WILLIAM FAULKNER

RUŽA ZA EMILY

anahronic/bojana888
RUŽA ZA EMILY
I

Kada je umrla gospođica Emily Grierson, cijeli je naš grad pošao

na sprovod: muškarci radi nekog osjećaja poštovanja prema palom
spomeniku, žene ponajviše radi radoznalosti, da vide unutrašnjost
njene kuće, koju nitko, osim jednog starog sluge - koji je ujedno bio
vratar i kuhar - nije vidio tokom posljednjih deset godina.
To je bila velika uglata kuća od brvana, koja je davno prestala biti
bijela, ukrašena kupolama i tornjićima i vitičastim balkonima, u
teškom stilu sedamdesetih godina, i nalazila se u jednoj od onda
najboljih ulica. Ali garaže i predionice pamuka preplavile su i uništile
čak i najaristokratskija imena iz tog susjedstva; ostala je jedino kuća
gospođice Emily, dižući svoje tvrdoglave i koketne ostatke u
propadanju iznad kola za pamuk i gazolinskih pumpi - mrlja za oko
između ostalih mrlja. A sada je i gospođica Emily otišla da se pridruži
predstavnicima onih aristokratskih porodica, tamo, gdje su ležali na
groblju obraslom cedrovima, između redova anonimnih grobova
vojnika Sjevera i Juga, koji su pali u Jeffersonskoj bici.
Živa, gospođica je Emily predstavljala tradiciju, dužnost i brigu;
neka vrsta nasljedne gradske obaveze, koja je potjecala još od onog
dana 1894., kada ju je pukovnik Sartoris, gradski predsjednik - оnaј,
koji je izdao naredbu, da se ni jedna Crnica ne smije pojaviti na ulici
bez pregače - oslobodio plaćanja poreza. To je oslobođenje vrijedilo
od smrti njena oca za sve vijeke vjekova. Gospođica Emily ne bi bila
prihvatila milosrđe. Pukovnik Sartoris je izmislio zapletenu priču, iz
koje se vidjelo, da je otac gospođice Emily posudio gradu novac, a
grad radi poslovnih razloga vraćaj taj dug na ovaj način. Jedino je
čovjek s toliko širokogrudnosti i pameti, kakav je bio pukovnik
Sartoris, mogao izmisliti takvu priču, a jedino je žena mogla u nju
povjerovati.
Kada su ljudi sljedeće generacije, modernijih ideja, počeli
postajati predsjednici i gradski oci, taj je aranžman izazvao nešto
nezadovoljstva. Prvog dana godine poslali su joj obavijest o plaćanju
poreza. Došao je i februar, a odgovora nije bilo. Napisali su joj
službeno pismo, pozivajući je da se javi općinskomu uredu, kad god
joj to vrijeme dopusti. Tjedan dana kasnije, pisao joj je sam gradski
predsjednik, nudeći joj, da će je sami posjetiti, ili da će poslati po nju
svoj automobil. Kao odgovor primio je kratku poruku na papiru
starinskog oblika, napisanu uskim tečnim rukopisom i izblijedjelom
tintom, u kojoj mu poručuje, da ona više uopće ne izlazi. Obavijest o
porezu je bila priložena bez komentara.
Sazvali su izvanredni sastanak Vijeća gradskih otaca. Sastavili
su deputaciju, pokucali na vrata, kroz koja nije prošao ni jedan
posjetnik već osam ili deset godina, od dana, kada je prestala davati
lekcije u bojenju porculana. Stari ih je Crnac uveo u polumračno
predvorje, iz kojeg su se penjale stepenice u još tamniju sjenu.
Mirisalo je na prašinu i nenastanjenost - zagušljiv, vlažan miris. Ušli
su za Crncem u dnevnu sobu. Bila je namještena teškim, kožom
pokrivenim namještajem. Kad je Crnac podignuo zastor na jednom
od prozora, vidjeli su da je koža ispucana; a kad su sjeli, neprimjetna
se prašina lijeno podigla oko njihovih bokova, polako se vitlajući u
jedinoj zraci sunca. Na pozlaćenom stalku, koji je izgubio sjaj, ispred
kamina, stajao je portret oca gospođice Emily.
Oni su ustali, kad je ušla - mala, debela žena u crnom s tankim
zlatnim lancem, koji joj se spuštao sve do pasa i nestajao u pojasu,
naslanjala se na štap od ebanovine s izblijedjelom zlatnom glavom.
Kosti su joj bile malene i tanke, možda je baš zato ono, što bi na
drugoj izgledalo kao obična punoća, na njoj djelovalo kao debljina.
Izgledala je napuhnuto, kao tijelo, koje dugo leži pod nepokretnom
vodom, a i imala je tako blijedu put. Oči su joj, izgubljene među
debelim naborima lica, izgledale kao dva mala komada ugljena
usađena u tijesto i brzo su prelazile s jednog lica na drugo, dok su
posjetioci izlagali razlog svog dolaska.
Nije im ponudila da sjednu. Samo je stajala na vratima i mirno
slušala, dok govornik nije zbunjeno zastao. Tada su mogli čuti kako
nevidljivi sat kucka na kraju zlatnog lanca.
Glas joj je bio suh i hladan. „Ja ne plaćam nikakav porez u
Jeffersonu. Pukovnik Sartoris mi je to objasnio. Možda bi netko od
vas mogao doći do gradske arhive i zadovoljiti svoju radoznalost.”
 „Ali mi smo to učinili. Mi smo gradska vlast, gospođice Emily. Zar
niste primili poruku predsjednika, koju je sam potpisao?”
„Primila sam neki papir, jesam”, rekla je gospođica Emily. „Možda
se on smatra predsjednikom... Ja ne plaćam porez u Jeffersonu.”
„Ali u knjigama nema ništa, da se to dokaže, shvaćate. Mi
moramo po...”
„Obratite se pukovniku Sartorisu. Ja ne plaćam porez u
Jeffersonu.”
„Ali, gospođice Emily...”
„Obratite se pukovniku Sartorisu.” (Pukovnik Sartoris je bio umro
gotovo prije deset godina.) „Ja ne plaćam porez u Jeffersonu. Tobe!”
Crnac se pojavio. „Isprati ovu gospodu do vrata.”
II

Tako ih je ona porazila hametice, upravo kao što je prije trideset

godina porazila njihove očeve, kad se radilo o vonju. To je bilo dvije
godine nakon smrti njena oca i kratko vrijeme nakon što ju je njen
dragi - onaj, o kojem smo vjerovali da će je oženiti - ostavio. Nakon
očeve smrti vrlo je malo izlazila; kad joj je dragi otišao, ljudi su je
jedva i vidjeli. Nekoliko se gospođa osmjelilo da je posjeti, ali ih ona
nije primila i jedini znak života te kuće bio je Crnac - onda još mlad
čovjek - koji je izlazio i ulazio s košarom za kupovanje.
„Kao da muškarac - bilo koji muškarac - može voditi kuhinju”,
govorile su gospođe; i tako se nisu iznenadile, kad se razvio vonj. To
je bila još jedna veza između grubog, prostog svijeta, i visokih i
moćnih Griersonovih.
Neka susjetka se potužila gradskom predsjedniku, sucu
Stevensu, osamdesetgodišnjem starcu.
„A što biste vi htjeli da ja tu učinim, gospođo?” rekao je.
„Kako, naredite joj da prestane s time”, rekla je žena. „Zar nema
takvog zakona?”
„Uvjeren sam da to neće biti potrebno”, rekao je sudac Stevens.
„To je vjerojatno samo zmija ili štakor, kojeg je onaj njen Crnac ubio
u dvorištu. Razgovarat ću s njim o tome.”
Sljedećeg je dana primio još dvije pritužbe, jednu od čovjeka, koji
je došao sa bojažljivim neodobravanjem. „Mi stvarno moramo nešto
poduzeti, suče. Ja sam posljednji čovjek na svijetu, koji bi gnjavio
gospođicu Emily, ali moramo nešto učiniti.” Te se noći sastalo Vijeće
gradskih otaca - tri sjedobrada starca i jedan mlađi čovjek iz
generacije, koja se tek dizala.
„To je posve jednostavno”, rekao je on. „Naredite joj, da dade
očistiti kuću. Dajte joj određeni rok da to učini, a ako ne učini...”
„Prokletstvo, gospodine”, rekao je sudac Stevens, „možete li vi u
lice optužiti jednu damu da smrdi?”
 Tako su sljedeće noći, nakon ponoći, četiri čovjeka prešla
travnjak gospođice Emily i šuljala se oko kuće poput provalnika,
njušeći temelje od opeke i podrumske prozore, dok je jedan od njih
ravnomjerno mahao rukom, kao da sije iz vreće, koju je nosio preko
ramena. Provalili su podrumska vrata i poprskali podrum krečem, što
su učinili i u svim postranim zgradama. Kada su ponovo prelazili
preko travnjaka, na jednom od prijemračnih prozora bilo je svijetlo i
na njemu se vidjela gospođica Emily, ocrtana u svijetlu, dok joj je
uspravni torzo bio nepokretan kao u kakvog idola. Tiho su se
odšuljali preko travnjaka u sjenu bagremova, koji se bili poredani
ulicom. Nakon tjedan dva smrada je nestalo.
U to su je vrijeme ljudi stvarno počeli sažaljevati. Ljudi našega
grada, sjećajući se kako je stara gospođa Wyatt, njena pratetka,
poludjela, vjerovali su da Griersonovi drže nos nešto previsoko za
svoj položaj. Nijedan mladić nije bio dovoljno dobar gospođici Emily i
takvima. Mi smo ih uvijek zamišljali slikovito: gospođica Emily, vitka
figura u bijelom, stoji u pozadini; pred njom raskrečena silueta
njenog oca s bičem u ruci, oboje na široko rastvorenim ulaznim
vratima. Tako kad je došla do tridesete i još uvijek ostala neudata mi
smo osjećali, ako ne baš zadovoljstvo, a ono, da ju je stigla pravda;
čak ni s ludošću u porodici, ona ne bi bila odbila sve svoje prilike, da
su se zaista mogle ostvariti.
Kad joj, je otac umro, ispalo je da je kuća jedino što ona
posjeduje; i ljudima je to na neki način bilo drago. Konačno su mogli
sažaljevati gospođicu Emily. Kad je ostala sama, blizu prosjačkog
štapa, postala nam je ljudskija. Sada će i ona znati ono uzbuđenje i
onaj očaj, kad čovjek ima paru više ili manje.
Dan nakon njegove smrti sve su se gospođe pripremile da je
posjete, da izraze saučešće i da ponude pomoć, kao što je kod nas
običaj. Gospođica Emily ih je dočekala na vratima, odjevena kao
obično i bez ikakva traga boli na licu. Rekla im je, da njen otac nije
mrtav. Govorila je to tri dana, dok su neprestano dolazili svećenici i
liječnici i nastojali je nagovoriti, da ih pusti da pokopaju leš. Upravo
kad su nakanili da potraže pomoć zakona i sile, ona se slomila, i oca
su joj brzo pokopali.
Onda još nismo rekli da je luda. Vjerovali smo, da je morala tako
činiti. Sjećali smo se svih mladića, koje je njen otac otjerao, i znali
smo, da se sada, kada joj ništa nije ostalo, mora pripijati uz onog,
koji ju je orobio, kao što ljudi čine.
III

Dugo je vremena bila bolesna. Kad smo je ponovo vidjeli,

podrezala je kosu nakratko, pa je izgledala kao djevojčica i nejasno
nas je podsjećala na one anđele u obojenim crkvenim prozorima -
nekako tragična i nebeska.
Grad je bio upravo izdao ugovore za asfaltiranje pločnika i u ljeto,
nakon smrti njena oca, počeli su radovi. Građevinska je kompanija
došla s Crncima i mazgama i mašinama i predradnikom koji se zvao
Homer Barron. Bio je to Уаnkее - velik, jak čovjek, snažna glasa i
očiju svjetlijih od lica. Mali bi ga dječaci slijedili u gomilama, da čuju
kako sipa kletve na Crnce, i da čuju Crnce, kako pjevaju u ritmu
dizanja i udaranja pijuka. Uskoro je poznavao svakog čovjeka u
gradu. Kad god bi čuli mnogo smijeha, negdje oko trga, Homer
Barron bi bio u centru grupe. Uskoro smo počeli viđati njega i
gospođicu Emily kako se svake nedjelje poslije podne voze u kočiji
žutih kotača, u koju su zapregli skladan par ždrijebaca iz konjušnice.
Isprva nam je bilo drago, da se gospođica Emily zanima za
nešto, jer su sve gospođe rekle, „Naravno, jedna Griersonka ne
može ništa ozbiljno misliti s jednim Sjevernjakom, i to nadničarem.”
Ali bilo je i drugih, starijih ljudi, koji su govorili, da čak ni bol ne bi
smjela natjerati pravu damu da zaboravi noblesse oblige - ali nisu to
nazivali imenom noblesse oblige. Oni su samo rekli, „Jadna Emily.
Njeni bi rođaci morali doći k njoj.” Imala je neki rod u Alabami, ali je
njen otac već davno raskinuo s njima, kad su se posvađali oko
posjeda stare gospođe Wyatt, luđakinje, i između dviju porodica nije
bilo veze. Oni čak nisu poslali predstavnika na sprovod.
I čim su starci rekli. „Jadna Emily”, počelo je šuškanje. „Mislite li,
da je to stvarno tako?” govorili su jedni drugima. „Naravno da jest.
Što bi drugo moglo...” To sakrivši usta rukom; šuškanje zavjesa od
svile i satena iza žaluzija zatvorenih pred nedjeljnim
poslijepodnevnim suncem, dok je prolazilo brzo, zvonko klop-klop-
klop konjske zaprege: „Jadna Emily.”
 Ali čak i onda kad smo vjerovali da je pala - ona je držala glavu
visoko. Činilo se, kao da je više nego ikad zahtijevala poštovanje
svog dostojanstva, kao posljednja Grierson: kao da je trebao samo
taj doticaj zemaljskog da ponovo uspostavi njenu neprikosnovenost.
Kao onda kad je kupovala otrov za štakore, arsen. To je bilo godinu
dana nakon što su bili počeli govoriti „Jadna Emily”, i dok su joj u
posjetama bile dvije rođakinje.
„Hoću otrova”, rekla je apotekaru. Tada je prešla tridesetu, i bila
je još uvijek vitka žena, iako mršavija nеgо obično, hladnih,
naduvenih crnih očiju. Koža joj je na licu bila napeta na
sljepoočnicama i oko očnih šupljina, onako kako zamišljamo da bi
morala biti u svjetioničara. „Hoću otrova”, rekla je.
„Da, gospođice Emily. Koju vrstu? Za štakore?”
„Hoću najbolji koji imate. Svejedno koja vrsta.”
Apotekar je nabrojio nekoliko. „Oni mogu ubiti sve do veličine
slona. Ali vama sigurno treba...”
„Arsen”, rekla je gospođina; Emily. „Je li taj dobar?”
„Je li... arsen? Da, gospođo, ali vama treba...”
„Meni treba arsen.”
Apotekar ju je pogledao. Ona mu je odvratila pogled, uspravna, s
licem poput razvijorene zastave. „Pa da, naravno”, rekao je apotekar.
„Ako vam baš to treba. Ali po zakonu biste morali reći za što ćete ga
upotrebiti.”
Gospođica se Emily samo zabuljila u njega, zabačene glave, tako
da su im oči bile ravno nasuprot, dok on nije spustio pogled i
pronašao arsen i zamotao ga. Crnački dječak, raznosač, donio joj je
paket; apotekar se nije vraćao. Kad je kod kuće otvorila paket, na
kutiji je ispod mrtvačke lubanje i kostiju pisalo: „Za štakore.”
IV

Tako smo sljedećeg dana svi rekli, „Ona će se ubiti”; i rekli smo
da bi to bilo najbolje. Kad smo je počeli viđati s Homerom Barronom,
govorili smo, „Udat će se za njega.” Zatim smo rekli, „Već će ona
njega prisiliti”, jer je sam Homer primijetio - sviđali su mu se
muškarci i bilo je poznato da je s mlađim ljudima pio u Elks’ Clubu -
da on nije čovjek, za ženidbu. Poslije smo govorili, „Jadna Emily” iza
žaluzina, dok su oni prolazili nedjeljom poslijepodne u blistavoj kočiji.
Gospođica Emily je držala glavu visoko, a Homer Barron je nakrivio
šešir, držeći cigaretu u zubima, a uzde i bič u žutoj rukavici.
Tada su neke od gospođa počele govoriti kako je to sramota za
naš grad i loš primjer mlađim ljudima. Ljudi se nisu htjeli u to
miješati, ali su gospođe konačno prisilile baptističkog svećenika -
porodica gospođice Emily pripadala je episkopalnoj crkvi - da je
posjeti. Nikad nije htio da otkrije što se dogodilo za vrijeme tog
razgovora i odbio je da ide ponovo. Sljedeće su se nedjelje oni opet
vozili uncama, a sljedećeg dana je svećenikova žena napisala pismo
rođacima gospođice Emily u Alabamu.
Tako je dobila svoj krvni rod pod isti krov i mi smo se pripremili da
promatramo razvoj događaja. Isprva se ništa nije desilo. Onda smo
postali sigurni, da će se vjenčati. Saznali smo, da je gospođica Emily
bila kod draguljara i da je naručila srebrni komplet muških toaletnih
potrepština, na kojem je dala, urezati inicijale H. B. Dva smo dana
kasnije saznali da je kupila potpunu mušku garderobu, uključujući tu
i noćnu košulju i rekli smo, „Žene se”. Bilo nam je zaista drago. Bilo
nam je drago, jer su dvije rođakinje bile griersonskije nego što je
gospođica Emily ikada bila.
Tako se nismo ništa iznenadili, kad je Homer Barron - ulice su
već bile dovršene prije nekog vremena - otišao. Bili smo ponešto
razočarani, što nije bilo javne predstave, ali smo vjerovali, da je on
otišao da nekog pripremi na dolazak gospođice Emily ili da njoj dade
priliku da se riješi rođakinja. (Tada je to već bilo kao zavjera, i svi
smo mi bili saveznici gospođice Emily i spremni da joj pomognemo
da odstrani rođakinje.) I zaista, nakon tjedan dana one su otišle. I,
kao što smo očekivali cijelo vrijeme, Homer Barron se vratio u grad.
Neki susjed je vidio Crnca kako ga u sumrak jedne večeri pušta u
kuću kroz stražnja vrata.
I to je bilo posljednje što smo vidjeli od Homera Barrona. I od
gospođice Emily na dulje vrijeme. Crnac je izlazio i ulazio s košarom
za kupovanje, ali su ulazna vrata ostajala zatvorena. Katkada bismo
je vidjeli na prozoru, samo na trenutak, kao one noći, kad su ljudi
posipali kreč, ali gotovo se šest mjeseci nije pojavljivala na ulici.
Tada smo znali, da se i ovo može očekivati; kao da je ona osobina
njenog oca, koja je uništila njen ženski život, bila previše otrovna i
previše divlja da umre.
Kad smo slijedeći put vidjeli gospođicu Emilу, ona se bila
razdebljala i kosa joj je počela sijediti. Tokom slijedećih nekoliko
godina sve je više sijedila, dok nije dobila neku prljavo sivu, željeznu
boju i onda je prestala sijediti. Sve do dana njene smrti u
sedamdeset i četvrtoj godini, kosa joj je još uvijek imala to živo
željezno sivilo, kao kosa aktivnog čovjeka.
Od tog su vremena ulazna vrata ostala zatvorena, osim u
razdoblju od šest ili sedam godina, kad je imala oko četrdeset i kad
je davala satove u bojenju porculana. Načinila je radionicu od jedne
sobe u donjem katu, kamo su se kćeri i unuke Sartorisovih
suvremenika slale istom redovitošću i u istom duhu, kako su se slale
svake nedjelje u crkvu i s novčićem od dvadeset pet centi za
lemozinu. U međuvremenu ona je bila oslobođena plaćanja poreza.
Tada je mlađa generacija postala kičma i duša grada, i učenici
oslikavanja porculana su porasli i otpali i nisu joj slali svoju djecu s
kutijama boja i dosadnim četkicama i slikama izrezanim iz kućnih
magazina. Ulazna su se vrata zatvorila za posljednjim učenikom i
ostala zatvorene zauvijek. Kad je grad dobio besplatnu poštansku
službu, jedino je gospođica Emily odbila, da joj pribiju metalni broj
nad vratima i da joj postave poštanski sandučić. Nije ih htjela ni
saslušati.
Danima, mjesecima, godinama, motrili smo kako Crnac sve više
sijedi i postaje sve pognutiji, izlazeći i ulazeći s košarom za
kupovanje. Svakog prosinca bismo joj poslali obavijest o
neplaćenom porezu, koja bi se tjedan dana kasnije vratila putem
pošte neotvorena. Tu i tamo bismo je vidjeli na prozorima donjeg
kata - očito je potpuno zatvorila gornji kat kuće - kao isklesani torzo
nekog idola u niši i nikada nismo bili sigurni da li je gledala u nas ili
nije. Tako je ona produžavala iz generacije u generaciju - draga,
neizbježiva, neprikosnovena, smirena i perverzna.
I tako je umrla. Razboljela se u kući, punoj prašine i sjena, dok ju
je njegovao jedino ostarjeli Crnac. Nismo čak ni znali da se
razboljela; mi smo već davno prestali pokušavati da nešto saznamo
od Crnca. On nije ni s kim razgovarao, a vjerojatno ni s njom, jer je
njegov glas postao grub i zarđao, kao da ga dugo nije upotrebljavao.
Umrla je u jednoj od soba na donjem katu, u teškom orahovom
krevetu sa zastorima, a njena je sijeda glava ležala na jastuku,
žutom i pljesnivom od vremena i nedostatka sunca.
V

Crnac je dočekao prve gospođe na ulaznim vratima i uveo ih

unutra, s njihovim prigušenim piskavim glasovima i brzim radoznalim
pogledima, a zatim je nestao. Prošao je kroz kuću i izašao na
stražnja vrata i nitko ga više nikada nije vidio.
Dvije su rođakinje smjesta došle. One su drugog dana vodile
sprovod, dok je cijeli grad dolazio da gleda gospođicu Emily ispod
gomile kupovnog cvijeća i slike njenog oca, koji je duboko razmišljalo
nad izloženim lijesom, dok su gospođe bile pogrebno raspoložene, a
vrlo stara gospoda - neki od njih u očetkanim južnjačkim uniformama
- razgovarali su na trijemu i travnjaku o gospođici Emily, kao da je
ona bila njihov suvremenik, i sami vjerujući da su s njom plesali i da
su joj možda udvarali, miješajući vrijeme i njihovu matematsku
progresiju, kao što već starci čine, kojima prošlost nije cesta, koja se
smanjuje u daljini, nego mjesto toga ogromna livada, koju ni jedna
zima nikada ne dotakne potpuno, odijeljena od njih sada uskim
grlićem boce posljednje dekade.
Već smo bili znali, da ima jedna soba u onom području na
gornjem katu, koju nitko nije vidio tokom četrdeset godina, i koju će
se sada morati na silu otvoriti. Čekali su dok gospođica Еmilу nije
pristojno bila pokopana, a onda su je otvorili.
Činilo se da nasilno provaljivanje vrata napunja sobu
sveprodornom prašinom. Činilo se da na svemu u toj sobi, uređenoj i
namještenoj kao za mladence, leži tanak, zagušljiv grobni pokrivač:
na valencijanskim zastorima izblijedjele ružičaste boje, na
svjetiljkama ružičastih abažura, na psihi, na nježnim kristalnim
ukrasima, na kompletu muških toaletnih potrepština, obloženom
izblijedjelim srebrom, srebrom, koje je tako izblijedjelo, da se
monogram više nije mogao razaznati. Među njima je ležao kruti
ovratnik i kravata, kao da ih je netko upravo maločas skinuo, i kad su
ih odmaknuli ispod njih je na površini ostao blijedi crtež u prašini. Na
stolici je ležalo odijelo, pažljivo složeno, a ispod nje su stajale dvije
nijeme cipele i odbačene čarape.
Sam čovjek je ležao u krevetu.
Dugo smo vremena samo stajali, gledajući neprestano, bezusto
cerenje. Tijelo je očito jednom ležalo u zagrljaju, ali je sada dugi san,
dulji od ljubavi, dulji čak i od te ljubavne grimase, napravio od njega
rogonju. Ono, što je od njega ostalo, trunulo je pod onim, što je
ostalo od noćne košulje, postao je nerazdvojan od kreveta, u kojem
je ležao, i na njemu i na jastuku kraj njega ležao je taj jednoliki
pokrivač strpljive i svedostižne prašine.
Tada smo primijetili da se na drugom jastuku nalazi udubljenje
nečije glave. Jedan je od nas nešto odatle podignuo, i naginjući se
naprijed, osjećajući u nozdrvama slabu i nevidljivu suhoću i gorčinu
prašine, vidjeli smo dugu vlas željeznosive kose.
SUŠNI SEPTEMBAR
I

Nakon šezdeset i dva beskišna dana, krvavim se septembarskim

sumrakom to proširilo kao plamen u suhoj travi - te glasine, ta priča,
štogod to bilo. Nešto o gospođici Minnie Cooper i jednom Crncu.
Osjećajući se napadnuti, uvrijeđeni, preplašeni: nijedan od onih, koji
su se sakupili u brijačnici te subote navečer, gdje je ventilator zujio
na stropu, ne osvježavajući zagušljivi zrak, zapljuskujući ih
opetovanim strujama ustajale pomade i losiona, njihovim vlastitim
ustajalim dahovima i mirisima, nijedan od njih nije točno znao, što se
dogodilo.
„Osim ako to nije bio Will Mayes”, rekao je brijač. On je bio čovjek
srednjih godina; mršav čovjek, blagog lica boje pijeska i brijao je
neku mušteriju. „Poznam Will Mayesa. On je dobar Crnac. A poznam
i gospođicu Minnie Cooper.”
„Što znadeš o njoj?” rekao je drugi brijač.
„Tko je ona?” rekao je mušterija. „Mlada?”
„Ne”, reče brijač. „Imat će oko četrdeset. Nije udata. Zato i ne
vjerujem...”
„Ne vjeruješ, k vragu!” rekao je nespretni mladić u svilenoj košulji
natopljenoj znojem. „Zar nećete prije vjerovati bijeloj ženi nego
crnokošcu?”
„Ne vjerujem, da je to učinio Will Mayes”, reče brijač. „Poznam
Willa Mayesa.”
„Možda onda znaš, tko je učinio. Možda si mu već javio, da
pobjegne iz grada, prokleti crnoljupče.”
„Ne vjerujem, da je itko išta učinio. Uopće ne vjerujem da se išta
desilo. Recite i sami, kako te stare gospođe, koje se ne udaju,
dobivaju svakakve ideje, tako da čovjek ne može...”
„I ti si mi nekakav bijelac”, rekao je mušterija. On se maknuo
ispod bijelog ubrusa. Mladić je skočio na noge.
„Ne vjerujem, da je to učinio Will Mayes”.
„... ženu da laže?”
 Brijač je držao britvu iznad čovjeka, koji se napola ustao. Nije se
osvrnuo.
„Ovo je šugavo vrijeme”, rekao je drugi. „Dovoljno da navede
čovjeka, da učini bilo šta. Čak i njoj.”
Nitko se nije nasmijao. Brijač je rekao blagim tvrdoglavim,
glasom: „Nikoga ne optužujem ni za što. Samo ja znam, i vi momci
znate, kako žena, koja se nikad nije...”
„Prokleti crnoljupče!” rekao je mladić.
„Začepi, Butch”, rekao je drugi. „Saznat ćemo činjenice na
vrijeme, da poduzmemo potrebne mjere.”
„Tko? Tko ih traži?” rekao je mladić. „K vragu i činjenice! Ja...”
„Krasan si mi ti bijelac”, reče mušterija. „Zar ne?” Sa svojom
nasapunanom bradom izgledao je kao razbojnik iz filma. „Reci im ti,
Jack”, rekao je mladiću. „Ako u ovom gradu nema bijelih ljudi, možeš
računati na mene, makar sam samo trgovački, putnik i stranac.”
„Tako je, dečki”, reče brijač. „Prvo pronađite istinu. Poznam ja
Willa Mayesa.”
„E pa, bogami!” povikao je mladić. „Zamislite samo, da bijeli
čovjek u ovom gradu...”
„Začepi, Butch”, reče drugi govornik. „Imamo mnogo vremena.”
Mušterija se uspravio na stolici. Pogledao je govornika. „Mislite li
vi reći, da može nešto opravdati Crnca, koji napada bijelu ženu?
Kanite li vi reći, da ste bijelac i da ćete ga ovdje braniti? Bolje bi bilo
da se vratite na sjever odakle ste i došli. Jugu nisu potrebni ljudi
vaše sorte.”
„Šta sjever?” rekao je drugi. „Ja sam se rodio i odrastao u ovom
gradu.”
„Tako mi boga!” reče mladić. Ogledao se napetim, zbunjenim
pogledom, kao da se pokušava prisjetiti što je želio reći ili učiniti.
Povukao je rukom preko oznojenog lica. „Bio proklet, ako dopustim,
da bijelu ženu...”
„Kaži im to samo, Jack”, reče trgovački putnik. „Bogami, ako
oni...”
Pokretna vrata su se otvorila s bukom. Čovjek je stao nasred
sobe, rastavljenih nogu, dok se njegovo teško tijelo lagano njihalo.
Bijela mu je košulja bila rastvorena na grlu; nosio je pusteni šešir.
Njegov vrući, smioni pogled prešao je preko grupe. Zvao se
McLendon. On je zapovijedao trupama na francuskom frontu i bio je
odlikovan za hrabrost.
„Šta?” rekao je. „Zar ćete ovdje sjediti i dopustiti da Crnci siluju
bijele žene na jeffersonskim ulicama?”
Butch je opet skočio. Svilena tkanina košulje posve se pripila uz
njegova široka ramena. Kod pazuha je imao tamne polumjesece. „To
sam im i govorio! To sam im...”
„Je li se to zaista dogodilo?” rekao je treći. „Nije to prvi put, da
ona kaže, da ju je neki čovjek napastovao, kao što Hawkshaw kaže.
Zar se nije širilo ono, kako je neki čovjek bio na krovu njene kuhinje i
gledao je kako se svlači, prije godinu dana?”
„Šta?” rekao je mušterija. „Što to?” Brijač ga je polako gurao
natrag na stolicu; on se zaustavio u polunagnutom položaju,
uzdignute glave, dok ga je brijač još uvijek pritiskivao.
McLendon se je okrenuo prema trećem govorniku. „Dogodilo?
Šta, to k vragu mijenja na stvari? Zar ćete dopustiti Crncima, da
ovako olako prolaze, dok jedan od njih zaista ne učini takvu stvar?”
„To sam im i govorio!” zavikao je Butch. Izustio je besmislenu
dugu i smišljenu kletvu.
„Hajde, hajde”, reče četvrti. „Ne tako glasno. Nemoj govoriti
ovako glasno.”
„Naravno”, reče McLendon, „nije uopće potrebno govoriti. Ja sam
svršio s govorom. Tko je sa mnom?” Izdignuo se malo na prstima,
probijajući ih pogledom.
Brijač je držao rukom lice trgovačkog putnika, držeći britvu u
pripravnosti. „Saznajte prije činjenice, momci. Poznam Willa Мауеsа.
Nije to on bio. Pozovite šerifa, da se ta stvar uredi po zakonu.”
McLendon je okrenuo prema njemu svoje bijesno oštro lice.
Brijač nije spustio pogled. Obojica su izgledali kao ljudi različitih
rasa. Drugi brijači su također prestali raditi na svojim položenim
mušterijama. „Mislite li mi reći”, reče McLendon, „da ćete prije
vjerovati Crncu nego bijeloj ženi? Šta, ti prokleti crnoljupče...”
Treći je govornik ustao i zgrabio McLondona za ruku; i on je bio
vojnik. „Daj, daj. Promislimo malo stvar. Tko zna što se u stvari
dogodilo?”
„Vraga ćemo razmišljati!” McLendon je istrgnuo svoju ruku. „Svi,
koji su sa mnom, neka ustanu. Oni koji nisu...” Prelazio je očima s
jednog na drugog, povlačeći rukavom preko lica.
Tri su čovjeka ustala. Trgovački je putnik ustao sa stolice.
„Hajde”, rekao je, trgajući ubrus sa svog vrata. „Skidaj s mene ovu
krpu. Ja sam s njim. Ja ovdje ne živim, ali, bogami, ako naše majke i
žene i sestre...” Prešao je ubrusom preko lica i bacio ga na pod.
McLendon je stajao u sredini sobe i proklinjao ostale. Još jedan je
ustao i krenuo prema njemu. Ostali su neudobno sjedili, ne gledajući
jedan drugoga, a onda su jedan po jedan ustali i pridružili mu se.
Brijač je podigao ubrus s poda. Počeo ga je uredno slagati,
„Momci, ne činite toga. Will Mayes nikada to ne bi uradio. Ja znam.”
„Hajdemo”, reče McLendon. Okrenuo se. Iz stražnjeg džepa
njegovih hlača virio je držak teškog automatskog revolvera. Izašli su.
Pokretna vrata su zalupila, za njima, trepereći u mrtvom zraku.
Brijač je brižljivo obrisao britvu i hitro je spremio i potrčao u
stražnju sobu, i skinuo svoj šešir sa zida. „Vratit ću se čim stignem”,
rekao je drugim brijačima. „Ne mogu dopustiti...” Izišao je, trčeći.
Druga su ga dva brijača slijedila do vrata i pridržala ih da se ne
zatvore, naginjući se van i gledajući za njim ulicom. Zrak je bio
nepokretan i ustajao. Pri dnu jezika osjećao se njegov metalan okus.
„Šta on može učiniti?” reče prvi. Drugi je govorio: „Isuse Kriste,
Isuse Kriste”, ispod glasa.
„Jednako bih rado bio u koži Will Miayesa, kao i u koži Hawka,
ako razljuti McLendona.”
„Isuse Kriste, Isuse Kriste”, prošaptao je drugi.
„Misliš li, da ju je stvarno?” rekao je prvi.
II

Imala je trideset osam ili trideset devet godina. Živjela je u maloj

brvnari sa svojom majkom, koja je bila invalid, i s mršavom, bolesno
žutom, ukočenom tetom, gdje bi se svakoga jutra između deset i
jedanaest pojavljivala na trijemu u noćnoj kapici, obrubljenoj čipkom i
sjedila bi, ljuljajući se na trijemu sve do podne. Nakon ručka bi
prilegla malo, dok se poslije podne ne bi malo ohladilo. Tada bi, u
jednoj od tri ili četiri nove svilene haljine, koje bi kupila svakog ljeta,
otišla u grad da provede poslijepodne u dućanima s drugim
gospođama, gdje bi dodirivale stvari i kukale nad cijenama, hladnim,
nezainteresiranim glasovima, bez ikakve namjere da nešto kupe.
Poticala je od poznate porodice - ne od najbolje u Jeffersonu, ali
prilično dobre - i još uvijek je u izvjesnoj mjeri izgledala normalno,
vladajući se vedro, pomalo divlje, oblačeći se u svijetle boje. Kad je
bila mlada imala je vitko, živo tijelo i neko teško veselje, koje joj je
omogućilo da za izvjesno vrijeme bude na čelu gradskog društvenog
života, onako, kao što je priličilo srednjoškolskim zabavama i
crkvenim društvenim sastancima njenih suvremenica, dok su svi još
bili dovoljno djeca da budu klasno nesvijesni.
Ona je bila posljednja, koja je shvatila da gubi tlo pod nogama;
da oni, između kojih je bila nešto svjetliji i jači plamen od bilo kojeg
drugog, počinju shvaćati zadovoljstvo snobizma - muški - i
osvećivanja: - ženski. Tada je njeno lice počelo dobivati onaj svijetli,
divlji izgled. Još uvijek je dolazila na zabave na sjenovitim
trijemovima i ljetnim travnjacima, kao maska ili zastava, s onim
izrazom bijesnog poricanja istine u očima. Jedne je večeri na nekoj
zabavi čula kako neki dječak i dvije djevojčice, njeni školski drugovi,
govore. Nikada više nije prihvatila nijednog poziva.
Promatrala je djevojke s kojima je izrasla, kako se udaju, osnivaju
domove i dobivaju djecu, ali nijedan joj čovjek nije stalno udvarao,
dok je djeca njenih drugarica nisu počela, nazivati „tetice”, tokom
nekoliko godina, dok su im njihove majke pripovijedale vedrim
glasom, kako je teta Minnie bila popularna kao djevojčica. Tada, ju je
grad počeo viđati kako se u nedjelju poslije podne izvozi s
blagajnikom banke. On je bio udovac od oko četrdeset godina - jako
crven čovjek, koji je uvijek pomalo mirisao ili na brijačnicu ili na
whisky. Bio je vlasnik prvog automobila u gradu, crvenih turističkih
kola; Minnie je imala prvi automobilistički šešir i velo, koje je grad
prvi put vidio. Tada je grad počeo govoriti: „Jadna Minnie.” „Ali ona je
dovoljno stara, da se brine o sebi”, rekli, su drugi. To je bilo onda,
kad je ona počela zahtijevati od svojih starih školskih drugarica da
uče djecu da je ne zovu „tetice”, nego „rođako”.
Već je prošlo dvanaest godina, otkad ju je javno mišljenje svrstalo
među odrasle, i, osam godina od dana, kada je blagajnik otišao u
memphisku banku, vraćajući se svakog Božića na jedan dan, koji bi
provodio na godišnjim zabavama neženja u lovačkom klubu na rijeci.
Iza svojih zastora, susjedi bi promatrali zabavu, i tokom božićne
posjete pričali bi joj o njemu, o tome, kako su čuli, da napreduje u
gradu, potajno promatrajući sjajnim očima njeno divlje, vedro lice.
Obično bi se do tog sata u njenom domu osjećao miris whiskya.
Donosio ga joj je neki momak, činovnik u prodavaonici sode:
„Naravno: ja ga kupujem za staru. Mislim, da i ona ima pravo da se
malo pozabavi.”
Njena majka je ograničila svoje kretanje potpuno na svoju sobu;
sablasna tetka je vladala kućom. Na toj pozadini Minniene svijetle
haljine, njeni besposlični i prazni dani, sve je to imalo osobinu neke
bijesne nestvarnosti. Navečer bi sad izlazila samo sa ženama,
susjedama, i to u kino. Svakog poslijepodneva bi se obukla u jednu
od novih haljina i otišla sama u grad, gdje su se njene mlade
„rođake” već šetale u kasna poslijepodneva (sa svojim delikatnim
svilenim rukama i uskim nespretnim tijelom, svijesne svojih bokova,
priljubljujući se jedna uz drugu ili vičući i kikotajući u društvu s
dječacima kod trgovine sode, kad bi ona prošla i produžila uz
nanizane izloge trgovina, gdje su pred vratima sjedili besposleni
ljudi, koji je više nisu niti slijedili pogledom.
III

Brijač je žurno poletio niz ulicu, gdje su rijetka, svijetla okružena

kupcima bliještala u ukorenoj i strašnoj nepokretnosti u beživotnom
zraku. Dan je zamro u baršunastoj prašini: iznad mračnog trga,
pokrivenog poleglom prašinom kao mrtvačkim plaštem, nebo je bilo
jasno kao unutrašnjost brončanog zvona. Pod istočnim horizontom
naslućivao se dvaput ulašteni mjesec.
Kad ih je dostigao, McLendon i još trojica ulazili su u automobil,
parkiran u slijepoj ulici. McLendon je sagnuo svoju debelu glavu,
gledajući ispod oka. „Promijenio si mišljenje, zar ne?” rekao je.
„Prokleto dobra stvar; bogami, sutra kad ovaj grad sazna, kako si
noćas govorio...”
„Hajde, hajde”, rekao je drugi bivši vojnik. „Hawkshaw je dobar
čovjek. Hajde, hajde, Hawk, uskoči.”
„Will Mayes nikada to ne bi učinio, dečki”, reče brijač. „Ako je to
itko učinio. Pa, vi znate dobro, kao i ja da nema grada, koji ima bolje
Crnce od nas. I vi znate, kako žene misle o ljudima stvari, za koje
nemaju nikakva razloga a osim toga gospođica Minnie...”
„Naravno, naravno”, reče vojnik. „Samo ćemo s njim malo
porazgovarati, to je sve.”
„Vraga ćemo razgovarati”, reče Butch. „Kad svršimo s...”
„Začepi, tako ti boga”, rekao je vojnik. „Zar hoćeš da svi u
gradu...”
„Reci im, bogati”, reče McLendon. „Reci svakome od tih kujinih
sinova, koji puštaju da bijelu ženu...”
„Hajdemo, hajdemo. Evo i drugih kola.” Drugi automobil je cvileći
doklizio iz oblaka prašine do ulaza u slijepu ulicu. McLendon je
pokrenuo svoj automobil i pošao naprijed. Prašina je kao magla
ležala na ulicama. Ulična svijetla su visjela kao u vodi. Izvezli su se
iz grada.
Izbrazdana cesta zaokretala je pod pravim kutovima. I nad njom
je visjela prašina, kao i nad cijelom zemljom. Tamna zgrada ledane,
gdje je Crnac Mayes bio noćni čuvar, ocrtavala se prema nebu.
„Dobro bi bilo da se ovdje zaustavimo, zar ne?” rekao je vojnik.
McLendon nije odgovorio Pritjerao je kola i naglo ih zakočio, dok su
farovi osvjetljavali goli zid.
„Slušajte, momci”, reče brijač „ako je ovdje, zar to ne dokazuje,
da nije ništa učinio? Zar ne? Da je to on, pobjegao bi. Zar ne
shvaćate da bi pobjegao?” Stigao je i drugi automobil i stao.
McLendon je izašao, a Butch je doskočio do njega. „Slušajte,
momci”, reče brijač.
„Zgasnite svijetla”, reče McLendon. Spustila se nepokretna tama.
Nije se čulo ni zvuka, osim dahtanja njihovih pluća, koja su tražila
zrak u gustoj prašini, u kojoj su živjeli već dva mjeseca; tada se
začuje udaljivanje McLendonovih i Butchovih koraka, a trenutak
kasnije McLedonov glas: „Will!... Will!”
Pod crtom istočnog horizonta blijedo se krvarenje mjeseca
povećalo. Podigao se malo iznad obzorja, posrebrujući zrak i
prašinu, tako da se činilo, da oni dišu i žive u zdjeli rastopljenog
olova. Nije bilo zvuka noćnih ptica niti insekata, niti jednog zvuka
osim njihovog disanja i jedva čujnog pucketanja u metalnim
dijelovima automobila, koji su se stezali. Na mjestima, gdje su se
njihova tijela doticala, činilo se, da se suho znoje, jer se činilo, da
uopće nema tečnosti. „Kriste”, reče neki glas.
Ali nisu se ni maknuli, dok sprijeda iz tame nisu počeli dolaziti
nejasni glasovi; onda su izašli i napeto su čekali u nepomičnoj tami.
Čuo se još jedan zvuk: udarac, piskutavo ispuštanje daha i kako
McLendon kune ispod glasa. Još su jedan trenutak stajali, a onda su
potrčali naprijed. Trčali su, zapinjući, u gomili, kao da od nečega
bježe. „Ubij ga, ubij, kujinog sina”, prošaptao je neki glas. McLendon
ih je vratio natrag.
„Ne ovdje”, rekao je. „Stavite ga u automobil.” „Ubij ga, ubij crnog
sina”, promrmljao je glas. Dovukli su Crnca do kola. Brijač je stajao
uz automobil. Osjećao je kako se znoji i znao je, da će mu pozliti u
želucu.
„Što je, šefovi?” rekao je Crnac. „Nisam ništa učinio. Tako mi
boga, gospodine John.” Netko je izvadio lisice. Zaokupljeno su se
bavili Crncem, kao da je on neki stup, šutljivi, zaposleni, zaplećući se
jedan drugom pod noge. On je dopustio da mu stave lisice, brzo
prebacujući pogled od jednog nejasnog lica do drugog nejasnog lica.
„Tko je sve ovdje, šefovi?” rekao je, naginjući se, da zaviri u lica, dok
nisu osjetili njegov dah i namirisali vonj njegova znoja. Izgovorio je
ime ili dva. „Što kažete, što sam učinio, gospodine John?”
McLendon je trzajem otvorio vrata automobila. „Ulazi”, rekao je.
Crnac se nije ni maknuo. „Što ćete učiniti sa mnom, gospodine
John? Nisam ništa učinio. Bijeli ljudi, šefovi, nisam ništa učinio,
kunem se pred bogom.” Izrekao je još jedno ime.
„Ulazi”, reče McLendon. Udario je Crnca. Drugi su šištavo
ispustili suhe dahove i nasumce ga udarali i on se okrenuo i prokleo
ih i mahnuo svojim okovanim rukama prema njihovim licima zviznuo
brijača po ustima, pa ga je brijač udario. „Bacite ga unutra”, reče
McLendon. Oni su ga ugurali. Prestao se boriti i ušao je i mirno
sjedio, dok drugi nisu zauzeli svoja mjesta. Sjedio je između brijača i
vojnika, povlačeći svoje udove tako, da ih ne dotakne, dok su mu oči
neprestano i brzo prelazile s lica na lice. Butch se prihvatio za
automobil, stojeći na stepenici. Automobil je krenuo. Brijač je
njegovao svoja usta maramicom.
„Što je, Hawk?” reče vojnik.
„Ništa”, reče brijač. Opet su došli na cestu i okrenuli suprotnim
pravcem od grada. Druga su kola zaostala u sumraku. Oni su
produžili, ubrzavajući sve više; posljednji rub kuća ostao je iza njih.
„Prokletstvo, on smrdi”, reče vojnik.
„Udesit ćemo mi već to”, reče trgovački putnik, koji je sjedio na
prednjem sjedištu kraj McLendona. Na stepenici Butch je sipao
kletve u vruće nalete zraka. Brijač se iznenada nagnuo naprijed i
dotaknuo McLendonovu ruku.
„Pusti me van, John”, reče on.
„Iskoči, crnoljupče”, reče McLendon, ne okrećući glave. Brzo je
vozio. Iza njih su u prašini sjali farovi drugog automobila i činilo se,
da svijetlo nema izvora. McLendon je zaokrenuo uskom cestom. Bila
je izbrazdana od neupotrebljavanja. Vodila je do neke zapuštene
ciglane - niza crvenkastih gomila zemlje i cisterni bez dna, ispunjenih
korovom i povijušama. Nekad se taj predio upotrebljavao za pašu,
dok jednog dana vlasniku nije uzmanjkala mazga. Premda je dugo
vremena pažljivo pretraživao cisterne dugim štapom, nije čak mogao
naći ni dna, a kamoli mazgu.
 „John”, reče brijač.
„Skoči van, što čekaš”, reče McLendon, vozeći automobil duž
kolotečina. Kraj brijača, Crnac je progovorio: „Gospodine Неnrу.”
Brijač je sjedio nagnut naprijed. Uski tunel ceste jurio im je u
susret. Njihovo je kretanje sličilo mrtvom pražnjenju peći. Bilo je
hladno, ali potpuno mrtvo. Automobil je skakao s brazde na brazdu.
„Gospodine Неnrу”, reče Crnac.
Brijač je bijesno počeo trzati kvaku vrata. „Stani, pazi”, reče
vojnik, ali brijač je već udarcem noge otvorio vrata i popeo se na
stepenicu. Vojnik se nagnuo preko Crnca i pokušao ga zgrabiti, ali
on je već skočio. Automobil je produžio nesmanjenom brzinom.
Brzina ga je zavitlala i udarila njime o prašnjav korov i bacila ga u
grabu. Prašina se dizala oko njega i u oštrom pucketanju suhih
stabljika on je ležao, gušeći se i hvatajući dah, dok druga kola, nisu
prošla i njihov zvuk zamro u daljini. Onda je ustao i počeo šepati, sve
dok nije došao do ceste i okrenuo prema gradu, četkajući odijelo
rukama. Mjesec se popeo, visok i jasan, konačno izvan prašine, i
nakon nekog vremena grad je počeo blistati pod prašinom. Nastavio
je šepati. Zatim je čuo automobile i vidio njihov sjaj kako se
povećava u prašini iza njega i sišao je s ceste i šćućurio se u korovu
dok nisu prošli. McLendonov je automobil sada išao drugi. U njemu
su bila četiri čovjeka, i Butch nije bilo na stepenici.
Oni su produžili dalje; prašina ih je progutala; zvuk i svijetlo su
zamrli. Njihova prašina je neko vrijeme visjela u zraku, ali uskoro ju
je opet upila vječna prašina. Brijač se opet popeo na cestu i nastavio
šepati prema gradu.
IV

Dok se oblačila za večeru te subote navečer, osjećala je kako joj

meso gori u groznici. Ruke su joj drhtale dok je kopčala kukicu i oči
su joj imale grozničav izgled, i kosa se kruto pucketajući nije
pokoravala češlju. Još dok se oblačila, prijateljice su došle po nju i
sjedile su, dok je ona oblačila svoje najbolje donje rublje i čarape i
novu svilenu haljinu. „Jeste li dovoljno jaki, da izađete?” rekle su
svijetlih očiju, tamnog sjaja. „Kad bude prošlo izvjesno vrijeme i kad
se budete oporavili od udarca, morate nam ispričati što se dogodilo.
Što je rekao i učinio, sve.”
U lisnatoj tami, dok su hodali prema trgu, počela je duboko disati,
kao kad se plivač priprema na skok, dok se nije prestala tresti. Njih
četvero je polako hodalo, što od strahovite vrućine, a što od obzira,
prema njoj. Ali kad su se približili trgu, ona je opet počela drhtati,
hodajući uzdignute glave, ruku ukočenih, osjećajući mrmljanje
njihovih glasova oko sebe, dok su joj oči grozničavo blistale.
Došli su na trg, ona u sredini grupe, izgledajući krhka u novoj
haljini. Još je više drhtala. Hodala je sve polaganije, kao što djeca
jedu sladoled, uzdignute glave i svijetlih očiju na divljoj zastavi lica,
prolazeći kraj hotela i kraj trgovačkih putnika, koji su bez kaputa
sjedili na stolicama po pločniku, ogledavajući se za njom: „To je ona,
vidiš? Ona u ružičastoj haljini u sredini.” „Je l’ to ona? Što stu učinili s
Crncem? Jesu li ga...?” „Naravno. S njim je u redu.” „U redu je, a?”
„Naravno. Krenuo je na mali put.” Onda kraj apoteke, gdje su čak i
mladi ljudi, besposličareći nа vratima, prstom dodirnuli šešir i očima
slijedili micanje njenih bokova i nogu, dok je prolazila.
Nastavili su, prolazeći kraj podignutih šešira gospode, iznenada
prekinutih razgovora, punih poštovanja, zaštitničkih. „Vidiš li?”
prijateljice bi govorile. Njihovi su glasovi zvučali kao dugi uzdasi
piskavog oduševljenja. „Nema nijednog Crnca na trgu. Niti jednog
jedinog.”
 Stigli su do kina. Izgledalo je kao minijaturna vilinska zemlja,
osvijetljenog predvorja i zidova, na kojima su visjele litografije života
zaustavljenog u svojim strašnim i lijepim promjenama. Usne su joj
počele treperiti. U mraku, kad je film počeo, bit će sve u redu: moći
će zadržati smijeh, tako da se ovo ne otrca tako brzo i tako skoro. I
tako je ona projurila kraj lica, koja su se okretala za njom, kraj
prigušenih glasova zaprepaštenja, i oni su zauzeli svoja stalna
mjesta, s kojih je mogla vidjeti prolaz između sjedala prema
srebrnastom svijetlu i mladiće i djevojke kako dolaze dvoje i dvoje
kroz to svijetlo.
Svijetla su se utrnula; platno se posrebrilo, i uskoro se život
počeo odmotavati, lijep i strastven i tužan, dok su mladići i djevojke
još uvijek ulazili, namirisani, pipkajući u polumraku; njihova
udvostručena leđa su se ocrtavala nježno u silueti, njihova vitka,
hitra tijela nespretna, božanski mlada, dok se s druge strane srebrni
san neprestano razvijao, neizbježiv. Počela se smijati. Pokušavajući
da se suzdrži, izazvala je još više buke; glave su se počele okretati.
Njene su je prijateljice povele van, dok se još uvijek smijala, i ona je
stajala na pločniku, smijući se, visokim napregnutim smijehom, dok
nije prišao taksi i one su joj pomogle da uđe.
Svukle su joj srebrnu svilu i najbolje donje rublje i čarape i
spremile je u krevet i obložile joj sljepoočice tučenim ledom i poslale
po liječnika. Bilo ga je teško naći i tako su je one njegovale
prigušenim uzvicima, mijenjajući led i gladeći je lepezom. Dok je led
bio svjež i hladan, ona bi se prestala smijati i neko bi vrijeme mirno
ležala samo malo jecajući. Ali uskoro bi smijeh opet prasnuo, i njen
glas je vrištao.
„Ššššsš! Ššššššššššš!” rekle su one, mijenjajući vrećicu leda,
popravljajući joj kosu, tražeći u njoj sjedine „jadna djevojka”. A onda
bi rekle jedna drugoj: „Mislite li, da se išta dogodilo?”, dok su njihove
oči tamno sjale, tajno i saučesno. „Ššššššš! Jadna djevojka! Jadna
Minnie!”
V

Bila je ponoć, kad se McLendon dovezao do svoje uredne nove

kuće. Bila je uredna i svježa kao ptičji kavez i gotovo isto toliko mala,
obojena čistom zelenom i bijelom bojom. Zaključao je automobil,
popeo se na trijem i ušao. Njegova je žena ustala sa stolice pokraj
svjetiljke za čitanje. McLendon je stao u sredini sobe i zurio u nju,
dok ona nije spustila oči.
„Pogledaj na sat”, reče on, podižući ruku, pokazujući. Stajala je
pred njim, spuštena lica, držeći u ruci magazin. Lice joj je bilo blijedo,
napeto, umorno. „Zar ti nisam govorio, da ne bdiješ ovako, da me ne
čekaš, dok dođem?”
„John”, rekla je ona. Spustila je magazin. Podignuvši se malo na
prste, zurio je u nju svojim vrućim očima, svojim znojnim licem.
„Zar ti nisam govorio?” Pošao je prema njoj. Ona je podigla oči.
Uhvatio ju je za rame. Bespomoćno je stajala, gledajući ga.
„Nemoj, John. Nisam mogla zaspati... Vrućina... Nešto. Molim te,
John, boli me.”
„Zar ti nisam govorio?” On ju je ispustio i pola udario, pola gurnuo
na stolicu i ona je ležala na njoj i promatrala ga mirno kako izlazi iz
sobe.
On je prošao kroz kuću, skidajući košulju, i izašao na tamni,
zastrti trijem s druge strane kuće, stao, obrisao košuljom glavu i
ramena i odbacio je. Izvadio je pištolj iz stražnjeg džepa hlača i
položio ga na stol pokraj kreveta, i sjeo na krevet i skinuo cipele i
ustao i skinuo hlače. Opet se oznojio, i sagnuo se i bijesno počeo
tražiti košulju. Konačno ju je našao i opet izbrisao tijelo, i naslonivši
se tijelom na prašan zastor, stajao je teško dišući. Nije bilo ni
pokreta, ni zvuka, čak se nije čuo niti kakav kukac. Činilo se da
tamni svijet leži ubijen pod hladnim mjesecom i ukočenim
zvijezdama.
WILLIAM FAULKNER

William Faulkner se rodio 1897. u mjestu Oxford u državi

Mississippi. Zanimanjem je bio sve i sva, od običnog ložača do
slavnog književnika, ali svaki je svoj posao radio s podjednakim
entuzijazmom i fanatičnošću. Porijeklom Južnjak, posve je drukčiji od
svojih pisaca-suvremenika Hemingwaya, Dos Passossa,
Cummingsa, kao čovjek i kao pisac. Nije bio uvjereni „literat”, kao što
su oni bili i književnost mu nije bila utočište pred poslijeratnim
razočaranjem. On je tradicionalist i vezan je kao ličnost za gorku,
aristokratsku, plantažersku tradiciju dubokog Juga, a kao pisac na
manje poznatu južnjačku literaturu, tako da se karakteristike pisaca
izgubljene generacije niukoliko ne odnose na njega. On stoji po
strani najbliži možda Thomasu Wolfu, zatvoren u svoj posebni,
mračni svijet, u kojem vlada užas, propadanje, trulež i bezizlaznost.
U njegovom svijetu jedini su ljudi Sartorisi (ime porodice, koja se
pojavljuje u mnogim njegovim romanima i koje predstavlja propalu
južnjačku aristokraciju) ili Snopesi (mali, nepošteni trgovci, prljavi
sitni novčari i nezdravo ambiciozni siromašni bijelci). Faulkner je
mizantrop, povučeni razočarani južnjački gentleman, koji gleda svijet
oko sebe vrlo crno i koji u propadanju rodnog Juga vidi propadanje
cijelog svijeta.
Faulkneru je jedini problem Jug i ljudi Juga i oko te svoje
zatvorenosti Faulkner je spleo niz fabula, izgradio cijelu mrežu
porodica i mjesta, izmišljenih imena i ličnosti, događaja i sukoba, koji
se isprepleću u njegovim romanima. Područje na kojem se radnja
romana zbiva toliko je maleno i toliko ga je Faulkner točno opisao,
da su neki kritičari nacrtali geografsku mapu, koja prikazuje izmišljeni
dio Juga - Faulkneriju! Lica jednog romana prelaze u drugi, mijenjaju
se s vremenom, događaji iz jednog djela spominju se u nekoliko
romana kasnije, a često se djeca ili unuci nekog čovjeka pojavljuju
opet na mjestu gdje je on živio davno prije u prvom romanu.
 Na taj način Faulknerov opus predstavlja unatoč svojoj brojnosti i
raznolikosti jednu sagu - sagu o dubokom Jugu, sagu, koja po
opsežnosti svoje zamisli podsjeća na Balzaca, po snazi emocija,
koje razdiru njegove junake, na Dostojevskog, a po invencioznosti i
suvremenom tretmanu na Јоусеа.
Međutim je Faulkner daleko od svih njih, ličan, zatvoren,
neliteraran, kao da piše svoju ispovijed. Istovremeno mrzeći i voleći
Jug, podižući mu spomenik i razarajući u prašinu posljednje dobre
uspomene, Faulkner se posve utopio u svojoj temi, tako da su mnogi
kritičari postavili pitanje granice, što je tu književnost, a što lično
razračunavanje sa samim sobom.
Izgradio je svoj vlastiti izraz, posvema naročit, ali izraz koji nema
sljedbenika u suvremenoj literaturi. Stil mu je prenakićen s mnogo
arhaičnih riječi, katkada staromodan, patetičan i nesklapan. S
velikom se tečnošću služi dugim verbalističkim čipkastim frazama,
punim neobičnih i nerazumljivih izraza, tako da su mu gotovo sva
djela, osim prvog poznatog polugangsterskog romana Sanctuary,
gotovo nečitka.
Svi se njegovi romani odigravaju u mračnoj, nezdravoj,
abnormalnoj atmosferi, degeneriranosti i smrti. I onda, kad se čini da
se zalaže za pravednost i čovjeka, kao u Suhom septembru,
Faulknera mnogo više interesira neljudska surovost događaja, njihov
normalni tok, unatoč skrivenom užasu. I onda, kad se čini da
analizira prošlost kao čovjek koji tek sada shvaća njen smisao, on se
utapa u njoj, kao u Ruži za Emili, tražeći u njoj nezdrave teške mirise
ustajalosti i gnjiloće.
Najvažnija su mu djela Sanctuary (1931, prevedeno i na naš jezik
pod naslovom Svetilište), Sartoris, The Unvanquished, The Sound
and the Fury, As I Lay Dying, Light in August (1932., prevedeno:
Svijetlo u augustu), Absalom! Absalom! Intruder in the Dust
(prevedeno: Uljez u prašinu) i druga.

A. Š.
 Table of Contents
RUŽA ZA EMILY
I
II
III
IV
V
SUŠNI SEPTEMBAR
I
II
III
IV
V
WILLIAM FAULKNER