Ne znam postoji li kolač koji je neka knjiga proslavila onako kako je Proustovo 

Traganje za
izgubljenim vremenom proslavilo madeleine.

Možda nismo svi pročitali svih sedam romana i preko 2500 stranica njegova
ciklusa Traganje za izgubljenim vremenom, ali mislim da malo tko ne zna za onaj famozni
lipov čaj i čudesni kolačić, za tu kombinaciju koja ga je mirisima i okusima vratila u prošlost,
u djetinjstvo. Za mene je ta važnost koju je pridao jednom kolaču i čaju najljepši dio
romana Put k Swannu, prvog romana iz Proustova ogromnog ciklusa.

To nešto izvanredno što se u Proustu zbivalo onda kad je pojeo kolačić i popio lipov čaj je
– stvaranje sjećanja. Znanost kaže da se u trenutku kad Proust kuša madeleine aktivira tok
neurona koji onda prenose okus kolačića. Taj je okus zapravo šifra u mozgu za sve ono čega
se Proust kasnije kroz roman prisjeća. Onda kad je tok neurona aktiviran, nastaju nove
stanične konstrukcije među neuronima, a trenutak u vremenu ugrađuje se u arhitekturu
mozga.
I tako uskoro makinalno prinesoh usnama žličicu čaja, u koji sam stavio komadić
madeleine da se razmekša. Bio sam utučen i iznemogao od tog turobnog jutra i perspektive
žalosne budućnosti. Ali u istom onom trenutku kad mi je gutljaj čaja, izmiješan s
mrvicama kolača, dotaknuo nepce, ja uzdrhtah, svrativši pažnju na nešto izvanredno što se
zbivalo u meni.

Zašto se Proust nije vratio u djetinjstvo onda kad je vidio madeleine, nego tek kad ju je
probao? On je, naime, cijelom ovom pričom zapravo preduhitrio psihologe, jer su oni tek
kasnije otkrili da su miris i okus ključna osjetila za prisjećanje. Tomu je tako zato što su osjeti
mirisa i okusa vezani izravno na centar za dugoročno pamćenje u mozgu – hipokampus, i
zato je njihov trag neizbrisiv. Vid, dodir i sluh prvo procesuira talamus, dio mozga zadužen
za jezik i svijest. Rezultat – puno se teže prisjećamo pomoću tih osjetila, a puno je lakše
prizvati sjećanja kroz okus i miris.

Ali kad od neke davne prošlosti, nakon smrti bića, nakon razorenja stvari, više nema
ničega, tad još uvijek ostaju samo miris i okus; premda su nježniji, ipak imaju više životne
snage, manje su stvarni, ali postojaniji, vjerniji, pa žive duže, kao da su duše, čuvaju u sebi
sjećanje, očekivanje i nadu, i kraj ruševina svega drugoga, na svojim sitnim, jedva
zamjetljivim kapljicama, nepokolebljivo nose cijelu golemu zgradu uspomena.
Istražujući Prousta naišla sam na knjigu Proust je bio neuroznanstvenik, u kojoj je autor
Jonah Lehrer opisao kako je osam umjetnika kroz umjetnost zapravo predvidjelo određena
znanstvena otkrića. Knjiga primjerima pokazuje kako, iako različitih jezika, umjetnost i
znanost zapravo mogu funkcionirati skupa i nadopunjavati jedna drugu.   

I na kraju, ono što i znanost i Proust potvrđuju je da je sjećanje vezano uz stanje nas samih u
onom trenutku kad smo se nečega prisjećali. Zato Proust i opisuje, na prvih pedesetak
stranica, kako se osjećao prije nego li mu je majka ponudila madeleines (vidi prvi citat).
Dakle, moje i tvoje trenutačno stanje mijenja poimanje prošlosti, pa ispada da se zapravo ne

možemo prisjećati, a da malo ne lažemo. 

Na kraju, jedino u što možemo biti sigurni je sadašnjost, a nama je često toliko draže
prisjećati se prošlosti ili brinuti o budućnosti.

Ako poželiš u prošlost – za to ti može poslužiti neka tvoja madeleine, neki okus i miris kojim
ćeš brzo otputovati u razdoblje života kojeg se želiš prisjetiti. Ako poželiš u budućnost – neka
to danas bude samo nešto čemu se posebno veseliš u razdoblju koje dolazi.

A inače, dan je tako divan dan da zastanemo i jednostavno budemo – sada i ovdje. U jedinom
trenutku u koji smo zapravo – sigurni da postoji.

Sinestezija

U psihologiji, sinestezija se tretira kao neurološka pojava, kao složeni doživljaj koji
ujedinjuje djelovanje različitih osjetila, iako se percipirani događaj ili prizor izravno prima
samo jednim osjetilom. Tri su tipa sinestezije: bimodalna (surađuju dva osjetila – npr. uho i
oko), multimodalna (surađuje tri ili više osjetila) i kognitivna (ustaljenim se kulturološkim
sustavima pridaju osjetilna obilježja – npr. brojevima, danima u tjednu ili mjesecima
pripisuju se određene boje). Jedan je sinestet kazao da je ponedjeljak crven, utorak žut,
srijeda narančasta, četvrtak zelen, petak plav, subota crna, a nedjelja bijela.
Sinestet vidi zvukove, čuje boje, čitajući kakav tekst osjeća mirise, slušajući sugovornika iza
njegove glave vidi geometrijske likove – trokute, kružnice, kvadrate... Njegova je percepcija
detaljistička i nesvakidašnja, a obično ga resi i odlično pamćenje (Sjećam se tvoga imena, jer
je ljubičasto). Neurolog Richar Cytowic tvrdi da je sinestezija neovisna o čovjekovoj volji, da
se sinestetske slike pojavljuju u prostoru tako da imaju čvrsto određene pozicije, da su
pamtljive te da taj tip percepcije pretpostavlja pojačanu emocionalnost. Sinestezija je iznimno
rijetka pojava. Pretpostavlja se da jedan sinestet dolazi na 2.000–25.000 ljudi. Dosadašnja
istraživanja pokazuju da je među njima više žena nego muškaraca, te više ljevaka nego
dešnjaka. Sinesteti su, među inima, bili slikar Vasilij Kandinski, pisac Vladimir Nabokov,
glazbenici Franz Liszt, Nikolaj Rimski-Korsakov, Jean Sibelius i znanstvenik Nikola Tesla.
U stilistici, sinestezija je figura misli, psihotrop, izraz ili iskaz u kojemu pojmovi vezani uz
jedno osjetilo sudjeluju u izricanju doživljaja ostvarena drugim osjetilom. Kada govorimo
o svijetlim i tamnim zvukovima ili o drečavim bojama, spajamo slušne i vidne senzacije; kada
govorimo o slatkom i kiselom smijehu, združujemo okus i zvuk; kada, pak, kažemo da miris
parfema grize, povezujemo olfaktivno i taktilno.... Sinestetička se senzibilnost obično temelji
na metafori, tj. na posve prirodnoj mogućnosti uspoređivanja senzacija različitih vrsta. „Kad
kažemo da je neka boja kričava, ne mislimo time da bi boja mogla proizvesti u slušnom
organu osjećaj neke prodorne buke kao što je buka kojoj je izraz sadržan u korijenu
riječi kričav, već da ta boja proizvodi na organu vida živ i jak utisak kao i ona ideja s kojom
je uspoređujemo“ (Ricoeur 1981). Sinestezijski su izrazi npr. blijeda utakmica, ljuta
bol, vedar glas, baršunasta riječ, hladan pogled, topla pjesma... Riječ je o pridjevsko-
imeničkim sintagmama koje povezuju različite čulne senzacije. Takve leksikalizirane sitagme
pojavljuju se u različitim stilovima – od razgovornoga i novinarskoga do administrativnoga i
reklamnoga. Nalazimo ih čak i u znanstvenome diskurzu. Jezikoslovci, posebice fonetičari,
govore o visokim i niskim, svijetlim i tamnim glasovima; nejezikoslovci si, pak, razliku među
pojedinim glasovima predočavaju također sinestezijski te luče meko i tvrdo č.
Sinestezija u književnosti
Umjetničko prikazivanje koje ujedinjuje različita osjetilna iskustva omogućava profinjeno,
detaljističko, nesvakidašnje predočivanje, otvara prostor ekspresivnoj tematizaciji kakva
doživljaja, prizora ili scene te pogoduje stilskoj individuaciji iskaza. Primjere sinestezije
zatječemo već u Homera i u Bibliji. Homer govori o mednom glasu sirena, dok u Bibliji
nalazimo rečenicu „Okrenuh se da vidim glas koji govoraše sa mnom“ (Otk, 1,12). U
romantičarskome pjesništvu (Shelly, Heine) sinestezija zamjenjuje klasicističku
retoriku slikovitijim predodžbama, a u francuskih je simbolista poetički temelj
doživljavanju i prikazivanju prirode. Dok je Charles Baudelaire programatski
postulirao suglasja među različitim osjetima (K’o odjeci kad se iz daleka spoje / U
jedinstvo mračno, duboko bez kraja, / Silno poput noći i sunčeva sjaja, / Dozivlju se zvuci,
mirisi i boje), njegov je sunarodnjak Arthur Rimbaud između francuskih samoglasnika
i boja uspostavio ovakav sustav korespondencija:
A – crno
E – bijelo
I – crveno
U – zeleno
O – modro
Zanimljivo je da je prije Rimbauda hrvatski pjesnik Petar Preradović u tekstu Zagonetka
4 učinio nešto vrlo slično:
Moj a teče, graniči i hara,
Moj ie svagda blieskom se ukaže,
Moj i liepo sa ševom se slaže,
Moj o samo po noći tumara,
Moj u bolest ponajgoru stvara.
Sinestezija se javlja i u naslovu Preradovićeve pjesme Zora puca, koji je, pak, dio
refrenskoga stiha Zora puca, bit će dana. U hrvatskih pjesnika različitih generacija i
udaljenih poetičkih usmjerenja nailazimo i na ove pjesničke slike koje ujedinjuju različita
čulna iskustva:
– Plavo podne
sjedi na oblacima
(A. B. Šimić, Podne i bolesnik)
– Ove su riječi crne od dubine,
Ove su pjesme zrele i bez buke.
(T. Ujević, Kolajna V)
– I vidi se tihi mjesec,
Gdje lagano tone gaju.
(V. Vidrić, Dva levita)
– Sve je modri psalam jesenje tišine.
(M. Krleža, Pan)
– Čujem miris Palestine
Dah od kedra i oliva,
(V. Čerina, Čemer i daljine)
– Što šapću tvoje oči brzim
pticama s dalekih obala?
(V. Parun, Zagrljaj)

Sinestezijsko spajanje različitih oblika percepcije najčešće je u pjesništvu.

Jedno je od ključnih obilježja lirskoga pisma suvremene pjesnikinje Anke Žagar potpuna
otvorenost, želja da se spajanjem svega sa svime dopre do iskonskoga iskustva i iskonskoga
jezika. Sinestezija je, među ostalim, oblik kreiranja te otvorenosti. U zbirci Stvarnice,
nemirna površina autorica tako poseže za izrazima hladne porušene ruže, bijeli
propanj, gorka svjetlost, naga svjetlost, gusta jama, jureća praznina, skamenjena
glazba,  smrznuta glazba, mekano pojastučena bol / prigušena zajezerena...