SOCIJALNI RAD S GRUPOM

''M. Ajduković – Grupni pristup u

psihosocijalnom radu''
+ dodatak s predavanja (u kućicama)

1. ODREĐENJE GRUPNOG RADA

GRUPA je određen broj ljudi koji su u uzajamnom odnosu. (Vernelle, 1994.)

Grupa - označavaju je 2 ili više osoba koje imaju neki eksplicitan psihološki odnos jedna
prema drugoj(Krechor, Crutchfield)

RAZLOZI ZNAČAJA GRUPE U ŽIVOTU POJEDINCA (NAGONSKI,

DRUŠTVENO?)

ČOPOR: sigurnost, preživljavanje, zadovoljenje potreba, komunikacija, učenje,

pripadnost –
GRUPA: pripadnost, prihvaćenost, zadovoljavanje potreba, socijalizacija, spoznaja,
zabava, motivacija
- sloboda izbora je jedina razlika

SLIKA O SEBI- ono što ja vidim + ono što drugi misle o meni
1) grupno iskustvo je temeljno ljudsko iskustvo – obitelj, identitet, utjecaj
2) grupa pruža predvidljivost i stabilnost, okružje, procesi socijalizacije
3) grupa je prirodna i organska tvorevina – potrebe, nije zbroj već interakcija
4) grupno iskustvo je višedimenzionalno – fizičko, emocionalno, učenje,
komunikativno (prostor)
5) grupa pruža osjećaj stvarnosti – slika o sebi, autentičnost

GRUPA je skupina više osoba čiji odnosi imaju sljedeća obilježja:(B.Petz, 1992)
1) među članovima postoji interakcija
2) sustav međusobnih odnosa i položaja
3) norme i standardi određuju ponašanje
4) sami sebe smatraju pripadnicima grupe (grupna pripadnost)
5) doživljavaju grupu kao cjelinu
6) teže da ih socijalna okolina doživljava kao grupu

1
POVIJESNI RAZVOJ GRUPNOG PRISTUPA U SOCIJALNOM RADU

1861 – Young Man's Christian Association (SAD) – nudi u okviru svojih aktivnosti
pružanja podrške brojnim doseljenicima ''grupne usluge'' s ciljem da se ''unaprijedi
mentalno i socijalno i tjelesno stanje svih mladih ljudi dobrog karaktera''

U početku je grupni socijalni rad vezan s razvojem pojma zajednice (u lokalnoj zajednici
s ciljem olakšavanja prilagodbe doseljenicima, rješavanje socijalnih problema)

1920 g. – Mary Richmond – značenje psiholoških mladih grupa u praksi socijalnog rada
1927 g. – kolegij Grupni rad na sveučilištu Western Reserve i pojam grupni rad se koristi
kao oznaka specijalne metode socijalnog rada
U sljedećih 10 god. – poučava se u velikom broju škola za socijalni rad, tiska se niz
knjiga
1936. g. – Osniva se Nacionalno udruženje za proučavanje grupnog rada.
Nakon II. Svj. Rata - Nagli razvoj grupnog rada i njegovo širenje u brojna područja rada
s ljudima

GRUPNI RAD je grupni tretman ili pristup, proces u grupama u kojima članovi
sudjeluju radi stručne pomoći i podrške u rješavanju određenih osobnih i socijalnih
problema, radi uspješnijeg suočavanja sa životnim poteškoćama te razvijenja znanja i
vještina važnih za razumjevanje sebe, drugih i zajednice.

GRUPNI RAD određuje razborita upotreba grupnih procesa i intervencija da bi se

postigli skupni i pojedinačni ciljevi koji su u skladu s vrijednostima i etičkim načelima
pomažućih profesija (Toseland, Rivas, 1984.)

NAČELA GRUPNOG RADA:

A. grupni rad kao pomažući proces odnosi se na namjerno formirane grupe

B. grupni rad kao pomažući proces odnosi se na aktivnosti koje se odvijaju u malim
grupama (ograničen broj članova, uzajamno opažanje članova, neposredna
interakcija članova, uzajamna ovisnost i utjecaj)
C. u grupnom radu voditelj ima specifičnu ulogu
D. voditelj je istodobno usmjeren na pojedine članove, grupu kao cjelinu i okruženje
grupe
E. grupni rad je usmjeren na »ovdje i sada«
F. rad se temelji na teorijskim znanjima o grupnoj dinamici i strukturi malih grupa
G. u radu se koriste specifične vještine ili tehnike
H. grupni rad njeguje temeljne humanističke vrijednosti i počiva na njima
I. u grupnom radu teži se osnaživanju članova
J. svaka grupa je jedinstvena

2
Polazeći od 10 načela grupni rad možemo odrediti:
GRUPNI RAD je cilju usmjerena aktivnost male skupine ljudi čija je svrha
zadovoljavanje različitih potreba članova rješavanje problema i osnaživanje za
djelotvornije suočavanje sa životnim poteškoćama i izazovima. Aktivnosti voditelja
usmjerene su prema pojedinim članovima grupe kao sustavu uzajamne podrške i pomoći
članova te grupi u socijalnom okruženju. Neposredni rad temelji se na teorijskim
znanjima psihologije male grupe, specifičnim vještinama vođenja i humanističkim
vrijednostima.
Temeljno je načelo grupnog rada da članovi grupe mogu pomoći jedni drugima tako da
izmjenjuju osjećaje, informacije daju sugestije, ideje i rješenje problema te se podupiru
uz pretpostavku da je grupni proces glavni izvor promjene i razvoja pojedinih članova
grupe.

ODREĐENJA CILJA GRUPNOG RADA:

CILJ: unaprijeđenje socijalne funkcije pojedinca kroz ciljana grupna iskustva. Rad grupe
je osnovni pokretač tretmana. Grupa nije samo okruženje već način postizanja promjene.

SUSTAV HUMANISTIČKIH VRIJEDNOSTI

1) Svi ljudi imaju urođene ljudske vrijednosti i potencijale bez obzira na rasu,
nacionalnost, klasu, socijalni status, dob, spol, fizičke i psihološke osobine
2) Svi su ljudi odgovorni jedni za druge i jedni prema drugima jer je život u društvu
prirodna i nužna ljudska osobina
3) Svi ljudi imaju pravo pripadati grupnoj zajednici, biti uključeni i prihvaćeni
4) Svi ljudi posjeduju emocionalne i intelektualne osobine bitne za njihovo
postojanje te imaju pravo izraziti se i biti saslušani
5) Svi ljudi imaju pravo na slobodu govora i slobodu izražavanja
6) Različitosti među članovima pridonose uzajamnom unaprjeđenju odnosa
7) Svi ljudi imaju pravo na slobodu izbora kako bi odredili svoju vlastitu sudbinu
8) Svi ljudi imaju pravo preispitivati stručnjake i ustanove koji mogu utjecati na
njihove živote i njima upravljati

PSIHOSOCIJALNA POMOĆ je proces psihičkog, socijalnog istraživanja svakog

pojedinca, njegove obitelji i socijalnog okruženja, kako bi u sebi i u svojoj neposrednoj
okolini pronašao ili stekao snage i načine za uspješno suočavanje sa stresom i
prevladavanje krize, postupnu izgradnju normalnog, psih. zdravog i puno vrijednog
načina života, bez štetnih posljedica po sebe ili druge.

PSIHOSOCIJALNI RAD je rad na socijalnim odnosima koji su važni za psihičku

dobrobit čovjeka i njegov osobni razvoj.

PSIHOTERAPIJA je metoda rada s pacijentima ili klijentima sa ciljem da im se

pomogne promijeniti ili smanjiti djelovanje činitelja koji ometaju kvalitetno življenje
GRUPNA PSIHOTERAPIJA je primjena psihoterapijski načela u grupi.

3
2 vrste:
1. klasična psihoterapija
2. novi pravci

UTJECAJ RAZLIČITIH PSIHOTERAPIJSKIH PRISTUPA NA GRUPNI RAD

- naglasak je na preventivnom značenju psihoterapije u cilju očuvanja mentalnog

zdravlja.
- Spoznaje, vještine i tehnike iz različitih psihoterapijskih pristupa u grupnom radu
se koriste s ciljem određenim definicijom grupnog rada.
- Prisan odnos psihoterapeuta i klijenta
- Međusobni utjecaj svih psihoterapijskih pristupa (vođenje grupe i praćenje
grupne dinamike)

3 GLAVNE SKUPINE POMAGAČA:

a) profesionalni pomagači (pomagači stručnjaci – obrazovani za to (terapeut))
b) paraprofesionalni pomagači (priučeni pomagači (studenti))
c) pomagači nestručnjaci (spontani, nemaju obrazovanja)

1) PSIHOANALIZA

Sigmund Freud, 19/20 st

- pojam svijest, podsvjest, nesvjesno
- pojam ego (realnost), superego (moral, norme, osjećaj krivnje), id (nagoni, nasljeđeno)

4 prepoznatljiva pravca u grupnom radu su:

a) psihoanaliza u grupi
- Wolf, Schwartz, 20. st. – članovi grupe, promatrači
b) grupna analitička psihodrama
- Moreno – uvod i pojam grupna psihoterapija
c) grupna analiza
- Faulkes – psihosomatski bolesnici, tjelesno bolesni, vojnici, trajanje grupe 2-3
god.
d) analiza grupe
- W. Bion – neautoritarna pozicija voditelja terapeuta

2) BIHEVIORALNA TERAPIJA
– sva su nepoželjna ponašanja naučena i mogu se izmjeniti novim učenjem. Voditelj je
zato učitelj ili trener,a načelo bihevioralne terapije u grupnom radu se mogu najbolje
iskoristiti u definiranju problema i načina rada na njegovom rješavanju. Kombinacija je
eksperimentalno i kliničkog pristupa

4
3) KOGNITIVNA TERAPIJA
- temeljna postavka je da u održavanju nekog psihičkog problema, bez obzira na to
kako je taj nestao, značajnu ulogu imaju kognitivni procesi (misli, uvjerenja,
interpretacije). Težište je na rješavanju problema u sadašnjosti. Pogodan za terapijske
intervencije. Kognitvna terapija je strukturirani, usmjereni pristup koji pomaže pojedincu
da promjenama u mišljenu i percepciji svlada emocionalne probleme i promijeni
ponašanje. Krajnji je cilj da klijent promijeni način na koji razmišlja o sebi i nauči
vještine za suočavanje s problemom.

4) GESTALTSKA TERAPIJA
– spada u humanističke pristupe čiji je cilj i razvoj pojedinca. Za grupni je rad naročito
značajan pojam svjesnosti, kontakta i eksperimenta. Cilj terapije je da ljudi ostvare
kontakt s samim sobom i drugim ljudima « ovdje i sada ».
Ne zašto?,već što? I kako? (-, +,+).
Kreativne tehnike:
- vođene fantazije
- igranje uloga
- ''dvije stolice''
- ekspresivne tehnike

5) TRANSAKCIJSKA ANALIZA
- bitna SVJESNOST (o vanjskom svijestu, o unutarnjem svijetu i o fantaziji)
– temeljne pretpostavke su:
- ja sam ok, ti si ok, ljudi su rođeni ok (stav prema ljudima)
- svi trebaju sudjelovati u procesu rješavanja problema u svom životu
- sve se društvene i emocionalne poteškoće mogu riješiti ako im se pristupi na
pravilan način
- za grupni rad je važno zbog naglašavanja vlastite odgovornosti, a može se koristiti
pri procjenjivanju transakcija među članovima i između članova i voditelja, a i u
razotkrivanju samoporuke.

6) REALITETNA TERAPIJA
– usmjerena je na zadovoljavanje potreba, riješavanje problema i suočavanje s
zahtjevima stvarnosti te, poduzimanje bolje kontrole nad vlastitim životom. Voditelj
vodi članove pitanjima da utvrde što žele. U središtu je zadovoljavanje potreba kroz
ponašanje a ne samouvid

ŠTO JE ''TERAPIJSKO'' U GRUPNOJ TERAPIJI?

''TERAPIJSKO''
- terapijske promjene u 2 kategorije:
 liječenje – ublažavanje ili nestajanje simptoma, smanjivanje patnje,
uspostavljanje kontrole
 preobrazba – unaprijeđenje kvalitete života
tehnike i pristupi ovise o različitim školama

5
 ODGOVORNOST KLIJENTA – temelj i ishod novih pravaca. Želja za promjenom.
Dovodi do postizanja cilja terapije. Novi pravci tvrde da je odgovornost na
psihoterapeutu.

Yalom (1975.) – lijekoviti i terapijski činitelji posredno liječe i nalaze se u svim

tipovima psihoterapije

TERAPIJISKI ČINITELJ – je element grupne terapije koji pridonosi poboljšanju

individualne situacije a rezultat je aktivnost grupnog terapeuta, ostalih članova grupe i
samog pojedinca.
Teorijski su neutralni i jednoznačni, prisutni uvijek u grupnom radu neovisno o
orjentaciji voditelja

10 terapijskih činitelja (Bloch i Crouch):

1. pobuđivanje nade 1. pojava optimizma

2. univerzalnost 2. članovi imaju iste teškoće, smanjuje napetost
3. usmjeravanje 3. dostupnost različitim informacijama koje
dolaze
4. altruizam 4. doživljaj davanja i pomaganja drugim
članovima
5. učenje iz međuljudskih odnosa 5. oponašajući i reagirajući na druge mjenja
svoje ponašanje
6. učenje imitacijom 6. učenje novog ponašanja imitacijom
7. uvid 7. situacija gdje član uči nešto značajno o sebi
8. prihvaćanje 8. osjećaj vrijednosti koju pripisuje grupa,
pozitivna povezanost
9. katarza 9. emocionalno rasterećenje javnim iznošenjem
osjećaja u grupi
10. samootkrivanje 10. kada iznosi nešto osobno o sebi – povjerenje
u grupi, samorazumijevanje i svijest o tome

10 terapijskih činitelja (Yalom)

1. probuđivanje nade
2. univerzalnost
3. davanje informacije
4. altruizam
5. korektivna rekapitulacija primarne obiteljske grupe
6. razvoj socijalnih vještina
7. interpersonalno učenje s naglaskom na transfer i uvid
8. grupna kohezija
9. katarza
10. samootkrivanje

6
ODNOS GRUPNOG RADA I GRUPNE PSIHOTERAPIJE

Grupni je rad usmjeren na rješavanje konkretnog problema a psihoterapija na značajnu

promjenu pojedinca. Grupna psihoterapija ima za cilj liječenje psihoza, psihoneuroza i
kroničnih neuroza. No, jedna od glavnih razlika između njih jest u tome: dok su pojedini
pravci grupne psihoterapije privrženi određenom teorijskom okviru tehnikama i
postupcima rada vezanim uz određenu školu (koristi se samo jednom tehnikom uglavnom
na onom na kojem je i osnovana) u grupnom pristupu u psihosocijalnom radu postoji
veća sloboda u korištenju tehnika i vještina koje dolaze iz različitih škola ovisno o
potrebama klijenata pod uvjetom da su suklčadne humanistuičkom pristupu.
Voditelj u grupnoj psihoterapiji mora imati znanja (službeno obrazovanje) iz određenog
pravca, terapijskog pristupa, a grupni rad mogu voditi pripadnici različith struka
(psiholog, soc radnik..)
- dok se grupni rad provodi u mnogim okruženjima, psihoterapija je u bolnicama i
udrugama, nije vezana za institucije
CILJ GRUPNOG RADA: zadovoljavanje potreba i osnaživanje za djelotvornije rješenje
problema i suočavanje sa životnim teškoćama. Pragmatičniji je od cilja psihoterapije
ČLANOVI :
a) Grupnog rada: mentalno zdravlje je očuvano, imaju teškoće u donošenju odluka jer
su u teškim životnim razdobljima (razvoj socijalnih vještina).
b) Psihoterapije: mentalno zdravlje je oštećeno i mora se poboljšaTI

Klasična Novi pravci

grupna psiho- grupnog psiho-
terapija terapije
(psihoanaliza) (Specifične
terapijske
škole

Grupni rad
(psihologija
male grupe)

PREDNOSTI GRUPNOG PRISTUPA PREMA INDIVIDULANOM:

Sudjelujući u grupama pojedinci spoznaju da nisu jedini koji imaju određeni problem,
mogu se emocionalno rasteretiti i podjeliti svoje brige, uče jedni od drugih i tako lakše
usvajaju nova znanja i vještine, podupiru se i potiču u rješavanju problema,
zadovoljavanju potreba za pripadanjem i prihvaćanjem.

7
PREDNOSTI:
 omogućava članovima spoznaju da nisu jedini koji imaju određeni problem
 omogučava članovima da pruže podršku razumjevanje, ideje i povratnu
informaciju jedni drugima

 olakšava učenje kroz imitaciju i razmjenu znanja i iskustava

 grupno odlučivanje – dopunjavaju se i povezuju znanja i sposobnosti većeg broja
članova
 povećana je motivacija pojedinca za rješavanje problema
 nezamjenjiv je kada je središnji problem odnos s drugim ljudima, grupa je
ogledalo svakog člana, uči se o sebi kroz interakciju s drugima
 posebno pogodan za socijalno povučene pojedinca jer im omogućava da se
okušaju u provjeravanju stvarnosti (grupa je ''mikrokozmos'' u kojem članovi u
sigurnom okružju iznose svoje probleme a igranjem uloga modeliranjem i
provjeravanjem novih vještina razvijaju se nova ponašanja
 veća vremenska ekonomičnost koja proizlazi iz istovremenog rada s većim brojem
klijenata

2. VRSTE GRUPA U PSIHOSOCIJALNOM RADU

Klasifikacija grupa u psihosocijalnom radu:

A) TRETMANSKE GRUPE - to su grupe za osobnu promjenu klijenata

1) STRUČNO VOĐENE GRUPE – možemo razlikovati s obzirom na svrhu

koja se u njima želi postići. Središnju ulogu ima stručni voditelj,
rukovodeći se načelima osnaživanja klijenata.

SVRHA GRUPE – uočljivi razlog zbog kojeg je grupa počela sa radom, to su opći
ciljevi, vide se u nazivu grupe

- obrazovne grupe (obrazovanje) – za učenje socijalnih vještina, najvažniji je

sadržaj koji se uči
- grupe za osobni rast i razvoj (rast i razvoj)- za sudjelovanje u upravljanju
institucijama, sredstvo razvoja sposobnosti razvoja
- grupe za osobnu promjenu u užem smislu (promjena nefunkcionalnog ponašanja)-
npr. grupa agresivne djece.
- socijalizacijske grupe (socijalizacija i razvoj socijalnih vještina). Tri osnovna
oblika (za učenje soc vještina, za sudjelovanje u upravljanju institucijama, za
slobodno vrijeme i rekreaciju (Toseland, Rivas)
- grupe za podršku (psihosocijalna podrška). U kriznim razdobljima života –
razvijanje načina uspješnog suočavanja sa stresom

8
SOCIJALNA MREŽA – bliske osobe od pomoći u rješavanju različitih problema
SOCIJALNA PODRŠKA – izvor snage u suočavanju s problemima koji zahtijevaju
prilagodbu i izmjenu ponašanja.

2) SAMOUSMJERAVAJUĆE GRUPE – u razdoblju planiranja i

strukturiranja rada središnju ulogu imaju članovi, iako postoji stručno
vodstvo. Planiranje grupa je otvoreno, ne postoji ugovor, a voditelj je
samo promatrač

3) GRUPA ZA SAMOPOMOĆ I UZAJAMNU PODRŠKU –u njima

voditelji nisu stručnjaci (npr. Grupa za samopomoć ženama kojima je
amputirana dojka)

Grupe u pomažućim profesijama:

Grupe u kojima članovi sudjeluju radi dobivanja stručne pomoći i podrške u rješavanju
određenih osobnih i socijalnih problema radi uspješnijeg suočavanja sa životnim
poteškoćama te razvijanja znanja i vještina važnih za bolje razumjevanje samih sebe,
drugih ljudi i zajednice u kojoj žive

B) GRUPE ZA RJEŠAVANJE ZADATAKA

2 vrste:
1. grupe za zadovoljavanje potreba organizacije koja pruža psihosocijalnu pomoć
(odbori, radni savjeti.)
2. grupa za zadovoljavanje potreba klijenata.

1) STRUČNI TIM – skupina stručnjaka od kojih svaki ima određena

specifična znanja, vještine ili uloge. Razlikuju se s obzirom na zanimanje
članova, trajnost, zatim način djelovanja članova te orjentaciju i uzajamno
odnose članova (npr. Tim za brak i obitelj pri CZSS)

2) TRETMANSKA KONFERENCIJA – grupa ljudi koja se okuplja sa

svrhom da pronađe najbolji način zadovoljavanja specifičnih potreba
klijenata (npr. Grupa pomagača koji rade s prognanim adolescentom koji
je pokušao izvršiti samuobojstvo)

3) GRUPE ZA SOCIJALNU AKCIJU – osnivaju se da bi se koordinirali

napori različitih ljudi na mijenjanje nekih aspekata socijalne ili fizičke
okoline. Oni služe zajedničkom dobru. (npr. Grupa građana koji traže
podršku za izgradnju igrališta)

4) RAZLIČITE KONZULTATIVNE GRUPE - dogovaraju se o određenom

području rada ili rješavanju radnih problema uz uključenje različitih
profila stručnjaka (npr. Grupa stručnjaka koja analizira mogućnosti

9
 unaprijeđenja grupnog tretmana malodobnih počinitelja kaznenih djela u
Centru za odgoj djece i maldeži)
C) GRUPE ZA PROFESIONALNU POMOĆ POMAGAČIMA

1) OBRAZOVNE GRUPE –uključujući psihoterapijsko obrazovanje

2) SUPERVIZIJSKE GRUPE
- supervizija u »vršnjačkoj« skupini
- timska supervizija
Supervizija je:
- metoda podrške pomagačima
- suradnja pomagača
- osnovni način dobivanja podrške stručnjaku u vezi nečega
- utječe na osobni i profesionalni razvoj stručnjaka

3) GRUPE ZA SAŽETO PSIHOLOŠKO INTEGRIRANJE

TRAUMATSKIH ISKUSTAVA VEZANIH UZ OBAVLJANJE
POMAGAČKE ULOGE– jednokratni grupni susreti neposredno nakon
kritičnog događaja s ciljem prevencije emocionalnih poteškoća i zaštita
mentalnog zdravlja svih pomagača.

DEBRIEFING – želi se postići integracija traumatičnih događaja u dosadašnjem

iskustvu pojedinca pomoću odgovarajuće interpretacije onoga što se zbilo (tri ili više
osoba) (24-72h nakon događaja)
2 osnovna oblika:
1. debriefing za pomagače uključene u događaje
2. sažeta integracija visko stresnih iskustava rada s ljudima u kriznim situacijama za
profesionalce u području mentalnog zdravlja

TERAPIJSKA ZAJEDNICA – je oblik psihijatrijskog liječenja. To je smišljeno

stvaralačko i trajno traženje načina za sudjelovanje u izvršavanju zadataka i poteškoća
koje proistječu iz svakodnevnog zajedničkog života članova neke zajednice.
CILJ:
– usklađivanje ponašanja članova sa životom zajednice
– organiziranje zajedničkog života
– razvoj socijalnih vještina (verbalno izražavanje, pregovaranje u rješavanju
sukoba)

3. FAZE RAZVOJA GRUPNOG RADA

1) FAZA PLANIRANJA
2) POČETNA FAZA
3) SREDIŠNJA FAZA
4) ZAVRŠNA FAZA

10
 1) PLANIRANJE

Označava početna nastojanja voditelja da osnuje grupu. Voditelj se usmjerava na moguće

članove, odabire tijek grupnog pristupa i okruženje. Procjenjuje potrebe i motivaciju
članova, te svrhu grupe i strukturu grupe, a i kako će šira okolina reagirati na osnivanje
grupe. Ostvaruje prvi kontakt sa mogućim članovima i značajnim pojedincima, službama,
institucijama u okruženju u kojem će djelovati grupa.

2) POČETNA FAZA

Grupa započinje sa radom i počinju se javljati grupni osjećaji. Članovi pokazuju

spremnost na uključivanje u rad ali i potrebu zadržavanja izvjesnog odmaka iz svoje
samostalnosti. Članovi procjenjuju moguće koristi od sudjelovanja u grupi.

3) SREDIŠJA FAZA

To je razdoblje napetosti, ali i uspostavljanja djelotvornog rada grupe. Sukobi se odvijaju

oko uloga i statusa svakog pojedinog člana, uključujući i voditelja. Istodobno se
predubljuju odnosi članova i razvija se grupna kohezija. Nakon toga se grupa bavi
ostvarivanjem ciljeva.

4) ZAVRŠNA FAZA

Vrši se vrednovanje i procjenjivanje učinaka grupnog rada. Članovi se suočavaju sa

nizom emocionalnih reakcija vezanih uz završetak rada grupe.

4. PLANIRANJE GRUPNOG RADA

Odnosi se na 2 temeljne aktivnosti:
a) planiranje grupno rada kao jedinstvenog procesa postizanja individualnih i
grupnih ciljeva
b) planiranje grupnih susreta i strukturiranje svakog susreta

FAZE PLANIRANJA GRUPNOG RADA KAO PROCESA:

1) UTVRĐIVANJE POTREBA

Početak planiranja grupnog rada podrazumijeva identificiranje određenih zajedničkih

potreba neke skupine ljudi i procjenu mogućnosti da se te potrebe mogu zadovoljiti kroz
grupni rad.

2) DEFINIRANJE SVRHE I OPĆIH CILJEVA GRUPE

11
SVRHA se odnosi na ono što se općenito želi postići grupnim radom (najčešće se
odražava u nazivu grupe)
CILJEVI su mnogo konkretniji, jasniji, uvjerljiviji. Oni su odgovor na pitanje kako će se
svrha postići. Postoje i prije formiranja grupe pa oni ne moraju biti opće prihvaćeni od
članova grupe.

3) UTVRĐIVANJE ORGANIZACIJSKOG DRUŽENJA

Odnosi se na odabir službe, ustanove ili institucije pri kojoj će se grupa osnovati ali i gdje
će se okupljati i uz čiju financijsku potporu (možda je financijski podupiru sami članovi –
načelo samofinanciranja).

4) ODABIR GRUPNOG PRISTUPA I NAČINA RADA

Opredjeljuje se za način rada koji najbolje odgovara članovima, te se određuje veličina

grupe, zatvorenost – otvorenost, dobrovoljnost članova, vrijeme koje grupi stoji na
raspolaganju, sustav uloga članova, način vodstva i dr.

VELIČINA GRUPE: ovisi o: grupnim ciljevima, obilježjima članova, tipu vodstva

 Grupe za rješavanje zadataka; 4-6 čl.

 Tretmanske grupe; 6-10 čl.
 Obrazovne grupe 6-20 čl.

Grupa treba biti dovoljno mala da omogući da se njena svrha u potpunosti ostvari, a
dovoljno velika da omogući članovima zadovoljavajuću razmjenu iskustava.

OTVORENOST ILI ZATVORENOST GRUPE ovisi o svrsi grupe i okruženju u kojem

se grupa nalazi

5) IDENTIFIKACIJA POTENCIJALNIH ČLANOVA

Najpoželjniji način je dobro poznavanje populacije kojoj će se grupa ponuditi. To se

može postići:
- uvidom u postojeću dokumentaciju
- prikupljanjem podataka u nekoj sredini
- razgovorom sa kolegama
- individualiziranim kontaktom sa potencijalnim korisnicima

6) STUPANJE U KONTAKT I POČETNO OKUPLJANJE ČLANOVA

Načini:
- osobnim kontaktom
- pismenim pozivom
- obaviješću u obliku plakata
- letkom
- kroz medije

12
Važno je navesti:
- svrhu grupe
- predviđeno trajanje i čestinu susreta
- mjesto i vrijeme održavanja prvog susreta
- ostale usluge (prijevoz, čuvanje djece…)
- način prijavljivanja, plaćanja i sl.

7) SASTAVLJANJE CJELINE

Voditelj definira kriterije odabira članova i vodi brigu o tome da uskladi njihove potrebe
sa zahtjevima grupe kao cjeline.

Dva načela:
1. homogenost s obzirom na cilj sudjelovanja i određena opisna obilježja članova
2. heterogenost s obzirom na životno iskustvo i vještine suočavanja s problemima

OBILJEŽJA = dob, spol, bračni status, broj djece…

OBILJEŽJA PONAŠANJA = način na koji pojedinac reagira u određenim situacijama,

npr. agresivan, povučen, govorljiv, osjećajan i sl.

8) MOTIVIRANJE ČLANOVA ZA SUDJELOVANJE U GRUPI I

PREDUGOVARANJE

MOTIVIRANJE – treba biti takvo da član ima sve informacije i slobodu odlučivanja o
svom sudjelovanju ili nesudjelovanju. Kada sudjelovanje članova nije dobrovoljno (npr.
penalne institucije) voditelj zapravo ne motivira članove da se odluče na sudjelovanje u
radu grupe već ih motivira da u grupi aktivno sudjeluju. Tijekom prvog razgovora
voditelj treba dati jasne poruke vezane uz sam sadržaj i način rada grupe a da proces
razgovora ne teče na način da mišljenje, nevoljkost i eventualno nepovjerenje eventualnih
članova bude prihvaćeno. Sastavni dio procesa motivacije je dovođenje u vezu grupnih
ciljeva s individualnim.

PREDUGOVARANJE – se odnosi na sklapanje dogovora vezanog uz ciljeve i način rada

u grupi. Voditelj predlaže ciljeve kao nešto o čemu pregovara sa članovima jedna od
glavnih svrha predugovaranja je poticanje članova da aktivno sudjeluju u cijelom procesu
grupnog rada, tj. od samog početka i formiranja ciljeva. Uz to predugovaranje pridonosi i
smanjivanju tjeskobe članova jer se traži njihova aktivnost u određivanju
- načina rada
- osobnih odnosa članova

9) PRIPREMANJE OKOLINE GRUPE

Tri skupine činitelja:

13
 1. Socijalno okruženje
- Djelotvornost grupnog rada ovisi o stavovima i suradnji s ljudima koji nisu članovi
grupe (npr. članovi obitelji, vršnjaci, učitelji…)

2. Fizičko okruženje
- Niz obilježja prostora u kojem se odvija grupa utječe na ponašanje članova pa tako
i na efikasnost grupe. Važna je veličina prostorije koja ovisi o cilju i aktivnostima.
Važno je da se grupa odvija u istoj prostoriji.

3. Neke specifične usluge

- prijevoz, čuvanje djece…

10) PLANIRANJE EVALUACIJE UČINKA GRUPNOG RADA

Praćenje učinka (evaluacija) planira se unaprijed i provodi tijekom cijelog grupnog

procesa. I sam postupak planiranja može biti podvrgnut izvanjskoj evaluaciji.

IZRADA PRIJEDLOGA ZA OSNIVANJE GRUPE

- vrlo korisno je postupak planiranja zaokružiti pisanjem pisanog prijedloga.
- Može u obliku predloška ili u slobodnoj formi
- On je početna točka praćenja i vrednovanja učinka grupnog rada, pomoć voditelju i
grupi radi dobivanja financijske potpore ili dozvole za osnivanje grupe od određene
organizacije
- Sastavni dio prijedloga bi trebao biti i okvirni program rada grupe
- 10 koraka (svrha, cilj, identifikacija potencijalnih članova, grupni pristup, način
rada, sastavljanje grupe i kriteriji, okupljanje i motiviranje članova,
predugovaranje, priprema okoline grupe, evaluacija)

5. PROCJENJIVANJE U TRETMANSKIM GRUPAMA

Procjenjivanje voditelj započinje u razdoblju planiranja ali ga nastavlja tijekom cijelog
rada grupe. Provodi se zbog nekoliko razloga.
1) utvrđivanje potreba, poteškoća, slabosti, jakih strana pojedinog člana i
grupe u cjelini
2) planiranje i pripremanje pojedinih grupnih susreta i grupnog procesa u
cjelini
3) kao dio postupka evaluacije tj. praćenja napretka pojedinih članova i grupa
u ostvarivanju ciljeva

PROCJENJIVANJE KAO POJAM:

OSNOVNA OBILJEŽJA PROCJENE:

- neutralan, odnosi se na procjenu potreba i mogućnosti

14
 - usmjerena na potrebe i poteškoće, snage i mogućnosti klijenta, okoline – pridonosi
visokoj individualizaciji procjene
- komplementarnost uloga stručnjaka i klijenta – klijent „zna“, a stručnjak vodi do
znanja
- sastavni dio pomažućeg procesa, a ne zasebna faza – sredstvo valjanog planiranja
tretmana i temelj njegove evaluacije

Specifičnost procjenjivanja u grupnom radu je u tome što voditelj u svim fazama razvoja
grupe sustavno procjenjuje sljedeće 3 razine:
1. pojedine članove grupe
2. grupu kao cjelinu
3. okolinu grupe

A) RAZINA PROCJENJIVANJA POJEDINOG ČLANA

Cilj je utvrditi:
- specifičan doprinos članova grupi
- specifične potrebe koje član donosi u grupu
- najdjelotvorniji pristup rješavanju problema

PODRUČJA PROCJENJIVANJA -
– psihičko funkcioniranje
– ponašanje i socijalni odnosi
– motivacija za rješavanje problema
– okolinski činitelji koji mogu pomoći

NAČIN PRIKUPLJANJA PODATAKA –

- samoopažanje
- opažanje voditelja i drugih kompetentnih osoba
- primjena standardiziranih psihologijskih mjernih instrumenata

B) RAZINA GRUPE KAO CJELINE

Cilj je utvrditi:
- osobine grupe
- grupne procese

PODRUČJA PROCJENJIVANJA:
- način komuniciranja i interakcije među članovima
- uzajamna privlačnost
- socijalna kontrola
- kultura grupe

NAČIN PRIKUPLJANJA PODATAKA:

- sustavno i strukturirano opažanje voditelja
- sociometrijsko ispitivanje

15
 - samoiskaz članova
- primjena skala i upitnika
C) OKRUŽENJE

Cilj je utvrditi :
- utjecaj iz šireg okruženja na grupne procese, razvoj grupe i postizanje grupnih
ciljeva

PODRUČJE PROCJENJIVANJA:
- služba ili organizacija pri kojoj se odvija grupa
- odnosi unutar mreže službi i organizacija značajnih za ostvarivanje grupnih ciljeva
- karakteristika lokalne zajednice

NAČIN PRIKUPLJANJA PODATAKA:

- samoopažanje
- opažanje
- anketno ispitivanje

KOLIKO PODATAKA PRIKUPITI PRI PROCJENJIVANJU?

Nužno je da voditelj postigne ravnotežu između potrebe za prikupljanjem podataka i

potrebe za akcijom koja vodi rješavanju problema.

IZVORI ZA PRIKUPLJANJE PODATAKA :

- postojeća dokumentacija o osobi
- verbalno izvješće pojedinca
- opažanje neverbalnog ponašanja pojedinca
- opažanje ponašanja pojedinca u odnosima s drugim ljudima
- verbalno izvješće bliskih osoba
- psihološki mjerni instrumenti

UPUTE ZA ODABIR IZVORA PODATAKA ZA PROCJENU KLIJENATA:

- koristi se više od jednog izvora kada god je moguće
- razlikovati simptome od problema i poteškoća pojedinca
- provjeriti valjanost podataka prikupljenih od različitih izvora
- provesti postupak tako da se glavni podaci mogu prikupiti brzo i efikasno
- biti svjestan da je postupak procjenjivanja subjektivan.

PROCJENJIVANJE KAO PROCES

U pojedinim fazama grupnog razvoja pažnja voditelja usmjerena je na različite aspekte
procjenjivanja

1) PLANIRANJE

16
 - procjenjuje se sukladnost individualnih ciljeva i potreba članova sa svrhom grupe.
Procjenjivanje je važno pri odabiru članova grupe.

2) POČETNA FAZA

- opaža se razvoj odnosa u grupi i ponašanje članova. Procjenjuju se individualni

ciljevi i mogućnosti članova i njihova okruženja. Procjenjivanje je važno u
definiranju problema i plana rada i odabira intervencije.

3) SREDIŠNJA FAZA

- provjerava se valjanost početnih procjena, prilagođavaju se i mijenjaju planovi rada

na temelju iskustva s prvih susreta

4) ZAVRŠNA FAZA

- procjenjuje se ukupni učinak grupe odn. napredak pojedinih članova

PRVOBITNO VODITELJEVO RAZUMJEVANJE GRUPE NA POČETKU RADA

(PLANIRANJE) OVISI O:
a) općem profesionalnom znanju
b) specifičnom znanju o grupi koju vodi
c) emocionalnom razumijevanju poteškoća i problema grupe

VODITELJEVO RAZUMIJEVANJE GRUPE U KASNIJIM RAZDOBLJIMA

OVISI O:
a)+ b) + c) (gore )
d) grupnoj strukturi
e) razvojnoj fazi grupe
f) grupnim normama
g) načinu komuniciranja među članovima
h) napretku u postizanju ciljeva
Dakle dok je u razdoblju planiranja grupnog rada težište na procjenjivanju individualnih
članova, u kasnijim razdobljima težište je na procjenjivanju grupnih procesa.

PROCJENJIVANJE KAO ISHODIŠTE PLANIRANJA GRUPNIH

INTERVENCIJA

Procjenjivanje ima posebnu važnost u fazi planiranja. U tom razdoblju voditelj integrira
sve podatke koje je prikupio i zajedno s članovima grupe odabire i planira tretman.
Procjenjivanje je u punom smislu riječi prvi korak i sastavni dio tretmana.

6. POČETNA FAZA GRUPNOG RADA

17
Članovi u grupi se međusobno procjenjuju odmah na početku. Oni dolaze sa određenim
očekivanjima o grupi koje nisu uvijek u skladu sa planiranom svrhom i ciljevima.
Uočljivo je i da članovi žele biti u kontaktu jedni s drugima, ali istodobno izbjegavaju
preveliku prisnost jer se boje da ne budu povrijeđeni. Da bi olakšao tu podvojenost
članova i usaglašavanje njihovih očekivanja sa svrhom i ciljevima grupe, voditelj se u
početnoj fazi treba usmjeravati na sljedeće zadatke:
1. upoznavanje i predstavljanje članova grupe
2. navođenje svrhe i načina rada u grupi
3. članovi daju informacije o usklađenosti svojih potreba i ciljeva s ciljevima
grupe
4. definiranje ciljeva grupnog rada
5. ugovaranje i usklađivanje pravila
6. poticanje i motiviranje članova za rad u grupi
7. uspostavljanje ravnoteže između usmjerenosti na zadatke i
socioemocionalne odnose.

ŠTO JE „HALO – EFEKT“

To je pojava da poznavajući samo jednu osobinu čovjeka zaključujemo općenito o njemu.

1) UPOZNAVANJE I PREDSTAVLJANJE ČLANOVA GRUPE

Okolnosti koje mogu utjecati na odluku voditelja kako da započne rad:

- članovi se poznaju od prije
- članovi ne sudjeluju dobrovoljno u grupi
- voditelj dolazi u već formiranu grupu

2) NAVOĐENJE SVRHE I NAČINA RADA U GRUPI

Svrha grupe treba biti pozitivno prezentirana, a pogodno je navesti i karakteristike službe
ili organizacije pri kojoj grupe radi. Dobro je navesti i ograničenja grupe da bi se izbjegla
nerealna očekivanja. Treba popričati sa članovima i o povjerljivosti onog što se u grupi
iznosi.

3) POVRATNA INFORMACIJA O SVRSI I CILJEVIMA GRUPE

Članovi moraju imati priliku izraziti svoje mišljenje i dati primjedbe u vezi sa svrhom i
ciljevima grupe. Nakon toga voditelj potiče članove na iskazivanje njihovih osobnih
ciljeva. Voditelj mora ozbiljno i s uvažavanjem prihvatiti mišljenje članova i naglasiti
koliko je značajno za budući rad grupe da su iskazali svoje stajališta i osjećaje

4) DEFINIRANJE CILJEVA GRUPNOG RADA

U tom zajednički sudjeluju članovi i voditelj.

Na odabir grupnih ciljeva kod voditelja utječu njegove profesionalne vrednote i etika,
ciljevi i ograničenja službe ili institucija u kojoj radi, njegova uvjerenja o mogućnostima i
dometima određene grupe

18
Na odabir grupnih ciljeva kod članova utječu samoprocjena osobnih potreba njihovi
pokušaji da postignu iste ciljeve, zahtjevi šire okoline, obitelji ili radnog okruženja,
samoprocjena sposobnosti i mogućnosti, njihov utisak o načinu rada službe ili
organizacije koja osniva grupu.
TRI RAZINE CILJEVA:
1. ciljevi usmjereni na grupu
2. zajednički ciljeva članova
3. individualni ciljevi – odražavaju specifične potrebe člana

Usvajanje grupnih ciljeva olakšava:

o ako ih voditelj jednostavno i jasno iznese
o postojanje suglasja između individualnih i grupnih ciljeva
o sudjelovanje članova u njihovu formiranju
o određivanje kratkoročnih ciljeva ako je dugoročan cilj grupe složen

5) UGOVARANJE I USKLAĐIVANJE PRAVILA

''UGOVOR'' = uzajamni dogovor koji određuje očekivanja, prava i obveze članova i

voditelja. Najčešće se formulira u obliku grupnih pravila.
Može biti između:
a) grupe i službe, institucije gdje je osnovana
b) grupe i voditelja
c) pojedinog člana i voditelja
d) članova međusobno
e) pojedinog člana i grupe

Za grupna pravila je važno da se predstavljaju na pozitivan način, a da bi bila

djelotvorna važno je navesti posljedice koje će uslijediti ako se prekrše.
Pri postavljanju pravila važno je:
- Da svi sudjeluju u njihovu donošenju jer su tada pravila zajednička.
- Da se odnose na konkretno ponašanje i da su pozitivno formulirana
- Da su podložna promjenama i izmjenama
- Da budu napisana i koriste se kao podsjetnik u kasnijem radu grupe

6) POTICANJE I MOTIVIRANJE ČLANOVA ZA RAD U GRUPI

Motivacija članova ključ je uspjeha grupe, a ovisi o očekivanjima:

- članova o ulozi voditelja
- članova o uzajamnim odnosima i razvoju grupe
- članova što se može postići sudjelovanjem u grupi

Dobro je da voditelj na početku rada grupe pita članove o njihovim očekivanjima u vezi s
ostvarivanjem grupnih ciljeva i načina rada u grupi.

19
 7) USPOSTAVLJANJE RAVNOTEŽE IZMEĐU USMJERENOSTI NA
ZADATKE I SOCIOEMOCIONALNE ODNOSE.

- prevelika usmjerenost na zadatak ili na socioemocionalne odnose i podršku dovodi do

nepostizanja cilja i nezadovoljstva članova grupe.
 Grupe za rješavanjem zadataka = 2/3 interakcija između članova
usmjereno je na zadatak
 Grupe za osobnu promjenu = 2/3 interakcija između članova
usmjereno na socioemocionalne odnose i uzajamnu podršku
U početnoj fazi zadatak je voditelja da pomogne članovima da pronađu uzajamnu
sličnost, da procjene korist od sudjelovanja u grupi te da postignu temeljni dogovor oko
grupnih ciljeva i načina rada.

SPECIFIČNOSTI GRUPNOG RADA S NEDOBROVOLJNIM KLIJENTIMA

Svim nedobrovoljnim klijentima zajednički je OTPOR koji se očituje kao nedostatak

motivacije da se surađujući i djelotvorno uključe u rad grupe. Otpor može biti i
individualan i grupni.

OTPOR SE OČITUJE KROZ:

- ljutnju na službu koja je nametnula grupni tretman
- poricanje intenziteta problema
- šutnju
- eksternaliziranje problema – npr. „društvo ne poduzima dovoljno....“
- obezvrjeđivanje voditelja – npr. „kako vi možete znati....“
- promjena teme

OTPOR PROIZLAZI IZ:

- osjećaja prisile da se promjene
- različitog doživljaja problema i poželjne promjene
- sumnje da je promjena moguća

NAČELA RADA S NEDOBROVOLJNIM KLIJENTIMA

1. Središnji je problem nedostatak njihove motivacije
2. praktični cilj rada je pomak k dobrovoljnom sudjelovanju (remotivaciji)
3. remotivacije podrazumijeva pomoć klijentu da se suoči s izvorima otpora
4. najčešći izvor otpora su doživljaj prisile nametanja ciljeva koji su njima
nebitni ili ne zadovoljavaju njihove potrebe, doživljaj da je poželjna promjena
nedostižna pogotovo kroz ponuđeni oblik pomoći.

NAČINI SUOČAVANJA KLIJENTA S IZVORIMA OTPORA

1. izražavanje osjećaja
2. izražavanje značenja otpora
3. uzimanje u obzir okruženja
4. započinjanje odatle gdje klijent želi
5. sukladno definiranje ciljeva

20
 6. konfrontacija

ZA OLAKŠAVANJE RADA S NEDOBROVOLJNIM KLIJENTIMA

1. svrha – jednostavna i razumljiva
2. treba naglasiti razliku voditelj – stručnjak koji ga je uputio u grupu
3. voditelj mora biti neposredan – razumijevanje i poštovanje prema članu
4. poželjna su dva suvoditelja (radi otpora i nevoljkosti članova)
5. treba omogućiti doživljaj zadovoljstva sudjelovanjem u grupi
6. treba se služiti metaforama i pričanjem priča

7. SREDIŠNJA FAZA
GRUPNOG RADA
FAZE: - voditelj treba biti usmjeren na 4 procesa;
 Strukturiranje rada u grupi
 Podupiranje članova u postizanju individualnih ciljeva
 Kreiranje grupne strukture i procesa koji pomaže u ostvarivanju ciljeva
 Praćenje i vrednovanje učinaka intervencije

B) STRUKTURIRANJE RADA U GRUPI

Strukturiranje se odnosi na razinu u kojoj su unaprijed određene aktivnosti koje će se u

grupi odvijati. Ono uključuje sve aktivnosti voditelja usmjerene na:
1. ocjenjivanje programa rada tj. što se u grupi radi
2. određivanje načina rada tj. Kako se u grupi radi
3. razvijanje odgovarajućih obrazaca komuniciranja

1) PROGRAMIRANJE RADA= konkretiziraju se aktivnosti i sadržaji rada koji će

se provoditi radi ostvarivanja individualnih i grupnih ciljeva. Što je grupa
vremenski ograničenija to je potrebnije detaljnije pripremiti program rada
planiranih susreta. Voditelj treba pažljivo procijeniti individualne probleme i
ciljeve prije nego što odluči u kojem će stupnju strukturirati određenu grupu.
2) STRUKTURIRANJE NAČINA RADA= Osnovno je da susreti počinju i
završavaju na vrijeme. Neke pravilnosti u odvijanju susreta pridonose
strukturiranju reda, a isto tako i brige za odsutne članove. Strukturiranje se odnosi
i na pravilo da se pri kraju susreta ne započinje nova tema (jedino ako se radi o
nekoj kriznoj situaciji koja zahtjeva neposrednu intervenciju).

3) RAZVIJANJE OBRAZACA KOMUNIKACIJE= Razgovor kao osnovni oblik

komunikacije, temelji se na slušanju, govorenju, ali i opažanju.

7 vrsta NESLUŠANJA:
1. pseudoslušanje
2. jednoslojno slušanje
3. selektivno slušanje

21
4. selektivno odbacivanje
5. otimanje riječi
6. obrambeno ili defenzivno slušanje
7. slušanje u zasjedi

- Slušanje – PRAVO SLUŠANJE: ima za cilj da zaista razumijemo što sugovornik

želi reći. Pri tome slušatelj može aktivno reagirati da bi što bolje razumio
sugovornika. Takvo slušanje zove se aktivno slušanje i temelj je
uspješnog komunikacijskog procesa. Aktivno slušanje se odnosi na
nastojanje slušatelja da sebi, a i (su)govorniku pomogne u razrješavanju
primljenih poruka. Osnove aktivnog slušanja su potpitanja i to prije svega
tzv. Neizravna potpitanja, parafraziranje, ili sažimanje. Parafraziranje je
''odražavanje unazad'' onoga što je rečeno onome tko govori.

- Govorenje – JA poruke = u njima navodimo:

1. konkretno ponašanje koje nas ometa ili na bilo koji način
ugrožava
2. posljedice tog ponašanja
3. osjete koje je izazvalo to ponašanje

- Opažanje – znatan dio komunikacije odvija se neverbalnim sredstvima i zato je

važno da budemo i dobri opažači ako želimo razviti uspješne
komunikacijske odnose, a i prepoznati potrebe i poteškoće članova i
provesti djelotvornu intervenciju u grupi.

POVRATNA INFORMACIJA u grupnom radu je jedan od temelja i često pokretač

promjene u članova. Povratna informacija (feedback) jest informacija koju jedan
član (davatelj) iskazuje drugom članu (primatelj) u vezi s nekim njegovim
ponašanjem.
JA poruke trebaju biti neposredno opisne.

Poželjno je da budu:

 Opisne  Pravodobne
 Konkretne  Željene
 Konstruktivne i odmjerene  Povjerene
 Upotrebljive

CILJ povratne informacije = nije mijenjati drugu osobu, nego joj ''predati'' svoj
doživljaj te je vještina primanja i davanja povratnih informacija ključna u
grupnom radu.
Može biti: a. potvrđujuća
b. Korektivna

Korektivna – treba biti:

22
 a) dana u duhu brige i skrbi za člana
b) povezana s potvrđujućom povratnom informacijom
c) kratka i usmjerena
d) usmjerena na ponašanje a ne na ličnost pojedinca
e) treba omogućiti članu da da komentar na nju
f) potaknuti otkrivanje alternativnih načina postizanja cilja
B) PODUPIRANJE ČLANOVA U POSTIZANJU INDIVIDUALNIH CILJEVA

To se postiže:
1. jasnim definiranjem ciljeva
2. razvojem plana ostvarivanja ciljeva
3. poticanje članova da počnu raditi na ostvarivanju individualnog plana
4. usmjeravanje članova na ciljeve i održavanjem njihove svijesti o problemu zbog
kojeg su u grupi
5. praćenjem rada na ostvarivanju individualnih programa

1. JASNO DEFINIRANJE CILJEVA

A) ciljevi su važni članu i pripadaju mu

B) mali su
C) konkretni
D) realistični
E) član doživljava da njihovo ostvarivanje zahtjeva napor
F) u ciljevima je naglašeno ono što član čini, želi
G) uključuju početak a ne kraj

2. RAZVIJANJE PLANA OSTVARIVANJA INDIVIDUALNIH CILJEVA

Trebaju sudjelovati svi članovi i podržavati člana u izradi njegovoj individualnog plana
promjene:
1) istraživanje problema
2) treba ga (plan) razdijeliti u male korake
3) tzv. Analiza sile u polju = što može omesti ostvarivanje plana

3. POTICANJE ČLANOVA DA POČNU RADITI NA OSTVARIVANJU SVOJIH

INDIVIDUALNIJ PLANOVA

Iskustvo pokazuje da se članovi rijetko kad žele promijeniti, jer svaka promjena narušava
neku ravnotežu u životu što može dovesti do napetosti i straha od neizvjesnosti! ''NE
Zašto?, nego Kako?, i Što?''. Poteškoće u ostvarivanju ciljeva mogu biti rezultat i lošeg
definiranja ciljeva, pa ih treba redefinirati i restrukturirati. Treba da se član usmjeri samo
na jedan zadatak, a ne na više istodobno (strategija ''malih pobjeda'').

4. USMJERAVANJE ČLANA NA CILJEVE

CILJ ne smije biti:

23
 - preopćenit
- pretežak
- predugotrajan (konačan, predalek)
- nerazumljiv
- neprecizna procjena situacije
- problem se promijenio
Svrha:
 Daje im do znanja da i dalje imate interes za taj problem
 Pokazuje im da vas zanima njihov napredak
 Osigurava kontinuirano provjeravanje jesu li grupa, voditelj i član usmjereni na
isti problem.

1. PRAĆENJE RADA NA OSTVARIVANJU INDIVIDUALNOG PROGRAMA

To je ujedno i povratna informacije članovima i voditelji treba li što promijeniti,

prilagoditi, kako se naziva rad. Često je sastavni dio praćenja vrednovanjem koliko su
članovi zadovoljni sudjelovanjem u grupi i svojim postignućem na kraju svakog susreta.

8. RAZINE INTERVENCIJE U TRETMANSKIM GRUPAMA

1) Usmjerene prema pojedinom članu grupe
2) Usmjerene prema grupi kao cjelini
3) Usmjerene prema okruženju u kojem se grupa nalazi

1. INTERVENCIJE USMJERENE PREMA POJEDINOM ČLANU

GRUPE

Proces uključuje:
- utvrđivanje i razlikovanje između misli, osjećaja i ponašanja
- prepoznavanje povezanosti misli, osjećaja i ponašanja
- analiza logičke povezanosti mišljenja i uvjerenja
- izmjena iracionalnih i iskrivljenih misli i uvjerenja

1) INTRAPERSONALNE INTERVENCIJE

– usmjerene su na misli, osjećanje, uvjerenja, vrijednosti pojedinog člana

posebno kad isti pridonose nefunkcionalnom ponašanju ili neracionalnom
sustavu mišljenja, a jedan je od ciljeva člana da ih izmjeni.

Kognitivno rekonstruiranje = postupci kojima se klijentu pomaže da stekne uvid u

nelogičnosti svoga razmišljanja te da te nelogične obrasce mišljenja zamjeni sa logički
utemeljenjima.

Kognitivne samoupute = poticanje klijenata da koriste svoj unutarnji dijalog i prikrivene

samopanike u suočavanju sa životnim poteškoćama i problemima.

24
Alternative ili druga strana medalje = kognitivna tehnika koja se koristi kako bi
članovi vidjeli problem s ''druge'' strane. Temelji se na stvaranju drugačijeg misaonog ili
emocionalnog pogleda na situaciju.

Progresivno mišićna relaksacija = kombinacija kognitivnih uputa s mišićnim

aktivnostima. Opuštanje mišića se može generalizirati i na psihološko opuštanje ''iznutra''.
Odnosi se na sve mišićne skupine kojima se svjesno upravlja, a koristi se kod
smanjivanja učinaka stresa ili kad je napetost i tjeskoba klijenta prepreka za ostvarivanje
individualnih ciljeva.

Tehnika rješavanja problema = može se koristiti u radu s klijentima s dva cilja:

1) da mu se pomogne pri rješavanju nekog konkretnog problema
2) da nauči sam proces te da se ubuduće može tom tehnikom koristiti u nizu situacija
svakodnevnog života.
Proces rješavanja problema uključuje:
I. utvrđivanje problema
II. analiziranje problema – važno je da član izdvoji problematično ponašanje i
izrazi svoje osjećaje
III. osmišljavanje mogućih rješenja problema – postupkom „Oluje ideja“
IV. vrednovanje mogućih rješenja i odabir najboljeg
V. primjena odabranog rješenja
VI. vrednovanje ishoda

„OLUJA IDEJA“ – „BRAIN STORMING“ – postupak poticanja kreativnog mišljenja u

grupi

2) INTERPERSONALNE INTERVENCIJE

Socijalne vještine mogu se učiti na 3 načina:

1. posredno, slušanjem drugih koji opisuju kako se treba ponašati u nekoj
situaciji.
2. posredno, promatranjem drugih kako se ponašaju u nekoj situaciji
3. neposredno ponavljanjem i vježbanjem novog ponašanja dok se ne nauči

Učenje po zasnovano je na opažanju ponašanja druge osobe – modela i posljedica koje je

model svojim ponašanjem izazvao.

Učenje po modelu (Toseland i Rivas):

MODELIRANO PONAŠANJE

PAŽNJA OPAŽAČA

PAMĆENJE OPAŽAČA

25
 MOTIVACIJA

MOGUĆNOST OPONAŠANJA OPAŽAČA

STVARNO PONAŠANJE OPAŽAČA

Koraci:
I: modelirano ponašanje
II: pozornost opažača
III: pamćenje opažača
IV: sposobnost oponašanja opažača
V: motivacija

Igranje uloga je realistično prikazivanje socijalne uloge u imaginarnoj zamišljenoj

situaciji. Moguće ga je koristiti na dva osnovna načina:
 strukturiran način ( po određenom scenariju )
 nestrukturiran (članovi sami razvijaju situaciju )

5 ciljeva zbog kojih se koristi igranje uloga u grupi (Toseland i Rivas)

1. procjenjivanje
2. poticanje
3. razumijevanje
4. odlučivanje
5. promjena ponašanja

Najpogodnije ga voditelj može koristiti kad:

- član ima poteškoća u opisivanju problema i osoba
- kad pojašnjava odnos s osobom
- postoji interpersonalni problem u grupi
- kad članovi trebaju vježbati neke vještine kao pripremu za određene situacije
(stres)

Igranje uloga sastoji se od:

1. primarnog postupka – odnosi se na tip uloge
2. sekundarnog postupka – odnosi se na intervenciju voditelja

PRIMARNI POSTUPAK – TIP ULOGE

 vlastita uloga
 izmijenjena uloga
 autodrama, monodrama, ''stolice''
 oblikovanje i koreografija

SEKUNDARNI POSTUPAK – INTERVENCIJA VODITELJA

 intervju trenutka
 monolog
 udvajanje
 zrcaljenje

26
  davanje povratne informacije

KORISNOST IGRANJA ULOGA U GRUPI

- potiče uključivanje i uvodi kreativnu igru kao alternativni način istraživanja
problema
- potiče neposrednost
- proširuje svijest o sebi i razumijevanje drugih
- olakšava rješavanje problema
- produbljuje grupnu koheziju i uzajmnost te unosi dodatnu energiju u rad grupe

Kreativne tehnike u grupnom radu:

 igranje uloga
 izražavanje kroz umjetnost (crtanje, modeliranje)
 fantazijska putovanja
 igre i različite vježbe
 rad na tijelu
 kreativno pisanje

Značenje kreativnih tehnika (Benson):

Kreativna tehnika kao - metafora
- način iskustvenog učenja
- način uključivanja cijele osobe u grupu iskustvo
- način motiviranja članova

3) INTERVENCIJE U OKOLINI

Najčešće se njima podrazumijeva:

 Pomoć članu da osigura potrebna materijalna sredstva
 Širenje socijalne mreže
 Priprema odgovarajućih reakcija i podrške okoline na promjene u ponašanju
članova

KADA SE KORISTE INTERVENCIJE USMJERENE PREMA POJEDINIM

ČLANOVIMA?

To ovisi o ciljevima grupe i o duljini trajanja grupnog rada. Ta odluka voditelja ovisi o
pažljivoj procjeni situacije.

27
9. SPECIFIČNOSTI GRUPNE STRUKTURE I PROCESA
A) SPECIFIČNE ULOGE ČLANOVA

Struktura grupe je sastav relativno trajnih uloga i odnosa koji se uspostavljaju među
članovima u procesu nastajanja, formiranja i djelovanja grupe

Uloga je sklop svojstvenih oblika ponašanja, doživljavanja i djelovanja koji se očekuju

od osobe i koje pojedinac ostvaruje na određenom položaju u socijalnoj strukturi grupe,
ali i prava, obaveza i dužnosti koje osoba ima i obavlja s obzirom na svoj. Status.

 Žrtveno janje je onaj član na kojeg grupa projicira osjećaje ili stavove koje
smatra neprihvatljivima. To je osoba ''kriva'' za sve loše što se
događa u grupi. Dugoročno gledano – loš za grupu.

 Neprilagođena je ona osoba koja uvijek dovodi u pitanje temeljne postavke, ne

ponaša se u skladu s grupnim normama te općenito potiče druge
članove da razmišljaju o svom konformizmu u grupi. On može
pridonijeti radu grupe.

 Dominantni je onaj koji dominira u grupi i natječe se sa drugima ili sa

voditeljem.

 Neformalni voditelj predstavlja osjećaje i stavove grupe, pomaže razvoj grupnog

procesa k ostvarivanju ciljeva. On zadovoljava one potrebe grupe
koje formalni voditelj slabije ili nedovoljno zadovoljava. Ima
značajan utjecaj na članove.

 Šutljivac je član koji je nakon početnog razdoblja rada tih i šutljiv u grupi. Može
izazvati probleme i napetost u grupi.

 Saboter ima neki svoj ''prikriveni plan'' koji mu je značajniji od opće

prihvaćenog cilja grupe. On u svemu pronalazi loše strane, izbjegava
svoj dio posla u grupi.

 Zabavljač:
f) pozitivne strane: olakšava grupnu napetost uz humor i smijeh
g) negativne strane: pomiče usmjerenost grupe sa stvarnih problema

28
  Dobri duh uvijek nastoji razumjeti sva zbivanja grupi, pružiti podršku drugima,
nesebično pomagati, olakšavati napetost, ali ne i raditi na svojim
problemima

B) PODGRUPE

Razlozi nastajanja:
1) neslaganje dijela članova sa zadaćom ili načinom rada grupe
2) odraz nezadovoljstva i prikrivenog neprijateljstva prema voditelju
3) odražavanje potrebe članova za podrškom i prihvaćanjem

Što je grupa veća to je pojavljivanje podgrupa sigurnije. One mogu pridonijeti razvoju
grupne kohezije, ali dovode u pitanje lojalnost članova.
Riječ grupna kohezija označava povezanost. Radi se o privlačnosti grupe za njezine
članove ili o vezanosti za grupu.
Grupna kohezija – složena osobina grupe izražena kao privlačnost grupe za članove i
njihova međusobna privlačnost, povezanost grupe i otpornost na razjedinjavanje, odanost
i prvrženost članova grue ciljevima i idealnim grupe. (Petz)

C) GRUPNI ODNOSI

Tišina nije uvijek ugrožavajuća ili pokazatelj otpora, nezainteresiranosti i agresije. Ona
može odražavati pozitivan razvoj. Ponekad tišina otkriva nesigurnost u nekim pitanjima
značajnim za daljnji rad grupe, ponekad pokazuje beznadnost ili frustraciju, anksioznost
ili depresiju. Najveća je opasnost da u takvim situacijama smanjuje svoju nelagodu tako
da počne pričati previše.

Sukob se najčešće odvija oko neusklađenosti potreba, ciljeva i vrijednosti članova grupe.
Često se zbivaju oko položaja i moći u grupi te oko pozornosti voditelja.
NAČELA RJEŠAVANJA SUKOBA U GRUPI:

1) Sa sukobima se treba suočiti i rješavati ih. Ne treba ih izbjegavati.

2) Intervencije u situacijama sukoba strukturirane su na način da se potiče i olakšava
grupna interakcija. Treba izbjegavati situacije ''pobjednik – gubitnik''
3) Proces razvoja i učinka sukoba na grupu treba pojasniti.
4) Voditelj treba održavati odnos sa cijelom grupom.
5) Treba uspostaviti detaljna pravila.

STRATEGIJE RJEŠAVANJA SUKOBA:

1) DOGOVARANJE – je najdjelotvorniji način rješavanja sukoba. Faze:

a) faza utvrđivanja osnovnih interesa sukobljenih strana

29
 b) faza traženja alternativa i utvrđivanja posljedica za obje strane
c) faza utvrđivanja rješenja koje je obostrano prihvatljivo

2) PREGOVARANJE – pretpostavka jest postojanje minimum zajedničkog interesa

između strana u sukobu

3) POSREDOVANJE – uključivanje treće strane u ulozi posrednika koja mora

omogućiti svakoj strani da iznese povijest sukoba, svoje osjećaje u vezi sa
sukobom, zbog čega se tako osjeća i što bi voljela da se sada dogodi.

4) GLASOVANJE
Dovode do odluke, ali ne i do rješenja
5) STVARANJE KOALICIJE sukoba. Posljedice su nezadovoljstvo
dijela članova, ljutnja, gubitak povjerenja
6) PRESUĐIVANJE VODITELJA u grupu, stvaranje podgrupa i sl.

10. ULOGA VODITELJA U GRUPNOM

RADU
VODSTVO – istaknuti i uočljiv utjecaj jednog ili više pojedinaca u grupi na ostale
članove (Rot). Vodstvo je skup ponašanja i funkcija pojedinaca koje ima dominantnu
socijalnu moć i vrši utjecaj na članove grupe, služi kao simbol grupe s kojima se članovi
identificiraju i zastupa grupu u odnosima s drugim skupinama (Petz)
ULOGA VODITELJA je usmjeravanje, koordiniranje aktivnostima grupe k
zajedničkom cilju.

Funkcije voditelja:
1) aktivnosti i ponašanja u kojima dolazi do izražaja brige za socijalno emocionalne
potrebe članova
2) aktivnosti koje su usmjerene na izvršavanje zadataka i ostvarivanje grupnih
ciljeva

MOĆ – je sposobnost pojedinca ili grupe da utječe na ponašanje drugih pojedinaca ili
grupa.
Tipovi moći su:
1. moć nagrađivanja
2. moć prisile
3. referentna moć
4. stručnjačka moć (počiva na znanju)
5. legitimna moć
6. moć informiranja

INTERGRATIVNI MODEL DJELOTVORNOG VODSTVA

30
– ovisi o interakciji 6 skupina činitelja
1) svrha grupe
2) vrsta problema
3) okruženje u kojem grupa djeluje
4) obilježja grupe kao cjeline
5) obilježja članova
6) obilježja voditelja kao osobe
STILOVI VOĐENJA:

1) autokratsko vođenje – voditelj sve radi sam

2) demokratsko vođenje – voditelj je prvi među jednakima
3) laisscz-faire vođenje – sustav individualne slobode, svaki član radi samostalno

VJEŠTINE VODITELJA: odnose se na njegova specifična ponašanja koja pomažu grupi

da ostvari svoju svrhu i ciljeve.
Dijele se u 3 veće skupine:
1) olakšavanje i poticanje grupnog procesa
2) prikupljanje podataka i procjenjivanje
3) djelovanje u grupi

SPECIFIČNE VJEŠTINE VEZANE UZ ULOGU I FUNKCIJU VODITELJA:

1) vještine značajne za ostvarivanje grupnog zadatka:

a) usmjeravanje
b) traženje i davanje informacija
c) poticanje sudjelovanja članova i uravnoteženje
d) sažimanje

2) vještine vezane za održavanje grupe

a) osjetljivost i reagiranje na osjećaje
b) praćenje i podupiranje

EMPATIJA – uživljavanje u emocionalna stanja druge osobe i razumijevanje njenog

položaja na temelju zamijećene ili zamišljene situacije u kojoj se ta osoba nalazi. To je
kognitivni proces ali popraćen emocijama.

SUVODITELJSTVO

Pri odabiru načina vođenja dobro je razmotriti:

1) OBILJEŽJA GRUPE (veličina, svrha, kontinuitet, članovi grupe i okruženje)

2) OBILJEŽJA VODITELJA

KAD izabrati suvoditeljstvo? =na samom početku rada

31
 KAKO izabrati suvoditeljstvo?
= da bi dobro zajednički radili voditelji trebaju imati slične profesionalne poglede i
vrijednosti slična stajališta prema svrsi i ciljevima pojedine grupe, ali i određene
razlike u profesionalnim vještinama, zvanjima i obilježjima ličnosti koje u grupu
unose kao dva voditelja.

Što se tiče dileme spola voditelja treba vidjeti:

a) koji spol voditelja odgovara grupi
b) kakav je osobni izbor i sklonost voditelja
c) kakve su pripreme potrebne da bi se osiguralo dobro partnerstvo

PRIPREMA ZA SUVODITELJSKI RAD

RAZNE TEHNIKE:

1) osobni profil
2) nedovršene rečenice na temu ''moj suvoditelj i ja…''
3) fantazija ''idealni suvoditelj''
4) stablo moje organizacije
5) neke druge vježbe usmjeravanja na suradnju voditelja (npr. zamišljena kuća,
opisivanje oblika, zrcalo, igra povjerenja)

KADA SUVODITELJSTVO:

 u većim grupama
 kada svrha i ciljevi uključuju red u podgrupama i modeliranje socijalno tj.
komunikativnih vještina
 kad je nužan kontinuirani rad
 ako je obilježje članova da povremeno zahtijevaju individualni rad
 kad je uvjetovano pravilima službe ili organizacije

PREDNOSTI SUVODITELJSTVA:

 izvor podrške, utjehe, povratne informacije, povećan užitak i zadovoljstvo u radu,

podjela odgovornosti
 način prevladavanja strahova od vlastite nekompetentnosti i nedostatnih vještina
 povećava slobodu izbora tehnika i stilova, olakšava razvoj komunikacije u grupi,
individualni rast i razvoj članova
 prilika za učenje o samom sebi, svom stilu rada

11. ZAVRŠNA FAZA GRUPNOG RADA

32
OSNOVNI CILJ završne faze je konsolidiranje grupnog rada. Procjenjuje se u kojoj su
mjeri ostvareni individualni i grupni ciljevi. To je vrijeme u kojem se voditelj suočava sa
svojim osjećajima koji su vezani uz kraj njegova rada s određenom grupom.

NEPLANIRANI ZAVRŠETAK –
Ponekad članovi prestanu dolazit prije planiranog završetka.
Okolnosti koje dovode do toga su:
1) vanjski činitelji
2) odstupanje članova od grupe
3) problem u razvoju bliskosti
4) strah od emocionalne preplavljenosti
5) nesposobnost da član dijeli voditelja s drugim članovima
6) nepodudarnost ciljeva grupnog rada s individualnim

PLANIRANI ZAVRŠETAK –
Kakva će reakcija članova na završetak bit utječe:
1) je li grupa otvorena ili zatvorena
2) je li grupa privlačna za članove
3) radi li se o tretmanskoj grupi ili grupi za rješavanje zadataka

NAČELA RADA U ZAVRŠNOJ FAZI

1) održavanje i generaliziranje promjene postignute kod članova

2) smanjivanje privlačnosti grupe i poticanje neovisnog funkcioniranja članova
3) olakšavanje osjećaja članova vezanih uz završetak
4) planiranje budućnosti
5) ugovaranje drugih oblika rada
6) evaluiranje rada grupe

ZAVRŠETAK VREMENSKI NEOGRANIČENIH GRUPA:

3 preduvjeta da se uspješno okonča rad:

1) približavanje završetka treba biti prepoznato i s njim se treba suočiti
2) treba govoriti o kraju i pomoći članovima da prepoznaju ambivalentne osjećaje
vezane uz nju
3) treba napraviti pregled svega što se u grupi postiglo i procijeniti učinke grupe

12. EVALUACIJA U GRUPNOM RADU

Evaluacija podrazumijeva složeni proces prikupljanja informacija o učinku cijelog
grupnog iskustva. Riječ evaluacija= određivanje vrijednosti nečega

33
Postupak evaluacije u grupnom radu uključuje:
1) evaluaciju procesa grupnog rada
2) evaluaciju ishoda

1) praćenje provedbe grupnog rada, procjena pojedinog susreta i načina rada

voditelja, zadovoljstvo članova odnosima
2) utjecaj grupnog rada na klijente odn. Na učinkovitost, sustavna praćenja
napretka pojedinih članova u postizanju određenih ciljeva.

PRAKTIČNE KORISTI:
 pridonosi smanjivanju neodređenosti i neusmjerenosti u radu grupe i definiranja
jasnih i mjerljivih ciljeva, unosi jasnoću i predvidljivost u grupu
 pridonosi razvoju i ostvarivanju grupnih i individualnih ciljeva. Evaluacija nije
samo postupak prije – poslije već je to kontinuirani proces, osigurava feedback
 rezultati evaluacije mogu unaprijediti provođenje niza praktičnih aspekata
grupnog rada. Ukazuje na optimalne kriterije odabira članova, trajanja grupe ili
postizanja ciljeva
 može poboljšati kvalitetu usluga i osigurava da planiranje i provođenje grupnih
aktivnosti bude usmjereno svrsishodnim rezultatima

Prvi korak u strukturiranom pristupu evaluaciji je izrada nacrta tj. plana. On

objedinjuje odgovore na nekoliko pitanje:
1) koja je svrha evaluacije tj. zašto se mjeri
2) koji su kriteriji uspješnosti grupnog rada, tj. što će se mjeriti
3) koji su postupci koji će se koristiti u procjenjivanju uspješnosti tj. kako će se
mjeriti
4) koliko često provoditi evaluaciju tj. kada će se mjeriti

Postupak evaluacije u grupnom radu uključuje:

- evaluaciju pojedinog grupnog susreta
- evaluaciju napretka pojedinih članova
- evaluaciju napretka grupe u cjelini
- evaluaciju načina rada voditelja

Imamo razne modele tj. nacrte evaluacije a najčešće se koristi:

1) MODEL ''PRIJE – POSLIJE''

- pomoću njega dobiva se povratna informacija jeli postignut napredak članova i
grupe i u kojim područjima. Ipak ne daje odgovor na pitanje o uzročno posljedičnoj

34
 povezanosti utvrđenog napretka i sudjelovanja u određenoj grupi. U tu se svrhu
koristi kontrolni ili komparativni model

2) KONTROLNI MODEL
- temelji se na postojanju tzv. Kontrolne (K-skupine) i Eksperimentalne (E-skupine)
skupine = eksperimentalni nacrt evaluacije

3) KOMPARATIVNI MODEL
- za razliku od kontrolnog koji se bavi pitanjem ''jeli tretman djelotvoran'',
komparativni treba riješiti dilemu ''koji je tretman bolji''. Dvije ili više grupa
podvrgava se različitom tretmanu a njihova djelotvornost procjenjuje se ne temelju
promjena u istim kriterijskim varijablama.

PRAĆENJE DUGOROČNIH UČINAKA GRUPNOG RADA

Jedan od najvažnijih kriterija djelotvornosti grupnog tretmana je trajnost i generalizacija
njegovih učinaka. Trajnost se odnosi na to koliko će dugo trajati pozitivni učinci a
generalizacija na to koliko će se uspješno prenositi nova ponašanja u različite životne
situacije. Provodi se tzv. Posttretmansko praćenje.

KRITERIJ EVALUACIJE:

Mogu se koristiti različiti kriteriji uspješnosti koji se mogu svesti u 2 velike skupine:

1) Radni kriterij - razina ostvarivanja individualnih ciljeva

- razina ostvarivanja grupnih ciljeva

2) Socio-emocionalni kriterij - zadovoljstvo članova sudjelovanjem u grupi

- kvaliteta socioemocionalnih odnosa u grupi

Kriteriji uspješnosti se mogu odnositi na:

- pojedinca
- grupu

EVALUACIJSKI POSTUPCI:

Bez obzira koji će se izvori i postupci (škole, testovi, upitnici…) koristiti u evaluaciji
važno je da oni omogućavaju da tako dobiveni podaci budu objektivni pouzdani, valjani,
diskriminativni.

POSTUPCI PRIKUPLJANJA PODATAKA SPECIFIČNIH ZA GRUPNO

OKRUŽENJE:

2 postupka specifična za grupu:

1) BALESOV SUSTAV OPAŽANJA PONAŠANJA U GRUPI

Značajan postupak prikupljanja podataka.

35
Bales i sur. (1950.) - Ako grupa želi biti djelotvorna članovi istodobno moraju biti
usmjereni na zadatak grupe i na održavanje dobrih socijalno emocionalnih odnosa u
grupi.

Sustav uključuje 12 kategorija ponašanja koja su podijeljena na 4 područja:

1) pozitivne reakcije
2) negativne reakcije socioemocionalno područje

3) predlaganje rješenja
4) pitanja i poticanje područje usmjerena na zadatak
traženja rješenja

12 KATEGORIJA PONAŠANJA:

1) solidarnost, ugled drugih, nagrađivanje

2) napetost, šala smijeh zadovoljstvo pozitivne reakcije, emoc. podrška
3) slaganje, pasivno pristajanje

4) predlaganje i upućivanje
5) mišljenje, ocjene, analize područje zadataka, predlaganja rješenja
6) orijentira, objašnjava

7) orjentacija, obavještavanje, ponavljanje

8) mišljenje, ocjena, analiza područje zadataka, pitanja
9) prijedlog, uputstva

10) ne slaže se, pasivno odbijanje

11) napetost, povlačenje emocionalno područje, negativne reakcije
12) antagonizam, brani se

predstavljaju 6 aspekata grupne dinamike – komuniciranje, ocjenjivanje, kontrola,

odlučivanje, svladavanje unutargrupne napetosti, integriranje

grupno odlučivanje i rješavanje problema:

GRUPNO RJ. PROBLEMA: donosi se rješenje o određenoj vrsti zadataka za kojeg je

moguće provjeriti da li je rješenje objektivno točno ili netočno

GRUPNO ODLUČIVANJE: donošenje zaključaka grupe kao cjeline a čija se

ispravnost ne može neposredno verificirati nego će se njegova (ne)korisnost pokazati
u toku djelovanja grupe

36
2) SOCIOMETRIJSKI PRISTUP

Je pristup u kojem se temeljem uzajamne privlačnosti i odbojnosti članova grupe

može utvrditi struktura grupe i položaj pojedinih članova. Postupak je jednostavan:
svaki član grupe treba označiti one članove koje bi birao i one koje ne bi birao za
određene odnose ili aktivnosti

SOCIOMETRIJA

- Da bismo dobili uvid u strukturu grupe i određene odnose na osnovi simpatije i

antipatije članova utvrđuje odnos među članovima i njihovog vrednovanja
- Tvorac je J. Moreno
- za utvrditi strukturu grupe kao i poticaj članova u toj grupi.

Potreba ispitivanja u nekoliko situacija:

1) SOCIJALNA PROCJENA – upoznavanje sa grupom i socijalnim statusom

pojedinca
2) SOCIJALNA PROCJENA KONFLIKTA – smetnje u odnosima i sukobi
3) EVALUACIJA – utvrđujemo efekte grupnog rada

Orijentacija za pristup sociometriskih ispitivanja (Moreno)

1) DEFINICIJA GRUPE – dobro definiranje, odabiranje je ograničeno na

članove
2) BIRANJE – odabrati / odbaciti samo 3 – 5 članova
3) DEF. KRITERIJI – dati definitivni cilj u kojem sve zasnivamo
2 nužna kriterija:
a) radni – s kim bi / ne bi nešto radio
b) emocionalni – koga bi / ne bi zvao na nešto
4) REKONSTRUIRANJE GRUPE – sociometrijske podatke treba odmah
upotrijebiti za rekonstrukciju grupe, a članove moramo o tome obavijestiti, ali
ne poimenično
5) TAJNOST BIRANJA – odgovori su tajni, zna ih samo voditelj
6) RAZUMLJIVOST ODGOVORA – da ih članovi lako shvate

OBRADA PODATAKA:
Putem:
A) sociometriskih matrica
B) sociometriskih indeksa
C) sociograma

37
Interpretiraju se:
a) individualno (položaj pojedinca u grupi)
b) grupno (kohezivnost grupe)

SOCIOMETRIJSKI OBLICI:

1) USAMLJENIK O

2) PAR O O

3) TROKUT O

O O

4) LANAC O O O O

O
5) ZVIJEZDA O
O O
O
O

6) MREŽA O O O
O O O
O
O O

VRSTE OSOBA:

1) POPULARNA – nije utjecajna, oni koji su je birali nisu popularni

O O
O O
O
O O

2) UTJECAJNA – birana je od osoba koje su birane od drugih što osigurava njen

utjecaj

O O O O
O O
O
O O O O O

38
SLABOSTI SOCIOMETRIJSKE METODE:

- interpersonalni odnosi su u anketi drugačiji nego u stvarnosti

- sociometrijsko istraživanje ne objašnjava zašto su odnosi takvi kakvi jesu
- potrebno ga je nadopuniti u odnosu na druga mjerenja
- podatke se ne interpretira posebno svaki za sebe, nego zajedno

HITFO TEHNIKA – (How I feel)

Od pojedinca traži da definira svoj odnos prema članovima grupe na principu +, -, 0

(ravnodušni). Računa se sa 0, 1, 2 (-,0,+) boda – SM status (izračunavanje indeksa)
Svaki ispitanik može se staviti u 7 kategorija (A – G profili)
A= iznadprosječno prihvaćen
G= najmanje prihvaćen
C= profil ravnodušnosti

39