ANALIZA GLAZBENOG TEKSTA – formalna i melodijska analiza

Formalna analiza
Upućuje na teorijsko utvrđivanje glazbenog oblika, glazbenih tema i stila u kojem je djelo
napisano: homofoni, polifoni, kombinirani i sl. Glazbene teme su muzičke misli koje se
razrađuju po pojedinim dijelovima i glasovima. Motiv je najmanja glazbena cjelina koja čini
temu, a tema obuhvaća najčešće jednu frazu (dvotakt ili malu rečenicu).
Najčešći formalni oblici dječjih pjesmica su: glazbena rečenica (mala: Pjevaj mi, pjevaj,
sokole , mala proširena Oj Jelo Jelice, velika Savila se bijela loza vinova), dvostruka
glazbena rečenica (brojalica Svatko svira), rečenični niz (pjesmica Do-re-mi), glazbena
perioda (Farandine moj), mala (jednostavna) dvodijelna pjesma a-b (Svim na zemlji),
pjesma prelaznog oblika a-ba (Maestral) i mala (jednostavna) trodijelna pjesma a-b-a'
(Himna zadrugara).
Glazbena rečenica je najmanja formalna cjelina koja može biti samostalna. Sadržajnost joj
omogućuju melodijski i harmonijski razvoj, a samostalnost stječe zahvaljući harmonijskoj
kadenci. Postoji mnoštvo narodnih pjesama čiji napjev ne prelazi veličinu jedne rečenice (ali
se pri izvođenju ponavlja sa svakim novim stihom ili novom strofom teksta), no u
umjetničkoj vokalnoj glazbi rečenica skoro bez izuzetaka ulazi u sklop veće cjeline. Može
biti izgrađena na različite načine: od motiva bez izrazitih fraza, od fraza motivičkog razvoja
odnosno od spajanja u smislu „motiv-fraza-rečenica“, a može biti i neprekinuta (monolitna)
cjelina. Rečenicu od 4 takta zovemo mala, a od 8 taktova velika rečenica. Umetanjem novih
ili sekventnim ponavljanjem njenih sastavnih dijelova, rečenicu možemo proširiti (vanjsko
ili unutarnje proširenje), kao što je i sažimanjem ili ispuštanjem dijelova možemo skratiti.
Dvostruka glazbena rečenica nastaje doslovnim ponavljanjem neke glazbene rečenice.
Ponavljanje ne mora biti zapisano već ga možemo označiti znakom ponavljanja (repeticije).
Prilikom izvedbe taj znak treba obvezno poštovati jer bi bez toga skladba bila nepotpuna i
stoga nejasna.
Rečenični niz je glazbena cjelina koju čine dvije više ili manje slične glazbene rečenice, ponekad
i različitih tonaliteta.

1
Glazbenu periodu čine dvije melodijski srodne i harmonijski ovisne rečenice. Melodijsku
srodnost omogućuje npr. oblikovanje rečenice od istog motiva. Harmonijska se ovisnost očituje u
kadencama, na sljedeće moguće načine:
I.rečenica II. rečenica
D ili istupanje u D T
T (nesavršena) T (savršena)
T ili D dur: modulacija u D
mol: modulacija u D ili paralelu
Usporedimo li dvostruku rečenicu, rečenični niz i glazbenu periodu, možemo izvesti korisne
zaključke: sve tri cjeline iste su kvantitetom i mogu jedna drugu zamijeniti u strukturi glazbenog
djela. No, u kvaliteti su različite: u dvostrukoj rečenici i rečeničnom nizu uvijek čujemo rečenice
od kojih su izgrađeni kao zasebne cjeline. U periodi rečenice se stapaju i tvore novu kvalitetu
višeg reda, pa upravo zato perioda može biti zaseban i samostalan glazbeni oblik.

Melodijska analiza
Ukazuje na prirodu melodijskih linija pojedinih dionica, na njihov karakter i sadržaj.
Pomoću nje se uočavaju i označavaju intervalski teška mjesta u partituri koja mogu biti
uzrok vokalnih poteškoća, kao i ona mjesta iz strukture intonacije koja su zavisna od
melodijske linije i harmonijsko-modulacionih skłopova partiture (kromatika, alterirani
tonovi). Melodija je slijed tonova različite visine i trajanja koji se doživljavaju kao cjelina.
Melodijska linija može se kretati uzlazno ili silazno, postupno ili skokovito. Uzlazni smjer
kretanja izaziva veću pozornost i napetost, te ga često prati dinamički crescendo. Silazni
smjer se obično doživljava kao opuštanje i prati ga diminuendo. Svaka melodijska linija
prirodno teži kulminaciji ili vrhuncu iza kojeg se smiruje. Melodije mogu bit različite
duljine, od vrlo kratkih pučkih napjeva do „beskrajnih“ melodija u operama R. Wagnera, a
mnoge melodije se satoje od manjih dijelova – motiva. Evo nekoliko primjera za uočavanje i
navođenje osnovnih značajki melodije:
- Melodija se kreće postupno i ima oblik luka: najprije uzlazi, a nakon vrhunca
silazi.
- Skokovita melodija punktiranog ritma, sastavljena od kratkog motiva koji se
višerostruko ponavlja.
- Melodijska linija malog opsega, silaznog pomaka, uz često ponavljanje istog
tona.
2
 - Skokovita, razlomljena melodijska linija, zahtjevnija za pjevanje.
- Melodija je velikog opsega, na početku je skokovita, kreće se po tonovima
rastavljenog akorda.
- Početak melodije ima postupno kretanje, a nastavak je skokovit.
- Valovita melodijska linija, u kojoj se stalno izmjenjuje uzlazno i silazno kretanje.
Melodija je pjevna tj. pogodna za pjevanje jer koristi postupno kretanje i male
skokove.
Melodija se obično kreće unutar određene tonske građe, ljestvice. Najpoznatije i
najučestalije su durska i mol ljestvica (od razdoblja baroka), ali koriste se i stari načini
(srednjovjekovne crkvene ljestvice ili modusi) te pentatonska ljestvica (ljestvica od pet
tonova), cjelostepena ljestvica (izgrađena sam od cijelih stepena), kromatska ljestvica
(izgrađena od samih polustepena). Bitna značajka ljestvica je postojanje tonalitetnog centra
tj. prvog stupnja – tonike. Svi ostali tonovi u većoj ili manjoj mjeri gravitiraju prema centru,
što znači da su manje ili više napeti, dok je tonika potpuno smirenje njihovog kretanja.
Nasuprot tonici, najnapetiji ton je vođica – sedmi stupanj durske i molske ljestvice. Rijetko
koja skladba kao tonsku građu koristi samo sedam dijatonskih tonova. Većina skladbi
obogaćena je i drugim tonovima koji nastaju povišenjem ili sniženjem osnovnih tonova
(kromatski i alterirani tonovi). Interval je razmak dva tona, a može se izvoditi istodobno
(harmonijski) i razloženo (melodijski). Ovisno o zvučnosti dijele se na konsonance i
disonance. Konsonance dijelimo na savršene (prima - 1, kvarta 1 - 4, kvinta – 5, oktava - 82) i
nesavršene (terca – 3, seksta – 6), a disonance su sekunda – 2, septima – 7 te svi smanjeni i
povećani intervali.
Kod polifonog stila koristi se imitacija – postupak u kojem se tema nakon izlaganja u
jednom glasu ponavlja u drugom glasu. Dakle, polifonija je način skladanja u kojem svi
glasovi ili dionice donose samostalne melodijske linije i zato su ravnopravni (Jacobus
Gallus, Eripe me Domine). Homofoni stil koristi tehniku skladanja u kojoj jednu vodeću
melodiju (najčešće u najvišem glasu) prate ostali glasovi u akordima. Dakle, glasovi nisu
ravnopravni nego je jedan glavni, a ostali su pratnja (W. A. Mozart, Gle, igre li krasne).
Kombinirani stil koristi i homofoniju i polifoniju unutar pojedinih odsjeka pa na taj način
izmjenjivanjem stilova skladatelji postižu efektne kontraste (Vladimir Tomerlin, Šuma

1
Ponekad može biti i disonanca.
2
Intervale preko oktave zovemo: nona – 9 (sekunda preko oktave), decima – 10 (terca preko oktave), undecima – 11
(kvarta preko oktave), duodecima – 12 (kvinta preko oktave), tercdecima – 13 (seksta preko oktave), kvartdecima –
14 (septima preko oktave), kvintdecima – 15 (razmak od dvije oktave).

3
spava). U monodijskom stilu pjevač izvodi glavnu melodiju, a prati ga basso continuo.
Osjećaje koje tekst izražava kroz riječi, pojačavani su glazbom u instrumentalnoj pratnji
(Anton Gruber, Tiha noć).

mr. art. Katja Krolo-Šarac, izv. prof.

4
NOTNI PRILOZI – formalni oblici
Glazbena rečenica
Mala rečenica: Pjevaj mi, pjevaj sokole

Proširena mala rečenica: Oj, Jelo, Jelice

5
Velika rečenica: Savila se bijela loza vinova

Dvostruka glazbena rečenica: Brojalica Svatko svira kako zna

6
Rečenični niz: Do, re, mi

Glazbena perioda
Mala perioda: Farandine moj

7
Jednostavna dvodijelna pjesma: Svim na zemlji

Pjesma prelaznog oblika: Maestral

8
Jednostavna trodijelna pjesma: Himna zadrugara

9
Polifoni stil:

10
Homofoni stil: Gle, igre li krasne

11
Kombinirani stil: Šuma spava

12
Monodija: Tiha noć

13
14