλ - koeficijent proporcionalnosti,

∂F / ∂σ ij derivacija skalarne funkcije komponenta naprezanja ili funkcija plastičnog
potencijala. dλ najčešće nije konstanta nego ovisi o povjesti plastične deformacije, odnosno o
očvršćenju materijala. Kod općeg pravila popuštanja (12.77.) inkrement plastične
 25

deformacije je direktno proporcionalan gradijentu naprezanja. Kada vektor dεijp nebi bio
paralelan sa ∂F / ∂σ i j kako je prikazano na sl. (12.23.a) u točki B, onda bi bilo moguće
odabrati vektor dσij tako da kut φ bude veći od π/2 što nebi bilo u skladu s Druckerovim
postulatom.

dεijp
∂F dεijp
∂σ
π/2<φ φ dεijp F2(σij)
dσij φ
B φ n2
dσij A
dσij υ1
dεijp
υ1

F1(σij)
dεijp
a) regularni prirast plastične b) prirast plastične deformacije u
deformacij singularnoj točki

Sl. (12.23.) Vektor plastične deformacije u regularnim i neregularnim točkama

Analogno izrazu (12.77.) u slučaju postojanja singularne točke sl. 12.23.b na mjestu
presjecišta dviju glatkih krivulja F1(σij)=0 i F2(σij)=0 imamo pravilo popuštanja u obliku

p ∂F1 ∂F2
dε ij = λ1 + λ2 (12.78.)
∂σ ij ∂σ ij

općenito vektor plastične deformacije leži unutar kuta koji zatvaraju dvije normale n1 i n2 u
singularnoj točki C. Generalno gledano u jednoj točki se može sijeći m hipar ploha tada u njoj
vrijedi opće pravilo popuštanja

p
m ∂Fk
dε ij = ∑ λk (12.79.)
k =1 ∂σ ij

12.15. Veze izmeñu naprezanja i deformacija u plastičnom području

Nakon što započne popuštanje materijala ukupna deformacija može se prikazati kao suma
elastičnog i plastičnog dijela u obliku

e p
dε i j = dε ij + dε ij (12.80.)

Inkrement elastične deformacije dεije može se prikazati kao rastav na hidrostatički i

devijatorski dio u obliku
 26

e dS ij (1 − 2νν
dεij = + δij dσ kk (12.81.)
2µ E

gdje su: E, µ,ν –elastični moduli mateijala

Pokazali smo meñutim da je inkrement plastične deformacije proporcionalan gradijentu

naprezanja preko funkcije plastičnog potencijala u obliku

p ∂F
dε ij = dλ (12.82.)
∂σ ij

U slučaju kad je funkcija naprezanja združena s Misesovim kriterijem popuštanja tada je

F(σij)=I2' i imamo:

∂F ∂I '
= 2 = S ij (12.83.)
∂σ ij ∂σ ij

tada jednakost (12.82.) postaje

p
dεij = dλ Sij (12.84.)

što predstavlja poznatu «Prandtl-Reussovu» jednadžbu za plastične deformacije koja se rabi u

mnogim znanstvenim radovima. Ova jednadžba daje dobre rezultate za čelik, dok se za druge
materijale njezina podudarnost stalno ispituje. Sada se kompletna inkrementalna relacija
izmeñu naprezanja i deformacija u plastičnom području može napisati u obliku:

dSij (1 − 2 µ ) ∂F
dεij = + δij dσ kk + dλ (12.85.)
2µ E ∂σ ij

ili uvažavajuće Misesov kriterij popuštanja:

dS ij (1 − 2µ )
dε ij = + ⋅ δ ij ⋅ dσ kk + dλS ij (12.86.)
2µ E

što je poznato pod nazivim «kompletna Prandtl-Reussova jednadžba». U mnogim

problemima plastičnosti, elastične su deformacije male u odnosu na plastične i mogu se
zanemariti, te se uvodi relacija

dεij = dλ S ij (12.87.)

Ispuštena je i oznaka za plastičnost “p” jer se gornje deformacije smatraju ukupnim. To je

poznata “Levy-Misesova jednadžba”. U gornjim jednadžbama ostaje neodreñen parameter dλ
 27

koji nije konstanta nego ovisi o karakteristikama očvršćenja materijala, odnosno povjesti
plastične deformacije. Da bismo odredili dλ kvadriramo jednadžbu (12.84.) i dobivamo

p p
d ε i j d ε ij = d λ 2 S ij S ij (12.88.)

odakle dobivamo

p p
dε i j dε ij
dλ = (12.89.)
S ij S ij

uvoñenjem izraza:

3 p 2 p p
σT = σek = Sij Sij i dε p = dεek = dεij dεij (12.90.)
2 3

kao efektivnog naprezanja i efektivne plastične deformacije u jednadžbu (12.89.) dobivamo

3 dε p
dλ = (12.91.)
2 σT

pa prethodna Prandtl-Reossova jednadžba postaje

(1 − 2µ ) dS 3εp
dε ij = δ ij dσ kk + ij + S ij (12.92.)
E 2µ 2 σ T

12.16. Matrična formulacija jednadžbe teorije plastičnosti

Prirast ukupne deformacije možemo prikazati kao sumu prirasta elastičnog i plastičnog dijela
u obliku

{dε} = {dε e }+ {dε p } (12.93.)

{ }- vektor prirasta elastične deformacije, a {dε }- vektor prirasta plastične

gdje su: dε
e p

deformacije.

Za elastični dio prirasta deformacije vrijedi

{dε }= [E] {dσ }

e −1
(12.94.)

gdje je [E]- matrica elastičnih konstanti čiji eksplicitni oblik izgleda

 28

λ + 2 µ λ λ 0 0 0
 λ λ + 2µ λ 0 0 0
 
 λ 0 λ + 2µ 0 0 0
[E ] =  
(12.95.)
 0 0 0 µ 0 0
 0 0 0 0 µ 0
 
 0 0 0 0 0 µ

-gdje su λ i µ poznati Lamieovi koeficijenti

Budući se plastični dio deformacije može izraziti u obliku

∂F
{dε } = dλ
p
(12.96.)
∂{σ }
gdje je {σ }- vektor naprezanja, F - skalarna funkcija naprezanja, a dλ - parametar popuštanja.
Uvrštenje izraza (12.96.) i (12.94.) u (12.93.) dobivamo

∂F
{dε} = [E ]−1 {dσ } + dλ (12.97.)
∂{σ }

U svrhu odreñivanja elastoplastične relacije izmeñu deformacija i naprezanja potrebna je

dodatna jednadžba koja slijedi iz kriterija popuštanja

( { } )
F {σ }, ε p , K = 0 (12.98.)

diferenciranjem izraza (12.98.) dobivamo

T T
 ∂F   ∂F  ∂F
dF =   {dσ} +  p  {dε } + dk = 0
p
(12.99.)
∂{σ} ∂{ε } ∂K
ili u obliku

{A}T {dσ}− adλ = 0 (12.100.)

gdje su:

 ∂F ∂F ∂F 
{A} T
= ... 
 ∂σ 11 ∂σ 22 ∂σ 31 

 ∂F  ∂F 
T

a= −
1
 dK +   {d ε p
} (12.101.)
dλ  ∂K  ∂{ε }
p


Na taj način (σ-ε) relacija u elastoplastičnom području izgleda:

 29

 ∂F 
 ∂σ 11 
 
 ∂F 
ε
 11  
d ∂σ 22   dσ 11 
 dε   ∂F   d σ 
 22     22 
 dε 33   ∂σ 33   dσ 
∂F  
33
   
 dε 12  =   ⋅  dσ 12 
 dε   ∂σ 12  

 23   ∂F  dσ 23 
 dε 31   ∂σ 23   dσ 31 
 0   ∂F   dλ 
   
 ∂σ 31 
 ∂F ∂F ∂F ∂F ∂F ∂F 
 ∂σ −a 
 11 ∂σ 22 ∂σ 33 ∂σ 12 ∂σ 23 ∂σ 31 
(12.102.)

Gornja jednakost predstavlja opću (σ-ε) relaciju u elastoplastičnom području koja je

primjenjiva uz uporabu nekog od kriterija popuštanja.

Lako se vidi da je “a” jednako nuli za idealno plastičan materijal ili se može izraziti kao
funkcija plastičnog očvršćenja materijala ili preko efektivne plastične deformacije, što je
opisano u predhodnim poglavljima.

Jednadžba (12.102.) se skraćena može pisati u matričnoj inkrementalnoj formi:

{dσ } = ([E ] − [E p ]){dε} = [Eel ]{dε} (12.103.)

gdje je [Eel]=[E]-[Ep] elastoplastična matrica.

[E ] = [E ]{A}{A} [E ] / (a + {A} [E ]{A} )

p
T T −1
(12.141.)

Vidi se iz (12.103.) da je matrična veza izmeñu naprezanja i deformacija u području

plastičnosti poznata ako znamo maticu elastičnosti [E], vektor {A}, koji slijedi iz zakona
popuštanja i parametara “a” koji slijedi zakon očvršćenja materijala.