Sveučilište u Zadru

Odjel za pedagogiju
Kolegij: Andragogija
Nositelj kolegija: prof. dr. sc. Dijana Vican
Mentor: Jelena Vlahović, prof.

Prikaz obrazovanja odraslih u Italiji

Seminarski rad

Studentice: Martina Koščak

Marija Krečak

Zadar, prosinac 2020. g.

 SADRŽAJ

1. Uvod.................................................................................................................

2. Zakonska regulativa........................................................................................

3. Prikaz zemlje kroz zaposlenost, uključenost i vještine odraslih....................

4. Povijesni pregled obrazovanja odraslih u Italiji............................................

5. Sustav obrazovanja odraslih u Italiji danas...................................................

6. Problemi obrazovanja odraslih Italije............................................................

7. Programi za poboljšanje obrazovanja odraslih..............................................

8. Zaključak............................................................................................................

9. Literatura................................................................................................................
2. Zakonska regulativa

Zakonski procesi i promjene na temu obrazovanja odraslih tekle su sporo i kroz dugi niz
godina. No, bez obzira na duge zakonske procese, obrazovanje odraslih u Italiji
podrazumijeva:

1. Okolina u kojoj se izvodi poučavanje ( škole ili sveučilišta)

2. Sektor formalnog obrazovanja

3. Sektor neformalnog obrazovanja (javna sveučilišta)

Nacionalna konfederacija o javnim sveučilištima u Italiji tijekom niza godina donosila je

razne zakonske regulative o obrazovanju odraslih, od kojih će se u narednom tekstu navesti
neke od njih:

1. 15.3.1997: Zakon 59 – Reforma javne administracije: „Zadatak institucija za obrazovanje,

obzirom na autonomiju u organizaciji i didaktičkim sredstvima, u svoj okvir moraju
predvidjeti i formalne oblike učenja za odrasle...“

2. 14. – 18. srpnja 1997. : Peta internacionalna konferencija za obrazovanje odraslih, održana
u Hamburgu. Ponovno se potvrdio Zakon o pravu svakog čovjeka na obrazovanje, a 10.
paragraf navodi: „Novi koncept cjeloživotnog obrazovanja, bilo da se radi o mladima ili
odraslim osobama, zahtjeva učinkovitu suradnju između vladinih institucija i društva.“

3. Odredba ministarstva obrazovanja br. 455 u tekstu navodi osnivanje različitih Teritorijalnih
Centara za obrazovanje odraslih i to u sklopu osnovnih ili nižih srednjih škola.

4. 2.3.2020: Ujedinjena konferencija između države, regija i manjih lokaliteta odobrila je

dokument koji se odnosi na reorganizaciju i potencijal obrazovanja odraslih. Ovaj dokument
sastavljen je od nove legislativne slike na području obrazovanja odraslih. Svaki od prethodno
navedenih elemenata (država, regije i manji lokaliteti) moraju raditi na donesenim odlukama i
promicati novi integrirani sistem obrazovanja odraslih, polazeći od realizacije progresivne
sinergije između različitih aktera koji su već uključeni u obrazovanje odraslih. Ovaj dokument
je jedan od prvih koji daje eksplicitne i formalne preporuke prema kojima svi sudionici koji
omogućavaju neformalno obrazovanje za odrasle, imaju veliku ulogu u programu obrazovanja
odraslih te ih se uključuje u lokalne i regionalne programe obzirom na module koje pružaju
svoji korisnicima (Rinaldi).
Konačno, talijanski parlament donosi formalnu definiciju cjeloživotnog učenja Zakonom br.
92/2012 čl. 4, st. 51. : „Cjeloživotno obrazovanje obuhvaća aktivnost u obrazovanju, bilo da
se radi o formalnom, neformalnom ili pak informalnom tipu obrazovanja. Svaki tip
obrazovanja čovijek može izabrati i pohađati tijekom svoga života kako bi poboljšao svoja
znanja, vještine i kompetencije u privatne, društvene ili poslovne svrhe.“ Također, prema
ovom Zakonu, formalno obrazovanje omogućuje se kroz sustav seminarskih radionica, ali se
ostvaruje i putem sveučilišta i visokih institucija kao što su likovne, plesne ili glazbene
akademije. Na kraju formalnog obrazovanja polaznik stječe kvalifikaciju ili diplomu nakon tri
godine obrazovanja, kao i certifikat kojim se potvrđuje završetak određenog smjera u
obrzovanju.

Kao što nam je poznato, neformalno obrazovanje odvija se izvan okvira formalnog
obrazovanja, u institucijama koje imaju obrazovnu svrhu, ali, isto tako, može se postići i
preko volonterskih udruga, državnih ili privatnih službi. Na posljetku, informalno učenje se
ne mora nužno odnositi na namjeru polaznika za direktnim obrazovanjem, već se ostvaruje i
preko aktivnosti i interakcija u svakodnevnom životu, kao što su posao ili slobodno vrijeme.
Talijanski sistem obrazovanja obrazovanja odraslih je u velikoj mjeri ne strukturiran sistem.
Državna pravila razlikuju se po sistemima i sektorima. Bitno je za naglasiti da su ponekad
javne i privatne intervencije na ovu temu koordinirane, dok u drugim slučajevima često
djeluju odvojeno jedna od druge, što predstavlja problem u obrazovnom sistemu. Također, u
Italiji regionalne vlade imaju veliku važnost na ovom području jer se preko regionalne
politike brže dolazi do financijskih europskih sredstava (Federighi).
4. Povijesni pregled obrazovanja odraslih u Italiji

4.1. Obrazovanje odraslih nakon Ujedinjenja Italije 1861.g.

Nakon Ujedinjenja Italije, obrazovanje odraslih prošlo je kroz niz promjena, kao što su borba
protiv nepismenosti, obrazovanje koje će rezultirati stvaranjem uzornog građanina,
profesionalna usavršavanja, večernje poduke za radnike, pa sve do ustanove javnih
sveučilišta. 1859. g. na snagu je stupio tzv. Zakon Casati koji je norma talijanskih škola u
cjelini. Ovaj Zakon, osim što sadrži dijelove koji se odnose na obrazovanje djece, spominje i
obrazovanje odraslih i polaznika strukovnih zanimanja. Bitno je napomenuti da je ovakav tip
obrazovanja bio slabe i nedovoljne kvalitete za polaznike obzirom da su nastavu izvodile
osobe koje nisu imale dovoljnu razinu znanja iz didaktike i metodike rada. Nakon Ujedinjenja
Italije, s jedne strane, razvila se veća svijest o potrebi za utemeljenjem institucija koje će se
baviti obrazovanjem odraslih, dok se s druge strane iznimno malo uložilo u ostvarenje nekih
ciljeva. U proširenju svijesti problema obrazovanja odraslih najviše su zaslužne privatne
inicijative koje su dobivale usluge posebnih potpora („stipendija“). Za pozitivan stav i
podupiranje navedenih inicijativa, zaslužan je ministar Domenico Berti koji je donio poseban
Zakon u kojem se zalaže za organizaciju poduka i osnivanje novih škola za obrazovanje
odraslih. Također, poticao je nastavnike na dodatne poduke kako bi dobili potrebna znanja o
načinu rada i organizaciji nastave s odraslima. Od sredine 18. stoljeća pa do početka 19.
stoljeća, talijanska Vlada potiče na otvaranje večernjih škola, kao i ljetnih škola te škola za
žene (Targhetta).

4.2. Tečajevi za radnike i javno poučavanje

Obzirom da se zemlja i dalje borila protiv nepismenosti, veliku ulogu u ono vrijeme imaju
privatne firme, industrija i različite udruge koje u sklopu svojih ustanova, radnicima daju
mogućnost usavršavanja za posao koji obavljaju. Ovakva situacija se u Italiji uvelike
produžila, pa možemo reći da ova praksa obrazovanja odraslih djeluje i danas u toj zemlji. U
ono vrijeme, obrazovanje radnika se ponajviše odnosilo na stjecanje znanja u tradicionalnim
zanatima i za obavljanje poslova u prvim otvorenim tvornicama. Torino, Genova i Milano
prvi su gradovi koji su vidjeli priliku na području obrazovanja odraslih time što su počeli
osnivati umjetničke i zanatske škole, ljetne škole i profesionalne tečajeve za odrasle. Također,
bitno je naglasiti da dolazi do promocije prvih didaktičkih materijala i knjiga, za što je najviše
zaslužan Vincenzo Bindoni koji izdaje knjigu pod naslovom „L'operaio.“ Knjiga se bavi
svakodnevnim problemima mladih radnika. Tijekom 1882. i 1883. godine raste broj
umjetničkih škola u blizinu industrija od kojih su većina bile privatne. Zanimljiva informacija
je da su od 64 škole, 22 osnovane od strane radničkih udruga. Neki od primjera ovakvih škola
su: Scuola Archimede della Società di operai fabbri ferrai di Torino, Scuole tecniche San
Carlo itd. Početak novog stoljeća donio je i različite potrebe u obrazovanju. Samim time,
tehničko – profesionalna usmjerenost doveli su do osnivanja različitih javnih i večernjih
tečajeva za usavršavanje radnika i srednje bogate klase. Tečajevi su imali heterogeni karakter,
stoga je svaki polaznik imao mogućnost dodatnih kvalifikacije iz nekih zanata. Neki od
primjera su: Scuola serale professionale per gli orefici, Scuola professionale della Società fra i
tappezzieri in stoffe e affini, Scuola per meccanici e conduttori d'automobile, Scuola popolare
di elettrotecnica itd. Bitno je naglasiti da su i žene u to vrijeme dobile pravo na obrazovanje i
usavršavanje u radu. Time se otvaraju i razne škole, od kojih: Večernja škola za radnice,
ljetna ženska škola „Maria Cristina Gribaudi“, javna škola za uzajamnu pomoć i
pokroviteljstvo mladih radnica i profesionalna ljetna ženska škola „Abbadia di Stura.“
Možemo zaključiti da su početkom 19. stoljeća postojale razne incijative za obrazovanje
odraslih koje su se s vremenom umnožavale, no 1. svjetski rat je nažalost prekinuo ovu dobru
praksu u obrazovanju odraslih (targhetta).

4.3. Obrazovanje odraslih između dva svjetska rata

Promišljanja o obrazovanju odraslih i polemike o „staroj školi“ doveli su do toga da je

tadašnje Ministarstvo obrazovanja počelo kontrolirati veliki broj tečajeva na lokalnim
razinama koji su bili heterogene prirode i slabo strukturirani. Također, poznata je činjenica
velike razlike sjevera i juga Italije i njihove razlike u razvijenosti, kako u ekonomskom, tako i
u obrazovnom smislu. 1920. godine ministrom obrazovanja postaje Benedetto Croce, poznati
napuljski filozof koji je poznat po svojoj borbi protiv nepismenosti, odnosno radu na
obrazovanju stanovništva Italije. Upravo je Croce uputio poziv lokalnim vlastima da dodijele
obiteljima i djeci – radnicima objekte u kojima će moći lakše pohađati školu i osnivanje
posebnih razreda za radnike određene vrste posla. 1921. godine osnovana je tzv „Opera
nazionale conto l'analfabetismo (ONA)“, zahvaljujući kojoj je u samo dvije godine osnovano
2935 večernjih škola koje je pohađalo 128.919 odraslih osoba. Nažalost, dolaskom fašističke
stranke na vlast, bilo koja vrsta autonomije institucija je ukinuta, kao i napuštanje dobre
prakse u borbi protiv nepismenosti (Targhetta).
4.4. Pučka škole u borbi protiv nepismenosti

Pad fašističke stranke i nastanak Republike doveli su do ponovnog rađanja svijesti o

obrazovanju odraslih i to ne samo od strane privatnih institucija, već i od strane Ministarstva
koje pokreće različite inicijative u svrhu poboljšanja obrazovanja odraslih. Upravo iz tog
razloga, ustanovljena je u prosincu 1947. godine tzv. „Scuola popolare contro
l'analfabetismo“ ( hrv. Pučka škola protiv nepismenosti). Tečajevi ove škole su bili besplatni,
dnevni ili večernji, a mogli su ih pohađati svi stariji od 12 godina koji su djelovali u blizini
osnovnih škola, tvornica, poljoprivrednih društava, bolnica i institucija za migrante. Tečajevi
su se odvijali kroz pet mjeseci nakon čega bi polaznici dobili potvrdu o završetku osnovnog
nižeg ili višeg obrazovanja. Također, tečajevi su se dijelili u dvije kategorije:

1. Tip A i B – odnose se na osnovno obrazovanje 1. i 2. ciklusa

2. Tip C – odnosi se na nadogradnju i povećati primarno obrazovanje, profesionalnu

orijentaciju te tehničko i umjetničko usmjerenje.

Pučka škola u prvim godinama djelovanja imala je praktičnu ulogu, odnosno bavila se
posljeratnim problemima u obrazovanju, kao što je bio problem velike količine nezaposlenih
nastavnika. Također, pedagoški i socijalni karakter u obrazovanju stavljeni su u drugi plan.
No, bez obzira na to, bitno je za naglasiti da je djelovanje ovakvg tipa škole, između 1948. g.
– 1957. g. dovelo do aktivnosti 181.701 javnih tečajeva koje je pohađalo oko 3.500.000
odraslih osoba (Targhetta).

4.5. Od obrazovanja odraslih do cjeloživotnog obrazovanja

Bogat pedagoški i kulturni profil doveli su do promoviranja ideja za osnivanje škola za

odrasle koje su do tada, pod utjecajem fašizma, bile prisilno zatvorene. U ovom periodu
najveći naglasak se stavio na poboljšanje stanja juga Italije (i danas zvan „Mezzogiorno“),
kako u ekonomskom, kulturnom i društvenom smislu, tako i na obrazovnom polju. 5. prosinca
1947. osnovana je „Nacionalna zajednica u borbi protiv nepismenosti“ ( tal. Unione nazionale
per la lotta contro l'analfabetismo“). Osnutak ove institucije doveo je do revolucije u
obrazovanju odraslih gdje je napokon ostavljen u prošlosti stari obrazovni sistem, a novi
sistem u obrazovanju otvorio je put društvu u iskorijenjivanju nepismenosti stanovništva
(Dato).

U ovakvom tipu obrazovanja, osoba više nije „učenik“ koji sjedi u klupi i sluša predavanja,
već se cijeni polaznikova osobnost, zajedno sa njegovim iskustvom i problemima u poslu.
Možemo zaključiti da osoba više nije pasivan, već aktivan član u nastavnom procesu. Tijekom
60- ih i 70-ih godina prošloga stoljeća došlo je do promjena i pojave termina cjeloživotnog
obrazovanja. Također, razvile su se teorije o obrazovanju odraslih koje počinju cijeniti
obrazovne mogućnosti svakog čovijeka i ohrabrivaju na sudjelovanje u procesu obrazovanja
putem kojih čovijek ima mogućnost za razvoj, kako na individualnom području, tako i na
društvenom i kulturnom. Vodeći se spomenutim idejama, osnivaju se „Društveni centri za
cjeloživotno obrazovanje“ (tal. Centri sociali di educazione permanente) i „Čitalački centri“
(tal. Centri di lettura), koji su uvelike zaslužne za promicanje pismenosti i obrazovanja.
Nadalje, tijekom 70-ih godina veliku ulogu u promicanju obrazovanja odraslih imaju
obrazovni časopisi i veliki didaktički opus koji se temeljio na demokratizaciji školovanja, kao
i dolazak novih i mladih docenata i profesora koji su svojim idejama potpomogli razvoju
obrazovanja u to vrijeme. Na kraju, važno je navesti i osnivanje tzv. „škole od 150 sati.“
Govorimo zapravo o inicijativi radnika kojima se dalo pravo na pohađanje tečajeva i pisanje
ispita u svim kategorijama u svrhu usavršavanja. U ovakvom tipu „škola“ najviše su
sudjelovale kućanice (29%), nezaposleni (21%) i mladi u potrazi za prvim poslom (16%).
Nažalost, ovakav tip edukacije brzo je napušten, a socio – ekonomske promjene koje se
prvenstveno odnose na velike unutarnje migracije s juga na sjever zemlje radi boljeg
školovanja te poslovnih i radnih prilika u talijanskom industrijskom trokutu. Ovaj val
migracija rezultirao je većom koncentracijom nepismenosti i na sjeveru zemlje jer većina onih
koji su migrirali nisu dobro poznavali standardni talijanski jezik, već su najviše komunicirali
preko dijalekata. Osim socio – ekonomskih promjena veliku ulogu ima i porast broja
migranata u Italiji iz drugih zemalja, a rezultat ovakvog stanja zemlje doveli su do napuštanja
prakse cjeloživotnog obrazovanja (Targhetta).
5. Sustav obrazovanja odraslih u Italiji danas

Kao što je slučaj u cijeloj Europi, tako i u Italiji izraz „obrazovanje odraslih“ podrazumijeva
skup aktivnosti koje doprinose bogaćenju kulture, rekvalifikaciji i profesoinalnoj mobilnosti
odraslih osoba. Kao što je prethodno navedeno u radu, spomenute aktivnosti se mogu
organizirati kroz suradnju škola i lokalnih ustanova, uključujući svijet rada i glavne društvene
aktere na nekom području. Sustav obrazovanja u Italiji formalno postoji od 1997. godine kada
su se osnovali „Centri territoriali permanenti (CTP)“ ( hrv. Stalni teritorijalni centri). Danas se
na području Italije nalazi 641 teritorijalnih centara, organiziranih po regijama (URL centri
territoriali...).

Osim navedenih Centara obrazovanje odraslih sastojalo se i od ponude večernjih tečajeva

koje su provodile institucije za srednje i više obrazovanje. 2007. godine, dekretom od strane
Ministarstva obrazovanja, započeo je proces reforme sistema obrazovanja, koji je svoje
ostvaranje dobio 2015./2016.god. Tada se izraz „obrazovanje odraslih“ (tal. Educazione degli
adulti) mijenja u „poučavanje odraslih“ (tal. Istruzione degli adulti). Novi izraz, za razliku od
prethodnog, pokriva smanjeno, suženije područje i uzima u obzir samo one obrazovne
aktivnosti koje služe u stjecanju neke obrazovne kvalifikacije ili u svrhu napretka na ljestvici
svojih mogućnosti. Također, tijekom godina i provedbom reforme, u Italiji su se osnovali
„Centri Provinciali per l'Istruzione degli Adulti (CPIA)“ (hrv. Regionalni centri za poučavanje
odraslih). CPIA su autonomne institucije za poučavanje, organizirane na lokalnoj razini.
Nadalje, važno je naglasiti da imaju isti stupanj autonomije kao škole, a podrazumijevaju i
program i osoblje kao i redovnim školama. Upis u Centar omogućen je za sve osobe starije od
16 godina. Centri se su poglavito odgovornost Ministarstva obrazovanja koje ih financira, a
tečajevi su besplatni za sve polaznike. Također, važno je naglasiti i izrazitu fleksibilnost
Centara gdje npr. studenti mogu uz vlastito obrazovanje pohađati i tečajeve u Centru
(EURYDICE).

Istraživanje provedeno od strane Indire (Istituzione nazionale di documentazione, innovazione

e ricerca educativa) tijekom dvije školske godine, 2015./2016.g. i 2016./2017. U 126 Centara
u školskoj godini 2016./2017. bilo je upisano 108. 539 polaznika, čak 18,4 % više nego
prethodne školske godine (INDIRE).

Preko povijesnog dijela seminarskog rada, vidjeli smo sve uspone, padove i prepreke na koje
je nailazilo obrazovanje u Italiji tijekom stoljeća. Italija je zemlja s najvećim postotkom
odraslih ljudi iznad 65 godina, ali u isto vrijeme ima najveću koncentraciju tzv. „Sveučilišta
za sva života razdoblja“ ( tal. Università della Libera Età). U Italiji obrazovanje odraslih
uvelike ovisi o mnogim faktorima, od kojih utjecaj ima i Katolička Crkva. Iako na prvu
izgleda kao jedan konvencinalan model obrazovanja, Katolička Crkva preko svojih
volonterskih organizacija, prvenstveno na sjeveru zemlje, promiču obrazovanje kroz
antirasizam, antimilitarizam i antikonzumerizam koji je u posljednih deset godina možda i
najveći problem današnjeg društva. Nadalje, tijekom mandata Silvija Berlusconija (2008 –
2011), mreža obrazovanja odraslih se proširila na tvrtke i kompanije koje su morale osigurati
svojim zaposlenicima mogućnost cjeloživotnog obrazovanja (član.4)

No, talijanski sistem obrazovanja odraslih i dalje je izrazito nestrukturiran. Rezultat slabih ili
čak možemo reći i ne postojanih ulaganja i društvenih intervencija na području odraslih,
doveo je do toga da se problem nisko kvalificiranih odraslih osoba zanemaruje u odnosu na
one koji sudjeluju u obrazovnim aktivnostima. Prema Eurostat- u (2015), 2% odraslih su bili
nisko kvalificirani ili nekvalificirani u odnosu na 7,3% polaznika cjeloživotnog obrazovanja.
Također, rezultati su pokazali da su polaznici većinom žene i mlađa populacija. Uz to, velike
razlike su na području spolova, godina, regije u kojoj prebivaju polaznici i vrsta posla kojim
se bave. Sudionici u obrazovanju odraslih su većinom ljudi s visokim stupnjem obrazovanja.
Rezultati od strane Istat (2013.), 15,3% polaznika su bili zaposleni ljudi koji su odlučili
napredovati na intelektualnom i znanstvenom području, a 10,9% polaznika odlučilo se za
dodatno obrazovanje u tehnološkim profesijama. Također, istraživanje je pokazalo da je
najveća koncentracija polaznika u dobi od 35. do 54. godine. Nažalost, i dalje nedavna
ekonomska kriza, smanjila je broj polaznika u obrazovanju odraslih. Od 2008. – 2014. godine,
broj polaznika sa više od 25 godina se smanjio za 2,3%. Podaci od strane Eurostat-a pokazuju
da ljudi koji imaju osnovno i niže srednje obrazovanje najmanje sudjeluju u daljnjem
formalnom obrazovanju, a najveći broj polaznika su odrasli s višim srednjim obrazovanjem i
oni koji imaju završenu neku razinu visokoškolskog obrazovanja. Čak 542. 082 od 707. 511
su polaznici koji imaju završenih tri ili pet godina visokoškolskog obrazovanja (članak 2).
Iako je u Italiji u posljednjih deset godina porastao broj polaznika ( cca. 3,6%), i dalje su
daleko od europskog prosjeka koji je 57%, a u Italiji 49 % (Dato). Nedavna istraživanja
provedena na području Italije pokazuju tešku situaciju na polju obrazovanja odraslih ( između
16 i 65 godina). Rezultati pokazuju da 35 % talijana posjeduje dovoljne i dobre kompetencije
u radu, dok s druge strane, 35 % promatrane populacije je nepismeno, a ostalih 30 %
posjeduje kompetencije i vještine koje su iznimno slabe i zastarjele. U Italiji su u isto vrijeme
zamijećene dvije slabosti koje koče daljnji razvoj u obrazovanju odraslih, a tu su s jedne
strane visoka razina zaposlenih sa niskim kvalifikacijama (37 % u odnosu na europski
standard 19,5%) i s druge strane veliki nedostatak radnika s visokim kvalifikacijama (17, 5%
u odnosu na europski standard od 32%). Ovome u prilog idu i drugi nedostaci kao što je sve
veći postotak starije populacije i veliki prelijev migranata na područje Italije u posljednjih
nekoliko godina ( linee guida).
9. Literatura

1. Dato D. (2010): Educazione degli adulti, formazione professionale e competenze

2. Fonte dei dati: Monitoraggio, 2018, INDIRE e Focus “Principali dati della scuola – Avvio
Anno Scolastico 2018/2019”, settembre 2018

3. Guimaraes P., Lucio – Villegas E., Mayo P. (2018): Southern- European signposts for
critical popular adult education: Italy, Portugal and Spain

4. Prof. Rinaldi G. (2005): Educazione degli adulti: quadro normativo, prospettive e ruolo
delle Universita’ Popolari

5. Targhetta F. (2015): Istruzione popolare ed educazione degli adulti in Italia: lineamenti

storici dall’Unita’ alle 150 ore; Venetica 31/2015

Internetski izvori:

1. EPALE - https://www.indire.it/progetto/epale/

2. https://eacea.ec.europa.eu/national-policies/eurydice/content/adult-education-and-training-
39_it

3. UNEIDA - https://7e7b3d1f-d163-44e0-
9a14bae13d7c4460.filesusr.com/ugd/8f7718_949490406e8843659cb7daa2d30b6e2e.pdf