O KULTURI I CIVILIZACIJI
Muslimani su u svom nazatku dokučili dno nakon prvog svjetskog rata
Kultura se različito određuje (preko 250 određenja) u zavisnosti od autora.
Među prvim je to bio E.B. Tylor (primitivna kultura, 1871.g.), određujući
kulturu kao složenu cjelinu sastavljenu od: znanja, vjerovanja, umjetnosti,
morala, prava, običaja i drugih sposobnosti čovjeka koje stiče kao član društva.
Po njemu je civilizacija isto što i kultura. Naziv kultura je latinskog porijekla
(cultus) što znači gajenje, odgoj, obrađivnje, štovanje... kao što je i latinskog
porijekla naziv civilizacija (civilitas) što znači građanin, državljanin, podanik.
Po nekima je to pojam civis a po drugima je to riječ civilis. Kultura kao termin
je ušla u širu upotrebu nakon Adelunga 1782.g. (povijest kulture) a riječ
civilizacija su počeli upotrebljavati francuski prosvjetitelji u 18.st. Kulturu čini
sve ono što su ljudi proizveli u svojoj povijesti, materijalni i duhovni proizvodi,
organizacijski i svi drugi oblici ponašanja. Kulturu određujemo po ljudskim
zajednicama pa je zovemo egipatska, franacuska, makedonska i sl. Opća kultura
se izražava preko posebnih kultura.
S pojmom civilizacija postoji određenih nesporazuma, od istoznačenja do
razlikovanja. U Njemačkoj je to tehnika i znanost ili ono što čini proizvodne
snage koje se sabiraju u kulturi i drži je stvaralačkom. Neki je nazivaju
razdobljem pojave pisma, gradova, država, klasa, privrede i dr. Otuda se
civilizacija dijeli na vijekove (stari, srednji i novi) ili epohe (robovlasnička,
feudalna, kapitalistička). Civilizacija je naziv za kulture koje su imale
dostignuća u pismu, privredi i sl. Kulturna zbilja se zapravo oslikava putem
civilizacije. Svaka pojedinačna kultura se sastoji od elemenata s kojima
pripadnici žive na određenom prostoru ili zajednici. Svi kulturni oblici su
proizvod ljudi pa prema tome nema kulture bez ljudi. Ali i bez kulture današnji
ljudi ne mogu opstati. Čovjek može učiniti samo ono što mu omogućava stanje
kulture, čovjek se uči onome što je naučen, odgaja se u duhu kulture svoje
zajednice (običaji, ponašanja, vjerovanja).
KAKO MISLITI (MUSLIMANSKI SVIJET DANAS)
Muslimanski svijet je dobrim dijelom neistraženo područje. U tom
nepoznavanju islama zapadni svijet je sklon da muslimanski svijet shvate kao
prijetnju. Muslimani čine jednu petinu svjetske populacije (1,2 milijarde). Od
toga Indonezija (206,3), Pakistan (148,2), Bangladeš (124,8), Nigerija (106,4),
Iran (65,8), Turska (64,5), Egipat (66). Govore na desetine jezika, demografski
je najdinamičniji dio svijeta (izuzetno veliki stepen priraštaja). Siromaštvo je
masovna pojava u islamskim zemljama. Gdje muslimani žive kao manjina tu su
uglavnom svjetska žarišta. Jade tih muslimana nakon 11.septembra niko više ne
1
sluša.
kada su sve muslimanske zemlje osim Irana bile kolonizirane. Stateški, islamski
svijet se većim dijelom sastoji od Rimlanda i Heartlanda. Muslimanski svijet je
razjedinjen, bez funkcionalnog državnog sustava, pod jarmom lokalnih
okupatora. Uvezena rješenja se ne pokazuju dobrim za islamski svijet
(socijalizam, liberalna demokratija). Režimi su glavne prepreke razvoju
demokratizacije. Režimi su u interesu Zapada jer im olakšavaju zaštitu Izraela,
nafte, energetskih resursa i dr. Suštinski, niti jedan muslimanski narod ne
odlučuje o svojoj sudbini. Promjene u svijest mnogih muslimana su se desile,
ali se ne mogu izdvojiti iz začaranog kruga nafte i nasilja. Poseban problem za
muslimanski svijet je Izrael, nuklearna sila oformljena na muslimanskom
teritoriju.
SUŠTINA ISLAMSKE CIVILIZACIJE
Suština islamske civlizacije je tevhid (Allah je Jedan, Apsolutni, transcedentni
Stvaralac, Ravnatelj svega). Tevhid islamskoj civilizaciji daje identitet,
povezuje njene elemente u cjelinu i daje joj svoj osobni oblik. Tevhid je
temeljni princip koji u sebi uključuje sve ostale principe. Tevhid je ubjeđenje da
nema drugog Boga osim Allaha, na čemu je sažeta cijela jedna kultura i
civilizacija (sva raznolikost, bogatstvo, povijest, nauka i mudrost). Tevhid
sadrži sljedeće principe:
- Dvojnost. Prvi red sadrži samo jedan član, to je Bog, Apsolutni,
Vječan, Stvoritelj. Drugo je poredak prostora, vremena, iskustva i
stvaranja (biljke, životinje, nebo, Zemlja, Meleki i dr). Dva poretka,
Stvoritelj i stvoreno su posve neuporedivi.
- Idejnost. Po svojoj prirodi idejnost je odnos dva reda stvarnosti, svim
ljudima je podareno razumijevanje da mogu razumjeti.
- Teologija. Priroda kosmosa je teološka, po cilju koji je Tvorac
postavio. Svijet je kosmos koji nije kaos već je uređen. Moralne
naredbe od Boga imaju svoju osnovu i razloge u stvarnom svijetu.
- Sposobnost čovjeka i prilagodljivost. Sposobnosti se ostvaruju u
prostoru i vremenu u kojima čovjek može mijenjati sebe i ostale ljude.
Sve što je stvoreno sposobno je za bit za koju je stvoreno.
- Odgovornost i sud. Ako čovjek mora mijenjati sebe onda je
odogovoran za ono što nužno slijedi. Moralna obaveza je nemoguća bez
polaganja računa za svoja djela, suđenja nema bez odgovornosti, ono se
mora desiti kako bi čovjek bio nagrađen ili kažnjen.

TEVHID KAO SUŠTINA CIVILIZACIJE
Kao suština civilizacije tevhid ima dva aspekta: metodološki i sadržajni.
Metodološka dimenzija uključuje tri principa:
1. Jedinstvo, nema civilizacije bez jedinstva, zbrka ne može izgraditi
civilizaciju. Ona treba da preradi i domaće i strane elemente i da ih
uobliči u jedinstvenu sliku. Ako uspije integrirati takve vrijednosti one
postaju indeks njene vitalnosti, dinamičnosti i kreativnosti. Islam je
integralna civilizacija jer je konačni aršin tevhid.
2. Racionalizam. Racionalizam je konstitutivni element svake civilizacije.
Sastoji se od tri pravila: a) odbacivanje neutemeljenih mišljenja,
nepotvrđenih izjava, b) odbacivanje bilo kakve kontradiktornosti,
pozivanje na razum radi harmonizacije, c) otvorenost za nove i suprotne
dokaze kao bi se muslimani sačuvali od fanatizma, literalizma i
konzervatizma.
3. Tolerancija, je metodološki princip prihvatanja sadašnjice dok njena
pogrešnost ne bude dokazana. Tolerancija je ubjeđenje da Bog nije
ostavio ljude bez poduke i bez šanse da spoznaju pravu vjeru.
Sadržajna dimenzija tevhida uključuje:
1. Tevhid kao princip metafizike, Bog je prauzrok svakog događaja i
konačni Cilj svega što postoji. Sadržaj toga je shvatanje i ubjeđenje da
sve što se dešava u prirodi jeste djelo Boga. Tevhid je eliminacija bilo
koje druge sile u prirodi osim Božije. Tevhid je suprotnost mitu i
sujevjerju.
2. Tevhid kao princip etike, čovjekova egzistencija ovisi o pokornosti
Bogu. On je čovjeka stvorio u najljepšem obliku. Bog je čovjeku
povjerio emanet da bude namjesnik na Zemlji. Samo čovjek ima
mogućnost da učini ili ne učini. Upražnjenje te slobodne volje je
pokoravanje Božijoj naredbi. Tu etičku obavezu koju čovjek ima uzrok
je njegova stvaranja. Čovjek je dio božanske volje i jedini može ući u
carstvo prostora i vremena i tako postati povijest. Cijela Zemlja i nebo
su pozornica čovjekove odgovornosti. Čovjek je obavezan (teklif) da se
uzdiže iznad ostalih stvorenja, da se humanizira.
3. Tevhid kao princip aksiologije, potvrđuje da je Bog stvorio ljude da bi
oni svojim djelima pokazali moralno dostojanstvo. Sva će djela ljudi
biti vagana, Bog je postavio čovjeka na Zemlji da je nastani, da je
kolonizira, da koristi njene plodove i ljepote. Sve je dato čovjeku na
upotrebu da to bude pozornica u kojoj je Bog vrhunski tvorac.
2
4. Tevhid kao prvi princip societizma, vaš ummet jedan je umet (ljudski)
čiji je gospodar Bog. Vjernici su jedno bratstvo čiji pripadnici vole
jedni druge, pravedni su i strpljivi, računaju jedni na druge, preporučuju
dobro a zabranjuju zlo. Ummet je ljudski poredak, nema tevhida bez
ummeta, čovjekove afirmacije svijeta. Umet je svjetski poredak što je
temelj civilizacije (sine qua non).
5. Tevhid kao princip estetike. Sve što je stvoreno u procesu stvaranja je
stvorenje, podložno zakonima vremena i prostora. Lijepo je ono što je
prirodno, ono što je u suštini predmeta, biljaka ili životinja. Umjetnost
je proces otkrivanja te prirodne suštine. Islam ne poznaje idolatriju
(zamjena stvorenja za Stvoritelja), muslimanski umjetnici ne slikaju
Boga jer On ne može biti vizuelno izražen. Zato je muslimanski
umjetnik izumio umjetnost dekoracije (arabeske).
VLAST U ISLAMU I ISLAMSKI POLITIČKI SISTEM-----O islamskom
sistemu države i vlasti niko ne treba da sumnja. Iz islamske historije mogu se
razlučiti tri perioda u vezi vlasti: a) islamsko-jevrejska konferencija u Medini,
na čelu je bio Muhammed a.s. od 622-632.g., b) period četvorice halifa (zlatno
doba) 632-661.g., c) period nakon toga u dužini od 1340 .g. (halife, kraljevi,
emiri, sultani, generali, tiranija, despotizam, nepravda, eksploatacija
siromašnih). Poslanički period daje nam neka pravila vlasti: 1. Medinska država
je bila federalna republika a ne monarhija, nije htio da bude arapski kralj, vlast
nije ostavio svojoj djeci. Dakle, islamska država treba da bude islamska
republika. 2. Muhammed a.s. nije upravljao kao autokrata, poštovao je šuru
(dogovaranje) koja i Kur'anska poruka. Dakle, dogovaranje je obavezno i
obavezujuće. 3. Kad je sastavljan ustav Poslanik je imao na umu sastav
stanovništva Medine, zato je to konfederacija, dakle nije centralizovana država.
Prva četvorica halifa su izabrani a u to vrijeme nijedan šef države nije izabran.
Hulefai rašidin su uveli instituciju vladavine prava (sudije su mogle suditi i
protiv halife). Umetom treba da vlada emir (ne komiteti). Hulefai rašidin su
održavali republikanski duh. Iz preostalog dijela historije možemo naučiti
sljedeće:
- Islam može preživjeti bez halife ali ne može bez Šeriata.
- Islam je najmanje stradao kad su se islamski pravnici (fukaha) odupirali
korupciji, treba postojati podjela vlasti na sudsku, izvršnu, vjersku i dr.
Treba postojati odvajanje vlasti od države na vjerskim osnovama.
- Koliki god bili despoti ili tirani na vlasti muslimana nikada nisu doveli
u pitanje Kur'an i Sunet kao vrhovni zakon države. Islam je prva
 civilizacija koja ima takav nepromjenjljiv ustav kojeg vlast ne može
mijenjati.
Islamska civilizacija je izrodila i takva imena: ElFarabi (u.870), ElMawerdi
(974-1058), Nizamul Mulk (1018-1092), Ibn Haldun (1332-1406). Ipak,
historija moderne muslimanske političke misli ne može biti odvojena od
iskustva kolonijalizma koji je proizveo borbu za nezavisnost i razne političke
pokrete. Borba za državu i religiju treba da bude harmonična jer religija ne treba
da postane privatna stvar. Islamskom državom ne treba da vlada islamsko
svećenstvo pa da bude teokratija ali treba da bude demokratična, da postoji
raspodjela vlasti, dogovaranje. Sejjid Kutb (1906-1966) nije vjerovao u
mogućnost islamske demokratije, treba odbaciti sve političke sisteme osim
Božijeg Šerijata (znakovi na putu, 1848). Hasan El Bennna je svoj pokret vodio
kao tradicionalni šejh. Najveći uticaj na političku svijest muslimana je imao
Muhamed Asad (principi države i vlasti u islamu). On tvrdi da nakon Poslanika
a.s. nikada nije postojala istinska islamska država. Po njemu ljudi pogrešno
shvataju titulu halife, muslimanski vladari bi trebali biti emiri, jer su svi građani
u islamskoj državi halife po Kur'anu. Hasan etTurabi (žene, islam i
muslimansko društvo) je ovo koristio kao vođa islamskog pokreta u Sudanu.
Asad je predložio da se šerijatom zove samo nekoliko nepromjenjivih odredbi
Kur'ana i Sunneta. U pravcu prema islamskoj demokratiji su mu pomagali:
Fathi Osman, Hasan EtTurabi, Rašid Ganušija (osuđen na smrt u Tunisu,
1999.g.), Jeffrey Lang (ne postoji jedan model islamske države).
Islamska vlast teba uključiti sljedeće oblike: svi muslimani treba da žive u
organiziranoj republici, da šerijat bude ustav, svaka generacija muslimana su
halife, mora postojati parlament, zakonodavstvo da bude u skladu sa šerijatom,
da se vlast može rotirati, da šef države bude jedna osoba, da postoji vrhovni sud,
da svaki građanin može biti predsjednik, da žena ima ista prava, da
nemuslimani imaju status zimije (zaštićen), da vlast promovira dobro i
sprječavanje zla. Ganušši predlaže da se muslimani orijentišu na društvene
vrijednosti a ne islamsku vlast jer je to trajnije i bolje.
PRINCIP ŠURE I ULOGA UMMETA U ISLAMU (Fazlur Rahman)
Da li islamska država treba biti demokratija? Kur'an je formalno obznanio
osnivanje zajednice muslimana u Medini: objavom da su svi dužni hodočasiti
Mekku (hadž), da je džihad obavezan i da se pravac kible od Jerusalima mijenja
prema Mekki. Zajednica po Kur'anu je zajednica sredine, balansirajući između
rigidnosti židovstva i prilagodljivosti kršćanstva. Muslimani su pomiritelji, vaga
ili sudija u izglađivanju ekstremnih određivanja. Ajeti Kur'ana govore o ulozi
3
muslimanske zajednice u svijetu, ne govore o unutrašnjoj organizaciji i
ustrojstvu, strukturi vlasti. ''Budite zajednica'', ''neka između vas bude grupa ili
zajednica'' odnosi se na rukovodstvo čiji je zadatak da pozivaju narod dobru a
odvraćanju od zla. Kur'an upućuje poseban poziv svim muslimanima koji imaju
duboko razumijevanje vjere ''ne treba svi vjernici da idu u boj...se upute u
vjerske nauke i neka opominju narod svoj kad mu se vrate...''. Kur'an prezire
ideju elitizma (grupa iznad ostalih), zabranio tajne grupe koje rade protiv
drugih, to su dvoličnjaci i njihovi saradnici (urote). Dakle: 1. Kur'an je definisao
uspostavu poretka i balansiranje ekstrema, 2. Unutrašnji život organizacije mora
biti besprjekoran i otvoren, 3. Unutrašnje djelovanje se kreće oko obostrane
volje i dobre saradnje. Kura'n je postavio princip šure da vodi zajednicu u
procesu donošenja teških odluka. Šura, naime, nije jedan čovjek koji konsultuje
druge, već znači međusobno savjetovanje kroz zajedničku diskusiju, odluku svi
u vlasti moraju da poštuju. U vrijeme Emevija šura se svela na simpatizere
njihove vlasti koja je funkcionisala od vrha prema dolje (obrnuto). Institucija
bej'a (zavjet, poštovanje) nastavila je da postoji tokom emevijskog hilafeta.
Sunnije su naglašavali izbornu narava halifinog ureda, da njegove djelatnosti
budu u svojstvu šefa zajednice (izvršna vlast), šije su razvije doktrinu
bezgrješnog imama kao vrhovnog vjerskog vođe i vladara. Pored toga sunije su
razvili doktrinu da pobuna pa makar protiv i tiranijske vlasti nije dozvoljena, što
je onemogućilo da se razvija princip šure u neki praktički oblik. Afgani smatra
da je šura podrška naroda bez koje vlast ne može ojačati. Namik Kemal smatra
da vlast bez šure nama legitimnosti (pravo predstavljanja) vlasti. Zbog
nedostatka etičkih i duhovnih elemenata Ikbal odbacuje zapadnu demokratiju,
ali nema se šta izabrati ni u muslimanskom svijetu od uzoritih principa vlasti
(vladajuće elite).
UVOD U ISLAMSKE FINANSIJE
Cijeli univerzum je stvorio Allah Jedan, Jedini. Čovjek ima slobodu djelovanja i
donošenja odluka na temelju razuma uz određene granice iza kojih može postati
žrtva vlastitih odluka. Pored toga, razum se često pomiješa sa strastima,
nezdravim instiktima. Tada gubi racionalnost. Allahova stvorenja su se dužna
pokoravati ne samo obredima već i svojim ekonomskim aktivnostima. Temeljna
razlika islamske i kapitalističke ekonomije je motiv zarade kojeg u
kapitalističkoj ekonomije niko ne može spriječiti (pogotovu ne moralni
principi). Trka za profitom je neobuzdana, stvara monopole, izaziva
neravnotežu na tržištu, izaziva neopravdan strah i manipulacije robama. Zla
koja se rađaju iz ovakvih postavki nikada ne mogu biti zaustavljena. Islam
priznaje pravo vlasništva, motiv zarade i tržišne snage, postavio je neka
božanska ograničenja na ekonomske aktivnosti (zabrana kamate, kockanja,
pravljenja zaliha radi profita na nestašici, trgovina nedozvoljenim robama,
prodaja onoga što se nema u posjedu, spekulativne transakcije i dr.). Jedna od
najvećih karakteristika islamskog finasiranja jeste finansiranje pokriveno
robama. Novac se ne priznaje kao predmet trgovine, profit zarađen razmjenom
novca je kamata. Stvarni modeli islamskog finansiranja su mušareka i
mudareba. U slučaju murabehe finansijer ne daje nikakva novca klijentu, klijent
robu naručuje a finansijer plaća. Murabeha ne finansira pri tome neislamske
aktivnosti (kontrola roba). Finansijer preuzima rizik nad kupljenom robom. U
slučaju murabehe iznos duga se ne smije uvećavati. Ipak, ove institucije su još u
povoju, samo su kap u moru u odnosu na konvencionalno finansiranje, islamske
banke nemaju dovoljnu podrški vlada i država.
ŽIVOT ŽENA----Žene su dale veliki doprinos islamskoj civilizaciji, u izgradnji
i prenošenju kulture. Najbogatiji izvori koji sadrže detaljnu sliku o ulozi žena
jesu biografski rječnici (AlHatib ElBagdadi, Ibn Asakir, Ibn Hallikan). U
literaturu su ušle zbog bliskosti sa Poslanikom a.s., kao svjedoci su prenosili
hadis, tabekatul kubra-prva generacija sadrži 629 biografija žena od ukupno
4250. U drugu skupinu spada 1300 biografija žena u 14. I 15. Stoljeću (Ibn
Hadžer, Edurerul kamine-skriveni dragulji). U djelu EsSahavija (ed Dev'ul 'ami)
bilježi se 1075 žena od ukupno 11691 osoba. Žene iščezavaju iz stoljetnih
rječnika. ElGazzi u 16 stoljeću bilježi 12 žena od 1647 osoba, El Muhibbi
nijednu od 1289 osoba, El Muradi jednu od 1791, El Bejtar u 19 st., samo dvije
žene od 777 osoba. Biogafija Ummi Hani je kompletna biografija (EsSehavi).
Slijedi lista njenih učitelja, datum rođenja i smrti, ime oca i njegovo zanimanje.
Ummi Hani je bila ekspert za hadis (učila od 68 učitelja). Rođena je u Kairu
(1376-1466) gdje je i umrla. Predavala je hadis.
ISLAMSKI POKRET (Mevdudi)-----Cilj pokreta je revolucija u vodstvu.
Bezbožno rukovodstvo je izvor zala (razrat, nepravda, tiranija, nasilje, otrov
ekonomije i politike). Problem nastaje kada se moć koncentrira u rukama ljudi
ogrezlih u materijalizam i bezbožništvo. Pravedni i moralni ljudi trebaju
pronaći jedni druge i da pronađu zajedničke snage da izađu iz moralne
degradacije i kulturnog zagađenja. Takvo stanje pogađa kulturu, umjetnost,
nauku, politiku, ekonomiju, pravdu i zakone. U krajnjem slučaju generator
mnogih loših zbivanja je loše rukovodstvo. Ljudi slijede puteve svojih vođa
(tako je oduvijek bilo). Islam traži da Allahov zakon postane zakon po kojima
će ljudi uređivati svoj život. Sa stajališta islama, uspostavljanje pravedne vlasti
je primarni cilj zajednice (džema'ata). Vjerovanje zahtijeva postojanje pravedne
zajednice koja brine da se način života vodi i uređuje prema Allahovoj volji.
Nije dovoljna samo dobra namjera, potrebno je poduzeti korake i prikladne
akcije da se tako što ostvari. Treba razumjeti sve načine i zakone po kojima se
4
moć stiče ili gubi. Napredak čovjeka u civlizaciji određuju fizički i moralni
faktori. Moralni atributi zauzimaju središnje mjesto u razvoju ljudskoga života,
moralni zakoni određuju napredak i nazadovanje čovjeka.
Dvije su kateogorije moralnih vrijednosti: 1. Osnovni ljudski moral, uključuje
sve kvalitete moralnog bića potrebne za uspjeh na ovom svijetu (snaga volje,
moć odlučivanja, ambicije, ustrajnost, hrabrost, marljivost). Osnovni ljudski
moral su elementi ljudske snage kao iskovan mač. 2. Islamski moral,
nadopunjuje se na osnovni moral na više načina, umjerava ga, proširuje opseg
osnovnog morala. Islam pročišćava dušu od egoizma, tiranije i nediscipline. On
odgaja bogobojazne ljude, pobožne, stvara ljubaznost, milost i suosjećajnost,
dobru volju i poštenje. Ovakav moral je ključ dobra i brana protiv zla. Moral
daje snagu zajednici iako je mala (''...koliko je malih zajednica...''), moral daje
naciji snagu i superiornost. Čak, moral ima odlučujuću snagu kod društva koje
je lišeno nacionalnih, teritorijalnih i drugih prava i statusa. Moralnost je dakle,
istinska snaga. Ako je muslimani nemaju ne mogu zadržati vlast ni
rukovodstvo.
DEKADENCIJA, DEVIJACIJA I RENESANSA U KONTEKSTU
SAVREMENOG ISLAMA (S.H.Nasr)-----Dekadencija je naziv za stanje prije
modernizma. Da bi nešto bilo dekadentno treba da se upredi sa nečim. Za
islamsku civilizaciju neki smatraju da je postala dekadentna kada je prestala
produkovati stručnjake i naučnike. Da je dekadencija onakva kakvu je
predstavljaju modernisiti onda bi islamska civilizacija odavno trebala propasti.
Tako da, pojam devijacija se upotrebljava samo kod ortodoksnih muslimanskih
pisaca. Pod pojmom renesansa nalazimo obilje pojmova od umjetnosti i
literature do politike. Mnogi muslimani pod renesansom podrazumijevaju
buđenje onih snaga koje su zaslužne za dekadenciju islama i po
tredicionalistima identifikuje se sa džahilijetom, suprotnosti Šerijatu. Međutim,
islamska renesansa je kritika dekadencije. Nejasni sudovi i zaključci mnogih
modernista pokušaj su zamagljivanja jasnog uzora i norme ljudskog života
propisanih Kur'anom i Sunnetom. Nasuprot njima, ortodoksni muslimani brane
integritet islama naglašavajući značaj Hadisa i Suneta bez kojih poruka Kur'ana
nije shvatljiva. Renesansa znači ponovno rađanje (re-naissance) islamskih
principa, nije važno čega. Podudara se sa tedždidom (obnova). Obnovitelj se
temeljito razlikuje od reformatora jer je on ''deformator'', želi da žrtvuje
određeni aspekt tradicije zbog novog, uklanjanje onog što što je prikazivano
neizbježnim. Otuda, renesansa nije ponovno rađanje već ponovna primjena
principa istinske prirode islama. Dekadencija je uvijek padanje ispod norme ali
uvijek uz vezanje za tu normu, dok je devijacija potpuno odstupanje od te iste
norme. Muslimanska inteligencija mora izvući pouke iz historije kako bi
odbranili islam i njegov život.
KRIZA MUSLIMANSKOG MIŠLJENJA (Ebu Sulejman)
Savremena islamska esela (jedino mišljenje): srž krize umeta je degradacija i
ljudska patnja pored svih materijalnih potencijala vrijednosti i principa. Već
nekoliko stoljeća ummet je u padu pod utjecaj evropske imperijalističke moći.
Umet nije u stanju ni da prehrani sebe. U svojim prvim stoljećima ummet je
imao bogate centre, posjede i dr. Polazne tačke za savladavanje krize su
sljedeće: 1. Imitiranje stranog rješenja, posuđivanje iz iskustva Zapada
(individualizam, sekularizam, ateizam, kapitalizam i dr.). 2.imitiranje
historijskog rješenja , oslanjanje na historijsko iskustvo bez obzira na vrijeme i
mjesto. 3.Islamsko esela rješenje, primijeniti rješenja iz autentičnih islamskih
izvora, na probleme umeta. Umet je izabirao historijski pristup ali on ne
uspijeva odgovoriti izazovima modernog života. Da su ta rješenja djelotovorna
ne bi danas umet bio u krizi. Tradicionalna rješenja često vode apsurdnosti i
krajnosti i često su završavala u diktaturi. Nije rijedak slučaj izolacije
intelektualaca od strane beskrupuloznih vladara koji su paralizirali islamsku
kulturu i civilizaciju. Tako je umet postao žrtva despotizma, siromaštva i
politike zaostalosti. Osmanko carstvo je počelo imitirati rješenja sa zapada
uvjereno da je to rješenje ka napretku. Međutim, zapad nije uspio prenijeti svoje
znanje umetu. Turci su mislili da se reforme moraju odvijati na zapadnjački
način. Reforme su krunisane ustavom Midhat-paše a pokušaj reformi nije bio
uspješniji od prethodnih, turske su vođe preferirale važnost nacionalizma.
Reforme je nastavio Kemal Ataturk prihvatajući sekularizam, poništili su sve
zakone i zamijenili ih evropskim. Propadanje je nastavljeno nesmanjenom
mjerom. Kod historijskih rješenja valja imati na umu da oni ignoriraju elemente
prostora i vremena. Ipak, nepredvidivi događaji su sastavni dio problema.
Fenomen historijskog pristupa je povezan sa borbom za vlast, poraženi su se
povukli iz političkog života i postali intelektualna i vjerska opozicija. Njihova
izolacija se nastavila kroz stoljeća što ih je navelo da prihvate konzervativni
pristup u politici i vlasti. Nakon stagnacije, slabljenja i propadnja umeta
alternativa je tražena u prethodnim rješenjima.
Pristup savremene islamske ''esale'' je pozitivna akcija i reforma umeta
zasnovana na islamskim principima. Ovo je potreba umeta, prvenstveno znači
''sveobuhvatnost'' sposobnost, tehničko vodstvo i ispravna metodologija.
Islamsko društvo treba da se ističe pomoću šure, pravde, solidarnosti, bratstva i
5
td. Da bi se esela prihvatila ona treba da bude podsticaj pozitivne religijske
perspektive i superiornost u djelotvornom mišljenju. Esela je proces spajanja
vjerskih i svjetovnih mišljenja, uspostavljanje veze između razuma i Objave.
HISTORIJSKI KORIJENI KRIZE
Prvi znak krize umeta je pojava fitne (smutnje) tokom serije građanskih ratova u
islamskoj državi tokom hilafeta Osman bin Affana. Rezultat je bio pad hilafeta,
pa je potrebno razjasniti tu situaciju u ponašanju umeta. Najvažniji faktor je
neprimjetna promjena u osnovi političke moći. Broj ashaba je sve manji a sve
veći broj beduinskih regruta. Čisti islamski principi nisu više bili vodeća snaga
te su sukobi bili neizbježni kao i pad hilafeta u ruke despotskih plemena
Emevija. Vremenom su u islamsku zajednicu ulazili i drugi narodi (Perzijanci,
Indijci, Turci, Afrikanci). Rascjep je nastupio i između političkih i vjerskih
intelektualnih vođa što je rezultiralo nacionalni i teritorijalni establišment.
Vjerska inteligencija nije uspjela da pridobije podršku masa sve više kritikujući
političku vlast. Zbog toga su često zatvarani i sputavani. Tako je islamsko
društvo ušlo u krizu misli i institucija. Rascjep između vjerske (intelektualne) i
političke vlasti bit će razlog svih bolesti koje su kasnije napadale umet. To je
dovelo do paralize uma koji je ostao unutar džamije. Ovaj događaj je vodio
zatvaranju vrata idžtihada iako se njegova vrata nikada ne mogu zatvoriti.
Političko vodstvo lišeno inteligencije postalo je despotsko i diktatorsko.
SRŽ KRIZE I BUDUĆNOST UMETA
Muslimanski um sjedi skrštenih ruku, postao je zarobljenik osnovnih poimanja i
pristupa, bez kursa u budućnosti. Temeljnim vrijednostima islama niko ne može
prigovoriti, ipak neprijatelji islama pažljivo biraju temu i vrijednost koju
napadaju. Procjep između teorije i prakse postao je sve veći sve dok nije došlo
do podjele glavnih principa islama: 1. Očuvanje i interpretacija tekstualnih
izvora islama, 2. Pravila i pristupi analizi društvenih uvjeta, okolnosti i drugih
promjenjivih kategorija. Kriza misli je kriza u uspostavi društvenih nauka koje
mogu pomoći umetu u izgradnji misli, institucija i politike.
PAD MUSLIMANSKOG SVIJETA
Politički uzroci pada. Gotovo ni iz čega Turska se razvila u jednu od
najmoćnijih sila svijeta. Nakon Sulejmanove vladavine Otomanska imperija na
odgovorna mjesta postavlja ulizice, nesposobne i neodgovorne osobe. Državni
činovnici su se okrenuli zgrtanju novca i poreza, prekomjernog bogaćenja i
grabeži. U vrijeme Sulejmana Veličanstvenog dato je pravo Frnacuzima u
trgovini koje su ovi iskoristili za prestiž. Bune koje su bile neminovne
pokušavali su riješiti reformama (tanzimat). Uzbeci u Turkestanu i Safavidi u
Iranu nastadoše poslije rascjepa timuridske moći. Safavidi kao šiiska skupina
okrenuše se politici i jačanju svog položaja ističući Isamila za vođu šiita.
Safavidi Perziju ponovo učiniše nacijom, vrhunac moći za vrijeme Abbas
Velikog. Treće veliko muslimansko carstvo je Moguli u Indiji za vrijeme
Akbara, Džahandžira Šah Džahana i Aurangziba. Uzrok propasti su nesposobni
nasljednici carstva. Na kraju su prevlast uzele kolonijalne sile: Britanija,
Franscuska, Portugalija i Holandija. To je posebno slučaj sa Indonezijom gdje
su provalili kolonijalisti sa krstaškim duhom. Oni su zavladali svim malajskim
ostrvima uz brutalan teror nad muslimanima. Muslimani su nazadovali i gubili
mogućnost prilagođavanja situaciji. Um čovjekov bježi od odgovornosti, bježi
od slobode za koju će odgovarati. Tako muslimani odustaše od toga da misle o
sebi. Postadoše duhovni ljenjivci i slijepi nasljednici prava imama i pravnika
koje su prihvatali slovom umjesto duhom. Autoriteti muslimana postadoše
nabadanja i prazna umovanja neznalica i slijepih pristaša. Nauka je
diskreditovana pod izgovorom da ide u materijalizam, spoznaji je pridavana
mala pažnja. Misticizam postade velika religija koja društvo zabavi mističnim
stvarima. Obožavanje svetaca ubrzo postade obožavanje grobova. Misticizam je
razvijao ravnodušnost prema društvenom moralu. Najteže razdoblje je oko
1850.g. mase žive u neznanju, kraljevi plemstvo rastrošno i autokratski.
ISLAM I ZAPADNA CIVILIZACIJA(Korijeni sukoba, saradnje i sučeljavanja)
(Espozito)
Uprkos stoljetne interakcije odnos islama i zapada je često obilježen
nesporazumima, prezirom i sukobima. Sukobi zamagljuju zajedničke teološke
korijene uz obostrano isticanje razlika kako bi se jaz produbio. Ekspanzija
islama se pokazuje kao prijetnja kršćanskom Zapadu a pošto i islam i
kršćanstvo imaju univerzalne poruke što obje strane umjesto saradnje dovode
do sukoba. U historiji tih odnosa presudan je momenat porijeklo Muahameda
a.s. i Tradicije islama koja se vezuje za jednog Boga. Porijeklo od Ibrahima i
Sare židovi i kršćani se preotimaju da li je to preko Musaa ili Isaa dotle
muslimani uzimaju porijeklo preko Ismaila i to stvara napetosti u pogledu
porijekla, svetih spisa u monoteističkih učenja. Dotle je Kur'an za muslimane
cjelovita i savršena riječ Božija. Poslanik je siroče o kojem se do četrdesete
godine ne zna mnogo, u djetinjstvu ga je nadgledao amidža a kasnije se oženio
starijom udovicom. Postao je Poslanik kada mu se javio Džibril. Objava mu je
6
dolazila do smrti kada je sastavljen Kur'an. Život mu nije bio lahak, zajednicu
Mekke je pozivao isitinitom Bogu a zatim je prešao u Medinu, pozivao je
oprostu i pokajanju, monoteizmu, Ibrahimovoj vjeri, povratku Božijem zakonu.
Poruka Kur'ana je postala izazov civilizacije, društveno-pravnom poretku i
poslušnost Bogu. Nakon hidžre uspostavljena je islamska zajednica u kojoj je
Poslanik bio vođa, vojni lider, reformator, sudija i dr. Religijske vrijednosti je
ugradio u društveni poredak. Uobličio je novi poredak komponujući propise i
običaje arapskih, kršćanskih i jevrejskih zajednica. Raspad u vođstvu je izazvao
stvaranje hilafeta i sukoba sunija i šija oko hilafeta. Prvih šest stoljeća se može
podijeliti u tri perioda: hulefai rašidin, emevije i abasije. Svijet je bio podijeljen
na islamski (darul islam) i neislamski (darul harb). Sto godina nakon
Muhammmedove a.s. smrti islamsko carstvo je postalo veće od rimskog, što je
šokiralo kršćane. Uspon države i ujedinjenje različitih plamena omogućio je
islam. Nakon decentralizacije hilafet se podijelio u pojedinačne sultanate.
Razvoju islama i brzoj ekspaniziji doprinio je ispravan odnos prema džihadu
koji u sebi uključuje mnogobrojna značenja: učenje, propovijedanje, oružana
borba, borba protiv zla i šejtana, borba za širenje i odbranu islama. Nakon
osvajanja prostora muslimani podižu civilizaciju: lokalnom upravom,
asimilacijom, obrazovanjam, razvojem medicine, filozofije. Stasala je nova
generacija učenjaka, (Ibn Sina, Ibn Rušd i dr.). Islamska civilizacija je stasala
razvijajući i preuzimajući vrijednosti svih drugih. Svoj suštinski izraz islam je
našao u zakonu, šerijat je Božija staza, skup načela, uputa i vrijednosti,
uključivajući i propise sredine kao i običaje. Pet islamskih šartova postaje
kolektivna svijest, došlo je do razvoja mistične misli (sufizma) koja je privlačila
mase i olakšale širenje islama u najudaljenije prostore svijeta. Ipak, razvoj
sufizma nije išao u prilog vlastima pa su često dolazili u sukobe i sa ulemom.
Brzi rast i širenje islama prestavljao je opasnost za Zapad i kršćanstvo u svijetu,
što je dovodilo do različitih sukoba. Zapad i Crkva su se sukobili sa žestokim
neprijateljem. Nemuslimani su pripadali jednoj od tri glavne ''skripturalne''
zajednice (ehlul kitab tj, kršćani, jevreji i zoroastrejci). Islam se pokazao kao
tolerantna religija garantujući im slobode i prava, tolerisali su kršćanstvo ali su
ga razvlastili, bez sistemskog proganjanja kao što su kršćani proganjali židove.
Vjerske zajednice su uživale slobode, plaćale su samo porez u zamjenu za mir
pa su ih nazvali ''zaštićen narod''. Nemuslimani su mogli preći na islam, čuvati
svoju vjeru te plaćati porez ili da ratuju dok ne prihvate sistem islamske
vladavine.
KRSTAŠKI RATOVI
Dva mita vladaju zapadom: da su krstaši pobijedili i da su to ratovi vođeni za
oslobađanje Jerusalima. Za muslimane su to ratovi u kojima se ogleda agresija i
imperijalizam kršćanskog Zapada. Sama riječ potiče od ''krst'' sastavljenu od
osam ekspedicija od XI do XIII stoljeća, do tada zapad je bio siromašan.
Situacija se dramatično zaokrenula, zapad je preuzeo kontraofanzivu da protjera
muslimane iz Španije, Italije, Sicilije i Mediterana. Vitezovi kršćana su vođeni
motivima pljačke, oslobođenja svetog grada, ekonomskim dobitima i dr.
Krstaški ratovi su crpili nadahnuće iz: hodočašća i svetog rata. Armije
muslimana su zatečene bez odbrane pa su vojske prvog krstaškog pohoda stigle
do Jerusalima i zauzele ga 1099. Ali već sredinom XII stoljeća muslimani su
odgovorili preko Salahudin Ejubije (Saladin) pa je Jerusalim vraćen 1187.g.
krstaški napadi su izazvali reakciju muslimana pa je 1453.g. zauzet
Konstantinopolj i postao Istanbul kao sjedište Osmanskog carstva.
Nakon završetka krstaških ratova Evropa se sukobila sa drugom prijetnjom a to
je Osmansko carstvo (bič Evrope), velika sultanska imperija, nakon zauzimanja
Konstantinopolja nastavili su sa izgradnjom efikasne države. Pod njihovu vlast
su potpali veliki gradovi širom islamskog svijeta (Kairo, Damask, Mekka,
Medina i dr). osmansku armiju su vodili neki od velikih vojskovođa (Mehmed
Osvajač 1451-81 i Sulejman Veličanstveni 1520-66) osvajajući veliki dio
Afrike i Srednjeg istoka. Vlast je bila fleksibilna prema potčinjenom
kršćanskom stanovništvu, zavladala je velikim dijelom Evrope i zagarantovala
vjerske slobode. Iako su osmanske snage izgledale nepobjedive kršćanima ipak
su pobijeđene u pomorskoj bitci kod Lepanta 1571.g., zatim uspješna odbrana
Beča 1683.g. pomogli su da se Evropa revitalizira. Krstaški ratovi pokazuju
dimenziju sukoba na kome je kršćanska Evropa u defanzivi u odnosu na
muslimanske armije, pa izgleda kao da se bori za egzistenciju. Ovi događaji su
uticali ni sliku Zapada u literaturi o islamu. I Osmanska osvajanja su
prezentirana kao prijetnja kršćanstvu. Tek između dva svjetska rata doći će do
razvoja islamske misli na Zapadu. Islam je doživljen kao dvostruka prijetnja:
teološka i politička. Takva slika o islamu je rezultat neobrazovanih stavova i
najdublje mržnje. Muhamed je oklevetan kao varalica, antikrist koji koristi
magiju u pokušaju da uništi Crkvu (Martin Luter, Volter i dr). Zajednice su
prikazivane u težnji da slušaju i služe svog Gospodara, te su često bile u
neprijateljstvu u vjerskom i političkom smislu.
7
TRIJUMF ZAPADA I ODGOVOR MUSLIMANA
Sliku Srednjeg istoka izmijenio je kolonijalizam. Cijeli islamski svijet je potpao
pod uticaj evropskog imperijalizma i kolonijaliozma u prvoj polovini XX st. Ta
geografska slika je uticala na granice država, političke, ekonomske i društvene
prilike, obrazovanje, kulturu i dr. Nosioci kolonijalnih vlasti su bili kršćanski
misionari. To je bila civilizacija, sebe nazvala ponosnom, imerijalna koja bahato
ponižava sve što nije evropsko. Evropski kolonijalizam je izmijenio obrazac u
muslimanskom svijetu. Trijumf evropskih nacija misionari su pripisivali
kršćanstvu i na taj način prikazivali islam retrogradnim. Islam, ipak, posjeduje
bogatu i dugu tradiciju obnavljanja (tedždid) i reforme (islah). U vrijeme krize
se poduzimaju koraci da se islam reformira ili obnovi, takvi su pokreti nicali
širom islamskog svijeta: Mehdijski (1848-85) u Sudanu, senusijski (1787-1859)
u Libiji, vehabijski (1703-92) u S. Arabiji, fulanijski (1754-1817) u Nigeriji,
faridijski Hadži Šerijatullaha (1764-1840) u Bengalu, militantni pokret Ahmeda
Barelvija (1786-1831) u Indiji i padrijski (1803-37) u Indoneziji. Pokreti su
motivirani: slabljenjem muslimanskog društva, vojni porazi i političke podjele.
Cilj svih pokreta je moralna rekonstrukcija društva čiji je uzrok napuštanje
istinskih islamskih principa, vrijednosti kao i posljedica lokalnih neislamskih
vjerovanja i prakse. Pokreti su djelovali na islamsku politiku XX stoljeća, ali u
defanzivi i pod jakim utjecajem evropskog kolonijalizma i imperijalizma. To se
jasno može vidjeti na karti islamskog svijeta poslije prvog stvjetskog rata:
Francuzi u sjevernoj, zapadnoj i ekvatorijalnoj Africi, Levantu (Libija i Sirija),
Britanci u Palestini, Transjordaniji, Iraku, Arabijskom zalivu, na Indijskom
potkontinentu, u jugoistočnoj Aziji, Maleziji, Singapuru i Brunejima, Holanđani
u Indoneziji. Kolonijalizam je kod muslimana doživljen kao prijetnja
muslimanskom identitetu i vjeri. Borba protiv takvog kolonijalizma je često
dobijala oblik rata između kršćanstva i islama. Odgovor muslimana u odnosu na
Zapad se dijeli na četiri oblika: 1. Odbijanje (odstupanje), napuštanje teritorije
ili borba za odbranu vjere dok se ne poraze nevjernici, iako su evropski
kolonijalisti narodi knjige treba ih odbaciti kao neprijatelje islama. 2.
Sekularizacija i pozapadnjačenje, vlast u Osmanskom carstvu, Egiptu i Iranu su
razvijali zapadne programe vojske, ekonomije i tehnologije. Tražili su modernu
administraciju, obučenu vojsku i savremeno oružje, osnivali su štamparije i
urede te obrazovali kadrove radi toga. Glavni rezultat modernizacije bila je
pojava novih elita i naglo raslojavanja društva, modernu u tradicionalnu. 3.
Islamski modernizam, modernisti su spojili unutrašnju društvenu zabrinutost
revivalističkih pokreta i potrebom da se reaguje na prijetnju evropskog
kolonijalizma. Islamski modernizam je izgrađivao stav istovremene privlačnosti
o odbojnosti prema zapadu. Evropi se divilo na tehnologiji, slobodi i ljudskim
pravima, pravdi i jednakosti ali se često odbacivala radi njenih imperijalističkih
ciljeva i politike (Džemaludin Afgani i Muhamed Abduhu u Egiptu, Allal el
Fasi u Maroku, Abdul Aziz Sa'lebi u Tunisu, Abful hamid bin Badis u Alžiru i
Sejid Ahmed han i Muhamed Ikbal na indijskom potkontinentu. Kritikovali su
imitiranje prošlosti a potvrđivali pravo na reinterpretaciju (idžtihad) islama u
svjetlu modernih uslova. Dakle, da se preformulira islamsko nasljeđe kao
odgoovor na politički, naučni i kulturni izazov Zapada. Afgani je isticao
poruku obnove i promjene u interpretaciji islama, ističući potrebu za
obrazovanjem, naukom i tehnologijom. Muhamed Abduhu je tražio
modernizam ne selefijski način tj, da se društvo reformira u pravcu rane
muslimanske zajednice. Protjerivan je zbog toga zajedno sa svojim učiteljem
Afganijem. Kasnije se vratio i propovijedao kompatibilnost objave i razuma,
bavio se tumačenjem Kur'ana i reinterpretacijom islama sa zahtjevom života.
Pored reformi borio se za pravo i obrazovanje, poboljšanje položaja žene,
kritikovao poligamiju i ostale teme modernizma. Nasuprot Afganija Ahmed
Han je bio saglasan sa Britancima pa je posvetio svoj život opstanku
muslimanske zajednice. On je želio uvjeriti Britance da muslimani nisu prijetnja
njihovim interesima, zalagao se za obrazovanje novih generacija u
kombinovanim koledžima, Britanci po njemu nisu neprijatelji islama.
Reformaciju je zagovarao i Ikbal u Indiji i Taha Husejn u Egiptu, buđenje
islama oštro kritikujući evropski kolonijalizam i imperijalizam. Ikbal je želio
moderno muslimansko društvo. Modernisti su osigurali islamsku modernu
reformu: publikacijama, spisima, idejama i drugim vrijednostima. Zato je
islamski modernizam je otuda intelektualni pokret pa je njegovo nasljeđe
uticalo na razvoj muslimanske zajednice.
NACIONALNI POKRETI I DUGI MARŠ KA NEZAVISNOSTI
Period između dva rata dominirala su pitanja nacionalnog identiteta i
nezavisnosti, kao reakcija na kolonijalne vladavine i težnju da se odrede
zapadne vrijednosti, demokratije, ustavne vlasti, parlamentarne vladavine,
individualnim pravima i nacionalizmom. Tako su se islamski reformizam kao
modernistički pokret i nacionalizma sjedinili formirajući moćnu silu
(autonomija, identitet, podmlađivanje zajednice). Uz razvoj nacionalnih pokreta
tekla je borba protiv evropskog nacionalizma. Otuda su nosioci pokreta bili u
isto vrijeme i vođe pokreta kao npr: Allal el Fasi koji je 1946.g. u Maroku
poveo religijski orijetiranu partiju Istiklal (nezavisnost), Abdul Aziz Sa'lebi je
poveo partiju Dustur (ustav), Abdul Hamid bin Badis je poveo Udruženje
8
alžirske uleme 1931.g. Islam je korišten kao simbol nacionalnog jedinstva i
identiteta. Iran je sačuvao nezavisnost, Osmansko carstvo se rasparčalo, 1924.g.
je ukinut hilafet, islamska politika nije našla jedisntveni stav, vjerske vođe su
postale neefikasne. Većina muslimana su smatrali da je nacionalizam i islam u
suprotnosti, pa je donosio je još veće podjele.
NOVE DRŽAVE I ZAPAD (OD OPONAŠANJA DO NEUSPJEHA
LIBERALNIH REŽIMA)
Nove države su stupile u borbu sa kolonijalinim nasljeđem. Islamski zakon je
sveden na domen ličnog prava, modernizacija je zahvatila društvo,
administraciju, obrazovanje i infrastrukturu. U isto vrijeme su uspostvljene
bliske veze između vlada, armija i kompanija, banaka i dr. (Habib Burgida).
Moderni islamski pokreti (neuspjeh zapada), pojavio se tridesetih godina XX
stoljeća u vidu dvije organizacije: Muslimanske braće u Egiptu i džema'atil
islami u indijskom potkontinentu. Oba pokreta su bili kritički prema Zapadu
naglašavajući neuspjeh i zapadnog i istočnog modela razvoja u muslimanskom
svijetu. To su smatrali pozapadnjačenje i sekularizacijom, često su se
konfrontirali za vlastima zbog čega su proganjani (Ubijen Hasan El Bena
1949.g.) a njihove vođe pogubljene, do šezdesetih godina njihov rad zabranjen.
Njihovi programi su inicirali druge nacionalne pokrete širom islamskog svijeta
(Gadafi, Nimejrij, Džemaludin Abdunasir, Nasera). Najpoznatiji i možda najjači
od njih je Naser i njegov pokret egipatskog nacionalizma. Njegova su uvjerenja
srušila režim u Egiptu 1952.g., preuzimajući kontrolu nad Suecom. Zapad je
uzvratio invazijom 1956.g. uz pomoć Izraela. Najdrskiji primjer evropskog
kolonijalizma je stvaranje Izraela 1948.g. s ciljem razjedinjavanja arapa,
ostvarivanja političkih interesa zapada. Borba protiv Izraela je borba protiv
imperijalizma. Arapski nacionalizam je doživio svoj krah i debakl u ratu protiv
Izraela 1967.g. i katastrofalnim porazom (za šest dana). U ideološkom smislu
arapski svijet je bankrotirao bez vizije oporavka. Stara pitanja identiteta,
nacionalnog i plitičkog legitimiteta, društveno ekonomske reforme ostala su
neriješena ili u rukama zapada.
ISLAM I ZAPAD (SUKOB CIVILIZACIJA)
Islam je danas na zapadu neprijatna vijest. Njom se bave posebni eksperti.
Smatraju sa je islam prijetnja zapadnoj civilizaciji. Politički događaji u
osamdesetim godinama govore o opasnosti od islamskog fundametalizma.
Novine su na zapadu pune rata protiv islama. ''islamisti žele oteti demokratiju''.
Bombaški napadi su gnjev islama, razne otmice i terorizam su islamska
prijetnja. Ozbiljnu prijetnju prestavljaju režimi koji u islamskim zemljama
ozbiljno krše ljudska prava, koji šire ekonomsku prijetnju naftnim embarzima,
prijeteći islamskim mačevima. To su revolucionarne snage koje uspostavljaju
vladavinu slijepog terorizma. Strah od islama nije nov, on je još prije prikazivan
kao globalna prijetnja. Time se pravdaju hapšenja, zabranjivanje raznih
islamskih organizacija. Krše se ljudska prava. Ovakav pristup ne daje šansu
islamu da prezentira svoje stavove, otuda se stavovi islama na zapadu shvataju
kao fanatizam, ekstremizam, fundamentalizam ili terorizam.
Prema mnogim zapadnim komentatorima islam i Zapad idu u sukob jedan
drugome, islam je trostruka prijetnja: politička, civilizacijska i demografska.
Takva konfrontcija se često naziva sukob civilizacija. To posebno ističu dva
djela: Bernard Lewis (korijeni muslimanskog gnjeva) i Samuel Huntington
(sukob civilizacija). Ova su djela postali parametri zapadnim političarima,
novinarima i analitičarima, privlačeći veliku međunarodnu pažnju. Predviđanje
sukoba iznosi i Patrik Bučanan kao historijski neizbježnu. Ta borba traje
četrnaest stoljeća, islam je agresor, džihad je ofanzivno osvajanje a Zapad na to
odgovara krstaškim ratovima. Amerika je iznenada postala glavni neprijatelj
muslimanskog gnjeva. To se smatra provociranim sukobom civilizacija. Na
drugoj strani se budi panislamizam kao snažna promjena u muslimanskom
svijetu, islam je postao svjestan svoje oronulosti (nove islamske revolucije,
fundamentalisti traže plodno tlo). Protiv takvog islama se valja oružano boriti
gdje god se pojavi (Tansu Čiler). Zapravo, panislamizma nema, bar nema
jedinstva o njemu među vladama islamskih zemalja. Razlog tome valja tražiti u
različitim oblicima vlasti u islamskim zemljama, međusobnim odnosima i
sukobu interesa. Otuda je, sukob civlizacija iracionalan i samo blagi naziv za
kršćanski ekspanzionizam. Islam je fanatičan jer se odupire evropskom
imperijalizmu, ocjenjuju ga na zapadu. Pa su otuda muslimani skloni mržnji i
gnjevu. Po Huntingtonu će sukob civilizacija dominirati globalnom politikom.
Naredni rat ako ga bude bit će sukog civilizacija, Huntington civlizaciju definira
kao entitet, najviše kulturno grupiranje, definisano zajedničkim elementima,
jezik, kultura, religija, običaji, institucije i dr. Civilizacija može uključivati
nekoliko nacija ili samo jednu, među glavnim su Zapad, islam, Latinska
Amerika, Kina i Japan. Ipak, te civilizacije su pokazale svoju ranjivost u
svjetskim ratovima, a islamski svijet međusobnim sukobima. Tako da, sukob
civilizacija ne postoji. On ustvari (Huntington) želi prikazati islam kao jednu
stranu u sukobu, jer je islam drugačija civilizacija čiji su pripadnici uvjereni u
superiornost svoje moći i kulture. On time zapravo optužuje religiju i potajno
identificira konfučijsko-islamsku vezu kako se pomalja da izazove zapadne
interese, vrijednost i moć. To će po njemu biti fokus u neposrednoj budućnosti
kada je u pitanju sukob civilizacija. Islam ima krvave granice, od Afrike do
9
Filipina islam je kriv što je to tako. Sukob civilizacija opravdava ogresiju i
ratovanja, međutim globalni ratovi i prijetnje više su vezani za sukob interesa i
ekonomske sukobe nego li sukob civilizacija. Po Patriku Bučananu muslimani
su prijetnja u demografskom smislu, nastanjuju zapadne zemlje (muslimani),
stvara se koban pokret-globalna intifada. Na taj način islam postaje domaća
opasnost. Kombinacija radikalizma i rasta populacije prijeti da pregazi zapad.
Zato je demografija muslimana prijetnja zapadu (val imigracije). Prisustvo
muslimana u društvima zapadnih država je pritisak koji izaziva islamofobiju
(Francuska, Engleska, Nejmačka i dr.). Problem su izdavanja državljanstava,
asimilacija, pitanje školovanja, hidžaba i dr. Strah od islama (islamofobija) je
novi zaokret koji kreira stav zapada jer se muslimani asimiliraju bez gubljenja
identiteta. Muslimani na zapadu se ne žele odreći prava koja im po pluralizmu
pripadaju (odjeća, praznici, molitva i dr). Pa, da li sveti rat stiže u Ameriku?
Mogu li muslimani biti lojalni?
Stabilnost u arapskim zemljama zavisi od jake vojske i obavještajnih snaga.
Političke stranke, i sindikati su slabi i često žestoko proganjani, izbori su često
lažirani a kultura i institucije civilnog društva slabi. Šest država na Srednjem
istoku su monarhije a sedam diktature, dok u Alžiru, Egiptu i Tunisu dominiraju
jednopartijski sistemi. Demokratizacija islamskog svijeta je izazvala
uznemirenje kod mnogih vlada na zapadu. Islam ne pravi jasnu razliku između
politike i religije pa je teško predvidjeti političke reakcije islamskog društva.
Islam je pogodan i za podrške demokratiji i diktaturi, republikanizmu i
monarhizmu (slučaj Selmana Rušdija i njegovih satanskih stihova). Rat u zalivu
(Sadam Husein) je bio novi pokušaj da se pokrene panislamizam ili
panarabizam 1990-1.g. Kriza u zalivu je još više podijelila islamski svijet.
Islamski aktivizam se reducira na ekstremizam i terorizam. Tako islam postaje
neshvatljiv, iracionalan i prijeteći. Muslimani su previdjeli činjenicu
razdvajanja vjere i politike kod religijskih tradicija. One su opisane kao
konzervativne. Modernistička tendencija da se vjera svede na lični status
ozbiljno je narušila prirodu islama. To je dovelo do vještačke religije koja ne
odražava dinamičku strukturu i postaje još više opasnija i sklona fanatizmu.
Reformističke tendencije u interpretaciji religije proizvele su idžtihad, što
islamskom kulturnom nasljeđu daje veću šansu da se civilizacijski izrazi.
Moderno razdoblje islama postaje orijentacija u društvu. Pored toliko razlika,
ipak, među muslimanima ima mnogo sličnosti, s tim što iza ideoloških principa
stoje slojevite rasprave kod muslimana, pogotovu između brojnih pokreta koji
nisu uspjeli animirati islamska društva u cijelosti. I danas, i u prošlosti postoji
niz interpretacija, manifestacija i primjene islama. Zajednički islamski identitet
nije sveti rat (džihad), nije ni etnički ili vjerski rat. Pokreti ne razvijaju ideju
demokratije ili parlamentarne vladavine, niti principe šura i idžma'a. Svoju
agresiju opravdavaju religijom. Dakle, islam u isto vrijeme može biti prijetnja
zapadnim društvima isto kao što je sistem života, politički islam. Vlasti u
islamskim zemljama trebaju prevladati rješavanje nacionalnih ideoloških i
političkih razlika među muslimanima. Militantne islamske organizacije
pribjegavaju nasilju i terorizmu prijeteći stabilnosti društava. Naftom bogate
zemlje balansiraju između vlasti i svjetskih sila na jednoj strani i nasilnim i
radikalnim manjinama koje direktno ugrožavaju stabilnost tih država.
Ekstremisti prelaze u teroriste.
Ipak, savremeni islam je više izazov nego prijetnja. Potebno je razlikovati
pokrete koji nisu nasilni uz pretpostavku da se ne miješa vjera sa politikom.
Islamistički pokreti koji participiraju u sistemu i učestvuju u političkom
društvenom životu. Ali, problem nastaje kada zapadne vlade ne reaguju i ne
osuđuju miješanje religije i politike u Izraelu. Takve postupke mnogi tumače
kao antiislamske. Takva demokratija ima smrtonosan ishod, ohrabruje i
radikalizuje i umjerene pokrete. Pri tome ne smiju biti ugroženi Američki
interesi pa da takve pokrete smatraju neprijateljem zbog upotrebe nasilja
(Ambasade SAD u Tanzaniji i Keniji). Odgovori na to šta je ekstremizam ili šta
je terorizam zavisi od polazišnih tačaka.
Hamas je skraćenica za islamski pokret otpora koji je primjer kompleksnog
militanstnog pokreta, ogranak muslimanske braće. Hamas je oformljen 1987.g.
tokom palestinske intifade protiv izraelske okupacije u Gazi i na Zapadnoj
obali. Tu su osnivači Šejh Ahmed Jasin i drugi stručnjaci, doktori i inženjeri.
Hamas kombinira islam sa palestinskim i araspkim nacionalizmom, pa je otuda
u isto vrijeme i vjerski i vojni i politički pokret. Popularan je zbog širokih
društvenih programa, škola, stipendije i dr.
Nacionalni pokret ili teroristička organizacija (politika ili oružana borba): koji
su od ova dva instrumenta bolji kako bi muslimani postali učinkoviti? Hamas na
demokratskim izborima 1992.g. odnosi pobjedu, kasnije poduzima oružane
napade na vojne ciljeve Izraela. Ovi napadi su razotkrili duboke podjele unutar
hamasa. Nakon mirovnog sporazuma u Oslu 1993.g. Hamas je postao opozicija
Arafatu i postao prepreka miru. U islamskom svijetu fundamentalizam je
prijetnja mnogim vladama. Takav fundamentalizam predvodi svjetski terorizam
i napade na zapadne ustanove i vrijednosti. Njemu nije cilj revolucija ili
dobijanje vlasti već buđenje islama. Nebitan je sada sistema vlasti da li on bio
demokratski ili sekularistički. Politički razvoj islama ide svojim putem
razvijajući norme i paradigme a posebno one religiozne kako bi ojačali snagu
političkog islama. Islamski fundamentalizam kao globalna prijetnja izjednačava
10
nasilje i terorizam sa islamom. On ne uspijeva da razluči legitimnu upotrebu sile
u samoodbrani i terorizmu. Strah od fundamentalizma rezultira da se gnusna
djela pripisuju islamu, pa je otuda potrebno da se razlikuju pokreti koji
participiraju u vlasti i onih koji su nasilni.
MUSLIMANI I ZAPAD U POVIJESTI
Pakistan je islamska zemlja iznikla na idejama islama, na nerasnoj i
nenacionalnoj osnovi. Njen kreator je Muhamed Ikbal. On je dobro poznavao
sve nesporazume između muslimana i kršćanstva. Islam i zapad trebaju se
sporazumjeti oko nesporazuma i međusobne satanizacije i iskrivljavanja
vlastitih sljedbenika. Današnji sukobi i nesporazumi imaju korijene u tumačenju
islama od strane kršćanskih sveštenika još u srednjem vijeku.
Povijesna pozadina koja je oblikovala živote obiju zajednica je religija. Zato je
religija iskorištavana za ostvarivanje ekonomskih, strateških i političkih ciljeva.
Islam ima solidne odnose i priznaje kršćane, jevreje kao i njihove zajednice i
institucije (u vjeri nema prisile). Fenomen moćnog islama postavio je mnoga
pitanja Crkvi koja je gubila sljedbenike u korist nove vjere. Sa osvajanjem
Španije početkom 8. stoljeća islam postaje glavni učesnik zapadne povijesti.
Koegzistencija i suživot muslimana i kršćana rezultirala je dotad neviđenom
kulturom (književnost, arhitektura, muzika). Ovo prvo iskustvo suživota
završava ponovnim osvajanjem Španije od strane kršćana, koje je završeno
padom Granade 1492.g. kršćani su odbacili ideju suživota kada su shvatili da je
islam trijumfalna religija, nije još jedna kršćanska hereza. Tako se potvrdila teza
Johna Damaščanina (antimuslimanski polemičar iz 7 st.) o osudi islama kao
prolazne hereze koja treba da se uguši. Vršena su izrugivanja na račun
Poslanika, Kur'ana, islama i dr. takve laži su plasirane sa vrha kršćanstva (papa,
Crkva). Na temelju toga su pokrenuti krstaški ratovi. Nakon gubitaka u brojnim
ratovima zapad je izgubio respekt prema islamu.
Recept za uspješne kršćansko muslimanske odnose: islamske nacije se još
uvijek bore da izađu iz jarma kolonijalizma. Razlog tome jeste to što Zapad želi
zadržati pozicije koje stekao na vrhuncu svoje moći, kako bi nametnuo svoje
interese, kulturu, ekonomsku dobit i dr. Muslimani žele da Zapad živi po
principima slobode, demokratije i jednakosti i za ostatak svijeta. Oni gledaju
kako muslimani trpe zločine tražeći svoj identitet (palestinski, kašmirski,
filipinski, bosanski i dr. muslimani).
Danas, muslimani su ponovo prisutni na tlu Evrope. Milioni muslimana su
nastanjeni kao imigranti i u Americi. Njihova djeca se rađaju na Zapadu, traže
bolje obrazovanje, ostaju da žive za stalno. Tako se kršćani mogu bliže upoznati
sa muslimanima, među tim muslimanima postoje i grupa koja se nazivaju
konvertiti u islam. To su ljudi koji prihvataju islam kao svoju vjeru, potiču iz
različitih slojeva društva.
Dobri odnosi i dijalog s kršćanima su spomenuti u Kur'anu, sama učenja
Kur'ana su kreirala muslimanski tolerantan stav prema narodima Knjige. Možda
je to razlog što su neki orijentalisti prihvatili islam (Rene Guenon, Vincent
Mansour Monteil, Fritjof Schoun, Titus Burckhardt, Martin Lings, Thomas
Irwin). Poteškoća u odnosima će uvijek biti npr. prava manjina, zaštita vjerskih
prava, dijalog za uspostavljanje primirja i dr. Pozitivne vrijednosti treba
prepoznavati i njegovati ih, taj dijalog obuhvata ne samo stvari iz religije nego i
iz društva i politike. I kršćanstvo i islam se bore za iste vrijednosti u društvu:
iskorjenjivanje patnje, razvoj ljudskog zdravlja, nauka i tehnologoja i dr.
ULOGA SRPSKIH ORIJENTALISTA U OPRAVDAVANJU GENOCIDA
NAD MUSLIMANIMA (N. Cigar)
Muslimani BiH su žrtve genocida srpske nacionalne ideologije obojene
orijentalizmom. Broj takvih orijentalista nije veliki, njihova učenost je
beznačajna, ali ono što ih izdvaja značajnim jeste odnos prema
bosannskohercegovačkim muslimanima. Još od 1980.g. oni su isturena fronta
antiislamskog pokreta koji je značajno doprinio genocidu protiv muslimana.
Oni su sa mržnjom pristupili orijentalizmu a posebno islamu. Srpski
memorandum SANU 1986.g. je obnovio nacionalne ciljeve srba (Velika Srbija).
Njegovo ostvarivanje je uključivalo teritorijalno proširivanje i etnički
akskluzivitet što je rezultiralo izbijanjem nasilja na terenu (prilikom
sprovođenja). Početni zamah srpskog interesa dao je Slobodan Milošević i
Srpska pravoslavna crkva koji su omogućili nacionalistima da nesmetano
pokrenu političku mašineriju, političke organizacije, medije i dr. Postali su
neraspoloženi prema islamu i muslimanima a srpski orijentalisti su podupirali,
opravdavali i pomagali takav antiislamizam. Umjesto da šire atmosferu
koegzistencije i miroljubivih rješenja oni su doljevali ulje na vatru šireći strah i
mržnju kod Srba. Mnogo prije raspada Jugoslavije oni su stvorili stereotip o
muslimanima kao stranom faktoru, koji prijeti da ugrozi srpske interese. Oni su
muslimanski zajednicu diferencirali i izolirali na negativan način osuđujući
muslimane kao abnormalne, namjerno su tumačili pogrešno islam i interes
muslimana. Razliku između ''nas'' i ''njih'' u srpskim medijima često je izlagao
Darko Tanasković. Njhove teze sadrže: 1. Muslimani su tuđi kao stranci. Islam
je nešto nezadno, suprotno srpskoj kulturi, nemoralno, muslimani nemaju
mjesta u Evropi. Pokušaj muslimana BiH da dokažu kako su oni evropski
11
narodi i da pripadaju Evropi, Tanasković naziva apsurdom. Nada Todorov ističe
da muslimanski način života nije evropski pa otuda tu i ne pripadaju muslimani.
Korijen takvog života po Miroljub Jevtiću jeste kulturni ekspanzionizam
muslimana koji čovječanstvu nameću svoje vrijednosti, 2. Islam kao ostatak
prošlosti, nazadan, iz kolonijalnog doba. Srpski orijentalisti tvrde da islam mrzi
sve što nije islamsko a posebno prezire pravoslavlje, 3. Islam i nasilje.
Orijentalisti nastoje islam prikazati nasilničkim, Tanasković ističe da je Kur'an
posebno autoritaran, ugrožavajući i prijeteći. Jevtić tvrdi da je za borbenost
muslimana odgovoran njihov odgoj. 4, muslimani kao izdajice, bosanski
muslimani su izdajice jer su konvertirali na islam. Orijentalisti insistiraju na
tome da su muslimani stvarno Srbi koji su napustili svoju vjeru. Na taj način
žele da muslimane izoluju od susjednih zajednica. Natalitet muslimana je
izgovor kojeg oni ne mogu ''proždrijeti''. Tako su srpski orijentalisti velikim
dijelom delegitimirali i dehumanizirali muslimane kao ljudska bića.
MUSLIMANI KAO EGZISTENCIJALNA PRIJETNJA SVEMU
Ključna poruka srpskih orijentalista jeste da su muslimani neminovna i
smrtonosna prijetnja. Islam je najznačajnija prijetnja Jugoslaviji (Jevtić).
Uspjeli su proširiti termin fundamentalizam kako bi podveli mnoge aktivnosti
muslimana pod tu rubriku.. On nije pravio razliku između muslimana koji
prakticira vjeru islam od drugih koji su formalno vjernici. Muslimani, tobože
kuju zavjeru protiv zapad a posebno protiv Srba (taktika tihog džihada tj.
natalitet i gradnja džamija). D. Tanasković ga je identificirao kao demografski
džihad. Kada je Bosna napadnuta 1992.g. srpski naučnici su pojačali
upozorenja od islama i ''islamske države'' koju želi Alija. Oni žele islamizirati
Srbiju.
Nikada nije zabilježeno da su ovi orijentalisti kritikovali etničko čišćenje
muslimana, oni su to čak nijekali i tražili opravdanje za ratne zločine. Na kraju,
nije moguće izmjeriti u kolikoj mjeri su orijentalisti bili rasistički nastrojeni i
kolika je objektivnost njihova rada. Kao rezultat takvog rada su iznuđene
političke odluke u kojoj orijentalisti igraju ulogu savjetnika i stručnjaka za
islamska pitanja. Tako se stavljaju u ključnu intelektualnu poziciju nastajanju
srpskih nacionalnih ideologija. Drugoga bi trebali gledati kao i sebe.

SUKOB INTERESA (JEDNO OBJAŠNJENJE SVJETSKOG (NE)REDA)------
Slobodni svijet nakon Hladnog rata je postao međunarodna zajednica čije je
strateško pitanje ideja globalizacije i tehnološkog napretka. Fukuyamina teza
(Kraj historije) iznosi poglede na svijet nakon pobjede demokratije (pad
berlinskog zida) i time razotkriva strukturu zapadne civilizacije. Fukuyama
naznačuje i poremećaje u postojećem svjetskom poretku što otvara analitički
okvir za Huntingtonov ''sukob civilizacija''. Po njemu je zapadna civlizacija
odgovorna jer generira konflikte i krize, trgovačke ratove radi kontrole
međunarodne političke ekonomije. Geopolitički interesi imaju dvojnu ulogu:
prilagođavanje novom svjetskom poretku i smjena moći u globalnoj politici.
Fukuyama vidi islam kao veliku prijetnju liberalnim vrijednostima jer islam ima
sistemsku ideologiju sa osobnim moralom i socijalnom pravdom. Geopolitički
interesi su u prirodnim resursima kojima raspolaže određena regija svijeta.
Veliki dio islamskog svijeta je bogat tim resursima (nafta, kobalt, ugalj, prirodni
gas i dr.). To je jedan od razloga zašto se vrši represija nad muslimanskim
zemljama, destabilizacija njihovih pravnih sistema i stvaranje pristrasne
atmosfere protiv islama. Geopolitička strategija želi nered na žarištima svjetske
politike, kao i izazivanje sukoba na mjestima gdje se interesi preklapaju
(Balkan, Kavkaz, Centralna Azija i dr.). Dakle, sukob postaje jedan od
strateških interesa u funckioniranju zapadne civilizacije koji se iskorištavaju u
ovladavanju resursima. To je izgovor SAD da uspostavljaju globalni mir i red.
Iako ima vodeću i dominantnu poziciju u svijetu u uređenju globalnog poretka
ona se ne upušta u sve sukobe. Tek bi tada sukob civilizacija postao jednostrano
reagovanje limitirano na pojedine regione, profit i dr. JEDNA KRITIKA
HUNTINGTONOVE TEORIJE SUKOBA CIVILIZACIJE----Na str.3 donosi
listu zemalja koje su pomagale Bosancima. Na listi je i Libija. Mada, Libija nije
pružala ni finansije ni oružje Bosancima, ona se čak protivi bosanskoj
nezavisnosti. Na str.4 tvrdi da je islamska kultura kriva za neuspjeh demokratije
u islamskom svijetu, zaboravlja Huntington na Pakistan i Bangladeš koji imaju
demokratski izbornu politiku, višestranački sistem, nezavisne medije i
nezavisno sudstvo. Dakle, tvrdnja u vezi religije nije tačna. Na str.9 govori o
''krvavim granicama islama'' za koje nisu nužno krivi muslimani nego mogu biti
i meta drugih. Ovdje Huntington miješa žrtvu sa nasiljem agresora. On ima
objašnjenje za islamsko nasilje: a to je demografska eksplozija u muslimanskim
zemljama (veliki procenat mladih koji postaju militantni, fundamentalisti,
teroristi). On drži da Kina može preuzeti hegemonističku poziciju u istočnoj
Aziji zbog njenog rapidnog ekonomskog razvoja, a tako se razvijala svaka sila
na Zapadu. Zaboravlja profesor da Kina nikad nije bila ni hegemonistička ni
12
eksponzionistička, nikada nije okupirala ni pedalj tuđe zemlje, nikada nije bila
barbarska.
ISLAMSKE I ZAPADNE VRIJEDNOSTI---Zapadnjaci u poređenju sa svojim
društvom islamska društva smatraju nazadnim i nehumanim. Međutim, islam je
način života koji se razlikuje od jedne do druge muslimanske države. Zajednički
duh islama je humaniji više nego što zapadnjaci mogu shvatiti. Islamske
vrijednosti zaslužuju pažnju jer se radi o putu koji vodi do najkvalitetnijeg
života za prosječnog građanina. Mnoge vrijednosti islama treba posebno
istraživati i tretirati (seks prije braka, homoseksualni akti, ukidanje smrtne
kazne, komercijalni odnosi muža i žene, žena kao predsjednik države i dr).
Razlika između islama i Zapada je u konceptu cenzure. Iako je slučaj Selman
Rušdi (satanski stihovi) pretpostavka slobode izražavanja koja je zapadni i
islamski svijet dovela na ivicu sukoba nekoliko slučajeva pokazuje zapadnu
hipokriziju. Rušdijev roman postaje njihova religija kojeg su skoro sve islamske
zemlje zabranile. Koji su to izdavači na Zapadu koji vrše takav izbor zapaljivih
izdanja je pitanje cenzure ili propagande. Kreiranje slobode izražavanja prerasta
u komercijalni interes kojeg medijske kuće režiraju u nacionalnom interesu. U
nacionalnm medijima i izdavačkoj industriji samo nekoliko stavova ima
pristup, određeni pogledi su isključeni. Zapadnjaci su ponosni na svoj
sekularizam, za probleme optužuju islam i muslimane zbog teokratske svijesti.
Iran je uveo teokratski sistem, a nisu daleko od toga ni neke islamske monarhije
koje mogu koristiti šerijat u sistemu državne vlasti. Islam je u tom sistemu štitio
kršćane i židove, za razliku od njhovih režima u kojima nema mjesta za
muslimane, bar ne u vlasti, ustavu i zakonima. Kulture tebaju biti prosuđivane
ne samo po visinama dostignuća nego i po dubinama brutalnosti do kojih su se
spustile. Islamska kultura nije bila gostoljubiva za nacizam, fašizam,
komunizam što nije slučaj sa kršćanskom kulturom. Muslimanski svijet nije
nikada dozvoljavao rast brutalnostima i istrebljivačkim postupcima. Islam je
otporan prema rasizmu i problemima etničkih razlika. Nema prednosti po
nacionalnoj osnovi u islamu. Islam ima doktrinu odabranog jezika ali nema
odabrane nacije. Islam je osvajao sistemskim naporom, usvajanjem, mješovitim
brakovima, nikada nasilno i genocidom. Islam nije nikada bio leglo inkvizicije
kojom bi spaljivao heretike u gasnim komorama. Islam je štit protiv svakog
prekomjernog zla. Na drugoj strani, zapad generira ulično nasilje više nego i
jedna druga kultura, ulično razbojništvo je daleko veće na zapadu negi bilo gdje
u islamskim zemljama. Islam je pored toga, veoma otporan na vodeće
destruktivne sile svijeta (AIDS, droga, alkoholizam i dr.). Koliko god zapadni
pluralizam bio produktivan i otvoren dotle je on plodno tlo za razvoj rasizma,
fašizma, eksploatacije i genocida. Konačno, islamski preporod je veliki početak
preispitivanja vrijednosti islamske civilizacije.

13