OSNIVANJE METAFIZIKE ĆUDOREĐA

Predgovor (str. 5-10)

Stara grčka filozofija dijeli se na tri znanosti: fiziku, etiku i logiku ... (samo priroda njezin je
princip)
Svaka je umna spoznaja (ili filozofija):
1) materijalna i promatra kakav objekt .. ili je ..
2) formalna i bavi se samo formom samog razuma i općim praviloma mišljenja uopće, bez
obzira na razliku objekata.
Formalna se filozofija zove logika.
A materijalna filozofija (koja ima posla s određenim predmetima i zakonima kojima su ti
predmeti podvrgnuti) je opet dvojaka:
1) znanost o ovome dijelu mat. filoz. zove se FIZIKA .. a naziva se i PRIRODNOM
NAUKOM .. (zakoni prirode) .. mora odrediti zakone prirodi kao predmetu iskustva ..
kao zakone po kojima se sve zbiva
2) znanost o ovome dijelu mat. filoz. zove se ETIKA .. a naziva se i NAUK O ĆUDOREĐU
.. (zakoni slobode) .. mora odrediti zakone volji čovječjoj, ukoliko je priroda aficira ...
kao zakone po kojima bi se sve trebalo zbivati
- ova ćudoredna filozofija .. predmet je Kantova razmatranja

.. logika ne može imati empirijskog dijela ...

.. ali prirodna i ćudoredna filozofija mogu imati (svaka svoj) empirijski dio ..

Sva se filozofija:
1) ukoliko se temelji na osnovama iskustva može zvati empirijskom filozofijom
2) a ona koja izlaže svoje nauke na osnovu principa a priori čistom filozofijom
.. ako je čista filozofija:
1. samo formalna zove se ........ LOGIKA
2. ako je ograničena na određene predmeta razuma zove se .... METAFIZIKA

Na taj način nastaje ideja dvostruke metafizike: 1) metafizike prirode i 2) metafizike ćudoređa.
.. dakle, i fizika i etika će imati svaka svoj empirijski i svoj racionalni dio
Kod etike:
- empirijski dio bi se posebno mogao zvati praktična antropologija
- racionalni dio bi se posebno mogao zvati moral

Koja je razlika između ćudoredne filozofije i čiste moralne filozofije.

Čista moralna filozofija .. potpuno je očišćena od svega što je empirijsko i što pripada
antropologiji.
[potonji (1.1) Koji je vremenski poslije drugih, koji se kasnije javlja; kasniji.]

Zakon mora imati apsolutnu nužnost ako treba da vrijedi moralno, tj. kao princip obaveze ..
- princip obaveze ne treba tražiti u ljudskoj naravi .. nego a priori samo u pojmovima
čistog uma ... a
- svaki drugi propis ukoliko se i najmanjim dijelom temelji na empirijskoj osnovi ... može
se (samo) zvati PRAKTIČNIM PRAVILOM ...

.. čista moralna filozofija .. mora biti pročišćena od svega što je empirijsko i što pripada
antropologiji (str. 7.)
.. princip obveze (odnosno zakon) ne treba tražiti u ljudskoj naravi ili u okolnostima u svijetu u
kojemu se čovjek nalazi ..nego a priori samo u pojmovima čistog uma ... a svaki drugi propis
koji se osniva na principima samog iskustva .. makar samo i dijelom .. može se zvati praktičnim
pravilom, ali nikad moralnim zakonom
.. moralna filozofija .. potpuno se osniva na svom čistom dijelu ... primjenjena na čovjeka .. kao
umnom biću, ona mu samo daje zakone a priori ... ti zakoni zahtijevaju još RASUDNU MOĆ
IZOŠTRENU ISKUSTVOM
Metafizika ćudoređa mora prethoditi moralnoj filozofiji
U POGLEDU ONOGA ŠTO TREBA DA JE MORALNO DOBRO NIJE DOVOLJNO DA
BUDE PRIMJERENO ĆUDOREDNOM ZAKONU, NEGO SE NJEMU NA VOLJU MORA I
DOGAĐATI.
.. ćudoredni zakon treba tražiti samo u čistoj filozofiji (dakle metafizici) .. bez ove metafizike
(čiste filozofije) uopće ne može biti moralne filozofije ... kaže: čak ni ona (moralna filozofija)
koja čiste principe miješa među empirijske ne zaslužuje ima filozofije (jer se filozofija upravo
po tome razlikuje od obične umne spoznaje .. ova potonja čiste principe miješa među empirijske)

Opća praktična filozofija (str. 8.) .. ne uzima u obzir nikakvu volju posebne vrste .. (ČISTA
VOLJA ... koja se pokreće bez ikakvih empirijskih pomagala ... volja posebne vrste) ... nego
naprotiv htijenje uopće sa svim činima i uvjetima koji mu pripadaju u ovome općem značenju.
- i po tome se razlikuje od metafizike ćudoređa
Metafizika ćudoređa treba ispitati ideju i principe moguće čiste volje ... a ne čine i uvjete
ljudskog htijenja uopće.
- Kaže ... u općoj praktičnoj filozofije .. govori se o moralnim zakonima i dužnostima ....
protiv svakog prava .. ti govornici ne razlikuju pokretne uzroke ..

POKRETNI UZROCI:
1. oni koji se potpuno a priori predočuju pomoću uma ... i ti su istinski moralni
2. empirijski pokretni uzroci .. koji su a posteriori .. iz iskustva

- osnivanje metafizike ćudoređa (kritika čistog praktičnog uma) .. traženje i utvrđivanje

najvišeg principa moraliteta .. razjasniti ovu tvrdnju još .. str. 9-10

Prijelaz s obične ćudoredne umne spoznaje na filozofsku (str. 11- 24)

»Nigdje na svijetu, štoviše, uopće ni izvan njega ne da se zamisliti nešto što bi se bez ograničenja
moglo smatrati kao dobro osim dobre volje.«
Volja je dobra samo po htijenju, tj. po sebi .. a ne po onome što postiže ili izvršava.
.. ideja o apsolutnoj vrijednosti same volje
.. priroda je našoj volji pridala um kao gospodara
.. ali, čovjek pod vodstvom prirodnih instikata ( i koji svom umu ne dopušta toliko utjecaja na
svoj rad i vladanje) .. lakše postiže ciljeve npr. održanja, sreće i blaženstva
No, Kant naznačuje postojanje dostojnijih ciljeva ljudske egzistencije ... ( van ovih: održanje,
sreća i blaženstvo) a za postizanje kojih je um određen (nadležan).
ŠTO NAM DAJE UM?

Um nije dosta sposoban da sigurno vodi volju u .. zadovoljenju naših potreba .. do toga nas
pouzdanije vode usađeni instinkti ..
No, um nam je dan kao praktična moć: .. to je takva moć ... koja treba da utječe na volju
Zato .. mora da je pravo određenje uma .. da proizvede volju koja je dobra sama po sebi.
Um svoje najviše određenje spoznaje u osnivanju dobre volje.
Dobru volju .. treba samu po sebi cijeniti .. ona je bez ikakvog cilja dobra.

Da bismo razvili pojam dobre volje ... :

- koju treba samu po sebi cijeniti ..
- i koja je bez ikakvog daljeg cilja dobra
- a kakva je već svojstvena zdravom razumu
- koja u procjenjivanju cijele vrijednosti naših činova uvijek stoji na prvom mjestu
- sačinjavajući uvjet svega ostaloga
razmotriti ćemo ... POJAM DUŽNOSTI
.. prije toga recimo .. nagnuće može biti posredno i neposredno:
- neposredno nagnuće .... dolazi od čiste volje
- posredno nagnuće ...ne proizlazi iz čiste volje .. npr. nagnuće za čašću
Djelovanje može biti:
1. IZ DUŽNOSTI: dolazi iz neposrednog nagnuća .. odnosno od čiste volje ... ovdje imamo
neposredno nagnuće ..
2. PREMA DUŽNOSTI: postupanje je naizgled primjereno dužnosti ali je utemeljeno na
nekom posrednom nagnuću .. nekom cilju ...... protiv je dužnosti, ali je korisno .. ovdje
imamo posredno nagnuće ..
3. IZ SEBIČNE NAMJERE: taština, sebičnost ..

Neka posredna nagnuća:

- nagnuće za čašću
- nagnuće unutrašnjem zadovoljstvu u tome da (neki ljudi) šire radost, veseleći se
zadovoljstvu drugih, ukoliko je to njihovo djelo
Kod djelovanja iz dužnosti .. iz neposrednog nagnuća koje dolazi od dobre volje ... ovdje počinje
vrijednost karaktera koji je moralan.

KANT DAJE TRI NAČELA DJELOVANJA IZ DUŽNOSTI:

1. osigurati svoje vlastito blaženstvo dužnost je svakog čovjeka
2. moralna vrijednost djelovanja .. je u .. principu htijenja ... a ne u namjeri koja se htjela
postići
3. dužnost je nužnost nekog djelovanja iz poštovanja prema zakonu.

[ Definicija dužnosti: Dužnost je nužnost postupanja prema kategoričkom imperativu. ]

- djelovanje iz dužnosti treba posve izlučiti od utjecaja nagnuća (posrednog)

- tako za odrediti volju (dobru) ne preostaje ništa drugo osim objektivnog zakona i
subjektivno čistog poštivanja toga praktičnog zakona
- moralna vrijednost djelovanja leži u predodžbi zakona samoga po sebi (koja, predodžba
opstoji samo kod umnih bića) ukoliko je ona (predodžba, a ne očekivani učinak)
odredbeni razlog volje
- maksima je subjektivni princip htijenja
- praktični zakon je objektivni princip htijenja .. onaj koji umnim bićima i
subjektivno služi kao praktični princip, kada bi um imao potpunu vlast nad moći
težnje ...
.. moralna vrijednost leži samo u principu volje bez obzira na svrhe, koje se mogu postići
takvim djelovanjem .... jer volja je u sredini između svakog principa a priori, koji je formalan, i
svog motiva a posteriori koji je materijalan ...

Stižemo do predodžbe: ...... Predodžba tog zakona (moralnog) određuje volju .. a da bi se ona
mogla posve i bez ograničenja nazivati dobrom.
- OVDJE JE SAMA ZAKONITOST UOPĆE ONO ŠTO VOLJI SLUŽI KAO
PRINCIP ... a ne pokoravanje volje nekom zakonu .. volja se ne pokorava zakonu ..
zakon je samo njen princip djelovanja
ONO ŠTO SAČINJAVA DUŽNOST ... JE NUŽNOST MOJIH DJELOVANJA IZ ČISTOG
POŠTIVANJA PRAKTIČNOG ZAKONA
... tako smo u moralnoj spoznaji običnog ljudskog uma došli do njezina principa .. .. u praktičnoj
se moći snaga prosuđivanja počinje pokazivati u velikoj prednosti tek onda kad obični razum iz
praktičnih zakona isključi sve motive ..
23/24 str. .. vratiti se još

DRUGI ODSJEK
Prijelaz s popularne ćudoredne filozofije na metafiziku ćudoređa (str. 25 - )

Slabost i nečistoća ljudske prirode ....ljudska priroda plemenita je, te sebi može ideju ćudoređa
napraviti propisom ... ali je ujedno slaba da joj se pokorava ..
Dužnost .. kao dužnost uopće ... leži prije svakog iskustva u ideji uma koji s pomoću principa a
priori određuje volju.
.. ćudorednosti se ne bi mogla učiniti lošija usluga nego kada bi se htjela uzeti iz primjera (iz
iskustva)
- jer (između ostalog) svaki primjer se mora najprije prosuditi prema principima
moraliteta ... primjer nije izvor moraliteta
str. 28-29: razlika između popularne praktične filozofije i čiste praktične filozofije:
- čista praktična filozofija ... je isto što i metafizika ćudoređa ... čista, od svega
empirijskog lišena spoznaja
- popularna praktična filozofija ... je jedna iskustvena realnost ... gdje određenje
moralnog proizlazi iz ljudske prirode .. koje samo iskustvom možemo steći ..
... kako razlikujemo čistu matematiku od primjenjene ... čistu logiku od primjenjene .... tako
treba razlikovati čistu filozofiju ćudoređa (metafiziku) od primjenjene (naime na ljudsku
prirodu)
- potrebno je ..da se moral ... najprije potpuno izloži nezavisno od antropologije kao
čista filozofija, tj. kao metafizika ... jer popularna filozofija ide samo dotle dokle
tapkanjem može doći s pomoću primjera
PRAKTIČNA UMNA MOĆ

moramo je ispitati i jasno prikazati .. počevši od njezinih općih odredbenih pravila sve do

onoga gdje iz nje proizlazi pojam dužnosti ..

Svaka stvar u prirodi djeluje prema zakonima .. a samo umno biće ima sposobnost da djeluje

prema predodžbi zakona ... tj. prema principima ili volji.

Kako se za dedukciju djelovanja iz zakona zahtijeva um, to volja nije ništa drugo nego

praktični um (str. 32.).

Volja je sposobnost da se bira samo ono što um nezavisno od nagnuća spoznaje kao

praktički nužno, tj. kao dobro ....

Imperativi ... su samo formule koje izražavaju odnos objektivnih zakona htijenja uopće prema

subjektivnoj nesavršenosti volje ovoga ili onoga umnog bića, npr. ljudske volje.

Predodžba objektivnog principa, ukoliko je za volju prisilan, zove se zapovijed (uma), a formula

te zapovijedi zove se imperativ.

Svi se imperativi izražavaju nekim »treba da« (Sollen) i naznačuju na taj način odnos

objektivnog zakona uma prema volji, koja se time prema svojoj subjektivnoj kakvoći ne

određuje nužno (prisilje). Oni kazuju da bi bilo dobro nešto učiniti ili propustiti, ali oni to

kazuju volji, koja to ne čini uvijek zato zato što joj se predočuje da je dobro da to učini.

Međutim je praktički dobro ono što određuje volju s pomoću predodžaba uma, dakle ne na

osnovu subjektivnih uzroka, nego objektivno, tj. na osnovu razloga, koji kao takvi vrijede

za svako umno biće.

Svi imperativi nalažu .... :

1) ili hipotetički ... predstavljaju praktičnu nužnost mogućeg djelovanja kao sredstvo da se
dođe do nečega drugoga ... što se hoće (ili je pak moguće htjeti)
2) ili kategorički ... kategorički imperativ bio bi onaj koji neko djelovanje samo za sebe
predstavlja kao objektivno – nužno, bez odnosa prema kakvoj drugoj svrsi

- ako je djelovanje dobro samo kao sredstvo za nešto drugo .. onda je imperativ
hipotetičan
- predstavlja li se djelovanje kao po sebi dobro, dakle kao nužno za volju koja je po sebi
primjerena umu, onda je njezin princip kategoričan

... Imperativ kazuje koje bi po meni izvođeno djelo bilo dobro i predsavlja praktično pravilo u
odnosu prema volji ..
Hipotetički imperativ kaže samo da je djelovanje dobro za kakvu moguću ili zbiljsku namjeru.
- u prvom je slučaju problematično-praktičan princip
- u drugom je slučaju asertorno-praktičan princip
Kategorički imperativ djelovanje proglašava kao objektivno nužno po sebi, bez odnosa prema
nekoj namjeri.
- vrijedi kao apodiktično-praktičan princip

Imperativi spretnosti: sve znanosti imaju svoj praktični dio, koji se sastoji od zadataka po
kojima je neka svrha za nas moguća, i od imperativa kako se to može postići. Ovi se mogu zvati
imperativi spretnosti.
.. imperativ ćudorednosti .... ne odnosi se na materiju djelovanja i ono što iz toga djelovanja treba
da proizađe ... nego samo na formu i princip iz kojeg to djelovanje slijedi ..

... SAMO JE KATEGORIČKI IMPERATIV ZAKON ... OSTALI SE MOGU ZVATI PRINCIPI
VOLJE
Kategorički imperativ = zakon ćudorednosti
- on je sintetičko-praktično načelo a priori
IMA SAMO JEDAN JEDINI KATEGORIČKI IMPERATIV:
»Radi samo prema onoj maksimi za koju ujedno možeš htjeti da postane općim zakonom.«

- svi imperativi dužnosti izvode se iz ovoga jedinog imperativa kao njihova principa
... dužnost ... je nužnost postupanja prema kategoričkom imperativu ..
.. postupajući u stvarnom svijetu .. u prirodi .. čovjek u njega donosi .. i kategorički imperativ
..odnosno njegovo poimanje i postojanje .. i dužnost i dobru volju ... i opći imperativ dužnosti :

Opći imperativ dužnosti:

»Radi tako kao da bi maksima tvoga djelovanja s pomoću tvoje volje trebala postati općim
prirodnim zakonom.«

Kant nas kroz primjere uvodi u razdiobu dužnosti: ... prema sebi samima ... prema drugim
ljudima ... potpune dužnosti ... nepotpune dužnosti

1. Pitanje i primjer samoubojstva

Kant određuje maksimu samoubojice:
»Ja sebi iz samoljublja činim principom da sebi skratim život, ako mi, potraje li dulje,
prijeti više zla nego što mi obećava ugodnosti.«
Propitivanje ove maksime, utvrđujemo da ona ne može postati općim prirodnim zakonom,
a i u suprotnosti je sa prvim od tri načela djelovanja iz dužnosti.
Kant je načela djelovanja iz dužnosti odredio:
1. osigurati svoje vlastito blaženstvo dužnost je svakog čovjeka,
2. moralna vrijednost djelovanja je u principu htijenja, a ne u namjeri koja se htjela
postići,
3. dužnost je nužnost nekog djelovanja iz poštovanja prema zakonu.
2. Primjer posuđivanja novca iako se zna da se posuđeno neće moći vratiti, odnosno
davanje lažnog obećanja
3. Primjer osobe koja se prepušta hedonizmu uprkos posjedovanju talenata kojima
poboljšati i proširiti svoje prirodne dispozicije
4. Primjer osobe koja zauzima skeptičan stav (nemiješanja) prema drugima i njihovom
blagostanju
Svi primjeri su u opreci sa samima sobom ako bi osoba željela da maksima njenog djelovanja
postane općim zakonom.
Kant uočava i izvodi slijedeću paradigmu:
Čovjek je u stalnoj kognitivnoj disonanci u odnosu na opći zakon. Naše postupanje je, kada
to nama odgovara, u opreci sa praktičnim principom uma. Čovjek sebi dopušta izuzetke.
Djeluje iz pozicije posrednih nagnuća kao uzroka svoga djelovanja (i volje).
Kant problem razrješava slijedećom pozicijom:
Mi možemo svoje djelovanje promatrati s gledišta volje koja je primjerena umu, a onda
opet to isto djelovanje možemo promatrati i s gledišta volje aficirane nagnućem. Kant
ovdje ne vidi proturječje, već samo otpor nagnuća protiv propisa uma, a što se može
razrješiti na način da se praktični princip uma na pola puta sastane sa maksimom.

Dužnost kao zakonodavstvo našeg djelovanja

Djelovanje iz dužnosti treba posve izlučiti od utjecaja nagnuća (posrednog), tako za
odrediti volju (dobru) ne preostaje ništa drugo osim objektivnog zakona i subjektivno
čistog poštivanja toga praktičnog zakona. Moralna vrijednost djelovanja leži u predodžbi
zakona samoga po sebi (koja, predodžba opstoji samo kod umnih bića) ukoliko je ona
(predodžba, a ne očekivani učinak) odredbeni razlog volje.

Stižemo do predodžbe:
Predodžba tog zakona (moralnog) određuje volju, a da bi se ona mogla posve i bez
ograničenja nazivati dobrom. Ovdje je bitno naglasiti da je sama zakonitost uopće ono što
volji služi kao princip, a ne pokoravanje volje nekom zakonu. Volja se ne pokorava
zakonu. Zakon je samo njen princip djelovanja. A ono što sačinjava dužnost je nužnost
mojih djelovanja iz čistog poštivanja praktičnog zakona.

Izvorište moralnog se nikako ne smije tražiti u ljudskoj prirodi ili u iskustvu ljudskih »moralnih«
postupanja.
Dakle, da se odredi (pronađe, definira) takav zakon (moralnog djelovanja) mora se zakoračiti u
metafiziku, točnije u metafiziku ćudoređa.
U metafizici ćudoređa (što je isto što i čista praktična filozofija) mi ne tražimo empirijske uzroke
već zakone o onome što treba da se dešava, makar se nikada ne događalo. Tražimo objektivno-
praktične zakone.
Objektivno-praktični zakon je odnos volje prema samoj sebi, ukoliko se ona određuje samo s
pomoću uma, dakle, a priori.
Dakle, volju možemo odrediti kao moć koja prema predodžbi izvjesnih zakona sebe samu
određuje za djelovanje.
- takva se moć može naći samo kod umnih bića

Ono što volji služi kao objektivni princip njezina samo-određivanja jest svrha ... ako je dana
s pomoću samoga uma.
Ono što sadržava samo princip mogućnosti djelovanja, kojega je učinak svrha, zove se
sredstvo.

- subjektivni princip žudnje jest pokretalo .. subjektivne svrhe se osnivaju na

pokretalima
- objektivni princip htijenja motiv .. objektivne svrhe zavise od motiva koji vrijede za
svako umno biće
.. praktični su principi formalni .. ako apstrahiraju od svih subjektivnih svrha .. ali oni su
materijalni ako su im osnovom te subjektivne svrhe, dakle izvjesna pokretala
Kod objektivnog principa samo-određivanja volje jest svrha, a sredstvo je u tom slučaju, ono što
sadržava samo princip mogućnosti djelovanja, kojega je učinak svrha ... dakle, kategorički
imperativ je sredstvo u kojemu volja nalazi svoju svrhu ... iako smo rekli da dobra volja nalazi
svrhu u samoj sebi

Subjektivne svrhe – osnivaju se na pokretalima.

Objektivne svrhe – zavise od motiva koji vrijede za svako umno biće.
Praktični su principi formalni, ako apstrahiraju od svih subjektivnih svrha.
Praktični su principi materijalni, ako su im osnova subjektivne svrhe, dakle pokretala.
Subjektivni princip žudnje jest pokretalo.
Objektivni princip htijenja (dakle, volje) jest motiv.

Čovjek i uopće svako umno biće egzistira kao svrha sama sebi, ne samo kao sredstvo za
proizvoljnu upotrebu za ovu ili onu volju ...

Stvari i osobe:
Stvarima nazivamo bića kojih se bitak osniva na prirodi. A ako su bezumna imaju
relativnu vrijednost kao sredstvo.
Osobama nazivamo umna bića jer su po prirodi svrhe same sebi. Osobe se ne smiju
upotrebljavati samo kao sredstvo. Ova odredba treba ukinuti svaku samovolju i osobu čini
predmetom poštovanja.
Dakle, osobe nisu subjektivne svrhe. Osobe su objektivne svrhe, »tj. stvari kojih je
opstojnost sama po sebi svrha«.
Ovdje Kant izvodi vrhovni praktični princip: »Umna priroda egzistira kao svrha sama po sebi.«
On je subjektivan ako čovjek njime predočuje vlastitu opstojnost, a objektivan ako i svako drugo
umno biće prema njemu sebi predočuje svoju opstojnost. Iz njega se kao vrhovnog praktičnog
načela moraju moći izvesti svi zakoni volje.

Slijedi definicija praktičnog imperativa:

»Radi tako da čovječanstvo kako u tvojoj osobi, tako i u osobi svakog drugoga svagda
ujedno uzimaš kao svrhu, a nikada samo kao sredstvo.«

Nakon što je definirao čovjeka kao svrhu samu po sebi, Kant nas opet »provodi« kroz
prethodno naveden primjere:
1. Pitanje i primjer samoubojstva
2. Primjer posuđivanja novca iako se zna da se posuđeno neće moći vratiti, odnosno davanje
lažnog obećanja
3. Primjer osobe koja se prepušta hedonizmu uprkos posjedovanju talenata kojima poboljšati i
proširiti svoje prirodne dispozicije
4. Primjer osobe koja zauzima skeptičan stav (nemiješanja) prema drugima i njihovom
blagostanju
Zaključci su slijedeći:
Čovjek koji počinja samoubojstvo postupa prema sebi kao sredstvu, a ne kao prema svrsi (što bi
trebao).
Davanjem lažnog obećanja drugim čovjekom se koristimo kao sredstvom, a ne kao svrhom po
sebi.
Nije dovoljno ne biti u proturječju čovječanstvu u našoj osobi kao svrsi, nego se mora biti i u
skladu sa njom.
Sklad sa čovječanstvom kao svrhom samom po sebi mora biti pozitivan. Svrhe subjekata (drugih
osoba) moraju biti i moje svrhe.
Čovjek, odnosno čovječanstvo, je objektivna svrha i ne smije se uzimati kao subjektivna svrha,
kaže Kant. A objektivna svrha je zakon.
»Osnova svakoga praktičnog zakonodavstva leži neime objektivno u pravilu i formi općenitosti,
koja ga čini sposobnim da bude zakon ... ali subjektivno u svrsi.«
Volja se zakonu podvrgava kao zakonodavna i (takva) kao podvrgnuta zakonu može kao
začetnika tog istog zakona smatrati samu sebe.

Tri praktična principa volje:

1. »Osnova svakoga praktičnog zakonodavstva leži neime objektivno u pravilu i formi

općenitosti, koja ga čini sposobnim da bude zakon ... ali subjektivno u svrsi.«
2. Subjekt svih svrha jest svako umno biće. .... Svako umno biće je svrha sama po sebi.
3. Odatle slijedi treći praktični princip volje ....kao najviši uvjet njezina sklada s općim
praktičnim umom ..... ideja volje svakog umnog bića kao općenite zakonodavne volje

.... Volja se ne podvrgava bez daljnjeg zakonu, nego se podvrgava tako da se mora smatrati i kao
zakonodavna i upravo zbog toga podvrgnuta zakonu (pa može kao njegova začetnika smatrati
sebe).
... odricanje svakog interesa kod htijenja iz dužnosti .. specifični je znak razlikovanja
kategoričkog od hipotetičkog imperativa ...
... autonomija je temelj dostojanstva ljudske i svake umne prirode ..
.. umna se priroda izuzima od ostalih po tome što sebi sama postavlja svrhu .... ta bi svrha bila
materija svake dobre volje ..
- ni strah ni nagnuće .... nego je samo poštivanje zakona ono pokretalo koje nekom
djelovanju može dati moralnu vrijednost ...

Autonomija volje kao najviši princip ćudorednosti (str. 63.)

- autonomija volje jest svojstvo volje po kojemu je ona sama sebi zakon
... jedna rečenica upućuje da je: ..... čisti praktični um = subjekt
- princip autonomije jedini je princip morala

Heteronomija volje kao izvor svih nepravih principa ćudorednosti (str.65)

Ako volja zakon koji treba da je određuje traži negdje drugdje, a ne u sposobnosti svojih
maksima za vlastito opće zakonodavstvo ... dakle ako ga ona, prelazeći preko same sebe traži u
osobini kakvoga svog objekta, onda iz toga svagda proizlazi heteronomija.
- tada ne daje zakon sebi sama volja nego objekt svojim odnosom prema volji daje njoj
zakon
... taj odnos, osnivao se on na nagnuću ili na predodžbama uma, omogućuje samo
hipotetičke imperative ...
............................
Nije dovoljno naglašeno razlikovanje nagnuća posrednog i neposrednog .. u
prevodu. .. loš prevod ..
.. praktična vs. patološka ljubav
POJAM POŠTIVANJA: str. 19-20
.. str.33. fusnota
[Sama upotreba termina »nagnuća« je u prevodu (a vjerojatno i u orginalnom tekstu)
problematična. Naime, nedovoljno jasno je objašnjena razlika i upotreba samog termina koji se
odnosi i pokriva pojmove posrednog i neposrednog nagnuća. To vjerojatno za Kanta i predavače
nije problem jer su duboko u poznavanju problematike, ali student se ovdje može naći u
problemu.]