Metalurško-tehnološki fakultet,

odsjek hemijska tehnologija

Seminarski rad
Iz sociologije

Ivana Banićević 4/14

57d

1
 Sadržaj

1.Jugoslovensko dramsko pozorište kroz prizmu Jovana Ćirilova………………3

2. Okrugli sto povodom desetogodišnjice Radija 27 o uticaju radija Slobodna

Evropa na medijski prostor BiH………………………………………………….6

3. Svedočenje zločina……………………………………………………………14

4. Razgovor sa Vjerom Vuković o muzici I moćnom uticaju muzike na sve sfere

života…………………………………………………………………………….15

2
1.Jugoslovensko dramsko pozorište kroz prizmu Jovana Ćirilova

….koga sam ja u životu sreo, I jedan od najbistirijih I najinteligentnijih I, a s jedne strane vrlo
samoironičan I na kraju života se pitao da li nisu preterali sa , kako da kažem, sa patriotizmom.

-’85 godine se vraćate na čelo jugoslovenskog dramskog pozorišta?

-Da

-I ostajete do ’99 godine?

-Da, imate dobro pamćenje, mladi ste.

-Istoričar.

-Aaa to je l’ te kada gledate…

-I taj period opet obeležava I nosi nosi neke nove tendencije u jugoslovenskom dramskom
pozorištu. Biti umetnički director, posle toga biti upravnik pozorišta. Da li je to bila neka
satisfakcija posle onog vašeg odlaska, vi ste nekako peti politikin kritičar,pozorišni kritičar koji
je došao na to mesto jugoslovenskog dramskog..

-Da,da,da tačno bilo je reči I Finci I Muharem Pervić malo je nezgodan bio, Buca Mirković koji
je pisao za politiku ne znam ni koji su tačno svi, ali tačno I da vam kažem ovaj.. ne, ne , ne
nema tu satisfakcije, neka, ja niti sam osvetoljubiv niti pamtim niti sam zlopamtilo znate ali u
svakom slučaju..

-Vi ste jako tolerantni.

-.. jako mi je drago bilo, ja sam tu ponikao, ja sam tu šegrtovao I kao fol …tako da kažem bio
sam učenik u privredi, učenik u umetnosti, pošto nije bilo dramaturgije I ja sam ovaj..dosta je
bilo važno da sa jedne strane sam imao tu školu i naklonost moju ka modernizmu velikoj I
prema avangardi s jedne strane a s druge strane sam shvatio šta je jugoslovensko dramsko znači
najreprezentativnije sa dubokim korenima u kulturi, reprezentativno sa velikim glumcima,sa
odličnim rediteljima I ja sam prije svega najznačajnijim rediteljim starije generacije, Mijaču sam
smatrao kaodo danas koji je na čelu tih naših reditelja još uvek ono Hruška kao I Savin a isto I
Vida Ognjenović ali bogami I mladih Haris Pašović je direktno iz studentske klupe, tako da je
došao na velikoj sceni da, to je bila senzacija to je ogromno to je bilo samoupravljanje , da sam
mu dao da radi ‘’Buđenje proljeća’’ I ljudi su pojedini glumci su izašli iz podele prvog dana koji
su bili objavljeni I onda su se za tri dana vratili kad su čuli kako radi. To je bila apsolutna
senzacija, Isto tako senzacija,ovaj kako se zove.. Dozivanje ptica po Aristofanu tako da je to bilo
jedan sklad između tog tradicionalnog s.. I modernog senzibiliteta I s druge strane jedne
implicitne kritike kad dođu one ’90 godine da ne izgovorim ime čije više volim da se mnogo ne

3
spominje, pomenulo se ne povratilo se. To je bilo,ali bilo je neke relativne slobode, bilo u
umetnosti I i u pozorištu ali su me ostavili na miru tako da smo mi čak I kritički da kako se
zove.. ima li te predstave u potpaljublju pa onda protiv rata, rata sa Troilom I Kresdiom pa
direktno ovaj, Krausu na kraju Krausovu Poslednji dani čovečanstva govori, zamislite Vi dolazi
Ejdus I u ime Krausa govori: Dobro, ajde to je bio nacionalizam nemački za vreme Prvog
svetskog rata, a šta ćemo sa Dubrovnikom? Šta ćemo sa Vukovarom? I šta ćemo sa Sarajevom to
je da, to je ovaj recimo začuđujuće,da to niko nije mislim zapazio to je ovaj ostao ili ovaj kako
se.. zvuk tenkova posle predstave Unkovskoga, Pozorišne iluzije gdje se čuju tenkovi koje vlast
tada poslala, poslala na ove gde se čuje spiker radio televizije prve Beograda I Srbije tako da je
to bila jedna mera kritičnosti ali ono što sam govorio na početku da je to potrebno da bude u
umetničkoj formi a ne neki politički pamflet.

-2000-e se penzionišete zvanično.

-Dobro.

-Odlazite iz pozorišta ali nikada, nikada ne odlazite. Ono je, ono je deo Vas tako I tako će biti do
kraja. Ono što ste uspeli u međuvremenu da uradite je da se potpišete kao reditelj.

-Jedanput. Znate šta nije, ja sam jako precenio smatram da je naša velika klasika ,,Nedozvani" od
našeg pesnika, je li?

-Momčila Nastasijevića.

-Momčila Nastasijevića koji je napisao našu najbolju građansku dramu

ibzenovskostrindberovskog tipa I nije niko od ovih velikih reditelja dok sam bio u
jugoslovenskom dramskom hteo da režira. Vida nije stigla da režira, Rale je ovaj kako se zove,
izbacio bi jednu ličnost s tim se nisam slagao, dva ženska lika su, dva muška lika su jedan je
princip realnosti, drugi je tako princip, princip poetskog, poetskoga znači dva različita principa
nisu se mogli spojiti u jednoj ličnosti I onda sam rekao treba to da se radi Borki Pavićević, a ona
kaže: Što vi ne biste radili,ajde ja kažem još i tu adventuru ? I onda sam ja imao sjajnu izuzetnu
pojavu sa Angelinom Atlagić sjajno dospela na Sterijino pozorje. To je I sjajni glumci I ne ne
može tamo mnogo nisu to glumci slobodni, nije to stalno pozorište jer nije se mnogo puta dalo,
davalo ali je dosta gostovalo. Ovaj bilo je, bilo je ovaj bilo je mnogo sala na sceni na Sterijinom
pozorju tako da sam ja zadovoljan, da sam to ovaj jedanput uradio.

-Bila je to I vartolomejska nova vrsta glume, kažete da ste bili najbolji glumac ali je predstava
skinuta. Bilo je tu dosta stvari ja mnogo toga nisam pomenula, neka ovo bude prvi deo našeg
razgovora samo želim da, da ovaj ovaj drugi nastavi odnosno da osvetli još neke tajne vašeg
života odnosno tajne, javne tajne vašeg života zato bih vas molila da nam posvetite još jedanput
pažnju i da se opet sretnemo u nastavku ove naše naše priče.

4
-Hvala unapred, bilo je prijatno sa Vama razgovarati zato što ste tako obavešteni i što ste
istoričar, što ja nikad ne bih mogao da budem i nemam takvo pamćenje.

-Da to, nije to fotografski aparat kojim beležite i ostavljate hroničare svog vremena na svoj
način. Hvala Vam puno poštovani gledaoci za kraj, ostavila bih da kažem ono što vam uvek
kažem: doviđenja.

5
2.Okrugli sto povodom desetogodišnjice Radija 27 o uticaju radija Slobodna
Evropa na medijski prostor BiH

-.. u saradnji sa 27 lokalnih stanica po čemu je i dobio ime. Tri godine po završetku rata Bosna I
Hercegovina bila je teritorijalno ali I medijski podijeljena zemlja. U okviru dvosatnog
zajedničkog programa Radija 27, građani su po prvi put mogli čuti informacije o dešavanjima u
svim bosansko-hercegovačkim gradovima. Desetogodišnjica Radija 27 bila je prilika za
organizovanje okruglog stola na kojem se govorilo kako je program radija ,,Slobodna Evropa''
uticao na medijski prostor Bosne i Hercegovine.

-Program radija ,,Slobodna Evropa'' u Bosni i Hercegovini je drugačiji i nestereotipan i upravo

taj poseban stil koji njeguje odvaja ga od drugih sličnih medija, ocjenjuje jedan od učesnika,
poznati BH režiser Haris Pašović.

-Iz jednog malo neobičnog ugla, malo neočekivanog ugla zapravo govori o stvarima,
događajima, ljudima na način koji je prije svega vrhunski-profesionalan koji podrazumjeva
svjetske profesionalne standarde i otvara iz jednog, možda ne, iz sigurno jednog nestereotipnog
diskusa, otvara nam novi pogled na neke stvari kojih smo možda malo i siti zato što je i naš
medijski prostor često zasićen stvarima koje se nekako ponavljaju, ali na sličan način. ,,Slobodna
Evropa'' mislim da je uspjela u svojim programima, uključujući i program Radija 27, da
obezbjedi prije svega jednu vrlo važnu stvar i ja , zaista vam svima čestitam na tome i
zahvaljujem vam se na tome što ste uspjeli da obezbjedite zajedno sa svim svojim kolegama sa
kojim sarađujete na području bivše Jugoslavije ili specifično na područijima gdje se govori
bosanski, hrvatski, srpski i pretpostavljam, crnogorski sad je l' se tako isto kaže? Uspjeli da
obezbjedite jednu stvar koju je vjerovatno najteže bilo obezbjediti u proteklih petnaestak godina,
a to je da jedna informacija dođe na sva ta mjesta. Da ona dođe bez obrade, u smislu nekog
predznaka kojoj se daje, da ona nije pogrešno interpretirana već u startu nego da je ona takva
kakva jeste i da onda ljudi sa tom jednom informacijom mogu da razviju svoj stav, svoje
mišljenje, da izraze takođe u vašem programu ta svoja mišljenja koja su ponekad slična,
ponekad različita, ponekad poprečna ali uvijek civilizirana.

-Za Ljiljanu Zurovac, dugogodišnju novinarku nekadašnjeg radio Sarajevo i medijskog eksperta,
početak emitovanja programa Radio Slobodna Evropa ratne 1994 bio je izuzetan događaj.

-Pa.. I ne mogu bez sentimenta zbilja gledati svoje kolege sa radio Sarajeva, a ja sam bila u
drugom programu radija Sarajevo, ovdje su kolege iz prvog I drugog programa radija Sarajeva

6
koji u okupljeni u ovom studiju I koje Slobodna Evropa I Radio 27 okupio sa dobrim glasovima,
sa profesionalnim odnosom prema novinarstvu I posebno sa ogromnom ljubavlju prema radiju
kao vrlo specifičnom I nevjerovatno šarmantnom mediju koji definitivno ne posustaje niti će
ikada posustati niti izgubiti prednost nad svim novim I modernim medijima koji se pojavljuju. Ja
moram reći da pojava Slobodne Evrope ’94 godine, bila je nešto što je svima nama, upravo o
kojima govorim , eto da kažemo uvjetno govoreći, kol’ko god Haris kaže malo smo svi deblji I
sijedi , nismo svi sijedi je l’? Za nas profesionalce sa radio Sarajeva tadašnjeg, bio je izvanredan
događaj, izvanredan događaj da nije sve srušeno da nije sve porušeno I da nisu sve vrijednosti
izgubljene. Radio Slobodna Evropa okupila je negdje u bijelom svijetu profesionalce koji su
profesionalno I odgovorno prihvatili sebe kao misionara u novinarstvu jer novinarstvo jeste vrsta
misije, posebno radio u tome kao najbrži medij, definitvno ima prednost u promociji I prenošenju
istine , da je preuzeo ulogu okupljanja profesionalaca koji zbilja žele u ono vrijeme strave I užasa
I potpunog pada vrijednosti I poništavanja života, uzeti ulogu nekoga ko hoće spasiti istinu. I dan
danas to radi, nakon toliko godina..Mislim da nakon tog prvog osvajanja I okupljanja ljudi u
servisu na južnoslovenskim jezicima, da je bilo vjerovatno rizično i s pitanjem ko će slušati taj
program sada kada svi slušaju nacionalne programe. U to vrijeme su postojale I Glas Amerike I
Dojčevele, Radio France Internacional, ali oni su svi imali redakcije I imaju još uvijek redakcije
podjeljene po nacionalnim odrednicama I po teritorijama odakle im pristižu informacije srpska,
hrvatska, bosansa ili ne znam već koja. Radio Slobodna Evropa je imala jedinstveni servis koji je
poštivao isključivo istinu,a ne teritoriju sa koje je ta istina u svom teritorijalnom obliku dolazi.
Mislim da četiri godine nakon tog prvog osvajanja I publike I ljubavi među svojim slušateljima
koji su prigrlili izvor istine, da im je prestojao ogroman rizik u koji su ušli osnivanjem Radija 27,
mogao bi se nazvati I Radio 28 u ovom času , zbog koliko znam 28 radio stanica postoji.
Osvajati prostor Bosne I Hercegovine. Mislim da je to još uvijek izazov i velika hrabrost opstati,
budući da, na sreću Radio 27 postoji, ali na nesreću još uvijek postoji ogromna potreba za takvim
radiom i ogromna snaga je potrebna i energija da se taj radio održi, da ne bih postala previše
sentimentalna, moram samo reći: Računajte na mene.

-Na same početke posjeća zamjenik direktora radija Slobodna Evropa i inicijator Radija 27,
Nenad Pejić.

-Bilo je proljeće 1993 godine u evropski institut za medije je organizirao jedan skup koji sam ja
organizirao, tema mu je bila mediji u bivšoj Jugoslaviji dijele odgovornost za rat. Ako dijele
odgovornost za rat, mogu li podjeliti odgovornost za mir? I na tom skupu je bilo nekoliko vrlo
uglednih novinara iz svih sadašnjih država, bivših republika odnosno i pokrajina sada i mi smo
valjda toliko energije uložili u tu temu, toliko energije ubijeđivajući ljude koji su bili prisutni sa
zapada da umjesto da se dijele te redakcije na jedne, druge, treće, četvrte samo za Srbiju, samo
za Hrvatsku, samo za Bosnu treba u stvari obrnuti pristup i ta se rasprava napravila na rastavi za
vrijeme ručka i sve je to bilo divno, krasno ali ja nisam znao ni jednu jedinu činjenicu to je da
pored mene na ručku je sjedio direktor radija Slobodna Evropa. Čovjek se zove Bob Džilet,

7
valjda je on tu energiju koja je postojala na tom sastanku pokupio i negdje nekoliko mjeseci
kasnije je stigao poziv da se osnuje jedna takva redakcija koju sam ja naravno iz svog
izbjegliškog statusa ne objeručke, nego objeručke i objenožne prihvatio. I Haris je u pravu i
Ljilja su u pravu, nema tu nikakve politike iza toga, radi se o jednom običnom, ljudskom,
profesionalnom opredeljenju. Isto neka emisija i Haris je upotrijebio riječ želja ako se ne varam.
Želja da se nešto uradi normalno u vremenu i na prostoru gdje se sve što se dešavalo, dešavalo
više manje nenormalno. Tržište je pokazalo da je to imalo efekat, procenat slušanosti Slobodne
Evrope na prostoru Bosne i Hercegovine, je tada bio 36 posto što znači da 36posto građana BH
redovno sluša, do tada se to nikad nije dogodilo na Slobodnoj Evropi, danas nas je prešišao
Avganistan na primjer, sa svojih nevjerovatnih 56posto, dobro uzroci sad imaju drugi da ne
ulazimo sad u tu temu. U Beogradu za vrijeme Miloševića u padu 35posto, Crna Gora i danas
ima 20 posto, Bosna i danas ima 15,4 posto, Kosovo ima nekih 13 posto, Makedonija ima nekih
12 posto. To su za jednu izozemnu radio stanicu jako visoke, visoki procenti. To su čak i za
domaće radio stanice, je li tako Ljljo dosta visoki procenti slušansti na području jedne hajde da
kažem jedne teritorije, države kao god hoćete.

-Osim zajedničkog jutarnjeg programa koji radio Slobodna Evropa realizuje sa 28 lokalnih radio
stanica u Bosni i Hercegovini, njih oko 30 prenosi i informativne emisije o dešavanjima u BiH i
regionu. Jedna od tih radio stanica čiji signal pokriva čitavu teritoriju zemlje radio Stari Grad, u
Sarajevu. Direktor Aden Osmanagić o svojim iskustvima u saradnji sa radijom Slobodna Evropa
kaže:

-Ja sam jedan od sudionika ovih poslednjih deset godina koji su drastično promjenili medijsku
statistiku i medijsku scenu Bosne i Hercegovini i to posebno mislim na radio kao medij, mislim
da se tačno može poklopiti početak jedne ozbiljne ekspanzije radija na ovim prostorima sa
dolaskom Slobodne Evrope. Svakako ne bih želio da budem pretenciozan pa da mislim da je tu
isključivi i jedini razlog ali u svakom slučaju vrlo značajan. Iz ove perspektive kad sam dobio
pozivnicu na koju piše deset godina, pa i nije nešto posebno tih deset godinabar nama na ovim
prostorima jako, jako brzo prođe i ovaj.. nismo ni svjesni šta se sve dešavalo u proteklih deset
godina. Kad sam čuo naše kolege onda su počele da nadiru neke uspomene, iz ove pozicije i ove
perspektive one su uglavnom pozitivne, to su neka lijepa sjećanja, onda to baš uvijek nije tako
bilo. Mi smo govorili o tome kako je skupila se grupa ljudi počela da radi zajedničke projekte na
radiju Stari Grad nije sudionik ovog projekta ali je sudionik nekih drugih značajnih
predprojekata al' sam indirektno jako upoznat sam i direktno sa programom radija 27. To moram
reći onoliko koliko ja znam, koliko sam ja vidio to nije bio petnaestominutni projekat. To je
prije svega ne mislim, tu mogu uključiti i sebe u tom periodu da su to bili neki veliki medijski
profesionalci koji su prepoznali neki veliki medijski projekat, neki veliki interes, profesionalni
interes u tom projektu. I jednostavno mislim da se skupila grupa ljudi, da su oni pravilno
odabrani, prepoznati , koji su htjeli nešto da naprave što je nadilazilo medijske jer su vremena
bila takva. Mi smo baš bili pozvani da uradimo nešto što nije na kraju krajeva bio naš posao.
Imamo projekat koji je zaista bio nešto što mi profesionalno nismo mogli pojedinačno ni sanjati

8
o tome, znači mi smo dobili nešto što je za neše radijske stanice u velikoj mjeri posebno
standardizovalo,i podiglo i uputilo na neke standarde koje mi nismo mogli napraviti, a sa druge
strane imali smo tu neku potrebu da počnemo da mijenjamo neke stvari i prepoznali su ljudi koji
su mogli tako da funkcionišu.

-Program radija Slobodna Evropa u Bosni I Hercegovini svakako treba cijeniti I poštovati jer je
profesionalan, izbalansiran I objektivan, te njeguje ono što se ne može primjetiti ni na jednom
drugom, a to je uspostava dijaloga, što je jedan od najvećih problema u zemlji. Ipak ne može se
bez žalosti reći da je Bosna I Hercegovina prevalila put nazad dug 20 godina- ocjena je
nekadašnjeg urednika omladinskog programa radija Sarajevo I direktora medija centra Bore
Kontića.

-Mi danas pozdravljamo I tako dalje I osvedačavamo kao veliki uspjeh jednu radijsku mrežu od
27 radio stanica ili malo više u Bosni I Hercegovini koja je uspostavljena, koja funkcioniše I
meni dođe što ono kažu da sjednem I da plačem jer prij 20 godina na radio Sarajevo postoji
registar takve emisije sa 50 radio stanica, a mi dakle danas govorimo o jednom velikom uspjehu,
o nečemu smo mi već imali. Dakle, sad da ne ispadne kao da sjedite pa malom Kinezu
objašnjavate šta je to vatromet nego, ovaj I vi znate sami da svi parametri bosansko-
hercegovački iz 1991 industrijske ekonomske još nisu stigli I neće stignuti niti za deset godina. E
sad, ovo čak nije toliko ni loše, baš to dobro ajde sad imamo tu emisiju, a zamislite kako se
osjeća, recimo čovjek koji je radio u jednoj školi u Bosni I Hercegovini, koji je vodio školu,
imao svoje đake I tako dalje kada danas sluša da postoje škole sa dva ili tri krova I sa ne znam,
podjeljenim I tako dalje. Dakle, ja kad slušam ovo što mi pričamo,ja, meni dođe da plačem gdje
smo mi kao država zapravo došli I šta smo mi i koje smo mi vrijednosti imali pa izgubili, koje
nikad možda nećemo ni stići, ali mislim da jednostavno život je takav je li, da se treba boriti
uvijek čak I kad mislite da nema šanse, je li što kaže stara Vajldova: Da se džentlmen uvijek bori
za unaprijed izgubljenu stvar tako da mislim I mi treba da se pokažemo krajnje džentlmenstvo,
dakle da se borimo za jednu Bosnu I Hercegovinu, za jedan medijski prostor koji će omogućiti
svakom da kaže svoje mišljenje I da za to neće biti kažnjen, optužen, pljunut ili istjeran.

-Odgovor na Kontićeve sentimente imao je direktor radija Brčkog distrikta- Admir Kadrić.

-Ono što sam htio da kažem Bori, mi svi pomalo se sjećamo onih 50 radio stanica povezanih u
jednu mrežu prije rata, ali moramo reći da je čini mi se bar, tad bilo veliko čudo ne reći da hocete
u jednu takvu mrežu. Kad je Radio 27 prije deset godina to počeo, bilo je čudo reći da hoćete u
takvu mrežu, znači to je potpuno obrnuti smjer i zbog toga Boro svaka čast na onih 50 ali ne
mislim da je išta manje teško bilo organizovati ovih 27 nego onih 50,evo ga Boro replika, ja
odmah prekidam uz još jednu zahvalnost na prilici da se ovdje družimo.

-Mislim ja nisam, ovaj to govorio sa nekom velikom nostalgijom ni sa željom da tu emisiju

uzdignem. To je bilo jako loša emisija. Ja sam bio urednik tog drugog programa dvije poslednje
godine i uvijek sam se tukao sa tim ljudima koji su radili, mislim da je bila jako loša emisija,

9
rađena je u ono doba se to zvalo lijevom nogom i tako dalje.. Ja sam izuzetno želio nešto sasvim
drugo da kažem, da mi živimo u vremenu kada su, mi govorimo o dostignućima koja smo već
imali. Mi živimo u vremenu u kojem radujemo se ili stvaramo uslove za nešto što nas odvlači u
potpuno suprotnom smjeru od onoga u kojem smo bili. Prema tome ja ne govorim o vremenu iz
'91 ili '90 kao nečemu što je uzor. To je, to novinarstvo moram prznati da nisam posebno volio,
makar je to iz '90, '91 po prvi put u Bosni i Hercegovini donijeli i digla i davali neki integritet
ovoj profesiji, zapravo u to vrijeme su ljudi i počeli da se bore za svoje profesionalne kriterije.
Jednostavno govorim koliko smo mi izgubili u međuvremenu mnogo toga što smo već imali i
tako dođe mi ponekad kad gledam u kojoj smo situaciji da zapravo da jednostavno tužno..

-Haris Pašović:

-U vezi sa ovim, malo prije razmišljam isto je i meni ovo bilo vrlo zanimljivo kad je Boro rekao
kako je bilo 50 stanica kojih se i ja sjećam. Međutim, i nešto što je Radenko govorio kao jedna
mala replika tome. Prije 3, 4 mjeseca bili smo u Sloveniji , u Ljubljani smo igrali predstavu
“Klasni neprijatelji” gdje igra mnogo mladih ljudi i oni su svi,imaju dvadest dvije, dvadest tri
godine i jedna moja koleginica iz Novog Sada, Ljljia Stevanović i ja smo ova generacija starija, i
ja pitam njih kako pa kako se vi osjećate sad, kako vam se sviđa Ljubljana. Kažu oni, pa super,
divno nam je. Pa kažem ja kako se vi osjećate Ljubljanu, pa kaže: kao Austiju, kao Mađarsku,
kao i tako. Dakle, imaju nekoliko generacija koje su ispod tridest godina za koje je ovo potpuno
jedan novi oblik organizovanja. Oni nemaju nikakve, nikakvog sjećanja na Jugoslaviju po bilo
kom osnovu negativnom, pozitivnom bilo kakvom, za njih je to neka velika prošlost. Nekoliko
generacija i za njih je, njihov početak je tačka nula, mislim nemanje mreže bilo kakve, dakle kad
se ima u mreži 27 jedinica prvo što oni to shvataju ja mislim jako dobro jer je mreža nešto što oni
vrlo dobro razumiju je l' kao način organizacije a drugo to je za njih širenje nekih novih
mogučnosti, tako da ja mislim, ja isto misli da je to jedna vrsta regresije za naše generacije ali sa
druge strane za mlade generacije to je sigurno progres.

-Prošlo staje u BiH medijima posljedica je loše u društvu dodaje nekadašnja urednica
sarajevskog Oslobođenja, Simka Kurt.

-Nešto bih od ovog Borovog potpisala, ali ću biti malo optimističnija valjda zato što sam mlađa
od njega. Pitali ste od prilike da li će drugi mediji imati ovakve standarde kakve danas ima radio
Slobodna Evropa a odgovor je negdje prije nego što smo ušli u Sali dao meni Kosta Jovanović.
Kaže meni Kosta, znaš oni mladi novinari nemaju uzore. Kad sam ulazila ovdje i sa Adenom
sam pričala i da zapravo kroz ovaj radio, radio Slobodna Evropa, radio 27 prošlo je zapravo
većina naših starijih kolega koji su meni i mojim kolegama bili uzori. To je dakle Kosta koji je
bio i televizijski novinar, Ekica, gospodin Golubović Budo, koji je moj dobar prijatelj koji je
poslednjih deset godina, odjednom veliki Budo mene zove. Znate ja sam odjednom kao mlad
novinar došla u priliku da razgovaram sa velikim imenima. Kosta mi je rekao negdje pred
vratima, mladi novinari sa kojima on radi poslednjih desetak godina je l ' tako Kosta? Ne znaju
ko je Hamza Bakšić koji je jedan od vrijednih suradnika radija Slobodne Evrope i da i bivši

10
urednik i jedan od velikih televizijskih i radio novinara, dakle moj lični uzor u printanom
novinarstvu. Evo zapravo tu je vidim negdje suštinu problema zašto novinari na ostalim
medijima pri tome pretpostavljam ste vi mislili na medije kao što su javni servisi prije svega,
mediji koji nemaju uzore ne mogu postići standarde. Ja neću govoriti da neće, da ne znaju, da su
neobrazovani i tako dalje, jer ja strašno vjerujem u mladi svijet ali se bojim da se negdje izgubilo
poštovanje prema starijim kolegama. Mladim novinarima trebaju uzori, mladim novinarima
trebaju ljudi koji će ih naučiti poslu. Vrlo kratko, '99 u martu bilo je to vrijeme NATO napada na
Srbiju odnosno Beograd, ja sam došla u radio Slobodnu Evropu na mjesec dana, ne znam kojim
čudom sam se kao dijete iz pisanog medija našla u radiju Slobodnoj Evropi, biće da sam toliko
talentirana pa me htjeli, šalim se i dakle ja sam tamo zapravo vidjela kako se reagira, u toj
redakciji na moje veliko iznenađenje, šta znate dok ne vidite, sjede ljudi iz Albanije, sjede ljudi
iz Beograda, iz Zagreba.. I sad ja tu zapravo gledam kako se reagira na radiju, na tako jednu
veliku vijest to je dakle početak kraja Miloševića I onda gledam kako to rade ljudi iz Slobodne
Evrope. Kako se ne raduje sad neko što se bombardira Beograd, nit’ se neko žali što se
bombardira Beograd nego se radi ono da nam treba informacija.

-Kako se učilo I radilo na radiju Slobodna Evropa, sjeća se I Radenko Udovičić iz medija Plan
instituta u Sarajevu koji upravo radi na edukaciji mladih novinara u regionu.

-Ja sam 1994 godine počeo da radim za radio Slobodna Evropa na koji kao saradnik I došao sam
sa Studija 99 jedne lokalne radio stanice, misleći da znam napraviti radijski izvještaj, međutim
tadašnji urednik ovdje u Sarajevu Mehmet Agović skoro svaki tekst koji sam napravio, on je
prosto, što mi kažemo novinari, iskasapio, dakle izredigovao do krajnjih granica I poslije
nekoliko takvih redaktura ja sam konačno uspio da uradim nešto što više nije zahtjevalo takvu
stvar. Dakle, to je moj primjer , međutim s obzirom da sam ja redovni slušalac radija Slobodna
Evropa I kad sam prestao da radim, vidio sam većina da je Slobodna Evropa imala princip da
upošljava mlade novinare za koje procjeni da imaju perspektivu,da imaju kvalitet koji se da
izbrusiti I dakle zahvaljujući tim starijim novinarima koji su tu, oni se zaista nauče poslu. Dakle,
to je nešto čime se Slobodna Evropa još može pohvaliti, dakle tom edukativnom komponentom
da možda desetak radijskih novinara su uspjeli izbrusiti, uspjeli ste izbrusiti I sada su oni, kako
da kažem, ta neka pokretačka snaga elektronskog novinarstva u Bosni I Hercegovini I htio bih
još jednu stvar da kažem, a to je s obzirom da sam učestvovao u nekoliko istraživanja kako ljudi
parcipiraju radio Slobodna Evropa u Bosni I Hercegvini, dakle jedna od velikih pohvala je da
većina tih istraživanja se svodilo na to da ljudi vole Slobodnu Evropu zato što oni imaju
kvalitetne novinare, dakle to je za jedan medij možda I najveći kompliment, dakle ako ih slušaju
zato što imaju kvalitetne novinare. Druga stvar je činjenica i to pokazuje da Slobodnu Evropu
ovdje ljudi ipak još uvijek doživljavaju kao neki i to vjerovatno kroz one emisije u 18 i 22 sata
kao opšti jugoslovenski elektronski medij ,još uvijek, i onda na tome treba insistirati, dakle
pozitivno ovdje ljudi u Bosni i Hercegovini to shvataju.

11
-U proteklih deset posleratnih godina najteže je bilo sigurno lokalnim radio stanicama opstajati u
malim zatvorenim sredinama, kakav je Zvornik o čemu svjedoči direktorica radija Osvit Zorana
Pektović.

-Ja sam počela sa radom jula '98 u izuzetno zatvorenoj sredini,toliko zatvorenoj da i nije znala za
Radio 27 uglavnom za one radio programe o kojima je koleginica Ljilja govorila,eventualno
BBC, Dojčevele i u tom periodu kada smo ušli u tu mrežu mogu da kažem da je to za Zvornik
bilo revolucionarno. U određenom momentu oni čak nisu vjerovali da smo mi članica te radio
stanice pa sam imala prilike da čujem kako su nas slušali negdje zato što su naši novinari
učestvovali u kreiranju i slanju priloga u okviru tog programa i razmjene informacija i onda je
bilo kao eto vaš neki novinar je bio u jednom od programa neke radio stanice. Trebalo je to
vremena Zvorniku..

-Jedan od urednika radija Slobodna Evropa u Bosni i Hercegovni, a trenutno direktor državne
televizije BiH Milenko Bočkić, ovako se sjeća vremena dok vodio bosansko hercegovačku
redakciju.

-Ma evo kad ovo slušam, prvo se pitam zar je zaista prošlo deset godina od kada je počeo ovaj
projekat, onda još jedno čudnije pitanje čovjek sebi postavi kada se sjeti tog vremena koji su
motivi bili da se kreni sa ovim programom a to je da li se išta promjenilo od tada kada bi čovjek
pokretao iste bi motive mogao imati nakon deset godina. Mislim da je period u kome se stvarao
Radio 27 otvarao nama neke operativne dileme, danas otvara strateška neka pitanja otvara, šta je
bio operativno onda jako važno, da li visoki standardi koje smo tada svi željeli da radio Slobodna
Evropa odnosno novinari radija Slobodne Evrope ispoštuju, postave odnosno da li će oni biti
toliko ispoštovani kada uključimo jednu široku lepezu novinara iz cijele Bosne I Hercegovine u
situaciji bosansko-hercegovačkoj onda kakva je bila I vrlo brzo se pokazalo da je to bio
neopravdan strah, kriterij koji smo mi željeli vrlo brzo su dostignuti bez obzira iz koje sredine, iz
koje radio stanice dolazi sa manje ili više problema ali u cjelini to je vrlo brzo prestao biti
problem. Ono što je I danas problem je ono kad se razgovara o ovom projektu I potrebii ovakvih
projekata je I zašto nema više onih koji otvaraju, zašto je toliko onoga što zatvara ovu Bosnu I
Hercegovinu . Ponovo sebi postavljam pitanje ako u ovih deset godina to nije učinjeno šta li
treba da se uradi u medijskom smislu u narednih deset godina da bi nešto bilo drugačije I u svom
ovom rasploženju koje apsolutno treba biti u potpunom raspoloženju jer je zaista riječ o jednom
velikom uspjehu jednog ovakvog projekta, čovjek mora I da se zabrine za ovaj projekat gledajući
današnju medijsku sliku a gledajući medijsku sliku gleda ovo društvo.

-Neposredno nakon rata u Bosni I Hercegovini moglo bi se reći potpuno neočkivano radio
stanice otvarane su svuda. Početak emitovanja programa Radija 27 odnosno zajedničkog jutra
kako su ga često zvali novinari I urednici naše kuće, Srđana Dizdarevića, predjednika haliciškog
odbora za ljudska prava BiH zatekao je u tanašnjoj regulatornoj agenciji za komunikacije.

12
-Ono što hoću da kažem to je da radio Slobodna Evropa imao tako veliki udio I veliku ulogu u
objedinjavanju odnosno u onome što je objedinjavati malih radio stanica koje su nerijetko
počivale na direktoru, jednom uposleniku Ili na jednom novinaru koji sjećam se radeći u
regulatornoj agenciji za komunikacije da smo mi u Bosni I Hercegovini bili druga zemlja na
svijetu po broju elektronskih medija u glavi per kapita a da se baš nismo mogli pohvaliti
nekakvim, ovaj.. nivoom tog novinarstva bar u odnosu na ono šta bi ono trebalo da bude u
kontekstu profesionalnog novinarstva. Dakle, ima taj veliki značaj I ulogu u tome, dakle u
objedinjavanju ali ima I nešto na nivou regije I mislim da je to takođe značajno, dakle u najgora
vremena smo mi učestovali u mostovima sa svojim kolegama istomišljenicima I čak ne sa
istomišljenicima , sa ljudima koji su drugačije mislili. I to rađeno je na civilizovan način I to su
bile dijaloške emisije, to su bile rasprave među ljudima koji su znali kulturu dijaloga koji ni tu
kulturu ni jednom na neki način radio Slobodna Evropa nametala da to sa svojim, slušajući
prethodnike kako se u tom kontektu valjalo.. mislim da je to vrlo značajno zato što su mediji
donekle I nevladine organizacije bile prve te koje su je li održale kontakte među ljudima,održale
protok ideja I održali u krajnjoj liniji tu jedinu istinu da kakvi god bili odnosi mi ne možemo
mijenjati te susjede, prema tome mnogo je bolje da budemo sa njima u nekakvim harmoničnim I
dobrim odnosima. I na kraju samo da kažem da ono što jeste vjerovatno svih nas frustracija a to
je taj problem medijske scene u Bosni I Hercegovini. Danas, I te činjenice da mi danas vapimo
da postoji žeđ za pravim medijima I da jednostavno kad vas starija tetka upita šta da čita ili šta da
sluša vi vrlo često ste bez mislim bez ikakvog adekvatnog odgovora i mislim da je pitanje i škola
novinarstva nešto što je takođe značajno, a to je pitanje novih vlasnikaa to je i te kako značajno,
svaki novi vlasnik treba da napraviti novac od radio stanice ali mora se to raditi na jedan
decentan način da postoji odgovornost prema informaciji, odgovornost prema publici i da bi i to
trebalo na neki način imati u vidu.

-U dobrom raspoloženju rastali smo se sa svojim kolegama iz 28 radio stanica koje su danas
članice zajedničkog jutra na Radiju 27 i gosima uz želju da i narednu deceniju radimo zajedno.
Za radio Slobodna Evropa iz Sarajeva Žana Kovačević.

13
3.Svedočenje o zločinu

-Imate dokumentovano čoveka ovaj,različitog kome su odsekli glavu obezglavili ga da posle

toga komandant postane čovek koji ima od robije 3 godine. Znači, to je mislim van svake
pameti,stvarno ima jedan ružan ukus I to ne može da ide u nedogled tako, tako da se meni čini
da mi moramo u jednom delu da politiku prema tim zločinima promenimo na način da mi
počnemo da sudimo, da se isprsimo da kažemo da postavimo neke određene uslove, a ne da
samo apelujemo da se odradi svoj posao koji uopšte koji je sad uradila poštovana sudija, uradio
je to kako je uradio.

-Iz Beograda, Radovan Borović.

14
4. Razgovor sa Vjerom Vuković o muzici I moćnom uticaju muzike na sve sfere
života

-Jedno od najvećih zadovoljstava životnih zato što ste u njenoj ličnosti u stvari koja je
pokušavala svojim učenicima svojim muzičkim obrazovanjem I nadahnućem da..kažem neki
način usaditi u dušu bilo ono što je u skladu sa riječima Citaeve da u stvari hromatika postala
sastavni dio jednoga bića I da su to ustvari kičmeni pršljenovi I da sve što je u skladu sa
hromatikama a to je romantika I dramatika a suprotnost od toga gramatika I sve što je na neki
način oficijalno, suvoparno I suvo jeste ono što je profesorka Vjera Vuković, direktorka osnovne
škole, muzičke škole u Nikšiću a zatim I predsjednica savjeta odnosno zajednice muzičkih škola
u Crnoj Gori a takođe I član Savjeta međunarodnog festivala kamerne muzike. Dobro došli draga
moja profesorko u.. ovoj emisiji Teksturi.

-Hvala na pozivu I naravno radujem se pozivu uvijek kad si ti u pitanju.

-Hvala Vam. Evo ja sam, možda je ova najava Vas možda bila jednoobrazna.s obzirom na to da
uvijek sam svoju profesorku, gimnazijsku profesorku s obzirom na to da ste muzičku kulturu
predavali u gimnaziji dok sam ja bila gimnazijalka u Nikšiću. Uvijek sam imala određeni stav
prema Vama, a on je bio da Vi na neki način vatrite svojim hodom I svojom pojavom u bilo koje
mjesto gdje se pojavite, naravno da ne tražim da komentarišete, ovo je zaista moj stav a uvijek
me je interesovalo šta je za vas muzika, s obzirom na to da ste nas nekako muzički zaista uspjeli
zainteresovati za muzičke sfere koje možda nijesu interesantne ljudima u tom dobu kad je 15-16
godina u pitanju.

-Mogu reći, obzirom na to vrijeme koje smo dijelile da kažem za vrijeme moje neke profesorske
karijere, ostavilo na Vas takav utisak, mogu reći moja odluka ili viđenje sebe u svijetu muzike
negdje se pojavio upravo takođe u tom periodu. Prosto taj odnos prema muzici, prema tom
svijetu neviđenog, neopipljivog I nedodirljivoga a tako moćnog, magično moćnog, kosmičkog,
zapravo me do kraja učinio robom da sam se posvetila I tu sam negdje osjećala mjesto odnosno
vidjela azil svoje ličnosti. Od početka, naravno tog vremena od kada čovjek razmišlja koje
mjesto ,koje vrijeme, koja atmosfera,koji ambijent mu je najbliži I u kome će najiskrenije do
kraja prihvatati, ja sam u tom vremenu procjenila da je to svijet muzike I danas I sa ove velike
distance uopšte se ne kajem I zaista sam srećna što I danas mogu reć’ upravo Iz razloga
Aleksandra, koje ste Vi spomenuli a to je potvrda zapravo da je moj izbor bio pravi izbor, a to je
muzika, to je taj nebeski nedodirljivi svijet koga je teško definisati, zapravo je jedan filozof
pokušao odnosno on je konstatovao da ovaj svijet još uvijek ima ili da je ovaj svijet uskraćen za
odgovor na tri tajne a to je: šta je život, šta je Kosmos I šta je muzika I zaista bilo ko da pokuša
da da jednu komleksnu definiciju tih fenomena,uvijek da će se neko pojaviti da kaže: ja bih tome
dodao još i ovo. I mislim ako se muzika sagleda u tom kontekstu kako zaslužuje, mislim zaista
je čast onome ko će da se pronađe u njoj.

15
-Kako vi upravo rekoste, Pitagora i njegova muzika svera i to možda nebesno krojanje naših
zemaljskih sudbina koje sam uvijek povezivala sa muzikom, a koje ste Vi doslijedno zaista na
svojim predavanjima i časovima sprovodili pred svoje učenike ali ta ljubav prema određenoj
vrsti muzike koja je često bila, da tako kažem muzika manjine, dakle seriozna ili ozbiljna muzika
i Vaš odnos prema njoj. Kako ste uspjevali da veliki broj svojih učenika zainteresujete još u
gimnaziji da se oni pojave i da se kasnije školuju u srednjoj i u visokim muzičkim školama?

-Pa ja ključ za to pitanje, ključ kao odgovor na to pitanje, ja znam da moje prisustvo na tim
časovima je kod njih stvarao osjećanje prijatnosti zato što se nije dešavalo da izbjegavaju
nastavu, znači to je onaj prvi indikator da li je profesor negdje pogriješio ili ne I jednostavno
čovjek jednostavno osjeti nekakvu liniju,nekakvu vibraciju što bi rekli umjetnici, neku kvalitetnu
atmosferu da ste dobro došli i da su oni u tom trenutku kada ste vi posvećeni njemu da su oni sa
vama, njima, odnosno oni sa vama. To sam pokušala naravno na jedan nekonvencionalan način
da približim prosto izvodeći iz onoga stereotipa uvod časa, centralni dio časa, zaključak. Ja sam
ih uvdila u tu priču, u svijet muzike na jedan neposredniji način, što ono kažu svaki čas je
kreacija posebna svakog prefesora a lično mogu reći da ni jedan čas nije identičan. Upravo zavisi
od onoga ko je konzument u tom trenutku, ko je taj koji je ispred vas i koliko on motivaciono
djeluje na to.Naravno izbjegavala sam sa velikim nekim godinama, meni je bilo stalo da djeca ne
pogriješe lik, da zapamte ono što je suštinski bitno za komponzitora, neopterećujući ga naravno
nego ponuditi to samom muzikom što je ja kažem, muzika će objasniti sve a rekla bih još i ovo,
jednom su Rejč Arsa pitali, jedan gospodin ga je pitao: Molim Vas gospodine hoćete li mi
objasniti šta je to džez, a on je rekao: slušajte ga, dobićete odgovor na sva vaša pitanja i mislim
generalno je to odgovor na ono kako muziku predstaviti, kako muziku učiniti dopadljivom,
prepustite je konzumentima, a oni neka vide koliko su u njoj i oni neka vide koliko je ta o kojoj
je riječ naravno njihova i u kojoj mjeri joj mogu pripadati. Znate, svi mi znamo gdje nam je
mjesto u čemu se dobro osjećamo i mislim to je odličan test i zato muzika te vrste naravno ni
jedna masovna pojava , nije to masovna kultura nikad nije ni bila.

-Kada govorimo o tim egzistencijama masovne kulture u ono što jeste kultura, interesovao bi me
da napravite određeni presjek kada je u pitanju naše podneblje. Dakle sama Crna Gora. Koliko je
Crna Gora prijemčiva za evo da izbjegavamo upotrebljavati termine prava muzika ali recimo baš
ta muzika, muzika koju su stvarali Bah ili možda Mocart? Koliko je ona prijemčiva na naše
slušaoce, da li Vi vidite ima li nade za tu muziku u našoj zemlji?

-I te kako, apsolutno sam sa jednim pozitivnim stavom kada je Crna Gora kao jedan ambijent,
kulturni ambijent u pitanju. Šta je to što mene navodi na takav sud potpuno siguran i čvrst da ne
griješim? Naravno najbliža sredina u tom smislu potcjenjivanja da li ja dobro mislim, jeste ova
moja sopstvena, to je grad Nikšić koji uvijek kada se desi ponuda jednog takvog, kvalitetnog
koncepcijski odabranog programa vjerujte, da su sve sale pune. Što znači da tim svojim
dolaskom u tom broju ova sredina pokazuje u tom smislu jednu muzičku glad, znači ovo je
sredina u kojoj možete imati jednu populaciju s kojom će biti izvođač veoma zadovoljan, koji će
doći da mu posveti vrijeme, pažnju a i ona druga muzika koja je po meni potrošačka, jednokratna

16
muzika koju ja ne želim naravno i ne mogu potcjenjivati i ona ima svoju publiku i ima svoje
konzumente, ta muzika zadovoljava njihovu ličnost , njihova interesovanja , njihovo biće oni se
vjerovatno tada nađu u nekakvom delirijumu kao što se mi nađemo u muzičkom delirijumu kad
čujemo recimo sjajne izvođače koji izvode sakralnu ili nekakvu klasičnu muziku da kažem
jednim imenom, muziku visokog umjetničkog kvaliteta tako da mislim da samo treba više da se
bavimo upravo tom publikom odnosno da što česće nudimo pošto se ona ipak proporcionalno
manje nudi u odnosu na onu drugu vrstu muzike, da je češće ponudimo. Ja sam jako bila prijatno
iznenađena kad je Vlatko Stefanovski gostovao u Nikšiću na bedemu. Ponekad onako se
zabrinem koliko je neizbježna ova muzička industrija koja proizvodi muziku koja nema nikakvu
ni muzičku ni poetsku vrijednost, kako je sjajne omladine bilo na tom koncertu do poslednjeg
mjesta I onda sam naravno tako ohrabrena napustila taj koncert i rekla sam Nikšić je sjajan grad
i zaista mislim da je Nikšić sjajan grad ali takođe mislim da muzika ne može da riješi sve
društvene probleme.

-Pa evo recimo ako bismo se sjetili Platona koji je na neki način identifikovao taj jedan od
društva sa stanjem u muzici taj jedan na taj način izražen u duhu i sluhu, onda bih ja morala da
napravim jednu napomenu u vezi sa tim što ste rekli a to je sledeće: kada ste Vi postali
direktorka osnovne škole ,muzičke škole Dara Čokorilo, ja sam uočila neke promjene, velike
promjene dakle one koje se mogu vidjeti spolja a sigurna sam da profesorima koji tamo predaju
to rade predano I predatno pa se ja ohrabrujem time da mi se čini kad se god koja žena makar u
našem gradu nađe na čelu neke institucije , to bude potpuno preobraženo u nekom najljepšem
smislu.

-Muzika je inače ženskog roda, je l’ tako?

-Jeste.

-Pa valjda se u toj oblasti žene mnogo bolje snalaze. To zavisi od mnogo čega, naravno treba biti
neposredan, treba uvijek pokazati poštovanje dotičnog bez obzira kakve zahtijeve pred njim
postavljate. Makar sam ja u tom duhu odgajana I prosto sam negdje sebe izgrađivala da
imperativno nigdje ne možete napraviti dobru stvar I ne možete uspjeti, vi možete dobiti jako
puno, ali možda treba naći jedan fleksibilniji način da dođete do istog rezultata. Ja bih rekla da
sam ja možda stigla u tom smislu što su kolege prepoznale, ja ih jako uvažavam i sve ono što
postižemo, postižemo razumijevanjem, konsultacijama , jednostavno pronalaženjem i
uočavanjem i propusta naravno ne u smislu da su to neki drastični propusti, u smislu da ovaj smo
dobri možda mogli drugačije pa bi možda bilo i bolje. Jedna druga činjenica je još tu važna što
sam ja došla tu kao hajde da kažem da se neće naljutiti nadam se moj prethodni kolega kojeg ja
obožavam,koji je bio direktor škole i neko koji odlično poznaje ono čime se bavi. Znači i to
odmah malo uozbilji atmosferu što onda, ne može se dešavati ono ili propustili ili greška ako je
rukovodilac naravno takve ustanove neko ko nije zaista obrazovan da može pratiti, kontrolisati,
sugerisati i u kranjem graditi jednu perspektivu jedne takve ustanove. Ne možemo ni stagnirati

17
kako je inače sve ono što pripada duhovnosti i životu, to je I proces , znači mi ne moćemo stajati
na onome što smo do sad uradili moramo razmišljati o našoj budućnosti, mi moramo postavljati
ciljeve svoje i naravno sav naš rad usmjeriti ka realizaciji i dostizanju toga cilja. Nijesmo
skromni, ali pošto nijesmo skromni u našim ambicijama, naravno mislim da to nije nikakva
avantura niti nikakav naš egzibicionizam nego nešto što procjenjujemo upravo na osnovu ovoga
prethodno rečenog. Upravo procjeniti potencijale i da možemo sa njima graditi sjajnu budućnost
i mislim da ne griješim a u svakom slučaju to će neko buduće vrijeme procjeniti .

-Pardon, tako me raduje što je naš narod muzikalan,a još me više raduje to što će i Nikšić kao
moj grad i Vaš grad dobiti i srednju muzičku školu, a kako sam pratila sve vrijeme to šta se
dešavalo u vezi sa tim projektom ,gotovo da nikad nisam taj projekat vidjela a da Vi nijeste bili
tu. Dakle, opština Nikšić i fondacija Ćano Koprivica su u nekoj suprezi dogovoru i odlučili da
konačno daruju ovom gradu ono što mu odavno i pripada. Šta mislite o tome projektu i koliko se
Vi zalažetei koliko u tome učestvujete? Gdje je Vaše mjesto tu?

-Moje mjesto je vrlo bitno, reći ću Vam iz kojeg razloga, prosto čini mi se da se nijesam pojavila
u određenom trenutku na pravom mjestu a da to nije jedna od mojih pritajnih želja čitavo vrijeme
mog boravka u Nikšiću i da nešto radim da ostavim lično neki trag u gradu u kojem sam rođena i
vjerovatno će taj krug moj životni biti završen ovdje. Desila sam se dakle u kancelariji, u
kabinetu gospodina gradonačelnika kada je on ugovorio tim sjajnim planovima gospodina
Koprivice i naravno nešto sa čim sam ja živjela a to je otvaranje srednje muzičke škole, ja sam
rekla da predložim njemu da to bude ta donacija, naravno to je sa zadovoljstvom prihvaćeno i
vidim sebe onako utkanom u čitavu priču i u objekat koji se zove naravno nadam se srednja i
osnovna muzička škola. To je definitivno je l’ te pitanje je dana kad ćemo mi početi sa
programom ali to je nešto što će promjeniti ,ja mislim jednu kulturnu atmosferu u gradu Nikšiću
tim prije što vi imate odrasle onda muzičare, imamo ozbiljne programe mi u tom prostoru od
1600 kvadrata zapravo imamo velike mogućnosti da organizujemo i festivale revijalne i
takmičarske, seminare, master klas , gostovanja jer imaćemo prostor a naravno željezara iz
Nikšića je obećala naravno jedan koncertni klavir bez kojeg je naravno sve ovo što pričam
potpuno je naravno besmislica je l’? No jedan klavir znači puno ali naravno naše aktivnosti
odnosno moje to su najveće I očekuju se kao najveće biće u smjeru da muzička škola dobije još
koji poklon čime će sigurno se promjeniti I ponašanje naše omladine jer znamo da muzikom se
može naravno promjeniti ponašanje ne samo ljudi nego I životinja,pa prema tome ovaj zašto joj
ne bismo vjerovali I zašto joj se ne bi izložili jer od nje ne možemo biti loši, možemo biti samo
bolji a naravno u svemu tome moramo biti obazrivi što znači ne konzumiramo sve, u različitim
sferama smo obazrivi I u tom smislu kulturne ponude, kulture je l u kojoj jeste muzika, mi
moramo voditi računa I zbog svog samopoštovanja da li to što slušamo zaslužuje nas , da li nas
ponižava I da li nas ojačava u smislu da se cijenimo više, da se poštujemo I sebe I druge. U
svakom slučaju , nije slučajno što je Platon, već kad ste ga malo prije Aleksandra spominjali , na
jednom mjestu u djelu ,,Država” rekao što je u državi bolja muzika, bolja će biti država. Dakle
ne možemo reći da on nije sagledao društvo, društvena kretanja na pravi način a opet je sagledao

18
značaj, ulogu I moć muzike koju ona naravno može imati na čovjeka, znači to je nešto što
trebamo slijediti u šta trebamo vjerovati a nije samo jedini on I kako znamo Aristotelov stav o
svemu tome,znamo I velike filozofe Hegela, I drugi da su I te kako davali na značaj na tome što
je umjetnost u jednoj civilizaciji, civilizaciji, humanom, kako god hoćete tako da umjetnost
generalno sve one su negdje svijet za sebe, međusobno se dopunjavaju I jeste da je to jedan jezik
koji ima jedno latentno značenje znate. Pa ne mora sve to biti što bi rekli u jeziku politike
transparentno, je li to je, nije umjetnički termin ali da ga upotrebim ali treba mu se predati I treba
ga tražiti. Ne mora to uvijek biti tako odmah poznato jer u krajnjem taj stav umjetnost, odnosno
muzika kao I druge, ostale umjetnosti kao što je to i slikarstvo naravno zapravo se mogu
sagledati I kroz onu sferu odražavanja stvarnosti ili kritike te stvarnosti, e sad možemo to prenjeti
evo kažem na ovu našu priču šta nam je ponuđeno, šta slušamo I koliko ona može da djeluje
dakle koliko odražava stvarnos čini se može to biti I pomalo opasno a u koliko ovaj.. ima jedan
kritičan, kritički stav prema tome I kritikuje stvarnost to može da bude jako kvalitetno, u
krajnjem zašto su Bitlsi trajali toliko koliko traju, zato što su imali taj stav, jedan zdrav, potpuno
precizno, preciznim zahtjevima za vrijeme kojem su bili I to je vidite I danas apsolutno
prihvatljivo I danas ih smatramo klasicima.

-A s obzirom na to da smatram da bez Helenskog naslijeđa, kulturnog naslijeđa uopšte ne bismo

postojali I kako sam veliki poklonik te kultureta melodika sama nam dolazi od antičko grčkog,
antičkih pjesnika ja moram da napravim jedno poređenje: vi ste za mene I po mom mišljenju
Arahna, Arahna u našem gradu u kom smislu , koja tka da tako kažem crveno, dakle vatreno jer
meni crveno uvijek nekako spoji sa vatreno I vedro najmuzikalnije tonove za naš grad a kada to
kažem onda dolazim do vrlo važnog pitanja a to je ono što je možda moja greška a možda nije
prosudite Vi, a to je Vaše i pitanje: kako možemo mi graditi odnos prema nekome pa čak I
prepostaviti kakvu, koji pravac muzički ta osoba evo kad smo već pominjali glagol konzumirati,
konzumira s obzirom na način njegovog odjevanja, s obzirom na njegov stav, s obzirom na to
kako se obraća ljudima I kako se ponaša? Dakle koliko odijevanje govori o nama s obzirom na to
da ste dama?

-Sve je to u nekoj uzročno posledičnoj vezi, to je sve u nekoj bliskoj korelaciji kao što slušamo
muziku u skladu sa našim odnosom prema sebi jer je mi uzimamo, mi je konzumiramo mi je ne
nudimo drugome znači mi tu sebe već definišemo, mi se tu već legitimišemo ko smo I šta smo.
Kad već govorim o muzici I tom odabiru šta uzeti kao svoj izbor ,koliko smo različiti lično,
ličnosti,je li posebno , takav nam je i odnos I prema izboru vrste muzike. U ovom trenutku čini
mi se da je neizbježno da pomenem jednu situaciju iz sopstvenog života a to je, danima sam
prolazila pored jedne zgrade, na putu od kuće do škole što bi rekla djeca, znači to je bilo negdje
prije osam ujutru I imala sam priliku da čujem da neko u ta doba gusla I ja sam bila zabrinuta jer
sam razmišljala: Bože šta li je u toj glavi u tom čovjeku, kažu najbistrije je jutro. Kad ste
najmanje patetični, kad ste najmanje neraspoloženi, kad je vaš mozak odmorio, oslobodio se svih
stresova tokom dana, vi ste ih odbolovali tokom noći, vi ste se izliječili je l’ od svog napora
tokom noći, kad vi ujutro kad ustanete I to doba uzmete gusle I obračunavate se sa istorijom je l’

19
sa mitovima I onda sam rekla: Gospode Bože kakva li je atmosfera u ovoj kući gdje se gusle
uzimaju u ranu zoru, znate isto kao što bi bilo neprirodno da se ide u diskoteku ujutro. To je za
mene paradoks I rekla sam: Bože šta li je u toj glavi u ovo doba odosno šta porodica može
očekivati od tog čovjeka kad ga smori, vjerovatno možda neko Kosovo polje ili ne znam ni ja
šta. Kao što kažem uspavanka ne može biti instrumentalna, prosto instrumenti proizvode taj
nemir, tu vibraciju u vama, vokal vas smiruje, zašto kažemo da je glas najsavršeniji instrument
koji vas negdje povezuje sa onim najsavršenijim, znači sa Bogom. Zašto ta vrsta muzike je
jedino našla primjenu u crkvi? Zato što ona ima to za cilj da sačuva mir, da vi doživite nešto, da
se pročistite a onda ako govorimo da se vratim na onaj drugi dio vašeg pitanja koliko to ima
veze sa ovaj..sa garderobom, ja mislim da je to isto tako ne možete u svim raspoloženjima I
mjestima istu robu da obučete. Je l’tako? Ono suditi pro za sebe ,ja prosuđujem, nekad jedino
vidim sebe u crno I to su jako rijetke situacije je l’ ali uglavnom izgled čovjekov označava
njegov stav toga dana I prema sebi I prema okolini. Jednostavno, ovaj I ne samo to, nego I
njegovu ličnost. Znate ako je ona harmonična onda nema potreba za naglašavanjem bilo čega,
znači sve se vidi. Ako njoj mnogo toga fali, moje maker tumačenje je to da ona želi tim da
skrene pažnju je l’ da se to nemilice I nemilosrdno ostavlja sve I svašta. Naravno mora se voditi
da je imitirate, da ostavite utisak osobe koje ne treba da gledate nego mislim to treba da se uklopi
u ono što čujete I da je to u nekom saglasju, vaša priča I vaš izgled naravno da to treba osoba da
je izgrađena da je sazrela u svakom smislu I da može sebi da priušti to.

-A ja znam jedno da Vi nemate nikakav animozitet prema guslama kao instrumentu?

-Ne..

-Ja mislim da ste Vi samo pokušali na neki način oslikati ono o čemu smo govorili.. Dakle, gusle
kao nešto što možda pripada možda istorijskom muzičkom naslijeđu Crne Gore?

-Kako da ne..Sad ću Vam reći bila je jedna emisija kada je jedan sjajan profesor, intelektualac
Berlske akademije govorio otprilike u nekakvom čini mi se makar je krenula priča u nekakvom
negativnom kontekstu znate, vaši su korjeni iz Crne Gore pa tamo se sviraju gusle, znate to je
onako malo ironično, prosto nametnuto kao tema tom gospodinu. On je rekao da, da,da kako da
ne, znate gusle su jedan instrument koji zaslužuju izuzetno poštovanje, uvažavanje to je
instrument naravno koji može i da plače, to je instrument koji može da vam ulije hrabrost da
odete jači na borilište,on sve situacije može da predoči ali ne zaboravite to nije harfa, to je
instrument samo sa jednom žicom i utoliko je njegova moć mnogo veća. Znači mislim da je to u
naroduu kad se kaže: ajde ti sviraš gusle mislim da je to posledica nedovoljnog razumijevanja
instrumenta, to je instrument koji zaslužuje itekako poštovanje i koje je duboko utkano u
tradiciju. Ja naravno legende ili mitove nešto nijesam prepoznala da je to nešto u šta bih često
ušla ali izuzetno to poštujem kao dio tradicije, kao dio istorijskog naslijeđa. To je nastalo u
nekom vremenu, to oslikava neko vrijeme i ja to izuzetno poštujem iako sad se ne mogu
pohvaliti je li, sad ih ja znam napamet pa sad ovdje mogu da kažem koliko je to dio mog
pamćenja ali jeste dio mog dubokog poštovanja i mislim da je to možda mnogo poštenije nego

20
nešto pamtiti da bi to negdje ovako čovjek pokazao svoje pamćenje ali poštovanje i te kako kod
mene postoji prema tom dijelu naše istorijske tradicije odnosno istorisjkog naslijeđa.

-Kad smo već kod istorijskog naslijeđa postoji još nešto što mi je zanimljivo u vezi sa Vama a to
je da ste mi na svaki način pokušavali razgraditi određeni crnogorski socio kulturni model u tom
smislu da Crnogorci nisu muzikalni i da Crna Gora kao takva nije muzikalna, pa smo imali često
i takve odrednice da su se narodi recimo bivše Jugoslavije često su se prepoznavali Makedonci
kao veliki poznavaoci muzike pa Srbijanci takođe, Srbi ,pa s druge strane često su se mnogi
narodi pominjali ali Crna Gora i Crnogorci uvijek izostavljani, a Vi ste mi skrenuli pažnju da to
nije tako I da Crnogorci su veoma muzikalni.

-Pa naravno nisam ja se baš bavila nekakvom anketom ovaj a da nisam u tom smislu,sad da
kažem to su moja istraživanja, jesu moja istraživanja u smislu što sam ja pratila iskazivanja nekih
drugih ljudi koji su povremeno boravili u Crnoj Gori. Kuba je boravio u Crnoj Gori nekoliko
godina, 70 crnogorskih narodnih pjesama je objavio u Pragu je li? Dakle, francuski, belgijski
autori takođe se bave crnogorskom temom i libretom i pišu muziku na tu temu. Konačno '950
godine Ilija Lakišić, pazite piše simfoniju , sada kada vi to nekome kažete on bi rekao: vi
Crnogorci ne znate ništa nego za gusle je l' tako ? '870 čini mi se da je oformljen ovaj.. duvački
orkestar vojni ,a nešto što zaslužuje posebnu pažnju da je jedan crnogorski vladar, kralj Nikola
naravno napisao je dramu Balkanska carica i zamislite on tada ima želju da Dionisije de Sarnu
san Đorđo I napiše 1891 godine koja je izvedena u Italiji. Znači svi ti podaci apsolutno
opovrgavaju tu predrasudu o tome da Crnogorci su netalentovani, nemuzikalni naravno imamo i
danas ljude koji pripadaju toj srednjoj generaciji kao što je recimo gospodin Mirković, Senad
Gačević, mlađoj generaciji Aleksandar Perunović i tako dalje, Bora Tamindžić, Cvetko Ivanović
dakle možemo mi govoriti o imenima koja su ostavila duboki trag u crnogorskoj muzičkoj
kulturi a da se vratim na ono od 19 vijeka kad je počela ta nekakva kulturna dejlatnost muzička
preko umjetničkih društava, pjevačkih naravno do osnivanja muzičkih škola , to je 60 godina je
zapravo već obilježeno kontinuiranog muzičkog obrazovanja od Cetinja, Kotora, Podgorice I
drugih crnogorskih škola. Pa evo I Nikšić u februaru obilježava 60 godina svog postojanja.
Mislim da svi ovi podaci zaista govore u prilog crnogorskom narodu da su muzikalni ne samo
muzikalni nego su oni za umjetnost veoma talentovani.

-Kakav je Vaš odnos evo prema kad ste već pomenuli kralja Nikolu i Balkansku Caricu, ona je
zaista savremenoj crnogorskoj javnosti predstavljena u novom obliku, dakle opera je urađena,
Vaš odnos prema toj operi i tom radu?

-Da, ta premijera je bila na Cetinju i na mene ostavila utisak. To jeste to, da je to opera pisana u 3
čina, ona je naravno redukovana, prilagođena je scenskom prostoru, mi nemamo sad opersku
scenu tako da ona mora da pretrpi određene izmjene ali suština, osnovna karakteristika sižea te
opere i naravno muzički donešeno sjajnim izvođačima apsolutno učinili su me srećnom. Upravo
što sam rasla sa jednim ubjeđenjem da mi ništa tako ne možemo napraviti, ta opera je poslije
toliko godina sad je ugledala svjetlost dana na crnogorskoj muzičkoj sceni. Ovaj.. mene je zaista

21
ispunila jednim jako prijatnim osjećanjem koje, što ja kažem, teško se može opisati,kako je l’
znate imate onu emociju koja vam ovdje ko luča gori od osjećanja prijatnosti, zadovoljstva i
mislim da u Crnoj Gori, ako Bog da zdravlja kad dobije Crna Gora jedan takav objekat onda će
možda to malo podsticajno inspirativno djelovati na ljude koji se bave kompozicijom, pa ima
crnogorskih tema, vrlo zanimljivih, pa može se nastaviti to djelo, ta želja da Crna Gora ima I tu
muzičku dramu koja se zove opera sa kojom je počeo kralj Nikola.

-I moram pomenuti još jedan Vaš aganžman u mom životu, naime hor u toku gimnazijskog
školovanja koji ste Vi vodili i taj hor je upravo protežirao ne samo ozbiljnu muziku i izvedbu da
kažem nekad I operskih dionica nego vrlo često i Mokranjčevu Devetu rukovet. Dakle, da na
neki način sačuvaju crnogorsku muzičku baštinu a s druge strane jedna zasluga po mom
mišljenju Vaša a na kojoj bi trebalo ponovo Vas na neki način podstaći sigurna sam zato što
nema učenika koji je bio u tom horu, nema a kad se sretnemo sad poslije Bogami pet, šest
godina da ne govori baš sa tom lučom koju Vi pominjete onako u duši i jednim potpunim
osvjetljenjem i blistavim, blistavim sjajem u očima.

-Obzirom da sam ja muzikolog,ja nisam dirigent, ja nijesam profesionalno pripremana za rad sa

ansamblom tog tipa ja sam poželjela naravno posmatrajući Vaš i Vašu želju da negdje zajedno
stvarate sa mnom i nijesam naravno sebe štedjela u tom smislu, radili smo, bilo je i onih
momenata i kada sam bila oštrija i onda kad sam dozvoljavala malo opušteniju atmosferu ali sve
se to mora zapravo dešavati ako čovjek misli da zadrži mlade u jednom horskom izvođenju. Mi
smo tada pjevali Bitlse je l’ tako Aleksandra ?

-Jesmo, naravno.

-I to je bilo jako zanimljivo, tu su bile gitare i tu su bili sjajni vokali, tu je bila i Jelena Nenezić,
je l' tako i ona je bila..

-Jeste.

-I naša glumica je bila tu koja sjajno pjeva i ti časovi su zapravo predstavljali jedno veliko
zadovljstvo i za mene i za vas i mislim da smo mi čak obilježavali koliku ono godišnjicu ?

-100 godina Zahumlja.

-Zahumlja, pa onda smo za dan škole u gimnazije pjevali, čak smo pjevali pjesmu duge je l’ tako
iz onog filma Čarobnjak iz Oza, je l' tako i to je bilo perfektno.

-I Gaudamus.

-Gaudamus je bilo nešto što mi nikad nismo počeli naše obraćanje javnosti, to je nešto po meni
jako važno i time treba da počne jedan kulturni događaj škole a i naravno i univerzitetskih
instituacija jer je to himna đaka i studenata.

22
-Naravno još jedna napomena, uspjeli ste da ipak u glavama učenika koji imaju 15,16,17 I 18
godina ozbiljna muzika ne odzvanja toliko ozbiljno da bi se prema njoj imao bilo kakav
animorzitet osim samo, velika, velika ljubav i velika zanesenost time. To je moj neki stav,
odnosno moja osjećanja koja sam ponjela, ako odnekud odem bez osjećanja zaista smatram da
tamo nijesam ni bila. Tako da taj žal Berđajev, često govori o žalu kao sjećanju na nešto lijepo
ovaj..voljela bih da Vas podstakne da opet u tom smislu idete i tragate i negdje okupite učenike a
ako je moguće i nas koji smo davno otišli..

-Naravno nikad ne bih odbila Vašu želju da se sastanemo naravno iz razloga što to onda ima
smisla, što sa vama se uvijek može pronaći literatura u kojoj ćete ponovo uživati, koju ćete
sigurno doživjeti na nekakav drugačiji način je l'? Najteže je zapravo odabrati ono što je najbliže
tom uzrastu, tom poimanju života i umjetničkog djela dakle ne sabirati nešto što, u čemu oni ne
mogu da uživaju. Ja mislim da je to recept u mnogo čemu, znači prilagoditi se onome ko stoji
ispred vas. I tako je i kad su odrasli ljudi u pitanju i kada su i oni koji su u pubertetu ili oni koji
se ne pronalaze negdje u tom odrastanju, konačno svaka osoba koja ima radno mjesto koje
podrazumjeva komunikaciju sa ljudima zaista mora biti veliki majstor da da bi bio uspješan jer
ona mora negdjesebe izgrađivati i kao psihologa. Odnosno, druženje sa različitim ljudima treba
da pozitivno djeluje i na njega i da on uči od njih jer svi mi nekako kad završimo škole, kad
dobijemo te diplome i još dobijemo neko uvaženo radno mjesto mislimo da smo naučili sve, da
smo otkrili sve tajne života, da sve senzibilitete prepoznajemo i mislim da je to velika greška i da
ljudi žive u zabludi i mislim da je prava osoba ona koja uvijek kaže: ja još uvijek učim. Ja sam
jedna od tih koja to kažem za sebe i ako Bog da zdravlja i još dosta vremena u svojoj karijeri
koja me čeka i uvijek sam spremna da učim i od onih koji su moja generacija a mislim da se i od
vas mladih može jako mnogo naučiti. I ne ustručavam se da sjednem i da pričam i da saslušam
mišljenje, stavove i možda negdje sebe da korigujem jer vrijeme i godine mogu čovjeka negdje
da deformišu iako ne bi to željeli ali onda druženje sa Vama opet ga vrati na ono najljepše
mjesto života i zato kažem ko se druži sa mladim ljudima , on sporije stara, ne u tom to sad
prozaično izgleda ostarati, ne može taj proces zaustaviti ali u mentalnom smislu, fizički niko to
nije izmjenio, niko da nije ostarao ali mi je jako stalo da moj mentalni sklop ostane otvoren i da
ga sačuvam što više od svega što je negativno.

-Vaš odnos prema onome što me često zaokupljuje kad se kaže nebesa,reon svjetlost o sudbini
iako i vjerujem u Heraklitovu zaista da je sudbina čovjekov karakter ali evo u kom smislu: često
pomislim dok govorite, da Vaše ime ako vjerujete u etimologiju imena i anomastiku uopšte,
Vaše ime je Vjera. Isijavate vjeru neprestano i ako ne možete reći da je život takav koji živite
možda prozaični i svakodnevni , nije baš takav da Vas stalno raduje ali ta vjera koju crpite, gdje
nalazite radimente njene?

-Po tom pitanju, lično mislim da ni jedno ime nije slučaj. Ja, dosta puta sam bila u prilici da kad
se predstavim kažu: Vera a ja kažem dodajte to J, vrlo mi je značajno, ima neku težinu. Kad se
kaže Vera nešto mi je to površno , kad se kaže Vjera mislim da je to mnogo sadržajnije, ja ga
doživljavam i mnogo mi je drago ime a taj neki optimizam i nekakvu vjeru koji drugi prepoznaju

23
u meni možda koji kažu da im ja i prenosim na jedan način koji uopšte nije namjeren, koji nije
smišljen koji je prosto mimo mene. Kako kažu, ne možete se svim rukovoditi možda iprema
mom odnosu prema ljudima, mojoj želji da sagledavam život sa njegove najbolje strane i sve što
se desi, ja taj ritam pravdam, pa postoji smjena dana i noći i to nije stalno dan i onda to dovodim
u vezu sa životom i sa tim ritmom danas je bolje, sjutra je lošije bez obzira, možda je ta
motoričnost, možda je ta smjena tih vremenskih zona u nama i onih oko nas meni daje snagu da
trajem ali ne da trajem radi trajanja, to ne bih nikad željela sebi nego da efektivno trajem. Što
znači to? Da se sebe pružam i naravno dobijam i mislim da je to u ovom trenutku pokušaj
objašnjenja Vašeg pitanja kako me Vi vidite ili neko drugi.

-Ko mnogo daje, mnogo i dobija a kad ste rekli bolja strana života, ja mislim da ste se ipak Vi
opredjeljujući se za bolju stranu života, muzičku stranu života dobro u životu snašli. Dakle,
dobar Vam je to bio način kako biste opstali u ovom svijetu, moram priznati zaista čestom
gluhom Majakovski nikad ne zaboravljam stih: kako zabosti niježnu riječ u zadebljalo uho a Vi
ste predsjednica, ja sam na početku emisije rekla Savjeta muzičkih škola Crne Gore.

-Zajednice muzičkih škola.

-Zajednice da , a ujedno ste i član i umjetničko kulturnog društva: međunardnog festivala

kamerne muzike. Ipak su to opet sa jedne strane, potencijane obaveze ali koje Vas opet uključuju
u nešto što se tiče samo umjetnosti i samo muzike. Pa me interesuje kakva je to komunikacije,
kakva je interakcija među ljudima kad to rade, kako se saglašavate , da li postoje određeni
stavovi sa kojima Vaše kolege koji rade te posloveili vi vidite njihove greške na kojima im
ukazujete pa se ne usaglasite, mislila sam uopšte kakvo je to stanje u tom muzičkom, da kažem
administrativnom djelu?

-Mislim da kad govorimo o zajednici muzičkih škola, ona nije administrativna samo,
administrativna jeste što mi imamo opet neke papire koje stvaramo odnosno ispunjavamo, dođe
mi sadržaj, mi gledamo da ih realizujem već zajednica sa muzičkim školama postoji prije svega
iz jedne velike potrebe da se ujedninimo i da ujedinjeni što kvalitetnije izborimo svoja prava.
Dakle, mi treba kad se nađemo na jednom mjestu, naravno mi iznosimo svoju problematiku,
gledamo kako jedni drugima pomoći odnosno ustanoviti šta je zajedničko u svim tim
problemima da bi ja sama ili sa kolegama, to je ponajmanje važno otišla na jedno relevantno
mjesto i tražila podršku, pomoć savjet da mi što bolje funkcionišemo. Zašto je to za zajednicu
muzičke škole jako važno pa djelujemo tako iz razloga što muzičke škole naravno nisu obavezne
u obrazovanju, dakle svak ih bira rukovodeći se prepoznavanjem nekog instinkta umjetničkog u
sebi i naravno mi moramo biti jako ozbiljni, jako organizovani, jako kvalitetni i ostvarivati
rezultate da bi bili nekome interesantni. Znači ta zajednica je nešto što je neophodno. Sada smo u
fazi, naravno u određenim reformama da tražimo načina kako da se što bolje prihvatimo u okviru
svih onih takmičenja snaga znanja jer više nije ministarstva na način na koji naravno do sada
unjeli sredstva ne možemo dobiti. Naravno tu bi trebao centar, ovaj Ispitni centar da nam
pomogne i ja se nadam evo već sad za koji dan imamo jedan naravno preciziran naravno termin

24
da razgovaramo da bi i to nekako uobličili da bi se sporazumjeli, da bi oni znali da suštinske
probleme i razlogezbog čega mi moramo postojati i moramo se takmičiti i moramo na takvim
takmičenjima odmjeravati svoje snage, moramo na taj način potvrđivati sebe, uvažavati druge a
naravno sve se to mora regulisati na jedan potpuno drugačiji način. Kakav će to način biti zavisi
od toga koliko se mi kao jedna posebna škola, možemo uklopiti u neke standarde koji se
primjenjuju prilikom organizovanja takmičenja u nekim drugim oblastima. Kad kažete član sam
umjetničkog savjeta međunarodnog festivala kamerne muzike mogu reći takođe da i je to veliko
zadovoljstvo bilo da sa inicijatorom tog festivala, znači i centrom za kulturu učestvujem u
oblikovanju sadržaja tog festivala. Znači ovo je drugi međunarodni festival i na veliko
zadovoljstvo mještana Nikšića i nas koji radimo u tom projektu,naravno vrlo smo zadovoljni
rezulatima, odazivom ljudi koji dođu da sviraju ovdje, mislim da je to prvi takav festival
kamerne muzike u Crnoj Gori. Mislim da inače kamerna muzika kao jedan, kao forma
umjetničkog djelovanja možda je dopadljivija od oog solističkog jer uvijek se tu nađe ljudi koji
uživaju u različitim instrumentima , doživljajem kompletni tako da mislim da je to izuzetno
značajan poduhvat u čiji sam projekat eto ja, naravno na moje zadovoljstvo ,ovaj..uključena.

-A šta mislite kad bi trebalo da se popuni taj muzički mozaik Crne Gore šta je to najvidljivije i
najpotrebnije što fali a na šta treba da obrati pažnju da kažemo tako, politički establišment i
zvanična Crna Gora? Šta je to muzičko, šta je to duhovno što bi Crnu Goru vratilo u potpunosti
na scenu šta je to što toliko fali da je nemoguće zamisliti muzički život u Crnoj Gori bez toga?

-Mi djelujemo iz pozicije koja je nama dostupna, školi. Međutim, tu svakako bi se u većoj mjeri
trebali uključiti mediji, znači to je nešto neizbježno, nešto što oblikuje javno mnjenje , nešto
što .. u kućama nego ima vremena do pozorišta da imamo u koncernoj dvorani sve da je i imamo.
Znači televizija se nudi tamo gdje on sjedi, gdje je on možda u polusnu ali mu se nametne,
probudite ga, dajte mu prevod teksta, neka piše koja je to kompozicija i koji je to izvođač.
Edukujte ga nenamteljivo. Moja bi preporuka bila, naravno ovaj.. svim medijima da ima puta,
ima puta dakle da poučavaju. Dajte im nešto, nije stvar ozbiljna muzika mnogi kažu,ona je
ozbiljna ne ona je vrlo prijemčia i popularna. Ne možete reći da valcer, balade, skerca i noturna
nisu muzika koju ne možete slušati. Ali prosto im to treba nametnuti i to ćebiti jednog dana
njihova navika. U prolazu će da vidi, mislim da bi oni trebali da imaju malo, malo kvalitetniju
šemu programsku, Znači šta je zadatak televizije,da vidimo da inforimiše, obrazuje i da zabavi.
Ajmo u tu trojku da odaberemo vrijeme za odabranu muziku, pa da napravimo top listu odabrane
muzike za početak, nisam ja za to, a da vidimo javno mjenje šta bi oni to slušali šta to njih
interesuje. Ja sam bila presrećna prije neki dan kad smo slušali muziku u gmnaziji i naravno
između nekoliko dijela instrumentalnih ja im pustim O fortuna Karmina Burana i na kraju časa,
oni su bili jako pažljivi jer sam rekla, mj komentar je suvišan, pokušajte da uživate. Da
uživate,da se osjećate lijepo da se poslije ovoga časa osjećate pročišćenim od sveg onog što vas
je ljutilo do danas. To nije puka svrha muzike al ajde, u tom trenutku neka traže i to. Kad je
jedna djevojčica rekla: profesorka, molim Vas hoćete li vratiti još jedanput ou prvu kompoziciju.

25
Ja sam bila presrećna. Znači ona je to upamtila, to e njoj dopalo i ona je poželjela da čuje to još
jedanput. I mislim da treba tako ići, svakako treba tako ići.

-A sjajno ste primjetili u vezi sa medijima, čak i kad se na našim programima, programima naše
televizije daju djela ozbiljne muzike, kompozicie često izostanu imena. I meni se desi da ne
prepoznam i naravno da želim da znam, hoću da kupim, hoću da to imam kući u svojoj kolekciji.
I to ste zaista sjajno i baš Vam hvala na toj sugestiji za crnogorske medije. Treba i na taj način
edukovati jer je televizija prije svega obrazovni medij.

-Jeste.. On će da pročita i on će da zapamti, pet puta vi to napišite i on će da zapamti peti put. Jer
ako recimo pustite taj tonski snimak, naravno kao što je slika vizuelna umjetnost ako ne napišete
nešto,ovaj ljudi ne zapamte ko je to, napišite nekoliko puta ponovite, nego dolje stoji televizija ta
i ta. Ne treba to meni da pamtim, ja znam čak je to u tom trenutku manje važno je l’tako? Ako
ste ponudili materijal dajte da ja čujem šta ja to gledam ili slušam i eto nešto što sam ja nekoliko
puta primjetila i rekla: što ne piše sad to ?

-Evo govorili smo o muzici I zaista govoriti o muzici je I možda najteže jer njen jezik je nešto
posebno,taj nemušti jezik muzike koju je čini mi se I ono što kosmos, u čemu je kosmos
vrhunište, ona nudi u najljepšem mogućem smislu ali ja bih da se vratim još jednom kao neko
relaksirajuće pitanje onim astralnim, onim sudbinskim spomenima I kojima smo pričali. Dakle
astrologija znamo koliko se danas vrednuje , a opet mi je bio vrlo interesentan Vaš horoskopski
znak jer kad ste mi rekli horoskopski znak ja sam u momentu uzviknula: znala sam. Ovan. Kakav
je Vaš odnos prema tome? I šta Vi ustvari time dobijate, a šta gubite kad dobijete recimo neku
paletu određenja? To, to, to, to šta mijenjate a šta usvajate?

-Pa kad je u pitanju moj znak ustvari ja mislim u tom trenutku ovo je nevjerovatno kako ja sebe
vidim kao da me ta energija potpuno oslikala I moju čak volju da budem takva. Ja želim da
budem takva, kako me astrološki tumači. Ne bih ništa mijenjala. Tim znakom kako kažu, počinje
Sunce I to dovodim u vezu sa našom prethodnom pričom, otkud mi ta energija. Vjerovatno je to
tako Bogom danom, astrološki određeno, znate determinisano kod mene to mora da postoji. I
kol’ko god naravno niko nije živio a da se nije osjećao pomalo I da je nekakav bioritam kod
njega pao I da se možda osjećao da u tom trenutku nije ni za šta ali taj nekakav instiknt oporavka
kod mene je jako izražen I sklona sam da kažem : nije lako biti ovan kad sam ja u pitanju,
odnosno imati energiju ovna koju ja posjedujem. Kako je ko vidi, ja sebe vidim tako i--

-A ja onako kako na početku emisije, mislim ja Vam zahvaljujem što ste bili naravno gost još
jednom, a kad sam spominjala na početku Citaevu dramatiku, vidite kako je došlo u
korespondenciju ono što sam rekla o Vama. Dakle, I romantika I dramatika.

-Tačno I zato mogu reći da kao čovjek iz svijeta muzike nemam posvećenosti jednom
kompozitoru iako u svakom nađem ovaj eto je betovenski dramatičan ali ja neću uvijek da
budem takva. Recimo jedan Stravinski, dovela bih ga u relaciju sa Kafkom koji mi se dopada iz
tog stava prema stvarnosti I savremenoj umjetnosti, pa možda je I to zanimljivo za mene kao

26
osobu. Mada mislim da možda je neumjesno od nekoga tražiti da se posveti samo jednom autoru,
svaki ima nešto u čemu se vi dobro snalazite, što volite ali to isto znači da ne treba da ostavili
nemaju mjesto u mom životu. Svaki na određeni način obožavam jer on uvijek želi da učini život
drugačijim I ljepšim, bar za sve ono što volim imam svoje zašto I ne samo da budem u tome
nego u svakom od njoh nalazim I Baltera volim zbog legend, mitova, taj svijet volim iz razloga
iz kojeg sam govorila, tu dramaturšku naglašenu notu kod tog kompozitoa ne volim iz nekog
drugog razloga, ali naravno uvijek kada je riječ o tome koliko u nekom uživam, ili koliko je neko
u meni obezbjedio svoje mjesto znam da obrazložim zbog čega, ali ne da mu pripadam, I u onoj
strani njegove ličnosti umjetničkog izraza koji nije u saglasnosti sa mojim stavom.

-Profesorice Vjera, emisija se približila kraju, sa Vama bih pričala sigurno još makar tri puta tri
sata a hvala Vam još jednom što ste bili gost u emisiji Tekstura, I Montena televiziji, a ja sam se
sjetila sada, jedan od mojih omiljenih pisaca je Vajld a on je rekao da voli Vagnera, znate zašto
ga voli, jer muzika mu je toliko bučna da u toku koncerta mogu da pričam do mile volje. Eto
vidjeli ste I čuli ste moju gošću. Nadam se da ste uživali u ovom razgovoru kao I ja, a s obzirom
na to da postoji jedan helenski bog muzike to je Orfej, ja ću ovu emisiju završiti stihovima:
‘’Bauraju, riču, vrište nisko im se činilo u srcu, I ta koliba je ranije bila da sve to primi u
sklonište, tu biva stvorio svijet, sluhu svetilište.’’
Bila je ovo još jedna Tekstura, vidjećemo se ponovo za sedam dana.

27