Terminom „barbarske invazije“ podrazumijevamo selidbe i naseljavanja naroda poznatih kao

„barbarskih“, odnosno germanskih, slavenskih, sarmatskih i ostalih naroda azijatskog

podrijetla unutar granica Zapadnog Rimskog Carstva. Fenomen, još poznat pod njemačkim
terminom Völkerwanderung (selidba naroda), konačno završava nastankom rimsko-
germanskih kraljevstava i definitivnim krajem kasne antike i ulaskom Europe u srednji vijek.

Sredinom 4.st. pritisak germanskih plemena na granice Dunava i Rajne ojačao je zbog dolaska
Huna s prostora srednjeazijskih stepa. Njihova pojava na europskim prostorima značajno je
promijenila karakteristike germanskih napada na rimski teritorij. Dok su tijekom trećeg
stoljeća prevladavali prodori s ciljem pljačke, nakon čega bi se različita plemena vraćala u
svoja naselja smještena odmah iza rimskog limesa, u četvrtom su stoljeću prema rimskim
granicama krenuli ne samo ratnici već i čitav narod, u potrazi za novim područjima. Selidba,
međutim, nije u potpunosti zamijenila prodore, nego su se ova dva tipa djelovanja preklapala i
podudarala. Rim je pokušao riješiti selidbe germanskih naroda primanjem i oblikovanjem
istih u vlastitu strukturu, povjeravajući im područja duž limesa i angažirajući ih u obranu u
zamjenu za dobrodošlicu. 1

Narod Alemana prodirao je u regiju sjeverne Italije kroz Panoniju odnosno gornji dunavski
limes. No najveći sukobi odvijali su se na području donjeg Dunava, prema rimskim
provincijama balkanskih regija; ovdje je bila koncentracija masovnih napada Markomana,
Kvada, Sarmata i prije svega Gota, već podijeljenih u Vizigote i Ostrogote.2

Na zimu 406., zaleđena Rajna postala je zaleđeni most koji su prelazile jedne od najvećih
migracija naroda do tad. Širom Zapadnog Rimskog Carstva širili su se Vandali, Svevi,
Burgundi, Alemani i Alani (koji su se u 5. st. stopili s Vandalima), stigavši se s dalekih stepa
između Kaspijskog i Crnog mora.

Početak petog stoljeća obilježen je Stilihonom, za čije vrijeme ustraje masovno novačenje
barbara. Poznato je da se Stilihon nalazio u Reciji kada je Alarik napao Italiju u studenom
401. Poluotok, nezaštićen, nije pružio dovoljan i organiziran otpor vizigotskom kralju. Jedino
sporadično i pasivno odupiranje na koje je on naišao bilo je na tvrđavama Akvileje i Milana,

1
Vannesse, M. L’esercito romano e i contingenti barbarici nel V secolo: il caso della difesa dell’Italia
2
M. Grant, Gli imperatori romani, storia e segreti
središta Zapadnog Rimskog Carstva. Godine 455.-470. uvelike su obilježene ekspanzijom i
ojačanjem vandalske moći koja je dosegla svoj vrhunac na zapadnom Mediteranu. 3

Drevna praska novačenja barbara u rimsku vojsku postajala je sve raširenija tijekom četvrtog
stoljeća. Od 400. na dalje barbari su odlučno postali bitan čimbenik u obrani Italije u kojoj je
Stilihon bio prisiljen suočiti se s prvim prodorima petog stoljeća, ojačavajući tako svoju
vojsku i opsežno nastavljajući s Teodozijevim planovima. Nakon nestanka trojice generala
uslijedili su pogubni i bitni događaji za Italiju: prvo pustošenje Rima, drugo pustošenje
Vječnog grada i službeni pad Carstva. S geostrateškog gledišta, u usporedbi s vojno-
političkom nadmoći sjeverne Italije u kojoj je tijekom četvrtog stoljeća dominirala os Milano-
Akvileja, sredinom 5. st. svjedočimo obnovljenoj važnosti Rima i otvaranju novih frontova
glavnih otoka i talijanske obale.4

Teodorikovo osvajanje Italije označilo je kraj perioda barbarskih invazija, a poklapa se s

prestankom postojanja Zapadnog Rimskog Carstva. Dosad su svi germanski narodi zauzeli
okruge koje su Rimljani dodijelili foedusu, čime su stekli pravo izabrati kralja i donijeti
vlastite zakone. Iberijski poluotok je držala skupina koju su većinski činili Vizigoti i Suebiji,
Britanija je bila pod Anglo-saksoncima, Italija je bila teritorij Ostrogota, a središnja Europa
bila je podijeljena među Francima i Burgundijcima. Oni su podigli razna kraljevstva, koja se
poznaju kao rimsko-barbarska kraljevstva. 5

Između 5. i 6. st. Italiju su napala dva naroda molto različita jedan od drugog: prvo Ostrogoti,
a zatim Longobardi. Ostrogoti su došli na kraju 5. st., a vodio ih je Todorik. Katastrofalno za
Italiju bio je dolazak Langobarda 568. koji su pri devastirajućem dolasku pobili mnoge
zemljoposjednike. Ovim longobardskim osvajanjem Italija je izgubila svoju političku
ujedinjenost.6

3
Vannesse, M. L’esercito romano e i contingenti barbarici nel V secolo: il caso della difesa dell’Italia
4
Vannesse, M. L’esercito romano e i contingenti barbarici nel V secolo: il caso della difesa dell’Italia
5
Guy Halsall, Barbarian Migrations and the Roman West
6
http://www.treccani.it/enciclopedia/invasioni-barbariche_%28Enciclopedia-dei-ragazzi%29/?
fbclid=IwAR2GjnnO4us3W_yyaQL7VK41DWG2sB09Wr813dZC0YroqoJ-yvgm85GkMPc
izvori:

A.Settia, Marasco, Saggioro. Archeologia Medievale- Fortificazioni di terra in Italia. 2014.

Baroni, Anselmo. Cronologia della storia romana dal 235 al 476.

Halsall, Guy. Barbarian Migrations and the Roman West, New York, Cambridge Universitary
Press, 2007

Michel Grant, Gli imperatori romani, storia e segreti, Roma, 1984

Vannesse, M. L’esercito romano e i contingenti barbarici nel V secolo: il caso della difesa
dell’Italia

www.treccani.it