Panorama bošnjačke književnosti – Muhsin Rizvić

Prenapregnuta čulnost kao opsesija izraza u lirici Hamze Hume

Hamza Humo je regionalan pisac, ali ne toliko da bi se taj region mogao prepoznavati po
tipičnim lokalnim karakteristikama, već više po određenoj atmosferi inspiracije, po onom
određenom izboru simbola i motiva, po karakterističnom ali umjetnički dovršenom
senzibilitetu i mentalitetu likova. Njegov zavičaj je njegov veliki izvor i podsticaj u svemu.
On ga bez ustezanja imenuje, ali ga ponovo preobražava i stvara. Na kraju, taj zavičaj ostaje
„mostarska kotlina“ za pisca ali ne u za čitaoca, koji prihvaća samo piščev umjetnički
doživljaj toga svijeta, sa obiljem fantastike i snoviđenja.

Djetinjski maštovito doživljavanje stvarnosti sa prijelazom u naivnost, to je druga linija

Humina umjetničkog kontinuiteta. Čitav jedan poetsko-prozni ciklus njegova djela nosi
elemente dječijeg svijeta čuda, sa bićima iz orijentalnih i paganskih predanja, dok se dio
njegove poetske animatorike i aktivno oslanja na džinove i tajanstvene čovjekolike sile. A sve
zajedno prožeto je prostodušnim vjerovanjem i povjerljivim tonom dječijeg pripovjedanja. To
je ujedno bio i Humin pristup svijetu nejakih, začuđenih ljudi u njegovim prozama, koji
udarce sudbine primaju zbunjeno i bez snalaženja.

Zanimljivo je da o svom čulnom sveosjećanju nije ostavio značajnijih očitovanja u svojim

autobiografskim tekstovima. U ispovijednom monologu u zborniku „Sa strana zamagljenih“
on je samo kratko priznao: „Naposletku, moram da priznam i dve svoje slabosti: volim lepe
žene i dobro vino“.

Humo se, međutim, do kraja odao jedino u svojim tekstovima o sevdalinci. U pasažima u
kojima je gubio objektivitet i distancu tumača i počinjao da vibrira rezonancama iste
fatalističko-osjećajne vrste- on je najbliže iskazao psihološko-emocionalnu strukturu svoga
vlastitog bića. Gotovo istovjetnu sa gustim erotskim senzibilitetom sevdalinke.

Svoju književnu avanturu Humo je započeo sveščicom stihova koju je pod naslovom
Nutarnji život objavio 1919.g. u Mostaru. Ova zbirka razmatrana u cjelini Humina opusa,
najavljuje i otkriva neke stilsko-emocionalne i psihološko-motivske crte karakteristične za
skorog Humu, pjesnika, novelistu i pripovjedača.

Već prva pjesma Suton odaje težnju za impresionističkim sutonskim ugođajima, i jedan
stišani ton, šapat na auditivnom planu, zatim, uvlačenje, prikradanje na planu pokreta,
tajanstvenog animiranja prirode, te bezbojnost sjena na likovnom planu. Dakle, u svemu jedna
prigušenost života kao slutnje, uz intuitivan, spiritualan odnos prema njemu koji predstavlja
uvjet da se osjeti beskraj.

U narednim pjesmama ove zbirke nastavljaju se uočene crte, a otkrivaju se i nove, značajne za
Humin pjesnički i novelistički razvoj. U pjesmi Proljetna noć to je zanosno kretanje prirode,
čistota boje, i to bijele, erotska simbolika smijeha, plodnosti i sjedinjavanja, simboličko-
ditirambski senzibilitet panerotizma. A nasuprot tome, u već poznatom ritmu, iskrsava i svijet
havetinjskih priviđenja, koja se kreću, sa nekom tajanstvenom misijom, i – maštu.
Najzad, pojavljuju se i elementi koji lokaliziraju, ambijentiraju Huminu poeziju: simbol
behara, šadrvani, munnare, kubeta, kapije stare, što skupa sa karakterističnim elementima
podneblja i pejzaža, kao što su bjelina kamena, bistrina zvijezda, željna simbolika vode, kiše,
grmljavine, vjetra, otvorene boje juga, zvonkost glasova u nebu i zraku – otkriva Hercegovinu
i bošnjački ambijent u Huminoj lirici.

Ljubavna pjesma u pregledu ove prve Humine zbirke ne samo da nastavlja dalje
ambijentiranje njegove poezije, nego i njeno dalje senzibiliziranje u dramu erotike: erotike
koja je otvorena kao činjenica, kao zov, kao iskušenje, i u isto vrijeme dramatično ugrožena
simboličnim izgledom dijelova pejzaža, okoline, tj. mentalitetom životne sredine koji pjesnik
doživljava kroz izgled stvari, njihov simbolički odnos prema goloj, nepomičnoj ženi
uzbuđenoj mjesečinom, kojoj se samo usne miču, mole.

Simbolička poetika traje evidentno u ekspresionističkoj stilsko-emocionalnoj osnovi Humine

lirike u ovoj zbirci, i to, npr. u pjesmi Štiming putem sinestezija, putem specifičnog
senzibiliteta snova, sjete, putem simboličnosti otvora pjesme na završetku: „Prokiso čovek
kroz maglu se vuče“, koji označavaju jedno specifično doživljavanje i osjećanje života kao
svijeta simbola.

Ali, i u ovim dosadašnjim pjesmama i, naročito, u drugima koje slijede u zbirci (Gluho doba,
Utopljenik, Podne u kršu) jasno se zapažaju karakteristične crte ekspresionizma u slikama, u
stihovno-ritamskim oblicima, u senzibilitetu: tu je upotreba slobodnog i slobodno
razlomljenog stiha bez interpunkcije... Ali, više od svega u zbirci Nutarnji život začet je onaj,
već istaknuti havetinjski ekspresionizam i „osjećanja anonimnih tajanstvenih bića, koja
pjesnik simbolizira u pojam 'neko', bića koja se kreću i djeluju nesaznatljivo, naporedno sa
pojedinostima prirode džinski anonimiranim i personificiranim“.

Dva su doživljaja Humina grada, baš kao što imamo i dva pjesnikova doživljaja života, jedan
je prožet melanholijom daljina, klonuća, čekanja i sudbinskog prepuštanja, drugi je razbuđen
nestrpljenjem, orgijanjem mladosti, pustahijskim veseljenjem.

Postoje isto tako dvije vrste žene u Huminoj poeziji: jedna je pasivno biće koje čeka, sa
nejasnom, spiritualnom žudnjom na površini čulnih poriva (Nemir, Njezine misli), druga je
demon, koji mamu, plijeni i nadmoćno se cereka na završetku (Ja Adam). Naporedo s tim,
postoje i dva pjesnikova stava prema ženi: prema onoj trpnoj – nalet u trku, osvojenje i
iščeznuće na horizontu sa slutnjom buduće rezignacije; prema onoj demonskoj – riječi pokore,
oklijevanja i čuđenja, sablazni nad sobom i nad njom.

Poetski kvalitet, makar formalni, Humo postiže i aromatikom orijentalne atmosfere i

egzotičnog ugođaja. Pri tome on ne daje punu mjeru stvarne karakterizacije hercegovačke
sredine i mostarskog zavičaja. On vrši samo izbor određenih pojmovno i asocijativno gustih
simbola, i to s naivnim doživljavanjem stranca, kome je sve to daleko, mutno, nepojamno i
mistično. U tome se, u stvari, nalazi poetski sublimirani rezultat dodira suprotnosti evropskog
i istočnjačkog duha i senzibiliteta.
U knjizi lirike Sa ploča istočnih Humo se prisnije približio Orijentu, ali ne onom naivno i
simbolično stiliziranom iz svoje lirike, koji će u njegovim novelama doživjeti svoj puni izraz,
nego Orijentu starozavjetne beduinskonomadske legende, sa karakteristikama uspokojenog
kazivanja žestina i žudnji, sa elementarnim divljenjem prema ženi, kao u Pjesmi nad
pjesmama. Ima nešto iskustveno mirno, kao navod pouka vijekova u ovoj lirici. I izvjestan
utisak širine, prostranstva, slobode, beskonačnosti ne samo u ambijentu i pričanju, nego i u
dušama ljudi, koje su ispunjene ne samo mudrošću, nego iskonskom strašću, silom i vatrom,
bolom i čežnjom koja se ne može zadovoljiti.

Ahmed Muradbegović u stisku primarnih nagona i ekspresionističkog intenziteta

Na relaciji stilsko-tematske talasne amplitude iz zbirke pjesama Haremska lirika, između

modernog književnog doživljaja koji je vladao u tome književnom dobu i prostoru hrvatske i
srpske književnosti i svoga itvornog bošnjačkog duhovno-povijesnog ambijenta te tragičnog
osjećanja koliko je on zastao u vremenu, javile su se i prve Muradbegovićeve novele: iste
godine 1924. Nojemova lađa i Haremske novele, prva u slijedu ekspresionizma Krleže,
Šimića i Donandija, druga kao vlastiti krupni odskok na dalekom planu Mulabdićeve i
Osman-Azizove tradicije, kao umjetnički usavršena novelistika žestokih ekspresionističkih
slika koje doživljaj vuku unutar i uzavrelih nagonsko-psiholoških stanja u tradicionalnoj
bošnjačkoj duši.

U zbirci proza Nojemova lađa ekspresionizam je, već od samog njenog naslova, kao stilska i
idejna formacija došao do punog izražaja. Ekspresionistička uzavrelost i kiptenje ideja,
stavova i reakcija, u bujnoj patetici izraza izbili su iz ovog monolga u prozi ove zbirke,
posebno u uvodni apokaliptični pandemonij Nojemova lađa, kao lavina, ne prezajući ni od
tematike odvratnog i ružnog, demonskog i satanskog, nošeni ekstazom unutarnjeg
paroksističkog ritma.

Žestoka nagonska struktura čovjekove psihe predstavlja prirodan most ekspresionističkog

strujanja između novele Nojemova lađa i novele kasablijskog ambijenta Mizantrop i
Robijaš, s tom razlikom što se u prvoj radi o kolektivnoj psihozi, a u drugima o
individualnim psihotičko-etičkim i psihotičko-socijalnim stanjima. Nagonsko-psihopatska
priroda Petra Stanića iz novele Mizantrop, „čovjeka neizmjerne mržnje, krvoločna karaktera
i zvjerske ćudi“, u dodiru sa mizoneističnim reakcijama sredine zatvara krug jednog furioza u
kome jedna strana isključuje drugu prirodom svoje elementarnosti, „kao da su vatra i voda,
noć i dan, paščad i mačke“. Na toj osnovi se razvija drama novele: kao tragična krivica Petra
Stanića, donesena rodjenjem i pothranjena životom, i kao etičko sagriješenje sredine – obje
strane međusobno vezane kao reakcije jedna na drugu. U cinično-brutalnom odnosu Petra
prema ocu i bratu može se pratiti i jedan bezočni individualizam, koji izrasta kao otpor i
nadoknada u odsustvu ljubavi i pravednosti prema njemu.
I robijaš u istoimenoj noveli ove furiozne zbirke obuzet je istom „pomrčinom krvi“ i mržnjom
prema ljudima i društvu, koje podsvjesno doživljava kao opasnost za sebe, da bi na kraju
postao žrtva nagona za moći i nasiljem nad tuđim životima.

U Haremskim novelama, iz 1924, simbolizirao je psihologiju, osjećajnost i duh zasužnjene

žene, neshvaćene i ponižene u tuzi 'harema', tj. tradicionalnog doma i konzervativnih odnosa u
njemu, sa prigušenim krikovima neiživljene mladosti i zgaslim čežnjama, sa voljom za
slobodom i žeđi za životom, koja traje sputana, kako u roditeljskoj kući, tako u vjenčanom
domu. Na drugoj strani su likovi muških, ispunjeni žestinom nekih arhetipskih demonskih
nagona bezočnosti, surovosti, mržnje, koji gaze iskonske krvno-etničke i islamsko-moralne
veze sinovstva, sestrinstva, rodbinstva, sve u zgušnjavanju bijesa, krvi, nemira,
neobuzdanosti. U sukobu ovih dvaju elemenata i ljudske prirode, zbiva se kod Muradbegovića
tragedija u kojoj izdiše ženska duša. Sa istom atributsko-metaforičkom odrednicom u svome
naslovu koju je imala i njegova zbirka pjesama, i Haremske novele su predstavljale u svome
neoromantično-sociološkom rasponu umjetničko-etički doživljaj društvene zatvorenosti
bošnjačke žene, koji će ostati Muradbegovićeva pripovjedačka, ali i publicistička opsesija u
toku cijelog njegova stvaranja i života.

U trećoj zbirci, Svijet u opancima, iz 1936, Muradbegović je u kontinuitetu zavičajne

tematike svoga stvaranja, dao realistične likove posavskog sela u prizorima seoske
svakodnevnice i epopeji mukotrpnog podnošenja života, sa emocijama ljudi u sraslosti sa
bićem zemlje, čija velika šutnja pokriva harmoniju duše, sunca, pejsaža, životinja...
Muradbegović je u ovim novelama nježan slikar krajolika, on je prisno blizak seljačkoj duši,
koju pažljivo prati u podtekstu pripovijedanja, njegovo pripovijedanje osvijetli ponekad
iznutra prostodušni i prirodni humor, ali ga zgrči i zatrese dinamika sukoba, na onaj isti
elementarni način poznat iz prve zbirke, u nekontroliranim i hirovitim reakcijama, i pokretu
strasti, zaslijepljen i nezadrživ kao bezumlje.

I četvrta zbirka, U vezirovim odajama, objavljena 1941, nastavlja rhetipsku misteriju Bosne i
mentaliteta Bošnjaka, koja je literarno dovoljna i za radost i za stradanje, za dotrajavanje i za
nemir, za ljepotu i za rugobu čovjeka, za njegovu naivnu i dosljednu, ili vrletnu i
nepredvidivu prirodu
Obzori bošnjačke književnosti – Enes Duraković
Orijentalno naslijeđe i evropski duh moderne

Za potpuno razumijevanje dinamičnih procesa kulturne evropeizacije bošnjačke književnosti

na razmeđu 19. i 20. stoljeća bitno je saznanje da „proces približavanja duhu i estetici
evropske književnosti nije, međutim, potiskivao tematsko-idejnu, duhovnu i emocionalno-
estetsku liniju razvojnih tokova dotadašnje bošnjačke književne tradicije. U burnim procesima
premještanja svekolike kulture u zapadno-evropski kulturno-civilizacijski krug anahrone,
dotrajale vidove i „potrošene forme“ tradicionalnog modela orijentalne poetike jedino su i
mogli smijeniti sinkretički vidovi evropskog modernizma i reformiranog kulturnog
revitalizma, uočljivi kako u poeziji Safvet-bega Bašagića i Muse Ćazima Ćatića, tako i u
hronološki susjednim, književno raznorodnim tekstovima Ahmeda Muradbegovića i Hamze
Hume.

Muradbegović će žestoko kritizirati konzervativno naslijeđe orijentalne kulture što anahrono

prožimlje sve oblike društvenog života i uzrokuje pogubne oblike muslimanske izolacije.
Hamza Humo će stalno isticati to da je „naš izraz u riječi pretežno lirski“ i da je
bosanskomuslimasnko književno stvaralaštvo upravo lirskim senzibilitetom donijelo „svoj
sopstveni akcenat, svoju boju i svoj zvuk koji dolazi iz naročitog stanja muslimanske sredine“
što je bošnjačkim piscima u naslijeđe ostavio Istok.

Od folklorno-prosvjetiteljskog do avangardno-artističkog poetičkog modela

U poeziji Safvet-bega Bašagića, Muse Ćazima Ćatića i Hamze Hume, dakle u tri susljedna
stilskoformacijska razdoblja, jasno se ukazuju procesi preobražaja naslijeđenih obrazaca
orijentalno-islamske poetike, njena prilagođavanja, prožimanja i hibridiziranja s usmenom
lirikom i potom prihvatanje konvencija i žanrova i tradicionalne i savremene poetike zapadno-
evropskog kulturno-civilizacijskog kruga. Stoga i bošnjačka književnost 20.st. neponovljive
uzlete ima upravo onda kada se preobražajna snaga tradicije sinkretički slije, amalgamira i
oplemeni s raznolikim literarnim oblicima što su se javljali u dinamičnoj smjeni razvojnih
procesa i stilskoformacijskih preobražaja novije evropske književnosti.

Za utemeljenje moderne bošnjačke poezije od presudne je važnosti bilo još uvijek živo
prisustvo usmenog pjesničkog naslijeđa, prije svega sevdalinki i balada, koje su već prvoj
generaciji pjesnika ponudile prepoznatljive obrasce umjetničkog izraza, a sličan značaj u
konstituiranju samosvojnih oblika i poetičkih posebnosti imala je i divanska poezija pisana na
orijentalnim jezicima, posebno ona ezoterijsko-mističke inspiracije.

Mada u bogatom literarnom opusu Hamze Hume poezija obično čini neznatniji dio, on je u
književnoj historiji značajno mjesto stekao kao pjesnik prije svega zato što su njegovi tekstovi
natopljeni izrazitom lirskom atmosferom i poetski rafiniranom naracijom. Književna kritika
taj naglašeni lirizam Huminog književnog izraza mahom je objašnjavala orijentalno-
senzualnim senzibilitetom bošnjačke književne tradicije, ali i kao bitnu oznaku avangardne
lirske pobune što se i u nas dogodila neposredno poslije Prvog svjetskog rata. Zato je važno u
svakom interpretativnom pristupu uočiti šta je u Huminoj poeziji opća oznaka
ekspresionističke poetike, a šta posebnost lirskog senzibiliteta poteklog iz vlastite tradicije jer
je i jedna i druga poetička karakteristika prepoznatljiva već i u njegovoj mladenačkoj zbirci
pjesama Nutarnji život, objavljenoj 1919.g.

Slobodni stih, disperzivne, iracionalnim impulsima izazvane i asocijativno povezane slike

„pounutarnjenog pejzaža“, jaki i jarki kontrasti i snažni namazi osnovnih boja kao izraz
ekstatičkih psihičkih sadržaja, dinamička slikovitost i asocijativni nizovi podsvjesnih
predstava, slutnji i fantazmagorija – sve se to u pjesmama uvrštenim u Nutarnji život Hamze
Hume ukazuje kao izraz iste one uzavrele atmosfere i pobune protiv naslijeđenih konvencija
lirske poezije i, posljedično, avangardne preobrazbe pjesničkog govora. Humo je bio čvrsto
vezan i za zavičajni svijet i mostarski pejzaž, koji se u njegovoj pjesmi ukazivao i čulno
prepoznatljivom slikom i nutarnjim zvukom i odjekom, u jedinstvenom iskazu sinkretičke
punoće i zbiljnog i maštovnog misterija života.

Ekspresionistička poetika privukla je Humu prije svega mogućnostima ekstatičkog govora i

ezoterisjkih otkrovenja sveprirodnog ritma panteističko-mističkih očitovanja beskraja, a što je
u njegovoj tradiciji bila dominantna poetska konstanta, ali se ona u Huminim stihovima
ostvaruje mimo tradicijom petrificiranih oblika i konvencija, što je povodom njegove zbirke
Grad rima i ritmova iz 1924.g. istaknuo i Milan Kašanin.

Centralno djelo Hamze Hume jeste lirski roman Grozdanin kikot (1927), u kojem se sabiru
sve bitne karakteristike njegovog pripovjedačkog postupka i doživljaja svijeta: opsesija
silinom erotskog osjećanja, mediteranski mit sunca, plođenja i vitalizma, pretapanje stvarnog i
imaginarnog, ali i melanholično osjećanje kratkotrajnosti erotskog doživljaja svijeta. Jer, i
ovdje se, baš kao i u njegovim ponajboljim pripovijetkama objavljenim u zbirci 1932.g. ispod
te zažarene erotičnosti ponorno provlači i sjenka opomene, što njegove novele obrubljuje
melanholičnim prizvukom balade i onim iz sevdalinke dobro znanim pripjevom neutoljene
ljubavne žudnje (Sevdalijina ljubav, Krnata, Šemsa, Ašikovanje...).

Dinamička slikovitost i preobražajnost predmetne stvarnosti u Grozdaninom kikotu ukazuje

u prostorima ekstatične narativne svijesti, pa je stoga i premještanje iz stvarnog u fikcionalni
svijet izraz iste imaginativne vizionarnosti: paralelni fabulativni tokovi konkretne,
antropološke priče o Ozrenu, Grlici, Ivanki i fikcionalne legende o mitskim ljubavnicima
Grozdanu i Grozdani heterotopijski se stapaju u simboličnoj slici ljubavnog sjedinjenja
Ozrena i Grozdane.

Razlike su, međutim, prisutne i u korpusu bošnjačke književnosti jer se, recimo, prihvatanje
ekspresionističke poetike u novelistici i dramaturgiji Ahmeda Muradbegovića ogleda u
ekspresiji iracionalnih poriva neurotizirane svijesti, kod Hume u ekstatičkoj obuzetosti
panerotskog doživljaja svijeta. Psihogramski snimak Muradbegovićevih likova sabire se u
simbolici krika kojim on nastoji „artikulirati ekspresionistički vrisak zbog nužnog razaranja
čovjekove individue u društvu, historiji, porodici, masi“, kod Hume u kikotu nezatomljive
radosti postojanja, mističkog sjedinjavanja čovjeka i prirode, što je izvrsno uočio i Skender
Kulenović.
Politradicijski i kulturalnomemorijski model (Književnost sjećanja: Kulturalno
pamćenje i reprezentacija prošlosti u novijoj bošnjačkoj književnosti, Sanjin Kodrić)

Kulturalnomemorijski makromodel u novijoj bošnjačkoj književnosti: preporodni

modernizam s početka 20. stoljeća i postpreporodni tradicionalizam između dvaju ratova,
avangardizam i različiti neoizmi i poetičke alijanse tokom međuratnog doba, predmodernizam
iz vremena što će ga odrediti čin dokidanja projekta jugoslavenskog socrealizma u godinama
još uvijek neposredno nakon Drugog svjetskog rata.

Politradicijski kulturalnomemorijski makromodel i onaj okvir unutar kojeg se u bošnjačkoj

književnosti bitno mijenja i ono što je ovdašnji „smisao za historiju“, „okrenutost tradiciji“
koja obilježava bošnjačku književnost pri čemu se uz postojeće kulturalnomemorijske
sadržaje javljaju i oni novi, uključujući i pojavljivanje novih ili dodatno razvijanje već
postojećih memorijskih figura, ali i sve izraženije i sve značajnije pojave književnog
„samopamćenja“.

Ukidanje nekadašnje monokulturalnosti i posebne vrste književno- kulturnog

autoizolazionizma što su karakterizirali prethodni okvir, pri čemu je politradicijski
kulturnomemorijski makromodel određen slobodnijim i potenciranim stanjima kulturalne
dinamike i raznolikih kulturalnih „razmjena“ kako na dijahronijskoj, tako i na sinhronijskoj
razini što u konačnici podrazumijeva i uveliko prisutno stanje sobodno kreirane i
nekontrolirane kulturalne interakcije.

„Novo“ se tumači kao da organski potječe od „starog“, „težnja da se prekinuti put obnovi“,
traže se „korijeni“, a potom tragom „ideje organskog razvoja“, „težnja da se neki viši sadržaj
usvojenog pogleda na svijet odvoji od konkretne nacionalne kulture u čijim tekstovima je bio
importiran“; „tekstovi-provokatori potpuno se rastvaraju u kulturnoj masi kulture koja prima,
a ona sama dolazi u stanje uzbuđenosti i burno počinje stvarati nove tekstove zanovane na
kulturnim kodovima koje je u prošlosti stimulirao prodor spolja, ali koje je rad asimetričnih
transformacija potupuno preobrazio u novi originalni strukturni model“, pa upravo sad u
svojim najsvjetlijim trenucima bošnjačka književnost i njezina „kultura- primalac u čiji
prostor se premjestio zajednički centar semiosfere prelazi u poziciju kulture-odašiljača“- zbog
toga bošnjačka književnost iz okvira politradicijskog kulturalnomemorijskog modela nerijetko
i „sama postaje izvor bujice tekstova koji se usjmjeravaju u druga područja semiosfere“.

Zato je politradicijski kulturanomemorijski makromodel u povijesti razvoja novije bošnjačke

književnosti okvir u kojem ova literatura ubrzano i na način vremenske naporednosti napušta
svoje nekadašnje kolonijalno stanje. Upravo ovdje bošnjačka književnost počinje izlaziti iz
svoje kolonijalne „adaptivne“ faze, oslobađa se dominacije karakteristične za tzv. „male
književnosti“ (karakteristika je „pripovijedanje nacije“ i učešće u izgradnji nacionalne
„izmišljene zajednice“).

Po prvi put jasno se prepoznaje naročita vrsta „dijahronijskog, vertikalnog (ili čak
međužanrovskog) autokomparativiza“ bošnjačke književnosti, onog što se razlikuje od
njezina „sinhronijskog komparativizma prema drugim literaturama, orijentalnim u prošlosti,
pa prema hrvatskoj i srpskoj književnosti te evropskim književnostima u naše doba“;

U punom kapacitetu upravo u okvirima politradicijskog makromodela u bošnjačkoj

književnosti formira se, npr. žanr poetskog romana, koji će se odavdje tradirati i dalje,
postavši tako i jedno od bitnih određenja bošnjačke književnosti uopće.

U pjesničkom djelu M. M. Ćatića, uz pogotovo ranije „snažan uticaj književnog naslijeđa,

narodne poezije i uzusa kasnog romantičarskog pjesništva, očit u preuzetim motivima i
poetskom jeziku“, „sublimišu se iskustva parnasovskog, impresionističkog i poetički nalozi
dekadentnog simbolističkog pjesništva, i stvaralački se ukrštaju sa duhom i poimanjem svijeta
koje pjesniku nameće istočna, pogotovu islamska filozofija, mitologija i književna tradicija,
pri čemu je „Ćatićev preobražaj iz romantičarskog pjesnika sa naivnom i nedozrelom
osjećajnošću u istinskog modernistu u završnoj fazi njegova stvaranja suštinski, a ne samo
spoljni, formalni. (Kazaz)

Preporodni modernizam u novijoj povijesti bošnjačkog književnog stvaranja i onaj okvir u

kojem bošnjačka književna praksa, bilo programski- svjesno, bilo spontano- intuitivno,
doživljava ne samo krupne i po dalji književni razvoj presudne i sudbonosne promjene, i to
primarno one inovativno- progresivnog karaktera, već uveliko dovršava i ono što je M. Braun
označio kao „začetke evropeizacije književnosti i kulture slavenskih muslimana u Bosni i
Hercegovini“.

Braun smatra da je kod Ćatića i drugih predstavnika književno-kulturne generacije „otpočela

druga odlučujuća faza evropeizacije: pojačano razumijevanje za evropski mentalitet, njegovo
postepeno prisvajanje i psihičko prerađivanje“.

„Period od kraja prošlog vijeka do početka Prvog svjetskog rata u bošnjačkoj književnosti
obilježen baš uporednim trajanjem dvaju estetskih sistema i duhovnosti usklađenih s njima.

To je ona vrsta uporednosti u kojoj je naročito izraženo međusobno uticanje i specifično

inkorporiranje elemenata jedne estetike u stvaralački opseg druge.“ (Kazaz)

Paul van Tigem ovu situaciju određuje kao istovremeno „mešanje umetnosti klasične,
romantičke, realističke ili parnasovske, umesto njihovog smenjivanja (kao u Zapadnoj
Evropi). Otud i paradoks naše poezije prve dvije decenije vijeka: u okviru iste književne
generacije, ili čak, u opusu jednog pjesnika, u periodu jedne ili dvije godine nalaze se
ostvarenja koja se po izvjesnim stilskim obrascima međusobno potiru i isključuju“.

Autori poput Hume, Selimovića, Kulenovića itd. neće ponoviti stanje u bošnjačkoj
književnosti koje je bilo za vrijeme npr. Ćatića, već će ga svaki na svoj način izmijeniti i
dodatno usložniti.

Prema zaključku Kazaza: „Ćatić je svojom poetikom liminalnosti ne samo kulturalno nego i
formalno- stilski reobrazi bošnjačko pjesništvo te skupa sa kasnim Šantićem i ranim Dučićem,
pjesništvo interliterarne bosanskohervegovačke interliterarne zajednice, pri čemu je
istovremeno na razini južnoslavenske interliterarne zajednice, ukrštanjem
orijentalnoislamskih kulturalnih podloga sa onima iz evropskog simbolizma i impresionizma,
dodatnim vrijednostima obogatio hibridni karakter južnoslavenske moderne“.

Ćatić je svojim djelom razdijelio tradiciju i modernu te je nemoguće bilo ostati u kasnom
folklornom romantizmu i njegovim pleonastičkim, loše rimovanim stihovima, njegovoj
epskocentričnoj herojskoj matrici i ispraznim, pasatistički profiliranim plakatskim
rodoljubivim pjesmama, njegovom projektu kolektivizacije kulture, njegovom površnom
oslanjaju na tradiciju usmenosti i površnom prekodiranju duhovnosti tradicije u isprazne
formule ašiklijskog pjesništva u kojima se rodni i spolni ženski identiteti marginaliziraju i
koloniziraju na bazi muškog seksističkog principa. (Kazaz)

Postpreporodni tradicionalizam: osnovno obilježje predstavljat će zorno i upadljivo anahrono

kontinuiranje ne samo brojnih poetičko- literarnih već i ukupnih kultralnih obilježja
folklornoromantičarske te prosvjetiteljskorealističke književne prakse sa prijelaza 19. u 20.
stoljeće.

Nakon Drugog svjetskog rata bošnjačka književnost nalazi se u bitno drugačijem stanju,
postpreporodni tradicionalizam u bošnjačkoj književnoj povijesti uspostavlja važne odnose s
međuratnom književnom praksom pa tako i s bošnjačkim avangardizmom između dvaju
svjetskih ratova. Između ostalog i zato, avangarda je u bošnjačkoj književnosti najčešće
neodvojiva od ostalih neoizama i različitih političkih alijansi, koje također čine jednu od
osobenosti bošnjačke književnosti uopće. Specifičnost avangardnog stanja u novijoj
bošnjačkoj književnoj povijesti jesu najreprezentativnije književne figure: Hamza Humo i
Ahmed Muradbegović. Upravo djelo ove dvojice autora u sebi sažima manje- više sve ono što
je unutrašnja raznorodnost, višestrukost i naporednost i bošnjačke avangarde. Ona u
bošnjačkoj književnoj povijesti nije predstavljala do kraja radikalnu negaciju prethodne
književno- kulturne tradicije, a pogotov ne onoliko koliko je to bio slučaj ne samo u tzv.
„velikim“ evropskim književnostima već i u susjednim književnostima južnoslavenske
interliterarne zajednice, posebno u hrvatskoj i srpskoj, iako je i bošnjačka književnost
avangardne orijentacije primala nove književno- kulturne „jezike“ koje će kao „tuđa
semiotika“ njezinu „semiosferu“ iznova dovesti u novi „eksplozivni“ proces, koji neće do
kraja podrazumijevati ono „binarno“ poništenje prethodnog.

Bošnjačka književna avangarda kao cjelina, baš onakva kakva se javlja u Huminu i
Muradbegovićevu djelu, iznova je obilježena onim okolnostima kad „tekstovi- provokatori
potpuno se rastvaraju u kulturnoj masi kulture koja prima, a ona sama dolazi u stanje
uzbuđenosti i burno počinje stvarati nove tekstove zasnovane na kulturnim kodovima koje je
u dalekoj prošlosti stimulirao prodor spolja, ali koje je rad asimetričnih transformacija već
potpuno preobrazio u novi originalni strukturni model“

Sve ovo prisutno je već u Huminoj obimnoj početničkoj pjesničkoj zbirci Nutarnji život, koja
neće tek prva nagovistitit avangardizam, a posebno elemente ekspresionizma u bošnjačkoj
književnosti, već će na samom početku dobrim dijelom uspostaviti i ono što će biti pretežna
avangardno- ekspresionistička „modelativna matrica“ i kasnijeg Huminog djela, ali i
književnog rada drugih autora ovog vremena, npr. Muradbegovića.
Već u ovoj pjesničkoj zbirci humo se javlja kao autor „goleme čežnje kojoj nema imena“,
njegov stih je ovdje oslobođenm sasvim tipično za avangardno osjećanje svijeta i života,
formalne versifikacijske zadanosti koju poznaje tradicija i vjerno, izražavajući ga, slijedi ono
što u naslovu pjesnik ističe kao jedino bitno- „nutarnji život“, ali ni ovdje avangardna pobuna
ne znači isključive strategije književno- kulturalnog zaborava. Upravo se u „Nutarnjem
životu“, a potom i u autorovim pjesničkim zbirkama „Grad rima i ritmova“ i „Sa ploča
istočnih“ iz kulturalnog arhiva i njegovog pohranidbenog pamćenja tradira i na taj način
reaktualizira, s jedne strane, folklorna, sevdalijsko- baladeskna tradicija te tradicija legendarne
priče i predaje, i s druge strane, impresionističko. Simbolistička tradicijska osnova.

Kod Hume postoji nezatomljiva ekstaza čulnog užitka i neutoljiva žudnja i radost zapaljenog
tijela u kojem se stiče svekosmička silina plođenja i rađanja koja briše granice između
subjektivnog svijeta i univerzalnog bića. Ekspresionistička poetika privukla je Humu prije
svega mogućnostima ekstatičnog govora i ezoterijskih otkrovenja sveprirodnog ritma
bajoslovnih prostora i panteističko- mističkih očitovanja beskraja, što u njegovoj duhovnoj
tradiciji i nije bila neka nova nego zapravo tradiconalna doživljajnost. (Duraković)

Humin lirski roman „Grozdanin kikot“ gotovo je bez imalo sumnje najreprezentativnije
ostavrenje kako bošnjačkog avangardizma tako i vjerovatno cjeline politradicijskog
kulturalnomemorijskog makromodela u novijoj povijesti bošnjačke književnosti.

U ovom romanu do kraja se ostvaruje i ona karakteristična situacija bošnjačke književnosti

kad ovdje „ne radi“ posljednji vremenski presjek, već cijela masa tekstova kulture, i u suštini
sve što sadrži aktuelno pamćenje kulture direktno ili posredno se uključuje u njenu sinhroniju.
Time se, s jedne strane, relativizira radikalni avangardni negacijski odnos ne samo Hme već i
drugih autora bošnjačkog avangardizma prema onome što je patrijarhalni očinski dom, i s
druge strane, Rizvićeva ideja o onoj posebnoj vrsti dijahronijskog, vertikalnog
autokomparativizma „kao bitnog i trajnog određenja cjeline novije povijesti bošnjačke
književnosti uopće“. „Grozdanin kikot“ pojavljuje se kao svojevrsna preteča romana
kulturalnog pamćenja.

Refleksi ekspresionizma mogli bi se uzeti kao jedno od prepoznatljivih obilježja ukupne

Muradbegovićeve novelistike, a što je svakako slučaj i u pjesničkom i u dramskom djelu ovog
svestranog međuratnog pisca, kod kojeg se recimo svjesno prati na prvi pogled neočekivan
„pad“ opće ekspresionističke tenzije, i u slikedu od pjesničke zbirke „Haremska lirika“ pa
nadalje, a posebno u slijedu od ranih pripovjedačkih zbirki „Nojemova lađa“ i „Haremske
novele“ itd.

Muradbegović je pripadao onoj generaciji pisaca koji su u sebi imali stvaralačke ekspanzije,
žara hrabrosti i osjećanja književne i moralne slobode, koji su sasvim prirodno zaplivali na
talasu ekspresionizma u jednom haotičnom dobu, nastojeći da svoju umjetničku snagu iscrpu
iz rase, iz onog silovitog i dramatičnog stvaralačkog potencijala.

Ukupno književno djelo ovog autora možda je najočitiji primjer izrazite unutrašnje
raznorodnosti, višestrukosti i naporednosti u bošnjačkoj književnoj avangardi i njezinih
neoizama i poetičkih alijansi, koje posebno kod Muradbegovića podrazumijevaju ne samo
obnavljanje elemenata preporodnog modernizma- najčešće onih impresionističkog i
simbolističkog karaktera- već i elemenata postpreporodnog tradicionalizma, uključujući i
njegovu „priču o prošlosti“, s kojim je naročito kasnije Muradbegovićeve djelo u sasvim
očitoj „participacijskoj“ vezi. Kod Muradbegovića javljaju se figura „novih vremena“ i
povijesnih raskršća, figura doma, porodice i porodičnih vrijednosti.