Mario Stefanov: Mir za Izrael i uništavanje

arapskog svijeta
Autor:  Mario Stefanov pro 30, 2020

Izrael  traži mir, ali svoj mir

Britanski premijer David Cameron naglasio je da moraju pomoći libijskom narodu, a

tadašnji britanski ministar vanjskih poslova William Hague izjavio je pak, povijesnu
rečenicu: “Vjerujem da su libijski pobunjenici predani demokraciji. Uvjeren sam da su
potpuno sigurni kao partneri“ i zauzeo mjesto pri samom vrhu ”top 10” izjava vrhunskog
političkog idiotizma

Eliminacija svih izraelskih stvarnih i potencijalnih protivnika i istovremeno stvaranje

jedinstvene arapske i sunitske fronte prema Iranu i njegovu  teokratskom režimu temelji su
američke i izraelske  politike

Na njima počiva posljednjih  desetljeća suptilnom diplomatskom igrom i brutalnim

međuarapskim ratovima  izgrađena nova bliskoistočna mirovna konstrukcija javno
obznanjena  tkzv. „Abrahamskim sporazumom“ sklopljenim u rujnu ove godine  između
Izraela, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Bahreina. Nova mirovna konstrukcija pod
američkim patronatom, kojoj se nedavno pridružio i Maroko nastala je kroz dugi i
razarajući put – od američkih i savezničkih ratova protiv terorizma i brutalnog vojnog
razaranja, okupacije i dekompozicije Iraka ,preko programiranih  revolucija tkzv.
“arapskog proljeća„ do otvorene vojne intervencije protiv Libije i  prikrivene protiv
Sirije, a potom raspirivanja  etničkih i sektaških ratova diljem  Sjeverne Afrike i
Bliskog istoka.

Dok je arapski svijet gorio u međusobnom krvavom  obračunu američka i izraelska politika
strpljivo su  čekale  da se arapske snage otpora izraelskoj politici  međusobno oslabe i na
kraju u agoniji međuarapskim ratovima  razbijenih nekada vojno moćnih arapskih država 
prestanu predstavljati  bilo kakvu ugrozu za Izraelsku državu. Preludij tog  uistinu lucidnog i
dobro razrađenog plana  bile su  krvave  tobože demokratske revolucije „arapskog proljeća“,
a zapravo u svojoj biti  pobune islamističkih ekstremista, obavještajno i vojno podržane od
strane politike SAD i europskih sila. Pod izlikom rušenja zlih diktatora i demokratizacije
arapskih društava u prah i pepeo pretvarane su cijele države. Učinjeno je to svjesno i 
namjerno, jer američka i saveznička politika imala je dovoljno obavještajnih kapaciteta i
sposobnosti ukloniti diktatore koji su joj  smetali bez potrebe iniciranja etničkih i sektaških
sukoba  i ratnih razaranja. Ali ne-trebalo je očito ne samo ukloniti  Gaddafia u Libiji  ili
Assada u Siriji nego i potpuno razoriti arapske države koje su se otvoreno i uporno protivile
izraelskoj politici. Sirija je čak,  krajnje drsko, svako pregovaranje s Izraelom uvjetovala
vraćanjem u posjed od Izraela okupiranog Golana. Da ne bilo upitno tko je zapravo  stajao
iza  pobuna tkzv. “arapskog proljeća“ pobrinuli su se svojim istupima sami čelnici SAD  i
europskih sila pokušavajući pred svojom javnošću izgraditi mit o arapskim demokratskim
pobunama kako bi opravdali svoju umiješanost.
Tako krajem ožujka 2011. godine, dok svjetske agencije izvješćuju o britanskim i francuskim
zračnim udarima po ciljevima u Libiji, u Londonu, diplomati  članica NATO-a i Arapske 
lige raspravljaju o budućnosti te zemlje. Američka državna tajnica Hillary Clinton kao
predvodnik intervencije  izjavljuje da međunarodna zajednica mora pomoći u uvođenju
demokratskog sustava u Libiji i susjednim zemljama: “Pod različitim vladama, pod
različitim uvjetima, ljudi izražavaju jednake temeljne želje: glas u njihovoj vladi,
završetak korupcije, slobodu od nasilja i straha, šansu za dostojanstvenim životom i da
najbolje iskoriste talente koje im je Bog dao”, kazala je Clinton. “Te ciljeve nije lako
postići. No oni su neupitno vrijedni našeg zajedničkog truda”. Njemački ministar
vanjskih poslova Guido Westerwelle poručuje: “Jedna stvar je vrlo jasna i jasno je 
treba reći Gaddafiu: Tvoje vrijeme je gotovo. Moraš otići!”.Katarski premijer Sheikh
Hamad Bin Jabr al-Thani zagovara dostavu oružja pobunjenicima kojima je ono,
uzgred rečeno, zajedno s britanskim SAS-ovcima i francuskim specijalnim postrojbama
već dostavljeno.

Britanski premijer David Cameron naglasio je da moraju pomoći libijskom narodu, a

tadašnji britanski ministar vanjskih poslova William Hague izjavio je pak, povijesnu
rečenicu: “Vjerujem da su libijski pobunjenici predani demokraciji. Uvjeren sam da su
potpuno sigurni kao partneri“ i zauzeo mjesto pri samom vrhu ”top 10” izjava
vrhunskog političkog idiotizma.

No, u trenucima kada je Gaddafiev režim pada  i kada oporbene snage preuzimaju kontrolu
nad Libijom ukazuju se pravi razlozi američke i europske filantropije. Predsjednik Europskog
vijeća Herman Van Rompuy izjavljuje da EU želi ponovo izgraditi odnose s Libijom, a da će
njeno „čvršće povezivanje s europskim tržištem omogućiti bolje izglede za uspjeh tranzicije u
toj zemlji.“ Već početkom listopada britanski „Heritage Oil“ objavljuje da je za  samo 19,l5
milijuna dolara uspio kupiti kontrolni udio u libijskoj tvrtki za pružanje usluga na naftnim
poljima „Sahara Oil Sevices“. Francuski „Liberasion“ objavljuje da su nove libijske vlasti 
ustupile 35 posto libijskog naftnog biznisa francuskim naftnim tvrtkama u zamjenu za
francusku političku i vojnu potporu. Francuski ministar vanjskih poslova Alain Juppe
hladno je potom izjavio da je „logično da zemlje koje su aktivno podržavale
pobunjenike dobiju privilegije u obnovi Libije“. Toliko o filantropiji  europskih i
savezničkih američkih  moćnika i brizi za demokratski napredak arapskog svijeta .

Dakako političke elite SAD-a  i europskih sila  dobro  su znale da će prevladavajuća  snaga
pobuna i političkih prevrata biti  ekstremni islamizam, ali su ih  ipak podržavali  svom
raspoloživom  diplomatskom i vojnom silom uključujući  i djelovanje preko posredničkih
država. U  nastali ratni kaos aktivno su  podrškom različitim ekstremnim islamističkim
skupinama uključile zaljevske petromonarhije predvođene Saudijskom Arabijom  s jedne
strane  i Turskom  i Katarom  s druge.  Sam tadašnji potpredsjednik  SAD-a Joe Biden, a
današnji izabrani američki predsjednik  još 2014. godine na Harvardu za nastanak ISIL-a
direktno je  optužio regionalne američke saveznike kazavši: „Turska, Saudijska Arabija,
Katar, UAE su bili toliko željni rušiti Assada da su zapravo stvorili sunitsko-šijitski rat preko
posrednika na način da su slali stotine milijuna dolara i desetke tisuća tona oružja svima koji
su bili spremni boriti se protiv Assada. Mi ih nismo uspjeli uvjeriti da moraju prestati s
potporom za ove skupine. Ishod takve politike je danas jasno vidljiv jer ispada da su
naoružavali Al-Nusra Front i Al-Qaedu, a to je pak dovelo do stvaranja ISIL-a”. Prozvani su
žestoko prosvjedovali, a što su drugo i mogli? Ne valjda priznati da su to ranije svi zajedno
dogovorili.
Turska nije vidjela racionalnog razloga da se  u situaciji kada njeni saveznici iz NATO-
a ruše arapske države i cijeli bliskoistočni mirovni poredak ne uključi u igru i pokrene
oživotvorenje svoje geopolitičke vizije obnove utjecaja na bliskoistočnim prostorima na
kojima se nekada prostiralo Osmansko carstvo. Nastala je oštra regionalna
konkurencija u otimanju za plijen na zgarištima uništenih arapskih državnih entiteta.
Turska se u ostvarenju svojih ciljeva oslanjala na moćno Muslimansko bratstvo, a
konkurencija pod vodstvom Saudijske Arabije na Al Qaedu i njene frakcije i novostvoreni
ISIL  te bezbroj s njima povezanih islmističkih oružanih formacija različitih naziva. Cijeli taj
kompleks  zapravo je skup  različitih  ekspozitura  po ciljevima jedinstvenog pokreta
islamističkog ekstremizma  okupljen  u svojevrsni holding islamistickog  terora. Različiti
nazivi ekstremnih  islamističkih skupina služili su samo zato da zapadne sile i njihove
arapske posredničke države prikriju direkne veze s ISIL-om i Al-Qaedom. U tu svrhu,  kao
nekada u Afganistanu, kada je islamistički ekstremizam korišten protiv sovjetske okupacije,
stvorena je lažna paradigma  o dobrim  i lošim  islamistima,  koja je danas  u javnosti
razotkrivena  kao prijevara u koju više nitko ne vjeruje, bajka o širenju demokracije na
bliskoistočne prostore danas izaziva samo podsmijeh.

Sada posljednjim potezima Trumpove administracije jasno se  ukazuju  indicije da  beskrajni
bliskoistočni ratovi u režiji SAD i najmoćnijih europskih država nisu služili samo osiguranju
direktnih američkih  i europskih energetskih i ekonomskih interesa na Bliskom istoku nego su
stvarali  potpuno novu bliskoistočnu geopolitičku arhitekturu koja je uništila sve izraelske
protivnike i stvorila preduvjete za mir po mjeri Izraela. Uistinu on danas, nakon krvavih
međuaraspkih obračuna  po crtama etničkih, vjerskih i sektaških podjela, nikada nije bio
sigurniji i moćniji iako nije  direktno sudjelovao u ratovima proteklog desetljeća. Slikovito
rečeno nije morao ispaliti ni metka – učinili su to ovoga puta za njega Arapi sami sebi.

Dogodilo se upravo ono što su izraelski stratezi i željeli postići – mir pod svojim
uvjetima.  Izvršena je disolucija svih arapskih država koje bi mogli biti prijetnja
Izraelu i  lokalnim arapskim gospodarima i eksponentima američke i europske politike
– Saudijskoj Arabiji i saveznicima iz GCC-a. Strategija asimetričnog drobljenja i
razbijanja arapskih protivničkih država ili njihovoga pretvaranja u bezopasne nefunkcionalne
paradržavne razdirane unutrašnjim sukobima i regionalna fragmentacija savršeno je jasno
izražena u tkzv. „Yinanovom planu“ iz 1982. godine. U studiji „Strategija za Izrael tijekom
80.-ih godina“ visokog službenika izraelskog ministarstva vanjskih poslova Odeda Yinona,
javno objavljenoj u Reviji palestinskih studija Israela Shahaka i u publikaciji „Kivunim“
uprave svjetske cionističke organizacije u Jeruzalemu, navodi se da će se „Sirija raspasti u
skladu sa svojom etničkom i vjerskom strukturom u nekoliko država kao danas Libanon, tako
da će nastati šijitska alavitska država uz obalu, sunitska država u području Aleppa i druga
sunitska država Damaska , a Druzi će također uspostaviti svoju državu…. Takvo stanje biti će
jamstvo za mir i sigurnost u regiji za duže razdoblje, a taj cilj je već danas unutar našeg
dosega“. Izraelski disident prof. Israel Shahak tvrdio je tada da je vizija postupne
fragmentacije i unutarnje podjele arapskih država u zasebne etničke i vjerske entitete
iznesena u Yinonovoj studiji postala sastavni dio izraelske strateške misli, a daljnjim
razvojem događaja nakon drugog iračkog rata i rušenja Saddama Husseina 2003. godine
isticao je potpunu saukladnost američke geopolitičke vizije prekrajanja Bliskog istoka i
Yinonova plana.

Uostalom, dugodišnji šef izraelske vojne obavještajne službe, bivši načelnik stožera izraelske
vojske i tadašnji izraelski ministar obrane Moshe Yaalon u izjavi za „National Public Radio“
sredinom 2015. godine potpuno otvoreno kaže: “Granice na Bliskom istoku apsolutno će se
mijenjati… one su se već promijenile  jer sirijski predsjednik Bashar al-Assad više nije u
mogućnosti ujediniti svoju zemlju i kontrolira samo 25 posto Sirije“. Prema Yaalonu dio
arapskih država nemaju „realnu povijest“ nego su “umjetno iscrtane famoznim britansko-
franscuskim sorazumom Sykes–Picot na ruševinama Osmanskog carstva. Egipat će uvijek
ostati Egipat ali Libija, Sirija i Irak su umjetne državne tvorevine i mi danas svjedočimo
njihovom kolapsu.“

Yaalon nije spomenuo, ali izrečeno se odnosi i na ostale države arapskog svijeta nastale u
istom povijesnom trenutku i odlukama istih imperijalnih centara svjetske moći, pa  bi uz
nabrojene trebao nestati i Libanon po scenariju građanskoga rata koji se vodio između 50-ak
libanonskih vojski i milicija od 1975. do 1990. godine nakon čega Libanon više nikada nije
mogao biti funkcionalna država.

Od samog početka Izraelu i njegovim saveznicima bilo je jasno da nadmoćnim neprijateljima

Izrael može parirati samo ukoliko iskoristi među njima postojeće podjele i sukobe. Sam to
nije mogao postići, ali SAD i europski saveznici za to su imali sposobnosti i to su godinama
uporno činili. Zahvaljujući interakciji lucidne i konzistentne izraelske vanjske politike,
izraelske vojne sile, američke i europske vojne sile  i američkog i europskog utjecaja na
arapske države i odnose moći na Bliskom istoku danas je stvorena situacija u kojoj se
neporecivo može zaključiti da je Izrael nikad bliže ostvarenju svojih temeljnih strateških
ciljeva. Izrael je jednostavno rečeno tijekom višegodišnjih bliskoistočnih ratovanja izgubio
sve svoje najveće i najopasnije neprijatelje. Praktički su nestale države koje su Izrael mogle
ozbiljno ugroziti na vojnom planu  ili je njihova vojna  moć potpuno uništena njihovim
pretvaranjem u propale državne entitete. U vjetrovima rata nestale su Irak i Sirija kakve su
nekad bile kao države s organiziranom vojnom silom, dovoljno moćnom da vojno ugroze
izraelsku državu ili čak dovedu u pitanje njen opstanak. Sirija rastrgana ratom i podijeljeni
Irak više to nisu u mogućnosti.

Izrael, koliko god bio moćan, uvijek je bio svjestan da ne može beskrajno ratovati. Uostalom
i po definiciji rat je samo sredstvo postizanja mira po mjeri pobjednika. Izrael je umoran od
ratovanja i uistinu  treba mir, ali, dakako, onakav koji će sačuvati sve pozicije koje je Izrael
ratujući i pregovarajući proteklih desetljeća osigurao za sebe na regionalnoj geopolitičkoj
karti. Dugotrajno ratovanje Izraela od davne 1948. godine, kada su mu dan nakon njegova
proglašenja državom sve arapske države proglasile rat, imalo je svoje pozitivne učinke jer je
osiguravalo unutarnju koheziju, a na vanjskom planu se geopolitička pozicija  nije gradila
prebrzo nego postupno i promišljeno. Teritoriji koje je Izrael stekao ratom u tom dugom
razdoblju pod njegovom su stvarnom  vlašću već desetljećima, a faktički čin držanja
teritorija odnosno pune kontrole nad teritorijem i stanovništvom vremenom stječe
pravne atribute. Posebice ako stvarni vlasnici, kao što je Sirija, u slučaju okupiranog
Golana hodaju po tankoj crti između državnopravnog opstanka i nestanka kao subjekta
međunarodnog prava. Bez Sirije nema ni sirijskog Golana, on postaje izraelski Golan.

Loša strana tako dugotrajnog ratovanja i izgradnje državnog statusa i geopolitičke situacije je
neizbježni zamor i povećanje rizika pojedinačnih ali bolnih poraza koji raste s brojem ratova
koji se vode. Ne možete voditi deset ratova uzastopno i u svakome pobijediti. Sama statistika
kazuje da su u takvoj situaciji porazi neizbježni, a u ekstremnom nastavku i sve vjerojatniji
kolaps cijele geopolitičke strategije što su na svojoj koži osjetili i Napoleon i Hitler. Pored
toga u dugotrajnom sukobu postupno slabi unutarnja kohezija  i moral, pa i samog političkog
vrha. Tako su danas postali  po svom socijalnom habitusu neusporedivi nekadašnji izraelski
čelnici kao što su bili David Ben-Gurion, Golda Meir  ili Yitzhak Rabin s izraelskim
čelnicima  posljednjih godina  koji su neprestano na rubu korupcijskih i seksualnih skandala.

Izrael uistinu želi mir s Arapima, ali uz očuvanje stečenih pozicija ili uz minimalne ustupke.
Počelo je mirovnim sporazumima s Egiptom i Jordanom u američkoj režiji, nastavlja se danas
novim Pax Americana oličenim u „Abrahamskom sporazumu“ i njegovim širenjem na sve
više arapskih država. Arapski protivnici mira s Izraelom su nestali u ratnom kaosu, a
Palestinci se jednostavno ignoriraju i posredno im se šalju signali da je njihova država
zapravo Jordan. Takvom statusu i sami su pridonijeli svojim unutarnjim podjelama i
prepuštanjem dijela vodstva Hamasu direktno uvezanim s Iranom.

Iako kazba arapskih prijestolnica kipti od bijesa arapski vladari priklanjaju se miru s Izraelom
pod američkim pokroviteljstvom pokušavajući se izboriti za što čvršće veze sa SAD i
Zapadom.

No nije problem u stvaranju mira  i mirovnog poretka  koji bi iz njega trebao izrasti
nego u načinu na koji je ostvaren i njegovim posljedicama za stanovništvo arapskog
svijeta koje je uvučeno u beskrajne krvave ratove kojima se ne vidi kraja. Američku i
elitu europskih sila kao kreatora takvog mira ne zabrinjava činjenica da je on duboko u
sjeni ratnog plamena koji i i dalje gori punom silinom i u kojem su gotovo istrijebljeni
bliskoistočni kršćani. Samo u Iraku ih je za vladavine zlog diktatora Saddama živjelo
preko milijuna, a sada ih u novom, tobože demokratskom Iraku ima jedva 300 tisuća.
To je samo jedno od zlodjela bliskoistočnih islamističkih ekstremista iskorištenih za
stvaranje mira po mjeri Izreala, koji nastavljaju divljati Sjevernom Afrikom i Bliskim
istokom dok se SAD i europski saveznici tobože protiv njih bore.

Tako je, čini se, nakadašnja deviza mirovnih pregovaranja Izraela s Arapima – teritorij za mir
zamijenjena devizom – islamistički ekstremizam za mir.

Arapski svijet je u režiji SAD-a, europskih sila i zaljevskih petromonarhija korištenjem

islamističkog  ekstremizma doveden u lažni osjećaj  da se zbivaju važne  promjene koje ce ga
učiniti  moćnijim, dok u stvarnosti postaje sve slabiji  i objektivno nikada nije bio slabiji dok
Izrael grabi i teritorij i mir za sebe, a male bogate zaljevske monarhije i Saudijska Arabija
pokušavaju se nametnuti  kao predvodnici milijuna Arapa. Objektivno gledano, nakon onoga
što su sami sebi posljednjih desetljeća učinili i nastavljaju uporno činiti Izrael nikada nije bio
sigurniji i bliži miru po svojoj mjeri.

Rezultat će biti nove podjele arapskog svijeta i stvaranje uvjeta za nove sukobe. Mir
stvoren pod okriljem prljavog rata koji se nastavlja teško može biti temelj budućeg
mirovnog poretka.
dr.sc. J. Polović: Sudar hegemona: “Veliki
Izrael” i “Veliki Iran”
Autor:  Jadranka Polović pro 17, 2020

Nedavna likvidacija vodećeg iranskog nuklearnog znanstvenika Mohsena Fakhrizadeha,

predstavlja veliki gubitak za Iran, ali istovremeno i presudan dobitak za iranske rivale u regiji
(ali i šire) koji godinama nastoje sabotirati iranski nuklearni program. Poznato je da Iran,
najmanje od 2019. godine ponovo aktivira dijelove svog nuklearnog programa
demonstrirajući time protivljenje teškim ekonomskim sankcijama kojima je podvrgnut nakon
povlačenja Sjedinjenih Američkih Država iz nuklearnog sporazuma koji je Iran potpisao sa
svjetskim silama 2015. Prema navodima iranske novinske agencije FARS, atentat na
Fakhrizadeha, visokopozicioniranog znanstvenika iranskog nuklearnog programa, izvršen je
daljinski upravljanim mitraljezom, uz logističku potporu 50-tak ljudi koji su se infiltrirali u
iranske sigurnosne službe. Ovo nije prvi napad na iranske fizičare, poznato je da je desetak
znanstvenika ubijeno između 2010. i 2012., međutim posljednji u nizu atentata koji je
predsjednik Rohani nazvao „činom državnog terorizma“, te optužio Izrael, mogao bi u
posljednjim tjednima predsjedničkog mandata Donalda Trumpa, ali i u post-Trumpovoj eri,
snažno destabilizirati Bliski istok, odnosno izazvati ozbiljne sukobe između Irana i njegovih
regionalnih suparnika, poglavito Izraela i Saudijske Arabije. Time, naravno i ugroziti napore
budućeg američkog predsjednika Joea Bidena koji najavljuje odustajanje od strategije
„maksimalnog pritiska“ na Iran, te povratak u Nuklearni sporazum (JCPOA).

Naime, okončanje iransko-saudijskog sukoba trebao bi biti „zlatni ključ“ za regionalnu

stabilnost kojim bi se smanjile sunitsko-šiitske tenzije i ekstremizam u regiji. No, jasno je da
glavni sukob na Bliskom istoku nije između Saudijske Arabije i Irana; umjesto toga on se
odvija između Sjedinjenih Država i Irana, ali i između američkog nuklearno naoružanog
saveznika – Izraela i Irana. Zanimljivo, Izrael koji posjeduje neprijavljeni arsenal nuklearnog,
kemijskog i biološkog oružja smatra se odgovornom nuklearnom silom, poznato je da je još
američki predsjednik John F. Kennedy izrazio neodobravanje razvoju izraelskog programa
nuklearnog oružja smatrajući da će to utjecati na stvaranje utrke u nuklearnom naoružanju na
Bliskom istoku.

Sve to upućuje na činjenicu da je regionalna dinamika Bliskog istoka prepuna ograničenja

koji će se nametnuti narednoj američkoj administraciji, osobito s obzirom na novu ulogu
Rusije i Kine u regiji. Stoga je moguće zaključiti da atentat nije bio usmjeren isključivo na
onesposobljavanje iranskog nuklearnog programa, već na stvaranje takvih uvjeta u regiji koji
bi razinu napetosti izrazito podigli te time onemogućili novu američku administraciju da oživi
Nuklearni sporazum od čega bi koristi imala i Europska unija koja bi ponovno pokrenula
svoje ekonomske odnose s Iranom. Ukratko, oživljavanje JCPOA osnažilo bi Iran i povećalo
njegov kapacitet u odnosu na njegove rivale, tj. Izrael, Saudijsku Arabiju i UAE. Prema
brojnim analitičarima, Trumpova administracija, koja je u vrlo bliskim odnosima s
Benjaminom Netanyahuom, čini sve da zakomplicira situaciju u regiji čime bi njegov
vanjskopolitički koncept “maksimalnog pritiska” ostala i dalje važeća strategija američke
politike prema Iranu.

Kada se radi o Izraelu i Iranu, treba reći da je riječ o regionalnim silama koje nastoje
uspostaviti regionalnu hegemoniju pri čemu se sudaraju dva moćna geostrateška
koncepta – „Veliki Izrael“ vs „Veliki Iran“. Izrael pri tom ima moćnog strateškog
saveznika – SAD bez čijeg pristanka zasigurno ne bi izvršio hipotetički atentat na
visokopozicioniranog dužnosnika Irana. Naime, odbacujući optužbe da su Sjedinjene
Države pomogle u stvaranju ISIL-a, Donald Trump pružio je snažnu potporu Izraelu i
sunitskim monarhijama, te usvojio strategiju „maksimalnog pritiska“ ili tvrde konfrontacije s
Iranom. Iz Iranskog nuklearnog sporazuma povukao se 2018. godine s ciljem uklanjanja
prijetnje iranskog balističkog raketnog programa, ali i zaustavljanja njegovih terorističkih
aktivnosti širom svijeta, te blokiranja njegove proxy aktivnost na Bliskom istoku. Ekonomske
sankcije usmjerene na iranski sektor naftne i financijske industrije uvedene su u studenom
2018. (proširene 2020.), s jasnom namjerom da se ograniči iransko područje utjecaja.
Strategija “maksimalnog pritiska” na Iran uključuje gušenje ekonomije zemlje sankcijama,
odobravanje izraelskih napada na Siriju, ali i niz drugih destabilizirajućih poteza, uključujući
atentate, osmišljene kako bi iranski državni vrh učinila nervoznim, a državu iznimno
ranjivom. U siječnju 2020. ubijen je general Qassem Soleimani, glavni iranski vojni savjetnik
u Iraku, Siriji i Libanonu, ključna osoba za širenje iranske ‘meke moći’ na Bliskom Istoku, ali
i širom svijeta. Naime, Revolucionarna garda (IRGC) kojoj je bio na čelu je jedna od ključnih
institucija u Iranu, s mnogo neformalne moći. Poznata je kao Vojska čuvara Islamske
revolucije, a osobito je razvijena pod predsjedničkim mandatom Hashemija Rafsanjanija.
IRGC je stvorio posebne snage zvane Quds (Jeruzalem), čiji je proračun tajan i izravno pod
kontrolom Vrhovnog vođe. Ovoj organizaciji je namijenjena uloga protuobavještajne vojne
agencije za djelovanje izvan državnih granica. Qods ima dvije misije: savjetovanje i obuku
stranih vojnih i policijskih snaga i tajne operacije koje se provode širom svijeta (Bliski istok,
Europa, SAD, Afrika…)

Predsjednik Donald Trump je u siječnju 2017. potvrdio svoju protivljenje Rezoluciji Vijeća
sigurnosti UN-a 2334, koja se odnosi na ilegalnost izraelskih naselja na okupiranoj Zapadnoj
obali. Trumpova administracija izrazila je svoje priznanje izraelskog suvereniteta nad
Golanskom visoravni, a zatim je cijela Zapadna obala pripojena Izraelu. Izrael planira
pripojiti dolinu rijeke Jordan, kao i ilegalna naselja na Zapadnoj obali. „Obećana zemlja“
proteže se od Egipta do Eufrata, uključuje dijelove Sirije i Libanona. Trumpov  „posao
stoljeća“ je podrška projektu „Velikog Izraela“ koji Palestince namjerava naturalizirati kao
državljane Libanona, Jordana, Sirije, Iraka…, zapravo ondje gdje borave. Trumpova odluka
da Jeruzalem prizna glavnim gradom Izraela potaknula je političku nestabilnost u cijeloj
regiji. Naime, američka strategija redizajna Bliskog istoka podrazumijeva usitnjavanje regije,
tj. slabljenje i razbijanje velikih arapskih država, dakle, stvaranja konstruktivnog kaosa, te
formiranje luka nestabilnosti od Libanona, Sirije, Iraka, Perzijskog zaljeva, Irana,
Afganistana, sve do Kine. U američkoj viziji Veliki Bliski istok prostire se od Maroka i
Mauritanije do Afganistana i Pakistana, te Turske na sjeveru, dok je jedina pripadajuća
nemuslimanska zemlja Izrael. Redizajn regije temelji se na prijašnjim dokumentima,
pripremljenim u Izraelu još daleke 1982.g. „Yinonov plan“ ili „Strategija za Izrael“ objavljen
u hebrejskom časopisu Kivunim jasno je definirao trajni cilj Izraela – balkanizirati arapske i
muslimanske države, pretvoriti ih u etničke, sektaške mini države. Egipat, Libanon, Sirija i
Irak istaknuti su kao glavni kandidati. U tom kontekstu slabljenje susjednog Libanona,
poticanje napetosti između muslimanskog i kršćanskog stanovništva kako bi područje južno
od rijeke Litani bilo predano Izraelu, navedeno je kao cilj i u dokumentu „A Clean Break: A
New Strategy for Securing the Realm“ iz 1996. Svaki od dokumenta jasno poziva na
neutralizaciju, odnosno razbijanje velikih država Bliskog istoka, uključujući Siriju. Osim
podijeljenog Iraka, Yinon plan razmatra i podijeljeni Libanon, Egipat i Siriju, ali i Iran,
Tursku, Somaliju i Pakistan, a zahvaća i Sjevernu Afriku.
Međuitm, ništa manje izražene nisu ni hegemonističke ambicije Irana. Još od Islamske
revolucije, 1979. godine, iranski pristup regiji definiran je imperativom prelijevanja ili
„izvoza“ ideoloških temelja islamske kulturne revolucije prema zemljama regije. Iran je s
ciljem odvraćanja i minimiziranja američkih prijetnji nastojao širiti svoj nuklearni program,
ali je istovremeno koristio i asimetrične taktike podrivanja Izraela i drugih regionalnih
suparnika, te SAD-a razvijenom mrežom proxy partnera ili saveznika kao što su Hezbollah u
Libanonu, Houthis u Jemenu i šiitske milicije u Siriji i Iraku za učvršćivanje vlastite
regionalne uloge. Danas se iranska mreža proxy partnera nameće kao glavna prijetnja 
američkim interesima u regiji, osiguranju vitalnih trgovačkih pravaca te sigurnosti i
stabilnosti ključnih saveznika, uključujući Izrael i Saudijsku Arabiju.

Proksi partneri su zaseban čimbenik iranske vanjske politike, vrlo važan u širenju iranskog
utjecaja u regiji. Već 2004. su Jordan i Egipat upozorili na stvaranje “kopnenog mosta“ ili
„Shi’a Crescent“ koji povezuje Iran s Irakom, Sirijom, Libanonom , sve do izraelske granice
na Golanskoj visoravni. Riječ je o području unutar kojeg je Iran preuzeo vodeću ulogu. Jedan
od najvažnijih iranskih proxy partnera u regiji svakako je Hezbollah, prva ne-državna vojska
na svijetu, ali istovremeno i politička stranka koja dominira političkim i sigurnosnim
prilikama u Libanonu.

Predsjednik Donald Trump je bio spreman završiti seriju „beskorisnih“ ratova na Bliskom
istoku, međutim njegova strategija „maksimalnog pritiska“ na Iran usmjerila se na promjenu
režima. Od 2013. godine, šijitski Iran šeik Hassan Rohani promijenio je ciljeve. Službeni cilj
iranske politike, usvojen 2016. (obnova Perzijskog carstva) je stvaranje federacije država s
Libanonom (šiitska relativna većina), Sirijom (sekularna), Irakom (šiitska većina) i
Azerbejdžanom (tursko-šiitska). Hezbollah je ovaj projekt usporedio s “Osom otpora” koja je
nastala usred izraelske i američke invazije.

Konačno, Donald Trump potvrdio je svoju dominaciju u regiji s dva atentata – ubojstvom
glavnog sunitskog lidera, kalifa Abu Bakra al-Bagdadija i glavnog šiitskog vojnog vođe,
generala Qassema Soleimanija. Iako je atentat na generala Soleimanija bio čin objave rata
(casus belli) i presedan u međunarodnim odnosima, činjenica je da Donald Trump nije
započeo rat s Iranom. Na neki način, atentati su uravnotežili iranski utjecaj na Levantu.
Politika maksimalnog pritiska unutar kojega su ekonomske sankcije najvažnije, uz neke
“sretne” okolnosti po američku politiku, poput krize COVID-19 i bejrutske tragedije koja je
potaknula nove prosvjede protiv Hezbollaha, destabilizirala je Iran. Stoga je teško povjerovati
da će Iran nastaviti razvijati čitav niz svojih strategija otpora osi u Libanonu, Siriji, Iraku i
Jemenu.

S druge strane, Iran je već objavio da će se osvetiti za ove atentate. Međutim, iranski odgovor
mogao bi biti medijski projiciran kao dokaz njegovih “destabilizirajućih aktivnosti” u regiji,
nešto što bi proizraelski lobiji u Washingtonu svakako iskoristili za pritisak na Bidenovu
administraciju da preispita svoje planove o normalizaciji odnosa s Iranom. Uslijed sve
manjeg američkog vojnog prisustva na Bliskom istoku, te sve veće nemogućnosti projiciranja
vojne moći (SAD se povlače iz Afganistana, nisu mogle kontrolirati ishod rata u Siriji),
„Abrahamov sporazum“, potpisan 2020., osigurava specifičnu poziciju Izraela na Bliskom
istoku. Naime, arapske zaljevske države u Izraelu vide vjerodostojnog saveznika koji ne samo
da snažno dijeli njihovo rivalstvo s Iranom, već ima i sposobnost i volju za poduzimanje
odlučnih akcija. Okupljanje Izraela i Saudijske Arabije (i UAE) latentni je motiv
Abrahamovog sporazuma i potencijalna operacionalizacija “strateške agende” za Bliski
Istok”. Sve u svemu, Izrael je najveći korisnik ovog atentata koji je ozbiljno zakomplicirao
izglede za oživljavanje JCOPA-a.