Professional Documents
Culture Documents
PTK Skripta (1) 23
PTK Skripta (1) 23
PTK Skripta (1) 23
KARIĆ“
HILAFET
Kroz cijelo vrijeme svoga opstanka pa sve do novijeg vremena gotovo su svi
muslimani bili ujedinjeni u jednoj muslimanskoj državi i halifa je bio vjerski i
politički šef skoro svih muslimana.
U doba dinastije Benu Abas halife nisu vršile političku vlast. To je bilo u
vrijeme dekadence ove dinastije kada su se u granicama hilafeta stvorile mnoge
samostalne muslimanske države. Vladari ovih država uzurpirali su svu vlast i
upravljali u svojim zemljama. Ali i pokraj ove političke pocijepanosti, jedinstvo
muslimana bilo je donekle očuvano i predstavljeno u ličnosti halife, jer su
muslimanski vladari priznavali halifu kao duhovnog šefa sviju muslimana i od
njega tražili potvrdu svoje vlasti . U ovo vrijeme se u muslimanskom svijetu
počinje uvoditi razlikovanje između vjerske i političke vlasti i stvaraju se
posebni nazivi za jednu i drugu.
Vladari novih muslimanskih država nisu se zvali halifom, nego raznim drugim
nazivima (npr. melik, emir, sultar šah, han itd.), a naziv halifa je ostavljen
bivšem zajedničkom vladaru i označivao je vrhovnog vjerskog šefa. Ovako
stanje trajalo je sve dok hilafet nije pripao osmanlijskim sultanima 1517. g., koji
su učinili kraj ovoj podvojenosti. Prisvojivši sebi hilafet time su osmanlijski
sultani postali vjerske poglavice muslimana i od sada se hilafet više ne rastavlja
od sultanata.
Ovako stanje je trajalo sve do svršetka svjetskog rata. U 19. i početkom 20.
stoljeća ugled halifa je izgubio mnogo. Način života posljednih sultana i njihova
despotska vladavina izazvala je protiv njih negodovanje većine muslimana.
Zatim poraz Turske oslabili su mnogo veze ostalih muslimana sa halifom.
Zato se ovakvo stanje nije moglo dugo održati, jer su se turski republikanci
bojali prisustva halife, šefa svih muslimana i člana bivše dinastije, te su 3. mart
1924. g. donijeli zakon kojim se ukida sjedište halife u Turskoj i prognali
posljednjeg halifu.
Vladavina prvih četvorice halifa služi nam kao osnova za proučavanje principa
organizacije muslimanske države. U svome nastupnom govoru EbuBekri Sidik,
prvi halifa, je obilježio položaj halife. Po njemu, halifa je zamjenik Muhamedov
u vjerskim i političkim stvarima, ali nije u poslaničkim. Nadalje nije
neograničeni vladar nego je u svome radu vezan propisima Kur'ana i Sunneta.
Prve četiri halife su se dosljedno držale demokratskih principa, ali kasnije hilafet
je počivao na principima protivnim islamskom pravu: hilafetska vlast je
uzurpirana,na mjesto demokratske vladavine zaveden je despotizam i tako je
ostalo sve do ukidanja hilafeta. Dosljedno postavljenom pravilu hilafet je
državno-vjerska zajednica i ne može funkcionirati samo kao vjerska zajednica,
jer islamsko pravo ne poznaje rastave vjere od države.Prema tome položaj halife
ne odgovara položaju pape. Papa je suveren katoličke crkve i kao takav je
najviši tumač božije volje na zemlji, a halifa je poglavar muslimanske države.
Vjerska uprava u Turskoj pred kraj hilafeta je bila jasno odvojena od političke i
ako su obadvije bile sjedinjene u rukama sultana-halife. Kada je Turska narodna
skupština ukinula monarhiju, onda je halifa ostao samo šef vjerske uprave.
Odmah se postavilo pitanje valjanosti ovakvog hilafeta. Jedni su tvrdili da je
ovakav hilafet nepravilan, jer se po islamskim propisima ne može rastaviti vjera
od države i da je kao takav neodrživ (ovo je gledište zstupala i turska narodna
skupština prilikom ukidanja hilafeta).
Još za života Muhamedova (a. s.), živio je izvjestan broj muslimana pod vlašću
nemuslimanskih vladara; za vrijeme arapskih halifa, hilafet se cijepao na
mnogobrojne samostalne države, a za posljednjih osmanlijskih halifa mnoge su
muslimanske zemlje i grupe muslimana podpale pod vlast nemuslimanskih
vladara. Tako je dugo vremena hilafet funkcionirao kao čisto vjerska zajednica i
vrijeme je učinilo, da su muslimani prihvatili i odobrili ovako shvatanje hilafeta.
Dakle, pošto je hilafet već funkcionirao kao vjerska zajednica i pošto je pravilo
povezanosti vjere i države postavljeno consensusom smatra se da bi bilo moguće
uspostaviti samo vjerski hilafet.