Svi dobri pisci imaju jednu zajedničku osobinu – njihova djela su vanvremenska.

Oni pišu o
suštini, o istini ljudske duše. Najčešće onim ogoljenim slojevima ljudske suštine, mračnim i
tragičnim ponorima individue. Tenesi je majstor opisivanja baš tih dubina ljudske patnje,
graničnih situacija ljudskih sukoba i mimoilaženja. Dramu je napisao savremenim jezikom,
očišćenim od patetičnosti, naizgled jednostavnim dijalogom, ulazeći u egzistencijalnu srž svojih
heroja i antiheroja.

Doprinio je da realizam zaživi u američkom teatru, opisujući junake marginalce koji na putu ka
svojim idealima i snovima uvijek posrću i padaju. Sreća ostaje nedostižna, čovjekov napor da
ostvari smisao života jalov, očaj i nemoć su jedina izvjesna realnost.

Vilijams zauzima stav istovremene ljubavi i mržnje, stida i ponosa prema svojoj regiji: njegove
protagonistkinje, nemoćne da pomire kontradiktorne težnje za plemenitošću i seksualnošću,
dekonstruišu utemeljene ideje o čistoti žena Juga, a oni muški, zatočeni u okruženju koje ne
prihvata njihove želje i talente, okreću se autodestrukciji.

Iako neki kritičari umanjuju mjesto Vilijamsa u „južnjačkoj renesansi“ zbog njegove okrenutosti
ka slikanju poroka Juga, direktnosti i vulgarnosti u obradi tema, Vilijamsa smatraju ključnim
stvaraocem te vrste književnosti i dominantnim piscem poslijeratnog perioda . Ono što nas
privlači je upravo slika o Jugu kao egzotičnoj regiji ekscentrika, koju je Vilijams popularizovao u
svojim dramama, pa je, kako ti autori zaključuju, od svih pisaca „južnjačke renesanse“,
Vilijamsovo djelo najviše adaptirano upravo zbog senzacionalizma.

‘’Po dubini artističkog, a reklo bi se i socio-psihološkog pronicanja u duše, nagone i zamršene

porodične odnose, američki dramatičar Tenesi Vilijams, i danas i ovdje, a i u svijetu uopšte, sa
scene deluje kao neverovatni i neprevaziđeni Čehov. Zapravo, skoro kao autor „Višnjika“,
„Ujka Vanje“ ili „Tri sestre“, na steroidima, kojima je današnje društvo dovedeno u stanje
opšte socijalne i nervne prenapregnutosti. Jer, za razliku od brojnih neobrutalističkih autora,
kojima je nasilje i „teza i antiteza“, ono je za Tenesi Vilijamsa dio socijalnog i patološkog
usuda.’’
Tramvaj zvani želja“ je svjež, izvoran, aktuelan i akutan čak i poslije sedamdest godina time što
nadrasta geografiju, istoriju i epohu. Psihološki i socijalni sukob protagonista, sa ove i one
strane bijesa i bijede, jesu i dalje aktuelne teme današnjice – nasilje u porodici i zlostavljanje
žena, nemaština, alkoholizam, neprihvatanje homoseksualizma i slično, opsijedaju i dalje
čovječanstvo. Međutim, to je samo preduslov snage i trajanja ove drame Tenesi Vilijamsa. Pravi
uslov i uzrok njene veličine leži u načinu na koji je ona ispričana i realizovana, u jeziku i
dramaturgiji.

Pojednostavljeno rečeno „ Tramvaj zvani želja“ je drama sustizanja, preticanja i međusobnog

gaženja nježnosti, brutalnosti i egzistencije. Ona nas suočava sa samim sobom i socijalnim
okruženjem, precizno kao kod Čehova, mada drastičnije i brutalnije. I nije laka za posmatranje,
teško da može da se čita sa uživanjem, više je nelagode, ali možda baš i zato izaziva iskreno
saosjećanje pročišćavanja. Jer je sazdana od nemilosrdne snage prave umjetnosti koja je uvijek
na strani humanosti.

Drama Tenesija Vilijamsa ‘ Tramvaj zvani želja’ bila je vrlo popularana na repertoaru američkih
pozornica tokom 1940-ih. Ova drama je takođe Vilijamsu donijela Pulicerovu nagradu. Tramvaj
zvani želja je priča o više dominantnih tema poput teme usamljenosti, potrage za
samoispunjenjem, seksu i smrti.... Međutim, tema iluzije u odnosu na stvarnost zasjenjuje
ostale. Ova drama je odličan prikaz proučavanja suprotnih priroda ili stavova. Likovi Stenlija
Kovalskog i Blanš Duboa predstavljaju dva različita svijeta. Svako pokušava dokazati svoju
superiornost nad onim drugim. Stenli je neobuzdani, pravolinijski i realistični muškarac koji
prezire laži i lažno predstavljanje. Dok na drugoj strani imamo Blanš koja je puna fantazija i
iluzija. Njen cijeli svijet počiva na izmišljenim pričama. Ova drama čini studiju sukoba između
ove dvije suprotstvaljena svijeta I posljedicama koje ono nosi sobom.

Predstava dramatizuje suprotne prirode i ideologije Blanš Duboa i njenog zeta Senlija
Kovalskog. Blanš je predstavnica iluzornog i fantazijskog svijeta. Njen svijet je fasada njenih
snova i fantazija i njenih izmišljenih priča. Blanš uvijek nastupa pretenciozno i pokušava se
predstaviti kao poštena, mlada, čista, nevina, dobro odgojena i obrazovana južnjačka žena.
Iako njena vanjska ljepota postupno blijedi, jer joj je oko trideset i pet godina, ipak ulaže
ogromne napore kako bi se predstavila kao mlada, privlačna i lijepa. Tokom drame se
susrijećemo sa raznim situacijama koje nam predočavaju njenu fantaziju i iluzije. Ali sve ove
njene iluzije nisu posljedica komfornog eskapizma; ona se u svijet mašte sklanja zbog
uznemirujućih iskustava iz prošlosti. Blanšin svijet iluzija zapravo je njen mehanizam bijega iz
sirove stvarnosti i njene prošlosti koja je prati kao sjenka. Živi u svijetu iluzija kako bi se
zaštitila od prijetnji spoljašnjeg svijeta, kao i vlastitih strahova, tjeskobe i nesigurnosti. Ona je
pretrpjela mnoge strašne stvari u prošlosti i te iluzije, koje djeluju pretenciozno zapravo su
način suočavanja sa stresom kroz koji prolazi, njeni pokušaji da mirno preživi.

U početku, kada se Blanš predstavlja publici, stvara se dojam samouvjerene i nametljive žene.
Ali kako drama napreduje, uviđamo njen krhki karakter, previranja i nevolje uma kroz koje
prolazi.

Kovalski, njen zet je čovjek koji pripada radničkoj klasi, koji živi sirovu stvarnost
svakodnevnog života i čak uživa u tome. Međutim, takav stil života učinio ga je pomalo
bezosjećajnim i bahato sirovim. On nije čovjek emocija, već čovjek materijalnih strasti. Stoga
Stenli predstavlja svijet surove stvarnosti i činjenica. On vjeruje u ono što može vidjeti,
dodirnuti i osjetiti. Ne vjeruje u svijet iluzije koji predstavlja Blanš. Kada ih Blanš obavijesti da je
izgubila porodično imanje i imovinu, Stella joj vjeruje. Ali Stenli traži dokumenta - činjenice koje
bi potkrijepile Blanšinu priču. Blanš to ne uspijeva i sukob postaje očigledan.

Možemo primijetiti različite primjere u drami koji nam svjedoče o Blanšinoj sklonosti ka
iluzijama i fabrikovanju imišljenih priča. Jedan od njih je to što Blanš ne voli jaku svjetlost. Uvijek
izbjegava potpunu i jaku svjetlost i preferira sumrak i tamu. Izgleda da joj svjetlost svijeće koja
obasjava sobu sasvim odgovara. Ta mutna svijetla zapravo simbolizuju njezino gnušanje prema
činjeničnoj i gruboj stvarnosti. Već je platila taj danak i stoga se želi sakriti u tamu. Tama
simbolizuje njen svijet laži i iluzija - svijet u kojem se može predstaviti na način na koji ona voli;
gdje može sakriti svoje godine i manipulisati "stvarnim" svijetom kako bi izgledala atraktivnije i
šarmantnije. Stenlijeva kuća ima svijetle i živahne boje koje simbolizuju njegov realni pogled na
svijet. On je čovjek koji je daleko od blage emocije i osjetljive prirode. Sve njegove reakcije i
odgovori puni su agresije i strasti. On se otvoreno izražava i kaže sve što mu je na umu.On ne
želi da lažno predstavlja sebe zbog odraza u očima drugih. On je takav kakav jeste.

Zapravo, sve Blanšine pretenzije idu u smjeru toga da se predstavi kao žena visokog morala. U
prilog tome, kada upozna Stenlijevog prijatelja Miča, ona se pokušava predstaviti kao čista,
nevina i djevičanska južnjačka belle. Njeni pokušaji da stvori takvu sliku zapravo je svojevrsni
obrambeni mehanizam. Blanš je već napravila greške i urušila ugled u svom rodnom gradu
Lorelu. Bila je prisiljena napustiti grad zbog toga. Otpuštena je iz škole jer je uhvaćena u aferi sa
sedamnaestogodišnjim dječakom. Takvi podaci iz njene prošlosti stvaraju negativan dojam kod
publike. Međutim, Vilijams pokušava da je pred istom opravda prikazujući cjelovitu sliku njenog
života u prošlosti.

Blanš se osjeća prijatno u društvu Miča, koji, iako je Stenlijev prijatelj, pokazuje saosjećajnost.
Zbog Mičove osjetljive prirode, Blanš se osjeća slobodnom da pred njim izloži neke trenutke iz
svoje prošlosti. Ona govori Miču o svojoj mladalačkoj ljubavi, suprugu za koga je otkrila da je
homoseksualac. Kada je Blanš saznala to , kritikovala ga je i rekla: »Vidjela sam! Znam! Gadiš mi
se. ‘’Ove su riječi toliko zatekle njenog supruga da je počinio samoubistvo. Nakon te nesreće,
Blanš je počela da se osjeća kao krivac. Nije sebi mogla oprostiti, niti je mogla zaboraviti taj
događaj. Taj je događaj naveo da osjeća da stvarnost može biti oštra i poražavajuća. Kao
rezultat toga, počela je bježati od takve stvarnosti i utemeljila utočište u svijetu iluzija- svijetu u
kojem se čak mogla zavaravati i pretvarati da je srećna i zadovoljna. Osim toga, patila je i od
usamljenosti i napuštenosti. Svi njeni voljeni napustili su je prije ili kasnije. Prije nego što je
izgubila svoje porodično imanje i bogatstvo, zapravo je bila svjedokom brojnih smrti u porodici.
Gubitak njezinih bližnjih razbio ju je emocionalno i učinio je nesigurnom i zavisnom o drugima.
Iskalila je svoj bijes na Stelu i okrivila je što ju je ostavila samu da pati.

Blanš otkriva stvarni razlog njenog bijega. Previše je toga pretrpjela u stvarnosti. Postala je tako
usamljena da je tražila pažnju i ljubav na svim mogućim mjestima. Budući da je već bila
emocionalno slaba, nije mogla razlikovati pravi put od pogrešnog. A sva ta konfuzija ju je navela
da ukalja ugled u svom rodnom gradu. Priznavanjem grijeha cjelokupne prošlosti čini da
saosjećamo sa njom. Ali to nije bio slučaj sa Stenlijem. Stenli nije mogao saosjećati sa Blanš jer
su njihove prirode bile sušte suprotnosti. Štoviše, Stenli je vidio u Blanš prijetnju njegovoj
nadmoći i autoritetu u kući. Prvi razlog zbog kojeg nije volio Blanš bila je njena pretencioznost.
No drugi i važniji razlog bio je da je Blanš uvijek pokušavala poniziti Stenlija u očima Stele.

Pokušala je natjerati Stelu da shvati da Stenli ne zaslužuje djevojku poput nje. Uporedila je
Stelin i Stenlijev odgoj. Stenli je čuo taj razgovor. Takav razgovor učinio ga je nesigurnim u
pogledu njegovog položaja u kući. Osjećao je da je njegov autoritet narušen. Stoga, kako bi
zaštitio svoj položaj, na sve moguće načine pokušava poniziti Blanš i uvrijediti je. Ali u pokušaju
da izbaci Blanš iz svog života i svoje porodice, nije imao milosti, pa je na kraju i silovao. Ovaj
postupak oduzima Stenliju sve simpatije kod čitalaca.

Kroz ovu scenu Vilijams prikazuje sukob, kao i posljedice dvaju suprotstavljenih svjetova. U
početku, oba lika – Stenli i Blanš- imaju naše simpatije. Oboje su nesigurni zbog svoje jedine
emotivne podrške - Stele - i zapravo se međusobno svađaju kako bi zadržali Stelu. Stela postaje
predmet borbe. Na kraju vidimo da Stenli pobjeđuje Blanš, dok svijet stvarnosti pobjeđuje
svijet iluzija. Međutim, ova Stenlijeva pobjeda, sama po sebi, pretvara se u iluziju jer je u
stvarnosti to što je silovao Blanš uticalo na dalju sreću u njegovom životu. Vjeruje da će nakon
što Blanš napusti kuću sve biti isto između njega i Stele. Ali to je njegova iluzija. Iako Stela
podržava Stenlija i negira optužbe, ona ipak vjeruje da, ako Blanš nije posve u pravu, nije posve
ni kriva.

Tramvaj zvani želja

Naišla sam na dragulj. Dragulj u formi drame - Tramvaj zvani želja. Tramvaji, simboli destinacije i
odredišta. Ljudske težnje i idealogije voze se, prikladno, tramvajem zvanim želja. U jednu
porodicu izliće se lava vulkana. Vulkan je jedna žena. Žena sa lavom snova i emocija.

Blanš Duboa
Realnost se stopila s fikcijom. Sa prvim korakom, ulaskom pod krov Jelisejskih polja u dom
Kovalski ulazi tornado emocije. Udovica koja njeguje i veliča dane stare slave romantizma i
buržoaske klase iz koje je potekla susrešće se s realnom slikom svijeta u vidu jednog čovjeka.

Stenli Kovalski

Brak sa Stelom spojio je Stenlija i njegovu suštu suprotnost, Blanš. Došlo je do sudara starog i
novog. Ideologija magije kavaljerstva, zaljubljenosti i udvaranja prepustila je reč primalnom,
divljem, suštinskom svakom čovjeku - nagonu i impulsu. Nije u svijetu ostalo mjesta nećkanju i
odugovlačenju, samoj strpljivosti, sve je bilo odmah i sad. Svaka želja i hir su se momentalno
zadovoljavali, a perspektiva je bila trenutne vrste. U takvom svetu obreo se i očeličio lik Stenlija
Kovalskog. Predstavljao je simbol svih njemu sličnih. Predstavljao je budućnost i vladavinu
sirovih i prostih. Novi život postaje prijetnja za opstanak starog.

Koristeći svaki atom snage Blanš pokušava stati na kraj novom i njoj nepoznatom, aludirajući na
Stenlijeve mane dok on s druge strane radi isto na njen račun. Dva su to voza koja su išla jedno
drugom u susret prelomivši se na zajedničkoj tački, Steli.

Štiteći, svako na svoj način, ono što im je zajedničko i do čega im je stalo zapravo štite sami sebe
i ono što zaista jesu - simboli suprotnosti. Kruna njene ideologije je kavaljer starog kova Mič.
Kruna njegove ideologije je pokorna supruga Stela. Ona je vođena željom i emocijom. On je
vođen impulsom i strašću.

Kada bi kojim slučajem te četiri karakteristike živjele unutar jedne osobe ona bi se mogla opisati
kao ličnost koja sve žrtvuje zarad jedne stvari - ljubavi.

Međutim, sudar dvije ličnosti koje sa navedenim, ekstremno izraženim, crtama karaktera brane
svoje polarno različite ideologije života predstavlja eksploziju.

Suočeni su principi, pogledi na svijet. Suočena su dva različita duha koja nose emociju istom
silinom. Na tramvaju zvanom želja ima mjesta za jednu ideologiju.
Ukrcaše se oboje.Maske su pale.Novo i staro se pogledaše u oči.Ko je dobar, a ko zao? Čija želja
za budućnošću je bila jača? Koga je ogrijalo sunce novog jutra? Koga je tama zaborava povukla
na dno ponora?

Drama života, duše i svih njenih previranja. Razdor duše sa sobom u priču unosi razdor naizgled
idiličnog bračnog para. Sve što poslije bure ostane biće slika istine. Drama obiluje teškom,
zagušljivom atmosferom, uz stalno varničenje između Blanš i Kovalskog, uz izgovaranje njenih
čuvenih rečenica.

Blanš je zapravo tragičan lik i uprkos svim njenim (nenamjernim?) lažima. Kovalski je užasan i
antipatičan, Stela je snishodljiva i slaba. Fascinantno je kako se, sloj po sloj, "ljušti" Blanšina
maska ekscentrične pridošlice i isplivava na površinu jedna očajna, labilna žena.Pa, ipak, te
iluzije koje ona želi umesto stvarnosti, htjeli da priznamo ili ne, valjda svi mi želimo.

Blanš je zaista tragičan lik i, usudila bih se reći, jedan od normalnijih u cijeloj toj zbrci. Težnje su
joj zaista univerzalne, sveprisutne- i danas žene, ljudi širom svijeta imaju iste ciljeve i ideale -
magiju ljubavi i pripadanja.

Što se tiče Kovalskog, dao je crtu zbog koje prosto ne možeš da ga mrziš i osuđuješ, premda su
mu postupci, egzekucija istih diskutabilni i ne naročito moralni. I Stela je tu meka i bez čvrstine
karaktera, labilna i povodljiva, zato u čitaocu izaziva dozu iritacije i odbojnosti.

Čuvene Blanšine rečenice su primjenljive na život svakog sanjara.Nije Blanš postala udovica
igrom slučaja. Muž joj je bio sve, idol. On joj je u neku ruku i najviše bola nanio, najviše oštetio
psihu svojom tajnom tj. obmanom. Uzdala se i oslanjala na tu ljubav koja je bila privid, slika koja
je prikrivala istinu poput maske, spoljnom svijetu pokazujući laž, iluziju. Ta je iluzija bila njena
ideologija.

Bez toga nije znala gdje "udara", izgubila je normalu.

Kontekst- Izgubljena generacija

Drama ,,Tramvaj zvani želja" smatra se jednom od najboljih predstava XX veka, a mnogi je
smatraju najvećim Vilijamsovim delom.

Blanš Duboa, učiteljica iz Misisipija, odlazi u Nju Orleans kod svoje sestre Stele Kovalski. Uprkos
činjenici da njih dve ne mogu da ostvare bliži kontakt, Blanš namerava da ostane u Stelinom
stanu dok ne nađe svoj. Tamo se ubrzo nađe u sukobu sa Stelinim mužem, Stenlijem Kovalskim,
vulgarnim pripadnikom nove industrijsko-imigrantske generacije. Stenli će na nekonvencionalan
i brutalan način suočiti Blanš sa njenom ružnom prošlošću, što će nju dovesti do nervnog sloma.

‘’A prayer for the wild heart kept in cages’’ (Molitva za divlja srca zarobljena u kavezu) je
podnaslov jednog od prvih pozorišnih komada Tenesi Vilijamsa, najpoznatijeg američkog
dramaturga. Cio život je posvetio pišući o onima i za one koji su ‘’divljeg srca’’ i koji žude za
životom izvan onog monotonog i jednoličnog koje im društvo nameće. Tenesijevi komadi su
ispunjeni njegovim ličnim životom , a njegov lični život tim istim predstavama. Sam Tenesi je
rekao da su svi njegovi likovi zapravo reprezentacija njega samog i njegovih žudnji.

Rođen kao Tomas Lanijer Vilijams, u malom gradu Kolumbija u Misisipiju, u porodici koja nije
bila ni blizu idealnoj. Njegova majka Edvina je bila potomak stare aristokratske južnjačke
porodice, a otac Kornelijus neodgovorni trgovački putnik, kockar i alkoholičar. Nesrećan brak
uticao je na to da se Edvina povuče u sebe i svoja maštanja o boljem, finijem životu kakav je
imala u djetinjstvu.

Kada je Tenesi imao pet godina dobija difteriju, i ostaje paralizovan dvije godine. U tom period,
kada praktično ništa nije mogao da radi, majka ga podstiče na to da koristi maštu i sam sebi
stvori svijet koji će mu biti utočište od realnosti.

Slabo zdravlja, česte selidbe, neslaganje sa ocem i usamljenost doprinijele su Tenesijevom

nezadovoljstvu svojom adolescencijom. Njegova introvertnost i maštanja postajala su sve veća.
Kada mu je za trinaesti rođendan majka poklonila pisaću mašinu, počinje da piše pjesme, kratke
priče i filmske kritike. Pisanje je sada bilo ono što je potpuno zaokupljalo njegov um, a kasnije će
reći da je jedini način na koji je osjećao život bilo pisanje. Njegov talenat nije prošao
nezapaženo tokom školovanja, te sun eke njegove pjesme bile objavljivane u školskim
novinama.

Na Univerzitet u Misuriju upisuje se 1929.godine, gdje takođe biva primijećen njegov talenat za
pisanje. Medjutim, kao i pri ranijem školovanju ocjene su bile slabe, te ga za kaznu otac
primorava da za vrijeme ljeta radi u fabrici obuće. Kako se tradicija loših ocjena nastavila, Tenesi
napušta školu i radi čitave četiri godine u fabrici. Rad u fabrici činio ga je nesrećnim i
nervoznijim, i još se više udaljio od oca, ali je zato u to vrijeme počeo sve više da piše i da gradi
svoj stil, kasnije nazvan južnjačko-gotski stil. Njegovi uzori bili su Čehov, Ibzen i Strinberg.
Najzad, 1935.godine napušta fabriku i upisuje se na Vašingtonski univerzitet, gdje njegov
talenat i strast prema pisanju sada bivaju mnogo više hvaljeni i cijenjeni. Kad je jedan njegov
komad bio odbijen na takmičenju mladih pisaca, odlučuje da se povuče sa Vašingtonskog
univerziteta. Nakon toga upisuje univerzitet u Ajovi, gdje diplomira 1938.godine. Sljedeće
godine seli se u Njujork, gdje se upisuje Dramsku radionicu. Bili su to srećni dani, ispunjeni
smijehom, kada je shvatio da je pozorište mjesto kome pripada. U to vrijeme usvaja ime Tenesi,
iako nejasno zašto. Neki kažu da mu je to bio nadimak još od djetinjstva, koji su mu dala djeca
koja nisu mogla da se sjete iz koje južnjačke zemlje potiče. Tenesi tvrdi da je to ime preuzeo jer
su se njegovi preci borili protiv Indijanaca za teritoriju Tenesi. Za njega je to bila metafora za
njegovu ličnu borbu protiv nesrećnog života i svih demona koje je nosio u sebi.

Poslije Njujorka došao je Nju Orleans, Tenesijev omiljeni grad. Nju Orleans bio je za njega
inspirativno mjesto, gdje su živjeli interesantni južnjački ljudi koji su predstavljali izazov za
njegovu puritansku prirodu. U Orleansu postaje svjesniji svoje homoseksualnosti i različitosti.
Kako ga roditelji više nisu izdržavali, radio je više poslova kako bi zaradio novac (jedan od tih
poslova bilo je i čuvanje pilićarskog ranča).

Slavni dani su došli početkom četrdesetih godina 20.vijeka, kada je uz pomoć agenta dobio 1000
dolara od Rokfeler fondacije za predstavu ‘’Bitka anđela’’ (Battle of Angels). Koristeći ovu
nagradu kao preporuku, počinje da piše za WPA (Work Progress Administration). Projekat je
finansirao predsjednik Ruzvelt , kako bi pomogao kreativnim ljudima da dobiju posao nakon
perioda Velike depresije.
Četrdesete i pedesete godine 20.vijeka bile su Tenesijeve u potpunosti. Njegove najuspješnije
predstave potiču iz tog perioda: ‘’Staklena menažerija’’(The Glass Menagerie); ‘’Tramvaj zvani
želja (A Streetcar Named Desire); ‘’Tetovirana ruža’’(A Rose Tatoo); ‘’Mačka na usijanom
limenom krovu’’(Cat ona Hot Tin Roof); ‘’Slatka ptica mladosti’’(Sweet Bird of Youth); ‘’Silazak
Orfeja’’(Orpheus Descending); ‘’Iznenada, prošlog ljeta’’(Suddenly, Last Summer).

Za ‘’Tramvaj zvani želja’’ 1948.godine i ‘’Mačku na usijanom limenom krovu’’1955.godine dobija

Pulicerovu nagradu.

Dominantne Vilijamsove teme bile su nezadovoljstvo životom, osjetljivost i krhkost žena,

okrutnost muškaraca, nerazumijevanje muškaraca i žena, potisnuta homoseksualnost i
neprihvatanje različitosti. Zanimljivo je to da su njegovi ženski likovi bili najsličniji njemu i
ženama koje su zauzimale značajno mjesto u njegovom životu.

U ‘’Tramvaju zvani želja’, glavna junakinja Blanš Diboa je južnjakinja aristokratskog porijekla
koja dolazi u posjetu sestri koja je udata za nasilnog Stenlija koji pripada radničkoj klasi. Blanš je
osjetljiva, krhka, živi u iluzijama i danima kada je bila mlada i poželjna. Suočena sa grubom
realnošću u kojoj se čini da nema mjesta za njenu romantičnu i nepragmatičnu prirodu, ona
tone u ludilo. Na mnoge načine Blanš je slična dvijema ženama u Tenesijevom životu, njegovoj
majci koja je cijeli život bježala od realnosti i pomenutoj sestri Rouz, koja je bila mentalno
nestabilna i kojoj je izvršena lobotomija. Stenli Kovalsi je odraz Tenesijevog nasilnog oca i
radnika u fabrici u kojoj je jedno vrijeme radio.

Prava žrtva u gotovo svim Tenesijevim komadima je krhki ženski lik, koju pravedno ili ne,
proglašavaju ludom, a u većini situacija pokušavaju i da je ućutkaju.

Jedan od vedrijih ženskih likova u tenesijevim komadima je Megi, iz ‘’Mačke na usijanom

limenom krovu’’, junakinja divljeg srca , koja uspijeva da izbjegne kavez i zaista živi. Zato što je
kao i mačka na usijanom limenom krovu naučila da izdrži vrelinu i zato što je uvijek spremna da
se dočeka na noge.Kod Tenesi Vilijamsa oni, naizgled slabi likovi, koji žele ljubav su zapravo jaki i
izdržljivi.
Vilijamsovi kasniji radovi , tokom šezdesetih i sedamdesetih godina, nikad nisu uspjeli da
nadmaše prethodna djela. Nesrećan zbog neuspjeha sa kojim se suočio, sve se više odavao
alkoholu i upotrebi narkotika. Razlog tome je bio I što Tenesi nikada nije usio da zaboravi svoju
veliku ljubav, sicilijanskog glumca Filipa Merloa. Sa njim je živio četrnaest godina. Nažalost,
Merlo je, kao i Vilijamsova sestra Rouz, bio psihički nestabilan. Preminuo je 1963.godine od raka
pluća. Tenesi Vilijam je umro 1983.godine, od posljedice gušenja poklopcem od bočice sa
ljekovima. Sahranjem je u St. Luisu, gradu u kojem je proveo svoje djetinjstvo, iako je tokom
života govorio da mrzi taj grad i da želi da njegov pepeo bude prosut u Meksičkom zalivu.

Zauvijek će se pamtiti kao kontroverzan pisac, inspirativan, koji se nije plašio da govori o
kontroverznim temama i koji je vjerovao da je život pitanje bez odgovora, ali da ne smijemo
zaboraviti na dostojanstvo i važnost tog pitanja.