Klini269ka Psihologija

Pregled sadržaja
1. UVOD U KLINIČKU PSIHOLOGIJU

1.1. Definicija, podjela i zadaci kliničke psihologije
1.2. Teorije ličnosti u kliničkoj psihologiji
1.2.1. Sličnosti i razlike teorija ličnostii
1.2.2. Strategije za ispitivanje ličnosti
1.3. Doprinosi kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji
1.3.1. Pojava kognitivnog pristupa
1.3.2. Zadatak kognitivnog pristupa unutar kliničke psihologije
1.3.3. Vrste kognitivnih teorija koje se koriste u kliničkoj psihologiji
1.4. Korišteni akronimi
2. PSIHODIJAGNOSTIKA
2.1. Definicija i funkcije psihodijagnostike
2.2. Modeli abnormalnog ponašanja i doživljavanja
2.2.1. Subjektivni model
2.2.2. Normativni model
2.2.3. Kulturalni model
2.2.4. Statistički model
2.2.5. Behavioristčki model
2.2.6. Psihodinamski model
2.2.7. Dijateza-stres model
2.2.8. Medicinski model
2.2.9. Biomedicinski model
2.3. Problem klasifikacije
2.3.1. Svrha i oblici klasifikacije
2.3.2. Operaciona definicija AND/P
2.3.3. Dijagnostički sistemi ICD-9 i DSM-IV
2.3.4. Diskretni i dimenzionalni pristup klasifikacijiPPP
2.4. Opažanje i procjenjivanje ličnosti
2.4.1. Podjela tehnika opažanja i procjenjivanja ličnosti
2.4.2. Razlike između laičkog i stručnog opažanja
2.4.3. Subjektivne pogreške kod opažanja i procjenjivanja ličnosti
2.4.4. Utjecaj kliničara na opažanje i procjenjivanje ličnosti
2.4.5. Pravila za opažanje i procjenjivanje ličnosti
2.5. Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti
2.5.1. Opažanje ličnosti u prirodnoj situaciji, u test-situaciji i testovi ponašanja
2.5.2. Opažanje znakova i simptoma
2.5.3. Skale procjene
2.5.4. Upitnici i inventari ličnosti
2.5.5. Projektivne tehnike
2.5.6. Klinički intervju
2.5.7. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti
eISPIT.com - Online ispiti i skripte
2.5.8. Studija slučaja
2.5.9. Tehnike za opažanje vlastitog ja
2.5.10. Ispitivanje mentalnog statusa
2.6. Psihodijagnostički instrumenti koji se koriste u kliničkoj praksi
2.6.1. Psihodijagnostička procjena inteligencije
2.6.2. Psihodijagnostička procjena ličnosti
2.6.3. Psihodijagnostička procjena organskih oštećenja
2.7. Klinička prognoza
2.7.1. Uloga prognoze u kliničkoj psihologiji
2.7.2. Odnos kliničke i statističke prognoze
2.7.3. Glavni efekti kliničke prognoze
2.7.4. Određivanje uspješnosti predikcije
2.8. Validacija kliničke metode
3. DOPRINOSI KOGNITIVNOG PRISTUPA KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI
3.1. Osnovni problemi

3.1.1. Problem vjerodostojnosti samoiskaza
3.1.2. Problem svjesnog/nesvjesnog doživljavanja
3.1.3. Problem automatskih i kontroliranih procesa
3.1.4. Usporedba nesvjesnog kao kognitivnog i kao psihodinamskog
konstrukta
3.2. Kognitivne teorije emocija
3.2.1. SCHACHTER/SINGERova teorija
3.2.2. WEINERova teorija
3.2.3. LAZARUSova teorija
3.3. Teorije atribucije
3.3.1. Uvod u teorije atribucije
3.3.2. Kauzalne atribucije
3.3.3. Atribucijske pogreške
3.3.4. Terapijska primjena spoznaja o atribuciji
3.4. Kognitivni pristup u tumačenju nastanka depresije i anksioznosti
3.4.1. Uvod u kognitivni pristup u tumačenju nastanka depresije i
anksioznosti
3.4.2. BECKova trijada i nastanak depresije
3.4.3. Model anksioznosti BECKa, EMERYja i GREENBERGa
3.4.4. Ostali modeli depresije
3.4.5. SELIGMANova revidirana teorija naučene bespomoćnosti
3.4.6. ROTTERova koncepcija o lokusu kontrole
3.4.7. BANDURAina teorija samoefikasnosti
3.4.8. ELLISova koncepcija o iracionalnim mislima
4. ISPITNA PITANJA
5. LITERATURA

1. UVOD U KLINIČKU PSIHOLOGIJU
PSIHOLOGIJU
1.1. DEFINICIJA, PODJELA

PODJELA I ZADACI KLINIČKE
KLINIČKE PSIHOLOGIJE
Klinička metoda u psihologiji je kombinacija naturalističkog pristupa preuzetog iz medicine i
eksperimentalno-statističko-testovnog pristupa, preuzetog iz opće psihologije.
Zadatak kliničke psihologije je primjena spoznaja iz psihologije:
• u dijagnostici, u razvijanju i primjeni (1) sistema za deskripciju te kategorijalnu i dimenzionalnu
klasifikaciju PPP, (2) tehnika za opažanje i procjenjivanje ličnosti i (3) psihodijagnostičkih
instrumenata, čime se bavi psihodijagnostika,
• u patologiji, u istraživanju PPP, posebno njihove etiologije (uzroka) i patogeneze (razvoja), te u
provođenju preventivnih mjera, čime se bavi psihopatologija,
• u terapiji (1) tretmanom odn. uklanjanjem PPP uz izazivanje poželjnih promjena u doživljavanju,
ponašanju i mišljenju, (2) unaprijeđivanjem ljudskih potencijala pojedinca u cilju poboljšanja odn.
unaprijeđenja prilagodbe, osobne efikasnosti i kvalitete svakodnevnog življenja, čime se bavi
psihoterapija.
Primarna uloga kliničkih psihologa je istraživanje PPP iz više razloga:

(1) jedini su među stručnjacima za mentalno zdravlje (a) osposobljeni za istraživanja i (b)
upoznati sa normalnim doživljavanjem i ponašanjem,
(2) dijagnostika i tretman PPP su na sadašnjem stupnju razvoja znanosti pretežno
simptomatski, a manjim dijelom etiološki,
a istraživanja se vrše u slijedećim područjima:

(1) evaluacija pojedinačnih dijagnoza i dijagnostičkih sistema,
(2) evaluacija efekata psihoterapije.
Osnovni problem koji se javlja kod istraživanja je problem velikog varijabiliteta ispitanika u svim
varijablama, budući da se najčešće koristi prigodni uzorak pomoću kojeg je teško dobiti homogene
kriterijske skupine. Također, svrstavanje ispitanika u pojedine kategorije velikim dijelom ovisi o
dijagnostičkim sposobnostima odn. metrijskim karakteristikama kliničara.
Klinički psiholozi u svome radu, a posebno u timskoj dijagnostici i predlaganju tretmana surađuju
sa kliničkim psihijatrima, koji pripisuju farmakoterapiju i kliničkim socijalnim radnicima, koji se
bave socijalnim varijablama PPPa, a ponekad sarađuju i sa psihijatrijskim medicinskim sestrama.
Klinički psiholozi samostalno smiju postavljati dijagnoze, ali ne smiju pripisivati lijekove jer ne
poznaju medicinske kontraindikacije za njihovu primjenu.

1.2. TEORIJE LIČNOSTI
LIČNOSTI U KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI
PSIHOLOGIJI
1.2.1. Sličnosti i razlike izmeñu teorija ličnosti
Svim teorijama ličnosti je zajedničko slijedeće:
(1) pokušavaju odgovoriti na dva pitanja: (1) kakva je priroda ličnosti odn. kakva je njena
struktura, topografija ili organizacija i (2) kako teče razvoj ličnosti odn. kakva je dinamika
razvoja ličnosti: kako je ličnost pojedinca postala takva kakva je,
(2) polaze od istih podataka: opaženog ponašanja i iskaza ispitanika,
(3) koriste tri vrste varijabli koje proizlaze iz: (1) podražajne situacije, (2) organizma i (3)
reakcija odn. vanjskog ponašanja organizma, kojima svaka teorija daje različiti naglasak,
(4) uvažavaju postojanje dvije grupe varijabli koje su važne za razvoj ličnosti: (1) biološke ili
nasljedne varijable kao što su npr. genetsko naslijeđe, tjelesna građa, specifični metabolički
procesi, i (2) socijalne varijable ili varijable iskustva kao što su npr. odnosi u obitelji, škola,
(sub)kultura kojoj pojedinac pripada,
(5) koriste sadržajno slične pojmove koji se odnose na iste pojave a iskazuju ih formalno
različitom terminologijom.
Teorije ličnosti se razlikuju:

(1) u deskriptivnim jedinicama ličnosti koje su ralevantne za prirodu ličnosti, kao što su npr.
odnos podražaj-reakcija, sistemi navika, crte ličnosti, tipovi ličnosti, faktori ličnosti, simptomi i
sindromi, životni prostor, fenomenološko polje, stil življenja... ,
(2) u tumačenju porijekla i međusobnih odnosa tih jedinica pa se na primjer, za osobine ličnosti
može smatrati da proizlaze iz biološkog nasljeđa, iz učenja ili iz kombinacije nasljeđa i učenja,
(3) u naglašavanju podražajnih varijabli: npr. situacija u kojoj se ponašanje manifestira, životni
prostor, odnosi u grupi..., organizmičkih varijabli: npr. nagoni, motivi, potrebe... ili reakcijskih
varijabli,
(4) u terminologiji koja se odnosi na iste pojmove,
(5) u interpretaciji koja se odnosi na iste pojave.
FULGOSI (1987) predlaže slijedećih devet bipolarnih dimenzija za uspoređi-vanje i razlikovanje

teorija ličnosti:
(1) nomotetičnost - idiografičnost se odnosi na pitanje da li se teorija ličnosti zasniva na
podacima psihometrijskog karaktera dobivenim istraživanjem velikog broja pojedinaca
(nomotetičke teorije) ili na podacima kliničkog karaktera dobivenim promatranjem nekoliko
pojedinaca putem individualnog pristupa (diografičke teorije),
(2) racionalnost - iracionalnost se odnosi na pitanje smatra li teorija ličnosti procese koji
usmjeravaju čovjekovo ponašanje svjesnima ili nesvjesnima, odn. da li smatra da je čovjek
svjestan ili da nije svjestan samog sebe i svojih postupaka,
(3) sloboda - determinizam se odnosi na to kako teorija ličnosti odgovara na pitanje u kojoj mjeri
pojedinac kontrolira svoje ponašanje i ima slobodu da odlučuje o sebi odn. u kojoj mjeri su
ponašanje i ličnost pojedinca determinirani uzrocima iz organizma i okoline koji su izvan njegove
kontrole,
(4) subjektivnost - objektivnost se odnosi na to kako teorija ličnosti odgovara na pitanje koliko
su ličnost i ponašanje pojedinca determinirani unutrašnjim-osobnim-subjektivnim
iskustvima odn. doživljajima pojedinca, a koliko objektivnim činiocima, odn. fiziološkom,
fizikalnom i socijalnom okolinom.
(5) holizam - elementarizam se odnosi na pitanje na kojoj razini generalnosti, odn. putem kojih
jedinica analize teorija ličnosti proučava ponašanje i ličnost pojedinca prema kojem kriteriju
se razlikuje:

• sintetički (holistički) pristup, kod kojega je jedinica analize čitav pojedinac odn. njegova
ličnost u cjelini,
• analitički (elementaristički) pristup: kod kojega su najmanje jedinice analize veze
podražaj-odgovor.
(6) homeostaza - heterostaza se odnosi na naglašavanje pojedinih vrsta motiva kao
determinanti formiranja i razvoja ponašanja odn. ličnosti, prema kojem kriteriju razlikujemo:
• homeostatičke teorije ličnosti koje pretpostavljaju da organizam, a time i ponašanje i
ličnost pojedinca predstavljaju sistem koji je usmjeren na neprekidno održavanje stanja
unutrašnje ravnoteže i koji se opire svemu što tu ravnotežu narušava,
• heterostatičke teorije ličnosti pretpostavljaju da je ličnost pojedinca usmjerena na rast i
razvoj zbog čega treba i traži podražaje i teži samoaktualizaciji i razvoju svih svojih
potencijalnosti, zbog čega nije usmjerena na očuvanje stabilnosti ravnoteže,
(7) nasljeđe - okolina se odnosi na to kako pojedina teorija ličnosti odgovara na pitanje u kolikoj
mjeri su pojedini aspekti ličnosti određeni nasljeđem, a u kojoj mjeri su određeni
okolinom:
• nativističke teorije ličnosti smatraju da su ponašanje i ličnost pojedinca određeni
naslijeđem: biološkom konstitucijom odn. genetskom strukturom-predispozicijom, te su kao
takvi stabilni odn. pod malim utjecajem okoline,
• empirističke teorije ličnosti smatraju da je ličnost pojedinca najvećim dijelom određena i
oblikovana odn. naučena pod utjecajem okoline,
(8) spoznatljivost - nespoznatljivost odnosi se na pitanje da li je ličnost moguće i u kojoj mjeri
istraživati znanstvenim metodama sistemnog objektivnog opažanja, mjerenja i eksperimenta
pri čemu:
• behaviorističke i faktorskoanalitičke teorije ličnosti, koje imaju objektivni pristup
proučavanju ličnosti, smatraju ličnost objektivnom i determiniranom pojavom i pretpostavljaju
da je moguća potpuna znanstvena spoznaja ličnosti,
• fenomenološke i egzistencijalističke teorije ličnosti, koje imaju subjektivni pristup
proučavanju ličnosti, smatraju ličnost subjektivnom i nedeterminiranom i pretpostavljaju da
nije moguća znanstvena spoznaja ličnosti,
(9) dimenzija reaktivnost - proaktivnost se odnosi na pitanje gdje su realni uzroci ponašanja i
ličnosti čovjeka: u njemu samom (unutrašnji činioci) ili izvan njega (vanjski činioci) na
osnovu kojeg kriterija se razlikuju:
• proaktivne teorije ličnosti koje smatraju da ponašanje i ličnost pojedinca određuju
unutrašnji procesi i da su ljudi aktivna bića pobuđena i usmjeravana tim procesima koji
mogu biti materijalni: fiziološki, biokemijski, biološki ili psihološki.
• reaktivne teorije ličnosti smatraju da je samo privid da ljudi iniciraju svoje ponašanje u
sebi samima: ponašanje i ličnost pojedinca određuju izvanjski podražaji koje
pojedinac ne može kontrolirati pa su ljudi reaktivna bića koja samo reagiraju na te
podražaje.
Definicije ličnosti proizlaze iz različitih teorija ličnosti, pa među njima nema općeg konsenzusa.
Sve različite definicije ličnosti dijele se u dvije grupe:

A) behaviorističke definicije: definicije zasnovane na vanjskom manifestnom ponašanju i
B) nebehaviorističke definicije: definicije zasnovane na uzrocima ponašanja, odn. na
pretpostavljenim organizmičkim tendencijama reagiranja, između kojih se razlike smanjuju.

Nebehaviorističke definicije koriste hipotetičke konstrukte koji su pretpostavljeni procesi koji se
ne mogu direktno opažati, ali se o njima zaključuje na osnovu opaženog ponašanja.
Većina teorija ličnosti nudi ograničen broj konstrukata koji su ekonomičan sistem deskripcije
varijabli indikativnih za ličnost, te načine i postupke njihovog mjerenja, što se koristi za
dijagnostiku i predikciju ličnosti.
Klinički psiholog mora poznavati većinu teorija i opažati i procjenjivati ličnost sa različitih teorijskih
pozicija.
1.2.2. Strategije za ispitivanje ličnosti

Postoje tri glavne strategije za istraživanje/ispitivanje ličnosti:
(1) Klinički pristup, putem kliničkog intervjua, koji je profesionalnim ciljem usmjerena
komunikacija dvije osobe sa komplementarnim ulogama, koja sadrži verbalnu, behavioralnu
i emocionalnu komponentu a provodi se u cilju opažanja i procjenjivanja (dijagnostički
intervju), prikupljanja podataka (faktografski intervju), a koristi se i za savjetodavne i
terapeutske svrhe (psihoterapijski intervju).
(2) Faktorskoanalitički pristup, putem multivarijantnih postupaka statističke analize varijabli
koje su reprezentativne u području ličnosti kako bi se (a) putem eksplanatorne FA utvrdila
faktorska deskripcija ličnosti, odn. temeljni faktori (latentne varijable) koji su izvori varijabiliteta
i kovarijabiliteta kod promatranih manifestnih varijabli, ili (b) putem konfirmatorne FA validirao
određeni unaprijed formulirani strukturalni model, teorija ili mjerni instrument ličnosti
putem testiranja hipoteze o strukturi temeljnih izvora varijacije i kovarijacije među promatranim
manifestnim varijablama,
(3) Empirijskopsihometrijski pristup, putem kombinacije psihometrijskog i kliničkog pristupa:
konstruiraju se psihološki mjerni instrumenti za mjerenje konstrukata ličnosti čije
postojanje pretpostavlja polazna teorija (upitnici i inventari ličnosti), zatim se utvrđuju njihove
metrijske karakteristike, da bi se kasnije klinički primijenili.
AD1. Nedostaci kliničkog pristupa su slijedeći:

(1) relativno mala dijagnostička valjanost, osim za vrlo izražene osobine ličnosti kao što su
impulzivnost., agresivnost, dominantnost/submisivnost, tako da varira subjektivna prosudba
istog PPP koje proizlaze iz intervjua sa istim ili različitim klijentima,
(2) niska pouzdanost subjektivnih prosudbi: kliničar-intervjuer, kao nestandardi-zirani mjerni
instrument varira u prosudbama istog klijenta koje proizlaze iz različitih intervjua, pa je njegova
subjektivna prosudba vremenski nestabilna,
(3) subjektivne pogreške i pristranosti intervjuera kao npr. halo-efekt, utjecaj stavova,
vjerovanja i očekivanja intervjuera, koje utječu na interpretaciju prikupljenih podataka,
(4) poteškoće ispitanika u točnom samoopažanju i uvidu, te u kooperativnosti i izdiferenciranosti
rječnika.
AD2. Nedostaci u primjeni faktorske analize su slijedeći:

(1) nereprezentativan i mali uzorak ispitanika, koji dovodi do značajne fluktuacije odn.
nestabilnosti koeficijenata korelacije, pa se sa istim skupom polaznih manifestnih varijabli na
različitim grupama ispitanika dobivaju različiti faktori (iz čega proizlazi da su faktori valjani ako su
dobiveni na različitim uzorcima),
(2) nereprezentativan uzorak odn. kompozicija manifestnih varijabli, koji dovodi do pogrešne
interpretacije faktora na osnovi tih varijabli,
(3) uvrštavanje u analizu manifestnih varijabli koje su eksperimentalno zavisne, što dovodi do
umjetnog grupiranja takvih manifestnih varijabli uz jednu latentnu varijablu,
(4) uvrštavanje u analizu manifestnih varijabli koje same za sebe nisu pouzdane i valjane,
nego su trivijalne, što ne može dovesti do utvrđivanja relevantnih faktora i predstavlja gigo
efekt (“garbage in, garbage out”)
(5) aposteriorno i arbitrarno određivanje postupka ekstrakcije i rotacije, odn. identifikacije,
interpretacije i imenovanja faktora.
AD3. Nedostatak empirijskopsihometrijskog pristupa je u tome što, premda je objektivan u

primjeni, subjektivan je u:
(1) postuliranim konstruktima polazne teorije, posebno kod nefaktorskoanalitičkih teorija, kod
kojih se realnost ličnosti konstruira, a ne otkriva (kao što je to kod faktorskoanalitičkog pristupa),
(2) izboru ponašanja koje ćemo zahvatiti instrumentom, pri čemu se apriorno mogu izabrati
ponašanja koja nisu ni indikativna ni reprezentativna za ličnost,
(3) formuliranju čestica u instrumentu odn. pitanja koja ćemo postavljati, što varira ovisno o
jezičnom umijeću i pojmovnom prostoru sastavljača.
1.3. DOPRINOS KOGNITIVNOG

KOGNITIVNOG PRISTUPA KLINIČKOJ
KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI
1.3.1. Pojava kognitivnog pristupa
Početkom 50-ih počinje opadati utjecaj behaviorizma u psihologiji, a time i u kliničkoj psihologiji, i
počinje se razvijati kognitivna psihologija koja će imati značajan utjecaj i primjenjivost upravo u kliničkoj
psihologiji te u zdravstvenoj i savjetodavnoj psihologiji.
Primjena kognitivne psihologije u kliničkoj psihologiji omogućila je kliničkom psihologu da
promjeni težište svojih aktivnosti i da se ne bavi samo psihodijagnostikom, nego i u većoj mjeri
psihoterapijom, savjetovanjem i zdravstvenom psihologijom .
Utjecaj behaviorizma slabi i zbog toga što se pokazalo da efekti behavioralne terapije nisu trajni:
prividno uklonjen poremećaj ponašanja brzo se vraća.
Na primjer, pri tretiranju gojaznosti ljudi se kondicioniraju da koriste zdrave navike hranjenja, pa se
npr. dijetom kroz 10 tjedana izgubi 10 kg. Kada se zbog kratkotrajnog efekta behavioralne terapije
prestane sa dijetalnim hranjenjem za 9 tjedana se opet dobije 10 kg. U drugom navratu treba 13
tjedana da se uzgubi 10 kilograma, a 7 tjedana da se natrag dobije. U trećem navratu treba 16-20
tjedana da se izgubi ista težina, a da se povrati samo 5 tjedana.
Dakle, u svakom slijedećem navratu kilogrami “idu teže dolje”, a “lakše gore”, što se tumači
plasticitetom metabolizma organizma. Naime, svaka nova dijeta dovodi do promjene metabolizma
u smjeru pojačanog rada i boljeg iskorištavanja hranjivih tvari uz uzimanje manjih količina
hrane, pa čim se počne uobičajeno jesti, sve manje i manje vremena je potrebno da se postigne težina
prije dijete.
Uvođenjem kognitivne terapije u behavioralnu nastoji se protumačiti funkcioniranje metabolizma i
glavna svrha mršavljenja, što povećava motivaciju klijenta i produljuje efekte odn. vremenski domet
terapije.
Pokazalo se, dakle da je behavioralna terapija, koja se bazira na usvajanju veza podražaj-reakcija
putem potkrepljivanja, efikasnija ako se kombinira sa kognitivnom, što produljuje efekte terapije.
BANDURA to tumači time da instrumentalno kondicioniranje čovjeka nije identično onom kod životinja:
čovjek treba uvidjeti S-R vezu odn. osvijestiti njenu svrhu, da bi se ona ustalila u njegovom ponašanju.
Kognitivni pristup u psihoterapiji ima naglasak na intervenirajućim ili medijacijskim kognitivnim
procesima koji posreduju između podražaja i reakcije i na interakciji kognitivnih funkcija, emocija i
ponašanja, što predstavlja povratak na holistički pristup tretmanu PPP.
Behavioralno-kognitivne tehnike se danas koriste za:

(1) modifikaciju ponašanja,
(2) tretman odn. suzbijanje intenzivne kronične boli za koje ne postoji organski uzrok,
(3) pripreme za bolne pretrage,
(4) pripreme za operacije,
(5) tretman gojaznosti,
(6) tretman depresije i anksioznosti,
(7) tretman ovisnosti,
(8) rehabilitaciju pri mozgovnom i tjelesnom invaliditetu,
(9) suzbijanje stresa,
(10) preventivu i terapiju kod srčanih bolesti,
a ekskluzivno ih primjenjuju psiholozi jer psihijatri koji koriste klasičnu psihijatrijsku dijagnostiku i
terapiju nemaju kompetencije u kognitivnoj psihologiji.
1.3.2. Zadatak kognitivnog pristupa unutar kliničke psihologije

Zadatak kognitivnog pristupa unutar kliničke psihologije je ispitati i protumačiti
(1) kako pojedinac stiče znanja o svijetu i o sebi samom,
(2) kako ta znanja interno reprezentira odn. pohranjuje,
(3) kako se ta znanja integriraju sa već postojećim informacijama odn. kako se inkorporiraju
u već postojeće iskustvo i
(4) putem kojih mehanizama djeluju na emocije i ponašanje.
Pritom se koristi niz kognitivnih teorija, modela i koncepcija koje se bave kognitivnim funkcijama i
procesima kao što su selektivna pažnja/percepcija, proces atribucije, proces evaluacije sebe i
okoline... i/ili kognitivnim sadržajima kao što su kognitivne mape, asocijativne mreže, sadržaji
pamćenja i mišljenja... .
Uvažavanje kognitivnih sadržaja (kao što su fiksne ideje, distorzije percepcije, bolna sjećanja,
uznemiravajuće misli) koji su u osnovi PPP nije novina u kliničkoj psihologiji. Na primjer, BREUER i
FREUD su (1893) pretpostavili da su histerični simptomi uzrokovani potiskivanjem neugodnih
spoznaja, misli i ideja u nesvjesno, gdje su nedostupni svjesnom doživljavanju. Novina je u tome da se
spoznaje iz kognitivne psihologije koriste u kliničkoj psihologiji nakon što su empirijski potvđene.
Kognitivni sadržaji i procesi se u suvremenoj kliničkoj psihologiji smatraju kao:

(1) precipitativni odn. taložni ili kumulacijski faktori za pojavu neprilagođenog odn. patološkog
doživljavanja i ponašanja, npr. negativističko mišljenje, neadekvatna sekundarna procjena kod
suočavanja sa stresom, naučena bespomoćnost,
(2) faktori vulnerabilnosti odn. faktori rizika za neki psihopatološki poremećaj, npr. nisko
samopoštovanje, izrazito eksternalni lokus kontrole, negativne atribucije su svaki za sebe ili u
kombinaciji faktori rizika za depresiju,
(3) terapijski faktori, koji djeluju na tok liječenja i psihičkog i fizičkog oporavka, npr. negativne
atribucije i/ili negativna očekivanja vlastite efikasnosti mogu direktno ometati tretman depresije.
Kognitivne faktore vulnerabilnosti treba razlikovati od ostalih vulnerabilnih faktora za pojavu PPP
kao što su:
• pomanjkanje socijalne podrške,
• gubitak bliske odn. važne osobe,
• labilan tip živčanog sustava,
• loš brak,
• nezaposlenost...
Navedeni faktori u svojoj osnovi mogu imati neadekvatno procesiranje informacija. Na primjer,
pomanjkanje socijalne podrške može proizlaziti iz negativnog stava i izbjegavajućeg ponašanja drugih
ljudi prema osobama koje koje iracionalno vjeruju i deklariraju da “ljudi nisu njima skloni”, ili da su “svi
ljudi loši”.
Kognitivna psihologija naglašava da su problemi pojedinca proizašli iz njegove objektivne životne
situacije. Moramo upoznati kako pojedinac percipira, interpretira, evaluira neki događaj i
donosi odluke, da bi procijenili kakve će posljedice taj događaj imati za njegovo ponašanje.
Stoga je neobjektivno reći da pojedinac izmišlja svoje probleme ili da su ti problemi bezazleni. Na
primjer, može doći do živčanog sloma zbog konflikta da li uzeti kontracepciju ili ne budući da za osobu
njen sistem vrijednosti znači veoma mnogo.
Prema kognitivnoj psihologiji, svi PPP su multifaktorski uvjetovani uzrocima koji mogu biti:
(1) konstitucionalni,
(2) osobni i
(3) okolinski.
1.3.3. Vrste kognitivnih teorija koje se koriste u kliničkoj psihologiji

U kliničkoj psihologiji se koriste tri vrste kognitivnih teorija:
(1) kognitivne teorije proizašle iz laboratorijskih istraživanja u području eksperimentalne
psihologije, koje nastoje protumačiti kako ljudi obraćaju pažnju na okolinu, kako percipiraju, kako
pamte informacije te kako ih se dosjećaju i koriste pri donošenju odluka i kako ti procesi utječu na
ponašanje. Ove teorije zanemaruju procese motivacije i individualne razlike.
Tri su problema na koje pokušavaju dati odgovor kognitivne teorije važna za kliničku praksu:
(1) problem vjerodostojnosti samoiskaza: koje su granice ljudskih sposobnosti u točnosti
samoiskaza o vlastitom doživljavanju i ponašanju,
(2) problem svjesnog/nesvjesnog doživljavanja: da li ljudi registriraju i procesiraju nesvjesne
eksternalne podražaje i internalne procese i da li i kako na njih reagiraju i
(3) problem automatskih/kontroliranih procesa: koji su automatski odn. nesvjesni kognitivni
procesi procesiranja informacija a koji su kontrolirani odn. svjesni te u kojem stupnju je
ponašanje svjesno kontrolirano, a u kojem stupnju je pod utjecajem faktora kojih pojedinac nije
svjestan.
(2) kognitivne teorije nastale unutar socijalne psihologije ili tzv. socijalno-kognitivne teorije, koje
nastoje protumačiti (a) socijalnu percepciju odn. kako ljudi stiču i pohranjuju informacije o sebi i
drugima iz socijalne okoline i kako ta znanja koriste u međuljudskim odnosima i (b) kako nastaju i
prezistiraju emocije, posebno one neugodne i kako ih se može mijenjati npr. kod anksioznosti i
depresivnosti. Ove teorije se bave pojedincem i njegovim motivacijskim procesima te individualnim
razlikama.
Među te teorije i koncepcije spadaju:

• teorije konzistencije: HEIDERova teorija balansa, ROSENBERG/ABELSONova teorija afektivno-
kognitivne konzistencije, FESTINGERova teorija kognitivne disonance,
• teorije atribucije: HEIDERova teorija naivne epistemologije, JONES/DAVISova teorija
korespondentnog zaključivanja, KELLEYev model kovarijance i model kauzalnih shema,
WEINERova teorija atribucije postignuća, ROTTERova koncepcija o lokusu kontrole,
• kognitivne teorije emocija: SCHACHTER/SINGERova teorija atribucije fiziološkog uzbuđenja,
WEINERova teorija atribucije emocija, LAZARUSova kognitivna teorija emocija,
• kognitivne teorije motivacije: LEWINova koncepcija o razini aspiracije, ATKINSONOVa
koncepcija o motivaciji za postignućem,
koje imaju primjenu u etiološkom tumačenju PPP i u terapiji.
(3) kognitivne teorije i koncepcije nastale unutar kliničke psihologije:

• KELLYjeva teorija personalnih konstrukata,
• ELLISova racionalno-emotivna terapija,
• BECKova kognitivna teorija nastanka depresije,
• model anksioznosti BECKa, EMERYja i GREENBERGa,
• SELIGMANova revidirana teorija naučene bespomoćnosti,
• BANDURAina teorija samoefikasnosti.
Kognitivne teorije se također primjenjuju u kliničkoj psihologiji u istraživanjima:

• nastanka nekih emocija, posebno depresije i anksioznosti, kako bi se utvrdili načini modifikacije
neprilagođenih emocionalnih reakcija,
• samopoštovanja, kako bi se utvrdilo kako čuvati samopoštovanje i pozitivnu sliku o sebi, što je
važno za prevenciju depresije i anksioznosti,
• socijalne percepcije, kako bi se utvrdilo čemu ljudi pripisuju svoje i tuđe ponašanje,
• prosocijalnog ponašanja, posebno u obitelji i pri odnosu liječnik- bolesnik,
• motivacije, kako bi se utvrdilo koliko su ljudi voljni uložiti truda u terapiju.

1.4. KORIŠTENI AKRONIMI
AKRONIMI
• AND/P = abnormalno doživljavanje/ponašanje

• d/p = doživljavanje/ponašanje
• l/p = ličnost/ponašanje
• NABE = naučena bespomoćnost
• o/p = opažanje/procjenjivanje
• OVE = očekivanje vlastite efikasnosti
• PPP = psihopatološki poremećaj
• RORT = Rorschachov test
• TAT = test tematske apercepcije (od engl. Thematic Apperception Test)

2. PSIHODIJAGNOSTIKA
PSIHODIJAGNOSTIKA
2.1. DEFINICIJA I FUNKCIJE

FUNKCIJE PSIHODIJAGNOSTIKE
PSIHODIJAGNOSTIKE
Psihodijagnostika je proces kategorijalnog ili dimenzionalnog klasificiranja simptoma i drugih
prediktora PPP.
Funkcije psihodijagnostičke klasifikacije su slijedeće:

(1) administrativna: radi prikupljanja podataka za epidemiološka istraživanja,
(2) preventivna: radi planiranja prevencije,
(3) dijagnostička: radi određivanja tretmana odn. metode liječenja koja može biti psihoterapija ili
terapija psihofarmacima,
(4) evaluvativna: radi procjene efekata psihoterapije,
(5) istraživačka: radi formiranja homogenih grupa.
ROSENHAN je (1973) pokazao da dijagnoza može biti i disfunkcionalna. Istraživao je kakvi su

stavovi i kakva je interakcija osoblja duševnih bolnica sa pacijentima igranjem uloge
pseudopacijenta koji dolazi u duševnu bolnicu i žali se psihijatru koji ga je primio da čuje glasove koji
govore “prazno”, “šuplje”, “muklo”. Nakon što je primljen, pseudopacijent nije više govorio o tim
simptomima i ponašao se potpuno normalno. Autor i još sedam asistenata, sa istom pričom o slušnim
halucinacijama, posjećuju ukupno 12 psihijatrijskih klinika.
Autor je iz svog iskustva i opažanja izdvojio:

• da su medicinske sestre zabilježile u njegov karton da često iskazuje “abnormalnu aktivnost
pisanja”,
• da su neki od pacijenata u njegovoj sobi prepoznali njegovu ulogu tvrdeći da on nije “lud”, nego da
je novinar ili profesor koji provjerava kako je u bolnici.
Iskustva i opažanja ostalih pseudopacijenata su pokazala slijedeće:

• na osnovu iskaza pseudopacijenta, dijagnosticirana je shizofrenija, izuzev u jednom slučaju,
kada je dijagnosticirana manično-depresivna psihoza, a pseudopacijenti su otpušteni sa
dijagnozom “shizofrenija u remisiji” (remisija je faza psihoze u kojoj dolazi do poboljšanja, ali ne
i do potpunog izliječenja),
• osoblje je nakon prve dijagnoze nastavilo tretirati pseudopacijenta kao mentalno bolesnog
ignorirajući ili pogrešno interpretirajući znakove koji su ukazivali na odsustvo poremećaja:
pseudopacijentu je trebalo prosječno 19 dana normalnog ponašanja da ga se otpusti iz bolnice,
• osoblje je, smatrajući pseudopacijenta shizofreničarem, potrošilo minimalno vremena u
kontaktu s njim, reagirajući na direktno postavljena pitanja ignoriranjem, odvraćanjem pogleda i
odlaskom,
• osoblje je obavljalo svoj posao i razgovoralo međusobno kao da pacijenata uopće nema, pa
su pseudopacijenti imali dojam da su “nevidljivi” ili nevažni da se o njima brine,
na osnovu čega je autor zaključio da:
(1) psihijatrijska dijagnoza nije valjana, odn. nisu valjani kriteriji na osnovu kojih je donesena,
(2) dijagnoza ima svojstvo etikete odn. lijepi se za osobu, tako da se osobu zamjenjuje etiketom,
što može izazvati i odbacivanje i zanemarivanje označene osobe,
(3) postoji visok stupanj depersonalizacije u duševnim bolnicama.

Istraživanje je također pokazalo kako naturalističko opažanje može omogućiti istraživačima da
opaze ono što nikad nebi mogli, da se predstavljaju kao istraživači.
Nakon što je objavio rezultate navedenog istraživanja, autor je, kao odgovor na brojne kritike, najavio
reprizu i dogovorio se sa osobljem jedne klinike da će tamo u roku od tri mjeseca uputiti nekoliko
pseudopacijenata. U naznačenom periodu je čak 10 % primljenih potencijalnih pacijenata označeno
“lažnima”, premda autor u kliniku nije uputio ni jednog pseudopacijenta.
2.2.MODELI ABNORMALNOG
ABNORMALNOG PONAŠANJA I DOŽIVLJAVANJA
DOŽIVLJAVANJA
Osnovno pitanje psihodijagnostike je gdje prestaje normalnost odn. mentalno zdravlje, a počinje
psihopatološki poremećaj, odn. koji su kriteriji mentalnog zdravlja/bolesti.
Abnormalno mentalno funkcioniranje odn. psihopatološki poremećaji se definiraju putem:

(1) modela, koji se koriste analogijama u određivanju dijagnostičkih kriterija mentalnog
zdravlja/bolesti i
(2) operacionih definicija, kod kojih kao kriteriji mentalnog zdravlja/bolesti služe znakovi i
simptomi.
Slijedeći su nedostaci modela abnormalnog doživljavanja i ponašanja:

(1) vrijede koliko i teorija iz koje su izvedeni,
(2) abnormalno i normalno nisu u svim modelima jednoznačno definirani,
(3) među postojećim modelima postoje prekrivanja.
U nastavku će biti diskutirani različiti modeli abnormalnog doživljavanja i ponašanja, sa posebnim

naglaskom na nedostacima pojedinog modela.
2.2.1. Subjektivni model

Subjektivni model AND/P se zasniva na osobnom kriteriju procjenjivača: “normalno je ono
ponašanje koje pojedinac prema vlastitom sudu smatra kod sebe ili kod drugih da je normalno i
obratno” ili jednostavnije: “normalan je onaj tko se ponaša slično meni odn. tko se ne ponaša tako nije
normalan”.
Ovaj model nudi slijedeće dijagnostičke kriterije AND/P: mentalno bolesna osoba je ona osoba:
(1) koja samu sebe definira kao mentalno bolesnu i zatraži pomoć,
(2) koju drugi definiraju kao mentalno bolesnu osobu i upute je na psihijatrijski pregled.
Navedeni kriteriji imaju slijedeće nedostatke:

(1) ne obuhvaćaju se oni koji trebaju pomoć, a nisu je potražili ili ih nitko nije uputio
psihijatru/psihologu,
(2) mogućnost odlaska psihijatru/psihologu ovisi o sredini,
(3) zasnivaju se na laičkoj zdravorazumskoj prosudbi pojedinca ili grupe,
pa stoga navedeni model nema znanstvenu primjenu.

2.2.2. Normativni model
Normativni model AND/P kao kriterij koristi:
1. “idealnu osobu”, kao što su Konfucije, Buda, Mojsije, Isus...: “normalno je ono ponašanje koje
se približava njihovom “idealnom” ponašanju odn. načinu života”
2. “lošu” prilagodbu odn. neadekvatnu prilagođenost pojedinca okolini u mišljenju, emocijama i
ponašanju, uz trajni neuspjeh u udovoljavanju njenim zahtjevima, prema slijedećim kriterijima:
2.1. veliko odstupanje od odn. nepridržavanje i kršenje socijalnih normi u prvom redu od
implicitnih (podrazumijevajućih, kao što je to gledanje sugovorniku u oči, sudjelovanje u
razgovoru u društvu..., koje određuje kultura), te od eksplicitnih (legalnih odn. zakonskih),
2.2. intelektualna neučinkovitost za koju je indikativno (a) neslaganje objektivnih mjera
inteligencije i životne uspješnosti pojedinca u postizanju ciljeva,
2.3. socijalna neučinkovitost za koju je indikativno (a) neslaganje sposobnosti pojedinca sa
zahtjevima socijalnih uloga, (b) promjena socijalne uloge u nižu, (c) veliko odstupanje od
uobičajene socijalne uloge, (c) inefikasnost u više područja socijalnog funkcioniranja kao
što su obitelj, posao, slobodno vrijeme,
2.4. dezorjentacija odn. gubitak kontakta sa realitetom uz dezorganizaciju ponašanja,
2.5. postoje neugodna čuvstva odn. osobni doživljaj nesreće i patnje,
2.6. obuhvaćeni su svi aspekti života pojedinca,
2.7. ometa se okolina.
Nedostatak modela je u tome što:

(1) ne uzima u obzir da i su “idealne osobe” iskazivale neprilagođene oblike ponašanja,
(2) pitanje je što je to loša prilagodba, ako definicija prilagodbe ovisi o vremenu definiranja: npr.
različite definicije su postojale 60-ih ili 90-ih godina našeg stoljeća, mjestu definiranja: npr. selo
ili grad i osobi koja procjenjuje ponašanje.
2.2.3. Kulturalni model

Kulturalni model AND/P koristi socijalni kriterij: “normalno je ono ponašanje koje prihvaća većina
u nekoj kulturi a abnormalno ono što ne prihvaća”.
Osnovni nedostatak tog kriterija je u tome što postoje međukulturalne razlike u tome kako pojedina
kultura definira abnormalno ponašanje, što potvrđuju antropološka istraživanja: neka ponašanja
koja su kod nas normalna u drugoj kulturi bi bila uvredljiva ili abnormalna, i obratno, npr.:
• u Staroj Grčkoj je homoseksualizam i transvesti(ti)zam smatran normalnim, a u zapadnoj
civilizaciji su se dugo smatrali kao abnormalnost. odn. seksualna devijacija,
• Zunji indijanci smatraju da je natjecanje bolesna pojava,
• u Indiji se samoubojstva smatraju normalnim zbog vjerovanja u mogućnosti reinkarnacije, dok
se u evropskoj civilizaciji odn. zapadnoj kulturi suicid oduvijek smatrao izrazom abnormalnog
ponašanja odn. posljedicom PPP.
Model se često koristi u svakodnevnom životu, a u znanstvenom istraživanju dobiva svoje mjesto u
utvrđivanju utjecaja kulture:
• na pojavu PPP specifičnih za dotičnu kulturu,
• na legalno definiranje PPP u nekoj kulturi,
• na spolne razlike u frekvenciji PPP u nekoj kulturi.

Dispozicije za psihopatološke poremećaje podjednako distribuirane po svijetu, ali su njihove
manifestacije kulturalno uvjetovane. Kao primjeri utjecaja kulture na pojavu PPP mogu se navesti
slijedeći kulturalno specifični PPP:
• amok je akutni psihotični PPP koji se očituje u afektu bijesa odn. u agitiranom i agresivnom
ponašanju u obliku sumanutog trčanja i napadanja svakog koga se sretne, uz potpunu neosjetljivost
na vanjske podražaje, sve dok se ne padne u nesvjest, koji se susreće u primitivnim društvenim
zajednicama Malajskog arhipelaga i u drugim primitivnim plemenima u tropskim krajevima.
• TKS (taijin-kyofu-sho) je PPP kojeg karakterizira izraziti strah da će se pojedinac ponašati na
način kojim će uvrijediti druge osobe ili ih dovesti u neugodnu situaciju, a ne strah da pojedinac
sebe dovede u neugodnu situaciju i bude odbačen (što se u zapadnoj kulturi naziva sociofobija),
koji je poremećaj uobičajen kod mlađih muškaraca u Japanu, a rijedak drugdje.
Unutar kulturalnog modela se razmatra i legalni princip kojim pojedina kultura definira
abnormalno ponašanje putem zakona. Taj se legalni princip u većini zapadnih kultura svodi na to da
li počinitelj razlikuje dobro i zlo: pojedinac koji nije svjestan da je učinio zlo, počinivši neko
krivično djelo, kao što je to ubojstvo npr. psihički je poremećen, pa se oslobađa krivnje, i upućuje
se na liječenje i obratno, pojedinac koji je svjestan da je učinio zlo, počinivši krivično djelo, nije
psihički poremećen, pa se ne može osloboditi krivnje.
Navedeni legalni princip ima značajan nedostatak u tome što izuzima psihopate, koji mogu
razlikovati dobro od zla, ali istovremeno mogu biti počinitelji krivičnih djela, kao što su to npr.
ratni zločinci.
Slijedeći nalazi ukazuju na utjecaj zapadne kulture na spolne razlike u frekvenciji PPP odn. na to
da ima više dijagnosticiranih žena koje imaju PPP, nego dijagnosticiranih muškaraca koji imaju PPP:
(1) žene su rjeđe hvaljene za uspjeh, a češće kritizirane za neuspjeh, što dovodi do toga da one
uspjeh pripisuju drugima, a neuspjeh sebi, što je vulnerabilna atribucija koja pospješuje pojavu
depresije, koja je statistički značajno češća kod žena nego kod muškaraca, u odnosu 8:1,
(2) prihvatljivije je za ženu da pokazuje simptome PPP, nego za muškarca,
(3) postoje dvostruka mjerila za muškarce i žene: isti simptomi se kod muškaraca i žena različito
interpretiraju, npr. halucinacije se kod muškaraca mogu smatrati simptomom umora, a kod žena
simptomom PPP,
(4) postoje stereotipi i kod muškaraca i kod žena protiv žena, koji se aktiviraju kod
dijagnostičara: na primjer, zrela odrasla žena se smatra submisivnom, nesamostalnom, manje
objektivnom te se smatra da se lakše uzbuđuje u manjim krizama nego odrasli muškarac.
Veću frekvenciju dijagnosticiranih PPP kod žena se može protumačiti pretpostavkom da žene imaju
više stresa u svom životu nego muškarci, pa stvarno više pobolijevaju. Toj pretpostavci se
suprotstavlja pretpostavka da bi žene, iako su izložene većoj količini stresa trebale manje pobolijevati
zbog veće odgovornosti i važnijih socijalnih uloga koje prihvaćaju, što potvrđuje i nalaz da mlade majke
manje pobolijevaju od PPP nego žene iste dobi, bez djece.
Kod muškaraca, se u odnosu na žene, češće dijagnosticiraju alkoholizam i parafilije (seksualno
zadovoljavanje socijalno neprikladnim ili neuobičajenim podražajima, u što spada ekshibicionizam,
fetišizam, mazohizam, sadizam, voajerizam i pedofilija).
Kulturalni model se proširuje na socijalno-kulturalni, ako se ispituje kako socijalni odnosi u
nekoj kulturi mogu utjecati na pojavu PPP. Pritom se razmatraju socijalni odnosi pojedinca u
obitelji, među prijeteljima, u profesionalnim grupama, ekonomskim klasama te religijskim i etničkim
grupama.
2.2.4. Statistički
Statistički model

Statistički model AND/P kao kriterij uzima normalnu distribuciju sa različitim načinima podjele te
distribucije:
(1) mentalno zdravlje se nalazi na sredini normalne distribucije: normalno ponašanje je ono
koje se najčešće javlja a abnormalno ono koje se rijetko javlja, odn. koje odstupa od
prosječnosti,
(2) mentalno zdravlje i mentalna bolest se nalaze na krajevima normalne distribucije:
najčešće se javljaju abnormalna ponašanja, koja su prijelazna pojava koja nisu ni mentalna
bolest ni mentalno zdravlje,
(3) EYSENCK (1975) uzima u obzir samo lijevu polovicu normalne distribucije: na samom
kraju distribucije se nalaze psihijatrijski poremećaji: endogene simptomatske i organske
psihoze, koje se smatraju “duševnim bolestima”, iza kojih slijede behavioralni poremećaji:
neuroze, psihopatije, poremećaji karaktera, koji nisu bolesti i ne spadaju u domenu psihijatrije
već u domenu psihologije i na kraju normalno ponašanje; oštra granica, koja pretpostavlja
kvalitativne razlike postoji samo između “duševnih bolesti” i “behavioralnih poremećaja”.
Prednost kriterija je u tome što se bazira na kvantitativnim odstupanjima, koje se mogu izraziti
normama.
Nedostaci ovog kriterija su slijedeći:
(1) nije uvijek ono što je najčešće u populaciji ujedno i normalno, odn. nisu sve ljudske
kakakteristike normalno distribuirane, npr. najveći dio populacije ima više ili manje pokvarene
zube, a potpuno zdrave zube ima svega 3% populacije (odnosi se na prvi način podjele
normalne distribucije),
(2) često ne uzima u obzir stratumske, regionalne i/ili subkulturalne i etničke posebnosti, što
se ne uklapa u nastojanje da se kriterijem definira univerzalni koncept duševnog zdravlja/bolesti:
kriterij koji dozvoljava da se ista osoba u jednoj sredini proglasi za bolesnu, dok se u drugoj
smatra normalnom je problematičan,
(3) velik dio PPP se ne može prikazati kvantitativno odn. na kontinuumu, već kvalitativno odn.
diskontinualno ili kategorijalno po pretpostavci da se normalno i abnormalno kvalitativno
razlikuju po principu ili/ili, odn. razlikuju se tako da nema prijelaza između dva stanja.
Uz statistički model se javljaju dva pitanja:

(1) da li je odnos između normalnog i patološkog kategorijalan ili dimenziona-lan?, na koje
pitanje se odgovara definiranjem kategorijalnog i dimenzionalnog pristupa psihopatologiji, bez da
se daje eksplicitni odgovor:
• prema kategorijalnom pristupu psihopatologiji AND/P je u odnosu na normalno
doživljavanje i ponašanje diskontinuirano odn. diskretno i kvalitativno različito,
• prema dimenzionalnom pristupu psihopatologiji AND/P je u odnosu na normalno
doživljavanje i ponašanje kontinuirano odn. predstavlja ekstreme na nekoj dimenziji,
(2) da li je odnos između pojedinih PPP kategorijalan ili dimenzionalan? Postojeći dijagnostički
sistemi su dominantno kategorijalni implicirajući da je odnos između pojedinih PPP
kategorijalan. Na navedeno pitanje tek treba dati odgovor istraživanjima koja bi imala za cilj
formiranje i testiranje dijagnostičkih subsistema koja se zasnivaju na dimenzionalnoj klasifikaciji
unutar postojećih sistema za diskretnu kategorijalnu klasifikaciju.
2.2.5. Behavioristčki model

Ovaj model proizlazi iz primjene eksperimentalne psihologije, posebno psihologije učenja na
područje psihopatologije.
Prema ovom modelu, ponašanje je uvjetovano:
(1) biološkim funkcioniranjem organizma,
(2) motivacijom odn. razinom aktivnosti,
(3) prošlim učenjem,
pa je abnormalno ponašanje rezultat:
(1) promjena u biološkom funkcioniranju organizma kao npr. kod Alzheimerove bolesti,
(2) promjena u motivaciji kao npr. kod poremećaja pažnje,
(3) prethodnog iskustva kao npr. kod fobija.
2.2.6. Psihodinamski model

Psihodinamski model AND/P proizlazi iz psihoanalitičke teorije ličnosti, koja se u svijetu napušta, a
kod nas i dalje perzistira, posebno među medicinarima.
Za razliku od medicinskog modela, dinamički model prepostavlja da PPP nije bolest, nego premećaj
u funkcioniranju ličnosti, koji se može pojaviti u vezi sa bilo kojom od strukturalnih jedinica
ličnosti (ego, id, superego), a posebno uz prevladavanje ida, neispoljavanje psihičke energije,
potiskivanje traumatskog doživljaja i fiksaciju na pojedinim razvojnim fazama.
Doprinosi psihoanalitičke teorije su:

(1) poticajno je djelovala na mnoge struke, kao što su medicina, psihologija, umjetnost,
(2) uklonila je tabue sa područja seksualnosti, i time potaknula interes za znanstvena
istraživanja u tom području,
(3) sveobuhvatno i interno konzistentno tretira i strukturalno-topografske i razvojno-
dinamičke aspekte ličnosti,
(4) imala je utjecaj na istraživanje (1) konflikata, (2) nesvjesnog doživljavanja i ponašanja i (3)
selektivne percepcije,
(5) razvila je neke prihvaćene koncepcije i konstrukte kao što su: (1) obrambeni mehanizmi i
(2) uloga identifikacije sa istospolnim roditeljem u procesu socijalizacije i učenja spolnih
uloga (FISHER i GREENBERG, 1977)
(6) ukazala je da je pojedinac determniran (a) biološkim nagonima i (b) osobnom poviješću, i da
postoji kontinuitet njegovog razvoja od najranije dobi,
(7) utjecala je ne pojavu ego-psihologije čija je polazna pretpostavka da se ego razvija sam,
nezavisno od ida
Nedostaci teorije su:

(1) u metodologiji: (1) ne razlikuje opaženo i interpretirano ponašanje: Freud nije neposredno
zapisivao svoja zapažanja nego koristi introspekciju koja je začinjena osobnim interpretacijama,
(2) kao ispitanike koristi uglavnom odrasle osobe viktorijanske kulture a posebno neudate
srednjovječne žene,
(2) u znanstvenom pristupu: (1) ne može se podvrgnuti znanstvenoj verifikaciji zbog
problematične semantike, odn. veze između teorijskih konstrukata i empirijskih varijabli te zbog
figurativnog rječnika koji onemogućava objektivno operaciono definiranje psihoanalitičkih
varijabli, njihovo mjerenje odn. kvantificiranje, (2) slaba prediktivnost budućeg ponašanja
pojedinca: teorija nudi samo aposteriorna odn. postdiktivna objašnjenja prošlog ponašanja
pojedinca na primjer pretpostavljajući da ako se nešto u prošlosti nije dogodilo, a trebalo se po
teoriji dogoditi, to se izmaštalo ili odsanjalo.
(3) prevelik naglasak na nesvjesnom i na utjecaju prošlih doživljaja na doživljavanje i
ponašanje pojedinca. BANDURA odbacuje taj deterministički pristup i smatra da su svjesni

ciljevi kojima je pojedinac usmjeren, a ne prošlo iskustvo, najvažniji regulatori ponašanja
čovjeka.
Klasičnu psihoanalizu od 50ih godina zamjenjuje neopsihoanaliza, čiji pobornici Ana FREUD,
FROMM, SULLIVAN, KOHUT naglašavaju važnost učenja u genezi PPP, čime se približavaju
postavkama kognitivne psihopatologije.
2.2.7. Dijateza-
Dijateza-stres model
Dijateza-stres model (MEEHL, 1962, VAN PRAAG, 1977) uvodi hipotezu da je za nastanak i razvoj
odn. patogenezu PPP potrebna interakcija između:
(1) organskih uzroka odn. bioloških faktora koji proizlaze iz genetske konstitucije (naslijeđa)
pojedinca: genotip pojedinca dovodi do urođene sklonosti odn. do genetske predispozicije ili
dijateze ka određenim oblicima PPP koja dovodi do povećane vulnerabilnosti pojedinca na
stresore iz okoline,
(2) okolinskih uvjeta odn. psihosocijalnih faktora koji proizlaze iz stresora iz okoline
pojedinca, kao što su preveliki zahtjevi okoline, odgoj u stresnoj okolini, neadekvatan način
suočavanja sa okolinom i sl.,
što u interakciji dovodi do pojave i razvoja PPP na fenotipskom planu odn. na planu poremećaja u
doživljavanju i ponašanju.
Dijateza je etiološki odn. uzročni faktor, a stres precipitativni odn. pokretajući faktor pojave PPP.
U pojedinim slučajevima dijateza može biti toliko izražena da se poremećaj javlja i u najbenignijoj
okolini, ili dijateza može biti slaba, ali su prisutni brojni nepovoljni okolinski uvjeti odn. stresori
te precipitativni i vulnerabilni faktori, pa opet dolazi od ispoljavanja PPP.
Navedena hipoteza se može primjeniti za većinu PPP, posebno za shizofreniju. ZUBIN i SPRING
(1977) smatraju da se psihotična shizofrena epizoda javlja kod pojedinaca sa naslijeđenom
dijatezom ka shizofreniji kada intenzitet ili količina stresora prijeđe individualni prag. Izvori
stresa su npr. odgoj sa shizofrenim roditeljem, sukobi u obitelji, fizička i/ili emocionalna deprivacija.
Ukoliko se okolinski stresori ne pojave ili ne prijeđu individualni prag, bolest se neće uopće pojaviti ni
razviti.
Potvrde hipoteze se nalaze u genetskim studijama blizanaca, studijama srodnika te u studijama
posvojenika (adoptiranih).
Model ne uzima u obzir da na pojavu poremećaja kod jedinki-potomaka sklonih PPP osim
genetskih i okolinskih faktora utječu i psihološki faktori, npr. kako jedinka mentalno reprezentira
svijet oko sebe.
2.2.8. Medicinski model

U medicinskom modelu po analogiji sa dijagnostikom somatskih bolesti se kao kriterijsko
sredstvo koriste dijagnostički klasifikacijski sistemi:
(1) ICD-9 odn. International Clasification of Diseases Svjetske zdravstvene organiza-cije, koji osim
dijagnostike služi i za sakupljanje podataka o distribuciji PPP širom svijeta,
(2) DSM-III-R odn. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders-III- Revisited, Američke
psihijatrijske asocijacije ili najnovije izdanje DSM-IV.
Ponašanje i doživljavanje, koje se prema toj klasifikaciji dijagnosticira kao bolesno, tretira se različitim
vrstama terapija u psihijatrijskoj klinici, koja je institucija tog modela, pa ako simptomi na osnovi
kojih je dijagnosticiran pacijent nestanu, pacijent se smatra izliječenim. Na navedeni je način
mentalno zdravlje korisnika zdravstvene usluge po izlječenju definirano negativnom definicijom:
odsustvom bolesti.

Prednost modela je u tome da kada se pojedinac proglasi bolesnim, pruža mu se zaštita i
prestaje biti odgovoran za svoje ponašanje, a kada se neki sindrom proglasi bolešću, traže se
organski uzroci u poremećajima strukture i funkcije organa i sustava organa koji su u njegovoj osnovi.
Nedostaci medicinskog modela su slijedeći:

(1) niska valjanost dijagnostičkih klasifikacijskih sistema svodi ih na nomenklature,
(2) model pogrešno pretpostavlja da psihički poremećaji koji imaju iste simptome, imaju i
iste uzroke odn. etiologiju, odn. da pojava simptoma PPP jednoznačno ukazuje na PPP, a
nasuprot tome gotovo da nema simptoma PPP koji se ne može pojaviti i kod normalnih ljudi. Na
primjer, halucinacije se kao simptom javljaju i kod abnormalnih i kod normalnih (npr. uslijed
višednevne deprivacije od sna ili uslijed povišene temperature),
(3) kategorizacija pretpostavlja da su sindromi isključivi odn. da se ne preklapaju, a u
stvarnosti su rijetki primjeri sindroma koji se ne prepokrivaju u svojim simptomima sa nekim
drugim sindromom. Zbog navedenog, ne postoji skup simptoma koji jednoznačno ukazuje na
neki PPP, što proizlazi iz poteškoće modela u adekvatnoj klasifikaciji mentalnih bolesti odn. u
nalaženju kombinacije simptoma čija kombinacija jednoznačno ukazuje na neki poremećaj. ,
(4) ILLICH (1975) kritizira medicinski model koji šireći se na područje socijalne patologije
dovodi od zabrinjavajućeg širenja granica pojma mentalne nenormalnosti, npr.
vegetarijanstvo se počinje smatrati poremećajem nagona za ishranom, onanija se počinje
smatrati poremećajem nagona za održanjem vrste, efebofilija se smatra patološkom sklonošću
starijih žena prema mladićima, fellatio i cunnilinctus se smatraju seksualnim perverzijama, a
patološkim se smatra i nostalgija, i dobiva naziv pathopatrialgija,
(5) dijagnoza ima svojstvo oznake odn. etikete, što ima slijedeće posljedice: (a) nameće se odn.
“lijepi se” za osobu, tako da se osobu zamjenjuje etiketom, što može izazvati odbacivanje i
zanemarivanje označene osobe od strane okoline te prihvaćanje uloge bolesnika od strane
etiketirane osobe, što zajedno može podržavati psihopatološko funkcioniranje te osobe, (b)
ometa funkcioniranje pojedinca i okoline “proročanstvom koje samo sebe ispunjuje”, (c) ima
negativnu konotaciju zbog neprosvijećenosti društva koje smatra da su PPP drugačiji od
organskih odn. somatskih poremećaja,
(6) definicija mentalnog zdravlja putem negativne definicije - odsustvom bolesti preusko
definira pojam mentalnog zdravlja: mentalno zdrava osoba nije samo ona kod koje postoji
odsustvo bolesti, već je to ona osoba koja uz odsustvo bolesti:
• zadovoljna je sobom, prihvaća sebe, iskazuje sampoštovanje,
• kompetentna je u većini životnih situacija, prihvaća odgovornost, prilago-đava se
okolini, prihvaća novine i uspješno podnosi stres,
• ulaže brigu i napor da ostane i bude zdrava odn. “radi na svom zdravlju”,
• uglavnom je zadovoljna sa drugim ljudima, zanima se za njih i uspostavlja sa njima
obostrano zadovoljavajuće međuljudske odnose,
• ne lomi se pod teretom vlastitih emocija i nije emocionalno ovisna,
(7) normalno i abnormalno se pogrešno smatraju stanjima odn. svojstvima organizma, kao što
je to na fizičkom planu, a to su samo hipotetički konstrukti, kao što je konstrukt i “mentalni
poremećaj” ili “duševna bolest”, kojima se tumače manifestna ali ne i latentna stanja,
(8) simptomatska dijagnoza ne pomaže u liječenju jer (a) često osobe u istoj kategoriji imaju
različiti tretman, kao npr. pasivni i agitirani shizofrenici i (b) budući da se provodi simptomatsko
liječenje, daju se nespecifični lijekovi koji se primjenjuju po principu pokušaja i pogrešaka,
(9) dijagnostičke kategorije su ustanovljene na nehomogenim grupama odn. na prigodnim
nereprezentativnim ispitanicima.

2.2.9. Biomedicinski model
Prema biomedicinskom modelu AND/P, svi PPP proizlaze iz biokemijskih poremećaja u
organizmu koji dovode do mozgovnih disfunkcija, pa su kriterijska sredstva PPP biokemijski
pokazatelji, koji neposredno upućuju na organsku etiologiju. Na primjer, endogene depresije se
smatraju poremećajima u kemizmu neurotransmitera.
Dok je u medicinskom modelu klasifikacija PPP simptomatološka odn. sindromska, u

biomedicinskom modelu se koristi etiološka klasifikacija mentalnih bolesti, koje se svrstavaju u
tri kategorije:
(1) infektivne bolesti, koje uzrokuju mikroorganizmi, koje bolesti mogu dovesti do akutnih ili
kroničnih PPP: progresivna paraliza čiji je uzročnik sifilis dovodi npr. do deluzije veličine, a u koju
kategoriju bolesti još spadaju npr. encefalitis i meningitis,
(2) sistemske bolesti, koje se odnose na biokemijske poremećaje u funkcioniranju pojedinih
organa i sustava organa, koji poremećaji mogu dovesti do akutnih ili kroničnih PPP: poremećaj
apsorpcije neurotransmitera endorfina se npr. smatra se mogućim uzrokom shizofrenije,
(3) neinfektivne bolesti, koje prouzrokuju neinfektivne traume CNSa koje mogu biti (a) mehaničke:
npr. udarac u glavu, (b) kemijske, npr. uživanje droge ili alkohola, koje dovodi do odumiranja
stanica mozga ili (c) psihološke, koje utječu na kemizam mozga.
Navedeni model ne uzima u obzir da metode tretmana ne moraju uvijek odgovarati etiologiji: na
primjer, promjena socijalne okoline ili psihoterapija može pomoći u tretmanu simptomatske-endogene
depresije, koja je organski uzokovana, a farmakološka terapija može pomoći kod funkcionalne-
egzogene depresije, koja je uzrokovana psihološkim uzrocima.

2.3. PROBLEM KLASIFIKACIJE
KLASIFIKACIJE
2.3.1. Svrha i oblici klasifikacije
Slijedeći su načini organiziranja i raspoređivanja odn. sistematizacije entiteta odn. objekata,
pojava i procesa u nekom području istraživanja:
(1) TAKSONOMIJA: popis diskretnih kategorija entiteta i/ili entiteta u pojedinim kategorijama,
(2) NOMENKLATURA: službeno prihvaćen popis diskretnih kategorija entiteta i/ili entiteta u
pojedinim kategorijama,
(3) KLASIFIKACIJA: službeno prihvaćen iscrpan odn. sveobuhvatan popis kategorija entiteta, sa
formalno uređenim međusobnim odnosima kategorija u vidu diskontinuiteta, kontinuiteta ili
hijerarhije,
• diskretna tipologija: svrstavanje entiteta po tipovima koji su reprezentirani diskretnim
kategorijama koje su diskontinuirane i međusobno isključive, pa se svaki entitet može svrstati
u jednu i samo jednu kategoriju odn. grupu,
• dimenzionalna tipologija: svrstavanje entiteta po tipovima koji su reprezentirani
kontinuumima odn. unipolarnim ili bipolranim dimenzijama, pa se svaki entitet može svrstati
na jedan i samo jedan položaj na kontinuumu,
• hijerarhija: svrstavanje entiteta na način da su one u međusobnim odnosima
subordiniranosti, koordiniranosti i supraordiniranosti.
Klasifikacija ili razvrstavanje je način sistematizacije entiteta koji uključuje taksonomiju i

nomenklaturu, a izvediv je putem diskretnih kategorija, putem kontinuuma ili putem hijerarhije.
Klasifikacija predmeta istraživanja je temeljna i nužna aktivnost u svakom znanstvenom području iz
dva razloga:
(1) omogućava znanstvenu komunikaciju, efikasna komunikacija je moguća jedino ako obje
strane koriste istu klasifikaciju pojava i procesa koje su predmet njihovog istraživanja,
(2) omogućava generiranje hipoteza o međuodnosima različitih komponenti klasifikacije, čime se
potiče razvoj novih spoznaja, kao što je to bio slučaj sa Linneovom klasifikacijom biljaka i sa
Mendeljejevom klasifikacijom kemijskih elemenata.
Klasifikacija u području mentalnih bolesti odn. PPP se može sprovesti na osnovu:
(1) PROGNOZE odn. na osnovu očekivanog razvoja poremećaja u vremenu, ili na osnovu
očekivanog ishoda poduzetog tretmana, pri čemu se razlikuju akutni i kronični odn maligni
(izlječivi) i benigni (neizlječivi) poremećaji. Klasifikacija na osnovu prognoze nije upotrebljiva u
području dijagnostike, budući da je najvažnija funkcija dijagnoze određivanje tretmana i
predviđanje ishoda bolesti, pa dijagnoza mora biti prospektivna odn. temeljena na
podacima dostupnim prije početka tretmana, a ne nakon tretmana. Na primjer, definiranje
manično-depresivne psihoze kao poremećaja koji se može tretirati litijevim karbonatom ne
pomaže liječniku u odluci da li tretirati pacijenta tim lijekom.
(2) ETIOLOGIJE odn. na osnovu poznatih fizoloških odn. biokemijskih poremećaja strukture ili
funkcije živčanog sustava koji su osnovi odn. koji predstavljaju antecedentne uzročne uvjete
simptoma odn. bolesti: etiologija prethodi patogenezi. Etologijska klasifikacija je najpoželjnija,
najpreciznija i najkorisnija jer su razlike u etiologiji pojedinih bolesti najizrazitije i stoga
što etiološka klasifikacija omogućuje etiološku dijagnozu i terapiju. Na primjer, klasifikacija
infekcija na temelju uzročnika je korisnija nego ona koja se zasniva na promjenama tjelesne
temperature i na drugim znacima i simptomima pojedinih infekcija. U području mentalnih bolesti
je, zbog nepoznavanja etiologije većine njih, etiološka klasifikacija za sada neizvediva.
(3) SIMPTOMA I ZNAKOVA koji čine klinički sindrom odn. na osnovu pritužbi pacijenta i njegovog
opisa subjektivnog iskustva odn. objektivnih i opservabilnih poremećaja u njegovom ponašanju.
To je danas primarni način klasifikacije PPP, budući da je klasifikacija na osnovu
prognoze neupotrebljiva, a klasifikacija na osnovu etiologije na sadašnjem stupnju
znanja neizvediva.
2.3.2. Operaciona definicija AND/P
Psihopatološki poremećaji se danas primarno definiraju na osnovu kliničkih sindroma, koji se
sastoje iz klastera simptoma koji imaju tendenciju da se pojavljuju zajedno ili koji najčešće
imaju karakterističan vremenski slijed.
Kod većine postavljenih dijagnoza je odnos između konstitutivnih simptoma koji čine sindrom i
korespondentne dijagnoze takav da se dijagnoza postavlja uz prisutnost različitih konstitutivnih
siptoma, bez da se ijedan od prisutnih smatra najvažnijim odn. ključnim. Navedeni pristup proizlazi iz
činjenice da se gotovo nikad ne javlja slučaj da svi pacijenti unutar iste dijagnoze imaju sve
simptome koji čine klinički sindrom. Ovakav pristup postavljanju dijagnoze predstavlja značajan
izvor nepouzdanosti dijagnoza, koji se problem nastoji riješiti uvođenjem operativnih definicija pojedinih
PPP.
Operaciona ili semantička definicija PPP je prema KENDELLu (1986) ona koja daje jasna,
eksplicitna i precizna pravila postavljanja dijagnoze.
Pretpostavimo da se dijagnoza X zasniva na prisutnosti neke kombinacije simptoma a, b, c, d, e i f.
Tradicionalna opisna udžbenička definicija ili rječnički opis sindroma daje preporuke za
dijagnozu oblika: “Za postavljanje dijagnoze X simptomi a i b su “karakteristični”, simptom c
“predstavlja valjani dijagnostički znak”, simptomi d, e i f su “većinom prisutni”.” Ovakva formulacija daje
korisne informacije, ali ne iznosi koja je od mnogih mogućih kombinacija simptoma a, b, c, d, e i f
najprikladnija za postavljanje dijagnoze X. Stoga takva formulacija pravila dijagnosticiranja dovodi
do toga da neki kliničari postavljaju dijagnozu X uvijek kada su prisutni simptomi a, b i c, neki insistiraju
na prisutnosti samo simptoma a i b, a neki postavljaju dijagnozu X jedino ako je prisutno svih šest
simptoma.
Operaciona definicija PPP eliminira neodređenost prethodne formulacije navodeći eksplicitno koje
kombinacije simptoma jesu, a koje nisu prikladne za postavljanje dijagnoze te koliko dugo ti simptomi
trebaju biti zajedno prisutni. Za navedeni primjer operaciona definicija bi mogla glasiti: “Za postavljanje
dijagnoze X moraju biti prisutni simptomi ili a ili b, zajedno sa barem dva od simptoma c, d, e i f, koji se
pojavljuju u toj kombinaciji najmanje 3 mjeseca”. Simptome a i b nazivamo ekskluzivnim ili kardinalnim
simptomima, simptome c, d, e i f inkluzivnim ili pomoćnim simptomima, a kombinaciju “a ili b + (c + d)
ili (c + e) ili (c + f) ili (d + e) ili...” nazivamo kritičnom kombinacijom simptoma.
Iz navedenog proizlaze dva osnovna problema koji se javljaju pri određivanju operacione
definicije nekog PPP:
1. izbor:
• ekskluzivnih simptoma koji konstituiraju neki klinički sindrom, dakle takvih simptoma koji se
pojavljuju samo u tom sindromu,
• inkluzivnih simptoma koji u kombinaciji sa ekskluzivnim siptomima daju kritičnu
kombinaciju simptoma, a pojavljuju se i u drugim dijagnostičkim kategorijama odn. operacionim
definicijama,
• ekskluzivne kritične kombinacije simptoma koji konstituiraju neki klinički sindrom, odn.
takve kombinacije simptoma koja se pojavljuje samo u jednom sindromu,
2. određivanje kritičnog perioda trajanja kritične kombinacije simptoma.
Slijedeći su daljnji problemi relevantni za operacione definicije PPP koji proizlaze iz problema
valjanosti dijagnostičkih kategorija:
(1) diskriminativna valjanost odn. distinktivnost ekskluzivih simptoma unutar dijagnostičkih
kategorija: svaka dijagnostička kategorija mora sadržavati ekskluzivne simptome po kojima će
se razlikovati od drugih kategorija i ne prekrivati se sa njima po principu Vennovih dijagrama:
pojedini ekskluzivni simptom se treba pojaviti u jednom i samo jednom sindromu,
(2) diskriminativna valjanost odn. distinktivnost inkluzivih simptoma unutar dijagnostičkih
kategorija: svaka dijagnostička kategorija mora sadržavati inkluzivne simptome po kojima će se
razlikovati od drugih kategorija i minimalno se prekrivati sa njima po principu rang korelacije:
rang važnosti pojedinog inkluzivnog simptoma treba u različitim sindromima biti različit odn.
kovarijacija između parova sindroma minimalna,

(3) sadržajna valjanost odn. reprezentativnost i sveobuhvatnost inkluzivnih simptoma za
dijagnozu nekog PPP: sindrom treba uključivati sve potencijalne inkluzivne simptome koji u
kombinaciji sa ekskluzivnim simptomima čine kritičnu kombinaciju simptoma.
Uz operativne definicije PPP se javlja i pitanje jesu li simptomi dihotomni ili dimenzionalni
simptoma, te ako su dimenzionalni gdje se na koninuumu nalazi granica koja dijeli dimenziju na
područje neindikativnosti i područje indikativnosti simptoma za neki PPP i kako je prepoznati. Navedeni
problem je proizašao iz opažanja da se kod razvojnih poremećaja, posebno kod onih koji se odnose na
djetinjstvo, poremećaji definiraju pomoću ekstremnog izražavanja nekog ponašanja (npr. agresivnosti)
koji se mogu bolje konceptualizirati kao ekstremi na kontinuumu nego kao dihotomije.
Budući da simptomi čine operacione definicije PPP, a operacione definicije čine dijagnostički sistem za
klasifikaciju, potrebno je voditi računa ponajprije o zadovoljavajućim metrijskim
karakteristikama simptoma, koje se određuju kao i kod svih drugih postupaka mjerenja, da bi
metrijske karakteristike dijagnostičkih kategorija i metrijske karakteristike dijagnostičkog sistema bile
prihvatljive.
Na osnovu navedenog korisna definicija AND/P bi trebala imati slijedeće osobine:

(1) daje jasna i eksplicitna pravila postavljanja dijagnoze navodeći koje kombina-cije simptoma
jesu, a koje nisu prikladne za postavljanje dijagnoze te koliko dugo ti simptomi trebaju biti
prisutni,
(2) sadrži što više ekskluzivnih simptoma i reprezentativne inkluzivne sim-ptome,
(3) proizlazi iz konsenzualnosti stručnjaka različitih teorijskih orjentacija i profila: (1) u
konotativnom i denotativnom značenju pojedinih ekskluzivnih i inkluzivnih simptoma, (2)
u kritičnoj kombinaciji ekskluzivnih i inkluzivnih simptoma i (3) u kritičnom trajanju
zajedničkog pojavljivanja kritične kombinacije simptoma,
(4) razdvaja simptomatološku od etiološke terminologije, što je nužno jer etiološki termini
kontaminiraju postavljanje simptomatske dijagnoze,
(5) otvorena je kritici kliničara i istraživača uz stalna poboljšavanja: svaka operaciona definicija
je nužno privremena, bez obzira koliko se dugo koristi i koliko se čini prikladna.
Premda korištenje operacionih definicije PPP predstavlja značajan napredak u dijagnostici,

simptomatska definicija odn. dijagnostika pojedinih PPP će se polako i postepeno ali sigurno
kroz duže vrijeme zamijeniti etiološkom, koja se zasniva na fiziološkim odn. biokemijskim
poremećajima strukture i/ili funkcije živčanog sustava.
Bez obzira na navedeni trend, identifikacija simptoma odn. kliničkih sindroma će i dalje
perzistirati jer predstavlja “pripremu terena” za usmjeravanje pažnje i napora istraživača na
poremećaj i omogućava započinjanje istraživanja radi otkrivanja i razumijevanja njegove
neurofiziopatogeneze. Nakon uspostavljanja etiološke dijagnoze poremećaja najčešće se mijenja
njegovo sindromsko ime i postaje etiološko: tako je npr. otkriće dodatnog kromosoma kod djece sa
Downovim sindrom dovelo do preimenovanja sindroma u etiološki naziv trisomija 21, što npr. nije bio
slučaj sa Alzheimerovom bolešću.
Tranzicija psihopatoloških koncepata u neurofiziopatološke također dovodi i do redefiniranja i do
promjene populacije pacijenata koji su obuhvaćeni novom etiološkom kategorijom poremećaja
u odnosu na populaciju koja je bila obuhvaćena prethodnom simptomatskom kategorijom.
2.2.3. Dijagnostički sistemi ICD-

ICD-9 i DSM-
DSM-IV
Kategorijalni pristup klasifikaciji PPP je prvi puta formalizirao KRAEPELIN (1883) koji je koristeći
medicinski pristup predložio dijagnostički klasifikacijski sistem za PPP koji se, doduše
sastojao iz relativno malog broja sindroma, ali koji su bili međusobno različiti odn. imali su svaki
svoje vlastite specifične sipmtome. Nakon što je sindrom identificiran on dobiva svoje ime i predstavlja
jednu dijagnostičku kategoriju.
U području psihopatologije danas su u upotrebi slijedeći kategorijalni dijagnostički sistemi:

(1) ICD-9, prema International Clasification of Deseases, što se prevodi kao “Međunaro-dna
klasifikacija bolesti, 9. revizija” Svjetske zdravstvene organizacije iz 1979., koji osim dijagnostike
služi i za sakupljanje podataka o distribuciji PPP širom svijeta,
(2) DSM-III-R iz 1987. ili najnovije izdanje DSM-IV iz 1993., prema Diagnostic and Statistical Manual
of Mental Disorders-III-Revised što se prevodi kao “Dijagnostički statistički priručnik za mentalne
poremećaje, treća revidirana verzija”. čiji je autor Američka psihijatrijska asocijacija.
AD1. ICD-9 je nastao kao uspio pokušaj da se nacionalne zajednice slože u općeprihvatljivom
internacionalnom sistemu klasifikacije bolesti u kojoj su klasifikaciji PPP prisutni u početnim
verzijama ICDa iz 1939., kada su obuhvaćeni jedino u kategoriji “mogući uzroci smrti” pa sve do zadnje
verzije odn. devete revizije ICD-9 iz 1979., gdje sukcesivno dobijaju sve više mjesta što ukazuje na
postepeno uočavanje važnosti i porast interesa za AND/P.
ICD-9 se sastoji iz 30 glavnih kategorija PPP, a budući da svaka sadrži i subkategorije ICD ima
ukupno 563 dijagnostičkih kategorija. Svaki dijagnostički termin sadrži troznamenkasti ili
četveroznamenkasti kod, a popraćen je kratkim opisom najbitnijih kliničkih pokazatelja PPP, a
ponekad i kriterijima po kojima se razlikuje od srodnih poremećaja. Posljednja verzija ICDa sadrži
također kao sastavni dio opsežan riječnik korištenih termina koji je prateći samo za odjeljak ICDa o
mentalnim poremećajima, s obzirom na velike poteškoće u dijagnostici PPP zbog nedostataka
objektivnih dijagnostičkih laboratorijskih kriterija PPP.
Klasifikacija mentalnih bolesti odn. njihovih karakterističnih simptoma unutar ICDa slijedi hijerarhijski
poredak: započinje organskim psihozama, nastavlja se sa funkcionalnim (psihogenim, “ne-
organskim”) psihozama, neurotskim poremećajima, nakon čega slijede poremećaji ličnosti... itd., uz
pretpostavku da svaki poremećaj može biti dijagnosticiran uz izostanak simptoma više
kategorije te uz prisutnost simptoma vlastite kategorije dok se simptomi karakteristični za sve
niže kategorije mogu ali ne moraju biti prisutni. Tako na primjer, neurotski poremećaji mogu biti
dijagnosticirani jedino uz odsutnost simptoma psihoza, ali se mogu pojaviti karakteristični simptomi
poremećaja ličnosti.
Nedostaci ICDa su slijedeći:

(1) ne koristi operacione definicije nego ima “man-made” konstruiranu odn. arbitrarnu
hijerarhijsku organizaciju simptoma. Budući da se u psihopatologiji skoro svaki simptom može
pojaviti u kombinaciji sa gotovo bilo kojim drugim simptomom, jedino raspored simptoma u
vidu hijerarhije, pri čemu su najrjeđi simptomi na vrhu hijerarhije a oni najčešći na dnu
hijerarhije omogućava da se u psihijatriji slijedi temeljni princip medicinske dijagnostike
da se pacijentu kada god je to moguće daje samo jedna unitarna dijagnoza.
(2) nekonzistentno koristi za neke PPP etiološke, a za neke PPP simptomatske odn.
sindromske kriterije klasifikacije ili za iste PPP koristi i etiološke i simptomatološke
termine, za ispravljanje kojeg nedostatka se predlaže (a) upotreba obe vrste informacija, ali uz
konzistentno odvajanje simptomatologije od etiologije korištenjem dviju osi klasifikacije, (b) kada
se utvrdi patofiziologija nekog poremećaja, premještanje dijagnostike tog poremećaja sa
sindromske na etiološku os klasifikacije,
(3) veoma je konzervativan u promjenama, budući da sve inovacije moraju imati pristanak
internacionalne komisije koja broji mnogo članova, pa su promjene, kao i kod putovanja konvoja
ovisne o najsporijim članovima, i stoga su radikalne promjene kao što je uvođenje
operacionalnih definicija ili multiaksijalne dijagno-stike teško izvedive.
AD2. DSM-IV je proizašao iz uočavanja nedostataka pojedinih ranijih verzija ICDa zbog kojih su
uvedene slijedeće značajne inovacije u dijagnostičku klasifikaciju:

(1) multiaksijalna odn. multidimenzionalna evaluacija pacijenta na 5 odvojenih arbitrarnih osi
odn. dijagnostičkih kriterija. Pojam multidimenzionalne klasifikacije nema ništa zajedničko sa
pojmom dimenzionalna klasifikacija budući da pacijenti DSMovom dijagnostikom ne dobijaju
dijagnoze na linearnim kontinuumima niti postoji međusobna geometrijska ili algebarska
povezanost pojedinih osi. Pojedine osi su arbitrarno izabrani najvažniji aspekti PPP, pri čemu
se na svakoj od osi vrši zasebna i najčešće kategorijalna odn. diskontinuirana klasifikacija.
Multiaksijalna klasifikacija priskrbljuje više informacija nego unitarna dijagnoza što omogućava
stvaranje homogenih grupa i veći broj kvantitativnih analiza, ali je proces klasifikacije znatno
složeniji. ,
(2) operacioni dijagnostički kriteriji AND/P, jasno, eksplicitno i detaljno izneseni za svaku
dijagnostičku kategoriju putem navođenja koje kombinacije simptoma su dovoljne a koje nisu za
postavljanje konkretne dijagnoze. Adekvatno korištenje navedenih operacionih kriterija značajno
povećava pouzdanost dijagnosticiranja te čime se povećava ispravnost terapeutskih i
prognostičkih zaključaka koji su izvedeni iz pojedine dijagnoze. ,
(3) obzir prema termonologiji putem (a) korištenja ateoretskih opisnih termina kao npr. termina
“anksiozni poremećaj” umjesto termina “neuroza”, koja je originalno psihoanalitički termin (b)
odbacivanja uvriježenih ali višeznačnih termina, kao što je termin histerija i njihovom zamjenom
neutralnim nazivima: tako je termin histerija zamijenjen terminom disocijativni poremećaj, (c)
izbjegavanja etioloških termina putem uklanjanja svih navoda o pretpostavljenim uzrocima
ponašanja (što je već učinjeno u izradi DSM-III) kako bi sistem bio što više deskriptivan, a što
manje inferencijalan,
(4) uvažavanje somatskog i psihosocijalnog konteksta u donošenju dijagnoze putem uvođenja
nezavisnih osi na kojima se procjenjuju opće zdravstveno stanje, psihosocijalni stresori i
globalno funkcioniranje ispitanika,
pa po svojoj formi i sadržaju ICD i DSM divergiraju.
Osi kojima se koristi DSM su slijedeće:

i. KLINIČKI SINDROMI, koji se odnose na glavne sindrome PPP kao što su razvojni poremećaji odn.
oni koji su prvi put dijagnosticirani u razvojnom dobu, poremećaji uslijed uzimanja psihoaktivnih
tvari, shizofrenija i drugi psihotični poremećaji, poremećaji raspolo-ženja, anksiozni poremećaji,
poremećaji spolnog identiteta, poremećaji hranjenja, poremećaji spavanja, poremaćaji kontrole
imulsa, poremećaji suđenja i drugi poremećaji.
ii. POREMEĆAJI LIČNOSTI, čine dijagnostičke kategorije PPP koji se odnose na kronična
neprilagođena ponašanja koji trajno narušavaju socijalne odnose odn. socijalnu adaptaciju,
iii. OPĆE ZDRAVSTVENO STANJE, na kojoj se osi određuje opće zdravstveno stanje odn. (a)
postojeći akutni ili kronični somatski poremećaji odn. tjelesne bolesti važne za razumijevanje PPP,
kao npr. ozljeda glave, tumori i bolesti bubrega koji preko sastava krvi djeluju na mozgovno
funkcioniranje, i (b) podaci o tjelesnom funkcioniranju važni za tretman, kao npr. osjetljivost na
penicilin,
iv. PSIHOSOCIJALNI STRESORI, na kojoj se osi na skali od 1 do 7 određuje vrsta i intenzitet odn.
ozbiljnost različitih psihosocijalnih stresora kojima je pojedinac bio izložen a koji mogu utjecati na
dijagnozu, tretman i/ili ishod PPP,
v. GLOBALNO FUNKCIONIRANJE, na kojoj se osi putem GAF skale procjenjuje globalno
funkcioniranje u tekućem svakodnevnom životu: u socijalnim odnosima, profesiji i slobodnom
vremenu, sa rasponom procjena od 1 = najgore moguće funkcionira-nje do 90 = najbolje moguće
funkcioniranje, uz navođenje najvišeg dosegnutog stupnja funkcioniranja u prošloj godini.
Kombinacija rezultata na IV i V osi može ukazivati na pojavu poremećaja ukoliko je globalno
funkcioniranje u prošloj godini bilo slabo, a stresova nije bilo.
Kliničke sindrome čine slijedeće dijagnostičke kategorije:

(1) razvojni poremećaji (prvi puta dijagnosticirani u djetinjstvu ili adolescenciji, a nisu psihijatrijski
poremećaji),
(2) kognitivni poremećaji: demencije, delirijumi, poremećaji pamćenja,
(3) poremećaji uslijed upotrebe psihoaktivnih tvari,
(4) psihotični poremećaji,
(5) afektivni poremećaji,
(6) anksiozni poremećaji,
(7) somatoformni poremećaji (poremećaji kod kojih pacijenti ukazuju na somatske tegobe, ali se
somatski poremećaji ne nalaze),
(8) disocijativni poremećaji (poremećaji koji se odnose na iznenadne promjene svijesti i/ili pojma o
sebi),
(9) seksualni poremećaji i poremećaji spolnog identiteta,
(10) poremećaji hranjenja,
(11) poremećaji spavanja,
(12) poremećaji kontrole impulsa,
(13) poremećaji prilagodbe.
Poremećaje ličnosti čine slijedeće dijagnostičke kategorije: paranoidna, shizoidna, shizotipna,

antisocijalna, granična, histrionska, narcistička, izbjegavajuća, zavisna i opsesivno-kompulzivna
ličnost.
Multiaksijalna dijagnoza se najčešće daje s obzirom na procjene koje su dobivene istovremeno na
svim osima, kako bi se dala cjelovita i zaokružena procjena aktualnog funkcioniranja ispitanika, ali
dijagnoza može biti jednofacetna, kada se daje se jedna dijagnoza samo na jednoj osi, na primjer
na osi I: alkoholna intoksikacija.
Multifacetna dijagnoza se javlja u dva oblika: (a) daje se po jedna dijagnoza na svakoj osi, na
primjer na osi I: generalizirani anksiozni poremećaj, na osi II: zavisna ličnost, na osi III: hipertenzija, na
osi IV: nezaposlenost i samački život zbog razvoda i na osi V: globalno funkcioniranje = 62 ili (b) daje
se više dijagnoza na jednoj osi, na primjer na osi I: demencija i poremećaj raspoloženja u kojem
slučaju se daljnja evaluacija i/ili tretman zasnivaju na primarnoj dijagnozi.
Evaluacija DSMa je pokazala da:

(1) pouzdanost dijagnoza odn. slaganje između dijagnostičara u evaluaciji istih slučajeva raste sa
razvojem DSMa,
(2) diskriminativna valjanost se razvojem DSMa povećava: sužavaju se dijagno-stički kriteriji
postaju sve eksplicitniji čime se smanjuje prepokrivanje PPP koji se dijagnosticiraju,
(3) DSM-III je nisko pouzdan u dijagnozama na osi II, prema DRAKE i VAILLANT, 1985.
Slijedeći su problemi relevantni za kategorijalnu klasifikaciju PPP, koji proizlaze iz metrijskih

karakteristika dijagnostičkog sistema:
1. sadržajna valjanost dijagnostičkog sistema s obzirom na:
• reprezentativnost i sveobuhvatnost dijagnostičkih kategorija za dijagnozu PPP: budući da
ICD ima 563 dijagnostičkih kategorija, a DSM-III-R ima 253 na prve dvije osi, i budući da se nakon
svake revizije pojedinog dijagnostičkog sistema povećava broj dijagnostičkih kategorija, postavlja
se pitanje koji dijagnostički sistem najbolje odražava stvarni raspon odn. pokriva čitav
spektar PPP te uključuje sve potencijalne dijagnoze. U pravilu, dijagnostički sistem mora biti
u stanju dijagnosticirati svaku osobu kod koje je prisutan neki poremećaj u doživljavanju i
ponašanju. ,

• vrstu dijagnostičke klasifikacije PPP: s obzirom da se klasifikacija može izvršiti pomoću
diskretnih kategorija ili pomoću jednog ili više dimenzionalnih kontinu-uma postavlja se pitanje da li
diskretni pristup dijagnostici PPP odvraća pažnju od mogućnosti da se neki PPP mogu
klasificirati i dimenzionalno, ili općenitije, da li kategorijalni sistemi klasifikacije, kakvi su
ICD i DSM najbolje reprezentiraju prirodu psihopatoloških poremećaja, koje je pitanje postalo
od posebne važnosti za poremećaje ličnosti, za koje se tvrdi da nisu diskretni poremećaji, nego su
ekstremi dimenzija ličnosti, pa se mogu dijagnosticirati pomoću dimenzija ličnosti odn. izraziti kao
položaj na kontunuumu,
2. diskriminativna valjanost odn. distinktivnost ili ekskluzivnost simptoma unutar
dijagnostičkih kategorija: svaka dijagnostička kategorija mora sadržavati ekskluzivne simptome
po kojima će se razlikovati od drugih kategorija i minimalno se prekrivati sa ostalim dijagnostičkim
kategorijama (a) po principu Vennovih dijagrama: jedan simptom se treba pojaviti u jednom i
samo jednom sindromu te (b) po principu rang korelacije: rang važnosti pojedinog simptoma
treba u različitim sindromima biti različit odn kovarijacija između dvije kombinacije simptoma
minimalna,
3. ekološka valjanost pojedinih dijagnostičkih kategorija, koji je problem proizašao (A) iz
opažanja da dijagnoze mogu odražavati vjerovanja i evaluvativne sudove društva o AND/P, a
ne njihovu istinsku prirodu odn. (B) iz pretpostavke da uvođenje novih poremećaja i brisanje
drugih odražava promjenu društvenih vrijednosti, a ne napredak znanosti na čemu se jedino
mogu zasnivati takve promjene. Kao primjer se uzima povijest dijagnoze homoseksualnosti u
DSM dijagnostičkom sistemu. U DSM-II (1968) homoseksualnost je definirana kao
psihopatološka dijagnostička kategorija, a u DSM-III (1980) se počela razlikovati (a) ego-
distonička homoseksualnost, koja je definirana kao seksualna preferencija prema osobi istog
spola, pri čemu pojedinac osjeća da ta preferencija nije u skladu sa osobnim spolnim željama i koja
se smatra poremećajem spolnih želja i (b) ego-sintonička homoseksualnost koja je definirana
kao seksualna preferencija prema osobi istog spola, pri čemu pojedinac osjeća da je ta preferencija
u skladu sa osobnim spolnim željama koja se ne smatra poremećajem. U DSM-III-R (1987) je
homoseksualnost kao PPP u potpunosti izbrisana. Ukazuje se da navedena evolucija dijagnostike
homoseksualnosti odražava (1) trend prihvaćanja homoseksualnosti u zapadnim društvima i (2)
promjenu stava kreatora dijagnostičkog sistema koju promjenu stava oni dijele sa društvom u
cjelini, a ne promjene u znanstvenoj spoznaji. Dakako da je manja ekološka valjanost onih
dijagnostičkih kategorija koji su pod socijalnim utjecajima nego onih na koje utječe jedino
znanstvena validacija.
4. pouzdanost ili dosljednost dijagnostičkih kategorija: svaki trenirani dijagnostičar treba odrediti
dijagnozu koja je konzistentna sa dijagnozama koje bi dobili drugi dijagnostičari odn. mora postojati
dijagnostički konsenzus ili suglasnost. Pouzdanost je veća kod manifestnijih PPP, a manja kod
ostalih PPP.
Istraživanja navedenih problema kod postojećih dijagnostičkih sistema za klasifikaciju ukazuju da su

aktualno važeći sistemi bolji od svojih prethodnika, ali se ne približavaju zadovoljavajućim
metrijskim karakteristikama, pa su nužna njihova daljnja istraživanja i poboljšanja.
Na osnovu svega navedenog može se zaključiti da dijagnostički sistemi za dijagnostičku klasifikaciju

PPP trebaju imati slijedeće osobine:
• primjenjivost u različitim kliničkim institucijama kao što su bolnice, domovi zdravlja,
savjetovališta...,
• prihvatljivost dijagnostičkih kategorija i dimenzija i konsenzualnost u dijagnostičkim
odlukama stručnjaka različitih teorijskih orjentacija i profila,
• uvažavanje multifaktorskih uzroka PPP: bioloških, psiholoških, socijalnih: socio-ekonomskih,
sociokulturalnih, etničkih te fizikalnih uzroka, putem multi-aksijalne etiološke dijagnostike,
• upotreba operacionih definicija AND/P uz razdvajanje etiološke od simptomatološke
dijagnostike, kako bi sistem bio što više deskriptivan, a što manje inferencijalan,
• konvergencija sa drugim dijagnostičkim sistemima,
• navođenje primjera postupka dijagnostičke klasifikacije,

• daje homogene grupe pacijenata unutar iste dijagnostičke kategorije,
• otvorenost kritici kliničara i istraživača uz stalna poboljšavanja: svaka dijagnostička
kvalifikacija je nužno privremena, bez obzira koliko se dugo koristi i koliko se čini prilkadna.
2.3.4. Diskretni i dimenzionalni pristup klasifikaciji PPP

Većina klasifikacija u znanosti su diskretne tipologije kod kojih se entiteti svrstavaju po tipovima
koji su reprezentirani diskretnim kategorijama koje su diskontinuirane i međusobno isključive, pa se
svaki entitet može svrstati u jednu i samo jednu kategoriju.
U formi diskretne tipologije su razvrstane biljke i životinje, a takva klasifikacija je također prisutna u
području PPP, kao npr. kod dihotomne klasifikacije:
(1) funkcionalnih i organskih poremećaja,
(2) psihotičnih i neurotičnih poremećaja.
Odnos između entiteta koji se klasificiraju može biti osim diskretnog i dimenzionalan, pa govorimo o
dimenzionalnoj tipologiji odn. klasifikaciji, kod koje se svaki entitet može svrstati na jedan i samo
jedan položaj na kontinuumu i koja ima slijedeće prednosti u odnosu na kategorijalnu odn. diskretnu
tipologiju:
(1) uvažava položaj “graničnih slučajeva” odn. entitete koji su svrstani uz granice susjednih
kategorija,
(2) može se konvertirati u arbitrarno i posteriorno zadan broj kategorija, dok obratno nije
moguće budući da je broj kategorija arbitrarno i apriorno zadan i nepromjenjiv, pa se između
dviju susjednih diskretnih kategorija ne može interpolirati beskonačno novih, što bi vodilo
kontinuumu,
(3) dokida etiketiranje koje ima negativne konotacije budući da je položaj entiteta reprezentiran
rezultatom odn. pložajem na dimenziji, a ne imenom kategorije.
Slijedeći su nedostaci dimenzionalne tipologije:

(1) zahtijeva visoku familijarnost sa matematikom: ukoliko dimenzionalni klasifikacijski sistem
uključuje jednu do tri dimenzije, može se iskazati algebarski ili geometrijski, a ukoliko ima više
od tri dimenzije može se izražavati samo algebarski,
(2) često treba biti konvertirana u kategorijalnu, prije nego postane primjenjiva.
Za sada nije poznat održiv sistem za dimenzionalnu klasifikaciju koji bi se odnosio na sve PPP nego se
dimenzionalni sistem klasifikacije u području PPP koristi za poremećaje ličnosti i sporadično za
druge poremećaje, ali ostaje pitanje koji se preostali poremećaji odn. grupe poremećaja mogu iskazati
na dimenzionalan način.
Načelno se diskretna tipologija koristi za diskontinuirane varijable, a dimenzionalna za kontinuirane

varijable, pa je prije primjene pojedine od navedenih klasifikacija potrebno utvrditi prirodu
varijabli koje podliježu klasifikaciji tako da se:
• diskretnim varijablama smatraju one varijable čije su varijacije diskon-tinuirane odn. postoje
samo u diskretnim i ograničenim rasponima,
• dimenzionalnim varijablama se smatraju one varijable čije su varijacije kontinuirane unutar
nekog neograničenog raspona,
pri čemu se zaključak da li je neka varijabla diskontinuirana zasniva na principu empirijske
eliminacije: ukoliko ne možemo konstruirati mjerni instrument za neku varijablu čiji će rezultati
zauzimati bilo koju vrijednost unutar raspona mogućih rezultata, onda zaključujemo da se radi o
diskretnoj varijabli.
Nakon što je određena priroda varijable odn. pojedinog PPP ili grupe PPP, može se pristupiti njihovom
mjerenju pri čemu:
(1) diskretne psihopatološke varijable se mjere na nominalnoj skali, uz korištenje kliničkih
postupaka opažanja i procjenjivanja, kao što su: opažanje ličnosti u prirodnoj situaciji, u test-
situaciji i testovi ponašanja, opažanje znakova i simptoma, projektivne tehnike, klinički intervju,
biografski pristup, studija slučaja, ispitivanje mentalnog statusa,
(2) dimenzionalne psihopatološke varijable se mjere na ordinalnim i višim skalama uz
korištenje psihometrijskih postupaka s kao što su: skale procjene, upitnici i inventari ličnosti (npr.
MMPI, Cornell Index), kognitivni testovi (npr. WAIS), neuropsihološke baterije.
I kategorijalni i dimenzionalni pristup dijagnostici PPP se suočavaju sa problemi-ma

sveobuhvatnosti i distinktivnosti koji se problemi mogu izraziti slijedećim pitanjima:
• koliko je potrebno dijagnostičkih kategorija odn. dimenzija da se mogu zahvatiti svi oblici PPP?,
• jesu li diskretne dijagnostičke kategorije odn. pojedine dimenzije distinktivne ili postoji prekrivanje
među njima?.

2.4. OPAŽANJE I PROCJENJIVANJE
PROCJENJIVANJE LIČNOSTI
2.4.1. Podjela tehnika za opažanje i procjenjivanje ličnosti
Tehnike za opažanje i procjenjivanje ličnosti su slijedeće:
• opažanje u prirodnoj ili u test situaciji i testovi ponašanja
• opažanje znakova i simptoma
• opažanje putem skala procjene
• projektivne tehnike
• samoopažanje putem upitnika i inventara ličnosti
• klinički intervju
• biografski pristup u ispitivanju ličnosti
• studija slučaja
• tehnike za opažanje vlastitog ja
• ispitivanje mentalnog statusa
Izbor vrste odn. tehnike opažanja/procjenjivanja (mjerenja) ličnosti ovisi:

• o teoriji uz koju pristaje kliničar, što utječe na način odn. pristup u mjerenju koji može biti (a)
grupni (normativni), kada se koriste tehnike koje omogućavaju grupnu primjenu i na osnovu čega
su moguća interindividualna uspoređivanja sadašnjih rezultata u mjerenoj osobini ili (b) individualni
(idiosinkratični), kada se primjenjuju individualne tehnike o/p ličnosti, na osnovu čega su moguća
intraindividualna uspoređivanja sadašnjih i prošlih rezultata u mjerenoj osobini,
• o tome da li kliničara zanima (a) ponašanje, kada primjenjuje tehnike za deskripciju ponašanja ili
(b) motivacija koja dovodi do nekog ponašanja, kada primjenjuje globalne tehnike kao što su
klinički intervju i projektivne tehnike.
U pravilu, kliničkom psihologu je bitnija motivacija koja dovodi do ponašanja nego samo ponašanje.
Općeprihvaćene recepture za redoslijed primjene navedenih tehnika nema, ali se u pravilu počinje sa
kliničkim intervjuom.
2.4.2. Razlike izmeñu laičkog i stručnog opažanja

Razlike između laičkog i stručnog opažanja proizlaze iz sistematičnosti stručnog opažanja koje je:
• namjerno, dok je laičko slučajno,
• objektivizirano definicijom mjesta, vremena, predmeta, načina i sekvenci opažanja,
• ciljano na određena ponašanja i/ili osobine ličnosti dok je laičko globalno odn. nediferencirano,
• ponekad uključuje manipulaciju podražajnih varijabli.
2.4.3. Subjektivne pogreške kod opažanja i procjenjivanja ličnosti

Subjektivne pogreške kod procjene i opažanja su slijedeće:
(1) halo efekt: tendencija procjenjivača da osobine pojedinca procjenjuje na osnovu općeg dojma ili
na osnovu neke dominantne osobine, iako nema nikakve stvarne povezanosti između osobine
koje procjenjuje i općeg dojma odn. dominantne osobine,
(2) logička pogreška: tendencija procjenjivača da jednako procjenjuje osobine za koje smatra da
su logički povezane iako one u stvarnosti ne moraju biti povezane,
(3) konstantna pogreška ili lična jednadžba: tendencija procjenjivača da konzistentno daje blage,
stroge ili umjerene procjene,
(4) pogreška sukcesije: tendencija procjenjivača da osobine pojedinca procjenjuje u skladu sa
prethodnim procjenama iste osobine kod drugih pojedinaca,
(5) pogreška kontrasta: tendencija procjenjivača da negativnije vreduje one osobine pojedinca
koje nisu zastupljene kod njega samog,
(6) pogreška sličnosti: tendencija procjenjivača da pozitivnije vreduje one osobine pojedinca koje
su prisutne i kod njega samog,
(7) pogreška diskriminacije: tendencija procjenjivača da iskazuje preveliki raspon procjena, koji
ne odražava njegovu stvarnu sposobnost diskriminacije,
(8) pogreška prilagođavanja kriterija procjenjivanoj grupi: tendencija procje-njivača da daje
različito stroge/blage procjene o pripadnicima dviju grupa samo zato jer se te dvije grupe u cjelini
razlikuju,
(9) temeljna atribucijska pogreška: tendencija procjenjivača da ponašanje poje-dinca atribuira
više internalno (osobinama), a manje eksternalno (situacijom), pogotovo ako se radi o
neuspjehu.
Točnost opažanja i procjenjivanja ovisi i o slijedećim faktorima:

(1) sličnost sa opažanom osobom: točnije procjenjujemo osobe koje su nam slične, a manje
točno osobe koje su različite od nas,
(2) ekstremnost procjenjivane osobine: točnije procjenjujemo one osobine koje su ekstremnije,
(3) socijalna poželjnost osobine: točnije procjenjujemo osobine koje su manje socijalno poželjne,
(4) aktiviranje stereotipa/predrasuda: manje točno procjenjujemo osobine koje aktiviraju
stereotipe kod opažača.
2.4.4. Utjecaj kliničara na opažanje i procjenjivanje ličnosti

U idealnom slučaju, psihodijagnostika bi trebala odgovarati “input-output” modelu koji je
originalno razvijen u području sudstva i koji primijenjen na psihodijagnostiku ima slijedeće varijable:
• činjenice o psihofizičkom stanju, ponašanju i ličnosti pojedinca,
• dijagnostički kriteriji i
• dijagnostičar,
pri čemu je dijagnosticiranje standardizirani postupak čiji ishod ovisi jedino i isključivo o
utvrđenim činjenicama, jer su dijagnostički kriteriji konstantni, a osobine dijagnostičara
irelevantne, po pretpostavci da svi dijagnostičari proce-siraju iste činjenice na jednak način.
Međutim, pokazuje se da slijedeće osobine dijagnostičara mogu utjecati povoljno na

dijagnostičku procjenu:
1. kompetencija dijagnostičara, koja obuhvaća:
• stručnost (znanje) i kliničko iskustvo, posebno u timskom radu,
• specifični trening u primjeni pojedinih dijagnostičkih metoda i u donošenju kliničkih prosudbi (ne
povećava nužno pouzdanost kliničara),
• specifični trening u identifikaciji i suzbijanju osobnih pristranosti kao što su lična jednadžba,
implicitna teorija ličnosti, halo-efekt....,
2. visoka socijalna inteligencija odn. emocionalna ili “vruća” inteligencija,
3. visoka tolerancija prema neodređenosti koja je česta u psihodijagnostici,
4. distanciran odnos prema “vlastitom ja”,
5. psihoterapijska priprema radi uvida dijagnostičara u sebe,
6. osvještenost vlastitih stereotipa i predrasuda,
dok nepovoljno djeluju:

• pretjerana samouvjerenost, koja proizlazi iz dužeg kliničkog staža odn. iskustva koje je
ograničeno odn. pristrano: dijagnostičari imaju veće iskustvo sa ponašanjem i doživljavanjem
pacijenata, a manje iskustvo sa ponašanjem i doživljavanjem normalnih,
• rigidnost odn. nefleksibilnost i stereotipnost mišljenja,
• nezainteresiranost za probleme klijenta,
• prevelika ili premala emocionalna angažiranost dijagnostičara u odnosu na klijenta,
• socijalna i kulturalna udaljenost dijagnostičara prema klijentu,
• percepcija sebe: najviše se griješi u pogledu onih crta ličnosti sa kojima su dijagnostičari
kod sebe nezadovoljni,
• socijalna percepcija opterećena stereotipima i atribucijskim pogreškama.
Premda navedeni problem ima prvorazredno značenje za tretman PPP, jer se efikasnom
dijagnostikom smanjuje vjerojatnost pogrešaka u tretmanu, istraživanja tog problema su veoma
oskudna i/ili daju dvosmislene rezultate.
2.4.5. Pravila za opažanje i procjenjivanje ličnosti

Pravila za opažanje/procjenjivanje ličnosti i ponašanja imaju za cilj smanjiti utjecaj različitih izvora
pogrešaka putem poboljšanja psihometrijskih karakteristika opažanja, posebno pouzdanosti i
valjanosti, a odnose se na:
- proces opažanja i procjenjivanja i
- sredstva opažanja i procjenjivanja: kliničara i instrumente koje koristi.
Kako bi se poboljšao proces o/p potrebno je precizno definirati:

• vrijeme, mjesto i trajanje opažanja, pogotovo ako se radi o naturalističkom opažanju,
• ponašanja koja su predmet o/p kao što su npr. socijalne interakcije, specifična ponašanja... treba
eksplicitno definirati te precizno i detaljno opisati, kako opažači ne bi subjektivno određivali što
opažati,
• način opažanja: (a1) direktno odn. tokom intervjua ili (a2) indirektno, npr. kroz polupropusno
staklo ili skrivenim kamerama, čime se smanjuje tendencija opaženog da iskazuje socijalno
poželjno ponašanje), odn. (b1) individualno ili (b2) skupno,
• način registracije: bilježenje, skale procjene, video-snimanje,

• sekvence opažanja: u jednom ili u više navrata
pri čemu je najpodesnije koristiti opažanje koje je:
• skupno, jer više opažača povećava pouzdanost opažanja,
• objektivizirano, jer formalizacija procesa opažanja eliminira nesistematičnost opažanja,
• višekratno odn. u dužem vremenskom periodu, koje je pouzdanije jer se zasniva na većem
broju podataka i familijarizira opažanika sa situacijom opažanja.
Poboljšanja sredstava o/p uključuju kod kliničara odn. opažača-procjenjivača):

• kompetenciju: stručnost odn. znanje i kliničko iskustvo,
• specifični trening: uvježbavanje u primjeni pojedine tehnike,
• poznavanje pogrešaka pri o/p: “halo efekt”, lična jednadžba, implicitna teorija ličnosti...
• psihoterapijsku pripremu kako bi se uvidom u sebe stekla kontrola nad nesvjesnim procesima
koji iskrivljavaju opažanje stvarnosti,
• timsko opažanje,
a poboljšanja instrumenata uključuju:
• reduciranje oblika ponašanja koji se o/p na najviše 5,
• reduciranje broja kategorija procjenjivanja na najviše 5 kategorija odn. stupnjeva ilči razine,
jer je bolje je smanjiti osjetljivost nego valjanost,
• standardizaciju instrumenta, posebno skala procjene,
• prilagođavanje skala procjene ciljnoj skupini, posebno manjinskim grupama,
• poznavanje osobitosti kulturalnog miljea iz kojeg potiče ispitanik: npr. ljudi na selu ne govore
spontano o svojim simptomima PPP ili o svojim osjećajima.

2.5. TEHNIKE
TEHNIKE OPAŽANJA I PROCJENJIVANJA
PROCJENJIVANJA LIČNOSTI
test--situaciji i testovi ponašanja
2.5.1. Opažanje ličnosti u prirodnoj situaciji, u test
Opažanje ličnosti i prirodnoj ili test situaciji i testovi ponašanja polaze od pretpostavke da se osnovni
podaci za upoznavanje ličnosti dobivaju opažanjem ponašanja.
Opažanje ličnosti u prirodnoj odn. realnoj situaciji omogućuje opažanje spontanog ponašanja, a
provodi se tako da ispitanik ne zna da je opažan. Primjenjuje se u slučaju da ispitanik nije motiviran
da sudjeluje u test-situaciji ili je priroda varijabli takva da se trebaju opažati u prirodnoj situaciji.
Opažanje ličnosti testnoj odn. laboratorijskoj situaciji, provodi se tako da ispitivač organizira
psihološku test-situaciju npr. uvede ispitanika u neku frustrativnu situaciju i opaža njegovu
toleranciju na frustraciju, pri čemu ispitanik zna da je opažan što artificijelizira njegovo ponašanje koje
nije više spontano.
Testovi ponašanja se koriste kada se radi o osobinama koje ne možemo drugačije utvrditi nego
preko ponašanja i kada ne možemo čekati da se neko ponašanje spontano pojavi. Sastoje se iz
različitih insceniranih situacija koje ispitanicima izgledaju realne, i u kojima se prati njihovo ponašanje.
Kao primjer baterije testova ponašanja uzima se OSS-baterija (od Office of Strategic Services), kojom
se konkretnim i kompleksnim zadacima nastojala izvršiti selekcija špijunskog osoblja vojske SADa
tokom WWII.
Problemi koji se javljaju pri opažanju navedenim metodama su slijedeći:

• koje vrste situacija koristiti: prirodnu ili test situaciju, što ovisi o motivaciji ispitanika odn. da li
očekujemo da će biti kooperativan u test-situacijiili neće, i o prirodi varijabli odn. o tome koje
aspekte ličnosti i ponašanja želimo ispitati,
• koje su situacije relevantne odn. koje omogućuju najšire generalizacije opaženog,
te psihometrijski problemi:
(1) problem valjanosti opaženog, koji proizlazi iz pitanja koje aspekte ponašanja odn. uzorak
kojih ponašanja ćemo smatrati relevantnim odn. indikativnim za ličnost. [iroki raspon
ponašanja je potrebno putem apstrahiranja zajedničkih svojstava opaženog svesti na manji broj
varijabli koje su međusobno nezavisne, dovoljno sveobuhvatne i operaciono definirane.
(2) problem pouzdanosti opažača, koja je niska: opisi istog događaja od strane više opažača
zbog unošenja različitih interpretacija se ne slažu međusobno, a ne znamo koji je od njih
valjano opažao. Problem pouzdanosti otežava i činjenica da kliničar redovito sam opaža i s
vremenom se počinje oslanjati na svoje iskustvo, što nije garancija veće pouzdanosti.
(3) problem konzistencije ponašanja opažanika proizlazi iz pitanja je li ponašanje ispitanika u
test-situaciji karakteristično i kao takvo relativno stabilno ili je situaciono izazvano u
interakciji sa okolinom. Problem otežava potreba da se na osnovu malog uzorka podataka o
ponašanju pojedinca moraju donijeti generalizacijski zaključci.
Dvije su tehnike kojima se može opažati i kvantificirati ponašanje u prirodnoj i test situaciji:
(1) opažanje cjelokupnog ponašanja u definiranom vremenskom intervalu, pri čemu se jedna
ili više osoba promatra u više navrata u definiranom vremenskom intervalu, registriraju se
različiti oblici ponašanja i frekvencija njihovog javljanja, i dobiva se tzv. “vremenski uzorak
ponašanja”,
(2) opažanje epizoda ponašanja odn. specifičnih oblika ponašanja u definiranoj situaciji, pri
čemu se kod jedne ili više osoba u više definiranih situacija promatraju definirani i jasno uočljivi
specifični oblici i epizode ponašanja koji nas zanimaju, npr. tikovi, mucanje, epileptički napadi,
svađe, socijalna participacija... i frekvencija njihovog pojavljivanja čime se dobiva “situacioni
uzorak ponašanja”.
Osnovni nedostaci navedenih tehnika su slijedeći:
(1) skupe su: zahtijevaju puno vremena, a daju ograničenu količinu podataka, pa se više
koriste u istraživanjima, a manje u kliničkoj praksi,
(2) opis ponašanja ne otkriva motivaciju ispitanika koja je u osnovi nekog ponašanja, budući da
isto ponašanje može imati različitu motivaciju,
(3) zahtijevaju timsko opažanje, koje povećava pouzdanost procjena, ali nije ekonomično.
2.5.2. Opažanje znakova i simptoma

Prilikom opažanja klijenta/pacijenta registriraju se znakovi koji ukazuju na poremećaj i koji su
objektivna ponašanja “vidljiva izvana” i podložna objektivnom mjerenju i brojanju i subjektivni
samoiskazi odn. pritužbe o tegobama koje ima koje se tegobe nazivaju simptomima, koji nisu
podložni objektivnom mjerenju ni brojanju.
2.5.3. Skale procjene

Skale procjene služe za pridavanje brojčanih ili kategorijalnih ocjena pojedinim aspektima
ponašanja. Sastoje se iz niza tvrdnji odn. opisa ponašanja uz koje treba iskazati stupanj izraženosti ili
čestine tog ponašanja kod neke osobe.
Kako bi se smanjile pogreške pri procjenjivanju putem skala procjene potrebno je voditi računa o
subjektivnim pogreškama kod procjenjivanja i poduzeti mjere za njihovo suzbijanje.
Prednost skala procjene što ih mogu primijeniti, osim psihijatara i psihologa i drugo medicinsko
osoblje kao što su npr. liječnici te posebno medicinske sestre, budući damnogi pacijenti lakše
razgovaraju sa sestrama nego sa liječnicima, i članovi obitelji pacijenta.
Osnovni nedostatak skala procjene je što većina nije standardizirana.
Slijedeći su primjeri kliničkih skala procjene:

• DOLL-VINELANDova skala socijalne zrelosti, namijenjena procjeni stupnja socijalizacije kod
normalne i subnormalne djece od strane roditelja,
• sestrinska skala za procjenu hospitalizacije pacijenata, u prva tri dana hospitalizacije,
• skala depresivnih stanja ili skala psihotičnog ponašanja kojom se ocjenjuju simptomi i znakovi
koji ukazuju na depresiju odn. psihozu.
2.5.4. Upitnici i inventari ličnosti

Upitnici i inventari ličnosti (zajednički se nazivaju “testovi ličnosti”) posljedica su nastojanja da se
poveća objektivnost ispitivanja osobina ličnosti:
• upitnici ličnosti predstavljaju oblik pismenog standardiziranog intervjua, uz uvijek ista pitanja na
koja ispitanici moraju odgovoriti, a
• inventari ličnosti se sastoje od velikog broja tvrdnji među kojima ispitanik odabire one koji se
odnose na njegovo tipično doživljavanje i ponašanje.
Upitnici i inventari ličnosti primarno služe za generiranje hipoteze o problemu odn. PPP klijenta,
pa se koriste na slijedeći način:
• prije primjene saznati što više o problemu klijenta, njegov kognitivni status i obrazovanje,
• primjeniti ih i postaviti hipotezu, npr. radi li se u konkretnom slučaju o poremećaju ili o specifičnoj
strukturi ličnosti,
• testirati hipotezu naknadnim intervjuom, drugim instrumentom ili promatranjem,
• preporučiti daljnje pretrage ili specifični tretman.
Upitnici i inventari ličnosti koriste se za prikupljanje tri vrste podataka:
(1) stupanj izraženosti odn. indeks snage varijable koja je prethodno izdvojena putem FA,
odn. stupanj izraženosti neke latentne varijable kod ispitanika, npr. putem EPQ-SR (Eysenck
Personality Questionaire-Short Revised, 1980) se određuje stupanj izraženosti introverzije,
ekstraverzije, neuroticizma i psihoticizma,
(2) stupanj sličnosti između profila osobe i neke kriterijske grupe, npr. kod MMPI (Minnesota
Multiphasic Personality Inventory) se putem 566 pitanja određuje stupanj sličnosti ispitanika sa
nekim psihijatrijskim kategorijama,
(3) mjera nekog konstrukta, npr. putem BDI (Beck Depression Inventory), mjeri se konstrukt
depresivnosti ili pomoću SSS (Sensation Seeking Scale) se mjeri potreba za podražajima.
Sve navedene podatke treba nadopuniti podacima o dijagnostičkoj i prognostičkoj valjanosti

prema vanjskom kriteriju kao što su:
• naknadno praćenje ispitanika (npr. tokom hospitalizacije),
• procjene drugih ljudi (iz obitelji, sa radnog mjesta),
• rezultati dobiveni na sličnim instrumentima.
Prednosti upitnika i inventara ličnosti u odnosu na ostale načine ispitivanja ličnosti:

• jednostavnost primjene jer ne zahtijevaju posebnu stručnost i iskustvo,
• ekonomičnost u utrošku vremena jer omogućavaju grupno ispitivanje,
• objektivnost korigiranja i interpretacije rezultata
• visoka pouzdanost odgovora, jer se ispitanici lako dosjećaju što su odgovorili.
Nedostaci ispitivanja ličnosti upitnicima i inventarima ličnosti ponekad prelaze prednosti:

• ne pružaju uvid u motivacionu osnovu ponašanja nego ukazuju na namjere ponašanja, što
može navesti kliničara na pogrešne zaključke,
• niska dijagnostička i prognostička valjanost (do 0.40), pogotovo individualna,
• interpretacija je nepotpuna jer se koriste kvantitativni podaci a ispušta se kvalitativna
analiza rezultata, npr. na kojim odgovorima je dobiven ukupni rezultat, jer isti ukupni rezultat može
proizlaziti iz različitih odgovora,
• ukoliko se od ispitanika traže višekategorijalne procjene čestine/intenziteta javlja se problem
značenja kojeg pojedini ispitanici individualno pridaju pojedinoj kategoriji odn. stupnju
čestine/intenziteta (nikad, rijetko, ponekad, često, uvijek/...)
• postoji mogućnost preferiranja neiskrenih, socijalno poželjnih odgovora, ali mnogo manja u
kliničkoj situaciji primjene (kada ispitanik traži pomoć) nego u selekcijskoj-kompetitivnoj situaciji
primjene,
• ispitanike sklone introspekciji iritiraju predloženi odgovori tipa da-ne, što ih može navesti da
nasumce zaokružuju odgovore.
• rezultati su ovisni o tome (a) koliko je osoba voljna otvoreno iskazivati o sebi, (b) koliko
dobro poznaje sebe kako će reagirati u hipotetskoj situaciji: ljudi sa sela se ne bave
introspekcijom, oni ne kopaju po sebi nego u vrtu, i (c) koliko razumije postavljena pitanja odn.
književni jezik, što ovisi o stupnju obrazovanja ispitanika,
• ne dobivamo viđenje problema ispitanika u njegovim terminima, što može otežati
komunikaciju dobivenih nalaza,
• omogućuju da ih nekompetentni pojedinci zloupotrebljavaju u primjeni.
Problem razumijevanja moguće je djelomično ispraviti tako:

• da se za konstrukciju upitnika koriste jednostavna pitanja, postavljena uobiča-jenim govornim
jezikom,
• da kliničar sjedi sučelice ispitaniku, dozvoljava mu da pita što mu nije jasno, čita i komentira
pojedina pitanja zajedno sa ispitanikom kako bi bio siguran da ispitanik razumije pitanje, ali
se time poništavaju prednosti upitnika.
Problem anksiogenosti ispitne situacije se rješava time da početna pitanja budu jednostavna, čime
se, osim što se smanjuje ispitna anksioznost, ujedno povećava motivacija za rješavanje upitnika.
Takva uvodna pitanja se nazivaju šok-apsorber pitanja.
Upitnici i inventari ličnosti su nužno, ali ne i dovoljno sredstvo, pa je dobiveni rezultat potrebno
nadopuniti rezultatima dobivenim skalama procjena, intervjuom i projektivnivnim tehnikama te
informacijama iz osobne povijesti pojedinca.
2.5.5. Projektivne tehnike

Upotreba nestrukturiranih podražaja prisutna je i prije pojave projektivnih tehnika:
• DA VINCI je smatrao da oblaci kao nestrukturirani podražaji raspaljuju maštu,
• EBBINGHAUS koristi nedovršene rečenice u istraživanju pamćenja,
• STERN koristi višeznačne slike za ispitivanje pouzdanosti svjedočenja,
• BINET i SIMON koriste nedefinirane podražaje za mjerenje inteligencije.
Projektivna psihologija se počela naglo razvijati na osnovama psihoanalize kao protest protiv
psihometrijski orjentirane psihologije.
Projekciju FREUD (1896) eksplicitno definira kao obrambeni mehanizam putem kojeg se pojedinac
štiti od anksioznosti pripisivanjem vlastitih socijalno nepoželjnih potreba i želja drugim ljudima.
Iz navedene koncepcije je proizašla pretpostavka da bi se nestrukturirani podražaji mogli koristiti
za ispitivanje vlastitih potreba i želja koje pripisujemo drugima.
BELLAK , BELL i ABT su 40-ih provjeravali da li projektivne tehnike ispituju projekciju u Freudovom
smislu ili nešto drugo. Ispitanicima daju posthipnotičku sugestiju koje emocije da projeciraju u priči npr.
žalost, radost.... nakon čega primjenjuju TAT. Pokazalo se da su priče vezane za TAT odn. testovna
projekcija u skladu sa sugestijom.
Navedeni nalaz je također ukazao da se projekcija odnosi i na negativne emocije, što je u skladu sa
Freudom, ali i na pozitivne emocije na osnovu čega se može proširiti pojam projekcije koja je, dakle
svako djelovanje prijašnjeg iskustva, bilo pozitivnog, bilo negativnog, na percepciju i
osmišljavanje neposredne situacije. Dakle, u nedovoljno strukturiran materijal pojedinac projecira
čitavo svoje iskustvo odn. ličnost, a ne samo negativne aspekte.
Bellak je povezao psihoanalitički stav prema projekciji i istraživanja percepcije koja su pokazala:
1. da je percepcija pod djelovanjem:
• vanjskih faktora: prirode podražaja i
• unutrašnjih faktora: intenziteta motiva, potreba i želja, te osobina ličnosti,
2. da se djelovanje vanjskih i unutrašnjih faktora na percepciju mijenja ovisno o
strukturiranosti podražaja: što je podražaj više strukturiran u percepciji su važniji vanjski
faktori, a što je manje strukturiran važniji su unutrašnji faktori i veća je vjerojatnost da će ga
pojedinac interpretirati u skladu sa svojim iskustvom, što se naziva projekcija
iz čega proizlazi da se ispitivanjem kako pojedinac percipira neke podražaje može ujedno
ispitivati i njegova ličnost.
Projektivna percepcija se javlja u svakodnevnom životu, u novim, nejasnim odn. nepoznatim

situacijama, koje podižu razinu anksioznosti odn. tjeskobe, koja se smanjuje osmišljavanjem

situacije kroz projekciju svojih želja. [to je veća anksioznost, to ima više projekcije odn.
strukturiranja podražaja u skladu sa vlastitim potrebama, željama i osobinama ličnosti.
Tri su aspekta reakcije na neodređenu situaciju:

(1) adaptivni (globalni aspekt): fleksibilna reakcija, ovisna o podražajnoj situaciji. Odnosi se na
slaganje većine ljudi u onom šta vide u nestrukturiranom materijalu i predstavlja opću
prilagodbu pojedinca realitetu percipiranjem realiteta, bez iskrivljavanja, dodavanja,
interpretacije.
(2) ekspresivni (formalni aspekt): relativno nepromjenjiva reakcija, ovisna o strukturi ličnosti.
Odnosi se na iskaz o načinu kako pojedinac organizira svoju percepciju na osnovu svog
prethodnog iskustva, što se manifestira u ekspresiji: verbalizaciji, crtanju, glumi,
(3) projektivni (sadržajni aspekt): ovisi o adaptivnoj i ekspresivnoj reakciji i odnosi se na ono što
pojedinac percipira odn. na potrebe i želje pojedinca koje se mogu identificirati u sadržaju
ekspresivne reakcije.
Slijedeće se pretpostavke o ličnosti koje opravdavaju upotrebu projektivnih tehnika:

• ličnost je proces, a ne statička struktura: zato projektivne tehnike pokazuju samo trenutni
presjek ličnosti (pa ih je nužno dopuniti drugim tehnikama za o/p ličnosti),
• ličnost je proces koji je stalno u interakciji sa okolinom i mora se promatrati situaciono,
• ličnost se razvija posebno naglo u prvim godinama života pojedinca, i taj razvoj traje čitav
život,
• ličnost se formira kao cjelina, pa se mora promatrati odn. zahvaćati u cjelini, a ne atomistički, što
omogućavaju projektivne tehnike,
• percepcija djeluje na ličnost pojedinca, pa su za ličnost važne zakonitosti percepcije,
pa se može reći da se teorija projekcije oslanja na psihoanalizu i gestalt prsihologiju (teorija polja,
selektivnost percepcije, gestalt zakonitosti percepcije...).
Teorija projekcije je ostala konglomerat jer pokušaji stvaranja jedinstvene projektivne teorije ličnosti
unutar kliničke psihologije do sada nisu uspjeli.
U projektivnoj psihologiji se mogu primijeniti slijedeće ROGERSove hipoteze vezane za pojam o sebi
(doživljaj vlastitog ja, sliku o sebi):
• pojam o sebi je naučen i zasniva se na prethodnom iskustvu, a ne na situaciji, pa se može
novim iskustvom promijeniti odn. rekonstruirati,
• pojam o sebi određuje koji će podražaji biti percipirani i upamćeni i kako: percipiraju se i
pamte podražaji koji su u skladu sa slikom o sebi, a ako se slika o sebi promijeni, dolazi do
prisjećanja sadržaja koji nisu bili u skladu sa bivšom slikom, ali su u skladu sa aktualnom,
• pojam o sebi regulira ponašanje: pojedinac se ponaša u skladu sa svojom slikom o sebi,
• pojam o sebi može biti nerealitetan, što je evidentno kod psihotičara,
• pojam o sebi predstavlja organizirani i strukturirani sistem u kojem pojedinac brani i negativne
aspekte te slike, taj pojam je ponekad toliko važan da se cijeni više od života.
Zajedničke karakteristike projektivnih tehnika su:

(1) podražaji se prezentiraju ispitaniku tako da svrha istraživanja nije manifestna, čime se
smanjuje kontrola odgovora ispitanika, a čemu doprinosi i obmanjujućoa uputa (npr. da se radi
o ispitivanju kreativnosti ili mašte),
(2) postoji širok raspon stimulacije koji kroz kratko vrijeme dovodi do širokog raspona
reakcija, kojeg ne omogućavaju druge tehnike,
(3) ličnost i ponašanje predstavljaju cjelinu, pa se iz ponašanja neposredno zaključuje o ličnosti.
Pet je glavnih momenata koji povezuju projektivne tehnike:

(1) osobine podražaja: neodređenost odn. nestrukturiranost,
(2) osobine odgovora: sloboda u formi i u sadržaju strukturiranja odgovora,
(3) osobine upute: uputa podstiče spontanost, inicijativu i kreativnost u struktu-riranju podražaja,
(4) inerpretacija projekcije putem psihoanalize ili njenih derivata,
(5) razlikovanje testovne i vantestovne odn. obrambene projekcije, što će se pojasniti u
nastavku.
Razlike testovne i vantestovne odn. obrambene projekcije proizlaze iz osobina testovne

projekcije koja:
• proizlazi iz artificijelne situacije kliničkog ispitivanja, a obrambena iz realne životne situacije,
• može biti osviještena tokom ispitivanja od strane ispitanika, a obrambena ostaje
neosviještena,
• ako se ne koristi, ima manje posljedice po integritet ličnosti nego što su posljedice
nekorištenja projekcije kao obrambenog mehanizma,
• ne mora biti vezana za interpersonalne odnose,
• otkriva i kardinalne i periferne motive pojedinca, a obrambena se odnosi samo na motiv obrane
od anksioznosti.
Jedina sličnost između vantestovne (obrambene) i testovne projekcije je da obe proizlaze iz

podražaja koji su prijeteći za strukturu ličnosti i izazivaju anksioznost.
Svrha projektivnih tehnika je istovjetna sa ostalim tehnikama o/p ličnosti: omogućiti uvid u ličnost, a
od njih se razlikuje po načinu konstrukcije i načinu interpretacije i po nastojanju da zahvate
ličnost u cjelini.
Projektivne tehnike se dijele na:

1. tehnike koje koriste verbalni podražajni materijal:
• test nedovršenih rečenica,
• test konformnosti slobodnih asocijacija,
• JUNGov test asocijacija
2. tehnike koje koriste vizualni podražajni materijal:

• RORSCHACH test
• test tematske apercepcije (TAT),
• ROSENZWEIGov test frustracije
3. tehnika ekspresivnih pokreta:
• test crtanja slike čovjeka ili slike porodice,

• test crtanja kuće/stabla/osobe,
• psihodrama,
• igra,
• BENDER-gestalt vizuomotorni test (projektivistička interpretacija),
• analiza rukopisa
4. tehnike aranžiranja:
• test svijeta
• LOEWENFELDov mozaik test,
• KAHNov test aranžiranja simbola.
Tehnika slobodnih asocijacija se koristi na dva načina:

• način KENTa i ROSANOFFa: u listu od 100 riječi se ubacuju kritične riječi i mjeri se vrijeme
latencije. Indikativni za intrapersonalni konflikt su nekonformni odgovori i odgovori koji imaju
produženo vrijeme reakcije,
• način SEGALa: koristi se lista od 10 riječi koje imaju snažnu slobodnu asocijaciju po kontrastu koja
je prisutna kod većine ljudi (npr. za riječ crno je kontrastna asocijacija riječ bijelo, za riječ gore je
riječ dole...). Ukoliko se za nekoliko takvih riječi ne da očekivana kotrastna asocijacija, sumnja se u
latentni psihotični proces.
Tehnika nedovršenih rečenica se koristi tako da se ispitaniku daje veći broj (40-100) nedovršenih
rečenica u prvom licu jednine, npr. “Volio bih znati...” ili u trećem licu jednine (koje više potiču
otvorenost i projekciju) pri čemu ispitanici moraju što brže nadopuniti te rečenice prvom mišlju
koja im padne na pamet. Sadržaj rečenica je prilagođen namjeni, koja može biti klinička ili
selekcijska.
Odgovori se analiziraju:
• prema formalnim karakteristikama: vrijeme reakcije do pojave odgovora, broj riječi u dopuni,
preciznost izražavanja, kvalitet izražavanja, originalnost, ponavljanje sadržaja (već je sam broj
odgovora koji se ponavljaju indikativan za opsesivnost),
• prema sadržajnim karakteristikama: intenzitet emocija, prisutnost simbola, iskazane tendencije
ispitanika u doživljavanju i ponašanju.
Neki autori traže od ispitanika da po završetku primjene TNR označe one rečenice koje je dovršio
na osnovu vlastitih emocija, stavova, misli i želja, pa se te rečenice posebno analiziraju s obzirom
na sadržanu projekciju.
Najpoznatiji TNR su sastavili ROTTER i WILLERMAN (1947), kojeg prati sistem za brojčano
bodovanje odgovora u tri kategorije: konfliktni, bezkonfliktni i neutralni a također su utvrđeni i standardi.
Kao varijanta TNR se pojavljuje dovršavanje priča, pri čemu započetu priču ispitanik treba završiti,
što liči TATu, samo se koristi verbalni podražajni materijal.
RORSCHACHov test (RORT) se sastoji od 10 slika odn. mrlji tinte (5 crnobijelih, 2 crnocrvenih i 3
u boji) koje se prezentiraju jedna po jedna ispitanicima od kojih se traži da kažu što vide na
njima. Postupak se može više puta ponoviti, pri čemu se pitanja ispitivača baziraju na prethodnim
zabilješkama.
Odgovori ispitanika se ocjenjuju i analiziraju s obzirom na slijedeće kategorije (slovni simbol je
naveden u zagradama):
1. ukupni broj odgovora (R): normalni ispitanici daju prosječno 2-3 odgovora po mrlji (20-30
odgovora ukupno), a studenti i visoko-obrazovani 3-5, što navodno ukazuje na intelektualnu
produktivnost i širinu interesa što je neopravdano jer ispitanici mogu davati i velik broj odgovora
kako bi smanjili anksioznost,
2. lokalizaciju odgovora na površini podražaja:
• na čitavoj mrlji (G), javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 20-30%
od R, a navodno ukazuje na inteligenciju,
• na dijelu mrlje koji je za ispitivača uočljiv odn. očit-realističan detalj (D), javlja se u
protokolima normalnih ispitanika u postotku od približno 60-70 % od R, a navodno ukazuje na
sposobnost upotrebe očiglednih činjenica,
• na dijelu mrlje koji je za ispitivača neuočljiv odn. neobičan-bizaran detalj (Dd), javlja se u
pedantnost i na ono na što ispitanik obično obraća pažnju,
• na podlozi (S),
3. formalne osobine podražaja koji najviše utječu na odgovore:
• upotreba samo oblika mrlje (F), javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od
približno 30-50 % od R, a navodno ukazuje na sposobnost zahvaćanja objekata na objektivan i
logičan način, a prisutna je u oblicima (1) točna, realistična percepcija forme (F+) javlja se u
samokontrolu odn. na ego-snagu, (2) netočna percepcija forme (F-) javlja se u protokolima
normalnih ispitanika u postotku od približno 1-3 % od R, a navodno ukazuje na iskrivljenu
percepciju,
• upotreba samo boje mrlje (C), ne javlja se u protokolima normalnih ispitanika, a navodno
ukazuje na nekontroliranu emocionalnost, posebno na nekontrolirani bijes,
• upotreba i forme i boje, može biti prisutna u dva oblika: (1) primarna je upotreba forme, a
sekundarna je upotreba boje (FC) javlja se u protokolima normalnih ispitanika u postotku od
približno 4-5% od R, a navodno ukazuje na socijaliziranu odn. kontroliranu emocionalnost, i (2)
primarna je upotreba boje, a sekundarna je upotreba forme (CF), javlja se u protokolima
normalnih ispitanika u postotku od približno 1-2 % od R, a navodno ukazuje na djelomično
kontroliranu emocionalnost i živi temperamenat,
• upotreba samo osjenčanosti mrlje (N), ne javlja se u protokolima normalnih ispitanika, a
navodno ukazuje na difuznu anksioznost i depresivnost,
• “dinamičnost” odn. utisak pokreta mrlje (K), javlja se u postotku 2-4 % od približno R u
protokolima normalnih ispitanika, a navodno ukazuje na fantaziju i sposobnost misaonog
inhibiranja akcije,
4. sadržaj odgovora: čovjek (H), životinja (A), fizički predmeti (Obj), unutrašnji organi (At), umjetnost
(Ars), religija (Re), krv (Bl), vatra (Fi)...,
5. originalnost (O) i popularnost (P) (ili “banalnost”) pojedinih kategorija odgovora, u skladu sa
listom uobičajenih odgovora većine ljudi, popularnih odgovora ima 7-10 od ukupno 20-30.
6. motiviracija ispitanika za koju je indikativno vrijeme promatranja slike te je li ispitanik nastojao dati
što više odgovora ili se ograničio samo na jedan.
Dobiveni odgovori u protokolima se subjektivno interpretiraju ili se uspoređuju sa popisom odgovora

koje daju pojedine grupe psihijatrijskih bolesnika.
Poželjno je registrirati emocionalnu reakciju straha, radosti, žalosti ili srdžbe koja se javlja nakon
pokazivanja slike, budući da osnovna emocija koja je izazvana može utjecati na percepciju slike.
Prednosti RORTa su:

• originalnost,
• bogat kontakt između kliničara i ispitanika,
• može se koristiti kao stresni intervju,
• odgovori se teže manipuliraju nego kod intervjua, jer ispitanik ne zna njihovo značenje,
• osjetljiv je na trenutna emocionalna stanja, pa može poslužiti za ispitivanje utjecaja emocija na
percepciju i mišljenje,
• rezultati primjene u optimalnim uvjetima ukazuju na stupanj organizacije mišljenja ispitanika,
prisutnost bizarnih sadržaja mišljenja i na to kako ispitanik procjenjuje sebe.
Nedostaci RORTa su:

• individualna i stoga neekonomična primjena,
• predstavlja subjektivnu idiografsko-kvalitativnu metodu, koja onemogućava kvantitativna
istraživanja,
• osnova interpretacije je stereotipno zaključivanje, npr. ako se vidi puno očiju, riječ je o paranoji,
• postoje velika neslaganja u interpretacijama kliničara,
• isti ispitanik daje iste odgovore istim ispitivačima odn. različite odgovore različitim ispitivačima
(sama pojavnost ispitivača djeluje na odgovore),
• stresnost, jer visokonestrukturirani materijal izaziva veliku anksioznost odn. osjećaj ugroženosti, pa
je test za neke ispitanike kontraindikativan,
• predstavlja grubo mjerenje, jer daje relativno mali broj odgovora,
• na rezultate djeluje znanje i prošlo iskustvo ispitanika o projektivnim tehnikama,
• primjena testa zahtijeva visoku uvježbanost ispitivača,
• test nije eksperimentalno ispitan jer se njegovi elementi teško operaciono definiraju,
• zaključci o ispitaniku dobiveni testom ne mogu se zbog svoje prirode verificirati.
Interpretacija na osnovu stereotipa je potvrđena u eksperimentu u kojemu su ispunjeni protokoli dani

na interpretaciju laicima (studentima prve godine psihologije) i iskusnim Rorschachovcima u kojim
interpretacijama se pokazalo veliko slaganje od 80%.
Rorschachov test treba uvijek koristiti uz druge tehnike o/p ličnosti uz oprez u skladu sa životnom
poviješću ispitanika.
HOLZMANov test mrlja predstavlja modifikaciju Rorschacha. Također koristi mrlje tinte (njih 41), ali
za razliku od prethodnika može se primijeniti i grupno upotrebom mrlja na dijapozitivima i od
strane manje iskusnog kliničara. Od ispitanika se traži da daje samo po jedan odgovor na svakoj
mrlji, a njegovi rezultati se mogu prikazati kao multidimenzionalan profil. Putem paralelne forme
ispitana je pouzdanost, a standardizacijom su dobivene norme u percentilima za 22 kategorije
odgovora na 15 kategorija (uzoraka) ispitanika.
Test tematske apercepcije (TAT) MORGANa i MURRAYa (1935), za razliku od RORTa naglašava
više sadržajni a manje formalni aspekt projektivnog odgovora. Kao podražajni materijal postoji 30
spolno-specifičnih i spolnoneutralnih slika, a pri ispitivanju se koristi pola (ovisno o spolu ispitanika). U
modificiranoj verziji koristi se manji broj slika ili se test primjenjuje dvokratno. Osim za odrasle, postoji
verzija testa i za djecu (CAT).

Zadatak ispitanika je da na osnovu prezentirane slike ispriča priču, ako se test primjenjuje
individualno, ili napiše priču, ako se test primjenjuje grupno u kojoj mora iznijeti što pojedina
situacija prikazuje sada (sadašnjost), iz čega je ta situacija proizašla (prošlost) i kako će se
situacija dalje razvijati (budućnost) te opis osjećaja i mišljenja osoba koje su na slici prikazane.
Ako neki od navedenih aspekata ispusti, ispitivač ga na ispušteno podsjeti. Na kraju primjene testa
treba pitati ispitanika na temelju čega priča svoju priču.
Pretpostavka za ocjenjivanje TATa je da ispitanik u pričama projecira svoje motive, potrebe i želje, pa
se ocjenjivanje odgovora ispitanika provodi putem pet komponenti priče:
1. heroj priče,
2. potrebe sadržane u priči,
3. prisutni pritisci iz okoline,
4. prisutne teme: kombinacija potreba i pritisaka iz okoline,
5. ishod priče (sretan ili nesretan), na osnovu čega se određuje indeks optimizma/pesimizma.
TAT se može analizirati analizom priče kao da se radi analiza snova u klasičnoj psihoanalizi, pri
čemu se traže simbolički sadržaji koji ukazuju na nagone ida.
Nedostaci TATa:
• koriste se staromodne fotografije iz časopisa, pa je problematična njihova podražajna
vrijednost: test treba renovirati,
• neopravdana je pretpostavka da priče reflektiraju projekciju ispitanika jer ispitanici mogu
pričati priče koje su pročitali, gledali na filmu, čuli od drugih ljudi, ili pričaju o događajima koji su se
dogodili drugima ili o autobiografskim događajima iz vlastitog iskustva, koje su sami doživjeli,
• ocjenjivanje priča je impresionističko,
• za ocjenjivanje priča potreban je iskusni kliničar koji dobro poznaje psihoanalitičku teoriju i
teoriju ličnosti MURRAYa , kako bi u pričama identificirao one elemente koji ukazuju na potrebe
pojedinca,
• validacija testa je otežana jer se TATom određuju potrebe koje se mogu samo indirektno opažati,
• validacijske studije testa nisu jednoznačne.
Jedina prednost TATa u odnosu na RORT je u tome što potiče veći broj različitih asocijacija odn.
bogatije odgovore, ali koji ne ukazuju jednoznačno na neki PPP. Na primjer, turobna slika potiče
neugodne asocijacije i sjećanja, ali to ne znači da je ispitanik dominantno pesimističan.
Test tipa TATa bi uz određene modifikacije i uz određivanje mjernih karakteristika mogao postati
koristan instrument za određivanje dominantnih potreba u životu pojedinca, a to bi bile one koje
se ponavljaju u različitim pričama.
ROSENZWEIGov test frustracije (RTF) ima za cilj, za razliku od RORTa i TATa, koji nastoje
zahvatiti ličnost u cjelini, utvrditi specifičan aspekt ličnosti: ponašanje ispitanika u konfliktnim
odn. frustrativnim situacijama u kojima se javlja nemogućnost zadovoljenja neke potrebe.

Test se sastoji iz niza slika u kojima su prikazane osobe u različitim frustrativnim situacijama (npr.
razbijanje vrijedne vaze u gostima), pri čemu je jedna osoba u stanju frustracije koja je izazvana
riječima i/ili postupcima druge osobe.
Zadatak ispitanika je da u prazan prostor, koji se nalazi iznad frustrirane osobe napiše kojim će
riječima ta osoba reagirati na situaciju. Pritom je važno da to bude prvi odgovor koji ispitaniku
padne na pamet, a ne odgovor kao rezultat procjene kako bi u toj situaciji bilo najprikladnije reagirati.
Pretpostavlja se da će se ispitanik identificirati sa sa frustriranom osobom i da je način reagiranja koji
ispitanik pripisuje toj osobi ukazati na reakciju ispitanika u sličnoj situaciji.
Odgovori se procjenjuju prema tipu reakcije: agresivna/submisivna i prema smjeru agresije: prema
drugome/prema sebi a interpretiraju u terminima teorija frustracije.
Osnovni nedostatak testa je problematična dijagnostička valjanost: (1) odgovor ispitanika može
odražavati odgovore većine ljudi u danoj podražajnoj situaciji, (2) često se događa da mirni ispitanici
imaju paradoksalni rezultat: u testu izražavaju agresiju, te nepostojanje normativa.
Test se može primijeniti za utvrđivanje ispitanikove tolerancije na frustraciju odn. osjetljivosti
ispitanika na konfliktne situacije kao važnog aspekta prilagođenosti odn. prilagodljivosti pojedinca
okolini.
(1) U testu crtanja slike čovjeka (MACHOVER, 1949) se traži od ispitanika da nacrta čovjeka
nakon čega se ispituje spol osobe (ako iz crteža nije jasno), tko je ta osoba, što ta osoba voli i
sl., tako da ispitanik (najčešće je to dijete) ispriča priču o osobi koja je nacrtana.
(2) U testu crtanja kuće/stabla/osobe (HTP test, od engl.: house/tree/person) se traži od

ispitanika da nacrta navedeno i da priča o nacrtanom. Koristi se kao dopuna testu čovjeka
Goodenougha, koji se koristi za procjenu intelektualnog razvoja djece.
(3) U psihodrami (MORENO) se ispitaniku zadaje igranje određene uloge iz svakodnevnog života
(npr. uloga sina, pri čemu kliničar može igrati ulogu oca), koju ispitanik treba odigrati u
prisutnosti kliničara ili/i drugih pacijenata. U dijagnostičke svrhe koristi se za uvid u konflikte
pacijenta. Pretežno se ipak koristi u psihoterapijske za iznalaženje rješenja konflikata pacijenta u
relativno sigurnoj okolini terapijske grupe i za učenje određenih oblika ponašanja igranjem
vlastitih životnih uloga.
Osnovni nedostatak metode je oskudna validacijska podrška.
Igra se kao dijagnostička metoda koristi kod djece, pri čemo se igra djeteta lutkama ili slikovnicama
opaža kroz poloprovidno (oneway) staklo. Igra često pokazuje ono što dijete ne bi nikada verbalno
iskazalo. U terapijske svrhe igra se koristi kod odraslih u formi različitih društvenih igara.
BENDER-gestalt vizuomotorni test se koristi uz projektivističku pretpostavku prema kojoj način na

koji ispitanik osmišljava besmislene likove reflektira njegov način percepcije okoline.
Test svijeta se sastoji iz makete kuće na selu koja sadrži likove iz dječje socijalne okoline. Od
ispitanika se traži da složi tu maketu prema svom svijetu u kojem živi. Test daje dobar uvid u dječju
percepciju svijeta i u odnose u obitelji. Osnovni nedostatak testa je njegova staromodnost.
KAHNov test simbola se sastoji od serije (16-20) prozirnih likova u boji kao što su škorpija, pas,
srce, sidro, zvijezda... . Od ispitanika se traži da poreda te simbole u kategorije: ljubav, mržnja, strah.
Test se može interpretirati psihoanalitički ili služi za otkrivanje bizarnosti u mišljenju, pod
pretpostavkom da je simboličko značenje pojedinih likova čvrsto utvrđena učenjem.

LOEWENFELDov mozaik-test se sastoji od pločica različitih boja i oblika (kvadrat, trokut...) koje
ispitanik treba složiti prema danoj uputi. Ekspresija ispitanika je kvantificirana (s obziriom na
otvorenost/zatvorenost pločice i boje), jednostavan je u primjeni i koristi se za praćenje efekata terapije
psihotičara. Interpretacija je relativno komplicirana, a valjanost nepoznata.
Danas se projektivne tehnike koriste za:

• uvid u socijalnu percepciju ispitanika,
• uvid u to kako pojedinac vidi sebe u odnosu na socijalnu okolinu,
• uvid u međuljudske odnose ispitanika,
• “razbijanje leda” i uspostavljanje kontakta sa ispitanikom koji je zatvoren,
• navođenje ispitanika da priča o sebi,
• analizu reakcije ispitanika na stresnu odn. ambivalentnu (neodređenu) situaciju,
i redovito za postavljanje hipoteza a nikako konačnih zaključaka o ličnosti ispitanika.
Nedostaci projektivnih tehnika su:

• subjektivnost interpretacije koja je opterećena banalnim stereotipima,
• odgovore je teško kvantificirati, pa analiza ostaje na kvalitativnim opisima koje je nemoguće
provjeriti,
• za većinu nije moguće utvrditi metrijske karakteristike
• kod tehnika kojima se dobivaju verbalni iskazi javlja se pitanje iskrenosti ispitanika.
Projektivne tehnike treba koristiti sa oprezom: verbalni i/ili vizualni podražaji mogu utjecati na stanje
ispitanika i npr. pospješiti raspad njegove ličnosti. Treba birati tehnike koje imaju objektivni sistem
ocjenjivanja i one koje daju relativno mnogo informacija u kratko vrijeme. Također ih treba uvijek
kombinirati sa ostalim tehnikama ispitivanja ličnosti.
2.5.6. Klinički intervju

Klinički intervju je profesionalnim ciljem usmjerena komunikacija dvije osobe sa
komplementarnim ulogama, koja sadrži verbalnu, behavioralnu i emocionalnu komponentu.
Klinički intervju predstavlja nezamjenjivo i najkorištenije sredstvo opažanja i procjenjivanja u
cilju postavljanja dijagnoze (dijagnostički intervju), a koristi se i za prikupljanje činjeničnih
podataka (faktografski intervju) te u savjetodavne i terapeutske svrhe (prateći-suportivni i
psihoterapijski intervju). Razlika između dijagnostičkog i terapijskog intervjua je u tome što je kod
prvog cilj uvid kliničara u problem klienta, a kod drugog uvid klijenta u vlastiti problem.
Intervju se inicira telefonskim pozivom klijenta ili osobe koja je zabrinuta za njegovo ponašanje kao što
su članovi obitelji, svećenik, socijalni radnik... .
Prvim kontaktom klijenta i inetrvjuera započinje početni (kontaktni) dio intervjua tokom kojega se
nastoji upoznati problem klijenta, nakon čega se dobiva inicijalna dijagnoza odn. početna
hipoteza o poremećaju i/ili preporuka za tretman ili daljnju (specifičniju) evaluaciju. Posebno je
važno da (a) klijent iznese problem svojim riječima i sa svoje točke gledišta: npr. ako je ispitanik dijete,
roditeljev iskaz se nužno nadopunjuje djetetovim, da (b) iznese utjecaj problema na svakodnevno
funkcioniranje te da (c) nestane atmosfera napetosti i uspostavi se odnos uzajamnog povjerenja, što
ohrabruje ispitanika da iznese svoje osobne osjećaje i iskustva.
Prijelazom sa prikupljanja podataka na njihovu evaluaciju započinje središnji (eksplorativni) dio
intervjua, tokom kojeg kliničar ovisno o prirodi problema klijenta postavlja pitanja kojima nastoji
detaljnije ispitati emocionalni, intelektualni i socijalni status klijenta, posebno s obzirom na
značajne druge, kritične događaje i precipitativne rizične okolnosti, na osnovu čega se testira
ranije postavljena hipoteza o prirodi problema. U ovoj fazi se može očekivati anksioznost ili šutnja

klijenta što ukazuje da se intervju približava sadržajima kritičnim za problem. Tada se klijenta ne smije
prekidati, prisiljavati na razgovor, niti negodovati zbog nekih njegovih izjava.
Završni (zaključni) dio intervjua ima za cilj privesti intervju kraju i pripremiti ispitanika za daljnje
pretrage i/ili terapiju. Nakon što je tematika relevantna za problem iscrpljena, atmosfera je opuštenija,
što treba iskoristiti za postavljanje prijedloga za rješavanje definiranog problema.
Intervju može biti:

(1) strukturiran, kod kojeg su pitanja unaprijed definirana, pa se različitim ispitanicima postavljaju
ista pitanja, slično metodi usmene ankete,
(2) polustrukturiran, kod kojeg je definirano područje odn. tematika intervjua, u skladu sa čime
intervjuer postavlja pitanja,
(3) slobodan (nestrukturiran), kod kojeg je definiran cilj intervjua, a pitanja se postavljaju
slobodno, u skladu sa tim ciljem.
Slijedeće su prednosti standardiziranog intervjua:

(1) olakšava rad početnicima, jer se unaprijed definiranim popisom pitanja ne mogu zaobići odn.
izostaviti važne informacije,
(2) omogućava dobivanje odgovora na sva pitanja koja su indikativna ili relevantna za problem,
(3) kraće traje od nestandardiziranog,
(4) omogućava uspoređivanje pojedinaca i grupa,
(5) omogućava kvantificiranje podataka, što olakšava istraživanja.
Slijedeće su prednosti nestandardiziranog intervjua:

(1) omogućava spontanu odn . prirodniju i fleksibilniju konverzaciju,
(2) kako su odgovori manje kontrolirani, njihov klinički sadržaj je redovito bogatiji,
(3) dijagnosticira specifične probleme ispitanika, na koje standardizirani intervju može biti
neosjetljiv,
(4) omogućava dobivanje hijerarhije klijentovih problema, pod pretpostavkom da klijent najprije
iznosi svoje najizrazitije probleme,
a nedostatak je u tome što iziskuje stručnog i iskusnog kliničara, koji će usmjeravati razgovor tako da
dobije sve potrebne i relevantne informacije.
Zavisno od stava kliničara u odnosu na klijenta tokom dijadne interakcije, intervju može biti direktivni
(autoritativni, klinikocentrični) i nedirektivni (permisivni, klijentocentrični).
Prednosti kliničkog intervjua su:

(1) služi za uspostavljanje prvog kontakta i familijarizira ispitanika sa kliničkim ispitivanjem,
(2) omogućava individualni pristup svakom klijentu,
(3) najpodesniji za direktne opservacije i najadekvatnije procjenjuje emocionalno stanje
pojedinca,
(4) dijagnosticira usko specifične probleme ispitanika, na koje druge metode mogu biti
neosjetljive, čime omogućava izvođenje specifičnih etioloških hipoteza,
(5) omogućava integraciju podataka o ispitaniku putem opće impresije koja je ponekad
superiornija od statističke integracije,
(6) predstvlja fleksibilnu dijagnostičku metodu, koja se može mijenjati u toku primjene i
prilagođavati kljijentu.

Nedostaci intervjua su slijedeći:
(1) relativno mala dijagnostička valjanost, osim za vrlo izražene osobine ličnosti kao što su
impulzivnost, agresivnost, dominantnost/submisivnost, što potvrđuje činjenica da se nalazi
kliničkog intervjua često ne slažu sa nalazima dobivenim drugim tehnikama o/p ličnosti,
(2) niska pouzdanost subjektivnih prosudbi intervjuera: kliničar, kao nestandardizirani mjerni
instrument varira u prosudbama klijenta koje proizlaze iz intervjua,
(3) pristranosti intervjuera: npr. halo-efekt, utjecaj stavova, vjerovanja i očekivanja intervjuera na
interpretaciju prikupljenih podataka,
(4) poteškoće sa ispitanikom (1) u točnom samoopažanju i uvidu u vlastito doživljavanje i
ponašanje, (2) u kooperativnosti i izdiferenciranosti rječnika i (3) u davanju socijalno
poželjnih, a ne nužno istinitih odgovora.
Zbog navedenih nedostataka kliničkog intervjua, njegove nalaze treba smatrati indikacijama, koje
trebaju biti potvrđene drugim tehnikama o/p ličnosti. Klinički intervju predstavlja uvid u postojeće
poteškoće klijenta i izvor hipoteza koje provjeravamo upotrebom testova i drugih
psihodijagnostičkih sredstava.
Usprkos nedostacima, klinički intervju je neizbježna i stoga najkorištenija metoda o/p ličnosti.
2.5.7. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti

Biografski pristup ispitivanju ličnosti temelji se na postavci da poznavanje prošlosti pojedinca
olakšava razumijevanje njegovog aktualnog ponašanja i ličnosti.
Cilj pristupa je sakupljanje podataka koji će omogućiti rekonstrukciju razvoja ličnosti i
karakterističnih oblika ponašanja pojedinca.
Prva faza uključuje autoanamnestičko i heteroanamnestičko prikupljanje podataka o pojedincu

kao što su:
• tok emocionalnog, socijalnog i spolnog razvoja, sa posebnim naglaskom na utjecaj značajnih drugih
na taj razvoj,
• tok obrazovne i poslovne karijere,
• socijalno-kulturalna pripadnost,
• centralni interesi, vrijednosti i stavovi pojedinca,
• životne krize, kritični događaji i razdoblja (u kojima je osoba vulnerabilna),
• precipitativni i vulnerabilni faktori,
• prisutni i prošli psihopatološki poremećaji,
• aktualno zdravstveno stanje,
na osnovu čega se postavljaju hipoteze o aktualnim poremećajima prisutnim kod pojedinca,
tzv. “radna dijagnoza”.
Druga faza uključuje testiranje hipoteza postavljenih u prvoj fazi, nakon čega se postavlja
dijagnoza i daje opis povijesti bolesti.
Pravila prikupljanja podataka u vidu selekcijskih i direkcijskih kriterija služe kao podsjetnik kliničaru
za sistematičnost u sakupljanju podataka:
• sakupljati podatke koji imaju najveću dijagnostičku relevantnost,
• imati u vidu uzrasni, intelektualni, obrazovni i socijalno-kulturalni status ispitanika,
• podatke interpretirati sa oprezom i kritičnošću, jer su pod utjecajem psihološke cenzure i
zaboravljanja ispitanika.
Nedostatak pristupa je u tome što iz istih biografskih podataka različiti procjenjivači izvode
različite procjene i što samo poznavanje biografije nije dovoljno za valjano tumačenje ličnosti
pojedinca.
.
2.5.8. Studija slučaja
Studija slučaja je metoda koja se koristi za proučavanje povezanosti pojedinih psiholoških i
socijalnih faktora sa simptomima, sindromima odn. sa ukupnom kliničkom slikom ispitanika
(dijagnostička studija slučaja) i za proučavanje efekata tretmana PPP (terapijska studija slučaja).
Dijagnostička studija slučaja se sastoji iz:

• životopisa, koji se dobiva putem intervjua (ako se studija slučaja ne odnosi na slučaj iz prošlosti),
kojim se dobiva autuanamneza,
• procjene slučaja od relevantnih drugih, posebno glede kritičnih životnih događaja čime se dobiva
heteroanamneza,
• analize osobne dokumentacije slučaja kao što su otpusna pisma, sudski spisi, medicinski dosjei,
raniji psihološki nalazi...,
• analize spontanih uradaka i materijalnih proizvoda djelatnosti ispitanika kao što su dnevnici,
pisma, umjetnička djela (literarni sastavi, crteži) te uradaka dobivenih putem različitih metoda
o/p ličnosti,
• analize ponašanja ispitanika tokom opservacionog perioda u instituciji, ako je opservacija
sprovedena,
kojima se nastoji dobiti longitudinalni (biografski) i transverzalni (aktualni) prosjek ličnosti
ispitanika.
Svako psihološko testiranje nije studija slučaja jer studija slučaja:

• predstavlja niskostrukturiranu i manje formalnu metodu,
• predstavlja dominantno idiografsko-deskriptivni pristup,
• integrira više različitih metoda opažanja/procjenjivanja,
• duže traje i uključuje veći broj susreta sa slučajem,
• podrazumijeva kliničke pretrage koje uključuju institucionalnu opservaciju.
U kliničkoj psihologiji su najpoznatije dijagnostičke studije slučaja multiplih ličnosti i idot savanata.
Zbog važnosti terapijske studije slučaja, pogotovo kada se u tretmanu koriste lijekovi ili invazivne
metode koristi se eksperimentalni nacrt sa jednim ispitanikom u kojem ispitanik predstavlja vlastitu
kontrolu. Dobiveni zaključci omogućavaju generalizaciju kada se sakupi dovoljno pojedinačnih analiza.
2.5.9.Tehnike za opažanje vlastitog ja

Najpoznatija tehnika za opažanje vlastitog ja, odn. pojma slike ili predodžbe o sebi, je Q-tehnika
sortiranja.
Q-tehnika sortiranja se koristi za procjenjivanje osobina ličnosti: od ispitanika se traži da tvrdnje ili
atribute o ličnosti koji su otisnuti na karticama sortira uzduž skale čiji su ekstremi ”potpuno
točno” i “potpuno netočno” (za l/p ispitanika) i koja ima 5 do 15 podioka, pri čemu svakom
podioku treba pridati unaprijed zadani broj tvrdnji koji slijedi normalnu raspodjelu.
Raspoređivanje se vrši od krajnjih podioka prema središnjim, kako bi se ispitaniku olakšala
diskriminacija.
Ukoliko se želi ispitati odnos između vlastitog ja i idealnog ja ispitanik sortira tvrdnje dva puta, nakon
čega se izračunava korelacija procjena.
2.5.10. Ispitivanje mentalnog

mentalnog statusa
Ispitivanje mentalnog statusa se zasniva na:
1. opažanjima fizičkog izgleda i neverbalnog i verbalnog ponašanja klijenta, pri čemu se
procjenjuje:
• prikladnost općeg fizičkog izgleda: odjeće, frizure, šminke, nakita..., tjelesna građa,
stigmate,
• neverbalno ponašanje: kontakt očima, facijalna ekspresija, držanje i pokreti tijela
(globalna motorika), geste, grimase i manire, prikladnost smijeha, bizarnosti u ponašanju,
manifestacije A@S: blijedilo/crvenilo, tremor, znojenje, suha usta, teško disanje...,
• verbalno ponašanje: kooperativnost/izbjegavanje konverzacije, govorne navike odn.
formalni aspekti govora: kontroliran, usiljen, ubrzan ili kolebljiv-zastajkujući govor,
artikulacija, glasnoća i visina sekvenci govora te govorni stil odn. sadržajni aspekti govora:
jasnoća i adekvatnost,
2. na odgovorima klijenta na pitanja kojima se ispituju različiti aspekti kognitivnog i
emocionalnog funkcioniranja, pri čemu se procjenjuje:
• orjentacija u prostoru, vremenu i prema osobama odn. kontakt sa okolinom: pitanjima
“kako se zovete?”, “gdje se sada nalazimo?” (grad, bolnica, odjel), ”koje je vrijeme sada?”
(godina, godišnje doba, mjesec, dan, sat), izostanak kojeg indicira na ozljede ili
degeneracije mozga, intoksikaciju ili shizofreniju,
• pažnja i koncentracija: izazivanjem orjentacijskog refleksa, npr. pri padu knjige na pod, i
jednostavnim zadacima,
• percepcija: posebno s obzirom na postojanje percepcije u odsutnosti vanjskih podražaja,
koje klijent ne može razlikovati od realnosti, npr. slušanje nepostojećih glasova ili viđenje
nepostojećih objekata ili bića se tipočno javlja kod shizofreničara,
• pamćenje: za skore događaje, za davne događaje, prisutnost konfabulacija,
• afekt: prikladnost i intenzitet emocija koje klijent povezuje sa pojedinim objektima,
osobama, situacijama ili idejama, npr. otupljeni (površni) afekti su često povezani sa
shizofrenijom,
• raspoloženje: dominantne emocije prilikom intervjua: tuga, anksioznost, ljutnja, apatija,
euforija,
• motivacija: inenzitet fizioloških motiva: prehrane, seksualnosti i socijalnih motiva, za
postignućem npr.,
• generalna inteligencija koja se procjenjuje (a) na osnovu govorne sposobnosti da se
formuliraju i izraze različite ideje i na osnovu sofisticiranosti i tematike razgovora, (b) na
osnovu socijalno-ekonomskog statusa, posebno povijesti obrazovanja i zaposlenja i (c)
putem jednostavnih zadataka kao što su informiranost, interpretacija izreka, rješavanje
jednostavnih aritmetičkih zadataka..., na osnovu čega se vrši gruba trijaža inteligencije i
klasifikacija ispitanika u iznadprosječno, prosječno i ispodprosječno inteligentne,
• forma (proces) i sadržaj mišljenja: da li je proces mišljenja klijenta fluidan, logičan i
koherentan, ili blokiran, usporen ili u bujici kada se dotakne problematična tema, i da li
sadrži fiksne ideje, opsesivne misli ili automatske negativističke misli te kognitivne
distorzije,
• uvid u problem: kako pojedinac percipira svoj problem, da li ga prepoznaje ili ga negira i
optužuje druge,

• suđenje i zaključivanje: da li klijent donosi valjane i racionalne prosudbe pri donošenju
životnih odluka i da li prilazi svojim problemima promišljeno ili zaključuje impulsivno, ne
razmatrajući posljedice svojih odluka.
Posebno je važno da se registriraju sve promjene u vezi sa temama razgovora.

2.6. PSIHODIJAGNOSTIČKI
PSIHODIJAGNOSTIČKI INSTRUMENTI KOJI
KOJI SE KORISTE U
KLINIČKOJ PRAKSI
2.6.1. Psihodijagnostička procjena inteligencije
Za psihodijagnostičku procjenu inteligencije u individualnoj primjeni se koriste skale koje je konstruirao
i standardizirao Wechsler a koje su namijenjene:
• za procjenu inteligencije odraslih: WB (Wechsler-Bellevue) I i paralelna forma II (1939), WAIS
(Wechsler Adult Intelligence Scale, 1955),
• za procjenu inteligencije djece: WISC (1949).
Wechsler je inteligenciju kao definirao funkcionalistički kao “agregat...” odn. sklop različitih
specifičnih intelektualnih sposobnosti “...ili globalni kapacitet pojedinca koji se manifestira u
racionalnom mišljenju, svrsishodnoj aktivnosti i efikasnom odnosu prema okolini”. Stoga je autor u
WB-II testu inteligencije nastojeći (a) mjeriti svaku sposobnost za sebe i pokriti širok raspon
čovjekovih aktivnosti u kojima inteligencija dolazi do izražaja i (b) ne favorizirati niti penalizireti
nijednu od intelektualnih sposobnosti, unio 6 verbalnih subtestova i 5 neverbalnih subtestova. Svaki
subtest je za sebe homogen odn. sastoji se iz zadataka koji su istog tipa koji su poredani po težini odn.
od lakših ka težim.
VERBALNI TESTOVI su:

(1) obaviještenost (mjeri generalnu inteligenciju): sastoji se iz 29 zadataka u formi pitanja kojima
se traže različita znanja odn. informacije koje je prosječna odrasla osoba imala priliku steći u
svojoj kulturi tokom prosječnih uvjeta školovanja i svakodnevnih aktivnosti. Ne traži se
sofisticirano akademsko znanje, nego poznavanje bazičnih i općih činjenica. Rezultat u subtestu
ovisi o stupnju školovanosti ispitanika. Učinak u testu je stabilan u funkciji dobi ispitanika.
Subtest je diskriminativan na nižim dijelovima skale odn. među nižim rezultatima. Velika razlika
između razine obrazovanja i učinka je klinički indikativna za PPP. Prateći komentari ispitanika
daju dodatnu količinu kvalitativnih podataka. rST,UTR = 0,80.,
(2) razumijevanje (mjeri faktor rezoniranja, zasićen g-faktorom inteligencije): sastoji se iz 14
zadataka u kojima se od ispitanika traži da razumije praktične situacije i da navede što treba
napraviti u određenim okolnostima i zašto treba to napraviti. U ovom subtestu se također koriste
poslovice, čije značenje treba ispitanik protumačiti odn. treba pokazati da ih razumije. Bizarni
idiosinkratični odgovori ukazuju na psihopatske tendencije. Učinak u testu se ne mijenja sa dobi
ispitanika. rST,UTR = 0,70, koliko korelira i sa subtestom obaviještenost i subtestom rječnik.,
(3) sličnosti (mjeri sposobnost generaliziranja/apstrahiranja, zasićen generalnim i verbalnim
faktorom inteligencije): sastoji se iz 13 zadataka u kojima ispitanik treba navesti u čemu su dva
navedena pojma slična, odn. koji im je zajednički pojam. Odgovori ispitanika se graduirano
boduju (0, 1, 2 boda), što ukazuje na sposobnost generalizacije na kontinuumu konkretno-
apstraktno. Ispitanici koji najprije uočavaju razlike, a ne uočavaju sličnosti time ukazuju na
sniženu razinu intelektualnog funkcioniranja. Viši rezultati u subtestu ukazuju na višu
inteligenciju, ali ukazuju i na tendenciju ka pedantnosti i detaljiziranju, koja ne mora biti efikasna
u rješavanju ostalih subtestova. Od svih subtestova ovaj je najzasićeniji generalnom
inteligencijom. rST,UTR = 0,80.,
(4) računanje: sastoji se iz 14 matematičkih problema koji zahtijevaju aritmetičke operacije na
razini znanja iz osnovne škole. Zadaci se prezentiraju usmeno, a ispitanik ih mora riješiti bez
olovke i papira. Učinak u testu ovisi (a) o razini školovanja i zanimanju ispitanika: npr. bolji
učinak postižu računovođe i trgovci, (b) o emocionalnoj stabilnosti ispitanika i (c) o aktualnoj
pažnji rješavača. rST,UTR = 0,60 - 0,80.,
(5) pamćenje (mjeri opseg pamćenja za brojeve, zasićen faktorom pamćenja): sastoji se iz dva
dijela: u prvom dijelu je zadatak ispitanika da nakon samo jedne usmene prezentacije
(ravnomjernim glasom, bez grupiranja) niza od 3 do 9 brojeva reproducira usmeno zadani niz
istim redoslijedom, a u drugom dijelu je zadatak ispitanika da zadani niz od 2 do 8 brojeva
reproducira obrnutim redoslijedom. Subtest je diskriminativan na nižim dijelovima skale odn.
među nižim rezultatima. Nizak rezultat je indikativan za organicitet ili mentalnu defektnost.
Nemogućnost reprodukcije 5 brojeva unaprijed i 3 broja unatrag u dva pokušaja indikativno je za
ispodprosječnu inteligenciju. Učinak u testu opada u funkciji dobi ispitanika, a ovisi također o
raspoloženju i koncentraciji ispitanika. Subtest može poslužiti za praćenje promjena u pamćenju
ispitanika povodom elektrokonvulzivne terapije i povodom tretmana za poboljšanje pamćenja.
rST,UTR = 0,30 - 0,60.
(6) rječnik: sastoji se iz 40 zadataka odn. riječi koje se prezentiraju usmeno i vizualno, za koje
ispitanik mora izreći značenje. Ovog subtesta nema u verziji WB koja se koristi u Hrvatskoj
budući da zbog jezičnih specifičnosti nije primjenjiv original: nije dovoljno da se taj subtest
prevede, već ga je potrebno iznova konstruirati.
NEVERBALNI TESTOVI su:

(1) redanje slika (zasićen neverbalnim faktorom i faktorom pamćenja): sastoji se iz 8 zadataka od
kojih se svaki sastoji od slučajno poredanih kartica sa nacrtanim slikama, a zadatak ispitanika je
da zaključi na koji događaj se odnose i da ih poreda redoslijedom koji će prikazati odvijanje toga
događaja. Za odgovore nekonzistentne sa priručnikom, mogu se dobiti bodovi ako je
interpretacija događaja logična. Subtest može poslužiti za uspostavljanje kontakta sa
ispitanikom, te za postavljanje projektivnih pitanja. ,
(2) dovršavanje slika (mjeri točnost percepcije i sposobnost razlikovanja bitnog od nebitnog,
jednako zasićen i neverbalnim i verbalnim faktorom): sastoji se iz 21 kartice sa slikama na
kojima nedostaju neki detalji, a ispitanik treba utvrditi što nedostaje. Učinak u testu se ne mijenja
u funkciji dobi ispitanika. rST,UTR = 0,70.,
(3) slaganje kocki (ili: KOHSove kocke, mjeri sposobnost perceptivne analize i sinteze, zasićen
neverbalnim i generalnim faktorom inteligencije) je subtest u kojemu se ispitaniku daje 4 do 9
kocki koje imaju crvene, bijele i crveno-bijele plohe, a zadatak ispitanika je da reproducira
zadani predložak. Na učinak u subtestu ne utječe okulomotorna koordinacija niti motorika, gruba
i fina. Niske rezultate u subtestu iskazuju senilni ispitanici i ispitanici sa organskim povredama
mozga. Učinak u testu opada u funkciji dobi ispitanika.,
(4) sastavljanje likova (mjeri sposobnost perceptivne sinteze) je subtest u kojemu se od ispitanika
traži da od zadanih dijelova sastavi određeni lik. Ispitanici iskazuju slijedeće tri strategije: (1)
ispitanik odmah uočava i cjelinu i odnose među dijelovima, (2) ispitanik uočava cjelinu i shvaća
što treba sastaviti, ali nema uvida u odnose među dijelovima, (3) ispitanik ne uočava ni cjelinu, ni
odnose među dijelovima, pa sastavlja likove putem pokušaja i pogrešaka. rST,UTR = 0,60.,
(5) kodiranje (mjeri brzinu percepcije, zasićen generalnim faktorom, faktorom pamćenja i
neverbalnim faktorom inteligencije) je subtest u kojemu se zadaje 9 simbola za 9 brojeva, a
zadatak ispitanika je da u zadanoj listi brojeva za svaki broj ispiše odgovarajući simbol u
vremenu od 90 sekundi. Na učinak u testu povoljno utječu oštrina vida, okulomotorna
koordinacija i pažnja a nepovoljno anksioznost/neurotičnost. Niski učinak imaju ispitanici sa
tremorom. Subtest je diskriminativan na nižim dijelovima skale odn. među nižim rezultatima. Kod
ovog subtesta, učinak najizrazitije opada sa dobi. rST,UTR = 0,50 - 0,60.,
Brzina odn. trajanje rješavanja se mjeri kod verbalnih testova za računanje, a kod neverbalnih za
sve subtestove osim za dovršavanje slika, i može priskrbiti ispitaniku dodatne bodove.
Prilikom primjene testa potrebno je voditi računa o slijedećem:
(1) držati van dohvata očiju ispitanika sav testovni materijal, osim onog koji se trenutačno
koristi,
(2) upute prilagoditi ispitaniku, bolje je ležerno postavljati pitanja nego često konzultirati priručnik,
(3) postavljati dodatna podpitanja, kada je odgovor ispitanika nejasan i kada nije moguće isprve
bodovati njegov učinak, ali izbjegavati sugestivna pitanja, koja ispitanik prepričava u svom
odgovoru,
(4) fleksibilno ocijeniti učinak ispitanika: biti pošten prema sebi i prema ispitaniku,
(5) onemogućiti ispitaniku uvid u ono što se unosi u protokol,
(6) obzirno prekinuti rad ispitanika kod prekoračenja vremena.
Transformacija sirovih rezultata provodi se u dva koraka:

(1) bodovi koje ispitanik dobije u pojedinom subtestu se transformiraju na skalu koja ima M = 10, a
σ = 3, čime se dobivaju tzv. standardni rezultati, koji su komparabilni i koji izražavaju učinak
ispitanika zasebno za svaki pojedini subtest. Zasebna upotreba pojedinih subtestova za
procjenu inteligencije nije dopuštena, ali želimo li saznati razvijenost nekih specifičnih
sposobnosti, možemo primjenjivati samo neke ili manji broj subtestova i koristiti standardne
rezultate kao mjeru razvijenosti pojedine sposobnosti. Interpretacija učinka ispitanika po
pojedinim subtestovima je opravdana i kod izrazito aberantnih rezultata, kada je jedna
sposobnost izrazito razvijena, ali se ispitanik u cjelini ne ponaša inteligentno.,
(2) standardni rezultati u verbalnim, neverbalnim i svim subtestovima zajedno se zasebno zbroje, pa
se taj zbroj transformira na skalu čiji je M = 100, a σ = 15 koju je skalu autor nazvao skala
devijacionog kvocijenta inteligencije (DIQ), tako da se dobivaju tri kvocijenta inteligencije:
verbalni, neverbalni i globalni, opći ili ukupni.
Test WB-I je standardiziran na uzorku od 1080 ispitanika koji je ograničen samo na stanovnike
New Yorka oba spola, dobi od 16 do 64 godina, sa 7 dobnih skupina: 16-17, 18-19, 20-24, 25-34, 35-
44, 45-54, 55-64. Standardizacija po dobnim skupinama omogućuje uspoređivenje učinka ispitanika sa
prosječnim učinkom njegove referentne dobne skupine.
Broj ispitanika u pojedinim dobnim grupama bio je proporcionalan zastupljenosti tih dobnih grupa u
populaciji, a također je odnos muških i ženskih ispitanika u čitavom uzorku bio proprocionalan
njihovom odnosu u populaciji.
Tek je WAIS standardiziran na reprezentativnom uzorku od 1700 normalnih ispitanika, državljana
SADa, koji je pokrio čitavu teritoriju savezne države Minesotte.
Utvrđene su norme za pojedine dobne skupine, posebno za sve subtestove, za dvije grupe
subtestova i za cijeli test. Verbalni, neverbalni i globalni DIQ pojedinca ukazuje na položaj ispitanika
u distribuciji rezultata u odnosu na ispitanike njegove dobi.
Wechslerovi testovi nisu namijenjeni dijagnostici PPP nego mjerenju inteligencije: za većinu PPP se ne
može na osnovu profila testa zaključiti o njegovom postojanju. Može se, ipak reći da se većina PPP
očituje na neverbalnim subtestovima, pri čemu na PPP ukazuje razlika veća od 15 bdv između
verbalnog i neverbalnog devijacionog kvocijenta inteligencije.
Budući da je varijabilitet učinka u testu kod osoba sa PPP veći od varijabiliteta učinka u testu
normalnih ispitanika, treba biti oprezan pri zaključivanju o PPP na osnovi rezultata u testu i stoga
govoriti o mogućim indikacijama, a ne o apsolutnim indikacijama. Poznate su slijedeće moguće
indikacije za PPP:
• za organske poremećaje su indikativni niski rezultati u subtestovima slaganje kocki (što proizlazi iz
nejasne predodžbe ispitanika o cilju zadatka) i kodiranje, koji ukazuju na poremećaje u sintezi i
organizaciji informacija,
• za shizofreniju su indikativni niski rezultati u subtestu sličnosti (u kojem je također indikativno
davanje idiosinkratičnih bizarnih odgovora i navođenje razlika zadanh pojmova) te visoki rezultati u
subtestu obaviještenost i rječnik, koji ukazuju na dezorganizaciju misaonih procesa,
• za anksioznost su indikativni niski rezultati u subtestovima računanje, pamćenje i kodiranje, koji
ukazuju na nizak usmjereni koncentrirani napor,
• za psiho(socio)patiju su indikativni niski rezultati u subtestovima obaviještenost, razumijevanje i
redanje slika u kojima ispitanici iskazuju vlastite norme koje ukazuju na asocijalnost i
antisocijalnost.
Na osnovu provedene standardizacije Wechsler je mogao odrediti tok promjena prosječnog učinka
ispitanika u čitavom testu za period od 16 do 64 godina. Pokazalo se da se inteligencija ispitanika
razvija i u dobi između 20 i 34 godina, kada ispitanici postižu najviše rezultate odn. na vrhuncu su
svojih intelektualnih sposobnosti.
Uspoređivanjem krivulja prosječnog učinka u pojedinim subtestovima za različite dobne skupine

autor je uočio da:
(1) krivulja prosječnog učinka dobnih skupina na pojedinim subtestovima ima fazu uspona,
fazu platoa i fazu opadanja,
(2) krivulje se sve više razilaze na višim dobnim skupinama tako da je kod nekih subtestova
opadanje prosječnog učinka sa dobi ranije odn. brže a kod drugih kasnije, odn. sporije,
(3) opadanje inteligencije u funkciji dobi je diferencijalno: u cjelini, brže opada učinak na
verbalnim subtestovima a sporije na neverbalnim.
Opažena pojava je navela autora da zaključi:

1. da se generacijske razlike u inteligenciji ne odnose samo na količinu odn. kvantitetu, nego
se zbog mentalne deterioracije mijenja i struktura odn. kvaliteta inteligencije,
2. da je deterioracija ili propadanje inteligencije diferencijalno ta se stoga subtestovi WAISa mogu
podijeliti s obzirom na vremensku stabilnost odn. promjenu učinka ispitanika tokom
vremena u dvije skupine:
• subtestovi otporni na promjene odn. stabilni tokom vremena i
• subtestovi neotporni na promjene odn. nestabilni tokom vremena,
na temelju kojih zapažanja je koncipirao koeficijent mentalne ili intelektualne deterioracije QD
kao mjeru aktualne deterioracije inteligencije ispitanika koja omogućava određivanje stupnja
mentalne deterioracije putem samo jednog mjerenja.
QD se određuje sumiranjem rezultata na otpornim subtestovima: obaviještenost, shvaćanje,
dopunjavanje slika, sastavljanje predmeta i na neotpornim subtestovima: pamćenje, računanje,
sastavljanje kocki, šifriranje (svi su vremenski ograničeni) koji se rezultati uvrštavaju u formulu: QD
= [(suma rezultata na otpornim subtestovima)- (suma rezultata na neotpornim subtestovima)] x
100/(suma rezultata na otpornim subtestovima).
Dobiveni iznos QD se interpretira na slijedeći način:

• QD iznosa do 10% se smatra normalnim varijabilitetom i stoga se ne uzima u obzir pri donošenju
dijagnostičkog suda,
• QD veći od 20% (to je empirijski utvrđena granična kriterijska vrijednost) se uzima kao pokazatelj
mentalne deterioracije odn. opadanja i služi kao indikator trajnog gubitka intelektualnih sposobnosti
(uslijed mehaničke traume, infekcije ili organskog odn. fiziološkog poremećaja) ili privremenog
opadanja efikasnosti.
Nedostaci u koncepciji koeficijenta deterioracije su slijedeći:

(1) grupa neverbalnih testova je u cjelini podložnija padu učinka, pa se podjela subtestova na
otporne i neotporne izjednačila sa podjelom testova na verbalne i neverbalne, što bi imalo
slijedeće posljedice: (1) kod ispitanika koji su uspješniji na neverbalnim subtestovima pojava
deterioracije se ne bi mogla prepoznati jer bi se pod utjecajem deterioracije sume rezultata na
obim grupama subtestova izjednačile, i (2) ispitanici koji su uspješniji na verbalnim subtestovima
bi bili redovito artificijelno svrstani u intelektualno deteriorirane, koji je nedostatak ispravljen
izjednačavanjem broja verbalnih i neverbalnih testova u grupi otpornih i u grupi neotpornih
subtestova.
(2) nije nađeno zadovoljavajuće objašnjenje za negativne QD, koji se javljaju kod 50%
ispitanika koji se nedostatak ignorira preporukom da se negativni QD zanemaruje, kao da nije
uopće određivan,
(3) nije indikativan za etiologiju mentalne deterioracije odn. ne razlikuje deterioraciju uslijed
starenja od deterioracije uslijed moždanih oštećenja ili uslijed organskih poremećaja nego se
kao nalaz koristi samo za simptomatsku dijagno-stiku.
2.6.2. Psihodijagnostička procjena ličnosti

Za psihodijagnostičku procjenu ličnosti koristi se u kliničkoj psihologiji veći broj skala od kojih su
najpoznatije slijedeće skale koje su razvijene unutar kliničke psihologije:
(1) MMPI od Minnesota Multiphasic Personality Inventory i
(2) CSI, od Cornell Selectee Index,
a mogu se koristiti i skale koje su razvijene u području psihologije ličnosti kao što su EPI
Eysencka ili 16PF Cattella.
AD1. MMPI se sastoji iz 566 izjava kojima se procjenjuju interesi, navike, odnosi u obitelji,
somatske tegobe, stavovi, vjerovanja i ponašanja ispitanika, koja su indikativna za PPP, na koja
ispitanici odgovaraju sa DA/NE (točno/netočno).
MMPI kostruiran na osnovu kliničkih podataka od strane psihologa HATHAWAYa i psihijatra
McKINLEYa (tokom 30ih, Minnesota University) što je bila značajna inovacija, jer su testovi ličnosti
do tada bili konstruirani tako da su autori slijedili unaprijed zadani teorijski pristup, na osnovu
kojeg su derivirali čestice u skladu sa pretpostavkom da pojedina čestica mjeri neki teorijski
relevantan konstrukt.
Pri konstrukciji MMPI je korištena metoda kontrastnih kriterijskih grupa. Apriorno zadana pitanja
su naknadno grupirana u pojedine skale u skladu sa njihovom sposobnosti diskriminacije
odgovora kliničke i normalne grupe ispitanika, a ne na osnovu neke polazne teorije niti u skladu sa
njihovom facijalnom valjanošću. Na primjer, ako grupa depresivaca ima tendenciju da na česticu
“Često čitam krimi-priče.” odgovara drugačije nego grupa normalnih, ta čestica će se svrstati u skalu
depresivnosti.
Neke čestice koje diskriminiraju klinički i normalni uzorak ispitanika imaju očiglednu facijalnu valjanost,
a neke na prvi pogled nemaju manifestnu povezanost sa mjerenim oblikom PPP. Dakle, neka čestica
se može koristiti u mjerenju neke osobine čak i ako nije očigledno povezana sa mjerenom
osobinom odn. nema facijalnu valjanost, ali ima kriterijsku valjanost.
Budući da je korišteno 8 kliničkih grupa, dijagnosticiranih prema Kraepelinovom dijagnostičkom
nozografskom sistemu metodom kontrastnih kriterijskih grupa je dobiveno 8 kliničkih skala: za
depresivnost, hipomaniju, shizofreniju, paranoju, histeriju, hipohondriju, psihopatiju i psihasteniju koje
su dobile svoje akronimske i brojčane oznake.
Navednim kliničkim skalama su pridružene dvije dodatne kliničke skale: skala maskulinih/femininih
interesa i skala socijalne introverzije i četiri kontrolne skale ili “skale valjanosti”:
• L- (od lie) skala: procjenjuje tendenciju lažiranja odgovora u smjeru “lažno dobro” (disimulacija)
ili “lažno loše” (simulacija), budući da su mnoge čestice predstavljaju jasno odn. transparentno
priznanje poremećenog mišljenja ili emocija. Skala se sastoji iz tvrdnji koje ukazuju na minorne
slabosti i mane koje posjeduje skoro svatko od nas i koje spremno priznaje (npr. “Ponekad na
telefon odgovaram neljubazno.”). Ispitanici koji poriču takve tvrdnje mogu nijekati i tvrdnje koje
imaju mnogo ozbiljnije kliničke implikacije.
• F- (od frequency) skala: procjenjuje nepažljivost u davanju odgovora, davanje odgovora po
slučaju, poteškoće ispitanika u čitanju i razumijevanju tvrdnji i tendenciju simulacije (davanja
lažno loših odgovora odn. pretjerivanje u pritužbama). Skala se sastoji od čestica na koje potvrdni
odgovor daje 10 % i manje normalnih ispitanika.,
• K- (od correction) skala: procjenjuje defanzivnost, opreznost odn. nespremnost za
iskazivanje vlastitih stavova glede osjetljivih pitanja kako bi se ostavio povoljan dojam.
Skala se koristi kao faktor korekcije, pa se rezultati na kliničkim skalama koji bi mogli biti pod
utjecajem defanzivnosti umanjuju za vrijednost dobivenu na K-skali,
• ?- skala, odn. broj čestica na koje ispitanik nije dao odgovor.
MMPI je konstruiran i standardiziran pomoću usporedbe odgovora normalnih ispitanika, za što je

poslužio prigodan uzorak rođaka i posjetitelja pacijenata bolnice Svečilišta Minnesota, i
odgovora pažljivo selekcioniranih kliničkih grupa iste bolnice.
Sirovi rezultat ispitanika na pojedinoj skali je jednak broju “da” ili “ne” odgovora na tvrdnji koji
indiciraju na poremećaj. Sirovi rezultat se transformira u standardizirani rezultat koji se nalazi

na skali sa aritmetičkom sredinom od 50 i standardnom devijacijom od 10 bodova.
Standardizirani rezultat od 65 i više bodova na pojedinoj skali je klinički signifikantan.
Osim što se rezultati pojedinog ispitanika dobiveni na MMPIu se interpretiraju s obzirom na rezultate
na pojedinim skalama interpretiraju se i s obzirom na međusobni odnos rezultata na skalama
putem analize profila. Također, MMPI omogućava da se pojedine subskale koriste zasebno.
MMPI omogućava usporedbu profila odgovora ispitanika sa profilom odgovora koje su dali
ispitanici sa dijagnosticiranim PPP: sličnost u odgovorima odn. profilima ukazuje na sličnosti u
psihopatologiji, pa osoba koja ima patološki profil treba biti hospitalizirana.
Usporedba i interpretacija se vrši na osnovu fiksnih pravila danih u “atlasima” u kojima je uz
pojedini profil dana i deskripcija ispitanika koji imaju takav profil, na primjer, 2-7 profil se redovito
dobiva kod ispitanika koji traže psihološku pomoć i ukazuje na visoki rezultat dobiven na skali
2:depresivnost i skali 7:psihastenija ili, ako se koristi informatički program, na osnovu kumuliranih
profila prethodnih ispitanika pohranjenih u memoriji programa.
MMPI ne mjeri osobine ličnosti, ali pojedine skale odražavaju osobine ličnosti koje su povezane sa
pojedinom dijagnostičkom kategorijom. Na primjer, visoki rezultat na skali psihopatije ukazuje da
ispitanik ima natprosječan broj nekonformističkih stavova, i da može biti agresivan.
Slijedeći su nedostaci MMPIa:

(1) MMPI je razvijen na zastarjelom dijagnostičkom sistemu, pa dijagnostički sudovi dobiveni na
MMPIu nisu u potpunosti konsistentni sa dijagnozama koje predlažu najnovije verzije
DSMa,
(2) kliničke skale nisu čiste mjere dijagnostičkih kategorija odn. nisu nezavisne: mnoge od
skala su međusobno interkolerirane (GRAHAM, 1990),
(3) dijagnostika PPP je otežana ukoliko ispitanik pokazuje visoke rezultate na većem broju
kliničkih skala,
(4) visoki rezultat na validacijskim skalama nužno ne invalidira rezultate dobivene na
kliničkim skalama kod osoba sa psihotičnim poremećajima, kao što su shizofrenici,
(5) MMPI ima nisku dijagnostičku valjanost za PPP: klinički poremećeni ispitanici mogu
iskazivati niske rezultate, a klinički normalni visoke (GRAHAM, 1990),
(6) valjanost čitave skale određena je valjanošću dijagnostike kojom su određene kriterijske
grupe.
Zbog navedenih nedostataka daju se slijedeće preporuke za upotrebu MMPI:

(1) MMPI profil može ukazivati na dijagnozu ali se ona mora razmatrati u skladu sa ostalim
nalazima,
(2) MMPI se može koristiti radi dobivanja opće informacije o osobinama ličnosti ispitanika, a
ne radi dijagnoze per se.
Revizija MMPIa je nedavno sprovedena (BEN-PORATH i sur, 1991) i novi, revidirani inventar, nazvan
MMPI-2 ima slijedeće izmjene:
(1) sadrži dodatne skale procjene kojima se dobivaju informacije koje se nisu mogle dobiti
postojećim kliničkim skalama, a odnose se na specifične pritužbe pojedinca kao što su
anksioznost, problemi u familiji, problemi sa niskim samopoštovanjem i sl., čime se povećava
sposobnost testa da razlikuje pojedine dijagnostičke kategorije,
(2) sadrži dodatne skale valjanosti,
(3) restandardiziran je na nacionalnom uzorku od 2600 normalnih odraslih ispitanika, uključujući i
proporcionalan broj Afroamerikanaca (originalna normativna grupa bila je u cijelosti bjelačka),
(4) formulacija mnogih tvrdnji je osuvremenjena, a neke tvrdnje koje su ukazivale na običaje iz
30ih su izostavljene,

(5) konstruirana je nova verzija za adolescente.
AD2. CORNELL SELECTEE INDEX (CSI) WEIDERa i sur. (Cornell University, 1944) je nastao za
potrebe masovne armijske trijaže odn. lake i brze identifikacije PPP kod američkih regruta u
WW II, prema narudžbi Ministarstva obrane SADa, analogno svom prethodniku Personal Data Sheet-u
WOODWORTHa (1915) u WW I, koji se uz skalu za ispitivanje temperamenta GUILFORDa i
ZIMMERMANa (1910) smatra prvim upitnikom i pretečom testova za ispitivanje ličnosti.
Po svom formatu, CSI je klasičan psihometrijski upitnik: se sastoji se iz 100 pitanja koji se odnose
na simptome neadekvatne prilagodbe (forma CSI-N2):
• osjećaj straha i neadekvatno ponašanje (18),
• patološke reakcije depresivnosti (7),
• neurotičnost i anksioznost (7),
• psihosomatski neurocirkulatorni simptomi (5),
• patološke reakcije straha (8),
• ostali psihosomatski simptomi (15),
• hipohondrija i astenija (7),
• psihosomatski gastrointestinalni simptomi (11),
• pretjerana osjetljivost i sumnjičavost (6),
• psihopatski simptomi (16),
+ uvodno neutralno pitanje (kojih ima 1 ili 10, ovisno o verziji).
na koja pitanja ispitanici odgovaraju sa DA ili NE.
Pri odgovaranju, ispitanici čine slijedeće pogreške:

• preskakanje pitanja na koja im je teško odn. neugodno odgovoriti,
• davanje socijalno poželjnih odgovora,
• nasumično odgovaranje na pitanja.
Kao indikatori neprilagođenosti uzimaju se:

• stop-pitanja koja su “zvona za alarm” odn. koja, ukoliko ih ispitanik odgovori sa “DA”, ukazuju na
potrebu individualnog ispitivanja,
• ukupni testovni rezultat, koji se dobiva kao zbroj odgovora na koje je ispitanik odgovorio sa “DA”,
pri čemu je kritična granica koja ukazuje na postojanje PPP 19 bodova (MOMIROVI], 1964),
• rezultati na pojedinim faktorima, prema MOMIROVI] i KOVAČEVI] (1970), koji daju mjeru
intenziteta većeg broja neurotičkih tendencija: anksioznost, depresivnost, fobičnost,
hipohondričnost, hipresensitivnost, agresivnost, impulsivnost, paranoidnost, opsesivnost-
kompulsivnost, 3 forme somatske konverzije.
CSI nije predviđen za dijagnostiku težih PPP, nego samo za utvrđivanje neurot-skih
kontraindikacija kandidata za zanimanja i u vojsci i industriji te potrebe ispitanika za psihološkom
pomoći.
Forma CSI koja se naziva “medicinski CSI” se koristi kao pomoćno dijagnostičko sredstvo:
ispunjavaju ga pacijenti u čekaonici, a kada dođu na red kliničar bi intervjuom analizirao one žalbe koje
su u upitniku najviše isticane i one koje su najmalignije.

CSI se potvrdio kao korisno i valjano psihodijagnostičko trijažno sredstvo, posebno zbog
slijedećih osobina:
1. visoka diskriminativna valjanost: diferenciranje neurotičnosti i normalnosti pomoću CSI je
pouzdanije nego putem kliničkog intervjua: pogrešnih dijagnoza (dijagnosticiranih - bez PPP i
nedijagnosticiranih - sa PPP) ima, prema MOMIROVI]u (1964) oko 25%,
2. ekonomičnost:
• mogućnost individualne i grupne primjene,
• kratko trajanje: 10 - 20 min, tako da ukupno trajanje dijagnostičke procjene traje oko 30 minuta
po osobi,
• mogu ga primijeniti i korigirati i laici: za obradu rezultata postrebno je oko 10 minuta po
osobi,
3. prilagođenost širokom rasponu obrazovanja.
MOMIROVI] je (1964) standardizirao CSI na ispitanicima od 16 do 18 god., dobivši formu N4, u koju je
unio slijedeće izmjene:
1. faktorizacijom CSI je dobio 12 specifičnih faktora prvog reda i 3 faktora drugog reda, a
budući da svi faktori drugog reda imaju visoke korelacije sa jednim faktorom trećeg reda, taj
se treći faktor interpretira kao faktor generalnog neurotizma. Dobiveni faktori prvog reda
omogućuju finiju-multidimenzionalnu dijagnostiku, kao kod MMPI, ali je grublja dijagnostika
pouzdanija. ,
2. odbacio je stop-pitanja, umjesto kojih su uvedene dvije kontrolne skale, također po uzoru na
MMPI:
• lie- skala mjeri nesvjesnu tendenciju davanja socijalno poželjnih odgovora, odn. tendenciju ka
disimulaciji,
• F-skala mjeri odgovore koji se odnose na atipična ponašanja,
za koje skale postoji granični rezultat kod kojega se ukupni testovni rezultat odbacuje.
Osnovni prigovor CSIu se sastoji u slijedećem: umjeto pitanja i DA/NE odgovora, poželjnije je
koristiti tvrdnje i točno/netočno odgovore, čime se izbjegava mogućnost pojave dvostrukih
negacija.
2.6.3. Psihodijagnostička procjena organskih oštećenja

Kod moždanih organskih oštećenja tzv. “organiciteta” javljaju se disfunkcije odn. poremećaji slijedećih
psihičkih procesa:
• percepcije kao poremećaji perceptivne integracije koje nazivamo agnozije,
• pamćenja najčešće kao poremećaji zapamćivanja kojeg nazivamo anterogradna amnezija i
poremećaj dosjećanja kojeg nazivamo retrogradna amnezija,
• pažnje i koncentracije kao poremećaji u selekciji informacija i distraktivnost,
• govora kao poremećaji u verbalnoj recepciji i ekspresiji uz sačuvan govorni aparat koji se nazivaju
afazije,
• voljne motorike kao poremećaji naučenih voljnih pokreta uz sačuvanu motornu inervaciju koji se
nazivaju apraksije,
• ličnosti kao emocionalna labilnost, afektivna inkontinencija, impulzivnost, pad tolerancije na
frustraciju.
Uočava se da su na mozgovna oštećenja naročito osjetljive one funkcije:

• koje su integrativne odn. koje organiziraju i sintetiziraju informacije, zato što one angažiraju veći
broj kortikalnih i subkortikalnih struktura, te je dovoljno da se jedan dio kompleksne aktivnosti
prekine ili omete, pa da to ima utjecaja na funkciju u cjelini,
• koje su najdostupnije povredi, a to su upravo integrativne funkcije koje su lokalizirane pretežno u
kori velikog mozga, pa će npr. uslijed povrede glave prije stradati percepcija, govor ili pamćenje
nego nervna regulacija hranjenja, pijenja, krvnog tlaka, tjelesne temperature ili spavanja čiji su
centri smješteni u nižim moždanim strukturama.
Za utvrđivanje mozgovnih oštećenja se koriste slijedeći neverbalni testovi:

(1) Bender Gestalt vizuomotorni test (1938),
(2) Bentonov test vizualne retencije (1955)
(3) Wechslerov test pamćenja (40-ih odn. tokom WW II).
AD1. BENDER GESTALT VIZUOMOTORNI TEST (BGVT) je jedan od prvih neuropsiholoških testova
koji je bio osjetljiv na moždana oštećenja odn. koji je dobro diferencirao ispitanike s obzirom na stupanj
njihovog organskog oštećenja mozga. Sastoji se iz 9 jednostavnih geometrijskih crteža (uvodni
crtež “A”, koji se ne ocjenjuje i još 8 crteža), koji su preuzeti od WERTHEIMERA (1923), a koji se
odnose na gestalt principe percepcije i koji se ispitaniku eksponiraju pojedinačno određenim
redoslijedom.
Osnovne dobre strane testa su:

1. utemeljenost na principima gestalt psihologije:
• percepcija je cjelovita, a ta cjelovitost je određena zakonima gestalta, pri čemu su dijelovi cjeline
hijerarhijski podređeni konfiguraciji,
• percepcija je strukturirana nadsumativna cjelina, odn. nije samo suma osjeta,
• percepcija se zasniva na određenim principima, koje reprezentiraju pojedini crteži, npr. prvi
crtež reprezentira princip blizine,
• razvoj percepcije djeteta je fiziološki zasnovan i ide u smjeru percipiranja podražaja u
strukturama i zahvaćanja sve većih cjelina: tako npr. percepcija sebe polazi od neizdiferenciranog
“ja” i razvija se ka sve većoj diferencijaciji i organizaciji cjeline do formiranja geštalta “sheme tijela”,
• razvoj percepcije i okulomotorne kordinacije može regresirati, kada dolazi do razgradnje višeg
geštalta i vraćanje na geštalt nižeg reda u slučaju (1) normalne regresije, kod involutivnih procesa ili
(2) psihopatološke regresije, što omogućava da se svaki PPP može definirati stupnjem regresije,
2. vremenska ekonomičnost u primjeni testa i obradi podataka.
Crteže koji su pred njim ispitanik treba gledajući ih reproducirati odn. iscrtati na uspravno
postavljen bijeli list papira formata A4, pri čemu nije potreban savršeni uradak. Vrijeme rada je
neograničeno, a obično traje 8 do 10 minuta. Na pitanja ispitanika kako treba crtati treba odgovarati
kratko: “precrtajte što vidite”. Ispitanik se ne smije služiti geometrijskim pomagalima, ali može koristiti
gumicu. Perseveracija odn. vraćanje na prethodne crteže nije zabranjena. Papir na kojem crta ispitanik
ne smije rotirati.
Ispitivač ocjenjuje vjernost reprodukcije tako da registrira broj i vrste pogreški u odnosu na original i
u odnosu na očekivanu kvalitetu reprodukcije u skladu sa dobi i obrazovanju ispitanika. Pri
kvalitativnoj analizi uratka u testu, uzimaju se u obzir slijedeće pogreške:
• rotacija crteža, proizvoljni smještaj crteža na papiru,
• distorzija odn. deformacija u obliku,
• komparativna disproporcija u veličini pojedinih crteža,
• raspored odn. konfiguracija crteža,
koje trebaju ukazati na postojanje regresije, njen stupanj i srodnost sa nekim kliničkim sindromom.
Broj grešaka ukazuje linearno na organsku i/ili funkcionalnu patologiju: što je veći broj pogrešaka veća
su organska oštećenja mozga.
Ukupni testovni rezultat se dobiva zbrajanjem broja pogrešaka koje je ispitanik učinio u pojedinoj
reprodukciji te se transformira na skalu z-vrijednosti.
Na učinak u testu ne utječu:

• spol ispitanika: učinak muških i ženskih ispitanika se ne razlikuje,
• dob ispitanika: u rasponu od 15 - 50 godina,
• inteligencija ispitanika ali samo u rasponu od 90 do 110 bdv,
• sposobnost crtanja,
a slabiji učinak je redovito prisutan:
• kod mentalno defektnih ispitanika,
• kod manje obrazovanih ispitanika,
• kod slabije prilagođenih ispitanika.
Test dobro grupno diferencira (ne nužno i individualno; postoji mogućnost značajne pogreške u
individualnoj dijagnozi) normalne od neurotičnih i psihotičnih: prosječni broj pogrešaka u
precrtavanju je do 50 za normalne, do 68 za neurotične, a do 82 za psihotičare. Test također dobro
diferencira normalnu i mentalo defektnu djecu, kao i normalnu od šizofrenu. Test ima visoku
pouzdanost rtt = 0,70, a koeficijent prognostičke valjanosti za stupanj mozgovnog oštećenja izražen
kao point-biserijalni koeficijent korelacije (korišten zbog dihotomije pacijent - nepacijent) iznosi 0,74.
Osnovni nedostaci testa su:

• test nije standardiziran, a obrada rezultata je kvalitativna,
• identificirana regresija nije etiološki specifična odn. testovni podaci ne mogu ukazati na
najvjerojatniji razlog regresije,
• velik broj ispitanika sa mozgovnim oštećenjima crta zadovoljavajuće reprodukcije (BIEGLER
i EHRENFRUTH, 1981), što dovodi do nedijagnosti-ciranja onih koji imaju organska oštećenja.
Osim za dijagnostiku organskih poremećaja mozga, BGVT se koristi za utvrđivanje funkcionalnih

poremećaja, određivanje inteligencije, procjenu stupnja grafomotoričke zrelosti, praćenje efeketa
elektrokonvulzivne terapije...
AD2. BENTONOV TEST VIZUALNE RETENCIJE (BTVR) jedan je od najprimjenjivanijih tehnika za

dijagnostiku moždanih oštećenja. Služi za ispitivanje stupnja razvijenosti sposobnosti
neposrednog i odloženog pamćenja vizualnih/neverbalnih grafički prezentiranih sadržaja, ali i
sposobnosti vizualne percepcije i grafomotorne reprodukcije.

BTVR sa sastoji iz tri paralelne forme (C, D i E) od po 10 sukcesivnih zadataka, koji se nalaze svaki
na svom listu. Svaki zadatak se sastoji iz tri jednostavna geometrijska crteža (likova) različite
složenosti, veličine i položaja: oni veći se nazivaju glavnima, a oni manji perifernima. Zadatak
ispitanika je da nakon pažljivog promatranja podražajnog lista tokom eksponiranja u trajanju od 10
sekundi (C) ili 5 sekundi (D i E) i nakon uklanjanja podražaja po sjećanju što točnije reproducira
podražaj na poseban papir uz neograničeno vrijeme crtanja. Uz treću seriju podražaja se koristi
odgođena reprodukcija: nakon promatranja se daje pauza od 15 sekundi između uklanjanja slike i
početka reprodukcije. BTVR se može primijeniti kao i BGVT, kada ispitanici samo precrtavaju likove,
ali pritom ispitanik nema mogućnosti brisanja i korekcije svog uratka.
Uradak u testu se korigira odn. ocjenjuje i analizira kvantitativno prema broju točnih reprodukcija i
kvalitativno prema frekvenciji, vrsti i rasporedu pogrešaka u reprodukciji koje nisu sve jednake
dijagnostičke težine i koje mogu biti:
• pogreška izostavljanja ili dodavanja detalja u crtežu,
• pogreška iskrivljavanja odn. distorzije,
• pogreška perseveracije likova iz prethodnog zadatka,
• pogreška premještanja i zamjene pojedinih likova,
• pogreška rotacije u ravnini i prostoru za po 45°, 90° ili180°,
• pogreška veličine i proporcije.
Neke vrste grešaka su nespecifične: sreću se kod neobrazovanih, loše moitiviranih, anksioznih i
agravirajućih (koji nastoje prikazati svoje stanje težim nego što jest). Na učinak ispitanika, osim
navedenog utječe i inteligencija i dob: učinak rapidno raste sa dobi ispitanika, ali se za starije ispitanike
koriste blaže norme učinka.
Za dijagnozu organskog oštećenja mozga odn. kortikalnih disfunkcija, posebno disfunkcija pamćenja,
indikativne su odn. patognomične slijedeće pogreške:
• ponovljeno izostavljanje perifernog odn. najmanjeg crteža,
• rotacije, posebno reprodukcija “u ogledalu”,
• neadekvatna relativna veličina, u odnosu na ostale crteže,
• značajno smanjen kvalitet uratka kada se vrijeme eksponiranja skrati na 5 sekundi.
Slijedeći su nedostaci BTVR:

• zadaci su laki, pa se ne mogu smatrati mjerilom snage sposobnosti vizualne retencije,
• zadacima se ne može odvojeno procijeniti sačuvanost odn. stanje vizualne percepcije, vizuale
kratkoročne retencije i grafomotorne reprodukcije,
• neuspjeh u testu je teško interpretirati,
pa se test koristi samo kao trijažno sredstvo i treba se dopuniti drugim kliničkim i laboratorijskim
neuropsihološkim podacima.
WECHSLEROV TEST PAMĆENJA (WTP) je test čija je namjena gruba trijažna dijagnostika
disfunkcija u pamćenju, koje ne moraju nužno biti organske etimologije koja ima za cilj ukazati
na eventualnu potrebu daljeg neurospihološkog testiranja. Također služi za testiranje pamćenja
ispitanika koji se tuže na smetnje pamćenja: zaboravljivost ili nemogućnost učenja.
Test predstavlja pokušaj da se konstruira test pamćenja na istim konstrukcijskim principima na
kojima je konstruiran test inteligencije WB odn. WAIS: pamćenje se definira kao agregat
sposobnosti, koje treba ispitivati omnibus baterijom testova, za koju treba prirediti uzrasne norme i iz
koje je moguće izvesti globalni indeks kvocijent pamćenja QM.
WTP je konstruiran kao kompilacija tada postojećih instrumenata za testiranje pamćenja koji su
imali potvđenu teorijsku i praktičnu valjanost. Sastoji se iz slijedećih sedam subtestova kojima se
ispituje verbalno i neverbalno neposredno pamćenje i pamćenje sa odloženom reprodukcijom:
(1) opća obaviještenost: identičan je subtestu obaviještenost iz WB,
(2) orjentacija u prostoru i vremenu: ispitanik treba izreći osnovne podatke o sebi i okolini,
snižena orjentacija je prisutna kod neurotičara i psihotičara,
(3) mentalna kontrola: ispitanik treba brojati dvadeset brojeva unazad zadanog, izreći abecedu,
napamet računati jednostavne aritmetičke zadatke i sl. u kojem zadatku ne uspijevaju anksiozni
i perfekcionisti,
(4) pamćenje brojeva: identičan je subtestu pamćenja iz WB,
(5) logičko pamćenje: ispitanik treba reproducirati kratke logičke priče o nekom događaju,
(6) asocijativno pamćenje: ispitanik treba nakon učenja (tri čitanja) metodom anticipacije
reproducirati drugi član para asociraih riječi, nakon eksponiranja prvog člana para, pri čemu
parovi riječi variraju po težini odn. konformnosti asocijacija, a ima ih 10
(7) vizuelna reprodukcija: ispitanik treba po sjećanju reproducirati crtanjem predložak koji mu je
prezentiran u trajanju od 10 sekundi,
pri čemu se ne analiziraju parcijalni standardni rezultati na svakom subtestu, nego se koristi samo
ukupni testovni rezultat.
WTP je standardiziran na američkom uzorku od 200 ispitanika dobi od 25 godina (uzrasne norme
za starije ispitanike dobivene su dobnim korekcijama).
Test ima dvije paralelne forme, koje omogućuju retest nakon tretmana. WTP se koristi i za praćenje
efekata elektrokonvulzivne terapije odn. njenog utjecaja na pamćenje.
Osnovna prednost testa je jednostavnost i ekonomičnost primjene te nepostojanje sličnog ili boljeg
instrumenta.
Osnovni nedostataci WTPa su:

• zaobilazi pitanje faktorske strukture pamćenja,
• rezultati ispitanika u WTPu visoko koreliraju sa rezultatima u WB/WAIS, u rasponu od 0,70-
0,80, što osporava smisao njihove zasebne primjene.

2.7. KLINIČKA PROGNOZA
PROGNOZA
2.7.1. Uloga prognoze u u kliničkoj
kliničkoj psihologiji
Prognoza ili predviđanje je postupak kojim se procjenjuju rezultati jedne varijable, koja se naziva
kriterijska ili prognozirana varijabla, na osnovu poznavanja rezultata u jednoj ili više drugih
varijabli, koje nazivamo prediktorskim varijablama.
Prognoza u psihologiji je postupak kojim se predviđa neko buduće:

• psihofizičko stanje npr., u kliničkoj psihologiji predviđanje toka razvoja i ishoda nekog
psihopatološkog poremećaja na osnovi sadašnje dijagnostičke slike i anamneze,
• ponašanje npr. u forenzičkoj psihologiji predviđanje čestine i vrste budućeg delikventnog
ponašanja i /ili efekata resocijalizacije maloljetne osobe,
• postignuće npr. u psihologiji rada predviđanje uspjeha u zanimanju,
koja se prognoza izvodi na temelju jednog ili većeg broja sadašnjih i/ili prošlih indikatora koji se
odnose na:
• životnu povijest pojedinca,
• aktualno psihofizičko stanje i ponašanje pojedinca,
• rezultate u testovima sposobnosti i upitnicima ličnosti.
VRSTE PROGNOZE razlikujemo prema slijedećim kriterijima:

1. prema broju ispitanika razlikuje se:
• individualna prognoza: koja se odnosi samo na jednog ispitanika, na primjer: prognoza razvoja
alkoholne karijere maloljetne osobe,
• grupna prognoza: koja se odnosi na grupu više ili manje homogenih ispitanika, na primjer:
prognoza djelovanja grupne terapije na interakcije članova terapijske zajednice,
2. prema vremenskoj udaljenosti kriterija razlikuje se:

• dijagnoza, kada se prognozira vremenski bliski kriterij, na primjer, dijagnoza depresivnosti na
osnovu rezultata u Beckovom inventaru depresivnosti,
• predikcija, kada se prognozira vremenski udaljeniji kriterij, na primjer: prognoza neurotskog
ponašanja vojnika u borbenoj situaciji na osnovu rezultata na EPI dobivenog pri selekciji za
profesionalni vojni sastav,
3. prema načinu objedinjavanja prediktorskih podataka u konačni prognostički sud razlikuje se:
• statistička prognoza kod koje se koristi statistički algoritam, koji je utvrđen prethodnim
istraživanjima, na primjer: određivanje rizika za razvoj delikventne karijere maloljetnog ovisnika na
osnovu prognostičkih tablica,
• klinička prognoza, kod koje se koristi subjektivno vrednovanje, na primjer: donošenje sintetičkog
suda o bolničkoj prilagodbi prezaštićenog djeteta, nakon kliničkog intervjua sa djetetom i njegovim
roditeljima pri dolasku u bolnicu.
U kliničkoj psihologiji su češće od ostalih vrsta individualna prognoza, dijagnoza i klinička

prognoza.

2.7.2. Odnos kliničke i statističke prognoze
Klinička i statistička prognoza se razlikuju u slijedećem:
(1) klinička prognoza je kvalitativna te subjektivna i implicitna odn. zavisna od kliničara,
nestandardizirana odn. neformalizirana i holistička, a statistička prognoza kvantitativna,
objektivna, zasnovana na eksplicitnim pravilima, standardizirana i analitička,
(2) klinička predikcija se vrši na osnovu većeg broja kategorija pojava, sa manjim
frekvencijama pojavljivanja, a statistička se vrši na osnovu manjeg broja kategorija
pojava, sa većim frekvencijama pojavljivanja, što proizlazi iz načina prikupljanja podataka
(koji je kod kliničke predikcije frontalan, a kod statističke ciljan) i iz vrste podataka koji se
prikupljaju,
(3) klinička prognoza je podesnija za vremenski bliski kriterij, a statistička za vremenski
udaljen kriterij,
(4) klinička prognoza je podesnija za predviđanje specifičnih oblika ponašanja, a statistička
za predviđanje općih oblika ponašanja,
(5) klinička predikcija je sekvencijalna, jer se sastoji iz serije kratkoročnih predviđanja
neposredno uslovljenim prethodnim predviđanjima, a statistička nesekvencijalna jer uključuje
samo jedno predviđanje,
(6) valjanost kliničke predikcije ovisi o kliničaru, a valjanost statističke ovisi o valjanosti
prognostičkog algoritma koja je utvrđena prethodnim istraži-vanjima.
2.7.3. Glavni efekti kliničke prognoze

Glavni efekti kliničke prognoze nakon njenog saopćavanja mogu biti:
• individualni ili grupni: danoj prognozi se nastoji prilagoditi pojedinac ili grupa na koje se prognoza
odnosi, putem prihvaćanja činjenica i poduzimanja promjena u ponašanju, ili reagirajući
obrambenim mehanizmima kao što je negacija saopćenog. Na primjer: (a) individualna prognoza
kliničara upućena ovisniku od alkohola da ako nastavi piti može očekivati ozbiljne poremećaje
percepcije u vidu halucinacija dovodi kod pojedinca do promjene u čestini uzimanja alkohola ili do
odluke da će se podvrgnuti liječenju ili do negacije prognoze putem izgovora “to se meni ne može
desiti”, (b) grupna prognoza vojnog psihologa upućena zapovjedniku vojne postrojbe da se kod
dijela pojedinaca u postrojbi mogu očekivati neprilagođene neurotičke reakcije u stresnoj situaciji
borbenog djelovanja, dovodi do zamjene rizičnih vojnika borbeno spremnijima.
• socijalni: prognozi se nastoji prilagoditi socijalna okolina, najčešće radna okolina ili porodica
pojedinca kojemu je prognoza data. Na primjer: (a) nakon što je uposleniku tzv. zaštitnih radionica
koje upošljavaju subnormalne, prognoziran skroman radni učinak, on se raspoređuje na ona radna
mjesta koja neće biti usko grlo u proizvodnji, (b) nakon što je roditeljima saopćeno da će njihovo još
nerođeno dijete imati Downov sindrom, oni se odlučuju na pobačaj ili se odlučuju na porod, pritom
smanjujući vlastita očekivanja glede budućih postignuća tog djeteta.
• institucionalni: prognozi se prilagođavaju institucije socijalne i zdravstvene zaštite. Na primjer: (a)
maloljetna osoba kojoj je prognozirana karijera agresivnog ponašanja i delikvencije prijavljuje se
centru za socijalni rad na čijem području je njeno stalno prebivalište radi poduzimanja
odgovarajućih mjera kao što je npr. obiteljska terapija, (b) djetetu kojem je zbog nepovoljnih uvjeta
poroda, kao što je hipoksija, prognoziran visok rizik od neuroloških poremećaja, ono se kao
“neurorizično” podvrgava dvogodišnjem ambulantnom praćenju u posebnoj ustanovi.

2.7.4. Odreñivanje
Odreñivanje uspješnosti predikcije
Zato što je kriterijska varijabla uvijek pod utjecajem velikog broja činilaca koje sve nije moguće
predvidjeti i obuhvatiti prediktorima, psihologijska prognoza je stohastička, e ne deterministička, pa se
uz prognozu uvijek veže određena pogreška koja utječe na uspješnost prognoze.
Uspješnost prognoze je mjera koja ukazuje sa kojom točnošću ili koliko često se ostvaruje
predviđanje proizašlo iz nekog prognostičkog postupka.
Postoje dvije mjere uspješnosti prognoze kvantitativnog - dimenzionalnog kriterija:

• standardna pogreška prognoze je inverzna mjera uspješnosti prognoze: to je standardna
devijacija razlika između prognoziranih i realno dobivenih vrijednosti u kriteriju odn.
standardna devijacija pogrešaka prognoze, a njena veličina se procjenjuje pomoću izraza: sy⋅⋅x
2 1/2
= sy (1 - r xy) , gdje je sy standardna devijacija kriterijske varijable, a rxy koeficijent korelacije
između kriterija i prediktora,
• efikasnost prognoze je direktna mjera uspješnosti prognoze: to je postotak smanjenja
pogreške predviđanja na osnovu prognostičkog postupka u odnosu na veličinu pogreške
koja bi postojala na osnovu predviđanja na slijepo odn. na osnovu slučaja/pogađanja, bez
korištenja prognostičkog postupka, a određuje se iz izraza E = 100 [1 - (1 - r xy) ], gdje je rxy
2 1/2
koeficijent korelacije između kriterija i prediktora odn. koeficijent prognostičke valjanosti prediktora.
Kod predviđanja kvalitativnog - kategorijalnog kriterija, kakav je slučaj čest u kliničkoj psihologiji,
uspješnost prognoze se izračunava kao postotak povećanja točnih predviđanja putem nekog
prognostičkog postupka u odnosu na postotak vjerojatnosti točnih predviđanja na osnovi
slučaja odn. bez primjene prognostičkog postupka (prema PETZ, 1992).
Na primjer, ukoliko putem kliničke prognoze kliničar prognozira da će se od 200 ispitanika sa blagim
poremećajima ličnosti kod njih 40 (20%) razviti paranoidni poremećaj ličnosti, a razvije se kod njih 30
(kod njih 15%), znači da postotak točnih predviđanja iznosi 15%, a pogrešnih predviđanja 5%.
Budući da je vjerojatnost točnih predviđanja na osnovu slučaja za poremećaje ličnosti 10 % (prema
DSM-IV postoji 10 vrsta poremećaja ličnosti, uz pretpostavku da su poremećaji ličnosti jednako česti)
uspješnost prognoze odn. postotak povećanja točnih predviđanja u odnosu na vjerojatnost predviđanja
na osnovi slučaja iznosi 15% - 10 % = 5%.

2.8. VALIDACIJA KLINIČKE
KLINIČKE METODE
Valjanost kliničke metode odn. kliničkih mjernih instrumenta i postupaka može se utvrditi odn.
procijeniti:
a) APRIORNO, putem (a1) pojavne (facijalne) valjanosti: procjenom reakcija ispitanika na pojedinu
metodu i njihove spremnosti na suradnju, na primjer: kako ispitanik reagira na metode
kompjuterske samoprocjene koja se uvodi u kliničku bateriju i (a2) sadržajne valjanosti:
sistematskom logičkom analizom čestica testa ili subtestova baterije, glede njihove indikativnosti i
reprezentativnosti za predmet mjerenja, na primjer: da li klinička baterija sadrži sve subtestove
potrebne za temeljitu eksploraciju kognitivnog statusa ispitanika,
b) EMPIRIJSKI, pri čemu se utvrđuje (b1) teorijska (konstruktna) valjanost: u kojoj mjeri neki
mjerni postupak mjeri neku hipotetsku osobinu ili konstrukt i (b2) praktična (pragmatička)
valjanost: u kojoj je mjeri mjerni postupak dijagnostički valjan, prognostički valjan i diskriminativan.
Unutar teorijske valjanosti se određuje:

• (b11) faktorska valjanost: u kojoj mjeri je neki mjerni postupak faktorski kompleksan, na primjer:
novu kliničku bateriju primijenimo na većem broju npr. anksioznih ispitanika i faktorski je
analiziramo,
• (b12) kongruentna valjanost: u kojoj mjeri rezultati novog mjernog postupka koreliraju sa
rezultatima dobivenim na ranije konstruiranom, dobro poznatom postupku, npr. rezultate na upitniku
depresivnosti kojeg smo sami konstruirali uspoređujemo sa rezultatima na Beck-ovom inventaru
depresivnosti, za istu skupinu ispitanika ili sa nekim teorijskim modelom,
• (b13) konvergentna valjanost: u kojoj mjeri rezultati mjerenja neke osobine dobiveni jednom
metodom koreliraju sa rezultatima mjerenja iste osobine dobivenim drugom metodom, na primjer:
koreliramo rezultate koje dobivamo putem samoprocjena i putem skala procjene,
• (b14) diskriminantna valjanost: u kojoj mjeri rezultati mjerenja različitih osobina dobiveni sličnim
metodama međusobno koreliraju,
• (b15) konkurentna valjanost: kao kriterij valjanosti testa koristimo grupnu pripadnosti odn. uzorke
koji se po nekoj osobini značajno razlikuju, a koji se nazivaju kontrastne grupe, na primjer: putem
nove vrste neuropsihološkog testa utvrđujemo psihomotoriku osoba sa i bez infektivne traume
mozga.
Unutar praktične valjanosti se određuje:

• (b21) dijagnostička valjanost: u kojoj je mjeri test prediktivan za neki vremenski bliski kriterij, na
primjer: u kojoj mjeri WAIS pokazuje sadašnju inteligenciju ispitanika,
• (b22) prediktivna valjanost: u kojoj mjeri je rezultat na testu ili skali prediktivan za neki vremenski
udaljeni kriterij na primjer: u kojoj se mjeri putem rezultata na EPI pri selekciji za profesionalni vojni
sastav može predvidjeti neurotsko ponašanje ispitanika u borbenoj situaciji i
• (b23) diskriminativna valjanost: u kojoj mjeri neki mjerni postupak diskriminira ispitanike prema
nekoj osobini, na primjer: u kojoj mjeri Q-sort tehnika razlikuje anksiozne od normalnih.
Unutar dijagnostičke valjanosti može se kao kriterij valjanosti koristiti interni konsenzus: koreliranje
pojedinih subtestova baterije ili koreliranje čestice testa sa ukupnim testovnim rezultatom ili eksterni
konsenzus: slaganje dijagnoze postavljene na osnovu rezultata u testu sa nezavisnim dijagnozama
grupe stručnjaka. Budući da se psihijatri sami sa sobom slažu u nekoj dijagnozi 10-40%, odn. nisko su
pouzdani, ni eksterni konsenzus nije pouzdan kriterij, ali boljih kriterija nema.
Dijagnostičku valjanost dijagnostičara utvrđuje se uspoređivanjem dijagnoze koju je dao kliničar sa
dijagnozom koja proizlazi iz rezultata objektivnog mjernog instrumenta kao što je to test.

Procjena opravdanosti uključivanja neke metode u dijagnostičku bateriju zasniva se na tome koliko
ona povećava točnost dijagnoze koja se postiže bez nje na osnovu postojeće baterije koji se problem
naziva problem diferencijalne valjanosti.
Pri procjeni validnosti kliničkog pristupa treba imati u vidu da:

(1) validnost, kao metrijska karakteristika ovisi o uzorku na kojemu je utvrđena,
(2) različite metode, zbog prirode podataka koji se tim metodama dobivaju, validiraju na
različit način odn. prema različitim kriterijima valjanosti,
(3) validnost kliničkog pristupa u cjelini ne određuje validnost svake metode ponaosob odn.
sintetička valjanost baterije je nadsumativna, što potvrđuje činjenica da jedna dijagnostička
metoda može imati za sebe veliku validnost, ali uključivanje te metode u kliničku bateriju ne
mora obavezno poboljšati dijagnostičku valjanost te baterije odn. neka druga metoda sa manjim
koeficijentom valjanosti može u većoj mjeri poboljšati ukupnu (sintetičku) valjanost te baterije.

3. DOPRINOSI KOGNITIVNOG PRISTUPA KLINIČKOJ
PSIHOLOGIJI
3.1.OSNOVNI PROBLEMI
3.1.1. Problem vjerodostojnosti samoiskaza

Kvaliteta odn. točnost-istinitost-vjerodostojnost i potpunost samoiskaza o vlastitom ponašanju i
doživljavanju je veoma niska odn. ograničena, pogotovo pri opisivanju prošlih doživljaja odn.
mentalnih stanja i emocija koji nisu u potpunosti pod svjesnom kontrolom.
Već verbalizacija jednostavne motorne vještine koja je pod svjesnom kontrolom, kao što je to npr.
vožnja bicikla, predstavlja za većinu ljudi poteškoću, a u kliničkoj psihologiji se traže mnogo
zahtjevniji iskazi, koji se ne odnose samo na opise događaja, već pretežno na opise doživljaja.
BROADBENT (1984) je uvježbavao ispitanike da pomoću kompjutera u tvornici kontroliraju rad
kompleksnih strojeva. U različitim fazama uvježbavanja je tražio od ispitanika da verbaliziraju svoj
napredak. Pokazalo se da iako je napredak o vještini prisutan, ispitanici nisu u stanju opisati u
čemu se sastoji taj napredak: verbalni iskaz o vlastitom procesu rada se ne poboljšava. Tek
kada su ispitanicima dodatno dane detaljne verbalne instrukcije kako radi pojedini dio proizvodnog
procesa kojim upravljaju, njihov verbalni iskaz se poboljšao.
Vjerodostojnost samoiskaza je ograničena zbog slijedećih nenamjernih sistematskih grešaka:

(1) ljudi iznose interpretaciju i opravdanja svoga ponašanja te vjerovanja i očekivanja, a ne
opis stvarnih uzroka i toka svoga ponašanja,
(2) ljudi nisu svjesni svih različitih utjecaja okoline na njihovo ponašanje, pogotovo kod
kompleksnih međuljudskih odnosa koji sadrže mnogo relevantnih i irelevantnih odn. distraktivnih
podražaja,
(3) postoji optimizam pamćenja, odn. bolje se pamte ugodni od neugodnih prošlih podražaja odn.
doživljaja,
(4) kod nejasnih situacija iskaz se zasniva samo na salijentnim podražajima.
Navedeno potvrđuje “fenomen pasivnog promatrača” kojeg su eksperimentalno potvdili LATANE i

DARLEY (1972): vjerojatnost da će netko priskočiti u pomoć unesrećenoj osobi to je manja što
je veći broj ljudi koji promatraju situaciju. Kada se ispitanike pitalo zašto nisu priskočili u
pomoć nitko ne navodi eksperimentalno potvđenu činjenicu i pravi uzrok nepomaganja:
prisustvo većeg broja ljudi odn. da su bili sami da bi pomogli, već se koriste interpretacije: “bio
sam u šoku” ili “nisam znao kako”.
Vjerodostojnost samoiskaza ispituje se utvrđivanjem konzistencije verbalnog iskaza o ponašanju i
samog ponašanja (prošlog i budućeg), koja pokazuju da što je detaljniji verbalni iskaz i
introspekcija, to je manja njegova konzistencija sa budućim ili prošlim ponašanjem.
WILSON (1984) je koristio dvije grupe studenata pri čemu:

• ispitanici u grupi A procjenjuju svoje buduće ponašanje: da li će ostati u emocionalnoj vezi sa istom
osobom u daljnjih godinu dana, a
• ispitanici u grupi B osim navedenog još i introspektivno procjenjuju zadovoljstvo odnosom odn.
partnerom (u socijalnom, emocionalnom i seksualnom smislu).

Praćenje parova je pokazalo se da što je više introspekcije (grupa B), to je manja konzistencija
verbalnog iskaza i ponašanja u budućnosti. Nalaz se tumači činjenicom da pri introspekciji ljudi
koriste osobne interpretacije i rijetko prepoznaju prave uzroke ponašanja pa čine pogrešne
uzročne atribucije.
Točnost samoiskaza je veća:

• kada se verbalno iskazuje o ciljevima, planovima i namjerama u budućnosti odn. o
kontroliranom ponašanju usmjerenom ka postizanju ciljeva. Osvještavanje cilja pomaže ljudima da
se fleksibilno prilagođavaju i izabiru strategije koje su najefikasnije odn. najvjerojatnije dovode do
cilja.
• kada se ljude nagrađuje za točnost i za veću usmjerenost na činjenice nego na dojmove.
• kada se traži iskaz o nedavnim odn. vremenski bliskim događajima i/ili doživljajima.
3.1.2. Problem svjesnog/nesvjesnog doživljavanja

Prema psihoanalinitčkom pristupu, nesvjesni internalni procesi su potencijalno dostupni
svijesti, a prema kognitivnom oni nisu dostupni, jer su uključeni u registraciju, prijenos,
transformaciju i skladištenje podražaja, a svijesti su dostupni samo produkti tih procesa.
Kod nesvjesnih odn. subliminalnih eksternalnih podražaja, postavlja se pitanje da li ljudi registriraju
takve podražaje, odn. da li dolazi do doživljaja podražaja kojih doživljaja ljudi nisu potpuno
svjesni.
Slijedeći nalazi idu u prilog subliminalne percepcije:

• ROLLMAN (1972) prezentira ispitanicima svjetlosne podražaje u vidu krugova različitih boja
u subliminalnim, liminalnim i supraliminalnim intenzi-tetima i traži iskaz o tome da li su ih
vidjeli i koje su boje. Kada ispitanik odgovori da doživljajno nema podražaja, pita ga se za
boju tog subliminalnog podražaja. Pokazalo se da je broj točnih odgovora na taj upit
statistički značajno veći nego kod slučajnog pogađanja. Dakle, ispodpražni podražaji se
registriraju.
• MARCEL je (1983) pokazao da da ispitanici registriraju i značenje subliminalnog podražaja, a
ne samo njegove fizikalne karakteristike. U provedenom eksperimentu autor je tahitoskopski
prezentirao odn. eksponirao grupe slova i tražio od ispitanika da odgovore da li su te slova
činila smislenu riječ i koju riječ. Mjeri se leksičko vrijeme odlučivanja, odn. vrijeme koje je
potrebno ispitaniku da prepozna riječ. Pokazalo se da ukoliko je supraliminalnom podražaju
(npr. ”kvadrat”) prethodio po značenju slični subliminalni (npr. “četverokut”), smanjuje se
leksičko vrijeme odlučivanja.
• Elektrofiziološka istraživanja pokazuju da se evocirani potencijali registriraju i za subliminalne
taktilne podražaje, dakle da postoje elektrofiziološke promjene iako nema svjesnog doživljaja
podražaja.
• Istraživanja u području teorije detekcije signala su pokazala de je osjetljivost senzornih sistema
kontinuirana, odn. da ne postoji dihotomija doživljava-nje/nedoživljavanje podražaja
• Verbalizacija neke naučene motorne vještine je redovito manjkava jer se samo na osnovu danih
verbalnih uputa ona ne može naučiti. Navedeno ukazuje da pojedinac nema uvid u sve ono što
doživljava tokom učenja vještine, pa ne može to ni verbalizirati, ali ta nemogućnost ne utječe na
izvođenje te vještine.
• Laboratorijska istraživanja SILVERMANa (1983) osim što potvrđuju postojanje represije, također
pokazuju da se subliminalni podražaji doživljavaju, nesvjesno procesiraju i djeluju na doživljavanje i
ponašanje. Autor je koristio metodu subliminalne vizualne psihodinamske aktivacije prezentirajući
ispitanicima sa PPP (depresivcima i shizofrenima) tahitoskopski u 4 ms vulgarne slike i riječi
koji su prema psihoanalizi kritični odn. provokativni sadržaji za “nesvjesno”. Kod svih
ispitanika je došlo do pogoršavanja stanja: shizofreničari su iskazali povećanje količine

patoloških oblika mišljenja i patološkog neverbalnog ponašanja, dok su depresivci intenzivirali
negativna raspoloženja kojim PPP su se branili od dolaska provokativnih informacija u svijest.
Kasnije je putem supraliminalne percepcije dobiven isti nalaz, što je potvrdilo prethodni nalaz.
Slijedeća je kritika navedenog istraživanja: (1) nije se uspjelo replicirati, (2) prezentirani neugodni
subliminalni i supraliminalni podražaji i kod normalnih ispitanika imaju emocionalni naboj i izazivaju
burne reakcije, (3) neugodna emocionalna reakcija se dobiva i za druge neugodne podražaje, a ne
samo za one koji su provokativni za “nesvjesno”.
3.1.3. Problem automatskih i kontroliranih procesa

Problem automatskih i kontroliranih procesa se odnosi na pitanje koji su automatski odn. nesvjesni
kognitivni procesi procesiranja informacija, a koji su kontrolirani odn. svjesni te u kojem
stupnju je ponašanje svjesno kontrolirano, a u kojem stupnju je pod utjecajem faktora kojih
pojedinac nije svjestan.
Kontrolirani procesi su:

• fleksibilni i adaptibilni odn. prilagodljivi različitim novim situacijama,
• zahtjevaju hotimičnu odn. aktivnu pažnju, koja ima ograničeni kapacitet procesiranja informacija
i stoga uključuje selekciju informacija,
• aktiviraju se ili preusmjeravaju intenzivnim, novim i/ili nejasnim podražajima.
Automatski procesi su:

• relativno nefleksibilni, brzi i stereotipni,
• zahtijevaju nehotimičnu odn. habitualnu minimalnu pažnju,
• primjenjuju se u dobro poznatim situacijama, kada se aktiviraju nenamjerno, a prekidaju se odn.
inhibiraju svjesnim usmjeravanjem pažnje.
Automatski odn. nesvjesni i kontrolirani odn. svjesni kognitivni procesi procesiranja informacija postoje
u području:
(1) percepcije: što pokazuju istraživanja o subliminalnoj percepciji i o selektivnoj percepciji,
(2) pažnje: što pokazauju istraživanja kapaciteta pažnje i “što je to?” fenomena,
(3) pamćenja: što pokazuju istraživanja električne stimulacije kore velikog mozga putem koje se
mogu nesistematski evocirati svi sadržaji koji su ikada svjesno registrirani i pohranjeni u
pamćenju,
(4) mišljenja: što pokazuje npr. Beckova koncepciji selektivne apstrakcije pri čemu nesvjesna
usmjerenost na negativne aspekte situacije blokira apstrakciju pozitivnih.
Združeno djelovanje percepcije i mišljenja u automatskom procesiranju informacija ilustrira se nalazom

da se više slobodnih asocijacija daje na riječ koja je prezentirana subliminalno, nego na riječ
koja je prezentirana kao supraliminalni podražaj. Kod svjesnog procesiranja informacija je, dakle
uži raspon slobodnih asocijacija, što se tumači time da kada je uspostavljena perceptivna hipoteza
pojedinac ne registrira asocijacije koje su disonantne toj hipotezi.
U području ponašanja se mogu identificirati dva oblika ponašanja:

• kontrolirano ponašanje, od strane podražaja iz okoline i od strane svjesnih kognitivnih procesa a
može se obrazložiti bližim i daljim ciljevima i
• nekontrolirano ponašanje, od strane podražaja iz okoline i od strane nesvjesnih kognitivnih
procesa, bazira se na davno stečenom prošlom iskustvu i ne da se obrazložiti odn. verbalizirati,

pri čemu se postavlja pitanje: u kojoj mjeri je naše ponašanje uvjetovano svjesnim kognitivnim
procesima, a u kojoj mjeri nesvjesnim kognitivnim procesima?
Razlika između kontroliranog i nekontroliranog ponašanja potvrđena je u pokusima EKMANa (1985)
koji je ispitivao facijalnu mikroekspresiju kod emocija: ljudi su u stanju kontrolirati facijalnu
ekspresiju, ali teško mogu tome prilagoditi i ostale neverbalne znakove (npr. položaj tijela), pa
njihov nesklad ukazuje na glumljenu emociju. Nadalje, automatski procesi uključeni u spontanu
facijalnu ekspresiju aktiviraju određene mišiće lica, a svjesni kontrolirani procesi uključeni u namjernu
odn. “namještenu” facijalnu ekspresiju aktiviraju neke druge mišiće. Dakle, dio mišića lica je pod
kontrolom svjesnih procesa, a dio je pod kontrolom nesvjesnih procesa.
3.1.4. Usporedba nesvjesnog kao kognitivnog

kognitivnog i kao psihoanalitičkog koncepta
Nesvjesno je:
• u kognitivnj psihologiji: ni na koji način nije dostupno svijesti,
• u psihoanalizi: potencijalno dostupno svijesti.
Usporedba dvaju tumačenja nesvjesnog iznijet će se za pojavu poteškoća pri dosjećanju

neugodnih doživljaja odn. traumatskih iskustava iz djetinjstva:
• FREUD tumači navedenu pojavu tzv. “potiskivanjem” odn. represijom: pojedinac potiskuje
traumatsko iskustvo odn. doživljaje u nesvjesno i štiti se anksioznošću od izlaska tog
iskustva iz nesvjesnog u svjesno. Tog iskustva se pojedinac u odrasloj dobi može sjetiti odn.
može ga osvjestiti kroz analizu snova, slobodne asocijacije i analizu parapraksisa čime se ujedno
uklanja njegova anksioznost.
• Kognitivna psihologija tumači opisanu pojavu utjecajem snažnih emocija anksioznosti i straha
na kogniciju, pa dolazi do upamćivanja pogrešnih i nepotpunih informacija. Osim toga, radi
se o “učenju ovisnom o stanju”, pa bi zaboravljeni doživljaj trebalo reproducirati u stanju u kojem je
naučen. Ispitivanja su pokazala da se ljudi najbolje dosjećaju onih sadržaja u raspoloženju u kojem
su bili prilikom zapamćivanja tih sadržaja.
FREUDov konceptu represije podržavaju nalazi o perceptivnoj obrani, koja može biti alternativno
tumačenje opisane pojave. Perceptivna obrana predstavlja tendenciju da osoba teže percipira one
sadržaje koji su emocionalno neugodno obojeni čime “se brani” od njihovog dolaska u svijest
(POSTMAN, BRUNER i McGINNIES, 1947), što je suprotan proces od represije: kod represije se
osoba “brani “ da prethodno zapamćene informacije iz pamćenja dođu u svijest, a kod perceptivne
obrane se osoba “brani” da informacije iz okoline dopru do svijesti.
Perceptivna obrana se demonstrira prezentacijom podražaja među kojima ima i onih “kritičnih” koji se
teže prepoznavaju jer za njihovo prepoznavanje:
• trebaju veći intenziteti podražaja, odn. veći je intenzitet praga prepoznavanja, što je potvrđeno
metodom subliminalnog podraživanja: podražaj treba biti većeg intenziteta da bi ga prepoznali oni
ispitanici kojima je taj podražaj anksiogen,
• treba duža ekspozicija podražaja, odn. produžuje se vrijeme perceptivne rekognicije što je
potvrđeno metodom tahitoskopskog podraživanja: ukoliko se zadaju kritične riječi ili slike, same ili
zamaskirane drugim riječima odn. slikama, podražaj će duže gledati do prepoznavanja oni ispitanici
kojima je sadržaj podražaja anksiogen.
DIXON je (1960) potvrdio perceptivnu obranu u eksperimentu u kojem je emocionalno negativno

obojene sadržaje prezentirao na periferiju vidnog polja jednog oka, a emocionalno pozitivno
obojene sadržaje na periferiju vidnog polja drugog oka. Binokularno je mjerio apsolutni limen za
svjetlosne podražaje. Potvrđeno je postojanje perceptivne obrane nalazom da je prezentiranje
emocionalno negativnog sadržaja lijevom oku dovelo do povećanja vidnog praga odn.
smanjenja osjetljivosti desnog oka, do čega ne dolazi ako su oba periferna podražaja emocionalno
neutralna.
3.2. KOGNITIVNE TEORIJE
TEORIJE EMOCIJA
3.2.1. SCHACHTER/SINGERova (1962) teorija atribucije fiziološkog

fiziološkog uzbuñenja
SCHACHTER-SINGERova (1962) atribucijska, dvofaktorska ili “jukebox” teorija emocija uzima u obzir
ono što nisu uzele u obzir prethodne teorije: interpretaciju tjelesnih promjena koje nastaju
percepcijom nekog podražaja.
Prema SCHACHTER/SINGERovoj (1962) dvofaktorskoj teoriji emocija, emocio-nalni doživljaj

pojedinca je zajednička funkcija odn. predstavlja interakciju (produkt) dvaju faktora:
1. perifernog fiziološkog uzbuđenja (arousala) koje je nespecifično jer ne sadrži specifične
znakove za prepoznavanje emocije,
2. kognitivnog imenovanja (interpretacije) tog uzbuđenja kada je izvor tog uzbuđenja nepoznat,
putem opažanja socijalne okoline kojoj se pojedinac nalazi odn. putem uspoređivanja sa drugim
osobama, tj. putem znakova percipiranih i interpretiranih iz konteksta u kojemu se fiziološko
uzbuđenje javlja, čime uzbuđenje dobiva identitet one emocije koju izražava osoba koja se opaža.
Iz navedene postavke se mogu izvesti slijedeća predviđanja:

(1) ukoliko je pojedinac fiziološki uzbuđen, a ne zna zašto je uzbuđen, nastojat će
interpretirati to uzbuđenje putem događaja koji se zbivaju u okolini u momentu
uzbuđenosti: student koji je opazio pojačano kucanje svoga srca će to interpretirati kao znak
vlastite zabrinutosti, a ne kao simptom svoje neispavanosti, budući da su i kolege s kojima je u
društvu uzbuđeni i zabrinuti zbog nadolazećeg ispita,
(2) ukoliko je pojedinac fiziološki uzbuđen, a zna zašto je uzbuđen, neće nastojati
interpretirati to uzbuđenje: student koji je istrčao kilometarsku stazu, i opazio ubrzano kucanje
svoga srca neće nastojati interpretirati to uzbuđenje niti će ga pripisati emociji,
(3) ukoliko pojedinac nije fiziološki uzbuđen, interpretacija nekog događaja kao
emocionalno uzbuđujućeg neće dovesti do autentične emocije.
Navedena predviđanja autori su potvrdili u eksperimentu u kojem manipuliraju sa dvije navedene

varijable slijedećim redoslijedom:
(1) svim ispitanicima daju lažnu uputu da se na njima ispituje utjecaj injekcije vitamina imena
“Suproxin” na vizualnu percepciju,
(2) svim ispitanicima ubrizgavaju epinefrin, koji dovodi do povećane aktivnosti simpatikusa odn.
do fiziološkog uzbuđenja, koje je tipično za snažni emocionalni doživljaj,
(3) (a) ispitanicima u grupi A je ispravno rečeno da nakon injekcije mogu očekivati fiziološko
uzbuđenje kao simptome djelovanja injekcije (pojačano lupanje srca, ubrzano disanje,
crvenjenje, tresenje ruku), (b) ispitanicima u grupi B nije ništa rečeno o simptomima odn.
efektima djelovanja injekcije koje mogu očekivati i (c) ispitanicima u grupi C je pogrešno
rečeno da nakon injekcije mogu očekivati simptome djelovanja injekcije koji se neće pojaviti
(“stopala će Vam postati neosjetljiva”),
(4) ispitanicima u kontrolnoj grupi je dana placebo injekcija koja ne dovodi do fizioloških promjena,
i nije im ništa rečeno o simptomima djelovanja injekcije,
(5) dok ispitanici u društvu pomoćnog eksperimentatora individualno čekaju u čekaonici na
nastavak ispitivanja pomoćni eksperimentator se ponaša radosno odn. euforično (radi
aviončiće od papira, baca kuglice zgužvanog papira u koš, smije se...). ili ljutito odn. bijesno
(prilikom ispunjavanja upitnika sa uvredljivim pitanjima npr. “sa koliko muškaraca je vaša majka
imala spolne odnose prije nego je upoznala vašeg oca”... uvrijeđeno se mrgodi, prijeti i
prigovara, da bi na kraju poderao upitnik i ljutito napustio čekaonicu).

Autori su kao mjeru emocionalnog izražavanja ispitanika koristili procjene sličnosti ponašanja
ispitanika sa ponašanjem pomoćnog eksperimentatora, promatrajući ih kroz poluprozirno staklo, a
kao mjeru emocionalnog doživljaja ispitanika samoopis emocionalnog doživljaja ispitanika u
čekaonici koji je tražen u posteksperimentalnom intervjuu.
Analizom dobivenih rezultata se pokazalo da su ispitanici kojima nije bila ponuđena interpretacija
uzroka vlastite fiziološke pobuđenosti (iz grupe B) imali potrebu da interpretiraju svoju
fiziološku pobuđenost putem opažanja socijalne okoline odn. putem uspoređivanja sa drugim
osobama tako:
• da su se ponašali u skladu sa ponašanjem pomoćnog eksperimentatora, dok su ispitanici u
drugim grupama bili relativno indiferentni na ponašanje pomoćnog eksperimentatora i nisu
to ponašanje podražavali,
• da su u većoj mjeri iskazivali da doživljavaju emociju u kojoj je bio pomoćni eksperimentator
u odnosu na ispitanike drugih grupa,
pa proizlazi da su ispitanici u ostalim grupama bili više pod utjecajem očekivanja stvorenog uputom
nego pod utjecajem ponašanja pomoćnog eksperimentatora, pa nisu imali potrebu da interpretiraju
svoju fiziološku pobuđenost.
Slijedeće su kritike navedene teorije:

(1) VALINS je (1966) doveo u pitanje nužnost fiziološkog uzbuđenja da bi došlo do emocije
pokazujući da je dovoljno da osoba samo percipra ili misli da je uzbuđena (npr. putem
lažnog feedbacka), pa da dođe do pojave emocio-nalnog doživljaja. U eksperimentu koji je
proveo muški ispitanici su bili priključeni na elektrode koje su trebale registrirati i reproducirati
kucanje njihovog srca, a kao podražaj su poslužile fotografije atraktivnih djevojaka iz Playboya.
Ispitanici su trebali izabrati fotografije koje su im se najviše sviđale. Pokazalo se, da su
ispitanici pretežno izabirali one fotografije kod kojih je prezentirana lažirana
(manipulirana) viša frekvencija otkucaja srca iako do stvarne promjene frekvencije nije došlo.
(2) teoriju, prema MARSHALLu i ZIMBARDOu (1979), invalidira nemogućnost replikacije
istraživanja Schachtera i Singera (1962) na osnovu kojeg istraživanja je postavljena,
(3) znakovi fiziološkog uzbuđenja trebaju vremena da se pojave i razviju, a atribucija tog
uzbuđenja često nastupa prije nego se oni u potpunosti manifestiraju,
(4) ispitanici sa prekidom leđne moždine na vratnom dijelu koji ne dobivaju informacije o
svom fiziološkom uzbuđenju ipak doživljavaju pojedinu emociju.
Osim što kognitivni procesi djeluju na emocije i emocije djeluju na kognitivne procese što pokazuje
“učenje (odn. pamćenje i dosjećanje) ovisno o (emocio-nalnom) stanju” i dirigirane asocijacije
kod mišljenja: dirigirane asocijacije kod ljudi u negativnom raspoloženju sadrže više negativnih
(neugodnih) asocijacija nego kod ljudi koji su u pozitivnom raspoloženju, što bi mogli nazvati “mišljenje
ovisno o emocionalnom stanju”.

3.2.2. WEINERova teorija atribucije emocija
Teorija je sveobuhvatna, jer se su u njoj obuhvaćeni:
A) ANTECEDENTI I ATRIBUTI
WEINER i FRIEZE su (1971) polazeći od Kelleyevog model kovarijance proveli eksperiment sa
54 kombinacije antecedentnih informacija u atribucijskim dilemama sa slijedećim varijablama odn.
antecedentnim informacijama:
• distinktivnost ponašanja na tri razine,
• konzistencija ponašanja na tri razine,
• konsenzus ponašanja na tri razine i
• ishod ponašanja na dvije razine: uspjeh/neuspjeh u nekom zadatku.
Zadatak ispitanika je da odrede stupanj u kojem se ponašanje može atribuirati sa 4 osnovna

uzroka uspjeha/neuspjeha u nekom zadatku, a to su slijedeći atributi:
• sposobnost,
• zalaganje,
• težina zadatka i
• sreća.
Ustanovljeno je koje informacije dovode do atribucije pojedinih uzroka:

- sposobnost se kao atribut koristi kada se opaža:
• visoka konzistencija ponašanja: pojedinac koji uvijek uspješno rješava zadatke je sposoban,
• niski konsenzus ponašanja: pojedinac koji jedini rješava zadatak kojeg drugi ne uspijevaju riješiti je
sposoban,
- zalaganje se kao atribut koristi kada se opaža:
• niska konzistencija ponašanja: pojedinac koji čas uspijeva, čas ne uspijeva u zadatku se trudi
sporadično,
• niski konsenzus ponašanja: pojedinac koji jedini rješava zadatak kojeg drugi ne uspijevaju riješiti se
posebno trudi,
- težina zadatka se kao atribut koristi uz opaženu:
• visoku konzistenciju ponašanja: pojedinac koji ne rješava zadatke, dobiva stalno teške zadatke,
• visok ili niski konsenzus ponašanja: zadatak je težak ako ga mnogi nisu riješili, a lagan ako su ga
riješili mnogi,
- sreća se kao atribut koristi uz opaženu:
• nisku konzistenciju ponašanja: pojedinac koji sporadično uspijeva u zadatku, ima sreće u
rješavanju.
WEINER je navedena 4 osnovna uzroka smjestio na dvije odn. tri dimenzije:

A) lokus (mjesto) atribucije kauzalnosti: internalnost = u osobi samoj, eksternalnost = u situaciji.
Lokus kauzalnosti WEINER je kao dimenziju kauzalnosti preuzeo od HEIDERa (1958) i ROTTERa
(1966). ,
B) stabilnost/nestabilnost kauzalnog atributa u vremenu,
C) kasnije je, zbog nedovoljnosti tih dimenzija da obuhvate sve uzroke uveo i treću dimenziju:
kontrolabilnost koja ukazuje na to u kojoj mjeri je ishod pojedinog zadatka podložan
(samo)kontroli pojedinca (npr. u kockanju i u igrama na sreću je mogućnost utjecaja na ishod
zadatka odn. kontrola zadatka ograničena ili minimalna).
Navedene dimenzije su međusobno ortogonalne i definiraju slijedeće atribute:

• sposobnost je internalan, nekontrolabilan i stabilan uzrok, jer ovisi pretežno o inteligenciji,
• raspoloženje je internalan, nekontrolabilan i nestabilan uzrok, jer ovisi situaciji i ne može se
kontrolirati,
• tipično zalaganje (tipičan dnevni učinak u pripremi za zadatak, npr. učenje u trajanju od 5 sati) je
internalan, kontrolabilan i stabilan uzrok,
• trenutno zalaganje (npr. učenje čitave noći pred ispit) je internalan, kontrolabilan i nestabilan
uzrok,
• težina zadatka je eksternalan, nekontrolabilan (ne može se u toku rješavanja pro-mijeniti) i stabilan
uzrok,
• sreća je eksternalni, nekontrolabilan i nestabilan uzrok,
• nastavnikova "osobna formula" je eksternalan, nekontrolabilan i stabilan uzrok,
• trenutna pomoć drugih je eksernalan, kontrolabilan i nestabilan uzrok (npr. kolega može pomoći u
pripremi ispita, ali to ne mora ponoviti).
B) KONZEKVENTI
Kao konzekventi atribuiranja se razmatraju motivacija: motivacija za postizanjem u prvom redu,
očekivanja postignuća, emocije i ponašanje.
Pojedinci koji uspjeh atribuiraju vlastitoj sposobnosti i zalaganju, a neuspjeh nedovoljnom
zalaganju imaju izraženiji motiv za postizanjem. Pojedinci koji vlastiti neuspjeh pripisuju nedostatku
sposobnosti imaju nizak motiv za postizanjem. Nije jasno kako ti pojedinci atribuiraju uspjeh, jer su
nalazi neodređeni.
Očekivanje odn. subjektivna vjerojatnost uspjeha/neuspjeha u budućem zadatku je primarno pod
utjecajem dimenzije percipirane stabilnosti/nestabilnosti uzroka uspjeha/ne-uspjeha u
prethodnom zadatku: očekuje se da se stabilni uzroci ponavljaju u budućnosti, a da se ne ponavljaju
nestabilni uzroci.
Na primjer, ako očekujem da prođem, a padnem na ispitu:

• i ishod pripišem stabilnom uzroku (sposobnosti ili težini zadatka), povećat će se očekivanje istog
takovog ishoda u budućem zadatku, odn. smanjit će se očekivanje uspjeha uz pojavu emocije
beznadežnosti,
• i ishod prethodnog zadatka pripišem nestabilnom uzroku (kao što je sreća ili raspoloženje), tada
takva atribucija nema utjecaj na moje očekivanje ishoda u budućem zadatku: jednostavno ću
ponoviti prethodni zadatak, očekujući da nestabilni uzroci neće biti prisutni i da ću uspjeti.
Emocije (afektivne reakcije) mogu biti:

a) nezavisne od atribiuranja (atributa) uzroka ponašanja: one emocije koje ovise o ishodu:
• sreća (zadovoljstvo) u slučaju uspjeha, ili općenito pozitivna ugodna čuvstva u slučaju uspjeha
odn. pozitivnih posljedica,
• uznemirenost (nezadovoljstvo) u slučaju neuspjeha,
najčešće su bazične-generalne i javljaju se nakon procjene uspjeha/neuspjeha u zadatku.
b) zavisne od atribuiranja (atributa) uzroka ponašanja:

• samopouzdanje/samopoštovanje (ponos), ako se uspjeh atribuira internalno: sposobnošću,
• krivnja ili srdžba zbog neuspjeha, ako se atribuira internalnim, ali kontrolabilnim faktorom:
nedovoljnim zalaganjem,
• stid ili samosažaljenje, zbog neuspjeha, ako se atribuira internalnim, ali nekontrolabilnim
faktorom: sposobnošću (odn. nedostatkom sposobnosti)
• iznenađenje, ako se uspjeh atribuira srećom,
• zahvalnost, ako se uspjeh pripiše pomoći koju su drugi pružili i
najčešće s kompleksne-specifične i javljaju se nakon primarnog atribuiranja uspjeha /neuspjeha
putem ponovnog sekundarnog atribuiranja uspjeha/neu-spjeha ili putem atribuiranja bazičnih
emocija proizašlih iz primarnog atribuiranja uspjeha/neuspjeha. Na primjer, sreća se javlja uz
pozitivne posjedice nekog ponašanja, a ponos ako se uspjeh atribuira internalno: sposobnošću ili ako
se pozitivna emocija sreće atribuira internalno: ponosan sam jer sam svojom sposobnošću osigurao
svoju sreću.
Emocije zavisne od atribuiranja uspjeha/neuspjeha vezane su uz dimenziju lokusa kauzalnosti i uz
dimenziju kontrolabilnosti i javljaju se razvojno veoma rano, već kod 5-6 godišnje djece.
Ponašanje u budućnosti koje zavisi od atribuiranja (pripisanog uzroka) ponašanja u sadašnjosti može
biti:
• vlastito ponašanje, s obzirom na to kako smo sami atribuirali vlastito ponašanje i
• ponašanje drugih prema nama, s obzirom na to kako su oni atribuirali naše ponašanje.
Vlastito ponašanje zajednički određuju očekivanja o ishodima budućeg zadatka i emocije vezane
uz ishod prethodnog zadatka koji utječu na vjerojatnost pojavljivanja određenog ponašanja pri
rješavanju budućeg zadatka. Budući zadatak se izvodi sa više uspjeha ako mu prethode visoka
očekivanja i pozitivne emocije.
Ponašanje drugih prema nama ovisi o tome čemu su oni pripisali naše ponašanje na dimenziji
mogućnosti kontrole: ukoliko su naš neuspjeh pripisali nekontroljivim uzrocima, odnose se prema
nama blagonaklono (i eventualno pružaju pomoć), a ukoliko su naš neuspjeh pripisali uzrocima koje
smo sami mogli kontrolirati, javlja se ljutnja i izostaje pomoć. Na primjer: profesori su veoma zahtjevni
prema studentima koji su očigledno sposobni, a pokazuju loš učinak, kauzalno zaključujući da se nisu
dovoljno trudili.
Na opisani način se dimenzija kontrolabilnosti koristi u procjeni da li drugoj osobi treba pružiti pomoć.
3.2.3. Lazarusova kognitivna teorija emocija

LAZARUS (1989, 1991a) smatra da je emocija kompleksna psihofiziološka reakcija koja proizlazi
iz interakcije (a) kognitivne procjene podražaja odn. situacije (primarna procjena) i (b)
kognitivne procjene predstojeće transakcije između pojedinca i okoline (sekundarna procjena),
u svrhu součavanja sa podražajem (događajem, situacijom, problemom) odn. u svrhu adaptacije na
okolinu.
Navedene procjene ovise o:

• karakteristikama podražaja: zahtjevnost, neizbježnost, (ne)jasnoća,
• psihološkim karakteristikama pojedinca: hijerarhija vrijednosti, ciljevi, vje-rovanja, očekivanja,
samopoštovanje, osjećaj kontrole,
• sociokulturalnim faktorima: norme, vrijednosti i uloge.
i određuju kvantitet (intenzitet) i kvalitet (vrstu) emocije koja iz njih proizlazi.

PRIMARNA PROCJENA predstavlja percepciju siutuacije uz pridavanje značenja podražaju iz okoline
kroz procjenu pojedinca o relevantnosti (važnosti) podražaja za njegovu dobrobit, odn. kroz
procjenu da li je podražaj za pojedinca s obzirom na svoje posljedice pozitivan (ugodan), negativan
(neugodan) ili neutralan.
SEKUNDARNA PROCJENA predstavlja procjenu predstojeće transakcije pojedinca i okoline odn.

osobnih i okolinskih izvora (potencijala, mehanizama) koji služe pojedincu za adekvatno
suočavanje sa percipiranim podražajem, koje suočavanje može biti:
1. usmjereno na emocije izazvane nekim podražajem,
2. usmjereno na podražaj koji dovodi do emocije,
što također utječe na kvantitet (intenzitet) i kvalitet (vrstu) emocija.
Na primjer, ako se primarnom procjenom neka osoba interpretira kao prijeteća, što dovodi do
negativne emocije straha, suočavanje može biti (1) usmjereno na emocije: poricanje opasnosti ili
reinterpretacija emocija, ili (2) usmjereno na podražaj: agresivno ponašanje prema toj osobi ili
izbjegavanje te osobe.
S obzirom na primarnu i sekundarnu procjenu emocija prema ugodnosti može biti:

• vrlo neugodna: ako se podražaj procijeni kao negativan, a potencijali za suočavanje minimalni
odn. neadekvatni,
• neugodna: ako se podražaj procijeni kao negativan, a potencijali za suočavanje optimalni odn.
adekvatni,
• ugodna: ako se podražaj procijeni kao pozitivan, a potencijali za suočavanje optimalni i
• vrlo ugodna: ako se podražaj procijeni kao pozitivan, a potencijali za suočavanje maksimalni.
Lazarusova teorija emocija je proizašla iz autorovog psihološkog modela stresa, stoga ima
poteškoća u tumačenju nastanka pozitivnih emocija, kod kojih gotovo da nema potrebe za
suočavanjem odn. kod kojih je potreba za prilagodbom manja u odnosu na negativne emocije.
Opisana teorijska koncepcija značajna je za kliničku psihologiju jer osim što efikasno tumači
psihološki stres ukazuje da su emocije pojedinca pod utjecajem i onoga što misli i onoga što čini,
te se mogu promijeniti djelovanjem na kogniciju ili prakticiranjem određenog ponašanja.

3.3.TEORIJE ATRIBUCIJE
ATRIBUCIJE
3.3.1. Uvod u teorije atribucije
Srž socijalne percepcije čini proces atribucijskog zaključivanja kojim se nekom ponašanju ili nekom
događaju pripisuju neki uzroci ili se pojedincu pripisuju neke osobine koji navodno dovode do
određenog ponašanja.
Teorije atribucije pokušavaju odgovoriti na pitanje kako odn. na koji način, putem kojih kognitivnih
procesa pojedinac zaključuje:
• o dispozicionim atributima drugih ljudi odn. o njihovim latentnim osobinama na osnovu
percepcije njihovog manifestnog ponašanja, koje zaključivanje nazivamo dispoziciona
heteroatribucija, a izražava se pitanjem “kakav je netko?”,
• o kauzalnim atributima drugih ljudi i socjalnih događaja odn. o uzrocima ponašanja drugih ljudi
i o uzrocima socijalnih događaja, na osnovu percepcije manifestnog ponašanja ljudi koje
zaključivanje nazivamo kauzalna heteroatribucija, ili imputacije kauzalnosti a izražava se pitanjem
“zašto se netko ponaša tako kako se ponaša?” ili “zašto se neka grupa ponaša tako kako se
ponaša?”,
• o vlastitim dispozicionim i kauzalnim atributima odn. vlastitim latentnim osobinama i uzrocima
vlastitog ponašanja na osnovu percepcije vlastitog manifestnog ponašanja, koje zaključivanje
nazivamo dispoziciona i kauzalna autoatribucija, a izražava se pitanjima “kakva sam ja osoba?”
i “zašto se ponašam tako kako se ponašam?”.
te se nastoje ispitati faktori koji na atribuciju utječu.
Donošenje takvih zaključaka ima adaptativnu funkciju jer se njima ponašanju pripisuju stabilne
dispozicije ili uzroci pa buduće ponašanje postaje predvidljivo čime se omogućava kontrola
vjerojatnosti pojavljivanja tog ponašanja u smjeru postizanja ciljeva.
Atribucijsko zakjučivanje koje može biti:

1. spontano, brzo-trenutačno, automatsko, nesvjesno, kada pojedinac ima dovoljno informacija koje
mu omogućavaju efikasno zaključivanje. Takve atribucije neopravdano ne provjeravamo, vjerujući u
svoju “intuiciju”.,
2. namjerno, polagano, svjesno u situacijama:
• kada je pojedinac iznenađen ili ugrožen iznenadnim, nejasnim ili negativnim događajem
odn. situacijom koji potkopavaju njegova vjerovanja i očekivanja i/ili dovode do gubitka
samokontrole odn. kontrole nad situacijom,
• kada vlastiti stavovi, vjerovanja i mišljenja imaju slabu podršku drugih osoba iz
socijalne okoline i/ili ih socijalna okolina smatra neprikladnim,
• kada su informacije o nekom pitanju važnog za pojedinca nedovoljne i/ili
neadekvatne, odn.malobrojne i/ili neodređene,
• kada pojedinac upozna tuđe iskustvo koje smanjuje njegovu sigurnost u sebe,
pa pojedinac počinje tražiti dodatne informacije kako bi objasnio što se događa i validirao to
objašnjenje. Tako, na primjer, totalno ignoriranje od strane prijatelja dovodi do dugotrajnije i svjesnije
analize nego očekivani topli pozdrav.
Atribuiranje je posebno prisutno uz pojavu negativnih, nego uz pojavu pozitivnih podražaja: na
primjer, ljudi koji postanu oduzeti nakon saobraćajne nesreće, ili koji su oboljeli od raka traže
objašnjenje svoga stanja (premda su kod bolesti atribucije najčešće netočne jer ljudi kao medicinski
laici ne poznaju dovoljno svoju bolest) vše nego ljudi koji su dobili na lotu ili roditelji koji su dobili dijete.

Informacije na kojima se zasniva socijalna percepcija i koje dovode do atribuiranja nazivaju se
antecedentni uvjeti nekog ponašanja, i to su informacije koje znamo:
• o ranijem ponašanju, motivaciji, stavovima ciljnog pojedinca ili grupe,
• o situacionim uvjetima aktualnog ponašanja ciljnog pojedinca ili grupe.
Konzekventi su posljedice do kojih dovodi proces atribucije u mišljenju, emocijama i ponašanju. Na

primjer, različita autoatribucija emocija dovodi do različitih emocionalnih stanja, a različita
heteroatribucija postignuća dovodi do različitih očekivanja.
Isto ponašanje možemo različito atribuirati, ovisno o našem poznavanju antecedenata, a

različite atribucije dovest će do različitih konzekvenata.
Kauzalne i dispozicione atribucije mogu biti:

• identifikacijske, kod kojih dolazi do kategorizacije i imenovanja (identifikacije, etiketiranja) vlastitog
iskustva, u skladu sa svojim znanjem,
• moralne, koje se odnose na moralno suđenje: npr. pojedinac smatra da je zaslužio kaznu
optužujući sebe za nemoralno ponašanje i,
• autoreprezentacijske, kada pretpostavljeni uzroci osobnih iskustva podržavaju vlastitu sliku o sebi,
pri čemu se atribucije često donose uz visok stupanj uvjerenja u njihovu točnost, što ne mora
odgovarati stvarnosti, pogotovo ako se zasnivaju na pogrešnim antecedentima.
Moralne atribucije kojima pojedinac optužuje sebe i smatra da je sam zaslužio nesreću zbog vlastitog
nemoralnog ponašanja imaju teže efekte od vulnerabilnih kauzalnih atribucija kada pojedinac
neuspjeh pripisuje nedostatku vlastitih sposobnosti. Depresija i anksioznost proizašli iz moralnih
atribucija se teže tretiraju jer depresivne osobe koje su u svom životu nemoralno postupale smatraju
da su depresiju i/ili anksioznost zaslužile svojim ponašanjem.
3.3.2. Kauzalne atribucije

U području kauzalnih atribucija treba posvetiti pažnju doprinosima HEIDERa, i KELLEYa te ROTTERa
te WEINERa.
Prema HEIDERu (1958) lokus kauzalnosti odn. ono što uzrokuje neko ponašanje neke osobe može
biti:
• internalni-stabilan, u osobi samoj, a čine ga: (a1) motivacija osobe odn. uloženi trud i (a2)
sposobnost osobe de izvede određeno ponašanje. Na primjer: mogu biti sposoban da riješim
domaći zadatak iz matematike, ali sam bez motivacije, pa zadatak ostavljam neriješenog. Obrnuto,
mogu imati motivacije da riješim taj zadatak, ali ne i sposobnosti, pa zadatak opet ostaje neriješen.
• eksternalni-nestabilan, izvan osobe odn. iz okoline, kojeg čine okolinski (situacioni) faktori koji
mogu pojačati ili oslabiti određeno ponašanje (npr. drugi ljudi, sreća, sudbina, Bog). Na primjer:
ukoliko je zadatak lagan (težina zadatka je okolinski faktor), motivacija i sposobnost su dovoljni da
se zadatak riješi. Ukoliko je zadatak težak, za njegovo rješavanje motivacija i sposobnost neće biti
dovoljni,
koji se javljaju nezavisno ili u kombinaciji.
Opažač koristi informacije o motivaciji i sposobnostima pojedinca te o situacionim faktorima da bi

zaključio o uzrocima ponašanja tog pojedinca. Na primjer: ukoliko je domaći zadatak riješen tada su
motivacija i sposobnosti i situacioni faktori bili u skladu sa zadatkom.
Prema KELLEYu (1967) ljudi procjenjuju informacije koje navode na atribuciju uzročnosti kroz tri
dimenzije ponašanja:
• distinktivnost u odnosu na drugi podražaj: da li se pojedinac ponaša na isti način u odnosu na
drugi podražaj,
• konzistentnost ponašanja pojedinca u vremenu: da li se pojedinac ponaša na isti način u
odnosu na isti podražaj i u drugim situacijama
• konsenzus u odnosu na ponašanje drugih: da li se i drugi ljudi ponašaju tako kako se pojedinac
ponaša na dani podražaj.
Na primjer, roditelj može nepoželjno (“zločesto”) ponašanje vlastitog djeteta pripisati djetetu, a ne
situaciji odn. drugom djetetu sa kojim se druži, ako je to ponašanje:
• nisko distinktivno: ono se tako ponaša sa svom djecom,
• visoko konzistentno: ono se tako ponaša sa drugom djecom i u vrtiću, i na igralištu i kod rodbine i
• nisko konsenzualno: druga djeca se tako zločesto ne ponašaju.
Empirijska istraživanja su potvrdila da su distinktivnost, konzistentnost i konsenzus relevantne

dimenzije na kojima se baziraju atribucije. Studije u kojima su korištene hipotetičke ili realne
atribucijske situacije (dileme) su pokazale da ispitanici premda analiziraju informacije u 3
dimenzije ponašanja, ne čine to na tako sistematičan način kako to model predviđa.
U kompleksnim situacijama se uzročne atribucije donose tako da se uzročno asocijativno
povezuju:
• dominantni (salijentnih) događaji i
• prostorno ili vremenski bliski događaji,
što predstavlja tendenciju percipiranja i procesiranja informacija koja je filogenetski prisutna i kod
životinja i kod ljudi, a ontogenetski se može zamijetiti kod djece. Takva tendencija može dovesti do
pogrešnih atribucija.
Nastojanja pojedinaca da utvrde uzročno-posljedične veze u ponašanju koristi se u kliničkoj psihologiji
zato što proces atribuiranja može dovesti do PPP, a može se koristiti i za njihov tretman.
3.3.3. Atribucijske pogreške

Pogreške koje proizlaze iz procesa atribucije uzroka ponašanja drugih i uzroka vlastitog ponašanja su:
• temeljna atribucijska pogreška (efekt izvođač-promatrač), koja se odnosi na atribuciju
vlastitog i tuđeg neuspjeha: tendencija da tuđi neuspjeh atribuiramo više internalno
(osobinama), a manje eksternalno (aktualnom situacijom), a vlastiti neuspjeh više
eksternalno a manje internalno. Na primjer: ako opazimo prolaznika koji se spotaknuo, smatramo
ga nespretnim a ako se isto dogodi nama, ogledavamo se i tražimo na što smo se spotaknuli.
Pristranost dovodi do: (1) očekivanja veće konzistencije ponašanja drugih, nego što je to ponašanje
u stvarnosti konzistentno i (2) previđanja konzistencije vlastitog ponašanja, čime onemogućavamo
sebi prepoznavanje i razumijevanje vlastitih osobina (sposobnosti, motiva...): npr. mladić koji se
konzistentno upušta u romantične veze u kojima biva iskorištavan i ponižavan može percipirati da je
uzrok nezadovoljavajućih veza izvan njega: u okrutnosti i bešćutnosti žena.
• hedonistička pristranost (self-serving bias), koja se odnosi na atribuciju vlastitog i tuđeg
uspjeha: tendencija da sebe atribuiramo "u pozitivnom svjetlu", a druge u negativnom, odn.
da preuzimamo odgovornost za vlastita pozitivna ponašanja (uspjehe), a odbijamo odgovornost za
vlastita negativna ponašanja (neuspjehe), pa npr. vlastite uspjehe atribuiramo internalno, npr.
svojim osobinama: sposobnosti, zalaganju..., dok uspjehe drugih pripisujemo situaciji, npr.
sreći.
Hedonističku pristranost potvrđuju istraživanja LAUa i RUSSELa (1980). Autori su analizirali izjave
igrača, trenera i sportskih novinara u člancima o sportskim događajima s obzirom na njihovo
atribuiranje pobjede odn. poraza internalnim ili eksternalnim uzrocima i nalaze: (1) da su
pobjede pretežno atribuirane internalnim, a porazi podjednako i eksternalnim i internalnim
uzrocima, (2) da je bias jači kod igrača i trenera, nego kod novinara.

Opisana pristranost može biti pogubna u timskom radu, gdje svaki član tima pripisuje uspjehe sebi
(vlastitoj zasluzi), a neuspjehe osobinama svojih suradnika. Takve suprotne percepcije mogu dovesti
do nerazumijevanja i konflikata.
Obe navedene pristranosti se tumače našim vlastitim nastojanjem da unapređujumo i
poboljšavamo pozitivnu sliku o sebi. Ukoliko obe pristranosti izostanu, odn. atribucija se vrši u
suprotnom smjeru, pa se uzroci neuspjeha pripisuju se sebi, a uzroci uspjeha pripisuju drugima, to
predstavlja plodno tlo za nastanak i održavanje depresije. Zato se u tretmanu depresivnih osoba
nastoje navedene atribucijske pogreške potaknuti i razviti.
Istraživanja atribuiranja daju ponekad neočekivane rezultate. Na primjer, BULMAN i WORTMAN su

(1977) pratili tok rehabilitacije paraplegičara nakon što su na početku tretmana ispitane njihove
uzročne atribucije. Pokazalo se da su tokom tretmana bolju psihološku prilagodbu pokazali oni
ispitanici koji su svoju nesreću pripisivali sebi, a ne drugima. Premda takav način atribucije na
prvi pogled nema funkciju očuvanja pozitivne slike o sebi, autori su zaključili da je takav atribucijski stil
prisutan kod bolje prilagođenih zbog toga što podržava osjećaj kontrole tih ispitanika, što je
blagotvoran faktor za rehabilitaciju.
3.3.4. Terapijska primjena spoznaja o atribuciji

Terapijska primjena spoznaja o atribuciji temelji se na:
• WEINERovoj teoriji atribucije i
• SCHACHTER/SINGERovoj teoriji (atribucije) emocija.
SCHACHTER/SINGERova teorija emocija smatra da emocija proizlazi iz atribucije fiziološkog

uzbuđenja odn. iz kognitivne interpretacije tog uzbuđenja. Na primjer: pojedinac koji je u napasti da
nešto ukrade i doživi uzbuđenje može to uzbuđenje atribuirati pomisli da će počiniti nemoralni čin ili
pomisli da će biti otkriven. Uz prvu atribuciju se javlja emocija krivnje ili srama, a uz drugu emocija
straha, koje emocije mogu imati različit utjecaj na daljnje ponašanje.
Opisanu situaciju potvđuje istraživanje u kojemu je potvrđena pretpostavka: ako se osigura
alternativna atribucija odn. objašnjenje za fiziološko uzbuđenje koja je eksternalna vjerojatnije
je da će doći do nemoralnog čina. Ispitanicima kojima je rečeno da se ispituje utjecaj vitamina na
vizualnu percepciju dan je placebo. Eksperimentalnoj skupini je rečeno da će ih pilula uzbuditi, a
kontrolnoj da će ih pilula smiriti. Dok su čekali na učinak pilule, rješavali su test kojim se ispitivao
rječnik uz uputu koja je povećavala motivaciju za rješavanjem ("ako se test ne riješi ispitat će vas tim
psihologa kako bi ustanovili uzroke lošeg uspjeha"). Eksperimentator je na trenutak izašao iz sobe i
time dao ispitanicima priliku da varaju (da prepišu ispravne odgovore). Rezultati su pokazali da je bilo
više varanja u eksperimentalnoj skupini, u kojoj su ispitanici svoje fiziološko uzbuđenje
pripisali djelovanju pilule (varalo je 56,5% ispitanika), a ne strahu ili sramu, pa ispitanici nisu mogli
odoljeti napasti da varaju. U kontrolnoj skupini, u kojoj ispitanici nisu mogli uzbuđenje pripisati piluli,
nego su svoje uzbuđenje pripisali sramu ili strahu, varalo je svega 17,4% ispitanika.
Osim što kognicija djeluje na emocije, i emocije utječu na kogniciju, kao npr. kod učenja ovisnog o
stanju, koje dovodi do toga da se npr. uz negativnu emociju dosjećamo više negativnih iskustava.
Na osnovu istraživanja atribucije fiziološkog uzbuđenja razvila se atribucijska terapija. Njena osnovna
postavka je da terapijski učinak proizlazi iz navođenja klijenta da krivo odn. drugačije nego inače
atribuira svoju uzbuđenost odn. da promijeni svoju emociju, mijenjajući atribuciju svog fiziološkog
uzbuđenja. Pogrešna atribucija fiziološkog uzbuđenja, koje se ne atribuira pravim, nego fiktivnim
uzrocima može dovesti do željenog emocionalnog funkcioniranja. Klijent može atribuirati
uzbuđenost na način koji mu omogućava efikasniju kontrolu nad situacijom, pogrešno atribuirajući
uzbuđenje eksternalnim uzrocima (npr. zahtjevi situacije), a ne internalnim (npr. neurotička
anksioznost) ili može neku “malignu” negativnu emociju preimenovati u “benignu” (npr. emociju krivnje
zbog preživljavanja u emociju radosti što će moći učiniti nešto za svoje nastradale bližnje).
Ponuđeno objašnjenje fiziološke uzbuđenosti A@S treba zadovoljiti kriterij uvjerljivosti što se
postiže tako da je prilagođeno odn. primjereno klijentu, npr. objašnjenje koje se može ponuditi
nekome koji je uzbuđen pred polijetanje aviona nije primjereno ako se kaže "to je zbog jutarnje kave",

ako on kavu ne pije, a primjereno je ako se kaže "to vam je zbog pilule protiv mučnine koju ste
maloprije uzeli".
VALINS i sur. (1967) su uspješno tretirali atribucijskom terapijom fobičare od zmija izlažući ih
slijedećim situacijama:
1) slide sa zastrašujućom slikom zmije, uz lažnu normalnu frekvenciju srca,
2) slide sa riječju "šok", uz lažnu povišenu frekvenciju srca i
3) umjereni elektrošok.
Uzbuđenje se kod ispitanika javlja i uslijed slike zmije i uslijed elektrošoka. Lažnom povratnom
informacijom o većoj frekvenciji otkucaja srca u situaciji (2) klijenti se uvjeravaju, da se
njihovo uzbuđenje može u potpunosti pripisati riječi "šok", a ne slici zmije. Pokazalo se da
usporedbi sa kontrolnom skupinom, "obmanuti" kljienti su značajno smanjili strah od zmije.
Atribucijska terapija putem preimenovanja se može efikasno koristiti i u tretmanu nesanice. U
eksperimentu STORMSa i NISBETTa (1970) dvije grupe ispitanika koji su patili od nesanice su dobile
pilule (placebo) koje trebaju uzeti prije spavanja. Prvoj grupi je rečeno da su dobili sredstvo za
indukciju fiziološkog uzbuđenja i da će od pilule osjećati pojačano uzbuđenje (nervozu), a drugoj grupi
je rečeno da je pilula sedativ i da će ih smiriti i opustiti. Pokazalo se da su ispitanici u prvoj grupi,
čije je fiziološko uzbuđenje preimenovano, lakše zaspali, jer su pripisali uzbuđenje piluli, a ne
nesanici (pacijenti koji pate od nesanice inače ne mogu zaspati jer su uzbuđeni pred spavanje).
Objašnjenje dano drugoj grupi imalo je suprotan efekt: ispitanici u drugoj grupi još su teže zaspali.
CLARK, SALKOVSKIS i CHALKLEY (1985) su tretirali ispitanike sklone atacima panike
preimenovanjem, kako bi prekinuli zatvoreni krug intenziviranja panike. Kod takvih ispitanika, stresni
podražaj dovodi do hiperventilacije, koja dovodi do kardiovaskularnih simptoma (pojačanog lupanja
srca), koje oni pogrešno pripisuju npr. srčanom napadu, što dovodi do daljnje hiperventilacije i
intenziviranja fizioloških reakcija. Autori navode ispitanike da sve tjelesne reakcije koje se pojave
nakon početne hiperventilacije pripišu hiperventilaciji i da počnu smireno disati, što dovodi do
prestanka ataka. Dakle, promjena imena simptoma u manje zastrašujuće djeluje smirujuće.
Navedeni nalaz ukazuje da se osim na promjeni atribucije fiziološkog uzbuđenja, atribucijska terapija
može zasnivati i na preimenovanju nekog negativnog događaja u eufemizam odn. na razvoju
eufemističkig mišljenja.
Primjena atribucijske terapije ima više značajnih nedostataka:

• osobito je važno kakvo se objašnjenje daje,
• preimenovanje djeluje samo u manje poznatim situacijama,
• terapija nije etiološka, nego simptomatska, jer ne rješavamo uzroke poteškoća klijenta,
• terapija uključuje varanje klijenta, što nije opravdano iz etičkih razloga.

3.4. KOGNITIVNI PRISTUP
PRISTUP U TUMAČENJU NASTANKA
NASTANKA
ANKSIOZNOSTI
ANKSIOZNOSTI I DEPRESIJE
DEPRESIJE
3.4.1. Uvod u kognitivni pristup u tumačenju nastanka anksioznosti i depresije

Kognitivni pristup u tumačenju nastanka anksioznosti i depresije nastoji odgovoriti na pitanje na koji
način ljudi procesiraju informacije o sebi i svojoj okolini čime potiču nastanak, razvoj i
održavanje depresije.
Kognitivni pristup se bavi vrlo čestim egzogenim odn. reaktivnim-situacionim depresijama, a ne bavi
se endogenim-biološkim-organskim depresijama koje su biokemijski uzrokovane npr.:
• nedostatkom neurotransmitera serotonina,
• genetski (genetska depresija): kod Amiša je identificiran na 11-om paru kromosoma gen za
manično-depresivnu psihozu na osnovu opažanja da se depresija kod nekih obitelji javlja
sistematično, već kod male djece, čak i 10 generacija unazad,
i koje su u čistoj formi rijetke ali kod kojih postoji mogućnost farmakološkog liječenja koje se može
kombinirati sa kognitivnom terapijom.
Ispitivanja su pokazala da slijedeći procesi potiču održavanju endogene odn. funkcionalne

depresije:
(1) depresivne osobe (a) točno procjenjuju količinu negativnih događaja odn. iskustva u
vlastitom životu, a značajno podcjenjuju količinu pozitivnih iskustava ili (b) precjenjuju
količinu negativnih događaja, a točno procjenjuju količinu pozitivnih. Depresivci, dakle,
pamte i pozitivne i negativne događaje, a ne samo negativne ili u negativno iskrivljene događaje
kako se smatralo, stoga je pogrešno pretpostaviti da depresivci stalno iskrivljuju realitet odn. da
su klinički izvještaji depresivnih osoba a priori netočni. Oni mogu točno procjenjivati količinu
pozitivnih i negativnih informacija, ali ako točno procjenjuju količinu pozitivnih precjenjuju količinu
negativnih informacija, ili ako točno procjenjuju količinu negativnih informacija, podcjenjuju
količinu pozitivnih informacija. Navedeno se ispitalo u eksperimentu u kojem je mjereno
vrijeme reakcije uz davanje potkrepljenja a posteksperimentalno se depresivne i
nedepresivne ispitanike pitalo da procijene koliko su puta bili nagrađeni i kažnjeni.
Pokazalo se da depresivci točno procjenjuju količinu odn. broj kazni, a podcjenjuju
količinu pozitivnih potkrepljenja, a nedepresivci obrnuto, dakle također netočno odn.
distorzirano percipiraju: precjenjuju količinu pozitivnih podražaja, a podcjenjuju količinu
negativnih. Stoga treba u kliničkom radu upoznati kako depresivci registriraju i procesiraju
pozitivne informacije i raditi na tome da se ti procesi poboljšaju u smjeru optimističke
percepcije.,
(2) depresivci točno procjenjuju točne negativne i lažne pozitivne informacije, a lošije
procjenjuju točne pozitivne i netočne negativne, što dovodi do “depresivnog realizma” odn.
negativističke slike svijeta koja nije nužno iskrivljena, nego je različita od slike svijeta
nedepresivaca,
(3) osoba u depresivnom stanju uglavnom dosjeća neugodnih sadržaja odn. svojih prijašnjih
depresivnih epizoda, što dalje produbljuje njenu depresiju što je u skladu sa pojavom
“učenja ovisnog o stanju” kada se zapamćeni sadržaji najbolje odn. najlakše, najbrže i najčešće
dosjećaju u emocionalnom raspoloženju odn. tonu identičnom onom u kojem je pojedinac bio
prilikom zapamćivanja tih sadržaja,
(4) depresivci će neodređene i nejasne situacije interpretirati odn. prosuditi negativnije od
nedepresivaca budući da se svaki događaj procjenjuje putem integracije situacionih informacija
sa prijašnjim informacijama, a kod depresivaca u svijesti prevladavaju negativne informacije, i
još k toma dosjećaju više pozitivnih nego negativnih iskustava,
(5) depresivci (a) očekuju u budućnosti više negativnih događaja nego nedepresivci (b)
procjenjuju sebe kao neuspješne u socijalnim odnosima, a nedepresivci se procjenjuju kao
uspješni, (c) imaju često doživljaj pomanjkanja ili potpunog gubitka kontrole nad onim što
im se u životu događa, (d) imaju negativno mišljenje o sebi, (e) vlastiti neuspjeh pripisuju

internalnim stabilnim faktorima kao što su vlastite osobine, dok nedepresivci pripisuju
vlastiti neuspjeh vanjskim nestabilnim uzrocima.
Zaključno, depresivne osobe različito procesiraju informacije od nedepresivnih jer sistematski:

(1) selektivno (a) previđaju odn. ne percipiraju pozitivne informacije a registriraju i apstrahiraju
negativne, (b) lakše usvajaju odn. pamte te brže dosjećaju negativne informacije, a
otežano skladište i dosjećaju pozitivne što dovodi do veće prisutnosti negativnih misli u
svijesti pojedinca i do stvaranja negativističkih kognitivnih shema,
(2) procesiraju u skladu sa stvorenom kognitivnom shemom one informacije koje potvrđuju
negativističku shemu (dakle, negativne), a ne procesiraju one koje nisu u skladu odn. ne
potvrđuju stvorenu negativističku shemu (dakle, pozitivne) budući da informacijsku vrijednost
novih informacija određuje stvorena negativistička shema,
što odvodi do perzistencije depresije u “zatvorenom kognitivnom krugu” ili “depresivnoj spirali” u
kojoj kognitivni procesi koji slijede depresivno raspoloženje pojačavaju depresiju, a to pojačanje
depresije pojačava kognitivne procese koji vode daljnjem pojačanju depresije itd. .
Dakle, unatoč pozitivnim informacijama kojima je izložena, depresivna osoba registrira preveliku
količinu negativnih podražaja zbog čega stvara negativističku kognitivnu shemu odn. “negativno se
shematizira”. Nakon toga, pojedinac prvo zapaža i procesira informacije koje su u skladu sa
stvorenom shemom, koje se nameću i dominiraju u odnosu na pozitivne informacije, koje prodiru “u
sistem” vrlo teško kroz filter koji je u skladu sa stvorenom shemom. Navedeno dovodi do daljnjeg
učvršćivanja postojeće sheme i održavanja generalnog negativističkog raspoloženja.
Slijedeće su osobine depresivnih i anksioznih shema:

(1) sadržane su u LTMu, grupiraju se u subsisteme, ovisno o motivima koji pokreću osobu,
(2) distorzija: predstavljaju kognitivnu distorziju odn. neadekvatan način selekcije i
procesiranja informacija,
(3) aktiviraju se podražajima koji su u skladu sa tom shemom, pri čemu se aktivira ona shema
koja je relevantna za podražaj: negativistička shema depresivaca se aktivira podražajima koji se
percipiraju kao gubitak, a anksiozna shema anksioznih se aktivira podražajima koji se
percipiraju kao prijeteći i opasni odn. ugrožavajući,
(4) samoindukcija: mogu se aktivirati i automatskim mislima tipa “sada će mi se nešto strašno
dogoditi”, dakle mislima čije se pojavljivanje ne može kontrolirati,
(5) kada se aktiviraju, utječu na (a) prijem informacija, putem specifičnog kontinuiranog
usmjeravanja pažnje samo na određene podražaje, (b) selekciju informacija putem
selektivnog zapamćivanja samo nekih informacija, (c) evaluaciju odn. interpretaciju
događaja na nerealističan način a koji proizlaze iz interakcije osobina događaja i aktivirane
kognitivne sheme, (d) očekivanje budućih događaja i konačno, (e) donošenje odluka,
(6) procesiranje informacija u skladu sa postojećom shemom je automatsko odn. nesvjesno,
pa ljudi koji su dominantno depresivni ili anksiozni ne mogu objasniti zašto su anksiozni.
što dovodi do njene dominantosti, hiperaktivnosti i perzistencije u odnosu na druge, alternativne
sheme.
Kognitivne sheme se identificiraju se i promatraju:

• sadržajno: kao cjelovita kognitivna struktura implicitnih znanja, pravila i pretpostavki o tome kakva
je stvarnost i kakvi smo mi sami,
• procesno: kao proces selekcije i interpretacije informacija.
MARKUS i SENTIS su (1984) pokazali da se informacije procesiraju u skladu sa kognitivnom

shemom pojma o sebi. Ispitanici su dali samoprocjene na većem broju bipolarnih skala, uključujući i
dimenziju zavisnost-nezavisnost. Na navedenoj dimenziji izdvojene su ekstremne grupe i kojima su
prezentirani pridjevi koji se odnose na polove dimenzije (npr. za pol zavisnosti: “vezan”, “sputan”,

“ograničen”) pri čemu se ispitanici moraju što brže odlučiti da li se prezentirani atribut odnosi na njih ili
ne. Pokazalo se da ispitanici sa slikom o sebi kao nezavisni brže percipiraju atribute povezane
sa polom nezavisnosti i obrnuto za ispitanike koji imaju sliku o sebi kao zavisni.
BARGH je (1984) pokazao da se procesiranje informacija u skladu sa postojećom shemom

pojma o sebi odvija automatski odn. nesvjesno u eksperimentu sa dihotičnim slušanjem i
pridodanim zadatkom. Metodologijom kao u prethodnom istraživanju utvrdio je sheme o “vlastitom ja”.
Nakon toga je ispitanicima zadavao istovremeno u oba uha parove podražajnih riječi: u lijevo uho
imenice, a u desno pridjeve, pri čemu, prema uputi ispitanici trebaju obraćati pažnju na podražajne
riječi u desnom uhu odn. trebaju obraćati pažnju na imenice. Pridodani zadatak se sastojao u
mjerenju vremena jednostavne reakcije na svjetlosni podražaj.
Pokazalo se da je:
(1) kraće vrijeme reakcije kada se u desno uho daju podražaji u skladu sa shemom o sebi, a
u lijevo uho neutralni podražaji, što se tumači time da se podražaj koji je u skladu sa shemom
automatski procesira, što oslobađa pažnju za brzo reagiranje i dovodi do kraćeg vremena
reakcije,
(2) kraće vrijeme reakcije kada se na oba uha istovremeno daju podražaji koji su u skladu sa
shemom o sebi, što se tumači time da podražaji koji su u skladu sa shemom, bez obzira da
li se svjesno ili nesvjesno percipiraju oslobađaju pažnju za brzo reagiranje i dovode do
kraćeg vremena reakcije,
(3) duže vrijeme reakcije kada se u desno daju podražaji koji nisu u skladu sa shemom o
sebi, a u lijevo uho podražaji koji su u skladu sa shemom o sebi što se tumači time da se
podražaj koji je u skladu sa shemom i koji se nesvjesno percipira, natječe sa podražajem
koji je u skladu sa shemom i koji se svjesno percipira, što dovodi do dužeg vremena
reakcije.
Veća količina samooptuživanja, beznadežnost, negativistička dosjećanja... ne moraju a priori nužno

ukazivati na shematsko procesiranje negativnih iskustava, već mogu ukazivati na stvarno loš život
ispitanika, sa enormnom količinom negativnih iskustava. Kliničar stoga ne smije negirati negativna
iskustva klijenta.
3.4.2. BECKova teorija depresije

Depresija je, prema BECKu, generalizirani poremećaj raspoloženja koji perzistira jer se osoba
kognitivno ne prilagođava na adekvatan način na promjene u okolini.

BECK (1976) smatra da se depresija razvija putem usvajanja negativističkog načina mišljenja
kojeg naziva “kognitivna trijada” i koju čine slijedeće negativističke odn. depresivne kognitivne
sheme:
(1) negativistička procjena sebe (samoprocjena) odn. negativna vjerovanja o sebi u formi
samooptuživanja: “ja sam bezvrijedan, pun nedostataka, nevoljen i nesposoban za sreću”,
“naivan sam i glup”,
(2) negativistička procjena svoje okoline i/ili svijeta u cjelini: “okolina mi postavlja prevelike
zahtjeve i/ili zapreke koje je nemoguće prijeći i navodi me stalno da ne uspijevam i gubim”,
“nemam povjerenja u druge ljude”,
(3) negativistička procjena budućnosti: ”moja budućnost je beznadežna i “crna” i nemam snage
da utječem na nju, pa u njoj očekujem daljnje i neizbježne tegobe i neuspjehe. Ništa mi se u
budućnosti neće dobroga desiti.”,
što dovodi do generaliziranog čuvstva bespomoćnosti odn. apatičnosti, koje je u osnovi
anksioznosti i depresije .
Navedene negativne sheme se usvajaju negativnim iskustvima u djetinjstvu i kasnije bivaju
aktivirane negativnim životnim događajima. Na primjer, djeca mogu usvojiti stav da ništa što učine
nije dovoljno dobro da zadovolji njihove roditelje ili nastavnike. Oni počinju sebe smatrati
nesposobnima a svoju budućnost kao mučnu. Takva vjerovanja ih senzitiziraju da u kasnijem životu
interpretiraju svaki pa i najmanji osobni nedostatak ili neuspjeh odn. razočaranje kao totalni poraz, što
dovodi do depresije.
BECK je (1967) opisao pojavu automatskih negativističkih misli u depresiji, koje se javljaju
spontano i naglo, a da pacijenti nisu svjesni zašto im se javljaju i odakle se javljaju (autor nije
odgovorio na pitanje što uzrokuje njihovu pojavu: da li neki nesvjesni podražaji npr.?).
Te misli nekontrolirano ulaze u svijest i bivaju zapamćene, te se kasnije pojačavaju putem
selektivne apstrakcije koja dovodi do tzv. kognitivnih distorzija odn. sistematskih logičkih
pogreška u mišljenju (procesiranju informacija) koje su najčešće arbitrarni zaključci na osnovu
nedovoljnih, kontradiktornih i/ili neodređenih informacija.
Osnova većine kognitivnih distorzija je selektivna apstrakcija, pri čemu se pojedinac trajno
usmjerava i selektivno apstrahira negativne aspekte događaja (koji su najčešće nebitni detalji
izdvojeni iz konteksta), a ignorira pozitivne (i bitne) aspekte situacije. To je gotovo automatski
proces koji započinje usmjeravanjem pažnje na negativne aspekte okoline koje depresivna
osoba (neopravdano) očekuje, a nastavlja se zapamćivanjem tih informacija i njihovim daljnjim
korištenjem u procjenjivanju situacije. Stvaranjem takve čvrste perceptivne hipoteze blokiraju se i
ne registriraju se informacije koje su disonantne sa tom hipotezom, što objašnjava zašto depresija
perzistira i nakon prezentiranja disonantnih informacija.
Najčešće kognitivne distorzije depresivnog mišljenja su:

(1) Magnifikacija (katastrofiranje) predstavlja prenaglašavanje važnosti minornih neuspjeha odn.
negativnih događaja, pri čemu se neuspjesima neopravdano pridaje prevelika težina.
Minimizacija je obrnut proces: pojedinac neopravdano minimizira svoje uspjehe. Takve
selekcionirane informacije se pohranjuju i služe za daljnje selektivno pridavanje važnosti novim
informacijama.
(2) Apsolutističko “sve ili ništa” (crno-bijelo, dihotomno) mišljenje je kognitivna distorzija kod
koje se događaji vide kao ili dobri ili loši. Na primjer, pojedinac može intimni odnos koji je završio
prekidom smatrati potpuno negativnim iskustvom, bez obzira na prošle pozitivna iskustva iz toga
odnosa. Distorzija je prisutna i u perekcionizmu: pojedinac može svako svoje postignuće koje
nije izvrsno smatrati potpunim neuspjehom.
(3) Prekomjerno generaliziranje tipa “sve je protiv mene” je tendencija pojedinca da precjenjuje
vjerojatnost pojavljivanja negativnih događaja u sličnim situacijama. Na primjer, pojedinac može
primitak negativnog odgovora od poslodavca generalizirati na sve poslodavce, očekujući da će
svi odbiti njegovu prijavu za posao.
Automatske misli i kognitivne distorzije rezultiraju negativnom samoprocjenom, osjećajem
bespomoćnosti, što održava negativno rasploženje i onemogućava pojedinca da se usmjeri na
pozitivne aspekte svoga života, a kod intenzivne depresije dovodi i do osjećaja gubitka kontrole nad
svojim procesom mišljenja.

3.4.3. Model anksioznosti BECKa, EMERYja i GREENBERGa
BECK , EMERY i GREENBERG (1985, 1987) u skladu sa svojom hipotezom o specifičnim kognitivnim
shemama smatraju da kod anksioznih (potištenih, tjeskobnih) postoji kognitina shema koja je
specifična za anksioznost i koju karakteriziraju specifične automatske misli: dok depresivci
imaju automatske misli koje se odnose na gubitak, samosažaljenje i pesimizam, anksiozni imaju
automatske misli koje se odnose na fizičku opasnost ili neko drugo ugrožavanje.
Anksiozna shema se formira pod utjecajem bioloških faktora kao što su:
• genetski (konstitucionalni, nasljedni) faktori kao što je npr. (a) visoka podražljivost živčanog sistema
odn. snižen prag za podražaje kod introvertiranih, (b) gen za depresivnost utvrđen kod Amiša
• prolazni ili trajni neurokemijski poremećaji,
• stanje umora,
te pod utjecajem socijalnopsiholoških faktora, prvenstveno faktora učenja kao što su:
• postojanje anksioznog modela u socijalnoj okolini, posebno u obitelji,
• postojanje međuljudskih odnosa koji induciraju anksioznost,
• vlastito iskustvo sa većim brojem negativnih-averzivnih, opasnih-prijetećih i stresnih situacija.
Pretpostavka da osobe sa anksioznim shemama brže i lakše percipiraju i procesiraju prijeteće odn.
ugrožavajuće podražaje eksperimentalno je ispitana za tu namjenu prilagođenim stroop-testom:
ispitanicima se prezentiraju različito obojene emocionalno neutralne riječi i emocionalno
kritične riječi, i traži se identifikacija boje. Pretpostavka je, da se semantičke osobine riječi odn.
njihovo značenje natječe sa fizičkim osobinama riječi odn. sa njihovom bojom, pa će ispitanici
kojima je značenje pojedinih riječi relevantno imati duže vrijeme identifikacije boje, nego
ispitanici kojima značenje tih riječi nije relevantno.
MATHEUS I McLEOD (1985) su pomoću stroop-testa potvrdili navedenu pretpostavku kod dvije grupe
anksioznih: socijalno anksiozni su imali duže vrijeme prepoznavanja boje za riječi kao što su
“nespretan”, “glup”, ali ne i za riječi “rak”, “infarkt”, za koje su duže vrijeme vrijeme
identifikacije imali zdravstveno anksiozni ispitanici.
WATTS je (1986) pokazao da se kognitivne sheme za arahnofobiju mogu mijenjati uspoređujući
učinak ispitanika ne stroop-testu prije i posllije tretmana desenzibilizacijom. Pokazalo se da su
podražaji u vezi sa paucima prije tretmana imali duže vrijeme prepoznavanja, nego poslije
tretmana. Autor naglašava da je promjena shema mukotrpna posao jer treba smanjiti intenzitet
dominantne sheme i postepeno uvoditi i izgrađivati novu.
3.4.4.Ostali modeli depresije

(1) MODEL ASOCIJATIVNE MREŽE BOWERa (1981) pretpostavlja da depresivna osoba
upamćene negativne emocionalne doživljaje putem ponavljanja negativnog iskustva
“umrežuje” odn. povezuje u posebne “asocijativne mreže”.

Čvorovi takve mreže su negativna emocionalna stanja, a niti (“konci”) iskustvo koje te čvorove
povezuje. Na primjer, iskustvo odlaska u školu može povezivati čvor krivnje zbog loših ocjena i čvor
anksioznosti zbog predstojećeg ispita znanja.
Uz intenzivnije emocije, čvor s vremenom “postaje velik” odn. počinje imati niži prag
pobudljivosti, pa ga relativno malo podražaja aktivira što dovodi do dosjećanja ostalih
negativnih iskustava (depresirajućih asocijacija) sa kojima je taj čvor povezan, što dalje
povećava intenzitet te emocije pa depresivno raspoloženje kulminira u osjećaju bespomoćnosti-
beznadežnosti odn. zarobljenosti u negativne emocije.
(2) MODEL SOCIJALNIH ULOGA OATLEYa i BOLTONa (1985) pretpostavlja da su neka životna
iskustva za pojedinca depresirajuća jer ugrožavaju odn. onemogućavaju realizaciju njegove
centralne socijalne uloge koja je bitna za njegov identitet (najčešće je to kod odraslih osoba
privređivanje), ili dovode do gubitka nekoga koji je potreban za održavanje te socijalne uloge (npr.
rastavom braka se gubi uloga supruge).
Ta depresirajuća iskustva dovode do nesklada između očekivane uloge i realizirane uloge, što
može rezultirati depresijom, pogotovo ako realizirana uloga ne ovisi o osobi, nego o njenoj okolini, kao
što je to kod prognanika i izbjeglica. Depresirajuće raspoloženje zbog nesklada između očekivane i
realizirane uloge se može lako prenijeti sa roditelja na dijete.
Pojava depresije je vjerojatnija kod onih koji jednu važnu ulogu ne mogu zamijeniti sa nekom
drugom, pa model potvrđuje činjenica da se depresija ne javlja kod ljudi koji imaju nekoliko paralelnih,
potencijalnih zamjenskih uloga, pa ugrožavanje jedne važne životne uloge kompenziraju drugim
ulogama.
(3) MODEL SLIKE (SHEME) O SEBI KUIPERa (1983) pretpostavlja da je depresija povezana sa
slikom odn. predodžbom o sebi, odn. sa mentalnom reprezentacijom vlastitog ja. Ta
reprezentacija predstavlja sistem podataka koji omogućava brzu kategorizaciju podataka o sebi odn.
predstavlja referentni sistem pojedinca o samom sebi.
Istraživanja su pokazala da nedepresivne osobe pozitivne informacije o sebi procesiraju
(percipiraju i pamte) efikasnije (lakše i brže) od negativnih, koje zanemaruju. Depresivne osobe,
naprotiv, brže i lakše procesiraju negativne informacije o sebi.
Model uspješno tumači nastanak, tok i održavanje depresije. Depresija započinje ubrzavanjem
procesiranja negativnih informacija o sebi i usporavanjem procesiranja pozitivnih informacija o
sebi, što dovodi do promjene slike o sebi. Tako promijenjena slika o sebi postepeno promijeni
način procesiranja informacija, intenzivira poremećaj i održava ga.
Blaga depresija proizlazi iz nesklada između slike o sebi i informacija iz okoline, a kod teške je već
stvorena negativistička odn. loša slika o sebi.
Model potvrđuju ranije navedena istraživanja koja pokazuju da se lakše i brže procesiraju informacije
u skladu sa vlastitom slikom o sebi: oni koji imaju negativnu sliku o sebi brže procesiraju negativne
informacije, i obrnuto i koja idu u prilog hipoteze da reprezentacija sheme o sebi predstavlja stabilnu
mentalnu strukturu koja se teško mijenja.
(4) MODEL ATRIBUCIJA pretpostavlja da depresivna osoba, zato što se brže dosjeća negativnih
informacija ima negativistički stil kauzalnoatribucijskog zaključivanja koji je vulnerabilan jer
pogoduje nastanku depresije i intenzivira njen tok, a sastoji se iz slijedećih atribucija:
(1) neuspjehe neopravdano pripisuje sebi, a ne okolini odn. drugim ljudima: “ja sam za sve kriv”
i obratno: uspjeh neopravdano pripisuje drugima,
(2) neuspjehe pripisuje stabilnim internalnim faktorima, npr. vlastitom sposobnosti, a uspjehe
nestabilnim eksternalnim faktorima, npr. slučaju,
(3) koristi moralne atribucije, koje dovode do samooptuživanja i osjećaja krivnje.
3.4.5. SELIGMANova revidirana teorija naučene bespomoćnosti

SELIGMAN (1967) je uočio sličnost između pojave naučene bespomoćnosti (NABE) koju je
izazivao i istražio u laboratorijskim uvjetima najprije na psima, a kasnije i na ljudima i pojave reaktivne
depresije kod ljudi odn. depresije koja je uzrokovana poznatim uznemirujućim događajem, kao što je
to npr. gubitak posla, smrt voljene osobe ili neuspjeh u visoko vrednovanoj aktivnosti.
U eksperimentima kojima je potvrđena pojava NABE se pokazalo da psi izloženi neizbježivom
električnom šoku kasnije nisu mogli naučiti kako da izbjegnu šok koji se mogao izbjeći. Dakle,
izloženost podražaju koji se ne može kontrolirati “uči” organizam da je bespomoćan u prisutnosti tog
podražaja i onda kada se taj podražaj može kontrolirati. @ivotinje koje su razvile naučenu
bespomoćnost, pokazuju u ponašanju simptome slične simptomima depresivnih ljudi, kao što su stres,
nedostatak motivacije - letargija, teškoće u učenju i sl. .
SELIGMAN (1975) smatra da depresivnost kod ljudi može proizaći iz izlaganja prividno
nekontroljivim averzivnim podražajima, što odovodi do očekivanja da će i budući averzivni
podražaji biti izvan kontrole pojedinca. Dakle, ljudi mogu postati depresivni, ako nauče da
percipiraju sebe kao bespomoćne u kontroli potkrepljenja iz okoline, bilo da se radi o izbjegavanju
averzivnih podražaja, ili o dolaženju do pozitivnih podražaja.
Depresivnost proizlazi iz zatvorenog kruga odn iz “circulusa vitiosusa”: neuspjeh može dovesti do
osjećaja bespomoćnosti i očekivanja daljnjih neuspjeha. Potvrđivanje očekivanja putem
samoispunjenja prognoze intenzivira osjećaj bespomoćnosti, koji dovodi do još manjih očekivanja...,
itd.
MILLER i SELIGMAN su (1976) pokazali da NABE izazvana u laboratoriji kao i depresivnost ne
mijenjaju očekivanje o tome u kojoj mjeri ulaganje truda može utjecati na ishod postavljenog
zadatka. Autori su koristili tri grupe studenata ispitanika (1) depresivni ispitanici, (2) nedepresivni
ispitanici i (3) nedepresivni ispitanici koji su prošli kroz postupak učenja NABE.
Svi ispitanici su rješavali dvije grupe zadataka: u prvoj grupi zadataka je njihovo uspješno rješavanje
ovisilo o zalaganju i trudu ispitanika, a u drugoj grupi zadataka je njihovo uspješno rješavanje ovisilo
isključivo od sreće. Prije početka rada na svakom zadatku od ispitanika se tražio iskaz odn. procjenu o
tome kakav uspjeh očekuju.
Pokazalo se da:
• nedepresivni ispitanici na zadacima čije rješavanje ovisi o trudu prilagođavaju svoja
očekivanja u odnosu na uspjeh ili neuspjeh u rješavanju prethodnog zadatka, dok na
zadacima čije rješavanje ovisi o sreći održavaju istu razinu očekivanja,
• depresivni ispitanici i nedepresivni ispitanici koji su prošli kroz postupak učenja NABE ne
prilagođavaju svoja očekivanja u odnosu na uspjeh ili neuspjeh u prethodnom zadatku, odn.
održavaju istu razinu očekivanja bez obzira o kojoj se vrsti zadataka radilo.
Navedna koncepcija nije mogla protumačiti:

• nisko samopoštovanje tipično za depresivce,
• individualne razlike u perzistenciji i intenzitetu depresije,
• individualne razlike u pojavi depresije: neki ljudi nikada ne postanu bespomoćni iako im se
događaju neugodnosti, neki postaju bespomoćni ne samo u danoj situaciji nego i u potpuno novim i
različitim situacijama u odnosu na situaciju u kojoj je NABE naučena,
zbog čega su ABRAMSON, SELIGMAN i TEASDALE (1978) reformulirali teoriju naučene
bespomoćnosti
Autori smatraju da pojava depresije uslijed naučene bespomoćnosti kod ljudi koji ponavljano
doživljavaju neuspjehe ne ovisi samo o percipiranju nemogućnosti kontrole nad podražajima, nego i o
načinu na koji ljudi sebi objašnjavaju vlastite neuspjehe, odnosno o njihovom atribucijskom
eksplanatornom stilu, s obzirom na slijedeće dimenzije atribucije:
• internalnost/eksternalnost ,

• stabilnost/nestabilnost i
• globalnost/ specifičnost.
Pojedinac koji ponavljano doživljava neuspjehe može, prema PETERSONu i SELIGMANu (1984)
razviti vulnerabilni atribucijski ili eksplantorni stil kojim interpretira vlastite neuspjehe
pripisivanjem uzroka neuspjeha:
• internalnim faktorima: neuspjeh pripisujemo svojim sposobnostima i osobinama, samooptužujući
se, a ne npr. drugim ljudima, lošoj sreći ili distraktorima iz okoline,
• stabilnim faktorima koji su nepromjenjivi u vremenu i nad kojim pojedinac nema nikakve kontrole,
pa ništa u vezi kontrole neuspjeha ne može učniti a ne prolaznim i promjenjivim faktorima,
• interpretiraniem neuspjeha kao događaja koji ima globalne posljedice koje se odnose na sve
šta pojedinac čini,
a uzroke uspjeha:
• eksternalnim faktorima,
• nestabilnim faktorima,
• interpretiranjem uspjeha kao događaja koji ima specifične i ograničene posljedice.
Svaka dimenzija atribucije ima svoj specifični doprinos depresivnosti: internalne atribucije su
povezane sa snižavanjem samopoštovanja, stabilne atribucije sa perzistencijom odn.
kroničnošću depresije, a globalne atribucije sa generalnošću odn. intenzitetom osjećaja
bespomoćnosti.
Prva komponenta vulnerabilnog atribucijskog stila potvrđena je u istraživanju rodilja koje su značajno
češće imale postpartumsku depresiju ukoliko su kao trudnice iskazale visoku internalnost, pripisujući
teškoće postpartalnog perioda vlastitim osobinama.
Eksplanatorni stil se može protumačiti i kao temeljna osobina ličnosti koja varira na bipolarnoj
dimenziji optimizam - pesimizam. Navedenu dimenziju je Seligman potvrdio na agentima osiguranja,
na olimpijskim plivačima, i na profesionalnim košarkaškim timovima koji kao optimisti postižu bolje
rezultate nego kao pesimisti, čak i nakon prethodnih neuspjeha odn. poraza.
Koncepcija se kritizira argumentom kako nema dovoljno dokaza da se radi o uzročno-posljedičnoj
vezi, odn. da depresivni atribucijski stil prethodi depresiji, jer je moguće da je takav stil zapravo
posljedica depresije.
Teorija je potvrdila postavku da je “depresija bespomoćnosti” kompleksan poremećaj koji uključuje:

• kognitivni poremećaj: poremećaj procesa učenja,
• motivacioni deficit: pasivnost i letargičnost, pad samopoštovanja,
• afektivni poremećaj: osjećaj bespomoćnosti i intenzivne tuge.
Osjećaj bespomoćnosti je, dakle kompleksan doživljaj koji podgoduje, održava, a ponekad i uzrokuje
depresiju.
Postupci djelotvorni pri uklanjanju NABE djelotvorni su i u tretmanu depresivnosti:

• eksperimentalna NABE kod ljudi, proizašla iz laboratorijskih ispitivanja tretira se kod ljudi
treningom vještina kojima se izbjegava averzivna stimulacija,
• omogućavanjem slijeda uspjeha u obavljanju zadataka uz postepeno ulaganje sve većeg i većeg
napora se stječe veće samopouzdanje u rješavanju zahtjevnih životnih zadaća.

DWECK je (1975) tretirao školsku djecu kod koje su se javili simptomi NABE, koje su učitelji opisali
kao djecu bez vjere u vlastiti uspjeh, i koja imaju veoma slab učinak u okolnostima u kojima im prijeti
neuspjeh. Pokazalo se da su ta djeca sklonija da svoje neuspjehe pripisuju više nekontroljivim
uzrocima, kao što je vlastita nesposobnost, a manje kontroljivim uzrocima kao što je to uloženi trud.
Autor je sproveo dugotrajni višednevni program rješavanja zadataka, u dvije grupe djece. Jedna grupa
je uopućivana da preuzme odgovornost za učinjene greške i da ih pripisuje nedostatku uloženog truda.
Druga grupa je prolazila isključivo kroz iskustvo uspjeha, tj. ispitanicima u toj grupi su omogućavana
isključivo uspješna rješenja postavljenih zadataka.. Nakon toga je djeci iz obe grupe dano da rješavaju
veoma teške zadatke, tako da je bilo neizbježno da ona neće moći uspješno da odgovore na najveći
broj tih zadataka. Pokazalo se da je se učinak djece kojima je prethodno bio dopušten samo
uspjeh bio niži od djece koja su imala prethodno iskustvo neuspjeha i koja su naučena da snose
ličnu odgovornost za svoj učinak i da neuspjeh pripisuju nedostatku vlastitog truda.
3.4.6. ROTTERova koncepcija o lokusu kontrole

ROTTER (1966) smatra da se ljudi razlikuju po relativno stabilnom stupnju vjerovanja o mjestu
(lokusu, izvoru) kontrole pozitivnih i negativnih potkrepljenja, koji određuje globalna-
generalizirana očekivanja ishoda nejasnih i novih budućih situacija i upravlja ponašanjem pojedinca.
Neki ljudi, nazvani “internalci” smatraju da je u njima samima mjesto kontrole pojave tih
potkrepljenja, odn. da mogu vlastitim sposobnostima i trudom utjecati na njihovu pojavu. Neki ljudi,
nazvani “eksternalci” smatraju da je izvan njih mjesto kontrole pojave potkrepljenja odn. da su ta
potkrepljenja pod utjecajem sreće, slučaja, Boga ili drugih ljudi. Dakle, eksternalci vjeruju da je sve
ono što im se dešava stvar sreće, sudbine, Boga..., a internalci vjeruju da mogu u najvećoj mjeri
upravljati svojom sudbinom.
Rotter je razvio skalu za mjerenje internalnosti-eksternalnosti (I-E/LCS) koja se sastoji iz 29
čestica od kojih se svaka sastoji iz para tvrdnji, pri čemu ispitanik označava onu rečenicu koja vrijedi
za njega odn. bolje ga opisuje. Skala se pokazala kao dobar prediktor ponašanja pojedinca u
nepoznatim situacijama.
Slijedeće su kritike koncepcije i skale lokusa kontrole:

(1) lokus kontrole nije potpuno generalizirano očekivanje: lokus kontrole za uspjeh i neuspjeh
nisu zavisni, kao ni lokus kontrole u različitim područjima života (npr. neko može biti internalan
na poslu, a eksternalan u emocionalnom životu),
(2) skala lokusa kontrole nije jednodimenzionalna, kako Rotter smatra, nego se, prema
COLLINSu (1974) sastoji iz 4 vrste vjerovanja o kontroli: (1) vjerovanje u pravedan svijet, (2)
vjerovanje u politički odgovoran svijet, (3) vjerovanje u težak i kompliciran svijet i (4) vjerovanje u
predvidljiv svijet,
(3) neke rečenice skale koje ukazuju na internalni lokus kontrole sadrže i kontrolabilne i
nekontrolabilne činioce odn. uzroke: npr. upućuju i na trud, i na sposobnost, nasljedne uzroke
ili sreću, pa se, prema WEINERu (1986), brka lokus i kontrolabilnost činioca,
(4) u skali lokusa kontrole nije opravdano izjednačiti sve vanjske determinante potkrepljenja:
vjerovanje u slučaj, sudbinu, odluku Boga, utjecaj drugih ljudi nemaju istu težinu. Zato
LEVENSON (1974) predlaže da se eksternalni lokus kontrole podijeli u dvije komponente
vjerovanja: (1) vjerovanje u slučaj, sudbinu, Boga i (2) vjerovanje u utjecaj utjecajnih drugih
ljudi. Opravdanost toga postupka potvrđena je pri konstrukciji zdravstvenog lokusa kontrole:
ukoliko pacijent vjeruje da njegovo zdravlje ovisi o sudbini, tada za svoje zdravlje ništa ne
poduzima pa to vjerovanje negativno utječe na tok liječenja, a ukoliko vjeruje da njegovo zdravlje
ovisi o utjecaju utjecajnih drugih ljudi (zdravstvenog osoblja), onda to vjerovanje pozitivno utječe
na tok njegovog liječenja,
(5) skala je primjerenija normama i vrijednostima pripadnika srednje klase, nego nižim
klasama i manjinskim grupama.
Slijedeći nalazi su dobiveni uvođenjem navedenog konstrukta u kliničku psihologiju:

(1) anksioznije/depresivnije osobe imaju eksternalniji lokus kontrole, koji tokom terapije
prelazi u internalni,

(2) internalnije osobe više sudjeluju u liječenju, a naročito su dobri efekti, ako psihoterapija na
njih stavlja odgovornost za uspjeh, a eksternalnij se manje pridržavaju lječničkih uputa,
(3) efekti psihoterapije i savjetovanja su bolji, ako su terapeut na istoj poziciji na dimenziji
internalnost-eksternalnost,
(4) najefikasnije se liječe oni somatski i psihički bolesnici koji imaju slijedeću kombinaciju
vjerovanja: internalni percipirani lokus kontrole i eksternalni lokus kontrole uz vjerovanje
u utjecaj utjecajnih drugih ljudi.
3.4.7. BANDURAina teorija samoefikasnosti

Za razliku od ROTTERa, koji govori o generaliziranim očekivanjima, BANDURA (1982) razlikuje dvije
vrste specifičnih osobnih očekivanja pojedinca odn. vjerovanja ili predviđanja koja ljudi imaju u
vezi sa poznatim odn. konkretnim i specifičnim životnim situacijama:
• očekivanje u vezi s razultatom (ishodom) odn. posljedicama vlastitog ponašanja tipa “ako-
onda”, npr. očekivanje da ako marljivo učim onda povećavam vjerojatnost uspjeha na ispitu,
• očekivanje u vezi s vlastitom efikasnošću (OVE) odn. u vezi sa sposobnošću-uspješnošću
uspješnog izvođenja nekog ponašanja u zahtjevnoj/prijetećoj situaciji tipa “mogu/ne mogu to
učiniti”, npr. očekivanje da sam sposoban naučiti gradivo za ispit.
Očekivanje vlastite efikasnosti može biti visoko (pozitivno) ili nisko (negativno). Pozitivno očekivanje o
vlastitoj efikasnosti potiče vjerojatnost prihvaćanja izazovnih zadataka i energičnost (odlučnost), trud i
ustrajnost u njihovom izvođenju. Negativno OVE onemogućava nalaženje osobnih i okolinskih izvora
za uspješno suočavanje sa stresom, što dovodi do zatvorenog kruga u kojem se OVE dalje smanjuje.
BANDURA je (1985) pokazao da visoko OVE dovodi do niske razine kateholamina u krvi, pa ljudi
sa visokim OVE u manjoj mjeri iskazuju simptome stresa (tremor, trema, psihomotorni nemir,
anksioznost...).
BANDURA smatra da je očekivanje vlastite efikasnosti (ili neefikasnosti) odlučujuće za izvođenje
nekog ponašanja. Na primjer:
• vjerujem da marljivost povećava vjerojatnost uspjeha na ispitu, ali ako uz to očekujem da nisam u
stanju naučiti gradivo, ni ne počinjem učiti za ispit,
• pojedinac može vjerovati u uspješnost tretmana protiv pušenja, ali smatra da osobno neće biti
efikasan u slijeđenju tog tretmana, pa se ne upušta u taj tretman
• pojedinac uspješnije upravlja stresom ako ukoliko vjeruje da je sposoban da se snjime suoči i nosi.
Ljudi se među sobom razlikuju u slijedećim mjerljivim dimenzijama vjerovanja u vlastitu

efikasnost:
(1) sadržaj vjerovanja, s obzirom na težinu zadatka odn. zahtjevnost ponašanja: koji odn. koliko
težak zadatak mogu savladati,
(2) snaga vjerovanja: koliko snažno vjerujem da neki zadatak mogu efikasno izvršiti odn. iskazati
neko ponašanje i
(3) općenitost vjerovanja: da li se vjerovanje odnosi na veći broj situacija i ponašanja ili samo na
neke.

Pojedinac procjenjuje vlastitu efikasnost putem slijedeća četiri izvora:
(1) informacije o vlastitoj kompetenciji iz vlastitog prošlog iskustva: “kako sam se prije nosio s
tim ili sličnim zadatkom?”,
(2) informacije iz tuđeg iskustva: “kako se on/ona nosio s tim zadatkom?”, putem informacija iz
medija (knjiga, filmova...) ili putem neposredne komunikacije sa ljudima koji su uspješno izvršili
neki zadatak,
(3) verbalna persuazija drugih ljudi tipa “ti to možeš“,
(4) doživljaj emocionalne aktivacije: doživljaj intenzivnog emocionalnog uzbuđenja u izvođenju
nekog zadatka snizuje očekivanje vlastite efikasnosti i obratno.
Koncepcija je potvrđena u istraživanju BANDURAe i sur (1985) koje je pokazalo da fobični ispitanici
koji sumnjaju u svoju sposobnost suočavanja sa fobičnim objektom (podražajem) imaju u
krvotoku povišenu razinu hormona stresa adrenalina i noradrenalina. Kako njihovo očekivanje
tokom psihoterapije postaje pozitivnije, tako opada razina tih hormona u krvi.
Autor pokušava navedenom koncepcijom protumačiti efekte psihoterepije smatrajući da su efikasne

su one psihoterapije:
• koje povećavaju osobno vjerovanje u vlastitu samoefikasnost, jer što čovjek više vjeruje u
svoju efikasnost, to će upornije i dulje ustrajati u tome da riješi svoje probleme,
• koje uključuju verbalnu persuaziju, kod ljudi koji nisu sigurni u vlastitu efikasnost, radi
navođenja pojedinca na samostalno aktivno djelovanje, kako bi se informirao o vlastitoj
efikasnosti lii radi upoznao sa tuđim iskustvom,
• koje snizuju emocionalnu aktivaciju u izvođenju nekog zadatka.
Provjeravanje veze procjene vlastite efikasnosti i kasnijeg ponašanja odn. stvarne efikasnosti kod
ispitanika koji su bili u behavioralnoterapijskom tretmanu fobija je pokazalo da postoji visoka
povezanost između te dvije varijable u 80-90 % slučajeva: ispitanici koji su nakon terapije dali niske
procjene vlastite efikasnosti za izvođenje zadanog zadatka pretežno nisu bili efikasni u
izvođenju tog zadatka i obratno.
Slijedeći su nedostaci opisane koncepcije:

• prediktivna valjanost samoprocjene vlastite efikasnosti potvrđena je samo kod fobija i kod
odvikavanja od pušenja,
• slaganje između procjene vlastite efikasnosti i kasnijeg ponašanja predstavlja zapravo
slaganje procjene namjere da li ćemo i što ćemo učiniti i kasnijeg ponašanja
• pojmovi “namjera” i “odluka” teško se razlučuju od pojma “očekivanje”.
Očekivanje vlastite efikasnosti može se poistovjetiti sa pojmom kontrole nad sobom i/ili
situacijom, koja se, prema THOMPSONu (1981) može ostvariti na 4 načina:
(1) behavioralnom kontrolom: direktnim suočavanjem i reakcijom sa neugodni podražaj,
(2) informacijskom kontrolom: prikupljanjem informacija o neugodnom ili zahtjevnom zadatku
odn. podražaju,
(3) kognitivnom kontrolom: promjenom mišljenja o situaciji ili zadatku,
(4) retrospektivnom kontrolom situacije, u kojoj smo krivo reagirali i koju nismo mogli odmah
promijeniti, putem kognitivnog restrukturiranja te situacije tako da utvrdimo uz koje pripreme
ubuduće možemo kontrolirati svoje ponašanje u njoj.

.
3.4.8. ELLISova koncepcija o iracionalnim mislima
Svi ljudi, prema ELLISu (1956) imaju dva osnovna hedonistička cilja:
• ostati u životu odn. preživjeti,
• biti relativno sretni odn. bez boli i patnje.
Ostvarivanju tih ciljeva doprinosi racionalno mišljenje i adekvatne emocije koje ih prate, a
iracionalno mišljenje i neadekvatne emocije interferiraju sa tim ciljevima ili čak potpuno blokiraju
njihovo postizanje. Tako je, na primjer, prikladno da ljudi postaju oprezni i bojažljivi odn. anksiozni u
novoj okolini, ali je anksioznost neprikladna emocija ako se zasniva na iracionalnom procjenjivanju
situacije.
Ellis smatra da su mišljenje i emocije povezani u cirkularnom odnosu uzrok-posljedica: ono što
netko misli, često i osjeća, a ono što osjeća postaje dio njegovog mišljenja.
Mišljenje i čuvstva mogu se oblikovati u razgovoru sa sobom tako da “unutrašnje tvrdnje” koje ljudi
sami sebi govore postaju njihove misli i emocije. Unutrašnje tvrdnje mogu pokretati emocije koje
mogu biti prikladne ili neprikladne, ovisno o tvrdnji iz kojih nastaju.
Ellis nadalje smatra da emocionalni poremećaji proizlaze iz ustrajanja u iracionalnosti i
nelogičnosti mišljenja i iz neprihvaćanja realnosti te da ljudi sami kreiraju svoje emocionalne
probleme jer ne koriste svoje mogućnosti racionalnog biranja i sami se indoktriniraju iracionalnim
vjerovanjima (npr. iz masovnih medija).
Ljudi, prema Ellisu imaju urođenih i stečenih tendencija odn. potencijala da budu racionalni i da
proizvode ugodu i sebi i drugima ali i da budu iracionalni i destruktivni. Urođene tendencije potvrđuje
nalaz da sve glavne ljudske iracionalnosti postoje kod svih ljudi bez obzira na stupanj
obrazovanja i kulturu u kojoj žive. Tendencija ka iracionalnosti stiče se u djetinjstvu: ona biva kod
male djece poticana i snažno se učvršćuje, budući da su djeca vrlo sugestibilna. Iracionalne ideje, koje
su za bespomoćno stanje djeteta bile prikladne, ali nisu prikladne za odraslu osobu, održavaju se iz
slijedećih razloga:
• dijete ne može jasno i kritički razmišljati,
• dijete insistira na neposrednom zadovoljenju svojih potreba,
• roditelji i ostali odrasli u djetetovoj okolini imaju i sami razne iracionalne ideje, predrasude,
stereotipe i praznovjerja koja prenose na dijete,
• indoktrinacijom masovnih medija potencirano je stjecanje i održavanje iracionalnih ideja.
Poremećeno emocionalno funkcioniranje potiče i održava jedno ili više od 12 osnovnih iracionalnih
vjerovanja:
(1) u omnipotenciju i perfekciju: “svatko (uključujući i mene) mora biti kompetentna i adekvatno
ponašajuća osoba u svim mogućim situacijama i u svemu šta radi”, umjesto: “trudim se da se
ponašam što je moguće bolje, ali prihvaćam sebe kao nesavršenu osobu, koja ima opće ljudske
slabosti i neke svoje specifične mane”,
(2) u bezuvjetnu ljubav: “kao odrasla osoba moram biti svo vrijeme voljen(a) i prihvaćen(a) od ljudi
koji su mi važni”, “drugi se prema meni moraju ponašati pravedno, obzirno i ljubezno”, umjesto:
“kao odrasla osoba moram se koncentrirati na vlastito sampoštovanje i izboriti se za

odobravanje samo u određene nužne svrhe (npr. radi napredovanja u poslu)” i ”važnije je voljeti
nego biti voljen”,
(3) u uspjeh: “moram uspjeti i postići odobravanje za sve što činim inače ću sebe smatrati
bezuspješnom i bezvrijednom osobom”,
(4) u stabilnost: “uvjeti u kojima živim moraju biti i ostati dobri, tako da mogu uvijek, bez muke i
napora dobiti sve što želim, ili će svijet postati za mene odvratan, a život nepodnšljiv”,
(5) u savšeni red: “užasno je, grozno, očajno i katastrofalno ako se stvari ne odvijaju kako želim” i
“ako nešto izgleda ili može postati opasno ili zastrašujuće trebam o tome bez prekida misliti”
umjesto “ako nešto u životu ne ide kako treba, trebam se sučiti sa tom situacijom i pokušati sve
da se ta situacija promijeni, i/ili dovede pod kontrolu i učini manje opasnom/zastrašujućom”,
(6) u važnost prošlosti: “prošlost je neizmjerno važna, pa ako je u prošlosti nešto snažno djelovalo
na moje emocije i ponašanje, to i u sadašnjosti i zauvijek utječe na mene “ umjesto: “trebam
učiti iz vlastitog iskustva, a ne robovati mu”,
(7) u nemogućnost kontrole: “uopće nemam kontrolu nad vlastitim emocijama” umjesto “imam
ogromnu kontrolu nad svojim emocijama, samo ako se odlučim da je steknem”,
(8) u pasivnu sreću: “najjednostavnije je ne suočavati se sa životnim poteškoćama i
odgovornošću, i pustiti da sve ide kako ide” i “sreća se može postići inercijom i pasivnošću”,
umjesto: “trebam se disciplinirati i suočiti sa životom”, “najsretniji sam kada sam aktivan i kada
se mogu posvetiti drugim ljudima i projektima koji su izvan mene samog”,
(9) u nadnaravno: “potrebno mi je nešto jače i veće od mene samog (npr Bog, natprirodna sila,
sudbina...) da bi riješio svoje probleme” umjesto: “moram se sam suočiti sa svojim problemima i
pokušati ih riješiti”,
(10) u potrebu mijenjanja drugih: “za mene je egzistencijalno i vitalno važno što rade drugi ljudi iz
moje okoline, pa moram uložiti veliki napor da ih promijenim u smjeru koji želim” umjestio
“nedostaci i problemi drugih su primarno njihov problem i moj pritisak da ih se promijeni će njima
biti od male koristi”,
(11) u “pravednost”: “ljudi se moraju odnositi jedni prema drugima fair i etično”, “ljudi koji izvode
loša djela su zli i pokvareni i za to moraju biti strogo kažnjeni”, umjesto: “neka djela koja izvode
ljudi su neprilagođena, a ljudi koji ih čine su neznalice - jer se ne znaju drugačije ponašati ili su
emocionalno poremećene osobe”,
(12) u vanjske uzroke: “ljudska nesreća je uzrokovana vanjskim faktorima na koje se ne može
djelovati” umjesto: “ljudske nesreća uzrokovana je i održavana stanovi-štima koja čovjek
zauzima prema događajima, a ne samim događajima”,
koje koristi bilo u prvom licu, bilo u obliku direktnog obraćanja pojedincu (npr. “Vi smatrate da...”).
Ova iracionalna vjerovanja se mogu dopuniti i drugim iracionalnim vjerovanjima, koja se

svakodnevno javljaju i manifestiraju u ponašanju, npr.:
• “to (rak izazvan pušenjem ili sudar pri vožnji u alkoholiziranom stanju) se meni ne može dogoditi”,
• “postoji pravo i savršeno rješenje nekog problema, pa ne treba činiti ništa dok se ne nađe to
rješenje”,
• “ako ne uspijevam postići nešto izuzetno u životu, onda manje vrijedim od onih koji su već nešto
izuzetno postigli”,
• “uvjerenja uvaženih autoriteta ili većine su zasigurno točna i ne treba ih preispitivati”.
Iracionalna vjerovanja intenziviraju emocionalne poremećaje, pothranjuju osjećaj
bespomoćnosti, snizuju očekivanja vlastite efikasnosti, i sprečavaju pojedinca da poteškoću
podnosi bez ljutnje i uzrujavanja odn. neugodnih emocija i racionalno se suoči sa situacijom.
Slijedeće su osobine iracionalnih vjerovanja:

(1) zahtjevnost (perfekcionizam, grandioznost, netolerancija): osoba naređuje (zahtijeva, diktira)
sebi i drugima da se njene želje, preferencije, čežnje i zahtjevi (perfekcija, omnipotencija,
bezuvjetna ljubav, uspjeh, stabilnost, savršeni red...), bezuvjetno zadovolje,

(2) prekomjerna generalizacija doživljenog neuspjeha/neugode, koji se tumače kao opća
neuspješnost: npr. vjerovanje u važnost prošlosti ili u nemogućnost kontrole,
(3) ponavljanje praćeno užasavanjem: kada netko ili nešto nije u skladu sa željama ili zahtjevima
pojedinca, počinje beskonačno negativističko lamentiranje, što dovodi do povećanog
emocionalnog uzbuđenja,
što sve zajedno interferira sa racionalnim mišljenjem i djelovanjem.
Glavni Ellisov teorijski doprinos je analiza održavanja (perpetuiranja) iracionalnih zamisli

(vjerovanja) putem A-B-C modela, pri čemu je A = aktivirajući događaj (activating event), B = zamisli
(vjerovanja = beliefs) odn. kognitivna procjena pojedinca o događaju A, C = krajnja posljedica
(consequence) odn. reakcija pojedinca na događaj i/ili vjerovanje o događaju: zadovoljstvo/sreća ili
neugodne emocije odn. emocionalni poremećaji kao što su anksioznost ili depresivnost. Pojedinac
pogrešno pretpostavlja da C odn. neugodna emocija slijedi direktno iz A, a ne zapravo iz medijatorne
varijable B, odn. smatra da su negativne emocije posljedica događaja, a ne interpretacije tog
događaja. Dakle,
A = activating event: označava aktivirajući događaj (neko zbivanje, ponašanje)

B = belief system: označava vjerovanja (ili samoverbalizacije osobe)
C = consequences: označava posljedice ili reakcije osobe (npr. sreća, emocionalni poremećaj)
Na početku smo spomenuli Shakespearea koji kaže da Pravi slijed događaja:

“nema dobrog i lošeg, već ih mišljenje čini takvima. To
zapravo opisuje ABC okvir RET:
1. Vremenski se kao prvo se pojavljuje A (aktivirajući A
događaj).
2. Nakon toga slijedi naša interpretacija tog događaja, i
to u skladu sa našim vjerovanjima (B). B
3. Nakon toga sijedi posljedica u obliku emocionalnog
doživljavanja (C) – što znači da je naše emocio-
nalno doživljavanje nekog zbivanja determinira- C
no prije svega našom interpretacijom tog zbiva-
nja, a ne samim događajem.
Međutim, naša “logika svakodnevnice” ne uzima baš u Pretpostavljeni slijed događaja:

obzir ovaj stvarni slied događaja. Određeni događaj (A)
se tumači kao jedini i izravni uzrok naše emocionalne A
reakcije (C), odnosno naše emocionalno reagiranje se
smatra izravnom i nužnom posljedicom tog događaja, ne
uzimajući u obzir da mi uopće nismo doživjeli neki B
objektivni događaj, već samo našu interpretaciju tog
zbivanja, koja je nužno prošla kroz filter naših vjerovanja
i našeg svjetonazora. Pretpostavljeni slijed događaja je C
dakle: A → C, ignorirajući da je upleteno i naše
kognitivno obrađivanje te situacije.
Ellis smatra da su strahovanje za budućnost, osjećaji razočaranosti i beznađa potpuno normalni kada
pojedinac doživi gubitak (npr. gubitak posla). Međutim, ako se na to nadovežu iracionalna vjerovanja,
dolazi do težih emocionalnih poremećaja i do depresije odn. do intenziviranja utjecaja negativnih
događaja na život pojedinca.
Iz navedenog slijedi i primjena racionalno-emocionalne terapije (RET): ljudi mogu kontrolirati svoje
emocije ukoliko steknu kontrolu nad svojim vjerovanjima kojima interpretiraju događaje oko sebe.
U toku RETe potrebno je navesti kljienta da odbaci iracionalna vjerovanja i prihvati racionalna te
smanjiti klijentovu anksioznost i umanjivanje vlastitih sposobnosti, a istovremeno potaknuti interes za
samokontrolu, prihvaćanje nesigurnosti, neizvjesnosti i rizika, fleksibilnije i racionalnije mišljenje,
prihvaćanje sebe, te posvećivanje nekom ili nečemu.

Svrha RETe je da pojedinac stekne realističniju i tolerantniju životnu filozofiju.

4. ISPITNA
ISPITNA PITANJA
4.1. Popis ispitnih pitanja

1. U čemu se razlikuju teorije ličnosti i što im je zajedničko
2. Strategije ispitivanja ličnosti
3. Doprinos kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji
4. Doprinosi socijalno-kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji
5. Funkcije psihodijagnostike
6. Subjektivni model
7. Kulturalni model
8. Statistički model
9. Psihodinamski model
10. Medicinski model
11. Operacione definicije abnormalnog ponašanja i doživljavanja: osnovni problemi
12. Kakva mora biti korisna definicija abnormalnog doživljavanja i ponašanja
13. Dva osnovna problema koji se javljaju kod svih operativnih definicija abnormalnog ponašanja i
doživljavanja
14. Tehnike opažanja i procjenjivanja ličnosti
15. Razlike između laičkog i stručnog opažanja
16. Pogreške kod procjene i opažanja
17. Utjecaj ličnosti dijagnostičara na uspješnost procjene
18. [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj
osjetljivosti
19. Pravila dobrog opažanja
20. Kada i kako koristimo skale procjene
21. Prednosti i nedostaci upitnika i inventara ličnosti
22. 5 glavnih momenata koji povezuju projektivne tehnike
23. Sličnosti i razlike između projekcije kao obrambenog mehanizma i testovne projekcije
24. Klinički intervju: svrhe u koje se koristi, oblici, ciljevi, faze, prednosti, nedostaci
25. Biografski pristup u ispitivanju ličnosti: cilj, faze i pravila prikupljanja podataka
26. Studija slučaja: od čega se sastoji i je li svako psihološko testiranje studija slučaja
27. Q-sort tehnika
28. Ispitivanje mentalnog statusa: što sve uključuje
29. Prognoza: njeno mjesto u kliničkoj psihologiji
30. Klinička i statistička prognoza: usporedba
31. Glavni efekti kliničke prognoze
32. Kako određujemo uspješnost predikcije
33. Tipovi i metode validacije kliničkog pristupa
34. WECHSLERov koeficijent intelektualne deterioracije: kvalitativna analiza, logika i nedostaci
35. Problem svjesnog/nesvjesnog: nalazi koji potvrđuju da čovjek prima i reagira na nesvjesne
informacije

36. Problem samoiskaza: glavna ograničenja
37. Problem automatskih/kontroliranih procesa: dva kognitivna sistema koji procesiraju informacije
38. BECKova trijada i nastanak depresije
39. Model anksioznosti BECKa, EMERYja i GREENBERGa
40. BANDURAina teorija samoefikasnosti
41. Koje su mozgovne odn. psihičke funkcije naročito osjetljive i najprije stradaju kod mozgovnih
oštećenja i zašto
42. Tipične poteškoće ljudi sa mozgovnim oštećenjima
4.2. Varijante pismenog ispita

A
1. Kulturalni model
2. Operacione definicije abnormalnog ponašanja i doživljavanja: osnovni problemi
7. [to sve čini “kliničku osjetljivost” psihologa i odakle se javljaju individualne razlike u toj osjetljivosti
10. Glavni efekti kliničke prognoze
B
1. Statistički model
2. Doprinosi socijalno-kognitivnog pristupa kliničkoj psihologiji
3. Problem samoiskaza: glavna ograničenja
4. Problem automatskih/kontroliranih procesa: dva kognitivna sistema koji procesiraju informacije
5. Model anksioznosti BECKa, EMERYja i GREENBERGa
7. Klinička i statistička prognoza: usporedba
9. Pravila dobrog opažanja
10. Q-sort tehnika
C
1. Medicinski model
2. Razlike između laičkog i stručnog opažanja

8. Prednosti i nedostaci upitnika i inventara ličnosti
D
4. Teoretsko objašnjenje intelektualnog deficita kod psihijatrijskih poremećaja
5. ?
6. Strategije ispitivanja ličnosti
E
1. Subjektivni model
3. Dva osnovna problema koji se javljaju kod svih operativnih definicija abnormalnog ponašanja i
doživljavanja
6. Kako određujemo uspješnost predikcije
F
2. Problem svjesnog/nesvjesnog: nalazi koji potvrđuju da čovjek prima i reagira na nesvjesne
informacije
4. BECKova trijada i nastanak depresije
5. BANDURAina teorija samoefikasnosti
7. Razlike između psihometrijskog i kliničkog testiranja
10. Pogreške kod procjene i opažanja

G
2. 5 glavnih momenata koji povezuju projektivne tehnike
9. Tipične poteškoće ljudi sa mozgovnim oštećenjima

---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
5. LITERATURA
• BERGER, J.: Psihodijagnostika, Nolit, Beograd,1984.,

• BIRO, M.: Klinička psihologija, Medicinska knjiga, Beograd-Zagreb, 1990.,
• DOBSON, K. S., PUSCH, D.: Psychopatology, in RAMACHANDRAN, V. S. (Ed): Encyclopedia of
human behaviour, Academic Press, San Diego, 1994,
• FISKE; S. T; TAYLOR, S. E.: Social Cognition, McGraw-Hill, Inc., New York, 1991,
• FULGOSI, A.: Teorije ličnosti, [kolska knjiga, Zagreb, 1987.,
• HUDOLIN, V.: Rječnik psihijatrijskog nazivlja, [kolska knjiga, Zagreb, 1985.,
• KENDELL, R. E.:The principles of classification in relation to mental disease, in Shepherd, M.,
Zangwill, O. L.: General Psychpatology, Cambridge University press, Cambridge, 1986,
• KRIZMANI], M.: Teorijske osnove racionalno-emocionalne terapije, u Anić, N. (ur.): Racionalno-
emotivne terapije, Društvo psihologa SR Hrvatske, Zagreb, 1985.,
• NEVID, J. S. ; RATHUS, S. A. ; GREENE, B.: Abnormal Psychology in a Changing World, Prentice
Hall, New Yersey, 1994
• PETZ, B. Psihologijski rječnik, Prosvjeta, Zagreb, 1992. .
THE END
psiNET
INICIJATIVA
KLINIČKA PSIHOLOGIJA
(PSIHODIJAGNOSTIKA SA KOGNITIVNOM KLINIČKOM PSIHOLOGIJOM)
Zagreb, ... 1998.

Klini269ka Psihologija

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

You might also like

Klini269ka Psihologija

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Klini269ka Psihologija

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Pregled sadržaja

1. UVOD U KLINIČKU PSIHOLOGIJU

3. DOPRINOSI KOGNITIVNOG PRISTUPA KLINIČKOJ PSIHOLOGIJI

3.1. Osnovni problemi

eISPIT.com - Online ispiti i skripte

1.1. DEFINICIJA, PODJELA

Primarna uloga kliničkih psihologa je istraživanje PPP iz više razloga:

a istraživanja se vrše u slijedećim područjima:

eISPIT.com - Online ispiti i skripte

Teorije ličnosti se razlikuju:

FULGOSI (1987) predlaže slijedećih devet bipolarnih dimenzija za uspoređi-vanje i razlikovanje

eISPIT.com - Online ispiti i skripte

Sve različite definicije ličnosti dijele se u dvije grupe:

eISPIT.com - Online ispiti i skripte

1.2.2. Strategije za ispitivanje ličnosti

AD1. Nedostaci kliničkog pristupa su slijedeći:

AD2. Nedostaci u primjeni faktorske analize su slijedeći:

AD3. Nedostatak empirijskopsihometrijskog pristupa je u tome što, premda je objektivan u

1.3. DOPRINOS KOGNITIVNOG

Behavioralno-kognitivne tehnike se danas koriste za:

1.3.2. Zadatak kognitivnog pristupa unutar kliničke psihologije

Kognitivni sadržaji i procesi se u suvremenoj kliničkoj psihologiji smatraju kao:

1.3.3. Vrste kognitivnih teorija koje se koriste u kliničkoj psihologiji

Među te teorije i koncepcije spadaju:

eISPIT.com - Online ispiti i skripte

(3) kognitivne teorije i koncepcije nastale unutar kliničke psihologije:

Kognitivne teorije se također primjenjuju u kliničkoj psihologiji u istraživanjima:

eISPIT.com - Online ispiti i skripte

• AND/P = abnormalno doživljavanje/ponašanje

eISPIT.com - Online ispiti i skripte

2.1. DEFINICIJA I FUNKCIJE

Funkcije psihodijagnostičke klasifikacije su slijedeće:

ROSENHAN je (1973) pokazao da dijagnoza može biti i disfunkcionalna. Istraživao je kakvi su

Autor je iz svog iskustva i opažanja izdvojio:

Iskustva i opažanja ostalih pseudopacijenata su pokazala slijedeće:

eISPIT.com - Online ispiti i skripte

Abnormalno mentalno funkcioniranje odn. psihopatološki poremećaji se definiraju putem:

Slijedeći su nedostaci modela abnormalnog doživljavanja i ponašanja:

U nastavku će biti diskutirani različiti modeli abnormalnog doživljavanja i ponašanja, sa posebnim

2.2.1. Subjektivni model

Navedeni kriteriji imaju slijedeće nedostatke:

eISPIT.com - Online ispiti i skripte

Nedostatak modela je u tome što:

2.2.3. Kulturalni model

eISPIT.com - Online ispiti i skripte

eISPIT.com - Online ispiti i skripte

Uz statistički model se javljaju dva pitanja:

2.2.5. Behavioristčki model

eISPIT.com - Online ispiti i skripte

2.2.6. Psihodinamski model

Doprinosi psihoanalitičke teorije su:

Nedostaci teorije su:

eISPIT.com - Online ispiti i skripte

2.2.8. Medicinski model

eISPIT.com - Online ispiti i skripte

Nedostaci medicinskog modela su slijedeći:

eISPIT.com - Online ispiti i skripte

Dok je u medicinskom modelu klasifikacija PPP simptomatološka odn. sindromska, u