ZDENKA HERŠAK

ŽIVOTNA PRIČA NAŠE VELIKE

GLUMICE Progovorila o karijeri, životu u
NDH, brojnim udvaračima: 'Danilo Kiš
nosio me na leđima i ljubio pred mužem...'
 
Autor: Ivana Mikuličin
Objavljeno: 01. travanj 2018. 14:16

Legendarna glumica i spisateljica Zdenka Heršak (1928.) lani je konačno dobila nagradu
Hrvatskog glumišta za životno djelo, no 20 tisuća kuna početkom godine iznenada je
“odšetalo”.

- Tko je ikad kome ukrao Oscara? Riječ je o krađi vezanoj ne uz novac, nego uz nečiju čast i
takva se u povijesti nije dogodila. Reći ću vam samo da se stvar u ovome trenutku još rješava,
a krivac je poznat - ogorčena je bila glumica kada smo je ranoproljetnog popodneva u njezinu
stanu u bregovitom sjeveroistočnom dijelu grada pitali dokle je stigla policijska istraga.

I u 89. godini vedra je i dok priča cvrkuće kao ptičica, još je u nje one žovijalnosti kakvu smo
desetljećima gledali na TV ekranima. Premda se ne kreće kao nekad i premda su danas rijetki
oni koji su njezina generacija glumišta.

- Gornji dio mojeg tijela funkcionira: um još radi i želi učiti. Srce još može voljeti i još ljubi.
Ali, starost mi se prišuljala u noge. Godine su, međutim, varka. Godina imam koliko poželim
da ih je. Drugo je što moram zapisati u dokumente. Budući da se svemir, pa i Zemlja, širi, a
vrijeme se po Einsteinu računa po prostoru kroz koji prolaziš, mnogo smo stariji nego što
moramo reći. Možda mi je već i 200 godina - otvorila je mogućnost. Ne glumi desetak godina,
ali s pisanjem ne staje.

Nova knjiga
- Moja nova knjiga zove se ‘Kuća tajni puna’. To su aforizmi 22. stoljeća, unutra su kvantna
fizika, fizika, astrofizika, religija, ljubav, seks. U životu sam mnogo zarađivala jer sam mnogo
i radila, nisam igrala samo u matičnoj Gavelli, nego i kod Zlatka Viteza, u Kerempuhu, u
ITD-u... Mnogo sam i dijelila. Svih svojih 15 knjiga financirala sam sama i mnoge podijelila.
Knjiga, ‘Žedna usta’, prevedena na engleski, u Esplanadi je prošle nedjelje predana Nealeu
Donaldu Walschu, autoru ‘Razgovora s Bogom’. Prijatelji smo, upoznali smo se kad je prvi
put bio u Zagrebu, tada je pregledao sve moje fotografije, one stare, kada sam igrala fatalne
vrtiguze, a nisu tada još shvaćali da ja nisam samo zgodna žena, nego da imam i druge
kvalitete. Mlade djevojke koje se žele samo trošiti na uživanciju, to je život prolazan i bez
sadržaja. Zrelost je, nasuprot tome, jedna od najvećih zadovoljština, čovjek je ono što je
iznutra i što je tijekom života sabrao. I zato je starost lijepa. A Bog, Bog je svugdje, ne postoji
ustanova gdje živi. I doći će vrijeme kada će znanost dokazati sve ono što religija tvrdi da jest.
Mene su jednom pitali molim li Boga, ne, ja s Bogom razgovaram... - počela je govoriti kad je
zazvonio telefon. Javio se njezin mlađi sin Andrej Kljaković, kompozitor koji živi na više
adresa. Sin pokojnoga Vanče Kljakovića, priča nam Zdenka Heršak, napisao je operu
“Nikola Tesla”, za koju su zainteresirani u Emiratima, i operu “Sikstinska kapela” gdje je
obradio Leonarda da Vincija, Rafaela i Michelangela. Za libreto je majka pisala dio o papi
Juliju II.

- Bio je velika ličnost, zažmirio je na jedno oko kad je vidio rađanje života u Sikstinskoj
kapeli, kad Bog daje život Adamu, ono fantastično muško tijelo divnih bedara, seksualno... -
govori o Michelangelovoj freski.

Stariji sin Darko, kojega je imala s Ratimirom Previćem, u Izraelu je, tamo su ga odveli
geni po ocu, po očevoj majci.

- Baka mu je bila Berlinčanka podrijetlom Jevrejka. Kad bi otvorila vrata, prvo bi ušao nos.
Darko je mnogo vremena živio po samostanima, učio židovski nauk, no nije mogao postati
rabin jer ja nisam Jevrejka - objašnjava životni put starijeg sina.

Zdenka Heršak rodila se 1928. u Zagrebu, kao kći gostioničara sa Savice.

- Nije to bio birc gdje su se ljudi opijali... Ak’ se netko napil, tata ga je izbacil van. Bila je to
neka vrsta učionice, tamo su navraćali na relax radnici iz Tvornice ulja. Ljudi su se tada više
družili i učili slušajući, dok danas narod uči gledajući. Moj tata bio je načitan čovjek, gostima
je postavljao pitanja i tko je znao odgovor, on ga je nagradil, dao bi mu gemišt za badava. U
to su doba ljudi bili prisni, pomagali su jedni drugima. I Amerika je nekoć postala velika jer je
bila odgovorna, jer je sused bil za suseda. Danas, ja sam jedina stara gospođa u ulici gdje
živim. I ostanem li sutra bez kruha, nitko mi ga ne bu donio - opisala je otuđenost današnjeg
Zagreba.

Njezin prvi umjetnički izbor bio je balet, bila je balerina HNK u doba NDH.
 

Ludi za Strozzijem
- NDH je bila divno vrijeme za umjetnost. Igrala se velika literatura. Tito Strozzi igrao je i
režirao ‘Fausta’, a publika ga je toliko voljela da se mi balerine nismo mogle od gledatelja
probiti do kazališnih vrata. Gledatelji su dočekali Strozzija i pratili ga do Frankopanske
plješčući mu. Branko Gavella bio je u to vrijeme jako ljubomoran na Tita Strozzija. Kao
balerina, svaki dan bila sam uz Lovru pl. Matačića, Jakova Gotovca, Mariju Crnobori,
doista velike umjetnike. I na svakom koraku bilo je vidljivo da država stoji iza kulture.
Međutim, nakon skokova na betonskom podu zgrade Akademije dobila sam upalu mišića na
lijevoj nozi i otišla u glumce - kaže glumica koja je završila Zemaljsku glumačku školu i bila
dio odmetničke skupine glumaca kada je Branko Gavella odlučio raskrstiti s HNK i osnovati
kazalište u Frankopanskoj.
 

- Svašta ću ja otkriti o Branku Gavelli bude li netko htio štampati. Gavella je, među ostalim, u
vrijeme NDH i ustaša osnovao kazalište i ja sam sa 14 godina trebala biti u njegovu cabaretu.
Kad sam završila glumačku školu, prvo sam bila stalna glumica Jadran filma, zatim sam otišla
u dubrovačko kazalište, pa je opet uslijedio poziv od Gavelle kada se osnivalo kazalište u
Frankopanskoj. Čudne su bile prve godine Dramskog kazališta.. Kad sam bila dijete, glumci
su bili gospoda, gradski ljudi. S prevratom su među glumce došli neki iz prčvarnice, sa sela,
sa svih strana. Nisu znali sa vilicom i nožem, a trebali su igrati Molierea. Akademija ih nije
mogla naučiti nešto što nisu naučili kod kuće. Kako je Gavella bio veliki učitelj, on bi ih
vodio po restoranima da ih nauči gdje sa salvetom, kako se drži čaša, vilica, nož. Tako je uz
Gavellu glumac iz prčvarnice naučio igrati grofa - opisala je rane dane u Frankopanskoj.
Uvijek kaže da joj je najdraži partner u teatru bio Fabijan Šovagović.
 

- Mi smo se puno kasnije sprijateljili. Prijatelji smo bili jer sam mu davala prednost: on je bio
korak ispred, a ja korak iza njega. Uvijek bih govorila ‘on je naš kralj’. Iako sam za predstavu
‘Gle, kako dan lijepo počinje’ ja dobila dvije, a on jednu nagradu. Davala sam mu za pravo,
pa me zbog muškog šovinizma volio - rekla je glumica koja se od uloga iz kazališta Gavella
posebno sjeća Babakine u “Ivanovu” i Valerije iz “Priča iz Bečke šume”. Iz garderobe se rado
sjeti Nele Eržišnik, Vjere Žagar Nardelli, Ljubice Jović. Bile su, kaže, pametne žene.

Pored Previća i Kljakovića koje spominje i s kojima je imala djecu, nikad ne želi reći koliko
se doista puta udavala, ali otkriva da su joj se udvarali književnici Ranko Marinković i
Danilo Kiš.

- Koliko god je bilo brakova mojih i Rankovih, mi smo prije svega bili prijatelji i s njegovom
sam ženom bila najbolja prijateljica. Međutim, sve što je Ranko ikad napisao ja nisam ni
razumjela, niti prihvatila. Bio mi je kao pisac preintelektualan, prekonstruktivan. Iako je autor
bio prekrasan muškarac, jednako me nije dodirivala ni Kiševa ‘Grobnica za Borisa
Davidoviča’. Upoznala sam Kiša na svom rođendanu. Nosio me na leđima, imao je predivnu
kosu, plave oči, ljubio me u blizini mog muža. Poslije je taj poljubac opisao kao ‘najslađa usta
koja je ikad dotaknula njegova osobnost’. Muž Vanča Kljaković ništa nije rekao, dao mi je
slobodu, da isprobam drugo. Divna gesta s njegove strane, koju ja nisam razumjela sa svojih
35 godina. S Marinkovićem sam, pak, dugo prijateljevala, a onda mi je jednoga dana ponudio
da budem njegova supruga. Žena mu je u to vrijeme živjela u Beogradu, već se rastao.
Nasmijala sam se... Mi ne bismo funkcionirali, to bi bila igra Pigmaliona, on bi bio moj
učitelj, a ja sam za učitelje prehirovita i znatiželjna - otkrila se glumica koja je debitirala u
filmu “Ciguli Miguli” iz 1952. te je ostvarila više od 70 uloga na filmu i televiziji, od kojih se
pamte uloge u “Našem malom mistu”, “Smogovcima”, “Ne daj se, Floki”, “Putovanju u
Vučjak”, filmu “Leo i Brigita” gdje joj je partner Boris Buzančić. Prvi film koji je radila sa
suprugom Vančom Kljakovićem i u kojem je igrao i sin Andrej zvao se “Moji dragi
dobrotvori”, bilo je to 1970.

Najsretniji trenuci
 
- U to su vrijeme glumci bili debeli, brkati, a sad su svi jednaki, podšišani, lijepi. I glumice su
sve iste. Jedino prepoznajem onu koja ima veliki nos - govori Zdenka Heršak čijem je izgledu
komplimentirao i Miroslav Krleža, govoreći joj da je najljepša glumica. Koji joj je bio
najljepši moment u karijeri?

- Gostovali smo u Banja Luci koja je obožavala predstave Gavellina kazališta. Mi glumci
često bismo tamo pili kave s publikom. Jednom je padala velika kiša. Između kazališta i
autobusa bila je velika mlaka vode, a ja sam imala lijepe cipele. Banjalučka publika na
rukama me odnijela u autobus. Isto tako, godinama je postojao kazališni festival u
Slavonskom Brodu. Kad su tijekom festivala izašle lokalne novine, na naslovnici je pisalo da
su ljubimice Slavonskog Broda Tereza Kesovija i Zdenka Heršak. Da... Sreća je labilna,
trenutak, sreća je zapravo u ravnoteži - završila je razgovor.