Poštanska i telekomunikacijska škola

Trg John F. Kennedy 9, 10000, Zagreb

Kultura izražavanja

Povijest hrvatskog jezika u 17. stoljeću

Profesorica: Gordana Bagić Učenik: Mateo Cvetić 3.B3

 Sadržaj

1. Uvod..................................................................................................................1
2. Podrijetlo hrvatskog jezika.................................................................................2
3. Barokni slavizam, prosvjetiteljstvo i jezična standardizacija..............................3
4. Prva gramatika hrvatskog jezika........................................................................4
5. Novovštokavska ikavica.....................................................................................5
6. Ostale gramatike................................................................................................6
6.1. Jakov Mikalja: Blago jezika slovinskoga (Loreto, 1649. – Ancona,
1651.)......................................................................................................6
6.2. Juraj Križanić: Gramatíčno izkazánje ob rúskom jezíku (Tobolsk,
1665.)......................................................................................................7
7. Zaključak............................................................................................................8
8. Popis literature...................................................................................................9
 1. Uvod

Moja tema ovog seminarskog rada je povijest hrvatskog jezika u 17. stoljeću.

U ovome seminarskom radu pisati ću o podrijetlu hrvatskog jezika (u koje jezike

spada, kako je nastao itd.), po čemu je upravo 17. stoljeće u hrvatskom jeziku
značajno, također ću pisati o prvoj hrvatskoj gramatici te ostalim značajnim
gramatikama...

Nadam se da ću pišući ovaj seminarski rad naučiti neke nove i zanimljive stvari o
povijesti hrvatskog jezika koje do sada još nisam znao. Također se nadam da ću
u konačnici moći uspješno interpetirati sadržaj ovog seminarskog rada.

1
 2. Podrijetlo hrvatskoga jezika

Hrvatski jezik spada među južnoslavenske jezike. S njima pripada široj zajednici
slavenskih jezika, a svi zajedno ulaze u indoeuropsku jezičnu porodicu.

Nakon raspada indoeuropske jezične zajednice - u razdoblju oko 2000. g. pr. n. e. -

stvara se - prema većini znanstvenika - baltoslavenska jezična zajednica. Za njezina
trajanja nastaju mnoge jezične osobine po kojima se jezici slavenskih i baltičkih
predaka počinju razlikovati od jezika ostalih indoeuropskih naroda. Predstavnici pak
druge teorije smatraju da se sličnost baltičkih i slavenskih jezika može objasniti
dominacijom baltičkih jezika i njihovih govornika nad Slavenima (ili obratno) u
prapovijesno vrijeme.

Baltoslavenska jezična zajednica raspala se oko 1500-1300. g. pr. n. e. Tada se

stvara zasebna praslavenska jezična zajednica. Vrijeme njezina trajanja i prostor koji
je zauzimala nisu u znanosti precizno utvrđeni. U toj se zajednici začinje niz jezičnih
promjena karakterističnih za daljnji razvoj slavenskih jezika.

Migracijska kretanja slavenskih plemena dovode do stvaranja triju velikih skupina

slavenskih dijalekata: zapadnoslavenske, istočnoslavenske i južnoslavenske. Iz tih
dijalekata razvili su se današnji slavenski jezici: zapadnoslavenski (poljski, kašupski,
donjolužički, gornjolužički, češki, slovački), istočnoslavenski (ruski, bjeloruski,
ukrajinski, rusinski) i južnoslavenski (slovenski, hrvatski, srpski, bošnjački,
makedonski i bugarski).

Južnoslavenski jezici nastaju iz dva ogranka južnoslavenskog prajezika -zapadnoga i

istočnoga. Iz zapadnoga su se razvili slovenski, hrvatski, srpski, bošnjački, a iz
istočnoga makedonski i bugarski jezik.

Istočnoslavenski je danas mrtav jezik staroslavenski. To je jezik prve slavenske

pismenosti i književnosti. Utemeljen je na makedonskom (to jest istočno-
južnoslavenskom) dijalektu iz okolice Soluna što su ga sveta braća Ćiril i Metod u
drugoj polovici 9. stoljeća uzela za osnovu jezika slavenskoga bogoslužja i staro-
crkvenoslavenske književnosti.

2
 3. Barokni slavizam, prosvjetiteljstvo i jezična standardizacija

17. stoljeće i prva polovina 18. stoljeća znače novo razdoblje u razvoju hrvatske
književnosti i njezina jezika.

To je doba zamiranja književnoga i kulturnoga rada u dalmatinskim gradovima pod

mletačkom upravom, doba sve oskudnijega materijalnog i kulturnog stanja na
područjima pod Turcima, doba protureformacije i katoličke obnove, u kojoj prednjači
isusovački red i koja za svoj obnovljeni vjerskopoučni rad među pukom ponovo traži
što šire prihvatljiv i razumljiv književni jezik.

Postupno povlačenje Turaka ostavlja za sobom nove prostore za širenje književnoga

i kulturnoga djelovanja.

To je i doba nastanka naših prvih gramatika i pojačanoga leksikografskog rada, doba

teorijskih i praktičnih pokušaja u stvaranju jedinstvenoga književnog jezika.

Usprkos pokrajinskim i neodređenim općim nazivima što se sve češće javljaju kao
ime hrvatskoga jezika (slovinski, slovjenski, dalmatinski, ilirski i drugi), traje
neprekidna svijest svih hrvatskih krajeva i dijalekata o pripadnosti jednom jeziku i o
potrebi njegova ujednačavanja.

Pritom se sve češće izražava načelo o potrebi stvaranja jedinstvenoga književnog

jezika na temelju najraširenijega narodnoga govora i sve jasnijom biva svijest da je
taj najrašireniji narodni govor štokavština.

3
 4 Prva gramatika hrvatskog jezika

Na samom početku 17. stoljeća (1604.) nastaje prva gramatika Bartola kašića
“Institutionum linguae illyricae libri duo” (OSNOVE ILIRSKOGA JEZIKA U DVIJE
KNJIGE) , objavljena u Rimu godine 1604.

To je gramatika jezika dotadašnje hrvatske pismenosti i književnosti. Osnova joj je

čakavska, ali u njoj ima i štokavskih elemenata.

Kasnije je njezin autor, na svojim misionarskim putovanjima u krajeve pod Turcima i

u Dubrovnik, spoznao da je štokavsko narječje najraširenije među našim narodnim
govorima i da bi bilo najpogodnije kao osnova književnoga jezika.

Bartol Kašić je i autor prvog poznatog hrvatskog cjelokupnog prijevoda “Svetoga

pisma” i hrvatsko-talijanskoga rječnika, ali je to oboje, nažalost, ostalo u rukopisu
(Kašićev prijevod Biblije je prvotiskan 2000. godine).

Objavio je niz vjerskih i vjerskopoučnih djela i više prijevoda, od kojih je najznačajniji

“Ritual rimski”, objavljen u Rimu 1640. godine, koji je svojom svakodnevnom
uporabom na širokom prostoru znatno utjecao na razvoj hrvatskoga književnog jezika
i imao u njemu onu ulogu koju su u ostalih europskih naroda imali objavljeni prijevodi
Svetoga pisma.

U 17. stoljeću razvija se i književnost u Bosni s najpoznatijim predstavnikom Matijom

Divkovićem. On svoja djela piše istočnobosanskom staroštokavskom ijekavicom za
razliku od većine kasnijih bosanskih pisaca, kod kojih sve više prevladava
novoštokavska ikavica. Književni rad u Bosni u 17. i u prvoj polovini 18. stoljeća
uklapa se u tijekove katoličke obnove i gotovo se isključivo veže uz franjevački red.

Djelovanje bosansko-hercegovačkih franjevaca na oživljavanju vjerskog, kulturnog i

književnog života u okvirima franjevačke redodržave Bosne Srebrne, koja je u to
doba obuhvaćala uglavnom sve štokavske Hrvate, znatno je doprinijelo uklanjanju
dijalekatskih razlika u pisanom jeziku i ujednačavanju hrvatskoga književnog jezika
na širokom prostoru od Slavonije do mora. U tom jeziku uz dijalekatske osobine
pojedinih pisaca prevladava novoštokavska ikavica.

4
 4. Novoštokavska ikavica

U Dubrovniku je u 17. stoljeću prevladala novoštokavska ijekavica, a sve se više

ostvaruju uvjeti za prihvaćanje štokavštine i kod pisaca čakavaca u južnoj Hrvatskoj.
Ti su pisci već i prije u svoja djela unosili štokavske crte pod utjecajem dubrovačke i
usmene štokavske književnosti. Djelovanjem bosansko-hercegovačkih franjevaca
štokavština postaje prestiž ni književni jezik i na južnočakavskom području.

Jedan odvažnih poticaja u tom pravcu bio je i rječnik talijanskoga isusovca Jakova
Mikalje "Blago jezika slovinskoga" iz 1649-1651.

Mikalja je sudjelovao u katoličkoj obnovi u našim krajevima i u tom je rječniku izrazio

misao da hi Hrvati trebali za književni jezik odabrati svoje najljepše narječje, a to je
“bosansko” (to jest štokavština), koje se po ljepoti može usporediti s toskanskim u
Italiji.

Vrhunac je barokni pjesnički izraz doživio u djelima Ivana Gundulića, Ivana Bunića i
Junija Palmotića - svima pisanima posebnim stiliziranim oblikom ijekavske
štokavštine.

Dubrovniku je susjedna Hercegovina bila štokavska, te je s čakavskim podslojem u

XVII. stoljeću oblikovan razrađen štokavski književni izraz. Tim je trima djelovanjima:
jezikoslovnima (Kašić, Mikalja), pučko-prosvjetnima (Divković) i književno-
umjetničkima (Gundulić, Palmotić) oblikovan jezik koji se po glavnim značajkama nije
bitno razlikovao od modernoga hrvatskog standardnoga jezika.

5
 5. Ostale gramatike
6.1. Jakov Mikalja: Blago jezika slovinskog (Loreto, 1649. – Ancona,
1651)

Jakov Mikalja iz Temišvara donio je gotov tekst rječnika Blago jezika slovinskoga, na
kojemu je, prema vlastitome priznanju, radio 9 godina. Po tom bi se podatku dalo
zaključiti da je s izradbom rječnika započeo još 1636. g. u Rimu. Analiza rječnika,
međutim, pomiče tu granicu na dubrovačko razdoblje, dakle u 1633. godinu.
Vjerojatno ni sam Mikalja ne uračunava u pisanje rječnika neke pripremne radnje, a
koje je očito, sudeći po građi rječnika, morao obaviti mnogo prije 1636.

Blago je tiskano u 1000 primjeraka; tiskanje su započela braća Giovani i Paolo

Serafini u Loretu 1649., a dovršio Ottavio Beltrano u Anconi 1651. g. Rječnički je dio
smješten na 864 stranice u maloj osmini. Ukupan je broj natuknica 25 000. Osim
uobičajenih dodataka, kao što su imprimatur i tekst cenzure, prije rječnika nalazimo
kratko razmatranje o ortografiji i talijansku gramatiku, na ukupno 62 stranice.

Blago je trojezični rječnik s hrvatskim kao polaznim i talijanskim i latinskim kao ciljnim
jezicima.

Iako je po koncepciji opći rječnik, bilježi različito nazivlje: glazbeno, jezikoslovno,

medicinsko, kulinarsko, pravno, pomorsko, nazivlje s područja likovne umjetnosti i
poezije, fitonime i zoonime. Mjestimično Blago prelazi okvire općega rječnika,
ponajprije zbog obilja enciklopedijsko-leksikonskih natuknica te posebno bogate
onomastičke građe.

6
6.2. Juraj Križanić: Gramatíčno izkazánje ob rúskom jezíku (Tobolsk,
1665.)

Riječ je o ćirilicom pisanoj općeslavenskoj gramatici, prvoj poredbenoj gramatici šest

slavenskih jezika, u kojoj je hrvatski jezik zastupljen hibridnim, kajkavsko-čakavsko-
štokavskim interdijalektom, Križanićeva rodnog Pokuplja.

Gramatika se sastoji od triju dijelova – prvi dio sadrži napomenu čitateljima,

predgovor i kazalo; drugi, najdulji dio, podijeljen u 17 razdjela sadrži morfologiju (tu je
uvršten i sintaktički dio te napomene o naglascima); treći dio obuhvaća tvorbu
glagola i imenica.

Iz te je gramatike Milan Moguš načinio konstrukciju hrvatske gramatike (Moguš,

1984) ističući da su Križanićevi opisi u hrvatskoj gramatici prikaz jezičnoga stanja
kakvo se nalazilo u pisanim tekstovima i kakvim su govorili obrazovani ljudi.

Unatoč važnim novinama i znanstvenoj obradbi pojedinih gramatičkih dijelova koja je

znatno nadilazila ne samo gramatičare njegova vremena nego i one poslije,
Križanićeva gramatika, napisana u progonstvu (Tobolsk u Sibiru) nije mogla utjecati
na hrvatsku gramatičarsku praksu jer je prvi put objavljena u Moskvi 1859, što je bilo
prekasno za utjecaj na hrvatske gramatike.

Rukopis se čuva u Central’nom gosudarstvennom arhivu drevnih aktov u Moskvi.

7
 7. Zaključak

Proces stvaranja jedinstvenoga hrvatskog književnog jezika odvijao se izvan naše

domovine. Lutherova reformacija bila je fatalna za kršćansko jedinstvo, ali je dala
snažan poticaj za stvaralaštvo na narodnim jezicima i njihovo normiranje.

Smatram da je 17. stoljeće bilo veoma važno, prvenstveno zbog mnogih književnih
djela kojima su se istaknuli članovi poznatih hrvatskih velikaških obitelji Zrinski i
Frankopan. Razvoju školstva u tom razdoblju najviše su pridonjeli i zalagali se
Isusovci (Istaknuli su se u tiskanju knjiga na narodnom jeziku i u osnivanju škola te
su imali vodeću ulogu u osnivanju prve hrvatske visokoškolske ustanove)...

Pišući ovaj seminarski rad smatram da sam naučio mnogo važnih poučnih i
zanimljivih, meni do sada nepoznatih, informacija općenito o povijesti hrvatskog
jezika kao i o povijesti hrvatskog jezika u 17. stoljeću (prva hrvatska gramatika, ostale
značajne gramatike, autori tih gramtika te i neke stvari o važnosti 17. st. u pogledu
stvaranja našeg jedinstvenog jezika i razvoju školstva koje sam maloprije naveo).

8
 8. Popis literature

http://www.hrvatskiplus.org/article.php?id=1783&naslov=hrvatski-jezik-u-17-i-18-
stoljecu (04.03.2018.)

http://www.matica.hr/vijenac/433/hrvatski-jezik-normiran-je-u-17-stoljecu-1563/
(04.03.2018.)

http://ihjj.hr/iz-povijesti-hrvatskoga-jezika/ (04.03.2018.)

http://ihjj.hr/iz-povijesti/bartol-kasic-institutiones-linguae-illyricae/12/ (04.03.2018.)

http://ihjj.hr/iz-povijesti/jakov-mikalja-blago-jezika-slovinskoga/13/ (04.03.2018.)

http://ihjj.hr/iz-povijesti/juraj-habdelic-dictionar-ili-rechi-szlovenszke/17/ (04.03.2018.)

http://webograd.tportal.hr/Miha29/hrvatskijezik/kratkapovijesthrvatskogajezika
(04.03.2018.)