Professional Documents
Culture Documents
Bozja Tkanina
Bozja Tkanina
Bozja Tkanina
Moj otac je, znate, bio veoma dobar čovjek. Davno ima kako je umro, ali kad ga se
čovjek sjeti, na duši mu je toplije i svjetlije. Bio je krojač, dobar krojač, majstor svog
zanata, umio je tako da kroji – samo da uživaš dok ga gledaš.
Кod njega su mušterije dolazile i iz susjednih gradova i uvijek su bivali veoma
zadovoljni: kad samo osmotriš, kao da ništa posebno ne vidiš, ali kad se zagledaš
dublje – to je prava umjetnost. I uvijek je saosjećao sa svim ljudima.
Šije tako i pjevucka nešto tužno, a onda, odjednom, veli: ,,Juče su komšije Petrašku na
pravdi Boga uvrijedili. Ne valja to, svi su pred njom krivi”. Ili drugi put kaže: “Petru
Sergejeviču bi trebalo za praznik nešto da obuče, valja mu štogod sašiti”… I opet šije.
Dešavalo se, naizgled onako, radi razbibrige da počne da mi priča. ,,Zagledaj se,
Nikolaša, u ljude. Pa mi smo svi jedna tkanina“ - nikada ne bi rekao materijal ili sukno,
nego uvijek tkanina. ,,Evo, vidi, svaka nit se prema drugoj privila i pridržava je; svi smo
se spleli jedan s drugim, svi smo zajedno upućeni na jedinstvo. Hajde, iščupaj iz te
tkanine jednu nit - čitavo ćeš tkanje oštetiti. Ako jedna jedina nit nije uspjela, ako se
pohabala, istanjila ili otkinula, cio komad postaje defektan. Nijedan dobar majstor
tako bolesnu tkaninu neće uzeti za rad, a nijedna mušterija neće je niti pogledati. Zato
gledaj i biraj, da ne promašiš, da u mom preduzeću ne bude bolesne tkanine. A, tako
je i s ljudima, u dlaku. Svijet je Gospodnji tako ustrojen da smo svi jedna spletena
tkanina. Svi smo se jedno uz drugo zbili, svi držimo jedno drugo i držimo se jedan
drugim. Ako je jednome rđavo, svima je nedobro. A ljudi to ne razumiju… Glupi su i
kratkovidi. Misle - šta je meni stalo za njega, kad je meni samome dobro. A nije tako...
Ako je jednom, bilo kome, rđavo, onda se taj muči i boluje; njegova muka se od njega
širi na sve strane. On hoda utučen, pa i druge mori. Od njegovog nemira, svima je
neugodno. Zbog njegovog straha, svi postaju razdražljivi. Ljudi na rđavome mjestu u
odnosu jedni prema drugima postaju prevrtljivi: nepovjerljivi, podozrivi, vrijeđaju,
svađaju se. Svi osjećaju da to dolazi od onoga kome je loše i na njega se, zbog toga,
ljute. To osjeća i on, izdvaja se, povlači se u sebe, postaje rasrdljiv i krut. Njemu je
potrebna ljubav, a k njemu dolaze s razdražljivošću. I niko da vidi njegovu muku, vide
samo njegovu utučenost, surovost, nepouzdanost; i ne vole ga… Dolazi već do
eksplozije, pokidala se tkanina, para se, cijepa. Treba što prije krpiti rupu, a niko se
toga ne laća.
Što se, vele, to mene tiče? Njegova je nesreća, pa neka se snalazi! A iscijepano mjesto
raste i širi se, tkanina je iskidana. Popraviti se može samo ljubavlju - tvoja nesreća je i
moja, moja nesreća je zajednička…“
Govorio je i ovo: ,,Tako je i u domaćinstvu. Siromah čovjek nije siromah samo sebi, već
i svima. Čovjek bez hljeba ne prosi kod sebe, nego druge uznemirava, o muci svojoj
govori, otrovanost svoju ogoljuje. Gdje je nesreće, tamo je nesreća zajednička; gdje je
glad, tamo je hljeb svima gorak. Ne postoji samo jedan nezaposlen čovjek, to je uvijek
zajednička muka. Svejedno je kako će zaboljeti zub; ako zaboli – sav čovjek je u
problemu. Nesrećan čovjek svoju nesreću izlučuje na sve strane, svakoga zadijeva,
svakog uznemirava... I opet je čitava tkanina pokvarena; treba što je moguće prije
učiniti nešto, pomagati, rupu krpiti. Gdje ne možeš ti, ja ću to učiniti za tebe; gdje
obojica ne možemo, nek se uključe i drugi“ – govorio je.
Moj otac je, znate, bio dobrodušan čovjek. Pomagao je svima, svuda, koliko je i gdje
mogao. A voljeli su ga svi, kao rijetko koga. Dolazili su kod njega po savjet, ili, prosto,
da se isplaču…
A kad je osjetio da se bliži smrt, pozvao me je i rekao: „Odlazim, Nikolaša. Ne tuguj.
Svi smo mi samo niti u tkanini Božjoj i dok živimo na zemlji, dato nam je tu tkaninu da
čuvamo i jačamo. Sjećaš li se, Spasitelj je naš imao hiton, nesašiven, iz komada. Jedna
tkanina odozgo do članaka. Eto, tog hitona treba da se sjetimo. Svi smo mi njegove
niti i do smrti smo pozvani da urastemo u nj. Sjeti se toga. To je Božje tkanje. Čuvaj ga
u zemnom životu: svaku nit jačaj, od srca se za nju brini. Srce slušaj više od svega
ostaloga - za što se srce zauzme, to i čini. I sve će biti kako valja”.
I evo, čini mi se da je bio u pravu. Svi smo mi – jedno tkanje. U tome je, osjećam,
skrivena mudrost života.
(priča iz knjige ,,Pjevajuće srce“ ruskog mislioca i pisca Ivana Iljina)