FILOZOFSKI FAKULTET

Školska 2020/2021. godina

ESEJ

Šukrija Pandžo

Svijet nepovratne ljudske sreće

decembar, 2020. godine

 UVOD

U bosanskohercegovačkoj književnosti za djecu Šukrija Pandžo je poznat i kao pjesnik i kao

pripovjedač. Rođen je 27. aprila 1910. godine u Ulogu kod Kalinovika. Poput mnogih drugih,
počeo je pisati kao srednjoškolac, ali dosta kasno, tek 1954. Godine, objavio prvu zbirku
pjesama pod nazivom „Razgovori“, u doba svoje pune životne i stvaralačke zrelosti. Za zbirku
pjesama „Razgovori“ (1954) i zbirku priča „Samo još kosovi zvižduću“ (1961) dobio je
nagradu Udruženja književnika BiH. Pandžo je pisao poeziju, prozu i dramske tekstove za
djecu i odrasle. Odlukom Savjeta RTV Sarajevo, 10. aprila 1970. godine, dobija spomen-
plaketu u znak priznanja za dugogodišnji uspješni rad, a 1. juna Josip Broz Tito dodjeljuje mu
Orden zasluga za narod sa srebrenim zracima.
Šukrija Pandžo je polovinom prošlog vijeka započeo svoj literarni put poete i pripovjedača.
Počeo je pisati u teško vrijeme i nudio je raznorodan, ali ne tako velik, opus sa kojim se uspio
nametnuti kao važna pojava, djelujući na više žanrovskih polja, često pod udarima moderne i
subjektivne kritike koja mu nije opraštala pretjeranu vjernost tradicionalnom pjesništvu i
pripovijedanju. Tradicionalizam Pandžinog pjevanja u očima tada mladih pisaca sve više je
ostajao bez mogućnosti prihvatanja.
Pandžo je bio pjesnik starije generacije, i on nije mogao da granice svog pjevanja potpuno
prevaziđe do preobražaja u nešto drugo, njemu suštinski tuđe, kako ni jednom pjesničkom
odlikom ne bi bio u dosluhu s epohom u kojoj se formirao, a to je bilo vrijeme između dva
svjetska rata. Upravo zbog toga, čitav jedan ciklus njegovog književnog stvaralaštva nazvan je
„izblijedjeli snimci iz starog albuma“. Pandžina problematika u književnosti nosi skrivene
tragove njegove nostalgije za prohujalim djetinjstvom koje boji vlastitom emotivnošću u
svojim djelima.
Njegova zakašnjela pojava teško da se mogla izboriti za životni prostor u vrevi književne
svakidašnjice, pa je ovaj pjesnik, uvidjevši vlastitu poziciju, ubrzo zaćutao, javljajući se u
velikim razmacima ponekom novom pjesmom.
 KNJIŽEVNO STVARALAŠTVO PANDŽE

Život Šukrije Pandže je započeo u doba moderne književnosti, a okončan je u doba

nove/druge moderne književnosti u Bosni i Hercegovini. U periodu Drugog svjetskog rata,
pisci su stvarali djela sa ratnom tematikom. Međutim prvih poslijeratnih godina sva
književnost je u znaku socrealizma. On je zagovarao vjernost činjenicama realnog života, a s
druge strane govorio da treba pisati samo o onome što je pozitivno i uzvišeno.
Prva koja probija okove socrealizma je intimistička neoromantičarska poezija. Ona se oslanja
na pjesništvo slavenske sentimentalne osjećajnosti, a glavne su joj motivske preokupacije
uspomene na djetinjstvo, bolna i predana ljubav, uživanje u tišini prirode i vlastitoj samoći.
Iako je bio iskreno zainteresovan i podstaknut socrealističkim umjetničkim uzorom, Šukrija
Pandžo literarno je ostao unutar svog intimističkog stvaranja književnog teksta. Bio je
neopterećen grlatom bukom novog vremena, što se naravno uklapa u karakteristike
intimističke poezije – stvaranje ostrva vještačkog raja, koje je pogodno za odmor od velikih
tema i buke stvaranja. Objektivni izraz i formalistička razbijenost tadašnje moderne
književnosti nisu bili uklopivi u Pandžino shvatanje lične ispovijedne književnosti, i tu leži
možda glavni razlog njegovog nesporazuma sa vremenom u kome se nalazio.
U svojoj poeziji, Šukriji Pandži je stalo prvenstveno do njegovog intimnog univerzuma, imao
je želju nametnuti se skladnom i iskrenom pjesmom koja govori neku istinu o njemu, sasvim
intimistički. Preferirao je stvaranje dijela koja govore o njegovom shvatanju svijeta i
sopstvene situacije u njemu, i želja mu je bila da se ne iznevjeri, da u međama vlastitih
mogućnosti napiše dobru pjesmu. Njemu nije bilo bitno da li će svojom poezijom doprinijeti
modernizaciji pjesničkog izraza u Bosni i Hercegovini, već se fokusirao na svoje misli i fiktivna
putovanja u svijet prošlosti koji svakim danom postaje sve nedostižniji u stvarnosti, ali ne i u
njegovoj glavi. O tome govori njegova pjesma „Ruka na tjemenu“:
„Kad zovnem rođeno dijete,
u glasu mi se javi moj otac.

Okrenem se bojažljivo: stoji li ko

iza mene
pored sjene.

Nikog.

Samo sunce u grimiznoj košulji oblaka

silazi k brdu.

List sam tad na grani

nemiran, suh
u jesen.
 Čudno zazebem od sjena u prolazu,
zašuštim, zatreperim i molim granu
da me ne da vjetru.
Strah me je zemlje,
jer ko će da legne na put
i da se pokrije guberom od sunca i trava.

Na tjemenu mi je, čini mi se, očeva ruka,

meka i topla od ranog djetinjstva:
sijeda kosa mi se uznemiri od tog
kao kovilje u planini
pred veče.
I ruka mi se tad podigne
da omiluje čupavu glavu
rođenog djeteta.

Zašto plačeš, tata –

pita me dijete.“

Zadnja strofa ove pjesme je živ dokaz da je Pandžo mislio da je najvažnija „u sebi dovršena“ i
sugestivna pjesma, te je vjerovao da se pisci ne moraju u svojim djelima čitateljima otkrivati
sve stvari o kojima oni razmišljaju dok stvaraju to djelo. Kada pjesnik interpretira strofu „List
sam tad na grani nemiran, suh u jesen“, time nam želi kazati da je on ustvari suhi list
(istrošeni čovjek) koji i dalje visi na grani (živi), ali je beživotan i ubrzo mu se bliži kraj. Vjetar
je ustvari vrijeme koje je nezaustavljivo i koje u njemu stvara nemir, jer prkosi njegovoj
upornosti da ostane onakav kakav je bio oduvijek. Sljedeća je strofa koja kaže:

„Čudno zazebem od sjena u prolazu,

zašuštim, zatreperim i molim granu
da me ne da vjetru.
Strah me je zemlje,
jer ko će da legne na put
i da se pokrije guberom od sunca i trava.“

Pisac nam želi reći kako ga je strah smrti „strah me je zemlje“, i kako moli vrijeme da ne
prolazi jer mu se tako bliži kraj. Plašio se smrti jer nije bio spreman da bude pod zemljom na
kojoj će rasti trave i polako će ga svi zaboravljati „i da se pokrije guberom od sunca i trava“.
Stihovi Pandže koje ilustrujemo čitanjem, su ustvari fragmenti iz njegovog života i
individualni komadi davno razbijenog ogledala koji su ipak sačuvali odsjaj osnovne narativne
cjeline. Motiv oca koji se javlja u pjesmi je istaknut kao simbol tople utjehe i jednog sigurnog
i bezbrižnog svijeta. Dok zamišlja kako ga njegov otac miluje po glavi, njegova sijeda kosa se
uznemiri te nam time govori kako je on već zaista ostario i osijedio ali se zauvijek pamte
trenuci provedeni sa roditeljima i oni su najdragocijeniji.
S obzirom da nema rime u pjesmi, zaključak je da je pjesma napisana u slobodnom stihu.
Rođen je u Ulogu, gdje se uvijek mučno živjelo, pa je Pandžina poezija bila okrenuta toj
davno prohujaloj mladosti i stalnom osvrtanju na gorčinu pređenog puta, ali mladost puna
snova, svemu je davala drugačiji oblik i vedrije značenje. Međutim, i u njegovoj dječijoj
književnosti koju je stvarao, koja je bila okrenuta ka svijetu radosti i ispunjena šarolikim
motivima, pjesnik se nije mogao otrgnuti sumornosti koja je bila ponekad previše iskrena i
pretjerana za dječije oči, mada se to rijetko dešavalo. Uglavnom, iako je Pandžina tuga bila
velika, ona ne rastužuje dječiji svijet jer ne dopire do dječijeg poimanja postojanja. Dijete u
njegovim djelima je postavljeno licem u lice sa nenadnim događajima, ali ono nije spremno i
sposobno za prihvatanje, razumijevanje i suočavanje sa takvim svijetom.
Moderno vrijeme u kojem se nalazio, i čijim temama i temeljima postojanja se suprostavljao,
budilo je tugu u pjesniku. To je Pandžinu poeziju pretvaralo u neprekidno nemirenje sa
životom koji ga je trenutno okruživao i gdje ljudi nisu imali sluha za „tradicionalne“ pjesme
koje su pričale životnu priču, te u kojima su utkana realna i iskrena osjećanja jednog dječaka.
Tako se Pandžo pjesmom „Izgubljena igra“ podsmjehuje čestom „mudrovanju“ njegovih
savremenika u koje je malo vjerovao:
„ Život – neživot, biće – nebiće, mudruju poete,
Ne umijem da ih sričem, suho mi lišće miriše na ilovaču
Ako ćemo da se igramo, onda da se igramo kao dijete.
...

I ništa novo na putevima. Tuđima neću, a moji zarasli u travu.“

Šukrija Pandžo je pjesnik koji se uvijek vraćao početku života, prvorođenim riječima,
stvarima, bićima i krajolicima koje je idealizirao u trenucima bolne nostalgije. U tim njegovim
starinskim, ali uvjerljivim i osjećajnim stihovima, same od sebe su se izlijevale pjesnikove
žudnje za bjekstvom iz studenog okrilja grada put zavičajnih ljepota što su se u njegovoj glavi
sačuvale. Pjesnik je gradio imaginarni most koji ga je, bar u mislima, vezivao sa rodnim
krajem. Jedna od takvih njegovih pjesama je „Šetnja“:
„Ali me žagor grada sjeti
da sam daleko od jutra s njiva,
da vrijeme koje ludo leti
pepelom svojim sve prekriva.
Pa se u gradu jesenski tmurim
djetinjstvo vidim kad zažmurim.

U park se svratim kad ga kose,

mirisi trava i mene nose
u davno ljeto koje gori,
ka rodnoj rijeci što žubori.

Pa stojim tako jer kud da krenem,

Ko pokošena trava venem.
 A ono što je bilo, bilo,
Već je sa suncem otplovilo.
I suton stere ležaj meki
Na put posljednji predaleki.“

Pjesma je skromna, iskrena i istinita. Napisana je u vezanom stihu, koji je više odgovarao
našem piscu. Pjesma je rimovana (sjeti – leti; njiva – prekriva; tmurim – zažmurim) i prepuna
sjete nad vremenom koje je prošlo „djetinjstvo vidim kad zažmurim“; „mirisi trava i mene
nose u davno ljeto koje gori“, i neke tamne čovjekove žudnje da se vrati zavičajnim
predjelima i njeg ovim ljudima. Tako se poezija pretvara u uzaludnu čežnju da ne luta stranim
putevima (svijetom) već da se vrati u rodni zavičaj. Riječ „put“ je simbol velike ljudske
nevolje „a ono što je bilo, bilo, već je sa suncem otplovilo“ jer se ljudi nikada sasvim ne mogu
vratiti u toliko sanjana gnijezda. U te puteve se ne treba gledati kao u mogućnost stvarnog,
već fiktivnog odlaska u svijet u kome se isto tako živjelo.

KRITIKA STVARALAŠTVA ŠUKRIJE PANDŽE

S obzirom da je na početku spomenuto da su tekstovi našeg pisca bili pod udarima moderne
i subjektivne kritike koja mu nije opraštala što je bio vjeran tradicionalnom stvaranju teksta,
u nastavku ide kritika Dragoljuba Jeknića kao dokaz navedene tvrdnje.
„Pandžini stihovi su prije svega tvorevine koje i po sadržaju i po formi slijede poznate
koncepte pjevanja za djecu. Svakako, to su koncepti pjesničke inspiracije i pjesničkog
nadahnuća koje obično nazivamo tradicionalnim. Ti koncepti, naravno, imaju svojih
vrijednosti, ali osnovno je, ipak, to što pjesnika kanališu, što njegov smisao za pjesničko
ispoljavanje zadržavaju na svojim prostorima, što poeziji daju svoju boju, svoj ton, svoj ritam.
Tako je i Pandžo primoran da se u okvirima tih koncepata bori za vlastiti izraz, za vlastiti
poetski odnos prema svijetu djetinjstva. U najvećem broju pjesama to ne uspijeva…pjesme
daju svoj obol tzv. Učiteljskoj poeziji, koja je u postzmajevskom periodu decenijama lošim
stihovima prosto davila i onemogućavala dalji razvoj pjesničkog izraza za djecu.“ 1
Dragoljub Jeknić izražavao je otvorenu skepsu i nesklonost prema Pandžinom književnom
stvaralaštvu. Jeknić zapravo nije mogao prepoznati osnovne kvalitete Pandžine literature za
djecu, a ti su kvaliteti izvirali prvenstveno iz folklorističke tradicije bosanskohercegovačke
proze pisane 1960-ih i 70-ih godina.

1
Š. Pandžo, Dječija književnost naroda i narodnosti BiH u dvadeset knjiga – Samo još kosovi zvižduću, 1990.
godina, Sarajevo, str. 5
 ZAKLJUČAK

Nakon skromno obrađene analize djela Šukrije Pandže u ovom eseju, donosi se
zaključak da od selektivnog pristupa pjesničkom opusu može se izdvojiti mnogo
dobrih pjesama, bez čijeg bi prisustva poslijeratni period u poeziji Bosne i
Hercegovine bio siromašniji za jednu autentičnu i specifičnu nijansu. U njoj su
prepoznatljiva dva toka: jedan je bio manje prisan samom pjesniku, a drugi,
umjetnički relevantniji i uvjerljiviji, u kome je Pandžo nastavljao svoje literarne
početke, intimistički, ispisujući duboku ličnu liriku čežnje za djetinjstvom i zavičajem.
Sa svojim djelima otvoreno se suprostavljao svijetu i književnom pravcu koji ga je
okruživao, ne mijenjajući tematiku svojih dijela koja je bila tradicionalna. Vjerovao je
da pisac ne mora da se uklapa u period u kojem se našao bez svoje volje (kao što je to
bio on), i da može ostati neotkrivenih stvari u djelima – pisac ne mora sve otkriti
čitateljima, to jest može nešto zadržati u svojoj glavi, dakle za sebe.
 LITERATURA

1. „Bošnjačka književnost u književnoj kritici/Novija književna poezija knjiga III“

2. „Dječija književnost naroda i narodnosti BiH u dvadeset knjiga – Samo još ksoovi
zvižduću“, Šukrija Pandžo

3. „Iznad gore vjetri zbore“, Šukrija Pandžo, 2010. godina

4. „Most“, časopis za obrazovanje, nauku i kulturu, Mostar BiH, broj 210

5. „Ruka na kosi“, Šukrija Pandžo, 2010. godina