OSHO

VJEČNA FILOZOFIJA

Pitagorini Zlatni stihovi

VJEČNA FILOZOFIJA

prevod
Slobodan Vučković
 Naslov originala
OSHO
Philosophia Perennis
volume I & II

Sva prava zadržava Izdavač.

Nijedan dio ove knjige ne smije biti korišćen, preštampavan, prenošen, presnimavan,
nikakvim sredstvom, elektronskim ili mehaničkim, čak ni fotokopiran, bez pismenog odobrenja
Izdavača.

Copyright (c) Osho International Foundation 1981, 1997

Copyrught (c) S.Vuckovic, Osho Lotos Knjiga, 2007
 NAJVEĆA RASKOŠ

Predaj besmrtnim Bogovima posvećeni kult;

Čuvaj tada svoju vjeru:
Poštuj sjećanje
Na slavne junake, na Duše, polu-bogove.

Budi dobar sin, pošten brat; nježan suprug;

I dobar otac:

Sebi odaberi prijatelja, prijatelja od vrline;

Popusti pred njegovim obzirnim savjetima,
Koristi se njegovim životom,
I zbog beznačajne nevolje nikada ga ne ostavi;

Ako ustanoviš i najmanje: kao najstrožiji zakon

Priveži moć uz nužnost.
 Pitagora predstavlja neprekidno hodočašće za vječnom filozofijom - trajnom
filozofijom života. On je primjer tragaoca za istinom par excellence. Sve što je imao je uložio u
traganje. On je proputova skoro cio tadašnji poznati svijet kako bi pronašao Majstora, neku školu
misterije, skrivene tajne. Iz Grčke je otišao za Egipat - u namjeri da pronađe izgubljenu Atlantidu
i njene tajne. U to vrijeme je još bila dostupna velika biblioteka u Aleksandriji. Ona je
posjedovala sve tajne prošlosti. To je bila najveća biblioteka koja je ikada postojala u cijelom
svijetu; nešto kasnije je bila uništena od strane jednog muhamedanskog fanatika. Ta biblioteka je
bila tako velika da je po spaljivanju gorela cijelih šest mjeseci.
Dvadeset pet vjekova prije Pitagore, jedan veliki kontinent, Atlantida, je iščezao u
okean. Potom se taj okean nazvao Atlantski okean po nestalom kontinentu Atlantidi. To je bio
najstariji kontinent na zemlji, a njegova civilizacija je dostigla najviše moguće vrhove. Ali kada
neka civilizacija dostigne velike visine, tu nastaje opasnost: opasnost padanja u sunovrat,
opasnost za samouništenje.
Čovječanstvo se ponovo suočilo sa tom istom opasnošću. Onda kada čovjek postane
previše moćan, on ne zna šta da čini sa tom moći. Kada je moći previše, a premalo
razumijevanja, moć se uvijek pokaže kao opasnost. Atlantida nije potonula u okean uslijed neke
prirodne nepogode. To je bilo uslijed čovjekove nadmoći nad prirodom: ista stvar se događa i
danas. Atlantida je potonula zbog atomske energije - to je bilo čovjekovo samouništenje. Ali svi
spisi i sve tajne o Atlantidi su i dalje sačuvane u Aleksandriji.
Svijetom kruže zagonetke i razne priče o velikom potopu. Te priče proističu od
potapanja Atlantide. Sve te priče - hrišćanske, jevrejske, hinduističke - govore o velikom potopu
koji se dogodio jednom u dalekoj prošlosti i koji je uništio skoro cijelu civilizaciju. Samo
nekoliko odabranih, nekoliko upućenih, je preživjelo. Jedan od tih upućenih je bio Noe; on je bio
veliki Majstor, a Noeva arka je bila upravo simbol. Nekoliko ljudi je izbjeglo tu tragediju; sa
njima su preživjele i sve tajne koje je dostigla civilizacija do tog vremena. One su sačuvane u
Aleksandriji.
Pitagora je godinama živio u Aleksandriji. On je tamo izučvao; bio je uveden u
egipatsku školu tajni - posebno u tajne Hermesa. Potom je došao u Indiju i bio upućen u sve tajne
do kojih su bramini u toj drvevnoj zemlji dospjeli, spoznao je sve ono što je Indija znala o
čovjekovom unutarnjem životu. Nekoliko godina je proveo u Indiji, a onda je otišao za Tibet,
zatim i u Kinu. To je bio sav znani svijet. Cijelog svog života je bio tragalac, hodočasnik, u
traganju za filozofijom - za filozofijom u istinskom smislu te riječi: ljubav za mudrost. On je bio
zaljubljenik, filozof - i to u drevnom duhu te riječi a ne u sadašnjem poimanju. To je stoga što
zaljubljenik ne može samo da razmišlja, on ne može samo da spekuliše o istini: zaljubljenik treba
da traga, rizikuje, da bude avanturista.
Istina je što i voljena. Kako možeš napredovati u tome ako samo misliš o tome? Sa
voljenom treba da budeš povezan i srcem. Traganje ne može biti samo intelektualno; ono treba
da bude duboko intuitivno. Možda samo u početku treba da bude intelektualno, ali samo u
početku; samo početna tačka može biti intelektualna, ali na kraju ona treba da dospije do tvoje
stvarne suštine, do tvog bića.
On je bio jedan od najplemenitijih ljudi čovječanstva: veoma liberalan,
demokratičan, nepristrasan, otvoren. Bio je poštovan u cijelom svijetu. Ukazivana mu je počast
od Grčke do Kine. Bio je priman u svaku školu tajni; sa velikim oduševljenjem je svugdje bio
dočekivan. Njegovo ime je bilo poznato u svim zemljama. Bilo gdje da je došao bio je priman sa
velikom radošću. Čak i kada se prosvijetlio, on je nastavio da traga za skrivenim tajnama, i dalje
je tražio da bude iniciran u nove škole. On je nastojao da stvori sinteze; pokušavao je da spozna
istinu kroz mnoge mogućnosti onoliko koliko je čovjeku dostupno. Želio je da spozna istinu u
svim njenim aspektima, u svim njenim dimenzijama. Uvijek je bio spreman da klekne pred
novim Majstorom.; a i sam je bio prosvijetljen čovjek - to je veoma rijetka pojava. Kada se
prosvijetlite, traganje prestaje, potreba za tim iščezava. Više nema smisla za time tragati.
Buda se prosvijetlio... potom više nikada nije otišao nijednom Majstoru. Isus se
prosvijetlio... ni on nikada više nije otišao pred nekim Majstorom. Isto tako je bilo i sa Lao
Ceom, Zaratustrom ili Mojsijem... Zato je Pitagora bio nešto jedinstveno. Nikakvo poređenje sa
njim nije nikada bilo moguće. Čak i poslije prosvijetljenja je bio spreman da bude učenik
nekome ko je mogao da razotkrije još neki aspekt istine. Njegovo traganje je bilo takvo da je bio
spreman da uči od bilo koga. On je bio jedan potpuni učenik. Bio je spreman da učio od cijele
egzistencije. Ostao je otvoren, i nije prestao da bude učenik sve do kraja života.
Sav napor je bio... a to je bio veliki napor da se tih dana putuje od Grčke do Kine.
Bilo je previše opasnosti. Takvo putovanje je bilo hazarderstvo; nije bilo lako kao danas. Danas
su stvari znatno lakše tako da možeš doručkovati u Njujorku, ručati u Londonu, a patiti od loše
probave u Puni. Stvari su postale veoma jednostavne. To nije bilo tako u tim danima. To je zaista
bilo rizično; doći iz jedne zemlje u drugu su bile potrebne godine. Kada se vratio, Pitagora je bio
veoma star čovjek. Ali tragaoci su se okupljali oko njega; velika škola je rođena; i, kako to
obično biva, društvo je počelo da ga proganja: njega, njegovu školu i njegove učenike. Tokom
cijelog života je tragao za vječnom filozofijom, i pronašao ju je! On je sastavio sve fragmente u
jednu ogromnu harmoniju, u jedno veliko jedinstvo. Ali mu nije bilo dopušteno da to detaljno
razradi; nije mu bilo dozvoljeno da podučava ljude.
Bio je proganjan iz jednog mjesta u drugo. Mnogo puta je bio i napadan. Bilo je
nemoguće da drugima prenese sve ono što je sakupio. A njegova riznica je bila neizmjerna -
zapravo, niko poslije njega nije posjedovao takvo bogatstvo kao što je on imao. Ali takvo je bilo
glupo čovječanstvo, i oduvijek je takvo bilo. Taj čovjek je postigao nešto nemoguće: on je
premostio Istok i Zapad. On je bio prvi u tome premošćavanju. On je spoznao istočnjački um
isto tako duboko kao što je poznavao zapadnjački um.
On je bio Grk. Vaspitavan je u duhu grčke logike, sa grčkim naučnim pristupom, a
onda je krenuo na Istok. Tada je naučio puteve intuicije; naučio je kako da bude mistik. On je bio
veliki matematičar na svoj način; a kada matematičar postane mistik, to je revolucija jer su to
dva različita pojma. Zapad predstavlja muški um, agresivni intelekt. Istok predstavlja ženski um,
prijemčivu intuiciju. Istok i Zapad nijesu samo proizvoljno udaljeni - razlika među njima je
veoma značajna i duboka. A vi ne treba da zaboravite Kiplinga: to što je on rekao je značajno,
veoma osmišljeno. On je rekao da se Istok i Zapad nikada neće susresti. Postoji nešto istine u
tome, jer njihovo sastavljanje zaista izgleda nemoguće; načini na koje oni djeluju su dijametralno
suprotni.
Zapad je agresivan, naučan, spreman da obrobi prirodu. Istok je ne-agresivan,
spreman da prima - spreman da bude pobijeđen od prirode. Zapad je željan znanja. Istok je
strpljiv. Zapad koristi svaku priliku da dospije do tajni života i egzistencije; on nastoji da
otključa vrata. A Istok jednostavno čeka sa dubokom vjerom: "Onda kada budem vrijedan toga,
istina će mi se sama otkriti." Zapad je koncentracija uma: Istok je meditativan. Zapad je
razmišljajući: Istok je ne-razmišljajući. Zapad je um: Istok je ne-um. Izgleda logično da je
Kipling u pravu, da se Istok i Zapad nikada neće susresti. Istok i Zapad ne predstavljaju samo
planetu koja je podijeljena na dvije hemisfere: to predstavlja i tvoj um; i tvoj mozak. I tvoj um je
podijeljen na dvije hemisfere isto kao i Zemlja. Tvoj um posjeduje Istok i Zapad. Lijeva
hemisfera tvog mozga je Zapad; ona je povezana sa tvojom desnom rukom. A desna hemisfera
tvog mozga je Istok; ona je povezana sa lijevom rukom.
Na Zapadu su dešnjaci; na Istoku su ljevaci. A proces obadvije hemisfere je veoma
različit... Lijeva strana tvog uma je proračunata, ona razmišlja, služi se logikom. Sva nauka
proističe iz nje. A desna hemisfera tvog mozga je poetična, mistična. Ona je intuitivna, osjećajna.
Ona je nejasna, mutna, zamagljena, zagonetna. Tu ništa nije jasno. Sve je kao u nekom haosu, ali
taj haos posjeduje svoju ljepotu. U tom neredu je smještena velika poetika, u njemu je velika
pjesma. On je zanimljiv. Jedan proračunati um je nalik pustari. A neproračunati um je sličan
vrtu. Tu pjevaju ptice i cvjeće cvjeta... to je jedan sasvim drugačiji svijet.
Pitagora je prvi čovjek koji je pokušao nemoguće, i uspio je u tome! U njemu su se
Istok i Zapad sjedinili. U njemu su jin i jang postali jedno. U njemu su se muško i žensko
ujedinili. On je bio Ardhanarishwar - potpuno jedinstvo suprotnosti. Tu su zajedno Šiva i Šakti.
Zajedno su intelekt najvišeg kalibra i intuicija najdubljeg kalibra. Pitagora je vrhunac, suncem
obasjan vrh, a, isto tako, i duboka, mračna dolina. To je jedna zaista rijetka kombinacija. Ali
cijelo njegovo životno pregalaštvo je rušeno od strane glupih ljudi, od strane mediokritetskih
masa. Ovih nekoliko stihova je sva njegova zaostavština. Svi ovi stihovi bi se mogli ispisati na
jednoj dopisnici. To je sve što je ostalo od pregalaštva jednog tako velikog čovjeka, cio njegov
trud. A ni ovo nije ispisao on sam; izgleda da je uništeno sve što je on napisao.
Na dan njegove smrti, hiljade njegovih učenika je bilo masakrirano i spaljeno na
lomači. Samo jedan učenik je pobjegao iz škole; njegovo ime je bilo Lisis. A on je pobjegao ne
da bi spasio svoj život - on je pobjegao da bi spasio nešto od Majstorovih učenja. Ove Pitagorine
Zlatne stihove je ispisao Lisis; jedini učenik koji je preživio. Cijela škola je zapaljena, na hiljade
učenika je ubijeno, iskasapljeno. A sve što je Pitagora sakupio na njegovim putovanjima -
ogromno bogatstvo, velika riznica knjiga iz Kine, Indije, Tibeta, Egipta; mnoge godine rada - sve
to je spaljeno.
Lisis je zapisao ovih nekoliko stihova. I, kako je to bilo u drevnim tradicijama, gdje
učenici nijesu znali nijedno drugo ime sem imena svog Majstora, ovi stihovi nijesu nazvani
Lisisovi stigovi - oni su nazvani Pitagorini Zlatni stihovi. On nije napisao svoje ime na njima.
To se često događalo. To se dogodilo i sa Vjasom u Indiji, sa velikim indijskim
Majstorom. Pod njegovim imenom postoji toliko mnogo spisa što je nemoguće da jedan čovjek
za svog života toliko napiše. Čak i da hiljadu ljudi tokom cijelog svog života neprekidno pišu
knjige bilo bi nemoguće da toliko napišu. Šta se dogodilo? Sve te knjihe su potpisane Vjasinim
imenom - ali on ih nije napisao već njegovi učenici. Ali pravi učenik ne zna drugo ime do imena
svog Majstora. Pravi učenik nestane u Majstoru, tako bilo što da napiše, on potpisuje imenom
svog Majstora. Mnoge teorije su razvijene od strane lingvista, naučnika, profesora - mnogi bi
pomislili da je bilo mnogo Vjasa, mnogo ljudi sa istim imenom. To su sve besmislice. Bio je
samo jedan Vjasa. Ali u dalekoj prošlosti je bilo mnogo ljudi koji su ga veoma mnogo voljeli, i
koji bi, ukoliko bi napisali nešto veliko, pomisli da je to njihov Majstor napisao posredstvom njih
- oni bi to tada potpisivali sa Majstorovim imenom jer su bili samo sredstvo, instrument,
medijum.
Isto se dogodilo u Egiptu sa Hermesom: bilo je mnogo njegovih spisa, a sve su
napisali njegovi učenici. To se dogodilo i sa Orfejem u Grčkoj, sa Lao Ceom u Kini, sa
Konfučijem u Kini. Učenik gubi svoj identitet. On postaje duboko sjedinjen sa Majstorom. Ali
mnoge neprocjenjive vrijednosti su bile uništavane od strane glupih ljudi.
 Pitagora je prvi eksperimentisao u stvaranju sinteza. Od tada je prošlo dvadeset pet
vjekova a da niko to nije pokušao poslije njega. Niko prije njega to nije pokušao, a niko ni
poslije njega se nije u tome ogledao. To zahtijeva obostrani um - naučni i mistični. To je zaista
rijedak fenomen. To se događa tek ponekad.
Bilo je velikih mistika - Buda, Lao Ce, Zaratustra; a bilo je i velikih naučnika -
Njutn, Edison, Ajnštajn. Ali pronaći čovjeka koji se osjeća u oba svijeta kao u svom domu,
sasvim lagodno kao kod kuće, to je zaista teško. Pitagora je bio od te vrste ljudi - posebna vrsta
čovjeka. Njega niko nije mogao kategorisati. Sinteze koje je on započeo su bile potrebne, a
posebno u njegovo vrijeme, kao što su potrebne i danas - zato što je svijet ponovo na istom
mjestu. Svijet se kreće nalik točku. Sanskritska riječ za "svijet" je samsara. Samsara znači točak.
Taj točak je velik: dvadeset pet vjekova je potrebno za jedan krug. Dvadeset pet vjekova prije
Pitagore, Atlantida je počinila samouništenje - i to uslijed čovjekovog naučnog razvoja. Ali bez
mudrosti, naučni razvoj predstavlja opasnost. To je isto kao kada biste djetetu dali mač.
Sada su upravo prošli dvadeset pet vjekova od Pitagore. Svijet je ponovo u haosu.
Točak je ponovo došao na isto mjesto - on uvijek dolazi do iste tačke. Poslije dvadest pet
vjekova svijet uvijek dolazi do stanja velikog haosa. Čovjek biva iskorijenjen, počne se osješati
besmisleno. Sve vrijednosti života nestaju. Veliki mrak se počne ukazivati. Osjećaj za pravac se
gubi. Ljudi se počnu osjećati jednostavno nesrećno. Izgleda im da nema nikakve svrhe živjeti, da
nema nikakakvog smisla. Život počne da izgleda tek kao neka slučajna pojava. Počne vam
izgledati da se egzistencija više ne brine o vama. Počnete misliti da nema života poslije smrti. Da
je besmisleno sve što radite; to činite rutinski, mehanički. Sve vam počne izgledati besmisleno.
To vrijeme haosa, zbrke, može biti veliko prokletstvo, isto onakvo kakvo se dogodilo Atlantidi,
ali može čak i izazvati kvantni skok u razvoju ljudske vrste. Sve ovisi o tome kako ćemo to
iskoristiti. Samo u tako velikim vremenima haosa su bile rođene velike zvijezde.
Pitagora nije sam. U Grčkoj su se rodili Pitagora i Heraklit. U Indiji su se rodili
Buda, Mahavira i mnogi drugi. U Kini su rođeni Lao Ce, Čuan Ce, Konfučije, Mencius, Li Ce i
još mnogi drugi. U Iranu je bio rođen Zaratustra. U braminskoj tradiciji su rođeni veliki mudraci
Upanišada. U judaističkom svijetu se rodio Mojsije... Svi ti ljudi, ti veliki Majstori, su bili rođeni
u određeno vrijeme ljudske istorije - prije dvadeset pet vjekova.
Mi smo sada ponovo u jednom velikom haosu; ljudska sudbina će ovisiti o našim
djelima. Ili ćemo uništiti sebe kao što je to bilo sa civilizacijom u Atlantidi - cio svijet će postati
Hirošima; utopićemo se u vlastitom znanju; uništićemo se vlastitom naukom, počinićemo
kolektivno samoubistvo. Nekoliko njih, Noe i nekoliko njegovih sljedbenika, će se možda
spasiti, a možda i neće... A postoji i druga mogućnost, da preduzmemo kvantni skok. Čovjek će
počiniti samoubistvo ili će se ponovo roditi. Obadvoje vrata su otvorena. Ako takvo vrijeme
može proizvesti ljude nalik Heraklitu, Lao Ceu, Zaratustri, Pitagori, Budi i Konfučiju, zašto oni
nijesu stvorili veliko čovječanstvo? Oni su to mogli. Ali mi smo propustili tu mogućnost.
Obične mase žive u takvoj nesvjesnosti da ne vide čak ni nekoliko koraka ispred
sebe. Oni su slijepi. A oni su u većini! Narednih dvadeset pet godina, zadnji dio ovog vijeka, će
biti od neizmjernog značaja. Ako budemo mogli u svijetu stvoriti jedan veliki trenutak za
meditaciju, za unutarnje putovanje, za smirenje, tišinu, ljubav za Boga... ako budemo mogli u
ovih narednih dvadeset pet godina omogućiti da se mnogim ljudima dogodi potreba za Bogom,
čovječanstvo će se iznova roditi, dogodiće se uskrsnuće. Novi čovjek će biti rođen. A ako se
jednom propusti to vrijeme, moraćete narednih dvadeset pet vjekova ostati isti. Nekoliko ljudi će
dospjeti do prosvjetljenja, ali to će biti stvar samo nekoliko ljudi. Ovdje ili tamo, tek ponekada,
poneka osoba će postati svjesna, budna i božanstvena. Ali veći dio čovječanstva će zaostajati - u
mraku, u dubokom mraku, u potpunoj bijedi. Veliki dio čovječanstva će nastaviti da živi u paklu.
Ali ti trenuci kada se haos počinje širiti, i kada čovjek počne gubiti svoje korijene,
kada biva iščupan iz prošlosti, su ujedno i veliki trenuci. Ako išta možemo naučiti iz prošlosti,
ako budemo mogli nešto naučiti od Pitagore.... Ljudi nijesu koristili Pitagoru i njegovo poimanje,
nijesu iskoristili njegove velike sinteze, oni nijesu iskoristili vrata koja im je on ponudio. Samo
jedna osoba je učinila toliko mnogo, skoro nemoguće, ali to nije bilo iskorišćeno.
Ja sam pokušao da ponovo učinim isto; ja osjećam veoma duboki spiritualni afinitet
za Pitagoru. I ja sam vam omogućio sinteze Istoka i Zapada, prožimanje nauke i religije,
intelekta i intuitivnosti, muškog i ženskog uma, prožimanje glave i srca, desne i lijeve strane. Ja
sam, takođe, na svaki mogući način pokušavao da stvorim veliku harmoniju, jer nas samo ta
harmonija može spasiti. Samo takva harmonija vam može podariti novo rođenje. Ali postoji
svaka mogućnost da to što se dogodilo Pitagori da se dogodi i meni. A postoji mogućnost da to
što se dogodilo Pitagorinim sljedbenicima da se dogodi i mojim sanijasinima. Ali i dalje, čak
znajući i za tu mogućnost, taj napor valja ponovo učiniti. Ovo je dragocjeno vrijeme. To se
događa jednom u dvadeset pet vjekova kada se točak pokrene u novom pravcu, kada može
zauzeti novi smjer.
Svi vi treba da rizikujete, da rizikujete sve što imate; i da rizikujete sa velikom
radošću! Jer što može biti radosnije od rađanja novog čovjeka, biti sredstvo za rađanje novog
bića, novog čovječanstva? To će biti bolno kao što je bolno svako porađanje. Ali taj bol će biti
prihvatljiv ukoliko znate što će se dogoditi putem toga. Ako možete vidjeti da se tako dijete rađa,
onda taj bol više nije bol - isto kao što majka prihvata bol prilikom rođenja djeteta. Bol je
zanemarljiv: njeno srce je radosno - ona zna da daje novi život, ona je kreativna. Ona tako ovaj
svijet čini življim; kroz nju se rađa novo dijete. Bog koristi nju kao sredstvo; njena utroba će se
pokazati plodnom. Ona je sretna, veoma je radosna. Ona u tome uživa dok je bol samo na
periferiji. Ali kada je ta velika radost prisutna, bol tada djeluje samo u pozadini i čini da je ta
radost još glasnija. Zapamti...
Moji sanijasini mogu postati jedna energetska utroba, jedno energetsko polje. Velika
sinteza se upravo događa ovdje. Istok i Zapad se susreću ovdje. Ako budemo omogućili da se ta
nemoguća stvar dogodi, čovjek će u budućnosti živjeti na jedan sasvim drugačiji način. Više
neće biti potrebe da živi u istom starom paklu. Čovjek može živjeti u ljubavi, u miru. Čovjek
može živjeti u velikom prijateljstvu. Može živjeti život koji je prožet slavljem. Čovjek od ove
Zemlje može stvoriti božanstvo.
Da: baš ova Zemlja može postati raj,
i baš ovo tijelo može biti Buda.