Piše: Marija Ivančeva/Bilten.

org
Kad zdravstvo ubija: Lekcije iz neoliberalne Bugarske

BUGARSKA je jedna od zemalja u kojima je tranzicija proizvela

najizrazitiju socijalnu i humanitarnu katastrofu. Privatizacija
zdravstvene skrbi i posljedična nesposobnost sustava da osigura
elementarnu zaštitu stanovništvu spadaju među ključne faktore te
katastrofe. Unatoč tome, ozbiljnije rasprave o reformi zdravstva i
njezinim posljedicama po svakodnevni život još uvijek izostaju.

Dvadesetšestogodišnja Bugarka Dobrinka Krumova umrla je 20.

ožujka ove godine nakon što je niti jedna privatna ni javna bolnica u
gradu Dupnici na jugu Bugarske nije htjela primiti. Prije nekoliko
godina, njezin partner i otac njeno dvoje malodobne djece izbo ju je
nožem, teško joj pritom ozlijedivši crijeva. Nakon što je napustila
partnera i vratila se živjeti sa svojom umirovljenom majkom, morala
se podvrći operaciji kako bi preživjela nakon čega je bila prisiljena
nositi stoma vrećice. U razdoblju od šest mjeseci prije smrti, mlada
žena izgubila je polovicu svoje tjelesne težine i bila prinuđena dati
djecu na staranje, jer više nije mogla skrbiti o njima: polovica od 150
eura koliko im iznosi kućni prihod koji se sastoji od naknade za
nezaposlene i majčine mirovine odlazila je samo na stoma vrećice, a
ostatak je jedva bio dostatan za preživljavanje. Stoga si Dobrinka i
njena majka nisu mogle priuštiti zdravstveno osiguranje, a zbog 250
eura nagomilanog duga sve su je privatne i javne bolnice u gradu
odbile primiti i pružiti joj potrebnu liječničku skrb. O ovom slučaju
izvijestilo je tek nekoliko marginalnih regionalnih medija i nije bilo
značajnije rasprave. Priča Dobrinke Krumove tek je ekstremni slučaj
iz tragične i prešućene statistike koju ispisuje zdravstvena reforma u
Bugarskoj.
Za razliku od mnogih drugih zemalja, Bugarska je u socijalističkom
periodu imala besplatno javno zdravstvo. No nakon 1999.
djelomičnom privatizacijom besplatnog javnog zdravstva prihvaća se
globalni trend komercijalizacije zdravstva koji ljudski život i dignitet
pretvara u krvavi biznis. Proračun za zdravstvenu zaštitu zamijenjen
je Fondom za zdravstveno osiguranje pod državnom kontrolom,
kojem svaki zaposleni doprinosi sa 6% svoje plaće. Zbog visoke
stope nezaposlenosti, visoke stope nataliteta među podzaposlenima i
nezaposlenima kao i sve starijeg stanovništva, s vremenom se
ispostavilo da doprinose za zdravstvo može plaćati samo milijun i pol
ljudi, iako je preko državnog fonda osigurano još četiri milijuna. Pola
milijuna građana privatno je osigurano, a dva milijuna nema nikakvo
zdravstveno osiguranje. Tako Bugari u prosjeku zapravo vlastitim
sredstvima plaćaju više od 56% zdravstvenih usluga koje osiguranje
ne može pokrivati. Vlada svake godine odobrava dodatna sredstva da
pokrije rupe u zdravstvu, ali nikad ne investira u kvalitetu
zdravstvenog sustava, niti ima dugotrajniju strategiju rješavanja
problema nepokrivenosti velikog dijela stanovništva. Osiguranje
uglavnom ne pokriva skuplju dijagnostiku, zahvate ili lijekove.
Općenito, situacija u sektoru javnog zdravstva je katastrofalna.
Sustav je tek djelomično privatiziran, na način da su omogućene
privatne ordinacije liječnika opće prakse, dok visokokvalificirani
stručnjaci i znanstvenici ostaju u nedovoljno financiranim javnim
ustanovama. Godine 2008. ukinuta je zabrana privatizacije
zdravstvenih ustanova, a samo su specijalizirane bolnice zaštićene
kao javne, no to nije usporilo proces urušavanja zdravstvenog
sustava.
Leglo korupcije i mita
Rezanje brojnih javnih zdravstvenih službi odvija se iz više
smjerova: rezanje proračunskih sredstava znači i sve manji poticaj
liječnicima da rade u slabo plaćenim javnim ustanovama ili u
udaljenim područjima sa sve starijim i malobrojnijim stanovništvom.
Dakle, rezovi u javnom sustavu potiču više specijaliste kao i tek
obrazovane liječnike da potraže posao u privatnom sektoru.
Medicinske sestre i tehničari masovno se iseljavaju i sada više od
pola obrazovanog medicinskog osoblja radi u inozemstvu ili je
pronašlo alternativno zaposlenje. Liječnici, sestre i bolničari koji su
ostali u javnom sektoru ili imaju dodatni posao u privatnim praksama
ili dopunjuju dohodak "neregularnim" oblicima plaćanja na svom
poslu u javnom sektoru. Ovo posljednje postalo je rutina, ne samo u
obliku korupcije ili mita, nego i kao sredstvo izbjegavanja
nelogičnosti unutar sustava. S druge strane, privatne bolnice, u
kojima država pokriva tek manji dio usluga, odbijaju izvoditi složene
operacije i tako izbjegavaju visoke troškove i gomilanje dugova, koji
su karakteristični za javne bolnice.
Koliko god strašno zvučala, ova situacija nije nikakva novost, već je
dio općeg procesa karakterističnog za razvoj kapitalizma, u kojima se
svi oblici ljudskih odnosa pretvaraju u financijsku transakciju - u
slučaju zdravstva, pacijenti se pretvaraju u klijente, zdravstveni
proračuni transformiraju se u privatne fondove, a potom u
osiguravateljska društva, koja se bave upravljanjem rizicima.
Liječnici i sestre pretvaraju se u poduzetnike koji se natječu u prodaji
svojih usluga po najvišoj cijeni, bolnice se potiču da budu "efikasne"
smanjivanjem troškova i minimiziranjem usluga koje za osiguranike
pokriva osiguranje. Sudeći po diskursu neoliberalnih intelektualaca i
policy-makera koji provode ove reforme u Bugarskoj, bolnica je
biznis koji se treba natjecati kako za osiguravateljske tvrtke tako i za
naklonost klijenata. Ako klijenti ne mogu platiti, što se može: nisu
konkurentni i ne zaslužuju živjeti. Naputci u brojnim izvješćima
Svjetske banke optužuju Bugarsku da ima previše bolnica i
"neefikasne" bolničke usluge, zbog čega se predlaže smanjenje broja
kreveta.
Ovo je uglavnom argumentacija uz koju se svrstavaju policy-makeri i
politički spin doktori. Izjave kojima se zagovara "izlazak javnog
Fonda za zdravstveno osiguranje na tržište kao još jednog privatnog
fonda", ili kojima se tvrdi kako je "upravljanje bolnicama
menadžerska sposobnost koja ima malo veze s medicinskom skrbi", a
"novac je ondje gdje su potrošači" zapravo najavljuju konačno
rješenje "slobodnog", "samoregulirajućeg" tržišta za ljudske živote i
socijalnu skrb. Dakle, premda nisu zadovoljni samo djelomičnom
privatizacijom zdravstvenog sustava, pokušavaju u trenutnoj situaciji
"uraditi što se najbolje može", potičući pacijente da se prema
privatnim osiguravateljskim fondovima ponašaju kao u šopingu, u
kojem mogu odabrati najbolje među konkurentskim uslugama.
Opcija prema kojoj država pomaže siromašnima samo minimalno,
dok ostali mogu birati bolje usluge, cinična je jer ne stratificira samo
pristup uslugama već i pristup životu. Ono malo liberalnih novinara
koji se bave pitanjima zdravstva - što je uvelike nepopularna tema u
bugarskim medijima i obično dospijeva tek u crne kronike tabloida -
također pozivaju na potpunije uvođenje tržišnih principa u
zdravstveni sektor. Demonizirajući državno vlasništvo nad Fondom
za zdravstveno osiguranje i potpore koje vlade još uvijek uplaćuju u
zdravstvenu skrb, inzistiraju na potpunoj privatizaciji i marketizaciji
zdravstvene skrbi.
Zdravstvena skrb postaje luksuz?
U datoj situaciji, nepodnošljiva lakoća s kojom većina bugarskih
upravitelja bolnica, liječnika i medicinskog osoblja, ali i većina
Bugara, odustaje od ideje besplatnog javnog zdravstva zabrinjavajuća
je koliko i simptomatična. Ukazuje na to koliko su se duboko
neoliberalna poticanja individualnih interesa i "zdrave" konkurencije,
koja igraju na socijaldarvinistički trop preživljavanja najsposobnijih,
ukorijenila u društvu u kojem je javni diskurs ispražnjen ikakvog
spomena na solidarnost, zajednicu i socijalnu pravednost. To jasno
potvrđuje činjenica da se neke od najoštrijih reformi u sektoru javnog
zdravstva provode upravo u zadnjih tri stotine dana koliko su Bugari
neprestano na ulicama. Prosvjeduje se protiv vladine uključenosti u
sumnjive poslovne mreže, ali ne i protiv njezinih nehumanih
neoliberalnih reformi koje nam se odvijaju naočigled.
Nakon preusmjeravanja svih sredstava za zdravstvo u osiguravajuća
društva, vlada pod vodstvom Bugarske socijalističke partije -
tvrdokorne neoliberalne stranke koja predstavlja interese krupnog
kapitala - predlaže "nužne" proračunske rezove od 20% na području
javnog zdravstva. S obzirom na način na koji javne bolnice trenutno
funkcioniraju, na nedovoljna sredstva koja se izdvajaju za zdravstvo i
veliki broj Bugara koji ovise o državnim mrvicama nedostatnima čak
i za osnovnu medicinsku pomoć i nužne lijekove, ove mjere
efektivno predstavljaju napad na ljudske živote.
Pa ipak, još više zabrinjava izostanak bilo kakve javne rasprave, da i
ne govorimo o otporu ovoj sumanutoj reformi. Priča prolazi
neopaženo i kod prosvjednika protiv vlade. Nekoliko liberalnih
medija koji ozbiljno pišu o temi optužuju neuspjelu privatizaciju
zdravstva i visoke državne potpore. I dok je u zadnjih godinu i pol
čak deset Bugara počinilo samoubojstvo zbog povećanja cijene
električne energije, "dobre namjere" zdravstvene reforme
popločavaju put sljedećem, obuhvatnijem i krvavijem valu
"nenamjernog" poticanja masovnih samoubojstava, koji bi bugarski
prosvjednici možda mogli spriječiti kad bi neposluh spram vlasti iz
"moralne indignacije spram korumpiranog i disfunkcionalnog
kapitalizma" preusmjerili u moralnu indignaciju spram kapitalizma
kao takvog. No budući da se ovo i dalje čini kao prevelik zalogaj za
neoliberalnu Bugarsku, preostaje samo iščekivati trenutak u kojem će
kap preliti čašu - reforma zdravstvenog sustava koja povećava
smrtnost, samo je jedan od potencijalnih kandidata za prijelomni
trenutak.