gy rus

sapere aude
Vol 1, Broj 1, listopad 2013

studentska sekcija za neuroznanost

Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Uredništvo časopisa

Urednici:

Tomislav Ćaleta
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Vinka Kovačević
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Dora Mandić
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Ines Martinec
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Marko Petrić
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Lektor:

Margareta Cvetko
Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu

Dizajn loga i naslovne strane:

Marta Birkić
Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu,
Studij dizajna


Predgovor

Dragi čitatelji!

S veseljem Vam želimo predstaviti prvi broj studentskog časopisa

posvećenog temama iz područja neuroznanosti – Gyrus. Kao i sve dobre ideje
studenata medicine i ideja o časopisu nastala je na jednom od mnogobrojnih
sastanaka u medicinarima svima dobro poznatom kafiću. Potaknuti time kako
studenti zapravo malo znaju o hrvatskoj (neuro)znanosti i njezinim uspjesima
i kakva je zapravo njezina uloga u edukaciji i kasnijem radu medicinara odlučili
smo pokrenuti ovaj časopis.

Mozak i način na koji on radi je oduvijek bilo zanimljivo i pomalo tajnovito

pitanje na koje ni danas nije odgovoreno. Organ koji čini tek 2% ukupne mase
čovjeka, troši 20% udahnutog kisika s bilijun neurona i oko 100 puta više sinapsi,
najveći je izazov današnjoj znanosti.

Zašto je neuroznanost važna? Bolesti središnjeg živčanog sustava su je-

dan od vodećih svjetskih javno zdravstvenih problema. Prema podacima Europ-
ske Unije 27% odraslog stanovništva bolovalo je od nekog oblika poremećaja
središnjeg živčanog sustava u prošloj godini. Ako govorimo o brojkama, to znači
da godišnje oboli čak 83 milijuna osoba. Ove brojke su vrlo vjerojatno podcijen-
jene jer u te studije nisu uključene osobe iznad 65 godina koje su najosjetljivije na
ove bolesti. S druge strane bolesti središnjeg živčanog sustava su daleko najveća
skupina kroničnih bolesti i čine 40% svih kroničnih bolesti. Neuroznanost je jedno
od najvećih i najbrže rastućih područja istraživanja u biomedicini. Prema zadn-
jim podacima iz baze podataka Web of knowledge postoji 251 časopis iz područja
neuroznanosti, dok na primjer iz najvećeg područja medicine - Interne medicine
postoji samo 151 časopis. U 2013. godini u SAD-u i EU dva najveća znanstvena
projekta dodijeljena su za neuroznanost. Human Brain Project Europske unije
vrijedan je 1,2 milijarde eura, dok je Brain-Mapping project SAD-a vrijedan 100
milijuna dolara. Iz ovih podataka vidljivo je da su istraživanja mozga vrlo važna
u cijelom svijetu. Jedan od ciljeva ovog studentskog časopisa je i prikazati gdje
se nalazi Hrvatska neuroznanost u odnosu na svjetske trendove, te prikazati ra-
dove hrvatskih znanstvenika. Smatramo da se u Hrvatskoj nedovoljno zna o us-
pjesima i otkrićima Hrvatskih neuroznanstvenika. Na primjer, jedan od trenutno
najvećih neuroznanstvenika na svijetu je Hrvat – Paško Rakić, koji je objavio
preko 600 znanstvenih članaka, te je citiran više od 42 000 puta. Na stranica-
ma ovog časopisa upoznat ćemo vas s životom i znanstvenim opusom mnogih u
Hrvatskoj nepoznatih neuroznanstvenika Hrvata koji su ostavili duboki trag u
svjetskoj znanosti. Dugoročni cilj nam je u ovom časopisu objavljivati nastavne
tekstove koji će studentima olakšati svladavanje gradiva, a ostalima poslužiti kao
trajni podsjetnik.
 Kroz biografije znanstvenika, članke, novosti, intervjue, aktualna
istraživanja, preporuke knjiga i mitove o mozgu želimo vam približiti neuro-
znanost!

“Sapere aude.”
Ugodno čitanje,

Vaši urednici.
Uvod u prvi broj

Prvi broj našeg časopisa donosi uvod u svijet neuroznanosti. Osim biografi-
je Krešimira Krnjevića, velikana svjetske znanosti, čekaju Vas pregledni članci o
razvoju mozga, istraživanju gena u mozgu i jedan seminar kolega psihologa o
posttraumatskom stresnom poremećaju. Ideja ovih članaka je da Vam pruži kratki
pregled i da vas zainteresira, ali i uputi na daljnje istraživanje. Nakon uvodnog
broja, idući brojevi bit će posvećeni jednoj temi pa će tako članci i biografije biti
vezani, a nadamo se i dostatni da Vam pruže puni doživljaj.

Također ovdje su i stalne kolumne kroz koje ćemo Vas upozavati s novijim
dostignućima računarske neuroznanosti, načinom kako se uči neuroznanost na
drugim sveučilištima i neuroznanstvenim istraživanjima i projektima u Lijepoj
našoj. Kako je ponavljanje majka znanja, donosimo Vam neuroanatomiju iz
drugog kuta gledanja, a kako bi se uz to zabavili i preporuke knjiga.

U svakom broju popratit ćemo novosti iz svijeta i rada naše (i vaše) sekcije
za neuroznanost.

Do čitanja!
SADRŽAJ:

Vijesti i zanimljivosti 1

Iz svijeta neuroznanosti 3

Recenzije knjiga 5

4. hrvatski kongres neuroznanosti 6

Biografija - Krešimir Krnjević 8

Pregledna neuroanatomija 11

Embrionalni i fetalni razvoj mozga 17

Ekspresija gena u mozgu 20

Umjetni neuroni, simulirani mozgovi i računala - zašto nam to treba? 26

Kako uče neuroznanost na drugim fakultetima? 31

Posttraumatski stresni poremećaj 34

 Gyrus 1 (2013) 1 - 2

Vijesti i zanimljivosti

Željezo povezano s Alzheimero-

vom bolesti

“Prema novoj studiji objavljenoj u Journal

of Alzheimer’s Disease željezo je mogući uz-
rok Alzheimerove bolesti.”

Znanstvenici s UCLA (Univer-

sity of California, Los Angeles) predvođeni
Dr. George Bartzokisom testirali su alterna-
tivnu hipotezu o uzroku nastanka Alzheim-
erove bolesti (AB). Prema konvencionalnim
teorijama jedna od dvije skupine proteina je
uključena u patogenezu bolesti: amiloid-be-
ta i tau proteini, koji sa starenjem poremete
interneuronske veze i uzrokuju smrt neuro-
na. Akumulacija fibrila amiloid-beta peptida
izvan neurona uzrokuje nastanak „senilnih
plakova“ (senile placques) prema amiloid-
noj hipotezi1. Tau hipoteza glavnim uzrokom
smatra hiperfosforilaciju tau proteina, inače
MAP proteina (microtubule-associated pro-
tein) koji stabilizira citoskelet, što dovodi
do dezintegracije transportnog sustava neu-
rona2. Hipoteza koju zastupa Dr. George
Bartzokis povezuje povećavanje razine
željeza u moždanom tkivu s atrofijom mozga
u AB. Naime, u početnom stadiju AB dolazi
do atrofije hipkampusa, dok se iste prom-
jene ne uočavaju u talamusu. Željezo, iako
ključno za funkcioniranje stanica, u prev-
elikim količina može uzrokovati oksidacijska
oštećenja moždanog tkiva.
1 Tiraboschi P., Hansen L. A., Thal L. J., Corey-Bloom J.
(2004) The Importance of Neuritic Plaques and Tangles to the De-
velopment and Evolution of AD. Neurology 62:1984–9
2 Hernández F., Avila J., (2007) Tauopathies. Cell. Mol.
Life Sci. 64:2219–33.
Ilustracija (Pribavljeno s adrese http://ccnmtl.columbia.edu/proj-
ects/neuroethics/module4/foundationtext/)
MRI metodom je određena razina
željeza vezanog za feritin u 31. pacijenta
s AB i 68 zdravih osoba. U pacijenata s AB
pronađena je povišena razina željeza u hi-
pokampusu (što moguće uzrokuje oštećenje
te stukture), ali ne i u talamusu, niti u hi-
pokampusu zdravih osoba. Dakle, željezo bi
moglo doprinijeti razvoju AB. Na temelju tih
nalaza razvijaju se lijekovi za AB koji keliraju
i uklanjaju željezo iz tkiva.
Za više informacija pročitajte: http://
newsroom.ucla.edu/portal/ucla/ucla-study-
suggests-that-iron-247864.aspx
Luka Turkalj
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Novi pristup liječenju multiple
skleroze
“Makrofagi mogu potaknuti regeneraciju
mijelina”
Studija objavljena u Nature Neuroscience

Gyrus 1, 1 - 2 Listopad 2013 1

 Znanstvenici su kultivirali stan-
ice iz dvije vrste miševa: onih s normalnim
ECM (divlji tip) i miševi s manjkavim ECM
(“knock-out”) kojima nedostaje glikopro-
tein tenascin-C, tenascin-R, i proteoglikani
neurokan i brevikan. Kultivirani su zajedno
embrionalni neuroni i astrociti (koji stvaraju
sastojke ECM-a). U kulturi gdje su ili neu-
roni ili astrociti nokautirani uočena je manja
spontana aktivnost neurona nego u kontrol-
Ilustracija (Pribavljeno s adrese http://jonlieffmd.com/blog/
neuronal-plasticity-blog/the-busy-neuron)
nim kulturama, takvi neuroni su uspostavili
znatno manji broj sinapsi s drugim neuroni-
i provedena na Sveučilištima Edinburgh i ma i te su veze bile nestabilnije.
Cambridge otvara vrata novim terapijama Također je uočen i nedostatan razvoj
za multiplu sklerozu (MS). Znanstvenici su perineuralne mreže (“perineuronal net”).
otkrili da gubitak mijelinske ovojnice, što se Perineuralna mreža je posebna struktura
događa u MS-u, može potaknuti nespecifični kondenziranog ECM-a koji okružuje sinapse,
imunosni odgovor mikroglije i makrofaga. koju je otkrio Camillo Golgi, ali joj je funkcija
Demijelinizacija potiče makrofage na lučenje
aktivina A koji će potaknuti regeneracijski
proces remijelinizacije. Točnije, M2 fenotip
makrofaga potiče diferencijaciju oligoden-
drocita i na taj način obnovu mijelina. (Post-
oje dva fenotipa: M1-proupalni i M2-protuu-
palni odnosno imunoregulacijski.)
Istraživanje omogućuje razvoj tera-
pija koje će potaknuti regeneraciju mijelina
za razliku od dosadašnjih koje su usmjerene
na smanjenje razgradnje mijelinske ovojnice.
Ključni cilj novih lijekova bio bi upravo ak-
tivin A.
Za više informacija pročitajte: http://www.
nature.com/neuro/journal/v16/n9/full/ Ilustracija (Pribavljeno s adrese: http://www.spinalcordinjury-pa-
nn.3469.html ralysis.org/research/2011/03/08/astrocytes-ready-for-their-close-
up

Luka Turkalj
slabo poznata.
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Zaključak istraživača je da stanični
okoliš regulira uspostavu i aktivnost neuron-
skih krugova.
Uloga ekstracelularnog matriksa Za više informacija pročitajte: http://www.
u funkciji neurona ncbi.nlm.nih.gov/pubhttp://aktuell.ruhr-
uni-bochum.de/pm2013/pm00129.html.
Istraživači s Ruhr-Universität pokazali enmed/23637166
su kako na neurone utječe i njihov okoliš,
Luka Turkalj
ekstracelularni matriks (ECM)
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

2 Gyrus 1, 1 - 2 Listopad 2013

 Gyrus 1 (2013) 3 - 4

Iz svijeta neuroznanosti

Mitovi o mozgu jave snova nego za vrijeme budnosti.

Koristimo samo 10% mozga Déjà vu

Činjenica je da koristimo cijeli naš Iako ovaj fenomen još nije objašnjen,
mozak. Neki dijelovi mozga su aktivniji od neki znanstvenici tvrde da bi uzrok mogao
drugih, ali niti jedan dio nije suvišan. Npr. biti u moždanoj grešci da iskustvo najprije
slušanje glazbe aktivira gotovo cijeli mozak prezentira u sjećanje, a zatim tek u svijest
(znači daleko više od 10% ! ).
Dva oka omogućuju percepciju dubine
Čovjekova osobnost je rezultat domi- prostora
nacije lijeve ili desne moždane polutke Potrebno nam je samo jedno oko
Obje moždane polutke su ovisne jed- da bismo percipirali trodimenzionalni svi-
na o drugoj. Za desnu polutku se kaže da je jet. Dva oka pomažu boljoj percepciji, ali u
‘’umjetnička’’ i intuitivna, dok je lijeva više mozgu se obrađuju svi podražaji, pa je tako
logička i služi rješavanju problema. Naime, centar za vid zadužen i za dubinu prostora.
istina je da su određeni mentalni procesi Ovaj mit obaraju i mnogi jednooki gusari koji
specifično lokalizirani u mozgu, ali zbog bro- nisu pali preko broda.
jnih komisuralnih vlakna polutke surađuju i
krajnji rezultat je posljedica zajedničkog rada
polutki. Činjenice o mozgu

Oštećenja mozga su uvijek trajna Mozak ne osjeća bol

Mozak ima sposobnost kompenzaci-
je oštećenja u određenoj mjeri ponajprije
stvaranjem novih veza među neuronima
(‘’plastičnost mozga’’). Također zapanjuje
činjenica da nismo rođeni s konačnim brojem
moždanih stanica u mozgu. Postoji i neuro-
geneza (tj. novo stvaranje živčanih stanica) u
odraslom mozgu, prvenstveno u olfaktornom
bulbusu i hipokampusu.
Snovi su uvijek crno-bijeli
Svi ljudi sanjaju, prosječno 4- 7 snova
tijekom sna. Otprilike samo 12 % ljudi sanja
crno-bijele snove, dok ostali imaju snove ‘’u
boji’’. EEG valovi su čak aktivniji tijekom po-
Mozak kao organ nema receptora za
bol te ne može registrirati ‘’vlastitu’’ bol.
Moždane krvne žile su ukupne dužine 160
000 km.
Mozak sadrži 100 000 000 000 (milijardi)
neurona.
Tipični neuron ima između 1 000 i 10 000
sinapsi.
Svake sekunde izgubimo jedan neuron, a na-
kon 25. godine gubimo po 2 grama moždane
mase godišnje.

Gyrus 1, 3 - 4 Listopad 2013 3

Mozak koristi 20% kisika i 20% krvi od našeg
ukupnog organizma.
Najbrža vlakna prenose informaciju brzinom
od 120 m/s , dok najsporija brzinom od 0.5
m/s.
Zijevanje
Današnja znanost objašnjava zijevan-
je kao mehanizam kojim se doprema više
kisika i kojim se mozak hladi, a sve kako bi se
osjećali budnijima.
Sami sebe ne možemo poškakljati
Mozak razlikuje iznenadni vanjski
podražaj, tj. dodir od vlastitog.
Hrvatska neuroznanost
Prof. dr. sc. Miloš Judaš
Hrvatski institut za istraživanje mozga
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Prof. dr. sc. Miloš Judaš je redoviti
profesor u trajnom zvanju neuroznanos-
ti i anatomije na Medicinskom fakultetu
Sveučilišta u Zagrebu. Stalno je zaposlen na
Hrvatskom institutu za istraživanje mozga
gdje je od 2000. godine pročelnik odsjeka
za razvojnu neuroznanost i su-voditelj labo-
ratorija za molekularnu neuroznanost. Na
Medicinskom fakultetu obnaša dužnost
prodekana za znanost i predsjednika od-
4 Gyrus 1, 3 - 4 Listopad 2013
bora za doktorate i znanstvena zvanja od
2005. godine. Od 2010. godine je potpred-
sjednik Hrvatskog društva za neuroznanost.
U dosadašnjoj karijeri objavio je više od 60
znanstvenih radova , 10 poglavlja u knjigama
i jednu knjigu na engleskom jeziku. Autor je
i udžbenika “Temelji neuroznanosti” koji je
obavezna literatura kolegija “Temelji neuro-
znanosti. Njegovi radovi ukupno su citirani
više od 1.090 puta.
Znanstveni interes profesora Judaša
vezan je uz razvoj ljudskog mozga. Kao
istraživač bio je suradnik i voditelj više
domaćih i međunarodnih projekata, a tre-
nutno je voditelj projekta Hrvatske zaklade za
neuroznanost pod naslovom “Razvitak tran-
skriptoma specifičnih populacija neurona u
kortikalnim područjima ljudskog mozga bit-
nim za jezik i sustave zrcalnih neurona”. Ovaj
projekt je nastavak i proširenje dugogodišnje
suradnje profesora Judaša s profesorom Ne-
nadom Šestanom (Yale University). Cilj ovo-
ga projekta je prostorno-vremenska analiza
transkriptoma subplate neurona te njihovim
odraslim “potomcima” intersticijskim neu-
ronima bijele tvari. Područja koja je obuh-
vatila ova studija važni su za razvoj govora
i sustav zrcalnih neurona. Subplate zona je
ključna za normalan razvoj kortikalne mape
i njezinih ulazno-izlaznih veza. Također u
sklopu ovog projekta analizirat će se i ekspre-
sija gena na staničnoj razini, tj. ekspresija u
pojedinim staničnim populacijama. Metode
koje će se koristiti u ovom projektu sežu od
klasičnih histoloških metoda, preko mod-
ernih metoda za vizualizaciju proteina (imu-
nohistokemija) i mRNA (in situ hibridizacija)
do suvremenih metoda za analizu ekspresije
gena (microarray i real time PCR). Rezul-
tati ovih istraživanja bit će javno dostupni u
obliku virtualnih mikroskopskih preparata
dostupnih na mrežnim stranicama Hrvatsk-
og instituta za istraživanje mozga.
Dr. sc. Goran Sedmak
Hrvatski institut za istraživanje mozga
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
 Gyrus 1 (2013) 5
Recenzije knjiga
“What Every BODY is saying”
Joe Navarro, HarperCollins Publishers Ltd.,
269 pp., 13.99$ Rudolf Nieuwenhuys, Jan Voogd, Christiaan
Van Huijzen; Springer, 967 pp., 44,00 $
Preuzeto s adrese http://3.bp.blogspot.com/-Yfd0Ekqr6yI/
Twk7cKHcoCI/AAAAAAAAAJ0/oHYB10h6hEo/s1600/
what+every+body+is+saying.jpg
Glavna ideja knjige “What every
BODY is saying” je “Vidim što misliš”.
Položaj nogu, ruku, stopala, glave, geste,
mimika i mikroekspresije čine ljudski gov-
or tijela. Određene kombinacije istih mogu
nam pokazati osjeća li se osoba ugroženo,
nezainteresirano, veselo, samouvjereno i
slično. Mikroekspresije mogu izdati i na-
jbolje igrače pokera, osobe koje uspješno
mogu prevariti detektive i detektore laži.
Govor tijela čini dvije trećine komunikacije,
a Joe Navarro, bivši agent FBI-a kroz svoju
knjigu, potkrijepljen objašnjenjima iz neuro-
znanosti i dugogodišnjim iskustvom s terena,
objašnjava složene interakcije između emo-
cija i habitusa koje osoba zauzima.
Marko Petrić
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
“The Human Central Nervous
System”
Na 970 stranica nalaze se detaljni
opisi struktura, anatomskih puteva i neuro-
fiziologije središnjeg živčanog sustava koji su
ilustrirani s više od 390 prekrasnih ilustracija.
Sastoji se od 23 poglavlja podjeljenih prema
glavnim sustavima središnjeg živčanog sus-
tava. Knjiga je razumljivo pisana s mnoštvom
činjenica koje olakšavaju učenje i razumi-
jevanje neuroanatomije. Iscrpna literatura
na kraju svakog poglavlja nepresušan je izvor
dodatnih spoznaja o središnjem živčanom
sustavu te svojevrsni katalog važnih radova
iz područja neuroznanosti. Ova knjiga nam-
jenjena je kako studentima koji po prvi puta
kroče u neistražena područja neuroanatomi-
je tako i svim profesionalcima iz područja
neuroznanosti kao stalni podsjetnik i refer-
entni priručnik.
Dr. sc. Goran Sedmak
Hrvatski institut za istraživanje mozga
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Gyrus 1, 5 Listopad 2013 5
 Gyrus 1 (2013) 6 - 7
4. hrvatski kongres neuroznanosti
Zagreb 20.-21. rujna 2013.
Četvrti po redu Hrvatski kongres neu-
roznanosti ove je godine održan u Zagrebu.
Otvoren je u prekrasnom ambijentu Prepo-
rodne dvorane Hrvatske akademije znanosti
i umjetnosti uvodnim govorima naših aka-
demika Ivice Kostovića i Zdravka Kusića. U
sklopu otvaranja dodijeljene su nagrade za
razvoj neuroznanosti u Hrvatskoj prof. dr.
sc. Pašku Rakiću i prof. dr. sc. Slavenu Letici
za potporu u osnivanju i izgradnji Hrvatskog
instituta za istraživanje mozga1. Nakon glaz-
Slika 1. Beđevi članova studentske sekcije za neuroznanost s
kongresa neuroznanosti.
1 http://www.unizg.hr/novosti-pojedinacno/50020806
5557b82952f314310231d543/?tx_ttnews%5Btt_news%5D=2722,
pristupljeno, 6. listopada 2013.
6 Gyrus 1, 6 - 7 Listopad 2013
benog predaha uz studentski zbor Medicin-
skog fakulteta u Zagrebu Lege Artis, prof.
dr. sc. Paško Rakić, gost sa Sveučilišta Yale
i počasni doktor znanosti Sveučilišta u Za-
grebu, kroz predavanje “Neuronal migration
and brain map formation” prikazao nam je
svoj put od hipoteze do otkrića subventri-
kularne zone i migracije neurona. Rijetko
se pruža prilika i iznimna je čast slušati o
otkriću danas opće poznate stvari koja se na-
lazi u našim udžbenicima izravno od idejnog
autora. Ceremonija otvaranja završena je
predavanjem “Science and/in Society” prof.
Ante Padjena sa Sveučilišta McGill i člana
International Brain Reserch Organization
(IBRO).
Kroz dva dana kongresa cilj je bio dati
pregled rada u području neuroznanosti kroz
predavanja i posterske prezentacije. Pozvani
predavači bili su Miloš Judaš (Transcrip-
tome of the developing human cerebral cor-
tex), Marijan Klarica (Effect of body position
on cerebrospinal fluid movement and hy-
drostatic pressure gradient), Goran Šimić
(Functional neuroanatomy of dementia syn-
drome), Maja Valić (The effect of repeated
episodes of hypoxias on respiration), Srećko
Gajović (Molecula regulation of inflamma-
tion and the consequences of ischemic injury
in the mouse brain) i Dinko Mitrečić (Appli-
cation of stem cell technology in stroke).
Teme posterskih prezentacija bile su
raznolike i obuhvaćale su različita područja
kao što su molekularna, bazična, kognitivna
i klinička neuroznanost, neurodegenera-
tivni poremećaji, neurofarmakologija, pato-
fiziologija cerebrospinalnog likvora. Kongres
je zaključen dodjelom nagrada za najbolji
poster koji su primili Sanja Josef Golubić,
“Neuromagnetic study of the auditory gat-
ing phenomenon” u području kognitivne
neuroznanosti, Antoneta Granić, “Chromo-
some mis-segregation and aneuploidy in-
cluding trisomy 21 in neurodegenerative
tauopathies, frontotemporal dementia and
Niemann-Pick disease” u području neuro-
degenerativnih poremećaja i Sofia Blažević,
“Expression of 5HT-related genes after
Slika 2. Članovi studentske sekcije za neuroznanost pripomogli su u organizaciji četvrtog kongresa neuroznansti
perinatal treatment with 5HT agonists” u
području molekularne neuroznanosti.
Pokrovitelji i organizatori 4. hrvatsk-
og kongresa neuroznanosti bili su Hrvatsko
društvo za neuroznanost, Hrvatski institut
za istraživanje mozga i Hrvatska akademija
znanosti i umjetnosti.
Vinka Kovačević
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Gyrus 1, 6 - 7 Listopad 2013 7
 Gyrus 1 (2013) 8 - 10

Biografija - Krešimir Krnjević

Karlo Toljan
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

„Područje neurofiziologije, tada gotovo nepostojeće, obilježit će

Krnjevićevu znanstvenu karijeru.“

Između dva svjetska rata na području

Hrvatske događala su se mnoga politička i
društvena previranja te su mnogi političari
tada bili prisiljeni emigrirati. Juraj Krnjević,
veliki domoljub i pristaša HSS-a, nakon ubo-
jstva Stjepana Radića, bježi sa svojom obitelji
u Ženevu. Njegov trogodišnji sin Krešimir,
rođen 7.9.1927., zasigurno nije niti slutio
da će putovanje i seljenje biti sastavni dio
njegovog kasnijeg profesionalnog života u
kojemu će obići nekoliko kontinenata. Iako
su roditelji kod kuće pričali hrvatski, njihovi
sin i kćer su primarno komunicirali francus-
kim jezikom. Nakon formiranja Banovine
Hrvatske obitelj se vraća u Zagreb. Početkom
Drugog svjetskog rata na ovim prostorima,
Krnjevići se opet nalaze u bijegu. Najprije su
se našli u Grčkoj, a zatim otac, kao zamjenik
premijera izbjegličke vlade, odlazi u London,
dok Krešimir i sestra Biserka završe u Južnoj
Africi, u Cape Townu. Ondje su završili
srednjoškolsko obrazovanje koje je na kraju
bilo mješavina svih utjecaja i poduka koji-
ma su bili izloženi kroz razne seobe. Godinu
dana prije kraja rata, cijela se obitelj okuplja
u Londonu. Krešimir je htio odmalena posta-
ti inženjer, ali tijekom vremena interesi su ga
naveli na medicinu. Kao šesnaestogodišnjak
i bez znanja latinskog jezika, tada uvjeta za
upis medicine, zaobišao je Cambridge gdje
Slika 1. Prof. dr. sc. Krešimir Krnjević, pribavljeno 4. listopada
2013. s adrese http://www.medicine.mcgill.ca/physio/staffpages/
kkrnjevic.htm
bi ga otac poslao studirati. Umjesto toga,
odlučio se za Edinburgh u Škotskoj, gdje i
1944. započinje svoj put u medicinu. Stu-
denti su tada imali rigorozne anatomske
vježbe i ispitivanja, dok je fiziologija bila
mnogo manje bazirana na čvrstim dokazima
i time čak i teža za razumijevanje. Područje
neurofiziologije, tada gotovo nepostojeće,
obilježit će Krnjevićevu znanstvenu karije-
ru. Završetkom studija 1949. godine odlučio
se za rad u znanosti. Klinički rad ga nije
privukao zbog hijerarhije i ‘’igre moći’’ oko
napredovanja, kako on sam kaže, dok je u
znanosti mogao biti član svjetske akademske
zajednice i pridonositi svojim istraživanjima
ravnopravno. U to doba upravo izlazi knjiga

8 Gyrus 1, 8 - 10 Listopad 2013

Donalda Hebba kojom se neuropsihologija
i neuralne mreže uvode na svjetsku znanst-
venu pozornicu, iako će pravi zamah stići
tek koju dekadu kasnije. Mladi istraživač
Krnjević se također jako zainteresirao kako
premostiti put od fiziologije do psihologije.
Dok je radio doktorsku disertaciju dobivao
je i poduku iz psihologije kako bi bolje pris-
tupio proučavanju mozga. Neuroznanost
nije mogla napredovati dok god nije posto-
jala i podrška u vidu tehničkih mogućnosti
istraživanja. Malo po malo, fakulteti diljem
svijeta su otvarali mjesta za nove istraživače
na poljima istraživanja mozga. Tako je i
Krnjević nakon svog doktorata i vjenčanja
doselio u Seattle gdje je proveo dvije godine
kao profesor. Godine 1956. odlazi u Can-
berru u Australiju. Ovdje je radio zajedno i
sa sir Johnom Ecclesom, dobitnikom No-
belove nagrade, te su proučavali sinaptičke
potencijale kralješnične moždine. No ni tu
nije kraj putovanju. Nakon dvije godine vra-
tio se u Englesku na sveučilište Babraham
koje se najviše bavilo fiziologijom životinja,
ali znanstvenici koji su tamo radili imali su
mnogo uspjeha na polju neuroznanosti što
je bilo vrlo primamljivo. Ovdje je sa svojim
kolegama postigao mnogo uspjeha oko lo-
kalizacije i detektiranja uloge acetilkolina
(Ach) u telencefalonu, a najviše ga je navodi-
lo da otkrije kako sinaptički prijenos gener-
ira ‘’svjesno, tj. budno’’ stanje. No, najveće
otkriće profesor Krnjević postiže kada do-
kazuje da je amino kiselina glutamat glavni
ekscitacijski neurotransmiter u mozgu. To je
snažno odjeknulo u području razumijevanja
komunikacije neurona, jer se do tada sma-
tralo da nikako ne može biti da jedna amino
kiselina ima ulogu neurotransmitera. Slijedio
je još jedan uspjeh na području neurotrans-
mitera. Dokazao je ulogu GABA kao glavnog
inhibicijskog čimbenika u mozgu i time op-
ovrgnuo dotadašnje mišljenje da u korteksu
nema sinaptičke inhibicije. Osim vlastitih us-
pjeha, bio je okružen i cijelom znanstvenom
zajednicom obližnjeg Cambridgea u kojoj je
mogao uživati. Bio je jedan od prisutnih kada
je Francis Crick predstavio svoj DNA model.
Pa ipak, dalje se preselio u Kanadu. Njegovo
sveučilište nije htjelo više ulagati u područje
neuroznanosti, a u Montrealu se otvorilo
mjesto na sveučilištu McGill koje je vrlo dobro
kotiralo u medicinskim znanostima. Postao je
šef katedre za istraživanja anestezije čime je
zapravo bio prepušten vlastitim znanstvenim
željama i mogao se dalje posvetiti istraživanju
mozga bez nekakvih pritisaka sa strane,
nešto što bi predstavljalo idealne uvjete za
svakog znanstvenika. Bavio se još detaljnije
mehanizmom djelovanja GABA neurotrans-
mitera, ali i dokazao spori ekscitirajući mus-
karinski Ach mehanizam. Također pokazavši
hiperpolarizirajući učinak citpolazmatskih
kalcijevih iona predložio je mogući smjer za
mogućnost anestezije. Krajem 1970ih pred-
vodio je tim koji se bavio ulogom GABA u hi-
pokampusu in situ. Profesor fiziologije je bio
od 1978., a godine 2001. proglašen je profe-
sorom emeritusom. Predstojnik katedre za
fiziologiju je bio od 1978. do 1987. godine,
u vrijeme velikih političkih kriza u Kanadi.
Ipak, uspješno je upravljao resursima i nešto
čemu je uvijek težio je bilo da se znanstve-
na dostignuća prikažu u cjelokupnoj sintezi
te izbjegavanje redukcionističkog pristupa.
Razvojem mikrobiologije dobiva se mnogo
znanstvenih podataka, a profesor Krnjević je
upravo kroz fiziologiju i način na koji se ona
tumači vidio predmet u kojem sinteza znan-
ja dolazi najviše do izražaja. Takav pristup
pogotovo mnogo znači za neurofiziologiju.
Otvaranjem i modernizacijom Kine, profesor
Krnjević je sve više surađivao i internaciona-
lno sa kineskim kolegama i studentima. Ug-
lavnom su se bavili područjem hipokampusa
i ljudske svijesti (npr. mehanizmi djelovanja
ishemije na mozak). U svojem radu u kasni-
jim godinama, profesor je uvijek započinjao
nova istraživanja i rado bi surađivao sa
mnogim studentima ili doktorandima koji su
bili zainteresirani. Danas, kad postoje tehnike
rada sa transgeničnim miševima i metodama
manipulacije RNK i DNK, neuroznanost je
značajno napredovala. Profesor Krnjević da-
Gyrus 1, 8 - 10 Listopad 2013 9
nas i dalje živi u Kanadi te je i dalje aktivan kiselina u sinaptičkoj komunikaciji
kao znanstveni savjetnik i zasigurno vrlo in- • GABA i inhibicija – proučavanje svojst-
spirativan i iskusan suradnik mnogima na va i funkcije GABAe; proučavanje uloge
sveučilištu McGill. Osim znanstvenog rada i glicina, taurina, baklofena na inhibiciju
mnogih nagrada i priznanja dobivenih za isti, neurona; pretjerano okidanje u hipokam-
profesor je od svoje rane mladosti uživao u pusu i neuspjeh ili izostanak inhibicije;
planinarenju, navici koju je stekao za vrijeme uloga neurotransmitera i pojava epilepto-
života s roditeljima u Švicarskoj i koju je formnih napadaja
često prakticirao na kojem god se kontinentu • Ach u hipokampusu – dizinhibicija
nalazio. Također uživa i u klasičnoj glazbi. pomoću Ach u hipokampusu, septo-hipo-
Ovakvog gospodina zaista možemo smatrati kampalne veze
uspješnim u znanstvenom smislu, ali i pravim • tvar P – učinak tvari P na spinalne neu-
kozmopolitom. Kao studenti medicine iz rone
Hrvatske dobivamo kvalitetno obrazovanje • kalcijevi ioni i neuralna aktivnost – učinak
iz neuroznanosti i možemo se osjećati kao ekstracelularnog kalcija na motoneurone;
ravnopravni dio međunarodne akademske učinak citoplazmatskog kalcija na vodlji-
zajednice, jer mnogi su znanstvenici s našeg vost za kalij; učinak divalentnih iona u ci-
područja bili prisutni u ključnim otkrićima toplazmi na ekscitabilnost neurona
o kojima se danas uči kao temeljima neuro- • mehanizmi anestezije – stanični meha-
znanosti. Profesor Krešimir Krnjević nam nizmi generalne anestezije, gubitak kisika
može biti uzor sa svojim originalnim ideja- i povezanost s gubitkom svijesti
ma, ali i sintetskom pristupu neuroznanosti. • ekstracelularni kalcij i kalij (koncen-
tracije i promjena) – učinak na aferentna
PREGLED PODRUČJA KOJIMA SE PROF. vlakna u kralježničnoj moždini; učinak na
DR. SC. KRNJEVIĆ BAVIO: hipokampus
• periferni živci – perfuzija n. ischiadicusa • hipokampus in vitro – učinak anoksije i
žabe raznim tekućinama elektrolita; adenozina, učinak hipoglikemije i 2-deok-
• kralješnična moždina – sakralni moto- siglukoze
neuroni; promjena potencijala u aferent- • ostale teme – dopaminergičke stan-
nim vlaknima; presinaptičke promjene i ice u mezencefalonu, LTP i sinaptička
posttetanička potencijacija plastičnost
• n. phrenicus i dijafragma – proučavanje
motoričke jedinice i uloga Ach Current Contents prozvao je prof. dr. sc.
• neurotransmiteri u SŽS – proučavanje Krnjevića jednim od 1000 najcitiranijih
neurona i neurotransmitera mikrionofor- modernih znanstvenika i 3 rada su mu naz-
ezom vana ‘’citacijskim klasicima’’. Izdao je preko
• acetilkolin i svijest – proučavanje uloge i 200 znanstvenih članaka i oko 100 poglavlja
izvora kolinergičkih vlakana mozga; ispi- u knjigama. Ukupno je citiran preko 15. 000
tivanje kolinergičkog mehanizma i funk- puta.
cije
• amino kiseline – ispitivanje uloga amino

LITERATURA
Krnjević K (2011) Krešimir Krnjević Autobiography. U: Editor: Squire L. R., The History
of Neuroscience in Autobiography Volume 7, Prvo izdanje, New York, USA, Oxford Uni-
versity Press, Inc., pp: 280 - 332.

10 Gyrus 1, 8 - 10 Listopad 2013

 Gyrus 1 (2013) 11 - 16

Pregledna neuroanatomija
Slaven Gojković
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

“Najveci izazov suvremene znanosti je spoznati strukturu i funkciju

ljudskoga mozga.”

Nedavno, dok sam se iz posve slučajnih i

nehotimičnih okolnosti našao negdje oko
pola jedanaest navečer u našoj dragoj (djel-
uje mnogima i “domaćoj”) učionici u prizem-
lju zgrade dekanata naišao sam na veoma
zanimljiv prizor: ispred prozora u samom
dnu učionice (koji je uvijek karakteristično
‘napola’ otvoren i ispred kojega obično leže
tone ostavljenih, “spremljenih” knjiga za
kasnije čitanje) ležalo je i originalno izdanje
udžbenika profesora Kostovića i profesora
Judaša “Temelji neuroznanosti”. Premda
sam bio svjestan da moj interes za navede-
nu “pojavnost” djeluje apsolutno štreberski
nisam mogao odoljeti želji da (uz, naravno,
poduzete sve mjere predostrožnosti - ne-
hajan izraz lica i “potpuno slučajno” primi-
canje prozoru) pogledam “kako izgleda origi-
nal”. Osim vrlo zanimljive uvodne ilustracije
(stvarno dobar i vjerodostojan rad Srećka
Puntarića) otkrio sam da originalo izdanje -
uz neka poglavlja koja se u njemu ne pojav-
ljuju - ima i predgovor. Otvorivši tu stranicu
vidio sam u donjem dijelu teksta napisano (ne
sjećam se skroz kako je pisalo ali naglasak je
bio upravo na ‘strukturi’), “Najveći izazov su-
vremenoga ljudskog uma je spoznati struk-
Slika 1. Pregledni prikaz ukupnoga živčanoga sustava čovjeka
turu ljudskoga mozga” (Kostović i Judaš, (Preuzeto iz: Sinelnikov R. D. : Atlas of Human Anatomy, Vol. III
1997.) što me prilično zainteresiralo i navelo – The Science of the Nervous System, Sense Organs, and Endocrine
Glands. MIR Publishers Moscow.)
na razmišljanje i razmatranje, na kompara-
cije, na pokušaje “viđenja iz drugog kuta”.
Gyrus 1, 11 - 16 Listopad 2013 11
Slika 2. Pregledni prikaz kralješnične moždine (medulla spinalis) i živaca kralješnične moždine (nn. spinales)
(Preuzeto iz: Sinelnikov R. D. : Atlas of Human Anatomy, Vol. III – The Science of the Nervous System, Sense Organs, and Endocrine
Glands. MIR Publishers Moscow.)

Ali to nije izravni razlog zbog koje-
ga pišem ovaj članak. Temeljna svrha ovih
nekoliko članaka o neuroanatomiji koje
planiram pisati je ustvari učiniti određen
temeljiti i sistematičan prikaz točne (što je
iz studentu medicine na našem fakultetu
dostupne literature preciznije, sažetije i jas-
nije moguće) anatomske građe pojedinih
dijelova središnjega živčanoga sustava (a ako
vam se navedeni pristup te pokušaj sistem-
atizacije i svidi, dragi zainteresirani kolege) i
perifernog živcanoga sustava.
Htio bih pri tome naglasiti (svjestan
granica svojeg anatomskog znanja i vještine
sistematizacije) želju da moji članci postignu
najprije jasan, koncizan i što je preciznije
moguće točan anatomski opis građe ljudsk-
oga živčanog sustava, jer htio bih omogućiti
ovim tekstom svima koji ga budu čitali na-
jprije jasnu i u najvećoj mogućoj mjeri

12 Gyrus 1, 11 - 16 Listopad 2013


Slika 3. Simpatički lanac (truncus sympathicus). (Svijetli, debeli
skup živčanih vlakana sa zvjezdolikim proširenjima simpatičkih
ganglija na lijevoj strani slike.)
(Preuzeto iz: Sinelnikov R D : Atlas of Human Anatomy, Vol. III –
The Science of the Nervous System, Sense Organs, and Endocrine
Glands. MIR Publishers Moscow.)
cjelovitu sliku pojedinih zamršenih dijelova
živčanoga sustava. Glavni cilj bi bio da sus-
tavnim i temeljitim opisivanjem anatomske
građe živčanoga sustava čitateljima neuro-
anatomija od područja neuroznanosti koje
često ostavlja određen dojam nedorečenosti
i djelomičnoga poznavanja postane upravo
jedno od uporišta u znanju te područje koje
im je blisko i koje su zaista, zalogom čitanja
ovih članaka i nadam se aktivnog sudjelovan-
ja u predlaganju novih područja njihovih
razmatranja temeljito upoznali i potpuno
doživjeli. Tu također imam potrebu reći kako
mi je jedna od glavnih želja zajedničko i ak-
tivno sudjelovanje svih koji budu zaintere-
sirani u izradi ovih članaka te proučavanju
literature vezane uz njihovu građu u obliku
zajedničkog bavljenja neuroanatomijom, s
ciljem što bolje kvalitete njihovog konačnog
sadržaja i što veće sigurnosti i znanja svih
onih koje neuroanatomija privlači i zanima.
Jedna digresija: svjetska liječnička
udruženja medicinskih struka kojima je
neuroanatomija od bazičnog značenja su se
već odavno dosjetila fascinantnim načinima
skupnog proučavanja ovoga kompleksnog
područja: neuroanatomija se u tim društvima
proučava u skupinama pomoću 3D video
prezentacija koje vode iskusni predavači iz
toga polja dok svi ostali zajednički sudjeluju
u diskusiji i opisivanju pojedinih anatom-
skih tvorbi. Možda postoji mogućnost da
sa našom Sekcijom za neuroznanost or-
ganiziramo nešto slično kao dodatak ovim
člancima i temeljnom proučavanju neuro-
anatomije u sklopu Sekcije, ili jednostavno
prikažemo navedene videe (samo što će vam
za potpuni dožjvljaj trebati 3D naočale koje
se mogu uzeti u obližnjem kinu na zamolbu
– provjerio sam) i zatim diskutiramo o tome
što smo vidjeli, ako bude interesa - sve ideje
koje čitatelji budu imali sa ciljem stjecanja
neuroanatomskog znanja su dobrodošle.
Inače, zamišljeni ustroj članaka trebao
bi biti sljedeći: u svakom broju Gyrusa bih
opisao (prema gore navedenim kriterijima)
po jedan dio najprije središnjega živčanog
sustava koji po obujmu odgovara prostoru
koji je na raspolaganju u časopisu - npr. za
početak bi to mogao biti opis kralješnične
moždine (medulla spinals), zatim u sljedećem
broju moždanoga debla (truncus encepha-
licus sive cerebri), pa limbičkoga sustava
i tako po redu dalje prema moždanoj kori i
pomoćnim strukturama središnjega živčanog
sustava. Naravno, što područja budu postaja-
la složenija i detaljnija pretpostavljam da će i
anatomski manje područje moći biti opisano,
radi temeljitosti njegovoga prikaza.
I sada, konačno, budući da ste
praktički već pročitali ovaj članak (i uopće
se mučili s njim i sa mnom), dugujem vam
kratki pregledni neuroanatomski prikaz uku-
Gyrus 1, 11 - 16 Listopad 2013 13
pnoga ljudskoga živčanoga sustava:
Ukupni živčani sustav čovjeka (sys-
tema nervosum) može se podijeliti na samo
dva jednostavna, logički i funkcionalno
odvojena dijela. Rekao bih da takav jednosta-
van princip organizacije savršeno odgovara
njegovoj evolucijskoj, hijerarhijskoj, funk-
cionalnoj, biomehaničkoj i fizološkoj orga-
nizaciji, kako to obično biva u prirodi, možda
prema načelu fraktalnosti - kako bi to ob-
jasnili fizičari - i prirodnom principu “mini-
mum - maksimum”, odnosno isprepletenosti
i međusobnoj povezanosti strukture i funk-
cije. Ta dva temeljna dijela živčanoga sustava
su središnji živčani sustav (systema nervo-
sum centrale) i periferni (ili vanjski, onaj koji
se nalazi “izvan sredine” - systema nervosun
periphericum).
Čini mi se zanimljivim pogled prema
kojemu je taj princip organizacije, ako se gle-
da iz konteksta evolucije, uočljiv i kod dru-
gih, evolucijski starijih ili “nižih” organizama
(od primitivnih višestaničnih organizama sa
razvijenim funkcijski različitim tkivima pre-
ma primatima i čovjeku). Npr. kod kukaca
(hexapoda, lat. = šest nogu) se može jasno
vidjeti leđno smještena tzv. “živčana vrpca”
(koja je, ako se ta anatomska tvorba sasvim
jednostavno sagleda, veliki živac) iz koje
polaze mali živčani ogranci prema cijelom
tijelu, precizno segmentalno organizirano.
U glavi ovih bića može se vidjeti tzv. “na-
kupina ganglija”, tvorba koja se može pro-
matrati kao skupina posebno funkcionalno
određenih i zasebno okupljenih neurona i
njihovih glija-stanica, kao i njihovih veza –
što se u paralelnom sagledavanju sa ljudskim
središnjim živčanim sustavom može proma-
trati kao (“primitivni”) mozak. Kod evolucijs-
ki mlađih, razvijenijih ili “viših” organizama
može se promatrati kako su ti osnovni el-
ementi građe središnjega živčanoga sustava
zadržani ali kao mnogo anatomski i funk-
cionalno razvijeniji, sukladno evolucijskom
“iskustvu” u radu živčanog sustava i njegovoj
najvažnijoj funkciji - održanju života u životu
14 Gyrus 1, 11 - 16 Listopad 2013
posve suprotnoj, neživoj okolini. To održanje
uključuje preživljenje jedinke u svim situaci-
jama u kojima se može naći u svom životnom
okruženju, kao i drugu vrlo važnu neophod-
nost života – produženje vrste.
No vratimo se dalje na podjelu
živčanoga sustava. Vidjeli smo kako postoje
središnji i perferni živčani sustav, a svaki
od ta dva sustava se može dalje podijeliti
na još dva dijela: središnji živčani sustav na
kralješničnu moždinu (medulla spinalis)
i mozak (en-cephalon: en, grč.=u, unutar;
kephale, grč.=glava - zašto u ukupnom nazivu
umjesto “k” stoji “c” još uvijek nisam uspio sh-
vatiti), a periferni živčani sustav na periferni
živčani sustav u “užem smislu” - to je njegov
tjelesni (“somatski”) dio koji obuhvaća živce
kralješnične moždine (nn. spinales) – i ne-
voljni živčani sustav (ili autonomni živčani
sustav). “Tjelesni” dio perifernog živčanoga
sustava sadržava dio funkcionalnih vlaka-
na živaca kralješnične moždine (nn. spina-
les) koji je usmjeren prema skeletnim (ili
poprečno-prugastim, “voljnim”) mišićima.
Živci kralješnične moždine mogu biti oku-
pljeni u spletove (plexus) kao što su vratni
živčani splet, plexus cervicalis, nadlaktični
živčani splet, plexus brachialis te slabinsko-
križni živčani splet (plexus lumbosacralis)
(Krmpotić, Marušić, 2007). Ovaj posljednji
živčani splet se ustvari dijeli na tri mnogo
poznatija manja spleta: slabinski živčani
splet (plexus lumbalis), križni živčani splet
(plexus sacralis) i trtični živčani splet (plex-
us coccygeus) (Krmpotić, Marušić, 2007),
koji je ustvari nježni snop živčanih vlakana
koja teku unutrašnjom površinom zdjelične
pregrade (diafragma pelvis) te inerviraju dio
mišića zdjelične pregrade i vanjsku kožu uz
svoj tok (Krmpotić i Marušić, 2007).
Drugi način organizacije živaca kralješnične
moždine je njihov zaseban tok prema seg-
mentalnoj raspodjeli (pod “segmentima”
se smatraju dijelovi kralješnične moždine
koji odgovaraju određenim područjima
kralješnice) - kao što su to interkostalni
Slika 4. Shematski prikaz ljudskoga mozga (encephalon).
(Preuzeto iz: Sinelnikov R D : Atlas of Human Anatomy, Vol. III – The Science of the Nervous System, Sense Organs, and Endocrine
Glands. MIR Publishers Moscow.)
(“međurebreni”) živci (nn. intercostales),
koje ustvari čine prednje grane torakalnih,
“prsnih” spinalnih živaca.
Drugi dio cjelokupnoga perifernoga
živčanog sustava čini nama u vidu emocija
(ili, bolje reći, emotivnih reakcija koje su
povezane sa tijelom) najvažniji i u tom smis-
lu “opće poznati” dio perifernoga živčanoga
sustava – autonomni (u prijevodu, čini se,
“neovisni” ili “ne-voljni”) živčani sustav.
On se može podijeliti na aktivacijski (ili
simpatički) dio, koji je anatomski određen
kao lanac funkcionalno zasebnih živčanih
ganglija neposredno uz kralješnicu (a time
i kralješničnu moždinu), gdje predstavlja
vrlo vizualno upečatljivu tvorbu koja se zove
simpatički lanac (truncus sympathicus), te
na inhibicijski (ili parasimpatički) dio koji je
građen po istom principu samo sa, moglo bi
se reći, suprotnom organizacijom živčanih
vlakana i živčanih ganglija koja su u ovom
slučaju smještena u neposrednoj blizini tvorbi
koje opskrbljuju inervacijom, a ne često vrlo
daleko od njih kao što je to slučaj sa njegov-
im simpatičkim dijelom. U svijesti o građi i
funkciji ljudskoga tijela je najčešći slikovni
reprezentant parasimpatičkoga dijela au-
tonomnoga živčanoga sustava (premda je on
u stvarnosti samo jedan njegov dio) “živac
lutalica” (ili nervus vagus), koji je morfološki
antagonist simpatičkoga lanca, kao najduži
i najrazgranjeniji od dvanaest moždanih (ili
kranijalnih) živaca.
U kulturnom smisu je na određen
način funkcija ovog “voljno neovisnoga”
dijela našeg živčanoga sustava opće pozna-
ta, i to posebno u kontekstu “borbe/bijega”,
simpatija i ljubavi (čini se kako “srce” du-
guje svoj povlašteni položaj u doživljavanju
emocija upravo zahvaljujući ovome dijelu
živčanoga sustava) te tromosti, tuge, umo-
ra ili potištenosti. Ovaj dio živčanoga sus-
tava je također veoma “prisutna” i značajna
tema u psihijatriji, jer se neka od, prema
simptomima najupečatljivijih emocionalnih
poremećaja, manifestiraju upravo u funkciji
Gyrus 1, 11 - 16 Listopad 2013 15
autonomnoga živčanoga sustava. Tu se mogu
spomenuti neke vrste neuroza (npr. histerija,
kod koje pacijent po cijelom tijelu doživljava
specifične neugodne tjelesne senzacije koje su
međusobno nespojive i nepovezive sa nekim
stvarnim organskim oboljenjem, a koje se
mogu razviti u vrlo teške kliničke slike kao što
su globalne paralize tijela ili parcijalne paral-
ize udova te nemogućnosti ustajanja i hodan-
ja ili govora) te anksiozni poremećaj (kojega,
uz psihološki doživljaj ogromnog, paničnoga
straha, prate slične neugodne tjelesne sen-
zacije). Jednom prilikom sam čuo jednoga
subspecijalista psihoterapijskoga pravca psi-
hijatrije kako je definirao autonomni živčani
sustav kao “tjelesni kanal za pražnjenje emo-
cija”, što prilično zorno naglašava njegovu
ulogu u našem emotivnom funkcioniranju.
Također, može se spomenuti kako i većina
naših interakcija sa atmosferskim prilikama
i prirodnim okruženjem u kojemu živimo
utječe na funkciju ovog ne-voljnoga dijela
živčanoga sustava (što dovodi do simptoma i
problema kao što su meteoropatije.)
Građi i funkciji mozga (encephalon,
grč.) ćemo se posvetiti u najvećem broju
budućih članaka, tako da mislim kako o nje-
mu nije potrebno ništa uvodno ili prethodno
govoriti. Možda je jedino dobro, iz razloga
sistematizacije, navesti njegovu osnovnu
anatomsku podjelu: mozak (encephalon) se
djeli na moždano deblo (truncus encephali-
cus sive cerebri), mali mozak (cerebellum) i
veliki mozak (cerebrum).
Zahvaljujem svima na pažnji i vre-
menu odvojenom za čitanje ovoga teksta te
se nadam kako uskoro nastavljamo naše neu-
roanatomsko putovanje!

LITERATURA
Fanghanel J, Pera F, Anderhuber F, Nitsch R, Ur. : Waldeyerova anatomija čovjeka, 17.
njemačko izdanje prerađeno u cijelosti, 1. hrvatsko izdanje. Golden marketing – Tehnička
knjiga, Zagreb, 2009.
Judaš M, Kostović I: Temelji neuroznanosti. Slobodno dostupan izvor: www.hiim.hr –
Temelji neuroznanosti.
Kandel E R, Schwartz J H, Jessell T M: Principles of Neural Science, 4.-th edition. Copy-
right 2000 by The McGraw-Hill companies, Inc. All rights reserved. Printed in the United
States of America.
Krmpotić-Nemanić J, Marušić A: Anatomija čovjeka, 2., korigirano izdanje. Medicinska
naklada, Zagreb, 2007.
Netter F H, Craig J A, Perkins J, Hansen J T, Koeppen B M: Atlas of Neuroanatomy and
Neurophysiology – Selections from the Netter collection of Medical Illustrations. Copy-
right: 2002 Icon Custom Communications. All rights reserved. Printed in U.S.A.
Sinelnikov R D: Atlas of Human Anatomy, Vol. III – The Science of the Nervous System,
Sense Organs, and Endocrine Glands. MIR Publishers Moscow.

16 Gyrus 1, 11 - 16 Listopad 2013

 Gyrus 1 (2013) 17 - 19

Embrionalni i fetalni razvoj mozga

Marko Zorić
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

„Subplate zona pri tome ima vrlo važnu ulogu i to kao

“čekaonica”…”

Razvoj mozga jedan je od najsloženijih i Živčani sustav derivat je ektoderma i nastaje

najdinamičnijih procesa koji se događa ti-
jekom embrionalnog i fetalnog doba svakog
čovjeka i ne prestaje rođenjem već se nastav-
lja i tijekom života do kraja adolescencije,
a prema nekim znanstvenicima čitav život.
Stoga i ne čudi brojnost silnih deformacija i
bolesti vezane uz mozak što ga stavlja u samo
središte današnjih medicinskih istraživanja.
u procesu neurulacije iz neuralne ploče čiji
se lateralni rubovi potkraj 3. tjedna uzdižu i
tvore neuralne nabore koji se spajaju i tvore
neuralnu cijev s dva otvora: jedan krani-
jalni (prednji neuroporus) i jedan kaudalni
(stražnji neuroporus). Oni se zatvaraju 25. i
27. dan razvoja (Sadler i suradnici, 2009).
Važno je naglasiti i činjenicu da se sam razvoj

SLIKA 1. Anatomija mozga tijekom razvoja. (Pribavljeno s adrese http://rosswikijan2008.pbworks.com/w/page/14975568/Develop-

ment%20of%20Nervous%20System

Gyrus 1, 17 - 19 Listopad 2013 17


SLIKA 2. Novi načini istraživanja središnjeg živčanog sus-
tava. (Pribavljeno s adresehttp://stochasticscientist.blogspot.
com/2013/04/the-amazing-see-through-brain.html
odvija heterokromno, odnosno svi dijelovi
živčanog sustava ne razvijaju se istom brzi-
nom u danom trenutku već se pojedini dijelo-
vi mozga razvijaju različitim intenzitetom ti-
jekom razvoja, a to dovodi do presavijanja i
preoblikovanja neuralne cijevi čime nastaju
primarni moždani mjehurići: prosencepha-
lon, mesencephalon i rhombencephalon iz
kojih će nastati sve ostale moždane strukture
što predstavlja jedan od temeljnih i ključnih
trenutaka nastajanja mozga (Kahle, 2006).
Tijekom embrionalnog razdoblja (prvih osam
tjedana nakon oplodnje) zapravo dolazi do
oblikovanja glavnine morfoloških struktu-
ra i primarnog plana ili nacrta organizacije
središnjeg živčanog sustava, a svakako i do
početka stvaranja triju univerzalnih embri-
onalnih zona, a to su redom: ventrikularna,
intermedijarna i marginalna zona (Stiles i
Jernigan, 2010). Krajem 8. tjedna dolazi do
stvaranja još jedne zone i to kortikalne ploče
što će označiti početak ranog fetalnog razdo-
blja. Potom će nastati još dvije: subventri-
kulna zona i još jedna koja je od posebnog
značaja subplate zona (Judaš i Kostović,
1997). Sama ventrikularna zona predstav-
lja mjesto najintenzivnije proliferacije i
stvaranja zalihe neuronskih stanica, nakon
čega nove stanice uz pomoć radijalnih glijal-
nih stanica putuju prema svom konačnom
odredištu (Rakić, 1972) u moždanoj kori s
tim da se raspoređuju po principu “inside-
out” (Cooper, 2008) odnosno stanice koje su
dublje smještene putuju prije, a one koje se
nalaze bliže površini preko njih se “penju”
gore do svog konačnog odredišta. Subplate
18 Gyrus 1, 17 - 19 Listopad 2013
zona pri tome ima vrlo važnu ulogu i to kao
“čekaonica” za aksone neurona koji moraju
urasti u nastajuću moždanu koru (Judaš i
Kostović, 1997). Ona je također mjesto vrlo
aktivne sinaptogeneze i mjesto zrelih neuro-
na koji već stvaraju svoje neurotransmitere.
Zanimljivo je istraživanje znanstvenika Mc-
Connella i suradnika koji su donijeli dojm-
ljive zaključke po pitanju diferenciracije
neurona. Naime, oni su uzeli matične stan-
ice iz mladog embrija koje proizvode neu-
rone svih 6 slojeva moždane kore i nakon što
se implantirali u stariji fetus koji proizvodi
neurone samo 2 ili 3 sloja, matične stanice
počele su proizvoditi neurone iz tih slojeva,
a ne kao prije od svih 6. Potom su napravi-
li obrnuti proces uzevši matične stanice iz
starijeg fetusa i implantiravši ih u mladi fetus
došlo je do stvaranja neurona koji su manje
diferencirani karakteristično za taj razvojni
stadij (McConell i suradnici, 2000). Pitanje
koje se nameće je: “Koji signalizacijski put-
ovi usmjeravaju stanice prema višoj ili maloj
diferencijaciji?”. Nažalost danas ne post-
oje potpuni odgovori na to pitanje što ovu
problematiku stavlja u prvi plan današnjih
istraživanja. Osim toga svakako treba istak-
nuti neurotrofnu teoriju Oppenheima koji
je smatrao da je apoptoza odnosno odumi-
ranje sinapsi i neurona koji nisu funkciona-
lni ili nisu funkcionalno povezani propadaju
između ostaloga zbog nedostatka neurotrof-
ne tvari koja se sintetizira u području sinapsi,
te da se neuroni međusobno nadmeću za tu
tvar (Oppenheim, 1989.). Samim time to je
SLIKA 3. Živčani sustav tijekom razvoja prolazi značajne prom-
jene (Pribavljeno s adrese http://www.visembryo.com/baby/News-
Archive31.html)
SLIKA 4. Shematski prikaz promjena građe stjenke fetalnog telencefalona tijekom razvoja (A - E) te usporedba s histološkim preparatom
obojenim histološkom metodom Pas - Alcian. (Pribavljeno s adrese http://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S1053811911002503)

zaštitni mehanizam čime se nastoji spriječiti
greške kod nastajanja i migracije neurona i
također uklanjanja prolazne grupacije neu-
rona kao što su oni iz subplate zone, margin-
alne zone i drugih.
Ako malo bolje pogledamo sve opise iz
raznih starijih literatura može se reći da su
istraživanja jako podrobno opisali morfogen-
ezu razvoja mozga u embrija i fetusa čovjeka,
no značajan polet istraživača u zadnje vrijeme
se dogodio kad se polje interesa usmjerilo na
staničnu razinu jer se pokušalo uči u regulac-
iju genima kao našeg programa koji upravlja
radom našeg “računala” i osim toga kad se
pokušalo objasniti daljnju nizvodnu signal-
nu kaskadu koja upravlja daljnjim procesi-
ma kao posrednik između početka tj. gena
i konačnog produkta neurona, ali posebno
na regulacijske mehanizme i sama načela or-
ganizacije i reorganizacije koja se događaju
tijekom razvoja. Također sve se više danas
govori o nastavku praćenja razvoja mozga
postanatalno naročito magnetnom rezonan-
cijom (MR-om) tim više što je to najsigurnija
dijagnostička metoda.
Sva ova istraživanja dala su dogovor na puno
pitanja koja su bila dugo vremena nerješiva
i strašan pomak je više nego očigledan, ipak
još je puno toga što treba otkriti i objasniti.

LITERATURA
Cooper, J. A. (2008.) A mechanism for inside-out lamination in the neocortex. Trends in
Neurosciences 31:113–119
Judaš, M., Kostović, I. (1997.) Morfogeneza i histogeneza središnjeg živčanog sustava i pro-
cesi razvojnog preustrojstva. Temelji neuroznanosti 15-21
Kahle, W. (2006.) Razvoj i morfogeneza mozga. Priručni anatomski atlas živčani sustav i
osjetila 5-6
McConnell, S. K., Kaznowski, C. E. (1991) Cell cycle dependence of laminar determination
in developing neocortex. Science 254:282–285
Oppenheim, R. W. (1989.) The neurotrophic theory and naturally occurring motoneuron
death. Trends in Neurosciences 12:252-255
Rakić, P. (1972.) Mode of cell migration to the superficial layers of fetal monkey neocortex.
The Journal of Comparative Neurology 145:61–83
Sadler, T. W. (2012.) Central nervous system. Langerman s essential medical embriology
:103-117
Stiles, J. (2008.) The fundamentals of brain development: Integrating nature and nurture.
Cambridge: MA Harvard University Press

Gyrus 1, 17 - 19 Listopad 2013 19

 Gyrus 1 (2013) 20 - 25

Ekspresija gena u mozgu

Jan Steter
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

„Znanje o prostornoj i vremenskoj regulaciji ekspresije gena bitno je

u istraživanjima različitih bolesti živčanog sustava.“

„Razvoj, funkcije i anatomski izgled različitih može eksprimirati u različitim područjima

područja ljudskog mozga ovise o preciznoj
regulaciji genske ekspresije“ (Kang i surad-
nici, 2011). Ekspresija gena započinje u jezgri
transkripcijom DNA u pre-mRNA. Zatim
dolazi do RNA izrezivanja (engl. splicing),
procesa kojim se izrezuju nekodirajuće regije
DNA, introni, i spajaju regije koje se mogu
prevoditi u bjelančevine, egzoni. Izrezivan-
jem RNA nastaje zrela mRNA koja prolazi
kroz jezgrine pore u citoplazmu gdje se odvi-
ja translacija. U citoplazmi translacijom zrele
mRNA nastaje protein.
Pretpostavljalo se da ljudski genom sadrži
oko 100000 gena, no zahvaljujući Hu-
man Genome Project-u, danas znamo da ih
sadrži samo oko 25000. Sinteza velikog bro-
ja različitih proteina, usprkos malom broju
gena, moguća je zbog alternativnog RNA iz-
rezivanja i posttranslacijskih modifikacija.
Alternativno RNA izrezivanje se temelji na
izboru različitih 5’ ili 3’ mjesta izrezivanja
čime u sustav egzona ulaze i različito dugački
dijelovi introna, te tako jedan gen može dati
više različitih mRNA (Crnek-Kunstelj i su-
radnici, 2003). Novija istraživanja poka-
zuju da se od oko 25000 gena, njih čak 86%
eksprimira u mozgu (Kang i suradnici, 2011).
Ekspresija većine tih gena je prostorno
i vremenski regulirana. To znači da se isti gen
mozga u različitim razdobljima života. Ako
se određeni gen trenutno eksprimira u
određenom području mozga, ne znači nužno
da će se u tom području eksprimirati do kraja
života. Isto tako, ako se taj gen u određenom
području ne eksprimira, ne znači nužno da se
nikada neće eksprimirati, niti da se nikada
ranije nije eksprimirao. Neki gen može biti
eksprimiran u određenom području mozga
isključivo prenatalno, dok u nekom drugom
području mozga dolazi do njegove ekspresije
u kasnijoj životnoj dobi. Znanje o prostornoj
i vremenskoj regulaciji ekspresije gena bitno
je u istraživanjima različitih bolesti živčanog
sustava. Razlika u godinama između dviju
testnih skupina može dati drugačije rezultate
zbog normalne vremenske, a ne patološke
promjene u ekspresiji gena.
Uz razlike u vremenskoj i prostornoj
ekspresiji, ekspresija gena u mozgu razlikuje
se među spolovima. Od 159 identificiranih
gena različito eksprimiranih među spolovi-
ma, 13 ih je smješteno na Y kromosomu, 9
na X kromosomu, a preostalih 137 smješteno
je na autosomnim kromosomima (Kang i
suradnici, 2011). Svaki eksprimirani gen je
sastavni dio neke funkcionalne mreže te se u
skladu s time i njihova ekspresija regulira un-
utar tih mreža. To znači da je ekspresija po-

20 Gyrus 1, 20 - 25 Listopad 2013

Slika 1. Lijevo: Microarray se sastoji od velikog broja polja, a svako polje specifične poznate probe. Desno: Detekcija hibridizacije pomoću
fluorescentnih markera dokaz je da se određeni gen eksprimirao. (Preuzeto sa: http://dnaandgenome.blogspot.com/2010/09/dna-micro-
array.html)
jedinog gena ovisna o ekspresiji mnogih dru-
gih gena iz iste mreže. Njihovo je otkrivanje
bitno zato što nisu svi neurološki poremećaji
monogenski, nego se geni koji ih uzrokuju
nalaze unutar genskih mreža, a poremećaji
ekspresije više gena iz iste mreže dovode do
bolesti.
Danas se za otkrivanje ekspresije gena
najčešće koriste dvije metode: DNA microar-
ray (hrv. Mikropostroj) i RNA sekvenciranje.
DNA microarray se koristi u
proučavanju ekspresije gena, otkrivanju
polimorfizma na razini nukleotida (engl.
SNP-Single Nucleotide Polymorphisms) i
analizi genoma (Bolarić i suradnici, 2009).
Tehnologija se razvila iz Southern blotting-
a, a 1997. godine je prvi put cijeli eukariotski
genom, genom kvasca (Saccharomyces care-
visiae), objavljen na microarrayu (Lashkari
i suradnici, 1997). Microarray se sastoji od
velikog broja aktivnih polja, pričvršćenih na
podlogu, staklo ili silikon. Svako polje sadrži
određenu poznatu probu u obliku oligonuk-
leotida, cDNA ili malih fragmenata PCR-a
(Bolarić i suradnici, 2009). Probe se najčešće
sintetiziraju i zatim nanose na podlogu, iako
je moguća i direktna sinteza proba na pod-
lozi. Procesom reverzne transkripcije se na
temelju mRNA izolirane iz uzorka sintetizira
cDNA, koja se zatim hibridizira sa komple-
mentarnom probom na microarrayu. Kad
se microarray uroni u otopinu koja sadrži
nepoznate uzorke, hibridizacija će se pojaviti
samo na komplementarnim mjestima. Hi-
bridizacija se detektira pomoću fluorescent-
nih markera, nakon čega se očitava stupanj
ekspresije pojedinih gena (Bolarić i surad-
nici, 2009).
RNA sekvenciranje (RNA-seq) je
novija metoda u istraživanju genske ekspre-
sije. Za izolaciju mRNA danas se često ko-
riste kuglice premazane poli-T oligonuk-
leotidima koji vežu poli-A krajeve mRNA.
Poli-A kraj sadržavaju zrele mRNA (sadrže
samo egzone, introni su izrezani) i time se
osigurava da introni ne završe u cDNA li-
bary-u (Mortazavi i suradnici, 2008). Zbog
tehnoloških ograničenja aparata za sekven-
ciranje, mRNA se reže na manje dijelove, od
200 do 500 nukleotida, na temelju kojih se
reverznom transkripcijom sintetizira cDNA.
Zatim se od cDNA sintetiziranih na temelju
svih izoliranih mRNA napravi cDNA libary.
Kako bi se izbjegle pogreške koje nastaju kod
sinteze cDNA, danas se razvija Direct RNA
Sequencing (DRSTM) tehnologija koja di-
rektno sekvencira RNA. U istraživanju tran-
skriptoma koriste se dvije metode za analizu
Gyrus 1, 20 - 25 Listopad 2013 21
Slika 2. RNA sekvenciranje: Genome-guided i De novo metode.
(Preuzeto sa: http://www.nature.com/nbt/journal/v28/n5/full/nbt0510-421.html#access)
sekvenciranih fragmenata. De novo meto-
dom se rekonstruiraju nukleotidne sekvence.
Problem je što zbog malih fragmenata post-
oji više mjesta u genomu gdje se takav slijed
nalazi pa se ponekad ne može točno odred-
iti njegov položaj. Genome-guided metoda
je nešto jednostavnija. U njoj se fragmenti
uspoređuju s referentnim genomom.
Usporedimo li DNA microarrays
i RNA sekvenciranje, obje metode imaju
određene prednosti i mane. Dok pomoću mi-
croarrya može se pratiti isključivo ekspresija
gena za koje se probe nalaze na microarrayu,
sekvenciranjem se mogu otkriti SNP-ovi i
ekspresija nepoznatih gena. Pošto za sekven-
ciranje nisu potrebne probe, izbjegava se
mogućnost pogreške prilikom krive hibrid-
izacije do koje može doći kod microarraya,
ali zbog više mogućih mjesta u genomu kod
malih fragmenata je ponekad teško odrediti
od kuda oni potječu i koji se gen eksprimirao
22 Gyrus 1, 20 - 25 Listopad 2013
(http://www.rna-seqblog.com/information/
sequencing-vs-microarrays-for-transcrip-
tome-analysis/).
Zanimalo me koliko su istraživanja
genske ekspresije u mozgu aktualna u svi-
jetu i u Hrvatskoj, koja se područja najviše
istražuju, koliko to sve zapravo košta i koliko
se u Hrvatskoj uspijeva pratiti istraživanja
i metode koje su trenutno aktualne u svi-
jetu. O tome sam razgovarao s dr. Goranom
Sedmakom sa HIIM-a, koji je sudjelovao u
istraživanju transkriptoma ljudskog moz-
ga na Yale-u, a sada zajedno sa profesorom
Judašem radi na istraživanju transkriptoma
subplate zone.
Kako ste počeli baviti neuroznanošću?
Neuroznanošću sam se počeo baviti
kod profesora Judaša. Pošto profesor Judaš
surađuje sa profesorom Šestanom koji ima
laboratorij na Yale-u, u sklopu te suradnje
otišao sam na Yale na godinu i pol dana ra- dobio uređaj za sekvenciranje. Znanje nije
diti za svoj doktorat. Profesor Šestan je go- problem, profesor Borovečki je to radio na
dinu dana prije nego što sam došao, 2009., Harvardu, ja sam imao to priliku raditi na
objavio rad u Neuronu u kojem je pokazao Yaleu, a postoje mnogi drugi ljudi i na fakulte-
da je moguće napraviti transkriptom fetal- tu i na Ruđeru koji su to radili na uglednim
nog ljudskog mozga na različitim regijama. svjetskim institucijama. Glavni problem je
Njegov projekt da napravi transkriptom ljud- novac. Za ovu studiju na Yale-u analizirali
skog mozga bio je jedan od projekata koji su smo više od 1500 uzoraka što je u SAD-u
financirani u sklopu Obaminog „American koštalo oko 500 000$. To je oko 3 milijuna
Recovery and Reinvestment act“ projekta. kuna, što je otprilike iznos svih znanstvenih
Taj projekt je počinjao kad sam ja došao. Prvo projekata u neuroznanosti. Iznos sredstava
smo se počeli baviti sa microarraysima jer su koje MZOŠ osigurava za prosječan znanst-
jednostavnije za izraditi, analiza rezultata veni projekt u neuroznanosti je otprilike 80
je jednostavnija što posljedično vodi bržem 000 kn. Ako bi se sve te novce potrošilo na
dobivanju rezultata. Tako da sam kod njega čipove to je 20 uzoraka. Pošto 15-20% čipova
u laboratoriju proveo godinu i pol praktički ne budu uspješni, a za bilo kakvu statističku
disecirajući uzorke iz mozgova za projekt, analizu treba minimalno 10-15 različitih
izolirajući RNA, i pripremajući cDNA za uzoraka, jedan prosječan projekt u Hrvatskoj
daljnje procesiranje. Paralelno s pripremom ne može to financirati. Stoga mi kaskamo za
uzoraka za microarray, pripremali smo i istraživanjima u svijetu jer ih novčano ne us-
uzorke za RNA sekvenciranje Kad smo to sve pijevamo pratiti.
pripremili, slali smo uzorke kompanijama
koje su radile microarray, te u Centar za ge- Čime se trenutno bavite?
nomska ispitivanje Yale-a koji su nam radili Imao sam sreće da zajedno sa profeso-
microarray i RNA sekvenciranje. Dobivene rom Judašem dobijem projekt Hrvatske zak-
rezultate smo analizirali u našem laborato- lade za znanost koji iznosi u 3 godine 1 300
riju. Posljednjih godinu dana projekta smo 000 kn. Ono što smo prijavili je transkrip-
zapravo proveli analizirajući te podatke. tom subplate zone u različitim područjima
ljudske moždane kore koji su primarno ve-
Koliko sve to košta? zani uz razvoj govora i sustav zrcalnih neu-
To sve jako puno košta. Prosječna ci- rona. Te regije smo izabrali zato što je jezik
jena da se napravi jedan microarray čip je u nešto što čovjeka jako definira, to je naš os-
SAD-u oko 400$, što je oko 2300kn. Kod nas novni mehanizam komunikacije i zato što
je cijena jednog čipa oko 4000kn. su sustav zrcalnih neurona i jezik nešto što
je jako razvijeno kod čovjeka. Izolirat ćemo
Od kuda dolaze čipovi u Hrvatsku? subplate zonu kod fetusa i intersticijske neu-
Čipovi dolaze iz Austrije, a u Austriju rone u bijeloj tvari odraslog čovjeka koji su
dolaze iz SAD-a jer su dva najveća svjetska zapravo ostatci subplate neurona. Analizirat
proizvođača microarraya iz SAD-a. ćemo njihov transkriptom i vidjeti postoje li
geni specifični za jednu ili drugu populaciju,
Koliko u Hrvatskoj uspijevamo držati ekspresiju gena koji su povezani sa neuroraz-
korak sa istraživanjima i tehnologi- vojnim bolestima, tipa autizam, mentalna re-
jom u svijetu? tardacija, shizofrenija i općenito kako se kreće
Što se tiče tehnologije i znanja ne kas- ekspresija gena u subplate zoni jer je to nešto
kamo puno. Centar za funkcionalnu genomi- što je kod čovjeka evolucijski značajno nara-
ku, čiji je voditelj prof. dr. sc. Fran Borovečki, slo i omogućilo čovjeku da ima ovako složene
ima dva uređaja za microarray i nedavno je veze i ovako složeni mozak. Jedan dodatak,
Gyrus 1, 20 - 25 Listopad 2013 23
koji ljudi do sad nisu radili, je rezultate tran-
skriptomskih studija prenijeti na tkivo. Uzor-
ci za transkriptomske analize su homogenati
tkiva, te svaki transkriptom zapravo daje po-
datak o ekspresiji gena u određenom malom
području. No takvom analizom ne zna se je
li gen eksprimiran u piramidnim neuronima,
interneuronima, glija stanicama ili možda u
krvnim žilama. Korak naprijed koji ćemo mi
ovdje napraviti, zato što imamo vrlo kvalitet-
no tkivo iz Zagrebačke embriološke zbirke
koje pokriva sve značajne stadije razvoja
ljudskog mozga i zato što imamo ekspertizu
Slika 3. Čipovi koji se koriste u microarry tehnologiji. (Preuzeto
ljudi koji već 40 godina to rade, je imunohis- sa: http://bme240.eng.uci.edu/ students/09s/sroset/markers.
tokemija i in situ hibridizacija na ljudskom html
tkivu da vidimo za sve gene koji nas zan- frontalnog i okcipitalnog korteksa nije samo
imaju gdje su oni stvarno eksprimirani. Je u tome da okcipitalni korteks jače eksprimira
li je neki gen, koji se eksprimira specifično u taj gen nego da postoji nova klasa neurona
subplateu, eksprimiran u glutamatergičnim koja ga eksprimira. Kad imamo takve infor-
neuronima, u GABAergičnim neuronima, macije možemo dalje istraživati koja je funk-
ili je eksprimiran možda u glija stanici. Pre- cionalna uloga tog gena, zašto bi on bio bitan
liminarni podaci već postoje. Na primjer Al- za neurone. To je nešto čime se onda mogu
len Brain Atlas sadrži in situ hibridizaciju baviti osobe koje se bave elektrofiziologijom
za tisuću različitih gena, pa proučavanjem ili netko tko može napraviti transgenične
te baze podatka možemo doći do zaključaka miševe na taj gen. Nadamo se da ćemo dobiti
da kad se za neke gene vidi razlika u ekspre- zanimljive rezultate koji će pomoći u odgon-
siji između na primjer frontalnog i okcipi- etavanju kako se uopće razvija ljudski mozak
talnog korteksa, to ne znači da je gen jače pa onda i pronalaženju nekih gena povezanih
eksprimiran u okcipitalnom korteksu, nego sa neurorazvojnim bolestima ili nekih meha-
da zapravo postoji druga klasa neurona koja nizama koji bi mogli pomoći pri dijagnostici
eksprimira taj gen u okcipitalnom kortek- kod oboljelih od raznih poremećaja mozga.
su, za razliku od frontalnog gdje ta klasa ne
postoji. To nam pokazuje da razlika između

LITERATURA
Bolarić S, Trusk M, Kozumplik V, Vokurka A (2009). DNA-čip tehnologija. Agronomski
glasnik, 3: 215-224.
Crnek-Kunstelj V i surudnci (2003) Medicinska biologija, Medicinska naklada, Zagreb
Kang HJ, Kawasawa YI, Cheng F, Zhu Y, Xu X, Li M, Sousa AM, Pletikos M, Meyer KA, Sed-
mak G, Guennel T, Shin Y, Johnson MB, Krsnik Z, Mayer S, Fertuzinhos S, Umlauf S, Lisgo
SN, Vortmeyer A,Weinberger DR, Mane S, Hyde TM, Huttner A, Reimers M, Kleinman JE,
Sestan N (2011). Spatio-temporal transcriptome of the human brain. Nature, 478: 483-489.
Lashkari D A, DeRisi J L, McCusker J H, Namath A F, Gentile C, Hwang S Y, Brown P O,
Davis R W (1997) “Yeast microarrays for genome wide parallel genetic and gene expression
analysis” Proc Natl Acad Sci USA 94: 13057–13062.

24 Gyrus 1, 20 - 25 Listopad 2013

Mortazavi A, Williams B A, McCue K, Schaeffer L, Wold B (2008) Mapping and quantifying
mammalian transcriptomes by RNA-seq. Nature 5: 621–628.
Nuber A U (2007) DNA Microarrays Taylor & Francis Group.
Wang Z, Gerstein M, Snyder M (2009). RNA-Seq: a revolutionary tool for transcriptomics.
Nature, 10: 57-63.
http://www.rna-seqblog.com/information/sequencing-vs-microarrays-for-transcriptome-
analysis/, 27. kolovoza 2013.

Gyrus 1, 20 - 25 Listopad 2013 25

 Gyrus 1 (2013) 26 - 30

Umjetni neuroni, simulirani mozgovi

i računala - zašto nam to treba?
Ivana Kajić
Bernstein Center for Computational Neuroscience

Ukoliko pri rješavanju ovog problema odlučimo zaviriti u ljudski

mozak i pokušati razumjeti što se u njemu događa prilikom ra-
spoznavanja čovjeka na slici, tada se više ne nalazimo u okvirima
umjetne inteligencije odnosno računarske znanosti nego računarske
neuroznanosti.

Ljudski mozak je najzagonetniji organ je zajednički interes istraživanje moždanih

u našem tijelu: zahvaljujući njemu učimo
strane jezike, snalazimo se u gradu koji
posjećujemo po prvi puta i osjećamo kako
nam trnci prolaze tijelom kada vidimo oso-
bu koja nam se sviđa. Mozak nam također
omogućuje da kažemo da je jagoda crvena, a
nebo plave boje i da kada netko kaže da mu
je “sjekira pala u med”, zapravo ne misli na to
da je slučajno ispustio sjekiru u med.
Navigacija, učenje, prepoznavanje
emocija i verbalna komunikacija samo su
neki od zadataka s kojima se susrećemo
svaki dan i koji nam se mogu činiti vrlo ba-
nalni jer ih obavljamo automatski i bez
puno razmišljanja. Međutim, objasniti što se
događa u mozgu kada smo suočeni s takvim
zadacima nije nimalo jednostavna zadaća.
Kako bismo to učinili, prvo moramo odgovo-
riti na niz pitanja: Kako točno mozak dobiva
informacije iz okoline? Kako odlučuje na koji
se prizor, rečenicu ili sliku fokusirati? Na
koji se način informacije spremaju u mozak,
i kasnije, po potrebi, pozivaju? Kako uopće
izgleda “jedna informacija” u mozgu?
Niz ovakvih i sličnih pitanja intri-
gira znanstvenike raznih disciplina kojima
26 Gyrus 1, 26- 30 Listopad 2013
funkcija i struktura. Njihova motivacija i
ciljevi mogu biti vrlo različiti, na primjer,
neki žele razumjeti način na koji mozak
rješava neki problem da bi ga mogli imple-
mentirati u robote, dok drugi žele razumjeti
neki poremećaj centralnog živčanog sus-
tava kako bi našli pogodnu terapiju za svoje
pacijente. Među neuroznanstvenike spadaju
ljudi različitih zanimanja od liječnika, biolo-
ga, ekonomista, informatičara i računalnih
inžinjera i mnogih drugih. U ovom tek-
stu ćemo se osvrnuti na računarsku neuro-
znanost, koja ujedinjuje računarsku znanost,
fiziku, matematiku, kognitivnu znanost i
filozofiju s ciljem razumijevanja načina rada
ljudskog mozga.
Računarska neuroznanost
Računala i računalne metode u
znanosti imaju važnu ulogu, a bez njih je
teško zamisliti razvoj neuroznanosti. Neki od
primjera su: tehnike koje se koriste za sni-
manje moždane aktivnosti, poput fMRI-ja i
EEG-a bi pružale puno manje informacija bez
naknadne obrade signala uz pomoć računala.
Signali koje očitavamo takvim mjerenji-
ma su mješavina ‘čistih’ moždanih signala
koji nas interesiraju i šuma koji proizlazi iz
nesavršenosti samih uređaja s kojima obav-
ljamo snimanje. Zahvaljujući računalima
možemo smanjiti utjecaj šumova i ekstrahi-
rati informativan sadržaj.
Razvoj računalne znanosti sredi-
nom 20.stoljeća omogućio je unaprjeđenje
metoda koje se koriste u znanosti (npr. ob-
rada podataka), a s druge strane se razvio
novi smjer u sklopu računarske znanosti koji
se ispreplitao s psihologijom i tako kreirao
ideju umjetne inteligencije. Umjetna inteli-
gencija je grana računarske znanosti koja se
bavi osmišljavanjem i analizom sustava koji
pokazuju inteligentno ponašanje. Iako se oko
definicije inteligentnog ponašanja još i dan
danas lome koplja, većina znanstvenika se
slaže oko toga da bi inteligentni agenti tre-
bali pokazivati ljudski ili bolji performans
pri rješavanju određenog problema. Pri
tome, agenti ne moraju koristiti iste metode
i znanja kao i ljudi. Uzmimo za primjer pre-
poznavanje ljudi na slici - nešto što će i mala
djeca vrlo uspješno učiniti, računalu se može
činiti kao veliki izazov. Računalni program
koji učitava sliku i označava ljude na toj
slici mora imati preprogramirano znanje o
mogućim oblicima, dijelovima i dimenzi-
jama ljudskog tijela, o tome kako odjeća mi-
jenja izgled oblika tijela i mnogim ostalim
karakteristikama koje mu se sve moraju eks-
plicitno navesti. Ukoliko pri rješavanju ovog
problema odlučimo zaviriti u ljudski mozak
i pokušati razumjeti što se u njemu događa
prilikom raspoznavanja čovjeka na slici, tada
se više ne nalazimo u okvirima umjetne in-
teligencije odnosno računarske znanosti
nego računarske neuroznanosti.
Računarska neuroznanost koris-
ti računala da bi modelirala i simulirala
biološke procese koji se odvijaju u mozgu, s
ciljem njihovog boljeg razumijevanja. Simu-
lacije najčešće obuhvaćaju pojedinačne neu-
rone ili grupe neurona koji su međusobno
povezani sinapsama te zajedno obavljaju
određenu funkciju ili su dio iste moždane
strukture. Prvi korak u ovom procesu je
matematičko modeliranje koje zahtjeva de-
taljnu analizu biološkog procesa koji želimo
objasniti i nužno ne uključuje korištenje
računala. Biološki proces izrazimo u vidu
matematičkih formula u kojima se očituju
odnosi između varijabli. Definiramo koje
su ulazne, a koje izlazne veličine u procesu.
Matematički izražen proces je naša pret-
postavka i odgovara znanstvenoj hipotezi.
Drugi korak, nakon što smo formalno defini-
rali biološki proces, uključuje korištenje
eksperimentalne metode ili računalne simu-
lacije da bi provjerili točnost naše hipoteze.
Eksperimentima možemo steći nova znanja
o biološkom procesu koja onda možemo in-
tegrirati u računalnu simulaciju.
Umjetni neuroni
Da bi bolje razumjeli kako izgleda
postupak matematičkog modeliranja jed-
nog biološkog procesa i uloge eksperimenta
u njegovom objašnjavanju, prvo ćemo za-
viriti u davnu 1952. godinu. Te godine su
dva britanska znanstvenika na Sveučilištu
u Cambridgeu, Hodgkin i Huxley, odlučili
matematički opisati električne procese koji
se odvijaju u živčanom sustavu divovske
lignje [HH]. Veliki promjer aksona te lignje
omogućio im je snimanje širenja akcijskih po-
tencijala, koji bi inače u manjim organizmi-
ma bili jedino dostupni uz pomoć sofistici-
rane tehnologije koja tada još nije postojala.
Njihov cilj je bio objasniti nastanak akcijskog
potencijala. Izrazili su biološke komponente
živčane stanice u vidu fizikalnih varijabli na
sljedeći način; bilipidni sloj stanične mem-
brane je prikazan kao električni kapacitet,
ionske kanale osjetljive na promjenu na-
pona kao električni otpor, elektrokemijske
promjene kao naponske izvore. Ovisnost
između tih varijabli su izrazili u vidu sustava
diferencijalnih jednadžbi. Koristeći eksperi-
mentalnu metodu voltage clamp, pri kojoj se
stanična membrana održava na određenom
potencijalu, Hodgkin i Huxley su otkrili
Gyrus 1, 26 - 30 Listopad 2013 27
kako akcijski potencijal nastaje izmjenom
iona natrija i kalcija. To saznanje su inkor-
porirali u sustav jednadžbi i pokazali su da
jednadžbama mogu reproducirati oblik akci-
jskog potencijala, sličan onome koji su sni-
mili iz živčane stanice divovske lignje. Za ovo
otkriće, Hodgkin i Huxley su nagrađeni No-
belovom nagradom, a njihov model neurona
se i dalje koristi u simulacijama pojedinačnih
neurona kao i većih umjetnih neuronskih
mreža (npr. simulacije hipokampusa ili vi-
zualnog korteksa).
Od ostalih modela neurona zastuplje-
ni su jednostavniji leaky-integrate-and-fire
(LIF) neuron i perceptron. Poput HH mode-
la, LIF neuroni također simuliraju oblik akci-
jskog potencijala, no drastično aproksimira-
ju njegov oblik. Zbog svoje jednostavnosti i
manjih zahtjeva za resursima, LIF neuroni
se često koriste u simulacijama neuron-
skih mreža. Perceptron je najjednostavniji
model neurona, koji ne pokušava simulirati
biološke neurone nego je to matematički iz-
raz inspiriran strukturom i radom biološkog
neurona. Slično kao i biološki neuron, per-
ceptron integrira i kombinira ulaz, te ukoliko
ta kombinacija ispunjava određene uvjete
perceptron pali ili ostaje u resting stanju.
Paljenje se izražava jedinicom na izlazu per-
ceptorna, a ostajanje u resting stanju nulom.
Takav pojednostavljeni model se koristi u
istraživanju načina na koji računala mogu
učiti i raspoznavati uzorke, što je tema grane
računarstva poznate kao strojno učenje.
Simulacije ljudskog i životinjskog
mozga
Modeli neurona koji simuliraju kemi-
jske i električne promjene na dendritima, ak-
sonima i sinapsama pomažu nam razumjeti i
objasniti fiziološka svojstva neurona. Ovisno
o stupnju sličnosti njihovog rada s biološkim
neuronima, ti modeli mogu biti veoma kom-
pleksni i računalna simulacija samo jednog
takvog neurona može zahtijevati resurse jed-
nog prosječnog prijenosnog računala. S obzi-
28 Gyrus 1, 26 - 30 Listopad 2013
rom na masovno paralelno procesiranje u
mozgu i veliki stupanj povezanosti bioloških
neurona, u računarskoj neuroznanosti se
nerijetko simuliraju veće mreže neurona,
koje oponašaju dijelove korteksa ili moždane
strukture kao sto su amigdala ili bazalni gan-
gliji. Možemo ih koristiti, na primjer, za sim-
ulacije i analize neuroloških poremećaja kao
što su multipla skleroza [MS] , Parkinsonova
[PB] ili Alzheimerova bolest [AB].
Umjetne neuronske mreže mogu
se sastojati od par desetaka do par mili-
juna neurona. Blue Brain Project [BBP] na
švicarskom sveučilištu EPFL bavi se simu-
lacijom neuronske mreže jedne štakorove
kortikalne kolumne. Kortikalna kolumna je
mali vertikalni uzorak neokorteksa koji se
sastoji od 6 slojeva različitih tipova neurona,
kod štakora je to oko 10 000, a u čovjeka 60
000 neurona. Blue Brain Project nastoji što
detaljnije integrirati znanja koja imamo o
procesima jednog biološkog neurona; počevši
od ekspresije gena odgovorne za sintezu pro-
teina koji izgrađuju ionske kanale na mem-
brani neurona do njihovih elektrofizioloških
i morfoloških značajki. Zbog takvog nivoa
preciznosti, simulacija takve mreže je vrlo
zahtjevna te se odvija na superračunalima.
Mišljenja znanstvenika oko potrebnog nivoa
detalja neuronskih mreža su podijeljena.
Jedni smatraju da se ljudsko ponašanje,
kognicija i percepcija jedino može objasn-
iti ukoliko su simulirani neuroni što sličniji
biološkima. Tim pristupom se nastoji integ-
rirati gigantska količina podataka dobivena
eksperimentima na životinjama i ljudima, s
ciljem da simulacija može reproducirati sve
ono što se dobilo eksperimentima. S druge
strane, postoji mišljenje da nije potrebno
simulirati sve što znamo o pojedinačnim
neuronima da bi mogli objasniti kako funk-
cionira npr. vid, pamćenje ili učenje. Zagovo-
rnici ovog pristupa smatraju da je potrebno
koristiti minimalnu količinu empirijskih po-
dataka koji su korisni u objašnjavanju funk-
cije ili organizacije mozga. Oni često koriste
pojednostavljene modele neurona, kao što su
prije spomenuti LIF model ili perceptron čije
je mreže jednostavnije simulirati.
Dva i pol milijuna LIF neurona
korišteno je u najvećoj računalnoj simulaciji
ljudskog mozga Spaun [SP] koji je nastao na
kanadskom Sveučilištu u Waterloou. Ovaj
model ljudskog mozga reproducira neke as-
pekte ljudske sposobnosti rješavanja prob-
lema na osam različitih kognitivnih zadata-
ka. Drugim riječima, Spaun uspješno obavlja
dio zadataka koji bi uspješno obavila većina
ljudi, a griješi na onim zadacima na kojima
bi griješila većina ljudi. Zadaci mu se pred-
stavljaju kao slike na monitoru, a Spaun reg-
istrira zadatke preko integrirane kamere koja
simulira oči. Svoja rješenja Spaun zapisuje
mehaničkom rukom koju pokreće motorički
korteks.
Na primjer, Spaun je u stanju zapamti-
ti niz brojki. Slično ljudima s većom točnošću
reproducira brojeve s početka i kraja niza
(recency effect) nego one u sredini. Nad-
alje, kada mu se u vidnom polju pokaže broj,
može reproducirati taj broj rukopisom kojim
je napisan ili vlastitim rukopisom, ovisno o
naredbi koja mu je dana. Komponente Spau-
na se mogu razložiti na ekvivalente ljudskog
mozga: vizualni korteks, primarno motoričko
i osjetno polje, dorzolateralni prefrontalni
korteks, bazalne ganglije i inferiorni tempo-
ralni (IT) korteks. Sve te komponente nastoje
funkcijski simulirati ulogu svojih bioloških
ekvivalenata. Iako aktivnost umjetnih neuro-
na od kojih je Spaun sačinjen nije usporediva
s aktivnošću pravih bioloških neurona zbog
mnogobrojnih simplifikacija i pretpostavki,
taj model predstavlja prvi korak u simulaciji
umjetnih mozgova koji nastoje reproducirati
ljudsko ponašanje.
LITERATURA
[BBP] Blue Brain Project: http://bluebrain.epfl.ch/page-52755-en.html
[MS] Tabares Ospina and Hector Anibal (2011). Artificial Neural Networks Used to Study
the Evolution of the Multiple Sclerosis, Artificial Neural Networks - Methodological
Advances and Biomedical Applications, Prof. Kenji Suzuki (Ed.), ISBN: 978-953-307-243-
Sljedeći koraci
O potrebi i želji za simulacijama funk-
cije, strukture i organizacije mozga govore i
veliki novčani iznosi koji su nedavno uloženi
u neuroznanstvena istraživanja diljem svi-
jeta. Prethodno spomenuti Blue Brain Proj-
ect na EPFL-u ove je godine sponzoriran od
strane Europske komisije s jednom milijar-
dom eura preko sljedećih 10 godina.
S druge strane oceana, predsjednik Sjedin-
jenih Američkih Država, Barack Obama, u
travnju je ove godine financirao vrlo ambi-
ciozan projekt rekonstruiranja aktivnosti
neurona sa 100 milijuna dolara. Cilj projekta
je da se mapiraju veze između svih 100 mili-
jardi neurona, koliko se procjenjuje da ih ima
u ljudskom mozgu. Takva mapa (engl. con-
nectome) bi pokušala objasniti način funk-
cioniranja dijelova mozga na temelju de-
taljnog opisa povezanosti neurona.
Te novčane investicije služe za nabavu
skupocjene opreme potrebne za snimanje
moždane aktivnosti, unapređenje eksperi-
mentalnih metoda s ljudima i životinjama
koje su neprocjenjivi izvor informacija i ob-
razovanje stručnog kadra. Misija rasplitanja
misterija koji obavija rad ljudskog mozga
zahtjeva rad znanstvenika sa širokim spe-
ktrom znanja i disciplina. Bez velike količine
empirijskih podataka dobivenih EEG-om,
fMRI-om ili nekom od laboratorijskih meto-
da računalno modeliranje mozga bilo bi
neutemeljeno zbog nedostatka poveznice
s biološkim sustavom. S druge strane,
računalne simulacije efikasan su način
potvrđivanja i istraživanja pretpostavki koje
su temeljene na eksperimentalnim podaci-
ma. Računarska neuroznanost teži ujedinja-
vanju ovih dvaju ciljeva.
Gyrus 1, 26 - 30 Listopad 2013 29
 2, InTech, DOI: 10.5772/14952.
[PD] Cutsuridis V, Perantonis S (2006) A neural network model of Parkinson’s disease
bradykinesia. Neural Netw 19:354-74
[AD] Horn D, Ruppin E, Usher M, Herrmann M, (1993) Neural network modeling of mem-
ory deterioration in Alzheimer’s disease
[SP] Eliasmith, C, Stewart T C, Choo X, Bekolay T, DeWolf T, Tang Y, Rasmussen, D (2012).
A large-scale model of the functioning brain. Science. Vol. 338 no. 6111 pp. 1202-1205.
DOI: 10.1126/science.1225266.
[HH] Hodgkin A L, The relation between conduction velocity and the electrical resistance
outside a nerve fibre. J Physiol. 1939 Jan 14;94(4):560–570

30 Gyrus 1, 26 - 30 Listopad 2013

 Gyrus 1 (2013) 31 - 33

Kako uče neuroznanost na drugim

fakultetima?
Ivana Pospišil
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

„U svijetu postoji oko 10 000 sveučilišta.“

Jeste li se ikada zapitali kako je studirati godinu. Kriteriji po kojima su rangirani su

medicinu u nekom drugom gradu, na nekom
drugom sveučilištu?
U svijetu postoji oko 10 000
sveučilišta. Neka su svjetski poznata i prizna-
ta i u samom vrhu raznih popisa najboljih.
Šangajsko sveučilište Jiao Tong objavilo je
popis najboljih sveučilišta na svijetu za 2013.
sljedeći: broj studenata i profesora dobitnika
Nobelove nagrade ili Fieldsove medalje, broj
članaka u naznačajnijim znanstvenim ba-
zama, broj članaka objavljenih u časopisima
Nature i Science, citiranost u drugim znanst-
venim publikacijama, te akademski uspjeh u
odnosu na broj stalno zaposlenih profesora.

Slika 1. Hrvatski institut za istraživanje mozga, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Preuzeto s adrese http://poliklinika-neuron.
hiim.hr/lokacija.htm)

Gyrus 1, 31 - 33 Listopad 2013 31

Slika 2. Harvard Medical School (Preuzeto s adrese http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Harvard_Medi-
cal_School_HDR.jpg)
Sveučilište u Zagrebu nalazi se između 400. i
500. mjesta, kao i proteklih godina.
Ako ste ikada gledali američke serije i film-
ove (a sigurno jeste) možete dobiti prilično
točnu predodžbu o tome koja su sveučilišta
najbolja. To su redom: Harvard, Stanford,
Berkeley, Massachusetts Institute of Tech-
nology (MIT), Cambridge, Californa Institute
of Technology, Princeton, Columbia, Chicago
i Oxford.
Kroz iduće brojeve predstavit ćemo
vam medicinske fakultete najboljih svjetskih
sveučilišta i kako se tamo uči neuroznanost.
No, za početak, malo o organizaciji nastave
iz neuroznanosti na našem fakultetu – kao
podsjetnik za one koji su to već odslušali i
vodič za studente koji još nisu.
Temelji neuroznanosti, ili skraćeno
TNZ, obvezan je predmet na drugoj godini
studija medicine u kojem se izlažu osnove
građe i funkcije središnjeg živčanog sustava.
Nastava je organizirana u dva turnusa ti-
jekom III. semestra, ukupno 100 sati nastave.
32 Gyrus 1, 31 - 33 Listopad 2013
Od toga su 32 sata predavanja, 29 sati semi-
nara i 39 sati neuroanatomskih i računalnih
vježbi. Na kraju se polaže pismeni i usmeni
ispit.
Na četvrtoj godini studija, na pred-
metima neurologija i psihijatrija, izlažu se
klinički aspekti. Nastava je ogranizirana u
turnusima i traje po 4 tjedna.
A sad – u svijet!
Najbolje svjetsko sveučište je Harvard
University i tu su se školovali brojni poznati
znanstvenici i sedmorica američkih pred-
sjednika. Nalazi se u gradovima Cambridge
i Boston, savezna država Massachusetts.
To najstarije sveučilište u SAD-u, osnovano
1636., član je Ivy League. Školarina? Prava
sitnica - oko 30 000 USD godišnje. Medi-
cinski fakultet osnovan je 1782. Do danas je
petnaest istraživača dobilo devet Nobelovih
nagrada, što dovoljno govori o izvrsnosti
Harvard Medical School.
Što se same organizacije nastave tiče,
postoji više različitih programa. Health Sci-
ence & Technology (HST), za studente koji
se žele baviti biomedicinskim istraživanjima
i koje zanimaju fizika, biologija i kemija i nji-
hova primjena u medicinskim znanostima,
postoji u dvije varijante – četverogodišnjoj
i petogodišnjoj. Programi su dosta slični,
s naglaskom na istraživačke radove samih
studenata. Gradivo je grupirano po organs-
kim sustavima, a uz to se izučavaju i temeljne
medicinske znanosti.
Neuroznanost se, kao i kod nas, uči na
drugoj godini, u jesenskom semestru. Nas-
tavu – predavanja, konferencije i laboratori-
jske vježbe, koje čine mikro i makroanatomi-
ja živčanog sustava, može pohađati najviše
50 studenata. Osim tog redovnog dijela, stu-
denti mogu izabrati i neke od ponuđenih iz-
bornih predmeta iz područja neuroznanosti
na višim godinama.
Drugi program, New Pathway Pro-
gram, koji se primjenjuje od 2006. godine,
integrira biološke, socijalne, biheviorističke
i kliničke znanosti u četverogodišnjem pro-
gramu. Prve dvije godine usmjerene su na
temeljne medicinske znanosti, a od treće
godine studenti se počinju upoznavati s
klinikom.
Osim vrhunskog medicinskog obra-
zovanja, studenti imaju mogućnost nastaviti
svoju edukaciju i unaprijediti svoje znanje na
prestižnim svjetskim institutima. Otvorene
su im brojne mogućnosti, stoga nije čudno
što je upravo sveučilište Harvard san mnogih
budućih akademskih građana. :)

LITERATURA
http://www.shanghairanking.com/ARWU2013.html
http://www.greentechmedia.com/green-light/post/trivia-question-how-many-universi-
ties-are-there-in-the-world-506
http://www.hiim.unizg.hr
http://hms.harvard.edu/
http://hst.mit.edu/academics/md/academic-program
http://hms.harvard.edu/departments/medical-education/md-programs
http://hms.harvard.edu/photo-galleries/hms-campus-tour

Gyrus 1, 31 - 33 Listopad 2013 33

 Gyrus 1 (2013) 34 - 41

Posttraumatski stresni poremećaj

Božidar Nikša Tarabić, Patricia Tomac
Hrvatski studij Sveučilišta u Zagrebu

Stojim naslonjen na okno, leđima okrenut prema spuštenim ro-

letama. Poneka zraka užarene svjetlosti probija se kroz drveni oklop,
nastavljajući svoju borbu s gustom materijom dima. Tik uz krevet
polegnuta je prazna boca Jack Danielsa. Mora da je tamo već mjesec-
ima. Osjećam se snažno, nepobjedivo. Srijeda, danas se ne spremam
za posao. Nezahvalna stoka, tako zovem svoje pacijente, tužila me jer
je zalistak zbog loše izvedenog šava propao prije roka. Za dva sata
moram biti u sudnici. Ta boca mora da tamo stoji već mjesecima, ko-
liko je i prošlo od zadnjeg tremora. Nezahvalna stoka!
Vani je mračno, dosta neočekivano s obzirom na žarku svjet-
lost koja me probudila. Prolaznici se čine užurbani. Hala je prazna,
a vrata su sudnice zatvorena. Možda su već unutra i disciplinira-
no čekaju početak parnice. Laganim korakom prilazim velikom
mahagonijskom portalu. Ručica na vratima je hladna, dobro pod-
mazana. Tiho klizi pod laganim pritiskom kao da poziva unutra.
Zasljepljuje me bolno blještavilo. Pravda boli, kažu. Otkucaji srca
naglo se ubrzavaju i hladan znoj oblija mi drhtave dlanove. Omam-
ljeno pojačavam pritisak i kao da mi tijelo popušta, priljubljujem se
uz vratnice. Ulazim, zatvaram portal i glasno se ispričavam zbog
kašnjenja. Moja isprika odjekuje bešumno među prigušenim krikov-
ima i neraspoznatljivim glasovima. Kako svjetlost jenjava, sjenke
u daljini poprimaju živopisne boje. Prestravljen padam na koljena.
Dekapitirana, razgolićena tijela razbacana su prostorijom. Topla
krv ljeska se na svježe poliranom mramoru. Krvava sjenka polagano
mi se približava. Kada bih se samo mogao osoviti na noge. Znam da
bih mogao pobjeći iz ovog ludila. Nemam snage. Sjenka nestaje iz
34 Gyrus 1, 34 - 41 Listopad 2013
 vidokruga. Osjećam hladnu oštricu kako mi miluje femor...
Otvaram oči. Sve se činilo stvarnim. Svake noći, čini se stvar-
nim. Doduše i ovo se čini stvarnim. Spuštam pogled, teško mi je držati
glavu uspravnom. Ne! To nisu moje ruke, ovi naborani starački ba-
trljci položeni na hladnu deku u krilu. Prepone su mi namočene u
mokraći. Gdje sam? Kakvo je ovo mjesto? - pitam mladu plavušu
koja mi pruža plastičnu čašu s vodom i zelenu kapsulu. Cikloserin?
Ali ja nemam tuberkulozu!
B.N.T.

1. Uvod objašnjenja PTSP-a (Nevid i sur., 1999). U

Posttraumatski stresni poremećaj
F43.1 (kasnije PTSP) je prema međunarodnoj
klasifikaciji bolesti svrstan pod kategor-
iju reakcija na teški stres i poremećaje
prilagođavanja (ICD-10, 1992), a prema na-
jnovijoj reviziji dijagnostičkog i statističkog
priručnika za mentalne bolesti (DSM 5) u
skupinu poremećaja povezanih s traumom
i stresom (American Psychiatric Associa-
tion, 2013). Iako obuhvaćaju različite simp-
tome, ovoj je skupini poremećaja zajednička
izloženost traumatičnom događaju/ima,
kao eksplicitni dijagnostički kriterij (Ameri-
can Psychiatric Association, 2013). Tako
PTSP nastaje kao posljedica izloženosti eks-
tremnom stresoru koji djeluje na sve os-
obe, događaju ugroženosti vlastitog ili tuđeg
fizičkog integriteta, pri čemu osobu mogu, ali
ne moraju preplaviti: osjećaj bespomoćnosti,
intenzivnog straha i užasnutosti. Čak i sama
vijest o bliskoj osobi koja je proživjela ovakav
događaj ili pak ponovljena izravna izloženost
averzivnim detaljima traumatičnih događaja
(npr. direktan rad sa žrtvama/upoznatost s
detaljima seksualnog nasilja, zlostavljanja
djece, itd.) može potaknuti jednaku reakciju
(American Psychiatric Association, 2013).
Prisutnost ranijih neuroza dodatan je rizični
faktor (ICD-10, 1992). Primarni uzrok raz-
voju PTSP-a je događaj, a ne osoba (Nevid i
sur. 1999).
Postoje brojni činitelji rizika i
Breslauovoj studiji (1991), najčešći predik-
tori za PTSP s obzirom na izloženost trau-
matskom iskustvu bili su: ženska osoba,
rana separacija od roditelja, obiteljska po-
vijest poremećaja i postojeći poremećaj (npr.
panični poremećaj, opsesivno-kompulzivni
poremećaj, depresija); niži socioekonom-
ski status, niži stupanj obrazovanja, traume
u djetinjstvu, niža inteligencija, te kultur-
alne (atribucijske) specifičnosti (American
Psychiatric Association, 2013). Vjerojatnost
obolijevanja od PTSP-a povećava se s
jačinom traumatskog događaja, uz to ovisi
o i zaštitnim faktorima nakon traume (npr.
strategije nošenja sa traumom, socijalna
podrškom, kvaliteta i oblik psihološke inter-
vencije/tretmana).
PTSP se ispoljava heterogeno. Ob-
jektivno postojanje prestravljujuće prijetnje
nužno ne dovodi do PTSP –a, te dio pojedinca
izloženih traumatskom događaju ne razvijaju
poremećaj (Kessler i sur. 1995, prema Suvak
i Barrett 2011), dok ga drugi razviju (Bodkin i
sur. 2007; Gold i sur. 2005; Mol i sur., 2005;
Olde i sur. 2006, prema Suvak i Barrett,
2011). Kada se razvije, uzročno posljedična
veza između traumatskog događaja i razvoja
simptoma PTSP-a u većini slučajeva, vrlo je
jasna.
Simptomi PTSP-a obično se razvi-
jaju unutar 6 mjeseci od doživljene traume.
Najčešće s odgođenim početkom, dakle ne
Gyrus 1, 34 - 41 Listopad 2013 35
odmah nakon same traume.
Prevalencija iznosi 7-8% u općoj
populaciji, te 13-34% u rizičnim skupinama
(Kocijan-Hercigonja 2006), npr. ratni vet-
erani, žrtve nasilja i silovanja, preživjeli kod
prirodnih katastrofa, itd. Zbog, u brojnim
slučajevima, neefikasnog pristupa već kod
same sanacije simptoma i ukupnog povećanja
oboljelih koji se prati zadnjih desetljeća, PTSP
je jedan od većih tereta današnje zdravstvene
skrbi.
2. Simptomi
Prema trajanju i početku simp-
toma PTSP se dijeli na akutni, kronični i s
odgođenim početkom. Kada simptomi traju
traje kraće od 3 mjeseca dijagnosticira se
akutni, a dulje od 3 mjeseca kronični PTSP.
PTSP s odgođenim početkom nešto je rjeđi,
a karakteriziran je, produljenim latentnim
periodom, pojavom simptoma nakon više
od 6 mjeseci od traumatskog događaja. Kod
PTSP-a s odgođenim početkom simptomi se
mogu pojaviti i odmah nakon traumatskog
događaja, ali je njihovo očitovanje takvo, da
klinička slika pacijenta tek nakon 6 mjeseci
udovoljava dijagnostičkim kriterijima.
Simptomi su grupirani u četiri kategorije.
(1) ponovljeno proživljavanje trau-
me. Psihodinamska teorija koju je predložio
Horowitz (1986, 1990, prema Nevid i sur.
1999) govori da se traumatski događaj kon-
stantno ponavlja u svijesti osobe, ali posta-
je toliko bolan da se ili svjesno potiskuje ili
dolazi do represije. Vjeruje se da osoba ima
unutarnje borbe sa integracijom (davanja
smisla) traume u njezina postojeća uvjeren-
ja o sebi i svijetu. Ponovljeno proživljavanje
traume dominantno se odnosi na nevoljko
proživljavanje traumatskog događaja, tzv.
‘’flashbackovi’’ u vidu uznemirujućih sno-
va, slika, misli, disocijativnih ‘’flashbacko-
va’’ (ponovno proživljavanje traumatičnog
događaja kao da se odvija ‘’ovoga’’ trenutka)
(American Psychiatric Association, 2013)
iluzija i halucinacija. Laboratorijsku pot-
36 Gyrus 1, 34 - 41 Listopad 2013
vrdu disocijativne i uznemirujuće simp-
tomatike izazvane podražajima povezanim
sa traumatičnim događajem ili onima koji
na njega podsjećaju ostvarili su McNally i
sur. (1990, prema Nevid i sur. 1999) koji su
proveli ispitivanje Stroop testom na vetera-
nima iz Vijetnama sa PTSP-om i veteranima
bez njega. Na tom ispitivanju, sudioniku
su prikazane riječi u različitim bojama, pri
čemu je morao u što kraćem vremenskom
roku imenovati boju, a ne riječ koja je bila
prikazana. Interferencija je mjerena kao us-
poravanje odgovaranja, a pojavljuje se zbog
sadržaja riječi. Korištene su riječi iz različitih
kategorija – pozitivne, neutralne, opsesivno-
kompulzivne i PTSP. Veterani sa PTSP-om
bili su sporiji od onih bez njega, ali samo na
riječima iz PTSP kategorije riječi. Isti učinak
se pokazao kod žrtvi silovanja.
(2) izbjegavanje podražaja povezanih
s traumom i kočenje odgovora.
Teoretičari učenja pretpostavljaju da
poremećaj proizlazi iz klasičnog uvjetovanja
straha (Fairbank i Brown 1987; Keane i sur.
1985, prema Nevid i sur. 1999). U slučaju si-
lovanja, primjerice, žena može početi osjećati
strah hodajući kroz određeno susjedstvo koje
joj prethodno nije izazivalo sekundarne mis-
li, upravo zbog toga što je tamo preživjela
napad. Na temelju tog klasično uvjetovanog
straha, nastalo je izbjegavanje kao negativ-
no potkrepljenje, tj. smanjenje straha koje
proizlazi iz toga da se izbjegava postojeći
podražaja. U svom značenju, PTSP je primjer
dvofaktorske teorije signaliziranog izbjega-
vanja koju je predložio Mowrer (1947, prema
Nevid i sur. 1999). Tako su osobe s PTSP-om
sklone izbjegavanju misli, osjećaja, razgovo-
ra vezanih ili sličnih traumatskome i obljet-
nica traumatskih događaja.
(3) negativne promjene u kogniciji i
raspoloženju vidljive su u raznim oblicima
selektivne amnezije u vidu teškoća prizivanja
informacija iz eksplicitnog pamćenja trau-
matskog događaja ili nekih njegovih as-
pekata (Cardenas i sur. 2011); ekstremno
negativnim stavovima i očekivanja spram
sebe ili okoline (opće pesimistični pogled); strukturom u razvoju i održavanju simptoma
te kroničnom negativnom raspoloženju i an- PTSP-a (Rauch i sur. 2006; LeDoux i sur.
hedoniji (American Psychiatric Association, 1990, prema Simmons i Matthews 2012).
2013). Zabilježena je njezina hiperaktivacija na
(4) u osoba s PTSP-om su prisutni i nadolazeći stimulus (Suvak i Barrett 2011),
simptomi povećane pobuđenosti (Nevid i sur. a dominantne teorije uzrok tome pripisuju
1999; (Novakovic i sur. 2010). Biološka teo- disfunkciji ‘’top-down’’ regulacije, inhibici-
rija drži da trauma oštećuje noradrenergički je amigdale i limbičkog sustava od strane
sustav, povećavajući razinu noradrenalina preforntalnog korteksa (Liberzon i Sripada
(norepinefrina) i tako potičući ‘’afektivnije’’ 2008; Shin i sur. 2006, prema Simmons
reakcije (Krystal i sur. 1989; Van der Kolk i i Matthews 2012). Ta redukcija inhibicije
sur. 1985 prema Nevid i sur. 1999), koje se od strane prefrontalnog korteksa povezana
mogu manifestirati kao iritabilnost i izljevi je s hipoaktivacijom prednjeg cingularnog
bijesa (s malo ili bez provokacije), te samo- korteksa i medijalnog sektora orbitofrontal-
destruktivno ponašanje. Prisutni su još i hip- nog korteksa (Suvak i Barrett 2011).
ervigilnost s hipotenacitetom, poremećaji Objašnjenje hipoaktivacije prednjeg
spavanja, te otežano koncentriranje, socijal- cingularnog korteksa pak između ostalog
no, radno, normalno funkcioniranje općenito obuhvaća i smanjenje njegovog volumena
(American Psychiatric Association, 2013). (Chen i sur. 2006; Kitayama i sur. 2006;
Zbog čestog komorbiditeta PTSP-a i Woodward i sur. 2006; Yamasue i sur.
blage ozlijede mozga, potresa mozga (Sim- 2003 prema Gray Kroes i sur. 2011), koje je
mons i Matthews, 2012), raznih oblika zabilježeno i u subkalozalonom korteksu i
anksioznih i depresivnih stanja, simptomi su prefrontalnom korteksu, koji direktno regu-
često isprepleteni, dodatno otežavajući dife- lira rad amigdale (Rauch i sur. 2003; Yama-
rencijalnu dijagnozu. sue i sur. 2003; Schuff i sur. 2008; Weniger i
sur. 2008, prema Cardenas i sur. 2011).
3. Biološki supstrati PTSP-a
Patofiziologija PTSP-a primarno se 3.2. Hipotalamo – hipofizno – adre-
veže uz disfunkciju sustava regulacije stra- nalna os (HPA)
ha. Strah je ‘’bihevioralna adaptacija koja Izraženu psihološku reaktivnost usli-
omogućava organizmima da detektiraju i jed povećanog lučenja kateholamina prati i
odgovore na prijetnju’’ (LeDoux 2008, pre- pojačan neuroendokrini odgovor (Geracioti i
ma Suvak i Barrett 2011). PTSP kao takav sur. 2006; Bremner i sur. 2003, 1997; Liber-
uključuje pojačano učenje straha, te nespo- zon i sur. 1999, prema Simmons i Matthews
sobnost oblikovanja afektivih odgovora na 2012) u vidu pretjeranog lučenja kortizola,
podražaje koji više nisu prijetnja, a očitujekoji se dovodi u vezu s depresivnim stanjima
u izbjegavanju vanjskih i unutarnjih zna- (Arambašić i sur. 1993).
kova koji podsjećaju na traumatski događaj, Primjerice, nedavne studije u štakora poka-
kao i neadekvatna ‘’top-down’’ regulacija, tezuju da su medijalni frontalni i prednji cin-
pojačana reaktivnost (Suvak i Barrett 2011). gularni korteks, smanjeni u osoba koje bolu-
ju od PTSP-a, uključeni u glukokortikoidnu
3.1. Amigdala regulaciju (Diorio i sur. 1993; Sullivan i Grat-
Pojačano učenje i reakcija na znakove ton 2002; Brake i sur. 2000 prema Tessner i
stresora povezani su s amigdalom. Amigdala sur. 2007), što ih čini jednim od uzroka dis-
se, kao ključna struktura u unutarnjim kru- regulacije HPA osi u ljudi (MacLullich i sur.
govima regulacije straha, smatra centralnom 2006, prema Tessner i sur. 2007). Također,

Gyrus 1, 34 - 41 Listopad 2013 37

postoje dokazi o vezi između cirkulirajućih
glukokortikoida i hipokampalne morfologije.
Sukladno ulozi hipokampusa u aktivnoj mod-
ulaciji HPA osi, preko negativne povratne
sprege koja uključuje vezanje glukokortikoi-
da na receptore hipokampusa, volumen hipo-
kampusa tipično je obrnuto proporcionalan
nivou glukokortikoida. To primarno ocrtava
smanjenu negativnu povratnu spregu HPA-
osi u životinja s reduciranim volumenom hi-
pokampusa (Tessner i sur. 2007).
U animalnih modela, izloženost stresu
rezultira povećanim nivoom glukokortikoida
i slabom negativnom povratnom spregom
(Hibberd i sur. 2000; Meaney i sur. 1996;
Meaney i sur. 1995, prema Tessner i sur.
2007)., te smanjuje broj i volumen hipokam-
palne astroglije, a ta su smanjena korelirana
s smanjenjem ukupnog hipokampalnog vol-
umena (Tessner i sur. 2007). Nešto detaljni-
je, studije na svinjama izloženim kroničnom
stresu pokazuju da je bazalni nivo kortizola
obrnuto proporcionalan volumenu i broju
neurona lijevog hipokampalnog gyrusa den-
tatusa ali ne i desnog (van der Beek i sur.
2004, prema Tessner i sur. 2007), što je u
skladu s nalazima relativno većeg smanjenja
donjeg lijevog temporalnog režnja u osoba
oboljelih od PTSP-a.
Hiperaktivnost amigdale i smanjen-
je hipokampusa dodatno povezuju nalazi
smanjene gustoće hipokampalnih astrocita
u muških rovki koje su pod velikim psihoso-
cijalnim stresom, koja je snažno korelirana s
volumenom hipokampusa (Czeh i sur. 2006,
prema Tessner i sur. 2007). Generalno,
redukcija hipokampalnog volumena nastaje
kao posljedica visokih doza glukokortikoida
tijekom dužeg vremenskog perioda (Tessner
i sur. 2007). Suprotno navedenom, studija
zdrave djece prije ulaska u adolescenciju
ne pokazuje povezanost između bazične ra-
zine kortizola i općeg volumena hipokam-
pusa, dok subregionalna analiza pokazuje
značajnu obrnuto proporcionalnu vezu
između bazične razine kortizola i lateralnog
aspekta prednjeg, srednjeg i stražnjeg hipo-
38 Gyrus 1, 34 - 41 Listopad 2013
kampusa, s najvećim naglaskom na CA1 regi-
ju (Wiedenmayer i sur. 2006, prema Tessner
i sur. 2007). Na umu pri tome valja imati da
kronično visoke razine kortizola mogu biti
zamagljene njegovom niskom razinom, koja
je tek rezultat kronične adaptacije HPA osi
(Kocijan-Hercigonja 2006).
Kontroverza oko razine kortizo-
la i dalje se nastavlja. Bitno je naglasiti
mogućnost da su efekti kronične izloženosti
glukokortikoidima reverzibilni. Nakon pada
nivoa kortizola do normalnih razina u paci-
jenata tretiranih za Cushingov sindrom, dol-
azi do povećanja volumena hipokampusa,
koji je praćen funkcionalnim poboljšanjem
verbalnog učenja (Starkman i sur. 1999,
2003, prema Tessner i sur. 2007).
3.3. Ponašanje, emocije i procesiranje
informacija
Kada govorimo o psihološkom stanju,
samo-procjena anksioznosti obrnuto je pro-
porcionalna volumenu inferiornog tempo-
ralnog korteksa kod PTSP –a (Kroes i sur.
2011).
Za poteškoće pri prepoznavanju faci-
jalnih ekspresiju emocija, kod odraslih od-
govornim se smatra redukcija volumena lijeve
amigdale (Kroes i sur. 2011). Studije također
bilježe disregulaciju i smanjenje inzule (Chen
i sur. 2006; Kitayama i sur. 2006; Woodward
i sur. 2006; Yamasue i sur. 2003, prema Gray
Kroes i sur. 2011), zadužene za integraciju
emocija i fizioloških reakcija, kao još jedan
od uzroka nemogućnosti oblikovanja afek-
tivnih odgovora (Craig 2002; Simmons i sur.
2009, prema Simmons i Matthews, 2012).
Odnos volumena hipokampusa i memorije
je obrnuto proporcionalan u djece i mladih,
a proporcionalan u odrasli i starih (Tessner
i sur., 2007). Dok akutno visoki nivoi kor-
tizola ne utječu na hipokampus (Tessner i
sur. 2007), a kod pedijatrijskih pacijenata
PTSP –a nisu pronađene redukcije u veličini
hipokampusa (Kroes i sur. 2011), u odras-
lih koji boluju od PTSP-a, uslijed kroničnog
neadekvatnog neuro-endokrinog odgovora,
povećanog lučenja kortizola i posljedičnog
smanjenja volumena hipokampusa dolazi do
smetnji određenih kognitivnih funkcija, pri-
marno povezanih s memorijom. Samuelson
i suradnici (2009) pokazali da Vijetnamski
veterani sa PTSP-om pokazuju ubrzani pad
u odgođenom prepoznavanju lica (Cardenas
i sur. 2011). Nadalje, deficiti hipokampalnog
procesuiranja dovode do nemogućnosti da-
vanja kontekstualiziranog odgovora (Maren
i Holt 2000; Rudy i O’Reilly 1999, prema Su-
vak i Barrett 2011). Uslijed izbjegavanja izla-
ganja sličnim događajima mozak pojačano
prati okolinske znakove dovodeći do prekom-
jerne konsolidacije ili masovne generalizacije
vanjskih znakova (Rothbaum i Davis 2003;
Mineka i Zinbarg 2006, prema Simmons i
Matthews 2012).
4. Dijagnoza i terapija
Postupak dijagnosticiranja PTSP-a
uključuje intervju, mjerenja općih intelek-
tualnih sposobnosti, specifičnih kognitivnih
funkcija, crta ličnosti i osobnosti, te opažanje
ponašanja, govora i emocionalnih stanja. Pri
tome se rabe standardizirani upitnici poput
MMPI-II-a (Minnesota Multiphasic Per-
sonality Inventory-2), STAI-a (State-Trait
Anxiety Inventory), BDI-a (Beck Depres-
sion Inventory), Horowitzeovog upitnika
nametajućih misli i Zungove skale za ispiti-
vanje strahova (Arambašić i sur. 1993).
Terapije se razlikuju od traume do
traume, ali svi programi imaju isti cilj: nas-
toje pomoći žrtvi da okonča reakcije na stres,
stekne perspektivu, te se vrati konstruk-
tivnom životu (Comer 2009). Do sada su
najuspješnije terapije kognitivno-bihevior-
alna terapija i farmakoterapija (Friedman
2007), iako neki klinički radovi često uka-
zuju na nedjelotvornost kognitivno-bihevior-
alne terapije u liječenju PTSP-a kod odraslih
(Norris i Slone 2007, prema Clapp i Beck
2012). i sur. 1993). 10-20% osoba koje prožive
Izvrsni rezultati na kognitivno-
bihevioralnoj terapiji dobivaju se kombi-
nacijom terapije izlaganja i kognitivnog re-
strukturiranja, posebice kod ženskih žrtava
seksualne traume, bilo da se radi o djetinjstvu
ili odrasloj dobi (Friedman 2007). Relativno
novi oblik terapije izlaganja je desenzitizaci-
ja pokreta očiju i ponovno procesiranje, u
kojoj klijent ritmično pomiče oči iz jedne
u drugu stranu za vrijeme preplavljivanja
njegove svijest slikama objekata i situacija
koje obično nastoji izbjeći (Comer 2009). U
literaturi se navodi još jedan pristup u kogni-
tivno-bihevioralnoj terapiji koji se oslanja na
više aspekata ekstremnih stresnih reakcija, a
uključuje relaksaciju, racionalno-emotivnu
terapiju i učenje vještina rješavanja prob-
lema (Nevid i sur. 1999).
Kod farmakoterapije za liječenje
PTPS-a, koriste se sertraline (Zoloft) i par-
oxetine (Paxil), koji su selektivni inhibitori
ponovne pohrane serotonina (SSRI). Anti-
depresivi mogu smanjiti pojavljivanje noćnih
mora, paničnih napada,’’flashbackova’’ i
depresivnosti (Keane i Barlow 2002, prema
Comer 2009).
Horowitzev psihodinamski pristup
u liječenju PTSP-a, fokusira se traumatski
događaj (Friedman 2000). Uz pomoć tera-
peuta, kroz ponovno prepričavanje trau-
matskog događaja, pacijent postiže sve bolji
osjećaj povezanosti sa samim sobom, razvija
obranu i suočava se sa stresom te uspješnije
modulira intenzivne emocije koje se javljaju
tijekom terapije.
Uobičajen terapijski oblik za osobe s
blagim do umjerenim PTSP-om je grupna
terapija, u kojima pacijenti mogu pričati o
svojim traumatskim iskustvima, simptom-
ima i funkcionalnim deficitima sa osobama
koje su proživjele slična iskustva (Friedman
2007). Često je opiranje grupnoj terapiji u
pacijenta s umjerenim i teškim PTSP-om,
pa je ona kada mogućnosti dozvole individu-
alna (Herdon i Law 1986 prema Arambašić
traumatični događaj razviju PTSP, a vjero-
jatnost remisije je vrlo mala u onih koji 1-2
Gyrus 1, 34 - 41 Listopad 2013 39
godine nakon događaja još uvijek pokazuju Složenost interakcije priležećih bioloških
simptome (Norris i Slone 2007, prema Clappstruktura, kao i komorbiditet uz isprepletenost
i Beck 2012). simptoma s drugim anksioznim, depresivnim
Nadu pružaju poremećajima i blažim moždanim traumama
eksperimentalna
dodatno otežavaju diferencijalnu dijagnozu,
istraživanja sa D-cikloserinom zbog njegove
te u krajnjem slučaju sanaciju simptoma.
učinkovitosti u suzbijanju straha, npr. su-

zbijanja straha od visina. U kombinaciji sa Trenutne se terapije oslanjaju up-
kognitivno-bihevioralnom terapijom mogao ravo na ublažavanju simptoma. Konkretni
fiziološki i psihološko mehanizmi nastanka
bi pomoći proces gašenja straha (Society for
neuroscience 2009). PTSP-a, uslijed nekonzistentnosti podata-
ka, tek trebaju biti potvrđeni, a porast broja
5. Zaključak oboljelih istraživačima diljem svijeta daje
Posttraumatski stresni poremećaj dodatan materijal u nadi da će rješenje biti
relativno je mlado područje istraživanja. skoro.

LITERATURA
American Psychiatric Association. (2013). Diagnostic and statistical manual of mental dis-
orders (5th ed.). Arlington, VA: American Psychiatric Publishing.
Arambašić, L., Vizek-Vidović, V. i Anić, N. (1993). Posttraumatski stresni poremećaj –
Priručnih za psihoterapeute pri susretu s ratnim traumama. Ministarstvo obrane Republike
Hrvatske: Zagreb.
Cardenas, V. A., Samuelson, K., Lenoci, M., Studholme, C., Neylan, T. C., Marmar, C. R.
i Weiner, M. W. (2011). Changes in brain anatomy during the course of posttraumatic
stress disorder. Psychiatry Research: Neuroimaging Section, 193(2), 93-100. doi:10.1016/j.
pscychresns.2011.01.013.
Clapp, J. D. i Beck, J. (2012). Treatment of PTSD in Older Adults: Do Cognitive-Behavioral
Interventions Remain Viable?. Cognitive And Behavioral Practice, 19(1), 126-135.
Comer, R., (2009). Abnormal Psychology. New York: Worth Publishers Inc.,U.S.
Friedman, M. A. (2000). Post-Traumatic Stress Disorder. [publikacija na Internetu, ‘’Amer-
ican College of Neuropsychopharmacology’’]. Pribavljeno, 29. travnja 2012., sa http://www.
acnp.org/g4/GN401000111/CH109.html .
Friedman, M. J., (2007). PTSD History and Overview. [publikacija na Internetu, ‘’ United
States Department of Veterans affairs’’]. Pribavljeno, 29. travnja 2012., sa http://www.
ptsd.va.gov/professional/pages/ptsd-overview.asp .
Kocijan-Hercigonja, D. (2006). Biološke osnove i terapija ponašanja. Zagreb: Školska knji-
ga.
Kroes, M. W., Rugg, M. D., Whalley, M. G. i Brewin, C. R. (2011). Structural brain abnor-
malities common to posttraumatic stress disorder and depression. Journal Of Psychiatry &
Neuroscience, 36(4), 256-265. doi:10.1503/jpn.100077.
Nevid, J. S., Rathus, S. A. i Greene, B. (1999). Abnormal Psychology in a Changing World.
Prentice Hall.
Novakovic, V., Sher, L., Lapidus, K. B., Mindes, J., Golier, J. A. i Yehuda, R. (2010). Brain

40 Gyrus 1, 34 - 41 Listopad 2013

stimulation in posttraumatic stress disorder. European Journal Of Psychotraumatolo-
gy,11-12. doi:10.3402/ejpt.v2i0.5609.
Simmons, A. N. i Matthews, S. C. (2012). Neural circuitry of PTSD with or without mild trau-
matic brain injury: A meta-analysis. Neuropharmacology, 62(2), 598-606. doi:10.1016/j.
neuropharm.2011.03.016.
Society for neuroscience. (2009, ožujak) Post-Traumatic Stress Disorder. [publikaci-
ja na Internetu, ‘’ Brain briefings ‘’]. Pribavljeno, 28. travnja 2012., sa http://www.sfn.
org/siteobjects/published/0000BDF20016F63800FD712C30FA42DD/C7A64DB6DC-
91547CAD746442AF40F896/file/BB_PTSD_march.pdf
Suvak, M. K. i Barrett, L. (2011). Considering PTSD from the perspective of brain pro-
cesses: A psychological construction approach. Journal Of Traumatic Stress, 24(1), 3-24.
doi:10.1002/jts.20618.
Tessner, K., Walker, E., Dhruv, S., Hochman, K. i Hamann, S. (2007). The relation of cor-
tisol levels with hippocampus volumes under baseline and challenge conditions. Brain Re-
search, 117970-78.
World Health Organization. (1992). The International Statistical Classification of Diseases
and Related Health Problems, 10th Revision. World Health Organization: Geneva

Gyrus 1, 34 - 41 Listopad 2013 41