UDK: 347.962:94(497.

6 Zvornik)"16"
KEMAL BAŠIĆ Izvorni naučni rad
Institut za historiju Univerziteta u Sarajevu

O KADILUCIMA I KADIJAMA ZVORNIČKOG

SANDŽAKA U XVII STOLJEĆU

Sažetak
Sudsko-upravna podjela jednog sandžaka je važan izvor za sagledavanje uku-
pnog stanja u njemu. Kadiluci, i kadije kao neposredni izvršioci važnih sudskih spo-
rova, bili su vrlo važan faktor u stabilizaciji osmanske vlasti, prvenstveno zbog svoje
neovisnosti od lokalnih organa vlasti. Historijat Zvorničkog sandžaka u XVII stoljeću
općenito bio je predmet vrlo šturog izučavanja, samim tim i izučavanja njegovih
kadiluka i identificiranja pojedinih kadija. Zbog toga ovaj rad sadrži sintetizirane
podatke o navedenoj temi koji se mogu pronaći u do sada napisanoj literaturi, ali, na
temelju arhivske građe, otkriva i značajan broj novih detalja iz historije Zvorničkog
sandžaka u XVII stoljeću. Kako su dostupni arhivski podaci za XVII stoljeće oskud-
ni, bilo je neophodno donijeti i podatke iz XVI stoljeća radi potpunije rekonstrukcije
postavljenog pitanja.

Ključne riječi: kadiluci, kadije, XVI i XVII stoljeće, Bosanski ejalet,

Zvornički sandžak.

Uvod
Ova tema je nedovoljno istražena. Ne postoji nijedan rad s ovdje naslov-
ljenom temom. Najčešće se zadovoljavalo pisanjem o pojedinim kadilucima
kao dijelu sudsko-upravne podjele. Nešto podataka o ovoj temi daje se u rado-
vima Safvet-bega Bašagića1 i Hazima Šabanovića2 u vezi sa kadilucima kao
sudsko-upravnim jedinicama u sklopu šire teme, te neobjavljenoj magistar-
skoj tezi Nihada Dostovića3 kao primjeru obrade jednog značajnog kadiluka
na području Zvorničkog sandžaka.

1 Safvet-beg Bašagić, “Kako se za turske uprave Jugoslavija dijelila na kadiluke-

neposredno pred „Bečki rat“, Novi Behar, broj 12, godina IV, Sarajevo 15. oktobra 1930.,
str. 177-179. (Dalje: S. Bašagić, „Kako se za turske uprave“).
2 Hazim Šabanović, “Popis kadiluka u Europskoj Turskoj od Mostarca Abdullaha
Hurremovića“, GZM, God. LIV, Sarajevo 1942, str. 307-356. (Dalje: H. Šabanović:
„Popis kadiluka“).
3 N had Dostov ç, İzvornik Sancağı Tuzla Kazası Sicilleri: 1630-1650 (İnceleme –
Çev r yazı – D z n), Basılmamış Yüksek L sans Tez , İstanbul Ün vers tes Sosyal
B l mler Enst tüsü Tar h Anab l m Dalı, İstanbul, 2013. (Dalje: N. Dostov ç, İzvornik
Sancağı Tuzla Kazası sicilleri: 1630-1650).

ANALI GHB 2020; 49 (41) DOI: https://doi.org/10.51719/25663267.2020.27.41.99 99

 Kemal Bašić

U osmanskoj sudsko-administrativnoj podjeli sandžak se dijelio na kadi-

luke (kaze). Iako se iz samog naziva vidi da su te jedinice dobile naziv po
pojmu kadija, ne treba ih zamjenjivati sa sudskim, bez obzira što su se te jedi-
nice najčešće poklapale. Na čelu kadiluka kao administrativni upravnici nisu
bile kadije nego drugi službenici, vojvode, subaše ili, kasnije, mutesellimi. To
znači da su kadije bile dio timarskog sistema i po toj osnovi ulazili u vojnu
klasu, iako su po svome znanju i zanimanju spadali u red uleme. Ta struktura
ljudi, tj. kadije – sudije, bili su tumači šerijata i kanuna i kao takvi spadali
su u red najznačajnijih institucija sistema Osmanske države. Postoji mnogo
elemenata koji potvrđuju njihovu ulogu kao kontrolora svih administrativnih
službenika, pa čak i sandžakbega ili eventualno beglerbega, tako da su bili
nezavisni u svom djelovanju.4 Njihova ovlaštenja su bila brojna i raznovrsna.5
Tako su kadije u kadilucima vodile sudačke poslove, državnu upravu i druge
slične poslove (notarske, matičarske).6
Naziv kadiluk (kovanica od ar. qāḍī i tur. nastavka lık) označava područje
na kome se protezala stvarna i teritorijalna nadležnost jednog kadije (sudije).7
Kadije su postavljane sultanskim beratom. Uz sultanski berat, nadležni kadia-
sker (vojni sudija) izdavao im je posebne dekrete po kojima su bili ovlašteni
da sude u vojnim stvarima i vrše diobu vojničkih ostavština.8
U osmanskoj osvajačkoj tradiciji jedan kraj se smatrao osvojenim i dove-
denim pod osmansku upravu onda kada je imao svoga kadiju i svoga subašu.9
Osmanska država je organizaciju kadiluka, kao i u drugim institucijama,
preuzela od ranijih turskih i islamskih država, ali je vremenom stvorila svoj
sistem unoseći promjene koje su se naznačavale u fermanima i kanunnama-
ma. Smatra se da je u Osmanskoj državi u Rumeliji i Anadoliji bilo više od
hiljadu kadiluka.10
Bosanski ejalet je prema jednima imao ukupno 48 kadiluka. U Zvornič-
kom sandžaku bili su slijedeći kadiluci: Zvornik, Tuzla (Memlehatejn – Soli),
rang VIII, Srebrenica, rang VII, Gračanica, rang VIII, Osat, rang IX, Bijeljina,

4 A. S. Aličić, „Uvod“, str. XIII, u: Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine,
Sv. I/1, Obradio: Adem Handžić, Sarajevo, 2000; Hazim Šabanović, „Terminološki
komentari“ u: Evlija Čelebi, Putopis – Odlomci o jugoslovenskim zemljama, Sarajevo,
1996, str. 631-632.
5 İsma l Hakkı Uzunçarşılı, Osmanlı Devletinin İlmiye Teşkilatı, Ankara, 1988, str. 83-132.
(Dalje. I.H. Uzunçarşılı, İlmiye teşkilatı).
6 Mehmet Ipş rl , “Osmansko državno uređenje”, u: Historija Osmanske države i
civilizacije, Pr red o: Ekmeledd n İhsanoğlu, Sarajevo, 2004, str. 320.
7 Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, Sarajevo, 1982, str. 111. (Dalje: H. Šabanović,
Bosanski pašaluk).
8 I. H. Uzunçarşılı, İlmiye Teşkilatı, str. 121-125.
9 M. Ipş rl , “Osmansko državno uređenje”, str. 319-320.
10 Isto, str. 320.

100 ANALI GHB 2020; 49 (41)

 O kadilucima i kadijama Zvorničkog sandžaka u XVII stoljeću

Bihorina (Vrhovina), Jadar sa Ptičarom i Šabac (Böğürdelen). Za kadiluk

Brvenik se kaže da je pripojen kadiluku Novi Pazar.11 Prema Abdulkadiru,12 u
XVII stoljeću u Zvorničkom sandžaku nalazili su se slijedeći kadiluci: Tuzla,
Srebrenica, Gračanica, Šabac, Brovnik13, Osat, Bijeljina, Krpina-Bahorina14 i
Jadar-Ptičar.15
Više dokumenata s kraja XVI i početkom XVII stoljeća upućenih kadi-
jama Zvorničkog sandžaka govore o značaju koji su oni imali. Tako je, npr.,
sarajevskom i svim kadijama Zvorničkog sandžaka izdata naredba u kojoj se
govori da je nedavno poslat emri šerif kojim je naređeno da se, osim hane-i
avariza, dignu svi koji su već u vojsci, kao i oni koji su pušteni, kao i svi oni
koji mogu opremiti sebe i konja, u svim kasabama i selima, da krenu zajedno
sa vojvodama nahija i pridruže se bivšem bosanskom beglerbegu Ahmedu
i svi složno svom snagom navale na krajeve gdje je neprijatelj. Ovim se taj
emri šerif potvrđuje i naređuje svakom kadiji da bez odlaganja, osim hane-i
avariza, po svim kasabama i selima dignu sve koji su u vojsci, kao i one koji
su otpušteni, da sve đulijane (dobrovoljce) sposobne da spreme sebe i konja,
kao i vojvode svih nahija i odmah upute gore spomenutom (Ahmedu) da mu
se pridruže i s njim će zajedno udariti svom snagom na serhad Kaniže i imaju
se svi staviti u službu sultana. Kao što je naređeno, mora se odmah postupiti,
bez ikakva odlaganja. „Svi koji se nađu na ovom zadatku biće od moje carske
milosti nagrađeni, svaki prema svojoj zasluzi. Pored toga što će im se dati
dirluci, sve što im dođe u ruke ratnog plijena niko ne smije im dirati, što je
njihovo, a što treba svaki od njih da zna.“16
Jedna od naredbi upućena kadijama Zvorničkog sandžaka koja govori o
jednom od buntovnika imenom Mehmed i njegovom djelovanju, kao i o oba-
vezi da se spriječi njegovo djelovanje, nosi dataciju 23. ramazana 1018/20.
decembra 1609. godine.17 Isto tako je kajmakamu Zvorničkog sandžaka i svim
kadijama u tom sandžaku naređeno da svi knezovi, primićuri, musellemi, oni
pod oružjem koji se nalaze u spomenutom sandžaku i koji su otpušteni, odre-
đeni su da sa svojim zapovjednikom Omerom čuvaju tvrđavu Komen?. Iako
je spomenuta tvrđava vrlo važna, oni se do sada nisu ni makli od svojih kuća.

11 H. Šabanović, “Popis kadiluka“, str. 314.

12 Abdulkadir ef. je bio kadiasker za evropske provincije 1078. (1667.) u vrijeme
sastavljanja navedenog popisa. U to vrijeme Osmanska država je dostigla svoje najšire
granice u Evropi. H. Šabanović, „Popis kadiluka“, str. 307-308.
13 Očito Brvenik.
14 Vjerovatno Krupanj i Bohorina.
15 S. Bašagić, “Kako se za turske uprave“, str. 179.
16 OIS, Muhimme defteri 1589-1609, 129, 757/1, 1004/1595 (prevod Abdulah Polimac).
17 Başbakanlık Osmanlı Arş v , Divanı Hümayun Sicillati Mühimme Defterleri, 78/1480.
(Dalje: BOA, A(DVNSMHM.d.).

ANALI GHB 2020; 49 (41) 101

 Kemal Bašić

„Zbog toga se polažu velike nade po ovom pitanju u vas kadije. Stoga vam
se naređuje, da sve gore navedene odmah dignete od svojih kuća i uputite
preko skele Brod u pravcu tvrđave u koju su određeni da je čuvaju. Obzirom
na važnost čuvanja spomenute tvrđave ne smije se nimalo oklijevati. Sve
koje dignete od kuće i uputite preko skele Brod, treba uvesti u defter - jedan
ovjeren prepis toga deftera treba dostaviti glavnom carskom komandantu.“18
Jedna naredba je upućena kadijama Zvorničkog sandžaka, a nosi dataciju 4.
rebiul-evvela 1019/27. maja 1610. godine.19 Ona je, osim njima, upućena i
sandžakbegovima Srema, Smedereva i Zvornika. Tu je i naredba koja nosi
dataciju 2. zil-hidždžeta 1022/13. januara 1614. godine.20 I jedna naredba koja
ima dataciju 13. ramazana 1038/6. maja 1629. godine upućena je kadijama
Zvorničkog sandžaka.21
Jedna naredba ukazuje na značaj kadija u Zvorničkom sandžaku, a u njoj
se veziru Šahin-paši i svim kadijama u Zvorničkom sandžaku govori da je
ehalija sandžaka poslala svog čovjeka preko koga moli da se emri šerifom
zabrane svi izlasci (obilasci terena) kao i u cijelom Carstvu i da se smijeni
Bekir, kethoda Mehmed-bega, zvorničkog mutesarifa. Ehalija kaže da udo-
voljava svim svojim obavezama, kao što daje godišnje potreban broj čamaca
(šajka), a i ostale važne zadatke ispunjava. Iako su u cijelom Carstvu izlasci
zabranjeni, mirimiran i miriliva se ne pokoravaju carskim naredbama. Stalno
obilaze sa velikom pratnjom konjanika, besplatno jedu, konače, oduzimaju
hranu i ostalo. Pored toga, od svake kuće naplaćuju tzv. janšizhad po 120
akči, o Đurđevu od svake kuće uzimaju po jednu ovcu i jungu masla, za vri-
jeme ljeta na ime tzv. tiran ve uzun akči i to po jedan groš, a samo da bi došli
do novca, raju ni krivu ni dužnu dovode na sud i hapse i naplaćuju velike
iznose na ime takse za džerimu koja nije ni dokazana. Pored svega naplaćuju
velike iznose na ime takozvane takse ajak-teri. Ima nekoliko godina kako
svake godine, pored svega gore navedenog, Bekir, kethoda Mehmed-bega,
mutesarifa Zvorničkog sandžaka, dvaput godišnje obilazi sandžak sa svojom
konjaničkom pratnjom, protuzakonito naplaćuje mnogo novca od raje i stalno
vrši nepravdu nad njom. Svi su izgledi da će se raja zbog toga razbježati, pa
će stati dalja izgradnja i prikupljanje čamaca za rat kod Ozije. Iz svega izlože-
nog su zamolili kao gore. Ovim se naređuje da se postupi u smislu zamolbe,
a protiv navedenog Bekira povesti postupak i sve što se utvrdi da je uzeo ima
se vratiti onome kome pripada. Ubuduće se ne smije postavljati za kethodu

18 OIS, Muhimme defteri 1589-1609, 139/III, 142, 124/III, 765/1, 1004/1595 (prevod
Abdulah Polimac).
19 BOA, A(DVNSMHM.d.), 79/41.
20 BOA, A(DVNSMHM.d.), 80/221.
21 BOA, A(DVNSMHM.d.), 84/10.

102 ANALI GHB 2020; 49 (41)

 O kadilucima i kadijama Zvorničkog sandžaka u XVII stoljeću

mutesarifa live onaj ko će činiti zulum nad rajom, nego onaj koji će je uzeti
pod svoju zaštitu. Ukoliko se neko pojavi da i dalje ne poštuje carske naredbe,
o njemu odmah podnijeti Porti izvještaj.22

Polje djelovanja kadija Zvorničkog sandžaka u XVII stoljeću

Na osnovu sidžila tuzlanskog kadije iz sredine XVII stoljeća može se
vidjeti raznovrsnost djelovanja jednog kadije sa tog područja. Iako je u pita-
nju samo jedan kadiluk i djelovanje jednog kadije, smatramo da je relevantan
pokazatelj jer se radi o značajnom kadiluku na području Zvorničkog sandžaka
XVII stoljeća. Tako se u tom sidžilu nalazi: naredba u kojoj stoji da spahije
trebaju na vrijeme kupiti porez, da ne smiju u svako doba ići na sela i da ne
smiju tražiti poreza više nego je određeno. Tu se nalazi dokument o vjenča-
nju Zejnebe kćeri Ridvana sa Kejvan Abdulahom, te punomoć Fatime kćeri
Seferove o obavljanju poslova za nju.23 Osim toga, u ovom sidžilu se nalazi
tužba Ahmeda sina Šahmana iz mahale Tušanj u Donjoj Tuzli kojom traži da
Mustafa vrati 7.000 akči koje je ostao dužan Šahmanu kao svom staratelju.
Pošto je tuženi pomoću svjedoka potvrdio da je Ahmedovom ocu vratio sav
dug nakon punoljetstva, šerijatski sud je tužbu odbio.24
Iz ovog vremena postoji i dokument o vjenčanju Muharema sina Sinana i
Selime kćeri Derviša, potom dokumenti: da je Ramazan sin Alijev dao pozaj-
micu od 1.000 dirhema Jusufu sinu Nuralije; dokument o vjenčanju Abdulaha
sina Mehmedovog i Fatime kćeri Seferove; o prodaji posjeda Mahmuda sina
Alibešinog iz Donje Tuzle; o predaji pojedinih njiva u selu Donja Smoluća
Isa-begu; o vjenčanju Hasana sina Abdulahovog i Emine kćeri Jahjaa; zatim
žalba mutevelije Zejnebinog vakufa da katolkinja po imenu Kata duguje za
kuću u kojoj živi 2.550 akči i nijekanje te žalbe od strane vlasnice; potvrda da
je Rujet-hanuma, starateljica Rabije kćeri Halila, nakon smrti Rabijine majke
preuzela nasljedstvo od njenog muža Abdulaha sina Kejvanovog; naredba
kojom se „baštine“ oslobađaju poreza jer su kod kadije uveli u registar da se
njiva koja je ranije obrađivana već duže vrijeme ne obrađuje.25 Nisu evidenti-
rani podnosioci zahtjeva, jer nedostaje prvi dio dokumenta.
S ovim se ne završava broj dokumenata iz kojih se vidi djelokrug kadije.
Tu je objava dvije žene, Hatidže i Umihane, da se njihov spor sa Šakirom

22 OIS, Muhimme defteri 1589-1609, 139/III, 78, 124/II, 728/2, 1038/1629 (prevod Abdulah
Polimac).
23 Tufan Gündüz, Tuzlanski, bijeljinski i srebrenički sidžil (1641-1883), Tuzla, 2008, str. 30.
(Dalje: T. Gündüz, Tuzlanski).
24 Nermana Hodžić, Orijentalna zbirka 1578-1936. analitički inventar, Sarajevo, 1990, str.
9. (Dalje: N. Hodžić, Orijentalna zbirka).
25 Primjedba Tufana Gündüza.

ANALI GHB 2020; 49 (41) 103

 Kemal Bašić

kćerkom Hajdara iz Turali mahale u Donjoj Tuzli oko imanja koje im je osta-
vio otac okončao i da su se sporazumjele mirnim putem; rješenje na osnovu
koga se zemlja koju je bespravno zagradio smolućki knez Dragoje mora vra-
titi njenim pravim vlasnicima;26 dokument o prodaji: „...kada je Abdulmumin
Behramov, nastanjen u Donjoj Tuzli, kupio pola mlina na rijeci Spreči od
Husam-efendije...“;27 zatim dokument o zaostavštini u kojem stoji da se crkvi
dodjeljuje ono što je ostalo iza nekog svećenika koji je pronađen mrtav, a na
osnovu tvrdnje crkve da to njoj pripada; potom dokument da je Sakina kći
Beširova, nastanjena u Donjoj Tuzli u Džundizade (Džindić) mahali,28 proda-
la neke svoje posjede u selu Donice u okrugu Zvornik; nadalje, dokument o
tome da Simun sin Vranešev izjavljuje da ustupa svoje “baštine” u Lukavac
selu u blizini Tuzle Vučeti sinu Jovana, Petru sinu Vučinovom, jer ih već dugo
vremena ne obrađuje. Dalje, tu su još: berat o imenovanju tobdžije za tvrđavu
Pečuj; potvrda da će jetimske naknade za djecu preminulog Velija iz Osman
Ćehajine mahale davati Ahmed sin Ibrahimov iz Turali-begove mahale;
dokument o vjenčanju Behrama sina Abdulahovog i Sakine kćeri Sulejmana;
izjava da sin Osmanov još nije platio neki posjed kojeg je kupio od Razije
kćeri Čauša Sefera; jedno jamstvo; Mustafa sin narednika Husejna, nastanjen
u selu Đurđevik kod Tuzle,29 žali se na Fatimu kćer Osmanovu; dokument o
prodaji posjeda u kojem se navodi da je Osman, nastanjen u Tuzli, prodao
posjed nastanjenom u utvrdi Temišvar.30
U ovom sidžilu ima još zanimljivih dokumenata koji objašnjavaju kako
su se neke stvari konkretno rješavale. Jedna od njih je i isprava o oslobođe-
nju roba, u kojoj se kaže: „Vlasnik ove isprave, (osoba) srednjeg rasta, guste
brade i otvorene prirode Pijale, sin Abdulahov, došao je pred časni Šeriatski
sud i simbol vjere i pokazao je oprosnicu datiranu sa džumadel-ulaom 1051.
godine (u augustu 1641. godine) koju su mu izdali, svojeručno potpisali i
svojim pečatom ovjerili: Ahmedbeg, Hasanbeg i Husejinbeg i u kojoj izjav-
ljuju da ga u ime Boga opraštaju. U smislu te oproštajnice on traži da mu
se od strane Šerijatskog suda izda i zvanična potvrda o slobodi. Kako je u
navedenoj oproštajnici stvarno precizirano oslobođenje ropstva navedenog
Pijale, sina Abdulahova, i on tim, kao i svi ostali muslimani, postao slobo-
dan, to on na temelju toga ima sva prava koja imaju ostali muslimani i sve
dužnosti kojima su zaduženi ostali muslimani. Potvrđujući ovim osnovna
prava (svakog čovjeka) i donoseći presudu u pogledu novonastale situacije,

26 N. Hodžić, Orijentalna zbirka, str. 9.

27 Primjedba Tufana Gündüza.
28 Radi se o Džindić mahali u Tuzli, kao što je pročitao i Tufan Gündüz.
29 Đurđevik danas pripada području općine Živinice
30 T. Gündüz, Tuzlanski, str. 34.

104 ANALI GHB 2020; 49 (41)

 O kadilucima i kadijama Zvorničkog sandžaka u XVII stoljeću

izdaje se navedenom isprava kao dokaz njegove slobode i predaje se u ruke

moliocu. Svjedoci: Stub plemenitih i sebi ravnih, sveopšti povjerenik Visoke
porte Ahmed sin Ibrahimpašin, Stub sebi ravnih, Osman-ćehaja, Mustafa sin
Mehmedbegov, Hadži Ismail, Mehmed Čelebi, pjesnik, Halil Čelebi, Hadži
Kurd, Mustafa-baša, brat Hadži Ismailov, Hasan Čelebi iz G. Tuzle, Ibrahim
Čelebi iz Kolovrata, Ahmed-čauš, Ismail-baša Arapović, Sulejman Čelebi,
pisar, Zulfikar-aga sin Abdulahov, Derviš-aga iz Brdnika.“31
U navedenom sidžilu stoji i dokument u kome se kaže: „Ovom časnom
sudu pristupiše: tražilac ove ubilježbe Mehmed sin Balin i kršćani Šimun
sin Vranešev, Vučeta sin Jovanov, Petar sin Vučin, svi iz Lukavice, i izjavi-
še slijedeće: ʼU navedenom selu i to u mahali ‘Brdska’ uživao je (navedeni
Mehmed) mjesto ‘Baština’, ali od nazad dvije godine (računajući od časa
ovog pisanja)32 navedena ‘Baština’ je potpuno napuštena i navedeni je nije
obrađivao (ni sijao ni žeo). Da je ona uistinu napuštena, na to imaju i svje-
doci... i to Halil Kazaz i Topal Zulfikar... iz D. Tuzleʻ. Navedeni svjedoci su
pristupili sudu i izjavili: ʼStvarno, ... u navedenom selu, u spomenutoj mahali
‘Brdskoj’, napuštena su od nazad dvije godine mjesta koja je navedeni držao
u posjedu i ne obrađuju se. Mi smo svjedoci da je to napuštanje i za ranijeg
kadije bilo uneseno u sidžil i to ovim i svjedočimoʻ. Kako to njihovo svje-
dočanstvo, dato u obliku izvješća, ima uslove valjanosti, to se rješava da se s
navedene ‘Baštine’ ne uzima harač i to se na zahtjev stranke i u sidžil unosi,
piše se ova potvrda i predaje u ruke tražioca da mu za slučaj potrebe posluži
kao dokaz. To se dogodilo i upisano je u zadnjem desetku blaženog redžeba
1055. godine (početkom novembra 1645. g.). Svjedoci: Šahbaz Čelebi, imam,
Malkoč sin Ramadanov, Mustafa, sin Mehmeda Čelebije.“33

Kadiluci u Zvorničkom sandžaku u XVII stoljeću

Bijeljina. Prema dosadašnjim podacima, kadiluk Bijeljina je formiran
vjerovatno između februara i kraja 1572. godine. Prvi put se spominje 2.
augusta 1580. godine. Ovom kadiluku, osim Bijeljine, pripadale su nahi-
je Koraj i Teočak.34 Nalazio se udaljen dvadeset pet konaka od Istanbula.
Prema Abdulahu Huremoviću graničio je sa kadilucima Tešanj35 i Šabac

31 Šaban Hodžić, “Stari turski dokumenti sa tuzlanskog područja“, Članci i građa za

kulturnu istoriju Istočne Bosne, knj. I, Sarajevo, 1957, str. 48. (Dalje: Š. Hodžić, „Stari
turski dokumenti“).
32 Primjedba Šabana Hodžića.
33 Š. Hodžić, “Stari turski dokumenti“, str. 49.
34 A. Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Sarajevo, 1975, str. 58. (Dalje: A.
Handžić, Tuzla i njena okolina).
35 Huremović je očito pogriješio, jer je nemoguće da ovaj kadiluk graniči sa tešanjskim.

ANALI GHB 2020; 49 (41) 105

 Kemal Bašić

(Böğürdelen).36 Prema drugim podacima ovaj je kadiluk osnovan nešto prije

1634. godine. Tada se prvi put spominje u poznatim izvorima, a nastao je
izdvajanjem nahija Bijeljina, Teočak i Koraj iz Zvorničkog kadiluka. Veće
naselje na teritoriji ovog kadiluka, pored Bijeljine, bila je Janja. Pored kadije,
u Bijeljini je sjedio serdar i ćehaja zvorničkog sandžakbega.37 Neki navode da
se već 1607. godine Bijeljina javlja kao sjedište kadiluka.38
Brvenik. Istočno od Trepče, na sastavu Brvenice i Laba, na putu iz Prišti-
ne za Kuršumliju, ležala je varošica Brvenik (Breuenico, Bereunich). Godine
1280. spominje se kotorska i dubrovačka naseobina. Krajem XIV stoljeća
bila su vlastela Musići gospodari ove oblasti, njih srpske narodne pjesme o
ratu na Kosovu slave kao stanovnike „čisto srebrenih majdana“.39 Godine
1516. na teritoriji kadiluka Brvenik spominju se još nahije Ostatije i Bobolj.
One su dotad pripadale Bosanskom sandžaku. Poslije 1480, a prije 1516.
godine osnovan je u Smederevskom sandžaku kadiluk Užice. Istovremeno je
ovaj kadiluk sa svojom istoimenom nahijom pripojen Zvorničkom sandžaku.
Tako su starom Brveničkom kadiluku u Zvorničkom sandžaku ostale samo
njegova velika nahija Brvenik i nahija Gošćanica.40 U popisu iz 1519. godine
u ovoj nahiji su se nalazila sela: Korlače, Koznik, Parohin Dol, Paluča, Luči-
ce, Žežena i dr.41 Iz jednog fermana iz džumadel-ula 967/29. januara – 27.
februara 1560. godine upućenog zvorničkom sandžakbegu i kadiji Brvenika
saznajemo da je brvenički kadija obavijestio Portu u Istanbulu da su neke
spahije sa područja ovog kadiluka natjerale raju na rad u rudnicima. Naime,
spahije su napadale hrišćanske kuće, a zbog razbojništva spahija Zaplanina je
opustošena. Nekima iz Zaplanine imovina je opljačkana. Stoga je naređeno da
kada stigne sultanova zapovijest da se pohvata grupa razbojnika, a opljačkana
imovina ima da se vlasnicima vrati. O tom predmetu trebalo je da se pošalje
prepis iz sudskog sidžila, kako bi se centralna vlada s tim upoznala.42 Brve-
ničkom kadiji, kao i kadijama Novog Pazara i Trgovišta, upućena je naredba
u vezi sa mahzarom koji su poslali stanovnici nahije Mudnik? u Zvorničkom
sandžaku. Oni se žale na sandžakbega koji sa sto pedeset vojnika konjanika

36 H. Šabanović, “Popis kadiluka“, str. 341.

37 H. Šabanović, Bosanski pašaluk, str. 202.
38 Historija naroda Jugoslavije, Tom II, Zagreb, 1959, str. 590.
39 Konstantin Jireček, “Trgovački putevi i rudnici Srbije i Bosne u Srednjem vijeku“, u:
Zbornik Konstantina Jirečeka, I, Beograd, 1959, str. 267.
40 H. Šabanović, Bosanski pašaluk, str. 200.
41 Dva najranija popisa Zvorničkog sandžaka (iz 1519. i 1533.), prevod, transliteracija i
obrada Adem Handžić, Sarajevo, 1986, str. 32-34.
42 Skender Rizaj, „Rudarstvo Bosne u XVI i XVII veku u svetlu nekih tursko-osmanskih
izvora“, u: Radovi sa Simpozijuma Rudarstvo i metalurgija Bosne i Hercegovine od
prahistorije do početka XX vijeka, Zenica, 1999, str. 312.

106 ANALI GHB 2020; 49 (41)

 O kadilucima i kadijama Zvorničkog sandžaka u XVII stoljeću

ide od sela do sela i traži na ime hrane i peškeša određene svote novca. Oni
za sebe kažu da su rudari i derbendžije (čuvari prolaza, klanaca).43 Brvenički
kadiluk se spominje u XVII stoljeću kod Mostarca Abdulaha Huremovića.
On za njega kaže da je u rangu Čelebi Pazara (Rogatice). Kadiluk Brvenik je
u to vrijeme bio neposredno do Novog Pazara. Oko njega su kadiluci Novi
Pazar i Stari Vlah.44 Kadija Brvenika, kome se ne navodi ime, spominje se
dvadesetih godina XVIII stoljeća kada je njemu i bosanskom namjesniku
naređeno da reaguju na žalbu Ahmeda, alajbega Zvorničkog sandžaka, protiv
emina prištinske mukate.45
Gračanica. Različita su mišljenja o osnivanju kadiluka Gračanica. Prema
jednima osnovan je početkom 1572. godine,46 dok je prema drugom mišljenju
kadiluk u Gračanici organiziran 1580. godine. Osim Gračanice, obuhvatao
je današnja naselja Brčko, Bosanski Šamac, Modriču i Gradačac.47 Hazim
Šabanović navodi: „Ovaj kadiluk se spominje u izvorima tek 1633. godine.
Osnovan je vjerovatno izdvajanjem nahija Završ, Nenavište, Srebrenik, Soko
(Posavski) i Gračanica iz Zvorničkog kadiluka. Ove se nahije u XVIII sto-
ljeću spominju na teritoriji tog kadiluka.“48 Držimo da je ovaj kadiluk ipak
osnovan 1572. godine na osnovu navoda Adema Handžića vezano za ovu
temu. Veće naselje u Gračaničkom kadiluku bila je Modriča, koja se spominje
u prvoj polovini XVI stoljeća kao selo, a 1548. kao pazar (trg). Oko 1620.
podignuta je u rang kasabe nastojanjem ondašnjeg bosanskog defterdara
Osmana. Ovome je kadiluku pripadalo i Brčko, koje se spominje 1548. godi-
ne kao selo.49 Abdulah Huremović piše da se kadiluk Gradčanica (Gračanica)
nalazi u Zvorničkom sandžaku, trideset konaka udaljen od Istanbula. Okolo
su kadiluci Memlehatejn (Tuzle) i Zvornik.50 Jedan dokument iz 1643. godine
spominje Gradačac u okviru Gračaničkog kadiluka kome je, izgleda, trajno
pripadao.51

43 85 Numaralı Mühimme Defteri (1040-1041 (1042)/1630-1631-1632), Hüküm 211,

Devlet Arş vler Genel Müdürlüğü, 2002.
44 H. Šabanović, “Popis kadiluka“, str. 341.
45 OIS, Şikayet defteri, 1169, 99, 209/2, 1138/1725.
46 A. Handžić, Tuzla i njena okolina, str. 57; Sadik Šehić, „Gračanički kadiluk u
Zvorničkom sandžaku – neki dokumenti“, Gračanički glasnik, maj 1999, str. 48; Edin
Šaković, „Značaj vakufa u razvoju gračaničke čaršije“, Gračanički glasnik, godina IX,
br. 17, maj 2004, str. 70.
47 Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga II, Sarajevo,
1998, str. 185.
48 H. Šabanović, Bosanski pašaluk, str. 202.
49 Isto, 202.
50 H. Šabanović, “Popis kadiluka“, str. 348.
51 Muhamed Hadžijahić, Teufik Imamović, Gradačac i okolina, Gradačac 1960, str. 22-23
(djelo u rukopisu).

ANALI GHB 2020; 49 (41) 107

 Kemal Bašić

Jadar i Ptičar (Loznica). Stare nahije Jadar i Ptičar postale su negdje

u XVII stoljeću poseban kadiluk koji se spominje 1667. pod prvim, a 1683.
godine pod drugim imenom. U spisku kadiluka na teritoriji evropskog dijela
Osmanskog Carstva Abdulah Huremović spominje i ovaj kadiluk. Kaže da
je u četvrtom rangu (sanije). Kadiluk Jadra Ibtikar (Jadar i Ptičar) pripadao
je Zvorničkom sandžaku; u njegovoj neposrednoj blizini je bio kadiluk
Böğürdelen (Šabac).52
Krupanj (Bohorina). Prema dosadašnjim istraživanjima kadiluk Kru-
panj osnovan je nešto prije 5. marta 1572. godine. Tada se prvi put spomi-
nje. Osnivanjem ovog kadiluka otpalo je od Srebreničkog kadiluka svih pet
nahija koje su se prostirale s desne strane Drine, između Brveničkog na jugu
i Šabačkog kadiluka na sjeveru. To su: Krupanj, Bohorina, Rađevina, Jadar i
Ptičar, koje je obuhvatao upravo novoosnovani kadiluk Krupanj. Tako je Sre-
brenički kadiluk ostao ograničen samo na nahije na bosanskoj strani: Šubin,
Srebrenica, Kušlat i Ludmer (Budimir).53 Krupanjski kadiluk obuhvatao je
najvećim dijelom planinsko područje i imao izrazito stočarsku privredu pa je
i stanovništvo najvećim dijelom evidentirano kao pastirsko (vlasi) i plaćalo
filuriju. Bio je u početku i značajnije rudarsko područje, ali je s uspostavlja-
njem osmanske vlasti sve više gubio značaj. U samom Krupnju je postojao
rudnik željeza, ali je prije sredine XVI stoljeća prestao sa proizvodnjom.54
I ovaj kadiluk u Zvorničkom sandžaku navodi Abdulah Huremović. Bio
je dvadeset i tri konaka udaljen od Istanbula. Graničio je sa kadilucima Jadar
sa Ptičarom i Čajniče.55 Od nahije Krupnja i Bohorine formiran je nešto prije
1667. godine poseban kadiluk, koji se tada prvi put spominje. Ovaj se kadiluk
ponovo spominje 1683. godine. I krupanjski kadija se nalazi među kadijama
iz Zvorničkog sandžaka (Zvornika, Loznice i Tuzle) koji se žale na postu-
pak tadašnjeg zvorničkog sandžakbega Idris-bega. Oni navode da je dotični
sandžakbeg prije polaska u rat 1123/1711. godine pokupio mnogo imetka od
raje i naroda.56 Zatim se navodi u jednom popisu kadiluka iz 1745. godine
pod imenom Bohorina, s tim da ovaj popis u osnovi prikazuje mnogo starije
stanje, svakako iz XVII stoljeća. Bohorina je u XVII stoljeću često spajana
sa Jajcem i davana u nadležnost jednom kadiji. Drugih podataka o ovom
kadiluku nema.57

52 H. Šabanović, “Popis kadiluka“, str. 356.

53 A. Handžić, Tuzla i njena okolina, str. 56.
54 H. Šabanović, “Popis kadiluka“, str. 356.
55 Isto, str. 342. Kada spominje kadiluk Čajniče, Huremović kaže da se graniči sa kadilucima
Sarajevo, Tašlidža i Foča, str. 344.
56 OIS, Şikayet defteri, 556, 92, 526/4, 1124/1712.
57 H. Šabanović, Bosanski pašaluk, str. 203.

108 ANALI GHB 2020; 49 (41)

 O kadilucima i kadijama Zvorničkog sandžaka u XVII stoljeću

Srebrenica. Kadiluk Srebrenica je osnovan neposredno iza osmanskog

osvajanja. U početku je bio u okviru Smederevskog sandžaka. Prema popisu
toga sandžaka iz 1476/7. godine, pripadale su mu na bosanskoj strani nahije
Srebrenica, Šubin, Kušlat, Budimir, zatim na desnoj strani Drine grad Soko sa
okolinom. Tom kadiluku su od njegovog osnivanja pripadale i nahije istočno
od Drine: Krupanj, Bohorina, Rađevina, Jadar i Ptičar. Nijedna od njih se
ne spominje u popisu Smederevskog sandžaka. Te nahije se ne spominju ni
znatno kasnije. Ni u najranijem popisu Zvorničkog sandžaka nema ni o jednoj
spomena, dok se na bosanskoj strani spominju u tom izvoru i nova područja
koja nisu bila evidentirana 1476/7. godine. Nahije Krupanj, Bohorina, Rađe-
vina, Jadar i Ptičar pripojene su Zvorničkom sandžaku, odnosno Srebrenič-
kom kadiluku, svakako poslije najranijeg popisa Zvorničkog sandžaka, a prije
1516. godine.58
Sve one, osim Jadra, spominju se prilikom popisa vlaha iz 1528. godine,
odnosno popisa mukata toga sandžaka u trećem deceniju XVI stoljeća. Nahija
Jadar spominje se tek 1533. godine.59 Srebreničkom kadiluku nisu nikada pri-
padale Šabačka, kao ni dvije Mačvanske nahije. To je područje od 1521. godi-
ne predstavljalo teritorij Šabačkog kadiluka. Isto tako Srebreničkom kadiluku
nije nikada pripadalo područje bivše Srebreničke banovine, jer je znatno
prije pada te banovine bio osnovan Zvornički kadiluk pa je osvajanjem to
područje bilo pripojeno Zvorničkom, a ne Srebreničkom kadiluku.60 Kada je
sultanova vojska osvojila Srebreničku banovinu, stekla je prostrani pojas do
tada ničije zemlje između posjeda Osmanske Carevine i Ugarske Kraljevine:
Soli i Usora, zatim cijela Usorska, odnosno Srebrenička banovina (prije 1515.
g.), kao i preostali teritorij između Spreče, Bosne, Save i Drine (prije 1528).
Sav taj teritorij priključen je Zvorničkom sandžaku i Srebreničkom kadiluku
koji je sve do dvadesetih godina XVI stoljeća bio jedini kadiluk u tom san-
džaku. Do tog vremena nema nikakvih značajnih promjena u pogledu njegove
administrativne podjele.61 Abdulah Huremović piše: „Kadiluk Srebrenica je u
Zvorničkom sandžaku. Dvadesetak konaka je daleko od Istanbula. Okolo su
kadiluci Prača i Osat. Ovdje je nekad bio srebreni rudnik.“62
Böğürdelen (Šabac). Prema Ademu Handžiću, Šabački kadiluk osno-
van je odmah po definitivnom osmanskom zauzeću toga grada (1521). Kao
kadiluk prvi put se spominje 1528. godine. Tada je šabački kadija izdao svoje

58 Edin Mutapčić, “Kadiluk Srebrenica – upravno-teritorijalno ustrojstvo u XVI stoljeću“,

Zbornik radova, Međunarodni naučni simpozij „Bosna i Hercegovina od dolaska
Osmanlija do danas“, Tuzla, 2011, str. 507.
59 Isto.
60 A. Handžić, Tuzla i njena okolina, str. 52-53.
61 H. Šabanović, Bosanski pašaluk, str. 170.
62 H. Šabanović, “Popis kadiluka“, str. 346.

ANALI GHB 2020; 49 (41) 109

 Kemal Bašić

potvrde u vezi sa zakupom nekih mukata u Šapcu. Iz istog izvora se ujedno

vidi da su tome kadiluku osim Šabačke nahije pripadale i nahije Donja i Gor-
nja Mačva.63 Međutim, prema Hazimu Šabanoviću, tek poslije 1533, a prije
1548. godine osnovan je kadiluk Böğürdelen ili Šabac, koji se u izvorima prvi
put spominje 1548. godine. Ovom kadiluku pripadale su nahije Böğürdelen
(Šabac), Donja i Gornja Mačva. Ako su nekada bile u sastavu ovoga kadilu-
ka, pet nahija: Rađevina, Krupanj, Jadar, Ptičar i Bohorina mogle su ostati u
njegovom sastavu samo do početka XVII stoljeća, kada su pretvorene u dva
zasebna kadiluka: Krupanj sa Bohorinom i Loznicu ili Jadar i Ptičar.64
Abdulah Huremović ovaj kadiluk ispravno smješta u Zvornički sandžak,
kada navodi: „Udaljen je dvadeset i dva konaka od Istanbula. Unaokolo su
kadiluci Valpovo i Zvornik“.65 Kadiluk se u jednom dokumentu spominje pri
kraju XVII stoljeća. U pitanju je ferman koji je datiran 2. zil-kadeta 1108/23.
maja 1697. godine, a izdan na molbu zvorničkog sandžakbega Osmana.
Ferman govori o nezakonitom prisvajanju jednog dijela plijena od strane
Fejzullaha, alajbega Sremskog sandžaka, a koji ustvari pripada Šabačkom
kadiluku i tvrđavi.66 Ovaj kadiluk se spominje i u prvoj deceniji XVIII sto-
ljeća kada je timarlija Abdulah, koji je dobio timar u iznosu od sedam hiljada
tri stotine akči u selu Donje Skakavice u nahiji Šabac, uputio molbu da se
niko ne miješa u to,67 kao i u jednoj žalbi kada se izvjesni zaim Hasan žali na
uznemiravanje njegovog zijameta koji se nalazi u nahiji Šabac, a šabačkom
kadiji se govori kako da postupi u tom slučaju.68
Tuzla (Memlehatejn). Kadiluk Memlehatejn (Dvije Tuzle) osnovan je
najvjerovatnije istovremeno kada i dva susjedna kadiluka – Gračanica i Bije-
ljina. To se dogodilo odmah poslije februara 1572. godine. Tada se kasaba
Donja Tuzla spominje u okviru Zvorničkog kadiluka. Prema Ademu Han-
džiću, Tuzlanski kadiluk spominje se prvi put tek 28. džumadel-uhra 982/15.
oktobra 1574. Tada je Veli halifa, naib kadije u Donjoj Tuzli, vodio postupak
i zapisao u sidžil jamstvo četrnaest osoba koje su materijalno jamčile u pri-
log postavljanju zaima Omera za novog nazira carskih zakupa (mukata) u
četiri sandžaka: Smederevu, Zvorniku, Sremu i Kruševcu.69 Zatim se ponovo
spominje Veli halifa, naib donjotuzlanskog kadije, 14. januara 1575. godine.
Tada je evidentirano u sidžil jamstvo deset osoba u prilog Husreva, sina

63 A. Handžić, Tuzla i njena okolina, str. 55.

64 H. Šabanović, Bosanski pašaluk, str. 200.
65 H. Šabanović, “Popis kadiluka“, str. 340.
66 Başbakanlık Osmanlı Arş v İbnülemin Askeriye 46/4157. (Dalje: BOA, IE.AS).
67 OIS, Şikayet defteri, 309, 92, 278/2, 1118/1706.
68 OIS, Şikayet defteri, 453, 92, 435/3, 1121/1709.
69 A. Handžić, Tuzla i njena okolina, str. 56.

110 ANALI GHB 2020; 49 (41)

 O kadilucima i kadijama Zvorničkog sandžaka u XVII stoljeću

Abdulahova, šafara i multezima iz Hadži Hasanove mahale u Donjoj Tuzli

povodom zakupa prihoda tuzlanskih solana i drugih prihoda koji su spadali u
jedinstven zakup.70
Prema Hamdiji Kreševljakoviću, Tuzla je postala zaseban kadiluk najra-
nije oko 1581. godine.71 Hazim Šabanović je pisao da je ovaj kadiluk osnovan
poslije 1572, a prije 1634. godine kada se prvi put spominje. Zvanično je
nazvan Memlehatejn, što doslovno znači „dvije Soli“, dakle Gornja i Donja
Tuzla. To znači da se ne može bliže utvrditi kada je osnovan ovaj kadiluk.
Tek 1634. godine spominju se obje Tuzle kao zaseban kadiluk u Zvorničkom
sandžaku. Ovaj kadiluk osnovan je izdvajanjem nekih nahija iz Zvorničkog
kadiluka. Sada se ne zna koje su nahije sačinjavale prvobitnu teritoriju tog
kadiluka. U dokumentima iz sredine XVII stoljeća spominju se na teritoriji
Tuzlanskog kadiluka pored Gornje i Donje Tuzle još nahije Sapna, Spreča,
Gostilj, Dramešin, Paske, Visori, Jasenica, Smoluća. Kadija ovog kadiluka
imao je svoje sjedište prvo u Gornjoj, a kasnije u Donjoj Tuzli.72
Do februara 1572. godine izgrađeni su brojni objekti velikog dobrotvora
Donje Tuzle Turali-bega, kada je legalizovana i njegova vakufnama. Tako su
bili podignuti i brojni objekti u Gornjoj Tuzli. Taj podatak pojačava mišlje-
nje da je ovaj kadiluk osnovan odmah nakon februara 1572. godine. Prema
Huremoviću, „pripadao je rangu Čelebi Pazara, udaljen trideset konaka od
Istanbula, a oko njega su kadiluci Zvornik i Gračanica.“73
Zvornik. Prema osmanskim izvorima, Zvornik kao kadiluk se prvi put
spominje 9. oktobra 1477. godine. Zvornički kadija se spominje u kontekstu
zakupljivanja državnih prihoda od slanih izvora u Donjoj Tuzli, gdje je prepo-
ručio kao zastupnike dvojicu vojnih zapovjednika iz Zvornika: reisa Mursela,
sina Timurtašova i reisa Bahadira. Zatim su 25. maja 1491. godine Balibeg,
miriliva Zvorničkog sandžaka, i mevlana Sule, kadija zvorničkog grada,
te silahdar Balija, emin i Mahmud, katib predstavljali odbor pod čijim su
rukovodstvom i nadzorom generalno popravljeni i utvrđeni gradovi Zvornik
i Srebrenica, na kojima su radovi trajali od 25. maja do 13. septembra 1491.
godine.74
Po mišljenju Hazima Šabanovića, Zvornički kadiluk nije osnovan ni
1480. godine, kada je osnovan Zvornički sandžak, već tek poslije 1533, kada

70 Isto, str. 56.

71 Hamdija Kreševljaković, “Turalibegov vakuf u Tuzli – Prilog povijesti XVI stoljeća“,
Glasnik VIS-a, br. 2, Sarajevo, 1941, str. 41.
72 H. Šabanović, Bosanski pašaluk, str. 202.
73 H. Šabanović, “Popis kadiluka“, str. 353.
74 Adem Handžić, “Zvornik u drugoj polovini XV i u XVI vijeku“, GDI BiH, godina XVIII,
Sarajevo, 1970, str. 153; Hifzija Suljkić, „Zvornički kadiluk“, Islamska misao, br. 137,
Sarajevo, 1990, str. 44-45. (Dalje: H. Suljkić, „Zvornički kadiluk“).

ANALI GHB 2020; 49 (41) 111

 Kemal Bašić

se i sam Zvornik još uvijek nalazio u sastavu Srebreničkog kadiluka, a prije

1572. godine, kada se taj kadiluk prvi put spominje u izvorima.75 Abdulah
Huremović za njega kaže: „Kadiluk Zvornik je u istoimenom sandžaku.
Udaljen je dvadeset i četiri dana hoda od Istanbula. Unaokolo su kadiluci
Srebrenica i Šabac.76
Teritorij Zvorničkog kadiluka nije prelazio na desnu stranu Drine. Pripa-
dale su mu u početku nahije sjeverozapadno od Zvornika, tj. s lijeve strane
Drine i Drinjače i to: Zvornik, Gostilj, Drametin, Gornja i Donja Tuzla.
Osvajanjem Srebreničke banovine (1512.) priključeno mu je i svo područje
do Save sa nahijama: Sapna, Spreča, Završ, Teočak, Bijeljina, Koraj, Visori,
Jasenica, Smoluća, Srebrenik, Soko i Nenavište (Gradačac). Ali ovo kasnije
priključeno područje je početkom osme decenije XVI stoljeća od njega otci-
jepljeno i razdijeljeno na tri novoosnovana kadiluka: Tuzlu, Gračanicu i Bije-
ljinu. Najvjerovatnije početkom 1572. godine bila je izdvojena iz Zvorničkog
kadiluka cijela oblast sjeverno od linije: Teočak, Donja Tuzla, Donja Spreča,
u kojoj su formirani novi kadiluci.77
U jednom hukumu Bajram-begu, sandžakbegu Srijema, uručenom divan-
katibu Derviš Čelebiji 22. ševvala 967/16. 7. 1560. godine, Porti je saopšteno
da je Memi, dizdar Marovića, ubica kadije Uzeira, koji je bio kadija u Zvor-
niku, nađen i ubijen u Istanbulu.78 Za ovaj kadiluk i za mjesto boravka kadije
izvan Zvornika je zanimljiv jedan hukum koji je upućen kadiji Zvornika po
sandžakbegovom čovjeku Mustafi 27. ševvala 973/17. 5. 1566. godine. U
njemu stoji da je zvornički sandžakbeg Šaban izvijestio Portu da su od davni-
na kadije stanovale u Zvorniku, a da ovaj kadija boravi na mjestu udaljenom
dan i po hoda, što predstavlja nemalu smetnju u obavljanju poslova vezanih
za rad, a naročito to kinji podanike prilikom uplate harača, adet-i agnama i
sl. U vezi s tim naređuje se kadiji da dođe u Zvornik i da mu to bude mjesto
stalnog boravka i službovanja.79
Podatak o teritorijalnom okviru Zvorničkog kadiluka značajan je za pita-
nje administrativno-sudske podjele ove oblasti iz sredine XVI stoljeća. U jed-
nom od tih popisa navodi se 13 nahija. Zna se, međutim, da su tome kadiluku,
pored ostalih, pripadale i nahije: Gornja Tuzla, Donja Tuzla, Teočak i Sapna.80

75 H. Šabanović, Bosanski pašaluk, str. 201.

76 H. Šabanović, “Popis kadiluka“, str. 337.
77 A. Handžić, Tuzla i njena okolina, str. 55.
78 O tome: BOA, A(DVNSMHM.d.), 3/1334, H. Suljkić, „Zvornički kadiluk“, str. 44.
79 BOA, A(DVNSMHM.d.), 5/1554.
80 Adem Handžić, “Izgradnja lađa kod Novog na Savi u XVI vijeku“, POF, XXII-
XXIII/1972-73, Sarajevo, 1976, str. 105.

112 ANALI GHB 2020; 49 (41)

 O kadilucima i kadijama Zvorničkog sandžaka u XVII stoljeću

Pojedine kadije Zvorničkog sandžaka XVII stoljeća

Na osnovu arhivskih istraživanja, uspjeli smo identifikovati izvjestan broj
kadija koji su obavljali ovu dužnost na području Zvorničkog sandžaka tokom
XVII stoljeća. Zbog kontinuiteta ove značajne službe Osmanske države na
području Zvorničkog sandžaka naveli smo neke kadije iz XVI, ali i neke
primjere iz XVIII stoljeća. Kadija kadiluka Šabac bio je Mustafa sin Abdulla-
tifov. Njegovo ime se nalazi na dijelu jednog deftera u vezi sa nahijom Jadar
i Ptičar. Defter nosi dataciju 29. zil-hidždžeta 1000/6. oktobra 1592. godine.81
Na kadiju Šapca, kome se ne spominje ime, odnosi se i dokument koji nosi
dataciju 28. muharrema 1018/3. maja 1609. godine.82 Na kadiju Šapca, kome
se također ne spominje ime, odnosi se i dokument koji nosi dataciju 2. zil-
kadeta 1108/23. maja 1697. godine.83 Osim njega, u dokumentu se spominje
sandžakbeg Zvorničkog sandžaka Osman-beg i alajbeg Sremskog sandžaka
Fejzullah. Na kadiju Bijeljine, kome se ne spominje ime, odnosi se dokument
koji nosi dataciju 3. redžeba 1046/1. decembra 1636. godine.84 Kadija Kru-
panjskog kadiluka 1595. godine bio je Abdulah sin Ejnehana.85 Njegovo se
ime vidi na pečatu i potpisu na haračkom defteru Zvorničkog sandžaka. Iste
te godine kadija Jadra-Ptičara bio je Muharem sin Ismaila.86
Gračanički kadija 1572. godine bila je osoba po imenu Hasan. O njemu
je zabilježen podatak da se on te godine obratio Porti u Istanbulu zbog toga
što primićuri i knezovi u okviru njegovog kadiluka nisu htjeli da vrše svoje
službe u vezi s carskim lađama i nisu se odazivali na pozive sandžakbegu i
što se u selima koja su spadala u kneževske serbest timare događao svakakav
nered (fesad-u şena’at).“87
Ubrzo iza toga srećemo još jedan akt gračaničkog kadije u vezi s postav-
ljanjem novog primićura. Vjerovatno krajem iste godine gračanički kadija
je predložio da se na mjesto umrlog Miloša, sina Vučihne, primićura u selu
Koprivni, postavi za primićura sin mu Luka. Na temelju toga Luki je 19. apri-
la 1573. godine izdat berat. Potom se u jednom fermanu od 29. maja 1582.
godine spominje gračanički kadija po imenu Lutfulah. Prije 1046/1636. godi-
ne u Gračanici je bio kadija Mustafa b. Ahmed koji je prepisao djelo Naqd
ad-Durar – komentar Mula Husrevovog djela iz šerijatskog prava. Autor

81 Başbakanlık Osmanlı Arş v Tapu Tahrir defteri, 1231., (Dalje: BOA, TT.d.).
82 BOA, A(DVNSMHM.d.), 78/1594.
83 BOA, A(DVNSMHM.d.), 46/4157.
84 BOA, A(DVNSMHM.d.), 87/14.
85 Dušanka Bojanić, “Krupanj i Rađevina u XVI i XVII veku“, u: Rađevina u prošlosti, prva
knjiga, Beograd, 1986, str. 158.
86 Isto.
87 A. Handžić, Tuzla i njena okolina, str. 57.

ANALI GHB 2020; 49 (41) 113

 Kemal Bašić

ovog djela je Muḥammad al-Wānī – Wanqūlī. Prepisivač je potpisan kao bivši

kadija u Gračanici.88 Četiri godine kasnije na položaju gračaničkog kadije bio
je Mustafa, sin Merdžana Travničanin koji se javlja kao prepisivač djela Uṣūl
al-ḥikam fī niẓām al-ʻālam Hasana Kafije Pruščaka.89
U jednoj naredbi iz posljednje decenije XVI stoljeća, tačnije 1101/1592.
godine, upućenoj beglerbegu Bosne i kadiji Srebrenice navodi se da je miri-
miran dostavio visokoj Porti pismo u kome izvještava: Naib Abdija sin Sidov,
žitelj kadiluka Srebrenice, čini veliki zulum nad rajom. On zajedno sa vojvo-
dom uzima od raje takozvanu „kujun akče“ i „kal-akče“ i to suprotno šerijatu,
kanunu i defteru. Kada je to postalo jasno, tada mu je to zabranjeno i to sa dva
emri šerifa, ali nije pomoglo. On i dalje čini nepravde kao što je ranije činio.
S obzirom na izvještaj mirimirana, ovim se naređuje da se imenovani izvede
pred sud, stvar raspravi, pa ukoliko nije prošlo petnaest godina od tada, sve
što se protiv njega ustanovi ima da se vrati kome pripada. Ujedno se naređuje
da se on smijeni sa nijabeta i ubuduće ga se ne smije postaviti za naiba.90
Jedan od srebreničkih kadija iz XVII stoljeća bio je osoba imenom Rama-
dan. On je bio sin nekog Muhameda. Njegovo ime se nalazi na ovjerovljenom
prepisu berata sultana Bajazida II kaluđerima majdana Srebrenice. Spome-
nuti kaluđeri su dobili od sultana Mehmeda II Fatiha berat da slobodno vrše
kolonizaciju na tom carskom domenu, da su im crkve i imetak zaštićeni, pa
im je i sultan Bajazid II obnovio te povlastice 19. džumadel-evvela 904/3.
januara 1499. godine. Original ovjerovljenog prepisa (veličine 28,6 x 17,2
cm) na kome se nalazi ime srebreničkog kadije Ramadana iz 1619. godine
nalazi se u arhivu Franjevačkog samostana u Fojnici (Acta Turcica, fasc. X,
br. 1881). Spomenuta ovjera, u prevodu Hazima Šabanovića, glasi: „Preneše-
no s originala kome se ima pokoravati bez dodavanja i manjkavosti. Ovo je
napisao siromah Ramadan, kadija u Srebrenici - da im Bog oprosti (grijehe).“91
Legenda u pečatu glasi u prevodu: „Odraz dobrote Apsolutnog (Boga) Rama-
dan sin Muhamedov. 1027. Ta godina počinje 29 XII 1618.“92
Jedan od srebreničkih kadija, kome se ne spominje ime, bio je zadužen
za slučaj u vezi sa hapšenjem i tučom Alija, oca ćehaje Srebrenice Mustafe.
Slučaj se desio u godinama 1630– 1632. i u njemu je posredno ili neposredno
učestvovalo više osoba. Rezultat svega toga je bilo hapšenje i udaranje osobe

88 M. Ždralović, Bosansko-hercegovački prepisivači djela u arabičkim rukopisima, II,

Sarajevo 1988, str. 56. (Dalje: M. Ždralović, Prepisivači djela).
89 Salih Trako i Lejla Gazić, „Rukopisna zbirka Orijentalnog instituta u Sarajevu“, POF,
XXV/1975, Sarajevo, 1977, str. 35.
90 OIS, Muhimme defteri, 1589-1609, 139/III, 14, 124/1, 632/1, 1001/1592
91 Hazim Šabanović, “Turski dokumenti u Bosni iz druge polovine XV stoljeća“, Istorijsko-
pravni zbornik, Sarajevo 1949, str. 200. (Dalje: H. Šabanović, „Turski dokumenti“).
92 Isto, fusnota 1. Prevod Hazima Šabanovića.

114 ANALI GHB 2020; 49 (41)

 O kadilucima i kadijama Zvorničkog sandžaka u XVII stoljeću

koja je nakon 10 dana umrla. Kaže se da je to učinjeno sa potporom emina

Srebrenice. To su, prema Mustafi, učinili: zimije Grozden i Radmiy(l)o koji
su živjeli u selu Bolisik(?), zatim osoba imenom Osman koja je živjela u selu
Miloniše(?), kao i Kulaksuz Memi koji je živio u selu pod imenom Ravca.93
Srebrenički kadija Ismail sin Hajdarov je uputio molbu koja je datirana
20. džumadel-uhra 1073/30. januara 1663. godine u vezi sa neposlušnošću
bivšeg dizdara srebreničke tvrđave Alija, koji je nasilno uzeo položaj dizdara
od Mustafe. Ali je imao gedik timar u iznosu od 3.250 akči koji je uživao u
nahiji Šubin koji je pripadao Srebreničkom kadiluku.94
U jednom dokumentu na ime srebreničkog kadije, kome se ne spominje
ime, navodi se da je srebrenički kadija poslao pismo Visokoj Porti u kome
izvještava i predlaže: došli su pred sud imami, hatibi i sirotinja raje iz tvrđave
Srebrenice i izvještavaju da je čitav sandžak Zvornika, kao i kadiluk Užica i
nahije Soko, ostao prazan zbog bježanja (razlaza) ispred neprijateljske oku-
pacije i drugih nedaća. Tada su neprijatelji zauzeli Užice i istodobno tvrđave
Zvornik i Sokol. Tada su mnogi zarobljeni. Neki su popaljeni, a neki su pomr-
li od bolesti, tako da je svega jedna sedmina ostala, dok je ostali dio prazan.
Od sada (taj preostali dio) nije u stanju da plaća tekalife koji su emri šerifom
propisani. Stoga su zamolili da se uzme u obzir njihovo teško stanje. Iz istih
razloga je kadiluk Srebrenica i sva ehalija Zvorničkog sandžaka zapala u
bezizlazan položaj. Oni su zamolili da bosanske paše produže sa davanjem
tzv. zehire beha i ištira na svu hranu za lične potrebe, ovce, junad, janjce, na
hranu za marvu, na drva i na sve ostalo što im je nužno.95 Na kadiju Srebre-
nice, kome se ne spominje ime, odnosi se i dokument koji ima dataciju 29.
zil-hidždžeta 1102/23. septembra 1691. godine.96 U dokumentu se spominje
zvornički sandžakbeg Hasan-beg, kao i kadija Osata.
Da li se to odnosi na kadiju Ahmeda nije nam poznato, ali u drugom
dokumentu se navodi da ulema i dobri ljudi grada Sarajeva podnose arz. Oni
u svom mahzaru navode da već odavno nemaju kadiju niti ima ko da njihove
poslove i predmet rješava po šerijatu ili po orfu. Prijeka je potreba za jednim
učenim kadijom. Zamolili su da se postavi razriješeni kadija Srebrenice i
Bohorine mevlana Ahmed, koji je do danas u svim mjestima gdje je bio uvijek
pravedan, ispravan i niko se nije na njega potužio bilo zbog čega. Stoga su
svi složno tražili da se postavi u Sarajevo. Prednji mahzar je proslijedio Porti

93 85 Numaralı Mühimme Defteri (1040-1041(1042)/1630-1631-1632), 645/62, Devlet

Arşivleri Genel Müdürlüğü, 2002.
94 BOA, IE.AS, 24/2191
95 OIS, Muhimme defteri, 1589-1609, 139/III, 47, 124/I, 667/2, 1102/1690. (Sve dokumente
iz arhiva Orijentalnog instituta u Sarajevu korištene u ovom radu preveo je Abdulah
Polimac)
96 BOA, A(DVNSMHM.d.), 101/329.

ANALI GHB 2020; 49 (41) 115

 Kemal Bašić

uz poniznu svoju molbu muderris Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu

Fadlullah sin Isa“.97 Da li je to isti kadija kome je poslana jedna naredba, a u
kojoj se ne spominje njegovo ime, nije nam poznato. Naredba nosi dataciju
10. muharrema 1103/3. oktobra 1691. godine.98
Srebrenički kadija u posljednjoj deceniji XVII stoljeća bila je osoba ime-
nom Šaban. On se spominje zajedno sa nekoliko drugih kadija: kadija Foče
Mehmed, kadija Prusca Abdulbaki, kadija Mostara Mehmed.99 Srebrenički
kadija Mustafa bio je kadija pri kraju XVII stoljeća pa je vjerovatno on i
posljednji srebrenički kadija u tom stoljeću. Zabilježena je jedna molba od
17. ševvala 1110/18. aprila 1699. godine. U molbi se govori da se na mjesto
imama Velike džamije u kasabi Srebrenica umjesto Ebu Bekir halife koji je
odstupio na vrlo lijep način imenuje Mehmed halifa.100 Jedan od dokumenata
upućenih srebreničkom kadiji je i onaj upućen 15. safera 1117/1705. godine.
Naime, Ahmed, kapetan zvorničke tvrđave, podnio je divani humajunu arzu-
hal u kome moli da se emri šerifom zabrani miješanje u njegov serbestijjet,
mukatu Srebrenice. Kao rezultat toga je izdata tezkira da se u pogledu toga
napiše i emri šerif.101
Tuzlanskom kadiji, kome se ne spominje ime, izdata je naredba u vezi s
timarom u Zvorničkom sandžaku. Naredba ima dataciju 24. zil-kadeta 993/17.
novembra 1585. godine.102 Jedan od tuzlanskih kadija iz XVII stoljeća je
Ahmed Čelebi. On je bio rodom iz Tuzle, a mnogo poznatiji je kao pjesnik
na turskom jeziku. Međutim, njegov nadimak Kadi jasno ukazuje da je pripa-
dao kadijskom staležu. Očigledno je bio obrazovana osoba. Poznat je po dva
hronograma koja je spjevao, jedan iz 1009/1600-01, a drugi iz 1013/1604/05.
godine, a oba su posvećena Fadlulah-efendiji koji je bio muderis u Kuršumliji
medresi u Sarajevu i muderis u medresi u Beogradu, što saznajemo upravo na
osnovu tih hronograma.103
Jedan od tuzlanskih kadija, kome se ne spominje ime, podnio je molbu u
vezi sa knezom i musellimom koja ima dataciju 8. zil-kadeta 1018/2. februara
1610. godine.104 Vjerovatno je istom kadiji, kome se ni ovog puta ne spominje
ime, upućena jedna naredba koja nosi dataciju 17. muharrema 1019/11. aprila

97 OIS, Zbirka ANU BiH, 95, str. 181, 121.

98 BOA, A(DVNSMHM.d.), 101/353.
99 BOA, IE. 39/3768..
100 Başbakanlık Osmanlı Arş v İbnülemin Evkaf, 25/3000. (Dalje: BOA, IE.EV).
101 GHB, MD, 47-1, 1117/1705, Obrada: Abdulah Polimac.
102 BOA, A(DVNSMHM.d.), 60/155.
103 Mehmed Handžić, “Kadi Ahmed-Čelebi“, u: Izabrana djela, knjiga I, Sarajevo 1999, str.
561-562.
104 BOA, A(DVNSMHM.d.), 78/974.

116 ANALI GHB 2020; 49 (41)

 O kadilucima i kadijama Zvorničkog sandžaka u XVII stoljeću

1610. godine.105 Naredba je interesantna jer se tiče nesporazuma između dva

sela na području Zvornika u vezi sa posjedom nekog zemljišta.
Nekoliko tuzlanskih kadija se spominje u sidžilu tuzlanskog kadije iz
sredine XVII stoljeća. Prvi od spomenutih je hadži Mehmed-efendi. Doku-
ment u kome se javlja prvi put ime ovog kadije je jedan berat koji je datiran
u mjesecu saferu 1054/18–27. 4. 1644. godine. Tada je kadija hadži Mehmed
poslao na Divan jedno pismo.106
Tuzlanski kadija po imenu Abdulah spominje se u jednom dokumentu koji
se odnosi na žalbu starješine manastira Gradovrh kod Tuzle fra Stjep(ana) da
oni ne plaćaju bedeli šakk. U dokumentu se govori o tome da je o tom pitanju
vođena rasprava sredinom rebiul-ahira 1054/druga polovina juna 1644. godi-
ne. Tu se navodi da su prisutne starješine, a među njima i Abdulah-efendija
koga se oslovljava sa šejh, što jasno ukazuje na njegovu učenost.107
Od tuzlanskih kadija koji se spominju u sidžilu tuzlanskog kadije je i
Kamili-efendija. On je po važnosti drugi kadija koji se spominje u ovom sidži-
lu. Spominje se u jednom pismu izvjesnog Hasana koji je obavljao dužnost
kassama u Bosanskom ejaletu.108 Tuzlanski kadija bio je i Ali-efendija. Ime
ovog kadije se navodi u jednom beratu i spominje se kao Mevlana Ali. Berat
je datiran jula 1645. godine. U njemu se govori o postavljanju na dužnost
mujezina Halila Halife u selu Moranjci u džamiji Behrama čauša.109
Među tuzlanskim kadijama bio je i Abdullah-efendija. Ime Abdullah-
efendije se spominje u jednom dokumentu. Odnosi se na vjenčanje koje se
desilo u tuzlanskoj sudnici mjeseca zul-kadeta 1055/18. decembra 1645. Iz
dokumenta se razumije da je tada bilo vjenčanje između stanovnika sela
Dobrnja koje je u sastavu Tuzlanskog kadiluka. Prema dokumentu mladenci
su Hasan, sin Abdullahov i Emina, kći Jahjaa. U dokumentu se navodi pet
osoba kao svjedoci. Dvije od ovih pet osoba su bile i predstavnici suda. Nji-
hova imena su Rizvan, el-muhzir i Omer, el-muhzir. Najvažnija osoba koja
se u ovom dokumentu spominje je „poštovani kadija Abdullah-efendija“
(Fahrü’l-kudat Abdullah Efendi el-Kadi).110
Jedan od kadija Tuzlanskog kadiluka bio je i osoba imenom Omer sin
Emrullahov. Vjerovatno je djelovao sedamdesetih godina XVII stoljeća. Nje-
govo ime se spominje u prepisu poznate ahdname sultana Mehmeda II Fatiha
bosanskim franjevcima. Tu on izričito navodi da je kadija u dvjema Tuzlama

105 BOA, A(DVNSMHM.d.), 79/468.

106 N. Dostoviç, İzvornik Sancağı Tuzla Kazası sicilleri: 1630-1650, str. 62.
107 Osman Asaf Sokolović, “Nekoliko dokumenata o toleranciji naših predaka“, Glasnik VIS-
a, br. 3-4, Sarajevo 1969, str. 102.
108 N. Dostoviç, İzvornik Sancağı Tuzla Kazası siciller: 1630-1650, str. 62.
109 Isto, str. 63.
110 Isto.

ANALI GHB 2020; 49 (41) 117

 Kemal Bašić

(Memlehateyn). Naime, Šabanović misli da je original ahdname nestao u

periodu 1645–1666. godine, a da se u tom periodu pojavljuju prepisi iste.
Među tim prepisima je i onaj prepis koji se nalazi u Beogradu, a na kome se
pojavljuje ime Omera sina Emrullahovog. Tu, prema prevodu Hazima Šaba-
novića, stoji: „Vjeran je originalu kome slijedi pokornost. Ovo je napisao
siromah (koji se obraća) Bogu, Omer sin Emrullahov, kadija u Tuzlama. Da
im Bog oprosti.“111 Na druga dva prepisa ahdname iz tog perioda nalaze se
godine 1065/počinje 11. 11. 1654. i 1070/počinje 18. 9. 1659, što nas navodi
na pomisao da je i ovaj prepis nastao u tom periodu. Legenda u pečatu Omera
sina Emrullahovog, kadije u Tuzlama, u vanjskom krugu: „O Ti koji imaš
tajne dobrota, spasi nas od onoga čega se bojimo“, a u unutrašnjem krugu:
„Omer sin Emrullahov“.112
Također, u svojstvu tuzlanskog kadije spominje se i mevlana Husein. On
je mjeseca oktobra 1694. godine u Istanbul uputio pismo na zahtjev stanov-
nika Donje Tuzle o njihovoj teškoj situaciji. Tada se Tuzla nalazila na udaru
neprijatelja, pa je trpila velike probleme u vezi sa odbranom. Istovremeno
je veliki broj ljudi izbjegao u Tuzlu, pa su se nalazili u teškoj materijalnoj
situaciji.113
Tuzlanski kadija je raspravljao i o Tušanjskoj mahali, odnosno njenoj dža-
miji.114 Tu je neki Ismail-efendija poslije 1600, a prije 1645. godine osnovao
vakuf. U tom periodu vakuf je stradao, jer se raspravljalo pred tuzlanskim
kadijom o potrebi obnavljanja Ismail-efendijine džamije u Tušanjskoj maha-
li.115
Iz ovog perioda je i dokument u kojem ne spominje ime tuzlanskog kadije
koji je poslao pismo kako u selu Miričina ima mnogo muslimana, ali da u
spomenutom selu nema džamije, pa su prisiljeni uvijek u zimskim danima, te
za obavljanje džuma-namaza, kao i namaza za dva Bajrama da idu u džamiju
koja se nalazi u drugom selu. Na taj način doživljavaju različite poteškoće,
pa im je potrebna džamija. Zbog toga je tražena dozvola da se mesdžid koji
je podigao Muharem-baša iz vlastitih sredstava u spomenutom selu pretvori u
džamiju. Na molbu je pozitivno odgovoreno, s tim da u spomenutom mesdži-
du bude postavljen minber i odatle čini vaz i da to bude u skladu sa učenjem
hanefijskog mezheba. Na taj način se mogu obavljati džuma-namaz i namazi

111 H. Šabanović, „Turski dokumenti“, str. 206.

112 Isto, str. 206. Prevod je Hazima Šabanovića.
113 105 Numaralı Mühimme Defteri, Hüküm 59, godıne 1693/1694, Sosyal B l mler
Enst tüsü, Sakarya 1996., Ned m Zah rov ć, „O gradnj palanke u Donjoj Tuzl u doba
Vel kog turskog rata“, Gračanički glasnik, br. 38, god na XIX, novembar, 2014, str. 51.
114 Nazvana tako po nekadašnjem selu Tušnju koje je činilo periferiju srednjovjekovne
varoši Donje Tuzle. Razvila se na desnoj strani Jale sjeverozapadno od palanke.
115 A. Handžić, Tuzla i njena okolina, str. 187.

118 ANALI GHB 2020; 49 (41)

 O kadilucima i kadijama Zvorničkog sandžaka u XVII stoljeću

za dva Bajrama. Na kraju dokumenta stoji: „Zapisano u srednjoj dekadi mje-

seca Rebiu-l-evvela godine hiljadu pedeset i četvrte. U Bogomštićenom gradu
Budimu“.116
Moguće da je jedan od tuzlanskih kadija bio i Šahbaz b. Kurt iz Brč-
kog. Na ovo nas navodi činjenica da je on prepisao priručnik iz šerijatskog
prava, ali da je navedeno da je ono prepisano u kadiluku Memlehateyn/Tuzla
1076/1655. godine. U pitanju je djelo Multaqā al-abḥur – priručnik iz šerijat-
skog prava čiji je autor Ibrāhīm al-Ḥalabī.117
Iz jednog dokumenta se vidi da je tuzlanski kadija pri kraju stoljeća bio
u materijalnim problemima zbog posljedica Bečkog rata na ovom području.
Zato je i uputio molbu da mu se doda i Srebrenica. Podnosilac molbe je Veli-
juddin-efendija. „Sve što postoji u njegovu kadiluku, malo i veliko je dosada
uvijek bilo s njim i njegovim ponašanjem zadovoljno. Ali, kadiluk Tuzle
u koji je on određen, zbog toga što su ga do sada nekoliko puta podmukli
nevjernici pljačkali, postao je do kraja nekoristan i nenaseljen, pa ni u kadi-
luku Gračanice, koja mu je dodata, nema nikoga. Molilac je bijednom stanju,
a sa brojnom porodicom, pa i s te strane zaslužuje da mu se pomogne. On je
zamolio da mu se doda još Srebrenički kadiluk, pa da ga se tako usreći. U tom
smislu se dostavlja Visokoj Porti s tim da ona odluči dalje. Napisano počet-
kom rebiul-evvela 1110. godine. Ponizni sluga Ahmed, kadija Sarajeva“.118
Da li je to tada učinjeno ne znamo, ali u jednom hudžetu iz mjeseca
redžeba 1118/9.10-7.11.1706. godine navodi se da je on tuzlanskog i bijeljin-
skog kadije Mustafe efendije. Hudžet govori o nekretninama u Donjoj Tuzli.119
Moguće je da je praksa dodjele dva ili više kadiluka bila zbog posljedica
Bečkog rata i lošijeg materijalnog položaja. Nailazimo na još jedno ime
tuzlanskog kadije početkom XVIII stoljeća. Jasno je da to više nije Mustafa
nego Fejzulah- efendija, koji se spominje imenom. On je izdao hudžet u prvoj
dekadi mjeseca redžeba 1121/6-15. 9. 1709. godine o nagodbi između Muha-
med-efendije Harvisije (?) kao mutevelije vakufa Dželal Muhamed-efendije i
fra Jake, tuzlanskog fratra.120
Očito je kadiluk Memlehatejn vremenom sve više dobijao na značaju.
Ako je tuzlanski kadija na početku XVII stoljeća bio pjesnik Ahmed Čelebi,
onda je tuzlanski kadija morao biti obrazovana osoba. Raznovrsnost obaveza

116 Nihad Dostović, “O postanku džuma-namaz džamije u selu Miričini u gračaničkom

kraju“, Gračanički glasnik, br. 35, godina XVIII, maj 2003, str. 21.
117 M. Ždralović, Prepisivači djela, II, str. 79.
118 OIS, Zbirka ANU BiH, 95, str. 107, 121.
119 Muhamed Hadžijahić, “Dva turska dokumenta iz historije katolika tuzlanskog kraja s
početka XVIII stoljeća“, Poseban otisak iz Dobrog pastira, God. XXIV, Sarajevo, 1974,
str. 193.
120 Isto, str. 194.

ANALI GHB 2020; 49 (41) 119

 Kemal Bašić

ukazuje na njegov autoritet koji je uživao. To možemo vidjeti i u dokumen-

tima s početka XVIII stoljeća. Tako se neferi palanke Tuzla žale na bivšeg
zvorničkog mutesarifa Osman-pašu koji je tada stanovao u tuzlanskom kadi-
luku, a kadiji Tuzle se naređuje da postupi po zakonu.121
Jednom od zvorničkih kadija, kome se ne spominje ime, upućena je nared-
ba u vezi s topčijama i posadnicima zvorničke tvrđave, a koja nosi dataciju
5. safera 994/26. januara 1586. godine.122 Da li je zvornički kadija bila osoba
po imenu Abduselam koji se spominje u trećoj deceniji XVII stoljeća? Vjero-
vatno jeste. On se spominje u dokumentu koji je u vezi sa Zvornikom, a koji
nosi dataciju 29. šabana 1037/4. maja 1628. godine.123 Zvornički kadija bio
je Husein b. Osman. On je prepisao djelo Šarḥ al-Maṣābīḥ – komentar djela
iz islamske tradicije, čiji je autor Muḥammad b. ʻAbdullaṭīf, Ibn al-Malak
ar-Rūmī. Djelo je prepisano u Zvorniku 1064/1654. godine, a prepisano je za
potrebe učenika iz navedenog mjesta.124 Jedan od kadija Zvorničkog kadiluka
posljednje decenije XVII stoljeća bio je i izvjesni Ibrahim. On se spominje u
jednom dokumentu datiranom 7. safera 1105/8. oktobra 1693. godine. Doku-
ment je u vezi sa opravkom beogradske tvrđave.125 Početkom XVIII stoljeća
zvornički kadija je bio Džafer Sadik. On se spominje u dokumentu koji nosi
dataciju 16. ševvala 1117/31. januara 1706. godine.126
Kao jedan od kadija sa područja Zvorničkog sandžaka iz XVII stoljeća
spominje se izvjesni Mustafa-efendija. Međutim, on se spominje kao „kadija u
Brčkom“. Kako Brčko u ovom stoljeću nije bilo zasebni kadiluk, to je Musta-
fa-efendija vjerovatno naveden tako po mjestu svoga rođenja, ali je vjerovat-
no kadijsku dužnost obavljao u Bijeljinskom ili Tuzlanskom kadiluku. Musta-
fa-efendija se spominje u jednom dokumentu u sidžilu mostarskog kadije iz
1081/1670. godine kao svjedok na jednom vjenčanju. Naime, Mahmud, sin
hadži Husein-begov vjenčao se, preko svoga zastupnika Mehmeda Čelebije,
sina Mahmud-ef., sa Nefisom, kćeri Ebu-Bećir-bašinom, koju je zastupao
muftija Hasan-ef. Među svjedocima ovog čina, pored Mustafa-efendije bili
su i Ibrahim čelebija i Abdulah, sin Ahmeda, Mustafa čelebija Hevai, Ahmed
čelebija, vojvoda, Hasan ćehaja, muhzir. Mehri muedžel je iznosio 20.000
akči. Brak je sklopljen 10. muharrema 1081/30. maja 1670. godine.127

121 OIS, Şikayet defteri, 523, 92, 497/3, 1122/1710.

122 BOA, A(DVNSMHM.d.), 60/332.
123 Başbakanlık Osmanlı Arş v İbnülemin Dahiliyye 1/75.
124 M. Ždralović, Prepisivači djela, II, str. 72.
125 Başbakanlık Osmanlı Arş v İbnülemin Maliye, 39/3768. (Dalje: BOA, IEML).
126 BOA, IEML, 96/9046.
127 Sidžili mostarskog kadije : fragmenti iz 1044–1207. h. god./1635–1739. godine (regesta),
Obradio Hivzija Hasandedić, Mostar, 2011, str. 16.

120 ANALI GHB 2020; 49 (41)

 O kadilucima i kadijama Zvorničkog sandžaka u XVII stoljeću

Zaključak
Kadiluci i kadije su bili važan faktor stabilnosti Osmanske države. Zbog
toga im je država posvećivala veliku pažnju. Izučavanje ovog pitanja na
teritoriji Zvorničkog sandžaka XVII stoljeća je značajno iz više razloga:
do sada je ovo prilično nepoznata tema; tada se počinju urušavati stabilni
temelji Osmanske države; veći dio ove administrativne jedinice nalazio se na
prostoru današnje Bosne i Hercegovine pa je to izučavanje i njene historije;
kadije su bile dio timarske organizacije i na taj način ulazile u vojnu klasu, a
po svome zvanju i zanimanju spadali su u red uleme. Kadije su bile tumači
šerijata i kanuna, ali svojim tumačenjem ili pisanim djelima dali i značajan
doprinos u izučavanju islamskih disciplina. Kako su kadije djelovale na tere-
nu i u konkretnim stvarima donosile odluke, to se izučavanjem ovog pitanja
saznaje o stvarnom životu i problemima sa kojima su se susretali ljudi na
teritoriju Zvorničkog sandžaka u XVII stoljeću.

About Qadiluks and Qadis of the Zvornik

Sanjak in the 17th Century

Abstract
The judicial and administrative division of a sanjak (province) is an
important source of careful consideration that needs to be given to the overall
situation in it. Qadiluks (jurisdictional districts of qadis), as well as qadis
(judges) as immediate executors of important legal disputes, were a major
factor in the stabilization of the Ottoman rule, primarily because of their
independence from local authorities. The history of the Zvornik Sanjak in the
17th century was generally a subject of scanty studies, and consequently the
study of its qadiluks and identification of individual qadis. Therefore this
paper contains synthesized data on the aforementioned subject, which could
be found in written literature thus far, but also, based on the archival mate-
rial, it discloses a significant number of details from the Zvornik Sanjak in
the 17th century. As the available data on the 17th century became scarce, it
was necessary to provide the data from the 16th century for a more complete
reconstruction of the matter.

Key words: qadiluks, qadis, the 16th and the 17th century, the Bosnian
eyalet, the Zvornik sanjak.

ANALI GHB 2020; 49 (41) 121