REFORMACIJA

Ključne riječi: konfesionalna slika Evrope, stanje u katoličkoj crkvi, reformacija, Luter,
Kalvin, Zwingli, protivreformacija

Srednji vijek potresali su oštri sukobi careva, kraljeva i knezova s papom. Bilo je i
crkvenih raskola, ali se ipak ustrajalo pri tomu da postoji jedan pravovaljani papa, jedna prava
crkva Kristova i jedna prava vjera. Ali u europskom kršćanstvu je zavladalo uvjerenje da je
potrebna reforma Crkve, kako njezine glave tako i organa (in capite et in membris), utoliko
prije sto su se papa i Kurija manje bavili dušebrižništvom. Pape su i vjerske stvari obavljali
dobrim dijelom radi novčane zarade. Martin Luther izazvao je tako reformatorski pokret koji je
ubrzo zahvatio čitavu Njemačku a zatim velike dijelove Europe. Međutim, pokret nije nailazio
samo na oduševljeno odobravanje, nego i na otpor. Ogorčene rasprave o vjerskim pitanjima od
tada će se mnogo decenija nalaziti u središtu europske historije, iz spora oko prave vjere
proizašlo je doba vjerskih borba. Njihov je rezultat bio da se dotad jedna i zapadna Crkva
rascjepkala u različite zasebne 4 crkve i vjeroispovijesti (konfesije).

Reformacija i vjerski raskol vremenski se poklapaju s otkrićem prekomorskog svijeta, s

razvitkom novag pogleda na svijet (humanizam, renesansa) i s izgradnjom čvršće moderne
državne uprave (rani apsolutizam). Sve je to izazvalo tako veliki prijelom, da je već i u svijesti
savremenika bila i nastala spoznaja o početku potpuno novog doba. Tu su spoznaju generacije
sačuvale sve do danas: s otkrićima, s renesansom i s Lutherom, koji je oduzeo vjerski monopol
katoličkoj crkvi, počinje europski novi vijek.
Reformacija predstavlja pokušaj da se stvori crkva odgovarajuća društvu. Počela je u
crkvi, a raskolila je zapadno kršćansko društvo. Odvijala se u zapadnoevropskim državama i
tamo ostala. Počela je 1517. godine u Njemačkoj Luterovim tezama koje su tražile da se crkva
očisti od slabosti. Neki smatraju 1525 godinu kao kraj reformacije kada počinje seljački rat a
drugi uzimaju 1555. godinu i Augsburški mir, dok neki uzimaju 1648 godinu i Vestfalski mir.

Početak reformacije u Njemačkoj

Martin Luther je rođen 10. novembra 1483. kao sin malog rudarskog poduzetnika iz
Eislebena u Harzu. Godine 1512. stekao je u Wittenbergu titulu doktora teologije i
neposredno poslije toga postao predavač biblijske teologije na tamošnjem univerzitetu.
Od 1512. do 1517. Luther je stekao temeljit uvid u teološki sadržaj Biblije, posebno
poslanica sv. Pavla. To su ujedno bile godine njegovih odlučujućih vjerskih iskustava.
Dotadašnja kršćanska teologija i praksa, koja je pozivala na kajanje i pokoru i za to obećavala
oprost, nije ga zadovoljavala. Uvidio je da se oprost povezuje s čovjekovom vlastitom
djelatnošću (s "dobrim djelima" i naporima ljudske volje), a kako je božje veličanstvo uzvišeno
a čovjek nemoćan da se oslobodi grijeha, smatrao je tu "isposlovanu pravednost" lažnom i
nedjelotvornom.
O tome je Luther razmišljao izmedu 1511. i 1517. godine. U središtu se našla
opraštajuća milost božija, koju je Luther shvatao kao božiju pravednost. S time je bilo tijesno
povezano njegovo poimanje načina na koji se zbiva opravdanje: prema Lutherovu mišljenju,
milost koja opravdava čovjeka ne mijenja ništa činjenicom da čovjek ostaje grešnikom i stoga
biva odbačen. Traženje unutrašnjeg smisla Pavlove formule "Grešnici i ujedno pravednici"
dovelo je Luthera do toga da razvije svoje glavno učenje o opravdanju, koje je ostalo jedno od
najdubljih protestantskih uvjerenja.
U svim tim tačkama – nesumnjivog spasenja i opravdanju na osnovi vjere, bez
ljudskih djela i jedino iz božje milosti - Lutherovo se učenje razlikovalo od katoličke teologije i
tradicije, a to razlikovanje nije ostalo ograničeno samo na teološko učenje već je postalo
jednom od bitnih crta protestantizma.
Tu spoznaju koju je stekao u dugogodišnjim razmišljanjima Luther je potom nazivao
"evanđeljem" (grč. evangelion = dobra vijest).
Zgražanje nad porocima u Crkvi nije imalo nikakve uloge u Lutherovom unutrašnjem
reformatorskom razvoju; ali svojim poimanjem grijeha, pokajanja, milosti, oprosta i
opravdanja, koje je crpio iz Biblije, postao je odlučan kritičar tadašnjih negativnih pojava i
zastranjenja u Crkvi, i zato je mogao svojim teološkim napadom na davanje oprosta dati znak
za reformaciju.

Lutherovih 95 teza i početak evangelistčkog pokreta.

Prema jednom starom crkvenom učenju Crkva može posredovati pri tome da
grešnik, ako se pokaje dobije oprost od kazne za grijeh. Krajem srednjeg vijeka propovijedalo
se čak da se taj oprost može isposlovati i za pokojnike čije se duše nalaze u čistilištu. Zato se
od 1500. godine mogao u Crkvi uvesti običaj prodavanja oprosta Indulgencija). Luther se
tome usprotivio. Stoga je zatražio da se pitanje oprosta raspravi s teološkog stanovišta i u tu
je svrhu sastavio 95 teza koje je objavio u jesen 1517. U novije vrijeme postalo je sporno je li on
doista te teze pribio na vrata crkve wittenberškog dvorca, kao što se to prije smatralo.
Teze su se bavile pitanjem može li oprost spasiti dušu i usprotivile se lošim prilikama u
Crkvi, ali su indirektno dovele u pitanje Crkvu kao ustanovu. Tako je Luther preko noći
postao popularan i očito stekao autoritet. Uz njegovu ličnost vezale su se nade u socijalnu,
političku i vjersko-crkvenu reformu, što mu je nametalo ulogu vođe. U narednih pet do
sedam godina nakon objavljivanja teza osjećao je da ga nosi opći pokret, i on se, pišući spise
koji su bili svima razumljivi, počeo obraćati najširim krugovima s pozivom za reformaciju.
 Rimska kurija, kojoj su dominikanci prijavili Luthera zbog krivovjerja, otvorila je
protiv njega 1518. godine crkveni proces. Poslije dužih prekida, taj se proces završio s
rezultatom prema kojem se Lutheru zamjeralo pogrešno učenje o oprostu, sakramentima i
primatu pape. U svojoj odluci (buli) papa je Lutheru zaprijetio isključenjem ako svoje teze ne
opozove u roku od 60 dana. Luther ih nije opozvao, nego je bulu s prijetnjom o izopćenju u
Wittenbergu javno spalio (10. decembra 1520). Na to je papa Luthera i njegove pristalice
isključio 3. januara 1521).
Saski vojvoda Georg nagovorio je Luthera u julu 1519. da u Leipzigu raspravlja s odlučnim
pobornikom papinog stanoišta, ingolstadtskim teologom Johannesom Eckom. Tom prilikom
je Luther iznio tvrdnju da ni koncili nisu nepogrešivi, da su doista već i bili u zabludi.
Luther je bio uvjeren da je ponovo otkrio evanđelje u njegovoj prvobitnoj čistoći. Kao doktor
Svetog pisma smatrao je svojom dužnošću da javno nastupa za to evanđelje. Ujedno je postao
simbolom proturimskog osjećaja, koji se bio pobudio posebno zaslugom humanizma.
U Luthera se vremenom oblikovala zamisao temeljite revizije crkvenog uređenja. Nju
je izložio 1520/1521. u svojim čuvenim reformatorskim spisima što su nosili naslove:
Kršćanskom plemstvu njemačke narodnosti: o babilonskom sužanjstvu Crkve: o slobodi
kršćanina, itd.
U spisu upućenom plemstvu on je zatražio od kralja i knezova da reformu Crkve uzmu u
vlastite ruke. Proglasio je duhovnu vlast pape i biskupa nevažećom, jer se ne može opravdati
Novim zavjetom. Isto je taka podvrgnuo oštroj kritici također i tradicionalne vjerske običaje i
ustanove, te preporučio da se oni najvecim dijelom odbace (posebno samostani, hodočašća i
dr.). Pismo kršćanskom plemstvu doživjelo je veliki uspjeh u javnosti: prvo izdanje od 4.000
primjeraka bilo je razgrabljeno u nekoliko dana. Oko 1520. godine činilo se da će se čitava
Njemačka okupiti oko Luthera.

Karlo V. rodio se (24. 2. 1500) kao sin austrijskog i burgundijskog nadvojvode Filipa i
odrastao u burgundijskoj Nizozemskoj. Tu je 1515, postao vladajućim knezom. Godine 1517.
uputio se u Španiju da bi preuzeo vlast nakon smrti kralja Ferdinanda Katoličkog. Ondje je
1519. primio vijest da su ga knezovi-izbornici izabrali za njemačkog cara. Zatim je preko
Nizozemske pošao u Njemačku, i u Aachenu ga je kelnski nadbiskup okrunio kao njemačkog
(rimskog) cara (23. oktobra 1520); od decembra 1520. do maja 1521. on je u Wormsu
predsjedavao svomu prvom državnom saboru (Reichstagu). Karlo je, još prije no što su ga
izabrali, potpisao izbornu kapitulaciju, to jest obvezu da će sve važne odluke donositi u
suglasnosti s kneževima i kneževima-izbornicima. Jedna je odredba nalagala da se svaki
Nijemac prije osude sasluša. To se odnosilo i na Martina Luthera, a sabor je želio da se njegov
slučaj raspravi. Papa je doduše htio da državni sabor osudi Luthera, kao izopćenika, na
progonstvo, bez ikakva međupostupka; ali državni staleži isposlovali su da on ipak bude
pozvan i saslušan.
 Za Luthera, koji je poziv prihvatio, put u Worms u aprilu 1521) bio je trijumfalan.
Međutim, drukčije je raspoloženje vladalo na samom zasjedanju sabora. Ondje su od Luthera
zatražili da svoje učenje opozove. On je zamolio, i dobio, jednodnevni rok za razmišljanje.
Sutradan, 18. aprila on je u čuvenom govoru iznio odbranu svoga učenja i uskratio opoziv sve
dok se njegovo uvjerenje ne pobije jasnim dokazima ill Svetim pismom.
Sabor je izrazio žaljenje što zbog Lutherova odbijanja da opozove svoje učenje ne može a da
ne izvrši papin zahtjev da se Lutheru oduzmu građanska prava i da bude prognan iz
Njemačke; car se opredijelio za staru crkvu. Luther je otputovao, ali ga je saski knez-izbornik
Fridrih Mudri dao prividno oteti i odveo ga u sigurno skrovište u Wartburgu. Ondje je Luther
počeo prevoditi Bibliju.
U Wormsu je prvi put došlo do susreta triju činilaca koji će tokom naredne tri i po decenije
bilo zajednički, bilo u medusobnom sukobu, bitno utjecati na historijske tokove bili su to
Martin Luther i njegov evangelistički pokret, car Karlo V. i državni staleži. O sudbini
Lutherova učenja od tada je odlučivala država. Historijskom scenom Njemačke i susjednih
zemalja na istoku, na sjeveru i na jugu zavladao je evangelističkin pokret.
Poslije sabora u Wormsu car Karlo V. devet je godina izbivao iz Njemačke, a zastupništvo u
samoj Njemačkoj, i na vlasti u nasljednim njemačkim zemljama Habsburgovaca, prenio je na
svoga brata Ferdinanda, smatrajući važnijim da se posveti sukobu s Francuskom, prije svega
oko Burgundije.
U tih devet godina, od 1521. do 1530., reformacija sa našla pod utjecajem državnih staleža. U
posljednjoj instanci odlučivali su teritorijalni poglavari hoće li reformaciju širiti, organizovati
ili suzbijati.

Razvoj reformacije u Njemačkoj i u Europi

Dvadesetih godina 16. st. reformacija je uhvatila korijene i izvan granica Njemačkog
carstva. Lutherovu se učenju otvorila Skandinavija, Pruska, a također i Baltik. Reformacija se
širila i u Francusku, u Ugarsku i Poljsku. Mnoge su zemlje u to doba doživljavale teške,
dijelom i krvave unutrašnje sukobe (Švedska, Danska, Švicarska, Španija).

U to vrijeme Njemačka je proživljavala najburnije razdoblje svoje historije. Propovjednici i

publicisti su svuda s privlačnim tezama agitovali za reformaciju i pozivali na rušenje stare
crkve. Prelom što je nastao s reformacijom donio je promjene u crkvenoj oblasti, ali i na
socijalnom i političkom polju. Njemački slobodni gradovi i švicarski kantonalni gradovi
najvećim dijelom su se bili priklonili reformaciji. Protestantizam je doduše prihvatila i većina
teritorijalnih knezova, ali tek tridesetih godina.

Dok su se seljaci pri obrazlaganju svojih privrednih, pravnih i socijalnih zahtjeva laćali
argumentacije koja se oslanjala na evanđelje, dotle su evangelistički anabaptisti (to su im ime
dali protivnici zbog toga što je prema njihovu učenju krštenje djece nije vrijedilo pa su tražili
ponovno krštenje u vrijeme kad se čovjek svjesno može odnositi prema vjeri) ili baptisti (kako
su kasnije sami sebe nazvali) u svoj program preuzimali društvene i političke zahtjeve.

Anabaptistima i pobunjenim seljacima pridružio se među ostalima i Thomas Münzer (1489-

1525), koji je neko vrijeme bio Lutherov pristalica.

U velikom seljačkom ustanku 1524. i 1525. djelovala je kao pokretačka snaga pored
ekonomskih motiva i ideja crkvene reforme, takoder i želja da se ponovo uspostavi takozvana
"stara pravda". Ustanak je buknuo u znak otpora nastojanjima veleposjednika i zemaljske
gospode da "moderniziraju" proizvodnju i uvedu racionalizaciju - na teret seljaka. Buna se
širila od jugozapada u srednju Njemačku a u maju 1525. zemaljski su je knezovi u krvi
ugušili. Luther, kojeg su seljaci u početku bili proglasili mirovnim sucem, isprva je pozivao na
izmirenje, ali je potom, matrajući bunu bezbožničkom, pozvao knezove da bez milosti pobiju
seljake kao bijesne pse. Uslijed tog distanciranja početni je polet reformacije splasnuo.

Takav preokret potvrđuju dvije činjenice: poslije 1525. utihnule su brošure što su do
tada popularizovale reformaciju.
I Lutheru i pokrajinskim knezovima bilo je u interesu da se ukloni pluralizam evangelizma, i
stoga su oni zajednički suzbijali mnogobrojne evangeličke smjerove što su odstupali od
Lutherova učenja (anabaptisti, zanesenjaci, spiritualisti). Luther je 1528. priznao svom
zemaljskom knezu također i pravo da kao vanredni biskup poduzme mjere za organizovanje
crkve na svom području. Ta vanredna ovlaštenja knezovi su pretvorili u svoje trajno pravo i
uopće proširili obim svojih kompetencija. Tvrdili su kako su oni, kao kršćanski poglavari,
dobili direktno od Boga u zadatak da obavljaju i svjetovnu i duhovnu vlast.
Na državnom saboru u Speyeru 1526. sabor je prepustio odluku o spornim vjerskim
pitanjima budućem koncilu državnih staleža da odluče hoće li na području pod svojom
vlašću uvesti reformaciju ili neće. Taj su zaključak revidirale odluke sabora u Speyeru 1529. i
u Augsburgu 1530.. ali se u u praksi i dalje postupalo prema zaključku iz 1526. Zbog svojega
protesta protiv odluke u Speyeru, evangelički su državni staleži, a zatim i sve pristalice
novog učenja, dobili naziv protestanti".

Pored reformacije koju je pokrenuo Luther, razvio se paralelan pokret u njemačkoj

Švicarskoj. Širio se iz Ziricha, gdje se nalazio njegov osnivač, svećenik Ulrich Zwingli, rodom
iz Toggenburga (1484-1531). Zwingli je studirao u Beču, Tübingenu i Baselu, službovao je u
Glarusu (1506-16) kao župnik, u Einsiedelnu (1516- 18) kao propovjednik, a od početka 1519.
kao propovjednik katedrale u Zürichu. Između 1519. i 1522. u njemu je sazrio reformator,
vjerojatno prilično nezavisno od Luthera. Zwingli se više nego Luther kretao stazama antike i
humanizma. Njega je upozorio na Sveto pismo i upoznao s idejom crkvene reforme Erazmo
Roterdamski. Poput Luthera, i Zwingli je polazio od Biblije, ali je suprotno Lutheru smatrao
da je sadržaj Svetog pisma više duhovne i simboličke nego realističke prirode. Reformacija se
u Zürichu ostvarila relativno brzo, zahvaljujući međusobnoj saradnji Zwinglija i gradske
vlade. Između Züricha i nadležnag biskupa u Konstanci nastao je 1522. godine spor oko
nekog praktičkog pitanja. Zwingli je iskoristio priliku da se protiv crkvene vlasti u Konstanci
pozove na Sveto pismo kao na jedini autoritet u crkvenim stvarima, drugim riječima: da
biskupa proglasi nekompetentnim i napustio je dotadašnju službu, a gradsko je vijeće
posebno za njega otvorilo mjesto katedralnog propovjednika.
Gradska vlada dala je konačan pečat prodoru reformacije kad je za dan 29. februara 1523.
zakazala vjersku raspravu. Generalni vikar iz Konstance, koji se bio odazvao pozivu, osporio
je kompetentnost skupa, ali je gradsko vijeće zatražilo da Zwingli iznese program svoje
reformacije sastavljen u 67 teza ili "zaključnih riječi”. U njemu je on izložio kako da se gradska
republlika Zürich izgradi na temelju riječi božje.
Pored ostaloga, Zwingli je preporučio da se služba božja prilagodi Svetom pismu i da se
mnoge tradicije dokinu; također je izopćenje iz Crkve prenio s biskupske vlasti na političku
(ujedno crkvenu) vlast gradske općine.
Gradska uprava zatim je poslanicom gradskog vijeća obvezala župnike u gradu i okolici da
propovijedaju evangelizam.
Od 1522. do 1531. Zürich se morao razračunavati s tri protivnika: 1. s baptizmom što se razvio
iz protestantizma: 2. s okolnim svijetom u konfederaciji, nadasve s katoličkim prakantonima;
3. s protestantizmom u Njemačkoj, s kojim se Zwingli pokušao ujediniti. U obračunu s tim
snagama Zürich se razvio do bastona reformacije u njemačkoj Švicarskoj. Zwingli je stekao
simpatije u gornjonjemačkim gradovima Carstva, koji su, poput zemaljskog grofa Filipa
Hessenskog, težili ujedinjenju švicarske i njemačke reformacije. Ali najprije je trebalo da se
Luther i Zwingli slože kod pojma pričesti. Luther je učio: hleb jeste tijelo Kristovo, a Zwingli:
kruh znači tijelo Kristovo. Hessenski grof pozvao je oba reformatora u Marburg na vjerski
razgovor. U oktobru 1529. oni su se sastali, ali se oko shvaćanja sakramenata nisu
sporazumjeli. Putevi Luthera i Zwinglija se od tada razilaze.
Zwingli je u Švicarskoj, naprotiv, izazvao konfrontaciju. Godine 1531. pokušao je mobilizirati
evangeličke kantone u zajednički rat protiv pet mjesta u unutrašnjosti. Kad je taj pokušaj
propao, Zwingli je nagovorio Zürich da blokira unutrašnju Švicarsku. Pokazalo se da je i to
promašaj, ali je katoličkim kantonima neprestani pritisak dojadio, pa su oni objavili rat
Zürichu. Zuriške trupe sukobile su se sa snagama pet mjesta kod Kappela, i tu su 11. oktobra
1531. bile do nogu potučene. Na strani Züricha u borbi su izgubila život 22 svećenika, među
njima i reformator Zwingli.

Smrt Zwinglija i poraz u takozvanom drugom kappelskom ratu označili su preokret u

švicarskoj refomacije. Zwingli je bio namjeravao reformirati čitavu Švicarsku, i podvrgnuti je
zajedničkom vodstvu Ziricha i Berna. Drugi zemaljski mir u Kappelu, koji su Zürich i Bern
1531. sklopili s pet mjesta, stvorio je, medutim, državnopravni temelj za koegzistenciju
protestanata i katolika u konfederaciji i uspostavio vjerske odnose što su se gotovo bez
promjene održali do danas.
Zürich se odvojio od njemačke reformacije, ali se ujedinio s Calvinovim reformatorskim
pokretom koji je potekao iz Ženeve, sklopivši s njim 1549. Consensus Tigurinus. Tom su se
sporazumu priključili i ostali evangelički kantoni, pa je nastala unija svih protestanata
konfederacije. Posredstvom te unije, njemačka je Švicarska uspostavila tješnje veze sa
zapadnoeuropskim kalvinizmom. Tako je protestantizam u konfederaciji, i pored svog
"skučenog kantonalnog duha" poprimio europske crte.
Samo nekoliko godina kasnije nego u Skandinaviji, crkveni je preokret otpočeo i u
Engleskoj. Povod mu je bila osobna afera kralja Henrika VIII. (1509-47). On se negdje od 1526.
godine želio rastaviti od svoje supruge Katarine Aragonske i oženiti lijepom mladom
dvorskom damom Anom Boleyn. U tu je svrhu naložio svom prvom ministru, kardinalu
Wolseyu, da u pape isposluje poništenje njegova prvog braka. Kada Wolsey to nije priveo
kraju onako brzo kao što je Henrik Želio, stvar je uzeo u ruke sam kralj, i pri tomu upotrijebio
parlament.
Prema savjetu svog novog prvog ministra Thomasa Cromwella, Henrik je isposlovao da
parlament između 1529. i 1534. izglasa više zakona prema kojima su se ovlasti, stečena prava
i prihodi klera i pape u pogledu Engleske ukidali, a od klera su se istovremeno utjerivala
davanja u korist kraljevske blagajne. Kralj je 1532. za nasljednika preminulog canterburyjskog
nadbiskupa imenovao evangeličkog teologa Thomasa Cranmera, i njemu dao da osnuje
duhovno sudište. On je poslije toga u roku od 14 dana proveo proces o rastavi onako kao što
je želio kralj: Henrikov brak bio je poništen. On se ubrzo oženio Anom Boleyn, s kojom se već
bio potajno zaručio. 1533. Ana mu je rodila kćerku koja će kasnije doći na prijestolje kao
kraljica Elizabeta I. Henrik je, uz pristanak parlamenta, englesku Crkvu 1534. potpuno
odvojio od Rima: konačno je obustavio sva davanja papi, duhovno sudstvo je osamostalio od
Rima i svojim biskupima zabranio svaki dodir s papom. Zakonom o vrhovništvu sebe je u
jesen 1534. podigao do crkvenog poglavara Engleske koji je odgovoran jedino Kristu. Tako je
kralj preuzeo sve papine punomoći unutar Engleske, uključujući i odlučivanje u posljednjoj
instanciji o dogmi i liturgiji. Redovne svećeničke funkcije Henrik je prepustio kleru.
U međuvremenu je papa Klement VII. (1523- 34) proglasio da je prvi brak Henrika VIII.
valjan. To je pobudilo kralja da pogodnim zakonima (koje je donio parlament) zatraži od
svojih podanika zakletvu na zakon o vrhovništvu. Tako je doveo engleske katolike u težak
položaj: oni su morali zatraženom zakletvom otkazati papi crkvenu podložnost - ili biti
smaknuti kao veleizdajnici. Najveći dio biskupa, svećenika i laika položio je zakletvu; samo
su malobrojni to odbili i stoga izgubili život, među njima bivši lord kancelar Thomas More
(Morus) i biskup od Rochestera John Fisher, obojica prijatelji Erazmovi, i poput njega
istaknuti humanisti.
Henrik VIII. nije htio uvesti evangelistčku reformaciju, nego je želio osnovati englesko
državno katoličanstvo, slobodno od Rima. Tokom kasnog 16. st. iz tog se državnog
katoličanstva poslije nekoliko promjena razvila pod kraljicom Elizabetom I. anglikanska
Crkva, kao treći glavni oblik europskog protestantizma: Ona je prema vani zadržala katoličko
ruho, ali je u njenu vjeronauku prodrlo mnogo protestantskih nazora. Ta se Crkva, doduše, u
mnogome ponašala tako konzervativno da je ubrzo došla u sukob s kalvinizmom i
slobodnijim protestantskim smjerovima. Taj sukob doveo je do velike engleske revolucije od
1640. do 1649. godine.
Sudeći prema ličnim crtama, Henrik VIII. nije bio simpatičan; nekoliko svojih saradnika
(među njima Thomasa Cromwella) i dvije svoje žene iz kasnijih brakova, jedna od njih bila je
Ana Boleyn) dao je smaknuti, a svoju je prvu ženu ponižavao. Pa ipak je on bio popularan.
Brinuo se za ekonomske interese srednjeg staleža, unapređivao je trgovinu i pomorski
promet, a Englesku je držao po strani od europskih zapleta. Ali popularan je bio iznad svega
zato što je radi svake važnije odluke sazivao parlament. Dok su gotovo svuda u Europi
vladari težili potpunoj samovlasti, apsolutizmu, dotle se u Engleskoj s praksom Henrika VIII.
i kasnije Elizabete I. utirao put sudjelovanju predstavnika staleža u vlasti.

Calvin i njegov reformatorski rad u Ženevi. Dok je protestantizam u Njemačkoj, Skandinaviji

i nekim dijelovima Istočne Europe polazio od Luthera, dotle se evangelistčko kršćanstvo u
Zapadnoj Europi oslanjalo uglavnom na učenje Calvina.
Jean Calvin (1509-64) potjecao je iz sjeveroistočne Francuske (Noyon), studirao je filozofiju,
teologiju, posebno pravo i već se u svojim mladim danima odlikovao blistavim darom stiliste
i pravnika-logičara. U toku studija Calvin se upoznao s Lutherovim spisima, a oko 1530. on
se, kao što je izjavio u starosti, "iznenada obratio, pa je 1534. pobjegao iz Francuske, gdje su
protestanti bili progonjeni. Od 1535. boravio je u Baselu, i ondje napisao sažetu skicu
kršćanskog učenja (Institutio religionis Christianae) kojom je sebi ubrzo pribavio svjetsku
slavu. Drugo izdanje djela, jako prošireno, postalo je glavnim priručnikom reformiranog
protestantizma.
Calvin je 1536. došao u Ženevu i ostao ondje do kraja života, izuzevši trogodišnje progonstvo
u Strasbourgu (1538-41). Reformirao je grad pretvarajući ga u "protestantski Rim”, u
duhovno središte jednog od glavnih oblika protestantizma, naime reformizma ili kalvinizma,
koji je on osnovao. Od 1542. Calvin je reformirao Crkvu u Ženevi. Dotadašnju katoličku
službu božju izmijenio je mnogo više nego Luther: ukinuo je oltar, svijeće, slike i crkveni
nakit, u središte bogoslužzja stavio je propovijed i uokvirio je pjevanjem psalama i
molitvama. Kalvin je u skladu sa Svetim pismom, stvorio tip crkvenog ustrojstva koji je
postao karakterističnim za reformirani protestantizam: to je ustrojstvo polazilo od općine kao
institucije koja nosi Crkvu; njezini organi bili su pastori, učitelji, đakoni i starješine, uz to kao
upravna instancija konzistorij sastavljen od pastora i starješina.
U oblasti vjeronauka Calvin je stavio u središte učenje o predestinaciji (predodređenju)
čovjeka za vječno blaženstvo odnosno vječno prokletstvo. Ta je predestinacija, zajedno s
Calvinovim poimanjem prčcesti kao duhovne realnosti, postala povijesno aktivnom oznakom
razlike izmedu kalvinizma i luteranstva.
Calvin je vrlo teško pretvarao svoj crkveni poredak u praksu; to je postigao tek 1555., kad su
u sastavu gradske vlade Ženeve zadobili većinu njegove pristalice. Kalvinizam se bio jako
raširio u posljednjem desetljeću Calvinova života, a o tomu svjedoči i njegova obimna
korespondencija gotovo sa čitavom Europom.

Za razliku od luteranstva, kalvinizam je poprimio vrlo širok medunarodni karakter. Ženeva

je u Calvinovo vrijeme postala stjecištem vjerskih izbjeglica, ali i središtem izobrazbe
evangeličkih teologa.
Sporazum između Ženeve i Züricha 1549. pogodovao je nastanku nacionalne protestantske
Crkve konfederacije koja se od 1566. temeljila na vjeronauku takozvane Druge helvecijske
konfesije.
U Poljskoj i Litvi kalvinizam je poslije znatnih početnih uspjeha podlegao bržoj regeneraciji
katoličanstva. U Ugarskoj i Sedmogradskoj on se trajno ukorijenio. Dok se u Njemačkoj
uzmogao probiti samo u nekim zapadnim krajevima, dotle je u Nizozemskoj, Škotskoj i
Francuskoj postao glavnim učenjem evangelizma, a jaku je poziciju povrh toga zadobio među
takozvanim nonkonformistima u Engleskoj; ondje su se njemu obratili puritanci i
independentisti (uglavnom predstavnici građanstva), koji su u 17. st. igrali vodeću ulogu u
borbama izmedu kralja i parlamenta.
Kalvinizam se uopće upletao u borbe oko podjele državne vlasti, na primjer u Škotskoj,
Engleskoj, Nizozemskoj i Austriji, pa je taka stekao i simpatije svjetske javnosti. Poslije
hugenotskog rata (1562-98) kalvinizam je u Francuskoj uživao građansku toleranciju (koju je
kralj Henrik IV. bio propisao Nanteskim ediktom 1598). Ulogu Ženeve, duhovnog središta,
preuzela je u 17. st. Nizozemska.

Njemačka od 1530. do 1555. godine

Karlo V. i protestanti 1530-46; Augsbur-ška konfesija, vjerski razgovori i priprema koncila.

Od 1530. do 1555. u Njemačkoj je trajala žilava borba izmedu cara i staleža oko priznavanja
protestantizma na državnom nivou. Car je kao svjetovni poglavar kršćana živo želio obnoviti
jedinstvo krćanskog svijeta. To je nalagao i njegov politički interes. Bio je u načelu pripravan
priznati luterane ako oni popuste u nekim tačkama vjerovanja koje su odstupale od
katoličkog učenja. Radi rasprave o tome, car je za proljeće 1530. sazvao državni sabor u
Augsburgu, a sudjelovao je na njemu i osobno, nakon što je prije toga mirom u Cambraiu
1529. okončao svoj drugi rat s Francuskom i dobio Milano, a zatim 24. februara 1530. u
Bologni primio od pape Klementa VII. carsku krunu rimsko-njemačkog cara.
Protestanti iz redova njemačkih državnih staleža u Augsburgu su izložili vjeronauk koji je
sastavio Philipp Melanchthoh, istaknuti suradnik Lutherov i vjerodostojni tumač njegove
teologije. Posredstvom tog vjerskog nauka (Confessio Augustana), koji je odobrio sam Luther,
protestanti su htjeli dokazati kako je njihova vjerovanje u skladu s katoličkim učenjem ako se
ovo tumači na ispravan način. Car je zatražio da vjeronauk ispita katolička teološka komisija.
Rezultat njezina rada bio je doduše negativan {Confutatio}, ali cara to nije obeshrabrilo, nego
je on odredio da stručnjaci obiju vjerskih stranaka povedu razgovore o spornim tačkama, s
ciljem da se postigne sporazum. Pregovarači su se sporazumjeli oko mnogih tačaka, ali ne i
svih, pa je pokušaj propao upravo uslijed onoga što je ostalo neriješeno. Katolička većina
državnog sabora donijela je u novembru 1530. zaključak prema kojemu su protestanti trebali
izruciti sva sekularizirana crkvena dobra i vratiti ih katoličkoj Crkvi. U odgovor, protestanti
su udružili svoje oružane snage sklopivši Schmalkaldenski savez, spremni da se odupru
svakoj provedbi odluke državnog sabora.
Ta situacija, nalik stanju građanskog rata izmedu cara i protestantskih staleža, trajala je 16
godina, ali se povremeno ublažavala provizornim sporazumima o vjerskom miru (Nürnberg
1532., Frankfurt 1539), koje je car morao prihvatiti uslijed unutrašnjih političkih nedaća ili
vanjskih pothvata (protiv Osmanlija i Francuza). Više puta ponavljali su se pokušaji poput
onoga u Augsburgu 1530., ne bi li se jedinstvo postiglo vjerskim razgovorima. Napokon je
Karlo V. počeo ustrajno zahtijevati da papa sazove koncil, pa je to 1545. napokon i postigao.

Vjerski rat, revolucija knezova i vjerski mir. Koncil i vjerski razgovori trebali su caru Karlu
poslužiti kao sredstvo kojim će vjerske raspre okončati mirnim putem. Ali to se izjalovilo, pa
je u Njemačkoj 1546. i 1547. trajao vjerski rat, koji se nominalno vodio kao rat oko ustava. Car
je porazio Schmalkaldenski savez i svoju je pobjedu odmah pokušao iskoristiti u
crkvenopolitičkom i ustavnopravnom pogledu, na zasjedanju takozvanog oboružanog
sabora u Augsburgu 1547. i 1548. Htio je, naime, protestante ponovo privesti katoličkoj Crkvi
i institucionalno osigurati vrhovnu monarhijsku vlast cara nad državnim staležima. Njemu je
to uspjelo tek djelimično. Slabost crkvenog uređenja, koje se ionako smatralo samo
privremenim rješenjem do konačne odluke koncila, bilo je u tome što su katolici unaprijed
odbili kompromis koji je nudio car. Tako je zakonsko uređenje - takozvani interim vrijedio
samo za protestante. U sjevernoj je Njemačkoj interim naišao na najžešći otpor; i u južnoj se
Njemačkoj interim provodio samo utoliko ukoliko je car bio kadar vršiti politički pritisak na
gradove i teritorije.
Ustavno uređenje kojega se latio Karlo V. bilo je posljednji veliki pokušaj monarhističke
državne reforme. Car je namjeravao okupiti staleže u Državni savez, koji je on zamišljao kao
organizaciju sa zajedničkom vojskom i financijama. Budući da je mjerodavan utjecaj u Savezu
namjeravao zadržati za sebe, njegov se plan staležima nije svidio. Oni su ga polovičnim
prihvaćanjem i sistematskim odugovlačenjem oborili.
Nekoliko godina kasnije, Karlovi najjači unutrašnji i vanjski neprijatelji - dio protestantskih
staleža i kralj Francuske Henrik II. (1547-59) - sklopili su savez i kneževskom revolucijom
1552. izazvali carev pad. On je izgubio, u korist Francuske, lorenske biskupije Metz, Toul i
Verdun. A knezovi, koje je u ustanku protiv cara vodio saski knez-izbomik Moric (1541-53),
proveli su posredstvom Passauskog ugovora (1552) i na držiavnom saboru u Augsburgu
1555., koji je tim ugovorom bio pripremljen, oba svoja glavna zahtjeva: široku političku
samostalnost i "trajan" vjerski mir u državi; to je praktički značilo državnopravno priznanje
luteranstva i legaliziranje crkvenog raskola. Vrhovna vjerska vlast cara i države prešla je na
državne staleže. Jedino oni imali su otada pravo da slobodno biraju vjeru; na području kojim
su vladali, oni su uveli vjersku prisilu prema načelu koje je kasnije izraženo formulom: "Cuius
regio, eius religio", tj. tko vlada zemljom, odlučuje i o tome kojoj će vjeri pripadati njezino
stanovništvo.

Osnovne značajke europske povijesti od sredine 16. do sredine 17. stoljeća

Osvrt na razdoblje. S vjerskim mirom reformacija se u Njemačkoj privremeno okončala. I

glavni su akteri napustili pozornicu. Luther je umro već 1546; Karlo V. abdicirao je na
prijelazu 1555/56. Njemačka, koja je do sredine stoljeća davala najjačce impulse tijeku
europske povijesti, postala je odsada "razmjemo mimim otokom usred Europe koja se zaplela
u borbe prepune mržnje" (G. Ritter). Zapadnu Europu zahvatile su žestoke vjerske borbe.
One su se ispreplele s unutrašnjim političkim sukobima i s ratovima protiv vanjskih
neprijatelja, pa su stoga bile osobito krvave, primjerice ona između katoličke i protestantske
plemićke stranke u Francuskoj oko odlučujućeg utjecaja u kraljevini (1562-98), ili ratovanje na
kopnu i moru između Španjolske i Nizozemske (1567-1609), koje se poslije
dvanaestogodišnjeg primirja (1609-21) nastavilo, i napokon okončalo tek s Vestfalskim
mirom.
Političke ambicije miješale su se s vjerskim motivima također i u sukobu oko prijestolja u
Švedskoj, između Sigismunda Vase (koji je bio kao Sigismund III. 1587-1632. ujedno i kralj
Poljske) i najmlađeg sina Gustava Vase, kasnije Karla IX. (1604-11). I u bezbrojnim pohodima
Engleske protiv Irske, političko je podčinjavanje
u stopu pratila vjerska prisila - kao što su se, i obratno, Irci u svojim ustancima protiv Engleza
istodobno borili i za političku nezavisnost i za slobodu katoličke crkve. Ugarsku razdiru
dugotrajne borbe izmedu reformacije i protureformacije, u kojima katolička dinastija
desetljećima vodi istrebljivački rat protiv protestantskih mađarskih plemića i velikaša.
Dinamičnim nosiocem pokreta reformacije postao je, umjesto luteranstva, kalvinizam. S njim i
s katoličkom protureformacijom došle su na kormilo snage romanskoga porijekla koje će, u
najmanju ruku za života dvaju pokoljenja,

Preokret u kato1ičkoj crkvi

Od sredine 16. st. trajao je značajan ponovni uspon političke i duhovne moći papinstva. Tome
je bilo više razloga. Dok su protestanti ružili papu kao apokaliptičku neman, katolici su ga
proglašavali jamcem jedinstva Crkve i njezina pravovjernog učenja. I sami su pape, počevši
od PavIa III. (1534-49), bili za reformu Crkve. To je Pavao III. jasno naznačio kad je preobrazio
kardinalski kolegij popunivši ga ozbiljnim i vjerski korektnim osobama željnim reforme, kad
je odobrio isusovački red (1540) i kad je 1545. otvorio Tridentski koncil.

Ignacije Loyola i jezuiti. Katoličanstvu je izuzetno mnogo pomogla okolnost što se baskijski
plemić i nekadašnji španjolski oficir Ignacije Loyola (oko 1491-1556) udružio 1534. u Parizu s
malim krugom prijatelja u udrugu koja je sebi u početku postavila vjersko-viteški cilj da služi
bogu i pomaže ljudima kako bi se spasili. Službu bogu i ljudima članovi te družbe imali su
obavljati uz strogu poslušnost papi. Ignacije je smatrao da onaj tko služi papi služi Kristu, pa
taka izvršava volju božju. Godine 1540. on je postigao da papa odobri tu njegovu družbu -
"kompaniju" ili družbu Isusovu (Societas Jesu), čiji će se pripadnici nazivati isusovcima ili
jezuitima, kao crkveni red.
Taj je red probudio najživotnije snage u staroj Crkvi. Ubrzo su svi zapazili čvrstu disciplinu i
religioznost isusovačkih redovnika, njihovu pripravnost da se i pod cijenu mučeništva stave
na raspolaganje Crkvi. Družba Isusova nije bila osnovana isključivo zato da obraća pogane, ili
da se bori protiv protestanata; isusovac je trebao služiti Crkvi pri svim njezinim poslovima. A
to je sredinom 16. st. značilo obnavljati katoličanstvo, braniti ga od protestantizma i biti
misionarom medu poganima.
Ignaciju su se ubrzo pridružile tisuće ljudi, a preko njih njegov se utjecaj vrlo proširio.
Kraljevi i državnici, knezovi, kardinali i magistrati često su tražili više pomagača no što su im
ih Ignacije i njegovi nasljednici mogli pružiti. Prema toj se "potražnji" može naslutiti kako je
družba isusovaca očito odgovarala potrebama pape i vladara, jer je u njoj bila sjedinjena
učenost s nepopustljivošću prema protivnicima i slijepom pokornosti duhovnoj disciplini
reda.
Red je pružao katoličkoj crkvi pogodne i nužno potrebne pomagače posebno kad je ona zaista
željela provesti započetu reformu. Isusovci su preuzimali sve zadatke koji bi se pojavili:
dušobrižništvo, propovjedništvo i učenje katekizma po župama, brigu za bolesnike i
zatvorenike, gimnazijsku nastavu (za sve predmete uključivši i tjelovježbu), univerzitetska
predavanja, školovanje svećenika, službu dvorskih kapelana, papske diplomatske zadatke,
misije u prekomorskim zemljama i mnoge druge poslove.
 Tako je npr. Franjo Ksaverski, jedan od utemeljitelja Isusovačkog reda, bio inicijator
misionarske djelatnosti isusovaca u Aziji, Africi i Americi (tu su čak isusovci osnovali
jezuitsku državu na teritoriju današnjeg Paragvaja i Argentine;Sp. str. 488). Red je tvorio neku
vrstu vojnički organiziranog pokreta - s generalom na čelu i - za reformu unutar katoličke
crkve i postao je u biti najjačom silom u borbi protiv protestantizma. Jezuiti su propovijedali
nauk o bezgrešnom začeću i papinoj nepogrešivosti, koje je tek Pio IX. (1854., 1870) proglasio
dogmom. Na Tridentski koncil red je poslao nekoliko čuvenih teologa (Salmeron, Lainez) i
surađivao pri provođenju koncilskih zaključaka u pojedinim zemljama.
Tridentski koncil (1545-63) imao je fundamentalno značenje. Svojim vjerskim odlukama on je
obuhvatio dogmatska pitanja koja su bili postavili reformatori (istočni grijeh, odrješenje) i
definirao katoličko gledište u spornim tačkama. Koncil je priznao papu za vrhovnog
poglavara Crkve, rehabilitirao je dakle papinstvo. Istodobno je 1563. izdao dekrete o reformi,
koje su u razdoblju što je slijedilo katoličke svjetovne države pod pritiskom papa službeno
prihvatile, a katoličkoj su crkvi označile smjernice za opsežnu unutrašnju reformu i obvezale
je da postupa prema tim smjernicama. Njihova je provedba donijela ono što u užem smislu
razumijemo kao katoličku reformu. Ona nije bila isto što i politički militantna
protureformacija, ali se u povijesti s njom uglavnom vremenski poklapala i često povezivala u
međusobno isprepleteni proces.
S Tridentskim koncilom katolička je crkva započela svoju vlastitu reformaciju. Pri tomu je u
mnogočemu postupila poput kalvinizma i luteranstva. Ali najveća, zacijelo odlučujuća razlika
bila je u tomu što su se povijesni oblici Crkve - hijerarhija, crkveno pravo - zadržali i strože se
čuvala dogmatska i sakramentalna tradicija (euharistija, posveta svećenika, sakrament
ženidbe; pored Biblije, i tradicija kao izvor vjere). Katolička se crkva institucionalno učvrstila i
razbistrila je svoju dogmatiku - oboje zahvaljujući Tridentskom koncilu. U položaju pape kao
suverena i zajedničkog poglavara svih katolika vidno je došla do izražaja osobita
karakteristika Crkve - njezina monolitnost i nezavisnost prema svjetovnim vladarima. Jedan
od najvažnijih rezultata Tridentskog koncila bio je upravo u tome što je Crkvu obranio od
protestantizma.

Reformacija u Skandinaviji. Evangelički pokret širio se u Sjevemoj Europi na području triju

nordijskih kraljevina: Danske, Norveške i Švedske. Danska kraljica Margareta ujednila je
1397. sve tri države u Kalmarsku Uniju. Otada je danski kralj bio poglavar svih triju zemalja.
U njegovo ime Švedanima je vladao namjesnik.

Ujedinjena kraljevina postojala je još u vrijeme kad je došao na vlast danski kralj Kristijan II.
(1513-23), ali u Švedskoj tu kraljevinu nisu osobito voljeli. Misleći da će sebi pribaviti ugled
surovošću, Kristijan je 1520. godine dao u Stockholmu smaknuti mnoštvo opozicijskih
plemića koji su pripadali stranci državnog namjesnika Stena Sturea mlađeg, alij e postigao
suprotno. Kalmarska Unija se raspala; Švedska se osamostalila.
Pri stockholmskom krvoproliću švedski je episkopat bio na strani kralja. Stoga Gustav Vasa,
vođa namjesničke stranke, više nije vjerovao biskupima. U vrijeme kad je skupština izabrala
Gustava Vasu za kralja (1523), njegova dva prijatelja svećenika, od kojih je jedan studirao u
Wittenbergu, njega su već bila pridobila za luteransko učenje. Vasa se odmah latio posla kako
bi u Švedskoj proveo reformaciju. To nije bila samo stvar njegove vjere nego i oruđe kojim će
ojačati svoju kraljevsku vlast. Vasa je preuzeo crkvena dobra, 1527. dokinuo je svjetovnu vlast
biskupa i zapovjedio da se službeno propovijeda luteranska vjera.
Zatim je reformirao ustrojstvo švedske Crkve. Osnovao je 12 novih dijeceza i dao da njihove
biskupe posveti biskup iz Uppsale, posvećen u Rimu. Tako je švedska Crkva ostala u
apostolskoj sukcesiji. U Uppsali je i dalje djelovala nadbiskupija s posebnim pravima.
Gustav Vasa morao je svladati jos mnoge poteškoće (ustanke katolika, evangelističku
opoziciju protiv kraljevske državne Crkve), ali je umio reformaciju provesti do kraja (otprilike
do 1550). Ona se ukorijenila i u život ljudi, posebno zaslugom braće Petersen, Lorenza (prvog
evangeličkog nadbiskupa u Uppsali) i Olafa (tamošnjeg profesora teologije). Oni su
zajednički, prema Lutheru, preveli Bibliju na švedski. Kralj Gustav I. Vasa (1523-66) i njegovi
saradnici postupali su s vanjskim oblikom Crkve vrlo obazrivo. U njoj se, na primjer, zadržao
status episkopata iz katoličkih vremena, a isto tako i liturgija, pa ta Crkva sve do danas
predstavlja poseban tip protestantizma: Reformacija se iz Švedske ubrzo proširila i u
susjednu Finsku.
U Danskoj se reformacija također nadovezivala na krvoproliće u Stockholmu 1520.
godine. Tu je, međutim, razvoj bio znatno drukčiji. Teški sukobi s pretežno katoličkim
plemstvom i s episkopatom doveli su do toga da je Kristijan II. 1523. izgubio prijesto i bio
prognan. Biskupi i plemići postavili su zatim na prijesto kralja Fridriha I. (1523-33),
holsteinskog vojvodu, koji je sudjelovao u Kristijanovu svrgavanju. On se od 1526. otvoreno
zauzimao za novu vjeru. Podupirao ju je svim silama i širio je, zahvaljujući to uveliko
okolnosti što je stanovništvo već bilo mahom nastrojeno evangelički. Nakon što su protestanti
1530. izložili pred Gospodskom skupštinom u Kopenhagenu svoju evangeličku
vjeroispovijest (Confessio Hafnensis), a katolici iznijeli svoje proturazloge (Confutatio
Lutheranis mi Danici), kralj je presudio daj e Confessio Hafnensis pravi Kristov nauk, i
zapovjedio da se on prihvati. To je izazvalo dugotrajne trzavice, usred kojih je kralj i umro
(1533). Kad je vlast preuzeo Državni savjet (sklon staroj Crkvi), trzavice su se nastavile i
pretvorile u revoluciju gradova, seljaka i sitnog plemstva protiv episkopata i visokog
plemstva. U nevolji, Državni savjet pozvao je na prijestolje sina Fridriha I., kao kralja
Kristijana III. (1534-59). On nije samo okončao pobunu nego je smjesta, i rigorozno, proveo
reformaciju: sve je biskupe lišio slobode i zatim ih puštao samo uz uvjet da se odreknu svih
prava i posjeda; luteranstvo je proglasio jedinom državnom vjerom, crkvena i samostanska
dobra zaplijenio u korist krune, i crkvenu upravu stavio pod kraljevsku vlast. Na njegov
poziv, u zemlji je od 1537. do 1539. boravio organizator sjevernonjemačkog luteranstva,
Lutherov prijatelj Johannes Bugenhagen. On je dansku Crkvu organizirao prema uzoru
njemačkih teritorijalnih crkava. Temelj vjeroispovijedi bila je augsburška konfesija, "summus
episcopus" (vrhovni biskup) bio je kralj, superintendanti su - za razliku od njemačkih običaja -
dobili naslov biskupa.
Reformacija u Danskoj djelovala je daleko preko granica zemlje, budući da su danskoj državi
pripadali Norveška i Island. No ondje se reformacija provodila, doduše, tek uz poteškoće i
otpore koji su mjestimice trajali još u 17. stoljeću.
Uzevši u cjelini, protestantizam izvan Njemačke stekao je u nordijskim narodima
jednodušnog, dogmatski relativno ujednačenog zastupnika luteranstva. Posvuda drugdje,
kako u Njemačkoj tako i na istoku i na zapadu Europe, luteranstvo se kao vjera nadmetalo s
katolicima i reformistima, to jest vodilo je duhovnu i političku vjersku borbu. Ali sjever
Europe u biti su mimoišle i vjerske borbe i luteranske unutrašnje razmirice oko učenja –
izuzevši pojavu Gustava Adolfa.
LUTHER [l'uter], Martin, osnivač protestantizma (luteranstva) u Njemačkoj i jedan od vođa
reformacije; r. 10. XI 1483. u Eislebenu, u. 18. II 1546. u Eislebenu. Sin rudara, odrastao u građanskoj
okolini. God. 1501. došao na sveučilište u Erfurtu, gdje je 1505. postao magistar artium. Zatim je po
volji očevoj počeo studirati pravo, ali je iste godine stupio u red augustinaca. God. 1507. zaređen je
za svećenika, a od 1508. predavao je moralnu filozofiju na teološkom fakultetu u Erfurtu. God.
1508/09. proveo u Wittenbergu, da bi se spremio za profesora. Potkraj 1510. boravio je neko
vrijeme u poslu svog reda u Rimu, gdje je bio neprijatno impresioniran raskošnim i razuzdanim
životom i pokvarenošću papinskog dvora. God. 1511. postao je u Wittenbergu profesor biblijske
egzegeze. U to se vrijeme razgranalo trgovanje indulgencijama (oprostima) što su ih pape
raspisivali u svakoj pogodnoj prilici. Duboko ogorčen tim prodavanjem oprosta, L. je 31. X 1517. na
vrata dvorske crkve u Wittenbergu izvjesio na javnu raspravu svojih 95 teza o indulgencijama, o
dogmama i uređenju Katoličke crkve. Tim je događajem obilježen početak reformacije. Rasprava o
oprostu ubrzo se pretvorila u napadaj na papinstvo, a zatim na čitavu tradicionalnu crkv.
organizaciju. Unatoč nalogu pape (1518) da se opravda pred njegovim izaslanikom, kardinalom
Caetanom (Tommaso de Vio), L. je ostao pri svojim tezama. Kada je papa bulom 1520. osudio
njegovo učenje, L. je odgovorio trima spisima (Kršćanskom plemstvu njemačkog naroda;
Babilonsko sužanjstvo crkve i Sloboda kršćana), u kojima je iznio svoje osnovne vjerske koncepcije:
spasenje kršćaninu donosi vjera u Kristovu žrtvu otkupljenja, a ne »dobra djela« koja čini; izvor
istine u religiji nije tzv. sveta predaja, nego Sveto pismo; crkva nije posrednik između čovjeka i
boga, jer »unutrašnju religioznost« daje neposredno sam bog. Potkraj 1520. L. je javno spalio
papinu bulu, a u januaru 1521. papa ga je ekskomunicirao. Car Karlo V, kao izvršilac papinske
ekskomunikacije, pozvao je Luthera da dođe na sabor u Worms (u proljeće 1521) i da tu opozove
svoje učenje. L. je to odbio pa je protiv njega i njegovih pristalica izrečena kazna drž. progonstva
(Reichsacht). Tada mu je njegov pristalica saski knez izbornik pružio azil u zamku Wartburg, gdje
je L. počeo prevoditi Bibliju. Već u to vrijeme Lutherov radikalizam sasvim iščezava. Sada je on za
miran razvitak i nenasilna sredstva, a službenim osloncem reformacije proglašuje feud. vlast
kneževu. Razišao se ne samo s revolucionarnim Th. Münzerom nego se sukobio i s drugim
reformatorima svoga vremena, kao s E. Rotterdamskim i U. Zwinglijem. Oštro je istupio i protiv
anabaptista tražeći za njih progon i smrtnu kaznu. Njegov vjerni pristalica bio je Melanchthon. On
je Lutherov delegat na saboru u Augsburgu 1530, na koji sam L., kao drž. prognanik, nije mogao
doći, i tu je branio novo učenje formulirano kao → Augsburška konfesija. Kad se 1525. rasplamsao
Seljački rat u krajevima gdje su kneževi i plemići bili mahom katolici, L. je pokušao da posreduje.
Ali kad je ustanak zahvatio i protestantske krajeve, oštro je istupio protiv ustanka i čak pozivao da
pobunjenike treba »daviti, klati, tajno i javno, tko gdje može, kao što se bijesni psi moraju ubijati«.
Ovakav Lutherov stav znatno je pridonio porazu seljaka u njihovu oslobodilačkom ratu. Lutherovo
učenje odražavalo je težnju građanstva da se oslobodi polit. i ideološke dominacije papinstva i kat.
svećenstva i težnju za »jeftinom crkvom«. Lutherov prijevod Biblije i njegovi spisi odlučno su
utjecali na stvaranje jedinstvenoga njem. književnog jezika.

Lutherove ideje razrađivane su od njegovih sljedbenika i napadane od protivnika. Njegova ličnost

inspirirala je brojna literarna djela, poslužila kao likovni motiv. U novije vrijeme nastale su kritičke
i objektivne studije o Lutheru; u svojim djelima L. nastupa kao suptilan mislilac, teolog i biblicist,
te literarno nadaren poznavalac jezika.

Po Lutheru nazvana je njegova nauka luteranstvo ili luteranizam, a njegovi pristaše luterani. Taj je
izraz upotrijebljen od njegovih protivnika i imao je ispočetka podrugljivo značenje. Želeći istaći, da
je reformacija povratak evanđelju, L. je predlagao naziv evangelistički (→ EVANGELISTIČKA
CRKVA). Vrlo rano nazivani su Lutherovi sljedbenici i protestantima (→ PROTESTANTIZAM).

ZWINGLI [cvingli), Ulrich, Huldrych, švic. vjerski reformator; r. 1484, u. 1531. Studirao u Beču i
Baselu i bio jedan od najobrazovanijih humanista svoga doba. Njegova reformatorska djelatnost,
zbog koje je došao u sukob s Rimokatoličkom crkvom, otpočela je u Zürichu. Svojim oštrim
propovijedima pridobio je za reformu gradsko vijeće. U mnogim tezama radikalniji nego Luther, Z.
je uzimao kao temelj svog učenja Sveto pismo, odbacivao je sve što se po njegovu mišljenju ne
temelji na Bibliji, a osobito apsolutnu vlast pape, borio se protiv raskoši crkv. dostojanstvenika,
protiv celibata (1524. sam je stupio u brak), redovničkih zavjeta, posta, štovanja svetaca; ukinuo
misu i sakramente (osim krštenja), zabranio u crkvi slike i ukrase, orgulje i glazbu. U svojih
glasovitih 67 teza dao je teoretsku i praktičnu osnovu svojim reformatorskim učenjima. Z. je
smatrao da svoje vjersko uvjerenje mora braniti oružjem. U sukobu s katoličkim kantonima Z. je
poginuo u bitki kod Kappela; leš mu je spaljen i pepeo razasut. Zwinglijeve pristaše kasnije su
uglavnom prišle Calvinu i 1549. formirale jedinstvenu reformatorsku ili reformiranu crkvu.Calvin
[kalv’en], Jean, franc. vjerski reformator i osnivač kalvinizma; r. 10. VII 1509. u Noyonu, u. 27. V
1564. u Ženevi. C. je pristao uz protestantizam pod utjecajem M. Luthera. God. 1534. bježi iz Pariza
u juž. Francusku, zatim u Basel, a 1536. seli u Ženevu. Istjeran i odanle, 1538. postaje propovjednik
religioznih emigranata u Strasbourgu. Od 1541. opet je u Ženevi, gdje ostaje do kraja života. Tamo
osniva novu frakciju protestantizma, kalvinizam. Kad je dobio od gradske općine potvrdu za svoju
novu vjeroispovijest, C. uvodi neku vrstu teokracije, surov red i strogu vjersku disciplinu među
svojim pristašama, pravu vjersku diktaturu, tako da je čak i spaljivao »krivovjerce«, izricao smrtne
kazne za »heretike«, tj. za protivnike svoje sekte. Ženeva postaje na taj način važno središte evr., a
prije svega franc. reformacije. Prvo izdanje njegova djela Temelji kršćanstva (1536) postaje ideologija
franc. protestanata. U Ženevu se sklanjaju kalvinski emigranti iz čitave Evrope, u prvom redu iz
Francuske. Tu kalvinisti tiskaju protestantsku Bibliju na franc. jeziku i raspačavaju je po čitavoj
Francuskoj. Nova vjera, kalvinizam, širi se u Francusku, Englesku, Holandiju, djelomično
Njemačku, Madžarsku i skandinavske zemlje. Još za Calvinova života nova vjera izaziva velike
društvene potrese, osobito u Francuskoj. Franc. kalvinisti (nazvani  hugenoti) odlučni su protivnici
Katoličke lige. U vezi s hugenotima vođeno je u Francuskoj 8 ratova (1562—88) i izvršeno nekoliko
krvavih pogroma; najpoznatiji je  Bartolomejska noć.
PROTESTANTIZAM (prema lat. protestari: istupiti za nešto, prosvjedovati, protiviti se),
opći naziv za crkve reformacije u XVI st. te za kršć. crkve i vjerske zajednice koje su poslije
osnovane pod utjecajem reformacijskih ideja. Ime protestanti nastalo je u vezi s protestom
(njem. Protestation) što su ga reformaciji skloni njem. staleži (5 knezova i 14 gradova) uložili
protiv zaključaka kat. većine staleža donesenih u vezi s nekim vjerskim pitanjima na drž.
saboru u Speyeru 1529. Protestantizam je prije svega značio opoziciju prema rimokatoličkoj
crkvi i nosio je neka polit. obilježja. Danas se pod protestantizmom uz ostalo najprije
podrazumijeva veća liberalnost, pa se o protestantizmu može govoriti kao o elementu npr.
anglikanizma, a u novije vrijeme i o »protestantskim« tendencijama unutar rimokatolicizma.
U najširem (nedovoljno preciznom) značenju protestantskim se katkad nazivaju sve kršć.
vjerske zajednice koje ne pripadaju ni tradicionalnoj zapadnoj (rimokatoličkoj) ni istočnoj
(pravoslavnoj) crkvi. Zbog svega toga statistički podaci o protestantizmu imaju samo
relativnu vrijednost. - P. je razbio jedinstvo zapadne, rimokatoličke crkve i oteo njenoj vlasti
golema područja, osobito na germ. sjeveru Evrope, ali sam nije stvorio organizacijski
jedinstvene i vjerskim naučavanjem izjednačene cjeline. Već na samom početku p. se
podijelio na luteranizam i kalvinizam, dva smjera s istovjetnim stavovima prema
autoritativnosti Biblije i opravdanju po vjeri (→ REFORMACIJA). Kod svih podjela unutar
protestantizma, osobito u anglosaskim zemljama, veliku ulogu odigrali su polit. i soc. faktori,
pogotovu oni za engleske revolucije u XVII st. Gotovo istodobno s nastankom protestantskih
zemaljskih crkava u Njemačkoj u XVI st. pod utjecajem spiritualističkog, racionalističkog i
etičkog humanizma onog vremena nastaju posebne organizacije socinijanaca, unitarijanaca i
dr. U toku vremena pojavljuju se protestantske zajednice pod posebnim imenima: puritanci,
prezbiterijanci, kvekeri, menoniti itd. Pod utjecajem pijetističko-evangeličkih gibanja dolazi
do osnivanja baptista, metodista, bratskih zajednica i dr. Progonjeni protestanti u jednoj
zemlji emigrirali su često u druge zemlje (npr. hugenoti iz Francuske), gdje su ih prihvaćali
njihovi suvjernici. Osobito jaka bila je protestantska emigracija u Sjevernu Ameriku, gdje je
razvijala posebne tipove vjerskih zajednica. U XIX st. dolaze do izražaja tendencije prema
ujedinjavanju; u labirintu različitih shvaćanja i mišljenja raznih protestantskih crkava i sljedbi
javljaju se težnje za međusobnom tolerancijom i duhovnim jedinstvom. U krilu
protestantskih crkava rodila se ideja → ekumenizma. Reformirane, luteranske i neke druge
evr. protestantske crkve prihvaćaju zajedničke teze (Konkordije).

Crkva, zajednica kršćanskih vjernika, također zgrada namijenjena kršć. bogosluženju. U

jednom i u drugom smislu upotrebljava se u lat. jeziku riječ ecclesia (prema grč. #$,
skupština). Čini se da su izvedenice od grč. #$ značile najprije (pored basilica) bogoslužnu
zgradu, a poslije toga je riječ upotrebljavana i za zajednicu vjernika, dok je obratno, #$
najprije značila zajednicu kršć. vjernika, a poslije i samu bogoslužnu zgradu. C. u užem
smislu upotrebljava se samo za kršć. općinu vjernika i kršć. bogoštovnu zgradu, i to za
bogoslužne zgrade i vjerske općine svih kršć. vjeroispovijesti i sekta. Nekršć. bogoslužne
zgrade općenito su: bogomolja, hram, templ (lat. templum), a napose: jevrejska sinagoga,
musl. džamija.
Početne crkv. organizacijske forme javljaju se gotovo sa samom pojavom kršćanstva. U
Rimskom Carstvu, posebno u Rimu i u drugim većim gradovima, organiziraju se kršć.
vjernici u ilegalne »općine«, ecclesiae (#$ je kao vjerska općina bila poznata već Jevrejima. U
njima su svi članovi ravnopravno odlučivali o stvarima svoje općine. No, ubrzo se počinje
izdvajati kler pa se stvara i hijerarhija, biskupi i đakoni (#$: nadzornici i #$: službenici).
Biskupi u pojedinim gradovima čine episkopat kršć. crkve, koji se za rješavanje zajedničkih
poslova sastaje na koncile (prvi u Nikeji 325). U tom episkopatu rim. biskup pretendira na
izuzetan položaj (primat) među ostalim biskupima, i to ne samo kao primus inter pares, već
kao njihov starješina. Biskupi u drugim velikim gradovima (Aleksandriji, Antiohiji, a napose
Carigradu) osporavali su mu povremeno primat. U dogmatskim borbama V st. odvajaju se od
»ortodoksne« crkve monofiziti i nestorijanci, pri čemu su znatnu ulogu igrali i polit. momenti.
Više političko nego dogmatsko značenje ima u IX st. i pitanje papinskog primata, na kome se
zaoštrio odnos između rim. i carigradske crkve (Fotije), a na kraju je taj spor doveo do velike
shizme 1054. Od tog vremena postoje dvije crkve: zapadna (sveta rimska katolička apostolska
crkva) i istočna (sveta ortodoksna katolička apostolska istočna crkva). Od druge pol. XI st.
teži rim. biskup — papa za svjetskim gospodstvom u feudalnom poretku (u tom nastojanju
posebno se ističu pape Grgur VII, Inocent III, Grgur IX i Bonifacije VIII), ali su ta nastojanja
na otporu svjetovnih vlasti doživjela slom početkom XIV st. Pokušaji bogumila, katara,
Wycliffea, Husa i dr. da se u Rimokatoličkoj crkvi, zbog opće pokvarenosti klera, provede
reformacija in capite et in membris, razbili su se na otporu što su ga davali vrhovi
Rimokatoličke crkve svakoj promjeni i reformi unutar crkve. To je dovelo do druge,
Lutherove, protestantske velike šizme, kojom su se germanski narodi nastojali osloboditi
moralnog i materijalnog ugnjetavanja i iskorišćivanja što ga je provodila rim. crkva. Kao
glavne crkve mogu se danas smatrati: Rimokatolička, Istočnopravoslavna, Valdenska,
Protestantsko-Evangelička (reformirana), Anglikanska i Starokatolička crkva te na Istoku
monofizitske (Armenska, Jakobitska, Koptska, Etiopska) i Nestorijanska crkva. Te se crkve
uzajamno razlikuju i organizacijski i dogmatski. Rimokatolička c. organizirana je strogo
centralistički, na čelu s nepogrešivim papom (nepogrešivost pape proglašena je dogmom na I
vatikanskom koncilu 18. VII 1870). Istočnopravoslavna c. organizirana je u autokefalne,
administrativno uzajamno nezavisne patrijaršije, a to su carigradska, aleksandrijska,
antiohijska, jeruzalemska, sinajska, ciparska, ruska, srpska, makedonska, grčka, bugarska i
rumunjska; pored toga i američka ortodoksna katolička c., koja ujedinjuje sve ortodoksne
(pravoslavne) crkve Sjeverne Amerike (North American Holy Synod). Protestanti uče da je
»prava« crkva nevidljiva, a u vidljivoj crkv. organizaciji sudjeluju i vjernici laici, kako je to
bilo u staroj kršć. općini. Dakako da svaka od tih crkava tvrdi za sebe da je ona prava, po
Kristu osnovana crkva. Sve se te crkve pozivaju, u prvom redu, na nauku Kristovu kao izvor
svoga vjerovanja, i to u onom obliku kako je ona sačuvana u knjigama Novoga zavjeta. Time
se protestantizam udaljuje od pravoslavlja i katolicizma, tradicije i dogmi za koje smatra da
su deformirale prvobitni sadržaj kršćanstva. U novije vrijeme pojavljuju se u protestantizmu,
a zatim u Katoličkoj crkvi (II vatikanski koncil) i na Istoku ideje o potrebi zbliženja kršć.
crkava, tzv.  ekumenizam. —
C. kao zgrada za bogoslužne čine nazivala se kod nas u starije vrijeme i hram (također
općeslavenska riječ). Samo neke kršć. sekte (kao bogumili) odbacivali su upotrebu crkve,
tvrdeći da se bogu može moliti na svakome mjestu. Inače se gradnji crkava, osobito u
srednjem vijeku, posvećivala velika briga, pa se nije štedjelo ni novaca ni vremena da se one
izgrade što veličanstvenije, tako da crkv. arhitektura ima svoje posebno mjesto u povijesti
umjetnosti, a napose u području Rimokatoličke i Istočnopravoslavne crkve.
 ITALIJANSKE ZEMLJE

Italija, tada najkulturnija zemlja Europe, bila je politički rascjepkana na više državica koje
ipak imaju nešto zajedničko. Kroz cijelu historiju novog vijeka vršilo se ujedinjenje Italije. U
političkom pogledu Italija se dijelila na pokrajine. Pet područja isticalo se iz mnoštva malih ili
posve sitnih država: republika Venecija, vojvodstvo Milano, kraljevina Napulj, Papska
država i Firenca.
Na jugu je dominirala agrarna politika sa starim gradovima i plemstvom. Taj dio je dugo bio
pod strancima, 2 stoljeća su bili pod Arapima i dosta su toga poprimili u kulturi. Glavni
problem nije predstavljao jezik nego agrarna politika koja je konzervativna.
U središtu je papska država kojom je vladao svjetovni vladar. U društvenom pogledu taj je
dio bio najrazvijeniji. Tu su republike i monarhije, Firentinska republika, Đenovska, Mletačka,
i vojvodstva Milano i Pijemont. Sve su to samostalne države i najrazvijenije oblasti Italije pa i
svijeta. U 16. stoljeću u Italiji je bilo 16 najznačajnijih državica, a vremenom broj im se
mijenjao. Sedam ih je bilo vodećih:
1. Napulj sa Sicilijom, rano je došao pod špansku vlast, a protiv njega su vodili rat
Francuzi.To je teritorijalno najveća država. Gradovi su na obali a unutrašnjost je zaostala.
2. Papska država se prostirala od mora do mora u sredini Italije, papa je svjetovni poglavar.
3. Republika Firenca je u društvenom i kulturnom pogledu najrazvijenija u Evropi.
4. Vojvodstvo Milano je obuhvatalo cijelu Lombardiju oko kojeg su vodili borbe Španci i
Francuzi.
5. Đenova, nekad pod Milanom, imala je vlastitu društvenu strukturu. Ona je pomorska
republika i nije izrasla na bogatstvu radionica nego trgovine.
6. Venecija je bila centar šire venetske oblasti a prešla je i na istok Jadrana. Držala je i
Dalmaciju i Boku kotorsku, uporišta u Albaniji i 7 jonskih ostrva, Krf, Kefaloniju i
uporišta u Istočnom Mediteranu i Galatu. Venecija je bila trgovačka republika. Sve su one
imale uporušta u starom vijeku u Rimskoj imperiji, osim Venecije.
7. Pijemont je bio miješano vojvodstvo gdje se govorio francuski i talijanski jezik. Dio
Pijemonta je po jezičkoj strukturi bio francuski ali su se stanovnici osjećali Talijanima.
Vojvode Pijemonta su se zvale savojskim. Gradovi su sa nalazili na obali dok je
unutrašnjost bila zaostala.
Postojalo je još nekoliko držva: Nobena, Luka, Siena, Mantova, Monefrato, Parma, Ferara,
Udine, i bile su samo ponekad samostalne. Ukupno je postojalo 16 talijanskih državica koje su
činile mozaik u 16. stoljeću.
U političkom i društvenom pogledu pored rimskog pape je najznačajniji Pijemont koji je
ponio zastavu ujedinjenja. U političkom i društvenom pogledu značajna je bila Venecija koja
je imala uporište van talijanskog nacionalnog teritorija. U 16. st. je država uzor demokratije u
kojoj najveći dio stanovništva može učestvovati u političkom životu. Pijemont i Venecija nisu
bile pod vlašću stranaca. Veneciju će nazivati Serenisima-najdostojanstvenija.
Papska oblast je bila pod strancima a i tada je papa imao najveći moralni utjecaj.
Na Italiju je 1494. godine krenuo francuski kralj Karlo VIII. u namjeri da osvoji Napuljsko
kraljevstvo, smatrajući da ono pripada njemu. Taj pohod bio je povodom ratovanju što je
trajalo desetljećima, a u njemu su sudjelovale uglavnom Španija, Francuska i Austrija,
povremeno i Švicarski savez. (Eidgenossenshaft). Uplele su se i države Srednje Italije,
krvareći se međusobno. Najveći dio zemlje napokon je pao pod tuđinsku vlast, ili u zavisnost.
Milano je uzeo najprije kralj Francuske, zatim rimsko-njemački car i napokon kralj Španija
Firenca je poslije više promjena državnog uređenja 1531. zauvijek izgubila svoje
republikanske slobode, i kao vrhovne državne upravljače dobila vojvode Medici, uvijek
zavisne od neke velike sile, Napulj su anektirali Španci. Nezavisne su ostale jedino republika
Venecija i Papska država.

Renesansa je u Italiji izazvala snažan razvoj književnosti i umjetnosti, ali istovremeno i sve
veće političko komadanje. Nepostojanje jake centralne vlasti pogodovalo je razvoju
autonomnih komuna. Međutim, u unutrašnjim borbama u gradovima pomalo izbijaju na
površinu pojedine patricijske obitelji, koje u svojim rukama uskoro koncentrišu svu vlast
(Visconti, a poslije njihovi kondotjeri Sforze u Milanu; Medici u Firenci do 1737; Gonzage u
Mantovi do 1707; Este u Modeni i Ferrari s prekidima do 1860. i dr.). Posve samostalno su se
razvijali pojedini pomorski gradovi, koji su u trgovini na Sredozemlju i Levantu imali velik
udio (Amalfi do XIII st.; Pisa, čiju je pomorssku silu srušila Genova 1284; Mleci, od XI st.
gospodari Jadrana, likvidiraju 1381. pomorsko-trgovačku prevlast Genove i stječu monopol u
sredozemno-levantskoj trgovini). Među feudalcima Italije ističu se i savojski grofovi, koji su
oko polovine XI st. stekli Pijemont, a u početku XV st. postali vojvode.

Stjecanje vlasti nad ekonomski i vojnički važnom Italijom postalo je jedan od centralnih
problema evropske politike potkraj XV st.; borbi za Italiju pogodovala je njena politička
razjedinjenost. U tome momentu nastupa Francuska, koja svoja nastojanja za hegemonijom u
Evropi u pitanju Italije povezuje s baštinskim zahtjevom na Napulj. Međutim, osvojeni
Napulj Francuzi su napustili nakon poraza što su im ga 1504. nanijeli Španci; Napulj i Sicilija
ostaju u vlasti Španije sve do početkaa XVIII st.

Jače francusko uporište u Italiji ostao je samo Milano, koji je 1500. zaposjeo Luj XII. Jak
otpor protiv Francuza nastojao je organizovati papa Julije II (Sveta liga 1511), čiju su državu
ugrozili Mleci, saveznici Francuza. Borbe između Francuske i Španije za Italiju nastavljaju se
posebno u vrijeme kad je španskim kraljem postao njemački car (Karlo V). Francuzi su u
četiri vojne poraženi i 1559 (mir u Cateau-Cambresisu) izgubili su sve posjede u Italiji. Time
je za gotovo stoljeće i po riješeno pitanje Italije: španski su Habsburgovci dobili u svoje ruke
velik dio Italije (Napulj, Siciliju, Sardiniju i Milano).
 U 16. stoljeću stvaraju se savezi između državica, prvo između Venecije, Firence i
Milana u pokušaju stvaranja Talijanske lige, ali oni nikada nisu bili trajniji i nikada mir nije
bio do kraja ostvaren. One su se sporazumjele da neće pozivati strance u zemlju zbog rata.
Zbog ove činjenice političke ravnoteže, izgledalo je da će Italija obnoviti historiju Španije i da
će se Talijani rodbinskim vezama ujediniti u jednu državu. Desilo se da Italija nije to ostvarila
već je u ujedinjenju zakasnila.

Zajedničko za talijanske države je bilo to što ih je vezivala tradicija i to:

- pojam Italije od starog vijeka

- duh uzajamnosti

- ekvilibrio politika- politika ravnoteže .

- velika crkva koja nije narušavana – pape su mahom u 16. stoljeću bili Talijani.

Crkva je ojaćala kulturno i jezičko jedinstvo Talijana Talijanska katolička crkva

nije dala ujedinjenje jer ga ona nije dozvoljavala, osim da to bude pod vođstvom pape,
i da to bude teokratska država. Međutim nijdna država ne želi da se ujedini na taj
način pa je papa osnovni faktor koji sprećava ujedinjenje. Papa vodi krvave ratove sa
susjedima i prvi poziva strance u pomoć. Najčešće su to Španci a kasnije i Francuzi i
oni su zaštitnici papske države. Papa je bio taj koji je imao i vojnu silu.

Drugi faktor koji ne dozvoljava ujedinjenje je da ni jedna država ne može obrazovati jaku
vojsku. One se uglavnom oslanjaju na plaćenike i pozivaju strance, misle da Talijan nije dobar
vojnik. Javlja se i zahtjev za obrazovanjem milicije u Italiji i za stvaranje narodne vojske. Ovaj
faktor je utjecao da

Talijani svoje stvari počinju rješavati bez utjecaja sa strane.

• Treći faktor koji nije dozvoljavao ujedinjenje je bio taj što nije bilo jednog osjećanja
nacionalnog jedinstva i što to tek treba da se stvori. Nacionalna svijest se odgaja, ona nije
urođena. Federiko Sabo je objavio knjigu „Il Nationale“ (Ideja nacije) u kojoj kaže da je
pojam nacije vezan za pokrajinu, pa se Talijani razlikuju od nacije do nacije. Od Dantea su
Talijani dobili svoj književni jezik, pisano je na toskanskom jeziku. U Italiji dugo
dominiira svijest o pokrajini. Iako postoji svijest o jedinstvu Italija nije bila ujedinjena.

Kod Talijana su postojala dva pojma: Patria, to je Italija i Matrija (Toskana).

To su ta tri faktora : crkva, vojska koje nema i uspostavljanje svijesti o jedinstvu.

Ali, u 16. stoljeću ima poziva da se ujedini Italija. Tu je u prvom redu Makiaveli sa svojim
Vladaocem Il Pricipe).
Politička struktura Italije

Postoje države sa monarhijskom i republikanskom strukturom a napredniji centri žele uvesti

republiku. Monarhija ne mora značiti da je zaostalija. Ona podrazumijeva vlast jednog
čovjeka a ne mora biti dinastička. Postoji i doživotna vlada kao npr. u Poljskoj i u Papskoj
državi. Postoji Monarhija u kojoj se vlast prenosi sa oca na sina pa i na kćerku. Među
Monarhijama dominiraju one sa dinastijama. Riječ republika dolazi od res publica-država. pa
se negdje zove repubčlika a u stvari je monarhija. U republici monarh nema vlast doživotno
nego se smjenjuje. Monarhijske oblasti su zaostalije to su Napulj, Papska država, Pijemont i
Milano

Napulj ili Kraljevina obiju Sicilija Odd 15. st. Sicilija je pod vlašću Aragona, a nakon
ujedinjenja Španije pripada njoj do 1713. ali su postojale komplikacije sve do 1738. Napuljska
kraljevina je španska oblast ali sa autonomijom. Imala je svoje staleško tijelo i svog guvernera
koji je uz sebe imaon neki parlament sastavljen iz staleških tijela, bez čije saglasnosti se nisu
mogli ubirati porezi.

Papska država se naziva i Rimska jer je Rim njen centar. Ona je obuhvatala Rim i teritorij od
mora do mora uz neke gradfove i pokrajine- Lazio, Umbrija, Romanja... nastala je
zavještanjem (Patrinomium sancti Petri).

Pape su nekada držale i jedan dio Sicilije. Papa je bio i vjerski i svjetovni poglavar države.
Ona se nekada zvala i republikom. Pored pape je postojalo i vijeće od 26 građana i tri
konzervatora i jednog senatora. U pojedinim mjestima su upravljali magistrati. Država je
imala svoju vojsku i flotu. Papa je imao više povjerenja u najamnike , u Švicarce. Švicarska je
u 16. stoljeću bila najzaostalija oblast u Evropi, imala je samo vojsku za izvoz.

Milano je bio centar sjeverne Italije, Lombardije. Tu su upravljali vladari sa vojvodskom

titulom. Imali su nasljednu dinastiju od 1395.-Sforci a bile su jake i porodice Viskonti i
Delaskala. Obuhvatalo je cijelu Lombardiju ali je bila nesretna oblast na koju su francuski
vladari zbog rodbinskih veza bacali oko a i španski vladari. Godine 1555smrću zadnjeg Sforce
Milano dolazi pod špansku vlast zatim francusku pa opet 1714 pod špansku. Najpoznatiji iz
porodice Sforca je bio Ludoviko Sforca ili Moro (Crni).

Pijemont je također bio sa dinastičkim vladarem a od 1720 se naziva Kraljevina Sardinija u

kojoj je postojala kraljevska titulaa ponekad se naziva i Savojska kraljevina. Centar je bio grad
Torino. U 16. stoljeću je imao mali značaj u Italiji a a nakon 1720 raste a u 19 stoljeću će biti
glavno nosioc ujedinjenja i hegemonije. U Pijemontu je korišten dijelom francuski a dijelom
talijanski jezik.

. To su bile monarhije.

Republike su bile Đenova i Venecija a dijelom Firenca i neke manje državice.

Venecija i Đenova su na čelu imale dužda ali su ipak funkcionisale kao republike. U njima su
vladale bogate patricijske porodice. Plemićke kuće su prvo bile feudalne pa su prešle na
trgovinu i obogatile se.

Đenova je bila trgovačka republika koja je imala uporišta na Bliskom istoku. Od 1339.
republikom su upravljali duždevi koji su bili birani doživotno. To su bili predstavnici
patricijskim porodica Spinola i Doria koje su bile najjaće. Razvoj Đenove u 16 stoljeću je bio
pod utjecajem francuske ekspanzije na Italiju. Godine 1529 izbija sukob između Francuske i
Austrije oko Đenove.

Od 15228. duždevi više nisu bili doživotni nego su se na 2 godine birali iz više porodica.

Venecija je prva republika koja je dobila ime po glavnom gradu. Širila se je na Venetsku
oblast i Julijsku krajinu, Istru i grčka ostrva. Prvo je nastala na 118 ostrva i razvijala se kao
najveća sila na Mediteranu a držala je i Krit i Kipar. Osmanlije su joj najviše oteli i zbili je pa je
njen razvoj donekle bio zaustavljen. Od 17 stoljeća nazaduje a u vrime Francuske revolucije
će i propasti kampoformijskim mirom 1797.

Kod nje je ustavni poredak bio sličan kao kod đenove. Duks je u početku bio doživotni i bio je
monarh. Funkciju dužda su vršili predstavnici patricijskih porodica. Knez je bila najviša
titula do kralja. Pored dužda je postojalo jedno vijeće koje se od 16 stoljeća stabilizovalo.
Postojalo je i veliko vijeće od 240 članova, Vijeće umoljenih – Senat i Vijeće desetorice. koje se
spojilo sa Vijećem umoljenih.

Toskansko vojvodstvo- Firenca se nalazilo sjeverno od Rima i obuhvatalo je Pizu, Sijenu i

druge gradove a ponekad su se ti gradovi osamostaljivali. Firenca je vukla kontinuitet od
rimske Florencije- Cvjetajuća. i nastavila je da postoji i u srednjem vijeku. Ona se iz grada
pretvara u ojvodstvo i u 166. stoljeću želi postati država. U 16. stoljeću je u političkom i
kulturnom pogledu bila prva. Nije bila luka nego se dala na tekstilnu industriju. U 16. stoljeću
ima 60.000 stanovnika. Po razvoju civilizacije je zadužila čovjećanstvo. Tu se je razvila i
moderna arhitektura. Ona je bila bogati centar zahvaljujući zanatstvu i manufakturi i
podijelila je stanovništvo na 2 klase: populo grosi i populo minuti. To je bila prelazna
struktura za kapitalizam gdje se narod dijelio na građanstvo i proletarijat. Treći faktor je da se
ona konstituiše kao republika i to će postati kao ideologija građanske republike. U državi je
dominirala porodica Medići, oni su bili bankari. Pokušali su ih 2 puta izgurati i stvoriti
državu bez njih, prvi put 1494-1512 i drugi put 1530. ali će se tu umiješati i Francuska.

U prvom slučaju je pokušano stvaranje republike sa 2 ličnosti Savanarola i Makijaveli . Htjeli

su izgraditi državu sa republikanskim institucijama Savanarola je bio dominikanac i vršio je
propovjedi u katedrali Sv. Marka i počeo je napadati korupciju u državi i crkvi. On je bio
protiv zelenaštva i zastupao je državu na novom moralu prema učenju biblije. Zagrijao je
Firentince za moralni preporod i narod je počeo rušiti i spaljivati figure koje pokazuju
golotinju. On je pokušao obnoviti i crkvu i napao je i papu i zbog toga je spaljen. On je želio
obnoviti katoličku crkvu iznutra ali ne da je cijepa kao Luter. Od Firence je želio stvoriti
republiku kao pravičnu državu, kao uzvišeni Jerusalim.Smatrao je da nije dovoljno da
državom upravlja pamet nego da treba stvoriti zakon da ne upravlja jedan pojedinac nego da
se stvori sistem vlasti kao u Veneciji koji štitiinterese svig građana i da se javne funkcije vrše i
dijele po pravdi. On je govorio da će Firenca ostvariti imperium. Stvorena je jedna republika
sa Velikim vijećem i ona donosi zakone. Ovo viječe je pretvoreno u vijeće izabranih. Postojao
je i šef vojske i države – gonfalijere a to su od 1537 bili Mediči. I tako je pravična
republikanska država postala vojvodstvo sa vođom i vijećem od 100 članova što je u stvari
predstavljalo parlament.

Talijanski ratovi

Oni su stvorili opću historiju novog vijeka. Od prve polovine 15 stoljeća će se pokazivati
interesi zbog nasljednog prava. U te interese se miješa Francuska zbog dinastičkih sukoba.
Od 1516. na španski prijesto sub došli Habsburgovci. Talijanski ratovi su veliki obraćuni oko
posjeda u Irtaliji., a od 1519. godine će se prenijeti na Rajnu. To je razdoblje velikih kriza i
ratova. Od početka 16. stoljeća ratovi u Evropi vrše drugu funkciju i diplomatska historija sen
dešava po drukčijem mehanizmu. Uspostavlja se ekvilibrio politiko- politička ravnoteža
između pojedinih talijanskih država i od početka 16. stoljeća se prenosi na cijelu historiju.
Politička ravnoteža predstavlja stvaranje blokova država koji jedne druge parališu
nedozvoljavajući da se jedna država uzdigne.
Talijanski ratovi krajem 15. stoljeća ne predstavljaju sukobe špansko-njemačkih
Habsburgovaca sa Francuzima oko posjeda u Italiji niti sukoba Francuza sa njemačkim
Habsburgovcima na Rajni od 1519. Stvarni smisao tih ratova je početak borbi za hegemoniju
u Evropi a oko ta dva sukoba Njemačke i Francuske se formirao njihov politički mentalitet.
To će biti početak historije novog vijeka. Evropa je prije toga vremena predstavljala jednu
cjelinu a nakonn toga drugu. Osmansko širenje će se posredno nadovezati na ratove
Francuske i Habsburgovaca u Italiji i na Rajni.

Talijanskih ratova je bilo više: jedni računaju 8 a drugi 9.

U ovim ratovima osnovna snaga je težnja Francuske za ekspanzijom pa francuske snage
pokušavaju srušiti postojeći poredak i da stvore novi pod svojom hegemonijom. To je snaga
koja remeti mir a glavni su joj protivnici habsburgovci i Španija.
Engleska je protiv Francuske ali pod uvjetom da taktizira i bude njen saveznik.
Francuska za saveznike ima neke talijanske države a jedno vrijeme je i osmansko casrdtvo
bilo saveznik Francuske.
Mir je bio nestalan i imao je funkciju primirja. Nestalan je bio jer nijedna od država nije mogla
da ostvari svoj cilj niti je nekada bila toliko poražena da bi se odrekla ideje da bi drugi put
bolje prošla.
Mir se vodi po jednom pobrascu koji se nazivao talijanski metod- obećaj u miru
mnogo, a ostvari malo. Moralnost na kojoj se cilj stvara je bila nestalna.
U ovim ratovima 1494-1559 promijenila se vojna strategija u svijetu koja je bila
rezultat ratnih i praktičnih iskustava. Najveći vojni strateg i politolog je bio Makiaveli, koji će
nadvisiti sve sve vojne teoretičare svoga vremena. Godine 1503 piše raspravbu o skupljanju
dobrovoljaca u vojsku u kojoj napada sistem najamničke vojske. Njegov sistem nove vojne
organizacije je bio nešto novo što je naučio iz klasičnih studija pa je npr kod Livija našao
model rimske milicije. Svaki građanin je naoružan im ima pušku i bio je s vremena na vrijeme
pozivan.
Rat 1494-1516.
Nakon dolaska na prijesto 1483. kralj Šarl VIII je nastavio ekspanzivnu politiku svojih
prethodnika .
Ludoviko Sforca, vladar Milana, je podsticao Šarla VIII protiv napuljskog kralja kako bi se
zaštitio od njega. U januaru 1492 Šarl VIII i Lodoviko su zaključili savez kojim se Milano
obavezao na neutralnost . Šarl VIII se tada sporazumio sa njemačkim kraljem Maximilianom I
o podjeli Italije: Maximilijan jedobio slobodne ruke
U to vrijeme Evropom se ponijela vijest da je Kolumbo otkrio novi kontinent i da su neki
dijelovi u vlasti španskog kralja. To je bio podstrek Šaarlu VIII da krene u akciju.
U početku je imao uspjeha. Sa malom vojskom koju su činili švajcarski najamnici i sa jakom
artiljerijom je već 1. septembra 1494 bio na talijanskom području, 17. novembra u Firenci a 22.
februara 1495. je gotovo bez ikakvog otpora ušao u Napulj.
Ti uspjesu Francuza su uplašili talijane. Na inicijativu venecije 31. marta 1495 se stvara
Italijanska (Venecijanska liga) kojoj pristupaju Milano, Papska država i napulj. Njoj se
pridružuju Austrija, Španija a kasnije i Engleska.
Zbog toga se Šarl našao u teškom strateškom položaju. Austrija i Engleska su mu ugrožavale
metropolu, a Talijani, kojima je u pomoć pošao španski vojskovođa Fernandez de Kordova,
mogli su mu sprijećiti povlaćenje u Francusku. Vidjevši to Šarl je ostavio polovinu vojske u
napuljskoj kraljevini sa Monpansjeom kao vicekraljem, a sa drugom polovinom se povukao u
Francusku. Uz put je kod Fornova 6. jula 1495. je odbacio talijanske združene snage.
Monpansje se predao 20. jula 1945. a posljwednja francuska uporišta su pala u zimu 1496/97.
Zbog unutrašnjih protivrječnosti Talijanska liga se raspala čim su se Francuzi povukli.
Šarlovom nasljedniku Luju XIII nije bilo teško da poduzme drugi pohod u Italiju. Sklopio je
sporazum sa Engleskom a zaključio je mir i savez sa Španijom i Venecijom.
Rat je počeo jula 1499. kada je francuska vojska prešla ponovo Alpe. Trajao je sa prekidima 17
godina a protivnici su se mijenjali, ulazili u koalicije i izlazili iz njih ali u osnovi je to bila
borba za prevlast u Italiji između Španije i Francuske koja je najzad prekinuta Moajonskim
mirom u avgustu 1517.
Italija je podijeljena na 2 interesne sfere: Jug-španski, sjever i centar francuski ali je najzad
stvarna prevlast bila francuska.
najznačajnije borbe su vođene kod Čerinjole 1503, Kod Ravene 1512 navare 1513 i 1515. kod
Marinjana.

Rat 1521-26
Kada je 1519 Karlo Habsburški kralj Španije sa bratom Ferdoinandom I naslijedio austrijske
zemlje poremećena je ranoteža u Evropi posebno kad je Karlo kao Karlo V izabran za
njemačkog cara.
U oštroj konkurenciji sa francuskim kraljem Fransoa I Karlo je krenuo u ostvarenje
srednjovjekovne ideje univerzalne monarhije. Braneći svoj položaj i svoju nezavisnost
Francuska je donekle postala glavni ideje o samostalnom razvoju evropskih država.
Inicijativu je Karlo prepustio Francuzima. Oni su upali u špansku Novaru ali su poraženi kod
Noaina 30. juna 1521. Na sjeveru su zatim carevi prešli u ofanzivu sa 40.000 vojniaka, opsjeli
Mezjer i ugrozili Šampanju. U operacijama nakon toga Fransoa je deblokirao Mezjer a
operacije se vode u Italiji. Komandant špansko-papske vojske Kolona je opsjeo Parmu.
Francuzi je deblokiraju ali kad su se povukli švajcarski najamnici morali su prepustiti Milano,
Lodi i paviju. nakon pononog dolaska švajcarskih najamnika poduzeta je nova ofanziva u
kojoj su švajcarski najamnici poraženi 27. aprila 1522 kod Bikoke.
Francuzi su izgubili Milansko vojvodstvo i Đenovu.
Zatim je Fransoa poslao preko Alpa admirala Bonivea sa 30.000 vojnika ali su poraženi na
rijeci Seziji 30. aprila 1522.
Naredne godine Fransoa je poražen 24. februara 1525 pred Pavijom. Zarobljeni francuski kralj
se otkupio Madridskim mirom 14. januara 1526, odrekavši se Italije, Flandrije, Artoa i
Burgundije.
Rat 1526-29 Pobjeda Karla V je uplašila Talijane pa su papa, Mlećani, Firenza i Milano
zajedno sa Francuskom 22. maja 1526 obrazovali Svetu ligu. Šarl je zauzeo Milano a zatim
krenuo na Pjaćencu i Bolonju ali ih nije mogao napasti zbog nedostatka artiljerije. nakon toga
Šarl je nastavio operacije za Rim koji je zauzet 6. maja 1527. i vandalski opljačkan.
Saveznička francusko-mletačko-papska flota je pod komandom Andrea Dorije 15. avgusta
iznenada napala špansku flotu kod Porforina nanoseći joj poraz.
međutim epidemija kuge je pokosila većinu francuske vojske a ostatak se ptredao. Još jedan
polušaj Francuza osujećen je kod Landrijana. 21. juna 1529. Zbog iscrpljenosti obe strane
zaključeno je primirje u Kambreu 3. avgusta 1529. Francuska se odrekla Italije i prava
sizerenstva u Flandriji i u Artoa ali je dobila Burgundiju. S papom se Karlo V izmirio u
barseloni 29. juna a sa Milanom i venecijom zaključio mir u Bolonji 23. decembra. Firencu je
Karlo zauzeo 1530 i krvavo joj se osvetio.
Rat 1536-38. Iskoristivši smrt Frančeska Sforce, vojvode od Milana, Fransoa je brzo ovladao
Savojom i Pijenontom. Prikupivšiu sjevernoj Italiji znatnu vojsku Karlo V je dio uputio da
opsjedne Torino, a glavninu u Provancu dok je Hajnrih nasavski iz Nizozemske prodro u
Pikardiju. Invaziona vojsk je opsjela Marsej ali se nakon 2 mjeseca povukla jer je zahvatila
epidemija.U proljeće 1537. deblokiran je Torino a 18. juna 1538 je sklopljeno primirje u Nici
na 10 godina. Francuska je zadržala Savoju i dvije trećine Pijemonta.

Rat koji je vođen od 1542-44 izazvao je Fransoa u savezu sa sultanom Sulejmanom

veličanstvenim, kada su španske snage sa 516 brodova i 24000 vojnika pod Karlom V 1541
pretrpjele teške gubitke u neuspješnom pohodu na Alžir. Karlo je našao saveznika u
engleskom kralju Henriju VIII. Godine 1543 Karlo je zauteo Kambre dok su Francuzi i
Osmanlije osvojili Nicu. Francuzi su postigli pobjedu kod Čerezola 14. aprila 1544 ali je nisu
iskoristili. Francuzi su se povlaćili izbjegavajući bitku na otvorenom.

Najzad su oba vladara zaključila da nemaju dovoljno snage da opsjednu pPariz pa su

operacije završene bez bitke pa je mir potpisan 18. septembra 1544 u Krepiju koji je ustanovio
stanje kao i prije rata.

Rat 1552-59.

U savezu sa Njemačom i protestantskim knezovima sa Moricom Saksonskim na čelu

francuski kralj Anri II je upao u Loren gdje je zauzeo Mec, Tul i Verden. U jesen je karlo V
krenuo sa 50.000 vojnika i opsjeo Mec. Bolesti i glad su iscrpili Karlovu vojsku a se on krajem
decembra 1452 povukao.

Naredne godine upao je u Francusku , zauzeo nekoliko gradova.

Pošto je Karlo V 1556 abdicirao u korist svoga sina Filipa II zaključeno je primirje u Voselu.

Do tada su u Italiji Španci 1552-54 savladali pobunjene republiku Sijenu uz pomoć Firence,
nanoseći poraz njenoj vojsci kod Marčana.

Drugog avgusta 1554. na podsticaj pape Anri II je prekinuo primirje. Španski vojskovođa
Alba je u septembru upao u Papsku državu i prinudio je na neutralnost. Na sjeveru je
vojvoda savojski opsjeo Sen Kanten . Fransoa Giz je došao iz Italije i zauzeo Kale. u januaru
1558. istisnuvši Engleze, saveznike Filipa II. sa njihovog posljednjeg posjeda u Francuskoj. Na
to su francuzi upali u Flandriju ali su 13. juna pretrpjeli neuspjeh kod Gravelingea. Obje
strane su bile iscrpljene, pa je došlo do mira u karo-Kambreziju. 3. aprila 1559. kojim je
Francuska zadržala Kale, Mec, Tul i Verden. Na kraju polustoljetne borbe Španija je zadržala
prevlast u Italiji a Francuska je sačuvala svoju samostalnost.