Stipe Breko

Duhovno bogoslovlje FTIDI

5.-7. poglavlje
6. travnja 2020.

Peto poglavlje: PREOBRAZBA MISLI, ŽELJA I DJELOVANJA

Pitanja za razumijevanje
1. Koje je, prema sv. Tereziji od Djeteta Isusa, najviše dobro koje neka osoba može
poželjeti drugoj?
Od najranije dobi Terezija od Djeteta Isusa s iznenađujućom je jasnoćom shvaćala da sav
život na zemlji treba vrednovati u svjetlu raja, ako vjerujemo u njegovo postojanje. Život na
zemlji prolazi, raj je vječan; što vjerujemo i odabiremo sada, ima posljedice za vječnost.
Terezija je vidjela, u svjetlu nevjerojatne logike božanske objave, da najveće dobro koje
možemo željeti ma kojem ljudskom biću koje volimo jest željeti mu raj.
Sve što postoji u prirodi, kao što kažu psalmi, kazivalo je Tereziji slavu Božju. Svemir postoji
kako bi govorio o Božjoj slavi i to čini s nevjerojatnom snagom i izražajnošću, za one čije oči
vide i uši čuju.
„Bilo mi je šest ili sedam godina kad nas je tata poveo u Trouville. Nikad neću zaboraviti
dojam što ga je na mene učinilo more. Nisam mogla da ga ne gledam bez prestanka. Njegova
veličanstvenost, šum njegovih valova, sve je govorilo mojoj duši o veličini i moći dragoga
Boga.“
Terezija je ipak znala da postoji nešto još veće od prirode: Bog koji ju je stvorio.
„Ah, kakva je poezija ispunjala moju dušu pri pogledu na sve te stvari koje sam gledala prvi i
posljednji put u svom životu!... Nisam žalila što sam ih vidjela kako iščezavaju . Moje je srce
čeznulo za drugim divotama, dosta je gledalo zemaljske ljepote, a nebeske su bile predmet
njegovih želja. Da bih mogla davati ih dušama, htjela sam postati zarobljenica!“
No nije samo priroda izazivala čežnju za nebom u Tereziji; bile su to i ljubav i milina koje je
pronalazila u međuljudskim odnosima.
3. Nabrojite barem tri načina na koja joj je obitelj pomogla da se približi Bogu.
1. Kada bi gledala svoga oca kako moli, srce bi joj se uzdizalo k nebu.
2. Slika njezina oca u molitvi bila je još bolja propovijed od one u crkvi.
3. Ljudska i duhovna solidarnost i ljubav između oca i sestara.
4. Koja je bila uloga liturgije i sakramenata u duhovnoj preobrazbi Male Terezije?
Liturgijski duh prožimao je život obitelji Martin. Terezija je često imala prilike primijetiti
važnost mise i primanja pričesti, kao i važnost sakramenta pomirenja. Njezini opisi pažljivosti

1
u pripremi za prvu ispovijed i prvu pričest doista su inspirativni. Također je jasno da je
Terezija bila itekako svjesna interpersonalne biti sakramenata - susreta s Božjom ljubavlju i
njezina izričaja u ljubavi prema bližnjemu.
Gospodin je dao Tereziji živo razumijevanje i iskustvo stvarnosti općinstva svetih i
međuprožimanja neba i zemlje, posebice u liturgiji.
No, Terezija od Djeteta Isusa znala je da ova zajednica ljubavi, ovo međuprožimanje zemlje i
neba, nije ograničeno na ovakve posebne sakramentalne susrete, nego se proteže na sav život.
Dok je još patila od pretjerane skrupuloznosti te se činilo da ništa ne pomaže, odlučila je
moliti svoju preminulu braću i sestre da joj izmole milost izlječenja od toga. Željela je da joj
tako pokažu da se i u nebu znade ljubiti.
Nisu samo sakramenti i posebni blagdani ulijevali milost i povećavali čežnju za Bogom u
Tereziji - bio je to sav život njezine katoličke obitelji i župe u kojoj je odgojena. Voljela je
procesije s Presvetim Sakramentom te bi se nadala da će baciti svoje cvjetne latice dovoljno
visoko kako bi dotaknule pokaznicu. Voljela je svakodnevno posjećivati različite crkve
njihova kraja radi molitve pred Presvetim. Voljela je ići na hodočašća u bliža i dalja svetišta.
Njezina obitelj, župa i čitavo katoličko okruženje grada u kojemu je živjela bili su doista
Terezijina škola molitve" u kojoj je primila odgoj za svetost" (vidi NMI 31-33).
Ona je znala da ti vidljivi znakovi upućuju na veće i trenutno nama nevidljive stvarnosti,
prema kojima nas ono vidljivo privlači. Kad govori o hodočašću u Rim na koje je išla s ocem,
svjedoči da je njezina duša porasla u dodiru sa svetim stvarima". No također je znala da su te
svete stvari blijede u usporedbi sa stvarnostima koje nas čekaju u raju.
Dok se provlačila mimo čuvara u Koloseum kako bi uzela kamen posvećen s1mću mučenika
ili uzela djelić Nazaretske kuće u Loretu, Terezija pripovijeda kako je uvijek morala „sve
dotaknuti" - znajući da time želi dotaknuti samoga Gospodina.
5. Nabrojite dvije duhovne borbe sv. Terezije od Djeteta Isusa koje su opisane u ovome
poglavlju. Objasnite na koji je način pobijedila u svakoj od njih.
1. PRETJERANA SKRUPULOZNOST
Dok je još patila od pretjerane skrupuloznosti te se činilo da ništa ne pomaže, odlučila je
moliti svoju preminulu braću i sestre da joj izmole milost izlječenja od toga. Željela je da joj
tako pokažu da se i u nebu znade ljubiti.
„odgovor nisam dugo čekala: brzo je mir preplavio moju dušu svojim slatkim valovima, i ja
shvatih, ako sam ljubljena na zemlji, da sam ljubljena i u nebu ... Od toga časa porasla je moja
odanost prema mojoj braći i sestrama, i ja često volim razgovarati s njima, govoriti im o
tugama progonstva. . . o svojoj želji da im se naskoro pridružim u nebeskoj domovini ... „
2. SAMOVOLJA I TJESKOBA
Usprkos velikim prosvjetljenjima koje je Terezija primala od svoje četvrte godine - od
majčine smrti do četrnaeste godine - uvelike se borila sa svojom samovoljom i tjeskobom
zbog gubitka majke. Priznaje da je bila „ uistinu nepodnošljiva" zbog svoje „ pretjerane
osjetljivosti". Mučila ju je preosjetljivost, strahovi, a moguće i psihosomatske bolesti.
Terezijina tjeskoba samo se još više pojačala kad je Pauline, njezina „druga majka", otišla u
2
samostan i također je napustila. Njezina je unutarnja borba postala toliko snažna da nije mogla
nego vjerovati da je đavlu bilo dopušteno napadati je na takve načine.
Tek ju je na Badnjak, kad joj je bilo četrnaest godina, Gospodin oslobodio te stalne borbe i
boli. Vezana uz jedan božićni običaj obitelji Martin, Terezija je bila očajna kad je otac rekao
jednoj od njezinih sestara da mu je drago što je to posljednja godina da se drže toga običaja.
Junački - za svoje stanje - Terezija je nadvladala očaj i hrabro sišla s kata kako bi nastavili
slavlje. Napor da nadvlada bol i povrijeđenost presrelo je izlijevanje Božje milosti u trenutku
koji smatra značajnim obratom u svom životu. Kroz tu je Božju milost primila milost
potpunog obraćenja "te snagu i hrabrost da izađe iz djetinjstva" . Od toga je trenutka u
Tereziji cvala velika želja da radi na obraćenju grešnika.
6. Kako rast u svetosti, prema sv. lvanu od Križa, preobražava osjećaj straha?
„Ne prodaje li se pet vrapčića za dva novčića? Pa ipak ni jednoga od njih Bog ne zaboravlja.
A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se! Vredniji ste nego mnogo vrabaca!“ (Lk
12,6-7)
Ovdje vidimo da Isus govori o postupnoj preobrazbi naših osjećaja straha kako rastemo u
istini i ljubavi prema Gospodinu. Istina nas vodi da se mudrije postavimo i preusmjerimo naš
strah od onoga kratkovidnoga straha, koji može prouzročiti tek privremenu štetu, prema
strahu od vječnoga gubitka. Međutim, kako rastemo u odnosu s Gospodinom, napredujući na
duhovnom putovanju, stječemo sve više pouzdanja u njegovu ljubav i usklađujemo svoj život
s njegovom voljom, taj strah biva postupno raspršen odanim pouzdanjem u Božju skrb, sada i
u vječnosti. Duboko i trajno poštovanje prema Božjoj svetosti ostaje, kao i strah da ga ne
uvrijedimo, a nekadašnji prevladavajući strah od kazne biva zamijenjen pouzdanjem u
njegovu ljubav.
7. Nabrojite šest skupina dobara kojima bismo se, prema sv. Ivanu, trebali radovati.
Ukratko opišite svaku skupinu.
Ivan navodi šest skupina dobara kojima bismo se trebali radovati: vremenita, prirodna,
osjetilna, moralna, nadnaravna i duhovna. Pod vremenitim dobrima misli na novac, ugled,
društveni položaj i međuljudske odnose. Pod prirodnim dobrima misli na ljepotu, dražest,
eleganciju i tjelesnu građu, kao i na svojstva duše poput inteligencije, slobode odlučivanja i
drugih talenata. Pod osjetilnim dobrima misli sve ono što pruža užitak osjetilima, vanjskim i
unutarnjim, poput užitka u onome što vidimo, čujemo, mirišemo, kušamo, dodirujemo ili
zamišljamo. Moralnim dobrima smatra kreposti, djela milosrđa, poštivanje zapovijedi, dobru
prosudbu i lijepo ponašanje. Nadnaravnim dobrima smatra karizmatske darove Duha koji se
daju da bi se izgradilo Kristova Tijelo - Crkva, kao i za dobro drugih. Pod duhovnim dobrima
Ivan misli na ulivene Božje darove, kako ugodne tako bolne, koji nas pripremaju na
sjedinjenje s Njim.
8. Koja su četiri stupnja štete koji mogu proizlaziti iz neurednoga radovanja vremenitim
stvarima?
Ivan od Križa određuje vremenita dobra specifično kao „bogatstvo, društveni položaj, službe i
druge naslove, brojnu djecu, rodbinu i ženidbe“. Iako jasno ističe da ništa u ovim dobrima
nije nužno grešno ili uzrok grijeha, upozorava da smo zbog svoje pale ljudske naravi skloni

3
navezati se na njih i tražiti u njima duševni mir koji samo Bog može dati. I van tvrdi da ne bi
nikad prestao citirati Pismo kad bi naveo sva mjesta koja govore o tome kako svako od tih
dobara može postati zapreka našem putovanju Bogu. Njegovo je temeljno načelo da bismo se
trebali radovati tim dobrima u mjeri u kojoj nas dovode bliže k Bogu, ispunjavanju njegove
volje, te čašćenju i slavljenju Boga preko njih.
Ivan ističe, idući u pojedinosti, znatnu štetu nanesenu duši kad se neprikladno radujemo
vremenitim dobrima.
Prvi je stupanj štete zamračenje razuma za Božje stvari, što uzrokuje određeno
„nazadovanje“.
Drugi je stupanj štete od neprikladnoga radovanja vremenitim stvarima sve popustljiviji stav
prema prolaznim stvarima ovoga svijeta.
Treći je stupanj štete potpuno napuštanje Boga.
Četvrti je stupanj štete, prema Ivanu od Križa, zaborav Boga.
9. Koja su četiri „obilježja“ ili grijeha koja proizlaze iz svakoga od tih stupnjeva štete?
Prvi je stupanj štete zamračenje razuma za Božje stvari, što uzrokuje određeno „nazadovanje".
Odavle potječe prvi stupanj zla, to jest da se vraća natrag, a sastoji se u nekoj tuposti pameti u
odnosu na Boga, tuposti koja joj zamračuje božanska dobra kao što oblak zamračuje zrak da
ne bude dobro osvijetljen sunčanom svjetlošću. I zaista, u isti čas kad duhovan čovjek
postavlja svoj užitak u koji predmet i prepusti uzde požudama za nedoličnosti, zamračuje se u
odnosu na Boga i zamagljuje se iskra razuma u prosuđivanju ... Premda u duši razum nije
imao nikakve zloće, sama je požuda i uživanje ovog predmeta dostatna da porodi u njoj ovaj
prvi stupanj prisutnog zla, koje se sastoji u otupljenosti duha i u zamračenju prosuđivanja u
odnosu na spoznaju istine i pravog prosuđivanja svake stvari u sebi.
Drugi je stupanj štete od neprikladnoga radovanja vremenitim stvarima sve popustljiviji stav
prema prolaznim stvarima ovoga svijeta. Ivan govori da se na ovom stupnju volja već
proširuje većom slobodom u vremenitim dobrima, a to se ostvaruje kad dušu ne mori mnogo
misao, ne trudi se, ne smatra velikom stvari što kuša užitak i slast u stvorenim dobrima. To
šteti duši utoliko što „čini da se on udalji od Božjih dobara i od pobožnih vježbi, jer priječi da
u njima uživa, pošto užitak nalazi u drugim dobrima, pa se prepušta mnogim nesavršenostima,
neprikladnostima i ispraznom veselju i uživanju“. Osobe u tomu pogoršanom stanju nisu bez
krivnje pa čak ni zlonamjemosti jer se tako „uvijek sve više udaljuju od pravednosti i kreposti,
jer sve više proširuju volju u osjećajnoj privrženosti prema stvorovima. Stoga je svojstvo ovih
na drugom stupnju velika mlakost u stvarima duha i nesavršen način kojim se ponašaju u
njima te ih obavljaju više kao obred, na silu ili po običaju što su ga stekli iz koristoljublja“, a
ne iz ljubavi.
Treći je stupanj štete potpuno napuštanje Boga. Nemar i mlakost sada vode do padanja „u
smrtne grijehe iz pohlepe“. Nezasitna želja za vremenitim dobrima postala je glavna
motivacija koja kontrolira njihov život budući da „njihova požuda i žeđ raste toliko više
koliko se više udaljuju od jedinog izvora koji bi ih mogao zasititi, to jest od Boga .... A to se
događa stoga što lakomac u stvorovima nalazi ne ono čime će žeđu ugasiti, nego ono čime će

4
je povećati. Takvi za ljubav prema vremenitim dobrima padaju u tisuću vrsta grijeha te idu u
susret nebrojenim zlima.“
Četvrti je stupanj štete, prema Ivanu od Križa, zaborav Boga. Ti ljudi sada imaju novoga
boga, novac. Sama pohlepa postala je oblikom idolatrije (usp. Kol 3,5).
10. Opišite što se događa osobama koje se odriču neurednog uživanja u vremenitim
stvarima. Kako je to moguće?
Paradoksalno, tko „izgubi" svoju neurednu radost u vremenitim stvarima, dobiva veću i čišću
radost u njima. To je paradoks evanđelja. Tko se odrekne sebe, tko izgubi sebe (to jest, svoje
neuredno sebstvo) - pronalazi sebe.
Oni koji se odreknu neuredne radosti u vremenitim stvarima čudesno će otkriti veću radost u
vremenitim stvarima, kao i slobodu duha, bistrinu razuma, mir i miroljubivo pouzdanje u
Boga ... [Čovjek] nadalje stiče veću radost i užitak u stvorenjima odričući ih se, gdje je takav
užitak nemoguć ako gledamo na stvorenja duhom vlasništva, jer je takva skrb poput zamke
koja vezuje duh za zemlju priječeći mu da raširi srce (usp. 2 Kor 6,11) ... Ovaj, dakle, uživa u
svim stvarima nemajući ih u vlasništvu, pa ih uživa kao da ih sve posjeduje, a onaj, naprotiv,
pošto gleda stvar s posebnom namjerom kao svoju, gubi općenito uživanje svih stvari. Prvi,
ne imajući nijednu u srcu, kako tvrdi sveti Pavao, posjeduje ih sve u velikoj slobodi (usp. 2
Kor 6,10); a drugi, jer je nešto stvari navezao na volju, ne posjeduje niti može posjedovati
sve, nego radije one njemu posjeduju srce, te ono, kao zarobljenik, trpi ... kruži amo tako
unutar okova kojima mu je srce vezano i prikovano.
Ivan nam govori da Bog često milosrdno okreće našu ispraznu radost u vremenitim dobrima u
tugu i gorčinu kao poziv da dođemo k sebi i štujemo jedino njega. Kad bismo barem mogli
čuti tu poruku!

SAŽETAK POGLAVLJA
Sv. Terezija od Djeteta Isusa je od malena vrednovala život na zemlji u svjetlu raja. To znači
gledati svijet Kristovim očima. Svo stvorenje nam zapravo govori o Božjoj slavi. Do takvog
gledišta nas dovodi nutarnja preobrazba koja je plod potrage za svetošću. Terezija nas uči
kako je najviše dobro koje neka osoba može poželjeti drugoj duši je vječni život, Raj.
Ta preobrazba je u Terezijinom životu započela od najranijeg djetinjstva. Uzrok tome su bili
njeni roditelji, ali i njene starije sestre. Važno je imati na umu kako su njeni roditelji
kanonizirani. Dakle, ona je odrastala u pobožnom okruženju. Naprimjer, ona se divila dok bi
gledala svojega oca kako moli.
Terezijin odnos prema liturgiji je svakako fascinantan. Ona je svojom djetinjom spontanošću
uvidjela kako je Crkva zajednica ljubavi gdje se posebno u liturgiji događa prožimanje neba i
zemlje. To iskustvo se proteže i na sav život. U borbi protiv skrupuloznosti tražila je nebeski
zagovor svoje preminule braće. Dodirivala je svete stvari znajući da time želi dotaknuti samog
Gospodina. Na tjelovskoj procesiji bacala bi latice cvijeća dovoljno visoko kako bi dotaknule
pokaznicu.

5
Tako su se njene ljubavi prema zemaljskome pročistile te ju je počelo sve više zaokupljati ono
što se tiče Boga i spasenja duša.
U svoj toj preobrazbi važna je preobrazba radosti. Inače ljudi osječaju neurednu radost prema
stvorenome. Međutim, takva radost nas može odvojiti od Boga. Zato je potrebno doći do
radosti u Kristu iz koje će proizaći ispravne radosti i prema stvorenome. E, tu dolazimo do
paradoksa. Tko „izgubi" svoju neurednu radost u vremenitim stvarima, dobiva veću i čišću
radost u njima. To je paradoks evanđelja. Tko se odrekne sebe, tko izgubi sebe (to jest, svoje
neuredno sebstvo) - pronalazi sebe.
Oni koji se odreknu neuredne radosti u vremenitim stvarima čudesno će otkriti veću radost u
vremenitim stvarima, kao i slobodu duha, bistrinu razuma, mir i miroljubivo pouzdanje u
Boga.

6
 Šesto poglavlje: BORBA PROTIV GRIJEHA

Pitanja za razumijevanje
1. Što prema sv. Franji Saleškome obilježava istinski duhovni život i pobožnost?
Što Franjo smatra pobožnošću? Kad govori o „pobožnome" životu, zapravo govori o revnome
životu, životu predanja, usmjerenom prema rastu u svetosti. Promotrimo kako ga definira.
Kao prvo, ulaže velik napor kako bi pokazao što nije prava pobožnost. Zabrinut je što je
rašireno poimanje pobožnoga života uvelike iskrivljeno, što čak promiče lažnu duhovnost.
„Svatko pobožnost oblikuje po svojoj mašti i naravi. Onaj tko prione uz post, smatrat će se
pobožnim bude li postio, pa makar mu srce bilo puno zlobe; takav se zbog trijeznosti neće
usuditi ni jezik umočiti u vino pa čak ni u vodu, ali umočit će ga bez oklijevanja u krv
bližnjega ogovarajući ga i klevećući. Drugi će pak misliti da je pobožan jer svakoga dana
izgovara svu silu molitava, premda odmah nakon toga ukućane i susjede obasipa pogrdnim,
drskim i nepravednim riječima.“
Franjo nastavlja te daje primjer kako netko može davati novac siromasima, a da pritom nije
oprostio svojim neprijateljima. Ili: Netko drugi može oprostiti neprijateljima, ali ne i platiti
dugove dok ga zakon ne prisili na to. Ono što pritom želi objasniti jest da se „ pobožnost" ili
svetost ne sastoji prvenstveno u izvanjskim pobožnim činima, nego u srcu koje je preobraženo
u ljubavi i pravdi.
Franjo naglašava da istinska pobožnost mora dotaknuti svako područje našega života. Istinska
pobožnost nije tek stvar obavljanja duhovnih praksa, nego podvrgavanja svega našeg života
gospodstvu Isusa Krista. Franjo je poznat po svome geslu: „Neka živi Isus! Neka živi Isus!“
Pod tim misli na naš poziv Isusu da živi i vlada u našim srcima u sve vijeke vjekova.
2. Što znači živjeti pobožan život?
Za Franju živjeti pobožnim životom znači dosegnuti stupanj ljubavi prema Bogu i čovjeku
takav da gorljivo („pomno, redovito i spremno“) želimo vršiti njegovu volju u svemu u čemu
nam se ona pokazuje: u dužnostima našega životnoga staleža, u objektivnoj i kvalitetnoj pouci
koja izvire iz Svetog pisma, u potrebama i situacijama s kojima se suočavamo, odgovarajući
na nutarnja nadahnuća.
3. Koje dvije vježbe sv. Franjo Saleški preporučuje, a koje mogu pomoći dušama da
odbace teške grijehe?
1. Očito, odvraćanje od smrtnoga grijeha jedna je od prvih stvari koje se moraju dogoditi u
pravom obraćenju. Kao što Franjo Saleški piše:
„Što misliš o smrtnome grijehu? Jesi li čvrsto odlučila da ga nikad nećeš počiniti ma što se
dogodilo? ... Ta je odluka temelj duhovnog života.“
Franjo Saleški preporučuje da osoba u takvoj situaciji - kad se vraća Gospodinu iz života koji
je uključivao teški grijeh - razmotri mogućnost obavljanja „životne ispovijedi“. To
podrazumijeva ugovaranje susreta s ispovjednikom od povjerenja i prolaženje kroz čitav svoj

7
život kako bi se omogućio nov početak. Franjo priznaje da to nije nužno, ali usrdno
preporučuje životnu ispovijed.
2. Franjo Saleški preporučuje tjednu ispovijed, iako neki drugi duhovni pisci preporučuju neki
drugi ritam, na primjer, mjesečnu ispovijed. Čak i kad nemamo teških grijeha, Franjo ističe
korist od ispovijedanja lakih grijeha; iako to nismo obvezni činiti, ako se usredotočimo na
njih, možemo pomnije raditi na njima, te imati koristi po milosti koja se zadobiva tim
sakramentom. Franjo naglašava da se uistinu treba žalostiti zbog svojih grijeha kako ih ne
bismo i dalje često ponavljali.
4. Koje savjete sv. Franjo Saleški daje za dobru ispovijed?
Također preporučuje da u ispovijedi budemo što je moguće precizniji i da ne ispovijedamo
samo općenite stvari. Ohrabruje nas da se ne ispovijedamo posve općenito, na primjer kako
nismo dovoljno ljubili Boga ili svoga bližnjega, ili se dovoljno pobožno molili, jer „takvo što
bi na ispovijedi za sebe mogli reći svi sveci u raju i svi ljudi na zemlji“.
5. Koja opasnost leži u njegovanju sklonosti prema teškom grijehu?
Jedan od Franjinih uvida koji nam najviše mogu pomoći jest njegovo učenje o sklonosti
grijehu. Ističe da je često moguće ostaviti se teških grijeha u životu i jako se truditi da ih ne
počinimo, pa ipak gajiti sklonost prema takvom grijehu, što uvelike usporava duhovni
napredak i čini nas podložnima budućim padovima.
Ističe da mnogi Izraelci u svom srcu nisu napustili Egipat, iako su u stvarnosti izišli iz njega.
A isto vrijedi i za mnoge od nas. Mi doista ostavljamo grijeh, ali nekako nevoljko, te se rado
osvrćemo na nj, kao što je učinila Lotova žena kad se okrenula prema Sodomi, gradu osuđenu
na propast.
Franjo Saleški daje nam zabavan i poučan primjer: To je kao kad liječnik zabrani bolesniku da
jede dinje jer će u protivnom umrijeti. Bolesnici se zbog toga uzdržavaju i ne jedu dinje, no
„ipak im je teško što ih ne smiju okusiti, govore o tome i pogađaju se bi li smjeli, rado bi ih
barem pomirisali, pa drže sretnima one što ih smiju jesti. Tako se i ovi slabi i mlitavi neko
vrijeme uzdržavaju od grijeha ali im je žao. Voljeli bi griješiti a da ne budu osuđeni, o grijehu
govore ushićeno i s nasladom, pa sretnima smatraju one koji griješe“.
6. Kako bismo se oslobodili sklonosti prema teškom grijehu, koje istine sv. Franjo
Saleški predlaže razmatrati?
Što Franjo Saleški predlaže kao lijek za takvu preostalu navezanost na sklonost prema
grijehu? Ponovno vraćanje biblijskom svjetonazoru!
Franjo osobno vodi čitatelja Uvoda u pobožni život kroz deset takvih meditacija o temeljnim
istinama vjere, usredotočujući se na činjenicu da je sve što imamo dar Božji te da mu
dugujemo zahvalnost, zatim na rugobu i užas grijeha, stvarnost Posljednjega suda i pakla,
velikog milosrđa i dobrote iskazane Isusovim otkupiteljskim djelom, kratkoće života te velike
ljepote i slave raja. Franjo Saleški i svi sveci koje proučavamo vjeruju da doista postoji snaga
u Riječi Božjoj i da nas razmatranje istina može postupno osloboditi preostale sklonosti
prema grijehu.
Sveto pismo veoma je jasno:
8
Kako će mladić čistim sačuvati put svoj?
Čuvajući riječi tvoje.
Svim srcem svojim tebe tražim;
ne daj da zastranim od zapovijedi tvojih.
Borba protiv grijeha
U srce pohranih riječ tvoju
da protiv tebe ne sagriješim. ...
Razmišljat ću o naredbama tvojim ...
riječi tvojih neću zaboravit (Ps 119, 9 -16).
7. Kojim bismo dvosjeklim mačem, prema sv. Katarini Sijenskoj, trebali voditi svoje
duhovne bitke?
Katarina Sijenska govori o dvosjeklu maču pomoću kojega se borimo u duhovnom boju; s
jedne je strane oštrice mržnja prema grijehu, a s druge ljubav prema kreposti.
8. Koje su opasnosti od hranjenja sklonosti prema lakim grijesima?
Ako želimo napredovati u duhovnom životu, moramo - koliko je u našoj moći - odlučiti da
nikad slobodno ne odaberemo uvrijediti Boga, čak ni u maloj stvari.
I Franjo i Terezija Avilska ističu da je jedno, primjerice, upadati u istu nenamjernu laž da se
izbjegne neugodnost, no sasvim nešto drugo biti sklon malim lažima, ili ih slobodno
odabirati; to je značajna prepreka napretku i doista je uvreda Bogu.
Njegovanje sklonosti prema lakomu grijehu, ističe Franjo Saleški, slabi snagu našega duha,
stavlja prepreku utjehama koje dolaze od Boga, te otvara vrata napastima. Istovremeno,
Franjo ne želi izazvati bolesnu skrupuloznost glede tisuća napasti i nehotičnih lakih grijeha
koji su dio života na ovome svijetu. Uvjerava nas da nehotični laki grijesi i pogreške „nisu
vrijedni pažnje" ako ih, čim se pojave, odbacimo, i odbijemo gajiti bilo kakvu sklonost prema
njima.
9. Što kaže sv. Franjo Saleški, u čemu se sastoji savršenost?
Franjo pojašnjava da će se proces čišćenja nastaviti kroz sav naš život, tako da se ne smijemo
uznemirivati zbog svojih nesavršenosti, budući da se za nas savršenstvo sastoji u borbi protiv
njih.
10. Što nam je najviše potrebno kako bismo ustrajali u svojoj borbi protiv grijeha?
Mržnja prema grijehu je važna. Pouzdanje u Božje milosrđe još je važnije.
Terezija od Djeteta govori o „radosnoj pomirenosti" s doživotnom borbom s pogreškama.
U posljednjim danima njezina života, kad se praktički gušila od tuberkuloze, opomenuli su je
zbog nestrpljivoga odgovora jednoj sestri koju je smatrala „napornom“. Kakva je bila njezina
reakcija?
Oh! Kako sam sretna što sebe vidim tako nesavršenu i što mi je tako potrebno milosrđe
dragoga Boga na času smrti!

9
Budimo realni, kaže Franjo Saleški, vjerojatno je da će biti padova na putu, no Bog čak i njih
može iskoristiti da produbi našu poniznost.
Nesavršenosti i mali grijesi ne mogu nam oteti duhovni život. Njega se gubi samo smrtnim
grijehom. … U ovoj borbi, srećom, uvijek pobjeđujemo dokle se god hoćemo boriti.
Bemard želi da budemo svjesni da se čak usred borbe - bilo sa smrtnim, ili lakim grijehom,
svjetovnošću ili napastima, ustrajnošću u molitvi ili rastu u kreposti, ljubavi ili praštanju -
trebamo snažno „osloniti na Ljubljenoga“.
Putovanje do susreta na vrhu, na Gori Gospodnjoj (ili na Brdu Karmelu, kako je naziva Ivan
od Križa) težak je posao. Tako Ivan, Bernard, Katarina, Terezija od Djeteta Isusa, Terezija
Avilska, Augustin i Franjo Saleški znaju da je nemoguće postići taj susret na vrhu - duhovnu
ženidbu u ovome životu, ili blaženo gledanje u budućem - ako se čvrsto ne oslonimo na
Ljubljenoga.
Tko je ta što dolazi iz pustinje, nakićena, naslonjena na dragoga svoga? (Pj 8,5)
Radosna je vijest da Ljubljeni voli da se oslanjamo na Njega!

SAŽETAK POGLAVLJA
Sv. Franjo Saleški govori o pobožnom životu i putu svetosti za sve staleže, a ne samo za
osobe posvećenog života. On jako kritizira razne naglaske na izvanjskim religioznostima koje
ne dotiču srce. Zato je za njega jedina pobožnost ona koja nas vodi u rastu u svetosti. Tako on
naglašava da istinska pobožnost mora dotaknuti svako područje našeg života.
Prvi korak u pobožni život jest odbacivanje smrtnoga grijeha. Zato Franjo preporučuje
životnu ispovijed kod svećenika u kojeg osoba ima povjerenje. Nadalje, preporučuje tjednu
svetu ispovijed koja nam pomaže u borbi protiv lakih grijeha.
Također je važno uvidjeti opasnost u sklonosti prema teškome grijehu. Tada smo poput
Izraelaca u pustinji koji su izašli iz ropstva ali još žude za egipatskim loncima. Takav stav
usporava duhovni napredak i čini nas podložnima budućim padovima. U borbi protiv grijeha
sv. Katarina Sijenska nudi oružje koje je kao dvosjekli mač - s jedne je strane oštrice mržnja
prema grijehu, a s druge ljubav prema kreposti.
Ako želimo napredovati u duhovnom životu, moramo - koliko je u našoj moći - odlučiti da
nikad slobodno ne odaberemo uvrijediti Boga, čak ni u maloj stvari. Njegovanje sklonosti
prema lakomu grijehu, ističe Franjo Saleški, slabi snagu našega duha, stavlja prepreku
utjehama koje dolaze od Boga, te otvara vrata napastima.
Veoma važno je mrziti na grijeh, ali i pouzdavati se u Božje milosrđe - biti naslonjen na
Ljubljenoga.

10
 Sedmo poglavlje: VAŽNOST MOLITVE

Pitanja za razumijevanje
1. Kako sv. Terezija od Djeteta Isusa opisuje molitvu?
Terezija od Djeteta Isusa govori o snazi i jednostavnosti molitve. Kako je velika moć molitve!
... Kažem sasvim jednostavno dragom Bogu ono što mu hoću reći, ne tražeći lijepe izraze, i on
me uvijek razumije ... Za mene je molitva zanos srca, jednostavan pogled upravljen k nebu,
poklik zahvalnosti i ljubavi u krilu kušnje kao i u krilu radosti; ukratko, ona je nešto veliko,
nešto nadnaravno, što mi širi dušu i sjedinjuje me s Isusom.
2. Prema sv. Tereziji Avilskoj, što određuje vrijednost naših molitava?
Terezija Avilska ističe da se vrijednost molitve ne određuje time jesmo li naučili molitvu
napamet ili ne, izgovaramo li je naglas ili ne, nego jesmo li pozorni prema onomu što
govorimo i Onomu komu govorimo.
3. Nabrojite vlastitim riječima šest koraka koje sv. Franjo Saleški predlaže za dnevni
raspored molitve.
1. Staviti se u Božju prisutnost.
2. Otvoriti se njegovoj prisutnosti, biti pozoran.
3. Odabrati i čitati jedan odlomak iz Biblije ili neke knjige.
4. Razmišljati, razmatrati… u svjetlu rasta ljubavi prema Gospodinu.
5. Prepustiti se pozitivnim osječajima.
6. Donijeti neke praktične odluke.
4. Zašto je, prema sv. Franji Saleškom, važno slijediti odluke koje donesemo u molitvi?
„Prije svega, kad završiš razmatranje, dobro upamti odluke pa ih preko dana pomno izvršavaj.
Riječ je o velikom plodu razmatranja, plodu bez kojeg bi ona često bila ne samo beskorisna
nego i štetna. Naime, ako o krepostima govorimo a ne vršimo ih, nadmu nam se često srce i
duh pa utuvimo sebi da smo zaista onakvi kakvi smo odlučili i odredili da ćemo biti.“
5. Prema sv. Bernardu iz Clairvauxa, odakle dolaze dobre misli u molitvi? Odakle
dolaze zle misli?
„Kad, dakle, u srcu snujemo kakvo zlo, to su naše misli; ako li mislimo štogod dobro, to su
Božje riječi.“
Istodobno, Bemard primjećuje da zle misli dolaze ili od nas, ili od đavla.
6. Ako nas, usprkos našoj dobroj volji i ustrajnim naporima, napast i rastresenost
pogađaju dok molimo, što savjetuje sv. Terezija Avilska?
Ne gnjaviti se. Neka se moli kako mogne. Neka se bavi drugim kreposnim poslom.
7. Što sv. Franjo Saleški savjetuje o tome kada, gdje i koliko dugo moliti?

11
Franjo Saleški ima poseban savjet za ljude koji žive u svijetu rada i obitelji - savjet koji bi nas
mogao iznenaditi.
„Svakoga dana prije objeda, a ako možeš - odmah ujutro, jer nakon noćnog počinka duh ti je
sabraniji i svježiji, razmatraj po sat vremena.“
On također savjetuje da se ne produžuje vrijeme razmatranja više od sat vremena, osim
ukoliko nas duhovnik izričito ne uputi da to učinimo.
8. Opišite vlastitim riječima plan koji sv. Franjo Saleški predlaže kako bi nam pomogao
sjetiti se Boga tijekom dana.
Franjo Saleški vrlo jasno kaže da je potrebno svakodnevno posvetiti vrijeme molitvi, ali
smatra i da molitveno ozračje treba prožimati cijeli dan te nudi neke savjete u vezi s tim.
Predlaže dnevni raspored koji će nam pomoći da se „sjetimo" Gospodina u različitim
trenutcima. Evo njegovih savjeta.
• Čim se probudiš, obrati se Gospodinu; zahvali mu za još jedan dan, posveti ga njemu i
zamoli ga pomoć kako bi proživio dan njemu po volji.
• Ujutro uzmi dovoljno vremena za osobnu molitvu (uključujući čitanje duhovnoga štiva), što
je ranije moguće .
• Pođi na svetu misu jednom dnevno kad god je to moguće.
• Koliko to okolnosti dopuštaju, posveti se molitvi časoslova .
• Povuci se u „ćeliju duše" višekratno tijekom dana kako bi se sjetio Gospodina, postao
svjestan njegove prisutnosti i razgovarao s njim. To možemo činiti čak i usred poslova.
• Kratko prije večere, povuci se na nekoliko minuta molitve i obavi ispit savjesti. Zahvali
Bogu za blagoslove tijekom dana, zamoli ga da ti oprosti pogreške i obnovi svoje predanje -
odluku da ćeš živjeti za njega.
9. Na koji način, prema sv. Bernardu, možemo duhovno biti s Bogom nasamo, čak i kad
nismo doslovno sami?
Povuci se, dakle, u osamu, ali ne tijelom, nego umom, svojim pregnućem, pobožnošću,
duhom. Duh je, naime, pred tvojim licem Krist Gospodin, i on ne traži tjelesnu samoću,
premda, kad ti je zgodno, valja ti se ponekad, osobito u vrijeme molitve povući i tjelesno, no
ne i dokono .. .. Uostalom, od tebe se traži samo samoća uma i duha. Sam si, ako ne misliš na
obične stvari, ako se ne obazireš na sadašnje, ako prezireš ono za čim mnogi žude, ako ti nije
stalo do onog što svi žele, ako izbjegavaš sukobe, ako ne patiš zbog gubitka, ako ne pamtiš
uvrede. U protivnom, makar tjelesno i bio sam, nećeš biti sam. Vidiš da sam možeš biti i kad
si s mnogima; i s mnogima makar bio sam? Samoću možeš uživati makar se nalazio u društvu
mnogih ljudi, samo se čuvaj neumjesnih razgovora i nemoj biti znatiželjni istražitelj, ili sudac
(tuđeg ponašanja). Pa i kad vidiš da tvoj bližnji čini nešto loše, ne osuđuj ga, nego ga radije
opravdaj. Opravdaj namjeru, ako već ne možeš opravdati sam čin: uzmi u obzir neznanje,
pomisli da je bio zatečen, pomisli na slučajnost.
10. Koju kratku molitvu sv. Bemard preporučuje moliti što češće kako bismo uvijek
ostali blizu Bogu?
Kratka molitva koju Bernard najusrdnije preporučuje jednostavno je izgovaranje imena Isus.
Na vrlo dirljiv način piše o snazi Isusova imena u našim molitvama.

12
„Isusovo ime nije samo svjetlost, nego je i hrana. Zar se ne osjećaš okrijepljen svaki put kad
ga se sjetiš? Što drugo tako hrani um koji na nj misli? Što tako oporavlja izmorene osjećaje,
vraća snagu, daje da procvjetaju dobra i čestita ponašanja, potiče čedna čuvstva?
Ako pišeš, ne zanima me ništa, ne budem li tu čitao o Isusu. Ako raspravljaš ili umuješ, ne
želim znati ništa, ako tu ne slušam o Isusu. Isus (mi je) u ustima med, u ušima melodija, u
srcu veselje.“

SAŽETAK POGLAVLJA
Molitva je prije svega odnos s Bogom. Kao što se u odnosu s prijateljima približavamo jedni
drugima kroz česta druženja, tako je i s Bogom. Dijelimo s njime svoja razmišljanja i
osjećaje. Jednostavno razgovaramo s ljubljenim. Važno je da u tome i slušamo Boga. Kako
kaže Mala Terezija: „ Za mene je molitva zanos srca, jednostavan pogled upravljen k nebu…“
Sveci nas napominju kako kvaliteta naše molitve ovisi o našoj pozornosti prema onome što
govorimo i prema onomu kome govorimo.
Postoji mislena i usmena molitva. Važna je jedna i druga. Potrebno je imati i dnevni raspored
molitve, npr. onaj koji je sastavio Franjo Saleški. Naša revnost u molitvi pomaže nam da
postignemo onu neprestanu molitvu o kojoj govori sv. Pavao u poslanici Galačanima. To se
odnosi na življenje, rad, odmor u Božjoj prisutnosti. Velika pomoć za stavljanje u Njegovu
prisutnost pružaju nam strelovite molitve. Najbolja od svih je često izgovaranje imena Isus,
kako nam to sv. Bernard predlaže.
Cilj svih naših molitava jest rast u onoj dvostrukoj ljubavi.

13